| |
ZDS - Otporas - 011
agrarna izbjeglica
dragutin
U
2022 - 1956 = 66
* * * = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = ZDS, NASLOVI DATOTEKA:
1955_Otporas_DRINA_Bitka_na_LIEVCU_POLJU_1_dio.docm 1956_RAZLAZ_POGLAVNIK-LUBURIC_1956.god.docm 1980-01_OTPORAS_Paraguay-Njemacka_Budrovic_HNO_Ucjenivacko_Pismo.jpg 1980-02_OTPORAS_Paraguay-Njemacka_Budrovic_HNO_Ucjenivacko_Pismo.jpg 19821130_Boban-Otporas_Toronto_Ja_Nisam_Slobodan.docm 1985__Boban_AUSTIN_CROATIA-APARTMENTS.docm 1985_Pismo_za_Domovinu_pisano_Marinku_PRLIC_Vabic_31.srpnja.1985.docm 19870621_OTPORAS_pismo_komsiji_Miri_Simunic_Texas.docm 20230330_Pismo-prijatelju-gosp-dragutinu-safaric-istrazivacu-hrvatskih-grobista-od-bleiburga-preko-slovenije-do-hrvatske-i-dalje.docm
x = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
1955_Otporas_DRINA_Bitka_na_LIEVCU_POLJU_1_dio.docm 2024-12-29 ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU.(Prvi (1) dio)
Mnogima je poznata odlučujuća bitka između srbski četnika i hrvatske vojske na Lievče polju počevši od 30 ožujka do 7 travnja 1945. godine. A mnogi su samo prepisivali jedni od drugih i moglo bi se reći nadodavali i skrivljivali pravu namjeru, pravi događaj i pravu istinu. Nedavno mi se javio jedan Hrvat s molbom da ako mogu za njega pronaći, kako sam kaže u DRINAMA opis bitke na Ljevče polju. On tog opisa nema a za njegove povijesne potrebe mu je potreban i ovaj izvor iz DRINE za kojeg on zna a nema ga. Pregledao sam sve moje DRINE, počevši od prve 1951. godine pa dalje. Srećem naletih na ovu DRINU koje koricu slike ovdje donosim kako bih potkrijepio istinitost opisa bitke na Ljevče polju. Ja ću to iznijeti u nekoliko nastavaka sa crtežima, tj. sa vojničkim kartama same bitke, što će biti jedan očiti dokaz da je cijeli događaj bitke opisan očevidcem bitke, što znači iz prve ruke. I ne samo to. Treba svakako uzeti u obzir da je ovo pisano ni punih deset godina od samog događaja bitke, dakle dok su još svježe uspomene bile. Prilažem ovdje poveznicu s portala Slobodni.net https://slobodni.net/t111029/ Bitka na Ljevača polju – Slobodni.net Poštovani posjetitelju! Slobodni.net je potpuno besplatna, brzo ju možete obaviti i nakon toga ćete uživati u svim pogodnostima registriranog korisnika. Nemate ništa za izgubiti, samo možete dobiti. Za registraciju kliknite ovdje. Upute kako se registrirati pogledajte ovdje. Ako ste možda zaboravili šifru za pristup websiteu, kliknite ovdje da bi staru šifru …
Pisac ovog opisa se je potpisao – Domagoj – Nisam točno siguran tko stoji iza tog imena “Domagoj”, iako su mnogi tvrdili da bi to mogao biti general Vjekoslav Maks Luburić. Ostavimo to za povjesničar.
(Pošto je stranica 75 dobro čitljiva, neću ju prepisivati. Počet ću prepisivati stranicu 76., mo. Otporaš.) Treća i najjača četnička vojska pod zapovjedničtvom “vojvode” Pavla Djurišića i “vojvode” Petra Baćevića, poznatih krvnika rame i Foče, a sastojala se iz četničkih snaga Sandžaka, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Boke Kotorske i djela Srbije. Ova se je trebala skoncentrirati na teretoriju Nezavisne Države Hrvatske u Bosni, te izvršiti glavni zadatak veliko srbske strategije u drugom svjetskom ratu, a to je rušenje NDH. (3)
(Bilješka br. (3) je na strani 92 gdje piše: mo.) “Proces protiv Draže Mihajlovića, Vijesnik 1948. Ova je četnička vojska u jačini od 39.000 ljudi boraca (4) (Bilješka br.(4) je, mo.) “Amerikanski Srbobran” br. 10, 205, od 2. listopada 1950. g. Pittsburgh, str, 2., članak “Bosanska Golgota, rasute kosti” od Mihajla Minića.) bila na Lievču Polju u težkim i krvavim borbama pobieđena i uništena; taj je poraz u srbskim emigrantskim novinama nazvan “Drugo Kosovo”. General Draža Mihajlović, nosilac srbske strategije, i koji je glavnostožerni častnik, htio je prevariti Niemce i Talijane, Ruse i Hrvate, Engleze i Amerikance, ali je prevario sam sebe, svoju vojsku, svoj narod i na kraju bio zatajen od svoga kralja, prodan po svojoj vlastitoj pratnji i glavnom stožeru, proklet od svojih sljedbenika, omražen kod svih okolnih naroda, ostavljen po onima, koje je smatrao svojim saveznicima i na suđenju u sjeni vješala zatajen od sina i kćerke, koji su odavna bili prišli srbokomunizmu. STRATEGIJA CARSTVA NEBESKOGA Neka nam govore srbski izvori, da nam se ne predbaci neobjektivnost: ” Kad su Niemci počeli da napuštaju Crnu Goru, morao je da donese odluku i Djurišić, šta da radi sa svojima. Tu se više nije moglo ni opstati. Niemci su bili krenuli na Nikšić preko Hercegovine, pa dalje ka Bosni. Taj put nije konvenirao Djurišićevom planu. Uspjelo se onda, da se Niemci okrenu i da pođu putem, kuda je bila želja Djurišićeva: preko Bioča, Kolašina, na Sandžak, onda za Bosnu. Uoči samo polaska iz Podgorice, iz štaba đenerala Mihajlovića stizale su depeše sa naređenjima, da se dolazi u Bosu, gdje da čeka 100.000 četnika iz Srbije, i gdje valja izvršiti koncentraciju” (5) (Bilješka br. (5) je, mo.) “Uckpa” (što je ćirilica a znači “Iskra”, mo. Otporaš.) Munchen, br.lll-20. od 24. V. 1951. g., članak: “Kad je krvca iz zemlje provrela…”str., 4, st. 4
Koncentracija je određena na prostoru između rieke Bosne i Vrbasa, zaštićena sa sjevera riekom Savom, planinom Motaicom i njemačkom misijom u Bos. i Slav. Kobašu, s istoka lancem “lojalnih četnika”, koji su odavna bili u službi njemačkih jedinica za osiguranje komunikacija (planina Ozren, Vučjak i Trebovac) na pruzi Sarajevo-Brod.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”. (2) dio)
Prema Banja Luci to je područje čuvano otvorenom suradnjom četnika “korpusa Vraneševića, Tešanovića i Radića, kako s Niemcima, kojima su slali sve svoje mladiće ispod 25 god. starosti za trupe SS (SD), tako s partizanima, posebno domaćim terenskim ljudima sve od reda domaći pravoslavni živalj – pa čak su priznali i vlasti NDH. (ugovor Oreb) U Prnjaveru je djelovala misija poznate pukovnije “Brandenburg”, koja je godinama djelovala u Beogradu, dok je u Banja Luci stajala posebna misija SD (Sihherheifsdienst) pod vodstvom pukovnika SS Hermana Mullera, dok je u Bos. Gradišci djelovala posebna misija Wermachta, Abwehr-obavj. služba na čelu sa satnikom Fritz Boecklom. Cieli rad bio je usredotočen u rukama poznatog prijatelja Srba, Dr. H. Neubachera, sa sjedištem u Beču. (Srbska Kancelarija( (6)
(Bilješka (6), mo.) Boško N. Kostić: “Za istoriju naših dana”, izdanje vlastito, Munchen, str. 187.
“Vojvoda” Djurišić pošao je 5. Xll. 1944, g. iz Crne Gore, kada i Niemci, i stigao je na rieku Vrbas 30. lll. 1945. g.
Plan rada je bio: ujediniti sve četnike pod svoju komandu, a preko Radića, Vraneševića i Tešanovića osigurati lojalnost mjestnih “terenaca” i malih jedinica, koje su se priključivale čas hrvatskim, čas njemačkim, čas srbokomunističkim snagama. Posebno se to odnosilo na grupe oko Kozare planine sastavljene isključivo od domaćih pravoslavaca. Zatim je trebala biti osvojena Bosanska Gradiška i prekinuta veza sa banja Lukom. Nakon toga bi ova bila zauzeta i napravljena veza sa srbskim snagama u Sloveniji i Istri. Trebala je biti srušena Nezavisna Država Hrvatska po ovim snagama i doveden na vlast Kralj Petar. General je Mihajlović bio uvjeren, da ruske trupe ne će dublje zalaziti na teretorij NDH. Na tom području bi bili kažnjeni Hrvati, a prema receptu Foče i Rame, gdje je “čišćenje” vršio “vojvoda” Djurišić uz punu pomoć Talijana. (Ovdje pisac govori o pomoći Talijana četnicima dok su ovi vršili “čišćenje” hrvatskog katoličkog i muslimanskog življa u Foči i Rami prije kapitulacije Italije 9 rujna 1943., mo.) To je bio plan generala Mihajlovića i on je uvjeravao i zadnjih dana preko njemačkih radio postaja svoje “vojvode”, da Niemci imaju u tom pravcu ugovor sa anglosaskim zapovjedničtvom. (7)
(Biljška (7), mo.) id. id. str. 238. već 30. lll. 1945. manje četničke snage prešle su rieku Vrbas kod sela Razboj i isto zauzele. S toga mostobrana počeli su sa Sandžačkim korpusom nadirati prema Dolinama, bogatom hrvatskom selu na desnoj obali Save. Prvi odpor pružila je ust. Pripremna Bojna Doline (milicija) ali je pod pritiskom jakih snaga morala uzmicati ili je izginula. narod je u paničnom strahu pred klanjem bježao i sve ostavljao. Manja naselja uz savu bila su poklana, a blago, hrana, kola, odvjeveni predmeti i nešto stanovništva otjerano preko Vrbasa. Te noći i naredna dva dana Bos. Gradiška i okolna brojna mjesta bila su poplavljena narodom, koji je bježao, da se spasi od četničkog noža. tada je bilo poklano oko 500 žitelja sela Doline. Dana 2. lV. 1945. g. oko pola dana junački hrvatski general Metikoš, dao je prvi odpor krvnicima nedaleko Doline. Zarobio je satnika Mijuškovića, koji je dao vriedne podatke o namjerama četnika, jer je bio crnogorski nacionalista, pristalica (pošto se čitljivo može pročitati, prelazim na stranicu 80, mo.)
Na pitanje generala Metikoša, da mu objasni, zašto Srbi u ovim okolnostima – iako su njemački saveznici, iako se nalaze na teritoriju NDH., iako su načelno i u većini protiv partizana, bolesni, slabo opremljeni, još gore opskrbljeni streljivom, iako su već izgubili rat kao i Hrvati – još uviek kolju hrvatski narod i izazivlju protiv sebe hrvatsku vojsku, koja ne može shvatiti takovo srbsko držanje i takovu strategiju, pop Perišić je doslovno rekao: “To Vi ne razumete, to je kosovska strategija; strategija carstva nebeskoga”.
LOMI SE SPREMANI NAPAD NA BOSANSKU GRADIŠKU
General Metikoš i pukovnik Primorac (Mate, mo.) skupili su na brzu ruku dio posade Bos. Gradiške i okolnih pripremnih bojna, zatim dvije bojne ust. Obranbenog Sdruga, te dvije bitnice Topničkog sklopa ust. Obrane, te 2. lV. 1945. oko pola dana napali na koncentraciju četničkih snaga za napad na Bos. Gradišku, odnosno na desno krilo četničkog napredovanja.
Posebno, naše je topništvo izvršilo svoj zadatak, jer je bilo motorizirano i brzim i smionim napredovanjem približilo se četničkoj koncentraciji i obasulo ih “karteč” streljivom, tj. za borbu iz bliza. Preko tisuću mrtvih i mnogo ranjenih imali su četnici, posebno je pak imao mnogo žrtava Sandžački korpus pod vodstvom satnika Kalajitovića. Dovedeno je oko 400 zarobljenika. Iz pisanih zapovjedi je ustanovljeno, da su te iste noći trebali napasti Bos. Gradišku.
U noći od 2. na 3. lV. 1945. prešle su nam jače grupe Crnogoraca, pristalica Sekula Drljevića i ponudile se za borbu protiv srbijanskih i drugih četnika. Satnik Mijušković pokazao se odličnim obavještajcem i pouzdanim prijateljem Hrvata. Provjereni su njegovi podatci, posebno što se tiče veza Djurišića i onih u Sloveniji, koje su se veze odvijale preko njemačke radio mreže Transport Komande u Zagrebu i Brodu, a o čemu je naša obavještajna služba imala dosta podataka.
teško gubitci pri spremanju napada na Gradišku pojačali su nezadovoljstvo Crnogoraca, jer se nisu osjećali neprijateljima hrvatskog naroda, niti Države i vojske, nego su htjeli kao naši saveznici ostati sa nama u NDH i boriti se, ili s nama povlačiti se na zapad. Njima je vodstvo Djurišićevih četnika bilo nametnuto silom prilika, (kao i nama Hrvatima Rimski ugovor kojeg je Poglavnik silom prilika morao potpisati 18 svibnja 1941.godine a naš hrvatski neprijatelj je to iskoristio i lažno proširio da je Poglavnik Talijanima prodao Dalmaciju i Istru, mo. Otporaš.) radi lakiše obrane od komunizma, radi povlačenja, veza Djurišića sa Niemcima, beogradskim vladinim krugovima i radi navodnih veza Djurišića na zapadu sa saveznicima.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU” Treći (3) dio)
(Pošto se čitljivo može pročitati, prelazim na stranicu 82, mo. Otporaš.)
, kao i bratića pukovnika Agrama, zapovjednika crnogorske vojske. Ko tome su došle viesti, da se primiče general Koča Popović sa jakim snagama.
Sve gornje je natjeralo “vojvodu” Djurišića da mienja plan. Tako je dana 3. lV. 1945. odlučeno, da se neće osvajati ni Gradiška, ni Banja Luka, nego da se ima prieći na lievu obalu Vrbasa i zauzeti cielo Lievče Polje, te zauzeti bogata sela Topole, obskrbiti se u tim bogatim selima sa kolima i konjima, hranom i blagom, te krenuti obroncima Kozare i Prosare prema kordunu, kamo su im u susret krenuli četnici popa Djujića (prilažem link “Otvoreno pismo srpskom generalu Svetomiru Djujiću” kojeg je pisao general Maks Luburić u listopadu 1955. godine; a ova “DRINA” je tiskana u veljači iste te 1955. godine. Iz sadržaja i po izrazu ovog pisma moglo bi se zaključiti da je potpisani pisac ovog opisa o Bitki na Lievču Polju “Domagoj” uistinu očevidac ove bitke na Lievču Polju general Maks Luburić. Mo. Otporaš.) https://otporas.com/wp-admin/post.php?post=4375&action=edit i Ljotićevci iz Slovenije, što su poručili i generalu Mihajloviću i nakon čega je taj krenuo prema istoku (9)
(Bilješka (9), mo.) Boško N. Kostić, o p., str.247.
4. lV. 1845. odlučen je prodor i izvršene pripreme. Pisac “Bosanske Golgote” kaže: ” Za borbene jedinice nema se tačnih podataka, no misli se, da ih je bilo tada oko 20.000 (10)
(Bilješka (10), mo.) “Amerikanski Srbobran”, br. 10. 208. od 5. X. 1950. g. str. 2.
Iz izvješća našeg zrakoplovstva, izjava Crnogoraca, naših ophodnja i izjava zarobljenika, bilo je očito i jasno, da će pokušaj prodora usliediti tokom noći, a na odsjeku Sibića Hana, kamo je vodio glavnu put od sela Razboja, sjedišta četničke vojske, prema Kozari. Pojačan je sistem naših obranbenih bunkera na cesti bos. Gradiška – Banja Lika. Tu ćemo ih dočekati!
SRBOKOMUNISTI POMAŽU ČETNIKE U noći 4. lV. 1945. osjetilo se življe gibanje na Lievču Polju. Primjećene su jake kolone, koje su se primicale cesti Bosanska Gradiška – Banja Luka, posebno po cesti od sela Razboja prema našim bunkerima. (Dok ovo prepisivam dobivam vrlo uvjereni dojam da je dogodovštine ove bitke na Ljevče Polju pisao Hrvat, očevidac i sudionik ove bitke. Sama riječ: “…prema našim bunkerima…našim bunkerskim sistemom zapovjedao je general Metikoš”. Mo. Otporaš.) Zapovjed je kratka i jasna: nikuda ni koraka, nego pod svaku cienu izdržati u bunkerima. Pucati samo i izričito na zapovjed generala. Iz glavnog Stana stigla zapovjed, da se cesta radi Banja Luka mora držati u svakom slučaju.
