GORNJI DOLIČ

_*** GLASNIK ***_

HALO HALO

- ZA DOMOVINU - SPREMNI -
* YU - KRVAVI BALKAN *
HALO HALO

* * * kroz tisocljeta * * * YU - BALKAN * * * kroz tisocljeta * * *

      Otporaš

      13. veljače 2023.

      OD IVAN PLANINE DO BLIEBURGA

      Dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine, piše Ante Ljekić (1. dio)

       

      http://www.safaric-safaric.si/indexfoto/02_Vukovar_Donava_Dragutin.jpg 

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm

       

      UVOD U OPIS – “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA” – DRINA br. 2 1963. (2.dio) – Otporaš

       

      https://otporas.com/uvod-u-opis-od-ivan-planine-do-bleiburga-drina-br-2-1963-2-dio/

       

      Koncem godine 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo, da je rat izgubljen u korist zapadnih saveznika i komunista. (I ovo treba uzeti u povijesni obzir da su Zapadni Saveznici bili saveznici ratnog zločinca Staljina i njegova komunizma a da ih još nitko nigdje nije zabilježio i označio ih kao komunistima zato što su bili Staljinovi saveznici i saveznici internacionalnog komunizma, kao ...

      otporas.com

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/1953__Ljekic_OD_IVAN_PLANINE_DO_BLEIBURGA.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/1953__Ljekic_OD_IVAN_PLANINE_DO_BLEIBURGA.pdf

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-blieburga-dokumenti-o-povlacenju-hrvatske-vojske-1945-godine-pise-ante-ljekic/

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@1941_1950/$$glava_1945/1977_Strle_Veliki_Finale_na_Koroskem.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@1941_1950/$$glava_1945/1977_Strle_Veliki_Finale_na_Koroskem.pdf

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/2003_Montenegrina_Kovacevic_Saveznicko_bombardiranje_zrtve.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/2003_Montenegrina_Kovacevic_Saveznicko_bombardiranje_zrtve.pdf

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@0000_0000/AGIZ-dragutin_5500--2022.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@ndh_povijest/AGIZ-dragutin_NDH.htm

                              http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@ndh_povijest/AGIZ-dragutin_NDH.pdf

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_knjige/1944_Crne_Bukve.htm

      http://safaric-safaric.si/YU_Balkan.htm

      http://safaric-safaric.si/VDV.htm

       

      NEŠTO „SAKRIVENO i PREKRIVANO“ U DEŽELICI POČINITELJI „HEROJI…???“

      http://www.safaric-safaric.si/katas_slo_mddsz/MDDSZ_dragutin.htm

       

       


       

       

       

       


       

       

       

       

       


       

       

       

       

       

      Nedostaje slika

       

      Priložena slika je DRINE strana 135 – Neka to bude 60-eseta Obljetnica ovog opisa –

      Ovo je prva stranica od 150 stranica opisa Ante Ljekića o povlačenju hrvatske vojske u svibnju 1945. Predgovor od 8 stranica je napisao pukovnik Domagoj. Po sadržaju opisa povijesnih dogodovština taj puk. Domagoj nije mogao biti nitko drugi nego Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjani. To tvrdim zato (1) jer je Maks Luburić bio Ustaški pukovnik i (2) Domobranski general, i (3) dao je svom prvom sinu, rođen 1954. godine ime Domagoj, i (4) Maks Luburić je imao nekoliko imena koja je koristio u svojim povijesnim opisima. Ispod ove slike ću nastaviti prijepis Predgovora “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA”. Mile Boban, Otporaš.

       

      TEMA: MAKS LUBURIĆ, HRVAT KATOLIK ILI SRBIN PRAVOSLAVAC…. – Otporaš

       

       

      image (7)

       

      P R E D G O V O R

         Pisanje djela o našem vojničkom povlačenju od Ivan Planine (0101 BiH Ivan Planina) do Bleiburga (0102 Aut Bleiburg) je puno ambicije i puno odgovornosti. Puno je ambicija radi toga, jer je potrebno koncentrirati sve duhovne snage hrvatske emigracije, da bi se iz tisuću mozaika preživjeli hrvatskih vojnika i zapovjednika mogla stvoriti cjelina o jednom od najvažnijih događaja hrvatske vojne povijesti svih vremena.

         Odgovornost pisanja o povlačenju hrvatske vojske je tolikih razmjera, da je teško i misliti na sve probleme, a kamo li ih staviti na papir i ostaviti ih budućim hrvatskim pokoljenjima, da znaju zašto je i kako je propala Hrvatska Država usprkos činjenice, da je postojala četiri godine i imala 17 divizija hrvatske vojske.

         Ante Ljekić (ako je on bio pisac, mo. Otporaš.) i rupa prijatelja osjetili su poziv i potrebu, te su se primili nezahvalnog posla i, kako smo spomenuli, iz tisuće mozaika preživjelih hrvatskih boraca napisali su knjigu „Od Ivan Planine do Bleiburga” (dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine).

         No, spomenuti pisac i njegovi suradnici svjesni su, da je njihov dugogodišnji rad tek jedan pokušaj, da se izgradi kostur djela, kako bi se kasnije suradnjom svih hrvatskih vojnika i zapovjednika, te svih onih, koji su se povlačili ili su u stanju doprinijeti koji podatak, učinilo nešto značajnog. Vrlo je važno, da u najkraćem vremenu progovori hrvatska vojnička i rodoljubna svijest. Ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo, da nas je svaki dan manje, da se otvaraju grobovi na svih šest kontinenata i da gutaju gotovo dnevno po kojeg od nas, koji smo bili sudionici našega rata i našega vojničkog povlačenja.

        Ispitajte samo svoju memoriju, pa ćete se uvjeriti, da su vaša sjećanja svakog dana sve slabija. Pisac redaka mislio je, da neće nikada zaboraviti dana, kad mu je prva partizanska kugla razrovala tijelo. Pa ipak je zaboravio. Ostao je ožiljak i posljedice, ostala je uspomena na djelo, ali detalji su već zaboravljeni.

         Mnogi su od nas rekli, da nikad neće zaboraviti prvo vatreno krštenje, ili kad su dobili prvo odlikovanje, ali eto nažalost došlo je vrijeme, da su mnogi zaboravili čak i to, da su bili jednom hrvatski vojnici.

        Kao što smo upućivali pozive na hrvatske vojnike, da saberu gradivo o tisućama bitaka i okršaja za vrijeme četiri-godišnjeg obrambenog rata u čemu smo imali i djelomičnog uspjeha, obraćamo se ovim riječima na sve hrvatske vojnike i na sve Hrvate uopće, da pomognu nastojanja Ante Ljekića i njegovih prijatelja, te da nam pošalju svoja opažanja ne samo o nama što se piše ili što nije točno, nego da nam pošalju ono što manjka. Ne zaboravite, da je mnogi od vas jedini preživjeli svjedok jedne bitke, ili možda jedini mogući povjesničar, koji nam maže reći nešto o sudbini jedne satnije, bojne, pukovnije ili zdruga. Mi ćemo iz tih mnogobrojnih podataka nadopuniti ili poboljšati, t.j. vjernije moći prikazati pojedine dijelove naše povijesti, ili ćemo možda baš na temelju vaših podataka otvoriti novi odsjek, da bi tako i druge vodili na novu žrtvu i novi rad.

         To prvo izdanje nije smatrano konačnim, jer je naša ambicija mnogo veća, pa makar nam to neki i predbacivali. Veličanstvena je ambicija, da novim hrvatskim pokoljenjima ostavimo napisanu hrvatsku vojnu povijest novijeg doba, kako bi hrvatska mladost znala, da je godine 1945. bilo pod oružjem 17 hrvatskih divizija spremnih za svaku žrtvu. Bezuvjetna je potrebno, da se zna, da se mi nismo povukli iz Hrvatske, jer se nismo htjeli boriti ili pasti u toj borbi. Mora se znati, da je ta hrvatska vojska izvršavala zapovijedi svog vrhovnog vojnog i političkog vodstva iz političkih i logističkih razloga sa pjesmom na ustima, puškom u ruci i nadom u srcima, da ćemo se vratiti sa oružjem u ruci, sa novim saveznicima protiv svake Jugoslavije, a za svoju slobodnu i nezavisnu Hrvatsku Državu.

         Na svima nama je ne samo da zajedničkim radom i žrtvama tiskamo ovo djelo, nego da i sami snosimo odgovornosti za sva pisanja o toj najvećoj hrvatskoj vojničkoj tragediji u povijesti. Pa ako ima nešto netočno, što smo u ovoj skici napisali, onda je to zato, jer nije bilo bolji podataka. Ante Ljekić bi mogao napisati i nešto, što ne odgovara potpuno činjenicama. Ako je to učinio, onda je bilo i zato, jer je o tom dogadjaju dao podatke ili napisao netko, tko nije dobro poznavao stvar. Na vama je dakle, da Anti Ljekiću velite – NE! Nije tako, i da dadete vaš izvještaj. Budite uvjereni, da će Ante Ljekić i njegovi suradnici i “DRINA” biti sretni, što ste sa svojom kritikom i svojim konstruktivnim priložima doista pomogli, da se dodje do novih dokumenata. (Pošto je ove godine šezdeseta (60) Obljetnica ovog povijesnog opisa “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA”, ja još nigdje nisam moga saznati niti igdje pročitati da se je netko javio i poslao “piscu Anti Ljekiću” bilo kakav prigovor, ili nadopunu na njegov gore spomenuti opis. Pomno pročitati ovaj “Predgovor” puk. Domagoja, čitaj Maksa Luburića dolazi se do zaključka da bi uistinu ovog opis mogao biti glavom i petom Maks Luburić. To je moje mišljenje, A VAŠE???. Mo. Otporaš.)

         Kod toga imajte na umu, da pišući povijest, mi ne stvaramo konačni zaključak. Mi želimo kronološkim redom zabilježiti sudbinu svakog čovjeka i svakog roda hrvatske vojske, sudbinu svake jedinice od roja do zbora, pa i to što se točno dogodilo, kojeg dana i na kojem mjestu. Ne želimo dakle ništa uljepšavati, ništa zatajiti, nikoga optuživati, nikoga opravdavati, pa niti sami sebe. Želimo dakle zapisati sve što se je dogodilo i to prije nego što Sudbina ili nova borba i nas ne povuče u grob ili nam tegobe dnevnog života ne zamrače i ono malo sjećanja, što još imamo o ljudima o dogadjajima onoga doba.

         Mi ćemo biti najviše zahvalni onome, tko nas najviše izgrdi, jer da naši podatci nisu bili dovoljni ni točni, ali ćemo smatrati neozbiljnim takvog kritičara, koji nije svoje kritike popratio sa boljim podatcima. Smatrat ćemo herojima sve one, posebno zapovjednika, koji svoj životni put u službi hrvatskog oružja znadu završiti sa tiskanjem zapisa o svakom dogadjaju, kojega se još mogu sjetiti. Smatrat ćemo kukavicom i nedostojnim članom hrvatske vojske svakog onog, koji se ogluši i odgovori slijeganjem ramena, “jer da nema države, nema vojske, nitko ne daje plaću za takav rad kao što je pisanje o neugodnim stvarima, koje da je najbolje zaboraviti. Kada pak bude države, vojske i plaće, da će tada biti i profesora, koji će sve to lijepo napisati i protumačiti”.

         Ne smije se zaboraviti, da su partizani – srbo – komunisti osnovali svoj “Vojno Istorijski Institut”, u kojem sjede učenici Moše Pijade i gdje se krivotvori ne samo hrvatska povijest kao takva, nego se falcificira i povijest svakoga i najmanjeg okršaja, svake bitke i povijest svake hrvatske borbene jedinice.

         Kao primjer navodimo lažni prikaz u “Vjesniku” od nedjelje, dne 5 svibnja 1955. pod naslovom “Od Zagreba do granice”, u kojem članku srbo – komunisti lažno prikazuju završne borbe kod Dravograda (0103 Slo Dravograd) i Bleiburga (0104 Aut Bleiburg), osobito lažu o brojčanom stanju. O izručenjima sa strane Engleza nema ni spomena, premda su Englezi izručili kod Bleiburga i iz Koruške 290.000 Hrvata (0105 Aut Bleiburg), vojnika, gradjana, žena i djece. Svi izručeni su najvećim dijelom poubijani, kako se vidi iz raznih zapisnika.

         Nevjerojatno je s kolikom se preciznošću izmišljaju historije partizanskih jedinica, sa kakvom se preciznošću fabriciraju dnevni izvještaji i najmanjih partizanskih jedinica i ustanova, te razgovori izmedju običnih vojnika ili govori raznih partizanskih zapovjednika. Treba uništavati srbo-komunističke laži i podvale. Tako, kada na primjer srpski historičari pišu da se u šumi nije o drugom govorilo, nego kako da se oslobodi hrvatski narod, kojega su eto razni fašistički i nacistički plaćenici okupirali i sišu mu krv, kako su se srpske grudi nadimale od uzbudjenja pri pomisli, kako da usreće jadni hrvatski narod!

         Srbo – komunisti su otišli tako daleko, pa sad izmišljaju sentimentalne i dramatske scene, kako na pr. beogradski Terezija Ranković, koji je poklao znatan dio hrvatskog naroda, dao se žrtvovati u zatvorima stare Jugoslavije radi simpatija za hrvatske nacionaliste. Mi znamo, da to nije istina, jer imade u slobodnom svijetu još preživjeli hrvatskih političkih osudjenika, koji su bili u Mitrovici (0106 Srb Mitrovica) i Lepoglavi (0107 Cro Lepoglava) zatvoreni u isto vrijeme, kada je bio tamo u zatvoru i Terezija Ranković. Ovima je dobro poznato, da Terezija Ranković, sada šef Udbe, svjesno govori neistinu.

         Taj srbo – komunistički institut je u posjedu velikog dijela nadjenog ili zarobljenog materijala hrvatskih vojničkih ili političkih ustanova te dnevno fabricira kritike raznih pisama, izvješća i dokumenata te telefonskih razgovora, pa se čak tiskaju i stare novine, letci, i t.d., gdje se izmišljaju dogadjaji, u kojima se blati obraz i držanje pojedinih hrvatskih zapovjednika, dok se govori o velikodušnosti srbo – komunističkih komesara prema hrvatskim zarobljenicima i hrvatskom pučanstvu.

          Na sve to mi ne možemo drugačije odgovoriti, nego pisanjem prave i istinite povijesti hrvatskog obrambenog rata, da naša mladja braća i naša djeca imadu bar približni pregled dogadjaja.

         Ima i jedna bolna stvar, o kojoj treba govoriti, makar ona i ne spada ovamo. Kada budemo pisali hrvatsku vojnu povijest, moramo to činiti s dostojanstvom i punom odgovornošću radi onoga što se dogadjalo i radi žrtve onih, koji su pali, kao i radi budućnosti, kada će trebati opet padati. Želimo reći, da se ne može pisati hrvatska vojna povijest prema sadašnjoj eventualnoj političkoj situaciji onih, o kojima se piše ili onih koji to pišu. Bolno je i pomisliti, da se može dogoditi, da bivši dezerteri hrvatske vojske ili oni, koji su služili tudjinu, mogu u emigraciji pokušati oduzimati čast i onima, koji su čitav život proveli u redovima hrvatske vojske (samo ova izreka dovoljno govori da je autor ovog “Predgovora” general Drinjanin, jer stalno i sustavno on ističe za sebe da je cijeli život bio vojnik hrvatske vojske, mo. Otporaš.) i to od njenog stvaranja, pa do njenog pada. Logično je, da su se ljudi u emigraciji podijelili, da je demokratizacija rastavila ljude jedne od drugih, pa je logično da ima poručnika, pukovnika i generala u svim taborima, kao i svim vojskama na svijetu, ali nije nikako logično, da sud o hrvatskoj vojsci i hrvatskim vojnicima daju njeni bivši dezerteri ili neprijatelji, ili pak oni, koji u Hrvatskoj za vrijeme rata nisu uopće bili, ili su se borili na protivnoj strani. POVIJEST TREBA PISATI POŠTENO.

         Treba biti velikodušan prema onima, koji su se pošteno borili, izvršavali zapovijedi, ali su na kraju zdvajali u pomanjkanju fizičkih i moralnih snaga. Treba biti velikodušan prema onima, koji su dokončali vlastiti život, da ne padnu neprijatelju u ruke ili su davali izjave, koje nisu u skladu sa dostojanstvom čina ovoga ili onoga hrvatskog zapovjednika.

         Šaljite dakle svoje primjedbe, nadopune, radove, pa makar i čitava djela, mi ćemo to posebno tiskati. Da ne bi bilo sumnje, da nas vodi kakvo materijalno prvenstvo ili interes, nukamo vas, da svoja djela dadete tiskati drugdje, a mi ćemo stanoviti broj primjeraka otkupiti i inače pomoći kod raspačavanja.

         Jedino želimo, da se tiskaju djela, članci i podatci naše povijesti, a ne da se dozvoli blatiti uspomenu na i ono malo preživjelih, pa i stare poznate junake našega rata prema tome, kojoj su stranci pripadali.

         Knjiga Ante Lejkića “Od Ivan Planine do Bleiburga” ima tri puta više materijala, nego što je tiskano u ovom rukopisu. Ovo nije dakle knjiga, koja je najavljen, već je to rukopis, kojega na ovaj način dajemo vama na nadopunu, pregled i kao pobudu za vaš daljnji rad.

         Nama nije cilj u ovom djelu pisati o gorkoj sudbini pojedinaca ili vojničkih, te gradjanskih skupina, već nam je cilj iz mnogobrojnih iskaza strogo vojničke i tehničke detalje o našem vojničkom povlačenju, kako i sam naslov kaže, “Od Ivan Planine do Bleiburga”.

         Kako vam je poznato, postoji poseban Odbor za Istraživanje Bleiburške Tragedije, koji djeluje u Americi, a sastavljen je od američkih gradjana hrvatskog porijekla, čiji je cilj opisati sudbinu vojnika i gradjanskih osoba i uopće iznijeti dokumentarne podatke iz svih sedam faza Bleiburške tragedije o čemu je pročelnik toga odbora prof. Ivan Prcela pisao opširno u “Drini”.

         Ne znači to, da će propasti materijal, kojeg nam stavite na raspolaganje, a koji govori o zvjerstvima srbo – komunista i sudbine hrvatske vojske. Taj materijal stavit ćemo na raspolaganje Blieburškom Odboru, a iz djela, kojeg oni objave ili inače iz hrvatskog ili stranog tiska, mi ćemo izvaditi podatke, koji su nam potrebni za rekonstrukciju našega vojničkog povlačenja od Ivan Planine do Bleiburga.

         Radi gore spomenutog mi smo u drugom dijelu, gdje se govori o izručenju, donijeli tek mali izvadak, koji neka vam posluži kao putokaz za razlikovanje podataka. Isto tako u trećem dijelu, gdje donosimo dokumente, donosimo prikaz samo jednog dokumenta, da imadete ideju, kakvi su nam dokumenti potrebni za razjašnjenje naše sudbine.

         Najviše je pažnje posvećeno prvom dijelu, samom povlačenju, jer nam je to cilj. Za vrijeme rata svaka jedinica imala je svog historičara, koji je kronološkim radom bilježio dogadjaje, a osim toga u svakoj jedinici bila je knjiga, koja je sadržavala bilješke o okršajima i vojničkom kretanju jedinice. To je sve uglavnom propalo, a u povlačenju radi izvanredno teških prilika te knjige se nisu ni vodile, a koje su se vodile propale su u povlačenju. Pojedinci su ipak uspjeli spasiti svoje zapisnike, a drugi su kasnije zapisali povijest svojih jedinica. Mi se moramo služiti uglavnom tim zapisima, da bi mogli konstruirati kretanje od bojne do pukovnije uglavnom u mjesecima ožujku, travnju i svibnju 1945. godine.

        Prvo izdanje knjige o povlačenju imati će i posebni dio, koji će biti popraćen sa više mapa, iz kojih će se vidjeti kretanje svih važnijih jedinica samog povlačenja u zadnja tri mjeseca rata.

         Isti tako naglasujem, da nas neće smetati ničija dreka, ničije prijetnje i ničije “savjetovanje”, jer da tobože nije došlo vrijeme, da se o tomu piše ili da će ova ili ona grupa smatrati, da je svako pisanje o Bleiburgu po njih štetno, ili da se ne smije pisati istina radi Hrvata, Engleza, Amerikanaca, i t.d. Mi ćemo nastaviti sa skupljanjem podataka, mi ćemo to sve proširiti i tiskati u mnogo tisuća primjeraka. Jednako ćemo, čim to uzmognemo, prevesti to djelo na strane jezike i upoznati s time svjetsku javnost, bez obzira da li to bilo kome pravo ili ne. To velimo sada, kako se ne bi dogodilo, da nam se prigovori, da nismo uzeli u obzir savjete.

         Činjenica je, da je većina preživjeli danas u godinama. No hrvatska emigracija, koja se povlačila 1945. godine može dati novoj hrvatskoj vojsci vrlo lijep kadar stručnjaka i zapovjednika. Postoji i dio nove hrvatske emigracije, koja pruža ruku veteranima iz zadnjeg rata, da je prihvatimo, da im dademo zdravu ideju hrvatske vojske i potrebno stručno znanje. Nova hrvatska generacija voljna je ginuti za Hrvatsku Državu. Ali ta nova hrvatska generacija ima pravo od nas tražiti da im kažemo, gdje i kako su pali njihovi očevi i starija braća. Njima su srbo – komunisti trubili, da smo bili tudjinski sluge i da smo se borili za tudje interese. Zato je važno, da oni znaju što se je dogodilo. Da se uzmogne ginuti, potrebno je imati ideale i zajednički cilj. Zato je dužnost svih nas, da napišemo povijest našeg rata, te da ju ostavimo našim sinovima. Tako će oni uz pouzdano vodstvo, sa istinom i ljubavi znati žrtvovati svoju mladost, ostvariti hrvatsku državu, te opravdati naše žrtve i naša nastojanja.

         Obraćamo se stoga na sve Hrvate, da nam pomognu u tom odgovornom radu. Ako netko nije proživio što važno, sigurno je čuo od drugih, koji se već mrtvi danas. U hrvatskoj i stranoj štampi ima mnogo podataka, a osobito u njemačkoj. Prikupite sve i stavite nam na raspolaganje.

         Dao Bog, da nas Hrvati razumjeli! Nadamo se da hoće!

       

      puk. Domagoj

      Prilažem sliku zadnje stranice ovog opisa, strana 8 gdje se može vidjeti potpis puk. Domagoj, a na strani 9 vrlo dobar UVOD (bez potpisa). Ima 50 stranica vrlo povijesnih izvora o povlačenju hrvatske vojske. Danas, ponedjeljak 13 siječnja 2023. god., kada ovo prepisujem, usuđujem se reći da nema mnogo Hrvata, što je reći da ima vrlo mali broj Hrvata koji znaju za ove detalju. Ako se odlučim ovo u nastavcima staviti na hrvatski nezavisni portal otporas.com, mišljenja sam da bi ih bilo između (30) do (40) nastavaka ako ne i više. Ja imam želju i vremena za sve ovo prepisati, ali ne znam da li čitatelji imaju želju i vremena sve ovo čitati…

      PoZDrav svima.

      Mile Boban, Otporaš.

      Slika 022

       

      Slika 023

       

      Plenković

       

       


       

       

      Slika 025 , 026

       


       

      Slika 027

       

      Slika 028

       

      Slika 029

       

      thumbnail

       

       

       

      Otporaš

      14. veljače 2023.

      UVOD U OPIS – “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA” – DRINA br. 2 1963. (2.dio)

       

      UVOD U OPIS – “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA” – DRINA br. 2 1963. (2.dio) – Otporaš

      https://otporas.com/uvod-u-opis-od-ivan-planine-do-bleiburga-drina-br-2-1963-2-dio/

       

      Koncem godine 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo, da je rat izgubljen u korist zapadnih saveznika i komunista. (I ovo treba uzeti u povijesni obzir da su Zapadni Saveznici bili saveznici ratnog zločinca Staljina i njegova komunizma a da ih još nitko nigdje nije zabilježio i označio ih kao komunistima zato što su bili Staljinovi saveznici i saveznici internacionalnog komunizma, kao ...

      otporas.com

       

      https://otporas.com/uvod-u-opis-od-ivan-planine-do-bleiburga-drina-br-2-1963-2-dio/

       


                          UVOD U OPIS “OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA”., 

                                                   DRINA br. 2 1963. (2. dio)

       

      thumbnail

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-blieburga-dokumenti-o-povlacenju-hrvatske-vojske-1945-godine-pise-ante-ljekic/

         

      Hrvatski narod, ostvarivši svoju državnu samostalnost godine 1941., nastojao je ostati izvan ratnih sukoba, jer nije bilo razloga, da ratuje s Engleskom i Amerikom. (Zato je Poglavnik dr. Ante Pavelić i dao ime prvoj Hrvatskoj Državi u dvadesetom stoljeću: “NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA”, jer bi ona bila NEZAVISNA kao i Švicarska da nas nisu naši hrvatski neprijatelji napali sa svih strana, tako da smo se morali braniti da ne budemo uništeni, mo. Mile Boban, Otporaš.) U tom smjeru učinjeni su znatni napori, ali bez uspjeha. Činjenica, da su zapadni saveznici smatrali kraljevsku Jugoslaviju svojim saveznikom, te nisu (htjeli, mo.Otporaš.) priznati Hrvatsku Državu, prisilila je Hrvate, da budu na protivnoj strani.

         Osovinske vlasti priznale su Hrvatsku Državu, jer su bile stavljene na gotov čin, te si nisu htjele stvarati još jednog neprijatelja više. Tim je Hrvatska bila protiv svoje volje uvučena u ll. svjetski rat, ovaj puta na strani osovinskih sila. Njeno sudjelovanje očitovalo se u slanju dobrovoljačkih postrojbi na Istočni front (kao što to danas čini vlada i Druge Hrvatske Države sa dva (2) inicijala RH koja šalje hrvatske vojnike ondje gdje joj saveznik NATO odredi. Ovo treba uzeti u povijesni obzir U ODRAZU VREMENA a ne uvijek po jugoslavenski i beogradski udarati po Poglavniku i NDH., mo. Otporaš.) protiv boljševičkih snaga.

         Koncem godine 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo, da je rat izgubljen u korist zapadnih saveznika i komunista. (I ovo treba uzeti u povijesni obzir da su Zapadni Saveznici bili saveznici ratnog zločinca Staljina i njegova komunizma a da ih još nitko nigdje nije zabilježio i označio ih kao komunistima zato što su bili Staljinovi saveznici i saveznici internacionalnog komunizma, kao što su nas Hrvate prozvali, pa čak i danas dok ovo pišem 14 veljače 2023. godine NDH smatraju fašističkom i nacističkom. Mo. Otporaš.) U Hrvatskoj se je gledalo drugačije na zapadne saveznike, a drugačije na boljševike, premda su ovi bili saveznici Zapada. Postojala je izvjesna, da će Zapadnjaci 

      razlikovati protukomunističke borce raznih naroda ne – Nijemaca, te ih odvojiti na koncu rata i sačuvati kao jezgru borbenih snaga za obračun s agresivnim medjunarodnim komunizmom.

         Takovu nadu gajili su Hrvati čak i u vrijeme od 10 časaka prije velike katastrofe. Hrvati su jedini od ne – Nijemaca pred konac rata raspolagali s jakom discipliniranom 

      vojskom, koja se je nalazila barem na dijelu svoga državnog područja. Posljednji čini Hrvatske Državne Vlade bili su rečenom nadom prožeti.

         Od strane zapadnih saveznika nije bilo niti jednoga znaka interesa za protu komunističke borce, bilo da ih se primi kao zarobljenike, kako to propisuju norme medjunarodne Ženevske Konvencije.

         Ovaj propust zapadnih vlasti ostaje kakovom svjetskom povjesničaru za “otkriti”, kako je nekih 200 divizija protukomunističkih boraca trebalo drugačije prihvatiti, a ne razoružati ih i najvećim dijelom izručiti komunistima, koji su ih poubijali, a manji dio – vrlo mali dio – bezglavo predati raznim dobrotvornim organizacijama, da ih ove rasprše diljem svijeta. Tu se radi najviše o nama Hrvatima.

         Kako se gore spomenuta nada hrvatskog političkog i vojničkog vodstva nije ostvarila, našlo se je hrvatsko političko i vojničko vodstvo pred izborom:

          1 – ili napustiti teritorij Hrvatske Države i krenuti s cjelokupnom vojsko u susret Englezima, koji su se približivali i od zapadnih saveznika bili najbliži, te pred njima izvršiti vojničku kapitulaciju.

          2 – ili s cjelokupnom vojskom i pučanstvom, koje se dobrovoljno odluči, poći u šume te nastaviti borbu protiv partizana, očekujući daljnji razvoj dogadjaja.

          Iz mnogih razloga hrvatsko vodstvo odlučilo se je (premda su mišljenja izmedju generala bila podijeljena) za opću emigraciju.

          Odlazak u šume te nastavak borbe protiv partizana, kao saveznika Engleske, Amerike i SSSR – a, stavili bi hrvatsku vojsku kao pobunjenike izvan zakona, jer bi to u ono doba značilo narušavanje svjetskog mira, koji je tada u Europi “proklamiran”, čime bi bilo stavljeno i hrvatsko političko i vojničko vodstvo u stanje bespravnosti.

         Ova odluka Hrvatske Državne Vlade teško je pomutila planove jugoslavenskih komunista, jer su oni dobro znali, kakovu bi opasnost za njih predstavljali par stotina tisuća najsnažnijih, najborbenijih i politički najsvjesnijih Hrvata, koji bi sudjelovali u jezgri borbenih krugova protiv internacionalnog komunizma, te su bili odlučili na svaki način zadržati i poubijati, prema riječima Milovana Djilasa, koji je rekao: “Hrvatska vojska mora umrijeti, da bi Jugoslavija mogla živjeti!”.

         Da bi prikazivanje besprimjernih strahota ovog ubijanja, koje se je vršilo uglavnom od mjeseca svibnja 1945. pa do konca godine 1945., a u manjoj mjeri i kasnije (na stotine mjesta), bilo preglednije i odvijalo se što zornije pred očima čitatelja, upoznajemo u ovom uvodu čitaoce okolnostima, koje su utjecale na tok povlačenja.

       

      Sljedeći (treći 3. dio) je CILJ POVLAČENJA.

       

       


       

       

       

       Ante Ljekić

                                OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (1. dio)

                  Dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine

       

             DRINA br. 2 1963. POSVEĆENA BLEIBURŽKIM ŽRTVAMA

       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - CILJ POVLAČENJA (3.dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - CILJ POVLAČENJA (3.dio)

         Po gubitku rata i države u dotadašnjem postavu ratujućih sila, Hrvatima je bio jedan i jedini cilj, da barem na životu održe svoju vojsku od 200.000 boraca, koja je svoj ideal gledala ispunjenim samo u opstojanju Hrvatske Države.

         Pouzdavalo se je u zdrav razum i prirodnost stvari, da će zapadni nekomunisti ovu kompaktnu 

      vojsku - neokaljanu nekim presedlavanjem - barem demobilizirati i sačuvati; da će razumjeti njezin stav u svjetsko - političkom i ideološkom gledanju i opredjeljenju. Da je ovakovo držanje prema komunizmu bilo razumno, proizlazi iz toga, što je američki predsjednik Truman već nakon sastanka u Posdamu otpočeo hladni rat s komunizmom, a cijeli Zapad je za vrijeme korejskog rata drugačije gledao na komunizam, nego 1945. godine. (Prilažem sliku "Jalta - PODJELA SVIJETA" koju je tiskala MATICA HRVATSKA, ZAGREB 1968., 290 stranica, koju je s francuskog na hrvatski preveo Ivo Klarić. Tu, na tom sastanku na Jalti od 4 do 11 veljače 1945. donesena je odluka da se prizna Tito i njegov AVNOJ i dr. Ivan Šubašić, kao i članovi bivše jugoslavenske vlade iz Londona, "koji se nisu kompromitirali surađujući s neprijateljem", strana 257-258. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

      Slika 031

       

         Hrvatski čovjek gajio je ovu nadu u sebi, jer je imao simpatije za Amerikance, te se je tokom II. svjetskog rata nadao, da će na koncu ipak biti sa Zapadom.

         Konačno, kako Hrvati nisu htjeli ni u kojem slučaju kapitulirati pred partizanima, to ime je ostao još jedini izlaz, da to učine pred Anglo - Amerikancima.

         Osim toga postojale su i odredbe medjunarodnog zakona - prihvaćene u Ženevskoj Konvenciji i od strane Engleske i Amerike - te su se ove zemlje morale držati odredba toga medjunarodnog ratnog prava.

       

                                                      S N A G A

        Kod prijelaza iz redovite borbe na svom državnom području u povlačenju, hrvatska se vojska sastojala od 230.000 vojnika visokog morala, ali bez streljiva. Bila je organizirana u pet vojnih zborova, koji su se sastojali od 16 divizija, s jakim pozadinskim ustanovama.

        Operativno bila je hrvatska vojska uklopljena u njemačku armijsku skupinu "Jugoistok'' (zapovjednik general - pukovnik Loeher), koja je držala frontu polukružnog protezanja od Koprivnice (0301 Cro Koprivnica) na Sisak (0302 Cro Sisak) i Karlovac (0303 Cro Karlovac) - ili ispupčenu Predzvonimirovu Liniju (jer je Zvonimirova Linija bila zasnovana od Koprivnice preko Dugog Sela (0304 Cro Dugo Selo) na Karlovac (0305 Cro Karlovac) i na njoj, sploštenoj, nije se odigralo neko vidljivije zaustavljanje u svrhu obrane i paraliziranja neprijateljskog prodiranja). Ta fronta dijelila se je na četiri odsjeka, kako niže slijedi:

       

                             

                                                   Grupa  " Istok "

         I. Zbor; 2. i 5. divizija, Samostalna Ustaška brigada i brza brigada. Zapovjednik general Ante Miškov.

         III. Zbor; 3., 7., 8. i 9. divizija. Zapovjednik Artur Gustović.

         Njemačke snage: Njemački Kozačko Konjanički Zbor: 4 njemačke divizije i 369. Legionarska divizija. Ukupno: 13 i pol divizija.

         partizanske snage izmedju Drave i Save: treća Armija, sastavljena od 7 divizija, te Prva Armija (južnije), sastavljena od 12 divizija.

       

                                        Grupa  " Jugoistočni  odsjek "

         IV. Zbor; 4., 6. i 15. divizija. Zapovjednik general Josip Mitzger.

         II. Zbor;I., I., 17. i 18 divizija. Zapovjednik general Vjekoslav Luburić

         Nijemci: 373. Legionarska divizija.

         Svega: 7 divizija na prostoru od Save u luku do pola puta izmedju Siska i Karlovca

      (0306 Cro Sisak-Karlova).

         Partizani: Druga Armija, sastavljena od 12 divizija.

       

                                        Grupa  " Jugozapadni  odsjek "

         V. Zbor; 10 i 13 divizija. Zapovjednik general Ivan Herenčić.

         Nijemci: jedan kombinirani detasment.

         Snaga: dvije i pol divizije.

         Partizanske snage na širem prostoru oko Karlovca: 2. i 4. Armija.

       

                                                   Grupa  " Lika "   

       NA PROSTORU OKO GOSPIĆA (0307 Cro Gospić) I OTOČCA (0308 Cro Otočac)

         11. divizija pod zapovjedništvom pukovnika Josipa Alekšića.

          Nijemci: 4 Armija, sastavljena od 14 divizija. četiri divizije bile su protiv hrvatsko - njemačkog odsjeka, a 10 divizija protiv njemačkih snaga na moru.

       

                                                     Pozdarina – ( Pozadina ?)

         Ministarstvo Oružanih Snaga, vojne škole, razni zavodi, prometne i opskrbne ustanove, vojne bolnice, Zrakoplovstvo, Dobrovoljačke vojnice, Časna radna služba.

          Partizanske snage iznosile su ukupno 45 divizija. od toga su protiv hrvatsko - njemačke fronte bile 35 divizija, a samo protiv njemačkih snaga do Jadrana bile su 10 partizanskih divizija, koje su bile obilno snabdjevene raznovrsnim ratnim materijalom. Partizanske snage bile su na njihovom desnom krilu osiguravane i podržavane od sovjetskih i bugarskih snaga, a na lijevom krilu engleskom flotom.

         S opisanog postava i pod opisanim okolnostima pošla je hrvatska vojska, predvodjena njemačkom, u jedno zgušćavanje, povlačenje i slom. Pošla je u sve veće terensko suživanje, uvjetovano srednje alpskim masivom, prelazeći iz fronte u dublje hodne kolone, grupe i grupice, koristeći se raspoloživim komunikacijama. Obadvije vojske, i hrvatska i njemačka, pošle su pod zapovjedništvom generala Loehera u noći izmedju 7. i 8. svibnja. Od 8. svibnja 1945. svaka vojska pošla je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika imala najžurnije povući u Korušku (0309 Slo Koroška), da se preda Englezima, a u nikojem slučaju partizanima. Njemačka pak vojska po zapovjedi generala Loehera pokorno je kapitulirala partizanima, u toj teškoj situaciji gubljene su mogućnosti organizacije i formacijskog zapovijedanja, a ispoljavale su se odmah odvažne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone, grupe i grupica zbjega, kako su najbolje mogle prema tadašnjim okolnostima.

         U nastalom povlačenju i zgušćavanju hrvatske su jedinice svuda ostajale posljednje, usporavajući partizansko prodiranje, te su služile kao zalaznica hrvatskoj i njemačkoj glavnini.

         Od sveukupnih 230.000 hrvatskih vojnika, uslijed zgušćivanja svojih redova i uplitanja u zalazničke borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom državnom području oko 30.000 vojnika. Oni su vodili sitnije borbe, rasprašavali se šumama, ostajali kao ranjenici, te odsječeni od glavnine zarobljavani.! 200.000 hrvatskih vojnika prešli su državnu granicu i stupili na slovensko područje. Ovome broju vojnika priključio se je bar isto toliki broj gradjana obadva spola i svih dobi starosti. Od ovog časa čitavi broj od preko četiri stotine tisuća Hrvata na ovom exodusu je nerazdvojan, te predstavlja najveći zbjeg u hrvatskoj povijesti, a odmah je počeo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan Domovine.

       

                                              P R A V A C   I   P R O S T O R

         Moglo se je odstupiti prema zapadu preko Istre ili preko Koruške (0310 Slo Koroška). Preko Istre (0311 Cro Istra) bilo je privlačnije, jer bi se time prije došlo u dodir sa slobodnim svijetom, ali začelje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zborova i zapovjedničkih točaka, te opskrbne baze, sve je to put prema Koruškoj činilo prihvatljivim. Put odstupanja preko Istre bio je duži, bez pogodnih putova, previde kos i lijevi bok bi bio neobranjiv. Osim toga prema Koruškoj su se povlačili i Nijemci, na koje su Hrvati bili u svakom pogledu oslonjeni, zato put preko Istre nije dolazio u obzir, te se odlučilo za pravac preko Koruške.

         Za Korušku, samo istočno od Karavanki, vodio je jedan glavni put: Zagreb (0312 Cro Zagreb) – Celje (0313 Slo Celje) (116 km) - Dravograd (67 km) (0314 Slo Dravograd) - Klagenfurt (65 km) (0315 Aut Klagenfutt); svega 248 km. Na svakom boku nalazio se opet po jedan paralelni, odterećujući put; sjeveroistočno: Celje (0316 Slo Celje) - Maribor -(0317 Slo Maribor) (62 km) – Dravograd (0318 Slo Dravograd) (62); svega 124 km. Taj put bio je manje zakrčen, ali ugrožavan od sovjetske i bugarske vojske. Jugozapadno: Celje (0319 Slo Celje) - Savinjska dolina (0320 Slo Savinjska dolina) - sedlo Eisenkappel (0321 Aut Eisenkappel), preko Savinskih alpa (0322 Slo Savinjske alpe) - teško prolazan. Svaki od ovih putova imao je još po jedan sasvim lučni: Celje (0323 Slo Celje) - Maribor (0324 Slo Maribor) - Leibnitz (0325 Aut Leibnitz) – Kopflach (0326 Aut Kopflach) i Celje (0327 Slo Celje) - Kamnik (0328 Slo Kamnik) - sedlo Loibl (0329 Aut Sedlo Loibl), ova dva posljednja imali su još veće nedostatke, nego prethodni.

         Prostor, s kojeg se je pokretalo, išao je posljednjom borbenom linijom, lukom Varaždin (0330 Cro Varaždin) - Dugo selo (0331 Cro Dugo selo) – Karlovac (0332 Cro Karlovac) i s toga luka sužavao se u obliku lijevka prema Celju. Tu se je ulazilo u cijev lijevka do Dravograda. Od Dravograda nalazila su se dva proširenja i to: Dravograd (0333 Slo Dravograd) - Lawamund (0334 Aut Lavamind) i Dravograd (0335 Slo Dravograd) – Bleiburg (0336 Aut Beliburg). Kroz njih se moglo izići van, odnosno ući u Korušku.

         Da bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom odstupanju mogle lakše i točnije razumjeti i ocijeniti, treba imati na umu ovaj zanimljivi oblik prostora, na kojemu je ono teklo. 

      (Danas 16 veljače 2023. godine dok ovo prepisujem, bilo bi vrlo poželjno znati koliko danas ima Hrvatica i Hrvata koji su s ovim detaljima hrvatske tragedije upoznati. Točno za tri mjeseca biti će 78 godine od ove najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda. Za pedeset, za sto godina i više ako se danas ovi detalji ne prepisuju i ne ponavljaju, postoji velika mogućnost da bi mogli biti zaboravljeni. Da se za pedeset, sto godina i više godina zna tko je ovo za hrvatsku budućnost prepisao, prilažem sliku tog Hrvata od 84. godine. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

       

      Slikano u kuhinji, Veljača 2023

      Slika 032

       

         U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop putova, čija je lijeva strana (kada se okrene prema fronti) bila: Varaždin (0337 Cro Varaždin) - Rogaška Slatina (77 km) (0338 Slo Rogaška Slatina) - Celje (39 km) (0339 Slo Celje), svega 116 km. Desna strana bila je: Karlovac (0340 Cro Karlovac) - Samobor ( 45 km) (0341 Cro Samobor) - Zidani Most (68 km) (0342 Slo Zidani Most) - Celje (24 km) (0343 Slo Celje), svega 157 km. Sredina pak (magistrala) Zagreb (0344 Cro Zagreb) - bilo na Rogašku Slatinu (77 km) (0345 Slo Rogaška Slatina), bilo na Zidani Most (90 km) (0346 Slo Zidani Most) - Celje (39, odnosno 24 km) (0347 Slo Celje); svega 116, odnosno 114 km. Zbog mreže dobrih putova ovim se je prostorom, koji ima oblik lijevka, pošlo bez nekih posebnih smetnja, osim neke veće zakrečenosti puta kod Zidanog Mosta (0348 Slo Zidani Most).

         Snop putova skupio se u Celju (0349 Slo Celje), mjestu središnjeg sliva rječica, koje omedjavaju četiri planine točno u obliku križa, te je zbog položaja svih planina i rječica bilo prva i velika zapreka na putu za Korušku - prvih dana zbog zakrečenosti putova, a poslije zbog partizanskog zaokruživanja. Ipak je to bilo više kobno meke Nijemce nego za tvrde i otporne Hrvate.

         Od Celja (0350 Slo Celje) koridorom lijevka, neposredno s više putova, a dalje samo jednim preko Slovenjgradca (0351 Slo Slovenj Gradec), udarilo se je čelom na dravogradski tjesnac (0352 Slo Dravograd), gdje su se sastajali putovi, te uz prepreku rijeke Drave (0353 Slo Drava kod Dravograda) činili su najveću stješnjenost na cijelom putu od Hrvatske, a postojala je mogućnost potpunog zatvaranja pravca i otežavanja probijanja dalje, na tom odsjeku moralo se već prihvatiti i voditi borbu, da se mogne probiti dalje.

         Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao usporavati i kočiti na obadva rečena proširenja. No, ipak zbog veće prohodnosti terena uz tok riječice Meže (0354 Slo Meža rijeka), izbjegavanja sovjetsko - bugarske opasnosti na putu Dravograd (0355 Slo Dravograd) – Lawamund (0356 Aut Lavamind), te kraćeg puta u Korušku (0357 Slo Koroška) i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnom probilo do zaustavljanja kod Bleiburga (0358 Aut Bleiburg).

         Najveći dio hrvatskog zbjega kretao se pješke. Motornim vozilima krenulo je od prilike 39%, te je ovima uspjelo i najdalje stići. Prugom Zagreb (0359 Cro Zagreb) - Zidani Most (0360 Slo Zidani Most) - Celje (0361 Slo Celje) - Maribor (0362 Slo Maribor) krenulo je tek 40 vlakova s ranjenicima i gradjanskim osobama. Ovi su bili zaglavljeni već u Celju (0363 Slo Celje), te najzad u Mariboru (0364 Slo Maribor).

         Ipak bi se i dravogradskim tjesnacem moglo uspješno i na vrijeme proći, da nisu Nijemci putem pred partizanima popuštali, o čemu se u odgovarajućem dijelu ovoga uvoda govori.

       

      Nastavlja se (4.dio) V R I J E M E   I   G R U P I R A N J E.

       


       

       

       

      Mile Boban

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - VRIJEME GRUPIRANJA (4. dio)

         Veoma ojačani partizani, u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk obrane, sužavajući ga na sve manji prostor, te potiskujući obrambene snage sve dublje u lijevak. Zato je 30 travnja 1945. pala njemačka odluka za odstupanje s hrvatskog državnog područja, a 4. svibnja je rečeno, da se Zagreb više ne može braniti. Daljnja obrana zamišljala se je na liniji Maribor (0401 Slo Maribor) – Celje (0402 Slo Celje). Toga dana počeo je hrvatski exodus.

         Prvi dana mjeseca svibnja 1945. luk obrane sužavao se je na Zvonimirovu Liniju, a na 5. svibnja povukao se je s nje u pravcu grla lijevka, prelazeći na čiste pravce povlačenja: Varaždin (0403 Cro Varaždin) - Ivanec (0404 Cro Ivanec) – Krapina (0405 Cro Krapina) – Rogatec (0406 Slo Rogatec) – Celje (0407 Slo Celje); Zagreb (0408 Cro Zagreb) - snop putova – Rogatec (0409 Slo Rogatec) – Celje (0410 Slo Celje); Zagreb (0411 Cro Zagreb) i Samobor (0412 Cro Samobor) - Krško (0413 Slo Krško) - Zidani Most (0414 Slo Zidani Most) – Celje (0415 Slo Celje).

       

         Obzirom na mjesta zborova unutar obrambenog luka, oni su zauzeli pravce: I. Zbor: Varaždin (0416 Cro Varaždin) - Celje (0417 Slo Celje). II.., III. i IV. Zbor: Zagreb (0418 Cro Zagreb) – Celje (0419 Slo Celje). V. Zbor: Samobor (0420 Cro Samobor) - Celje (0421 Slo Celje). Svi su se kod Celja (0422 Slo Celje) morali probijati kroz partizansku zapreku, koja je Nijemcima donijela njihov Celjski debakl.

       

       

       

                                  U G R O Ž A V A N J E   P O   N I J E M C I M A

      Već na prve službene vijesti, da predstoji njemačka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945. njemački su zapovjednici počeli dolaziti u dodir s partizanima u svrhu kapituliranja. U Hrvatima su izazvali 

      sumnju, da će ih ostaviti na cjedilu, što se je i dogodilo. Njemački zapovjednici nisu bili dorasli, da prihvate misli svog vrhovnog zapovjednika za jug, maršala Kesselringa, date na konferenciji dne 7. svibnja 1945. u Grazu (0423 Aut Graz), da se bez obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povlačenja, dok se ne stigne na njemačko područje, te tako nisu imali pred očima spašavanje svojih vojnika, a dosljedno tome ni da pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima većinom oko Celja (0424 Slo Celje).

         Teški položaj Hrvata još više se pogoršao, jer je upravo u kulminaciji povlačenja, dok je središte zbjega bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njemačka kapitulacija. Opasnost je prijetila hrvatskom povlačenju, jer Nijemci nisu bili više čvrsti prema partizanima. Postojala je još i opasnost, da će se njemački zapovjednici pokušati dogovoriti partizanima s cjelokupnim izručenjem Hrvata.

         Osim toga i njihova velika vojska od 150.000 vojnika, pometena kapitulacijom, usporila je brzinu povlačenja te je jako zakrčivala putove, osobito oko Zidanog Mosta (0425 Slo Zidani Most), zatim kod Celja (0426 Slo Celje), a nadasve poslije Celja pa do Bleiburga (0427 Aut Bleiburg) sa svojih desetak tisuća kamiona, mnogo topova, putničkih samovoza i drugog podvoza. Ovim vozilima ili pješke kretale su se šest njemačkih divizija s mnogo drugih motoriziranih skupina rasutih jedinica. Nalazili su se u isto vrijeme na putovima s Hrvatima i, jer su zakrčivali putove, bili su vrlo kobni za brzinu hrvatskog povlačenja. Njemački vozari (misli se na šofere, mo. Mile Boban, Otporaš.) nisu se držali voznog reda na cijeloj dužini puta, već su prestizali skupine pred sobom, malo poštivajući vozni red; da desno idu pješaci, a do njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijevi dio puta treba biti slobodan za prolaz samovoza u oba pravca. Ovi nedisciplinirani vozači izlazili su iz povorke i tjerali konje lijevom stranom, što je izazvalo prometnu zbrku. (Čitajući sadržaj ovog opisa ne mogu se oteti dojmu da člankopisac nije bio direktni očevidac sadržaja ovih opisa, isto kao što je bio i Fra. Oto Knezović koji je napisao knjigu "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945"., u kojoj je opisao svoja osobna viđenja i uspomene, mo. Otporaš.)

         Brzina hrvatskog povlačenja iz zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, čiji su najglavniji 

      datumi:

         4. svibnja 1945. njemačko zapovjedništvo odredilo je povlačenje svih njemačkih i hrvatskih trupa u Sloveniju, na prostor Maribor (0428 Slo Maribor) – Celje (0429 Slo Celje), gdje se je namjeravalo organizirati novi otpor.

         6. svibnja - bio je izdan proglas Hrvatske Državne Vlade, cjelokupno hrvatska oružana snaga napusti teritorij Hrvatske i da civilno pučanstvo, ukoliko želi napustiti Hrvatsku, krene s hrvatskom vojskom. (Mrzitelji, neprijatelji i klevetnici Prve Hrvatske Države sa tri (3) inicijala NDH u prošlom dvadesetom stoljeću su sustavno tvrdili i pisali da je Poglavnik i Hrvatska Državna Vlada naredila hrvatskom narodu da napusti Hrvatsku i da ih slijedi u njihovu povlačenju, mo. Mile.)

         6. i 7. svibnja - krenuo je najveći dio Hrvata put Slovenije.

         7. svibnja uvečer - krenuo je Poglavnik s jednom kolonom pravcem Zagreb (0430 Cro Zagreb) - Rogaška Slatina (0431 Slo Rogaška Slatina) - Maribor (0432 Slo Maribor) – Leibnitz (0433 Aut Leinitz).

         7. na 8. svibnja u noći, na putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Rogaškoj Slatini (0434 Slo Rogaška Satina) preko brzoglasa - od general-pukovnika Loehera - o Njemačkoj i sveukupnoj kapitulaciji. Tada je general- pukovnik Loeher vratio pravo zapovijedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke Poglavnika.

         8. svibnja ujutro - u Rogaškoj Slatini (0435 Slo Rogaška Slatina) pala je posljednja odluka, da sve hrvatske trupe, koje su se iz Domovine povlačile i bile upotrebljavanje kao zalaznica Nijemcima, nastave najbrže povlačiti se općim pravcem za Korušku (0436 Slo Koroška), te da se po prijelazu austrijske granice s oružjem predaju Englezima, a ne u kojem slučaju partizanima.

         8. svibnja - general-pukovnik Loeher, zapovjednik hrvatske skupine, upostavio je pregovore s partizanima u Stupniku (0437 Cro Stupnik).

         8. svibnja u 23 sata - stupila je na snagu bezuvjetna njemačka kapitulacija.

         9. svibnja - po partizanskoj interpretaciji počeo je period "šest dana rata poslije rata" kojeg su oni vodili s Hrvatima. (Najvjerojatnije autor ovog sadržaja misli na knjigu koju je napisao Milan Basta "RAT JE ZAVRŠEN 7 DANA KASNIJE". Prilažem sliku knjige, mo. Otporaš.)

       

      slika 041

       

         10. svibnja - njemački Celjski (0438 Slo Celje) debakl.

          Sva njemačka smetnja- bilo kao nevjera, bilo kao marševska smetnja - mnogo je održavala na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mnoštva u kolone, grupe i grupice na putovima. Hrvati su trebali brzo se izvući i dijeliti prostor s Nijemcima. Probijanje ovog mnoštva zavisilo je mnogo od spremnosti voditelja, zakrčenosti puta i uznemiravanja od partizanima. Bila je namjera stići u Dravograd (0439 Slo Davograd) u što boljem redu i što čitavije.

       

                                              U    N E I Z V J E S N O S T I 

         Pritiskivani od partizana, skučeni i stisnuti na najuži dio svog državnog područja, ulazeći već u lijevak i iznenadjeni njemačkim srozavanjem i učinjenom kapitulacijom, počeli su se hrvati pobojavati, da će ih Nijemci u najtežim časovima ostaviti na cijedilu. U takovom stanju počeli su se Hrvati povlačiti; u najvećoj žurbi i neizvjesnosti, jer nije bilo ništa uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih očekivati prije ne primanje, nego zaštita. Nije bilo ništa spremno za fizičko izvršenje, jer nije bilo ni uporišta za osiguranje putova, a ni tim baza za opskrbljivanje. Sumnja u njemačku nevjeru, proizišla iz ulagivačkog odnošaja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo plana i nije se više ni moglo sve skupno povesti, jer to zakrčenost putova, nepouzdanje u Nijemce i ulazak u lijevak nije dozvoljeno.

         Povlačiti se bez dovoljno vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uspjeh, značilo je - ići u neizvjesnost. Ali kada se pomislilo na odvratnost kapitulacije pred partizanima, usprkos svih tegoba, duhovi su se sabrali, snašli, preobrazili. Povratila im se stara snaga i pokrenuli su se jedinstvenom mišlju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednoga mjesta.

         Svi su svojim visokim moralom obećavali zapovjednicima skupina, kolona i grupica, da će se do odredjenog prostora stići.

         Kroz prizmu ovog uvoda treba povlačenje stalo gledati.

       

      Nastavlja se s (4 dio)  I. D I O   - P O V L A Č E N J E 

       

      Prilažem sliku knjige st. 20 i 21

       

      Slika 042

       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (5.dio)

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - I. DIO "POVLAČENJE" (5. dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA

       

                                                    I. D I O 

                                       P  O  V  L  A  Č  E  N  J  E   (5.dio)

                                               Z A Č E N J E  

         U danima od 5. do 9. svibnja iz Hrvatske se otiskivao njezin najborbeniji, najsvjesniji i najskupniji narodni sloj put zapada; napušten je sjeverozapadni ostatak države sa Zagrebom i prešlo se u inozemstvo - u emigraciju.

         Povlačenje je bilo masovno, ogromno. Tisućama seljačkih kola, kamiona, biciklista, konjanika i pješaka kolone su davale dojam prave seobe naroda. To je bila treća seoba Hrvata u većem stilu. Prva je bila dolaskom naših predaka u ove zemlje za vrijeme seobe naroda, druga bijeg pred Turcima, a, eto, treća uzmak pred jugopartizanima. Politički izgledalo je kao veleban plebiscit hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju, a protiv balkanskog i istočnjačkog komunizma.

         Tih dana na putu Zagreb (0501 Cro Zagreb) - (Zidani Most (0502 Slo Zidani Most) ili Krapina) (0503 Cro Krapina) - Celje (0504 Slo Celje) – Dravograd (0505 Slo Dravograd), na dužini od 200 kilometara, kretala se je hrvatska nacija; četiri stotine tisuća ljudi, žena i djece, koji su svojom odlukom i pokretom na zapad plebiscitarno glasovali za hrvatsku državnost i samostalnost u ime onih, koji su pali, u ime onih, koji su se još borili i čuvali odstupnicu u ime onih, koji iz bilo kojih razloga nisu na taj put pošli. Kretali su se svi oni, koji su istinski mislili na hrvatsku državnost i samostalnost i kojima je bilo moguće kretati.

         Nitko nikoga iz tih dugačkih kolona nije natjerao na taj put u tudjinu i neizvjesnost. Svatko je krenuo sam, bez predrasuda i uvjeren, da će sami broj izbjeglica biti dovoljnim dokazom zapadnim demokratima, da taj mali hrvatski narod, koji pod ovim nebom traži samo slobodu i samostalnost u etničkim i povijesnim granicama, zaslužuje biti saslušan. Ništa taj narod nije moglo pokolebati u toj dubokoj vjeri, niti teškoće puta, niti glad, niti hladnoća snježnih Alpa.

         Hrvatski narod kretao je u emigraciju, da potraži spas i sačeka pravednu odluku zapadnih sila; u vjeri da će tamo, gdje su njegovi vodje Stjepan Radić i drugi tražili razumijevanje, dobiti zadovoljštinu i za nekoliko dana povratiti se kući, te se ta treća hrvatska seoba nije shvaćala ni malo ozbiljno i tragično. Mislilo se je, da je to samo taktički potez, da se sačuva na okupu vojska i narod od osvete jugo-komunista. Dolazili su, naime, tužni glasovi iz istićnih hrvatskih krajeva o njihovom barbarizmu; paljenju i klanju. A kada se hrvatski čovjek vrati na svoje uništeno ognjište, ne može postati faktor svjetskog mira na Jugoistoku, jer tamo mira nema, dok nema Hrvatske Države.

         Povlačenje je trajalo nekih osam dana. Prema okolnostima, na koje je već ukazano, oblikovalo se u tri toka: a) koji su pošli 4., 5. ili dijelom 6. svibnja i stigli u Klagenfurtsku kotlinu (0506 Aut Klagenfurt); b) koji su pošli 5., 6., a poglavito 7., djelomice i 8. i zaglavili se pred izlaskom lijevka na Dravi (0507 Slo Pameče), odnosno glavnina i c) vezani borbom kao zalaznica Nijemcima i svojima, probijajući se podlegli najkasnije 15. svibnja, uglavnom oko Celja (0508 Slo Celje).

