| | https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/FMfcgzQZTCqZjlFKvQTcVLFzkcZMQVjw Mile Boban 12. feb. 2025, 22:50 (pred 3 dnevi)
Prevedi v jezik »slovenščina« Želio bih znati da li će dolje niže priloženi opis zanimati gosp. Ive Pozlaćenog kako ga je Mladen Schwarts zvao ili kako se on zove Ivo Goldsteine. Svakako bih želio čuti i njegovo mišljenje, pa taman ono i ne bilo općenito naše hrvatsko mišljenje.
Prepisat ću doslovno ove dvije stranice kako je i zašto došlo do ovog govora preko Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu kojeg je bio glavni i odgovorni urednik Ivo Vučičević. Ispod slike nastavit ću uvod i prepisivanje ovog govora.
U Torontu je živio jedan vojnik HOS-a NDH, Hrvat od Livna gosp. Mate Tovilo. On je napisao knjigu: "KRIŽNI PUT HRVATSKE - ZA DOM SU PALI", Toronto 1964. Ta knjiga je prevedena na engleski: "CROATIA'S WAY OF THE CROSS - THEY FELL FOR THEIR COUNTRY". Pošto imam te dvije knjige, kao vrlo povijesni dio prilažem slike tih dviju knjiga.
Kao piscu ove knjige, kao Hrvatu iz Hrvatske Bosne i Hercegovine, Mate Tovilo zaslužuje da mu se ovdje stavi njegova slika, što rado činim.
Iako tada nisam govorio engleski, ja sam te dvije knjige naručio dok sam još živio u Parizu. Često sam se služio izvorima ovih knjiga. U razgovoru jedne prigode 1978. godine s hrvatskim vojnikom NDH od Senja Markom Miletićem u mojoj kući na 2641 Hacienda Street, San Mateo, California, bio je razgovor i o Mati Tovilo kojeg je Marko Miletić poznavao iz rata NDH. Tada sam mu pokazao ove dvije knjige, našto je Marko planuo od veselja i u daljnjem razgovoru je došla ideja da ga pozovemo da nam dođe u goste i prikaže jedan satni slikokaz: Jedan dan Poglavnikova Života. Ja sam se Mati Tovilu pismeno javio, našto je on rado pristao. Prilažem dvije slike kojima mogu objasniti vjerodostojnost ovog opisa.
Prikaz filma "JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA", subota 9 srpnja 1978. u Redwood City, California.
Ogranak Hrvatskog Narodnog Otpora "DESETI RUJAN 1976." je pozvalo gosp. Matu Tovila iz Toronta da nam dođe prikazati film "JEDAN DAN POLOVNIKOVA ŽIVOTA ''. FOX Kino dvorana u Redwood City je pronašao član ogranka "DESETI RUJAN 1976". gosp. Miljenko Dugandžijić. Mi smo kod upravitelja kino dvorana FOX potpisali ugovor da nesmetano možemo staviti na oglasnu ploču kinodvorane FOX oglas taj koji se vidi. Ime CROATIA DURING WWII JULY 8 1977. Prvi slika (1) na oglasnoj ploči se vidi Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za SAK (Sjevero Američki Kontinent, mo. Otporaš.) Mile Boban.
Druga slika (2) u kući Mile Boban - Hillsborough -na Novu Godinu 1982. godine.
Na sliki s desna na lijevo: Nedjeljko Miličević, Mile Boban, Milan Bagarić, Miljenko Dugandžijić, Jerko Boban, Gršić, Pozadi stoje: moj brat Rafo Boban (1944-2004), Veselko Boban, Stipićev. Ovu drugu sliku sam stavio isključivo zato da prikažem sliku Miljenka Dugandžijća - i u crno pomastio tako da se zna da je on taj - koji je svojim prijateljskim poznanstvima uspio da se ovaj film prikaže u kino dvorani Fox Theatre u Redwood City, California. Prilažem također poveznicu koje sadržaj donosi i druge detalje vezano uz ovaj slikokaz "Jedan dan Poglavnikova života. https://otporas.com/podsjetnik-ili-da-se-nezaboravi-prikaz-filma-jedan-dan-poglavnikova-zivota/ Sada prepisujem govor na hrvatskom krugovalu, subota 9 srpnja 1977 u 3 sata poslije podne, a prikazivanje filma je počelo u pet i pol sati poslije podne.