Pokretnom snagom zapovieda general Pavlović. Raspolaže sa dvije bojne, Brzim sklopom, Topničkim sklopom Obranbenog Sdruga, te sastavima okolnih jedinica, koje su iz vlastite inicijative pohrlile u pomoć. General Pavlović šalje gojnika Vrbana, jednog od najsposobnijih i najhrabrijih hrvatskih mladjih častnika, sa jednom bojnom prema Kozari, za osiguranje leđa. Brzi sklop ima satniju tankova, bornih kola, dvije strojačke satnije na prikolicama, jenu satniju protuoklopnih jurišnih topova i jednu bojnu pješačtva na kamionima.
Izmjereni su razmaci za naša strojna oružja. Tišina je i čeka se na napad. Ujutro 5. lV. 1945. oko dva sata napadaju četnici sa jakim strojnim i pješačkim oružjem. Podnosimo vatru. jasno razabiremo primicanje prve linije i čujemo, gdje otraga, druga linija, pjeva: spremite se, spremite četnici…Obasiplju bunkere jakom vatrom iz težkih bacača. Kod Sibića Hana obasiplju već bunkere i ručnim bombama. (Uzevši samo ovaj paragraf u razmatranje i analizu, nesumnjivo se dolazi do zaključka da je autor ovog opisa bio očevidac i sudionik ove bitke na Ljevču polju. Mo. Otporaš.)
Ugovoreni znak, tri crvene rakete prema iztoku, daje nalog za paljbu sa naše strane. naše topničtvo tuče četničku pozadinu i drugu liniju navale, a u bunkere i rovove smješteni bacači i strojnički stavovi generala Metikoša tuku prvu napadnu liniju četnika. Iz bunkera siplje strojnička i puščana vatra. naskoro se razplamsala borba i u zaleđu, gdje je bojnik Vrban naišao na jače partizanske snage iz Kozare i Prosore na dva mjesta na cesti, te na poznatom kl. 15. kod Bos. Gradiške.
Predajemo rieč četničkom vojničkom kritičaru Miniću:
“Dolina Lievča Polja odjekuje grmljavinom od eksplozije granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan”. (11) (Bilješka (11), mo.) (11) id. ib.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”, Četvrti (4) dio)
“Na drugoj obali rečice nedaleko od mosta, vodi se krvava borba oko ustapkih bunkera. Zora sviće. Borba oko bunkera sve teža i žešća. tankovi se okreću i obasipaju naše redove paklenom vatrom. Od strahovitog dejstva ručnih bombi i granata reklo bi se, da zemlja gori. DA, NAPRED SE NE MOŽE.
Mesto očekivanog prodora, prelazi se u obranu. (12) (Bilješka (12), je ista kao i bilješka (10), mo.) (12) id., ib. “Polje otvoreno i vidno, a u blizini neprijateljski položaji i tankovi. Stanje kod svih sasvim kritično. Pošto se već sasma razdanilo, prenela se strašna borba duž celog druma preko Lijevča polja od vrabas do Save”. (13) (Bilješka (13) isto kao i bilješka (10), mo.) (13) id. ib.
Ipak se jedna jača grupa četnika probila preko bunkera i došla nam za leđa, naravno uz pomoć partizana. To su poznati koljački odredi “Gačani” i “Omladinski Odred” sa kapetanom popom Perišićem na čelu. Ta su se dva odreda spojili sa partizanima iz Kozare i dok su pošli da unište bojnu osiguranja, a u mjesto prodora nahrupila “sedma divizija”, pokrenula se je i grupa generala Pavlovića, na čelu sa samim generalom, pukovnikom Primorcem i bojnikom Hadžijom, te najprije začepila mjesta prodora. Tankovi i motorizirane satnije, te borna kola, bacaju se umjesto prodora i skoncentriranom vatrom svega oružja uništavaju većinu tih odreda, kada stižu i kamioni sa grenadama, pratnjom tankovskih i motoriziranih satnija, te popunjaju nastalu prazninu, a Brzi Sklop se okreće za naša leđa i iđe u pomoć Vrbanu koji je bio pritišten među partizane, koji su stalno nadirali iz pravca Kozare i među četnike, koji su preživili prodor i nadirali prema Kozari. (Znači bježali prema Kozari, mo. Otporaš.) Ta su dva odreda bila u motorizaciji sasma uništena. “Od celog njegovog odreda spasilo se samo nekoliko boraca”. (14) (Bilješka (14) isto kao i bilješka (10), mo.) (14) id., ib. Govor je o odredu popa Perišića, koji je tada uhvaćen.
JURIŠ NOVAČKIH BOJNA NA BAJUNETE Četnicu su pretrpjeli ogromne gubitke, ali su još predstavljali ogromnu snagu, brojčano nama nadmoćnu peterostruko. Oni na istom mjestu ponavljaju svoje napade za prodor 5. i 6 u noć, ali su i svi svršili kao i prijašnji, uz mnogo gubitaka i s povlačenjem cielog fronta. Pokretna snaga generala Pavlovića stalno je vršila boćne napade na četničke snage, posebno sa juga cestom uz Vrbas, prema Razboju (Kada idući puta budem prolazio kroz Banja Luku, ponijeti ću sa sobom ove prikazane vojničke nacrte, tj. topografske karte i nastojati pregledati ta mjesta krvavog okršaja ovih dviju zaraćenih ratnih neprijatelja, agresora srbskih četnika i hrvatskih branitelja hrvatskih zemalja nezavisne Države Hrvatske, NDH. Mo. Otporaš.) Tada su već svi četnici bili na Lievču Polju, tj. na lievoj obali Vrbasa, dok je desnu obalu držao general Koča Popović, koji je odmah napao našu motoriziranu kolonu topničtvom i bacačkom vatrom. naš je topnički sklop stalno obasipao desnu obalu Vrbasa sa jakom vatrom, da tako držimo na pristojnom odstojanju partizane, dok obračunamo sa četnicima.
General Metikoš obilazio je svoje bunkere, utvrđivao ih, a stanovništvo je donosilo građevni materal, hranu, duhana i t.d. posadi. To je čak činilo i pravoslavno stanovničtvo toga kraja, što lojalno priznajemo. Pukovnik Primorac je sa bojnom Vrban (Pošto je ova str. 86 vrlo čitljiva, prelazim na str. 87, mo. prepisivač Otporaš.) …po topničtvu generala Popovića, da obrani mostobran na lievoj obali Vrbasa, u nadi, da će mu se svi četnici predati, kao što su to mnogi učinili i predali se u selu Kriškovci na desnoj obali Vrbasa. Da spriečimo da se sve četničke snage pretvore u partizane, kao toliko puta u drugom i ovom kraju, morali smo sve naše topničtvo skoncetrirati i otjerati partizane sa desne obale Vrbasa, dok su bacači stalno obasipali mjesto prevoza i skoro sve čamce potopili. Ciela naša motorizacija, te četiri bojne pješačtva, kao i pomoćne snage stajale su u večer 6. lV. 1945., pred selom Razbojem.
7. lV. 1945. oko 11 sati prije podne stigle su još dvije “U”staške bojne naših novaka, kojima je ovo trebalo biti prvo vatreno krštenej. Zapovjednici su iskusni časnici ust. bojnik Majić i satnik Krešić. Izobraženi novaci bili su stegovni, dobro naoružani, svi zapovjednici vodova su bili stari borci koji su prošli kroz škole, a zapovjednici satnija iz godišta “Željeznog Trolista” ili drugih redovnih časničkih škola.
Dolaze uznemirujući glasovi iz Banja Luke, jer se pojavljuju jaše snage partizana, da izkoriste odsustvo junačkog generala Metikoša, koji im je dosta jada zadao. Odlučujemo, da se odmah ima izvršiti sveopći napad na glavno četničko uporište, na Razboj, da možemo odmah dalje braniti Banja Luku. Izvršava se nasilno prebacivanje jedne borbene grupe preko Vrbasa kod Laktaša. To su posebno izvježbane jedinice za borbu iz bliza, oboružane sa lakim strojnim oružjem i ručnim bombama. Imaju i odjela poinira, pirotehničara i nose velike količine mina. Njihova se taktika sastojala iz spretnih zavaravanja, manevra, kako bi na minirani teren naveli jače snage, iz pravljenja zasjeda i sl. i onda bi borbom izbliza odlučili bitku u svoju korist. Grupu vodi satnik Miloš (Zanima me da li je ovaj satnik Miloš – Ljubo Miloš – koji je rođeni rodijak Maksa Luburića. Njihove majke su bile dvije sestre. Mo. Otporaš.) i ova naskoru stupa u akciju i ima borbeni kontakt sa partizanima generala Popovića. U isto vrijeme obasipljemo skoncentriranom vatrom svega teškog i pratećeg oružja selo Razboj, te ga tučemo pola sata, prebacujemo vatru na desnu obalu Vrbasa, protiv partizana i stupa u akciju naša motorizacija.
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”. Peti (5) dio)
Tankovi u širokoj liniji prodiru četničku obrambenu liniju, gdje se lomi četnički drinski korpus pukovnika Draškovića. Tankovi nastavljaju put za leđa desnom četničkom krilu. Pojava tankova za leđima, sredini i desnom krilu, u punoj pozadini izaziva strašnu paniku kod četnika. U mjesto prodora nadiru borna kola i motorizirane satnije i nastavljaju put prema zaleđu, za tankovima, makar su četnici pokušavali očajničkim jurišanjem zabrtviti (zaustaviti, mo.) mjesto prodora. naša motorizirana strojnička bojna, naoružana sa strašnim i najmodernijim “šarcima” sipa smrt u guste redove četnika i ovi zabezeknuti gledaju, kako motori sa prikolicama smijelo ulietaju među njih bez obzira na teške gubitke, sa kojima se moralo računati. Za motoriziranim strojničkim snagama upadaju u koloni kamioni grenatama i desno i lievo od sebe obasiplju četnike strojnim, puščanim oružjem i ručnim bombama. Tada nakon, što su kamioni otišli, odjekuje gromki “Hura, hura, hura” i naša prva linija juriša sa nataknutim bajunetama. Novaci jurišaju (samo mi je žao da nisam tu bio i vidio tu žarku borbenu ljubav ovih hrvatskih mladića u borbi za Hrvatsku Državu. Za to ne mogu kriviti moju voljenu i dragu majku Ivu/Vićeku Boban što me je kasno rodila, mo. Otporaš.) onako kako su to naučili na izobrazbi i kao da se ne plaća svaki korak svojom krvlju. Pod divnim nasrtajem novaka lome se četnički redovi i padaju kao klasje pod kosom. Desno i lievo od mjesta prodora druge strane prelaze u juriš isto na bodove. Četnici bježe, bacaju oružje, dižu ruke.
Naši tankovi, motorizirane satnije i kamioni sa pješačtvom došli su za leđa desnom četničkom krilu. nastaje kratki i brzi obračun. Odpor je prestao, čuje se sam grdna srbijanska psovka, proklinje se Petra, Dražu i Engleze. Ranjenici jauču i samo ponegdje se čuje koji hitac onih, koji su se sami ubijali. Duge kolone zarobljenika same se svrstavaju, mnogi crnogorski borci prelaze nam i ljube nas. Naši kamioni i bolničari skupljaju mnoge ranjenike, naše i neprijateljske i odvažaju u bolnice u Banja Luku i Bos. Gradišku. Manje snage potjernih jedinica prebacuju se sa par preostalih čamaca na desnu obalu Vrbasa i odterećuju grupu Miloš. Naše topničtvo još uviek tuče drugu stranu, da zaštiti skupljanje ljudstva i oružja. Ratni plien je bio ogroman, oružja za jednu kompletnu diviziju, a zarobljenika oko 7000 (sedam tisuća). Crnogorci pokapaju mnogobrojne mrtve četnike, kojih je bilo oko pet tisuća na mjestu proboja. Tek jedan manji dio se probio prema Kozari i priključio se partizanima, i drugi dio, možda svega 500 ljudi, nastavio put prema Kordunu. Pretražuje se teren. Već je noć i već smo smatrali, da je taj vajni “vojvoda” među mrtvima, ili se spasio preko Vrbasa. Tada čujemo galamu i pojavljuje se triumfalno jedna grupa iz novačkih bojna, vode “vojvodu” Pavla Djurišića, kojega su izvukli izpod nekih kola, gdje je čekao da zanoći i da izbjegne iz obruča. Stražari ga uviek čuvaju, da ga nebi posebno Crnogoci ubili. Razjareni četnici pljuju po “vojvodi”. Nije falilo srbijanskih sočnih komplimenata ni “čiči Draži” ni Petrici. Sudbina je nekada ironična. “Vojvoda” Pavla Djurišića uhvatili su djeca onih, koje je on kao talijanski plaćenik poklao u Rami, Posušju i td.
TRI PUTA ZAROBLJENI I RAZORUŽANI “VOJVODA” Među stotinama tisuća zarobljenika Jugoslavenske Vojske 1941. g. bio je i tadašnji djelatni satnik pavle Djurišić, čije ambicije…
(ČASOPIS “DRINA” BR. 1-3 1955., ST. 75-92 DONOSI “BITKA NA LIEVČU POLJU”. Šesti (6) dio.)
(Na priloženoj slici je Cvitan Galić r. 1909. u selu Gorica blizu Imotskoga, poginuo u travnju 1944. u borbama kod Banja Luka, zakopan na Mirogoju u Zagrebu. Po naređenju Vicka Krstulovića, mislim lipanj 1945., nisam siguran, to se može pronaći, groblje Mirogoj je preorano i uništeno tako da ne ostane nikakovih uspomena na hrvatska obilježja poginulih hrvatskih vojnika braneći Hrvatima Hrvatsku Državu. Još je fala Bogu živ stogodišnjak Josip Manolić koji za sigurno zna i može se i te kako sjetiti i prisjetiti svojeg borbenog kolege i prvoborca Vicka Krstulovića, da iz povijesnih perspektiva i NAŠE HRVATSKE ISTINE kaže današnjim Hrvatima zašto je Vicko Krstulović naredio da se preoru i unište hrvatska vojnička groblja! Mile Boban, Otporaš.)
čije ambicije nisu nikako u skladu sa stvarnim vojničkim znanjem, kako je to govorio gen. Grujić, nekadašnji Pavlov zapovjednik. Zato postaje talijanski plaćenik i osniva “četničku državu” u Kališinu. God. 1943. Niemci zarobljuju njega i preostale borce, a radi stalnog prilaženja njegovih ljudi partizanima skupa sa “štabom” biva odveden u Njemačku. (15) (Bilješka (15) je, mo.) (15) Iskra, Munchen, br. lll.20 od 24. V. 1956. str. 4. st 3. Od tuda ga izvodi njemački plaćenik i šef srbijanskog fašističkog Zbora, Ljotić, te ga sa jednim pukom Srbskog dobrovoljačkog Korpusa prebacuje u Sandžak (16) (id. ib. što znači bilješka (15) Kao njemački plaćenik i njihova zalaznica napušta sa ovim Crnu Goru i pod njihovom zaštitom dolazi u NDH i nastavlja sa starom koljačkom praksom, dok se nije na Lievču Polju razbio o hrvatske grudi, skupa sa svojim vojskom.
POUKA SA LIEVČA POLJA General Mihajlović se na vrieme potrudio, da kaže Amerikancima, šta i kako misli sa Hrvatima. Prema govoru člana američkog Kongresa g. Alvin E. O’KONSKI, na zasjedanju američkog kongresa 24. V. 1945. general D. Mihajlović poslao je izvješća. Među ostalim: “istrebljujemo Ustaše gdje god ih nalazimo. Razorićemo NEMILOSRDNO sve šta je ustaško. Moj prvi cilj ja da uništim ustaše i njihovo delo, Pavelićevu Hrvatsku. Uništavajući Pavelićevu Hrvatsku, udariću u nervni centar naših najvećih neprijatelja…” (17) Bilješka (17) je iz Brošura “Lobodaili smrt”, sv. 2. govor Alvina E. O’Konski, telegram Jug. (jugoslavenske, mo.) Kralj. (kraljevske, mo.) Vlade. No. 1181 str. 21. “Vojvodu” Djurišića su i iz vlastitih redova opominjali na opasnost njegova oružanog nastupa kroz NDH. “Još sam jedno rekao Djurišiću, da se plašim za njegov prolaz, našto mi je odgovorio, da se toga ne bojim” (18) (Bilješka (18) Boško N. Kostić, o p. str. 231 i 232.) Slavni hrvatski vojskovođa Nikola Zrinski napisao je u svom poznatom djelu o taktici, da je unaprijed izgubio bitku onaj vojskovođa, koji napravi pogrešku, da podcjeni protivnika, njegovoe vrline i junačtvo. Tu su pogriešku počinili gen. Mihajlović, kao nosioc srpske strategije , i “vojvoda” Djurišić kao zapovjednik jedne vojske, koja je vršila pokolje na hrvatskom tlu i nije računala sa odlučujućim faktorom, a to je: hrvatski narod i hrvatska vojska. Pouka Srbima: zar putem Mihajlovića i Djurišića? Poruka Hrvatima: Lievče Polje je pokazalo, kao i svaka druga prilika, da se je hrvatski čovjek borio za svoju Državu i onda, kada su mu ruske trupe već pola godine nile duboko za leđima i na lievom boku na Dravi, a na fronti cieli Balkan. Umiralo se i onda, kada je rat praktički već bio svršen i izgubljen. Spremnost hrvatske vojske da u danom času i opet obnovi kako i 10 travnja 1941., tako i dane od 2. do 7. travnja 1945. je činbenik, sa kojim mora računati svatko, danas i sutra i uvieke.