       

                                                                A           

                                             Stigli u Klagenfurtsku kotlinu (0509 Aut Klegenfurt)

         U općoj namjeri, da se zbjeg skupi u Koruškoj, upravni njegov dio, koji je činila Hrvatska Državna Vlada s dosta uredskog osoblja, nešto prvih isturenih trupa iz suženog fronta te gradjanstva, imao je Klagenfurt za uži cilj prispjeća. Prvo su imali doći u dodir sa Saveznicima i, drugo, operativnom dijeli ili mnoštvu biti stanoredjema. Naprijed zamišljeno poslanstvo za dodir sa saveznicima bilo je po volji Stožera savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje. 

      (Prilažem poveznicu sadržaja "Memorandum Hrvatske Državne Vlade od 4 svibnja 1945" kojeg je HDV. poslala Stožeru savezničkog zapovjedništvu za Sredozemlje o kojem pisac ovog opisa ovdje govori, mo. Mile boban, Otporaš,) 

      '

      Da se je bila mogla ostvariti ta valjana upravna zamisao, sve rasplinjavanje i patnje mnoštva exodusa lijevkom bile bi honorirane.

         Dobra upravna zamisao oslonjala se je na podesnosti Klagenfurske kotline. Ona je utisnuta 

       

      izmedju alpskih masiva, duguljastog protezanja zapad - istok, koji je oblik još izrazitijim čini protičuća Drava svojim južnim rubom. S juga je omedjena visokim Karavankama (0510 Aut Karavanke), sa sjevera padinama visokih Tauern Alpa (0511 Aut Tauer Alpe), a sa zapada Villaškim Alpama (0512 Aut Vilaške Alpe). S istočne strane nalaze se brdski grebeni, prolazni jedino dolinama Drave (0513 Aut Drava) i Meže (0514 Slo Meža). U nju se ipak lakše stiže i sa zapadne i sa istočne strane, dok je prilaz s južne strane preko Karavanka i sjeverno preko Tauern Alpa (0515 Aut Tauer Alpe) vrlo težak i ograničen. Kod hrvatskog povlačenja od osobite važnosti je bila prirodna zaštićenost od juga. Centar kotline čini Vrpsko jezero (0516 Aut Vrpsko jezero) i na njemu grad Klagenfurt (0517 Aut Klagenfurt), s još više prometnih mjesta na jezeru, a takodjer i na rijeci Dravi (0518 Aut Drava). Kotlina je po svojoj naseljenosti i komunikativnosti bolja podesna za kratko i prolazno primanje i smještaj čak dva milijuna osoba.

         Medjutim, ni sam hrvatski upravni kapacitet ni prikladnost prostora nisu ništa koristili, jer su Englezi, potsticani jugo-partizanima, već 10. svibnja Hrvatsku Državnu Vladu i njeni uži pomoćni aparat izručili komunističkoj Jugoslaviji, prije nego većina mnoštva stigla u kotlinu. Zato se je hrvatsko mnoštvo, u nedostatku zajedničkog vodstva ili nekog plana, moralo samo snalaziti na licu mjesta, osjećajući, da svima prijeti opasnost izručenja. Zaustavljalo se i zadržavalo na mjestima, gdje je tko stigao, guran tih dana medjunarodnim metežom u Klagenfurskoj kotlini (0519 Aut Klagenfurt).

         Put Klagenfurske kotline počeli su se Hrvati otiskivati iz svoje domovine 4, svibnja, prelazeći još istog dana državnu granicu. Medjutim, sticajem okolnosti nastale se bile dvije vrste kretanja - motorizirano i pješačko - različitih napora i sudbine.

         Po još nezakrčenim putovima prema Klagenfurtu (0520 Aut Klagenfurt) kretao se je motorizirani dio 4. svibnja - pozadnji dijelovi vojske i prvi istureni borbeni dijelovi od sužene fronte; 5. svibnja uz prednje i upravni aparat, te gradjanski bjegunci iz Bosne (0521 BiH) i Slavonije (0522 Cro Slavonija); 6. svibnja sve više gore spomenutih, Državna Vlada i dio oružništva - sve skupa kao p r e d t r u p a. Dan - dva kasnije probijali su se spretno brzi automobili od glavne kolone. Sve motorizirane skupine i skupinice, u pokretu neovisne jedna od druge, ukupnog broja od nekih 10.000 osoba, stizale su bez većih zapreka i ometanja po partizanima, poglavito baš zastrašujućim dijelom puta Celje (0523 Slo Celje) - Maribor (0524 Slo Maribor) - Dravograd (0525 Slo Dravograd), obično još istog dana na svoj cilj - Klagenfurt (0526 Aut Klagenfurt), koji je bio zamišljeno sabiralište, a kasnije razdvajalište za glavni dio ili mnoštvo zbjega, koji se je u to vrijeme većinom još nalazio u domovini.

         Istih dana, a neovisno od hrvatske predtrupe, stigli su u Griffen (0527 Aut Griffen) 5.000 Hrvata, pripadnika 369. Legionarske divizije i drugih njemačkih jedinica, popunjenih Hrvatima. Po razrješenju dužnosti u njemačkoj vojsci, ostali su u neizvjesnosti, čekajući da budu prihvaćeni od Hrvatske Vlade.

         Rano i brzo stigli su takodjer u Klagenfurtsku kotlinu (0528 Aut Klagenfurt) i neke skupine i skupinice pješaka, koje su se bile odlučile na put preko Kamniških Alpa (0529 Slo Kamniške Alpe). No ovaj put preko grebena Alpa pošle su skupine, koje su kao slabije i časovito osamljene bile ugrožavanje od partizana na području Celja. Prokrčivši put kroz Celje (0530 Slo Celje) ili obišavši ga, udarale su dolinom Savinje (0531 Slo Savinjska dolina) preko Letusa (0632 Slo Letuš), Ljubna (0533 Slo Ljubno), Solčave (0534 Slo Solčava) i grebenom na Eisenkappel (0535 Aut Eisenkappel). Šišavši u Sittendorf (0536 Aut Sittendorf), upućivale su se jednim od daljnjih putova prema Klagenfurtu (0537 Aut Klagenfurt).

         Takove skupine i skupinice oblikovale su se već na 5. svibnja, dok se to manje ponavljalo i narednih dana, prednost im je bila u tome, što su se kao neovisne mogle brže kretati, a nedostatak, što su radi slabosti bile putem ugrožavanje po partizanima, a baš ove iznimno i po četnicima. Djelatnost četnika u ovim slučajevima posebno je zanimljiva.

         Mnoštvo je dosta brzo stizalo. Skupinica od 5.000 osoba, (za moj pojam to nije "skupinica od 5.000 osoba", nego mnoštvo, često puta veće i od župljana jedne župe kao što je bila Goričko-Sovićka župa. Ne želim ponavljati ali želim podsjetiti da ima malo Hrvata koji su upoznati s ovim detaljima - ponavljam DETALJIMA - Mo. Otporaš.) u kojoj je bio Rev. dr. Charles Kamber, iako je na putu uznemirivan po četnicima, već 9. svibnja bila je u Klagenfurtu (0538 Aut Klagenfurt).

         Jedne su skupinice ili desetci, jako oslonjeni na Nijemce, bili probili preko još zapadnijeg prevoja Ljubelja (0539 Slo Ljubelj) iznad Tržića, a skupine iz Rijeke (0540 Cro Rijeka) i Primorja (0541 Cro Primorje) stizale su različitim putovima preko Travisi-a (0542 Ita Travisi).

         Dne 8. svibnja jedan slovenski četnički odred, kojim je zapovijedao kapetan Maran, i slovenski domobranci, kojima je zapovijedao kapetan Stamenković, a svi pod skupnim zapovjedništvom posljednjega, koji su se nalazili na povlačenju od 6. svibnja iz pravca Novog Mjesta (0543 Slo Novo Mesto) mimo Celja (0544 Slo Celje) i preko Savinjskih (0545 Slo Savinjske Alpe) i Kamiških Alpa (0546 Slo KamniškeAlpe), po prijelazu Eisenkappela (0547 Aut Eisenkappel) na putu u Klagenfurt (0548 Aut Klagenfurt) napadali su skupinice od gornjeg dijela hrvatskog zbjega. Ljude su razoružavali, zarobljavali i zadržavali, a manje družbe i skupinice, gdje su mogli sve prisutne pohvatati, odvodili na stranu i ubijali.

      (Na tom putu iza Domžala vodi put prema Alpama, zna se za nekoliko srpskih stratišta – taj sukob vjerojatno nije bio sa komunistima ? - dragutin)

         I motorizirane i pješačke skupine ometali su na putu infiltrirani partizani u ovom kraju, potpomognuti domaćim, drugorazrednim, partizanima. Partizani su nastojali što prije zauzeti ili bar napraviti nesigurnim onaj dio sjeverozapadnog prekograničnog prostora, na koji su oni polagali pravo. Od 1. svibnja, kako je njihova 4. Armija ušla u Trst (0549 Ita Trs), razašiljali su svoje krače snage dobrim putovima na sjever prema Koruškoj (0550 Aut Koruška), a na zapad prema Furlandiji (0551 Ita Furlanija). Snagama ovih krakova partizani su se spuštali preko Karavanki (0552 Slo Karavanke) u Korušku (0553 Aut Koroška), odnosno prodirali preko Travisi-a (0554 Ita Travisi), te je na 7. svibnja već polu-okupirali do linije Galicien (0555 Sch Galicien) - Ferlach (0556 Aut Ferlach) - Rosseg (0557 Aut Rosseg) - Arnoldstein (0558 Aut Arnoldstein). Dne 8. svibnja prešli su Dravu kod Ferlacha (0559 Aut Ferlach), a toga istoga dana ušli su Englezi u Klagenfurt (0560 Aut Klagenfurt) sa dva bataljuna, a slabije organizirane bande uputili su put Volkermarka (0561 Aut Volkermark). Ove bande, kao i sve partizanske snage u Koruškoj, primila je pod svoje zapovjedništvo IV. Operativna Zona za Sloveniju 10. svibnja, čije je sada sjedište bilo u Volkermarku. Dok joj je sjedište bilo u Topolšici (0562 Slo Topolšica), bila je zabavljena zaprečavanjem puta hrvatskoj vojsci i pučanstvu kod Celja (0563 Slo Celje) i dalje, te razoružavanjem iste. Imala je zadatak prisvojiti pravo na okupaciju područja južno od Drave (E. Schmidt - Richberg "Das Ende auf dem Balkan", Heidelberg 1955, str. 145.) i zarobiti svoga neprijatelja, koji se je povukao na to područje.

         Iako partizanska infiltracija Klagenfurske kotline nije bila dugotrajna - Englezi su trpili svega dva tjedna - ipak su imali dosta vremena, da Engleze nahuškaju protiv Hrvata. Inače su vršili zastrašivanja i pljačkanja, hvatali manje skupine, prikriveno ih ubijali i inače teško ugrožavali cijelu kolonu, dok konačno nisu dojadili i, inače titofilskoj, engleskoj VII. Armiji.

         Pod ovakvim okolnostima ugrožavanja morali su i hrvatska predtrupa (misli se na hrvatske jedinice ili hrvatsku vojsku, mo. Mile.) i brza vrsta pješaka gledati samo na svoje spasavanje. Od 5.000 brzih pješaka veliki broj razišao se po okolnim selima, da ne budu na dohvatu Englezima za izručenje, ali se istovremeno i izlagalo opasnosti, da budu pohvatani od partizana, što se u mnogo slučajeva i dogodilo.

         Sljedeća skupina, koja je stigla u Klagenfurtsku kotlinu, bila je velika i poznata skupina pješaka pod vodstvom generala Januza Ajanovića. Sastajala se od tri skupine, rastavljene medjusobno po više sati hoda, pa čak i do jednog dana. Partizani se nisu usudili mnogo je napadati, jer su je sačinjavali dobrim dijelom vojnici, i to još s četano, ali su mnogi ljudi zbog umora ostajali na putu, koje su kasnije, s ledja i bokova dolazeći, partizani pobili. Ta velika skupina nastala je oko celjske (0564 Slo Celje) zapreke iz istih razloga i na isti način kretala se istim pravcem, kao i predhodni manji dijelovi.

         Probivši celjsku zapreku, odredio je vrhovni zapovjednik zaštitnice, a nakon kapitulacije Njemačke i vrhovni zapovjednik sve hrvatske vojske u povlačenju, general Vjekoslav Luburić, da se pojedini zapovjednici imaju na najbrži i najlakši način probiti u Korušku. Uslijed zakrčenosti putova njemačkim podvozom i oružjem, nije bilo moguće probiti se skupno, već se je povlačenje vršilo u skupinicama. Taj nalog dobio je i general Januz Ajanović, pukovnik Tomislav Mesić i neki drugi zapovjednici. Na taj način nastale su opisane skupine. (Vidi zapisnik generala Vjekoslava Luburića). (Prilažem poveznicu na kojoj je sadržaj niže priloženog opisa generala Luburića. Pošto je ovo naša zajednička hrvatska slavna i tragična povijest, bilo bih mi drago da zainteresirani Hrvati nađu dovoljno vremena za ovo pročitati i saznati što prije nisu imali priliku znati. Hvala svima. Mile Boban.)

       

      https://otporas.com/misija-hrvatskoj-pro-domo-sua-pise-general-drinjanin/

       

      ....Predao sam tada, pred Zidanim Mostom (0565 Slo Zidani Most), zapovjedništvo Zbora mom prvom pomoćniku generalu Junusu Ajanoviću, koji je primio zapovjedništvo II. Zbora i uvrstio se u kolonu. Ja sam se nakon izvršene misije povratio u Hrvatsku. Poglavniku sam izričito rekao da se ne mislim nikome predati, ni sada ni poslije, i da ću kod kuće čekati, da li će se ostvariti ono u što je Poglavnik vjerovao, tj. da će Amerika obnoviti Hrvatsku i pomoći naše Oružane Snage

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-bleiburga-vrijeme-grupiranja-cetvrti-4-dio/

       

      Nastavlja se (6.dio) strana 28.

       

      Nema slike

       


       

       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (6.dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA

      "VIDI ZAPISNIK GENERALA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" (6.dio)

         Ovim pravcem krenula je najprije Ustaška Obrana, koju je vodio pukovnik Tomislav Meseć, zatim ostatci II. Gorskog zdruga (zapovjednika generala Zorna zarobili su bili partizani kod Zidanog Mosta (0601 Slo Zidani Most) i putom za Zagreb ubili), dijelovi domobranskih jedinica iz Banja Luke (0602 BiH Banja Luka), Petrinje (0603 Cro Petrinje) i Like (0604 Cro Lika) i pripravnih bojna iz Podravine (0605 Cro Podravina), te mnoštvo gradjanskog stanovništva iz Bosne (0606 BiH …). Isticale su se žene na konjima. Iz Zagreba (0607 Cro Zagreb) se krenulo uglavnom 7. svibnja.

         Obrana je bila 9. svibnja stigla do Celja (0608 Slo Celje), gdje je most na ulazu u njega bio zaposjednut po partizanima. Odbivši traženu predaju oružja, koju su partizani popratili laskavim riječima, da se neće nikome ništa dogoditi, Obrana je krenula lijevo od mosta prema prvim kotama, koje su držali borci II. Gorskog zdruga s poručnikom Vinkom Svatosem, i nastavila dalje probijanje put grebena Alpama (0609 Slo Alpe). (Iz članka "Hrvatska Tragedija", odlomak "Sudbina skupine hrvatskog generala Zorna" od Dragutina Došena, "Danica, Chicago 1950.) 

         Idućeg dana, 8. svibnja, krenuo je iz Zagreba Brzi Oklopni sklop Obrane (pukovnik Matković), a još prije se je na putu nalazila jedna skupina od 3.000 pješaka i dosta manjih dijelova, vodjeni dotle po pukovniku Petroviću, koja se kod Celja spojila s prethodnima, a dalje je zapovijedao pukovnik Petrović. Ta skupina stigla je na putu u Alpama skupinu pukovnika Mesića, koja je krenula dan ranije. Svaki član nove Petrovićeve skupine imao je dotle svojih neprilika.

         Brzi Oklopni sklop Obrane imao je teški okršaj s partizanima jedne vojvodjanske brigade u Krškom (0610 Slo Krško), gdje su ulične borbe trajale tri sata, a bilo mnogo mrtvih i ranjenih na obadvije strane. Suzbijeni partizani bili su se povukli. Zatim su do Zidanog Mosta (0611 Slo Zidani Most) stigli nesmetano, ali su tu morali stati, jer je dalje put bio zakrčen teškim njemačkim oružjem, koje je neka njemačka postrojba na povlačenju uništila. Po nalogu generala Luburića uništili su sav svoj podvoz i krenuli dalje pješke prema Celju (0612 Slo Celje), susrevši se s miješanom skupinom pukovnika Petrovića, a tjerani istom neprilikom, uklopili su se u nju.

         Povećana skupina, odbivši partizanski zahtjev, da položi oružje i nesmetano nastavi put, obišla je Celje (0613 Slo Celje) i kao i ranije Obrana, krenula put Alpama (0614 Slo Alpe).

         Vidjevši kako partizani na glavnom putu na prevaru razoružavaju Nijemce, kojima su lažno obećavali, da će ih pustiti kućama, jedna treća skupina Hrvata od 3.000 vojnika takodjer se priključila Petrovićevoj skupini. Partizani su razoružanim Nijemcima kasnije presjekli put i zarobili ih. Vodeći časnici hrvatske skupine dogovorili su se s partizanima, da jedni na druge ne pucaju, te nesmetano prošli kroz partizanske postave i pokraj zarobljenih Nijemaca.

         Začelni dio - buduće velike alpske ili Ajanovićeve skupine - bio je oblikovan od jedne skupine, koja je stigla u Celje, i jedne druge, s kojom se sastala na putu. Iz Zagreba (0615 Cro Zgreb) je na 7. svibnja u 4 sata krenuo jedan vlak, koji je vozio 4 do 5 vagona ranjenika, žensku ustašku mladež iz Zagreba, Križevaca (0616 Cro Križevac) i drugih mjesta, gradjane - žene, djecu i roditelje državnih i ustaških dužnosnika, te pedesetak svećenika i bogoslova. U Celju (0617 Slo Celje) su 9 svibnja bili iskrcani svi, osim ranjenika, vezani uz postelju, koji su pali partizanima u ruke. Ova se je skupina u Celju pridružila jednoj drugoj skupini od dijelova PTA-a i druge vojske, zatim dijelova Časne radne službe i brojnog gradjanstva iz Bosne, s Avdagom Hasićem na čelu. Nad cijelom uvećanom skupinom preuzeo je vodstvo general Junuz Ajanović, kojem je zamjenikom bio dopukovnik Mimić. Ova je uvećana skupina na putu dostigla prednje, dakle već spojene Mesićevu i Petrovićevu, te je ta velika skupina od 300.000 osoba sada dobila ime generala Ajanovića. (Ranjenici u Celju kao nepokretni, koji su ostali na vlaku svi su stradalo jer su taj vlak zapalili zajedno sa ranjenicima: dragutin)

       

       

         Dijelovi te velike skupine patili su od gladi, te su neki jeli i bukovo lišće. Pred Eisenkappe-lom (0618 Aut Eisenkappel) jednim drmajem kaleidoskop se promijenio i skupina se raspolovila. Eisenkappelom su prolazili uglavnom 14. svibnja. "Od nje, - kaže se u članku "BLEIBURG" od Hrvoja Bošnjanina, izašlom u 1. broju ``Hrvatske Države", Munehen, - ide još uvijek prema Dravi 15.000 ljudi, na čelu s Avdagom Hasićem, Milom Ostojićem i pukovnikom Mesićem. Čudnom ironijom sudbine i dobrotom jednog engleskog majora - koji ih je opskrbio hranom i s nešto odloženog oružja slovenskih domobrana i četnika te ih upozorio, da će ih partizani napasti - ova se skupina bori još 16. i 17. svibnja s komunistima i razbija ih bez poteškoća oko Klopinskog jezera (0619 Aut Klopinsko jezero) i na brdima kod Grabelsdorfa (0620 Aut Grabelsdor), gdje vodi borbu 12, stojeći tuzlanski zdrug i 32. pješačka pukovnija. Do razoružanja Hasićeve skupine dolazi tek na Dravi 18. i 19 svibnja. Sam opjevani junak Kladnja (0621 BiH …) iz istočne Bosne, pukovnik Hasić, vidjevši da ne može prebaciti preko Drave i spasiti veći dio svojih ljudi, ubija iz samokresa najprije svoju žene, a onda i sam sebe i, u prisustvu i danas živih svjedoka, veli: "Kad ne mogu kako treba spasiti svoje ljude, ne trebam ni ja živjeti!" taj potresni čin dogodio se 19. svibnja u 8 sati, nedaleko od dravskog mosta, koji vodi prema željezničkoj postaji Teinachstein (0622 Aut Teinachstein). - Dalje uzvodno prelazi Mesićeva skupina Dravu kod Galiziena (0623 Aut Galicien), mostom "Annabrucke' (0624 Aut Annabrucke) ', imajući zadnje sukobe s partizanima još 19. i 20 svibnja. Uvidjavnošću engleskog majora, ova se skupina uglavnom spasila i šutke razišla u pozadini engleskih trupa".

         Odbivši Mesićevu skupino (4.000 osoba), bivša Hasićeva skupina odsjela je većim dijelom u logoru Grafenstein (0625 Aut Grafenstein), doživivši sudbinu, kako se govori u "Izručenju".

         Druga polovina prvotne velike Ajanovićeve skupine, pod vodstvom pukovnika Petrovića, takodjer je vodila borbu s partizanima i mukom dospjela do Ferlacha (0626 Aut Ferlach), gdje se je 16. svibnja rascijepala. Dio od 8 tisuća osoba pod vodstvom pukovnika Petrovića udario je logor na potezu Viktring (0627 Aut Vikring) - Klagenfur (0628 Aut Klagenfurt), a od drugih sedam tisuća pet tisuća su se raspršili, dok su dvije tisuće imale nestalni boravak u Ferlachu (0629 Aut Ferlach), odakle su, na smetnji Englezima, bili odmah izručeni u Jugoslaviju.

         Na kraju su stigli u Klagenfursku (0630 Aut Klagenfurt) kotlinu kojih 20.000 osoba, od raznih zaostalih i sretno probilih se skupina i skupinica, sve do dogadjaja izručenja u Bleiburgu (0631 Aut Bleiburg). Ovi su prvenstveno povećavali logore trokuta Klagenfurt (0632 Aut Klagenfurt) - Viktring (0633 Aut Viktring) - Grafenstein (0634 Aut Grafenstein), te Volkermarkta (0635 Aut Volkermarkt), Griffena (0636 Aut Griffen) i Wolfsberga (0637 Aut Wolfsberg), a djelomično se rasturili po naseljima i šumama. I od jednih i od drugih djelovi su bili hvatani i kasnije na Bleiburgu (0638 Aut Bleiburg) i Dravogradu (0639 Slo Dravograd) izručivani.

         Dakle, do trenutka izručenja na Bleiburgu u Klagenfursku kotlinu bilo je stiglo oko 70.000 hrvatskih izbjeglica. Osim Hrvata, ovamo se je bilo sleglo i više desetaka tisuća pripadnika drugih narodnosti, osobito stacioniranih na prostoru Viktring (0640 Aut Viktring) - Klagenfurt (0641 Aut Klagenfurt). U slovenskom logoru u Viktringu (0642 Aut Viktring) bilo je 12.000 Slovenaca i 6.000 Srba, a u Spitalu (0643 Aut Spital) na Dravi 80.000 Kozaka.

         Tako je bila i bez plana ostvarena, ako ne jedna alpska tvrdjava, a ono jedno slučajno alpsko zborište euro-azijskih antikomunističkih boraca.

         Prvi dodiri s Englezima uslijedili su bili već na dan njihovog ulaska u Klagenfurt, odnosno Korušku, - na 8. svibnja. Odmah su zahtijevali, da se razoruža kvarenjem oružja na gomile u jarke. Ako su neke skupine ostale duže vremena pod oružjem, bilo je zato, jer Englezi nisu uspjeli tamo stići.

         Na hrvatskoj strani prvoga i drugoga dana oružje je odlagano bez razmišljanja. No narednih dana, poslije doživjelih napada (osobito putem do Klagenfurta), novostigle veće skupine ustručavale su se odmah položiti oružje, ali naravno bez uspjeha.

       

      Napomena: (Otporaš)

      Preko šest desetljeća moje hrvatske političke emigracije, imao sam priliku pročitati mnogo napisanih stvari u raznim knjigama, novinama, časopisima itd. o povlačenju hrvatske vojske, o Bleiburškoj Tragediji, ali detalje i o detaljima koje autor ovih opisa Ante Ljekić "OD IVAN

      PLANINE DO BLEIBURGA" iznosi, saznao sam više nego sam prije znao. Ova tragedija hrvatskog naroda je vrlo bolna i vrlo tužna. Neka naš Dragi Bog dadne VJEČNI MIR SVIM ŽRTVAMA "BLEIBURŠKE TRAGEDIJE"! POČIVALI U MIRU BOŽJEM!

                                                                                               

      Mile Boban, Otporaš,

      Austin, Texas.

      Subota, dne 18 veljače 2923.

       

      Nastavlja se (7. dio) strana 32: Za vrijeme razoružavanja....

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (7.dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA

      "Za vrijeme razoružavanja moglo se vidjeti"...(7.dio)

         Za vrijeme razoružavanja moglo se vidjeti na mnogim mjestima partizane, kako pomažu Englezima razoružavati hrvate. Kako je to teklo, razabire se iz nižih primjera. Englezi su podnosili, da Hrvate razoružavaju inicijativniji partizani.

         Kad je skupina pukovnika Petrovića, inače polovina prvotne skupine generala Ajanovića, došla na dravski most kod Kapel an der Drau (0701 Aut Kapel an Drau), gdje su na drugoj strani mosta bili Englezi, engleski je zapovjednik na uslijedilim pregovorima zahtijevao bezuslovno odlaganje oružja. Pukovnik Petrović je to odbijao, jer da su u Koruškoj partizani - i to čak prikriveni iza engleskih trupa - koji napadaju nenaoružane Hrvate; konkretno, da po prijelazu tog mosta budu predani tim partizanima. Skupina se je raspolovila, te su njih 8.000, prešavši most, položili oružje, a njih 7.000 većinom su se razbježali i snalazili se, kako je tko znao.

         Mnoge skupine i skupinice, koje su se spretno probile, a još prije izručenja na Bleiburgu, bile su na putu za Klagenfurt opkoljavane i zaustavljane po partizanima. Medjutim, većina nije kretala bez Engleza, koji su živo patrolirali po putovima. Na nastalim pregovorima, a utjecajem Engleza, pogodili bi se, da se oružje baci u grabe i nastavi nesmetano dalje put. Ali, znalo se je nešto tog oružja i zadržati. Jednu kolonu od 20 kamiona s pripadnicima Poglavnikova Tjelesnog Zdruga, koja je od Griffena-Grebinj (0702 Aut Griffen) put Klagenfurta-Celovec (0703 Aut Klagenfurt) išla pod zaštitom Engleza, nekoliko kilometara pred Klagenfurtom zaustavili su partizani i počeli je razoružavati, što su Englezi mirno posmatrali. I dok su neki časnici predavali oružje, drugi su to odbili. Tada su partizani počeli skidati satove i prstenja s ruku časnika i, vidjevši to, Englezi su pokrenuli kolonu ispred nosa partizana. Došavši u Klagenfurt, tu su je prepustili samu sebi.

         Smještaj klagenfurskog dijela hrvatskog zbjega slijedio je prema tome, iz kojeg su pravca ili kojim putem skupine stizale u kotlinu. Uglavno bila su četiri područja.

         Na području Klagenfurt (0704 Aut Klagenfurt) - Krumpendorf - sjeverna obala Worthersee-a (0705 Aut Wortheresee)spustili su se prvi, motorizirano stigli, zatim brzi pješaci i kasnije mnogo družina i skupinica, kako od Ajanović sve skupine, tako i od kasnijih. U Klagenfurtu, mijenjajućeg mjesta i sati, dnevno se mijenjao broj izbjeglica, ali uvijek je prosječno bilo dvije - tri tisuće. Za taj prolaz značajna je jedna skupina, skupila se još prvih dana, koja je 9. svibnja - već narasla na pet tisuća osoba - bila stacionirana ured glavnog trga, kao jedno veliko mnoštvo, većinom vojnika, medju kojima su se nalazili takodjer mnogo raznih dužnostnika, novinara, profesora, intelektualaca raznih vrsta i nekoliko ministara. Odatle je tog dana bila pokrenuta put zapada do Krumpendorfa-Kriva Vrba (0706 Aut Krupendorf - Kriva Vrba), da Vladi uže pripadajućih 500 osoba budu tajnom rukom povedene dalje, onda zajedno s Vladom sa Turracherhohe (0707 Aut Turracherhoh) najbrže izručene.

         U Krumpendorfu, gdje su postajala četiri logora, a najživlji kod željezničke postaje (0708 Aut Krumpendorf) u privremenim barakama od dasaka i papira, bilo je ukupno i uvijek isto par tisuća hrvatskih izbjeglica, gdje se je i po više dana zadržavalo. U njemu je bilo sjedište preostalog hrvatskog državnog aparata, te središte sticanja informacija i tinjanja duhovnog života zbjega.

         U kotlini Krumpendorfa bilo je više manjih logora. Jedan mali logor hrvatskih oružnika pod zapovjedništvom Bože Magovca nalazilo se je 3 km. Sjeverno-zapadno. Izmedju ovoga i Kumpendorfa nalazio se jedan sa 700 PTS-ovaca pod zapovjedništvom dopukovnika Madiraca. U Toschlingu (0709 Aut Toschling), koji je takodjer bio samo vojnički logor, bilo je preko 1.500 osoba. U Feldenu-Vrba (0710 Aut Felden - Vrba), na zapadnom kraju jezera, bila je skupina Hrvata u jednom stranom logoru, a od 20. svibnja i u Rossegu-Rožek (0711 Aut Rosseg Rožek), južno od zapadnog ruba jezera. Području Klagenfurt (0712 Aut Klagenfurt) - Krumpendorf (0713 Aut Krumpendorf) spada i logorovanje ili boravljenje manjih skupina, smještenih u udaljenijim mjestima na sjeveru i zapadu. U njemačkom logoru Maria Saal-Gospa Sveta (0714 Aut Maria Saal) bilo je 350 hrvatskih izbjeglica. Najdalje sjeverozapadno u jednom velikom hotelu na Turracherhohe (0715 Aut Turracherhoh) (1.763 m.) na domaku Salzburga (0716 Aut Salzburg), bila je par dana smještena glavna grupa Hrvatske Vlade od 130 osoba, koja se je ovamo bila dovezla, poslije par satovnog zadržavanja u Klagenfurtu, na 20 automobila. Pred ovim Reichenau (0717 Aut Reichenau), kao i još dalje od Turracherhohe (0718 Aut Turracherhohe) - u Tamswegu (0719 Aut Tamsweg) - nalazile su se skupinice hrvatskih izbjeglica. U Spitalu (0720 Aut Spital), 60 km udaljenom od Klagenfurta, u njemačkom logoru bilo je najprije nešto hrvatskih izbjeglica, a onda duže vremena 67 interniraca. U Villachu-Beljak (0721 Aut Villah- Beljak) bilo je više stotina raspršenih hrvatskih izbjeglica.

         Na području Viktringa (0722 Aut Viktring) bila je smještena skupina pukovnika Petrovića, dakle stigla s juga, koja je brojila oko 8.000 osoba. Nad njihovim logorom viorile su se mnogobrojne hrvatske zastave, a medju mnoštvom vladalo je veliko rodoljubno oduševljenje. O njima su se raspitivali drugi 5.000, koji su se razbježali kod prelaza mosta na Dravi, dok su drugi 2.000 kao cjelina bili odmah iz Ferlacha-Borovlje izručeni. (Partizanima, mo. Mile Boban, Otporaš.)

         Treće područje bilo je u Grafensteinu-Grabštanj (0723 Aut Grafenstein), neobično lijepom mjestu. Jedna velika šuma, kroz koju protječe čista rječica (Krka), i jedna poljana služile su za logorovanje. Na 16. svibnja približavale su se dvije skupine ovome mjestu: ostatak Ajanovićeve od 5.000 osoba s juga i skupinica dopukovnika Oreškovića (Gandi) s istoka, koja se probila prethodnog dana od Dravograda pokraj Bleiburga. Na domaku mjesta obadva mnoštva bila su po Englezima sa svih strana tankovima opkoljena. Poslije pregovora, odnosno primanja naloga za razoružanje po obadvojici hrvatskih glavara, s mnogo veoma dirljivih scena, hrvatski vojnici su se rastajali od dragog oružja, s kojim su neki bili vezani 4 godine. Englezi su zahtijevali, da se fotografski aparati takodjer predaju. Po razoružanju, Englezi su kratkim postupkom odredili smještaj pojedinih grupa.

         Ovoj skupini bila je priključena i jedna skupinica od 270 pripadnika Handžar divizije, koji su bili oslobodjeni od partizanske vlasti u Koruškoj. Neposredno briganje o njima vodio je poručnik Stjepan Buconjić, takodjer je u logoru bio smješten dio četnika iz Crne Gore. Ispočetka su dobivali hranu od Engleza, koja je bila dobrog kvaliteta, ali jako malo. Spavalo se pod vedrim nebom.

         Narednih dana skupini su prišli dijelovi raspršene Hasićeve skupine, zatim nešto od lutajućih, koje su u kraj stigle prije dana Bleiburške tragedij, te i neke skupinice, koje su se razbježale s Bleiburga. Skupina je narasla na 8.000 osoba.

         Na području Volkermarkta-Velikovec (0724 Aut Volkermarkt), s griffenom i Rudenom, zaustavljali su se pak samo oni, koji su se probili od Dravograda i Bleiburga. Ovoj strani, medjutim, pripada i Wolfbergska-Volšperk (0725 Aut Wolfbergsk) skupina, o kojoj je vrijedno više reći, jer njoj izručenje Englezi nisu zatajili, pa se za razumjevanje toga dogadjaja ovim treba pripremiti.

         Ovoj skupini bila je jezgrom jedna manja skupina, koja se sastojala većinom od PTS-a pod dopukovnikom Madiracem, a prošla je sretno Celje (0726 Slo Celje) zorom 8. svibnja, u 15 sati napravila je mali zastoj u Dravogradu (0727 Slo Dravograd), pred večer je stigla u Lawamund (0728 Aut Lawamund), a 9. svibnja, spriječena od strane partizana na kretanju za Klagenfurt (0729 Aut Klagenfurt), produžila je put Wolfsberga (0730 Aut Wolfbergsk). Na tom putu srela se s engleskom vojskom i pred večer stigla u Wolfsberg (0731 Aut Wolfbergsk), gdje je u noći između 9. i 10. svibnja prvi puta došla s Englezima u dodir kao zarobljenici. Kolonu je vodio general Moškov. Na deseti svibnja zorom, pokraj još ne snašavših se Engleza, kolona je pohrlila Judenburgu s namjerom, da dalje produži Salzburgu (0732 Aut Salzburg), dakle američkoj zoni.

         Pridolaskom novih, uglavnom gradjanskih grupa, uspostavljala se je veća kolona. Neke su - još prije, nego su se uspjele priključiti jezgri - bile uznemirivane od partizana. Zato su neke zaostajale, kao i jedna grupa djevojaka i studentica. Od tih zaostalih grupa neke su partizani zarobljavali i sobom odvodili.

         Kolona je narasla na 4.000 osoba. Njoj su se bili priključili ministar HOS-a admiral Steinfel i glavar u Glavnom Stožeru general Fedor Dragojlov, a dalje je kolonu vodio general Rolf.

         Kada je skupina istog dana stigla u Reichenfels (0733 Aut Reichenfels), tu je od Engleza bila zaustavljena i zadržana do 12. svibnja, kada su je povratili nazad u Wolfsburg-Volšperk (0734 Aut Wolfsburg). O njenoj zanimljivoj i relativno sretnijoj sudbini, dakle nešto različitijoj od drugih, nastavlja se govoriti u "Izručenju".

         Predtrupa ili klagnefurski dio hrvatskog zbjega odmah bio obezglavljen izručenjem Hrvatske Vlade 19. svibnja, već nakon tri - četiri prespavanja na Turracherhohe (0735 Aut Turracherhohe). To, kao i ostalo vrebanje partizana, da pohvataju i odvedu hrvatske izbjeglice, onemogućilo je svaki organizacijski - upravni i informativni - rad i život. Hrvati nisu mogli imati nikakvog vojničkog ni gradjanskog vodstva, kao što su to imali, na primjer, Slovenci. Brzina dogadjaja i dezorijentiranost mnogo su skrivili, da se nije znalo uspješno ugibati opasnostima.

         Ipak su u Krumpendorfu-Kriva Vrba (0736 Aut Krumpendorf) zaostala skupinica vodstva i dotadašnjih upravljača. Svi oni od najviše uprave, zajedno sa svojim bližnjim suradnicima, po potrebi situacije i pod pritiskom javnog mnijenja, prestali su bili igrati se državnih poslova i održavati sjednice, te su se povukli i izgubili, a druga, manje istaknuta ekipa preuzela je brigu o narodu, zato se 10. svibnja pristupilo osnivanju Hrvatskog Crvenog Križa, da se Humanitarnom akcijom zamijeni dalje nemogući svaki hrvatski politički rad.

         Po knjizi dra. Otona Knezevića "Pokolj Hrvatske Vojske 1945.", Chicago 1960., na str. 74-75., Hrvatski Crveni Križ bio je izdao nižu obavijest:

       

      Nastavlja se (8.dio) Hrvatski Crveni Križ bio je izdao nižu obavijest:

       

      Nema slike     Bleiburg-slika_071

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (8.dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA ČASOPIS

      "DRINA" br. 2 1963., (8. dio)

         Sljedećih dana počelo se po nekom prešućenom pristanku većine smatrati glavarom logora general Rupčić. Premda je bilo skupno djelovanje omogućivano sa strane engleskih okupatorskih vlasti, ipak su glavari i voditelji svih hrvatskih skupina u logorima pokušavali, a djelomično i uspijevali, učiniti nešto za svoje ljude. Bilo je nezabilježenih podviga, da se ljudima pomogne i pokušaja, da ih se sačuva od izručenja. (Prepisujući ovo, danas 21 veljače 2023. godine pade mi na pamet jedan slučaj s jednim čovjekom iz Engleske, da budem točan iz Londona. Ja sam radio u jednom francuskom poduzeću "La Librairie Hachette" 1966. Tu su se prodavale knjige skoro svih jezika na svijetu. Jednog ljetnog dana priđe k meni jedan Englez i zatražio neku knjigu za kupiti. Između njega i mene razvila se žestoka priča o ulozi Engleza i engleske vojske o izručenju Hrvata i hrvatske vojske na Bleiburgu u svibnju 1945. god. On kao Englez ustao u obranu svojeg naroda i svoje države, a ja s moje strane, zajapuren do maksimuma potražio sam knjige u toj "La Librairie Hachette", pronašao što sam tražio na francuskom i engleskom jeziku, predočio mu dokaze i kada je on to sve vidio, neugodno se začudio kako to da ga i njihovim školama nisu ništa o tome učili. Tada mi se ispričao i rekao da on s tim nema ništa, a ako Bog ne kazni krivce za taj zločin, za sigurno hoće povijest. Ja sam mu pronašao tražene knjige, oprostili se, i čovjek je otišao svojim putem sa znanjem što prije nije znao. Mo. Otporaš.) Što su kod toga ovi dobročinitelji sve proživjeli i iskusili, ponijeli su sa sobom u grobove kao tajnu. Zna se, da su takvi neznani junaci neznanih djela ostali: pukovnik Petrović, general Ajanović, dopukovnik Orešković - Gandi, pukovnik Slaher, poručnik Babić (u Villachu), dopukovnik Marković i mnogi drugi.

         Od najviših vojnih osoba u Klagenfurtsku kotlinu sklonili su se još generali Sertić, Danda, Pećnikar, Gregurić, Bjad i još nekoliko drugih.

         Partizani su odmah po upadu u Korušku počeli hvatati hrvatske i druge izbjeglice i trpati ih u svoje logore, te ih odvoditi u Jugoslaviju. U većim mjestima, kao u Klagenfurtu, nisu se partizani usudili napadati, ali ako se je tko usudio lutati okolicom, sigurno je završio u partizanskim rukama. Osobito se to dogodilo u manjim mjestima, gdje nije bilo Engleza u blizini. Partizani su naročito ugrožavali okolicu Wolkermarta (???), gdje je bilo sjedište tadašnje njihove V. Operativne zone, koja je imala dosta prakse u izvodjenju otmica i ubijanja.

       

         Partizani su imali najbliže hrvatskom zbjegu jedan logor u Ebendorfu, a drugi, kao sabirni logor bliže Jugoslaviji, u Eisenkappelu. U Stift Ebendorfu (0801 Aut Stift Ebendorfu) imali su već 11. svibnja 350 zarobljenih Hrvata, koje su pohvatali na širem pojasu lijevo i desno od puta Edenborg (0802 Aut Edenborg) – Volkermart (0803 Aut Volkermark)., te na zapad do Klagenfurta (0804 Aut Klagenfurt) Partizani nisu dopuštali hrvatskim izbjeglicama, da se javljaju Englezima, već su ih odvodili u svoje logore. Tako su pred Klagenfurtom zarobili novinara dra. Ivana Markovića s još četiri časnika i prisili ih, da krenu u Stift Ebendorf (0805 Aut Ebendorf). Ovi su kasnije preko ograde iz logora pobjegli.

         I pojedini engleski zapovjednici pomagali su partizanima hvatati i odvoditi hrvatske izbjeglice. Dne 13. svibnja engleski zapovjednik Carr došao je u logor Ebendorf i zapovjedio svim Hrvatima, zarobljenicima, da moraju krenuti u Eisenkappel-ŽeleznaKapla (0806 Aut Eisenkappel), jer da se smatraju zarobljenicima jugoslavenske armije.

         Još prije odstranjenja partizana iz Koruške na dan 24. svibnja 1945. bio je Tito u Klagenfurtu na VIII. engleskoj armiji, vjerojatno, da isposluje dozvolu za lov na one Hrvate, koji su mu umakli.

         Dne 13. svibnja 1945. postojala je velika opasnost, da partizani odvedu hrvatske izbjeglice iz logora Krumpendorfa. Toga dana došla je kamionom jedna skupina "do zubi '' naoružanih partizana i razvila zatvoreni lanac oko logora. Neka oružana mjera sa strane Hrvata bila bi nemoguća i nepromišljena, jer je bilo jasno, da se partizani nisu našli na tom engleskom okupacionom prostoru bez dogovora s njima, odnosno, bilo je jasno, da su im Englezi dali dozvolu, da odvedu hrvate, ako se ovi budu dali odvesti bez odupiranja.

         Zanimljivo je bilo shvaćanje mnoštva. Obični svijet nije odmah uočio ovu opasnost. Nije im ušlo u glavu, da poslije netrvenja s Englezima mogu nad njima partizani uredovati kako hoće. Mislili su, da zapadni saveznici gledaju na partizane kao i oni. Hrvatsko vodstvo logora odmah je odlučilo, da se uputi izaslanstvo u Klagenfurtu i zatraži, da Englezi odbiju partizane. Nakon upoznavanja Engleza sa stanjem stvari, izaslanstvo je dobilo dojam, da su zadobili simpatije Engleza i da će ovi izmijeniti svoju odluku.

         Englezi su došli u logor i otpravili partizane, koji su se povukli pokunjeni, odnijevši sa sobom nešto opljačkanih stvari. Kasnije nisu više dosadjivali. Doznalo se je, da je predaja bila gotova stvar i da je izaslanstvo, koje se je sastojalo od vel. dra. Dragutina Kambera, generala Rupčića, bojnika H. i dra. Perića, uspjelo izmijeniti jedan englesko-partizanski dogovor. No kasnije veći dio te skupine bio je u zatvorenim vagonima, pod izlikom da idu u Italiju, otpremljen u Jesenice (0807 Slo Jesenica) i predan jugo-komunistima.

      (Vidi "In Tito's Death Marches and extermination Camps" od J. Hećimovića.)

         Drugi manji dogadjaj zbio se je dne 20. svibnja, jer je jedna skupina od 3.000 osoba, gradjana i smatrani za gradjane, bila odpremljena za Italiju. Englezi su 19. svibnja obavijestili mnoštvo glavnog logora u Krempendorfu (0808 Aut Krempendorf), da će biti otpremljeni za Italiju te da trebaju spakovati sve, što imaju. Za automobile rekli su, da se na njih stave imena vlasnika. Spominjalo se Tamsweg (0809 Aut Tamsweg) kao mjesto, gdje će automobili biti sakupljeni te poslani za njima u Italiju. Ovo je bio engleski trik, jer su sve automobile Englezi opljačkali za sebe. Sljedeći dan krenula je kompozicija otvorenih vagona put Italije. Ovi su zaista stigli u Italiju i bili uglavnom smješteni u logor Fermo (0810 Ita Fermo), koji je kasnije postao glasovit. 

      (Poslije 78 godina ove tužne i žalosne hrvatske tragedije ovo je vrlo interesantno za pročitati. Zašto??? Vrlo jednostavno, jer danas nema niti jednog jedinog Hrvata živa koji je prolazio kroz ove muke, Golgotu i klance jadikovce. Zato je ovo važno pročitati kako bi se detalji ove tragedije znali i saznali i širili što dalje. Mo. Mile Boban.)

         Bilo je takodjer dosta samoincijativnih odlazaka u Italiju. Jedna satnija, da bi izbjegla izručenje, probila se pod vodstvom bojnika Bože Kranjca i doprla do Udina (0811 Ita Udine), gdje se je predala i na taj način spasila. U jednoj od osipalih se dužina put Italije dopukovnik Jozo Hible, bojnik Ljubo Kremzir, satnik Ante Mikuli i mnogo drugih doprli su 25. svibnja do Floria (0812 Ita Floria). Bili su smješteni u jednom izbjegličkom logoru i slobodni. Mnogi su se ljudi, ne vjerujući Englezima, razbježali dalje kojekuda, najviše u Rim.

         U ovim teškim danima neizvjesnosti, kada su pojedinci svodili zemaljska ljudska prava i dostojanstvo čovjeka na nivo svojih pasa, jačao se duhovni život kod Hrvata. Ljudi su tražili utočište u vjeri. Tješeni i ohrabrivani od svojih svećenika, ljudi nisu gubili vjeru u vječnu pravdu i red. Taj podmladjeni vjerski žar zadržala je hrvatska emigracija trajno.

         S izbjeglicama su bili dva hrvatska biskupa (Nadbiskup Šarić i biskup Garić) te desetak svećenika. Čitane su sv. Mise, koje su vjernici revno posjećivali. Tim prilikama dobivali su se i uvidi o brojčanom stanju izbjeglica u raznim mjestima. Jedna sv. Misa s ispovjedi i pričesti za Hrvate u Klagenfurtskoj (0813 Aut Klagenfurst) kotlini privukla je punu crkvu Hrvata. 

         Svećenici su još nekako mogli saobraćati izmedju skupina. Takav značajan rad bio je izvjestitelja za društvenu skrb i duhovnu pastvu Hrvatskog Crvenog Križa rev. dra. Dragutina Kambera, koji je svakog dana putovao nekuda, da vidi, gdje su sve hrvatske vojne jedinice i druge grupe razbacane. Neke druge veze i uvida u stanje nije uopće bilo. On je znao u mnogim neprilikama, a posebno u krumpendorfskoj opasnosti, kada su partizani bili opkolili logor, biti veoma okretnim predstavnikom i uspješnim braniteljem Hrvata.

         Ovako ščučureni od početka, oduljili su se bili dani hrvatskim izbjeglicama u desetak logora u Klagenfurskoj kotlini, čekajući koncem prve i početkom druge dekade mjeseca svibnja 1945. što će pobjednici, a nepoznanici komunizma, s njima učiniti.

      (Prilažem sliku stranice 41, zadnja stranica je 150., dakle ima još 109 stranica vrlo zanimljivih povijesnih podataka o izručenju hrvatske vojske i hrvatskog civilstva u svibnju 1945. god. Za ove podatke danas mnogi Hrvati ne znaju i baš poradi toga ja to za moje drage Hrvatice i Hrvate prepisujem. Mile Boban, Otporaš.)

      Bleiburg-slika_081

       

       

       

                  IZASLANSTVO SAVEZNIČKOM ZAPOVJEDIŠTVU

                                          ZA SREDOZEMLJE

            Hrvatska Vlada bila je na 5, svibnja uputila izaslanika, ministra dra. Vjekoslava Vrančića s tumačem bojnog broda Androm Vrkljanom, zrakoplovom iz Zagreba, da ponudi kapitulaciju savezničkom zapovjedništvu za Sredozemlje i umoli za zaštitu bjegunaca od komunističkog pokolja. (Prilažem poveznicu na kojoj se nalazi sadržaj povijesnog Memoranduma Hrvatske Državne Vlade "IZASLANSTVU SAVEZNIČKOM ZAPOVJEDNIŠTVU ZA SREDOZEMLJE". Molim uljudno čitatelje da otvore poveznicu i pročitaju sadržaj iste. Hvala, Mile Boban.)

      https://otporas.com/memorandum-hrvatske-drzavne-vlade-od-4-svibnja-1945/

       

         Glavni stan zapovjednika, fieldmaršala Aleksandra, bio je u kaserti kod Napulja (0814 Ita Neapelj). Hrvatski izaslanici su do Klagenfurta došli zrakoplovom, a odatle samovozom - jednim mercedesom, koji je bio za njih koban. Prešavši sedlo Toblach u noći izmedju 6. i 7. svibnja, stigli su 7. svibnja u 6 sati do engleske vojske - jedne njihove pukovnije - blizu Longarone u doline Piave. Odatle su bili upućeni dalje: diviziji, zboru i VIII. armiji u selu Marocco (0815 Ita Maroca), nedaleko venecije.

       

                                                   Prvo obespravljenje

         Imali su dalje posla sa armijskim zapovjedništvom Intelligence Service-a. Po njegovoj prvoj obavijesti, trebali su sutrodan 8. svibnja letiti u Kasertu (0816 Ita Kasertu). Medjutim, 48 sati pretresalo se je pitanje hrvatskoh poslanstva, te je bila mijenjana odluka, da ih se uputi u Casertu i bilo je odlučeno, da se hrvatsko izaslanstvo ili parlamentarce stavi skupa s ostalim izbjeglicama. To je bilo prvo obespravljenje hrvatskog izaslanstva.

         Još na početku 48-satnog čekanja bili su se iznenadili neočekivanim sastankom s drugim savjetnikom njemačkog poslanstva iz Zagreba, Voelkersom, kojega su bili poslali poslanik Kasche i general Loeher, da ponudi predaju njemačkih jedinica pod zapovjedništvom posljednjega. Dakle, ova dva najglavnija njemačka dužnosnika u Hrvatskoj zatajili su Hrvatima, da nude predaju njemačke vojske u hrvatskoj u najodsudnijim časovima njemačko - hrvatske suradnje.

         Dospjevši u struji premještanja izbjeglica u Cesenu (0817 Ita Cesena), pokušali su i dalje biti parlamentarci, odnosno dospjeli u Casertu. Dospjevši s kobnim mercedesom u Forli, u talijanskoj pokrajini Romaniji, bili su predani "Field Security Service 313" ili 313. postaji engleskoj vojničkog redarstva pod zapovjedništvom caoitain-a Douglas-a. Na molbu, da budu upućeni u Casertu (0818 Ita Caserta), capitain im je rekao, da će ih zadržati u mjestu, dok ne dodje odgovor od svojih nadležnih.

       

      Nastvavlja se (dio 9.) Kobni mercedes.

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (9. dio)

       

      On Wed, 22 Feb 2023 at 11:22 Mile Boban <mileboban748@gmail.com> wrote:

       

                                      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (9. dio)

                                                           Kobni mercedes

                                              (drugo ili konačno obespravljenje

         Captain Douglas bacio je oko na mercedes. Izaslanici su bez odgovora nekih nadležnih Engleza čekali do 20. svibnja, dok se je captain dobro zaželio mercedesa, koji ih je onda, da bi im oteo samovoz, u 14 sati sveo na kategoriju običnih zarobljenika. Osobno ih je doveo i gurnuo u jedan logor RIP-a (logor za ispitivanje zarobljenika) (a sigurno je da se Amerikanci i Englezi služe tom skraćenicom koju stavljaju pokojniku na KRIŽ prigodom pogreba na groblju "R. I. P. ", što znači "R"est "I"n "P"eace = "Počivao U Miru", mo. Mile Boban, Otporaš.) malo dalje od mjesta Forli, izbacio njihovu bijelu zastavu iz auta u prašinu, slomivši joj prethodno koplje, i izgubio se s ukradenim autom u prašini, koju je iza sebe ostavljao.

         Ovo je bilo drugo ili konačno obespravljenje hrvatskog izaslanstva. Dalje su do konca ostali u kategoriji zarobljenika. (Po djelu dra. Vjekoslava Vrančića "S bijelom zastavom preko Alpi, Buenos Aires, 1953.) (Prilažem sliku knjige "U SLUŽBI DOMOVINE", Buenos Aires, 1977.

       

      Slika: Bleiburg-slika_091.png

       

                        Kako se i na korice knjige očito vide naslovI

                                                     SBIRKA:

                             S BIELOM ZASTAVOM PREKO ALPI

                         DVANAEST MJESECI BODLJIKAVE ŽICE

                    USTROJSTVO HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA

      Razgovarali su i obrazlagali

      (gdje je dr. Vjekoslav Vrančić uvrstio i sadržaj knjige "S BIELOM ZASTAVOM PREKO ALPI'' kojeg sadržaj opisa "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA" Ante Ljekić spominje. Pred sobom imam tu knjigu i u predgovoru drugom izdanju Buenos Aires, mjeseca prosinca 1976. jako lijepo objašnjava razloge svojih opisa. Moja opaska Mile Boban.)

       

         Razgovarali su i obrazlagali činjenice s engleskim časnicima do najviše najviše s pukovničkim činom. I ovi su s izaslanstvom, medjutim, razgovarali samo radi svoje posebničke znatiželje. S višim časnicima od pukovnika nigdje nisu mogli razgovarati. Ništa se dalje nije učinilo, osim službenog uredskog saslušanja tko su i što hoće. Vrlo brzo su preletili do VIII. armije, odnosno njenog Intelligence Sercice-a, gdje im je konačno misija pokopana.

         Englezi su napravili svega dva službena poteza, obraćajući se nadležnima radi njihove misije. Ne primanje izaslanstva ili parlamentaraca jednog naroda svih osebujnosti, po kojima se luči narod od naroda, jedna je crna mrlja više na obrazu Zapada, kojih i onako imaju mnogo radi sprječavanja osamostaljenja podjarmeljenih evropskih naroda, koji su tako dugo sprječavali prodiranje Istoka na Zapad i u toj borbi za očuvanje zapada izgubili vlastite slobode.

           

                                                                   B

                                         Od Ivan Planine do Zagreba (st. 43)

         Početkom mjeseca ožujak 1945. počelo je povlačenje Hrvatskih Oružanih Snaga iz južne 

      Hrvatske, t. j. iz Hercegovine koje su se zaustavile na Ivan Planini (0901 BiH Ivan Planina). S hrvatskom vojskom povlačio se je i dio hrvatskog pučanstva, te sav upravni aparat. 

         Zapovjednikom te južne hrvatske vojske imenovan je general Vjekoslav Luburić, koji je uspostavio i stabilizirao front na Ivan Planini. Priliv boraca sa juga bio je stalno u prostoru. Osim hrvatskih boraca iz Hercegovine i južne Dalmacije, dolazili su crnogorski nacionalistički borci, zatim albanski nacionalisti i razne grupe iz Sandžaka pod zapovjedništvom pukovnika Pačariza, koje su se sve svrstale u hrvatske borbene redove i dočekali partizanske navale na Ivan Planini. Iz sjevernih dijelova Bosne stigla su pojačanja, te je južna hrvatska vojska raspolagala sa stotinu tisuća boraca. Brojne partizanske navale bile su odbijene uz strašne gubitke za napadače. Tokom mjeseca ožujka bio je front na Ivan Planini stabiliziran.

         Tokom mjeseca travnja osjetilo se popuštanje Nijemaca. Pojedini njemački zapovjednici održavali su kontakte s partizanima, što je izazvalo nepovjerenje u hrvatskim redovima.

         Radi ozbiljnosti stanja i dogadjaja, dobio je general Luburić koncem travnja poziv od Poglavnika, da dodje u Zagreb. Njegov zrakoplov spustio se na zamračeno uzletište radi uzbune, te naletio na rupu od bombe, kojom prilikom je general bio teže ozledjen. Došavši svijesti (poslije tri (3) dana, kako se je pisalo i čitalo po emigrantskom tisku, mo.) saznao je od Poglavnika, da se Nijemci kolebaju i da prijeti njihova kapitulacija. Tom prilikom dobio je general Luburić odredbu od Poglavnika, da se sva vojska, pa i poluvojničke i gerilske skupine, imaju povući iz Bosne u gornju Hrvatsku. Tom odredbom bila je uništena zamisao vodjenja gerilskih operacija iza partizanskih linija, te se je napustio front na Ivan Planini i Sarajevo, a sve hrvatske jedinice povlačile su se na sjever prema Savi. Jedinice sa istočnog fronta u Srijemu (0902 Cro Srijem) takodjer su napustile svoje postave i povukle se na zapad s namjerom, da se skoncentriraju na Zvonimirovoj Liniji.

         Hrvatski frontovi morali su se napustiti ne radi pritiska partizana, nego radi ratnih zbivanja izvan Hrvatske, koja su se odražavala i na hrvatsko državno područje.

         Bila su uglavnom tri razloga za povlačenjem, i to: popuštanje Nijemaca, nestašica streljiva i prisutnost ruskih i bugarskih trupa u zaledju preko Drave. Osim svega toga nije se vodila borba do "posljednjeg naboja" iz razloga, jer bi to partizani upotrebljavali kao izliku, da mogu potpuno iskorijeniti hrvatsko pučanstvo, tobože iz ratne potrebe. Tu priliku nije im hrvatsko vodstvo htjelo pružiti.

       

                     G L A V N A   K O L O N A   I L I    S T I G L I    N A    B L E I B U R G

         Odgovarajuće borbenom postavu zborova, povlačila se je koncentrično prem Celju glavnina hrvatske vojske i glavni dio gradjanskih izbjeglica jednim dobrim snopom puteva, u formi lijevka, kako je već izloženo u uvode ove knjige.

       

                                                              3., 6., 7., i 8. svibnja

         Dne 5. svibnja povlačili su se dijelovi vojnih zborova iz pričuva i odigravši svoju ulogu sužavanja fronte, pješke i motorizirano, a zatim su se povukle pozadinske ustanove. Osjećala se već zakrčenost puteva, pogotovu po Nijemcima.