"Kada se dobri ne bore zli pobjeđuju, kaže naš narod. Da se ova izreka nigdje i nikada nije očitovala u svom pravom značenju, ona se je sto posto obistinila i očitovala kod nas Hrvata. JER da se nismo kroz povijest borili i da nismo branili granice naše Hrvatske od raznih napadača, za sigurno ni danas ne bi postojali kao narod. I da smo još uvijek na životu, i da još uvijek postojimo kao narod i da smo kroz bure i oluje i teške krvave borbe sačuvali naše slavno i dično ime Hrvat, trebamo nekome iz dna srdca i savjesti to zahvaliti. A taj netko je hrvatski vojnik koji je stoljećima budno stajao na braniku svojeg naroda i svoje domovine. Kao što svaka majka ljubomorno čuva i štiti svoje dijete od svakog napadaja i svake nezgode, tako je isto i hrvatski vojnik uz cijenu vlastitog života ljubomorno čuvao osjećaje svojeg naroda koji su bili i ostaju Hrvatska Država. Kada bi nekim pukim slučajem, mogli izračunati i u tone pretvoriti svu prolivenu hrvatsku krv za obranu domovine svoje, iznos bi bilo nemoguće na papir staviti poradi pomanjkanja brojeva. Najpribližnija mjera bi bila: rijeke i jezera krvi. Hrvati i Hrvatice, ne znam da li bi bilo dovoljno drveta u Hrvatskoj za napraviti križ svakome hrvatskom borcu koji je uzidao svoje kosti u temelje naše Hrvatske Države. Braćo, kako je lijepo i nezaboravno kada nam netko u životu pomogne i osobito život spasi. Mnogi od nas imamo dobročinitelja ili na jedan ili na drugi način. I uvijek ga u uspomeni nosimo i cijenimo ga kao samog sebe. A hrvatski vojnik je dobročinitelj svima nama, našem narodi i Hrvatskoj Državi. U svim hrvatskim naraštajima i od svih hrvatskih zvanja najpožrtvovaniji su bili hrvatski vojnici koji su najmanje zatajili u svojim dužnostima. Kada se govori o vojnicima, misli se na sve one rodoljube koji su se borili za našu domovinu Hrvatsku ili na jedan ili drugi način. Zato, draga braćo, večeras u pet i pol sati, u kino dvorana FOX THEATRE u Redwood City, prikazivat će se slikokaz tj. film iz života N. D. Hrvatske. Pozivam sve Hrvate koji mogu doći da dođu vidjeti to originalno svjedočanstvo kako se je radilo i borilo za onu zemlju u kojoj smo se rodili, u kojoj smo majčino mlijeko dojili, u kojoj smo prve zrake sunca vidjeli i koju smo morali silom napustiti, jer nije bilo više inih hrabrih hrvatskih boraca da nas štite od takozvanog bratstva i jedinstva. - druga strana - A sada molim sve one Hrvatice i Hrvate koji će imati priliku vidjeti taj povijesne naravi slikokaz, da neumorno i nesebično obavijeste svoje i naše prijatelje koji nisu mogli doći, što su sve vidjeli i čuli i kakav su dojam dobili od onih hrvatskih boraca iz onoga vremena i one situacije. A takodjer dajem do znanja svim onima koji će doći vidjeti taj slikokaz, da ona naša hrabra vojska, koju ćete vidjeti na platnu, je na najzvjerskiji način poubijana u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju i Križnim putevima. Za taj pokolj su odgovorni jugoslavenski vlastodršci koji još nisu izvedeni pred sud Medjunarodne Pravde. Draga braćo kako ćete i zaključiti iz slikokaza da ta borba iz razdoblja 1941-1945 nije bila borba za prevlast kako se to dešava kod mnogih drugih naroda, nego da je ta borba bila za opstojati ili iščeznuti sa lica zemlje hrvatskog naroda iz Hrvatske. Da se hrvatski vojnici nisu borili za osvajati tuđe ili za postati neka sila, nego jednostavno su se borili za dobrobit i budućnost hrvatskog naroda. I naša današnja borba je identična njihovoj i svim našim kroz povijest prošlim hrvatskim borbama. Vatreni govori nam neće pomoći osloboditi našu porobljenu hrvatsku, nego jedino što nam je pomoglo i što će nam pomoći i što nam ide u prilog naše borbe je samoprijegor i osobna žrtva. Ovim putem želim pozdraviti gosp. Matu Tovilo, bivšeg hrvatskog ratnika, koji dolazi iz Toronta, Canad i donosi slikokaz iz života N.D.Hrvatske koji će se večeras prikazivati u Fox Theatre u pet i pol sati na 2215 Broadway, u Redwood City. Dragi Mate dobro nam došao u ovaj kraj hladnog Pacifika. Hvala vam što ste se potrudili i što ćete nas večeras upoznati sa živim uspomenama iz naše SLAVNE, DIVNE I NIKAD ZABORAVNE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!"
Doviđenja, vidjet ćemo se večeras u Fox Theatre u Redwood City. Mile Boban. 2025-02-14 Otporaš Iz otporaševe torbe MAXPORTAL – Zabranjivani odgovor Ivana Meštrovića Srbima i četnicima oko Jasenovca
Priložena slike je Zgrada Hrvatskih Udružitelja koja se nalazi na adrsi 415 grand Avenue u South San Francisku koju je izrađivalo Hrvatsko Građevinsko Poduzeće Mile Boban. Neka i slika ove zgrade bude jedan dio povijesti Hrvata San Francisca u promicanju hrvatskog imena pred strancima vele grada San francisca. Bog! dragi moj neumorni iznositelju naših hrvatskih više zaboravljenih nego nezaboravljenih povijesnih dogodovština. Priloženo ti može pomoći u tvojim obrađivanjima. Ja sam njegova sina Matu prvi put susreu u San Franciscu ljeta gospodnjega 1971. godine, kada je bila godišnja sjednica Hrvatske Bratske Zajednice, HBZ. Od tada smo bili, iako rijetko u vezi s dopisivanjima. Zadnji put sam ga vidio na adresi 415 Grand Avenue u South San Francisco u nedjelju 24 svibnju 1981. on je iz Njujorka poslovno došao u San Francisco i preko naših zajedničkih prijatelja je saznao za moj telefon i nazvao me da me rado želi vidjeti. Rekao sam mu gdje sam taj dan i gdje radim. On me je došao posjetiti i u razgovoru sam saznao da on meni ima nešto ozbiljno reći, jer me ja stalo ispitivao o mojem radu u organizaciji Hrvatski Narodni Otpor, kojem sam ja tada bio Pročelnik. Začudilo me je kada mi je rekao nekako ovako: “…gospodine Boban ako se vama nešto desi, tko će vašu obitelj hraniti…” Kada su mene američke federalne vlasti uhapsile u četvrtak 25 lipnja 1981. godine, dakle mjesec dana poslije razgovora sa Matom Meštrovićem, mnogo puta sam o tome mislio kako je on mogao slutiti ili znati da ću ja biti uhapšen? Kasnije kada sam se ja preselio u Texas 1983., nastavio sam sa njim korespodenciju. Kroz tu korespondenciju smo stekli uzajamno prijateljstvo i povjerenje gdje mi je mnoge stvari ispričao…
Bog i sve najbolje ti želi sin seljačke majke od petnaestero (15) Mile Boban.