SLAVA PALIM HRVATSKIM BORCIMA NA LIEVČU POLJU! Domagoj
Ovo je kopija zadnje stranice 92 sa bilješkama izvorima. (Bitka na Lijevče Polju je jedna mnogima poznata bitka. Mnogi izvori se mogu naći na internetu, ali se mnogi razlikuju u opisivanju ove bitke. Pisac ove bitke na Lijevče Polju koji se je potpisao “Gomagoj”, ako se dobro proštudira stil, riječi i rječnik pisanja ovog opisa, olako bi se moglo doći do zaključka da taj Domagoj upravo Maks Luburi. negdje sam pročitao o zapisniku Draže Mihailovića na sudu u Beogradu 1956. godine da je on rekao da je ponajviše Maks Luburić kriv za četničku vojničku tragediju na Ljevče Polju. također se zna da su skoro svi zarobljeni četnici skupa sa “vojvodom” Pavlom Đurišićem prevedeni u zatvor u Staru Gradišku i tu bili temeljito ispitivani. Zato u ovom opisu bi se moglo sa pravom reći da tu ima iskaza iz prve ruke i od izravnog sudionika ove bitke na LIEVČU POLJU, kako je to napisao “Domagoj”.
Prepisao Mile Boban, Otporaš., 20, 21, 22 ožujka 2020.)
dragutin - : priredio za portal 24.03.2020.g. u vrijeme svjetske „pandemije“ corona virusa
Kraj
VIDO JOŠ DODATA broj 7
2020-04-01 31 ožujka 1945. početak bitke na Ljevče polju
Milan Boban froate@hotmail.com To: dragutin safaric, Milan Boban Wed, Apr 1 at 12:37 AM
31 ožujka 1945. godine početak bitke na Ljevča polju, piše za Slobodu Dalmaciju Petar Horvatić.
Za potpuniji pregled povijesnog događaja, prilažem ovdje šest (6) poveznica opisa početka te bitke na Ljevče Polju 31 ožujka 1945. Mile Boban, Otporaš.
http://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-2-dio/ http://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-treci-3-dio/ http://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-cetvrti-4- http://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-peti-5- http://otporas.com/casopis-drina-br-1-3-1955-st-75-92-donosi-bitka-na-lievcu-polju-sesti-6-dio-kraj/
GORE SVI BROJEVI (1-7 ) OVDJE SU U JEDNOJ DATOTECI ISTO JE OVOJ POVEZNICI http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/19550301_75-92_Drina_bitka_Lijevcu_Polju.htm ----------- Sedma (7) poveznica nije dio prvih šest (6) poveznica. Stavio sam ju tu kako bi se sadržaji mogli usporediti. https://narod.hr/kultura/31-ozujka-1...etnicku-vojsku
31. ožujka 1945. Lijevča Polje – velika bitka u kojoj su ustaše potpuno uništile četničku vojsku Objavio: Petar Horvatić, 31. ožujka 2020 Na današnji dan 30. ožujka 1945. počela je bitka na Lijevča Polju u blizini Banja Luke. Trajala je 10 dana, a u jednoj od najvećih bitaka II. svjetskog rata na našim prostorima sudjelovalo je oko 28.000 vojnika NDH protiv 17.000 vojnika četničke Jugoslavenske kraljevske vojske u otadžbini. Bitka je završila potpunim porazom četnika. Zbog toga su je srpski nacionalisti često zvali „drugo Kosovo“.
Do 8. travnja vojska NDH izborila je potpunu pobjedu. 7 000 četnika ubijeno je u bitci, a još 5 000 ih je zarobljeno. 1500 ih je zajedno sa zloglasnim četničkim vojvodom Đurišićem, Ostojićem i Baćovićem prepraćeno u logor Staru Gradišku gdje su ubijeni. 5 000, uglavnom Crnogoraca, je dezertiralo za vrijeme bitke i prešlo na hrvatsku stranu. Stavljeni su pod zapovjedništvo crnogorskog saveznika NDH i borca za neovisnu Crnu Goru Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom.
Kako je došlo do najveće bitke ustaša i četnika?
Ulaskom postrojbi Crvene armije u Srbiju, ista je pomogla tamošnjim nejakim Titovim partizanima u njihovu obračunu s četnicima stacioniranim u Srbiji, čiji je zapovjednik pukovnik Keserović, sa svojim trupama bio zarobljen, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga je četnička vojska pod vodstvom „popa” Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog, posredstvom njemačke oružane sile prebačena u Istru i Sloveniju.
Treću su vojsku sačinjavali četnici iz Sandžaka, BiH, Crne Gore te djela Srbije. Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su se skupa s njima odlučili povući zbog straha pred nadirućim partizanskim postrojbama. Malo prije polaska stigla im je zapovijed iz Srbije, od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića, da krenu prema Bosni gdje će se spojiti s navodnih 100 000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi su četnici (to su zločinci koji su pobili muslimanski živalj u Podrinju tijekom 1942.-43. kada su poklali i bacili ljude u Drinu) 05. prosinca 1944. g. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe se susreli s Dražom Mihajlovićem. Uz njega je bilo samo tisuću ljudi, a onih „100.000″ bio je samo propagandni trik. Većina Mihajlovićevih snaga tih su posljednjih mjeseci rata bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su vrlo brzo tražili, i u glavnom pronalazili načine za bijeg iz četničkih postrojbi.
Bitka na Lijevča polju Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevča polju nedaleko Banja Luke. Snage NDH koje su bile u blizini činilo je 27.940 ljudi. Četničke snage su 30. ožujka 1945. prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. Istodobno, tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci i zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima, ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovci i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili više od dvije tisuće civila. Nadalje, 2. travnja, general Vladimir Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko od Dolina i odbacio ih u poludnevnoj borbi. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog časnika kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande. Svađa u redovima četnika i prvi poraz Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. Ustaško topništvo je s tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko časnika dok je na bojnom polju ostalo ležati 2000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika, ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među časnicima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No, to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 3. travnja, 5000 Crnogoraca je dezertiralo iz četničkih redova, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika. Pokušaj proboja četnika kroz ustaške redove To je natjeralo Đurišića da promijeni plan, pa je 3. travnja donio odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevče polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan. Tamo su se trebali opskrbiti namirnicama i konjima te krenuti preko Kozare prema Kordunu, gdje bi se spojili s četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije. Dana 4. travnja, Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška – Banja Luka. I taj se potez pokazao kobnim za četnike. Tako su na 40 kilometara cesta bila su izgrađena 22 bunkera. Treću bojnu, pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana, poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare. Ujutro, 5. travnja, četnici su započeli frontalni napad na bunkere i obasipajući ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe, što je bila zapovijed, a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova te nanijeli četnicima velike gubitke i unijeli pravu pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć. Opći napad na četnike 7. travnja Četnik Mihajlo Minić je
nakon rata opisao bitku ovim riječima: “Dolina Lijevče polja odjekuje
grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju
vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan.” Ipak, dan kasnije četnički
odredi Garani i Omladinski odred, pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se
probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. U protunapadu ubijeno
je tisuću četnika, dok ih je preostalih pet stotina pobjeglo prema Kozari. Rasulo među četnicima i – kraj bitke Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu, te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa, a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom i napadima ručnim bombama, nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali bili su već opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i posljednji otpor četnika koji se potom predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokopali su mrtve. Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko pet tisuća četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji se skrivao ispod kola, nadajući se da će po noći pobjeći. Nakon bitke, Đurišić, a s njime i 1500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi ubijeni. Onih pet tisuća Crnogorca četnika Sekule Drljevića, premješteni su pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Većina njih je pobijena na “križnom putu”, dok su malobrojni preživjeli završili u komunističkim logorima diljem tadašnje Jugoslavije. Sudbinu većine ustaških vojnika koji su stigli do Bleiburga, dijelio je i general Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i s časnicima Jugoslavenske vojske. No, general Metikoš je nakon uhićenja podijelio sudbinu svojih vojnika – ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika. ( : : : : : )
Milan Boban sub, 28. pro 2024.g. Bog! I veliki poZDrav svima na ovoj listi a i onima koji nisu momentalno na ovoj listi, želi svima sretan završetak ove 2024 godine i dolazak Nove 2025 Godine svima sa iskrenom željom da se svima ostvare njihove želje u Novoj 2025 Godini.
Danas je svetkovina Nevine djeve Mladenci 28 prosinca. Danas je 65-ta Obljetnica smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića.
Ovim putem se uveliko zahvaljujem našem hrvatskom neupornom istražitelju naše hrvatske povijesne prošlosti gosp. Dragutinu Šafariću.
Bog! I sve najbolje vam svima želi Mile Boban i sva njegova brojna obitelj.
( : : : : : )
uto, 7. sij 2025. u 19:13 Dragutin Safaric <dragutin.safaric75@gmail.com> napisao je:
2025-01-08 Lijep pozdrav gospodine Potkrajac Mnogo jako mnogo me opterećuje premnogo ono što imam u arhivu a čeka i samo čeka na vidjelo. Potražio sam jednu već nekoliko godina staru poveznicu, kada sam mobitelom u ruci snimao kao video sa ekrana ono što sam imao na ekranu, a to je posebna digitalna baza stratišta sa mnogo priloga i komentara. Imam i originalni program koji direktno snima što se događa na ekranu ali jedna minuta je nekoliko mega i nije ju moguće snimiti i dati na portal a još manje da bi mogao kao email nekome poslati. U ovoj poveznici su 4 snimka snimljena mobitelom sa ekrana. Tu se može mnogo toga vidjeti makar su snimci prilično loši a meni je bilo najvažnije kod toga pokusa prikazati što je to što to već godinama radim a to je „Google digitalna baza stratišta“ kao moja velika tajna, jer još nitko nije dobio u posjetu tu maju bazu, koka već imam oko 9 hiljada markera ili kartiranih stratišta.
Kada možemo slušati ili čitati koliko i tolika je brojka stratišta ja se smijem od radosti, akademici pa toliko glupi, da se sprdavaju se sa nekim „preciznim“ brojkama, dok čitava Yuga ima najmanje do 20 hiljada stratišta. Na našu žalost ti i pojedine žrtva guraju u svoje brojke što je dječje neodgovorno. Samo 3 ili više žrtava se uzima kao masovno stratište ili pokolj.
Kod tehničkim zahvatom lokacije na digitalni način odmah prikaže ako je ista lokacija nekako drukčije zapisana ali lokacija zločina je isto mjesto. To je moje bogatstvo mojih podataka. Dvije godine je kako sam te moje podatke priredio u neko drukčiju rješenje, a sa novom verzijom „Google Earth Pro“ je sve postavljeno naglavce, godino dana svakim danom priređujem tu staru verziju stratišta, uglavnom je uspjelo i sada je već u funkciji. Najviše je bilo žrtvovati se i popraviti pravopis odnosno stariji program Google nam je pomrsio „šumnike“ a nova verzija ili aplikacija pak je sve „požderala“ i sada imamo identično tehnologiju koja nam „priznaje“ naš pravopis a to je bilo potrebno ispravljati u „glavama“ koja je u uvodu nekoj ili svakoj datoteci – a tamo unutra u tekstu nije problem već samo onaj dodatni „kilavi“ mini tekst ali mora tako to biti.
A SADA NAJGLAVNIJE: digitalni projekt na knjigu „Od Ivan planine do Bleiburga“ izdana knjiga 1953.g. je materijal ili vrijeme da to pripremim po svoje je šokantan moj zahvat. Ta mala knjižica ima samo 140 stranica a digitalna „e.knjiga“ biti će dopunjena i u taj program smješteno na razne načine poveznica tako, da će biti i preko 10 hiljada stranica vezano za moj mega projekt pod nazivom kao „BIBLIJSKI EXODUS HRVATSKOG NARODA“ optužujem pak Srbe, Angleze i Slovence za genocid nad Hrvatim !!!!!!
Nisam ja niti prvi a niti zadnji koji tvrdim ovo što sam sada napisao.
Sadašnje četničko-pravoslavno LUDILO po Balkanu je znak da će skoro biti gorki rat na Balkanu.
Hrvatski idioti političari, sabornici, vlada i bolesni Plenković su NACIONALNI ZLOČINCI !!!!!
Lijep pozdrav g.Miji Potkrajac i laku noć - dragutin
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/AGIZ-video_audio.htm
Podsjetnik – Sretan rođendan Tata ! = Reminder – Happy Birthday Tata ! Ako želite vidjeti povijesne hrvatske folklorne glazbe, slike, gangu, diple, kolo i ostalo, kliknite na priloženi link koji će vam se otvoriti, te uživajte u gledanju slika…Velika vam Hvala. Podsjetnik. Sretan rođendan Tata ! = Reminder. Happy Birthday tata !
https://photos.app.goo.gl/eYoV39YCY9jZBfwi9
1956_RAZLAZ_POGLAVNIK-LUBURIC_1956.god.docm 2020-12-21 Annie Boban <froate1@gmail.com> To: Mirko BILIC, Annie Boban, dragutin safaric, k.sopta@hotmail.com, vladoglavas@hotmail.com
and 1 more... Mon, Dec 21 at 5:27 PM
U VRTLOGU ZBIVANJA - RAZLAZ POGLAVNIKA
I MAKSA LUBURIĆA 1955/56.
Teško je vjerovati, da je i one izgrede po svojim uputama
australskim društvima, koja je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke
puste odanosti prema Luburiću, i da to, što je u stvari i značilo sijanje
razdora u redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. (Po svemu sudeći ovdje se misli
na Srećka Rovera, mo.) I ako nije lako na temelju svega toga praviti skrajnje
zaključke, ipak je u najmanju ruku neophodno potreban najveći oprez, jer nema
nikakve dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoje sve poduzeti, kako bi
ometao i sprječavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve mjere
sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogla stradati sama stvar, a uz to
biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotinama i tisuće boraca u domovini
i inozemstvu.
( uljez )
2024-03-12 RAZLAZ POGLAVNIK - LUBURIĆ 1956. GODINE
RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. JE PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE (Donosim, jedno pismo kojeg je pisao Vršilac dužnosti
Glavnog Povjerenika H.N.O. i Glavni Tajnik Medjudruštvenog Odbora u
Melbourne-u, ožujka 1956. gosp. Branko Božičević. Iz sadržaja pisma može se
zaključiti nervoza Hrvata u kojoj su živjeli uzrokom RZALAZA POGLAVNIK/LUBURIĆ.
To vrijeme nije bilo samo vrijeme ogovaranja, vrijeme olajavanja Hrvata protiv
Hrvata, nego je to upravo bilo vrijeme traženja putova kako razumjeti i one
Hrvate koji su osjećajno bili u srcu i u duši Hrvati, ali ipak su se borili
protiv svoje Države Hrvatske, pa makar ta Hrvatska Država u njihovim maštama
bila i "Fašistička" Hrvatska Država, što ona uopće nije bila. Ovo
područje još ni danas, na dan američke 240 godina državnosti/nezavisnosti 4
srpnja 2016. godine nije ispitano ni povijesno razrađeno. To se je moglo uočiti
u ovih zadnjih nekoliko mjeseci hrvatskog političkog vrha RH veličajući avnoj
i zavnoh kao temelje na kojima - po njihovim mišljenjima - je stvorena
današnja RH, a da su pri tome zaboravili spomenuti da je RH stvorena na
temeljima želja hrvatskog naroda i na temeljima borbe protiv svakog
jugoslavenstva i titoizma. Zato dolje priloženo pismo, koliko god ono bilo
istinito/neistinito, neka bude dio povijesti hrvatske političke emigracije.
Otporaš.) HRVATSKI BORCI U OCEANIJI I U SVIETU Povodom pisma
Poglavnika Dr. Ante Pavelića, u kojem je nepravedno optužio brata Srećka
Rovera, formiran je izvanredni Častni Sud, te je brat Rover zatražio svoje
zapovjednike, da mu uvaže ostavku na dužnosti, koju je vršio na području
Oceanije. Njegovi pretpostavljeni nisu mu uvažili ovu molbu, nego su mu podijelili
privremeni dopust, dok će trajati Časni Sud, te sam ja, Branko Božičević, po
odluci pretpostavljenih, preuzeo vršenje dužnosti Gl. povjerenika Hrv. Nar.
Opora, a na želju predstavnika hrvatskih društava u Australiji i Novom Zelandu,
preuzeo sam i vršenje dužnosti Tajnika Medjudruštvenog Odbora.
NEZAVISNU
DRŽAVU HRVATSKU.
1980-01_OTPORAS_Paraguay-Njemacka_Budrovic_HNO_Ucjenivacko_Pismo.jpg
1980-02_OTPORAS_Paraguay-Njemacka_Budrovic_HNO_Ucjenivacko_Pismo.jpg
19821130_Boban-Otporas_Toronto_Ja_Nisam_Slobodan.docm HRVATSKI TJEDNIK , br. 262., 30.11. 1982. Ja nisam slobodan, piše Mile Boban https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/FMfcgzGxSRFVHDPXfRXgGdZDFwPJSjNx
JA NISAM SLOBODAN, KAŽE MILE BOBAN U INTERVJU SA ZUBAROM DR. ANTOM PAVELIĆEM, TORONTO 3 LISTOPADA 1982. Za pojasniti kako je došlo do ovog intervjua. Nazvao me je Milan Krijan iz Toronta i zamolio me da dođem održati jedno predavanje glede tromjesečnog suda u Njujorku na kojem je bio i Drago Sudar iz Toronta. Ja sam pristao. Milan Krijan je iznajmio jednu dvoranu u Hotel Hilton na 9-tom katu. Dvorana je bila skoro dupkom puna. Poslije predavanja k meni je došao čovjek i predstavio se titulom "Zubar" gosp. Ante Pavelić. Tada mi je on odmah rekao da se on tako predstavlja kako ga se ne bi uzelo da je on dr. Ante Pavelić, Hrvatski Poglavnik. Rekao mi je da je on urednik Hrvatskog Radio Sata u Torontu i zamolio me da li bih htio imati intervju s njim, sutra nedjelja 3 listopada 1982. Kao jedan povijesni dio dogodovština sa suda u Njujorku desetorici Hrvata, prilažem ovdje dvije slike kopija tog intervjua. Pošto je vidljivo i dobro čitljivo, mišljenja sam da taj intervju star 42 godine nije potrebno prepisivati. Ovo je strana 8 i početak intervjua. Najljepše se zahvaljujem svim čitateljima na njihovu strpljenju. Svima želim Sretan Uskrs! i desetak dana kasnije svima želim čestitati Hrvatski Državni Praznik DESETI TRAVNJA! Mile Boban, Otporaš.