         Dne 6. svibnja u 3. sata pošli su i ostali pozadinski dijelovi. Tokom dana pristizali su i glavni dijelovi zborova, a dalje borbe za zadržavanje neprijatelja sve više su vodile manje jedinice jačine jedne bojne, koje su sticajem okolnosti najviše bile upletene u zalazničke borbe. Motorizirane grupe stizale su bez većih smetanja uglavnom još istoga dana u Celje (0903 Slo Celje). Koji su se kretali pravcem Zagreb (0904 Cro Zagreb) - Zidani Most (0905 Slo Zidani Most), kao i južni krak, vodili su mjestimične borbe s partizanima do Zidanoga Mosta (0906 Slo Zianji Most), a još više oko njega, zatim dalje do Celja manje čarkanja.

         Zagrebačka posada krenula je 7. svibnja u 5. sati, kao i gro vojske uopće, (točno ovako piše, mo.) dospio prethodna dva dana u Zagreb. Najveći dio pučanstva polazilo je iz Zagreba, ili je kroz njega prolazio, ovog istog dana.

         U 19. sati, u okviru jedne bataljunske kolone oružnika, pošao je glavni i upravni stožer MINORS-a s ostatkom zagrebačkih posadnih ustanova, na čijem čelu je bio glavar upravnog stožera i zapovjednik oružništva general Pećnikar. Kolona se uputila pravcem preko Krapine (0907 Cro Krapina) na Rogašku Slatinu (0908 Slo Rogaška Slatina). Ovoj se je skupini priključio i šef Države dr. Ante Pavelić s odjelom naoružane pratnje i svitom. (Prilažem dvije poveznicu "S Poglavnikom na povlačenju" kojih sadržaj je pun zanimljivosti i kronoloških detalja Poglavnikova povlačenja. Vrlo vrijedno za pročitati i sadržajem popuniti prazninu ovog opisa OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA.

       

      https://otporas.com/pavelic-u-bjekstvu-ili-s-poglavnikom-na-povlacenju-su-dvije-razlike/

       

      S POGLAVNIKOM NA POVLAČENJU - Otporaš

      https://otporas.com › s-poglavnikom-povlacenju

      Mo. Mile Boban.)

         Posebnu sliku mnoštva toga dana pruža plastićan opis odlaska iz Zagreba, koji je izašao pod naslovom "Exodus" u novini "Hrvatska Domovina" iz Toronta, Kanada a kojega djelomićno donosimo: (Koliko mi je poznato tu novinu "Hrvatska Domovina" su pokrenuli i bili urednici. 1960. godine braća Rudi i Srećko Tomić, Fala Bogu Rudi je još živ pa ako ga još pamćenje služi, mogao bi se sjetiti tko je bio pisac tog "EXODUS" opisa s inicijalima F. V. Za našu hrvatsku povijest je to vrlo važno znati. Mo. Mile.)

         "Zagreb, dne 7. svibnja 1945. u 5. sati. Grad još spava u polumraku. Straže i stražari još su na svojim mjestima. Samovozi svih mogući maraka i dimenzija jure u raznim pravcima. Prazni uglavnom u pravcu istoka, poluprazni, puni, prepuni i više nego prepuni u pravcu zapada. Već kod burze susrećem prve poznanike s naprtnjačama na ledjima, kovčegom ili sa zavežljajem u ruci. Jedne susrećem, novi nadolaze, ponovno se gube, novi nadolaze i opet se gube, a ja ostajem sam. opet novo sastajanje, rastajanje, prebacivanje preko ulice i t. d. Grad se budi, tempo prometa, ljudi i vozila odvija se ubrzano i nezadrživo.

         Jelačićev trg: živi promet samovoza, mali broj pješaka, dakako s prtljagom. 

      Frankopanska ulica: promet pješaka mnogo življi. Sve naravno pravcem istok - zapad. Pejačevićev trg: promet još življi. Ljubljanska ulica: promet sasvim živ. Iz Ljubljanske ulice pridružuju se kolone vojnika.

         Vojna Akademija: promet se zgusnuo, takoreći skondenzirao. Priključuju se povorke njemačkog topništva i bezbrojna vojnička i gradjanska skola sa konjskom zapregom svih mogućih tipova. Medju njima upadaju u oči brojna kola Zagrebačke Pivovare. Brzina kolone pola kilometra na sat.

         Topnička vojarna: Stoj ! Potpuni zastoj. Na kolima i pokraj kola u koloni primjećujem nekoliko vojničkih glazba. Neki teretni samovozi (uglavnom njemački) probijaju se čak u pravcu istoka. Njihova brzina iznosi 100 metara na sat. Ako sada nebo pošalje kakovu napast u obliku lovaca, (po svoj prilici riječ "lovci" pisac misli na savezničke avione koji su kružili nad Hrvatskom, mo. Mile.) bit će čaša puna!

         Srećom lovci se nisu pojavili ni tada ni kasnije sve do poslije podne, kada smo bili već daleko od Zagreba. Ne znam kako se to klupko odmotavalo, samo sam primijetio, da se je povorka uputila puževom brzinom prema Černomercu (0909 Cro Černomerec). Opet su nastali zastoji i ponovni pokreti, tako da smo došli pred općinsku zgradu u Vrapču (0910 Cro Vrabče) oko 9. sati Kroz to vrijeme nije se ništa značajno dogodilo. Vidio sam samovoz s njemačkim poslanikom, kako se probija kroz mnoštvo (Kasche je bio napadno blijed). Neki dućani, a osobito gostionice, bili su obijeni i opljačkani. Na neka kola ljudi su donosili vreće s brašnom, solju, grahom i t. d. čini mi se, da je to iz njemačkih skladišta, koja su bila u blizini. Neki su primali, a neki su vraćali, te vikali i psovali, a bilo je dosta prosutog i zgaženog.

         Tu smo! Evo znaka. Stari svijet se lomi i ruši, a dolazi novi poredak. Kod općine Vrapče zaustavio sam se, da izbliza vidim povorku u tragičnom Exsodusu. Tu je bilo mnogo časnika, osobito viših, koji su sjedili i čekali na imaginarne samovoze, koji nisu nikako dolazili (vjerojatno ni do danas).

         Vratimo se povorci na cesti! Gospodine Bože! Hrvatska se seli, Hrvatska se povlači, Hrvatska sela i grada, Hrvatska starih i mladih, Hrvatska zdravih i bolesnih, Hrvatska bogatih i siromašnih, Hrvatska pravednih i grješnih, Hrvatska gladnih i sitih, Hrvatska pismenih, polupismenih i nepismenih, Hrvatska Dinarska, Hrvatska Panonska, Hrvatska poštenih, manje poštenih i švercera, Hrvatska crkvena i laička, hrvatska obučena i gola, Hrvatska obuvena i bosa; sve se to povlači, sve se seli, sve bježi pred postolarsko - brijačkim rajem! Ima tu muževa, žena, staraca, djece, djevojaka, hrane, vreća, prtljaga, krugovola, gramofona, kutija i sva sila potrebnih, a još više nepotrebnih stvari. Sve to ide, putuje, kreće se, vozi se, valja se, zaustavlja se, ponovno kreće u jednoj, dvije i tri kolone u redu i neredu, prašini, vrućini, molitvi i psovki .... Sve kreće naprijed, stalno na zapad, dalje u nepoznanost, u nepoznato, u Zagorje, u Sloveniju k Saveznicima, samo što je više moguće dalje - dalje od postolarsko - brijačkog raja! Ovo je novo uzmicanje pred Ciklonom iz Istoka i Balkana i zadnji čin tragedije Zvonimirove Kletve."

                                    F. V.

      (Sva šteta da se iz ovih inicijala F. V. ne zna pravo ime pisca,mo. Mile.)

       

         Dne 7. svibnja 1945. bio je središnji dan hrvatskog polaska, a pokrenulo se mnoštvo, srž cijelog exodusa, po čijem će se prevaljenom dnevnom putu i mjestu nalaženja na putu kojega dana nazivati i mijene povlačenja.

         Potresno ganuće izazvali su ranjenici i invalidi, koji su izlazili iz bolničkih zgrada, da se po mogućnosti uklone iz Zagreba. Nitko im nije mogao pomoći, pa uglavnom ostaju na ulici u bolničkim odjelima, nemoćni i bez zaštite.

       

      Nastavlja se (10. dio) sa: Na Jelačićev trg, koji je bio prazan ...

       

       


       

       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (10. dio)

       

      Bog! poštovani prijatelju Robert Gadže,

       

      Vrlo interesantno što ste naveli citate prof. Ivana Oršanića. Ja sam njega upoznao u Parizu, mislim mjeseca lipnja 1961.

      Gdje se ti citati nalaze? Da li su iz njegovih čestih književnih opisa ili knjige VIZIJA SLOBODE. Prilažem sliku njegove knjige.

       

      thumbnail

       

      Ovu knjigu je priredio prof. Kazimir Katalinić i tiskao u Buenos Airesu 1979. Na brzinu sam pregledao - ponavljam na brzinu - tu knjigu i nisam mogao pronaći te citate.

       

      Pozdrav svima.

       

      Mile Boban.

       

      On Sun, Feb 26, 2023 at 5:37 PM Robert Gadže <robert.gadze@gmail.com> wrote:

      prof. Ivan Oršanić 1961. i 1962.

      "Odluka je čvrsta samo onda, ako je idejno čista, organizatorno definirana, radno orijentirana, i karakterom zajamčena. Sve drugo je ništa. Odaberite brazdu, odaberite mobu, pa ako Vas zapadne da sijete sjeme, činite to savjesno, svjesno i sa znanjem; ako Vas zapadne da čistite korov, činite da to nitko ne može bolje; ako Vas zapadne da samo lijepite marke, nemojte se osjećati poniženim kao što se nisam osjetio ni ja." (Molba je okupljanje, najednostavnije rečeno.)

       "Vi ste dokazali da imate dušu borca, da je Vaš idealizam plemenit i ponosan, da je Vaš patriotizam djelatan, pa neka Vas sve to vodi u Vašem odlučivanju. To što vi niste visoko školovani čovjek malo me zanima, jer sam barem siguran da nećete od mene nikada tražiti ni očekivati da sve što radim bude zato da Vam osiguram mjesto ministra ili ambasadora."

       "...Moramo, dakle, biti na čistu da se i revolucionarci dijele na ustrajne, s kojima dolazi uspjeh i oluja, i malodušne, koji postaju umorni od duga vremena i pomanjkanja jamstva o točnom datumu uspjeha."

      "Tko može nositi ove psihološke predispozicije i ovakav način gledanja? Samo reducirani broj koji ide domovinskom cilju ne tražeći pljesak. Jedan željezni lanac u kojem svaka karika ima biti djelatna, odgovorna, čvrsta i pouzdana vrijednost hrvatske slobode. Zato mi temeljimo stranku na revolucionarcima-borcima, jer su samo oni sposobni za revolucionarno-političku borbu, dok je sve drugo luft u ovim prilikama, zajedno sa svim hrvatskim generalima i pukovnicima i poslanicima i ministrima. Na revolucionarcima- borcima kojima je jasno da moraju kao takvi biti brojna manjina kao što su to bili i 1941. usred cijelog naroda za državu, ali i da moraju upravo zato što su manjina izražavati velik politički kvalitet".


      čet, 23. velj 2023. u 12:40 Mile Boban <mileboban748@gmail.com> napisao je:

       

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (10. dio)

                                     Na Jelačićev trg, koji je bio prazan ...

       

         Na Jelačićev trg, koji je bio prazan, spustio se mladić na štakam od kojih dvadeset godina starosti u odori Ustaške Obrane, bez lijeve noge ispod koljena, (molim čitatelje da se hrvatski dobro zamisle za koju se je Hrvatsku ovaj Hrvat borio i u toj borbi svoju nogu dao za Hrvatsku! Velika mu Hvala i Velika mu Slava. Počivao u Miru Božjem! mo. Mile.) propisno oboružan. Na upit prolaznika kuda će, odgovorio im je: "Ja sam Hercegovac. Četnici su mi ubili i oca i majku te nejaku sestru. Pripadnika sam Obrane. Nogu sam izgubio u borbi s partizanima kod Travnika. Sada im idem u susret." Borac s Romanije i Kozare odvezao se tramvajem u maksimir, gdje je čekao u zaklonu, da pokaže uljezima, da tek sada kaže svoju posljednju.

         Nadolazili su crnogorski nacionalisti, koji su se povlačili s hrvatskom vojskom. Bili su goli, bosi, gladni; živi kosturi, borci za nacionalna prava Crne Gore, odnosno za samoodredjenje, sljedbenici Sekule Drljevića. Kolona od po jedan prolazila je kroz Zagreb preko četiri sata. Bilo je često, da koji starac jaši na slabom konjčeku, kojega vodi sin mu ili unuk. Bilo je mnogo slaučajeva, da su na konjima jašile slabe žene s djecom u naručaju, dok je muž ili otac lagano koračao pred konjčetom.

         Jedna skupina od nekoliko stotina mališana, jednako obučenih, skrenuli su na sebe pažnju kada su se približavali ljudskoj bujici, da udju u nju. Bila su to siročad iz sirotišta u Josipovcu (1001 Cro Josipovac); djeca roditelja, koji su dali svoje živote za Hrvatsku, a sada su i ona već u ranoj mladosti pošla trnovitim putem svojih roditelja i djedova, s vjerom u svojim malim srcima, da bez žrtava, patnja i muka nema ni Hrvatske. (A šta na sve ovo reći??? Zaplakati! NO. Zamislite se. DA! Reći šta??? GLAVE GORE!!! ZA BOGA I HRVATSKU!!! Mile Boban, Otporaš.)

          Kretanje Exodusa bilo je pretežno pješke, tu se je dnevno prevaljivalo njaviše 30 kilometara, odnosno do Dravograda trebalo je 6 - 8 dana. Prevoz raznog mnoštva željeznicom do Celja tekao je bez posebnih dogadjaja. Motorizirane skupine na zakrčenim putevima bile su različite sreće. Često su zaostajale jedna za drugom, te se opet dostizivale što nije bilo kobno. Pred Dravogradom i tako su čekale na pješsake.

         Hrvatski Glavni Stan od praskozorja 8. svibnja bio je u Rogaškoj Slatini (1002 Slo Rogaška Slatina), zajedno s državnim Poglavarom, glavarima glavnog upravnog Stožera generalima Sertićem i Pećnikarom, te glavarom Glavnog Stožera generalom Dragojlovom. 8. svibnja ujutro bila je donešena posljednja odluka, da se hrvatskim jedinicama, koje su se nalazile na povlačenju iz Domovine i bile svuda upotrebljavane kao zalaznica Nijemaca (Allgemeine Schweizerische MILITÄRZEITSCHRIFT, 1956. str. 520) izda zapovijed, da najbrže nastave općim povlačenjem prema Koruškoj (1003 Aut Koroška) te da se po prelazu preko granice sa svim oružjem predaju Englezima, a ni u kojem slučaju partizanima.

          Dne 8. svibnja u 15 sati Glavni Stan se udaljio te nije dijelio sudbinu exodusa Celjem (1004 Slo Celje) niti dogadjaje na Dravogradu (1005 Slo Dravograd). Državni Poglavar sa glavarima obadva Stožer, osiguran oružničkom kolonom, udario je sjevernim i vrlo lučno savijenim putem: Maribor (1006 Slo Maribor) - Leibnitz (1007 Aut Leibniz) – Kopflach (1008 Aut Kopflach) - St. Leonard (1009 Aaut St. Leonard). Glavar Glavnog Stožera general Dragojlov, s par osoba svoga ureda, preko Celja (1010 Slo Celje) stigao je do Wolfsbergške (1011 Aut Wolfsberger) skupine, gdje je već spomenut. Medjutim, sva tri generala glavara dijelili su dalje gorku sudbinu čekanja, neizvjesnosti i izručenja hrvatskog zbjega.

         Odredbon 8. svibnja iskrsnula je na pojasu povlačenja nova situacija zapovjedanja, gdje su inicijativu imali generali: Herenčić nad glavnim mnoštvom, a Luburić i Boban na začelju glavnog mnoštva. (Prilažem poveznicu na kojoj se može vidjeti slika kuće u kojoj se je rodio Vitez general Ranko Boban 1907. Kuća Ranka Boba (1012 BiH potraži) ni jedan naš hrvatski povijesni dokument. Molim pročitajte sadržaj priložene poveznice i bit će svima jasno zašto je ta kuća povjesni dokument. Hvala svima na strpljenju i snošljivosti na razumijevanju. Mile Boban, Otporaš.)   

       

      https://otporas.com/na-ponos-i-hrvatsku-diku-treba-podignuti-spomenik-generali-vitezu-rafajelu-ranku-boban/

       

         Od 8. svibnja ujutro, pošto je bila izdana zapovijed za najbrže povlačenje, vidno se je lučila zalaznica, koja je 9. svibnja napustila Zagreb, od glavnine. Luk obrane u prostornom pogledu prešao je u točke obrane, odnosno se sve na kolone na putevima povlačenja, gdje se je odbijao neprijateljski pritisak, da bi se mogla glavnina izvući. Pokret glavnine, medjutim, takodjer je sve više usporavan zakrčenošću puteva i sve jačim partizanskim uznemirivanjem.

         Ipak je 8. svibnja bio sav exodus u pokretu, osim borbom vezane zalaznice, te je slika iz visoke razine izgledala ovako:

         Potez Zagreb (1013 Cro Zagreb) - Celje (1014 Slo Celje)  200.000 osoba ili glavna skupina

         Potez Celje (1015 Slo Celje) - Dravograd (1016 Slo Dravograd)  20.000, koji su pošli prema Klagenfurtu.

         Prema Mariboru (1017 Slo Maribor)                                                     60.000  osoba

         Okolica Klagenfurta (1018 Aut Klagenfurt)                                         50.000 osoba

          Zalaznica                                                                                              c      70.000 osoba, vojnika i gradjana

                                                                       --------------------------------------------------------------

                                                                                                          Svega:          400.000 osoba.

       

      (Točno sam prepisao kako piše i stoji na strani knjige 49. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

         Dne 6. svibnja pokrenuo se je iz Varaždina (1019 Cro Varaždin) I. Zbor kao sjeverni korak. Pri polasku bio je pod slabom vatrom bugarskog topništva. Zaustavili su se u selu Vidovcu-Varaždin (1020 Cro Vidovići), gdje se je sakupilo mnogo hrvatske vojske svih rodova. Odatle se je nastavilo povlačenje preko Ivanca (1021 Cro Ivanec) i Lepoglave (1022 Cro Lepoglava) na Krapinu (1023 Cro Krapina), gdje se je stopio s već tada velikom zagrebačkom skupinom.

         Dalje od Krapine valjalo se je nepregledno mnoštvo pješaka, gradjana i vojnika, te veliko mnoštvo seljačkih kola, takodjer puna ljudi iz okolice Varaždina (1024 Cro Varaždin). Ova sada već povećana skupina bez značajnih smetnja težila je 8. svibnja mirnijim područjem k Celju (1025 Slo Celje).

         Dne 6. svibnja pokrenuo se je takodjer i V. Zbor iz Karlovca (1026 Cro Karlovac) kao južni korak glavne skupine pod zapovjedništvom generala Ivana Herenčića. Ta kolona povlašila se preko Jastrebarskog (1027 Cro Jastrebarsko) i Somobora (1028 Cro Samobor) na Brezice (1029 Cro Brežice), te se je uklopila u kolonu iz Zagreba obim dolinama Save (1030 Cro Sava dolina), jer kraj Save do Zidanog Mosta postoje kolnici s obe strane. Vodstvu generala Herenčića utekla se i je i zagrebačka skupina, a od Celja (1031 Cro Celje) dalje i zagrebačko (1032 Cro Zagreb) - varaždinska (1033 Cro Varaždin). To je bila najveća prikupljena kolona uopće, te je bila dugačka 40 kilometara na putu prema Dravogradu i Dravi (1034 Slo Dravograd-Drava).

      (Ne mogu se oteti dojmu ovog velikog gubitka hrvatske demografske tragedije hrvatskog naroda iz svibnja 1945. godine a da se ne postavi povijesno pitanjeKOGA ĆE POVIJEST OKRIVITI ZA OVU VELIKU TRAGEDIJU HRVATSKOG NARODA??? Bog će suditi s Božje i po Božjoj pravdi sve one koji su iz mržnje zločine činili i vršili. Povijest će sa svoje strane kriviti politiku a politiku su imali svi narodi pa tako i hrvatski narod. Zato povijest neće biti pravedna, jer je već tada uskraćivala hrvatskom narodu imati svoju hrvatsku nacionalnu politike, i upravo zbog toga su svi zločini vršili i činili nad hrvatskim narodom. Ja sam čovjek od krvi, mesa, suza i ljudskih osjećaja, pa dok danas 23 veljače 2023. prepisivam ovaj opis ove naše hrvatske tragedije, oči su mu suzne i pune suza. Mile Boban.)

         Na putu do Zidanog Mosta (1035 Slo Zidani Most) bila je ta kolona napadnuta i stalno držana pod vatrom engleskih zrakoplova, a dalje od Celja (1036 Slo Celje) još i ruskih.

         Od Krškoga (1037 Slo Krško) dalje tjesnacem bilo je partizanima zgodno uznemirivati hrvatski zbjeg. Sve više partizana prebacivali su se na to područje. Na samome ulazu u tjesnac kod Krškoga (1038 Slo Krško) za sve vrijeme hrvatskog povlačenja partizani su nastojali spriječiti prolaz. U Zidanom Mostu (1039 Slo Zidani Most) pak, najosjetljivijoj točki tjesnaca, bili su partizani osobito aktivni.

          Dne 8- svibnja 1945. o podne silna ljudska bujica ili je već bila prošla pola puta, ili je bila na pola puta do Celja (1040 Slo Celje), na oba kraka ili snopom puteva dolinom Sutle (1041 Cro Sotla), te putem preko Zidanog Mosta (1042 Slo Zidani Most)(Kao vjerodostojan izvor ovog prilažem sliku stranice 51. Vidi se kopča kojom držim stranice za vrijeme prepisivanja. Mo. Mile.)

       

      Slika knjiga

      image (6)

       

       

              9. S V I B N J A  1945.

                             Početak  "Šest dana rata poslije rara"

       

         Ukoliko se mnoštvo približavalo Zidanom Mostu, to je bilo veće nagomilavanje i zaglavljivanje. Dne 9. svibnja u Zidanom Mostu (1043 Slo Zidani Most) došlo je do zastoja i teških borba, u kojima su učestvovali dijelovi raznih hrvatskih jedinica, poglavito oni, koji su se povlačili preko Karlovca (1044 Cro Karlovac). Osobito su uzeli učešća ostatci IV: ličkog zdruga pod zapovjedništvom satnika Lunge.

         Tu se je zaglavio sav hrvatski podvoz iz Zagreba. Mnogo podvoza bilo je zapaljeno od eksplozije njemačkog vlaka sa streljivom, koju su partizani iscenirali, te je cijeli promet na sate bio prekinut. Mnogo podvoza moralo je biti odbačeno s puta, jer je zajedno s ostavljenim njemačkim teškim oružjem sprječavao prolaz pješacima. raskrčavanjem uta zapovijedao je general Luburić

         U tom čekanju bilo je zapaženo desetak samovoza s veteranima i prvoborcima iz prve emigracije, na čelu s pukovnikom Mijom Bzikom. Bilo je takodjer i nekoliko stotina crnogorskih nacionalista, koji su tu čekali svoju glavninu. U rasplamsalim borbama Crnogorci su sudjelovali na strani Hrvata.

         Usprkos svih poteškoća glavni dio vojske i gradjanstva ipak se je probio tokom dana i prošao naprijed. Zadnji dio pak, kao prolazna zalaznica, ostao je još jedan dan, dok nisu došli novi odjeli vojske, da preuzmu osiguranje prolaza konačnoj zalaznici.

         Glavni dio vojske i gradjanstva pod vodstvom generala Ivana Herenčića odmicao je prema Celju (1045 Slo Celje)(Prilažem sliku generala Herenčić (hrvatska 1910 Buenos Aires 1978) koju sam preko google našao. Mo. Mile.)

       

       

      Slika U

      10 otp

       

      Zadnjim dijelovima vojske ili prolaznim zalaznicama u Zidanom Mostu zapovijedali su generali Luburić i Boban, koji su i dalje vodili borba u Zidanom Mostu (1046 Slo Zidani Most) kasnijih sati 9. svibnja. U tim borbama isticao se je I. Obranbeni Zdrug, čiji je jedan zapovjednik bojne, bojnik Miro Matijević, ovdje pao.

         Od Zidanog Mosta (1047 Slo Zidani Most) prema Celju (1048 Slo Celje) bili su u glavnom dijelu jače osigurani bokovi kolone. Vojska je bila rasporedjena uzduž kolona, te se je tako moglo bolje osiguravati zbijeno mnoštvo na tom puti. Inače, ako bi koja kolona odmakla, partizani bi postavili zasjede uzduž puta i pokušali spriječiti prolaz onima, koji su nadolazili. U ovim zasjedama je palo dosta ljudi. Vrhovni zapovjednik zaštitnice general Luburić poslao je osiguranja na sva važnija čvorišta, da spriječi nadiranje partizanskih brigada, koje su se prebacivale od Trsta (1049 Ita Trst) prema Celju (1050 Slo Celje). Zadatak tih partizanskih brigada bio je presjeći put hrvatskoj vojsci kod Celja, te je uništiti i ne dozvoliti joj prebaciti se u Austriju. Te najelitnije hrvatske Obranbene bojne zadržavale su partizane u borbi te su uglavnom izginule do posljednjeg vojnika. Bez ovih osiguranja jedva bi itko mogao tih dana proći kroz Celje.

         Na dijelu puta Zidani Most (1051 Slo Zidani Most) – Šmarjeta (1052 Slo Šmarje) -Celje (1053 Slo Celje) izvršili su partizani tog dana jedan pokolj. Uspjelo im je presjeći jednu koloniju gradjana i izvršiti pokolj prednje dijela kolone. Zaklali su 150 žena, djece i muškaraca, koji su ostali ležati pokraj puta. (Dokumenat broj 100)

       

      Nastavlja se (11. dio) CELJSKA ZAPREKA dne 9. svibnja 1945.

       

       

       


       

       

       

      Mile Boban

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (11. dio)

                                                 CELJSKA ZAPREKA -  dne 9. svibnja 1945

         Celjem, opisanim terenom u uvodu, kao čvorištem putova i raskrsnicom trebao je hrvatski zbjeg proći. Glavno mnoštvo zbjega približavalo mu se toga dana, da sutra pokuša proći. Prednji dio glavnog mnoštva, t. j. skupine, koje su pošle iz Zagreba 6. svibnja ili nešto kasnije, te se brzo kretale kao jedna četvrtina glavne skupine od 200.000 osoba, prošao je toga dana Celjem dosta dobro. Putovi prema celju i samim Celjem bili su s dosta uznemiravanja i zapreka, no do većih okršaja nije došlo. Ipak su i ta časovita ugrožavanja od strane partizana ponukala neke skupine, već prije spomenute pod zajedničkim nazivom - skupina generala Ajanovića - da se posluže savjetom generala Luburića, da obidju Celje (1101 Slo Celje) i kreću dalje prema Klagenfurtu (1102 Aut Klagenfurt) preko Alpa (1103 Aut Alpe).

         Dne 9. svibnja poslije podne glavno mnoštvo kretalo se je putovima Šmarje (1104 Slo Šmarje) - Šentjur (1105 Slo Šentjur) i Zidani Most (1106 Slo Zidani Most) - Šmarjeta (1107 Slo Šmarjeta) prema Celju.

         Partizani još 9. svibnja 1945. nisu bili dovoljno jaki, da hrvatski zbjeg ozbiljnije ugrožavaju u Celju, a niti na cijelom pojasu do austrijske granice nisu još mogli nešto ozbiljnije poduzeti. Oko Celja mogli su samo napadati bokove skupina i osamljene, zalutale slabije dijelove i grupice zaustavljati, razoružavati i, gdje im je to bilo moguće klati ih.

         Partizani su bili upravo rastrgani svojim zadatcima toga dana. trebalo im je zadržavati hrvatski zbjeg i slomiti prometno - redarstvenu njemačku organizaciju u Celju (što im je ovog dana već znatno uspjelo), a prije svega zarobiti Nijemce, kako bi se domogli njihovog obilnog ratnog materijala, prije nego bi ga Nijemci inicijativom svojih nižih zapovjedništava uništili. Partizani nisu mogli na sve stići. Rastrgani i preslabi za upustiti se u borbu s Hrvatima, koji su bili na borbu spremni, radije nisu Hrvate ni dirali. Propustili su hrvate, da nesmetano prolaze čak i središtem grada, kad bi slučajno središtem i zagospodarili. Nijemce su hvatali i razoružavali. Ovaj zanimljivi fenomen produžio se i čitav sljedeći dan, dok partizani nisu ojačali. Samo su pozivali na predaju i održavali pregovore u svrhu polaganja oružja i tobožnjeg prolaza dalje poslije toga. Time se niti jedna hrvatska skupina nije dala zavesti.

         Njemačka kapitulacija ovoga dana zatekla je najveći dio njemačke balkanske vojske upravo oko Celja (1108 Slo Celje) ili u samom Celju, s ogromnim brojem podvoza. U predradju Celja (1109 Slo Celje) njemački su vojnici na bijegu ostavljali topove, tankove, teška vozila i vagone sa streljivom, od kojeg su partizani nešto digli u zrak, kad bi tuda prolazila hrvatska vojska.

         Odmah po stupanju na snagu bezuvjetne njemačke kapitulacije, njemačke su trupe pokorno obustavile borbu, prepustivši svoje suborce Hrvate samima sebi. Viša zapovjedništva uspostavljala su veze s partizanima, t. j. s partizanskim zapovjedništvima, pod glavnim zapovjedništvom general - pukovnika Loehra. On je čak i dobrovoljno otišao u partizansko zarobljeništvo, gdje su ga partizani smaknuli (valjda zarobili !?). težnja nižih njemačkih zapovjedništava bila je što prije umaknuti pred partizanima na austrijsko područje. Da su Hrvati dali partizanima odlučan otpor, nije isključeno, da viša njemačka zapovjedništva ne bi pristala poduprijeti partizane.

         Celjem su se više puta miješale sve tri vojske, natežući se oko poštivanja jačine grupa, te su se onda znale sve i podnositi. Partizani su znali sakupljati ogromne gomile njemačkog oružja i streljiva te preduhitriti Nijemce, da skladišta ne dignu u zrak (1110 Slo Celje) . Te gomile koje su stajala na gradskim ulazima i izlazima, znala je onda prolazeća hrvatska vojska partizanima to dizati u zrak.

         Velikom raskrsnicom bilo je utrto četiri - pet kanala povlačenja, ulicama smjera jugoistok - sjeverozapad, a tako isto bližom i daljom okolinom Celja (1111 Slo Celje), gdje se je na časove još i idućeg dana moglo ugibati slabijim partizanima. Vojnoredarstvena prometna vlast prelazila je iz ruku Nijemaca na mještane u gradjanskim odijelima i s crvenom zvijezdom na kapama, a sutradan već na partizane, kada je na cestu u razmacima od 200 - 300 metara stajao po jedan odrpani partizan, uzajamno se trpeći s prolaznim Hrvatima.

         Slovenci su loše primali Hrvate. Dapače, u Celju i predgradju nisu im htjeli ni vode dati. partizani su se stalno ojačavali. Iz daljega približavale su se Celju 16 i 17 partizanska divizija, vodeći borbe i zarobljavajući slabije hrvatske skupine.

         Do noći exodus iz triju pravaca svojim čelima približio se je posve Celju. Vladala je velika napetost, isključujući sutrašnji prolazak kroz Celje. (Prilažem sliku stranice 54 kao vjerodostojan 

      izvor iz časopisa DRINA br. 2. 1963., što je šezdeseta godišnjica ovog opisa OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA, što bi se pouzdano moglo zaključiti da je Autor ovog opisa bio očevidac i sudionik mnogih dogodovština o kojima ovdje piše. Mo. Mile Boban 24 veljače 2023.)

       

      11_unnamed

       

                                            10.   S V I B N J A 

                                               Proboj Celjem

         Glavno mnoštvo - ogromna vojska i nepregledno gradjanstvo - slivalo se sa svih strana Celju (1112 Slo Celje) kao glavnoj raskrsnici: od Rogaške Slatine (1113 Slo Rogaška Slatina), do Zidanog Mosta (1114 Slo Zidani Most) i nekoliko tisuća od Maribora (1115 Slo Maribor), mnoštvo je počelo ranim jutrom ulaziti u Celje (1116 Slo Celje) i prolaziti njim.

      Rano prije podne partizani još uvijek nisu bili dovoljno jaki, da bi mogli ozbiljno sprječavati prolaz hrvatskog zbjega, ali su se stalno ojačavali. Teže je bilo na periferiji i na prilazima Celju. Na istočnoj periferiji Celja (1117 Slo Celje) još ranije bili su simpatizeri partizana digli u zrak nekoliko hrpa streljiva, koje su ležale uz putove, a na željezničkoj pruzi nekoliko vagona, baš kad su se pokraj njih žurile njemačke i hrvatske skupine. Od eksplozije izgubili su živote mnogi Hrvati i Nijemci. Na rubovima putova ostali su ležati mnogo ubijenih ljudi i konja, te razbijenih vagona, kamiona i kola.

         Tokom noći i sljedećeg jutra zaposjeli su ojačani partizani mnoge sporedne putove i prilaze Celju na jugoistočnom širem celjskom području, te su mnoge manje družbe i skupinice, koje su se htjele brže probiti, obilazeći Celje ili koje su zaostajale, odnosno udaljavale se od glavnih putova, padale partizanima u klopke. Uhvaćene manje družbe ili skupinice partizani su obično ubijali.

         U trenutcima Celje je znalo biti potpuno zakrčeno. Stotine i tisuće kamiona, putničkih samovoza i konjskih zaprega uz mnoštvo ljudi, koji su stalno nadolazili, veoma su usporavali, pa čak i sprječavali prolaz glavnim ulicama.

         Kada se je uzimalo sva tri čimbenika u skup - Hrvate, Nijemce i partizane - u Celju je ovoga prijepodneva, podneva i ranog poslije podneva bila mješavina - koja je pružala šarenu i potresnu sliku zakrčavanja prometa, kretanja vojska i vozila, ponašanja, trpljenja i netrpljenja, zdvojnosti i tempa, kakvoga se metežnog prizora rijetko gdje moglo vidjeti.

         Prevaga vlasti nad glavnom arterijom grada mijenjala se je ovoga dana nekoliko puta. Grad je mirisao po barutu, eksplozivu i dimu gorećeg ratnog materijala, kamiona i kola. I ovog dana bilo je mnogo zaobilaženja Celja, kako radi zakrečenosti putova, tako i radi ugrožavanja po partizanima. tek ih je malo pošlo put grebena Alpa.

         Dio slike hrvatskog exodusa brojčano je izgledao ovog dana:

         zalaznica prema Celju i bjegunci                70.000 osoba (1118 Slo Celje)

          glavna skupina - Celje                              150.000 osoba. (1119 Slo Celje)

           Razni doticaji i vodjenje pregovora za hrvate su imali svrhu, da se časovito dobije na vremenu, odnosno da se brojčano ojačaju pristizivanjem novih skupina, te onda lakše zastraše partizane. Partizani su skoro sve skupine pozvali na predaju, ali su sve to i odbijale, pogotovu, kada se je spoznalo kako su partizani bijedni. Neke je zapovjednike ta partizanska drskost toliko razljutila, da su vikali na njih i grdili ih. Čak su se drznuli pozvati na predaju I. Obranbeni Zdrug, koji je bio odlično naoružan i jako dobro sčetan, što je ovaj odbio i otvorio vatru na partizane.

         Prošavši Celje, oba kraka glavne skupine - i od Rogaške Slatine (1120 Slo Rogaška Slatina) i od Zidanog Mosta (1121 Slo Zidani Most) - slivali su se u jednu veliku skupinu, koja je dalje napredovala put Slovengradca (1122 Slo Slovenj Gradec) pod zapovjedništvom generala Herenčića.

         Drugi dan njemačke kapitulacije oličavala se je njena vojska masom, a ne formacijom. Vrijedila je samo brojka mnoštva, kojeg bi se u grupi na mjestu ili u pokretu naišlo. Sve neprilike, koje je njihova pokorna kapitulacija donosila ovoga dana u Celje, izazvale su kod Hrvata jezu; i kao marševska zapreka i kao strah, kojeg su Hrvati imali od njihove mekoće prema partizanima.

         Oko podne bila se je slegla ogromna vojska na zakrečenim putovima i pred samim Celjem. Takodjer je tu bilo i većih čisto gradjanskih skupina s mnogo žena i djece. Neke su se pak skupine morale odmicati u stranu od glavne arterije u Celju i prolaziti izvan grada, tjerane k tome još nesnosnom žegom i tražeći hladovinu. Na nesreću nigdje nije bilo ščetano, nego se razmililo prema poznanstvima.

         Partizani su se ojačali dalje. Prvih poslijepodnevnih sati već su bile na domaku Celju njihove glavne 16. i 17. divizija, ali koje su još uvijek bile zaposlene s Nijemcima izvan celja. S pristizalim slovenskim i srpskim brigadama potpuno su prošarali Celje. Već su drsko pokušavali spriječiti prolaz Hrvatima. Predvečer su postigli prevagu u cijelom Celju. U rano poslijepodne još je centrom grada relativno bilo najsigurnije.

         Zanimljivo je držanje vojske, što dokazuje jedna satnija domobrana, koja se je odmarala na jednoj livadi. Kad su joj prišli partizani i ocijenili neboračko raspoloženje domobrana, drsko su zatražili, da polože oružje. Na primjedbu jednog odvažnog vojnika, domobrani nisu odmah položili oružje, a kad je došao njihov zapovjednik - satnik - jednako nije poduzeo nikakve mjere protiv partizana. U to je naišla jedna oveća skupina ustaša "cenaca", pred kojom su partizani umakli. No, kako domobrani nisu htjeli poći s ustašama dalje, bili su odmah po povraćenim partizanima razoružani. ("Pokolj" str.5.). (Moje je mišljenje da ova riječ "Pokolj" str. 5.) se odnosi na knjigu Fra. Oton Knezović: "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945.", Chicago, 1960. Prilažem sliku knjige, mo. Mile.)

       

      image (8)

       

      Slika fra. Oton Knezović (1890-1964), on je pisac gore spomenute knjige kojoj je danas cijena preko 250 dolara. Mo. Mile Boban.

       

      thumbnailxxx11

       

      Ovakvi slučajevi ponovili su se na više mjesta.

         Na istom pojasu, istočno od Celja odigravala su se kasnije tokom dana razna natezanja, čarkanja i borbe. Mnoge skupine padale su u partizansko zarobljeništvo, po svojima Hrvatska vojska, mo.) bile opet oslobodjane, da onda opet padnu i konačno ostanu u partizanskim rukama.

         Pričuvnu časničku školu, t. j. djake VII. i VIII. razreda srednjih škola, partizani su ih zarobili i odveli. Na jednom sektoru bilo je oslobodjeno nekoliko stotina zarobljenih hrvatskih časnika i nekoliko tisuća vojnika. Malo kasnije partizani su opet imali prikupljenih i zarobljenih stotine hrvatskih časnika, a medju njima i pukovnika Miju Bzika. ("Hrvatska Tragedija" od Dragutina Došena). Partizani Šlandrove brigade bili su jako krvožedni. Na jednom mjestu kundecima su umlatili tri domobranska časnika, a na drugom mnogo ih poubijali iz šmajsera. Manje skupinice odvodili su u podrume obližnjih kuća, a od poslije podne veći broj zarobljenika u vojarnu s lijeve strane na izlasku iz centra Celja, koja je bila puna domobrana, žena i staraca. I u njoj su časnike trpali u podrume. (Iz članka "Strahoviti doživljaji" od P. Štefanića, izišlog u "Hrvatskoj Državi", Munchen, br. 35. iz 1958.). U noći su zarobljenike upućivali dalje u Teharje (1123 Slo Teharje), gdje su odpočeli klati. Mnoge mladiće izabrali su za popunu svojih redova.

         Dok su se natezanja, čarkanja i sukobi prije podne odigravali na ulazu u Celje i na putu do centra i na izlazu iz Celja. Tu su partizani u prvom redu vrebali na motorcikliste i vozila uopće. Krvožedni partizani znali su odmah zgrabiti vozila, vozače i putnike opljačkati, a mnoge i ubiti, osobito ako je bilo manje osoba i, još više, ako su bili časnici. Inače su veći broj odvodili. Vozače (šofere, mo.) su običavali izdvajati i u svoje svrhe upotrebljavati, jer svojih nisu imali dovoljno za bezbroj vozila, koja su opljačkali.

         Poslije podne su se toliko osilili, da su mogli sprječavati prolaz manjim i zaostalim hrvatskim skupinama te ih zarobljavati. Tako je prestao rečeni fenomen, da su partizani čutke propuštali Hrvate. Dalje se nije moglo naprijed samo borbom. Kad je ovakva situacija nastala, baš su bili od Zidanog Mosta (1124 Slo Zidani Most) prispjeli generali Luburić i Boban, koji su onda sa svojim jedinicama krčili put Celjem (1125 Slo Celje). Najavila ih je gušća pucnjava i šćekćanje strojnica oko Celja.

       

      Nastavlja se opis (12. dio) General Boban. došavši bliže sa ....

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (12. dio)

       

         General Boban, došavši sa svojim jurišnicima, vatrom topova i bacača prokrčio je put tamo, gdje su ga partizani sprječavali. Ulazeći tako u grad (1201 Slo Celje), partizani su i od njega zatražili, da se razoruža. Na tu njihovu drskost i šumu crvenih zastava po gradu, raspalila je udarna legija šarcima po njima i njihovim zastavama. Dosta je partizana palo(Prilažem dvije slike. Prva je iz Serainga (1202 Belg Serainga), Belgija 1932. S desna je Ranko Boban, drži svoju desnu ruku na lijevom ramenu moje oca Petra Boban koji sjedi drži desnu ruku na malom okruglom stolu. Drugi mi nisu poznati.

       

      1-image

      Belgija 1932. S desna je Ranko Boban, drži svoju desnu ruku na lijevom ramenu moje oca Petra Boban koji sjedi drži desnu ruku na malom okruglom stolu. Drugi mi nisu poznati.

       

       

      2-image

      Ova vojnička slika generala Viteza Ranka Boban prikazuje njega i njegov "Šarac" kojim je raspalio po partizanima u Celju, mislim 9. svibnja 1945. Moja opaska Mile.)

       

       

      General Luburić, ušavši drugim kanalom, zadržavao se je na celjskom pojasu i objedinjivao akcije probijanja. 

       

      3-image

       

      U jednoj teškoj situaciji po podne napao je jednom boračkom grupom partizane pred sobom, koji su zatvarali ulice lijevo i desno. Partizani su na to, kao neravni, odstupili. Crnogorci pod zapovjedništvom poručnika Janjića našli su se uz bok Hrvatima (udarna satnija pukovnika Agrama).

         Glas o suzbijanju partizana širio se munjevitom brzinom. Cijelo je začelje glavne skupine bilo ohrabrenje ovim dogadjajem. Narod i vojska pouzdavali su se još u generala Luburića i Bobana, dok se je o drugima malo računa vodilo, odnosno od njih nije bilo ništa pametno očekivano. (Uz druge podatke, osobito poslužno "Pokoljem" od fra. Otona Knezovića, str. 5. i 6.)

         Medjutim, pobjegli partizani iskrsli su na drugom dijelu grada. Konačno, novim bandama partizani su bili zagospodarili Celjem. Tada su se njime mogle probiti još jedino dobro ščetane, naoružane i odlučne satnije, odnosno zaobići ga. Sve ostalo bilo je hvatano, što spada vremenski u zalazničke borbe.

         Do pred večer najveća kolona iz Zagreba (1203 Cro Zagreb), pošla na 7. svibnja, kao i sve pokretljivije, brže i spretnije skupine iz Varaždina i Karlovac, ili drugi skup od tri četvrtine glavnog mnoštva - jer je jedna četvrtina prošla još 9. svibnja - makar i sa znatnim gubitcima prošle su Celjem (1204 Slo Celje).

         Proboj Celjem (1205 Slo Celje) jedan je hrvatski uspjeh na početku exodusa, na koje su Hrvati dobili potrebni ratni moral, da su se mogli par dana kasnije probiti i na Dravograd (1206 Slo Dravograd). Taj proboj prekalio je mnoštvo, da se je dalje sve više oslanjao samo na sebe. Za to je dokaz, da kod pomanjkanja vodstva odmah na početku, hrvatski je zbjeg vodjen direktivom svog razuma i osjećajima rodoljubnog srca i hrvatske krvi.

       

                                  K R V A V A   C E L J S K A   N O Ć 

                                              10. i 11. S V I B N J A

         U Celju se je ove noći stišala ratna buka, da je nadomjeste zločini, pljačke, mučenja i ubijanja. Nakon ponosnog hrvatskog odbijanja, da se predaju partizanima i nakon djelomične partizanske pobjede nad njima, zavladalo je nad Hrvatima muklo klanje. Mjesto slike šarenila vojske, u Celju je nastala crvena slika - slika krvi. Nakon užurbanosti i stiske prometa, zavladala je partizanska raspasanost i žurba u klanju Hrvata, kako se nije do sada zabilježilo u povijesti(Neka mi se dozvoli ovdje dodati što je u četvrtak 23 veljače 2023. rekao gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević: "Nije normalno da u Zagrebu neke ulice nose imena ustaša..." Sramota!!! nad sramotama!!! Kako te nije stid da tako misliš o Hrvaticama i Hrvatima koji su svoje živote dali za Hrvatsku Državu prije nego si se ti rodoi, a koju ti danas, zahvaljujući njima i njihovim žrtvama predstavljaš. Odnosi se na Dr. Antu Bonifačića, Vrhbosanskog Nadbiskupa dr. Ivana Šarić, predsjednika Matice Hrvatske Filip Lukass i drugi...I to je politička elita današnje druge Hrvatske Države sa dva (2) inicijala RH. u prošlom dvadesetom stoljeću. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

      4-image

         Uz već spomenuta ubijanja na ulicama tokom dana, s nastupom mraka počeli su partizani u podrumu spomenute vojarne ubijati, te su u toku noći ubili 200 časnika, koji su bili u podrume nagruvani. Cijele su se noći iz podruma čuli jezivi krici i smrtni hropci. (Iz članka "Strahoviti doživljaji" od P. Stefanića.) (Bio bih vrlo sretan i zadovoljan kada bi netko mogao i uspio ovo staviti na stol gradonačelniku glavnog grada svih Hrvata, Zagreb, Tomislavu Tomaševiću da vidi, da pročita i da zna šta su njegovi ljubimci jugoslavenski komunisti i partizani radili i kako su u podrumima, na ulicama, u šumama itd. ubijali Hrvate svih staleža, svih godina i svih starosti. 

      PROBUDI SE NEPROBUĐENI HRVATU!!! Mo. Otporaš.)

       

      5-image

       

         Pokolj 200 časnika u Celju prvi je masovni pokolj iz partizanskog plana o klanju hrvatskog naroda. Svuda po Celju orgijala je partizanska krvožednost, pljačka i njihovo medjusobno natjecanje u nedjelima. Zbog toga mogle su neke posljednje hrvatske skupinice mirno prolaziti Celjem, jer su partizani bili zabavljeni pljačkanje Nijemaca.

         Ove noći klali su desetke i desetke vojnika i gradjana i na drugim točkama Celja (1207 Slo Celje), koliko su samo mogli štite. Jedan strašan zločin počinili su i na željezničkoj opstaji, gdje su u predvečerje spalili pet vagona s hrvatskim teškim ranjenicima, vezanim uz postelje, koji su krenuli vlakom iz Zagreba 7. svibnja u 4. sata. Vlak je radi čestih napada iz zraka i potrebe osiguranja po hrvatskim jedinicama vozio puna dva dana, t.j, do 4. sata 9. svibnja. Ti vagoni su u Celju bili stavljeni na jedan sporedni kolosijek i ostavljeni. Ranjenici su bili i dalje normalno njegovani, ali su teško trpjeli od prigorijelog sunca. Kada je 10. svibnja nastao prvi suton, partizani su sa nekoliko stotina litara benzina polili vagone i zapalili. Vagoni su planuli, a vrsci ranjenika, vezani uz postelje, prolamali su se oni, nadaleko, koji su iskočili kroz prozore, bili su po

      (Ovo svakako treba doći na stol i pred nos MRŽNJOM OPRANOG MOZGA 

      Gradonačelniku grada Zagreba Tomislavu Tomaševići i svim onima koji su kao i on MRŽNJOM OPIJENI NA HRVATSKA TEMELJNA NAČELA KOJA GLASE: NE MRZI NIKOGA, A POSEBNO NE MRZI NAJBLIŽEGO SVOG, A TO JE SVAKI HRVAT. Mo. Mile Boban.) 

      partizanima vraćeni natrag u plamen. Pet vagona s dvadeset hrvatskih teških ranjenika gorili su nekoliko sati.

         Partizani su uživali u mukama gorućih. Bila je to strašna slika stvarnosti. Slika na putu partizansko - komunističkog "oslobodjenja" mučeničke Hrvatske. Najzad su bolni krikovi bili sve redji. Odigrao se je jedan zločinački partizanski čin nad goloruki i bolesnim hrvatskim vojnicima. (Iz članka "Odlomak iz Hrvatske Tragedije - gori hrvatski ranjenički vlak" od Dragutina Došena, "Danica", Chicago, 1950.)

         Treći čin prve celjske krvave noći sastojao se u dovodjenju Hrvata iz okoline, gdje su ih partizani nekolicinu odmah likvidirali, ali najvećim dijelom odveli dalje na, upravo ustrojavano, mjesto za masovno ubijanje - u Teharije (1208 Slo Teharja), o kojemu detalnije u "Trećoj fazi".

       

      Nastavlja se (13. dio) ODVOJAK MARIBOR, "Treća faza" je na stranici 80 ?.

       


       

       

      Mile Boban

                                         OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (13. dio)

                                                    O D V O J A K    M A R I B O R

         Na putu za Korušku prvi dijelovi hrvatskog zbjega prolazili su uglavnom Mariboru (1301 Slo Maribor). Ispočetka tuda je bilo sigurnije, nego Celjem (1302 Slo Celje) i dijelom puta Gornji Dolič oko Hude Luknje (kao špilja i kao kanjon !!!) (1303 Slo Huda Luknja). Osim toga, preko Maribora bila je i željeznica u prometu, a uostalom preko Maribora jednako je dugačak put do Dravograda, kao i preko Celja. Ali, kada su svjetske snage 6. i 7. svibnja dospjele do Graza, ugrozile su i Maribor te prolaz njim više nije bilo siguran. Bez planske posade, po tome ugrožavan i po približavajućoj se III. partizanskoj armiji, dok je put na zapad dolinom Drave bio presječen partizanskim bandama, zaprijetila je opasnost svim onima, koji su se još 8. svibnja s namjerom prolaza u Mariboru našli.

         U njemu su se bile zatekle trovrsne preselice: gradjanstvo i vojska - putovali motorizirano i pješke -, te gradjanstvo u vlakovima i ranjenici. Desetci tisuća vojnika i gradjanstva, putujući dotadašnjim putem 7., 8. i 9. svibnja prema Mariboru (1304 Slo Maribor), saznavši, da se dalje ne može zbog sprječavanja prolaza po partizanima, odsjeli su u njemu. Maribor je bio i odvojište ili pokušaj spasa onima, koji su se osjećali spriječenim 8. i 9. svibnja prodrijeti Celjem.

         Za Maribor (1305 Slo Maribor) bili su upućivani vlakovi s hrvatskim svijetom 5., 6. i 7. svibnja. Upućivani 7. svibnja nisu više do njega stizali, jer su bili zaglavljeni kod Celja (1306 Slo Celje) Ni od njega dalje nije bilo prometa, jer su partizanski simpatizeri željezničari i infiltrirani partizani jako sabotirali, još od početka nesigurnosti od 4. svibnja, promet s vojskom i gradjanstvom, koje je do tada stizalo, a od 6. svibnja potpuno su ga ukočili. Zbog takove situacije svi koji su u Maribor (1307 Slo Maribor) stizali, u njemu su zapeli. (Ja mislim riječ "zapeli" u ovom slučaju bi mogla značiti da su ostali u Mariboru. Mo. Mile Boban.)

         Na 5. svibnja stigla su dva puna vlaka poglavito porodica boraca iz istočnih krajeva hrvatske i na zapadnoj mariborskoj (1308 Slo Maribor) postaji ostali. Na postaju Hoče (1309 Slo Hoče) pred Mariborom stigli su i dalje za Maribor prošli 10 vlakova s hrvatskim svijetom. Svaki je imao oko 60 vagona, a vozili su ukupno oko 25.000 osoba. (Svjedok br. 51 - željezničar iz Maribora.) Na 8. svibnja u 17 sati ti vlakovi sa svijetom stajali su na kolosijecima veoma razgranate ranžirane mreže teretne željezničke postaje u južnom dijelu Maribora (1310 Slo Maribor-vlakovi). (Svjedok-jedan suradnik na knjizi.)

         Dana 6. i 7. svibnja stigla su dva vlaka s ranjenicima, koji nisu krenuli dalje. Dne 7. svibnja stigao je takodjer vlak s ranjenicima bolnice Crvenog Križa iz Zagreba. Na 8. svibnja bolnica je dospjela u ruke partizana. O grupi njezinih liječnika, u kojoj je bio i dr. Branko Smajzl, znalo se je do 20. svibnja, kada su mnogi poklani.

         Na 9. svibnja ujutro jedan vlak s ranjenicima neprestano je čekao na pruzi pred Mariborom. Očevidac piše: "Rat je bio izgubljen. Za konačni poraz sila Osovine čuli smo u jednoj šumi blizu Maribora. Tada smo još bili u vlaku, koji je vozio u neizvjesnost ranjene borce PTS-a i ostale ranjenike Hrvatskih Oružanih Snaga. Vlak je stajao cijelu noć i cijelo jutro. Slovenski su željezničari sabotirali, jedan je ustaški dočasnik iz pratnje bolnice PTS-a rekao, da će vlak krenuti odmah, bude li se njemu povjerio nadzor nad strojovodjom, Slovencom. U daljini su se pojavile neke osobe u gradjanskim odjelima. Preko rukava su imali obavijenu slovensku trobojnicu.

         Tovariši, predajte se, neće vam se ništa dogoditi. Rat je svršen. Svi se vraćaju svojim kućama - rekoše slovenski gradjani. Dosta je da odložite oružje. Mi ćemo vam dati slobodan prolaz u Austriju - predlagali su, kad su vidjeli nepopustljivost hrvatskih boraca i odlučnost mladjih hrvatski časnika... Ranjenici su ostali u vlaku, koji je krenuo prema Austriji, kamo nikada nije stigao..."(Bilten HDO-a u Europi, ožujak - travanj 1961., str. 7.) (Poznato mi je bilo da je postojao jedan "Bilten" HDO, što je "Hrvatski Demokratski Odbor" koje je uredjivao dr. Krunoslav Draganović, mislim u Rimu, Mo. Mile.)

         Zaposjevši partizani 10. svibnja već inače jako infiltrirani Maribor (1311 Slo Maribor), poklonili su mu osobitu pažnju, te je glavni stan III. partizanske armije, s divizijama i pričuvi, u njemu postavljen. Zato od toga dana njime ni okolinom nije bilo nikakva prolaza, probijanja, obilaženja, a niti izbijanja.

         Mogli su se nekoliko dana u miru spremati za velepokolj. Prvo su hrvatsko mnoštvo, uključivši i ranjenike, od ukupno 60.000 osoba, većinom gradjana, razredjivali za žrtve pokolja. Za prihvat imali su tri glavna sabirališta: zgradu nekadašnje austro - ugarske vojne realke (zvanu i zvat će se i dalje - kadetnica) s velikim parkom, topničku vojarnu s blizinom vojnom bolnicom i velikim prostorom naokolo, te jedno preko Drave na koruškoj cesti (1312 Slo Maribor), s drugim manjim.

         Dio zatečenog hrvatskog mnoštva zbili su u kadetnicu s parkom. Poslije razredjivali su nakon par dana veliki dio pretresenih gradjana - žena i djece - da se sami vraćaju kao veće kolone šut domovine, da bi imali više prostora za smještaj izručene hrvatske vojske, koju će tu kasnije za klanje razredjivati. 

       

      (Prilažem ovdje, uz ovaj opis što mi je poslao jedan Hrvat (dragutin) da se vidi i da se zna tko je bila i gdje je bila u to vrijeme Velike Hrvatske Tragedije Milka Planinc. Mo. Mile.)

       

      U Zagrebu ulica s nazivom Milke Planinc?!!!

      Strava i užas!!!

      Zlo i naopako!

       

      Na Kočevskom Rogu (1313 Slo Kočevski Rog) je 1945. vježbala partizanke kako da zarobljeniku jednim potezom noža odrežu testise i penis. Doveli bi zarobljenika, vezali ga za stol i onda na njima vježbali. Na živim ljudima bi vježbali i vadjenje srca, a na ženama vadjenje maternice. Tako su ih ubijali svaki dan. Te žene partizanke su kasnije to činile i na drugim mjestima - stratištima. 

      Milka Planinc je zlocinac! 

      U partizanima, da dokažete da ste im odani, morali ste ubiti nekog svog. To je sve opisano u knjizi “Svi umiru jednako”. Takve partizanske ubojice koji bi se poslije opijali i pričali o tome sto su radili bili bi likvidirani. Na Bledu (1314 Slo Bled), u odmaralištu, bi se odmarali i dobivali nagrade za genocidno ubijanje. Prva nagrada je bila za onog koji je ubio najmanje 3 000 zarobljenika. “Pobjednička” partizantifska vojska nije mogla imati ranjenike bez ruke ili noge - tako je naredio ”DRUG TITO”!, pa ih niste niti mogli vidjeti na boračkim proslavama, jer ih vise nije niti bilo.

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-bleiburga-12-dio-general-boban-dosavsi-sa-svojim-jurisnicima/

       

      thumbnail

       

         Kada je 10. svibnja Maribor bio pao u partizanske ruke, mnoge manje skupine vraćale su se Celju ili južnim padinama Pohorja prema Dravogradu. Onda su partizani u njega dovodili zarobljenike, uhićene u čišćenju okoline. Od 15. svibnja pak počeli su u Maribor stizati prvi zarobljenici, koje su predavali Bugari s Dravograda, zatim zarobljenici od zalaznice s prostora sjevernih padina Drevnik Breg-a a od 17. svibnja i Bleiburška kotlina.

       

       

                                      O D   C E L J A   D O   D R A V O G R A D A 

                                                               67  kilometara

         Probivši se Celjem, svi su nastojali što dalje se odmaknuti od njega. Dne 11, svibnja zorom začelje glavne skupine bilo je od njega 10 km, odmaklo. Na putu dostigle su tri četvrtine glavne skupine, probivši se 10. svibnja, jednu četvrtinu, koja se je probila već 9. svibnja, a na potonje čelo sleglo se još i dosta dijelova od dvadeset tisuća, koji su se još dan - dva prije kretali putem Celje (1315 Slo Celje) - Dravograd (1316 Slo Dravograd).