Zabranjivani odgovor Ivana Meštrovića Srbima i četnicima oko Jasenovca
Zabranjivani odgovor Ivana Meštrovića Srbima i četnicima oko Jasenovca 16 SVIBNJA, 2024MAXPORTAL Širi dalje Objavljujemo dopis kipara Ivana Meštrovića upućenog 1950. godine Adamu Pribićeviću povodom “Memoranduma o zločinima genocida počinjenih protiv srpskog naroda od strane Vlade Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata”, koji je Pribićević u listopada 1950. poslao UN-u, a koji vrve protuhrvatskim i protukatoličkim optužbama. Adam Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 1880. – Windsor 1957.), bio je hrvatski političar i publicist srpske narodnosti. Njegov stariji brat bio je Svetozar Pribićević. Adam je bio pripadnik desnog krila Samostalne demokratske stranke. Krajem 1943. godine prišao je četnicima Draže Mihailovića i postao član Centralnog nacionalnog komiteta. U kolovoza 1944. godine je pobjegao u Italiju pa Francusku i Kanadu gdje se i ubio 7. veljače 1957. godine. Potrebno je istaknuti da je memorandum, čijim se autorima uz Pribićevića smatraju i dr. Vladimir Belajčić, nekadašnji sudac Vrhovnoga suda Kraljevine Jugoslavije, dr. Branko Miljuš, bivši jugoslavenski ministar u Vladi Milana Stojadinovića (sva trojica vrlo bliski četničkom pokretu Draže Mihailovića), prepun je najtežih protuhrvatskih i protukatoličkih generalizirajućih optužaba stvarajući pogodno tlo za nešto kasniju optužbu o “genocidnost hrvatskoga naroda”, koju je iznjedrio srpski akademik dr. Vasilije Krestić i Srpska akademije znanosti i umjetnosti u rujna 1986. Odgovor svjetski poznatoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića izazvao je bijes srpskih intelektualaca, posebice u emigraciji, o čemu govori mnoštvo napisa kao npr. samoga Adama Pribićevića u “Glasu kanadskih Srba”,već spomenutog dr. Branka Miljuša u knjizi “Ivan Meštrović i antisrpska klevetnička propaganda” pa Laze Kostića u “Kanadskom srbobranu”, Dragiše Cvetkovića u “Glasniku Srpskog povijesno-kulturnog društva ‘Njegoš’” u Americi, dr. Radoja Vukčevića, također u “Kanadskom srbobranu”, Milana Fotića i M. M. Vlahovića u “Iskri”, Spase Sarabe u “Amerikanskom srbobranu” i dr. Meštrovićev odgovor Pribićeviću je od poslijeratnih komunističkih vlasti bio svrstan u “zabranjenu literaturu” pa je u Hrvatskoj umnažan i dijeljen ilegalno, a jugoslavenska je tajna policija uhitila svakoga kod koga bi ga našla. Glas Koncila, koji je skraćeni Meštrovićev odgovor objavio 2010 godine, navodi da su u njegov posjed došli zahvaljujući dr. Frani Glavini, istaknutom arhivistu i povjesničaru, umirovljenom ravnatelju i dugogodišnjem pravnom savjetniku Hrvatskoga državnog arhiva. Meštrovićev odgovor: “Od početka zadnjega nesretnog rata mi ne znamo nego za užase. Svaki rat je nesretan, ali zadnji je sve nadmašio i po onome što se je zbivalo i po svojoj surovosti i po svojim strahovitim posljedicama. On je bio užasan za cio svijet, a napose za nas Hrvate. Od njegova početka u našoj se zemlji provodilo i ubijalo bez milosrđa u borbama s osvajačima, i međusobno Hrvati i Srbi. Razlozi tome bili su mnogostruki. Nepravde i nasilja režima, oprečni nacionalizmi, različite ideologije. Različiti poticaji prijatelja i neprijatelja, ali poviše svega toga naša surovost i odsutnost pameti. Gubici su za obje strane bili užasni. Osim mrtvih, koliko ih je onesposobljeno, fizički osakaćeno i moralno upropašteno, što ne zna nitko. Najveći će biti broj onih koji su stradali duševno… To gledanje i ta psihoza nije ništa blaža od najvećih užasa koji su se među nama odigrali. Zaista obezumljeni ljudi su gori od divlje zvjeradi, koji bar ne uništavaju svoju vrstu… Pretjerivanje i laganje postaju običaj i ljudi s vremenom počinju vjerovati u vlastite laži. U toj areni sa srpske strane pojavio se i, evo, Adam Pribićević, kojega smo svi poznavali kao tolstojevca, neke vrsti isposnika i po svemu bi tome čovjek mogao pretpostaviti da će ga naći na svakom drugom frontu, pa i komunističkom, nego na velikosrpskom i četničkom… Neću reći niti želim da je ovo i ovakvo držanje Adama Pribićevića njegova posljednja u životu, nego samo kažem da je karakteristična po naše odnose i njihove uzroke… Ni bolji ni gori od srpskih ustaša Mene potiče na ove retke jedan drugi slučaj. Ne političar Pribićević, nego intelektualac i čovjek kršćanin, tolstojevac, čiji je ‘credo’ da se zlom ne suzbija zlo i da osveta nije posveta. Dopao mi je ovih dana u ruke jedna pamflet protiv Hrvata koga su potpisnici nazvali memorandum i kao takav poslali Ujedinjenim narodima. Taj pamflet, taj memorandum, doduše za svakoga tko pozna naše prilike, optužuje potpisnike i one u čije ime pišu isto toliko, koliko i one protiv kojih je upereno. On se je prelijevao žuči, vrvi pristranostima i netočnostima, i traži glave ljudi za koje ni sami potpisnici ne vjeruju da su svi krivi. Optužuje se čak i Antu Starčevića da je od prije 80 godina formulirao težnje za neovisnošću i slobodom hrvatskoga naroda, da se ta slobodarska