2012-01-26   

Tekst akademika Slobodana Novaka iz Foruma ( 10-12/2011.) i Hrvatskog lista (26. siječnja 2012.) 

               EUROPA KOJOJ ODUVIJEK PRIPADAMO

   NIJE ISTO ŠTO I POLITIČKA ZAJEDNICA U KOJU

                         DANAS SRLJAMO

     Europska unija baš i nije mnogo – a ja bih rekao: nimalo i ni po čemu nalik onoj Europi koje je Hrvatska stoljećima nerazdvojni dio. Bestidna je demagoška floskula i tempirana laž pozivati se na hrvatsku pripadnost tome i takvom europskom ustroju, kojem se mi sada tobože vraćamo kao razmetni sin svojoj kući. Ta je kuća otuđena i samo prividno sljednik nama poznate bolje europske tradicije. A Hrvtska je oduvijek, upravo oduvijek, i prije nego većina europskih velmoža, koji nas podcjenjivački tapšu, bila dio povijesne i kulturne Europe – svoje šire domovine. I kad god je bila uvučena  u tuđe političke formacije, iznevjeravala je svoju dušu i podnosila žrtve, šaljući svoje momke stegnute kravatama na tuđa razbojišta i za tuđe interese. A volimo reći kako nikad nismo osvajali tuđe i nikada nismo marširali po tuđem tlu. Ali, nažalost, jesmo, ne za sebe, nego za „partnere“, pa i opet moramo za tuđu guzobolju i za naftne kompanije gaziti ratničkim cokulama po tuđim pragovima.

      Unatoč svemu, Hrvatska je i danas konsubstancijalni dio klasičnog europskog ozračja bez ičijeg pristanka i priznanja, odobrenja i hrabrenja;  bez pregovora i zaključivanja ovih i onih točaka i poglavlja, bezuvjetno i bez diktata, bez monitoringa i zadovoljavanja tuđih kriterija, bez ograničenja i dodvoravanja, bez nametnutih i odgađanih datuma i ratifikacija, bez ucjenjivačke igre, diktata i ponižavanja. Ne trebaju joj rukoljubi ni činovničke čestitke uz šampanjac i puhanje u tortu. S Europom se oduvijek prirodno i sudbinski prožimala, od nje je primala i učila, i njoj je vraćala svoje najbolje vrijednosti: radne ruke, umove i talente. Njezino europejstvo je egzaktna povijesna činjenica, a ne recentno uvjetno interesno referendumsko opredjeljenje. Toj činjenici ne možemo reći ni da, ni ne! A niti to mogu europski činovnici.

     Imala je, istina, u prošlome stoljeću od „ujedinjenja“ i „oslobođenja“ do osamostaljenja tek civilizacijski prekid, ali humanistički, kulturološki i slobodarski – zapravo nikad. Povijesna svijest o našoj pripadnosti  u narodnom pamćenju i u rodoljubnim i slobodarskim težnjama osviještenih građana nadživjela je mračnu eru balkanskoga i boljševičkog civilizacijskog pada i moralne degradacije. Da nije tako, ne bi se Hrvatska osipala po emigracijama, ne bi bila kundačena, ne bi stenjala po kazamatima, ne bi joj se kosti mljele u golootočkim drobilicama i ne bi bez ičije pomoći, gledana prijekim okom, vlastitom krvlju uskrisila svoju slobodnu samostalnost, pa konačno za nagradu danas čamila u europskim ševeningenima.

     A Europska unija, međutim, samo je još jedna teritorijalno-administrativna birokratska, nadnacionalna politička formacija, interesna zajednica suprotstavljenih gospodarstava, industrije, trgovine, novčarstva. Na njezinim transparentima,  proklamacijama, rezolucijama, na njezinim zastavama i panoima nema ni jednog velikana europske prošlosti, baš kao što ih nema ni na njezinim  novčanicama. Jer Aristoteli, Shakespearei, Leonardi, Goethei, ili Boškovići i Tesle očito i nisu začetnici ovakova partnerstva i savezništva - nego duhovnog zajedništva. Netko bi možda još rekao: EU je Cosa nostra velikih i bogatih imperijalnih sila, varijantna supstitucija neokolonijalnih aspiracija nad malima, kao nad egzotičnim garnirungom, kao nad proširenim tržištem i izvorom sofisticirane eksploatacije. Nad onim malima koji su ostali siromašni (bolje reći, materijalno prikačeni), jer nisu s velikom civiliziranom Europom dijelili kolonijalno carstvo crnog kontinenta i dalekih mora, nego samo kulturne i poneke civilizacijske tekovine, ali uz krvni danak.