         Od ovih dvadeset tisuća dio je ostao na čelu glavne skupine, a toliki brojčani odliv nadoknadili su brzi putnici, te je ipak punih dvadeset tisuća stiglo u Klegenfursku kotlinu prije bleiburške katastrofe. Važnije je medjutim, da je od tih dvadeset tisuća, priključeni glavnoj skupini, više bojna već 11. svibnja bila na Dravogradu, gdje su nastojale dočepati se mostova na Dravi (1317 Slo Dravograd), no Bugari - podržavani u zaledju sovjetskim snagama - bili su brži i pouzdani partizanima. Inače sami partizani bili bi lako zbrisani s mostova. Ovu hrvatsku oružanu namjeru, a pomoć protivne strane, ne smije se zaboraviti.

         Na 11. svibnja ujutro sada kompletna glavna skupina, razvučena i odužena na 40 kilometara, do večeri bila se je čelom približila Dravogradu na desetak kilometara, a sa boračkim bojnama već cijelog dana na njemu. Kretanje je bilo jako otežano, a mjestimično podpuno zapriječeno velikim brojem zaglavilog se njemačkog podvoza, na cijelom putu do Dravograda (1318 Slo Dravograd), čak i preko njega i Lavaminda (1319 Aut Lavamind) do St. Paula (1320 Aut St.Paul) i St. Andra-a u Koruškoj (1321 Aut Koroška). Glavna skupina zbog toga nije mogla put od 67 kilometara prijeći za najduže dva dana, dakle tokom 11. i 12. svibnja, već se je kretanje moralo rastegnuti sve do 14. svibnja, zato je vodstvo glavne skupine s generalon herenčićem na čelu, koje se je nalazilo na čelu kolone, o zadnjim dijelovima skupine dobivalo tek neprovjerene podatke.

         Dne 11. i 12. svibnja sredina i začelje glavne skupine pomakli su se samo za desetak kilometara. Na 13. svibnja obadvoje su uznapredovali za daljnjih 20 kilometara, dakle od Celja svega 40 km, ali još ne prošavši najopasniji dio puta - tjesnac Huda-Luknja (1322 Slo Huda Luk.tjesnac) – Straže (Mislinja) (1323 Slo Straže - Mislinja) - ili vododjelnicu izmedju Drave i Save.

         Čelo glavne skupine pak već 12. svibnja pogušćuje svoje redove na Dravogradu s više bojna, koje su vrebale na mostove. Dne 13, svibnja i dalje se slivalo i nagomilavalo jedno veliko mnoštvo na Dravogradu.

         Izgubivši na Celju i okolinom 10.000 osoba, brojčano stanje u ovoj mjeni (možda mjeri, mo. Mile.) bilo je:

             70.000 osoba zalaznica i bjegunci struje prema Celju (1324 Slo Celje).

           190.000 prošlo Celje (1325 Slo Celje).

             20.000 na putu Klagenfurtu(1326 Aut Klagenfurt).

             50.000 u Klagenfurtu (1327 Aut Klagenfurt).

             60.000 u Mariboru (1328 Slo Maribor).  (Ukupno 490.000, mo. Mile Boban, Otporaš,)

            Od Celja dalje partizani su sve više ometali put. Zato su s njima bile vodjene i borbe i pregovori. Ali se je i ovdje dogodilo, bliže Celju, da su partizani bili zabavljeni zarobljavanjem, pljačkom i čuvanjem Nijemaca, a da su Hrvati s vidno istaknutim oružjem prolazili nesmetano kroz njihove redove. Po danima dogadjaji izgledaju ovako:

       

      Nastavlja se (14. dio) 11. SVIBNJA....

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (14. dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (14. dio)

                                                         

      11.   S V I B N J A

      G R O B L J E    H R V A T S K O G    E X O D U S A    I M A    C E L J E   I Z A   S E B E

       

      Izvadak iz knjige dr. sc. Zdravko Dizdar: (dragutin 2024.g.)

      PRILOG ISTRAŽIVANJU PROBLEMA BLEIBURGA I KRIŽNIH PUTOVA (U POVODU 60. OBLJETNICE)

      Izvorni znanstveni članak                 Ur.: 2005-12-15

      Stranice 135 – 137  

      (:::::)

      Tada su se već u Koruškoj nalazile postrojbe Četvrte operativne zone Slovenije (14. divizija, Kokrški i Koruški odredi) i pojačani Motomehanizirani odred IV. JA, na zapadu postrojbe 7. slovenskog korpusa JA, na jugu II. JA (sa 3., 10., 39. i 45. divizijom) i na istoku I. JA (sa 5., 11., 21. i 48. divizijom) i do nje sjevernije (od Varaždina prema zapadu) III. JA (sa 12., 16., 17., 36., 40. i 51. divizijom). Na osnovi zagrebačkog dogovora zapovjednika 1., 2. i 3. JA sutradan (10. V. 1945.) su prema Sloveniji (Celju, u kojem su toga dana već bili slovenski partizani) upućeni dijelovi 1. JA (5. i 11. krajiška i 21. srpska udarana divizija), 2. JA južno od Save prema Zidanom mostu i 3. JA prema Mariboru gdje su već od 9. V. bili slovenski partizani. U Maribor je 10. V. stigla i 51. vojvođanska divizija III. JA, čime je bio presječen mariborski smjer povlačenja hrvatskih kolona u Austriju, prema Leibnitzu i Grazu, pa su one krenule prema Dravogradu, gdje je glavnina stigla 11. svibnja 1945. Celje je 10. svibnja 1945. postalo glavnim raskrižjem u koje su se slijevale hrvatske kolone od Rogaške Slatine, od Zidanog Mosta i nekoliko tisuća od Maribora, iako su u njemu bili slovenski partizani, a na začeljima kolona postrojbe I. II. i III. JA. No, partizani nisu imali dovoljno snaga da bi zaustavili naoružane hrvatske kolone i nagovorili snage HOS-a na predaju, jer oni to nisu htjeli, a istodobno su morale brinuti i o Nijemcima koji su se, s obzirom na obznanjenu kapitulaciju Trećeg Reicha, masovno predavali. Tako je došlo do prvih pregovora koji su rezultirali potpisanim dogovorom predstavnika Okružnog NOO-a Celje i izaslanstva hrvatske kolone, kojim je HOS-u i civilima dopušten slobodan prolaz celjskim okrugom. Potom je glavnina nekoliko desetaka kilometara duge hrvatske kolone krenula prema Dravogradu, gdje je čelo (s generalom I. Herenčićem) bilo 12. svibnja, dok su se istodobno sredina i začelje pomakli samo za desetak kilometara, a 13. svibnja su napredovali za daljnjih 20 kilometara. Kako su neke postrojbe I. i III. JA u Celje stigle 11. V., to su se dale na razoružavanje Nijemaca i u potjeru za kolonom HOS-a i hrvatskih civila (pojačavaju napade i pune privremene logore zarobljenicima). Tako je bilo više partizanskih napada na pojedine dijelove kolona, koji su bili slabije ili nikako zaštićene, ali posebice su se napadale skupine koje su skrenule s glavne zakrčene ceste, te nezaštićeni civili, koji se većinom upućuju u celjski partizanski logor Bezistan, dok su drugi bili ubijeni. Tada 11. V. u Celju i okolici je "razoružano oko 40.000 Nijemaca, oko 3.000 ustaša i 1000 domobrana".44 Tu u Celju i okolici postrojbe JA izvršile su potom više masovnih zločina na zarobljenicima, kako nad onima koji su već bili tu, tako i onima koji su se slijevali sa sjevera na to područje, dok su ostali prema zapovjedi štabova armija otpremani uglavnom u Zagreb i dijelom u Karlovac, u tamošnje zarobljeničke logore. Postrojbe 51. divizije III. JA stižu vlakom iz Maribora 12. V. na područje Dravograda kao pojačanje tamošnjim partizanskim postrojbama (i bugarskim), te tako partizani zaposjedaju sve prolaze prema Austriji. Tijekom 11. i 12. svibnja 1945. hrvatski izaslanici (generali Servatzy i Metikoš te ustaški pukovnik D. Crljen) bezuspješno su pregovarali s bugarskim zapovjednicima (na čelu s gen. Atanasovom i polit-komesarom generalom Viktorom) o propuštanju hrvatskih kolona preko austrijske granice (vrhovni zapovjednik bugarskoj vojsci bio je sovjetski maršal Tolbuhin), zauzeli su neutralan stav te su im sugerirali da je najbolje da se probiju pravcem Prevalje-Bleiburg. Pokušaje proboja na tom dravogradskom području onemogućile su pristigle sve snažnije postrojbe 51. divizije III. JA. U izvješćima nekih od tamošnjih postrojbi III. JA navodilo se kako u "borbi sa neprijateljem koji se povlačio, čulo se dovikivanje sa njihove strane: `Mi se nećemo predati ni vama, ni Rusima, već Englezima'", jer kako su potom od zarobljenih "ustaških oficira doznali, da su dobili naređenje od Pavelića i svoje vlade, da se povuku do sektora Celovec, gdje će se predati Englezima i Amerikancima".45 Onda je 13. V. sastavljena Predstavka Glavaru Angloameričke misije za Štajersku, Korušku i Gorenjsku u Celovcu, s molbom da primi 200.000 pripadnika HOS-a i oko 500.000 hrvatskih civila te 15.000 vojnika Crnogorske narodne vojske Sekule Drljevića i 11.000 crnogorskih civila. Naime, u Klegenfurt britanske snage ušle su 8. svibnja, tri sata prije partizana.46 Potom je 14. V. general R. Boban s dijelom postrojbi HOS-a u žestokoj i kratkoj bitki uspio razbiti partizanske snage i prokrčiti prijelaz zapadno od Dravograda tako da je istog dana veliki broj hrvatskih vojnika i civila (oni koji nisu poginuli ili bili zarobljeni)47 prešao austrijsku granicu i stigao na polje kod Bleiburga gdje su ih dočekale britanske postrojbe iz sastava Petog korpusa VIII. Savezničke armije, pod zapovjedništvom brigadira Patricka Scotta i nakon pregovora zaustavile njihovo dalje napredovanje. Tada im je predana i predstavka od prethodnog dana.48 A sutradan su im se priključili i ostaci hrvatske kolone. Britanci su zaposjeli Bleiburg 12. V. 1945., a sutradan ujutro je tu "369. hrvatska divizija zaustavljena kod Bleiburga" s 3.000 vojnika i smještena kod Greiffena te general Löhr sa svojim stožerom (700 ljudi).4

      (:::::)

       

      NAPOMENA: dragutin 2024.g. Velenje, tu stalno boravim od 1979.g. !!! i ovo sada zapisujem.

      U direktnoj blizini su gradovi, o kojima se o masovnim stradanjem ili „POKOLJIMA“ pa i o sukobima doslovce nema niti jedne korisne ili ozbiljne povijesne informacije – za hiljade žrtava.

      Šokiran sam koliko je pratečih podataka o „izvorima“za korištenje mnogih informacija, puno je toga, ne na moje neznanje ili žalost već na vašu POVIJESNU sramotu, kao da i vi niste nište bolji od komunističkih četničkih šumara - zločinaca.

      Pristup kao naučnika na istraživanju povijesne „istine“ i to poslije tolikih godina u 2005.g. uz toliko arhivske dokumentacije te nebroj puta koristi se riječ kao totalna glupost „partizani“!?ovi i oni!?

      Autoru te povijesne tematike ne mogu i neću mu pred imenom titule staviti kao „dr.sc“jer si je od mene amatera građevinskog radnika, koji si je izborio znanje sve kao samo večernje škole uz rad.

      Pa nije u pitanju samo g.Zdravko Dizdar, već svi od reda komunistički „znanstvenici“ - nekorisni!

      Autor g.Dizdar ne poznaje najstrašnija stratišta na području Yugo a posedno NIŠTA za Sloveniju.

      Vi neuki ili komunistički povjesničari uzmite šestar te ga postavije na centar mjeta Velenje gdje bivam i napravite krug sa radijusom od 25km.

       

      U tom krugu su stratišta-grobišta sa namanje preko 50 hiljada žrtava uglavnom Hrvata.

       

      U tom krugu nema Kočevja,Tezno, Gorenjska, Dolenjska, Koroška, Primorska i još na stotine grobišta, da vas ne gnjavih sa više pitanja, jer ih niste vrijedni jer vam komunizam daje „krvarinu“!

      ANNO 2024.g.

       pamtite ime „dragutin

      xxx

        

         Poslije prolaza Celjem, vrijedno je pratiti, što se još ovoga dana dogadjalo Celjem (1401 Slo Celje), na putu i na Dravogradu (1402 Slo Dravograd)(Jedan koji redovito prati i čita ove pise mi se danas javio i pita da li zbilja tako sve piše, on misli na tiparske pogreške i izraz u pisanju. Odgovorio sam mu da želim biti dosljedan originalnom pisanju, a što ja dodajem ja stavim kosim crticama, kurzivom i plavom bojom pomastim i stavim mo., to znači "moja opaska". Mile Boban, Otporaš.)

       

                                                             Celjem 

         Njime su podpuno vladali partizani Tek kad su bili zabavljeni pljačkom Nijemaca, neke dobro ščetne hrvatske jedinice i s uperenim oružjem izmicale su im.

       

         Ovoga dana već se spajaju hvatani na povlačenju s juga i dovodjeni zarobljenici sa sjevera. Odmah se je počeo puniti logor Bezistan (1403 Slo Bezistan). Jauk mučeni i miris krvi zaklanih odavali su strahotu zločina, koji su se u njemu odigravali.

         Zavladavši Celjem, partizani su uputili svoju 16. diviziju, da razoružava Nijemce, a 17. za hrvatskim zbjegom. Njihova 16. divizija još je nekako trpila prolaz Hrvata. Celjem (1404 Slo Celje) je još uvijek lutalo, u njega dolazilo ili se kroz njega vraćalo dosta hrvatskih skupinica, poglavito žena i djece. Kada nisu mogle dalje, sklanjale su se preko dana na točkama, na kojima su se partizani manje vrzmali, dok pred večer nisu ni one dolazile na red, da utonu u poplavi partizanskog divljanja.

         Jedna takove najveća točka i s najvećom skupinom bila je željeznička postaja, jer je svijet želio željeznicom bar se povratiti kući. Na njoj su tek u noći izmedju 11. i 12. svibnja partizani bili zahvatili zastrašeni svijet. Zapažljivo je grdno nasilje, počinjeno nad 50 - 60 hrvatskih akademičara. (Jedan suradnik na knjizi razgovarao je s njima 8. svibnja oko 15 sati na željezničkoj postaji Sentjur (1405 Slo Šentjur), gdje su bili zapeli na putu i odakle, dakle, nisu više mogli daleko stići.)

         Iz članka "Hrvatske su majke uzalud očekivale svoje kćeri" od Dragutina Došena, "Danica", Chicago 1949., vadi se:

         "...Na tragu pred kolodvorom bilo je brdo kovčega i prtljage od nekoliko dana ranije stiglih vlakova iz Hrvatske sa ženama i djecom. Pod otvorenim nebom polegle žene i gladna djeca smrzavali su se.

         Prilično velika dvorana kolodvora (Celje) (1406 Slo Celje) bila je puna. U jednom njenom ćošku sklonulo se 50 - 60 hrvatskih akademičarki .... To su bile studentice raznih fakulteta zagrebačkog sveučilišta. U svom nacionalnom zanosu vršile su radnu službu u raznim karitativnim institucijama ....

         Krasile su ih vrline patrijarhalnog, kućnog odgoja, punog časti i morala. Osamljene stisle su se u kut Celjskog kolodvora (1407 Slo Celje). A hrvatske akademičarke ostale su u Celju.

         Partizani su vrvili gradom. Zamazani, poderani, i ušljivi šumnjaci, krvavih očiju, po upadu u grad, bacili su se najprije na alkohol. A onda. Onda su htjeli da zadovolje svoje požudne strasti. Jedna problematična partizanka odvela ih je na kolodvor i pokazala grupu hrvatskih akademičarki, koje su stisnute u kutu bespomoćno stajale na raspoloženje ljudima-zvjerima.

         U kolodvoru gorilo je nekoliko svijeća ... Bilo je oko 11. Sati ... Prvi odrpanci i ušljivci partizanske bande prišli su grupi djevojaka ... Počeli su ih vući i navlačiti. Njihov vrisak probudio je sve prisutne. Partizani su pogasili sve svijeće, osim jedne ... Padali su udarci ... Nekoliko se je ljudi bunilo. Izvedeni su van i odmah streljani. Nitko se više nije usudio pisnuti. Kolodvorom su kroz noć odjekivali krikovi djevojaka. (1408 Slo Celje silovanje ubijanje),

         Zvijeri - ljudi, "junaci" komunističke šume. 

         Jedna je drugu dovikivala. Marice! Ružo! Pomozi .... spasi ....

         Glasovi su postajali sve slabiji. Strah je obuzeo ljude .. A plač je nadvladao sve! Plakale su hrvatske akademičarke. Proklinjale svoj udes! Uzalud su bile molbe i zaklinjanja. Zaklinjem vas, ubijte me! Ništa nije pomoglo ....

         Jutro je lagano svitalo. Bila je grozna slika za pogledati. Oko 50 - 60 hrvatskih akademičarki ležalo je bez glasa, bez snage, da se dignu i krenu.

         Idućeg dana nekoliko ih je odmah streljano, koje nisu mogle dalje. Druge su bile ubačene u kolone smrti i poslije svega krenule put raspete domovine. Nisu mogle izdržati. Većina ih je putem streljana. Nekoliko ih je stiglo u Zagreb kao svjedoci jednoga nezapamćenog divljaštva našega doba. Desetine majki uzalud je očekivalo svoje kćeri. One se nikad nisu vratile. Nesretne majke .... Nisu saznale udes svojih kćeri.

         Neograničenu ljubav prema domovini i vlastitoj državi hrvatske akademičarke platile su krvlju. Čašću i života...." (Navodni znaci su završetak opisa Dragutina Došana iz Franjevačke novine "Danica" iz 1949. godine, mo. Mile.)

         Još i 12. svibnja i narednih dana bilo je hrvatskih skupinica, kako zakašnjelih dijelova raznih kolona, tako sada već i od zalaznica, koje su pokušavale bližim ili daljim rubom Celja. Većina ih je, medjutim, padala u ruke partizana, koji su ih odvodili u svoja dva organizirana logora za ubijanje.

       

                                                   Na putu

         Pod vodstvom generala Herenčića, generala Bobana, pukovnika Šlahera i drugih, uslijed velike zakrčenosti ovoga dana, čelo i prva polovina glavne skupine još su po malo odmicali, druga polovina i začelje pak više su stajali, nego se pomicali. Jednako zbog zakrčenosti puta došlo je do izražaja nagomilavanje pred Slovenj gradcem (1409 Slo Slvenj Gradec), te su se neke skupine razmilile (mislim riječ "razmilile" je riječ "razdijelile", mo. Mile.) desno i lijevo od puta. neke su tu čekale puna tri dana.

         Cijelim putem pripucavali su partizani na kolone, no do većih borba rijetko je dolazilo. Partizanska 17. divizija nastojala je sve više nadkrivljavati skupine. Poznavajući bolje kraće puteve, moga je postavljati zasjede, iz kojih je prepucavala na zbjeg. Jedan jači prepad na polovini puta oko podne bio je od Hrvata brzo svladan, ali je tom prilikom bilo nekoliko ranjenih, koji su po prašnjavoj cesti bili vućeni do Bleiburga i tamo prepušteni svojoj sudbini.

       

                                                    Na Dravogradu

         Namjera nekoliko bojna, da se dočepaju dravskih mostova, već je poznat. Dakle nije se još mislilo na slobodan prolaz dolinom Meže. Partizani su na Dravogradu imali jednu brigadu šestu 36. divizije. No, kada su 10. svibnja zavladali Mariborom (1410 Slo Maribor), uputili su 11, svibnja 51. diviziju, pojačanu s par brigada, na Dravograd (1411 Slo Dravograd), da spriječi hrvatskom zbjegu izvlačenje na austrijsko područje.

         Na Dravogradu vodila se samo manja čarkanja. U borbu su se uplele i dvije tek stigle smanjene oružničke pukovnije, koje su uglavno dospjele sučilice Bugarima. Dva do tri kilometra pred Dravogradom (1412 Slo Dravograd) počelo se je skupljati gradjansko mnoštvo, koje, nemogavši naprijed, sklonulo se je ustranu od glavnog puta, da tu sačeka pristizivanje vojske, koja je trebala prokrčiti put.

       

                                                     12.  S V I B N J A

         Začelje, jako razvučeno, sa svojim posljednjim redovima bilo je pred večer samo dvadesetak kilometara od Celja (1413 Slo Celje), sredina je bila prošla tjesnac, pretrpjevši u njemu na Hudoj luknji (1414 Slo Dolič - Huda Luknja) jedan pokolj, a čelo, probivši se kroz Slovenj gradec (1415 Slo Slovenj Gradec), dalje se skupljalo u gomilu na dva - tri kilometra pred Dravograd (1416 Slo Dravograd).

       

       

                                                     Pokolje na Hudoj Luknji

      (Nepravilno je na Hudoj Luknji pa niti ne u samoj špilji, pravilno je kanjon Huda Luknja, pa niti to nije pravilno več to bilo u samom Gornjem Doliču veliki pokolj oko 8.000 Hrvata uglavnom civili. Puno puta se spominje riječ „Dolinom Pake“(?) što malo naivno, rijeka“Paka“ izvire na Pohorju, a u rijeku Savinju se prikluči tek u rijeku Savinju u „Savinjskoj dolini“ a to je dužina preko 30km, važno je spomenuti koji dio i gdje, „Paka“?

       

       - - - dragutin) 

      Cijeli pravac i snop putova u smjeru Dravograda, na 33. Km, od Celja, počeo se je suživati na sam jedan put, koji je vodio dolinom rječice (Dolina Paka) Paka (1417 Slo Dolina Pake), prelazeći preko vododjelnice (???) izmedju Save i Drave (???), dalje dolinom Mislinja (1418 Slo Dolina Paka). Partizanima je bilo veoma zgodno napadati i zadržavati hrvatski zbjeg u posve suženim usječenim dolinama ovih dviju rječica (???).

       

      Potpuno nikakav dodir nemaju Mislinja i Paka. RiječicaPAKAizmeđu Save i Drave (zračna udaljenost je oko 40km !?) postoji prije dosta velika rijeka Savinja, koja potječe ispod Karavanki i koja je najveća rijeka u Savinjskoj dolini i u CELJU, u koju se još i priključi sa sjevera rijeka Hudinja, istočno pak rijeka Voglajna (Štore), sve te rijeke se u Zidanom Mostu spajajo sa ulaskom u još veću rijeku SAVU koja putuje uz Krško i Brežica i dalje kroz grad ZAGREB  - - - - dragutin) 

       

         Kako je glavna skupina bila isprekidana i s razmacima izmedju njenih sastavnih dijelova čak do par kilometara, to su partizani iskorištavali te intervale i napadali bilo čela, bilo začelja. Najteži takav slučaj odigrao se je baš ovoga dana, kada su partizani jednoj skupini, vojnika i gradjana, na (u kanjo!!!) Hudoj Luknji kod ruševina Waldeka (1419 Slo Waldek) presjekli put i pobili do posljednjega. Kasnije je naišla nova skupina i prokrčila put. (Dokumenat br. 125). Svjedok je iz blizine Hude Luknje (1420 Slo Gornji Dolič), na cesti Celje – Slovenj gradec, i priča o množini lješeva vojnika, žena i djece, koji su bili opkoljeni i svi do posljednjeg poubijani na tom prostoru:

         "Jednog jutra sredinom svibnja 1945. god. došao je jedan član NSO -a iz Mislinja, čije sam ime zaboravila, naložio mom ocu, da odmah s konjima i kolima ide voziti mrtvace. Otac je morao na silu poći, a isto tako i drugi seljaci sa, otprilike, 20 - 25 kola, pošli su u Hudu Luknju (1421 Slo Gornji Dolič), oko tri četvrtine sata daleko od Mislinja u pravcu Slovenj gradec - Celje. Otac je cijeli dan morao voziti lješine, te nam je s najvećom grozom propovijedao, šta je sve vidio. Oko ceste u spomenutom klancu Huda Luknja (1422 Slo Huda Lunja) (tu nema skoro nikakvog klanca – valjda „Mislinjski klanec“- dragutin) ležale su mnoge stotine, ako ne daleko iznad tisuće, lješina hrvatskih vojnika i nešto njemačkih, civila, žena i djece, te konja i životinja, zatim mesa, razne robe i drugoga. Tu su naime partizani bili presjekli put povlačenju te su poubijali vojnike, žene, djecu i životinje do zadnjega .... koje su onda bacali sve zajedno u iskopane jame, duboke oko dva m., oko 200 m, daleko od ceste u grmlju na mjestu "Dolič", te su jame bez oznake i trava je prerasla preko njih. Jama ima više ..."

       

       

      (:::::) - - - dragutin

      Spominje se neka osoba koja je sa kolima odvažala žrtve. Osobno (dragutin) sam poznavao jednog domačina koji je imao svoju kuču najbliže Hudoj Luknji (znao sam ga), vozove za prijevoz žrtava su imenovali „PLATONER“ a upreženi su bili konji. Bila su posebna sigurnostna pravila tako, da su prvome vozaću odložili žtrtve a da onaj koji je iste žrtve prevozio dalje – nisu se smjeli susresti ili suočiti. To su bile žrtve pobijene kao napadnute kolone koje su se kretale prema „ZAPADU“ a ne na povratku kao „Križni put“.

      Na tom području „Gornji Dolič“ masakriranih (ne u sukobu !!!) oko 8 hiljada civila – Hrvati.

      Kao prvo Huda Lunja je špilja, u kojoj se nije moglo niti ratovati. Kao drugo, kolone su dolazile iz Celja kroz Velenje. Kao treće ništa se ne spominje ona „linija“ iz Celja prema Vojniku i onda preko Vitanja i dalje preko Srednjeg Doliča i tek tada do tog Gornjeg Doliča (3 su Doliči: Gornji, Srednji i Spodnji).

      Kao četvrto prije samog podnožja Mislinje u samom „klancu“ bila je cesta prekopana ili bio je kanal. U taj prekopani kanal a u cestu je potom tu bilo pokopano oko 500 žrtava!!! Kao peto spominja se o nekoliko kilometara dugom puti do Slovenj Gradca, ta kolona nije bila napadnuta jer je na tom području je ŠIROKA dolina sa manjom rijekom imenom Mislinja koja se sliva sa rijekom Meža a onda slijevaju zajedno u samo rijeku Dravu u Dravogradui dalje do Maribora.

      Spominje se i kao skretanja kolona, pa nije sve prošlo iz Celja i Savinjske doline prema malo spominjanom Velenje (Šoštanj nije imao posebno ulogu). Iz Celja prema gradiću Vojniku, te skretanje prema zapadu i još sjeverno prema Šaleškoj dolini(?) i tek onda prema Kanjonu Huda Luknja i do Gornjeg Doliča. Preko Gornjem Doliča i Mislinji dolazile su kolone i iz područja Zreče. To još nije kraj ovog zapisa, tu u Zrečama slijevale su se južne kolone iz Celja, kolone istočno iz Varaždina i još one sjeverne ispod Pohorja pa i Maribora(!) kolone koje nisu mogle dalje napredovati na sjever u Austriju. Kao ni sam Poglavnik je morao prijeniti svoju trasu prema sjeveru.

      Sva ta masa izbjeglica i prateće vojske za osiguranje civila(?) bila je prvi puta BLOKIRANA na području Gornji Dolič – Paka pri Velenju – Mislinja i do Mislinjske Dobrave (a to je 7km prije Slovenj Gradca.

       

      Nigdje se ne spominje pruga Celje-Šoštanj-Velenje-Gornji Dolič-Mislinja-Sloven Gradec-Dravograd. Željeznički most tik pred Mislinjom je bio miniran, rijeke, ceste i pruge su sporedni objekti. Niti jedne rečenice o velikim kolonama koje su bile blokirane ukupne dužine u tri grane, imale su zajedno oko 15km dužine. Spominje se kolona Celje prema Vojniku(!?) i ništa dalje?, a iza Vojnika prema zapadu ide stara cesta pored Dobrne i dalje do priključka do regionalne cestom Celje - Velenje oko 7km prije Velenja i još koji kilometar dalje u Šaleškoj dolini do Šoštanja. Izbjegličkoj koloni ti su se pridružili i uputili prema Gornjem Doliču to je bilo nekako 10. – 11. svibanj.

      Sada opis izbjegličke kolone iz Celja koja je bila od iza Velenja kod naselja Šalek pa kroz Doline Pake do gornjega Doliča dužine oko 9,5km. Visinska razlika oko 127m.

      Druga kolona koja se je kretala iz Celja kroz Vojnik i dalje do Zreča, morala je pored Vitanja proći još kroz dva Doliča da bi i ti stali ili bili zaustavljeni u Gornjem Doliču. Kako se nije dogodilo prijelaz na zapad sjevernim dijelom uz Austrijsku granicu uz rijeku Dravu prema Dravogradu (zakasnjele kolone) neka bi se preusmjerile prema Dravogradu kao pod Pohorsko planinu kao južno podruje, a jedini cestovni put ostao je onaj Zreče - Gornji Dolič dug oko 18km.

      Zaustavljena kolona koja je prije prošla kroz Gornji Dolič bila je razvučena kroz Mislinju, pa dalje kod Straže i još dalje do Mislinjske Dobrave, dužina oko 4,4km, manja ili nižja točka od Mislinje čak 93m.

      Put Dolič – Mislinja je manji uspon je dužine 2,3km. Visinska razlika je 75m.

      Gornji Dolič na visini:                                      527,00 mnv (visina +24m od Hude Luknje)

      Mislinja je na tom podruju na najvišoj točki       602,00 nmv

      Slovenj Gradec na visini:                                404,00 mnv

      Dravograd na visini:                                        347mnv

      Poljane na raskrsnici za Austriju na višini:        457,00 mnv

      Granični prijela za Austriju na visini:                 494,00 nmv

      Bleiburška polja kod spomenika je na visini:     483,00 nmv

      Huda Luknja cesta na visini:                          503,00 mnv

      Velenje je na visini:                                         389,00 mnv

      Celje je na visini:                                            241,00 mnv

       

      POSEBNA NAPOMENA: satelitski snimak površine zemlje, nije baš svugdje siguran. Kod kontroliranja nadmorskih visina na nekoliko mjesta se je UTVRDILO, da je na samoj točki nadmorska visina točno na cesti ispred same špilje „HUDA LUKNJA“ po Google izvršena satelitskom tehnikom jako netočna. Sa više načina nisam uspio otkriti, zašto na tom dijelu koji se koristi u knjizi kao „HUDA LUKNJA“ ili pravilno „Kanjon Huda Luknja“ ima pogrešku od 42 m više nego kako je stvarna visina odnosno razlika ispred Hude Luknje i ona točka na cesti u Gornjem Doliču.

      Problem je u tome, a za to nije kriv satelitski snimak terena Googla, več je krivo to, što je točno na tom dijelu „Kanjon Huda Luknja“ jer je lijevo i desno uz samo cestu su okomita brda, udaljeno samo oko manje od 15m a visine stijene oko 30 i do 50 metara.

      Poznato je da (7 kamera) satelitske snimke prave pod različitom kutu, prepreka su stijene.

      Ova napomena je potrebna jer se obično(!) spominje „Huda Luknja“ i masovna stradanja, a to je bilo malo dalje na području Gornji Dolič i do Mislinje: civilnih Hrvatskih žrtava oko 8 hiljada uglavnom civili. Tu brojku zapisuje i Slovenski parlament (Državni zbor) u 1999.g.

       

      Jedna svjedokinja u starosti preko 90 godina mi je pričala da izbjeglička kolona je bila na tom njenom mjestu u naselju Šalek uz cesto iz Velenja prema Gornjem Doliču, i da je na svoje oči gledala dva aviona kao lovci, koji su se spustili nisko i sa mitraljezima strijeljali po ljudima koji su bili u koloni, koja je bila zbog zastoja kog Gornjeg Dolič gdje je bio masakr.

      Gospođa je bila rođena 1903.g. a umrla je 1998.g. u starosti 95 godina.

       

      Izbjeglice na povratku iz Maribora i Celja pa preko Vitanja i još tri Doliča prema Mislinji i dalje prema Sl.Gradecu i onda tek na put do Dravograda ili preko Poljane za Bleiburg.

      Priča o svjedočenju domaćina kako su mrtva tijela nekud odvozili i to prema Slovenj Gradcu(?), što nije nikako logičko i to zbog aktivnih ratnih sukoba, suprotno istočno od Doliča ili još dva Doliča prema Zrečam je dosta manjih napuštenih rudnika sve do Slovenskih Konjica i Slovenske Bistrice, jer prema Slovenj Gradecu su bili vojni sukobi. Područje od Mislinje i triju Doliča pa do Zreč je bilo nekada malo naseljeno i dosta napuštenih malih rudnika. Rudarski sistem je razvučen iz područja Zasavje – Trbovlje – Hrasnik – rudnici Laško - kod Celja rudnik Pečovnik – Vitanje – Konjiška planota južno od Slovenjskih Konjica – te poznati RIMSKI rudnici na Planoti POHORJE iznad Slovenske Bistrice. Kasnije ti krajevi ili rudnici bili su „bazeni“ još kasnije tu je pobijeno najmanje blizu 100 hiljada žrtava bilo kakvih !!!!!

      Politika i povjesničari o tome ne smiju niti razmišljati!

      Ruševina „Waldek“ (620,00 mnv) je star preko 700 godina, koji je na vrhu brda i nema nikakve funkcije a niti nema niti šumskih putova osim pješice.

      Isto tako je pruga sa tunelom iz Bleiburga prema Dravogradu uz rijeku Mežu. Tunel je ispod samog cestovnog prijelaza za Austriju, tu su bili zadnji sukobi i veliki masakr na Poljanah, odakle se odvoji cesta preko manjeg brda za Bleiburg.

      Poznato je kako su dva manja avijona mitraljezima napadali već od Šeleka kod Velenja pa preko Doliča do Mislinje. To se spomije kao masakr poslije njemačke kapitulacije koje je bilo u Topolšici 9.svibnja 1945.g. a po autoru da je ta kapitulacija bila u Šoštanju.

      Masakr u Gornjem Doliču je bio pojačan sa topovskim napadom iz okolice Šoštanja !!!

      (:::::) - - - dragutin

       

      (Neka mi se ovdje dozvoli navesti da sam ja došao u Mislinju koncem kolovoza 1957. god. Tu je bio jedan Hrvat imenom Pere Galić od Velike kod Požege. On je bio upravitelj poslova putova u Mislinji. Ja sam zatim otišao raditi u Slovenj gradec. Tu sam radio na građevini sve do mojeg odlaska u emigraciju, nedjelja 6 rujna 1959. Radio sam na iskopavanju poduminte za jednu školu. Tada nije bilo današnje tehnike. Kopalo se je krampom i lopatom zemlju s tačkama odvozili preko 50 metara i dalje od zgrade škole. Za povijest ovog opisa stavit ću sliku tog "U" slovo kojeg sam našao kopajući tu podumnitu skupa sa već istrulim tijelima hrvatske vojske. Ja sam uzeo to "U" slovo koje je bilo u rđavom stanju. Kada sam došao u Pariz, malo naučio francuski, otišao sam kod zlatara da mi to "U" popravi, tako da ne izgleda više zarđao. Za dokaz prilažem tu sliku. Neka i ova slika bude dio ovog opisa "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA". MO. Mile Boban.)

       

      Nastavlja se (15. dio) "Na Slovenj gradcu ...

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (15.dio)

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - I. DIO "POVLAČENJE" (15. dio)


                                   OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (15. dio)

                                                                   Na Slovenjgradecu

         Prethodnom opisu tjesnaca dodaje se, da se isti pred Slovenjgradecem tek malo proširuje dolinom Mislinja, ali se odmah po prolazu njime ponovo odlazi do suženosti. Na Slovenjgradecu tokom dana 12., 13. i 14. svibnja znalo je biti veoma burnih, mučnih i zapletenih situacija po hrvatskih zbjeg. Zakrčenost puta njemačkim vozilima, zaglavljivanje mnoštva i uznemirivanje po partizanima sililo je skupine, da raskrčavaju put, usmjeruju mnoštvo na što lakše provlačenje i vode borbu s partizanima na rubovima doline Mislinja.

         Vrijedno je još spomenuti, da je Hrvate slovenski živalj teško razočarao na cijelom putu od Celja do Slovenjgradeca, gdje su s njim dolazile u dodir. Ustupamo mjesta izvadku iz članka "Nisu nas sve pobili ..." od M. Velebita, "Hrvatska" od 1.950., Buenos Aires:

         "Slovenci nas razočaraše. Gotovo neprijateljsko držanje. A iza 1941. primismo, nahranismo tisuće, desetke tisuća bjegunaca iz Slovenije.

         Oko Slovenjgradeca djelomično smo i to razumjeli. Mnogo spaljenih kuća - to jest uz cestu: sve spaljeno. Mislim, da smo oko dva dana išli kroz to područje. Pitah negdje seljake, tko je to načinio i odgovoriše mi, da su hrvatski ustaše. Razumjeh stvar - stara njemačka politika, prakticirana već i za Habsburgovaca. Zavaditi susjede pa ih upotrijebiti za svoje svrhe jedne protiv drugih. Svatko pak znade, da od Hrvatskih Državnih Snaga, ako i jest netko bio u borbama izvan Hrvatske, onda to nisu bili Ustaše. U Sloveniji su to načinile njemačke SS postrojbe, u kojima je bilo Švaba iz Vojvodine i dijelom ljudi iz "Habdžar" divizije. Ne mogu medjutim ni tom krivom obaviešćnošću ispričati te ljude, na čijoj se zemlji to sve dogodilo što se dogodilo - naime: izdaje mnogih naših bjegunaca partizanima upravo po ljudima, kroz koja su mjesta prolazili."

       (Preko 40 godina se ovim krajevima aktivno krečem, ove izjave da su bile mnoge kuče uz cestu spaljene pa bilok od koga je čista laž, nikada nisam nešto takvog čuo pa sam kao zasebni projektant imao mnogo susreta na terenu i još dodatno kao aktivan u sprortskim takmičenjima. – dragutin)

      image

      2 Slične slike - Slovenjgradec 1959.

      Stoje s desna: Ivan Boban, Vranić, Mile Boban, Ante Kozina, Ante Peijć, Lelo,

      sjede s desna: Jerko Boban, Kukić, Ivan Boban, Glavašušić, Frano "Veraja" Brnadić, Mašin.

      Slikano u Slovenjgradecu 20 srpnja 1959.

       

      Moj dodatak: (Otoporaš)

      Pošto se u ovom opisu radi o mjestu Slovenjgradec, prilažem sliku 7 radnika koji su kopali podumintu za jednu školu (1501 Slo Slovenj Gradec). Koliko se sjećam škola je bila duga 100 metara a široka 53. metra. Dubina poduminte je bila jedan metar. Građevinski inženjer je bio Franc Geč, prvoborac "NOR", r. 1919.

      Ove dvije slike su identične. Mi smo tu radili podumintu za jednu školu. Tada nije bilo traktora, buldožera i traktora. Sve se je radio i kopalo krampom, motikom i lopatom. Zemlja se je odvozila stotinjak metara dalje kako ne bi smetala gradnju škole. Poduminta je morala biti jedan metar duboka. Inženjer je bio prvoborac "NOR" Franc Geč., r. 1919., umro-?. Za vrijeme kopanja poduminte naišli smo na kosture i odore hrvatskih vojnika. Dok smo se mi zabavljali oko zahrđali znakova hrvatske vojske, inženjer Franc Geč je to vidio te nas pitao da šta mi to radimo. On je nama mirno i hladno rekao da su tu zakopani hrvatski vojnici koji su se borili protiv vojske NOR. Ja sam uspio uzeti jedno "U" i stavio u džep. Inženjer Geč nas je premjestio na drugo gradilište.

      Kada sam ja došao u Pariz i malo naučio francuski, otišao sam kod zlatara, objasnio mu stvar i zamolio ga da mi to "U" lijepo očisti, što je čovjek i učinio. Kao povijesni dio znakovlja hrvatskih vojnika koji su se borili za Prvu Hrvatsku Državu sa tri (3) inicijala NDH u dvadesetom stoljeću, prilažem sliku tog vojničkog znaka "U".

      Milan, Mile Boban, Gabrića.

      Austin, Texas zadnji dan u mjesecu 28 veljače 2023.

       

      "U" slovo koje sam 1959, našao u Slovenjgradcu kopajući podumintu za jednu školu.

       

      thumbnail

       

      Lijevo nova ŠKOLA desno ona je stara koju spominje Otporaš M.Boban (…dragutin)

      ( 1502 Slo Mislinja - škola )

       

                                                         Na Dravogradu

         Trebalo se bilo zauzimanjem i ovladjivanjem mostova (1503 Slo Dravograd) na Dravi izvući na austrijsko područje, koje je tu tako rekuć, nadomak ruke- svega 3 -4 km. udaljeno.

       

                                                Opis Dravogradskog polja

         Protezanje brdovitog zemljišta na Dravogradu izrazito je križnog oblika, još izrazitije, nego u Celju odredjenog tokom rijeka; dakle s četiri kraka od brda i izmedju njih četiri toka rijeka i toliko dolina (pri čemu se lijeva obala Drave ne uzima u obzir). Rijeke, što čine križ, su Drava (1504 Slo Dravograd) sa svojim koljenom od 90 stupnjeva, na čijoj lijevoj obali i unutarnjoj strani je Dravograd, te riječice Mislinja (1505 Slo Mislinja-Meža) i Meza (1506 Slo Meža-Drava) (Miss).

         Doline ovih rječica, približavajući se Dravi, proširuju se, što je bilo dobra okolnost za Hrvate. Zajedno s dolinom dravskog koljena na obe strane čine jedan kotao ili glavno Dravsko polje, gdje su smještena željeznička i druga važna postrojenja Dravograda, čija apsolutna visina iznosi 364(?) metra. Cestom od Slovnjgradeca, prije vijugastom, a sada priličito ravnom, dolinom izmedju visokih planina hrvatski zbjeg udario je čelom pravo na dva mosta na Dravi. (kontrola prosječne nadmorske visine kao autobusna stanica ili teren uz glavno cesto ja oko 340m …dragutin)

         Za obranu podesne istaknute kote prvoga kruga - krakova strmih planina, nadvilih se nad poljem, relativne visine od po 150 metara, a udaljenih 500 do 1000 metara od sredina odnosnih dolina - bile su: 507., 511., i 513. Drugoga kruga Paka: 884., 1020 Lagoja i 886 Selove. Ovakova konfiguracija zemljišta, u hrvatskom slučaju prolaza njime, bila je veoma važna i sudbonosna okolnost.

         Važne točke u samome Dravogradu su: općinska zgrada, gdje su bili smješteni partizanski stožeri, preko Drave i na sjevernom izlazu iz grada prema austrijskoj granici. Druga: točka nekih 300 - 400 metara daleko od mosta, na desnoj obali, gdje su se znala vršiti predavanja oružja, zatim željeznička postaja na desnoj obali Drave, kako je već navedeno, te početak puta iz Dravograda za Maribor lijevom obalom Drave (1507 Slo Dravograd-Muta) .

         Ova konfiguracija zemljišta pružala je partizanima jedno idealno mjesto za obranu. Mogli su njima kontrolirati i zatvarati sve pravce, koji vode na ovo prometno čvorište, a što je do njega prodiralo, padalo im je u klopku. Mogli su sa unutrašnjeg kruga kota strojničkom vatrom tući po mnoštvu; na vanjskom mogli su imati dobre promatračnice te s njihovih padina pod vatrom držati izbijanje iz obruča, a sa vrlo zgodnog prostora izmedju jednog i drugog kruga bacačkom i topničkom vatrom tući polje. Povrh svega zemljište van dolina bilo je teško prohodno. Borbe su većinom bile i vodjene po prilazima, padinama i samim kotama unutarnjeg kruga, koje Hrvati nisu htjeli priuštiti partizanima.

         Opis konfiguracije zemljišta i ovu njegovu taktičku vrijednost ne smije se gubiti iz vida. Borci su, pod dojmom prirodne golemosti i ne čestog vidjanja takove zapreke, doživljaj opisali: "Sa obadvije strane neprolazna pećina(?), a s desne strane bugarska i ruska vojska; u ovoj dolini sa svih strana opkoljeni!" (zamljid (1508 Slo Dravohgrad).

       

                                                Raspored partizana

         Partizani su najprije, do 11. svibnja, imali samo 6. brigadu - 36. divizije - na Dravogradu i desnoj obali rijeke, kojom su sprječavali prijelaz preko mostova. Na 11. svibnja jedna se bugarska pješačka pukovnija, pojačana topništvom, smjestila u gradu, dakle na lijevoj obali, gdje je stajala u pripravnosti, patrolirajući po obadva mosta.

         Na 12. svibnja 6. partizansku brigadu apsorbirala je stigla 51. partizanska divizija (brigade 8. i 12.), pojačana s 12. brigadom 12. partizanske proleterske divizije, omladinskom brigadom 40. divizije i bandom za tri brigade na desnoj obali Drave. Sedma brigada 51. divizije, 1. brigada 14. divizije i slovenska partizanska banda u jačini dviju brigada zatvorile su pravac Dravograd (1509 Slo Dravograd) - Poljana (1510 Slo Poljane), dakle dolinom Meže. Osma brigada 51. divizije bila je veza izmedju obadva odsjeka, a kasnije se potpuno priklonila posljednjem odsjeku. Dakle, partizani su imali u polukrugu 

      sa sjevera svega jedanaest brigada. (Malo je Hrvata danas koji su znali i koji znaju za ove istaknute detalje u ovom opisu OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA. Doći će vrijeme kada će se o ovoj Povijesnoj Hrvatskoj Tragediji i OVOM GENOCIDU HRVATSKOG NARODA film snimati. Tada će ovi detalji i te kako vrijediti. Mo. Mile Boban.)

         Od juga pritiskavala je hrvatski zbjeg 17. partizanska divizija (2., 6. i 15. brigada), a ovoj je pružila podršku, slijedeći je, 11. divizija iz I. Armije. S njom je na istoj visini djelovala 4. brigada 5. divizije pravcem Šoštanja (1511 Slo Šoštanj) - Zavodnje (1512 Slo Zavodnje) - Št. Vid (1513 Slo Šent Vid) - 1065 - Črna (1514 Slo Črna) - Poljana - granica (1515 Slo Poljane). Još dalje lukom na zapad kretala se je 16. divizija, od Celja motorizirano, preko Karavanki (1516 Slo Kavanke), prevoja Jezerskog (1517 Slo Jezersko) i upala u Korušku (1518 Aut Koroška), kao nemir Bleiburga.

         U danima 11. i 12. svibnja trajao je bio prijevoz željeznicom 51. divizije s pridatim joj brigadama. Zapovjedni dio stožera divizije stigao je u Dravograd 12, svibnja ujutro i detaljno se upoznao s postojećom situacijom. Divizija je definitivno zauzela položaje u noći izmedju 12. i 13 svibnja. (Vrela: "Završene operacije za oslobodjenje Jugoslavije 1944 - 1945", Beograd 1957.; "Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941 - 1945", knjiga druga, Beograd 1958.; članak "Šest dana rata poslije rata" od Milana Baste, tiskan u Nedjeljnim Informativnim Novinama", Beograd, rujan - listopad 1960.)

      "U" slovo koje sam 1959, našao u Slovenjgradcu kopajući podumintu za jednu školu.

       

      HRVATSKA VOJSKA JUNAČKI SE JE BORILA JOŠ POSLIJE

      SLUŽBENOG ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA

          Kobna je bila okolnost za hrvatsku glavnu skupinu, što se nije u toku 11. i 12. svibnja već moglo biti na Dravogradu i barem većim dijelom njime proći, dok su partizani bilo još zauzeti Nijemcima, odnosno, dok nije bila pristigla njihova 51. divizija, a Bugari se nisu bili još snašli.

         Medjutim, dijelovi od 20 000 osoba ispred glavne skupine, većinom gradjana, približavali su se i pristizali Dravogradu tokom 11. i 12. svibnja i na njemu se zaustavljali, jer se sami nisu mogli probiti dalje. Od njih je se odmah dijelilo mnoštvo i odlazilo dolinom Meže (1519 Slo Meža) za Bleiburg (1520 Aut Bleiburg), odnosno Klagenfurt (1521 Aut Klagenfurt), za koji se je pravac kasnije odlučilo i glavno vodstvo i njime povelo glavnu skupinu. Nekoliko bojna, kako je već poznato, svrstavši se u borbeni poredak, vrebale su na zaposjedanje mostova. Vodile su čarkanja na sve strane s partizanima i sudarale se s Bugarima. Nešto boračkog čela glavne skupine, zajedno s vodstvom, stiglo je ovoga dana poslije podne na 2 - 3 kilometra do Dravograda (1522 Slo Dravograd), gdje su bili po već ojačanim partizanima zaustavljeni, a pomagali su im i Bugari sprječavati Hrvatima prolaz dalje, te zapovjednike.

         Hrvatske borbene snage upravljale su se prema prilikama na licu mjesta. Do tada im nije ni bilo toliko potrebno povezivati se, već samo imati kontakt. Ali je to sada postalo potrebnije.

         Zapovijedanje oružanim snagama bilo je u rukama vodstva, na čelu generalom Herenčićem, uz generala Bobana i kasnije stiglog generala Luburića. (S ovim se ne bih složio, što ne znači da ovaj opis nije točan. Prilažem nešto što je general Luburić pisao u knjizi "Misija u Hrvatskoj " Prilažem poveznicu i isječak iz te poveznice gdje general Luburić piše slijedeće: Mo. Mile Boban, danas 28 veljače 2023.)

       

      https://otporas.com/misija-u-hrvatskoj-i-pro-domo-sua/

       

      I na kraju, na I. V. 1945. bilo je na sastanku Glavnog Stana saopćeno da se ima povlačiti prema linijama zapadnih saveznika i tamo se predati. U tu svrhu bio je odredjen general Moškov kao zapovjednik I. Zbora da se brine za evakuaciju ranjenika, vodstva itd. i da predvodi povlačenje, dok je meni kao zapovjedniku II. Zbora bila zadaća osigurati povlačenje odzada i na bokovima, a onda da priberem sve što se mogne i pošaljem prema zapadnim saveznicima i u kolonu, likvidirajući sasma svaki organizirani masovni otpor iza linija nadirućih partizana. To jest upravo obratno od onog, što sam imao zadaću organizirati u vrijeme kada sam bio poslat na Ivan Planinu u ožujku 1945. godine.

      Zadnja zapovijed Poglavnika bila je, da sam imenovan zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u Domovini sa tužnom zadaćom, da se izbjegne svaki masovni otpor, a vojska prikupi i pošalje “za kolonom”. Predao sam tada, pred Zidanim Mostom (1523 Slo Zidani Most), zapovjedništvo Zbora mom prvom pomoćniku generalu Junusu Ajanoviću, koji je primio zapovjedništvo II. Zbora i uvrstio se u kolonu. Ja sam se nakon izvršene misije povratio u Hrvatsku. Poglavniku sam izričito rekao da se ne mislim nikome predati, ni sada ni poslije, i da ću kod kuće čekati, da li će se ostvariti ono u što je Poglavnik vjerovao, tj. da će Amerika obnoviti Hrvatsku i pomoći naše Oružane Snage.

      Te zapovjednike smanjenih trupnih tijela - generale Gustovića, Metikoša, Nardelia, Majetića, Dolačkog, Skolibara, pukovnike Šlahera, Sudara, dr. Pušića uz uglednike - generale Štanzera, Tomaševića, Servatzya, Vučkovića, Dolezila, pukovnika Crljena i druge.

       

       

      VIDI „MAPA“ ZAPISI 1997.g. i 1999.g. :  „Gornji Dolic Zzapis telefon Savinjcan maj 1945

       

                                                                   Na Slovengradecu

      „DOBRO JUTRO DOBAR DAN VIDIMO SE SVAKI DAN“

      -        HUDA LUKNJA: „a“ kanjon „b“ kraška jama ili špilja,

      -        Radio vezist Šoštanj (1524 Slo Šoštanj)  – Gornji Dolič, (1525 Slo Gornji Dolič)

      -        Roditelji poubijani djeca predana komunistima u odgoj,   

      -        Vojni komunistički lovci strijeljali po koloni od Šaleka (1526 Slo Velenje-Šalek) pa prema Gornjem Doliču …. Km, (1527 Slo Gornji Dolič)

      -        Vojvođanska brigada pobijeni ti su u grobnici kod domaćije Ramšak (1528 Slo Paški Kozjak) i broj poginulih a ta  brigada ima spomenik u dvorištu a gazdarica sa pištoljem prati „došljake“

      -        Spomenik i broj palih iz područja Slo.gradeca u Mislinji (1529 Slo Mislinja),

      -        Pobijeni domačini 9 seljaka kao osveta ustaša – slovenski lokalni kroničari?,

      -        Roditelje poubijani a djecu dali su u odgoj domaćim zločincima „Marija“ Sl.Gradec, osobno sam ju posječivao u domu umirovljenih u Slovenj Gradcu (1530 Slo Slovenj Gradec Dom_umirovjenika),

      -        Tko je i kada je minirao željznički most pri Mislinji, (1531 Slo Mislinja miniran željeznički most),

      -        Zidani most u Gornjem Doliču nad cestom i malom rijekom Paka, (1532 Slo Gornji Dolič rijećica Paka)

      -        Podvoz pruge za cestu u samom kraju Gornji Dolič (1533 Slo Gornji Dolič - podvoz), začepljen prolaz za izbjegličke kolone,

      -        Kapela pri Manhartu porušena 1956.g., (1534  Slo Mislinj-Dolič porušena 1956.g.),

      -        Odvažanje mnoštvo žrtava na kolima „platonarji“ prema Srednjem Doliču (1535 Slo Srednji Dolič)  i dalje u nepoznato ili Vitanje (1536 Slo Vitanje) 

      -        Kome i kako se prave sonde za otkrivanja žrtava – iskapaju samo svoje žrtve za ostale ne otvaraju jame,

      -        „FAŠISTOIDNA HRVAŠKA….“,

      -        Komunistički kroničar Strle pak se džipom provoza uz kolonu „drhali“ (Cro – Gamad) Mislinja – Slovenj Gradec (1537 Slo Gornji Dolič - Slovenj Gradec) 

      -        X,

      -        Šoštanj i predana Njemačka vojska (1538 Slo Šoštanj njemačka vojska E-armija),

      -        Topolšica – potpis predaje Njemačke „E“ armije 9.svibnja 1945.g., (1539 Slo Topolšica a ne u Šoštanju) 

       

       

      ( testna karta kako su markirani pojedine mnesta – WW2-AL-15 do tuda je svih 490 markera )

       

      Nastavlja se (16. dio) "Zatvoren obruč oko hrvatskog zbjega"    

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (16.dio)


      OD IVAN PLANINEW DO BLEIBURGA (16. dio)

      Zatvoren  obruč  oko  hrvatskog  zbjega

         Svojim ojačanjem na Dravogradu, odnosno zaposjedanjem polukruga na sjeveru, a dosegavši do naprednih točaka po divizijama u pokretu s juga, partizani su u noći izmedju 12. i 13. svibnja konačno po svom računu zatvorili obruč oko hrvatskog zbjega. Time su hrvatska vojska i gradjanstvo padali u jedan izvanredno težak položaj, jer je zbjeg sve više bio napadan i pritiskivan: iz pravca Celje (1601 Slo Gornji Dolič - Celje) u ledja, s lijevog i desnog boka na uskom putu, koji vodi izmedju Prassberskih Apla (?) i Pohorja (1602 Aut Prassbergs - Pohorje), ili u grlu lijevka a frontalno na Dravi, neograničenim zaposjedanjem kota 511 i 526, dočim su se na 507 još hrvali sa Hrvatima, zaustavljenim po partizanima i Bugarima uz podršku sovjetskih snaga. Partizani su još k tome odlično poznavali teren toga kraja.

       

      (Gospodin Dragutin Šafarić redovito čita i prati sadržaje opisa OD IVAN PLANINA DO BLEIBURA a poznat je URBI ET ORBI po svojim istraživanjima partizanskih i jugoslavenskih zločina nad hrvatskom vojskom i pučanstvom od Zagreba do Bleiburga. Prilažem što mi je gosp. Dragutin Šafarić poslao, te mu se ovim putem iskreno zahvaljujem što će svojim radom popuniti manjak i prazninu sadržaja ovih spomenutih opisa. Molim pogledajte dolje priloženu poveznicu na kojoj ćete vidjeti mnoge slike i sadržaje, naravno na slovenskom jeziku. Mile.)

       

      "DOBRO JUTRO DOBAR DAN VIDIMO SE SVAKI DAN"

      dragutin safaric

       

      2023-03-01

      Dobro večer i laku noć Bobanovima,

       

      Već je prošlo 03 sati kod mene ali ću nešto kratko napisati.

      Posljednje tri pošiljke moram malo komentirati uz dobro i namjerno.

      Čitajući kroniku autora Ante Ljekića moram nešto predložiti.

      Puno se spominju lokacije ovog mojeg područja kojeg jako dobro poznajem jer sam puno puta to posjetio, skupljao podatke, imena krajeva su mi poznata, i imam puno korisnih podataka o tome.

       

      Najprije sredimo taj materijal onako kako je u originalu po autoru i veliko mu moje poštovanje. Ja imam želju a ta će se morati napraviti, da pojedine primjere na spomenutom mjestu opremim(o) sa sadašnjim poznatim informacijama a pogotovo karte sa stratištima a tih imam veliki broj.

      Nedostaju zapisi (detaljniji) oko Gornjeg Doliča pa i za područje Šoštanja.

      Samo te dvije spomenute lokacija nekako se utvrđuje do 15 hiljada žrtava a to je strašna brojka. Ako još dodamo Maribor uz Križni put, Celje, Pečovnik i Laško pa i ona veća stratišta o kojima se ništa ne piše niti danas a imam ih jako dobro sakupljenih.

      Mnoge te lokacije sam posjećivao, kartirao i sa više ljudi o tome razgovarao.

       

      Dragi mi gospodine Boban, pa ja imam za Zagreb zabilježenih oko 130 masovnih stratišta !!!

      Ova poveznica koju vam šaljem ima puno podataka koji potvrđuju baš ono što trenutno pripremamo.