Ovo je strana 15 i kraj ovog intervjua.
1985__Boban_AUSTIN_CROATIA-APARTMENTS.docm 2023-02-24 HISTORY: CROATIA APARTEMNETS IN AUSTIN, TEXAS POVIJEST: HRVATSKI STANOVI
Mile Boban POVIJEST: CROATIA APARTMENTS IN AUSTIN, TEXAS
POVIJEST: HRVATSKI STANOVI U AUSTINU, TEKSAS
Donijeti ću sažeto, tj. ukratko kako je došlo do gradnje Hrvatske Zgrade od desert (10) stanova.
Prije nego počnem tu sažetu povijest pisati, uljudno, bratski i hrvatski bih zamolio sve čitatelje da vrlo dobro otvore oči, i uz potrebu da se što bolje uvjere da ispod zidne opeke i vrh vrata garaže mogu se vidjeti slova od dvije stope, što je oko 60 cm. Hrvatski nacionalni grb s početnim bijelim poljem je između te dvije riječi.
Priložio sam dvije slike da se vidi kako je to zgrada s ulice izgledala. Ispod ove dvije slike ću ukratko opisati zašto sam dao ovoj zgradi ime koje se vidi s lijeve i desne strane grba. Ovaj grb je s Google interneta, a grb koji sam jao osobno nacrtao po veličini slova, isti razmak od jedne i druge riječi. Molim da se to uzme u obzir.
C R O A T I A A P A R T M E N T S
Ja sam u gradu Midland-u, zapadno od grada Austina 320 milje. što je nekih 520 km. gradio 85 kuća. Uzelo mi je 2 godine i 2 mjeseca završiti taj projekt. preko mojih građevinskih veza, Iz Austina me jednog dana nazvao gosp. Shelby Carter i zamolio me da li bi htio njemu kuću napraviti na dva kata, veličine 6.200 kvadratnih stopa, što je otprilike tisuću četvornih metara. Izrazio sam želju da bih pristao na gradnju njegove kuće. Dogovorili smo se da je dođem u grad Austin, što mi je bio prvi put doći u glavni grad Teksasa Austin.
Gosp. Shelby Carter i ja sastali smo se u jednom restoranu, tu ručali, dao mi (9) planova: (1) za vodoinstalatera, (1) za električara, (1) za krovara, (1) za sve drvenilo unutar kuće, (1) za klimatizaciju, (1) za ličilca i keramiku, (2) za općinu dobiti dozvolu za gradnju i (1) za mene. Za nepuna dva tjedna sama profesionalno proračunao koliko bi sveukupno koštalo napraviti tu kuću spremnu za useliti se u nju. Amerikanci kažu za takove poslove: Turn Key Job, što bi otprilike značilo: ja tebi novac, a ti meni ključ u ruke kada je kuća završena.
Gosp. Shelby Carter je bio nadglednik devet (9) različitih banka, što bi moglo značiti da je bio direktor tih banka. On je pristao na moju cijenu i po završetku mojih kuća u Midlandu, ja sam se preselio u svibnju mjesecu 1985. godine u Austin. Odmah sam početo tu kuću graditi i bila je gotova sredinom veljače 1986. Kroz to vrijeme dok sam ja gradio kuću gosp. Shelby Carter, on je često dolazio gledati napredovanje gradnje njegove kuće. Kako je bio vrlo zadovoljan s mojim poslom, dao mi je naslutiti da bi mi on rado pomogao preko svojih banka meni dati zajam za gradnu kuća ili zgrada. Tako sam ja došao na ideju da kupim jednu potkućnicu u sred grada Austina, nedaleko od Sveučilišta ili Univerziteta.Kupio sam potkućnicu, našao Arhitekta i građevinskog inženjera. Sve sam im vrlo lijepo objasnio što hoću i da na plan stave Službeno ime CROATIA APARTMENTS, dva kata, na svakom 5 stanova, ukupno deset (10) stanova.
Kada je plan bio gotov, potpisan po Arhitektu i Inženjeru, sa dva plana otišao sam u grad Austin, odjeljenje za Građevinu, ispunio sam sve potrebne formulare za dobiti dozvolu za gradnju, gđa koja je bila zadužena mi je rekla da će uzeti par tjedana dok svi nadgledni stručnjaci to pregledaju i odobre, te da će me obavijestiti. Bilo je tu povući/potegni dok se je dozvola dobila. Jedan od tih "povući/potegni" je bilo i ime CROATIA APARTMENTS, jer da to ne spada u građevinsku struku itd. Ja sam bio uporan i nepopustljiv. Moje objašnjenje je bilo da u njihovu gradu ima zgrada koje nose imena skoro svih naroda na svijetu, te zašto ne može biti i zgrada koja nosi Hrvatsko Ime. Vjerovali ili ne da ih je to uvjerili i da su oni popustili i tako su mi dali i izdali dozvolu za gradnju ove velebne zgrade CROATIA APARTMENTS u glavnom gradu Teksasa.
Ja sam zgradu počeo graditi u travnju i završio ju koncem kolovoza, tako da se studenti mogu useliti početkom rujna kada škola počne. Ja sam tu zgradu imao sve do mojeg stečaja početkom 1994, i nisam imao problema ni sa stanarinom ni mjesečnog otplaćivanja zajma banki.
Početkom devedesetih godina ovdje u Teksasu građevinski posao je opao do tolike mjere da sve malo po malo građevinari su gubili poslove, prihodi nisu dolazili, mnoge zgrade banke preuzele, i tako je završila prva i jedina Hrvatska Zgrada u Austinu CROATIA APARTMENTS. Banka je tu zgradu prodala nekom drugom, koji je odmah ofarbao ime hrvatske zgrade, tako da se ne vidi očito slova natpisa, ali uz dobru volju i to se može vidjeti kao vjerodostojan dokaza da je ta hrvatska Zgrada postojala s našim hrvatskim imenom.
Ja sam jučer 23 ožujka 2023 naišao tuda, i namjerno sam zastao, poslije više od četvrt stoljeća da tu zgradu nisam vido; uslikao sam ju i prilažem hrvatima kao jedan dio moje životne povijesti. ovo se malo oduljilo, pa molim da me razumijete i da mi ne zamjerite.
Iskreni pozdrav svima.
- GRAĐEVINSKI ČEKIĆ POTVRĐUJE DA JE - - GRAĐEVINAR (Gr.) MILE BOBAN - - POLOŽIO GRAĐEVINSKI ISPIT - - SADA ON IMA DIPLOMU -
EVO KAKO JE MILE BOBAN IZGLEDAO KAO GRAĐEVINAR ZA VRIJEME LJETNIH DANA, BEZ KOŠULJE, OPASAČ I ALAT VISE O NJEMU. TO JE MILE BOBAN!!!
Here is how Mile Boban looked as a Builder during summer, without shirt, pouch with the tools pending on his waist. THAT IS MILE BOBAN!!!
Slika: 1983-1984. Mile Boban na jednom radilištu. Pozadi je inžinjer Dan Shannahan.
* * * dragutin: gospodinu Mile Bobanu prijatelju za vječni spomen na ovom portalu
što nas dvojicu veže, kliknuti je ovo poveznicu – obojica građevinarstvo
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@1981_1990/$$glava_1986/$$1986--glava.htm
1985_Pismo_za_Domovinu_pisano_Marinku_PRLIC_Vabic_31.srpnja.1985.docm 2024-03-13 PISMO ZA DOMOVINU pisano Marinku Prlić, Vabić 31.srp.1985 Mile Boban
PISMO ZA DOMOVINU PISANO MARINKU PRLIĆ, VABIĆ 31 srpnja 1985.
PISMO ZA DOMOVINU – PISMO MARINKU PRLIĆ, Vabića, Austin, Texas 31 srpnja 1985.Slika: Moja majka Iva/Vićeka Boban i ja na grobu Bruna Bušića u Parizu božićnih dana 1985. PISMO ZA DOMOVINU – PISMO MARINKU PRLIĆ, Vabića, Austin, Texas 31 srpnja 1985. HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA . PISMO ZA DOMOVINU – Pismo Marinku Prlić, Vabiću… HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA . PISMO ZA DOMOVINU – pismo Marinku Prlić, Vabića, Austin, Texas 31 srpnja 1985.(Ovo pismo sam iznio na portalu Dalje.com na temi “HRVATSKA I USTAŠTVO”. Ima (7) nastavaka i svaki nastavak ima vrlo različitih komentara, što usitinu daje jedno ogledalo sadržaju ovog pisma. Pismo i komentari su zanimljivi. Pismo je izišlo u novini Hrvatski Tjednik iz Australije, ali se ne sjećam više koji broj i kada. Naslov u novini je bio “PISMO ZA DOMOVINU”. Po datumu se vidi kada je to pisano. Također prilažem link pisma ili pisama hrvatskog Viteza Mire Barešića. Mile Boban, Otpora.) http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5611 Dragi prijatelji kako ćete i po datumu vidjeti da sam ja ovo iznio na portalu javno.com. Danas portal Dalje. Komentari su jako zanimljivi. Nemoj te ih propustiti, jer su odraz vremena. Mile Boban, Otporaš.
Otporaš: prkos.com NASLOVNICA
Mile Boban u Parizu, siječnja 1960. Značka HOP-a “ŽAP” – Živio Ante Pavelić! Ja sam Ovu značku kupio u Parizu dok je još Poglavnik bio živ.
PISMO ZA DOMOVINU – Pismo Marinku Prlić, Vabića, Austin, Texas, 31 srpnja 1985. Malo je danas slobodnih naroda u svijetu koji se nisu borili na jedan ili drugi način za svoju slobodu i nezavisnost. Točno je da su se Hrvati uvijek kroz svoju prošlost morali boriti kako bi očuvali nacionalni identitet. Načini borbe nikad nisu bili isti. Vremena su se mijenjala a sa njima i načini borbe. Da smo još tu gdje jesmo, u našoj lijepoj Hrvatskoj i sa našim lijepim imenom Hrvat, najprije trebamo zahvaliti onim nesebičnim Hrvatima koji su sebe žrtvovali da bi Hrvatska mogla živjeti. U tu svrhu ću nastojati iznositi na ovim stranicama portala javno.com neke dijelove hrvatskog emigrantskog života iz Dijaspore, kako bi Hrvati u domovini Hrvatskoj imali neki “površni” pregled borbe Hrvata u emigraciji. Mišljenja sam da se ta borba nikako ne smije zaobići niti zaboraviti, nego se mora povezati sa borbom Branitelja Domovinskog Rata. Ovi opisi neće biti nikakve “Dnevne vijesti” koje se mogu čuti preko radija TV i novine kupiti na svim kioscima. U prošlosti ja sam iznosio mnoge povijesne dogodovštine na ovom portalu javno.com. Mnogi su to pratili i mnogi su komentirali. Neki su mi se osobno javili i javljali da nastavim iznositi način(e) borbe i rada Hrvata u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Poslije WW2 druga hrvatska emigracija je bila brojna, i rekao bih “ratoborna”. Malo se je o njoj još išta pisalo i napisalo. Najprije (1990-95) su se Hrvati posvetili borbi za osloboditi Hrvatsku, zatim ju izgradjivati, tako da se je malo ili baš ni malo vremena nije posvetilo opisati “Hrvatsko Iseljeništvo” i njegov doprinos u toj borbi za oslobodjenje Hrvatske. Prošle godine gos. dr. Marin Sopta u Zagrebu je napisao i izdao jednu hvale vrijednu knjigu ” SVETO IME CROAITA “ u kojoj je iznio sve hrvatske nogometne momčadi sa imenom CROATIA. Ovu knjigu vruće preporučujem svim Hrvatima, kako bi se uvjerili u ustinitu ljubav ovih naših raseljenih Hrvata u našu zajedničku Hrvatsku. Teško bi bilo sada ovdje navoditi sva imena hrvatskih momčadi po svijetu koja su nosila isključivo hrvatska imena. Spomenuti ću samo jedno koje se nalazi na stranici 126 spomenute knjige: HRVATSKI NOGOMETNI KLUB u San Franciscu. Nedavno sam dobio pismo jednog
Hrvata kojeg je on pisao svojem susjedu Udbašu 31 srpnja 1985 godine. (To sam bio ja, Mile Boban. Tada kada sam ja ove
nastavke iznosio na portalu javno.com, nisam namjerno htio reći da sam ja taj koji
je ovo pismo pisao. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Zamolio me je da ga objavim u cijelosti s tim da
ispustim njegovo ime. Osobno smatram da je sadržaj ovog pisma jedan dobar dio
priloga Domovinskom Ratu za oslobodjenje Hrvatske. Želio bih da svaki na svoj
način prokomentira sadržaj ovog pisma, vrijeme kada se je pisalo, kao i
situacija koja je tada vladala na onom području gdje
je pismo originalno bilo upućeno. Poradi dužine pisma, iznijet ću ga
u nastavcima. Vrlo interesantno će biti pročitati svakog nastavka komentare.