ideologije smatra zločinom koju su Hrvati usvojili kao svoj program, a Pavelić htio provesti u djelo. Treba, dakle, cijeli hrvatski narod izvesti na optuženičku klupu, a svjedoci za njegova nedjela bit će Adam Pribićević i njegovi supotpisnici. Tu se i tom slučaju, dakako, neće ispitivati nedjela na protivnoj strani krivice, po programu i po djelima. Ovaj memorandum optužuje formalno ekstremne Hrvate tzv. ustaše, a ustvari svjesno optužuje sve Hrvate. Mi Hrvati nemamo ništa protiv toga da se izvede pred međunarodni sud sve zločince koji se nađu među ustašama, ali i Vi, g. Adame, znate da postoji velika razlika između revolucionaraca i zločinaca. Vi znadete da su Srbi dizali ustanke za svoju slobodu i da su se ponosili i da se ponose svojim ustašama. Prema tome, ni Hrvati koji su se digli protiv ugnjetača nisu ni bolji ni gori od srpskih ustaša koji su se borili za slobodu. Dakle, koga treba izvesti pred međunarodni sud, samo zločince ili sve ustaše ili pak sve Hrvate nacionaliste? Mislite li Vi da su ljudi ubojice samo oni koji su ubijali Srbe, a oni koji su ubijali Hrvate da su vršili svoja prava? Tražeći ovo suđenje od Ujedinjenih naroda, Vi očito niste vjerovali da bi do tog suđenja moglo doći jer biste inače mogli pretpostaviti da bi taj sud, ako bi htio pravedno suditi, ispitao i okolnosti pod kojima su djela učinjena, i da bi u tom slučaju morao pozvati i četnike da zaviri i u njihove anale. Valjda niste mislili da bi međunarodni sud uzeo četnike kao da su mu od tetke? A što je karakteristično za vašu optužbu, to je da se niste držali onoga što je bolje, da i koji kriv iznese glavu, nego da ih deset pravednih plati glavom. Tako ste među imenima zločinaca naveli ništa manje nego 117 Hrvata, iako ni sami ne vjerujete da među navedenima nema više od 3 do 4 koji bi se mogli okrstiti zločincima. Ili je po Vašim i Vaših supotpisnika zločin biti Hrvat, a pravo i Bogu drago biti Srbin i četnik, pa i onda kada djecu kolju, kao što su i klali? Ima li neka razlika u zločinu kada ga počini Srbin ili Hrvat, pa to je valjda razlog da ne tražite da se i četničke zločine ne izvede pred sud. Jedan od Vaših supotpisnika je sudac pa znate da ni jedan sud ne bi donio presudu a da ne sasluša protustranku, a svjestan toga, kao što možete biti i Vi, da onda ne bi skrivali ni tamo ni amo u junačkim djelima i jednih i drugih. Reći ćete: Zar i ovaj hoće da brani ustaše? Ne branim ja zločince među ustašama, nego samo tvrdim da nisu svi ustaše zločinci, a svakako nije ih onoliki broj koliko se tvrdi. A ustajem i ustat ću protiv toga da se za istu vrstu zločina i pod istim prilikama upotrebljavaju dvije mjere, i dok se koljače među ustašama s pravom zovu zločinci, da se po Vašem među četnicima valjda treba nagraditi kao ‘zaslužne za kralja i otadžbinu’. Ustajem i ustat ću protiv toga da se tuži i zločincima naziva ljude koji nemaju druge krivice osim da su zagrijani nacionalisti. Po čemu i zašto bi srpski nacionalisti bili patrioti a hrvatski nacionalisti bili zločinci kad im je cilj u biti jednak. Jednima velika Srbija, drugima slobodna Hrvatska. Ako je po Vašem hrvatskom nacionalizmu kriv Starčević, onda bi po toj logici srpskome nacionalizmu bio kriv sv. Sava, bar kako ga Vaši četnici i popovi tumače. A što tek da kažem za Vuka Karadžića koji je sakupljao opće narodno blago srpsko i hrvatsko i sve to strpao u srpsku torbu i razvio teoriju: Srbi svi i svuda!, gdje ih ima i gdje ih nema, i tako udario temelje bolesnoj megalomaniji koja je i Vas zarazila kada tvrdite da su Bosna i Hercegovina čisto srpske oblasti, iako nikada nisu bile srpske u prošlosti, pa i još danas imaju hrvatsku većinu… Zločinci za »srpsku stvar« – junaci?! »Mi Hrvati i Srbi imamo mnogo dobrih strana koje su nam zajedničke, a imamo i rđavih koje su nam također zajedničke, pored onih koje su nam posebne. Kod svake naše svađe ili sukoba, sve one zajedničke dobre strane pripisujemo svaki sebi, a loše isto tako zajedničke pripisujemo jedni drugima. Kad već ovako razgovaramo, onda sam prisiljen da kažem da kad bi ustaše bili Srbi i sve ono radili ‘za srpsku stvar’, po srpskoj prakticiranoj teoriji ne bi bili zločinci nego junaci, a kao Hrvati, razumije se, samo razbojnici. Kao Srbi imali bi ‘patriotskih motiva’ koji su iznad ljudskih, a kao Hrvati nisu mogli imati ne samo motiva nego ni povoda, pa čak ni onda ako je bilo ‘prema glavi i brata po glavi’. Na primjer, Mile Budak, koji je zaslužio pridjev luđak, samo nisam načistu je li to bio od rođenja ili je postao luđak iza kako su mu agenti kraljevske vlade razbili lubanju u namjeri da ga ubiju, da mu se mozak vidio… Čudno je da su svi ustaški prvoborci bili redom iz onih krajeva za koje braća Srbi vele da su čisto ‘srpski’… Nije svetački put kada netko dođe iz neke vanjske nužde koja sliči afektaciji, nego iz unutarnje nužde i sjeti se one besjede na gori: ‘Blaženi oni koji mir grade!’ Ako netko barem svoj unutarnji mir izgradi, nešto će od toga mira i na druge prenijeti.