      Nikako ne mogu zaboraviti jako bezobrazno objavljivanje i optuživanje slovenske politike, u vrijeme srpske agresije, kako su u logoru Jasenovac Ustaše( !?) ubili nekih par slovenskih svećenika, a o ovome ne bi trebalo niti spominjati jer to nije istina dobro za ugled ali ja im nikada neću oprostiti i zapisivati ću i kazati ću što treba znati. 

      laku noć - dragutin

      www.safaric-safaric.si/zds@@@/@1991_2000/$$glava_1999/$$1999--glava.htm

       

                                                  U L T I M A T U M 

         Napredovavši u toku dana sve više po svome računu u definitivnom zatvaranju obruča oko hrvatskog zbjega i imavši već na Dravogradu zapovjedništvo sjevernog polukruga obruča, partizani su upoznali i svu hrvatsku fizičku umornost, ali su još imali u vidu hrvatsku brojčanu snagu. Ocijenili su, da su Hrvati iznemogli, izgladnjeli i demoralizirani radi nedostatka vodstva i razvrgnuti organizacije i veza; da je vojska opterećena velikim brojem gradjanstva, što je još više nagrizalo moral i otežavalo vojničke manevre hrvatskih jedinica.

         Sami partizani su se, medjutim, bili potpuno sredili, zaposjevši 10. svibnja Maribor (1603 Slo Maribor), a 11. svibnja Celje (1604 Slo Maribor - Celje), sa zapovjedništvom III. Armije i divizijama u pričuvi u Mariboru. Završili su bili razoružavanje Nijemaca, koji su im se bili predali organizacijski, štetno, sa zapovjednicima na čelu.

         U takovoj svojoj sigurnoj situaciji, zaključujući dakle, da se hrvatska vojska i gradjanstvo nalaze u vrlo teškoj, takoreći bezizlaznoj situaciji, dali su partizani Hrvatima ultimatum, da polože oružje do sutradan 13, svibnja do 10 sati. U protivnom da će biti uništeni.

       

                               B O R B A    Z A    D R A V S K E    M O S T O V E 

         Hrvatima je ostao jedini izlaz, da se pokušaju borbom probiti preko Drave, trebalo je najprije

      zauzeti dva mosta (1605 Slo Dravograd) i njima vladati, a na začelju od juga neprijatelja zadržavati, dok se glavna skupina ne bi izvukla iz obruča. Razvila se je bila teška borba, koja je trajala tri dana. Po napadaču i pravcu vidno su se lučilo četiri faze:

         I. faza: hrvatski pokušaj proboja 12. i 13. svibnja prije podne,

         II. faza: po odbijanju ultimatuma, prijelaz partizana u napad 13. svibnja oko 11 sati, da unište Hrvate,

         III. faza: sa pristiglim pojačanjima 13. svibnja poslije podne prelaz hrvatskih snaga u protunapad, nastavljen i 14. svibnja ujutro, i

          IV. faza: promjena pravca napada 14. svibnja, da se iz obruča probije sporednim, dužim i težim, ali manje ugrožavanim pravcem dolinom Meže (1606 Slo Meža) za Bleiburg (1607 Aut Bleiburg), odnosno Klagenfurtsku kotlinu (1608 Aut Klagenfurt), a produži obrana zalaznicima na sjevernoj, istočnoj i južnoj strani obruča.

         Borba je u svim danima vodjena na obadva polukruga; na sjevernom - ustaljenom (1609 Slo ???), dravogradskom - i na začelju (1610 Slo ???) - pokretnom, južnom (1611 Slo ???).

       

                                                         I.  faza

         Borba je odpočela upravo 12. svibnja oko 13 sati manjom žestinom. No, kako su partizanima stizavala pojačanja, u toku sumraka poprimila je sve jači karakter, a u noći je došlo do upotrebe svih borbenih sredstava, kako s neprijateljske, tako i sa hrvatske strane. (Dokument br. 26). Kako je već rečeno, partizani su se osjećali, kao da su u noći izmedju 12. i 13, svibnja obruč potpuno zatvorili.

         Borbe su tekle uzduž puta Bukovska Vas (1612 Slo Bukovska Vas)  - Dravograd (1613 Slo Dravograd) pokretno, pomičući se naprijed i natrag, na 3 - 4 kilometra od Dravograda, praćene čarkanjima na zapadnim padinama Pohorja (1614 Slo Pohorje X) i istočnim padinama Gruber Grupfa (1615 Slo - Aut ???). Vodili su ih ščitni dijelovi bojna I. Zbora, poglavito 1. Udarne divizije, koji su najprije ovamo bili stigli. Ipak u pozadini prve partizanske borbene linije, na više točaka od Dravograda na kilometar i dalje, ostao je prostor natrunjen hrvatskim skupinicama, koje su se držale u ježevskim položajima. Borba se produžila na:

       

                                                         13.  svibnja

         Na jugu, ujutro je već bio ostatak čela glavne skupine na Dravogradu, a sredina je bila teško nagomilana na jako zakrčenom putu pred Slovenjgradcem (Mislinja i Gornji Dolič) (1616 Slo Mislinjska Dobrava). Tu je i ostala, čekajući na mogućnost prolaza. Na Pameču (1617 Slo Pameče) opet se je nagomilavalo. Začelje je, kasnije popodne, metar po metar ostavljalo iza sebe opasne točke: Hudu Luknju (1618 Slo Dolina Paka „Huda Luknja ?“), raskrsnicu za Vitanje (valjda Srednji Dplič ?) (1619 Slo Srednji Dolič) i Straže (1620 Slo Straže).

      (Spomenuta lokacija „Huda Luknja“ nema potpuno ništa sa sukobom ili prolazom. Tako je u jednom zapisu spomenuti sukob kod Laškog, gdje se to nije nikada dogodilo, a ne spominje sukob kod Rimskih toplica (1621 Slo Rimske Toplice), a tu je jedno veće stratište nedaleko u šumi (valjda ne i kao u Zidanom mostu ?) – dragutin.)

         Gledalo se je na glavno vodstvo na Dravogradu i od njega se očekivalo, da će napraviti, što se najbolje može, ono je bilo simbol nepredavanja, nepomišljanja na kapitulaciju ili štetno, sa zapovjednicima na čelu, polaganje oružja. Vodstvo je rukovodilo borbom u glavnim crtama, barem savjetovanjem, a iz poznatih mu pregovaračkih dodira nižih mjesta s partizanima moglo se jedino pouzdano zaključivati o njihovom moralu i namjerama.

         Na Dravogradu nije bilo još dovoljno hrvatskih borbenih skupina, odnosno četa. Njih se tek privlačilo naprijed na borbeni prostor. Poglavito su bile dovlačene noću izmedju 13. i 14. svibnja, da glavno vodstvo njima može pokušati proboj iz obruča. Oblikovala se bila fronta s centrom ili glavninom i dvjema pobočnicima ili krilima. Nedostatak je bio, što je kasnijih sati i idućeg dana bilo sve izrazitije i teže, da je glavnina pošla previše naprijed.

         Borbene grupice i bojne redove činili su, pokraj još formacijski istaknuto ostalih jedinica, mnogi skupljeni borci pod vodstvom poduzimljivih i odvažnih nižih časnika, kojima je na srcu ležao samo proboj i kojima je Hrvatska bila vrijedna svake požrtvovanosti. Osobito su se isticali dijelovi 1. Udarne ustaške divizije.

         Prije podne angažirane hrvatske jedinice po malo su potiskivale partizane, koji se još nisu bili snašli poslije ulaska u borbu prošle noći. Tako je teklo do 11 sati, kada su partizani, na hrvatskom neodgovaranje na njihov ultimatum, prešli u napad i time započeli drugu fazu.

         Borbene skupine lakše su se borili s neprijateljem sprijeda od Drave, nego na bokovima, i to kotama 507 i 513 od desna i koti 526 od lijeva. (Prilažem sliku DRINE br. 2. 1963. u kojoj je tiskan ovaj povijesni i vjerodostojni izvještaj Hrvatske Tragedije OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA. Na lijevo se vidi slika vijenca kojeg su Hrvatski Vojnici položili na Bleiburškom Groblju.

      thumbnail (1)

      Danas, prvi dan ožujka 2023. godine, dok ovo prepisivam ne mogu odoljeti a da se ne zahvalim autoru ovog izvještaja gosp. Anti Ljekiću. Koliko god se iskreno zahvaljujem na ovom izvještaju, još se više zahvaljujem na opisanim detaljima. Meni se je jutro javio gosp. Dragutin Šafarić, veliki istraživač hrvatske tragedije po Sloveniji i dalje. On živi u Velenju, u Sloveniji i kaže da su mu poznata sva ta mjesta koja se u ovom opisu spominju. Mo. Mile Boban.)

       

         Partizani su najprije sa njih samih, dakle iz prvoga kruga, tukli sveukupnom vatrom po gradjanskim skupinama, koje su se sve više ispoljavale. Kasnije, kada su ih hrvatske čete preuzele, partizani su tukli bacačkom i topovskom vatrom sa prostora izmedju prvoga i drugoga kruga kota, a čim i gdje god bi se pojavili ciljevi, odnosno hrvatske skupine, koje nisu bile štićene svojom vatrom ili po odvažnijim udarnim skupinicama, da partizane ušutkaju.

         Uspješno su bili tukli partizane topništvo TPS-a pod zapovjedništvom dopukovnika Oraškovića - Gandi i bacači trupnih tijela. Veoma prokušanim i efikasnim za pročišćavanje točaka i prostora pokazali su se "Crnci'' generala Bobana i više skupinica, ostataka udarnih jedinica, koje su se po izvršavanju zadataka vraćale. Bugari su bili mirni.

      ( posjedujem mnogo dokumentacije slovenske državne komisije, posjedujem sav popis „Društvo za ureditev zamolčanih grobov“nije ništa vrijedno na popisu, posjedujem samo neki mali moj dio tih stratišta, KAO DA SE SVE TO TAMO i TADA NIKADA NIJE DOGODILO(???)dragutin.)

       

                                            Odbijanje ultimatuma

         Hrvatska vojska odbila Nagyev ultimatum činom, što od dana prije nije prestala naporom i napadajem, da izvojuje prijelaz preko Drave, ne popuštajući u borbi i otporu u vremenu, kada je ultimatum isticao. Partizane je ovaj hrvatski postupak razbjesnio, jer dok su se njemačke trupe "disciplinirano predavale sa bijelim zastavicama savezničkim snagama zapada", Hrvati nisu ni mislili na predaju, na to je zapovjednik III. partizanske armije Kosta Nagy zapovjedio, da se glasom ultimatuma podpuno uništi hrvatska vojska. (Treba stalno ponavljati "MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE od 4 svibnja 1945"., kojeg su ministar Vjekoslav Vrančić i Admiral Andrija Vrkljan nosili 8-oj Savezničkoj Armiji u Italiji za predati hrvatsku vojsku njima a ne III. partizanskoj armiji Kosta Nagy, mo. Mile Boban.)

       

                                                       II.  faza

         Partizani su, osjećajući se "u formi", u 11. sati prešli u opći napad sa svojih brigadnih postava, s težištem na Slovenjgradecu (desno uz cestu iz grada prema Dravogradu - dragutin) (1622 Slo Slovenj Gradec). Ogorčene borbe trajale su cijeli dan. Već poznate hrvatske okvirne jedinice, pojačane novima, osobito spomena vrijednim Stražarskim Sklopom PTS-a, prihvatile su odlučno borbu. Hrvatske jedinice imale su dosta velike gubitke. (Čitao sam negdje a sada se ne sjećam gdje, da je bilo oko 400 poginulih hrvatskih vojnika, mo. Mile.) Isticao se je satnik Mate Vodopija, zapovjednik jedne satnije rečenog Sklopa, koji je i pao tu u borbi. No mnoge partizanske bojne, prostorno odjeljenje, kada su naišle na odlučan hrvatski otpor, nisu bile baš oduševljene za borbu, već su pozvale na polaganje oružja i da se onda može nastaviti nesmetano dalje put. Jedne su opet tek tada napadale, trpeći se do tada sa hrvatskim jedinicama i očekujući rezultate pregovora s viših razina. Napali su i prvu Crnogorsku brigadu prije isteka roka, do kojeg su joj bili obećali, da je neće napadati. Ona je borbu vodila taj dan i noć.

         Prelaskom hrvatskih pojačanih jedinica u protunapad, partizanski napad bio se stišao, što je već treća faza.

         Na Slovenjgradecu s podesnih točaka za zatvaranje doline pristigli dijelovi 17. partizanske divizije i razne grupe s terena oko podneva više su puta kraćim prepadima ometali glavnu skupinu.

      (Ovaj zapis je potpuno nejasan gdje je bio taj sukob, meni je poznata jedna lokacija a to je kod izlaza iz Slovenjgradca desno uz glavni (Gradišče)put prema Dravogradu. Tko zna koristiti Google 3D tehniku može vidjeti tamo jedan spomenik koji simbolizira tvornicu ili firmu na sprotnoj strani ceste i rijeke Mislinje, pomislite ili razmišljate, kako to da tu nema nikakve gradnje!?--- dragutin.) 

       

      Nastavlja se (17. dio) Dodiri pregovaranja

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (17. dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (17. dio)

      Dodiri pregovaranja

         Iz više je razloga dolazilo do dodira u svrhu pregovaranja. Prvo, partizani iz početka nisu znali, da su Hrvati toliko brojčano jaki. Zato, kad im 13. svibnja rano popodne nije uspio njihov opći napad, a niti Hrvatima poslije podne, da se protunapadom probiju preko Drave, bili su obadvoji skloni nadmudrivanju i pregovaranju.

        Vodjeni su učestali dodiri izmedju partizanskog i hrvatskog vodstva, kojima se je na hrvatskoj strani želilo dobiti na vremenu i saznati partizanske namjere. nije ništa ozbiljnije ni organiziranije 

      spremano ni s jedne strane, a niti se na to pomišljalo.

         Dodire za pregovore, usporedno s permanentnim naporima borbom probiti se preko Drave, nisu propustili koristiti general Herenčić, general - pukovnik Štanzer, pukovnik Sudar i drugi. (Uz ovaj opis prilažem sliku povlačenja hrvatske vojske prema Bleiburgu. Po svim saznanjima o kojima se i šuti i govori, a to je da se je diplomatskim kanalima s obiju strana tj. zapadnih saveznika i Državne Vlade NDH došlo do uzajamnog sporazuma da se Hrvatska Vojska preda Saveznicima na Bleiburgu u svibnju 1945. To svjedoči i memorandum HDV NDH od 4 svibnja 1945. A što se je desilo na povlačenju od Zagreba do Bleiburga, treba kriviti one koji su taj uzajamni sporazum izdali i tom izdajom prešli na stranu partizana i njihovih zločina počinjenih nad hrvatskom vojskom i "gradjanstvom" kako to pisac ovog opisa ovdje često ponavlja. A oni umno bolesni, labavi i mozgom oprani Hrvati koji i danas simpatiziraju s "Savez antifašističkih boraca RH." su automatski svojim simpatijama dio priznavanja i odobravanja ovih zločina počinjenih nad nezaštićenim hrvatskim narodom. To dokazuje i današnja politika političke elite RH uklanjanjem imena ulica u Zagrebu onih zaslužnih Hrvata koji su svojim perom i znanjem svjedočili Hrvatskoj. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

      thumbnailggx

      https://otporas.com/povlacenje-hrvatske-vojske-prema-austriji-pise-vjekoslav-maks-luburic/

       

      Sa hrvatske strane bila je odbijena svaka predaja ili polaganje oružja, pa de se tobože dalje nesmetano prodje.

         Bilo je dosta lokalnih dodira, opet s hrvatske strane, da se dobije na vremenu i poboljšaju borbeni uslovi. Hrvatima je uostalom bilo svejedno, da li će pregovarati, zavaravati ili ne sticati slave, samo da se bilo kako, a u ovom slučaju najprihvatljivijim odugovlačenjem, izvuku iz stupice.

         Tako upućen u situaciju, pukovnik je Sudar drugoga dana tih pregovara priopćio svojim podredjenima, a i drugim časnicima, da vojnicima preporučuje odlazak u šumu u manjim vojnim formacijama, kako bi makar i kroz borbu stupili u dodir s manjim engleskim jedinicama, koje da su nadirale u taj kraj. Inače im je preostajalo samo razoružanje od partizana i predaja. (Svjedočanstvo Seada Zupčevića, oružničkog poručnika, od 20.9.1945. u Rimu.) (prilažem sliku pukovnika Crne Legije Franje Sudara na Kupresu 1942. On je s lijeva. Hrvatski muslimani su ga od milja zvali "Osman-beg", mo. Mile.)

       

         Praktički učinci pregovora bili su, da se je s Bugarima snošljivo odnosilo u danima 12., 13. i 14. svibnja. Od početka bilo je, naime, s njima pregovarano, da se sva hrvatska vojska i narod na povlačenju slobodno propuste, da prodju kroz Dravograd pod uvjetom, da se od strane hrvatske vojske ne upotrebi nikakva sila. Za vrijeme odugovlačenja vladalo je zatišje, te ni impresionirani 

      okolni partizani na momente nisu pucali. Kada su, medjutim, 14. svibnja Bugari dobili pojačanje u topovima, ponovno su napali.

         Bilo je partizana, koji su na početku pregovaranja običavali govoriti, da će trećeg dana kazati, da li će hrvatske skupine propustiti bez borbe ili ne. Ali i ti, ne dočekavši treći dan, napali su 13. svibnja o podne - u drugoj fazi.

         Na cijelom dravogradskom prostoru povlačenja mnoštvo je znalo za dodire i vodjenje pregovora. Opjevavalo ih je, kako je željelo, da ispadnu.

         O vodjenim pregovorima sa Bugarima mnoštvo je govorilo, da će biti "nešto". Hranjeno dobrom nadom u ishod ovih, i općih pregovora, neke su se skupinice zadržale u dolini i uvalama, kojom prolazi put Slovenjgradec (1701 Slo Slovenj Gradec) - Bukova Vas (1702 Slo Bukova Vas) i čekale, dok se 14. svibnja nije dogodilo to "nešto", kada su ojačani Bugari napali.

      thumbnailgg

       

         Mnoštvo se je naravno čudilo, da se tako dugo mora čekati na rezultat pregovora. Svašta se je i naklapalo. Jedni su doznali istinu, da partizani ne puštaju preko mosta na Dravi, a drugi su maštali, da dolazi engleska komisija, koja će pregledati ljude. Jedna je skupina već nekoliko sati čekala poredana. Rekoše joj na koncu, da je komisija pregledala negdje naprijed 12.000 hrvatske vojske i, budući je bila zadovoljna, da druge ne treba pregledavati. (Dok ovo prepisujem četvrtak 2 ožujka 2023., dolazi mi na um reći i to da danas, dva mjeseca manje od 78 godina od ovih dogodovština naše hrvatske tragedije da nema niti jednog živućeg svjedoka te tragedije. Zato je na nama koji smo imali priliku o ovome čitati ono što su očevidci i živi svjedoci o tome pričali a hrvatske iseljeničke knjige i novine o tome pisale. Prilažem sliku knjige "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKIG NARODA" Hrvatska Revija 1976., 700 stranica, puna iskaza raznih živući svjedoka. Nije mi namjera iznositi bilo koje iskaze iz ove knjige, osim reći to da je na nama danas živima našu hrvatsku istinu iznositi a ne istinu zaobilaziti, nijekati i iskrivljivati kao što to mnogi čine, posebice današnja politička elita u Zagrebu. Mile Boban.)

      image (1)

       

      Tako su se za sve vrijeme čekanja širile lažne i neozbiljne vijesti, jer nije bilo čvrstog vodstva ni zapovijedanja s jednog mjesta. Medju vojnicima je medjutim vladalo javno mnijenje, da su pregovori počivali na krivim obavijestima i pretpostavkama, jer da je raspoloženje vojske bilo borbeno i da je ona mogla dati uspješan otpor.

         U nizu raznih preporuka, koje su širili časnici, predvodnici, jače se je čulo: "Braćo, prevareni smo! Tko hoće neka se preda, tko ne - s nama u šumu ..."

       

      Nastavlja se (18. dio) III. faza.

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (18. dio)

       

       

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (18. dio)

      III. faza

      Klinom do dravskog željezničkog mosta

        Kako se hrvatski borbeni redovi nisu dali potisnuti partizanskim općim napadom, to osokoljeni i ojačani pristiglim pojačanjima, povedeni su sami u odlučan protunapad. Potiskivali su partizanske bojne i brigade pravo na Dravu, a na bočnim kotama 507 i 511 takodjer, te 513. Jednim klinom bliže i zato prikladnijem za prvi trenutak. U ograničenim borbama pred mrak željeznički (1801 Slo Dravograd) je most dva puta prelazio iz ruke u ruke, ali na koncu opet ostao u partizanskim. Veoma ograničene borbe bile su nastavljene cijelu noć. Strašni su to bili sudari. Partizani kažu: "Izmiješali bismo se, čuo se jauk, psovke, vika ..." (Potpukovnik Jugoslavenske narodne armije" Milan Banak u "Zagrebačkom vjesniku" iz 1961.)

         No u toku sati ovih najvećih naprezanja hrvatsko je vojničko vodstvo došlo do spoznaje, da kada nije bilo moguće munjevitom brzinom zauzeti mostove, dalje će to teško uspijeti. K tome je pravac Dravograd - Lawamund (1802 Aut Lavamind) za Klagenfurt bio previše izložen. Zato se proboj do Austrije trebao izvršiti malo dužim, makar i težim pravcem, dolinom rječice Meže: Dravograd (1803 Slo Dravograd) - Gustanj (1804 Slo Guštanj) - Prevalje (1805 Slo Prevalje) - Poljana (1806 Slo Poljane) - Bleiburg (1807 Aut Bleiburg), vežući kroz to vrijeme glavninu neprijateljskih snaga u rajonu Dravograda. Napad na mostove trebalo je nesmanjenom jačinom nastaviti, da se ne bi neprijatelju otkrila namjera probiti se sporednim pravcem. Tokom noći, koliko je bilo moguće više, privlačeni su borbeni dijelovi iz pozadine, da tu budu sutrašnjeg, najvažnijeg dana.

         Na jugo tokom popodneva hrvatska vojska odupirala se je grčevito dalje pritisku partizanske 17. divizije i niza partizanskih raznih grupa sa terena. Još uvijek je bilo veliko mnoštvo hrvatskog zbjega na proširenjima uske doline pred Slovenjgradcem, 12 km. udaljeno od Dravograda. Pred njim na otvorenoj cesti bilo je toliko raznih vozila, da je, usprkos velikoj grubosti u probijanju, promet zastajao. U ovom slučaju bile su strašne kojekakve fantastične vijesti. Samo manji dio vozila mogao je oticati putem kroz Slovenjgradec. ( Od Slovenj Gradca pa do Drvavograda nema „uske doline“ na tom puto je to jedina preje Gornjeg Diloča i dalje kroz Mislinju je široka dolina - dragutin).
         Pred večer posljednji redovi začelja bili su još na 7 - 8 kilometara od Slovenjgradca, stalno zadržavajući partizane. Medjutim, odluka hrvatskog vodstva, da iz dubine do sutrašnje zore prikupi što više vojničkih skupina za akciju proboja, ubrzala je pokret cijelog nagomilanog dijela zbjega pred Slovenjgradcem. Za vojničkim skupinama, brzo izvlačenim, i svi drugi napravili su pokret od 5 - 6 kilometara (1808 Slo Šmartno pri Slovenj Gradcu). Na dva kilometra Slovenjgradcem bila je povučena linija obrane za zaštititi povlačenje zaostalih skupina (1809 Slo Mislinjska dobrava). (To je naselje „Mislinjska Dobrava“ mjesto do kamo je bila čekajuća izbjeglička kolona duga tamo več prije Mislinje i Gornjeg Doliča gdje je bioveć izvršem genocidni masakr uglavnom civili Hrvati, žrtava oko 8 hiljada !!! - dragutin) (1810 Slo Gornji Dolič)

         Na Dravogradu, kako je vojska popodne potisnula partizane i oslobodila doline i uvale južno od Dravograda, za njom je nagrnulo gradjanstvo. Ono je od ovoga časa postalo prvim i najpodesnijim 

      ciljem partizanske bacačke i topničke vatre. Tako je potrajalo i dalje tokom 14. i 15. svibnja, do sloma. U 17 sati gradjanstvo je bilo teže tučeno topničkom vatrom, nego borbeni redovi. Bilo je dosta žrtava. (Prilažem sliku hrvatskog zbjega, tj. građanstva tog dana na bleiburškom polju. Tu nema hrvatske vojske, vide se samo civili.

      Prilažem jednu drugu sliku koje je izgled više vojničke nego civilne naravi. Ovo je jedna velika Hrvatska Tragedija koju bi sve hrvatske vlade trebale nazvati GENOCIDEM. Ako HDV RH ne pokrene pitanje kod međunarodnih institucija i vlada, onda, s prvom hrvatski narod ima pravo se pobuniti i pokrenuti demokratskim putem i načelima 

      REFERENDUM DA SE BLEIBURG PROGLASI GENECIDOM. Mo. Mile.)

       

      image (2)

       

      image (4)

       

                                                              14 svibnja

         Još u ovoj fazi, u ranu zoru, s prispjelim pojačanjima hrvatske su jedinice otpočele novi i po partizane neočekivano žestok napad na položaje na Dravi (1811 Slo Ruše Drava). Borbena linija protezala se je u polukrugu od zapadnih padina Pohorja (1812 Slo Ruše Drava), ili jugoistočno i istočno od Dravograda, rijekom Dravom (1813 Slo Ruše Drava) na sjever, te na istočne padine Štehanik Gupfa (1814 Aut Gupf) s kotom 526, koja je stalno mijenjala gospodara.

         Poslije nekoliko sati žestokih i krvavih borbi uspjelo je, još rano, hrvatskim jedinicama potisnuti 6. brigadu 36. divizije, 12. brigadu 51. divizije i dijelove 8. brigade 51. partizanske divizije na lijevu obalu Drave (1815 Aut Lavamind), ali im nije uspjelo zauzeti mostove, osigurati mostobrane i ovladati putem, koji vodi k Lawamundu (1816 Aut Lavamind) (po partizanskoj interpretaciji). Uspjelo im je medjutim vezati glavnu partizansku snagu.

         U najvećoj žestini borbe za mostove uplašeni Bugari, odnosno GPU i OZNA, dobivši upravo pojačanje u topovima, napali su Hrvate, prekršivši prijašnji ugovor o nenapadanju. Borbu su prihvatile i vodile poglavito dvije smanjene hrvatske oružničke pukovnije dalje čitavog dana i čitavu noć izmedju 14. i 15 svibnja, kada su povedeni pregovori. Još ovoga dana Bugari su topničkom vatrom olakšali partizanima sprječavati izvlačenje hrvatskog mnoštva iz dravogradskog kotla u dolinu Meže (1817 Slo Dolina reke Meža). Hrvatski vojnički starješine povjerovali su Bugarima, te je zato ova bugarska nevjera jako potištila hrvatske borce. To će imati sutradan 15. svibnja velikog utjecaja na hrvatski otpor na Dravogradu.

         Dio hrvatski borbenih skupina - i gradjanstva, koje se je ovima uteklo pod zaštitu - bio se je silom prilika formirao kao posebna skupina, neka desna pobočnica, i ostao je na Dravogradu.

       

                                                                 IV. faza

                                                     probijanje k Bleiburgu

         Ranom zorom usporedno sa sakrivanjem prave namjere - nastavkom napada na mostove - prešlo se na probijanje dolinom Meže (1818 Slo Dolina reke Meža) put Austrije (1819 Slo Dolina reke Meža). Do visine Bleiburga bilo je prijeći 23 kilometra, najvećim dijelom kroz razne zapreke. Prodor i ulazak u dolinu Meže nije na početku bio borbeno težak, jer tu partizani nisu bili jaki, da bi se ozbiljnije mogli suprostaviti hrvatskoj vojsci. Oni su dolinu, kako je već rečeno, zatvorili sa tri brigade i bandama u jačini dviju brigada, razvučeno na liniji Štehanik Grupf (1820 Aut Gruf ?) - Gruber Gruff (1821 Aut Gruf ?). Uz partizansko uznemirivanje jako je zakrčivao put njemački podvoz.

       

                                      PROBIJANJE U DOLINU MEŽE (1822 Slo Dolina reke Meža)

         Jedne su jedinice Obranbenih Zdrugova generala Luburića razbile još u noći izmedju 13. i 14. svibnja partizane pred sobom na ulazu u dolinu, probile se i od zore napredovale prema Bleiburgu. Medju njima bila je i već spomenuta I. Crnogorska brigada. Neprekidno su vodile čarkanja s partizanima. Tako je bila formirana jedna velika kolona, koja je kasnijih popodnevnih sati, poslije svladavanja još jednoga većeg otpora pred granicom, na nju istoga u mraku stigla. Suprotno ovima bilo je skupina, koje su još 15. svibnja u dubljem postrojenju prolazile pokraj Dravograda.

       

                                                    Pad Slovenjgradca

         Da bi se hrvatski zbjeg zadržao na Dravogradu, pao je udio južnom dijelu partizanskog obruča, 17. diviziji s pratećim joj bandama bez više organizacije, žurni zadatak, da svom snagom potiskuje i stješnjuje hrvatsku vojsku i gradjanstvo pred sobom.

         Začelje glavne skupine, odnosno osiguranje noću pred Slovenjgradcem, kanilo je inače, da se užurbano povlači dalje preko njega, a čim se budu mogli probiti njegovim zakrčenim putovima zaostali dijelovi glavne skupine. Pred podne imali su i posljednji hrvatski redovi Slovenjgradec iza ledja, povlačeći se dalje prema Bukovoj Vasi (1823 Slo Bukova Vas) pod borbom, korak po korak. Morali su svom snagom štititi natiskano začelje glavne skupine putem do Dravograda (1824 Slo Dravograd), koje je više stajalo nego se je moglo pomicati naprijed, jer su partizani žestoko nasrtali. Ovi su težili, da nadkriljavaju hrvatsko mnoštvo na putu.

         Do pred večer mogao se je hrvatski zbjeg do Bukove Vasi, 4 km. južno od Dravograda, potiskivan u stopu po partizanima, koji su se na koncu zaustavili pred mjestom. Mnogo manjih i odlučnih skupina vojske, dapače i jačih satnija ili slabijih bojna, svega više tisuća vojnika i gradjana, ne mogavši se približiti Dravogradu, zaobilazile su sa zapadne strane bilo Slovenjgradec (1825 Slo Slovenj Gradec), bilo Pameče (1826 Slo Pameče) ili Bukovu Vas (1827 Slo Bukova Vas). Provlačile su se onda pošumljenim i vrlo valovitim područjem, isprepletenim seoskim putovima, u sjeverozapadnom, odnosno zapadnom pravcu prema Prevalju (1828 Slo Prevalje) ili Poljani (1829 Slo Poljane), općim smjerom na Bleiburg, obišavši tako obično uspješno Dravograd u velikom luku. (Rijetki su opisu koje sam imao priliku do sada čitati da ovako u detalje opisuje mjesta i događaje zbivanja i putovanja ovog hrvatskog zbjega, kako vojničkog tako isto i građanskog, mil Mile.)

         Na Slovenjgradcu (1830 Slo Slovenj Gradec) zarobili su partizani mnogo hrvatskih vojnika. Odmah su im skidali obuću. Vodili su ih kroz mjesto i zlostavljali, vičući im, da su ustaše, koljači, banda i da ih sve treba postrijeljati. Osobito u i tome bile revne partizanke. (Ja sam imao priliku raditi u Slovengradecu na zgradi jedne škole (1831 Slo Slovenj Gradec). Za vrijeme kopanja poduminte neki jedan metar dubok, počele su izvirati ljudske kosti, istrula vojnička odijela i zahrđale vojničke oznake. Prilažem sliku nas sedam radnika i sedam Hrvata koji smo tu radili. Ja sam taj koji desnom rukom držim dva prsta kao znak "V" nad glavom Ivan Boban, "Juka". Ja sam uzeo jedno hrđavo slovo "U" kojeg sam sa sobom donio u Pariz, očistio i za vječnu moju uspomenu sačuvao. Prilažem sliku tog "U" slova.

       

      image (5)

       

      Stoje s desna: Ivan Boban, Vranić, Mile Boban, Ante Kozina, Ante Peijć, Lelo,

      sjede s desna: Jerko Boban, Kukić, Ivan Boban, Glavašušić, Frano "Vreja" Brnadić, Mašin.

      Slikano u Slovenjgradecu 20 srpnja 1959.

       

      "U" slovo koje sam 1959, našao u Slovengradcu kopajući podumintu za jednu školu. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

       

      (Prilažem sliku titove miljenice, najveće partizanke koja je ubijala hrvatske vojnike i vršila sveke vrsti zločina nad hrvatskim civilima. Njeno ime je Milka Planinc, na svu žalost Hrvatica. Mo. Mile.)

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-bleiburga-12-dio-general-boban-dosavsi-sa-svojim-jurisnicima/

       

      image (7)

       

         Na 15. svibnja ujutro skupljenih oko 3000 časnika i vojnika svih vrsta oružja, partizani su izveli na jednu čistinu pod brijegom, da obradjuju jednoga po jednoga. Svaki, koji je rekao, da je služio bar tjedan dana u hrvatskoj vojsci, bio je izveden iz reda i na očigled sviju strijeljan. Od tih Hrvata zarobljenika ostali su na životu samo 23. U vremenu već pristizivanja kolona smrti od Dravograda, ova su dvadeset i trojica bili dovedeni k jednoj takvoj skupini od 2.500 zarobljenika - ili iste večeri od njih u obližnjoj šumi poubijanih 800 ustaša - o čemu će biti nastavljeno u trećoj fazi djela. (Arhiv hrvatskog izbjegličkog logora u Permu (1832 Ita Perm logor), Italija. - N. N., hrvatski vojnik izbjeglica. Iz djela dra fra Otona Knezovića - "Pokolj hrvatske vojske 1.945.", Chicago 1.960., str. 82 -87.)

       

      Nastavlja se opis (19. dio) str. 85: Situacija pred podne.

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (19. dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (19. dio)

       

      Situacije  pred  podne

         Hrvatski je zbjeg bio sve zbijeniji, unatoč odliva dolinom Meže (1901 Slo Dolina Meža) Sjeverno napad na mnoštvo bio je ukočen, na istočnoj strani, Pohorjem (1902 Slo Pohorje) nije se ni borilo, jer je prirodna zapreka, a od juga pritiskivala je partizanska 17. divizija. Djelovao je samo ventil dolinom Meže, kojim je još jače sukljalo hrvatsko mnoštvo, da nije bilo po partizanima sprječavano i usporavano na samome ulazu u dolinu, kojima su se pridružili i Bugari svojom topničkom vatrom - obadvoji sa svojih stalnih postava oko Dravograda. Medjutim, opasnost ukotvljavanja, a koja je postojala ujutro prije prodora za Bleiburg, prebrodjena je za ovaj dan.

       

                                              Veliki   zastoj   kod   Dravograda

         Prošle noći, ovoga jutra i tokom dana bile su doline, polja i ravnice uz rječicu Mislinja, (pisac uvijek piše mjesto Mislijne sa "Misling". Pošto sam tu radio i to mi je mjesto vrlo poznato, te uvijek stavljan ime Mislinje. mo. Mile.) počevši od 3 km. od Dravograda pa prema njemu sve do ušća ove u Mežu i mostu, kojim se je dospijevalo u dolinu Meže (1903 Slo Dolina Meža) na južnom rubu Dravograda, nakrcane ljudstvom i vozilima.

         Ova situacija još je bila pogoršana kada je, uslijed potiskivanja od strane 17. divizije, kasnijih sati prije podne stizavao velik priliv, koji je još više nabijao veliko mnoštvo van putova i na koncu se sve na putu zaglavilo. Nepregledno mnoštvo bilo je zakrčilo cestu. (Prilažem jednu sliku koja nam danas može dočarati kako je tada to mnoštvo izgledalo, o kojem nam pisac ovdje piše, mo. Mile.)

       

      image (2)

       

      Za taj dio glavne skupine ovo je bio drugi veliki zastoj poslije slovenjgradaskog.

         Dolina pred Dravogradom bila je puna ljudi, najviše gradjana - muškaraca, žena i djece. Nastao je pravi strašno kaos ovoga dana. Medju ljudima i dalje su se širile razne glasine. Gledali su svi jako mutno na situaciju. Gužva nije popuštala, osobito oko puta, jer je tu od 3 km. udaljenosti prema Dravogradu, poslije krivudanja, priličito ravan i u dolini izmedju brda. K tome je bio neprekidno pod partizanskom bacačkom vatrom.

       

        Rasplamsale se borbe. Četiri puta jači vatreni prepadi. Formiranje u bojne redove.

       

         U težnji, da hrvatski zbjeg već na Dravogradu zadrže i zarobe, partizani su na njemu cijelog dana žestoko napadali Hrvate. Tukli su zaprečnom vatrom prilaže mostovima na Dravi i ulaz u dolinu Meže (1904 Slo Dolina Meža), kad bi se god na ovim pravcima i prostorima pojavili veći ciljevi. Tukli su različitom težinom preko cijelog dana i po ostalom mnoštvu uznemiravajućom vatrom. Zato su njihovi vatreni prepadi i smetnje silili Hrvate, da ih više puta tjeraju sa okolnih kota, jer su hrvatske jedinice, koje su se stalno nalazile na njima, bile preslabe ili su držale samo prvi krug kota.

         Moglo se je primijetiti, da su još vatrom tukli osobito četiri puta ujutro, na što se je sa hrvatske strane zaključilo, da je bolje prepade nerasplamsavati svojim vatrenim odgovaranjem, već mnoštvo razredjivati i sklanjati s prostora, kojeg su partizani imali pod kontrolom. Borba se je mogla prihvatiti, ali u sredini su bile tisuće žena i djece, a hrvatskim vojnicima je bilo jasno, da ih partizani ne bi poštedjeli.

         Jedno opet jače oživljavanje partizanske vatre - 10 sati - prisililo je hrvatsku vojsku na jače svrstavanje u borbene redove, kako bi se napali i protjerali partizani s obadva boka.

         Tu su iz dubine prispijevale jedinice na jednom preglednom prostoru i u opasnom trenutku pružile sliku prekaljenih i hrabrih boraca. Uzornom brzinom i redom formirale su bojne redove i streljačke lance. Bili su pomagani svim, ne baš brojnim, topovima i bacačima. partizani su bili brzo protjerani, a uskoro se je čula pucnjava već daleko u neprijateljskim redovima. Uz ovu opću sliku na tom razvučenom prostoru i neobjedinjenog djelovanja, dakle s mnogo manjih bojišta, pružalo se je mnogo posebnih scena.

         Bliže podne jedna skupina vojnika i gradjana, u kojoj je glavna jedinica bila III. bojna Stražarskog Sklopa PTS, koje se je već jučer istakla u borbi, teško lokalno pritisnuta po partizanima, odbila je predati oružje. Oni su je napali sa svih strana, te je imala dosta velikih gubitaka, (SLAVA IM! TI HRVATSKI MARTIRI S NAMA SU! Mo. Mile.) ali im je odolila. Još teže je bilo za gradjanski dio skupine, koji se je s bojnom povlačio zajedno. Ono je bilo na Poljani (1905 Slo Poljane) potpuno izloženo po partizanskoj vatri, sada po treći puta oživljenoj, koja je neprestano baš na gradjanstvo bila uperena. Bilo je strašno gledati, kako topovske granate bacaju u zrak, djecu, žene, ljude, konje, kola i ostalo. Svatko je bio zanijemio od bola, gledajući ovaj strašni prizor, pošto je bio razbijen partizanski obruč, produžili su dalje preko brda u pravcu Bleiburga, noseći sobom ranjenika. (1906 Slo Poljane) (znam ime osobe iz Velenja, koji je s južnog brda granatirao ljudi na livadi ispod ceste za Bleiburg na području Poljane te izjavio da su tada pobili oko 2 hiljade ljudi – izbjeglice: -dragutin) 

       

                                                       Slika u podne

         Uslijed sve veće ugroženosti prostora, preko kojega se je dolazilo iz doline Mislinje u dolinu Meže (1907 Slo Dolina Meža), još od prije podne nastavile su i ovdje skupine, koje su dolazile od Slovenjgradeca, već kod željezničkog stajališta 2. i pol km. južno od Dravograda, skretati zajedno, da obidju Dravograd, odnosno opasnu skretnicu na pola kilometra od južnog ruba Dravograda i točku (1908 Slo Dolina Meža), kojom se je upadalo u dolinu Meže 1 km (1909 Slo Dolina Meža). južno od Dravograda. Na ugao ili prostor dubine jednog kilometra dospijevalo je mnoštvo ljudi: domobrana i ustaša, nešto Nijemaca i četnika, vojnih podvoza i seljaka na seljačkim kolima i gradjanstva uopće. Težili su što prije utonuti u dolinu Meže (1910 Slo Dolina Meža). Medjutim, koji su morali čekati na red ili da jenja neprijateljska vatra po dolini i putu, bili su dobro razredjivani, koristeći sve zaklone od ugleda i privlačeći na sebe samo slabiju vatru.

         Jedan novi priliv, odmah i baš u podne napucan, razdijelio se je. Od njega I. Obrambeni Zdrug 

      nije otišao u polje, nego se zaustavio na brežuljcima desno po gradu (1911 Slo Slovenj Gradec) i pojačao obranu, a gradjanstvo se je rasplinulo naokolo. Zatim se prebacio preko ceste i, dohvativši se brežuljaka s lijeve strane grada (1912 Slo Slovenj Gradec), pomogao je osiguravati kolonu dolinom Meže.

         Umakavši im ciljevi mnoštva, koje je usmjeravalo za Bleiburg, umnožavali su im se ciljevi vojske i gradjanstva u snopu putova i željezničkih pruga (Slovengradec (1913 Slo Slovenj Gradec) - Dravograd (1914 Slo Dravograd) i Bleiburg (1915 Aut Bleiburg) - Dravograd (1916 Slo Dravograd), koji se nisu micali, a od prije su bili usmjereni prema dravskim mostovima. Sada su bili neprijateljskom vatrom sprečavani, da se malo povrate natrag ili promjere lijevo i udju u dolinu Meže (1917 Slo Dolina Meža). Prikovala ih je uz mjesto neprijateljska zaprečna vatra. Oni su bili ta desna pobočnica.

      (Pruga Celje - Velenje - Gornji Dolič - Slovenj Gradec - Otiški Vrh - Dravograd je bila 1968.g. potpuno ukinuta od Velenje-Otiški vrh koji je udaljen koji kilometar od Dravograda. - dragutin)

       

      Dravograd_napusteni_zeljeznicki_MOST_46.587755°_15.024710°__2023.g. Europska_biciklisticka_staza

       

         Kakva je slika bila kod njih, govori očevidac: "Dolina pred dravogradskim mostom bila je puna ljudi, najviše gradjana, žena i male djece, svih vrsta vozila, od automobila i motorcikla do seljačkih kola s konjima. U gužvi i napetosti kolona je stajala satima. Izgubljeni, djeca i odrasli, tražili su svoje, dozivali i zdvojno zapomagali u sve većem metežu i stisci. Odjednom se na tu ispaćenu masu sa obližnjeg brda sasula vatra strojopušaka i topova, nastao je nezapamćeni kaos. Opće zapomaganje, vriska ljudi i propinjanja konja, bezglava jurnjava na tijesnom prostoru, gdje nije bilo zaklona. Prevrnuta kola, lokve krvi, rasuta nepomična tjelesa, jauci ranjenika, plač obezglavljene djece i žena, razbojište s mirisom krvi i udaranja granata - to je bila slika prilaza Dravi (prema Bleiburgu ?) (1918 Slo Dravograd), pred dravogradskim mostom, kao i na tolikim drugim mjestima, gdje su partizani iskoristili bezglavost kolona, koje su bespomoćne i nezaštićene stajale pred njihovim mašinama." (Iz članka "Masovni zločini" od Marka Božidara, objavljenog u "Novoj Hrvatskoj'', London, 1961.) (Ovo je veliki užas! Ovo je velika strahota! Ovo je veliki i nezapamćeni zločin! Ovo se čita sa suznim očima! OVO SU NAŠI HRVATSKI MUČENICI! "LA CROATIE MARTYRE"! = "MUČENIČKA HRVATSKA''! "Drinapress, siječanj 1968. Moja opaska, Mile Boban, nedjelja 5 ožujka 2023.)

       

         Ovo je bio četvrti zapaženi žešći vatreni prepad partizana. Poslije ukočenog hrvatskog napada na dravogradskim mostovima vodile su se samo čarke. Obadvije neposredne strane čekale su, da odluka padne na višem mjestu.

         Zajedno sa probijanjem i odmicanje glavnog mnoštva prema Bleiburgu, krenulo je tamo i glavno hrvatsko vodstvo na čelu s generalom Herenčićem, a dalje na Dravogradu zapovijedao je general - pukovnik Štanzer s drugim najistaknutijim časnicima.

         Kako je već naprijed navedeno, u to vrijeme je u kotlu na Dravogradu (1919 Slo Dravograd) vladao strašan kaos, drugi po redu. Jedinice koje su držale okolne kote i zaštićivale mnoštvo u obruču, spremale su se na odlazak. I svi ostali željeli su izbjeći iz tog područja. Kud bilo. Svatko je računao naći za sebe prolaz, rupicu slobodi. No kote su ipak ostale, u odnosu na manje mnoštvo, zaposjednute.

         Ne mogavši se više probiti u dolinu Meže, bilo je odvažnijih satnija i gradjanskih družba, koje su u lukovima od sjevera, sada suprotno, iz dravogradskog obruča zaobilazile zaprečni prostor na ulazu u dolinu Meže, te preko brda i rječica kasnije se spuštali u nju ili su stalno brdima i u borbama dospijevali do Bleiburga. Jedna skupina, kojoj je na čelu bila časnička škola ustaških jurišnika, krenula je preko vrha zapadne kote i dospjela u dolinu Meže, te se dalje iscrpljena i gladna približavala Bleiburgu.

       

       Nastavlja se (20. dio) Produženje  za  Bleiburg

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (20. dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (20. dio)

       

                                               Produženje  za  Bleiburg

      (Od ove 89 stranice pa do stranice 91 do opisa 15.  SVIBNJA  NA  DRAVOGRADU sve je pisano u kurzivu, te da budem dosljedan opis, ću ja to tako i prepisati. Molim da se uvaži. Mile Boban, Otporaš, Austin, Texas, dne 5 ožujka 2023. Hvala!)

       

                                          Produženje   za   Bleiburga

         Do slovensko - austrijske granice, od Dravograda udaljene 20 km., put vodi najprije dolinom Meže, a zatim preko vodoljenice izmedju ove i Loibacha, ili same granice. Zatim ulazi u dolinicu jedne pritoke Loibacha, na austrijskoj strani.

         Dolina rječice Meže, kojom prolazi put, probija se 100 do 150 metara duboko jednom visoravni, pet do šest metara nadmorske visine(Poljana ima oko 450mnv - dragutin). (Dok ovo prepisivam često zastanem i razmišljam o ovim detaljima opisanim "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA''. Tada se duboko zamislim: Da li će biti i da li ima zainteresiranih Hrvata sa dobrom željom, ucviljena srca, čvrstom nadom i bogatim džepom, pokrenuti inicijativu kod Domovinskih Hrvata u Hrvatskoj i kod Druge Hrvatske iseljenih Hrvata da se snimi FILM OVOG HRVATSKOG EXODUSA I TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA. Naravno i bilo bi normalno obratiti se i njemačkom narodu da i oni sudjeluju u snimanju ovog važnog i povijesnog FILMA. Ja stojim na raspolaganju. Mile Boban, Otporaš.)

         Ovakvim zemljištima nije bilo lako glavnini hrvatske vojske probijati se, jer su partizani mogli sa rubova visoravni jako ugrožavati i ometati pokret. Terenskoj opasnosti od strane partizana pridružila se je i teška zakrčenost puta, jer su se na njemu bile nagomilale dvije njemačke divizije - 104, i 13. SS - te nekoliko tisuća njemačkih mornara sa Jadrana, svi sa ogromnim podvozom, a ipak su toga dana kapitulirali slabim partizanima. Mjestimično hrvatske skupine morale su se jako rastanjivati, da bi mogle prolaziti naprijed. Kolona je ipak i tako bila neprekinuta.

         Partizani su pokušavali zaustavljati i prekidati pokret duž čitavog puta do granice. Čarke i borbe bile su vodjene bez prekida. Često su morale biti upućivane pobočnice na duže ili kraće vrijeme, da osiguraju kolone.

         Uslijed zaprečavanja prelaska hrvatskog zbjega u dolinu Meže, on se je razdijelio na dva dijela: na probitih 120.000 do Bleiburga i 30.000 zaostalih putem, te 40.000 ostalih na Dravogradu. Dakle, po nikakvom planu ili namjeri nije se to dogodilo, već po nekom ukusu, mjestu stanja ili dospijeća na terenu kada se je trebalo mijenjati pravac, te mornosti s postojalom ravnodušnošću. Cijeli je zbjeg, naime, ujutro i uopće na dravogradskom prostoru osjećao, da mora pasti brzo rješenje, pa zato mnogi nisu nastojali nešto mijenjati u svom tadašnjem stanju ili mjestu.

         Od stalnih pripucavanja putem, čarki i borbi, ozbiljniji partizanski prepad popodne na prvoj trećini puta Dravograd - Bleiburg kod Guštanja-Dobrije, pavši u ovo mjesto, pokušali su partizani sprječavati prolaz toka velike kolone. Bili su par puta odbijeni, a kad god nisu htjeli poštivati jačinu grupe.

         Čelo cijele velike kolone, na kojem, kao i dalje prema sredini, je bilo još uvijek skupa držeći se ostataka jedinica I. i V. Zbora, dijelova PTS-a i nekih gorskih zdrugova, ukupno s gradjanima i svi skupa pomalo odmakli naprijed, oko 30.000 osoba s raznim podvozima. Taj dio je kasnije po podne naišao na dva tada najjači partizanski otpor dolinom. Partizani su pokušali zakrčiti put na jednome potezu oko 2 - 3 kilometra jugoistočno od slovensko - austrijske granice (2001 Slo Dravograd) (Poljane - to je veći travnjak lijevo ispod ceste, gdje se skrene desno prema granici i pruge u tunelu za Dravograd - dragutin), gdje se izlazi i penje iz doline Meže prema vododjelnici(???). Nakon jačeg okršaja čelo se je probilo, potisnulo partizane, pred mrak prešlo granicu uz veliko raspoloženje i pjesmu te ušlo par stotina metara u Austriju (2002 Slo Poljane), odnosno došlo do ruba Bleiburškog polja. Iz članka Hrvoja Bošnjanina "Bleiburg", tiskanog u broju 1. "Hrvatske Države", Munchen, nastavlja se :

       

          (Po svim mojim saznanjima, koliko god sam pročitao o tome u mojoj preko šest desetljeća hrvatske nacionalne i političke emigracije, taj hrvatski "Zbjeg'' kojeg pisac ovog opisa često spominje kao ``Zbjeg", pomiješan hrvatskom vojskom i civilima, je išao s velikim uvjerenjem prema Austriji da se po dogovorenom uzajamnom ugovoru preda Savezničkim Snagama. Zato pisac i spominje "...pred mrak prešlo granicu uz veliko raspoloženje i pjesmu te ušlo par stotina metara u Austriju,...". Tko se tu sada nije držao dogovorenog ugovora? Naravno Savezničke Snage i njihovi glavni zapovjednici. Na njima leži podjednaka odgovornost počinjenih zločina nad nezaštićenom hrvatskom vojskom i civilima, žena, djece i starac isto toliko, ako ne i više kao i na titove 

      jugoslavenske partizane. Mo. Mile. Boban.)

       

         "Po brežuljcima obraslim niskom šumom i guštarom, zauzeli su položaj Obrana, Crnogorci i Bobanova Legija, da zaštite izbjeglice od evetualnih partizanskih napada. Noću se je pružao magičan prizor mnogobrojnih logorskih vatara, što su rasvjetljavale gusto razapete šatore, kamione, samovoze i ostala kola, tako da se činilo da je čitavi prostor pretvoren u neki ukleti grad.

         Kako je zabrinutost toga svijeta bila velika radi neizvjesnosti, ipak je vladalo odahnuće: izmakli su iz ralja smrti i stigli u Austriju (2003 Aut Bleiburg Polje) pod okrilje engleskih trupa, (koje su ih izdale i predale titovim koljačima na pokolj. Povijesna neoprostiva krivnja spada na Britance, mo. Mile.) s kojima će se možda, u vrlo bliskoj budućnosti vratiti kući, goneći komunističkog okupatora."

         Sutradan je trebalo nastaviti dalje put zapada. Jest, sve su okolnosti ukazivale, da se ide u susret rješenju, koje mora sutradan pasti. U susret završetka idućega danas!

       

                                                      15.  SVIBNJA  

                                                       Na  Dravogradu

         Bilo je pitanje prije podne, koliko će još hrvatskog zbjega moći dospjeti u kotlinu Meže i njom se probiti do Bleiburga, odnosno kada će dalje povlačenje biti onemogućeno. Odlučni čimbenici bili su: Bugari svojom topničkom vatrom i ojačani partizani svojim stješnjavanjem obruča od juga po 17. diviziji s priključenim joj bandama. (Kraj kurziva, mo. Mile.)

       

                                                  Dok  se  još  prolazi

         Partizani su od zore pa dalje sprječavali vatrom put hrvatskom mnoštvu dolinom Meže, sjedinjenom svojom topničkom, bacačkom i strojničkom vatrom, te bugarskom topničkom.

         U jutru uputili su se 12. proletersku brigadu i topničke jedinice (ostalo im je još njihovih i bugarskih topova) preko Lawamunda, da opkole hrvatsko mnoštvo na Bleiburgu. Ovo slabljenje na Dravogradu nadoknadili su približavanjem 17. divizije, koja je svakog sata sve više stezala obruč. Dalje su ih osiguravale divizije I. Armije, koje su se približavale.

         Hrvatskom mnoštvu, pristizalom još s juga, te zaostalom i nagomilanom na Dravogradu, ostalo je još samo par sati mogućnosti, da se nekako probije u dolinu Meže, dok 17. partizanska divizija nije potpuno zatvorila obruč s te strane. Desna pobočnica postajala je sve odjeljenija i privezanija za Dravograd.

          Hrvatskim starješinama zapinjao je dah. Tolikom iscrpljenom gradjanstvu, bez kola i goriva, koje nije moglo pješke dalje, nisu mogli drugačije pomoći, nego da vojska mnogo žrtvuje za njegovo osiguranje. Situacija je bila najteža, što se može zamisliti - bezizlazna.

         Raspoloženje vojske bilo je još uvijek borbeno, što je potvrdjivalo njeno ostajanje na braniku oko mnoštva, ali već na granici iscrpljenosti i zapadanja u stanje zdvojnosti i ravnodušnosti. Vojska je bila umorna i potištena još od neorganiziranog povlačenjem Slovenijom.

         Zapovijedanje i vodjenje bilo je još samo na nižoj razini, po zapovjednicima satnija, a poglavito 

      bojna. Za više ili najviše jedva se je znalo. Svi niži časnici bili su prožeti jedinstvenom mišlju - da se ne predaju i ne kapituliraju partizanima. To jedinstvo misli nadoknadjivalo je nedostatak višeg zapovjedništva. Uskladjivanja akcija nije bilo. Zapovjednici borbenih skupina radili su na svoju ruku, te su se moglo stoga čuti i dovikivanja s partizanima, koji su pozivali Hrvate na predaju, kao neko čudo vrijedio je general - pukovnik Slavko Štanzer, ali koji se nije mogao snaći u mnoštvu upita i obraćanja na njega trenutnih prvaka, kao i zbog situacije, koju je potpuno pogoršala prisutnost tolikog broja nestrpljivog i nepokretnog gradjanstva.

         Inače su jedinice na obruču cijelu noć vodile borbu s partizanima i Bugarima, da ih se zadrži i omogući još uvijek prolaz hrvatskim skupinama mimo Dravograda (2004 Slo Dravograd) u dolinu Meže (2005 Slo Dolina Meža).

         U jutro dotakla se je Dravograda i prešla u dolinu Meže jedna mješana skupina od mnogo dijelova raspršitih se jedinica i gradjanstva, čiji su se dijelovi par dana bili zadržavali i čekali u uvalama doline Mislinje (2006 Slo Mislinja) oko Pameca (2007 Slo Pameče) i Bukove Vesi (2008 Slo Bukova Vas). S njom je bio i pisac djela "Pokolj hrvatske vojske 1945." dr. fra Oton Knezović. On veli, da je skupina na raskrsnici putova Slovenjgradec (2009 Slo Slovenj Gradec) - Dravograd (2010 Slo Dravograd) - Bleiburg (2011 Aut Bleiburg - Poljane) morala zastati, jer su sa okolnih brda na nju zapucali partizani strojničkom i bacačkom vatrom, da zakrče put preko mosta za Bleiburg. U dubokoj koloni obrana je bila upravo nemoguća. Bilo je mnogo vojnika i gradjana poubijano, a konja i kola srušenih u uvalu rijeke Meže. Isticali su se opet Luburićevi i Bobanovi "crnci", koji su se kao divokoze uspeli na kote i protjerali partizane.

         Nešto kasnije probijala se je jedna skupina, u kojoj je bila još intaktna peta bojna Stražarskog Zdruga, koja je već bila počela ulaziti u dolinu Meže. U to vrijeme vidjeli su, da se skuplja mnoštvo vojnika i gradjana kod jedne škole blizu željezničke postaje, a već iza njih, na upit o situaciji, skupina s bojnom na čelu bila je po vodstvu na Dravograd vraćena i upućena k tome mnoštvu kod škole. Stigavši tamo, sve su ih zaokružili i razoružali Bugari i partizani, a partizani odmah počeli i zlostavljati. Još uvijek je bilo skupinica i većih družba, koje su nastojale preći u dolinu Meže, a kojima su partizani sa okolnih kota jednako otežavali i ometali prolaz.

         Medju posljednjima, još pokretne žilavosti, povlačila se jedna skupina, nastala poslije prolaza Slovenjgradca, čija je borbena srž bila par protuoklopnih topova pod zapovjedništvom poručnika Slavka Truhlia. Stigavši na Dravograd, koji im je bio cilj, nekoliko sati prije predaje bila je skupina sa okolnih brda obasuta snažnom bacačkom vatrom. Ovo par topova jednakom su mjerom odgovarali i brzo partizane ušutkali.

         Ovo je bila i posljednja hrvatska vatra na dravogradskom tjesnacu. Moral se je vrtoglavom 

      brzinom srozavao k potpunom ugasnuću, kad se je bilo pročulo za posljednje pregovore, na kojima je bio trebalo pasti.