Nastojite to ne propustiti. Hvala. Mile Boban. Dragi kolega i prijatelju Marinko, piše Mile Boban (1) Pišem Ti ovo pismo kao stogodišnjaku i kao pučkoskolškom kolegi, kao mještanu, susjedu i kao prijatelju; pišem Ti kao čovjeku kojega su okolnosti zadužile raznim i odgovornim obvezama prema zajednici u kojoj živiš i djeluješ. I nadam se da se nisam prevario što sam upravo tebe izabrao. U potrazi za boljim, u epohi turističkog krstarenja danas je svijet postao mali. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji i medjunarodnoj povezanosti kojom se svi narodi svijeta danas služe, za nekoliko sati se saznaju sve novosti s kraja na kraj svijeta. Više se čovjek ne može držati u ignoranciji kao u stara vremena… Nastavlja se Objavljeno: 30.08.2009. u 22:50h DOMOLJUB 1.09.2009 05:11 h Otporaš. Mislim da bi bilo bolje da objaviš to pismo u jednom komadu nego u nastavcima. Ti kaže da je pismo važno, onda je isto tako važno da ga se objavi u komadu. Mislim da će biti kamukud bolji pregled. To je moje mišljenje. pozdrav. Otporaš 1.09.2009 22:20 h DOMOLJUD. S praktičke strane potpuno se slažem s vama. Kada sam stavio da ću pismo podijeliti u nekoliko nastavaka, to je bilo zato što sam mislio na tekst dužine pisma. Pošto se slažem s vašom idejom, iznijet ću pismo u cijelosti, pa kome se čita, neka ga čita. Barem onaj tko ga bude čitao i pronašao srodnost ideja izražene u tom pismu sa hrvatsko/nacionalnim gibanjem u domovini hrvatskoj 90 tih- godina, može olako kopirati s jednog izvora cijelo pismo. Hvala vam. Dragi kolega i prijatelu Marinko, piše Mile Boban (2) Oni koji rade za zajednicu je normalno da na račun zajednice i žive. Ali što nije u interesu zajednice je to da se neke gradjane zajednice maltretira svim metodama, što se danas u medjunarodnom rječniku zove terorizam, što uistinu znači: psihološko zastrašivanje. (Vidi knjigu” Metode komunistiške gerile”, pukovnik Ivan Štir, Drinapress 1964, moja opaska, Otporaš.) Kakvi su grijesi onih koji pjesmom, molitvom ili nekim drugim kulturnim izražajem njeguju prošlost svojih predja? Kakvi su grijesi moje majke kojoj su vlastodršci zajednice zabranili posjetiti svoju djecu i unučad u Americi? U ime koje demokracije, pravde, samoupravnog socijalizma i ideološkog komunizma se zabranjuje jednoj neukoj starici slobodno putovati, kao slobodna građanka socijalističkog poretka, kojeg Ti, dragi prijatelju Marinko, predstavljaš za plaću i kojeg Ti slobodnom voljom služiš. Moja majka redovito plaća razne poreze državi, koju ta ista država svrstava u građane drugog reda. Da li je to ona demokracija socijalističkog radnog naroda za koju se je potocima krvi prolilo? Ili se mora još toliko krvi proliti da bi naš hrvatski narod uistinu mogao osjetiti pravu demokraciju, ili je moja majka toliko politički opasna da ju se drži kao taoca…? Ljubo Šimić (Pekić) je iz osvete – ne bih rekao iz mržnje nekog spora izmedju njegova i mojeg oca – zabranio preko pejčkog zvona najaviti naglu smrt mojeg oca 21 rujna 1981. , jer ja naše zvono u to vrijeme bilo u popravku, pa nismo mogli najaviti naglu smrt preko našeg zvona, kako je to običaj kod nas. Čvrsto vjerujem da je Ljubo Šimić od jedne plemenite i poštene hrvatske obitelji, a njegov brat Stjepan i ja smo bili izvanredno povezani iskrenim prijateljstvom, kojeg nas naših očeva već davno stari i zaboravljeni spor nije ni najmanje smetao. Još čvršće vjerujem da Ljubo Šimić nije +nasljedio tu prokletu osvetu od svojih roditelja, koji su na sudu sve oprostili, već je to posljedica polijeratnog odgoja i školovanja. (Otac Ljube Šimića je napao oca autora ovog pisma pred seoskom krčmom na Uskrs 1927. U samoodbrani otac autora ovog pisma je motikom (pribor za čišćenje pluga) udario po glavi napadača, koji je odležao neka dva mjeseca u bolnici u Mostaru. Poslije toga su se obadvojica izmirili, postali dobri prijatelji, i nesmetano danas počivaju u blizini jedan drugoga na istom groblju, moja opaska, Mile Boban, Otporaš.) Najžešći ratni neprijatelji drugog svjetskog rata su bili Amerikanci i Japanci. To neprijateljstvo i mržnju Amerikanci su potvrdili atomskim bombama nad Hirošimom i Nagasaki. Oko 118.000 osoba je poginulo od eksplozije i radijacija u Hirošimi, a tisuće i tisuće ih je umrlo od posljedica te radijacije nekoliko mjeseci iza toga. 13,271 osoba je identificirana i njihova imena su svake godine nabrojena – (pro)čitana u posmrtnom spomeniku u gradu Hirošimi. U Nagasaki je nastradalo 74 tisuće ljudi, a identificirano je 64.186 žrtava. Oko 320.000 duša u Japanu još uvijek nose ozljede koje ih označuju kao “Hibakusha” što znači: žrtve bombe. Pitam ja Tebe, dragi kolega Marinko, koliko ima građana naše zemlje kojima je socijalističko – samoupravno društvo prišilo obilježje mržnje i osvete? Ili je ta mržnja još iz doba monarho-jugoslavenske političke koncepcije, koju vjerno sprovodi u djelo samoupravno društvo pod plaštom “bratstva i jedinstva”…Možda bi trebalo zatvoriti oči kako bi se u mraku sve zaboravilo, umjesto zbiljski shvatiti da su mnogi zbog jugoslavenske političke mržnje i osvete napustili svoju domovinu i rodni kraj, kako bi spasili dostojanstvo svojeg bića i života. Tako sam i ja morao napustiti moje roditelje, prijatelje, susjede, selo i običaje, koje nikako ne mogu zaboraviti niti iz mojega srca iščupati i baciti u ponor da voda sve u nepovrat odnese. Nastavlja se. Objavljeno: 05.09.2009. u 02:43h Domobran 7.09.2009 00:41 h Otporaš. Kakva i koja je svrha tog pisma? Svaki zna da je Udba kod nas vladala i progonila naš narod. Malo je Hrvata koji na jedan ili drugi način nisu imali neugodnosti sa Udbom. To im je bio posao. Zato su bili privilegirani i dobro plaćeni. Bili su školovani prema jednom smjeru, a taj je: “Očuvanje bratstva i jedinstva”. Čuvajući to bratstvo i jedinstvo je značilo čuvati Jugoslaviju. Čuvati Jugoslaviju je značilo tlačiti Hrvatsku. To mi znamo. Ako tvoje pisanje donosi motive borbe protiv Udbe, što također znači i borba protiv Jugoslavije, onda to nekako stoji. U protivnom je gubljenje vremena. broken, Ivana Josipović 9.09.2009 16:11 h Slažem se sa Domobranom. Kakva svrha? Osim ako si ostavio nešto važno za kraj pisanja, tako da bi ispalo po onoj našoj staroj izreci: Konac djelo krasi! Otporaš 9.09.2009 18:42 h Poštovani kolege. Mene veseli da ste vi
izrazili slobodno vaša mišljenja. Ne morate se vi slagati sa mojim opisima,
niti bi to bila potreba. Moji opisi često puta nisu moje ideje niti moji
stavovi. Sve što činim i iznosim je mišljenje djelatnih Hrvata političkog i
hrvatsko/nacionalnog djelovanja i smjera protiv Jugoslavije iz doba dok je
hrvatska politička emigracija bila razasuta po cijelom slobodnom svijetu; i ne
sam to, nego je ova hrvatska milijunska Dijaspora bila pomiješana i pocijepana
izmedju takozvanih “PASOŠARA” i hrvatsko-političkih Emigranata. U tom i jest
svrha mojeg opisa, kako bi današnji Hrvati u Domovini Hrvatskoj, pa i dalje,
imali jednu – donekle – sliku u kakovom AMBIJENTU su živjeli raseljeni Hrvati i
Hrvati u Domovini. To je svrha mojih opisa, a ne nikakve dnevne vijesti. Dnevne
vijesti prepuštam dnevnim izvjestiteljima i novinarima. Otporas.prkos.com Dragi kolega i prijatelju Marinko, piše Mile Boban (3) Bez Rakovačkog Ustanka 1871. ne bi bilo NDH, bez NDH ne bi bilo Hrvatskog Proljeća 1971., bez Hrvatskog Proljeća 1971., ne bi bilo Bugojanskog Ustanka 1972., i moglo bi se za sigurno reći da je Bugojanski Ustanak iz 1972., bio preteča stvaranju RH. Kada je u kolovozu 1945 godine Japan kapitulirao, jedan neznatan skup vojnika se nalazio duboko u neprolaznim šumama Japana. Oni uopće nisu znali šta se u svijetu dogadja i da je Japan cara Hiroita kapitulirao. Odsječeni su bilo od cijelog svijeta. Živijeli su pustinjskim životom kao pustinjaci. U nedostatku dnevnih potrepština neki su i umrli. Ali prije nekoliko godina su pukim
slučajem otkriveni sa svim vojničkim oznakama i vjernosti caru Hiroitu. Šta
misliš, kolega Marinko, kako se je prema tim vojnicima postupalo, i sa američke
i sa japanske strane? Humano! Ljudski! Obje vlade su uzajamno upoznali cijeli
svijet sa ovim vojnicima i njihovim mukama. Povratili ih u današnje društvo;
svi su dobili mogućnost putovanja po svijetu, i tako se od bivših neprijatelja
stvorilo vjerne suradnike današnjeg poretka i društva. (Da, možda će neki sada reći: lako je to bilo i
Amerikancima i Japancima učiniti, jer nisu imali u svome cilju i programu do
totalne likvidacije neprijatelja, kao što je to srpska Jugoslavija na čelu s
titom radila u likvidaciji nepoželjnih Hrvata, moja opaska, Otporaš.) Kada je Hitler demokratskim putem – putem izbora – došao na vlast 1933. godine, gradski zastupnici grada Zulpha su jednoglasno proglasili Hitlera doživotnim počasnim građanom spomenutog grada. Do dana današnjega to proglašenje mijenjanje imenu gradu nije došlo u pitanje zbog Hitlerovih ratnih zvjerstava. To je etika morala i načelo demokracije. Zar i Tito nije počašćen, po uzoru Hitlera, takvim naslovima u mnogim gradovima? Ja bih bio prvi koji bi do posljednje kapi krvi branio zasade demokracije i etičkog morala. Suprostavio bih se svakoj sili koja bi željela rušiti groblja, spomenike, imena i nazive ulica i gradova samo zato, jer se je promijenio politički kurs. Gdje god se nalazi Titov spomenik, naziv ulica, ja bih stavio i Poglavnikov spomenik i Poglavnikove nazive ulica. Tada bi to bila demokracija. Sve ostalo bio bi Barbarizam, što je rušiti ono što predstavlja prošlost jednog naroda, a Ti sam pronadji koliko se je toga srušilo i naopačke prikazalo što je predstavljalo naš hrvatski narod… Na temelju slobodne volje, Miro, sin Marinka Zelića iz Bobanove Drage je napisao iznad Potkrajskih kuća velikim slovima TITO, što se je moglo izdaleka uočiti. (Osobno mi je ovaj slučaj poznat, jer mi ga je ispričao moje tetak Blago, brat pok. fra. Silvija Grubišića kada je bio kod mene u posjeti u srpnju 1985. godine u Austinu, a autor stavljenih slova mi je daljnji rođak, moja opaska, Otporaš.) Neki su mu zamjerili a bilo je i onih koji su mu savjetovali da to skine. Na pritisak i jednih i drugih, Miro je hladnokrvno odgovorio: “Da je Tito Srbin kao što je bio kralj Aleksandar, ja to nikada ne bih učinio. Pošto je Tito Hrvat i pošto sam i ja Hrvat, mišljenja sam da mu se ime nikada ne smije zaboraviti, niti kao borcu za radnička prava, niti kao komunističkom revolucionarcu, niti kao političaru našeg samoupravnog sistema”. (Što dalje odlazimo od tog Titova vremena, manje će nas biti na životu. Što nas manje bude na životu, manje će se opisivati dogadjaji tih titovih vremena. Zato ja ovo pišem i iznosim za one koje ovo zanima i one koji žele uspoređivati prošlost s današnjicom. Miro Boban Zelića je ovo pisao u ona vremena kada se nije ništa smjelo reći protiv tita jer je on predstavljao KPJ u ime koje se je sve radilo i za koju su svi Udbaši slijepo radili. Vrijeme je bilo takovo u to vražje doba da su se ljudi u svatovima prije jela počeli u ime tita krstiti tako da su Očenaš počeli: Druže Tito mi ti se krstimo i nastave sa molitvom Očenaš itd., da ih Udba ne bi progonila kasnije. Tako su se ljudi tada snalazili. Ja namjerno stavljam usred rečenici malo slovo “t” tito. To činim zato jer se titule pišu malim slovom a ne velikim. Kada naš neprijatelj uvijek piše titulu Poglavnik s malim početnim slovom, onada sam i ja odlučio vratiti im milo za drago i malim slovom titulu tito pisati. Kada se naš neprijatelj promijeni prema Poglavniku i počmu njegovu titulu pisati velikim slovom “P”oglavnik, tada ću se i ja promijeniti i početi pisati velikim slovom njihova ljubimca “Tito”. Mo. Otporaš.) Dovoljno bi bilo samo od Gorice do Gruda izbrojiti one koji su napustili svoje domove i otišli tudji svijet izgradjivati, jer im zajednica, koja Tebe i druge plaća, dnevni život vam osigurava, pa i više od toga, nije im uspjela osigurati pristojan posao, osigurati pristojnu plaću a i uz to pristojan život. Pučanstvo općine grude je danas manje nego je bilo prije trideset (30) godina, tj. 1956. Mortalitet je veći od nataliteta, A niti susjedne općine nisu u boljem položaju. Potrebno bi bilo saznati, da li itko iz asamo upravnog društva uopće pokušava tražiti uzroke STRAHU za imati više djece… Nastavlja se. Objavljeno: 10.09.2009. u 00:06h Broj otvaranja uratka – Prvih 24h: 894 colonia.tino 11.09.2009 01:11 h Kolega Otporaš. Povijest je često međusobno povezana, isprepletena, čak i više nego što se misli. Tvoji doživljaji iz emigracije su vrlo interesantni. Interesantni su zato jer mi ovamo doma nismo imali priliku ni iz blizak znati kako je vama u tuđini. Sve što smo znali ili što smo morali znati je što nam je političko vodstvo dnevno serviralo, a to je bilo sve najgore o vama. Samo ti nastavi iznositi ono što ti znaš i kroz što si osobno prošao i što si proživio. Pozdrav colonia.tinbo. Otporaš 11.09.2009 02:44 h colonia.tino. Točno je. Ali kako bi povijest bila povijest kada bi svaki mirovao, šutio, o tome ne govorio niti pisao? Kako bi naši budući naraštaji mogli znati kada se ništa ne bi dešavalo, ništa zapisivalo, ništa spominjalo, ništa čitalo niti pripričavalo. Šta bi oni imali prenijeti svojim naraštajima ako im mi ništa zapisano ne ostavimo!? Zato, dragi kolega tino, mi i moj poslijeratni naraštaj, smo toliko natrpani neraščišćenim stvarima koje su nam naši roditelji ostavili, i oni iz redova brigada i redova bojni, da je to za poludjeti. Jedni nastoje iznijeti ono što znaju, ono što su čuli, ono što su proživjeli, ono što bi trebalo i moralo zanimati hrvatske povjesničare da što lakše dođu do ISTINE. Drugi opet nastoje to omalovažiti, misleći da ih se napada, da ih se stavlja u pozadinu, da im se prigovara itd. Zato nije spas u onima koji se boje i svojega hlada. Spas je u onima koji se hrabro žrtvuju da se ništa ne zaboravi i da se sve zna. Ja sam među ovima posljednjima. Nadam se da me razumiju oni koji čitaju moje opise, koje sam tek počeo opisivati. Ja želim da naš čovjek, hrvatski čovjek, bude upoznat sa životom svoje subraće Hrvata u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su Hrvati živjeli u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su oni u svojim srcima ljubili našu Hrvatsku. To se može samo znati onda ako će se iznositi – dok nas još ima živi i onih koji to hoće iznositi – ono što su Hrvati Dijaspore pisali, radili, stvarali i kako su se osjećali prema svojoj Domovini Hrvatskoj koju nisu mogli vidjeti od Bleiburga 1945. pa sve do veljače 1990. To je sve što hoću iznositi, ništa za mene, sve za Hrvate. DOMOLJUB 15.09.2009 16:01 h Otporaš. Samo ti piši. Mene zanima kako ste vi tamo živjeli prije i šta ste i kako sve radili za Hrvatsku, kako ti to kažeš. Ja se nadam da će se jednog dana naći netko tko će se stručno pozabaviti i napisati doprinos Dijaspore u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Taj doprinos se