Četničko prikupljanje potpisa Vi među zločinima ustaša govorite o pečenim ljudima. Zaista strašno i takvim grešnicima nema oproštaja, osim da sami sebe ispeku, međutim, tko znade da li se netko od počinitelja sam pekao, ako ne materijalno, a ono duševno peći će se do smrti. Čovjek je, kako znadete, vrlo komplicirano biće, no, pored toga vrlo ih je malo koji nemaju u svojoj dubini barem trenutak savjesti. I meni su četnici u mojoj rođenoj zem lji, u rođenom selu zapalili djedovsku kuću, u oganj bacili živa rođena strica, starca od 84 godine. Stric je izgorio sam jer se drugi članovi obitelji nisu slučajno nalazili kod kuće. Tom prilikom ubili su još 30 ljudi u mom malom selu, koje nema više od pedesetak kuća. U selu nije bio nijedan čovjek ustaša, nego svi odreda radićevci, a bilo je okupirano od Talijana, koji su ljudima odnijeli do posljednje puške. Mog su strica njegov sin i brat našli kasnije u zgarištu, svega dvije kosti, i sahranili ih. Ja ne znam koliko bi se njegov sin i unuk odnosili prema počiniteljima kada bi došli u priliku da im sude, ali Vam se za sebe kunem da ih ne bih nagovarao da im vrate zub za zub, glavu za glavu. Ti i slični prizori događali su se uz povike: ‘Volimo Italiju više nego Hrvatsku!’ I to u vrijeme kada su četnici i njihove vođe sakupljali među pravoslavnim pučanstvom Dalmacije potpise za memorandum talijanskome kralju i Mussoliniju da anektiraju Dalmaciju…«
Kako se to dogodilo, pitajte popa Đujića Vi navodite u Vašem memorandumu da su mnoge pravoslavne crkve od umjetničke i povijesne vrijednosti porušene. Bez obzira na njihovu arhitektonsku i povijesnu vrijednost, koja neće biti velika, sam čin po sebi je svetogrđe i sramota, pa čak i ondje gdje su bile ‘prkos-crkve’, kao na Visu i drugdje, podignute radi prozelitizma koji je vršen pomoću vlasti. Za utjehu ću Vam ispričati što se desilo s jednom hrvatskom crkvicom u mojem rođenom kraju na hrvatskom Kosovu kod Knina. Ta je crkvica bila podignuta u čast naše Gospe, a na uspomenu dobrog kralja Zvonimira. Sazidana je na starom hrvatskom groblju zvanom Biskupija pored ruševina starohrvatske crkve, kod koje su hrvatski knezovi i kraljevi držali sabor. Dakle, na eminentno hrvatskom povijesnom tlu. Po mom nacrtu, dakle po nacrtu čovjeka koji je isto tako besplatno pravio osnovu za Vidovdanski hram na srpskom Kosovu u staroj Srbiji. Ta crkva (na Kosovu kod Knina) nije bila velika, niti raskošna, niti smo imali sredstava da je napravimo. Izradio sam bio Krista pastira iz kamena jednog primitivnog stećka s istog groblja, koji je bio uzidan nad skromnim ulazom u crkvu. Za oltar sam bio izradio i namjestio kip Bogorodice s djetetom u mramoru, koja je bila u nošnji hrvatske seljanke iz moga kraja. Osim toga, jednu kamenu pregradu pred oltarom s natpisom kome je crkva posvećena i namijenjena. U nutrini bile su freske slikara Kljakovića (Joze Kljakovića Šantića, rođenog 1889. u Solinu, koji je, između ostaloga, oslikao povijesnu crkvu sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu s 14 fresaka, op.a.). Kljaković i ja radili smo badava, dapače i dali najveći prilog za samo zidanje. Sve u svemu, čin pijeteta prema svojim pređima, jedna skrom na seljačka i umjetnička molitva na grobu svojih predaka. Međutim, sudbina te crkve bila je da su je četnici razbili, a s njome i Krista, isto tako i Gospu i Kljakovićeve freske, koje su prikazivale saborovanje kralja Zvonimira na istome mjestu prije 900 godina. Sama crkva kao građevina bila je jako oštećena. Kako se je to odigralo, pitajte popa Đujića, vojvodu od Dinare (Duca di Dinara) koji je tamo vojvodovao. Bio sam izviješten da su vojvodini perjanici s odbijenom glavom maloga Isusa bacali ‘junačkog kamena s ramena’. Interesantno je, g. Pribićeviću, kod toga i to da se to odigralo u isto vrijeme kada su ustaše mene i Kljakovića držali u tamnici u Zagrebu a Talijani rušili kip Grgura Ninskog u Splitu. Kakav bi Vi sud dali, gosp. Pribićeviću? Možda su opet bili krivi Hrvati i samo oni, jer kako se mi u svojoj Dalmaciji usuđujemo biti Hrvati i sjećati se svoje prošlosti. Logična je za takvu drskost kazna kada neće da priznaju da je to mala Srbija uključena u veliku, da je onda uzmu Talijani u suglasju sa Srbima četnicima, je l’ te? Ne, g. Pribićeviću, ja ne očekujem da ćete dati takav sud, nego da ćete se stidjeti takvog srbovanja!