       

        Nastavlja se (21. dio)  Prema   Bugarima   najprije   popušteno

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (21. dio)

       

                                    OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA  (21. dio)

                                           Prema Bugarima najprije popušteno

         Od bugarskog prekršaja snošljivosti 14. svibnja prije podne, oni su mnogo pomogli partizanima. Novim pregovorima nastojali su konačno presaviti Hrvate i polučili su, da su Hrvati njima ranije popustili.

         Opet su pregovori bili vodjeni tokom noći izmedju 14. i 15. svibnja. Sa hrvatske strane bili su prisutni vojnički predstavnici dviju umanjenih oružničkih pukovnija, a sa bugarske strane njihovi takodjer vojnički predstavnici.

         Osim topničkom vatrom, pomagali su Bugari partizanima raspršivati, razoružavati i zarobljavati hrvatsku vojsku, kada je hrvatski zbjeg bio stješnjavam i dakle, borbene linije bliže. Zarobljenike su, gdje god su partizani bili prisutni, njima prepuštali. Inače su ih dosta i sami sprovodili do Maribora, kao na primjer kapitulirale oružnike, i tamo sve predali partizanima.

         Na pregovorima bilo je konačno zaključeno: "Dvije hrvatske umanjene oružničke pukovnije izjavljuju se spremnim obustaviti vatru i položiti oružje samo bugarskim vojničkim predstavnicima pod uvjetom i uz časnu vojničku riječ, da neće ni u kojem slučaju biti predani partizanima ili Rusima." Nakon što su uvjeti hrvatske vojske bili prihvaćeni od bugarske vojske, bila je izvršena predaja oružja u 11. sati. (Iz dokumenta br. 26. i članka M. Velebita "Nisu nas sve pobili", tiskanog u "Hrvatskoj", Buenos Aires 1950.)

         Preuranjeni čin i loš primjer polaganja oružja Bugarima već su u 11 sati, oslabili su bili hrvatski borbeni moral. Ovdje nisu bile na mjestu poznate hrvatske simpatije prema Bugarima niti prema njihovim časnicima stara hrvatska (austro - ugarska) salonska dobroćudnost.

         Kada se je vidjelo, da su oni odmah prekršili zadanu časnu riječ, sa hrvatske strane vrlo naivno primljenu, kod hrvatskog mnoštva još ubrzanije opadao je ratnički moral i optimizam. (Koliko danas Hrvata ima koji su znali ili koji znaju danas da su Bugari bili partizanski saveznici u izvršavanju ovih još uvijek nekažnjenih zločina? Zločini koji su se počinili nad hrvatskom vojskom i civilima u ovim opisima "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA" su prekršili sva pravila međunarodne priznate i po svim narodima i vladama svijeta potpisanih pravila ŽENEVSKE KONVENCIJE O ZAROBLJENIM VOJNICIMA. Također u međunarodnim pravilima stoji da za nekažnjene zločine vrijeme starosti nije izašlo, tj. da se uvijek sudski postupak u abstanciji, odsustvu može pokrenuti 

      KAKO BI SE PRAVDA ZADOVOLJILA. Uzevši i ovo u obzir, današnja Vlada Hrvatske Države sa dva inicijala RH ima dužnost pokrenuti postupak protiv svih onih koji su na bilo koji način sudjelovali u ovim zločinima nad Hrvatima, te da se konačno ovi zločini međunarodno prozove GENOCID NA HRVATIMA, kao što su Armenci pokrenuli isto pitanje protiv Turske koja je 1915. izvršila zločin na Armencima. Predsjednik Amerike Joe Biden je taj zločin nad Armencima priznao kao GENOCID

      "GENOCID" NAD HRVATIMA SE MEĐUNARODNO MORA PRIZNATI!!! Mo. Mile Boban.)

         Bugari su bili mnogo zadužili partizane. Da se hrvatski zbjeg nije mogao probiti Dravogradom i da je njegov jedan dio kasnije zadržan na Dravogradu, kao i uopće da su Hrvati bili svladani na austrijskoj granici, njihova je zasluga, bili su pretrpjeli veće gubitke u borbi sa hrvatskom vojskom, što potvrdjuje i činjenica, da je na osnovu njih bugarska vlada uspjela postići oproštenje plaćanja ratnih šteta Titovoj vladi, počinjeni u okupiranoj Makedoniji.

      (Iz članka "Bleiburg" od Hrvoja Bošnjanina.

       

      UKOTVLJENI U katastrofu  (Usidreni, mo. Mile.)

         Obruč oko 20.000 hrvatskih vojnika i isto tolikog broja gradjana na Dravogradu oko podne bio je zatvoren. Zatvorila ga je 17. partizanska divizija s pripojenim joj brigadama, potiskujući još zaostalo mnoštvo od juga dolinom Mislinje (2101 Slo Mislinja dolina) i Gornji Dolič (2102 Slo Gornji Dolič), proširivši se zapadno kod Linden Hofa, 2 km. od Dravograda, južnim krakom trokuta, kojega čini utok Mislinje u Mežu s Mežom. Partizani su mnoštvo tiskali pred sobom prema sjeveru u šiljasti kut trokuta, ili prema utoku Mislinje u Mežu, odvraćajući ga tako od pravca za Bleiburg. (Jedna mala rječica ili potok protječe kroz mjesto Mislinje (to i rijeka Mislinja!) i čak ta ista rječica prolazi kroz Slovenj Gradec i mislim da utječe (obadvije, dragutin) u rijeku Dravu, mo. Mile.)

         Polje na dnu ogromno kotla pred Dravogradom bilo je sve krcatije i mnoštvo sve stješnjenije. Približavanje partizana sve više hrvatskom mnoštvu, pojačano je odjekivalo dovikivanje, da se položi oružje. Vodila su se mala i divlja pregovaranja. Hrvati su tražili slobodan prolaz, (samo ova rečenica : "Hrvati su tražili slobodan prolaz" je očiti dokaz da je Hrvatska Državna Vlada NDH imala diplomatski i politički uzajamni dogovor i sporazum izražen u "MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE" od 4 svibnja 1945. kojeg su ministar HDV dr. Vjekoslav Vrančić i Admiral Bojnog Broda Andrija Vrkljan nosili Savezničkoj Vojnoj Upravi u Italiju. Saveznička vojska u Italiji je uhapsila hrvatsko državno izaslanstvo i time poništili uzajamni dogovor i sporazum sa Hrvatima. Ali Hrvati hrvatskog zbjega na povlačenju nisu znali da su Saveznici prekršili svoj dogovor sa Hrvatima da im se predaju i da ih neće izručiti partizanima na klanje. Mo. Mile Boban, Otporaš.) jer da će u protivnom napasti.

         Mnoštvo je mislilo i govorilo o tim mnogim pregovorima, kao o običaju tih časova. Pregovore je vodilo vodstvo na čelu s generalom Slavkom Štanzeroma zapovjedništvom 51. partizanske divizije, da bi se dobilo na vremenu i izišlo iz najkritičnije situacije. U isto vrijeme gubila se je nada u Engleze. (Hrvati će Englezima oprostiti, jer smo mi Hrvati dobar i plemenit Narod. Da li će naš Dragi Bog i povijest oprostiti tim Englezima koji su svojom privolom prišli na partizansku stranu i time uveliko bili sudionici ovog GENOCIDA nad Hrvatima kod Bleiburga u svibnju 1945., mo. Mile.) Slušanje radio vijesti, koje su u Bleiburgu davane, informirale su o katastrofi.

         General Štanzer s još tri člana najbrže je bio dospio do Bleiburga, gdje se je samo mogao priključiti četici zarobljenih generala i viših časnika. Pregovori su se rasplinuli, a svi viši časnici, upućeni u njih, kasnijih dana svi su poubijani, na čelu s generalom – pukovnikom Slavkom Štanzerom.

         Izdisalo se je. Moral se je srozavao radi nejasne situacije, krivih pretpostavka i razočaranja. Starješine su gubili glave. Samo su borci na obruču još poznavali situaciju, naime, da je neprijatelj pred njima samo koljač, a ne borac. Kako je izgledao prosjek stanja u to vrijeme, opisuje prisutnik marko Božidar:

         "Petnaestog svibnja 1945. Nitko nije znao odgovoriti zašto se ne ide dalje. Prošlo je već podne, a doline zapadno od Dravograda, pred austrijskom granicom, bile su nabijene ljudstvom, kao u ogromnom logoru. Iznad kao grom iz vedra neba padne zapovijed: Neka sva hrvatska vojska odloži oružje! Ta sramotna rečenica označavat će zauvijek najcrnje mjesto na stranicama naše povijesti.

         Preneraženost se odrazila na svim licima. Mnoge su se oči ovlažile nakon ovog zlokobnog predznak budućnosti dogadjaja. Svakome je bilo jasno, da je razoružavanje izvršeno pred partizanima na slovenskom tlu, a ne pred Englezima, kako se je to govorilo vojsci i narodu.

         U jednoj od skupina ustao je neki domobranski časnik i na sav glas povikao skupljenima: "Sram ih bilo, kad su nas mislili predati komunistima! Zašto su nas vodili iz naše Hrvatske? Ovo nije naučila hrvatska vojska. Ovo je poniženje za hrvatski narod !" Svi su mu od reda odobravali.

         I zato, kad su počele rasti gomile odbačenog oružja, ni jedna puška nije bila čitava, ni jedna strojo - puška nije imala zatvarača, iz topova su vadjeni dijelovi - po prvi puta hrvatska vojska nije izvršavala dobivene zapovjedi."(Iz članka "Masovni zločini", izišlog u "Novoj Hrvatskoj", London 1961.) (Prilažem sliku odlaganja oružja hrvatske vojske koja danas može malo dočarati Hrvatima kako je to izgledalo 15 svibnja 1945. Mo. Mile.)

         Pročuo se i proširio glas, nepoznato od koga, da se položi oružje. Na drugoj strani zalepršala se bijela zastava, druga i mnogo njih. Po pravilu u takovim situacijama jedan se povodi za drugim.

         Ni srozavanje nije bilo organizacijski, srozavao se svako za sebe. Nikakvog skupnog predavanja ili kapitulacije nije bilo. Barem se pred partizanima nije skupno pokleklo. Mnogi su se mladji časnici i odvažniji borci sjetili tih trenutaka preporuke pukovnika Frane Sudara - jednog od pregovarača sa partizanima od prije dva dana - da se u manjim skupinama ide u šumu. Prisebniji su se razbježali po šumama. Bježati se je moglo, ali su potištenost i umor bili toliki, da su se samo prisebniji na to mogli odvažiti.

       

      image

       

         Već spomenuti protuoklopni topnik Slavko Truhli u svom članku "U koloni smrti"..."piše : "...U tom momentu najavljeni su pregovori ... Pred jednim kamenim mostom kraj mlina sreo sam poručnika Rogića sa nekoliko časnika i od njih sam saznao, da je u toku predaja. Nije mi bilo na kraju pameti položiti oružje. Bez oklijevanja smo se probili kroz slabi obruč partizana, koji su tek pridolazili i krenuli smo u šumu. Cilj nam je bio dokopati se engleske zone."

         Tako se je od 40.000 hrvatskih vojničkih i gradjanskih osoba počela formirati Titova kolona smrti, s prvim ciljem ili Mariborom ili Celjem, da tamo budu masovno klani.

         Njihov podatak u djelu "Završne operacije za oslobodjenje Jugoslavije 1944 - 1945", Beograd 1957, da su na Dravogradu (2103 Slo Dravograd) zarobili 20.000 hrvatskih vojnika odgovara istini, dok njihov broj od samo 4.000 gradjanskih osoba nije točan, jer je i gradjanskih osoba bilo 20.000. dakle ukupno 40.000.

       

      Nastavlja se (22. dio) strana 97. Na Bleiburgu

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (22. dio)

       

                           OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (22. dio)

                                                       Na  Bleiburgu

         Od prethodne večeri čelo glavne skupine bilo je par stotina metara duboko na austrijskom području, a njezina sredina i zadnji dio razvučeni dolinom Meže, naravno, što dalje od granice, kolona je bila sve rijedja, ali ipak do Dravograda. Osim dolinom Meže povlačile su se skupinice do satnijske jačine i brdovitim zemljištem na trokutu Slovenjgradec (2201 Slo Slovenj Gradec) - Dravograd (2202 Slo Dravograd) - Poljane (2203 Slo Poljane) pa Mežice (2204 Slo Mežica) do Črne (2205 Slo Črna na Koroškem). Od tih sklanjalih se skupinica naraslo je mnoštvo od preko 3.000 osoba, kasnije tamo poklanih.

         Mnoštvo je bilo napeto, jer je toga dana trebala pasti odluka, budući se je 14. svibnja u večer, a po uspjehu nad partizanima, već bilo došlo u dodir s Englezima. Cijeli exodus na austrijsko - slovenskom pograničnom pojasu napeto je izčekivao, šta će veliki pregovori - tek kasnije se saznalo, da se vode u mjestu Bleiburg - donijeti.

         Prethodne večeri bilo se je došlo na nekoliko kilometara pred Bleiburg, gdje se je uhvatio kontakt s Englezima. Tamo je general Herenčić od nekog engleskog majora saznao, da je stvar sa kolonom u redu i da će od Engleza biti primljena.

         Čelo glavne kolone, oko 35.000 osoba, jače povezano neposrednim uspjehom nad partizanima, trebalo je sa svoga mjesta prenoćišta samo koraknuti na početak Bleiburgškog polja (2206 Aut Bleiburg), a slijedila ga je razvučena sredina kolone i još razvučeniji zadnji dio (2207 Slo Poljane).

         Od grla ili šiljka na slovenačko - austrijskoj granici u vidu jednoga lijevka i šiljastog trokuta širi se Bleiburško polje, dubine 2 km i protezanja istok - zapad. Rub lijevka ili osnovicu toga trokuta čine: raskrsnica Hrust (2208 Aut Hrust) - selo Unterloibach (2209 Aut Unterloibach) - potok Loibach (2210 AUT potok Loibach). Oba kratka trokuta ili strane lijevka čine pak blaži brežuljci, dalje viši i strmiji, s dosta uvalica. Poljom prolazi jedini put tik uz brežuljke sjevernog kraka i željeznička pruga od doline Meže, odnosno od Slovenije, koji se obadvoje, kao i praktički cijeli izlaz iz polja, svode samo na jednu točku - raskrsnicu Hrust (2211 Aut Hrust ???) (gdje je to?). Od nje polazi jedan krak puta za Bleiburg, 2 km udaljen, i drugi na zapad, koji je bio u planu Hrvatima. (Vjerovao tko ili ne ali ovi detalji će itekako poslužiti onima koji se odluče snimiti film ove hrvatske povijesne narodne tragedije. To je moje skromno i iskreno predviđanje, mo. Mile.) Zapadni krak vodi odmah mostom preko potoka Loibacha (2212 Aut potok Loibach), a podvožnjakom prelazi na drugu stranu željezničke pruge (2213 Aut potok Loibach). Zato je jedno polje ovakvog protezanja, a raskrsnica ovakvih prednosti, pružalo Englezima i partizanima dobru priliku za zaustavljanje i opkoljavanje hrvatske vojske i gradjanstva, koji su na to polje stizali.

         Na raskrsnici ili zaseoku Hrust (2214 Aut Hrust ???) najprije su se bile zaustavile 7. i 8. partizanska brigada te jedan bataljun 1. brigade 14. divizije, suzbijene po Hrvatima na Poljani (2215 Slo Poljana). U zoru na nju su pristigle i engleske predhodnice, da zajedno s partizanima spriječe Hrvatima put.

         Čelo glavne kolone uz prisustvo generala, još većinom na slovenskom području, kad je svanulo, spremalo se je za pokret i uskoro krenulo naprijed. No kako su prvi redovi stigli pred raskrsnicu Hrust (2216 Aut Hrust ???), bili su po Englezima zaustavljeni i kolona upućena, da sidje s puta lijevo u polje. Mnoštvo, ne znajući o čemu se radi, izvršilo je zapovijed i za jedan sat vremena sva vojska i gradjanstvo bili su prikupljeni i po polju smješteni. Svi su sa nestrpljenjem očekivali dalji razvoj dogadjaja.

         Ovako veliki logor bio je i osiguran. (Prilažem jednu sliku hrvatskog zbjega koja nam može dočarati izgled života u tom logoru, mo. Mile.)

       

       

      thumbnail

       

      Okolo na brdu, obraslom gustom šumom, bile su jedinice Obrambenih Zdrugova i crnogorske nacionalne jedinice, a još više po vrhovima dijelovi Crne Legije i Obrane "crnci".

         Dakle 15. svibnja jutrom na raskrsnici Hrust (2217 Aut Hrust ???) našle su se tri vojske, jedna prema drugoj. Kasnije je glavno vodstvo u dodiru s Englezima primilo druge vijesti, nego prethodne večeri. Bio je došao iz Portschach-a (Poreče) (2218 Aut Portschach) neki engleski general, kojemu se je trebalo ići na pregovore; savezno s njegovim dolaskom čuli su se loši glasovi.

         Sve do misera u 16. sati slivale su se skupine i skupinice hrvatskog zbjega na Bleiburško polje. Gušćih slivanja bilo je medjutim više. Ona su bila predvodjena pojedinim većim formacijskim jedinicama, kojima su se onda putem priključivali manji rasuti dijelovi gradjanstva, a kakova se slika iz nižih primjera dobiva.

        Časničkoj školi ustaških jurišnika bilo se je priključilo mnoštvo. Putujući dolinom Meže iscrpljeni i gladni, u 4. sata stigli su na veliku ravnicu, već punu vojske i gradjanstva (2219 Aut Bleiburg). Saznali su, da su engleske jedinice ispred i da je tu hrvatska vojska zaustavljena. Osobito su bili iznenadjeni, što su se tu nalazile i neke partizanske jedinice, koje su od Hrvata zahtijevale predaju. Manji pregovori, od nekih na svoju ruku, bili su s njima već vodjeni.

         U 9. sati stigao je Stražarski Sklop PTS-a s mnogo priključenog mnoštva, noseći svoje ranjenike iz borbe na Dravogradu. Partizani su putem pripucavali na kolonu i ometali joj prolaz.

         U 9. stigli su iz pravca Klagenfurta engleski tankovi i zatvorili izlaz iz polja na potezu potok Loibach (2220 Aut potok Loibach) - raskrsnica Hrust - selo (2221 Aut Hrust ???) - Unterloibach (2222 Aut Unterloibach), da Hrvati s poljane ne umaknu. Bili su postavljeni jedan do drugoga ne baš u velikom razmaku. (Misli se na engleske tankove, mo. Mile.) Na to su odmah doletjeli 12, engleskih aviona, spustili se nisko i u brišućem letu tri puta preletjeli polje (2223 Slo Bleiburg). Ne sluteći o čemu se radi, u narodu je bilo nastalo neopisivo veselje. Mahali su avionima rukama, a neki su od veselja bacali kape u zrak. Piloti su iz aviona mahanjem ruku otpozdravljali. Jedan je avionski časnik upozorio, da je to samo vojnička demonstracija, da prisile zbjeg na predaju.

         Desetci i desetci hrvatskih vojničkih i običnih zastava vijorile su se u zraku, kao znak pozdrava engleskim avionima i kao znak, da su to hrvatske vojničke jedinice i hrvatsko pučanstvo, koji su svojim dolaskom tu izvršili najveću demonstraciju pred čitavim slobodnim svijetom, dokazujući, da hrvatski narod neće titovog komunističkog poretka ni omržene "Jugoslavije". Pjesmi i veselju nije bilo kraja. Neprestano su pristizivali razvučeni dijelovi glavne skupine.

         Pred 10 sati stigla je jedna veća skupina, u kojoj se čvrsto držao VIII. Ustaški Stajeć Zdrug. On je, probijajući se kroz partizanske zasjede, prethodnog dana pred večer poslije Prevalja (2224 Slo Prevalje) zarobio jednu grupicu od 70 partizana, koje je doveo sobom na Bleiburško polje i tu pustio. U to vrijeme polje (2225 Slo Poljane) je bilo već puno vojske i gradjanskih osoba, s mnoštvom žene i djece, s mnogo kola i čak stoke, ponegdje koza, ovaca i prasadi.

         Vojnički moral bio je uglavnom na velikoj visini. Osobito medju kasnije pristizalim govorilo se je od usta do usta - kao poruka državnih vrhova - da je s Englezima uglavljena časna kapitulacija; odmor od nekoliko dana, primanje novog oružja od Engleza te nakot toga dobrovoljan pokret, zajedno s Englezima i Amerikancima, u borbu protiv Rusa i partizana, dakle svjetskog komunizma. (Kako sam već prije rekao da se je na osnovu ove "časne kapitulacije Englezima i Amerikancima '' napisao MEMORANDUM HDV 4.5.1945. SAVEZNIČKOM GLAVNOM STOŽERU U ITALIJI, mo. Mile.) Vladalo je veliko oduševljenje za tu novu i simpatičnu borbu, koja je imala donijeti Hrvatskoj novu slobodu, iako je vojska bila izmučena i izgladnila. Bilo je rečeno, navodno s pouzdane strane, da povlačenjem zapovijeda general Boban, pregovore da vodi Hrvatska Državna Vlada - na čelu s Poglavnikom - s Englezima, a u domovini da je ostao nadbiskup Stepinac kao nepolitička osoba na čelu naroda, kao zaštitnik njegovih interesa, a general Luburić da vodi domovinski vojnički otpor.

         Jedna miješana skupina, već spomenuta, koja se je Dravograda dotakla ovoga dana ujutro, stigla je pred podne na lice mjesta. Kad su ovi opazili desetak engleskih tankova na jugozapadnoj strani polja, pomislili su, da su oni hrvatska obrana. Kad se je i ovo mnoštvo razišlo logorovati, njime se je napunilo cijelo polje narodom, konjima, kolonama i autima - Poljane (2226 Slo Poljane).

         Manje skupine i družbe neprestano su i dalje stizale, ukoliko im je uspjelo probiti se zakrčenim putem na Dravogradu i svim partizanskim zasjedama i smetnjama na putu.

         Dijelovi V. Zdruga Crne Legije iz Koprivnice (2227 Cro Koprivnica) i vojna škola iz Kerestinca (2228 Cro Kerestinec), koji su pratili 80 djevojčica ustaške mladeži, obučene u hlače i većinom od 15 -18 godina starosti, nisu se prethodnog dana mogle dotaći Dravograda. Zato su ga zaobišli s lijeve strane (2229 Slo Dravograd). Uz neprestane borbe još na vrijeme su stigle preko brda i šuma do Bleiburga i zaustavili se na polju izmedju puta i brda, gdje se prema sjeveru proteže jedna uvala od više stotina metara utisnuta, a bila je prepuna vojske i gradjanstva.

         Bilo je skupina, koje uopće nisu ni dospjele na Bleiburško polje. Najveća takova od 15.000 vojnika i gradjana - muškaraca, žena i djece - zaglavila se je pred mjestom Prevalje (2230 Slo

      Prevalje). U njoj se je nalazio jedan cijeli oružnički odjel. (Prilažem jednu sliku koja bi nas za dva mjeseca punih 78 godina mogla podsjetiti kako je tada taj tužni hrvatski zbjeg s vojskom i civilima mogao izgledati, mo. Mile.)

       

         Oko podne mnoštvu se je činilo sumnjivim toliko dugo čekanje i već se bilo počelo ohladjivati. Sve manje je bilo veselja. Kada se je oko 14 sati kroz mnoštvo pronio glas, da je englesko zadpovjedništvo pozvalo nekoliko hrvatskih generala na pregovore, na svim licima bila je zapažena potištenost. Ljudi su sa zebnjom i strahom očekivali rezultat pregovora. Loše vijesti i strah stalno su se stupnjevali. Došli su i glasovi, da pregovori ne teku u hrvatsku korist. Na osnovu toga nastala je odmah glasina, da engleski general zahtjeva, da se položi oružje i pod pratnjom partizana povrati natrag u Hrvatsku, gdje će svi biti pušteni kućama.

         Ogromni broj svijeta uzgibao se je, kao zrela pšenica na oluju. Vrvilo je, kao u košnici, nešto preozbiljna počelo se je dogadjati.

       

      https://ecp.yusercontent.com/mail?url=https%3A%2F%2Ffaktograf.hr%2Fsite%2Fwp-content%2Fuploads%2F2020%2F06%2Fclipboard02-3-1096x675.jpg&t=1678146125&ymreqid=b683c675-f683-ce6a-1c8f-d40001015f00&sig=ox3xSqxxuhp1Pru5TTt4LQ--~D

       

         Završavalo se je povlačenje. Glavna skupina bila je zaustavljena na Bleiburgu (2231 Aut Bleiburg), a jedno veliko mnoštvo na Dravogradu (2232 Slo Dravograd). Tako se je silna emigracija- nakon osam dana potucanja, gladi i borbe - na 15. svibnja bila slegla, zašavši jedan - dva kilometra u Austriju, nedaleko mjestanca Bleiburga ispod brda Petezena (2233 Aut Petezen) i Karavanki (2234 Slo Karavanke). Još je za sve imala pasti odluka na Bleiburgu. Brojčano stanje zbjega u ovome času na austrijsko - slovenskom pograničnom pojasu, kako je već iznešeno, izgledalo je: na Bleiburškom polju 120.000 (2235 Aut Bleiburg polje), dolinom rijeke Meže 30.000 (2236 Slo Dolina Meže) i na Dravogradu 40.000 osoba (2237 Slo Dravograd).

         Svi su čekali na englesku odluku, kao i onih 70.000 u Klagenfurskoj - Celovec ( ) kotlini. Sa mjesta pošlo se je na pregovore i sa njega je uslijedilo izručenje, što je već nova faza.

       

      Nastavlja se (23. dio)  C  -  Z A L A Z N I C A

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (23. dio)

       

                            OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (23. dio) 

                                              - "C"  Z A L A Z N I Z A  - st. 102

         Kad su partizani 11. svibnja ujutro već potpuno vladali Celjem, zatvorili su put prema zapadu gotovo svima onima, koji do tog vremena nisu bili prošli. Tako je hrvatski exodus bio presječen na glavninu, koja je odmakla, i zaštitnicu sa ostalim gradjanstvom, koja je zaglavila, ako ne već prije Celja, a ono konačno pred njim.

         Koji se nisu više mogli probiti Celju 10. svibnja ili nisu imali sreće umaknuti još 11. ili kasnijih dana, poglavito gradjani, razmislili (mislim, razmijenili, mo. Mile.) su se kao manje skupine na prostoru istočno od Celja, odakle su se mnogi počeli sami vraćati kući.

         Zadnji dijelovi hrvatskog exodus, poglavito dijelovi divizija, koje su posljednje s partizanima vodile borbu, imale su jako usporeno kretanje. Uslijed sužavanja fronte i sve gušćeg ulaska u lijevak, dakle prelaženje iz frontalnog oblika u kolonu i ubrzano povlačenje, postajala je zalaznička uloga ovih 6. svibnja sve važnijom. A kako su Nijemci sužavanje fronte koristili, da ispadaju iz dodira s partizanima i odmaknu, sve su jedinice ne samo štitile gradjanstvo i groš vojske već su

      (francuska riječ "gros" a u ovom slučaju znači "glavnina" mo. Mile.) bile zaštitnica i Nijemaca, koji dakle nisu bili nigdje zalaznica. Tako su sami Hrvati usporavali partizansko nadiranje.

         Dijelovi divizija - ili smanjene divizije - koje su posljednje vodile borbu, odnosno djelomično je nastavile kao zalazničku, bile su i njima su zapovijedali: 15. general Milan Čudina, 3. general Stjepan Mifek, 1. general Fritz, 9. najprije general Zoran, 2. i 5. ustaškom prvih dana general Boban, 8. Lovački Zdrug, I. i IV. Gorski Zdrug i niz ostataka osamostaljenih manjih jedinica. To su one divizije, koje jugoslavensko djelo "Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941 - 1945" spominje pod 12, svibnja 1945.: "... Pilštanj (2301 Slo Pilštan) - Podreseda (2302 Cro Podsreda) - Sv. Petar ( 2303 Slo Sveti Peter) Koper? (2304 Slo Koper), gdje su vodile borbe sa dijelovima razbijenih ustaških divizija, koje su dalje nastojale da se probiju prema Dravogradu i Austriji." Ovdje će ih se skupno zvati "dijelovi divizija".

         Glavni dio ovih jedinica bio je već izvučen kod skraćivanja fronte i kretao se je u glavnini, te dopro do Drave. 

         U ulozi cjelokupne zalaznice vidno se očituju dva kraka i to jedan, koji se je povlačio dolinom Sutle (2305 Slo Dolina Sotle) i drugi, slabiji, na Zidani Most (2306 Slo Zidani Most). Radi zalaznice i njezin položaj pratiti će se po danima do njenog ugasnuća.

         Mora se još reći, da se snage zalaznice, zajedno s pribjeglim joj gradjanstvom, nisu previše žurile naprijed iz razloga, što su im djelomično putovi bile još jače zakrčeni, nego glavnini, jer su se Nijemci predavali i nisu odmicali; jer su ovi dijelovi divizija vodili ljuću borbu, imajući par prvih dana više streljiva, a pred sobom baš češće odrpance partizane, kojima nisu htjeli olako popustiti - nerado su se udaljavali od domovine, budući su se nadali preokretu opće situacije i na koncu: znali su, da moraju izdržati, jer njih nije imao nitko više štititi, što nije bio slučaj kod glavnine, te su zato bili svjesni, da se moraju za glavninu zalagati i tako doprinijeti općem spašavanju zbjega. Ovdje treba istaći dijelove II. Zbora generala Luburića i glavnih Obranbenih Zdrugova, te dijelove I. Zbora, koji su se u zalazničkim borbama naročito istakli.

       

                                                             6.  svibnja

         Zalaznica je branila prilaze Zagrebu, osobito na tri pravca putovima: Ivanić Grad (2307 Cro Ivanić Grad) - Oborovo (2308 Cro Oborovo) - Zagreb ili Zagrebačkom cestom (2309 Cro Zagreb Zagrebačka cesta), Petrinja (2310 Cro Petrinja) - Velika Gorica (2311 Cro Velika Gorica) - Zagreb (2312 Cro Zagreb) i Karlovac (2313 Cro Karlovac) - Desinić (2314 Cro Desinić) - Samobor (2315 Cro Samobor).

         Kod Oborova dan prije II. bojna 8. Lovačkog Zdruga štitila je skupinu od 80.000 gradjana, da stignu Zagrebu. Tom prilikom ova je bila napadnuta od 20 neprijateljski zrakoplova sa oznakom crvenog križa i pretrpila mnogo žrtava. Bojna je takodjer štitila ubrzano povlačenje još zaostalih borbenih snaga.

         Kod Petrinje 15. divizija zadržavala je neprijatelja, gdje se je na jednom mostu osobno založio zapovjednik divizije general Milan Čudina i (tu je) pao. Dalje je zalaznica divizije vodila borbu za dobitak na vremenu kod Žažine (2316 Cro Žažina) i Lekenika (2317 Cro Lekenika).

         Po padu Karlovca zadržavali su neprijatelja ostatci IV. Ličkog Zdruga pod zapovjedništvom satnika Lunge i branili položaje kod desnica još 7., 8. pa čak i 9. svibnja, kada se je skupina povukla preko Plješevice-(Cro?) (2318 Cro Plješevica) za Zidani Most (2319 Slo Zidani Most), gdje je u glavnini već spomenuta.

       

                                                                  7.  svibnja

         Težište neprijateljske navale ovoga dana teko je slivom putova od istoka i jugoistoka k Zagrebu. Neprijatelju je bio pružen jači otpor na potezu s. Komin (2320 Cro Komin) - Sv. Ivan Zelina (2321 Cro Ivan Zelina). Kod Ivanje Rijeke (2322 Cro Ivanja Rijeka) na Zagrebačkoj cesti(?) dok se nisu 5. ustaška divizija i dijelovi 2. ustaške divizije pod zapovjedništvom generala Bobana mogli približiti Zagrebu, bojne 8. Lovačkog Zdruga uspješno su zadržavale partizane. Otpor je bio podržavan i u toku noći izmedju 7. i 8. svibnja.

         Jedinice pod zapovjedništvom generala Luburića zadržavale su partizane kod Hrastija (2323 Cro Hrastinje ???). U noći na 8. svibnja vojnička skladišta kod Vrapča(?) (2324 Cro Vrapće) bila su dizana u zrak po zalaznicama I. Gorskog Zdruga.

         Cijela njemačka fronta: 373 - 41 - 369 - 181 - 22 - 11 - zr. div. - jedan detasman, samo djelomično na bokovima uznemiravana na povlačenju, odlijepila se je od neprijatelja, te su Hrvatski ostajali sve više sami.

       

                                                                      8.  svibnja

         Zalaznice su pružanjem jakog otpora usporavale približavanje neprijatelja Zagrebu. Da bi se dobilo vremena za uzmak hrvatskih i njemačkih borbenih snaga, koje su najviše od juga žurile savskom mostu (2325 Cro Zagreb Savski most) kod Zagreba, prije podne bilo je od strane Nijemaca partizanima ponudjeno primirje, bez kapitulacije, uz uzvrat, da se mostovi neće minirati niti što u gradu rušiti ili uništavati. Nije bilo ništa uglavljeno, ali je čutke s obe strane tako postupano. Oko podne bili su pregovori prekinuti, a vrijeme je iskorišteno za neuznemirivanje povlačenje i do 23 sata se je povuklo.

         Peta i dijelovi 2. divizije po zapovjedništvom generala Bobana (neka mi se ovdje uz ovaj opis dozvoli staviti sliku kuće Viteza generala Ranka Bobana u kojoj se je on rodio 22. prosinca 1907.

       

      https://ecp.yusercontent.com/mail?url=https%3A%2F%2Fi0.wp.com%2Fotporas.com%2Fwp-content%2Fuploads%2F2019%2F05%2Frodna-kuca-boban.jpg%3Ffit%3D860%252C612%26ssl%3D1&t=1678295778&ymreqid=b683c675-f683-ce6a-1cdc-32000101f500&sig=I3W2laS3AUG2t09Ng4RktQ--~D

      ( BiH …)

      Ta kuća je u trošnom stanju. Nitko u njoj ne živi, nitko ju ne uzdržava. Koliko sam mogao saznati Vlasnici kuće su potomci kćeri Rankova brata Petra Boban, nadimak "Puce" Radojke koja se je udala u Poljice veljače 1950. godine, koji žive u Poljicima.Trebalo bi pokrenuti dobrotvornu akciju i za povijest sačuvati ovu kuće, kako bi nadolazeći hrvatski naraštaji znali gdje se je rodio Legendarni Zapovjednik Crne Legije HOS-a NDH. Vitez Ranko, Rafajel Boban. Mo. Mile Boban.)

       

      i 8. Lovački Zdrug uz niz drugih jedinica, bataljunskih i satnijskih jačina, kao mnogo brojna snaga povlačile su se preko bolnice na Rebru (2326 Cro Zagreb Rebro), prema selu Šestinama (2327 Cro Šestine).

         Kroz grad se nisu povlačili, jer nisu imali pouzdanih vijesti da li bi mogli kroz njega neuznemirivano proći, te da se izbjegne eventualni sudar s već infiltriranim partizanima u glavnom gradu, izabran je rečeni sigurniji put. Uz to je bila i zapovijed, da se Zagreb štedi.

         Druga bojna 5. Lovačke pukovnija pod zapovjedništvom bojnika Berislava Gračana (kasnije ubijenog u brodskom zatvoru) na lijevom boku povlačenja doticala se je groblja na Mirogoju (2328 Cro Mirogoj). Prije dolaska do njega susretala je gradjane, koji su na lijevoj ruci nosili znak N. Z. (Narodna Zaštita). Kako je ona bila odigrala veliku ulogu 1941., kod razoružavanja srpske vojske, to su se sada partizani htjeli tim znakom poslužiti kao varkom, da onda mogu lakše razoružavati hrvatsku vojsku i klati hrvatski zbjeg uopće.

         Baš na samom Mirogoju bilo se je sakrilo mnogo gradjanstva, računajući, da tu neće biti borbe. Kada je odmakla hrvatska vojska, ovi tobožnji zaštitari počeli su tu hrvatsko gradjanstvo od reda ubijati. 

      (Za mnoge detalje ovog opisa "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA'' Hrvati nisu znali. Čitati ovo danas, 8 ožujka 2023., za dva mjeseca bit će 78 godina od ove TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA, čovjeku se koža ježi, posebno svakoj Hrvatici i svakom Hrvatu. Prilažem sliku knjige 

      "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA" od 500 stranica, Hrvatska Revija 1976., puna je izjava tada još uvijek živih svjedoka očevidnih dogodovština ovih jugoslavenskih partizana počinjenih zločina nad hrvatskim narodom. Ova dolje slika na 187 stranici iste knjige je karta povlačenja hrvatske vojske i gradjanstva po uzajamnom sporazumu HDV, NDH i Stožera Savezničkih Snaga sa sjedištem u Italiji, kreće prema Bleiburgu. Mo. Mile Boban.)

       

      Na to su se ova bojna i drugi sitniji dijelovi zaustavili i, razgoličivši zaštitare da su partizani, uzeli su gradjanstvo u zaštitu. Razvila se je velika borba. Bilo je tu partizanskog klanja i jauka žrtava, što je nemoguće potpuno opisati. U noći izmedju 8. i 9. svibnja stigla je ova skupina boraca u Šestine (2329 Cro Šestine), gdje se je upravo kod istočnog ulaza odigralo jedno zvjersko ubijanje. Jednoga željezničara, koji je imao petero nedorasle djece, upravo su partizani bili ubili pred ženom i djecom, što je bio služio u Hrvatskoj Državi. (Njemu treba kao i mnogim drugim Hrvatima koji su se borili za Prvu Hrvatsku Državu sa tri (3) inicijala NDH u prošlom stoljeću dignuti spomenik u Zagrebu i dati im ime ulice; a ne - kako to kaže dr. Tomislav Dragun - slušati i odobravati što kaže i što govori gradonačelnik Zagreba Jugoslaven i boljševik Tomislav Tomašević. Po jugoslavenskom i beogradske čaršije receptu, taj mrzitelj svakog hrvatstva od 1941 pa do 1945. Tomislav Tomašević nije toliko mudar koliko su bili glupi oni koji su glasali za njega da on bude čelnik grada Zagreba. Mo. Mile Boban.)

       

      (Iz iskaza Dragutina Schalta od 9. srpnja 1961., Cleveland.)

         Zagrebu su se bile od juga približavale umanjene 3. divizija pod zapovjedništvom generala Mefika i 9. divizija, te u noći prilazile Zagrebom prema Podsusedu (2330 Cro Podsused), gdje su ih bili partizani zadržali.

         Od jugoistoka povlačeći se kroz Zagreb (2331 Cro Zagreb), I. Gorski Zdrug imao je okršaj s partizanima u Vlaškoj ulici (2332 Cro Zagreb Vlaška ulica). Dalje se je povukao bez borbe preko Černomerca (2333 Cro Černomerec) na Samobor (2334 Cro Samobor).

         Zalazničku ulogu u Zagrebu imali su "crnci", Maksovci ili Luburićevci, i bili zadnji, koji su prolazili, razdijeljeni u manje grupe od 20 do 30 ljudi, gotovo svi sa šmajserima, nisu trpjeli, da s prozora izviruju znatiželjnici i motre, koja to vojska prolazi.

         Zagreb je bio već infiltriran partizanima, koji su se u njega ilegalno bili uvukli. Oko 11 sati prvi slabi partizanski klin - od četiri koncentrična - vrlo zaplašeni ulaze od juga (2335 Cro Zagreb) u taj dio grada.

         Došlo je do više okršaja opet u Vlaškoj uliciv (2336 Cro Zagreb Vlaška ulica), a na periferiji grada od Dubrave (2337 Cro Dubrava), te kasno u noći oko Radio postaje (2338 Cro Zagreb). Iz iskaza Rev. Hijacinta Franje Eterovića od 1. siječnja 1961. u Lyncg-u, Nebraska, USA, uzimlje se : "Straža oko Radio postaje dala je ipak otpor i, koliko se mogu sjetiti, na hiljade naboja je ispaljeno u borbi, dok je radio postaja pala. Ja sam imao prilike slušati na radio, kada su partizani ušli u Radio postaju, kako su preuzeli emisiju psujući prisutnim hrvatima ustašku mater, ali i hrvatski je govornik oštro odgovarao i ostala mi je u sječanju jedna konfuzna svadja i izmjena medjusobnih uvreda. To se je dogodilo oko 10 ili 11 sati u noći."

         Na desnom krilu pružale su zalaznice jak otpor kod Draganića (2339 Cro Draganić) te na potezu Sv. Jana (2340 Cro Sveta Jana) - Plješivica (2341 Cro Plješivica) - Klinča Selo (2342 Cro Klinča selo), koje su se sve pred večer povukle na Samobor (2343 Cro Samobor).

         Njemačke su divizije dobile zapovijed, da se neodloženo izvuku iz borbe, gdje su je još vodile s partizanima i povuku se. Teret zalazničkih borba time je pao potpuno na Hrvate.

         U zoru su zalaznice činile vidan luk, naročito "crnci" : od sjeveroistoka, istoka i juga na periferiji Zagreba cestom na Samobor. (Za današnji hrvatski naraštaj riječ "crnci" su bili borci i vojska Crne Legije, tada pod zapovjedništvom generala Ranka Bobnan, mo. Mile.) Imali su zadržati partizane, da može iz Zagreba (2344 Cro Zagreb)  umaknuti još uvijek brojno gradjanstvo, koje je u vidu bujice napuštalo grad. Umanjene divizije nisu se mogle povlačiti u redu, jer su morale štititi i spašavati to gradjanstvo.

         Na ovakvu jednu veću skupinu gradjana, koji su prolazili mimo tvornice cementa kraj Potsuseda (2345 Cro Potsused), partizani su bili otvorili vatru iz jednog svog gnijezda iz svih brzometnih oružja. Za nepunih 15 minuta ležalo je na cesti 600 do 700 gradjana i pogodjeni konji. (Ako se danas, poslije 78 godina ne može se pokrenuti sudski postupak i proces protiv izvršitelja tog gnjusnog zločina, jer su izvršitelji zločina mrtvi, onda bi današnja politička elita države hrvatske sa dva (2) inicijal RH, trebala pokrenuti sudski postupak kako bi zadovoljila pravdu i osudila zločin, kad se mrtvi izvršitelji ovog gnjusnog zločina ne mogu suditi niti osuditi. Mo. Mile Boban.) Jedan odjel satnijske jačine na juriš je zauzeo i uništio gnijezdo. Pristupilo se je bilo čišćenju puta, da se nastavi promet, i prikupljanju ranjenika, koji su molili, da ih se radije ubije, nego prepusti partizanima.

         Zagreb je padao. Partizani su polukružno nadirali iz tri pravca, uz već držanje južnog ruba grada.

         Posljednjih sati pučanstvo Zagreba, iako je medju njima bilo simpatizera partizana, držalo se je mirno i povučeno. Neizvjesnost što će im donijeti novi režim, zatim pametno pozivanje, dok je Radio postaja još bila u hrvatskim rukama, da se vlada mirno i rezervirano, djelovali su i na partizanske simpatizere i stvorili zaključak, da je pametnije ostati u kućama.

         Da budu suzdržljivi poticala ih je naročito okolnost, da hrvatska vojska, koja se je neposredno povlačila kroz Zagreb, nije ni izdaleka davala izgled neke potučene vojske na bijegu. Bile su to jedinice dobro uredjene, prilično odjevene, dobro oboružane, disciplinirane i poslušne zapovjednicima, a vojnici su po raspoloženju više ličili na vojsku, koja se s očitom borbenom dinamikom sprema na nove borbe, nego koja uzmiče pred nekim pobjedničkim neprijateljem. Na vojnicima nisu se zapažali nikakvi strah i briga, naprotiv, na svakom koraku osjećao se je neki duh homerskog junaštva i one spremnosti za borbu, koja se čita u hrvatskom epskom pjesništvu. (Iz iskaza očevidca Rev. Hijacinta Franje Eterovića, kao naprijed.)

       

       Nastavlja se (24. dio) Pad Zagreba, st. 107.

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (24. dio)


                                       OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (24. dio)

                                                          Pad  Zagreba st. 107

         Partizanima su bila otvorena vrata Zagreba. Jačani sve više klinom od prethodnog dana od juga i infiltrirani tokom posljednja 24 sata, već su kontrolirali grad. Klinovima su se približavali gradu. Oko 7 sati ušla im je 21. divizija u grad preko Maksimira (2401 Cro Maksimir), oko podne jedna brigada preko sela Popovec (2402 Cro Popovec) i Sesvete (2403 Cro Sesvete), a istovremeno i 6. im divizija s 1. brigadom preko sela Remeta (2404 Cro Remete).

         Oko podne posljednji "crnci" (Crna Legija, mo.) iz Obranbenih Zdrugova bili su potisnuti pod slabijom borbom put Podsuseda (2405 Cro Podsused).

         Iz iskaza očevidca Rev. Hijacinta Franje Eterovića, kao gore, dalje se uzimlje:

         "Ušavši, partizani su bili ispunjeni nekim neobičnim strahom, kojega su vrlo vidljivo pokazivali. iako su ulice bile posve prazne i nigdje nisu nailazile na otpor, (što i priložena slika svjedoči, mo. Mile.)

       

      partizani su pokazali pravi zečiji oprez, zvjerkanje, pa su kod zaokreta pojedinci pretrčavali ulicu sagnuti i u takovoj brzini, kao da su negdje na terenu u jeku pucnjave i borbe. Prve jedinice nisu bili Hrvati. (Prilažem sliku druge armije generala Koče Popovića koja je prva ušla u Zagreb 8 svibnja 1945., mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

      https://ecp.yusercontent.com/mail?url=https%3A%2F%2Fhrvatska-povijest.hr%2Fwp-content%2Fuploads%2F2022%2F05%2FVIS_290_17-e1652005879115-1024x547.jpg&t=1678393179&ymreqid=b683c675-f683-ce6a-1c33-c7000101fe00&sig=lWRSexRYLPXijuW0rAF2cg--~D

       

      Nekako se je to i pročulo po gradu, da su prvi, koji dolaze, Crnogorci i razni drugi ljudi iz balkanskih unutrašnjosti. Po izgledu davali su neusporedivo gori utisak od bilo koje jedinice hrvatske vojske. Mnogo ih je bilo bosonogih. Gotovo su svi bili obučeni u dronjke, neobrijani, prljavi, sa divljim i uglavnom preplašenim i uzbudjenim izrazom ... Svakako njihov ulazak u Zagreb niti je bilo po čemu sličio na neko junačko "osvajanje", a niti na ulazak neke pobjedničke vojske. 

      (Što i priložena slika svjedoči i tumači, mo.) To je sve takodjer djelovalo i na pro - partizanski dio Zagrepčana, da nisu pohrlili na ulice, da bilo koga pozdravljaju i da se vesele. To je bila i njima prva opomena, da je došlo nešto daleko jadnije i gore, nego što su očekivali i nešto, što ni najmanje ne odgovara stilu čak ni najgorih Zagrepčana."

            Bilo je još mnogo zaostalih hrvatskih skupina satnijskih, pa i bataljunskih jačina, koje su se probijale od istoka put zapada prostorom izmedju Save (2406 Cro Zagreb Sava) i Zagrebačke gore (2407 Cro Zagrebačka Gora), zaobilazeći Zagreb i prolazeći jednim uskim i opasnim prostorom - pojasom. Ovdje je onda bilo opkoljavano i prisiljavano na predaju više tisuća hrvatske vojske.

            Na putu od sela Gračana (2408 Cro Gračani) za selo Šestine (2409 Cro Šestine) bila je napadnuta jedna kolona, napravljena od raznih zaostalih dijelova, i veći je dio od oko 5.000 ljudi bio opkoljen i prisiljen položiti oružje.

         Takodjer je tako bilo prošlo i više skupina satnijskih i bataljunskih jačina kod sela Fratraščice (2410 Cro Fratraščica), Remeta (2411 Cro Remeta) i Bukovca (2412 Cro Bukovec).

         Umanjena 3. divizija pod zapovjedništvom generala Mifeka vodila je zalazničke borbe kod Vrapča (2413 Cro Vrapče) sa neprijateljskom snagom, koja je pokušavala ovladati cestom Vrapče - Podsused (2414 Cro Podsused). Pretrpjela je bila veće gubitke, a general Mifgtek bio je zarobljen.

         Kod Podsuseda (2415 Cro Podsused) i Zaprešića (2416 Cro Zaprešić) hrvatska se je vojska i gradjanstvo odlučivalo na sreću, da li će se povlačiti dolinom Sutle ili Save. Velika se je većina odlučila za dolinu Sutle (2417 Cro Dolina Sutle), što je pokazalo sigurnijim, jer na tom pravcu u naredna dva dana nije bilo mnogo partizana.

         Po padu Zagreba veliko mnoštvo tiskalo se je u pravcu Podsuseda (2418 Cro Podsused), na mostu preko Save (2419 Cro Savski Most), majke su bacale djecu u Savu, te su za njima skakale u vodu, jer nisu mogle dalje. Nije ih bilo moguće spasiti, jer ih je voda brzo odnosila. Partizani su sa okolnih brežuljaka pucali, da poremete smjer povlačenja mnoštva. Na tome mjestu bilo je poubijano 500 do 600 gradjana, najviše žena i djece

      (Ovo treba predočiti današnjoj političkoj eliti druge hrvatske države u dvadesetom stoljeću sa dva (2) inicijala RH., koji ovih dana predlažu da se stavi ime ulice u Zagrebu najveće zlikovke i titove miljenice Milke Planinc. Prilažem sliku te partizanske zlikovke u nadi da će netko proslijediti toj pro-titovoj, pro-jugoslavenskoj i pro-udbaškoj vladi ovo dolje priloženo i zlikovki Milki Planinc, mo. Mile.)

      ---------------------

      Na Kočevskom Rogu (2420 Slo Kočevski Rog) Milka Planinc je 1945. vježbala partizanke kako da zarobljeniku jednim potezom noža odrežu testise i penis. Doveli bi zarobljenika, vezali ga za stol i onda na njima vježbali. Na živim ljudima bi vježbali i vadjenje srca, a na ženama vadjenje maternice. Tako su ih ubijali svaki dan. Te žene partizanke su kasnije to činile i na drugim mjestima. Milka Planinc je zločinac! U partizanima, da dokažete da ste im odani, morali ste ubiti nekog svog. To je sve opisano u knjizi “Svi umiru jednako”. Takve partizanske ubojice koji bi se poslije opijali i pričali o tome što su radili, bili bi likvidirani. Na Bledu (2421 Slo Kočevski Rog), u odmaralištu, bi se odmarali i dobivali nagrade za genocidno ubijanje. Prva nagrada je bila za onog koji je ubio najmanje 3.000 zarobljenika. “Pobjednička” partizantifska vojska nije mogla imati ranjenike bez ruke ili noge - tako je naredio ”DRUG TITO”!, pa ih niste niti mogli vidjeti na boračkim proslavama, jer ih više nije niti bilo.

      Bilo je par slučajeva, da je majka bila ubijena, a dijete joj je bilo na prsima živo. Partizani su znali dotrčati i ubiti dijete, a doklati majku, ako je još bila malo na životu, nadošla je bila također uzburkana noć nakon ovako krvavog dana. (Iz iskaza Dragutina Schlata od 9. srpnja 1961.)

       

         Nijemci su se bili već potpuno povukli izvan domaka zalazničkih borba, gdje su bili uznemirivani sa bokova, slali su partizanima pregovarače.

         Na širem pojasu desnom obalom Save (2422 Cro Zagreb obale Save), zatim na početku puta Zidani Most (2423 Slo Zidani Most) - Celje (2424 Slo Celje) kapitulirale su dvije njemačke divizije - 373. legionarska i 7. SS Prinz Eugen. Prva je bila popunjavana hrvatskom momčadi i nižim časnicima, a tada još uvijek sa dosta Hrvata, a druga sa Nijemcima iz Vojvodine i Hrvatske. Njemački zapovjednici obiju divizija pokorili su se te im se predali.

         Hrvatska momčad i momčad sa hrvatskog područja nije bila zaslužila ovakvo poniženje. Medjutim ovaj ropski postupak njemačkih zapovjednika nije pokolebao morala kod dijelova hrvatske vojske, koji su to vidjeli.

       

         Legionarska 373. divizija bila je krenula 9. svibnja od Samobora (2425 Cro Samobor) put Rake (2426 Slo Raka), gdje ju je službeno predao na 11. svibnja njemački pukovnik Knackfuss.

         Njemačka 7. divizija ovoga dana nalazila se je, povlačenju od Karlovca (2427 Cro Karlovac), kod Samobora (2428 Cro Samobor), gdje izdržavši pred večer još jedan partizanski napad, od njih se je bila odriješila i krenula put Zidanog Mosta (2429 Slo Zidani Most), prepustivši Hrvatima, da dalje sami vode zalazničku borbu, osiguravajući i nju. Kod Zidanog Mosta (2430 Slo zidani Most) kapitulirala je na 11. svibnja sa svojim velikim podvozom, koji je još od par dana prije na Zidanom Mostu smetao i čak jako sprječavao hrvatsko povlačenje.

       

      thumbnail

       

      Nastavlja se (25. dio)  10. svibnja.

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (25. dio)

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - 25. nastavak

       

      Bog! i dobro jutro dragi moji prijatelji,

      Hvala na upozorenju i na želji za nastavcima o opisima OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA!

      Jučer sam pomagao sinovima, blizancima Rafaelu i Stjepanu dovršavati krov jedne građevine na kojoj oni rade.

      Danas subota 29 dana manje od našeg: Najsvetijeg, Najboljeg, Najdražeg i Najznačanijeg Hrvatskog Državnog Praznika DESETI TRAVNJA pišem (25. dio) i stavit ću ga na raspolaganje i čitanje svim Hrvaticama i Hrvatima.

      Najljepša hvala na strpljenju!

      Iskreno vas poZDravlja prijatelj Mile Boban.

       

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - 25. Nastavak

      10  svibnja

         Oko Zagreba bilo je zaostalih hrvatskih borbenih dijelova, koji su se različitom srećom bili probijali, da dostignu zalaznicu. Jednu skupinu bataljunske jačine, koja se probijala preko Sljemena (2501 Cro Sljeme), uhvatio ju je tamo neprijatelj. Takodjer i jednu slabiju u selu Mikuliću (2502 Cro Mikulići).

         Zalaznanica sa gradjanstvom već je bila podijeljena na dvije kolone, koje dalje nisu imale medjusobnog dodira. S neprijateljem se je imalo dodira i bile su vodjene čarke na putovima i to Zagorjem: Zagreb (2503 Cro Zagreb) - Klanjec (2504 Cro Klanjec) i selo Dobrovo (2505 Cro Dubrova) - Bukovlje (2506 Cro Bukovlje), te u dolini Save: Brežiće (2507 Slo Brežice) - Krško (2508 Slo Krško) - Zidani Most (2509 Slo Zidani Most).

         Zagorjem (2510 Cro Hrvatsko Zagorje) su se dijelovi divizija povlačili vrlo sporo. Na Samoboro (2511 Cro Samobor) su još prije podne vodjene borbe, koji je bio nakon povlačenja borbene hrvatske skupine za Svete Nedjelje (2512 Cro Sveta Nedelja) takodjer napušten.

         Sva vojska i gradjanstvo, zakašnjeli i zaostali kod Karlovca (2513 Cro Karlovac), slivali su se tada u jednu kolonu, koja se je povlačila putem na desnoj obali Save (2514 Cro Zagreb Sava). Putem pak na lijevoj obali povlačio se je tek jedan mali dio mnoštva, koje je odmicalo od Zagreba. Desnom obalom povlačili su se razni i izmiješani dijelovi i ostatci 10. i 13. divizije - jer im se glavna snaga bila povukla za vrijeme sužavanja fronte, zajedno sa glavninom hrvatskog zbjega - odnosno dijelovi V. Zbora i osamostaljeni mali ostatci od više ustaških zdrugova. Lijevom obalom povlačili su se kompletna 1. bojna i dijelovi ostalih bojna 8. Lovačkog Zdruga te drugi ostatci mnogih jedinica.

         Na jednoj i drugoj obali Save, približavajući se ulazu u tjesnac i tako sve više nabijene, vodile su zadnje jedinice borbu pred ulazom, dok se nisu u njega probile. Tek po protjeravanju partizana s okolnih visova, moglo se je u njega ulaziti. Ali čim bi se hrvatske satnije povratile na putove, partizani su opet izvirali. Pritisak na cijelu dvokraku skupinu bio je još teži s fronte, putovima, jer ju je slijedila 7. krajiška brigada 10. divizije. Na jednom mjestu blizu Krškoga (2515 Slo Krško) ustaše su bili zarobili i zapovjednika divizije pukovnika Todorevića. (To mu je bilo ilegalno ime, a inače je bio Židov). Poslije je uspio pobjeći.

         Zadnji dio čitave skupine, odnosno zalaznice, kojega su činili razni i izmiješani dijelovi V.Zbora u jačini od tisuću vojnika i kojima se utekli pet stotina gradjana, bio je na ulazu u tjesnac odsječen od glavnine i opkoljen. Partizani su ih lijepim riječima nagovarali, odnosno zavaravali ih, da se predaju. Nešto ih je izmorila borba, a nešto radi lažnih obećanja i u nezgodnom položaju u obruču, ljudi su se predali. Bili su još iste večeri svi pobijeni. 

       

      (Ovdje se mora dodati i to da sam u mojoj hrvatskoj i političkoj emigraciji preko šest desetljeća imao više puta prepirke sa raznim Hrvatima koji su tvrdili da je za vrijeme 1941 - 1945 bio građanski rat. Ja sam se sa tim Hrvatima svađao da to nije bio građanski rat nego isključivo nacionalno hrvatski rat. Građanski rat je bio u Americi 1861-1865 i u Španjolskoj 1936-1939. Kod nas Hrvata u Našoj Lijepoj Hrvatskoj je tada 1941 - 1945 to bio isključivo Hrvatski Narodni Rat, a svi oni koji su se borili protiv tog Našeg Hrvatskog Narodnog Rata su se borili za državu Jugoslaviju, te poradi toga to NIKAKO NIJE MOGAO BITI GRAĐANSKI RAT. To svjedoči i slika Milke Planinc koja kao Hrvatica otišla na neprijateljsku stranu i sa tim neprijateljima se borila protiv Hrvatske Države, što uistinu znači da se je borila protiv hrvatskog naroda u postojećoj Hrvatskoj Državi.

      Milka Planinc titova miljenica i velika zločinkathumbnail (1)

       

      Danas uskrsnih dana godine 2023., politička projugoslavenska ELITA RH sa dva (2) inicijala žele te velike YU ZLOČINKE staviti Milke Planinc ulicu u Zagrebu. Hrvatice i Hrvati OTVORITE OČI, te ne dozvolite da se to ostvari. Ako se to ostvari, bit će očiti dokaz da će za to biti KRIVI I ONI HRVATI KOJI TO DOZVOLE DA SE TO OSTVARI. Vjekoslav Krsnik je rekao da je Zagreb više glavni grad nepostojeće Jugoslavije nego R.H.