nije stvorio preko dana, to jest onoga trenutka kada je Franjo Tudjman počeo krstariti Dijasporom i prikupljati onu masu raštrkanih Hrvata, koje je Titov režim rastjerao u nadi da će ih odkalemiti od Matice Zemlje Hrvatske, nego se je taj doprinos stvarao sve tamo od Bleiburga pa do Nezavisne Republike Hrvatske, NRH. Kamo sreća da ih još ima iz dijaspore i da pišu i iznose svoja sjećanja i zapažanja kao što ti iznosiš iz prošlosti emigrantskog života. Tada bi oni koji bi se bavili pisanjem iseljene Hrvatske, imali više materijala za popuniti tu prazninu. sponzaroš 15.09.2009 16: 31 h Kolega Otporaš ja nisam imao potrebu bježati iz moje zemlje kao ti i mnogi drugi. Koliko sam mogao shvatiti tebe i neke druge koji ovdje, s vezom ili bez veze, pišu najviše je vas u, kako ti kažeš, u dijaspori čiji su roditelji bili u ustašama pa ste se bojali nove vlasti, novog sistema i partije i Tita. Moji su svi bili u partizanima a i ja se nisam imao čega bojati niti pobojavati. Mnoge stvari o kojima ti pišeš sam čuo od mojeg Nine koji je bio u partizanima. On to uljepšava na svoj način, a ti bi to rekao da on to uljepšava na partizanski način. Bilo kako mu drago iako se ne slažem u svemu o čemu ti pišeš, priznajem da volim i pročitati što ti pišeš. Pa nastavi a ja ću kad god imadnem vremena pročitati. pozzzz. Otporaš.prkos.com Dragi kolega i prijatelju Marinko, piše Mile Boban (4) (Vjerujem da nacionalizam kod Hrvata nije neka nevažna i prolazna ideja, nego je to jedna nacionalno hrvatska ideologija prelazna s naraštaja u naraštaj. Tako je to bilo u prošlosti, tako je to danas i tako će to biti i u budućnosti. Amen! Otporaš.) Kada bi se od Gorice do Gruda povratili oni koji se žele povratiti na djedova ognjišta, općina Grude bi bila najbogatija općina u našoj zemlji. Svi jezici svijeta bi se tu govorili, svi zanati svijeta bi se tu radili, nekoliko milijuna dolara bi se uložilo u općinsku banku, razni radovi bi se otvorili, plaće bi se utrostručile, stabilizacija bi naglo nastupila, svatko bi počeo biti zadovoljan i veseo, jer se ne bi imalo vremena za gluposti, nezaposlenih više nebi bilo jer bi radnih mjesta bilo i na pretek. To bi bila jedna mala Švicarska u kojoj bi svaki građanin pronašao sam sebe i imao pune ruke posla, gdje mržnji, osveti, psovki, klevetama i raznim podvalama nebi bilo mjesta. Dragi prijatelju Marinko Vabića, ja sam izabrao Tebe za ovo pismo iz više razloga. Ti si školovan čovjek, te si u neku ruku neovisan i nisi podložen diktatu proleterijata, kao, recimo, oni bez visoke školske spreme, koji su se dočepali položaja i spremni su i svojeg vlastitog ćaću objestiti kako bi ostali na položaju. To svjedoči žalosni slučaj iz svatova sina Vlade Rapišića (Boban), u kojima je bilo uzvanika i iz Zagreba. Tu su Sovićani dobro prodali svoju “janjičarsku” ulogu Zagrepčanima, kako me je jedan moj prijatelj iz Zagreba obavijestio. Vjerujem da Ti je ovaj slučaj poznat (jer je upravo on, Miroslav Šimić, koji je vedrio i oblačio u SDS, Služba Državne Sigurnosti, u Mostaru, bio taj koji je hapsio i progonio sve one koji su pjevali hrvatske pjesme u spomenutim svatovima, moja opaska, mo. Otporaš) u kojem su se neki natjecali u denunciranju svojih prijatelja i susjeda, zbog veselja i pjesme. Sjetimo se filma: TKO PJEVA ZLO NE MISLI. Jure (Belin) Boban je imao neugodnosti sa vlasto držcima zajednice u kojoj živi samo zato što je rekao da je on hrvatski komunista. Pitam ja sada Tebe, a i sam se pitam: kako bi se morali zvati francuski komunisti, ruski, kinenski, talijanski, madjarski, bugarski i svi drugi komunisti, ako ne svojim narodnim imenom?! Ili je to samo kod nas Hrvata zabranjeno, i ako jest, tko je to zabranio??? Sada mi je jasno zašto je morao pasti vodja hrvatskih komunista, Andrija Hebrang. Da li se je hrvatski narod borio za “bratstvo i jedinstvo” u kojem ne smije reći svoju narodnu pripadnost??? Nije ni lisica toliko mudra koliko je kokoš glupa!!!, drugim riječima nije KPJ toliko pametan koliko su hrvatski komunisti glupi!!! Ti nemaš, a ni mnogi drugi nemaju hipoteku grijeha prošlosti. Nemam je ni ja. Bili smo maleni i nitko nam ne može reći da je itko bio naša žrtva, kao što se to može spočitovati i ustaškoj i partizanskoj generaciji: oni su to zlo i poslijeratni naraštaji su žrtve i jednih i drugih. Meni nije namjera rasvjetljavati prošlost, koja nas, na žalost, samo razdvaja a ne spaja. (Tako su državotvorni Hrvati dijaspore tada mislili i osjećali, posebice pripadnici organizacije HNO, jer su se držali načela PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964., st. 12/21., moja opaska, Otporaš.) Meni je stalo do štednje hrvatske i ljudske krvi. To se može postići samo onda ako na vrijeme shvatimo da sinovi bivših partizana i sinovi bivših ustaša MORAJU rame uz rame, zajednički izgraditi MOST na kojemu će se sresti iseljeni i domovinski Hrvati, bez da se smrtno za grkljane hvataju. (Na milijune Hrvata ima danas živih svjedoka da se je to ostvarilo u Domovinskom ratu, zahvaljujući Franji Tudjmanu i njegovoj hrvatsko/nacionalno pomirbenoj politiki, koju je proučio i u djelo pretvorio iz PORUKA IZMIRENJA generala Drinjanina koja je izišla 1964. u “Istarska Drina”, moja opaska, Otporaš.) Nastavlja se. Objavljeno: 15.09.2009. u 22:24h Domobran 16.09.2009 01:58 h Otporaš. Ti grčevito lupaš po svojem planu. Bolan Hrvate to više ne zanima tko je više a tko manje radio za Hrvatsku. Ti nekako živiš u velikoj iluziji. Ti misliš da su oni Hrvati vitezovi koji su poginuli. Oni su šaka pepela razasuti po svim gudurama svijeta. Junaci su oni koji su živi i na njima budućnost ostaje, i još bolje i točnije: tko više ukrade, prevari, taj je bolji! colonia.tino 16.09.2009 11:12 h Nacionalizam sam po sebi nije ništa loše, naime nacionalizam ne znači šovinizam, kako to neki žele bezuspješno prikazati. U Europi nema većih nacionalista od Engleza pa nitko ne diže buru oko toga. Zašto bi onda Hrvati morali biti drugačiji? Otporaš 16.09.2009 16:08 h colonia.tino. Da, točno je što ste rekli da nacionalizam ne znači šovinizam. Ja bih nacionalizam nazvao: “SAMOLJUBLJE”. Jer svi mi na ovoj planeti volimo nešto i ono što volimo o tome mislimo, govorimo, pišemo i srčano se prema tome izražavamo. Kada bi, recimo, sada mogli prelistati sve
zapise titovih govora, pisama, izjava i svih njegovih sljedbenika, nigdje ne bi
mogli naći niti jedne jedine misli niti riječi, izjave ili zapisa u kojima se
može vidjeti da je on, tito i njegovi politički komesari, ikada, samo jednom,
na javnom mjestu dao izjavu da je on ili da su oni Hrvati, kršćani, katolici i
Boga u pozitivnom smislu spominjali. Ono što su oni voljeli nije bio nikakav
nacionalizam, nego jedan u pravom smislu šovinizam, jer su voljeli nešto
apstraktno. popokatapetl 17.09.2009 09:14 h Pravi katolici, il bar tako sebe vide, DOMOLJUB 17.09.2009 17:28 h popokatapeti. Sada kada sam pročitao tvoj pjesnički komentar, moram priznati da sam se odmah složio što je Otporaš napisao – i to potpuno – posebice ono o “samoljublje”. Kao kršćanim i kao katolik, mislim da je samoljublje grijeh, da ne kažem smrtni. Ja ne znam definiciju “samoljublje”. Zamolio bih neke korisnike od pera na ovom portalu da to objasne, ako mogu i ako hoće. Hvala svima koji se budu trudili. Domoljub. Otporaš 23.09.2009 22:13 h Domoljub. Pročitao sam vaš komentar kojim pozivate nekoga da vam pojasni definiciju ” samoljublje “. Ne znam ju ni ja pa vam ne mogu biti od velike pomoći, a još manje koristi. Sve što bi želio ovdje reći je to da nije grijeh voljeti sama sebe. Oni koji sami sebe ne vile, prije ili kasnije se ubiju, to jest učinio samoubojstvo. Sada se postavlja pitanje: Šta je gore; sama sebe mrziti pa se ubiti (objesiti) kao što je to učinio i Juda Iškariot, ili sama sebe voljeti i živjeti do odlučene Božje volje i tako biti od koristi samu sebi i cijelome čovječanstvu. To bi bila moja definicija. matrixdc 24.09.2009 20:05 h ‘Kada su haračlije harale u srednjem vijeku, raji je ostajalo 70% prihoda, jer je desetina išla Crkvi, vlasteli i kralju, a sada nam je porez najveći na kugli zemaljskoj’ matrixdc 24.09.2009 20:10 h JE L’ TE SRAM? (autor teksta i glazbe Slaven Bilić) Otporaš 25.09.2009 01:01 h MRŽNJA! Od mržnje, kuge, glada, rata i zle godineeeeee, oslobodi nas Gospodineeeeeeeeeeee!!! Otpora.prkos.com
Dragi kolega i prijatelju, piše Mile Boban (5) Stvaratelji Ustaškog Pokreta su bili stvarni rušitelji Versailleske Jugoslavije i ključni stvaratelji Nezavisne Države hrvatske, HDH. Otporaš. U svibnju mjesecu ove godine (1985) predsjednik SAD-a , Reagan je službeno posjetio Njemačku i groblje Hitlerovih elitnih jedinica “Waffen SS”. Ta posjeta je uzrokovala mnoge komentare u medjumarodnim političkim krugovima. Pritisak je bio toliki da se je Reaganu savjetovalo da odustane od posjete Njemačkoj, samo da ne posjeti groblje Bitburg kraj Berlina. Reagan je bio uporan i u svojoj odluci nije odustao. Naprotiv je izjavio da je došlo vrijeme da si medjusobno, jedni drugima, oprostimo sve ono iz prošlosti što nam ne može koristiti za budućnost. Ja mislim da je Reagan u pravu. Jer oni koji čeprkaju po prošlosti su danas na vlasti i imaju prljavu savjest, pa se boje mladog, novog hrvatskog naraštaja. To su ti koji se boje povratka svojih mještana, svojih prijatelja, svojih susjeda i sunarodnjaka svojim kućama, na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku. Njima nije stalo do mirna života i blagostanja. To su ti koji govore protiv nasilja a nasiljem svoje guzice i položaje čuvaju i brane. Nama hrvatskim iseljenicima je mnogo stalo da se naša zemlja izgradjuje. Mi želimo sudjelovati u toj izgradnji. Mi hoćemo i želimo pomoći razvitak naše zemlje, tako da ne bude bez nas. Mi želimo da stari idu u mirovinu i uživaju ostatak svojeg života, a da mladji naraštaji Hrvata preuzmu odgovornost svojega naroda u svoje ruke. Nastavlja se. Objavljeno: 25.09.2009. u 01:43h matrixdc 25.09.2009 08:05 h JOSIP BOZANIĆ, KARDINAL Dobronamjernomu čovjeku ne može biti jednostavno ni razumjeti, a kamoli prihvatiti tumačenje da su žrtve Bleiburga i križnih putova posljedica onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu. DOMOLJUB 25.09.2009 17:52 h To je OSVETA. Po kršćanskoj nauci OSVETA je smrtni grijeh. Po srpskoj nauci je: Tko se ne OSVETI, taj se ne posveti. Dakle, nevine hrvatske žrtve Bleiburga i križnog puta su posljedice partizansko/srpsko/komunističko/jugoslavenske OSVETE. Mašala!!! matrixdc. Konačno si ipak priznao da su Tito i njegovi koljači izvršili zločin nad hrvatskim narodom. Otporaš 26.09.2009 17:10 h Crkva ili Jasenovac. Beogradski, bolje rečeno srpski Press kritizira biskupa Josipa Božanića da je došao prekasno posjetiti Jasenovac. Naravno da Srbe, i to Srbe Draže Mihailovića, uveliko smeta što hrvatska katolička crkva nije posjetila Jasenovac odmah prvih godina iza rata. Jugoslavija, Tito, Srbi i komunjare imaju za to nekoliko razloga. Prvo (1) Srbi i svi gore navedeni su namjerno, smišljeno i s velikom dozom mržnje na Hrvate sustavno širili laži o Jasenovcu, u kojem je nastradalo više od sedam stotina tisuća Srba. Provjerite svjetske enciklopedije. Drugo (2) da je hrvatska katolička crkva posjetila Jasenovac odmah u početku nagomilavanja laži na Jasenovac i preko njega na Hrvatsku, kako su to Tito, Srbi i komunjare zahtijevali i željeli, tada bi hrvatska katolička crkva bila ravnopravni sudionik u širenju laži o 700 tisuća i više Srba poubijanih u Jasenovcu. To su Srbi htjeli od crkve kako bi od nje dobili vjerodostojnost za svoje laži koje su sustavno širili u svjetske medije i enciklopedije. Treće (3) hrvatska katolička crkva je savršeno dobro znala da je u Jasenovcu bilo nevinih žrtava, kao što je savršeno dobro znala da neprijatelj Hrvatske sustavno izmišlja astronomske velike cifre žrtava, pa za to nije htija istrčati sa svojom posjetom Jasenovu da ju se ne bi okrivilo i osudilo kao sudionik zločina Tita i svih drugih, po onoj: vreću držao ili u nju sipao, podjednako si kriv. Četvrto (4) katolička crkva se još nije izjasnila o ukazivanju Gospe u Medjugorju sve dotle dok ne bude sto posto sigurna. Zašto bi se crkva izjašnjavala o Jasenovcu kada se još za čisto ne znaju prave i točne cifre žrtava?! Sami Srbi danas u svojoj novini Press, poslije više od šezdeset godina su smanjili jasenovačke žrtve na 70 tisuća. Znači da Srbi revidiraju svoje prvobitne stavove i tim činom se svrstavaju u civilizirane i poštene narode. Čvrsto vjerujem da će pošteni Srbi ubrzo početi sa REVIZIJOM JASENOVCA, jer oni su ti koji su u ime “narodne vlasti” u svibnju 1945 godine odnijeli svu arhivu, sve “dokaze” i ostalo na osnovu ćega su izmislili tolike astronomske cifre žrtava. Povjesničar i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tudjman je u svojim istraživanjima kroz jugoslavenski vojnohistorijski arhiv pronašao da je u Jasenovcu nastradalo i umrlo od raznih bolestiju pedeset četiri (54) tisuće osoba svih narodnosti Jugoslavije. Bruno Bušić je sve iznio u Hrvatskom Književnom Listu HKL – mislim br. 7 – u srpnju 1969 ?, ŽRTVE RATA; prikazao žrtve po republikama, narodnostima, vjerama i svim drugim staležima. Kasnije se pričalo da mu je podatke dao dr. Franjo Tudjman koji je tada, u to vrijeme, bio Direktor Jugoslavensko Vojnog Historijskog Instituta, ili tome slično. Za ovaj istiniti objavljeni članak ŽRTVE RATA Bruno Bušić je platio svojom glavom i životom 16 listopada 1978 godine na pariškoj ulici 57 rue Belleville. To toliko za sada, s iskrenom molbom svim Hrvatima de se osnuje centar za REVIZIJU JASENOVCA. Domobran 27.09.2009 03:40 h Otporaš. Pozdravljam ideju za osnutak Hrvatskog Centra za Reviziju Jasenovca. Naravno kao i uvijek bit će onih koji će odmah graknuti kao Lešinari. To smo vidjeli nedavno s izjavom splitskog gradonačelnika Keruma. Da je Kerum počeo karati i klevetati Hrvate, to bi se kamokud lakše prožvakalo nego što se je prožvakalo govoreći ISTINU o Srbima koju su Hrvati iskusili s njima više od 70 godina. Treba prisiliti Srbiju svim sankcijama da nam povrati sve ono što su odnijeli iz Hrvatske u ime “narodne vlasti” od 1945 do 1990, uključivši i Poglavnikov blandirani mercedez kojeg mu je Hitler “poklonio” u vrijednosti preko sto tisuća američkih tadašnjih dolara. Stavljam se tom Centru za Reviziju Jasenovca na raspolaganje” materijalno, moralno, novčano i fizički. Sada treba samo zasukati rukave i otpočeti, tako da ne ostane na mrtvoj točki. Otporaš 19.10.2009 20:14 h Domobran. Hvala vam što ste spremni sudjelovati u Reviziji Jasenovca. Svi i svaki pošteni Hrvat bi se trebao uvrstiti u ovu Reviziju Jasenovca i iznijeti – ništa drugo osim – ISTINU šta se je sve zbilo u Jasenovcu. Beogradska, jugoslavenska, komunistička, srpska i antifašistička ISTINA se ne može nikako uzeti u ozbiljnu činjenicu. Zašto? Zato što su oni od prvih početaka počeli stvarati milijunske cifre žrtava kako bi hrvatski narod stavili u hipoteku krivnje odgovornosti. colonia.tino 19.10.2009 21:27 h U svakom slučaju potrebno je detaljno