Ante Starčević bez bizantske škole Usprkos tomu što se je ovaj razgovor odužio i da mu sadržaj pripada prošlosti, ja ću još reći dvije-tri riječi u vezi s Vašom osudom o pojavi i ličnosti Ante Starčevića, ličnosti koja igra tako veoma važnu ulogu u fantaziji Srba u prosuđivanju Hrvata, a možda i fantaziji nekih Hrvata. Što se tiče Ante Starčevića, ja ga iako ne nazivam blagopokojnim, njega se nijedan Hrvat ne stidi, ni prije ni poslije pojave ustaša, pa i oni, ukoliko ih još ima, koji su pristaše neke zajednice sa Srbima. Naprotiv, svi u njemu gledaju željezan, neustrašiv i nesebičan karakter, iskrena rodoljuba, recimo otvoreno: svoga naroda predstavnika koji se borio za svoje i ne traži tuđe. Kao političaru falila mu je bizantska škola jer je svakome govorio istinu: popu pop, bobu bob!… Tko Starčevića izbliže analizira, otkrit će kao pok. Jovan Skrelić da on Srbe kao narod nije mrzio, dapače ih je držao identičnim sa Hrvatima. On nije trpio izvjestan sloj ljudi, koji su se u srodstvo uvukli i te je ironično nazvao ‘slavosrbi’. Njegova ‘za sjekiru zreli’ nije imalo značenje koje Vi pripisujete, nego je to narodni izraz za suho drvo, kao ono u evanđelju za suhu smokvu, jer je očito mislio da su takva čeljad korov, pa ma u kojem se taboru nalazila. Vi poznajete ono političko razdoblje i držanje Srba u Hrvatskoj, za borbu Hrvata s Peštom. Držanje, koje je i Vaš brat Svetozar osudio i prišao Hrvatima u njihovoj borbi za zajedničku domovinu. Svetozarovo držanje tada, kao ni ono pod kraj njegova života, pa ma kakvih grešaka u međuvremenu počinio, neće ni jedan trijezan Hrvat zaboraviti. Ja Vas neću gosp. Pribićeviću miriti sa Starčevićem, ne samo da ne bih uspio, nego i zato što ne dijelim Vaše mišljenje, da je Starčevićeva koncepcija o Hrvatskoj nelogična i a priori neostvariva, jer na kraju krajeva, kada Srbi mogu i trebaju imati svoju državu, a koju žele, zašto Hrvati ne bi mogli i smjeli imati svoju, ako je žele, a oni to hoće? Ako bi to Srbi, koji žive u Hrvatskoj po svaku cijenu, u svakom slučaju i u svakoj prilici ometali, onda je razumljivo, da se Hrvati ne bi mogli s njima slagati. Razumljivo je s druge strane, da Srbi ne bi mogli biti ni za kakvu Hrvatsku, ako bi se s njima postupalo kao za vrijeme ustaša. Vratimo se na Starčevića i starčevićanstvo u kome su istina svi Hrvati njegova vremena, jer im je razbudio samosvijest i volju i želju da vladaju sami sa sobom. To je bilo u duši kod svih političkih ljudi, makar Starčevićevoj stranci ne pripadali, kao npr. kod Stjepana Radića i njegove stranke od kada je ona osnovana pa do danas. Starčevićevom programu dodan je još samo Radićev program. Da nije bilo Starčevića ne bi se nikada Hrvati upustili u avanturu da ruše Habsburšku monarhiju i da idu sa Srbijom čim je ona došla u sukob s monarhijom. Rački i Strossmayer su mogli tražiti formu za suradnju i eventualno jedinstvo južnih Slavena i na to pripravljati duhove, ali je to u njihovim glavama bilo zamišljeno, da će se ostvariti, da tako kažem, nekim legalnim putem u monarhiji, uviđavnošću cara ili izvan nje silom nekih događaja. Samo onaj duh koji je uštrcao ili probudio Starčević, mogao je pokrenuti Hrvate da otvoreno idu protiv cara, Beča i Pešte. On im je dao svijest da su narod i nacija, pa ma koliki bili brojem i da su država, pa ma kolika bila i pa ma koliko joj bio okrnjen suverenitet, na koji ona i njezin narod imaju pravo, da ga vrše u potpunom opsegu. Eto, to je gosp. Pribićeviću ‘Hrvatsko državno pravo’ za koga je on tek digao prašinu, a za koje ima za sobom, kako i samo znate, tradiciju od tisuću godina, koja nikada u narodu nije obamrla i u skladu je s narodnom voljom. I Supilo i Trumbić i svi jači hrvatski ljudi njihove generacije bili su starčevićanci. Mi mlađi u svojim ranijim godinama isto. Ti gojenci tog zloglasnog Starčevića otišli su uoči prvoga svjetskog rata u emigraciju, počeli otvoreno surađivati sa Srbijom i svim protivnicima Cezara i monarhije i stvorili jugoslavenski odbor, propovijedali Jugoslaviju i konačno