      Prilažem poveznicu.

       

      https://otporas.com/zagreb-je-vise-glavni-grad-nepostojece-jugoslavije-ne-republike-hrvatske-piep-vjekoslav-krsnik/

       

      Prilažem jednu poveznicu na kojoj ima više poveznica, poimenice novinara iz Los Angelesa Randy Hagihara intervju s mnom, poslije mojeg hapšenja za hrvatsku državotvornu stvar, četvrtak 25 lipnja 1981. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

      https://otporas.com/we-lost-the-battle-boban-said-for-the-penunsula-times-tribune-tuesday-august-11-1981-but-we-have-not-lost-the-war-he-said/

       

         Kako je klanje teklo, iskazao je učesniku ubijanju tih zarobljenika st. vodnik Jozo Denoble. On je rodom s otoka Brača. U partizane je bio stupio 1943. Jedno vrijeme bio je u osobnoj Titovoj pratnji u Drvaru. Denoble kaže: "...Ispočetka smo lijepo s njima postupali. Uzeli smo im oružje te im govorili, da sada idu svojim kućama. Kad se je bila približila večer, pojačali smo straže ... Čim se je bila spustila noć, naredili smo im, da se skinu do gola ... Neki su na nas vikali i psovali: "Partizani, jeste li tako održali riječ." Drugi je govorio: "Braćo Hrvati, jesam li vam rekao, da će nas oni poubijati, da se ne predajemo!" Na to mu je pristupila jedna drugarica, (Po svim do sada znanim javnim iskazima ta ZLIKOVKA Milka Planinc je bila od početka povlačenja hrvatske vojske i civila u svibnju 1945. godine u toj partizanskoj pratnji, te bi se moglo reći da je ta "drugarica" mogla biti i Milka Planinc, mo. Mile Boban, Otporaš.) te mu govorila, da šuti. Kako mu je pristupila, on ju je udario nogom, da je odmah pala. Uh, ala smo ga iskundačili ... nakon što su bili svi poskidani, povezali smo ih žicom i u većim grupicama za "13. bataljon", kada zaprašim iz šmajsera, po 16 ih pada od jednog rafala. Neke smo odmah bacili u Savu, a ostale smo dali pokopati. (Priložena slika pokazuje te partizanske žrtve koje su oni, titovi partizani tvrdili da su to žrtve sabirnog Logora jasenovca, mol Mile.)

       

      thumbnail

       

      Poslije je na ovoj vrućini toliko zaudaralo od lješina, da se nije moglo pristupiti." (Dokumenat br. 31 i iskaz Aziza kapdžića od 12. travnja 1947., otiskan u "Pokolju" na str. 82.)

       

         Na povlačenju preko Zagorja dijelovi divizija i gradjanstva, koji su zakasnili, nisu bili ovog dana još svugdje uznemirivani od partizana, jer ih nije bilo mnogo. Oni su se znali primicati samo gradjanstvu i skupinama, te iz blizine na njih pucati, ali na vojsku se nisu usudili. Idući prema Pušći Bistri (2516 Cro Bistra Pušća) bila je uz put šikara 4 -5 km. dugačka. Njom su se partizani više puta primicali gradjanskim skupinama i na njih pripucavali. U tom području popalili su i više sela. U jednom su popalili 80 kuća, u kojima su većinom izgorjeli i ukućani. Od sela je ostalo svega 20 kuća(Ova zlodjela su se pripisala Hrvatima i hrvatskoj vojsci. To je najbolje uoči Hrvatski

       ISTRAŽIVAČ partizanskih zločina po Sloveniji gosp, Dragutin Šafarić. Mo. Mile.)

         Najveći dio cijele velike mješovite skupine kretao se je putem na Strmec, te je kod s. Moravče (2517 Slo Moravče) prešao Sutlu (2518 Slo Sutla) i domogao se dobre ceste preko s. Dramlja (2519 Slo Dramlje) na Drenovetz (2520 Slo Drenovec 3 mjesta ?) i Sv. Peter (u šumi) (2521 Slo Sveti Peter).

         Prešavši rijeku Sutlu (2522 Slo Sutla), odnosnu ušavši na slovenačko područje, hrvatska vojska nije imala više mogućnosti, da se snadbjeva ni hranom ni oružjem ni streljivom. Što je gradjanstvo ponijelo sa sobom, bilo je već iscrpljeno i zavladao je glad. Djeca su padala u nesvijest, a roditelji su zadvajali, jer djeci nisu imali što davati jesti. Usput su se hranili korijenjem od repe, što je ostalo na polju od prošle godine. Nastavilo se je povlačenjem prema Celju (2523 Slo Celje). Partizana tu nije bilo ovoga dana.

         I vojska i gradjanstvo, najvećim dijelom pješaci, bili su umorni. Ti su morali izdržavati veće napore, nego oni, koji su pošli iz domovine nekoliko dana ranije, te s dosta prijevoznih sredstava.

         Nijemci su se žurno povlačili k Celju, gdje su onda njihove divizije odlagale oružje partizanima.

       

      Nastavlja se (26. dio) 11. svibnja

       

      OPASKA-dragutin: glavna predaja Nijemaca je bila zapadno uz prugu i rijeku Paku (2524 Slo Šoštanj, Florjan) malo dalje kod Šoštanja na lokaciji Florjan, a to je koji kilometar prije Topolšice (2525 Slo Topolšica), odnosno mjesta potpisa predaje 9.svibnja.

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (26. dio)

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA - 26. nastavak

       

                                                                11.  svibnja

      Zavladavši Celjem odmah poslije prolaska posljednjih hrvatskih četa, partizani su ovoga dana zaustavljali zakašnjele dijelove raznih prispjevajućih kolona. Organizirali su odmah dva logora. Jedan na športskom igralištu u samome gradu (AD Kladivar - dragutin) (2601 Slo Nogometni stadijon KLADIVAR), a drugi u selu Teharju, 4,6km. od grada. Logor u Teharju ( 2602 Slo Teharje) služio je kao prihvatište za zarobljene zakašnjele skupine iz Hrvatske, kao i za kolone smrti, koje su već nakon par dana počele stizati od Dravograda (2603 Slo Dravograd).

      Za jednu veliku skupinu od svega 70.000 osoba bilo je kobno u njenom daljem povlačenju i sudbini to, što su joj partizani presjekli put. Znajući za zapreku, ona je usporavala brzinu kretanja. Ocrtavalo se partizansko opkoljavanje svakoga koraka sve više i pod tim zaprekama teklo je njezino dalje povlačenje.

      Krak savskom dolinom sa svojom zalaznicom u Savin tjesnac ? (2604 Slo Savin tjesnac ?), tokom ovoga dana manje uznemirivan do Zidanoga Mosta (2605 Slo Zidabi Most), na ovome je bio napadan po partizanima, pristiglim od Celja (2606 Slo Celje) i Ljubljane (2607 Slo Ljubljana). Partizani su bili od prije držali zaposjednute okolne visine, taktički vrlo dobro postavljeni.

      Poslije proboja glavnine na 9. svibnja, dva dana kasnije na istim položajima razvila se je nova borba. Ovaj krak bio je jačine od oko 5.000 vojnika, ali većinom s lakim naoružanjem, iako najviše automatskim. Sva puta prema sjeveru od generala Luburića bila je dostavljena zapovijed: "Ili proći živi, ili pasti junački mrtvi!" Vojska, kao i za vrijeme cijeloga rata, poslušala je zapovijed vojničkog zapovjednika, a u ovom slučaju i toliko autoritativnog. Pod zaštitu vojske bilo se je uteklo i par tisuća gradjana. Povela se teška borba prsa u prsa. Partizana je bilo dvostruko više. Borba je trajala 6 sati, i to u noći izmedju 11. i 12. svibnja do pred zoru. Tu je palo oko 500 hrvatskih vojnika, koji su ležali izmiješani s mrtvim partizanima, čiji su gubitci iznosili dvojstruko više od hrvatskih. (Iz sadržaja, što je u "Zapisnik" dao Dragutin Schlat na 9. srpnja 1961. u Clevelandu, Ohio, USA.)

      (Ovakvi zapisi bes podloge koji nema nikakvu loakciju su upitni ili nikakvi - dragutin).

         Krak dolinom Sutle (2608 Cro Sutla),  dosegao je i zadržao se na prostoru: s Podsreda (2609 Cro Podsreda) - s. Sv. Peter (2610 Cro Sveti Peter) - s. Pilštanj (2611 Slo Pilštanj), odakle dalje nije ni krenuo. Zaglavivši se tu, dijelovi hrvatskih divizija, od kojih je taj krak bio sastavljen, opirali su se partizanskim navalama nekoliko dana i na koncu bili razbijeni. Gradjanski izbjeglice medjutim rasipali su se po još širem prostoru, nego vojska. Već su pomišljali na povratak u domovinu.

      (Iz ovih posljednjih nekoliko redova nikako ne mogu odrediti ili ustvrditi gdje su bili ti strašni sukobi?, a isto tako ja nemam skoro nikakve posebne podatke grobišta tih žrtava - dragutin).

      Jedna skupina od 5.000 vojnika ipak se je bila probila noću izmedju 10. i 11. svibnja preko Pilštanja (2612 Slo Pilštanja) - Sv. Jurja (2613 Cro Sveti Juraj) čak do s. Podplata (2614 Slo Podplat), sjeveroistočno od Celja, gdje je u toku ovoga dana bila po 16. partizanskoj diviziji razbijena i većim dijelom zarobljena. Zarobljenici su odmah bili odvedeni u Celje, te razdijeljeni u logore, gdje su se vršila klanja. Ostatak od tih 5.000, koji je izmakao, povlačio se je u pravcu s. Vojnik, (2613 Slo Vojnik). Ovima su se onda priključivali mnogi raštrkani desetci i skupinice, te je tako bilo ponovno uspostavljena jedna jača kolona.

      (Potpuno nejasne lokacije tih sukoba, odakle, kako i gdje, i kamo onda potom dalje? - dragutin).

      Druga jedna skupina, nastala kod Rogaške Slatine (2615 Slo Rogaška Slatina) na stjecištu putova, spajanjem mnogo družba i skupinica, probijalih se i zaostalih iz Hrvatske, odnosno koje su bile zalaznica od pravca Krapine (2616 Cro Krapina), svojom primjernom odvažnošću privukla je i dosta njemačkih skupinica. Tako ojačana pružila je drugoj brigadi 17. partizanske divizije višesatni otpor, a prije nego se je mogla povući, razišla se je u sitnije dijelove.

       

                                                     12.   svibnja      Gornji Dolič

      Krak od Zidanog Mosta (2617 Zidani Most), sada dolinom Save (rijeka Sava je 30km južno udaljena od Celja, ??? – to bi mogla biti SAVINJA !!! koja se slijeva sa Savom u Zidanom Mostu ), probijao se je ovoga dana preko Celja (2618 Slo Celje). Stigao je pod vrlo teškom borbom samo do Laškoga (2619 Slo Laško), (Sada je tu nejasno jer na POVRATKU ??? nije moglo biti sukoba, jedinu je moguće prije na putu za Austriju, još i napomena, da se ništa ne zna o „sukobu“, zna se da je to prije Laškog odnosno iza Rimskih toplica pa onda prema Celju (Laškom???) - - - dragutin). Jednoj skupini bataljuna, od dijelova divizija, uspjelo je probiti se od s. Podsrede (2620 Cro  Podsreda) pokraj Celja (2621 Slo Celje) do Šoštanja (2622 Slo Šoštsnj), a slijedile su je partizanske snage, koje su je tukle strojopuščanom vatrom i do 14. svibnja svladale. (Nikakve posebne hrvatske snage nisu se pojavile u Šoštanju (2623 Slo Šoštanj) na području naselja Florjan  već je tamo bilo oko 150 hiljada zarobljenih-predanih Nijemaca!!!. Poznato je da su na tom području poubijani ljudi na području sadaveć potopljeno selo „DRUŽMIRJE“ u godini 2024 veliko umjetno jezero oko 3km2 površine, još se više puta tamo zapali sviječa uz rub tog jezera!   - - - dragutin)

       

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@1941_1950/$$glava_1945_sost/$$1945--glava.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@1951_1960/$$glava_1951/$$1951--glava.htm

       

      Uspostavljena jača kolona, koja se je prethodnoga dana bila kretala put s. Vojnik (2624 Slo Vojnik), bila je kod njega ovoga dana po dijelovima 16. partizanske divizije dostignuta i razbijena opet na manje kupine i skupinice, koje su ipak dospjele pod silu težu Dravograda (2625 Slo Dravograd) i u zaledju 17. partizanskoj diviziji bile nelagodne.

      Dio dijelova divizija, koji je ostao na prostoru s. Pilštanj (2626 Slo Pištanj) - s. Podsreda (2627 Cro Podsreda) - s. Sv. Peter, (2628 Slo Sveti Peter ?) pokušao se je probiti prema Dravogradu (2629 Slo Dravograd). Sa pristizalim divizijama I. partizanske armije, koje su ga opkoljavale i sve više stezale, vodio je ovoga dana glavnu borbu, odnosno pružao im je najjači otpor. I oni su čuli za ultimatum za polaganje oružja od ovoga dana do sutradan u deset sati.

       

                                                        13.   svibnja 1945.g.

      Sva vojska i gradjanstvo pokrenuli su se jutrom od Šmarjete (2630 Slo Šmarjeta) i Laškog (2631 Slo Laško) prema Celju, udaljenom od Laškoga 10 km. Vojska se je cijeloga dana probijala pod teškom borbom i stigla mu blizu. Neki sitniji odjeli generala Luburića probili su se pokraj Celja (2632 Slo Celje), ali su se zaglavili kraj Dravograda (2633 Slo Dravograd). Ostali nisu mogli dalje ni od Celja.

      (Ne zna se o sukobima prije Celja ili kod Laškog osim manji sukob kod Rimskih toplica (2634 Slo Rimske Toplice) što je 25km prije Celja, grobišta na tim područjima je „KRIŽNI PUT“ a to nije bilo na povratku već na „ZBIJEGU“ nekako prije 13.svibja !!! - - - dragutin)

      Dijelovi divizija na poznatom prostoru nisu se ni obazirali na ultimatum. Po isteku ultimatuma

      nastavile su dvije divizije I. partizanske armije, koje su se kretale pravcem s. Podsreda - Celje i više brigada iz II. armije, pravcem s. Dobrovo (2635 Slo Dobrova ? Dobrna) - s. Bukovlje (2636 Slo Bukovlje - Konjice) - Celje (2637 Slo Celje), opkoljavati dijelove divizija, koji su od toga stješnjavanja trpjeli sve više gubitaka.

       

      Za ovaj dio hrvatskog zbjega ovoga dana nastupio je bio čas predomišljanja. Ne mogavši dalje, a budući su bili još na domaku domovine, razmišljali su, da li ne bi bilo bolje raspršiti se i vraćati tako u domovinu. To bi sve bilo tim lakše, što se je još uvijek moglo van putova šuljati bez većeg zapažanja i smetnja.

      Cijeli prostor izmedju Celja (2638 Slo Celje) , Laškoga (2639 Slo Laško) na Plištanj (2640 Slo Plištanj) i hrvatsku granicu, dolinom Sutle (2641 Slo Sutla) na Rogašku Slatinu (2642 Rogaška Slatina) i opet na Celje (2643 Slo Celje), bio je napunjen hrvatskim izbjeglicama, kojih se je od 13. svibnja već znalo vraćati i od sjevera - od Dravograda (2644 Slo Dravograd), par dana kasnije, kada su se već vraćale i kolone gradjanstva sa sjevera, koje su partizani upućivale put domovine, obično sa slabom pratnjom, mnogo se je gradjanstva odavde priključilo tim kolonama.

       

       

                                                          14.   svibnja 1945.g.

      I borbena skupina na brežuljcima i po dubini puta južno od Celja (2645 Slo Celje) i dijelovi divizija na suženom prostoru s. Pilštanj (2646 Slo Pilštanj) - s. Podsreda (2647 Slo Podsreda) - s. Sv. Peter (2648 Slo Sveti Peter), ili istočno od Celja (2649 Slo Celje), odolijevali su još partizanskim napadima. Pretrpjeli su se veliki gubitci. Svi su čekali da saznadnu, što se dogadja sa glavnom snagom, koja je već trebala izbjeći partizanima i doći u dodir s Englezima.

      Kod ostatka divizijarojevi i pojedine dužine već su kretali put domovine, jedni s namjerom, da se neopazice vrate kućama, a drugi, da nastave borbu u domovini. Osobito ih se više odvažilo poći naredne noći. U manjim skupinama, gdje su borci naginjali ostajanju zajedno, takodjer se mislilo na povlačenje nazad, ukoliko su mogli odoljevati gladi i iscrpljenosti. Već su ovim krajem zarobljenici Nijemci sprovodjeni put Zagreba.

      (Uz sva nabrajanja pokreta, masa ljudi jednih i drugih pak nigdje ni jedne riječi onih oko 8 hiljada pobijenih Hrvata uglavnom civili isključivo na području Gornjeg Doliča (2650 Slo Gornji Dolič) sa okolicom, što na žalost daje sumnju točnosti gore ovih zapisa - - - dragutin)

       

       

      Nastavlja se (27. dio)  15.  svibnja

       

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (27. dio)

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA  (27. dio)

       

      15.  svibnja

         Pod utjecajem radio vijesti od strane partizanske armije i divizija, da glavnina hrvatske vojske na Bleiburgu upravo kapitulirala, dio hrvatskog zbjega u ulozi zalaznice takodjer je podlegao ovoga dana. Preostalo je, da borbu vode dalje male skupinice od jačine nekoliko desetaka vojnika do jedne satnije, koje su se vraćale u domovinu s namjerom, da dalje nastave borbu.

      Ovaj opis je napisao Poručnik HOS-a DŽAFEROVIĆ K. st. 61-69

      Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

         Prvo je u 15 sati popustila skupina južno od Celja (2701 Slo Celje), poglavito bojne 8. Lovačkog Zdruga, te pala u zarobljeništvo dviju partizanskih crnogorskih brigada. Ali jedan broj ih se probio pokraj Celja u pravcu sjevera (2702 Slo Celje).

         Veze sa ostatcima divizija raspale su se. Kružoci boraca bivali su uništavani ili su se skrivali, da vide što će donijeti naredni dan, ili su polazili put domovine bez borbene namjere, ili su manje skupinice, ojačane očevidcima partizanskih zločina, kretale s oružjem, u namjeri, da se domognu hrvatskih šuma.

       

       

         Jedna manja skupina od 62. čovjeka pod zapovjedništvom Krune Vučićevića, na vijest ovoga dana, da zapadni saveznici vraćaju partizanima hrvatske čete, vratila se je s oružjem od Celja (2703 Slo Celje) put Hrvatske (2704 Cro Hrvatska - Klanc). Imali su sa partizanima okršaj u selu Klancu kod Stubičkih Toplica (2705 Cro Stubičke Toplice), gdje su izgubili dva čovjeka. Po danu su se skrivali i spavali, a po noći išli naprijed. Dospjeli su do Kutine (2706 Cro Kutina) i u Krču (2707 Cro Krč) na 18. lipnja dogovoreno se razišli.

         Bilo je "zaboravljenih zalaznica". Jedna takova pod zapovjedništvom poručnika K. Džaferovića, sastavljena od 35 ustaša i nešto oružnika, svi do zubi naoružani, prije napuštanja Hrvatske kod Krapine (2708 Cro Krapina)) napala je iz zasjede sa svim oružjem jednu skupinu od 300 partizana, koja je upravo na njih bila naletjela. Malo koji od tih partizana ostao je živ. Prešavši u Sloveniju i nailazeći svuda na neprijateljsko držanje Slovenaca prema hrvatskoj vojsci, nastavili su oprezno probijati se put Celja (2709 Slo Celje). Bilo je već dva dana poslije 15. svibnja, još na domaku domovine, kada su probijajući se bez sigurnije orijentacije, naišli u jednom selu na 90 domobrana i ustaša, poklani noževima na najzvjerskiji način. Nekima je lice bilo samo jedna krvava masa, drugima prerezani vratovi, trećima su bile lopatama i sjekirama raskoljene glave, a svi su bili povezani žicom. Bili su nagovoreni od slovenskih seljaka, da se vrate u njihove selo i odmore. Kada su bili zaspali, nahrupili su na njih partizani zajedno sa seljacima, svladali ih i onda masakrirali. Osobito su se u tom ubijanju isticale žene. Prodrijevši Džaferović u selo i rastjeravši ubojice, pronašli su u njemu još 30 ustaša i domobrana i oslobodili ih. Bili su crni i krvavi od zlostavljanja. Neke su seljaci bili izboli vilama. Zarobili su nešto teškog oružja, jedan njemački kamion i benzina. Ugibajući se opasnostima putem, bili su skrenuli nazad. Dospjeli su opet u Hrvatsku (2710 Cro - - - Cro). Produžili su dalje voditi borbu, dok od cijele skupine nisu preostala samo 4 čovjeka na životu, koji su na koncu bili zarobljeni. Ti su medju drugima bili odvedeni na jedno mjesto masovnog ubijanja, tu se dvojica pritajili, kao da su mrtvi. Oni su ostali živi svjedoci, da svjedoče kako je završila jedna takva zalaznica i da se po tome primjeru može dočarati, kakva je sudbina bila desetaka tako zarobljavanih. ("Drina", Madrid, travanj 1954., br. 3-5. Članak "Zaboravljena Zalaznica".) (Kao vjerodostojnost ovog opisa prilažem sliku časopisa DRINA br. 3-5 travanj 1954., i sliku stranice "Zaboravljena Zalaznica")

       

         Ovo su bili normalni podvizi i doživljaji mnogih hrvatskih "zaboravljenih zalaznica", koje se nisu htjele predavati krvožednim jugopartizanima. Partizani su bili pohvatali svu silu izbjeglica, koji su se bili na slovenačkom prostoru izmedju Sutle (2711 Slo Sutla) i Savinje (2712 Slo Savinja) razbježali po šumama.

         U jutro ovoga dana zapovjednik svih njemačkih i hrvatskih trupa prije povlačenja iz Hrvatske, general-pukovnik Loehr, iz Grifena u koruškoj dobrovoljno je prešao iz engleskog u partizansko zarobljeništvo u Mariboru. Ova jedna salonska (stara austrougarska!) dobroćudnost nije bila na svome mjestu. (Da se je njemački general-pukovnik Loehr predao Englezima, doživio bi istu sudbinu koju su doživjeli hrvatski vojnici i hrvatski civili koje su Englezi izručili jugoslavenskim partizanima na klanje, mo. Mile.)

       

      U Zagrebu ulica s nazivom Milke Planinc?!!!

      Strava i užas!!!

      Zlo i naopako! piše Božo Šimunović

       

      Na Kočevskom Rogu je 1945. vježbala partizanke kako da zarobljeniku jednim potezom noža odrežu testise i penis. Doveli bi zarobljenike, vezali ih za stol i onda na njima vježbali. Na živim ljudima bi vježbali i vadjenje srca, a na ženama vadjenje maternice. Tako su ih ubijali svaki dan. Te žene partizanke su kasnije to činile i na drugim mjestima - stratištima. 

       

      Milka Planinc je zločinac veliki! 

      U partizanima, da dokažete da ste im odani, morali ste ubiti nekog svog.

      To je sve opisano u knjizi “Svi umiru jednako”. Takve partizanske ubojice koji bi se poslije opijali i pričali o tome što su radili bili bi likvidirani. Na Bledu, u odmaralištu, bi se odmarali i dobivali nagrade za genocidno ubijanje. Prva nagrada je bila za onog koji je ubio najmanje 3 000 zarobljenika. “Pobjednička” partizanska vojska nije mogla imati ranjenike bez ruke ili noge - tako je naredio ”DRUG TITO''!, pa ih niste niti mogli vidjeti na boračkim proslavama, jer ih viče nije niti bilo.

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-bleiburga-12-dio-general-boban-dosavsi-sa-svojim-jurisnicima/

       

       

      16., 17....svibnja

         Zakašnjele manje hrvatske skupine i družbe, koje su se spretno i sretno ugibale partizanima na glavnim putovima, strujale su, pristizivale i prolazile mimo Celja (2713 Slo Celje) i poslije 15. svibnja, a koji dan još kasnije. Ispočetka još nisu gubili nadu, da će se probit do Engleza, iako su se sve više pronosili glasovi, da Englezi Hrvate vraćaju. Medjutim, ove su im se nade od 17. svibnja raspršavale, kada su svojim očima vidjeli prve povorke vraćenih hrvatskih izbjeglica, koji su kao zarobljenici sprovodjeni od sjevera prema domovini.

       

      S U S R E T  S  K O L O N O M  S M R T I

         Ovih dana odigrao se je na potezu Celje (2714 Slo Celje) - Slovenjgradec (2715 Slo Slovenj Gradec) potresan susret. Naime, posljednji živi i službeni ostatak već mrtvog zbjega, ostatak njegove zalaznice, susreo se je s mrtvim zbjegom iz suprotnog pravca. Ostatak zalaznice - jedino moguće na pravcu Celje - Slovenjgradec - susreo se je s čelom hrvatskih mučenika, postalim Titovom kolonom smrti.

         Jedna je skupina od šest - sedam stotina ljudi, još dakle nesrušene slobode, idući dalje, na 17. svibnja kod rudarskog mjesta Velenje (2716 Slo Velenje) srela jednu hrvatsku kolonu, koja je bila čelo Titove kolone smrti. Susret je bio veoma potresan. Od zarobljenika skupina je čula, da su ih partizani poslije prve prerade uputili naprijed, a sami stali otraga vršiti čišćenje, t. j. ubijanje hrvatskih vojnika i gradjana na području Slovenjgradeca, Črne (2717 Slo Črna) na Koroškom i drugih mjesta. (Nekako mi se ovdje opet dozvoli staviti slovu "U" koje sam 1959. god. našao na radilištu gradnje jedne škole u Slovenjgradecu. Mo. Mile Boban.)

       

      (Tvrdnja da je 17.svibnja kod rudarskog mjesta Velenje bio susret, što je moguće i logično. POSJEDUJEM DOKUMENTACIJU SVJEDOČENJA, DA JE BILO MASOVNO UBIJANJE KOD ŠOŠTANJA ili TOČNO NA LOKACIJI „GORICE (2718 Slo Šoštanj - Gorice) TE JOŠ SUSJEDNO NASELJE SADA VEĆ POTOPLJENO SELODRUŽMIRJE (2719 Slo Šoštanj - Družmirje), A BILO JE UBIJENO NEKOLIKO HILJADA LJUDI, UGLAVNOM SU TO BILI HRVATI. VREMENSKO SE NEKAKO PODUDARA TAJ POKOLJ. Zna se da je pridošla jedna jedinica iz Osijeka kao „Hrvati !?“ da su izvršavali nočne pokolje – ta četa je imala oko 85% četnika !!! --- dragutin).

       

       

      "U" slovo koje sam 1959, našao u Slovenjgradecu kopajući podumintu za jednu školu.

       

      Zarobljenici su govorili povorci, da im je s oružjem dalje uzalud ići, jer da će ih Englezi najzad sve povratiti Titu.

         Časnici su tada preporučili, da se svatko snalazi kako može, jer da je sve izdano. Jedni od skupine odlučili su se krenuti u šumu, a drugi, uništiti svoje oružje, priključiti se koloni zarobljenika

       

      PRODUŽENJE ODPORA

         Tako je za Hrvate završio redoviti, službeni rat. Medjutim, hrvatski otpor partizanima nije. Mnogo je poletnih časnika, odvažnih vojnika i primjerni generali Boban i Luburić, razbježavši se najprije, vraćali se put domovine, gdje su kao skupine, skupinice i rojevi ili družbe produžili borbe i gotovo svi u njima izginuli. Borbe su trajale sve do konca 1948. godine.

         Posebnog spomena vrijedna je borba, vodjena na Odžacima (2720 BiH Odžak), u uglu izmedju rijeke Bosne i Save, jer ona spada vremenski medju borbe na povlačenju, preživjevši ih još za dva tjedna. (Za podsjetiti je današnju hrvatsku mladež o toj posljednjoj bitki borbe za našu neprežaljenu Prvu hrvatsku Državu u dvadesetom stoljeću sa tri inicijala NDH, prilažem ovdje par slika i neke informacije sa Wikipedije. Mo. mile Boban.)

       

      194504_Bitka_za_Odzak–Google_dragutin

      Informacije - Opis

      Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Bitka je također poznata i kao jedna od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Srpske novine NIN u broju od 1.lipnja 1975. pišu: Wikipedia

      Lokacija: Odžak

      Datum: 19. tra 1945. – 25. svi 1945.

      Mjesto: Odžak i okolica, NDH (danas BiH)

      Vrijeme: 19. travnja – 25. svibnja 1945.

       

         Kod povlačenja naime iz Bosne koncem travnja 1945., mnogo vojnika, koji se više nisu mogli na vrijeme povući, a baš iz odžačkog kraja, i koji su se sami isticali kao naoružani hrvatski seljaci iz toga kraja, kao i mnogo priključilih se baš seljaka, ukupnog broja oko 3.000 ljudi pod vodstvom Petra Rajkovića i satnika Čalušića, pružali su partizanima čitavog mjeseca svibnja ljuti otpor. ovi su protiv njih morali upotrijebiti tankove i avijaciju. Svladali su ih tek koncem mjeseca svibnja, čime je istom službeno bio završen rat. Nu sličnih manjih borba bilo je vodjeno do konca 1945. i na više drugih mjesta.

       

      image.jpg

       

      Nastavlja se (28. dio) SJEVERNI - LUČNI PUT

       

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (28. dio)

       

                                  OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (28. dio)

                                                  SJEVERNI  -  LUČNI PUT

         Osim glavnom magistralom povlačenja i sa svake strane jednim bližim nesavijenim lučnim putem, kretala se je jedna skupina sjevernim vrlo savijenim lučnim putem, koji je već spomenut kao: Celje (2801 Slo Celje) - Maribor (2802 Slo Maribor) - Leibnitz (2803 Aut Leibnitz) - Koflach (2804 Aut Koflach) - Wolfsberg (2805 Aut Wolfberg), poznata što je u njoj bio Poglavnik dr. Ante Pavelić.

         Njen začetnik činio je ured Upravnog Stožer MINORS-a sa glavarom generalom Pećnikarom na čelu i desetak osoba iz pojedinih odjela Stožera, nešto raznih dužnosnika iz državnog upravnog aparata i dvije satnije oružnika, pošli iz Zagreba (2806 Cro Zagreb) 7. svibnja u 19 sati od Pantovščaka (2807 Cro Pantovščak), svi i sve dalje samo motorizirano. 

      (Ovdje ću na ovoj 119 stranici zastati i nastaviti poslije dolje niže priloženog opisa kojeg sam za 30-etu godišnjicu Proglašenja NDH Deseti Travnja 1941 - 1971. u cijelosti prepisao iz časopisa USTAŠA i stavio na Forum Hrvatski Integralisti 20 rujna 2013. godine. To činim zato da čitatelju mogu usporediti opise "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA" i opise na temi

      "S POGLAVNIKOM NA POVLAČENJU", te usporediti vrijeme, datume i mjesta. To je potrebno kako bi se istina zadovoljila. Mo. Mile Boban.)

       

      S poglavnikom na povlačenju

      (Donosim ovdje bez ikakvih ispravaka jedan opis Prof. Dolores Bracanović koji je izašao u časopisu USTAŠA, specijalni broj posvećen 30-etoj obljetnici Desetog Travnja Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941 - 1971. Prof. Bracanović donosi svoja sjećanja u pratnji Poglavnika od Zagreba pa do sastanka sa svojom obitelji. Čitao sam nekoliko opisa ljudi koji su bili u pratnji s Poglavnikom. Ovaj opis mi je nekako, malo, drugačiji od svih prijašnjih, iako sada ne bih bio u stanju pronaći prijašnje opise te ih usporediti sa ovim opisom. Možda netko od čitatelja ovog opisa mogne nešto reći o tome. Otporaš.)

       

       

      Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustavila se naša kolona kod Novih Dvora (2808 Cro Zaagreb, Novi Dvori). Tu su se medju ostalima pridružila i jedna crna kola.

      "Poglavnik!" reče mi dr. Niedzielski. (Dr. Felix Niedzielski je napisao knjigu SOCIJALNI ESEJI koju je kao drugo dopunjeno izdanje tiskao DRINAPRESS, Madrid, 1964. Knjiga je razdijeljena u tri dijela: 1. Temelji marksističke ideologije, 2. Dislektički i historijski materijalizam, 3. Socijalna nauka Crkve. Prilažem sliku "SOCIJALNI ESEJI", mo, Otporaš.) 


      "Sidjemo, da ga pozdravimo" Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uvijek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas beskrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao: "Još ćemo se vidjeti".

      Osjetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. (Ja mislim da tadašnju vladajuću političku klimu u Hrvatskoj možemo usporediti sa današnjom političkom situacijom vladajućeg VRH RH. Koliko su tada Hrvati bili politički podijeljeni, moglo bi se reći da su toliko i danas; pa iz te perspektive trebamo gledati kako bi se Hrvati osjećali kada bi danas morali napuštati Hrvatsku zbog političke situacije, mo,Otporaš.) 

      Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more - bujica! Sve je isprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici, djaci i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj karti hrvatske državne granice, narod, koji je zahtijevao svoje mjesto pod suncem i tražio uvijek samo svoje, a nikada tudje. (Prilažem zemljovidnu kartu granica NDH., mo.)

       

      Ide nepregledno mnoštvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima sakriva. Ne smatramo ih neprijateljima. 

      Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimili ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svijeta! Možda bi oni iz Londona i Washingtona gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije!
      Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini (2809 Slo Rogaška Slatina).


      8. svibnja. -
      Krenemo prema Mariboru (2810 Slo Maribor). Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolnice u Rogaškoj Slatini (2811 Slo Rogaška Slatina) i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu. Nastaje puškaranje. Bez velikih poteškoća slijedimo put. U Spielfeldu (2812 Aut Spielfeld) oko pet sati popodne sazivlje nas Poglavnik i kaže nam da će Nijemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog, da se preobučemo u gradjanska odijela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu (2813 Aut Klagenfurt).

      9. svibnja. -
      Stiže vijest, da su u Klagenfurtu (2814 Aut Klagenfurt) već partizani. Mijenjamo pravac - Judenburg (2815 Aut Judenburg). U Zeltbergu (2816 Aut Zeltweg) predvečer, iznenade nas Rusi bombadiranjem naše kolone. Ima nekoliko ranjenih. Sve je u vatri. Dosta je stradalo austrijsko pučanstvo, koje je bilo izišlo na ulicu, ne sluteći nikakvo zlo, i mirno gledalo naše povlačenje. Tako su postupali Rusi, iako je već bila najavljena kapitulacija. Od sada računamo i na opasnost ruskog bombadiranja, pa se na zvukove zrakoplova sklanjamo s ceste, što prije nismo činili, jer nas zapadni saveznici nisu bombardirali na povlačenju.
      Namjeravamo ovu noć ostati tu pokraj ceste. General Begić daje naglo nalog za pokret. Trčim u bolnicu po jednog našeg ranjenika. Mrtvi i ranjeni leže pokriveni dekama. U tami ne raspoznajem nikoga. Zovem ga po imenu. Odlazimo skupa. Ni ove noći nema spavanja ni odmora. Bujica se neprestano i polagano kreće, kao da smo na mehaničkim stubama. Ne možemo se zaustaviti niti da bi htjeli, jer oni, koji su iza nas žure se naprijed.

      10 svibnja. -
      Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla 

      zapovijed za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga (2817 Aut Judenburg), a ulaze Rusi. Žurimo se prema Trieben-u (2818 Aut Trieben). Zabasasmo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Trieben-u (2819 Aut Trieben). Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga (2820 Aut Judenburg) i Trieben-a (2821 Aut Trieben) dolaze prema nama Rusi. Stojimo tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i slijedi Poglavnika.
      Šuma se naglo uspinje. Previše nas je na okupu. Dijelimo se u dvije grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kako smo stigli na prvi vrhunac dijelimo se ponovno u dvije grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin (Velimir, mo.) i nas četvero, od kojih su dvojica već mrtvi.
      Spustila se noć. Ne možemo dalje, jer čujemo puškaranje. Prespavat ćemo ili bolje rečeno probjeti tu na jednoj strmini, pod vedrim nebom, hvatajući se stabala, da se ne odskliznemo. Hladno je, a nemamo se čim pokriti.

      11. svibnja. -
      Rano ujutro krećemo, još prije zore. Uvijek kroz šumu u brda. Nemamo hrane, jedna kutija od kile šećera u kockama, je sva naša zaliha. Bratski je dijelimo. Svako par sati jedna kocka po osobi. Čitav dan pješačimo. Spušta se noć. Iscrpljeni odlučujemo približiti se selu. U jednoj seljačkoj šupi, provedemo noć na golom podu tresući se od studeni.

      12. svibnja. -
      Ujutro smo od seljaka dobili mlijeka i jednu kokoš, koju smo zaklanu uzeli sa sobom, jer nismo imali vremena prirediti je. Idemo dalje. Vrhunac za vrhuncem se niže. Prodjemo jedan i mislimo, da ćemo odahnuti a ono drugi uskrsnu pred nama još viši i strmniji(Upoznat sam sa ovime, jer kada samo Kukić (ovo mu je nadimak) i ja koncem pedesetih godina prošlog stoljeća prelazili Alpe iz Italije (2822 Ita Ale Italija-Francuska) za Francusku, imali smo isto iskustvo. Lutajući po tim Alpama bez konačnog kraja, jedva smo ostali živi. Zahvaljujući talijanskim Carabinjerima koji su nas spasili sigurne smrti, ostali smo živi, mo, Otporaš.) Oko nas snijeg. Umorni smo i gladni, gutamo snijeg, da ugasimo strašnu žedj, koja nas muči. To smo predvečerje napokon prešli Taurske Alpe! Na vrhu smo se odmorili deset minuta, a onda smo se žurno počeli spuštati. Padali smo, sklizali se, opet se dizali i kotrljali, ali noć nas nije smjela tu zateći! Konačno smo stigli do prve seljačke kuće.
      Pohlepno
       gledamo kokoš i krumpir, koji smo dobili. To će biti gostba! Kao jedinoj ženi u grupi zapala me dužnost, da to skuham. Kuharsko umijeće nije nikada bila moja jaka strana. Poglavnik, kao da to zna pa će mi smiješeći se: ! A znaš li ti profesorice?" I drugi se smiju. Moj odgovor i držanje bili su nesigurni. Poglavnik mi priskoči u pomoć.
      Uživajući u toplini kuhinje i prvim mirisima kokošje juhe čekali smo strpljivo čas, kada ćemo poslije pet dana pojesti nešto toplo. Okrijepljeniprospavali smo ugodno tu prvu noć, na sijenu u štaglju.

      13. svibnja. -
      U Donnersbachu (2823 Aut Donnersbach), susrećemo drugu grupu Hrvata, pa sijedimo skupa dalje. Žurimo se cestom od Irdninga. Kažu nam, da će na ovoj strani mosta Ennse (2824 Aut Enns) Rusi sada preuzeti stražu. Ako se to dogodi ne ćemo moći preći u američku zonu. Svi smo umorni i iscrpljeni, te ne možemo dalje. Poglavnik nas bodri, da ustrajemo. Na drugoj strani Ennse ćemo se odmoriti! Skupljamo zadnje snage, pješačimo bez odmora. Napokon ugledamo most, i Amerikance kako dolaze Rusima. Taj smo moment iskoristili, da predjemo most. Najradije bi se bacili na travu pokraj ceste, da se odmorimo, ali moramo dalje, još dalje, samo dalje od demarkacione linije. Napokon se zaustavimo u Klankau(?) i tu prespavamo.

      14. svibnja. -
      Nastavlja se pješačenje. Noge su nam umorne i izranjene, pune mjehurića. Čim dodjemo do kojeg potoka uranjamo ih u vodu, da ublažimo bol. Pijemo na svakom izvoru. Voda osvježuje i daje snage za daljnji put.
      Neka žena na cesti stala pred svoju kuću uz veliki kotao i besplatno dijeli svim prolaznicima toplu kavu. Neka joj Bog plati. Taj smo dan susreli i Madjare, kako se u dugom nizu seljačkih kola voze. U Bad Ausse (2825 Aut Bad Ausse) nadjemo prvo konačište na krevetima. Tu se napokon malo operemo i uredimo. Ali hrane nije bilo.

      15. svibnja. -
      U napasti smo, da krenemo, željeznicom dalje, jer smo iscrpljeni dugim pješačenjem, ali doznajemo, da je kontrola na željeznici. Ne preostaje nego šumom na Obertraun (2826 Aut Obertraun). Susrećemo opet jednu grupu Hrvata, koja nas prepoznaje i daje nam jesti. U Hallstattu (2827 Aut Hallstattu) bi htjeli prespavati u jednoj gostioni, ali potrebno je ispuniti prijavnice. Prenoćili smo kod nekih ljudi, koji su nam čak dali i jesti konjskog gulaša, ali se neka njihova stara tetka bojala, da nas primi na spavanje, pa je neprestano htjela ići prijaviti policiji.

      16.svibnja. -
      Morali smo zato još prije zore proslijediti put, koji nas je vodio uz jezero. Poslije toliko vremena osjetih opet ljepotu prirode i pozdravim je kao jednu našu vjernu saveznicu.
      Hoćemo prema Pass Geschutt-u (2828 Aut Gschutt Pass), ali Amerikanci stoje na raskršću i upućuju sve u logor Bad Ischel (2829 Aut Bad Ischel). Stali smo i razmišljali šta ćemo. Nije bilo drugog izlaza, jer su se uz cestu odmah strmovito dizale hrdine i nemoguće je bilo zaobići taj prolaz. Opet nam je Bog pomogao. Straža je na čas ostavila svoj položaj i ušla u kućicu, koja je tamo stajala, a dotle smo mi brzo, prešli. (Neki će se sjetiti kako je prošle godine Večernji List pisao kako su Amerikanci spasili od izručenja Titi Poglavnika Dra. Antu Pavelića u Austriji 1945. Netko bi mogao sada pomisliti da su ovi američki stražari namjerno otišli u tu kućicu kako bi se Poglavnik sa svojom pratnjom, ako bi se ovih četvero osoba uopće mogli prozvati "Poglavnikova pratnja, prebacio na drugu stranu, mo, Otporaš.) 

      U Russbachu (Russbach am Pas Gschutt) (2830 Aut Russbach am Pas Gschutt) smo u jednoj seljačkoj kući skuhali gulaš od krompira što su nam ga seljaci dali.

      17. svibnja.-
      Ponovno smo prošli jednu američku stražu, koja je sve legetimirala osim Poglavnika i mene, jer smo mi bili zadnji u grupi. Pada kiša. Sklonismo se u šumu k nekim radnicima.

      18. svibnja.-
      Približavamo se cilju, još nekoliko brda pa ćemo stići. Pješačimo bez odmora. Kiša sipi.
      Leingreith! (2831 Aut Langreith). Konačno smo stigli. Tu je Poglavnikova obitelj i neki drugi Hrvati. Ostajemo tu svi na okupu očekujući daljnji razvoj dogadjaja.

      20. svibnja. -
      Došli su general Moškov i bojnik Šarić po upute. Poglavnik je po Moškovu poslao poruku dru. Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar. (Ovdje se treba nadodati jedna stvar a ta je da prof. Dolores Braćanović niti jedne jedine riječi ne govori o "Poglavnikovu zlatu" koji da je navodno, po neprijateljskoj promidžbi on odnio sa sobom. Također se često puta spominje i general Moškov kako je išao tražiti po Austriji Poglavnika da mu preda zlato. A što se tiče Poglavnikove poruke koju je po Moškovu poslao dru. Mačeku, nekako mi to zvuči čudno. Zvuči mi čudno je jer dr. Branko Pršelj u Hrvatskoj Revije sve potanko opisao svoj put uz dra. Mačeka iz Hrvatske, mislim 8 svibnja 1845., pa sve do Pariza, gdje su skupa ostali sve do polovice 1947. godine, kada su dobili potrebne papire za ulazak u Ameriku. Po mome mišljenu Poglavnik tada nije mogao znati gdje se nalazi dr. Maček 20 svibnja 1945. Recimo da je Poglavnik po generalu Moškovu i poslao toga dana jednu poruku, ta poruka se je odnosila ili za nadbiskupa Stepinca ili za dra. Mačeka, što je Poglavnik mislio da su oba u Zagrebu. Prilažem ovdje sliku članka kojeg je napisao dr. Branko Pešelj s naslovom 

      "S Predsjednikom Mačkom u Emigraciju". 

      (2832 Slo Šentilj pri Mariboru – NDH zlato)

       

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@ndh_povijest/1945_ndh_zlato/1945_NDH_MAMIC_Ilija_ZLATO-NDH.htm

       

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@ndh_povijest/1945_ndh_zlato/1945_NDH_MAMIC_Ilija_ZLATO-NDH.pdf

       

       

      Pošto se čitljivo vidi i može se na ovoj kopiji pročitati, da su dr. Pešelj, Maček i njihova pratnja napustili Zagreb već 5 svibnja. Ovaj opis je detaljan i tiskanu u H.R. Svezak 4., prosinac 1970g., na st. 757-811. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

      1.lipnja. -
      Poglavnik se prijavio američkim vlastima. (Po svoj prilici iz ovih izvora je Večernji List crpio svoje opise kako su Amerikanci spasili i čuvali Poglavnika, mo.)

      6.lipnja. -
      Navečer čujemo za izručenje i pogibiju hrvatske vlade. Ta nas je vijest porazila.
      Sutradan rano ujutro otišao je Poglavnik iz Leingreitha (2833 Aut Leingreith). Par dana iza toga došli su Saveznici tražiti Poglavnika. Neke su od nas preslušavali i odveli. Osobito su pravili pritisak na obitelj, da bi otkrili Poglavnikovo skrovište. Nitko se od nas nije smio udaljiti od mjesta boravišta.

      Bog je čuvao Poglavnika!

      xxxxx

      Od ovih dogadjaja prošlo je više od petnaest godina. Kroz to vrijeme čula sam i čitala u našem tisku mnogo neistina, dajem zato u javnost ove moje bilješke. Neka bude skromno poljsko cvijeće položeno na grob Poglavnika, - čovjeka velike životne snage, hrabrosti i mudrosti, čovjeka od kojeg kroz sve te dane našeg povlačenja nismo čuli ni jednu riječ tužbe ili pregovora, koji da nije bio ni gladan ni žedan ni umoran ni iznemogao, kao svi mi drugi. Čovjeka, koji je kroz tih dvanaest dana, a i kasnije u emigraciji imao za sve nas samo lijepu riječ pobude i poticaja, koji je bio izvor naše snage i naše nade u budućnost.

      Prof. DOLORES BRACANOVIĆ.
      (Eto, neka se i ova strana medalje zna. Poznato je da je Dinko Šakić napisao knjigu 

      "S Poglavnikom preko Alpi". A i drugi su o tome pisali. Doći će vrijeme da će se netko potruditi i sve pronaći, sve dobro proštudirati, kao što se je i sv. Biblija kroz dva milenija študirala kako bi se saznala živa i prava istina. A naša živa i prava hrvatska ISTINA je ta da je dr. Ante Pavelić u siječnju 1929. godine utemeljio Hrvatsku Revolucionarno Organizaciju Ustaša, dao moto "Ljuta trava na ljutu ranu", izradio temeljna pravila u 17 Točaka Ustaških Načela", Proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku sa tri inicijala NDH, Stvorio najdržavotvorniji hrvatski državni praznik Deseti Travnja. To su zasade i vrline dra. Ante Pavelića, Poglavnika NDH. Mo. Mile Boban, Otporaš.)


         U Rogaškoj Slatini (2834 Slo Rogaška slatina) na 8. svibnja oko 15 sati priključio se je skupini šef države Poglavnika dr. Ante Pavelić sa svojom užom svitom i jednom satnijom PTS-a s lakim naoružanjem i manjom radio napravom, glavar glavnog Stožera hrvatskih Oružanih Snaga general Tomislav Sertić sa desetak osoba svog ureda, zatim general Gaščić, Prohaska i Praunspreger, kao i mnogo pojedinaca iz javnih služba i privatnika, na 200 kola, auta i kamiona, a sada pod zapovjedništvom generala Vilka Begića.

      Nastavlja se (29. dio) strana 120.

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (29. dio)

                             OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (29. dio)

         Namjera je najprije bila kretati se ustaljenim pravcem preko Celja (2901 Slo Celje), no budući je ono bilo ugrožavano od partizana, odluka je bila pala za bliži, nezavijeni lučni put Maribor (2902 Slo Maribor) - Dravograd (2903 Slo Dravograd). Krenuvši prema Mariboru, par kilometara pred njim partizani su bili pokušali napasti skupinu. Nakon puškaranja i bez većih poteškoća je stigla u Maribor.

         Saznavši medjutim u Mariboru, da je i sam Dravograd ugrožen od partizana, odlučili su se za sjeverni, vrlo savijeni lučni put: Maribor (2904 Slo Maribor) - Leibnitz (2905 Aut Leibnitz) - Koflach (2906 Aut Koflach) - Wolfsberg (2907 Aut Wolfsberg) i tako u većem luku zaobići opasnost dravogradske depresije. Skupina je produžila gradačkom cestom do Wildona (2908 Aut Wildon). Na njoj, u Spielfeldu (2909 Aut Spielfeld), oko 17 sati dr. Ante Pavelić upoznao je uglednike, da pošto će Nijemci te noći kapitulirati, da je glavni zadatak skupine ostaviti što prije rusko područje. Dao je nalog najbližima, da se preobuku u gradjanska odijela.

         Kod Wildona (2910 Aut Wildon) krenula je skupina u dolinu riječice Kainacha (2911 Aut Kainach) i, kretajući se njome, kod Koflacha (2912 Aut Koflach) 9. svibnja jutrom prešla je u dolinu riječice Lavana (2913 Aut Lavana rijeka), na Twimberg (2914 Aut Twimberg). Odatle je produžila na jug, put 12km udaljenog Wolfsberga (2915 Aut Wolfsberg), dakle usmjerivši se hrvatskom exodusu iz obratnog pravca.

         Pred Wolfsburgom (2916 Aut Wofsberg) od sjevera zaustavila se je motorizirana karavana. Vrhu uglednika - koji je netom susreo Englez, a znao da partizani pritišću Celje (2917 Slo Celje) i Dravograd (2918 Slo Dravograd) i upravo čuo, da su već i u Klagenfurtu (2919 Aut Klagenfurt) - trebalo se je bilo odlučiti, hoće li k hrvatskom zbjegu ili od njega. Tri puta se je povorka bila okretala nazad, da bi se poslije par stotina prevoženih metara, u kolebanju, opet vraćala na isto mjesto, i onda trećega puta, za jedne konačno, zašla put sjevera do zaseoka Wiesenau (2920 Aut Wiesen), jedan i pol kilometar pred bad St. Leonhardom (2921 Deu St.Leonhard). Tu se je bilo odigralo drugo kolebanje i pala konačna odluka. Glavari obadva stožera, general Sertić i Pećnikar sa osobljem svojih ureda, dosta drugih dužnosnika i oružnici krenuli su K ZBJEGU putem Wiessenau (2922 Deu Wiessen) – Kliening (2923 Deu Kleining) – Lolling (2924 Aut Lolling) - Kl. St. Paul (2925 Deu St. Paul) - St. Johann (2926 Aut St. Johann) – Klagenfurt (2927 Aut Klagenfurt), a ostali OD ZBJEGA put sjevera – Jedenburgu (2928 Aut Jedenburg)(Prepisujući ovo 14 ožujka 2023. godine, dakle za 2 mjeseca bit će punih 78 godina od ovih tužnih, tragičnih i žalosnih uspomena hrvatskog exodusa, osobno se pitam tko bi mogao biti izravni pisac ovih dogodovština, ovih svih detalja, posebice detalja oko Poglavnika i njegove pratnje; dok, u prošlom (28) opisu iznesen je opis profesorice Dolores Bracanović "S Poglavnikom na povlačenju", gdje se opisuju sasvim drugačiji doživljaji Poglavnikove pratnje. Ali, u svakom slučaju i iz svih ovih sakupljenih s brda i dola izvještaja, istina će se saznati. Mo. Mile Boban.) 

      Prvi su se najvećim dijelom smjestili u logoru Krumpendorfu (2929 Aut Krumpendorf), odakle su onda bili izručeni.

         Skupina za sjever, koju je dalje vodio general Vilko Begić, (prilažem sliku generala HOS-a Vilka Begić, mo. Mile Boban.) 

      Domobranski_oklop_Donji_Vakuf

      Vilko Begić

      General Begić prvi s lijeva, Ministar Šumarstva i Rudarstva, Ivica Frković lijevo

      pozadi njega, te potpukovnik Rafael Boban desno.

       

      i u kojoj je bilo dakle dr. Ante Pavelić, bila je po tome u Zeltbergu (2930 Deu Zeltberg) (Bad St. Leonhard) (2931 Deu Bad St. Leonhard) bombardirana po ruskoj avijaciji, poslije već stupanja na snagu njemačke kapitulacije.

         Da bi se mogla pratiti daljnja sudbina ove skupine, pretiskava se od odnoseći se najglavnije iz članka prof. Dolores Bracanović, Argentina: "S Poglavnikom na povlačenju", izašlom u broju 291 - 2 - 3 - 4 "Hrvatska" od 10. travnja 1960., Buenos Aires: (Prilažem sliku opisa "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA '' st. 121 tog opisa prof. Dolores Bracanović, kojeg sam ja stavio na opis br. 28., ne znajući da će ovaj isti opis biti u ovoj DRINI br. 2. 1963. Zato ga neću prepisivati, jer je već prepisan i napisan u broju 28. Prilažem poveznicu opisa br. 28 za one koji žele kontrolirati i jedan i drugi opis. Ispod ove slike ja nastavljam opisom br. 29. Mo. Mile.)

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-bleiburga-28-dio/

       

      image

       

                                     PRIMORSKIM POJASOM

         Terenski odvojeno, kao sporednim lijevim pravcem povlačile su se Hrvatske Oružane Snage i gradjanstvo iz Like, Gorskog Kotara, Primorja, Istre i Trsta, kopnom i morem, koji su do posljednjih dana još tamo bili, općim pravcem na Trst, s namjerom, da se probiju dalje u Italiju i u susret Englezima. (Ja ne mogu odoljeti dok ovo prepisujem a da ne ponavljam - ne za mene i one koji to znaju - nego za hrvatske naraštaje to da je Hrvatska Državna Vlada NDH imala preko političkih i diplomatskih kanala veze sa Zapadnim Saveznicima za povlačenje HOS-a i građanstva prema zapadu, tj Austriji kojima će se predati. U to svrhu je HDV napisala Glavnom Stožeru Savezničkih Snaga koji se je nalazio u Italiji MEMORANDUM i 4 svibnja 1945. ministar HDV dr. Vjekoslav Vrančić i Admiral HRM Andrija Vrkljan bili zaduženi da taj MEMORANDUM HDV odnesu i predaju Savezničkim Snagama u Italiju. Prilažem sliku te knjige kao i poveznicu opisa br. (9) OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA gdje se nalaze detalji hapšenja ministra 

      HDV dr. Vjekoslava Vrančića i Admirala HRM Andriju Vrkljana.

      (Po djelu dr. Vjekoslava Vrančića “S bijelom zastavom preko Alpi", Buenos Aires, 1953.) (Prilažem sliku knjige “U SLUŽBI DOMOVINE”, Buenos Aires, 1977.

      thumbnail (3)

      Kako se i na korici knjige očito vide naslovi

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-bleiburga-kobni-mercedes-drina-br-2-1963-9-dio-dio/

       

      Sada se postavlja jedno ozbiljno povijesne naravi pitanje URBI ET ORBI tko je koga izdao? Tko je lagao? Tko je pogazio svoju riječ: HRVATI ili ENGLEZI tj. ZAPADNI SAVEZNICI? Bog je Milostiv, Bog je Pravedan, Bog će po našim djelima nama svima Suditi, pa tako će Suditi i Zapadnim Saveznicima što su izručili Hrvatsku Vojsku i Hrvatske Civile jugoslavenskim partizanima na klanje, te tako bili sudionici tih stravičnih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom. Moja opaska Mile Boban, Otporaš.)

       

      Kopnom su se povlačili hrvatski legionari 392. njemačke divizije, dijelovi 11. hrvatske pojačane divizije, osobito njezinih ustaških sastava, razni manjih ustaških postrojbi lokalne službe i dosta gradjanskih izbjeglica, ukupno oko 10.000 osoba.

         Mnoštvo nije imalo mnogo svoje riječi, jer nije imalo neke neposredne hrvatske vlasti nad sobom, kad se je bilo otisnulo iz domovine. Vodjeno po svojim zapovjednicima i izbilim prvacima kružoka, bilo je ovisno i jako upućeno na VII. njemački korpus, kao regularnu najvišu njemačku borbenu vlast u otporu protiv partizana, pod zapovjedništvom generala planinskih trupa Kublera, u početku odsutnih časova na Rijeci (2932 Cro Rijeka).

         Ovisnost o korpusu u ispravi o njegovoj kapitulaciji partizanima glasi: "Hrvatski fašisti, uključivši legionare kao i kod korpusa nalazeći se gradjani ..." Točka 10. "Propisa C" od 6 - 7 svibnja 1.945. u Ilirskoj Bistrici (2933 Slo Ilirska Bistrica), po djelu E. Schmidt - Richtberg "Das Ende auf dem Balkans", Heidelberg 1.955., str. 162.)

         Drugi partizanski napadni klin vodio je preko Ilirske Bistrice (2934 Slo Ilirska Bistrica) (prvi preko Zagreba) s ciljem, da se što prije domognu do Trsta (2935 Ita Trst) i budu što jačim čimbenikom u zaledju Tršćanskog zalijeva(2936 Ita Trščanski zaljev). Zato su pojurili s jačom snagom još o koncu travnja pojasom Ilirske Bistrice.

         Nastao je bio vrtlog uzmicanja i ugibanja partizanima na cijelom širem predtršćanskom prostoru, u vrtlogu odigrala su se bila tri hrvatska udesa: na pojasu Rijeke (2937 Cro Rijeka), na pojasu Ilirske Bistrice (2938 Slo Ilirska Bistrica) i Trstu (2939 Ita Trst).

         Oni hrvatski izbjeglice, koji su stigli na Rijeku (2940 Cro rijeka), gledali su dakle zaštitu u njemačkom korpusu. On se je do 30. travnja branio iz opkoljenog i zatvorenog šireg područja Rijeke (2941 Cro Rijeka), a onda se iz njega probio 1. svibnja s ciljem, da dospije do Ljubljane (2942 Slo Ljubljana). S njim se je izvukao i najveći dio hrvatskog zbjega.