popisati svaku žrtvu Jasenovca, popisati, pokloniti se, ali nikako ne pristati
na nekih MILIJUN i pol žrtava koliko je velikosrpska propaganda u vrijeme
Titovog režima lažno htjela insinuirati i podmetnuti hrvatskom narodu. Otporaš.prkos.com Dragi kolega i prijatelju Marinko, piše Mile Boban (6)Itekako je potrebno pisati i izvaditi iz zaborava nacionalnu borbu Hrvata iz Dijaspore za oslobodjenje hrvatske, počevši sve od Bleiburga 1945-1990…LED SE MORA PROBITI, STRAH SE MORA POBIJEDITI Punih 40 godina mnogi Hrvati nose svoju voljenu zemlju u srcima diljem svijeta. Mnogi su umrli i zakopani su daleko od drage domovine i djedove grobnice. Zakopani su u kupljeni grob za pet ili deset godina. Ako netko od rodbine ili prijatelja nije produžio grob za slijedećih pet ili više godina, tada se ime umrlog briše i na njegovo mjesto dolazi netko drugi. To znači da mnogim Hrvatima danas niti traga ima, jer tudja zemlja ima svoje , ne poznaje jade tvoje. To je sudbina iseljeništva, kojoj će, nadati se je, buduća pokoljenja naći krivca. Ja se grčevito borim da me povijest ne uvrsti u one koji će biti krivci hrvatske tragedije. Glavno načelo marksizma-lenjinizma je DIJALOG. Pošto se je Jugoslavija odvojila iz tih marksističko-lenjinističkih zasada 1948. godine, onda što danas ostaje je jugoslavenski komunizam u praksi, koji niječe svojim gradjanima slobodnu volju narodnog izražavanja, i marksizam-lenjinizam u teoriji, koji nema u svojim načelima ništa protiv toga da se svatko ponosi sa svojim narodnim imenom. Zašto se Jugoslavija boji svakog dodira i dijaloga izmedju iseljenih i domovinskih Hrvata? (Ovo pismo upravo o tome i piše kako se mora LED PROBITI I STRAH POBJEDITI, mo. Otporaš.) Sva nastojanja u tom smjeru su završila umorstvima i hapšenjima. Optužbe su se pravile po političkom kursu i liniji partije a ne po prekršaju. Najbolje ćeš se osvjedočiti kada dobiješ ovo pismo. Okrivit će Te da si moj suradnik, ne za to što bi oni vjerovali da si Ti moj suradnik, već zato što si se usudio misliti svojom glavom. Naći će oni mnoge “razloge”… Kada smo već kod toga tko je tko a tko je nitko, potrebno je jedanput zauvijek reći da je Hrvatska jedna a da ima Hrvata milijuni, a da je Hrvatska zemlja domovina svih Hrvata koji imaju svoju prošlost, svoju sadašnjost i svoju budućnost, da je Jugoslavije takodjer jedna a pravog Jugoslavena nema niti jednoga. Jugoslavija nema svoju prošlost niti ima svoju budućnost. Jugoslavija ima svoju sadašnjost kao što i sve životinje imaju svoju sadašnjost. Jugoslavija je država sa prvoboračkim spomenicima bez boraca, nesposobni su na vlasti a sposobni u zatvoru ili na radu u inozemstvu. Bratstvo i jedinstvo ne postoji. To je prašina u oči radničkoj klasi, jer braća su braća koja se ne biraju. Samo se prijatelji biraju. Jugoslavija ima što Hrvatska nema. Jugoslavija ima državu i dug više od dvadeset milijardi dolara zapadnim kapitalistima. Jugoslavija bi po dugu mogla postati pedeset (51) i prva država SAD. Godišnja inflacija Jugoslavije je veća od sto posto, dok Japan i neke druge zemlje imaju samo dva posto pa kukaju. Jugoslavija ima više od dvadeset posto nezaposlenih, ne računajući iseljeništvo. Nastavlja se. Objavljeno: 02.10.2009. u 00:33h ivana.josipovic 2.10.2009 01:04 h Otporaš. Svakako da je potrebno, jer osnovno načelo koje je vodilo prvog hrvatskog predsjednika doktora Franju Tuđmana prilikom stvaranja hrvatske države bilo je jedinstvo Domovinske i iseljene Hrvatske, bez tog jedinstva, bez tog zajedništva, kada su se svi Hrvati po prvi puta borili na istoj strani, Hrvatske, demokratske, suverene i slobodne, ne bi bilo …Mnoge pojedinosti sam shvatila od kada ste vi počeli iznositi vaša pisanja iz emigracije. Mi ovdje nismo imali prilike pratiti gibanja iz emigracije. Znali smo samo ono što smo pročitali iz dnevnih vijesti, a to su bile vijesti režima i partije. Sa željom pratim što pišete. Samo nastavite. Domobran 2.10.2009 02:18 h Otporaš. Što više nastavke tog pisma čitam sve više dolazim do zaključka da ste vi, kako ih ti Otporaš zoveš, državotvorni Hrvati, muke mučili da se probije led i kontakti uspostave, i to s kim, s prokletom Udbom. To je mnogima danas teško razumjeti. Jer, Udba je Udba, i ona ostaje Udba, kao što je vrag i on uvijek ostaje vrag. Imamo iskustvo sa Mesićem i njegovom Udbom, koju je jako teško iskorijeniti. DOMOLJUB 2.10.2009 18:57 h Otporaš. U tim opisima iz pisma vidim i sam sebe. Kroz mnoge takve stvari sam prošao. Otporaš 3.10.2009 16:24 h ivana.josipović. Kako se je počelo pisati protiv hrvatskog iseljeništva, dobiva se dojam da se priprema teren po Titovu receptu i planu: Ocrniti što više svim vrstama laži hrvatsku emigraciju, stvoriti jedan nepremostivi ZID izmedju iseljene i “porobljene” Hrvatske, kao što je to bilo od 1945-1990, kada Hrvat iz domovine nije smio imati nikakvih dodira sa Hrvatima iz Dijaspore. Zato sam počeo iznositi pisma ponekih Hrvata koji su pisali udbašima pisma u svrhu da se PROBIJE LED ŠUTNJE. Vjerovali ili ne, s tim i takvim pismima se je uspjelo probiti LED i osloboditi Hrvate STRAHA s jedne i druge strane barikade, zahvaljujući upravo odvažnosti tih državotvornih Hrvata. matrxdc 3.10.2009 19:09 h Vi zakržljali iz fašističke emigracije zaslužili ste kod hrvatskog naroda samo prezir i šljem. Pravi Hrvati su u Hrvatskoj a izrodi i odmetnici su utekli i tako izdali svoju zemlju. Fuj! Otporaš 3.10.2009 23:17 h Razumijem vaše negodovanje prema hrvatskom iseljeništvu. Niste vi tome krivi i niste sami koji tako misle. Kriva je Titova škola koja vas je tako odgajala i odgojila. Milijunski dio Hrvatica i Hrvata sa njihovim obiteljima u iseljeništvu nisu odmetnici ni izrodi svojega naroda kako vi to kažete. Oni nisu napustile svoja djedovska ognjišta i svoju voljenu Hrvatsku iz nekakvog luksuza, nego su napustili Jugoslaviju u kojoj nisu mogli živjeti dostojan život čovjeka. Drugim riječima da su napustili Jugoslaviju kako bi spasili goli život i izbjegli muke i duge godine zatvora. Otporaš.prkos.com Dragi kolega kolega i prijatelju Marinko, piše Mile Boban (7) Kraj pisma Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina. Isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ustaška Načela #9 Jugoslavija ima neriješeno nacionalno, stambeno i gospodarsko pitanje, ima nerazvijenu industriju zbog neizgradjenih i loših putova. Jugoslavija ima najviše prometnih nesreća i žrtava na svijetu, po procentu pučanstva, ima najrazvijenije mito u svijetu, najviše političkih hapšenika i zatvorenika u postotku na stanovništvo, najviše radnih sati utrošenih na sastanke bez svrhe i cilja, najpotlačenije činoništvo na svijetu, najnepismeniju i najnesposobniju vladu u svijetu. Jugoslavija kao država nema svojeg jezika, svoje himne. “Hej Slaveni” je poljska pjesma . Jugoslavija nema svoju pravu originalnu zastavu, nema svog glavnog grada; Beograd je glavni grad Srbije, nema jugoslavenske narodnosti, nema jugoslavenske kulture niti književnosti, nema jugoslavenske povijesti. Jugoslavija je sama po sebi ZLO protiv kojeg se bore svi oni koji su za MIR U SVIJETU. Nasuprot Jugoslaviji Hrvatska ima svoju himnu, svoju vlastitu zastavu – barjak – svoju dvije i pol tisuće godina staru povijest, svoj povijesni narodni novac Kuna, svoj jezik hrvatski, svoj hrvatsko/državotvorni Sabor, svoju katoličku, muslimansku i pravoslavnu vjeru, svoj glavni grad Zagreb. Hrvatska danas nema svoju vlastitu državu, ali za to nema ni duga preko dvadeset milijardi dolara, nema inflaciju koja narod goni u očaj i nema rotacionu vladu, itd. Najidealniji izlaz za Jugoslaviju danas bi bio atomski rat. Svi bankari u svijetu bi izginuli i Jugoslavija ne bi morala vraćati dugove niti otplaćivati kamate, na taj način – možda – bi se riješila gospodarska kriza u Jugoslaviji. Riješilo bi se i nacionalno pitanje Šiptara na Kosovi i nikad zadovoljnih Hrvata. I dok god Jugoslavija bude živjela, živjet će i DUH njenih DUGOVA, živjet će korupcija, očaj i siromaštvo. U kontekstu ovog prijateljskog pisma može se zaključiti, dragi prijatelju Marinko, koji svi zli gnjeve gradjane naše zemlje. Gradjanska dužnost je sviju nas boriti se protiv ZLA, za dobrobit naroda i za socijalnu ravnopravnost. Dragi kolega i prijatelju Marinko, smatrao sam potrebnim ovo Ti reći i usput nabaciti neke primjere u svijetu kako bi bolje razumio ono što sam Ti napisao. Kao prijatelj ja sam se osjećao slobodnim Tebi napisati ovo pismo. Nadam se da ćeš se i Ti osjećati takodjer slobodnim kada ga budeš čitati. Samo pravi i istiniti socijalizam može donijeti gradjanima Hrvatske željni MIR. Sve drugo su obmane. Neka živi DUH prave socijalističke demokracije za koju je vrijedno živjeti i umrijeti!!! Tebi i svim Tvojima želim sve najbolje u životu. S izrazitim poštovanjem, Tvoj kolega, Mile Boban. xxxxxxxxxxxxxxx Ovo pismo je pisano okorjelom hrvatskom komunisti Marinku Prlić, Vabića. Bit će još pisama koja ću iznositi a koja su pisana Udbi kako bi se probijao led zamrzlosti izmedju iseljenih i porobljenih Hrvata u domovini. Tko bude pomno čitao i pratio ova pisma, moći će iz njihovih sadržaja uočiti kako se je pripremao uzajamni teren za zajedničku borbu protiv Jugoslavije i njene JNA, a sa jasnim ciljem za oslobodjenje i uspostavu Nezavisne Države Republike Hrvatske. Objavljeno: 20.10.2009. u 03:57h Domobran 20.10.2009 17:02 h Sam sa sobom se borim da ne čitam ta iz prošlog stoljeća pisma koja ti iznosiš. Ali ipak ne mogu odoljeti da ne pogledam. Kada počnem čitati onda čitam do kraja. Tek tada počnem spajati šta je Udba sve radila našem jadnom i ispaćenom narodu. Imao sam nekoliko uže rodbine koji su išli “trbuhom za kruhom” u Njemačku na privremeni rad. Neki su taj “privremeni” rad pretvorili u stalni, tj. doživotni rad u Njemačkoj, jer se ne vraćaju kući, iako imamo ono što imamo a to je naša RH. Ali, kada dodju kući u posjetu, s ukućanima i povjerljivim prijateljima su pričali priče koje su čuli od ” ekstremne ustaške terorističke emigracije”. Svakog puta, i to bez izuzetka, morali su se prijaviti Udbi ili bi ova došla s “Maricom” po njih. Zato smatram da su ta pisma važna za pročitati, jer iznose mišljenja pojedinaca onoga vremena kako se je mislilo i kako bi se trebalo raditi iz daljine za oslobodjenje Hrvatske. Koliko je “ustaška emigracija” pomogla u pripremanju terena HDZ za oslobodjenje Hrvatske, činjenice i povijest će to dokazati. Za sada ostaje samo na tome da se iznese što više podataka. Ostavimo majstorima zanata da to srede onako, redoslijedom, kako treba, a ti i dalje nastavi sa tvojim pismima. DOMOLJUB 21.10.2009 00:20 h Domobran. Izgleda meni da ti imaš glavobolju čitajući hrvatsko mišljenje pojedinih Hrvata izraženi u ovom pismima koje Otporaš iznosi. Ako je to tako, tek onda se možemo zamisliti kako je bilo skoro milijunskoj hrvatskoj emigraciji, koja je od čežnje za domovinom hrvatskom gorila kao luč. Uvijek sanjala kada će se kući povratiti. Tada nije bilo lako; a danas možemo reći: DA NAM SE JE SAN OSTVARIO! ivana.josipovic 21.10.2009 00:51 h Kolega Otporaš pitanje je, što je na to pismo, u interesu hrvatskoga naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara? Njega nije zanimala Hrvatska, jer da ga je zanimala, ne bi se bavio ovim ” poslom “, drugim riječima, tijekom komunističkog režima, glas hrvatskog naroda, bio je glas žednog u pustinji ::: Otporaš 21.10.2009 04:55 h ivana.josipović. Uistinu dobro pitanje. On, taj Miroslav Šimić, je iz susjednog sela. Roditelje sam njegove poznavao. Njega osobno nikada nisam vidio. Kažu da je bio “strah i trepet” kod nas i u cijeloj mostarskoj regiji. Vaše pitanje glasi:… “šta je na to pismo, u interesu hrvatskog naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara”? Meni je moja majka Iva-Vićeka Boban, Gabrića (1914-1998) preko preporuka javila da se hitno sastanemo u Parizu. Sastali smo se za Božić 1985. godine. Tada mi je majka mnoge stvari ispričala. Najviše ju je smetalo i boljelo što je majka tog Miroslava Šimić bila prijateljica moje majke i kojoj je takodjer bilo ime Iva. Ona, majka tog Šimića, je pred crkvom napala moju majku svim pogrdnim riječima, proklinjući mene i moju Hrvatsku, i zaprijetivši mojoj majki da mi naredi da smjesta prestanem pisati njezinu sinu pisma u Mostar, jer da on ima neugodnosti i problema sa svojim ‘drugovima’ zbog mojih pisama. Ukoliko ona, moja majka, to ne učini, onda će ona vidjeti šta se sve može dogoditi. Moja majka je njoj odgovara da sam ja punoljetan, školovan, nekoliko stranih jezika da govorim i da tvoj sin zna šta moj sin radi. Ako njoj ili njenom sinu to smeta, neka izvole otići sami mu to reći. A ti ženska glavo, kaže njoj moja majka, pusti ti mene na miru da mirno idem u crkvi i Bogu se molim. Ivana.josipović neki su mi se javili i nukaju me da nastavim s pismima tako da se zna kako se je led probijao. Ja ću nastaviti, a koga to bude zanimalo, imati će šta čitati. Pozdrav. Otporaš.
Prevedi v jezik »slovenščina« POZIVNICA
Kraljevska Akademija obilježava prigodnim programom značajnu obljetnicu A.G. Matoša na dan 19. ožujka 2024. koja su navedena u pozivu, u privitku. U znakovitoj 1914. godini umro je Antun Gustav Matoš, pjesnik koji je Zagrebu i Hrvatskoj ostavio stihove po kojima će ga mnoge generacije pamtiti. Godine 1978. na Strossmayerom šetalištu, postavljena je skulptura, rad kipara Ivana Kožarića, koja pokazuje pjesnika kako sjedi na klupi i promatra Grad pod sobom. Pogledi u vremenu i prostoru, koje pamtimo. U 2024. godini obljetnica je 110. godina od smrti Antuna Gustava Matoša, koju prigodno obilježavamo događanjima, na koja Vas pozivamo. Vas prihvat, osobni odziv učiniti će obilježavanje dostojnim važnosti djela Antuna Gustava Matoša. S poštovanjem, Kraljevska Akademija predsjednik prof dr.sc. Borna Bebek Organizacijski i Programski odbor e-mail: kraljevskaakademija1776@gmail.com mobitel: 097 677 4050
OBILJEŽAVANJE OBLJETNICE - 110. GODINA OD SMRTI ANTUNA GUSTAVA MATOŠA ZAGREB: utorak, 19. ožujka 2024. godine PROGRAM
TRIBINA GRADA ZAGREBA - 11:00 h
19870621_OTPORAS_pismo_komsiji_Miri_Simunic_Texas.docm 2024-10-28
Otporaš Iz otporaševe torbe
OTVORENO PISMO MILORADU PUPOVCU, piše Lili benčik https://otporas.com/otvoreno-pismo-miloradu-pupovcu-pise-lili-bencik/
1. Povijesno pismo pisano u odrazu vremena. 2. Što više čitaš, više znaš, što više znaš, više si pametnije, što si više pametniji, više si sretniji i zadovoljniji, kaže jedna francuska uzrečica. Zato čitajmo sve i uživajmo u onome što čitamo!
„Pronašao sam ovo vrlo zanimljivo pismo koje je pisano ima tome punih 37 godina. Pismo je osobno iz San Francisca odnio Rafo Boban, (1944-2004) u Mostar Miroslavu Šimić. Bez ikakvih promjena donosim u cijelosti ovo pismo. Mile Boban, Otporaš.