je stvorili. Da Jugoslavija, koju su oni postigli i ostvarili nije bila Jugoslavija njihovih želja, nisu oni krivi. Bila je to Jugoslavija na žalost po imenu, po priznanju Vašeg brata Svetozara, koji je umro u emigraciji zato što je ta država bila onakva kakvu on nije htio. Jesu li Hrvati za to krivi? Je li pred njima Svetozar pobjegao u inozemstvo? Vi se sjećate što se dogodilo hrvatskim narodnim poslanicima, kada su Radić i Svetozar napravili koaliciju i pošli u skupštinu da pokušaju da se na parlamentaran način bore, da se ostvari pravedna zajednica jugoslavenskih naroda, a u prvome redu Hrvata i Srba na čijoj je slozi ona mogla počivati, a na neslozi je pala. Meci najmljenog Puniše Račića ubili su ideju jugoslavensku zauvijek, a Vi ćete sigurno znati i to s kakvim su zadovoljstvom beogradski generali primili vijest o umorstvu Radića. Vi se sjećate da je grupica hrvatskih narodnih poslanika starčevićanaca uoči donošenja Ustava tražila onakvo državno uređenje, kakvo su kasnije tražili Radić i Vaš brat. Nitko ih nije htio slušati. Takvi su postupci stvarali ustaše, a ne Ante Starčević. Sačuvano je pismo Mile Starčevića, sinovca Antina i predsjednika njegove stranke, koje je pisao iz bolnice iz Zagreba predsjedniku Jugoslavenskog odbora kao odgovor, da i on gleda da pobjegne i da se nama pridruži. To pismo je glasilo: Žao mi je da mi zdravlje priječi da pokušam doći do Vas. Odobravam i slažem se s Vašim radom. Naše je mjesto uz Srbiju i s njom. Ja mislim da je Mile Starčević bolje znao unutarnje raspoloženje i nakane svoga strica, nego Vi i drugi Srbi iz Korduna ili odakle bilo. Istina je, i to treba podvući, da je Mile napisao ‘uz Srbiju’ a ne ‘u Srbiju’ ili ‘pod Srbijom’, kako se to u praksi i dogodilo. Eto, to je odgojilo Poglavnika, a ne Ante Starčević.
“Bez pomirenja ne možemo živjeti!” Sve ovo što rekoh nema svrhe ni da tuži tužitelja, ni da brani tužene, nego sam da Vas potaknem da promislite, je li pametno da ostanete takvi kavi ste i kuda to vodi i što nam na tom putu može do posljetka biti? Kako čovjeku pojedincu nije ništa teže postići nego unutarnje preobraćenje, postati drukčiji nego što je ranije bio, tako ni narodu kao zaokruženoj cjelini nije ništa teže, nego se preobratiti, otresti se svojih navika i utvara. Ni čovjeku kao skupini nema duhovna uspona ako se nije kadar ponovno roditi, doživjeti duhovnu metamorfozu. Sve ostane na istom, zakržlja i izumire. Krist kaže: ‘Tko se na novo rodi!’ Zato kao pojedincima, tako i narodima, koji su kadri da se preobraze oprošteni su svi raniji grijesi zablude već s time, što su bili kadri da se preporode, u kojima je umro raniji čovjek i rodio se ponovno novi i bolji. To novo rađanje znači u biti postati nešto drugo nego što je to bilo i kročiti s pravom i istinskim Ja… Međutim, ni Pavao, ako se duševno preobrazio i pošao novim putem, nije prestao biti Židov i zadržao je tradicije svoga naroda i nauke svojih predaka i njihovih proroka, ali je razumio učiteljeve riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ i ‘Ne čini drugome, što ne želiš da tebi učini’. Bog zna nije li tinjao u podsvijesti mnogih Srba i Hrvata, koji su se među sobom progonili, mnogih četnika, ustaša i komunista, žižak za praštanje, pomirenje i preobraženja. Vjerojatno jest!… Mi se nadamo da ima dosta takovih u kojima tinja proces za preobraženje, pa je dužnost svih onih u čijim srcima se mržnja nije udomila, da ne puštaju da se taj proces ometa daljnjim sijanjem mržnje. Srce ne vrijedi bez pameti, a ni pamet bez srca. Tek udruženi pamet i srce mogu biti vodiči pojedincu i narodu. Ne smije se srce upotrebljavati za bezumne čine, ni pamet za laž i podvalu. Bez pomirenja ne možemo živjeti zajedno, nu, ne možemo se bez pomirenja ni rastati. Međutim, pomirenje mora prethoditi praštanju, a praštanju savjesno ispitivanje rođenih grijeha. A onda, ako ne možemo zajedno, onda svaki svojim putem, svaki u svoju kolibu, bolje će nam biti itako, nego da rušimo jedan drugoga, a na zajedničko ruglo i zajedničku sramotu.