         Na pojasu Ilirske Bistrice pak, pojasom zamrežene i isprepletene situacije, bez izrazite fronte, već samo borbenih prostora, partizani su bili zaveli naivnog i nelojalnog prema Hrvatima generala  Kublera, časnika na krivom mjestu, s drugim generalima i višim zapovjednicima. Da bi se naime domogli hrvatskog zbjega kod njemačkog korpusa uz ostalo, zaključili su partizani, kako je već gore napomenuto, kapitulacija, upadljivo kulantnu, ili obećavajući osoblju korpusa povratak kući.

         Moralo je inponirati tim generalima, što su ih divljački partizani u kapitulacijskoj ispravi počastili, da će cijelo osoblje korpusa - časnici, dočasnici i momčad - do daljnje odredbe biti podčinjeno zapovjedništvu 8. "udarne" (a koja im trupna jedinica nije "udarna"!) divizije. (Točka 4 "Propisa B"). Naravno, bila su i lukava obećanja o osobnim privilegijama.

         Za uzvrat general Kubler preko svog zamjenika generala von Hoeslina završio je gore rečenu točku 10, da cijela glasi: "Hrvatski fašisti, uključivši legionare kao i kod korpusa nalazeće se gradjanstvo, imaju se izručiti."

         Kada su se partizani domogli tog dijela hrvatskog zbjega i inače već poklopili korpus, stigla je generala Kublera sa krivcima neodklonjiva sudbina. Partizani su ima na 12. svibnja otkazali ugovor pod izlikom nekih nerazjašnjenih sukoba (str. 137. gornjeg njemačkog djela), odvojili časnike od momčadi i odveli u zarobljeništvo, da i njih pokolju. (Od "A" do "Z" ovi opisi Ante Ljekića "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA" koji se nalaze u časopisu "DRINA" br. 2 1963., su uistinu potkrijepljeni mnogim vjerodostojnim dokazima, mjestima, imenima itd. Meni se je osobno javio gosp. Dragutin Šafarić, Hrvatima vrlo dobro poznat kao ISTRAŽITELJ hrvatskih grobišta po Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje, da on čeka završetak svih ovih opisa, te će on tada sve staviti u jedan svežanj, s jednom poveznicom na kojoj će svi ovi opisi biti, i možda će sve skupa biti nekih 200 ako ne i više stranica. Ja se u ime moje i svih čitatelja ovih opisa najiskrenije toplo zahvaljujem na njegovoj dobroj i plemenitoj želji za taj nesebični i zahvalni rad. Mo. Mile Boban.)

         Nešto markantnije sa hrvatske strane nije se bilo medjutim odigralo, osim ostalih i vapijućih k nebu i hrvatskih grobova.

       

      Nastavak (30. dio) i"Bivši partizan Branko Babin, sin Rudolfa,...

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (30. dio)

       

                             OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (30. dio)

         Bivši partizan Branko Babin, sin Rudolf, rodjen u Babindolu kod Zadra 28. 2. 1928., u svojoj izjavi od 25 svibnja u Rimu, veli uglavnom o Nijemcima, nešto i o Hrvatima:

         "Mobiliziran sam u partizansku vojsku u listopada 1944. i to u autočetu 19. dalmatinske divizije, jer sam po zanimanju mehaničar. Pošao sam .... Likom, Hrvatskim Primorjem i Istrom, prateći iz izvjesne daljine operativne jedinice.

         Malo dana nakon završetka rata došli smo u Ilirsku Bistricu i tu ostali desetak dana. kroz to vrijeme vidio sam mnoštvo njemačkih ratnih zarobljenika, a malo domobrana; ustaša i četnika tu nisam vidio, jer su partizani u razgovoru spominjali, da bi zarobljene ustaše na licu mjesta ubijali. Pričali su mi drugovi, da je bilo oko 20.000 njemačkih zarobljenika .... Strašno su izgledali, izgladnjeli, poderani, često bosi .... vidio sam .... pojedine lješine njemačkih zarobljenika već u stanju raspadanja .... prema Ilirskoj Bistrici iz Rijeke vidio sam na mnogo mjesta masovne grobove u obliku trokuta, neke dugačke 10, i 20 metara .... Zarobljenike su pratili ljudi iz V. Dalmatinske brigade .... do Rijeke i Zadra pješice, tumačeći time, da su tobože nju (15. brigadu 19. dalmatinske divizije kaznili, radi lošeg postupanja sa zarobljenicima ...."

      -----------------------------------------

      (Kako ovaj opis nema priloženog izvora, pregledao sam dvije knjige "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA", koje je tiskala "Hrvatska Revija". 

      Obje knjige su pune imenima, prezimenima, mjestima i datumima iskaza očevidaca partizanskih i imaju po 500 stranica. Jedna je tiskana 1976. a druga 1977. godine. Pregledao sam ove knjige ne bih li našao iskaz ovog partizana Branka Babina. Nisam ga mogao na brzinu pronaći što ne znači da nije tu, ako je tu, ali sam našao desetak i više slika s bleiburškog groblja a neke od tih slika prilažem ovdje. Slike su iz knjige tiskane 1976.

       

      Prva (1) slika je dvije knjige "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA"

       

      Druga (2) slika je sa dvije slike. Ja ću prepisati šta ispod njih piše. Ispod slike lijevo piše:

      GROB HRVATSKIH VOJNIKA NA BLEIBURŠKOM POLJU, OD 1945-1974., njegov prvi izgled  (3001 Aut Bleiburg, groblje), s izvornim natpisom.

      (vidi članak "Bleiburg" - mjesto hrvatskih pohoda"),

      Ispod slike desno piše:

      GROB HRVATSKIH VOJNIKA NA BLEIBURŠKOM POLJU, od 1945. - 1974. - prije njegova prekapanja po njemačkom, "Crvenom Križu", 3 kolovoza 1974,

      (3002 Aut Bleiburg, Unter-Loibach - groblje)

       

      Slika (3) je moj prvi posjet bleiburškom groblju u kolovozu 1968.

      Prilažem ovdje pismo kojeg sam pisao jednom prijatelju 17 svibnja 2020. koji je od mene tražio neke podatke kako je došlo do te posjete. Sadržaj pisma je ispod ove slike.

       

       

      Odgovor prijatelju Hrvatu 17 svibnja 2020.

       

      Bog! dragi moj prijatelju,

      Kako sam ti prije dva dana rekao da ću potražiti sliku kada sam bio na Bleiburškom (Unter-Loibach) groblju u kolovozu 1968. godine. Pronašao sam ju na portalu otporas.com pa ti ju šaljem. Slika  nije  najjasnija, jer je u boji i tako je to bilo u ona doba. Ali svakako bih ti želio reći kako je do toga došlo.

      Moj pok. brat Rafo se je oženio sa Zdenkom Prlić u Trstu točno na Veliku Gospojinu 1968. godine. Tu smo bili preko dva tjedna. Sreo sam neke tu u Trstu koji su mi rekli da su tu u Trstu  (3003 Ita Trst – UDBA ubija)  prije nekoliko dana poginuli Ante Znaor i Josip Krtalić; da im je netko podmetnuo pakleni stroj u njihovo auto. Tu sam odmah rekao sam sebe da ću u povratku za Pariz otići na Bleiburg. Tako je do toga došlo. Sada ću nastojati opisati koliko me sjećanje drži, jer danas je sasvim drugačija stvar i pogled na ovo groblje nego što je to bilo tada, te godine 1968. Slika nije najsjajnija, pa ću zato nastojati pojasniti neke stvari.

      Počmi brojiti grobnice, bilo s desna bilo s lijeva, ima ih pet, što je svaka grobnica predstavljala po sto tisuća žrtava, ukupno pola milijuna Hrvata stradalo uzrokom predaje na Bleiburgu.

      Tako nekako i Ivan Prcela piše u knjizi “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”. Ja sam na četvrtoj grobnici s lijeva. Ako se dobro zagledaš, mogu se primijetiti željezni križevi i na jednom, trećem križu se očito vidi vojnička kaciga. Dok sam to pomno pregledavao i pratio, opazih jednu ženu koja znatiželjno hoda oko groblja. Tužan i sav u mislima sam prišao k njoj, predstavio se i rekao odakle sam došao, našto mi je rekla svoje ime kojeg nisam zaboravio, i da mi je rekla da joj je ime Helena Kosmatsch. Reče mi da stanuje tu u toj kući i pokazala mi rukom. To su te kuće koje se vide uz groblje. Pitao sam ju od kada tu živi, našto je rekla da je ona Slovenka i da se je tu rodila i da tu živi. Tada mi je rekla da je bila svjedok tih partizanskih zločina. Rekla mi je da su oni i seljani  (3004 Aut Unter-Loibach), iza kako su partizani otišli, sami pokopavali mrtve i pobijene Hrvate. Također mi je rekla da su se svi mještani dogovorili da neće tu zemlju obrađivati, gdje su pokopani Hrvati.

       

      http://www.hrhb.info/showthread.php?t=6983&page=2

       

      Eto dragi moj prijatelju, još mi lebdi ta žalosna uspomena na ove naše pobijene Hrvate. Ja sam ovo stavio u nastavcima na portal otporas.com. Ovaj dolje niže je br. 3. Ja ti sada prilažem poveznicu gdje se sve nalazi, od početka do kraja.

       

      https://otporas.com/sto-mnogi-hrvati-ne-znaju-jest-prvo-organizirano-hodocasce-na-bleiburg/

       

      Javite mi da znam da li si sliku dobio ili ne.

      Bog! Pozdrav. Bog! Mile.

       

      Slika (4) ima četiri (4) slike. Ja ću napisati ispod svake šta tu piše.

      prva slika lijevo piše:

      FURGONETA NJEMAČKOG "CRVENOG KRIŽA" (D - KS 649) ODVOZI 3. kolovoza 1974. SMRTNE OSTATKE HRVATSKIH VOJNIKA, ISKOPANE IZ ZAJEDNIČKOG GROBA U UNTER-LOIBACH-u. (3005 Aut Bleiburg, Unter-Loibach groblje)

      Na slici desno vidi se cvijeće završenog groba.

      Na slici dolje lijevo piše  (3006 Aut Unter-Loibach):

      NIKICA MARTINOVIĆ, zapovjednik "Počasnog bleiburškog voda", ubijen po Udbi 17 veljače 1975. 

      (Roman Leljak je kasnije pronašao da ga je ubio udbaški plaćenik Milan Dorič, mo. Mile Boban.) 

      (Snimljeno 10 travnja 1966., na grobu bleiburških žrtava.)

      Na slici dolje desno piše:

      SADAŠNJI GROB BLEIBURŠKIH ŽRTAVA, nakon što je njemački "Crveni Križ" dovezao 4. prosinca 1974., ostatke dvojice hrvatskih vojnika i pokopa ih u prijašnji vojnički grob u Unter-Loibach-u na bleiburškom polju (Gornja slika neposredno, donja u pripremanju nadgrobnog spomenika.

       

      (3007 Aut Unter-Loibach)

       

      Sve što je od gore prve zagrade pa do ove ovdje je moj dodatak.

      Nastavak 

      počima od riječi "Nešto", Mile Boban.)

      ------------------------------------------

         Nešto je hrvatskih izbjeglica sa pojasa oko Ilirske Bistrice umaklo u pravcu Trsta i u pravcu Ajdovščine. Od potonje par stotina osoba izvukle su se u Italiju, od onih, koji su izmakli prema Trstu, većina je zaglavila, i popunjavala fojbe pred Trstom, koje se danas nalaze s obadvije strane talijansko - jugoslavenske granice. One čekaju na medjunarodnu komisiju UN-a, da se otkopaju. U Trst dospjele male grupice utekle su se hrvatskim mornarima i s njima umakle.

         Nad ovim zapadnim dijelom hrvatskog zbjega - na Rijeci (3008 Cro Rijeka), u Istri (3009 Cro Istra), Kastavštini (3010 Cro Kastav) i Sredokraci (?) Rijeka (3011 Cro Rijeka) - Trst (3012 Ita Trst) - vršen je bio strašan pokolj, dok nije bio potpuno dotučen, nije ni dopirao do kolona smrti, koje su bile vučene dolinama Drave (3013 Cro Varaždin, Dravska šuma) i Save (3014 Slo Brežice).

       

      Nastavlja se (31. dio) s M o r e m ...

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (31. dio)

       

                           OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (31. dio)

                                                        M o r e m

        Partizani i Englezi utrkivali su se, tko će prije doći to Trsta. Nešto malo prije, o 1. svibnja dostigli su ga partizani, stršeći medjutim oboji mnogo naprijed, u odnosu na svoje dublje kopnene operacije.

         Pred ovo englesko partizansko približavanje Trstu, u njemu se je nalazio ostatak dijela osoblja hrvatske ratne mornarice, koji se je nalazio na moru (jer bilo ga je i u Zagrebu), u jačini od preko 1.000 mornara. Njima su blue pribjegle više stotina hrvatskih vojničkih i gradjanskih osoba. Mornari su bili podijeljeni. Njih 700 nalazili su se u luci, a preko 300 bili su u jednoj vojarni opkoljavani, gdje su svi izginuli. Na obrani Trsta  (3101 Ita Trst)  palo je svega 400 hrvatskih mornara.

         Mornari su odigrali svoju junačku posljednju ulogu, kako se kaže u brošuri "Postrojavanje i brojčano stanje Hrvatskih Oružanih Snaga" od dra. Vjekoslava Vrančića, Buenos Aires 1952., na str. 26.:

         "Na koncu rata, bolje rečeno u zadnjim satima II. svjetskog rata, na istarskom sektoru, hrvatska mornarica odigrala je odlučnu ulogu u Trstu. Na tisuće demoraliziranih vojnika, talijanskih i njemačkih, koji su pobacali oružje i sakupljali se u Trstu, nisu htjeli pružiti otpor napredujućim Tito partizanima. Samo nešto malo njemačke mornarice ostalo je na svojim mjestima, ali je i to napustilo svoja mjesta, kada su partizanski naboji počeli padati oko njih. Dvije trećine hrvatske mornarice nalazile su se u luci (3102 Ita Trst luka), a jedna trećina bila je u Trstu opkoljena od partizana u jednoj vojarni (3103 Ita Trst vojarna). Nažalost se taj dio nije mogao osloboditi, jer je obruč oko njega bio prejak. Taj se je dio borio do zadnjeg naboja. Onaj dio u luci zaposjeo je od njemačke mornarice napuštene topove i započeo dvoboj s partizanima. Nanijevši partizanima teške gubitke, uspio je suzbiti njih i njihovu vatru od luke. Pošto je luka bila neodrživa, trebalo ju je napustiti. Tada su hrvatski mornari ukrcali vojnike, civile i njihove obitelji na brodove i krenuli na pučinu pod neprijateljskom vatrom i preko minskih polja, da se je uopće moglo isploviti, zasluga je jednog hrvatskog pomorskog časnika i jednog dočasnika, koji su pod neprijateljskom vatrom plivajući i roneći kroz nekoliko sati sa eksplozivom (vezanim bombama) razbijali lučke barikade i tako otvorili prolaz u spas. Nema riječi, koje bi mogle izraziti zasluge te dvojice junaka, i to u momentu, kada su već mnogo bili izgubili prisutnost duha i nadu u spas, a oni nisu mogli očekivati ni riječi hvale. Brodovi su krenuli za Ankonu (3104 Ita Ankona) i tamo se predali Englezima.

         Zadnja borba u Trstu stavila je točku iza jednog poglavlja hrvatske mornarice, a napose iza Hrvatske Pomorske Legije, koja je sačinjavala srž hrvatske mornarice u Trstu".

         Oni, koji su se predali Englezima u Ankoni, bili su odvedeni u zarobljeničke logore u Taranto  (3105 Ita Taranta Peligna), a poslije u Grum (3106 Ita Grum Appula ?).

         Od probilih se iz Trsta, jedan brod sa 50 mornara skrenuo je na ušće rijeke Tagliamenta (3107 Ita  Tagliamento), te se je tu predao Englezima. Ovi su ih razoružali i doveli u logor Mestre (3108 Ita Mestre). Na 10. svibnja bili su upućeni dalje za logor Cesenu (3109 Ita Cesena).

       

                                                 ZAKLJUČAK O POVLAČENJU

         Povlačenje hrvatske vojske i zbjega uopće, kada je već sudbina bila dodijelila, da ide pravcem na Korušku, predstavlja jedan krupan operacijski pothvat hrvatske vojske, a pokretni napor hrvatskog gradjanstva, što je obadvoje do jedne granice - partijalno uspjelo.

         "Glavna snaga u velikoj skupini (s priključenim gradjanskim izbjeglicama) dostigla je u redu svoj cilj. U jačini od 120.000 do 140.000 vojnika ona je svoju zadaću ispunila." (Iz članka "Der Krieg 1941 - 1945 auf dem Gebiete des "unabhängigen Staates Kroatien '' od Fedora Dragojlova, izišlog u broju 7. od srpnja 1956., na str. 521. "Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift'', frauenfeld, Schweitz). 

         Unatoč potpune nepripravljenosti i zapažene nenazočnosti najvišeg vodstva, hrvatski je zbjeg do dolaska na šire lice mjesta ostao državno intaktan, pun vjere u hrvatsko pravo i nigdje nije kapitulirao. Ni najbujnija mašta prije ne bi mogla zamisliti veće poteškoće niti lošiju situaciju.

         Pokrenuta Hrvatska, uznemirivana i ugrožavana po partizanima, koji su slijedili, potiskivali i stiskali hrvatski zbjeg; na zakrčenim putovima po Nijemcima, spremnim, da Hrvate sa sobom povlače u ponor svoga pokornog kapituliranja; na putovima bez spremnih i podignutih uporišta i baza za opskrbu, bez ikakva plana, proučenosti pa niti nužnih karata; u nenazočnosti najvišeg vodstva, kojemu je mnoštvo kroz četiri godine bilo naučno poklanjati neograničeno povjerenje i biti po njemu slijepo vodjeno, posjedujući visoku nacionalnu svijest i u rodoljubnom zanosu, vezana jedinstvom misli, ipak se mogla uspješno povući.

         Hrvatsko povlačenje pruža u svojoj cjelini jednu vojničku pravilnu i punu sliku taktičke radnje KRETANJA, sa svima atributima jedne operacije: glavninu zaštićuje zalaznica, koja se je doista i žrtvovala. Osjećaju se pobočnice, gdje je god prostor dozvoljavao. Zbjegu su prethodile stanoredje, da spreme nužne baze.

         I partijalnim taktičkim uspjehom može hrvatska borbena tradicija biti ponosna. Za budućnost ostati će pojmovima boračke slave: proboj Celjem (3110 Slo Celje)  četiri faze borbe na Dravogradu  (3111 Slo Dravograd) sa probojom k Bleiburgu (3112 Aut Bleiburg) i razbijanjem zapreke na Poljani (3113 Slo Poljane).

         Sve u svemu hrvatska si je vojska sačuvala obraz, a narod dao daljnji i jaki dokaz, da posjeduje 

      svoju narodnu osebujnost i zaslužuje državnu samostalnost.

       

      (Koliko god su ovi opisi "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA" bili tužni, tragični, puni suza, jeze, osjećaja, hrvatskih i obiteljskih bolnih sjećanja, ovaj zadnji paragraf je pun svjetla i nade. Pogledajte br. 5. - I. DIO - POVLAČENJE, - a u opisu br. 32 počima:

       

       


       

       

                                             II. DIO -  I Z R U Č E N J E

       

      Nastavlja se opis (32. dio) II. I Z R U Č E N J E 

       

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@21_komuni_yu/@@21_komuni_Yu.htm

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (32. dio)

                                            II.   DIO

      I  Z  R  U  Č  E  N  J  E

       

      Značenje

         Jugopartizani su snovali, kopali i kovali u toku rata, kako bi o njegovom koncu pomoću zapadnih saveznika domogli se svojih djelatnih neprijatelja, gotovo svih Hrvata, velikog dijela Slovenaca i znatnog broja Srba. Smetao im je kod Slovenaca i Srba antikomunizam. U postojanju Hrvatske Države i njezinoj vojsci vidjeli su najveću zapreku i opasnost svojoj vlasti, odnosno njezin opstanak. Ožareni požudom ponovnog zagospodarenja Hrvatima, trebalo im je najprije u jezgri uništiti uzraslu hrvatsku vojsku. Ovakva prilika za njezino uništenje teško da bi im se više pružila. Po vladajućem jedinstvu misli, jednako su tako mislili i yugoslavia nekomunisti, pa su se uzajamno potpomagali i nadopunjavali.

       

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@0000_0000/AGIZ-dragutin_5500--2022.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/AGIZ-dragutin_ZDS---2022.htm

       

         Sve prilike dodira sa Zapadnjacima koristili su za opjevanje svoje vrijednosti i zasluga po Zapad, a da ogade kod njih Hrvate. Koristili su izaslanstva, englesko kod sebe, a najviše svoje kod Engleza, te engleske centre za obuku, koje su pohadjali, svoje časnike za razne prolazne službe i veze sa Englezima, te tumače, posjetioce fronte i publiciste, da ih zgriju, naoštre i zavedu, da im povladjuju djelovanje protiv Hrvata. Stalno su tim Englezima tuckali po glavama o nekoj demokratičnoj potrebi, da se Hrvati potpuno razvojače, a što da se može sprovesti samo, ako ih se ne propusti na zapad, odnosno, da se njima izruče. Tako su to izručenje još od ranije snovali i pripremali.

         Osobito su iskoristili posebno savezničko izaslanstvo na čelu sa engleskim generalom Fitzroy MacLean-om, koje se je od jeseni 1943. nalazilo u njihovom glavnom zapovjedništvu i brinulo se za izdašnu im vojničku pomoć, te odredjivalo bombardiranja, koja je od njega zahtijevalo to partizansko zapovjedništvo. Izračunato baš ovo, kasnije na licu mjesta rukovodilo je izručenjem. 

       

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/2003_Montenegrina_Kovacevic_Saveznicko_bombardiranje_zrtve.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/2003_Montenegrina_Kovacevic_Saveznicko_bombardiranje_zrtve.pdf

       

      (Prilažem ovdje izvor Wikipedia WW2 in Yugoslavia kao očiti dokaz da su Englezi bili GLAVNI DIO TE UROTE IZRUČENJA HRVATSKE VOJSKE I CIVILA još od rujna 1943.god. kada je Churchill poslao tog Škođanina Fitzroy-a MacLea-na titi na pregovore. Na tim pregovorima je udaren početak svih zločina nad Hrvatima; samo se je radilo o vremenu, koje se je na svu VELIKU ŽALOST I OSTVARILO u svibnju 1945. Po svim međunarodnim NAČELIMA PRAVDE Engleska vojska je kriva za isti dio postotka zločina nad hrvatskom vojskom i civilima kao i jugoslavenska vojska. Zato opravdano može reći da su hrvatski politički emigranti u Parizu bili sto posto u pravu kada su u siječnju 1965. godine čuli da je Churchill umro, njih nekolicina se je na brzinu sastala na Metrovu Bellville i dogovorili se da idu prosvjedovati na najturističkijim središtem Pariza Pigale sa velikim natpismo: CHURCHILL A CREVE ČERČIL JE KREPA. Veliko mnoštvo prolaznika je gledalo, pozdravljalo, zviždalo a bilo je i nezadovoljnika koji su galamili do te mjere da je došlo pojačanje redarstvu koje je uhapsilo te hrvatske političke emigrante, stavili u svoju, kako su je zvali "Panier a Salade" redarstveno auto i odveli nas u pritvor. Tu smo ostali preko noći, sutra u 9 sati su nas pustili s kaznom, jer nismo imali dozvolu za prosvjedovanje. Mo. Mile Boban.)

       

      In September 1943, at Churchill's request, Brigadier General Fitzroy Maclean was parachuted to Tito's headquarters near Drvar to serve as a permanent, formal liaison to the Partisans. While the Chetniks were still occasionally supplied, the Partisans received the bulk of all future support.[59] 


                                              Translated  into Croatian
      U rujnu 1943., na Churchillov zahtjev, brigadni general Fitzroy Maclean spušten je padobranom u Titov stožer u blizini Drvara (3201 BiH Drvar) kako bi služio kao stalna, formalna veza s partizanima. Dok su četnici još uvijek bili povremeno opskrbljivani, partizani su dobili najveći dio sve buduće potpore.[59]

       

         Njima (prije djelomično i drugima jugoslavima - Kairska afera!) konačno su bile infiltrirane sve savezničke vojničke točke Sredozemlja. Osobito engleska 8. armija, kojoj su za vrijeme njezinog boravka i borbi u Italiji partizani kao susjedi bili - u operacijama bok, u taktici uzor, a u nacionalnim pitanjima Balkana učiteljima. Partizani su nju, radi svojih ciljeva uništenja Hrvata, posebno bacili 

      oko i napravili je titofilskom.

         A imali su posla baš s Englezima, čiji su časnici - u ogromnoj većini neprofesionalni vojnici - u ratu gledali dosta sporta i priliku za sticanje uspomena, neupućeni u srednje - evropske prilike, nisu razumjeli ni borbu na život i smrt izmedju komunista - primitivaca i antikomunista - prosvijećenih. U 8. armiji, našavši se u borbama i krvavljenjima, gutali su pričanja boraca partizana. 

      (Prilažem poveznicu koje sadržaj objašnjava neke detalje ovih partizanskih zločina, mo. Mile.)

       

      https://otporas.com/dva-ideala-ustaski-i-partizanski-2/

       

      Ovi su ih znali svojim znanjem o gerili i uzdasima o nekim nacionalnim idealima - obadvoje izvještačeno - opčaravati i jednim jeftinim tamjanom omamiti, te tako duhovno zaskočenim, nametnuti se engleskim stožerima za kazališne šaptače, kada su se hrvati bili probili tim stožerima.

         Englezi osim borbe i da pri njoj, dakle, drpnu nešto sporta i uspomena, nisu gledali po svladjavanju Nijemaca s kakovim će narodima imati ratno - političkog i upravnog posla. Nisu marili, da pribjegavajući im Hrvati njihovom uljudbenom školovanju, niti su htjeli zamisliti, da je više od nacije i vjere uljudbeno pripadništvo i da bi, zavodjeni po partizanima, mogli pokliznuti i jednu urednu, uljudbenu i evropsku hrvatsku vojsku, i uopće narod, izručiti podivljalom, neobrazovanom i raspasanom sloju najniže društvene vrste sa Balkana i njegovog ruba. Sloju raznih djilkosa, neradiša, preziratelja obrazovanosti i nesvršenih djaka, a kako su oni već svi u svojim selima, te varoškim i gradskim periferijama poznati nazvani.

         Kada je bila nadošla prilika za izručenje, na njima su učestovala kao gotova i naoštrena ekipa, sa partizanskim si šaptačima uz bok, engleska zapovjedništva s osobama na čelu, kao.

       

                                                            Čimbenici izručenja :

       

      Nastavlja se (33. (dio)   Čimbenici izručenja:

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (33. dio)

       

                                              Čimbenici izručenja:

         Saveznička Komanda za Sredozemlje u Caserti (3301 Ita Caserti), blizu Napulja. Na čelu joj fieldmarshal Alexander, Harold Rupert Leofric George, Ist viscount of Tunis, Commander in Chief Area;

         Engleska osma armada, zapovjednik Lt. general Richart Mc Creery;

         Engleski peti korpus u Portschach-u, na Wortherssee-u (3302 Aut Worthersse), zapovjednik Lt. general Horatius Murray;

         Engleska divizija, zapovjedništvo smješteno u zgradi novog sjemeništa u Klagenfurtu (3303 Aut Klagenfurt);

         Engleska brigada, stožer u Klagenfurtu (3304 Aut Klagenfurt), pobočnik capt. hornby ili Military Government u Klagenfurtu, sa Department for Displaced Persons, pod vodstvom majora William Johnson-a, kojemu je bio pomoćnikom kanadski major P. H. Barre.

         Gornja vidljiva ekipa primila je upute od nevidljive engleske komisije, došle iz glavnog partizanskog zapovjedništva, koju su sačinjavali: brigadir Fitzroy MacLean, R. Churchill 

      (Randolph, Winston-s Cherchill-a sin, koji je za vrijeme rata NDH posjećivao i pomagao tita i titovu borbu u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, NDH., mo. Mile.)

       

       

      i major D. C. Ower.

         Ovo izaslanstvo, protuhrvatskim duhom nadahnuto, k tome pod izravnim nadzorom Paje Dapčevića, odnosno potpirivano po partizanima, činilo je šahovske poteze protiv hrvatskog pristizalog mnoštva, kako su to samo partizani znali n a g o d i t i.

         O djelovanju brigadira F. (Fitzroy, mo. Mile) MacLeana govori u periodiku "Hrvatska Volja", koji je bio izlazio u Damasku, Sirija, od rujna 1950. na str. 11, suvremenik Adem Muslimanović:

      "Neprijateljska propaganda znala je vrlo dobro pravi karakter patriotske hrvatske borbe, ali se je jednom infamnom propagandom trebalo saveznike potaknuti na jednu izravnu akciju protiv Hrvatske Države.

         U jesen 1943. Winston Churchill slao je svog posebnog izaslanika brigadira Fitzroy MacLean-a u Jugoslaviju (hrvatsko područje) sa posebnom misijom: utvrditi kome treba slati pomoć - Titu ili Mihailoviću. I kada je specijalno tom prilikom naglasio, da britanska politika nije zainteresirana, da li je netko komunista ili ne, već jedino tko će više ubiti Nijemaca, tada time nije mišljeno na Nijemce, već hrvatske vojnike, sinove nacije, koja je stotinama godina stajala na obrani zapadne civilizacije, i koja je davala ogromne žrtve u obrani civilizacije od komunističkog pakla. Tu je bio mišljen plemeniti, demokratski hrvatski narod, narod jedne kulture, koja ne zaostaje ni za jednom kulturom svijeta. Ovdje je bila mišljena nacija, koja je poslije tisućgodišnje borbe konačno ostvarila svoju slobodu i nezavisnost.

         Ista britanska politika bila je očevidac trulosti kraljevske Jugoslavije, trulost veliko - srpske vladajuće klike i bila je vrlo svjesna činjenice, da samo jedna takova solidna država, kao slobodna hrvatska država, može biti jedina garancija u tom dijelu Evrope.

         I protivno od ovog osvjedočenja ista britanska politika slala je nebrojene pošiljke ratnog tvoriva jugoslavenskim komunistima za ubijanje hrvatskih muževa, žena i nejake djece.

         Vrhunac ove pogriješne politike prema hrvatskom narodu bio je u bezprimjernom postupku brigadira F. MacLeana prema hrvatskim vojnicima, kada su oni, boreći se, povukli na austrijsko područje, da se predadu britanskim trupama. Brigadir MacLean potpuno pod utjecajem svoga prijatelja Tita, kršeći fundamentalne principe medjunarodnog ratnog prava, odredio je, da se hrvatski vojnici - britanski ratni zarobljenici - na austrijskom teritoriju imaju predati Titu.

      Sve ove nebrojene tisuće nesretnih hrvatskih vojnika, odmah poslije njihove predaje Titovim komunističkim bandama, neposredno uz samu granicu u slovenačkim šumama bile su pobijene po istim bandama.

        ......Brigadir MacLean donio je ovu svoju sudbonosnu odluku nad hrvatskim vojnicima neposredno iza kako je izvršeno u slovenačkim šumama, po istim banditima, krvoproliće nad stotinama tisuća hrvatskih žena i djece, koji su tražili spas u bijegu.

         Donio je ovu odluku, premda je znao vrlo dobro, da za vrijeme čitavog rata ni jedan hrvatski vojnik nije ispalio metka na kojeg britanskog ili savezničkog vojnika.

         Za vrijeme svog boravka na hrvatskom području on je vidio vrlo dobro, da se hrvatski vojnik bori samo za slobodu svoje domovine i za nikakav drugi cilj ....

         Da su visoki hrvatski časnici sakrivali u svojim stanovima pred Nijemcima britanske i savezničke pilote.

       (svjedoče i ove dvije priložene slike. Prva slika je knjižica od 100 stranica koju je napisao C. Michael McAdams: "RATNI SAVEZNIČKI ZAROBLJENICI U HRVATSKOJ 1941-1945""CROATIAN INFORMATION SERIES No. 8 january 1980". Upoznao sam gospodina Micahel McAdams u San Franciscu 1972. godine kod Automehaničarske radnje CITROEN na California Street. Čim sam mu rekao da sam Hrvat skoro je od zadovoljstva vrisnuo. Tu mi je odmah rekao da se uveliko bavi pitanjem Hrvatske za vrijeme WW2. Od tada smo postali veliki prijatelji i mnoge stvari sam mu dao da ih može koristiti u svojim pisanjima.

       

      Prva slika (1)

       

       

      Druga slika (2)

      Poglavnik 10 travnja 1944. god. posjećuje u bolnici američkog ratnog zarobljenika, što ne sumnjivo svjedoči hrvatsko i američko prijateljstvo. Mo. Mile Boban.)

       

       

      (3305 Cro Zagreb - bolnica)

       

       

      koji su se radi kvara na motorima bili prisiljeni spustiti.

      ......I unatoč ovih činjenica brigadir MacLean je dao takovu nemilosrdnu odluku, koja je značila smrt za nebrojene tisuće hrvatskih sinova.

         I zašto? Samo - da zadovolji svog prijatelja Tita. 

      (Krvnika hrvatskog naroda, mo. Otporaš.) 

      S istog razloga organizirao je lov na hrvatske patriote, koji su tražili politički azil pred komunističkim paklom u Austriji, Njemačkoj i Italiji. „......Mi ovo sve pišemo ne da kudimo britansku naciju. Mi nemamo niti najmanje takove namjere ....".

       

         O tutorstvu Peke Dapčevića nad izaslanstvom govori u smotri "Hrvatska Misao", Buenos Aires, Argentina, u broju 25. iz 1.959., u članku "Uspomene i pogledi jednog upravnog činovnika", pisac Marijan Nikšić:

      "......Ovo isto britansko poslanstvo, koje je kasnije bilo u sastavu V. engleskog korpusa, bilo je ustvari pod izravnim nadzorom Peke Dapčevića. Za vrijeme bleiburške katastrofe to se je poslanstvo nalazilo u šumici na obali jezera izmedju Krumpendorfa  (3306 Aut Krumpendorf) i Portschach-a u Koruškoj..." (3307 Aut Portschach).

         Partizanskim nagodjenjem bila je za strašan čin izručenja cijele jedne vojske stvorena paklena režija. Valjano je bila procijenjena važnost partizanskih neprijatelja - Hrvata, Slovenaca i Srba. Stvoren je onda bio valjan plan provodjenja i smišljen postupak.

         Po procijeni važnosti neprijatelja, hrvati su bili najopasniji, jer su bili najborbeniji. Zato su hrvate najprije izručivali (počeli već od 10 svibnja, odnosno najveći dio 15. svibnja), da onda, kada je njihovo izručenje već bilo pri kraju, dodju na red Slovenci (na 23. svibnja) i još kasnije Srbi (27. svibnja).

         Po planu provodjenja ili redosljedu, onda, Hrvate je bilo trebalo osobito smišljeno z a s k o č i t i.

       Najprije su Hrvate obezglavili izručenjem vodstva na 10. svibnja, zatim su zaustavili na austrijsko-slovenačkoj granici (3308 Aut-Deu granica) glavno mnoštvo na 15. svibnja, i istoga dana na drugome kraju rasčlanjenje skupine po desetak logora, po jednom točnom voznom redu počeli izručivati.

         Što se postupka pak tiče, pribjegli su za sve žrtve u Klagenfurskoj (3309 Aut Klagenfurt) kotlini tajenju, da se izručuju. Zavaravali su ljude, da ih šalju u Italiju, a sve okolnosti, kao prijetnja i smjer, brižljivo su krili.

         Dali su i forme za postupke, jer su bili upriličili pregovore; velike na Bleiburgu (3310 Aut Bleiburg) principijalnog značenja, koji su u jezgri tragedije izručenja, i na više mjesta lokalnog opsega, kod rasčlanjenih skupina. Na Bleiburgu glavni činovnik izručenja bio je Lt. general Murrey, a na lokalnim više engleskih pukovnika.

         Našli su se sučelice s Englezima - što znači i prvi dodir s njima i završetak povlačenja - bivali su Hrvati izručivani krvožednim partizanima.

         Englezi su se malo osvijestili i na 4. lipnja izdali novi postupak, da se radi partizanskog klanja više ne izručuje, no bit će prekasno.

         A još će se jednom Englezi osramotiti, kada će 1948. u engleskom parlamentu biti zanijekano, da je više od 600 "jugoslavenskih kolaboracionista" izručeno.

         Englezi, našavši se sučelice sa Hrvatima o odbivši primiti ih kao dostojna ljudska bića, po redoslijedu najprije su hrvatski zbjeg obezglavili.

       

      Nastavlja se (34. dio)   III. DIO  -  D O K U M E N T I

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (34. dio)

       

       

                         OD OVAN PLANINE DO BLEIBURGA (34. dio)

       

                                                      I I I.  D I O 

                                            D  O  K  U  M  E  N  T  I 


                                              S  P  O  R  A  Z  U  M

      izmedju vlade ujedinjenog kraljevstva velike Britanije i jugoslavenske vlade o raseljenim licima.

       

        VLADA Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske sporazumjele su se o sljedećem:

       

                                                             Č L A N   1

         Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumjele su se da njihove odnosne vlasti treba, u medjusobnoj suradnji, da ulože zajednički i pojačan napor kako bi postigle konačno rešenje cjelokupnog pitanja jugoslovenskih raseljenih lica i kolaboracionista pod britanskom kontrolom.

       

                                                             Č L A N   2

         Da bi se obesbedila najuža opšta suradnja, Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije ataširaće misiju visokog ranga pri Specijalnoj komisiji za izbeglice. Pored svog glavnog zadatka da obezbedi opštu suradnju, ova misija imaće različite dužnosti i uživaće razna prava kako je niže izneseno. Sva pitanja koja se odnose na primenu ovog sporazuma biće prodiskutovana izmedju obeju misija.

       

                                                               Č L A N   3 

         (a) Specijalna komisija za izbeglice dostaviće Jugoslovenskoj misiji za vezu izveštaj o trijažu za svakog jugoslovenskog državljanina ako postoji razlog da se vjeruje da je on identičan sa licem čije je izručenje tražila Vlada Federalne Narodne republike Jugoslavije. Članovi Jugoslovenske misije za vezu neće učestovati u proceduru trijaža, ("trijaža" je francuska riječ "triage" a znači "prebiranje", "probiranje", "odabiranje", "trijebljenje", što u ovom slučaju znači da jugoslavenski partizani sa sebe skidaju svu odgovornost izručenje hrvatske vojske i civila partizanima na klanje i svu krivnju GENOCIDA NAD HRVATSKIM NARODOM prepisuju i na

      leđa stavljaju ENGLEZIMA. Istraživač hrvatskih grobišta od Bleiburga preko Slovenije do Hrvatske gosp. Dragutin Šafarić mi se danas, ponedjeljak 20 ožujka 2023. javio i predložio da bi Hrvati trebali pokrenuti REFERENDUM I PREDATI PETICIJU KOD UJEDINJENIH NARODA DA SE IZRUČENJE HRVATSKE VOJSKE I CIVILA U SVIBNJU 1945. GOD. PROGLASI "GENOCID NAD HRVATSKIM NARODOM". Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

       

      ali kada neki jugoslovenski državljanin, koga su već hapsile britanske vlasti, bude ispitivala pod sumnjom da je saradjivao sa silama osovine za vrijeme rata, Jugoslovenska misija za vezu imaće pravo da sudeluje pri takvom ispitivanju. (Samo ovaj zadnji paragraf jasno govori da su partizani budno pratili na ovu britansku "trijažu" koga će oni izručiti a koga ne. Maks Luburić bi na ovo rekao "Kamen baciti a ruku sakriti". To su jugoslavenski partizani tada bili a takovi su i danas. Da ti ljubitelji jugoslavenstva nisu danas takovi, ne bi labavi i oprana mozga gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević tražio da se imena ulica istaknutih Hrvata u Zagrebu uklone i stave imena kao što je titova miljenica i velika zločinka Milka Planinc. Prilažem niže šta o toj zločinki kaže Božo Šimunović. Mo. Mile.)

      Slika labavog i oprana mozga Hrvata Tomislava Tomaševića

       

      U Zagrebu ulica s nazivom Milke Planinc?!!!

      Strava i užas!!!

      Zlo i naopako! piše Božo Šimunović

       

      Na Kočevskom Rogu  (3401 Slo Kočevje – Kočevski Rog)  je 1945. vježbala partizanke kako da zarobljeniku jednim potezom noža odrežu testise i penis. Doveli bi zarobljenike, vezali ih za stol i onda na njima vježbali. Na živim ljudima bi vježbali i vadjenje srca, a na ženama vadjenje maternice. Tako su ih ubijali svaki dan. Te žene partizanke su kasnije to činile i na drugim mjestima - stratištima. Milka Planinc je zločinac veliki! 

      U partizanima, da dokažete da ste im odani, morali ste ubiti nekog svog. To je sve opisano u knjizi “Svi umiru jednako”. Takve partizanske ubojice koji bi se poslije opijali i pričali o tome što su radili bili bi likvidirani. Na Bledu, u odmaralištu (3402 Slo Bled)     , bi se odmarali i dobivali nagrade za genocidno ubijanje. Prva nagrada je bila za onog koji je ubio najmanje 3 000 zarobljenika. “Pobjednička” partizanska vojska nije mogla imati ranjenike bez ruke ili noge - tako je naredio ”DRUG TITO''!, pa ih niste niti mogli vidjeti na boračkim proslavama, jer ih viče nije niti bilo.

       

      Poveznica o pokolja u KOČEVSKOM ROGU  - - - dragutin

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/20170328_Krugoval_Bled_Matkovic_Pilic_Bled_Toplice_UBILACKA_CETA_s_Kocevskog_Roga.pdf

       

      https://otporas.com/od-ivan-planine-do-bleiburga-12-dio-general-boban-dosavsi-sa-svojim-jurisnicima/

       

       

         (b) Jugoslovenska misija za vezu dostavljaće sa svoje strane Specijalnoj komisiji za izbeglice sva raspoloživa obaveštenja koja su potrebna za uspešan trijaž jugoslovenskih državljana u britanskoj zoni Austrije i Nemačke. (I ovaj paragraf jasno govori tko stoji u ovim odlukama za izručenje Hrvata partizanima na klanje, mo. Mile.)

       

                                                              Č L A N   4

         Vlada federativne Narodne republike Jugoslavije pružiće, kao što je to propisano u članu 3 (b) gore, sva obaveštenja koja joj stoje na raspoloženju o svim jugoslovenskim organizacijama neprijateljskim raspoloženim prema interesima Ujedinjenih Nacija i repatriciji, a koja postoje u britanskoj zoni Nemačke i Austrije. Po prijemu ovih obaveštenja britanske vlasti preduzeće sve praktične korake u njihovoj moći da raspuste sve one organizacije za koje su uverene da su angažovane u takvoj delatnosti. U saradnji sa Vladom Federativne Narodne Republike Jugoslavije Vlada Ujedinjenog Kraljevstva zauzeće, se na nadležnom mestu da se ovakve organizacije rasture, ako se pokaže da one postoje među izbeglicama u Italiji za koje je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva bila u prošlosti sama ili zajednički odgovorna.

       

                                                              Č L A N   5

         Specijalna komisija za izbjeglice daće najveći prioritet trijažu jugoslovenskih državljana 

      (ovdje se misli na Hrvate, to svi Hrvati znaju, mo. Mile.) u britanskoj zoni Austrije. Pored trijaža svih lica u logorima, ona će učiniti sve što može u cilju trijaža onih jugoslovenskih državljana koji se sada nalaze izvan logora.

         Čim trijaž bude završen, svi pronađeni jugoslovenski državljani, čije je izručenje tražila Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a što Vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije definitivno odbila, biće uhapšeni. Oni čije je hapšenje i izručenje bilo odbijeno iz bilo kojeg razloga biće odmah poslati u britansku zonu Njemačke.

         Vlada Ujedinjenog Kraljevstva obavezuje se dalje da što je moguće pre preseli iz britanske zone Austrije u britansku zonu Njemačke sve jugoslovenske državljane koji se nalaze u logorima i to:

         (a) koji su osumnjičeni da su aktivno pomagali neprijatelja za vrijeme rata;

         (b) za koje se može ustanoviti da su članovi organizacije koja ima za cilj zbacivanja vlade zemlje njihovog porekla oružanom snagom; ili (ovdje treba spomenuti i to da je baš zato i poradi toga Božidar Kavran pokrenuo 1947. Akciju Deseti Travnja, ili Akcija Gvardijan. Prilažem poveznicu malo podužeg sadržaja ali i mnogo podataka, mo. Mile.)

       

      https://otporas.com/jos-o-planu-deseti-travnja-ili-operacija-gvardijan-boze-kavrana-iz-godine-1947/

       

         (c) koji aktivno odvraćaju svoje sunarodnjake od povratka u zemlju njihovog porekla.

         Kao što je niže predvidjeno u članku (6), jugoslovenskoj misiji za vezu biće pružena svaka prilika da izloži svim preostalim Jugoslovenima prednosti povratka u svoju zemlju, a svima onima koji se dobrovoljno prijave za repatraciju biće pružena svaka olakšica za povratak u Jugoslaviju.

         Vlada Ujedinjenog Kraljevstva obvezuje se da učini sve što može kako bi se obezbedilo hitno uklanjanje iz britanske zone Austrije svih Jugoslavena koji se ne prijave dobrovoljno za repatraciju i njihovo naseljavanje na drugom mjestu. Ona će naročito učiniti sve što je moguće da to uredi preko Medjunarodne organizacije za izbeglice ili direktno sa drugim vladama.

       

      Nastavlja se (35. dio)  Č L A N  6  

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (35. dio)

       

      https://i0.wp.com/otporas.com/wp-content/uploads/2022/05/himna.jpg?fit=800%2C641&ssl=1

                                       

                                                         Č L A N   6

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva primijeniti će u logorima pod svojom kontrolom princip koji je usvojio Savjet ministara spolnih poslova u Moskvi, po kome se u logorima za raseljena lica zabranjuje svaka propaganda upravljena protiv interesa Ujedinjenih Nacija ili protiv repatrijacije. Ukoliko je to fizički moguće, Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva izdvojit će one jugoslavenske državljane (misli se ns Hrvate, mo. Mile.) za koje se ustanovi da su angažovani u propagandi protiv repatrijacije. (Francuska riječ “rapatrie, rapatriement”, znači vraćanje, povratak itd., mo. Mile.) Ugovoreno je da izdavanje takvih lica ni u kom slučaju ne prejudicira kasnije raspolaganje sa njima. (Prejudice je francuska riječ a u ovom slučaju znači “da izdavanje tih osoba ni u kojem slučaju neće kasnije štetiti raspolagati s njima”, mo. Mile.)

       

                                                           Č L A N   7

          Vlada ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je u načelu da dozvoli jugoslovenskim funkcionerima za repatrijaciju ili, pod izvesnim okolnostima o kojima još treba da se postigne suglasnost, svakom jugoslovenskom državljaninu koga Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije preporuči, pristup Jugoslovenima u logorima pod njenom kontrolom. Imajući ipak u vidu prvenstvenu odgovornost Vlade Ujedinjenog Kraljevstva za ličnu bezbednost posjetilaca, britanske vlasti zadržavaju u svakom slučaju pravo da, nakon konsultacije sa Jugoslavenskom misijom za vezu, donesu konačnu odluku u pogledu svake pojedine posjete.

       

                                                             Č L A N   8

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je u načelu da olakša dostavljanje Jugoslavenima u logorima pod njenom kontrolom publicističkog materijala koji je uputila Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije u cilju potpomaganja repatrijacije. Britanske vlasti ne mogu odustati od svog prava da cenzurišu takav materijal, no postignuta je suglasnost da se to, koliko je god moguće, sprovodi na bazi uzajamne suradnje izmedju britanskih vlasti i Jugoslavenske misije za vezu.

       

                                                              Č L A N   9

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva stavit će na raspoloženje u ugovorenom opsegu, ukoliko je to praktički izvodljivo, tehnička sredstva za repatrijaciju, na primjer prijevozna sredstava.

       

                                                              Č L A N   10

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je da se odredbe članova 6, 7, 8 i 9 primenjuju 

      podjednako na jugoslovenske državljane koji su na službi u britanskim vojnim logorima i ustanovama kao članovi Službe mješovitih civilnih stražara.

       

                                                               Č L A N   11

           Radi daljeg potpomaganja repatrijacije Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije objavit će deklaraciju kojom se po propisima postojećih zakona o amnestiji obezbedjuje slobodan povratak sljedećih kategorijama, izuzimajući koja su počinila specifična krivična djela: članovima hrvatskog i slovenačkog domobranstva, četničkim, nedićevskim, muslimanskim i šiptarskim jedinicama, kao i licima prisilno regrutovanim u ustaške vojne formacije ili u ruske i srpske dobrovoljačke korpuse.

       

                                                              Č L A N   12

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je da preduzme sve moguće korake za hapšenje jugoslavenskih državljana čije je izručenje kao kolaboracionista sa silama osovine, tražila Federativna Narodna Republika Jugoslavije, osim onih čije je izručenje Vlada Ujedinjenog Kraljevstva definitivno odbila. Jugoslovenske vlasti će saradjivati u izvršenju tog zadatka dostavljajući obaveštenja putem svoje misije vezu.

       

                                                                Č L A N    13

          (a) Vlada Ujedinjenog Kraljevstva izručit će sve jugoslavenske državljane u svojoj vlasti za koje je Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije utvrdila prima facie slučaj aktivne i voljne kolaboracije sa silama osovine.

         (b) Lica koje britanske vlasti sada drže u pritvoru pod sumnjom da su kolaboracionisti, kao i druga lica koja bi naknadno bila uhapšena na traženje jugoslavenskih vlasti, biće puštena na slobodu ako Vlada Ujedinjenog Kraljevstva ne može da se složi s tim da je optužba protiv njih dovoljna da opravda njihovo izručenje jugoslovenskim vlastima, osim ako Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije ne bude dostavila svoja dalja obavještenja koja se odnose na optužbu protiv njih, u roku dva mjeseca po traženju Vlade ujedinjenog Kraljevstva. U slučaju da Vlada ujedinjenog Kraljevstva po prijemu takvih daljih obavještenja, ostane pri mišljenju da nije utvrdjen prima facie 

      slučaj krivice, dotično lice biće pušteno na slobodu.

       

      Nastavlja se (36. dio) Č L A N   14

       

       

       

       


       

       

      Mile Boban

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (36. dio)

       

       

      OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA (36. dio) - kraj ovih opisa

       

      Prilažem poveznicu u PDF do opisa br. 35 koju je za čitatelje pripremio gosp. Dragutin Šafarić. Ovim putem hrvatski nezavisni portal otporas.com u ime svih čitatelja ovih opisa se najiskrenije zahvaljuje gospodinu Dragutinu Šafarić na njegovu trudu. Hvala mu!

       

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/@zds_Otporas_Ljekic-045.htm

      http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_045/@zds_Otporas_Ljekic-045.pdf

       

      Ovo je slika stranice 147 i 148 kraj ovih 36 opisa. Ispod ove slike nastavlja se opis 

       

       

                                                     Č L A N   14

         Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije sporazumna je, da ne zahteva osim onih čije se izručenje traži specifično i poimenično. Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije zadržava pravo da podnese izvesne dalje zahteve Vladi Ujedinjenog Kraljevstva za poimenično izručenje kada bude raspolagala naknadnim obaveštenjima, no ona se slaže da se takvi naknadni zahtevi podnesu samo u roku od dva meseca po potpisivanju ovoga sporazuma. (Dovoljno je pročitati i proštudirati samo ovaj paragraf i svima će biti jasno kako je ta YU partizanska vlada si je zadržala pravo za pojedinačno izručivanje Hrvata, nego je zahtijevala skupno izručenje svih Hrvata. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Naknadna obaveštenja u prilog već učinjenih traženja treba dostavljati preko Jugoslovenske misije za vezu neposredno Specijalnoj komisiji za izbeglice, no naknadne zahteve za izručenje treba podnositi preko ambasadora Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Londonu.

       

                                                           Č L A N   15

         Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva smatraju naročito važnim da se preduzmu svi mogući koraci u cilju sprečavanja svakog kretanja jugoslovenskih državljana koje bi mogli ometati ispunjenje ovog sporazuma.

       

                                                          Č L A N   16

         Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumne su da će aktivno tražiti saglasnost ili saradnju trećih strana gde god je to potrebno za primenu ovog sporazuma.

       

                                                             Č L A N   17

           Ovaj sporazum stupa na snagu danom potpisa.

       

                                                             Č L A N   18

         Ovaj sporazum ostaje u važnosti dvanaest meseci po stupanju na snagu, a ostaće i dalje u vanosti s tim da posle tog roka svaka Vlada ugovornica može da ga otkaže dva meseca unapred.

         U potvrdu čega potisani, propisno ovlašćeni od svojih odnosnih Vlada, potpisali su ovaj sporazum i stavili svoje pečate.

         radjeno na Bledu 8 septembra hiljadu devet stotina četrdeset sedme godine u dva primerka na srpskohrvatskom i engleskom jeziku s tim da su oba teksta podjednako autentična.

       

         Za Vladu Federativne Narodne Republike Jugoslavije :

                                               VLADIMIR VELEBIT  s. r.

                                                 Gen. lojt. D. LEKIĆ s. r.

       

            Za Vladu Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske :    

                                                 CHARLES PEAKE s. r.

                                                 STEELE, lieut. - general s. r.

       

      (Ako se uzme u obzir gdje su ovih 18 točaka pisani i vrlo dobro analizira sadržaji ovih sporazuma, olako će se shvatiti i razumjeti da su sadržaje tih točaka pripremali i na engleski preveli, a njihovi prijatelji Englezi kao TAKOJEVIĆI samo potpisali. To potvrđuje i činjenica da u ovom opisu nije priložen tekst na engleskom jeziku kroz koji bi se moglo vrlo olako uočiti mišljenje i izražaj srpske mržnje prema Hrvatima, koja se zacijelo ne bi mogla uočiti da su sadržaj tih 18 točaka pisali Englezi sa svojim engleskim pisljenjem te oni, Englezi našli Srbina koji govori engleski i Engleza koji govori srpski te u zajednici bez TAKOJEVIĆA, riječ "takojević" u ovom smislu karakterizira čovjeka, osobu koja samo klima glavom i potvrđiva šta mu drugi govore i predlažu. To je moje mišljenje, a Vaše???? Mo. Mile Boban.)  

       

       

       

      Dolje priložena slika je zadnja stranica knjige koja je donijela

                  V   A   Ž   N   I   J   I      I   Z   P   R   A   V   C   I 

       

       

                    V   A   Ž   N   I   J   I        I   Z   P   R    A    V    C    I  

       

      Strana:         Redak.             Stoji:                                    Treba:

       

         26.               12.              Kamiških Alpa                   Kamničkih Alpa

         27.               15.              poluokupirali                      natrunili

         30.               12.              300.000                             30.000

         35.                2.               supinice                             skupinice                       

         35.              34 i 35.      ..tu je od Engleza bila      ..tu je od Rusa bila zaustavljena i

                                                zaustavljena                     zadržana do 12 svibnja, kada su je

                                                                                          Englezi povratili ...

       

      Napomena: u rukopisu ima više pogrješaka, dokumentarnih i jezičnih, kao i tiskarskih, jer - budući je svrha ovoga rukopisa naglašena u predgovoru - nije mu ni posvećena velika pažnja.

       

      Eto ja, Mile Boban, danas utorak 21 ožujka 2023. završavam ovih 36 opisa povijesnog značenja i sadržaja, prilažem moju sliku, s majicom br. 80. kada sam slavio moj osamdeseti (80) rođendan u mojoj Bobanovoj Dragi subota 24 kolovoza 2019. Držim bocu dobra Whiskey-a i u okviru Hrvatski Grb i pravu i originalnu Hrvatsku Himnu, koja je prevedena na engleski za moju djecu i za one koji govore engleski.

       

      HRVATSKA HIMNA PREVEDENA NA ENGLESKI

       

      HRVATSKA HIMNA “LIJEPA NAŠA DOMOVINO”

       

      I enclosed is a picture with a bottle of Whiskey, as well as the Croatian coat of arms with the Croatian Anthem that I will translate into English:

       

       

      CROATIAN ANTHEM

      “OUR BEAUTIFUL HOMELAND”

       

      Our beautiful homeland,   

      O heroic land dear,       

      Old glorious grandfather,   

      To always be happy!  

      Honey, you’re so famous to us, 

      We love you the only one,   

      Honey, where are you,      

      Dear where are your mountain!   

      Dravo, Savo Drino to flow, 

      Thou, Danube, lose strength,   

      The blue sea tells the world,   

      That a Croat loves his people.   

      As the sun warms his fields,             

      As the oak wind blows,     

      While the grave hides his dead.

       

       

      HRVATSKA HIMNA

      "LIJEPA NAŠA DOMOVINO"

       

      Lijepa naša domovino,

      Oj junačka zemljo milo,

      Stare slave djedovino,

      Da bi vazda sretna bila!

      Mila kano si nam slavna,

      Mila si nam ti jedina,

      Mila, kuda si nam ravna,

      Mila si nam ti jedina!

      Dravo, Savo, Drino teci,

      Nit ti, Dunav, silu gubi,

      Sinje more svijetu reci,

      Da svoj narod Hrvat ljubi!

      Dok mu njive sunce grije,

      Dok mu hrašće bura vije,

      Dok mu mrtve grob sakrije.

       

           

       

      Priložio ovaj dokument svibnja 2024.g. – dragutin

       

       


       

       

      ANNO 2024

      2024-05-30

      Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

       

       

      „Dan mladosti“ okupio je u Kumrovcu posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

      Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

      „Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

      Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

      Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

      I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

      Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

      Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

      https://sabh.hr/spomen-na-josipa-broza-tita-najveceg-sina-s-ovih-prostora/

      Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

      To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti, a vjerodostojnost nula.

      Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941. donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije, za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

      Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović - Tempo.

      Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

      Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

      „Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

      „Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“ rekao mu je Zulfikarpašić,

      „Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“ odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

      Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

      Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove, jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

      Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

      1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

      Komunistička partija Jugoslavije

      2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

      Josip Broz Tito

      3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

      Josip Broz Tito

      4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

      Maršal Josip Broz Tito

      5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

      Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

      6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

      Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

      7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

      Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo komunističko društveno uređenje.

      I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

      Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ? 

      Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom. Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

      Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

      Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

      Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

       Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

      Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra, Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod - Zagreb, 2011.

      Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

      Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

      To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

      To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista 'Nova Hrvatska', a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

      To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je torture, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

      Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

      Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

       

       

      „Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

      Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

      Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

      Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

      U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a i oko 600 po slovenskoj evidenciji.

      I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

       

      Lili Benčik/hrvatskepravice