     Pa sada, eto, svezivanje naroda u zvjezdano kolo, što su već na svoj način pod drugim simbolima još nedavno pokušavali postići silom oružja neuravnoteženi politički hazarderi u napoleonskim, hitlerovskim, staljinskim odorama, sada, privremeno, čini se, uspijeva civilnome Molohu novčarstva silom ucjena. Pa nas tješe, da će naši delegati u Bruxellesu, razumije se, kao od šale mijenjati sve odluke europskoga parlamenta nepovoljne po hrvatski suverenitet jednostavno vetom, uz smiješak isprike. A čujemo i da Hrvatska ne čini ništa radi EU, nego radi sebe. To je postala već stajaća parola. Pa ako mora likvidirati svoju najveću izvoznu granu i najugledniji brodograditeljski proizvod u svijetu, ako ograničava svoj ribolov, svoje vinograde, svoje maslinike, poljoprivredu, stočarstvo...ako otuđuje svoja bogatstva... ako ne pripaja svoje more... ma da, da – to sve čini, nego što, radi sebe i vlastita interesa, dakako!

     Kao i uvijek dosad, nekoliko preambicioznih kvaziinternacionalista, svjetskih bratimljenika, profesionalnih detuđmanizatora, željnih dezintegriranja ove nepoželjne države, a zapravo zahuktanih aspiranata na obilate konobarske napojnice u Bruxellesu, stvaralo je sustavno klimu  i povuklo za sobom, recimo tako, politički naivne, mnoge nesamostalne državne vođe, nesposobne a pritisnute kompleksom straha od moći i odgovornosti, pa su zajedno i jednodušno, u apsurdnom i bizarnom, nikad još viđenom konsenzusu, dodvoravajući se novim gospodarima, odlučili založiti krv tisuća branitelja, tisućgodišnje mučeništvo i svenarodne snove o obnovi vlastite države – za svoje karijerističke europske sinekure, dopuštajući usput svojim ciničnim dreserima višegodišnje ponižavanje cijelog ispaćenog naroda, surovo gaženje njegove samosvijesti i dostojanstva, a namjerno ignorirajući činjenicu da u tom podijeljenom narodu za njihove sluganske i egoističke planove konsenzusa ipak nema ni približno koliko među njima samima. Govore ležerno i nonšalantno kako će Hrvatska, „razumije se“, ustupiti (izgubiti) dio suvereniteta, kao da se radi o vreći brašna koja kao ušur, kao desetina, pripada mlinaru, kao da je to neki njiho višak, a ne izdaja,  i kao da nije za svaki taj dio proliveno na hektolitre krvi. U tom historijski ponavljanom i fatalno zaboravljanom „srljanju u maglu“ zajedništva, toliko im se žurilo, da nisu kroz dvadeset godina, poslije pobjede nad tuđinskim presizanjem, stigli zakoračiti preko praga male vojarne na Svetoj Geri, ni stupiti nogom na dunavski pješčani otočić i na druge krpice izgrickane zemlje, koje smo također ponovno otkupljivali krvlju. A kamoli da bi opasali  mare nostrum, što smo ga stoljećima branili i sačuvali.

     Kako li je krenulo i kako li su usmjerili svoja nastojanja, zanemarivši sve drugo, danas je ta Unija postala fetiš, i, nažalost, sudbinska neminovnost, jer...šengenske granice...jer okruženje...jer Crkveni vrh...jer ciljani milodari u eurima...jer Račanov Josipović...jer prodaja radne snage....jer tuđa učilišta (koja odnarođuju)...a iznad svega izolacija! (iz „slobodnog svijeta“ prijete nam izolacijom, da, da!)...pa se danas skeptični građanin može samo prividno i formalno, nakon pristupnog ugovora, referendumski, simbolično, demonstrativno distancirati, otkloniti i uskratiti svoj nevrijedni potpis suglasnosti, i preostaje mu samo da prihvati problematičnu sudbinu  svoje zemlje kao usud, i da svoje namnožene vođe, sad jedne, sad druge, obećaroše, legitimirane troslovnim stranačkim skraćenicama, ili zakrinkane izvanstranačkim sindikalističkim funkcijama, obdaruje i dalje novim mandatima, pa i cirkusantskim doživotnim carskim apanažama – kao što je činio i dosad.

     Takav politički fatalizam usadila nam je ta ista suvremena Europa i prateća svjetska plutokracija, ako ne još i ranije, onda sigurno zločinačkim jarmom ratnoga embarga, izjednačavanjem krivnje, do danas šikaniranjem naših osloboditelja i pomilovanjima naših krvnika. Nakon svega i unatoč spoznajama, preostat će nam i opet samo duhovne i materijalne reliquiae reliquiarum, kompromitacija našeg povijesnog europejstva, i kad-tad neizbježno i beznadno – zakašnjelo kajanje.     

(U "Hrvatskom listu" tekst je objavljen s naslovom: "Fatalno zaboravljeno 'srljanje u maglu' / Odlučili ste založiti krv tisuća branitelja, tisućgodišnje mučeništvo i svenarodne snove o obnovi vlastite države – za svoje obilate konobarske napojnice u Bruxellesu)