M.Marković/Foto:publicdomena
Objavljeno 13. veljače 2025.Otporaš Kategorizirano kao Otporaševa torba Navigacija objava RAZGOVOR MLADENA PAVKOVIĆA S MARIOM FILIPIJEM, LEGENDOM DOMOVINSKOG RATA…(1991-1995) HRVATSKI FOKUS DONOSI – Povijest – Maks Luburić: “Reci istinu i razbiše ti glavu”.
Ništa ovdje Robert Gadže 13. feb. 2025, 12:00
Fra.Dominik Mandić o Hrvatima....... Najvjerojatnijom nam se čini mogućnost da su Hrvati u svoju današnju domovinu došli iz Velike ili Bijele Hrvatske koja je, i nakon odlaska jednog dijela njezinih stanovnika na jug, nastavila živjeti još nekoliko stoljeća dok se nije utopila u državno i narodno područje Poljaka i Čeha. Sjedište joj je bilo oko današnjega poljskoga grada Krakova, odakle su se doseljenici u Ameriku još početkom XX. st. prigodom registriranja kod tamošnjih vlasti izjašnjavali kao Bijeli Hrvati.59 Prvi hrvatski svetac, davno prije sv. Nikole Tavelića jest pripadnik Bijelih Hrvata - sv. Vojtjeh. Odotud je prema pisanju bizantskoga cara Kostantina VII Porfirogeneta došao jedan njihov ogranak koji je vodilo petero braće i dvije sestre: Kluk, Lobel, Muhlo, Kosjenac i Hrvat, te dvije sestre Tuga i Buga.To se dogodilo 626. kada su avaro-slavenske jedinice opsjele Carigrad nakon što su desetak godina prije (614.) opustošili Dalmaciju, srušili Salonu, Naronu i Epidaur, te se tu nastanili. Tada car Heraklije I. pozva Hrvate, koji se spustiše na jug, zaratiše protiv Avara, pobjediše ih i zagospodariše u svojoj novoj domovini bez da ikome plaćaju danak ili je natrag predaju. Nameće se pitanje kakvog je etničkog sastava bila ta skupina prigodom svoga dolaska. Po svemu sudeći glavna masa doseljenika bila je mješano iransko/slavenskog/gotskog podrijetla, dok je predvodnički aristokratski sloj bio neslavenski u kojem je najuglednije mjesto zauzimala skupina Hrvata, pripadnika sarmatskog konjaničkog plemena, koja na kraju dade ime cijelome narodu. To ime,Hrvat, za koje je najprihvatljivija ili, po riječima Radoslava Katičića, najmanje nevjerojatna iranska etimologija kao i ostalih šest imena predvodnika seobe, uz oznaku vladajuće funkcije-ban; najlogičnije je da preostane od malog nametnutog vladajućeg etnosa i nakon jezične asimilacije u etnosu kojim je zavladao. Kako su Sarmati bili iranski srodnici koji su već u II. st. pr. Krista zavladali cijelim prostorom od Kavkaza do ušća dunavskoga, a na sjever duboko u današnju južnu Rusiju gdje su pokorili Slavene i Gote koji do tada stajahu pod isto tako iranskim Skitima; to se, uz gore navedeno, može zaozbiljno uzeti mišljenja koja govore o iranskom podrijetlu Hrvata, odnosno, bar o podrijetlu onoga vladajućeg sloja koji je podčinjenim Slavenim i Gotima dao ime. Ako taj proces asimilacije i nije bio gotov gore na sjeveru on je uskoro završio u novoj domovini čemu su zasigurno pripomogle brojne migracije (bilo tihe, pojedinačne, bilo kao rezultat vojnih pohoda mongolsko-germanskih ili pak samostalnih), čije su zaostatke Hrvati zatekli pri svom naseljenju na jugu. U prilog mišljenju da bi Hrvati doista imali veze s Iranom,osim gore navedenoga, govori i činjenica susretanja njihovog imena u Iranu ili na prostorima kuda su gospodarila iranska, skitsko-sarmatska plemena. Tako u imenu "Harauatiš", uklesanom u kamenu, koje nosi jedan od 23 naroda koji se pokoravaju perzijskom kralju Dariju I. (522.-486. pr. Krista) mnogi prepoznaju ime Hrvata. Taj isti narod perzijske svete knjige Aveste nazivaju "Harahvaiti", a stanovao bi na području današnjega istočnog Irana i dijela Afganistana. Nakon toga hrvatsko ime nalazimo zapisano, gotovo sedam stoljeća poslije, u gradu Tanaisu koji se nalazi na ušću Dona u Azovsko more. Kako je to područje gdje u to doba gospodare iranski Sarmati ima temelja pretpostavka da je tuda vodila putanja kojom su se kretali njihovi srodnici Hrvati koji dalje na sjeverozapadu sa slavenskim i gotskim plemenima ( svojim slugama ) stvoriše Veliku ili Bijelu Hrvatsku iz koje jedan ogranak odseli dalje na jug. Tu u Tanaisu pronađene su dvije ploče s tekstom na grčkom jeziku na kojima su između ostaloga ispisana imena dvojice odličnika koja upućuju na hrvatsko podrijetlo. Prva potječe iz vremena tanaiskog cara Sauromatesa (175.-211.) gdje je upisan "Choroathou"- sin Horvatov, a na drugoj iz 220. za vladanja cara Reskuporida, medu četiri tanaiska poglavara upisan je "Choroathos Sandarsiou"-
| |||||||||||||