Drugu:
Dragi komšija,
Htio sam Vam napisati jedno kratko pismo, javiti Vam se kao komšiji, pozdraviti Vas i ukratko Vam reći da nam je Domovina ista, da je Vaša briga kao i Vaših kolega, drugova u CK BiH koji vrše ulogu nosioca vlasti, da pomognete što svrsihodnije svoj narod, te da je i moja briga pomoći mojem narodu iz kojeg sam potekao. Ja sam to kratko pismo počeo nekoliko puta pisati i nažalost nisam mogao ukratko sve reći što Vam imam reći. Zato sam sva ta kratka pisma poderao i odlučio sam Vam napisati jedno opširno pismo kojeg bi Vi trebali smatrati izrazito osobnim i trebali biste ga shvatiti – kažem da biste ga trebali shvatiti – onako kako je napisano, jer nas se obadvojice tiče i sviju nas. Negdje sam pročitao da je bivši predsjednik Amerike, Richard Nixon, uvijek gledao u sliku Abrahama Lincolna i pita ga šta bi on ušinio da je u političkoj neprilici kao on, Nixon. Slično bi se moglo reći i za nas Hrvate koji uz svoje ideje imadu i svoje idejne začetnike, lidere. Nije grijeh u tome što jedni obožavaju jedne a drugi druge lidere ako i jedni i drugi uzajamno rade za sreću i napredak svojeg naroda. Grijeh je u tome i narodna izdaja je to ako jedni rade protiv drugih, jedni drugima jamu kopaju, međusobno se svađaju, jedni drugima ne vjeruju, međusobno se smatraju najljućim neprijateljima, ubijaju jedni druge do istrebljenja, okrivljuju jedni druge za ono što niti jedni niti drugi nisu učinili, tuže jedni druge itd. Sve se to čini u ime mira i za tuđe račune a na štetu svojeg vlastitog hrvatskog naroda. Ja sam već tri desetljeća u emigraciji, u tuđem svijetu. Napustio sam rodni kraj – domovinu Hrvatsku – kao golobradati dječak i sam sebi se čudim kako kroz tolike godine u tuđini nisam moga zaboraviti moju Domovinu, moj jezik hrvatski, moje selo, moje susjede, pa i Vas dragi Miro, moje običaje, moje brdo i onaj kamenjar po kojem sam počeo puzati i prve koračiće koračati, i ono plavo nebo koje sam po prvi puta u mojem životu vidio iznad moje kuće u Bobanovoj Dragi, i sve ono što me podsjeća i veže uz moje djetinjstvo. I došao sam do zaključka da je mene moja Majka tako odgojila, razne mi priče pričala kako bi me što bolje zainteresirala za moju rodnu grudu, pričala mi o junaštvu naših ljudi koji su se u prošlosti žrtvovali za svoj narod da ne izgine od raznih zavojevača i osvajača, pričala mi o Andrijici Šimiću koji se je u svoje vrijeme i na svoj način borio protiv nepravde a za sreću svojih susjeda, pričala mi o Gabri Baban (Gagcu) koji je bio junak u austro-ugarskoj vojsci i u veliko pomogao našim ljudima u prvom svjetskom ratu, pričala mi o Ranku Boban, hrvatskom generalu, kako je bio junak svojeg vremena i kako se je borio za sreću svojeg naroda, pričala mi sve najbolje o dobrim ljudima koji su živjeli za svoj narod i sve najlošije o onima koji su se borili samo za svoj džep a protiv probitaka svojeg hrvatskog naroda. Kako je mene moja Majka odgojila tako su u prošlosti hrvatske Majke odgajale svoju djecu preko kojih se je sačuvao identitet hrvastva sve do današnjih dana. I čvrsto vjerujem da je i Vas Vaša Majka odgojila u duhu poštenja i hrvatstva, ta da ćete u tome duhu i Vi Vašu djecu odgajati. I onda kada je dijete odgojeno u duhu svojeg naroda, može ono putovati uzduž i poprijeko cijelog svijeta a da neće zaboraviti niti iznevjeriti svoje nacionalne osjećaje, što uistinu znači: GDJE TKO NIKA TU I OBIKA.Iz te ljubavi raste i MOJA BRIGA ZA MOJ HRVATSKI NAROD. Dragi komšija ja znam da ste Vi organizirani čovjek i da pripadate jednoj organizaciji koja mijenja ljude a ne svoj stav. Stav te organizacije kojoj Vi pripadate je još uvijek mentalno u godini 1945., ako ne još i od siječanjske diktature 1929., kada je ondašnjim ustavom za zaštitu naroda i države sve što je bilo hrvatsko bilo je zabranjeno, kao i dans. Zar i danas nije tako i da današnji naraštaj nije uopće ozbiljno shvaćen. Govoriti u 1987. o legalnosti “Sedam Ofanziva” i graditi autoritet na slavi već ostarjelih boraca, podsjeća mladi naraštaj na legende: Muse Kesadžije, Ive Sibinjanina, od Doboja Muje ili Gričke Vještice, itd. Tko nije shvatio političke, društvene i gospodarske promjene u zadnjih četrdeset godina, taj za sigurno neće shvatiti ni današnji novi naraštaj, koji niti je bolji niti je gori, ali za sigurno je drugačiji od ustaškog ili partizanskog naraštaja i koji želi i hoće sebe formirati prema svojim današnjim potrebama moderne svjetske civilizacije. I ja sam organiziran čovjek i pripadao sam onim hrvatskim organizacijama koje su uvijek i na svakom mjestu zagovarale Hrvatsku Državotvornu Samostalnost. U prvim danima moje emigracije pripadao sam HOP-u koji je bio nastavak Ustaškog Pokreta. Vremena su se mijenjala. Nove potrebe su se namečale čovjeku. Starim stazama se nije moglo više ići. I kako nisam bio Ustaša nisam mogao razumjeti ustašku politiku. Majka me je kasno rodila da bih mogao biti Ustaša, a vi tamo s vaše strane svakog državotvornog Hrvata uđurure nazivate Ustašom, pa čak i naš djecu koja su rođena vani ali se osjećaju Hrvatima i ističu svoje hrvatstvo među strancima i svojim školskim kolegama. u tom kontekstu i govorim kako niti ustaška a još manje partizanska politika nije razumjela nas mlađe. I vi tamo i mi ovamo smo žrtve i jednih i drugih, jer nam nameću svoje revolucije koje novim hrvatskim nastojanjima danas više štete nego odgovaraju. Ja ne želim biti nepošten prema onima koji su svoje mlade živote žrtvovali za svoje ideale u obrani svoje zemlje Hrvatske, bilo to u partizanskim odredima ili ustaškim bojnama. Svi su oni svoje ideale krvlju zatopili i bilo bi nepravedno ih jednostavno proglasiti “neprijateljima”, To mogu činiti samo politički špekulanti za svoj osobni račun ili tuđe probitke. I jednih i drugih je bilo i ima u obima revolucijama. Ali niti jedni niti drugi neće povijest pisati. Pisat će ju netko treći koji neće imati mržnju niti prema jednima niti prema drugima. A za Ustaški Pokret bi se moglo reći, uz sve istinito i neistinito, da se je za vrijeme NDH moglo hrvatski govoriti koliko god si htio, izvjesiti hrvatsku zastavu i kititi se hrvatskim obilježjima do mile volje, da je postojala Hrvatska Država i u njoj hrvatska demokracija i hrvatska sloboda (kakva god da je bila, bila je naša, bila je hrvatska) sa svojom vladom, ministrima, vojskom, diplomacijom, ambasadama i poslanstvima, da je naš hrvatski narod – tj., dragi moj komšija Miro, i Vaš hrvatski narod – u stranom svijetu bio predstavljen kao Hrvatski Narod, a ne kao što ga se danas predstavlja jugoslavenskim narodom. Prije se je moglo živjeti u zavjetrini, prilagođivati sve prema svojim htijenjima, inscenirati kojekakve priče, lažno koga okriviti (kao np. mene da sam fašista, terorista, ustaški zločinac itd.) a jadni narod je jednostavno morao tim i sličnim smicalicama povjerovati, jer nije imao drugog sredstva javnog priopćavanja osim vas u službi partije, režima i KPJ. Danas je stvar sasvim drugačija. Mnogi putuju u oba smjera i izvješćuju jedni druge o pravom stanju stvari. Mnogi imaju telefone preko kojih se vijest sazna za par minuta. više se ne može prodati “rog za svijeću”, kako je to nekada zgodno bilo. Ta su vremena prošla. To vi tamo osjećate, ali Bogme i mi to ovamo osjećamo. Zato i kod vas tamo i kod nas ovamo postoji raskorak između onih koji još uvijek misle da se bez njih ne može. Kod nas mladi je sve MOGUĆE a kod njih starih je sve NEMOGUĆE U tome je velika razlika koju oni ne vide niti ju uočavaju. I u tom DUHU “MOGUĆE” ja vam pišem ovo pismo u kojem Vas oslovljavam sa veliko “Vi” a sa malim “vi” mislim na množinu. Štrajkovi koji su se mjeseca travnja razbuktali kod vas u Domovini nisu samo nezadovoljstvo radničkih plaća, već nešto drugo, simboličnije…, što poziva na razmišljanje pojave koja ukazuje na moguću, pa i vjerojatnu brzu dezintegraciju jugoslavenskog političkog i društvenog ustroja. I to je stvarnost, dragi moj prijatelju Miro, koja nas ujedinjuje, ne samo zbog samog nezadovoljstva u bijedi i siromaštvu, kojeg je jugoslavenska “solucija” nanijela hrvatskom narodu, nego i zbog recipročnog izraza: “Tko neće Hrvata za brata, hoće tuđina za gospodara!” Ja sam hrvatski nacionalista i to mi nitko ne može osporavati. Svaki se diči sa svojim! Ja se sa mojim i dičim i ponosim! U svim mojim računanjima ima mjesta za sve alternative, osim jugoslavenske. To je moj nacionalni princip koji je sto puta bolji od bilo čijeg, osobito američkog. Oni u svoje kalkulacije ne ubrajaju koncepcije neprijatelj Amerike. Oni svoje interese topovima, avionima, brodovima, atomskim bombama brane i čuvaju. Nas Hrvate za jedan pištolj trpaju na dugogodišnje robije i nazivaju nas svakakvim mogućim imenima. I to je samo zato što nemamo vlastite Države Hrvatske koja bi nas branila od svih kleveta. I zato se ja borim da imam svoju državu, svoju hrvatsku Državu! koja bi bila garancija svim GRAĐANIMA HRVATSKE, na svim paralelima i meridijanima. Ovih dana je u perzijskom zaljevu irački vojni zrakoplov napao američki ratni brod na kojem su poginula 37 vojnika. Vojniča sudbina je takova da su vojnici svih naroda i svih vremena izloženi opasnostima. Ali ceremonija sućuti koju je pripremila američka vlada i američki narod ovim poginulim vojnicima zaslužuje svaku pažnju, jer odaje priznanje onima koji izlažu svoje živote na oltar svoje domovine Amerike. Mene se je to toliko dojmilo da sam odmah pomislio na one Hrvate koji su svoje živote dali na Oltar svoje domovine Hrvatske a da im se nikada nije zastava spustila na pola stijega, ili svijeće i cvijeće položilo na njihov grobove. Dovoljno bi bilo otići na Minhensko groblje i vidjeti natpise hrvatskih imena, grobova onih koje je jugoslavenska tajna služba Udba, kojoj ti pripadaš, likvidirala preko svojih plaćenih ubojica. Njih se je likvidiralo samo zato što su žarko ljubilo svoju, Vašu i moju Hrvatsku, a ne zato što su osvajali nečije i bili u tuđim vodama (kao ovi Amerikanci što su bili na tuđem području da bi branili sigurnost svoje zemlje Amerike) da bi branili sigurnost Hrvatske. Zahvaljujući učestalim putovanjima amo-tamo i obratno, saznaje se preko susjeda Stipe Grizelja da je njegov ujac Stip žestoko spočitovao sudioništvo u pripremanju ubojstva Hrvata Stipe Mikulića u Švedskoj 15 prosinca 1975 god. Ovaj je samo rekao da treba okriviti one koji su platili Kuburaša da ubije Stipu Mikulića. Također da treba postaviti stvarne uzroke pisma kojeg je iz Los Angelesa pisao 26 rujna 1978. svojim prijateljima, Mostarskoj Ubdi, jedan PETAR, sa: “Zdravo Prijatelji”, u kojem ističe da će vam (Udbi) mnogo pomoći…pa štogod bilo sa mnom, jer osjećam da moram i hoću. Ako se ovo pismo uzme u obzir, njegov datum i ono “Moram i hoću” i poveže se sa ubojstvom Ante Cikoje u Njujorku i Križana Brkića u Los Angelesu nit dva mjeseca poslije pisanja spomenutog pisma, a pisca pisma se otkrije da je glavom i petom Krešo Šimović, koji je htio i mene i još neke druge ubiti u Kaliforniji prije nego nestane meteorološkim smjerom, onda se ja pitam: Zašto sve to? Dali se uistinu treba primijeniti ona Đilasova iz svibnja 1945. kada je rekao: “Treba pobiti svu hrvatsku vojsku da bi Jugoslavija mogla živijeti”. Dragi komšija ja čvrsto vjerujem da Vaše ruke nisu okrvavljene nevinom hrvatskom i ljudskom krvlju. Pošto u to vjerujem, zato Vam i pišem ovo pismo koje osobno šaljem po mome bratu Rafi koji ovih dana dolazi tamo u posjetu, poslije punih 25 godina izbjegličkog života. Nadam se da mu nećete pripremiti neugodnosti te da ćete se lijepo moći porazgovoriti, da pri tome jedan drugoga nećete vrijeđati i da nećete vršiti Vašu moć vlasti nad mojim bratom koji je američki državljanin. Uostalom i mi smo se ovdje pobrinuli za svaki slučaj… Ako imate išta protiv toga što je moj brat Vama donio ovo pismo, onda Vi to imate sa mnom raspraviti, što bih ja rado želio. Za našu zajedničku stvar i bolju budućnost ja se ne odričem Vas niti bilo kojeg građana naše zemlje Hrvatske koji je voljan dati svoj doprinos u traženju rješenja za stvar duha i slobode. Naravno da pri tome mislim na one koji se ističu vrlinama i unutrašnjom vatrom, koja je živa u mnogim vama, da na hrvatskom tlu ne dođe do nikakva rata, a najmanje građanskog, što se podrazumijeva Hrvat protiv Hrvata, koji neće biti nikakvo sretno riješenje, jer će u tom neredu opet mnogi nevini ostati bez glave. naravno da treba misliti – a ne i bojati ih se – na unitarističke elemente među vama koji se već pripremaju i Bog zna od kuda dobivaju instrukcije kako vas uništiti kada za to dođe vrijeme, kao i u vrijeme Rankovića 1966., koji je imao na popisu preko milijun istaknutih Hrvata za likvidaciju. Ugledajte se u Slovence! Oni se duhovno a i djelom i fizički formiraju kako bi u slučaju potrebe imali snagu i bili jedan činbenik koji bi znao čuvati i očuvati državotvorstvo Slovenije. Apsurd bi bio uvijek povezivati svaku moguću vanjsku vojnu situaciju sa našim hrvatskim problemom, sa našim pravima, našim zaslugama iz prošlosti pa i našim željama za budućnost, kao da smo mi sami na svijetu i da nam drugi sve na pladnju trebaju donijeti. Naš problem leži u nama i mi sami ga moramo riješiti. Moramo budno paziti da nam se iz vana ne uvuku ideje i rovare među nama i protiv nas. Mi moramo shvatiti da u našoj zemlji nisu samo Hrvati građani Hrvatske, već ima i drugih druge narodnosti. Baš te druge “narodnosti” naš neprijatelj, unutrašnji i vanjski, koristi i upotrebljava proti i njih i nas. zato se ja bojim da će taj isti neprijatelj mnoge Hrvate iskoristiti protiv svoje braće i sunarodnjaka i predočiti im da se njihova sigurnost nalazi na njihovoj strani, tj. jugoslavenskoj, kao što je to bilo i u prošlosti. Pa ipak, makar ovo pismo Vama bilo drago ili ne, bilo po volji ili ne, situacija je takova da mi moramo povući konzekvence iz prošlosti, šta nas je razdvojilo i činilo neprijateljima a šta nas je spajalo i činilo prijateljima. I kada podvrgnemo analizi sve što nas je razdvajalo, doći ćemo do zaključka da sam ja i mnogi drugi Hrvati u iseljeništvu postali “zli” ljudi poradi Hrvatske, a vi tamo ste bili primorani biti u službi režima koji negira sve hrvatske tradicije iz prošlosti itd. Ali uza sve to vi ste ostali na pragu domovine i ima ih među vama na tisuće i stotine tisuća koji još nisu napustili Boga i Hrvatsku i u koje ja vjerujem da će: “Doći njihovo vrijeme i da će oni trebati nas i mi njih”, kako bi svi zajedno sačuvali našu domovinu Hrvatsku od propasti. U protivnom slučaju će nas povijest osuditi da smo grobari vlastitog naroda i naša buduća pokoljenja će nas prezirati, odreći nas se i nazvati nas izdajicama, iako nas je mnoge ambicija tjerala od najranijeg djetinjstva da budemo graditelji hrvatske budućnosti i hrvatske povijesti. I ja sam jedan od tih mnogih koji želi nešto učiniti za svoj HRVATSKI NAROD. Ako je poradi toga kod vas tamo u tome sav moj GRIJEH, onda se ja tog grijeha ne stidim, i spreman sam i na LOMAČU zbog njega otići. Dragi komšija Miro ja sam nekoliko godina stariji od vas te tvrdim da malo više pamtim ishod prošlog rata kod nas, nego Vi. Mene se je natjeravalo u školi da veličam Staljina i pjesme mu pjevam: “Druže Tito i Staljine, daj nam kruha i slanine”, uvjeravajući nas tako kao da nas Staljin hrani, što sam kasnije u emigraciji saznao da je to bio “Marshalov Plan” koji nas je spasio od gladi. Ja se još uvijek sjećam Trumanova brašna i Trumanovih jaja u prašku što smo dobivali kao mjesečno sljedovanje. I tu je postojala jedna pjesma kojom se je očitovao neukos tih u prašku jaja: “Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja trumanova vruća”. Znam da je sve to prošlost koju se ne treba priželjkivati, ali ju također ne treba niti zaboraviti zbog nečijih mračnih političkih ciljeva, te sračunato sada navaliti na Ruse kao da su nam oni najveći neprijatelji, narod psihološki pripremiti protiv ruskih “kaćuša” a nas Hrvate staviti u prve redove i u vatrne linije. Vi ste tamo koji to možete i morate suzbiti a hrvatska emigracija će vas podržati. Ne smije se dogoditi što se je 1956. dogodilo u Mađarskoj. Mi smo malen narod da bi se mogli oduprijeti ruskoj sili. Osim toga Rusi nam nisu neprijatelji. i u prošlom ratu Staljin je htio priznati Hrvatsku državu ako Pavelić dozvoli prolaz ruskim snaga kroz Jadran. Neprijatelj br. jedan za Hrvatski narod je Jugoslavija, a ne Srbi, Rusi ili netko treći. U prošlom ratu Finska se je borila proti Rusije i bila je pobjeđena, ali je danas slobodna i svi narodi svijeta ju priznaju, pa i Rusija. Mnoge druge države i državice u prošlom ratu su bile na strani osovine a protiv saveznika, a danas su slobodne i priznate države, bez da ih se svrstava u “Koš” Fašista i Nacista kao što se naša zemlja Hrvatska još uvijek nazivlje. Imajući u vidu zajednicu u koju je gurnut hrvatski narod, neće biti teško pogoditi izvor te propagande koja je sustavno uperena protiv Hrvata. Izručenje Dra, A. Artukovića jugoslaviji to potvrđuje. Andrija Artuković nije nikada bio Fašista a još manje Nacista, na osnovu čega ga se je izručio Jugoslaviji. Da paradoks bude još veći dr. Artukovića se izručuje u glavni grad Hrvatske, tu mu se sudi i tu ga se na smrt osuđuje, i to se sve tako čini kako bi se što lakše moglo prikazati budućim hrvatskim pokoljenjima, da su za sve Hrvati krivi, jer su Hrvati tužili Hrvata, sudili ga i osudili na smrt, smrtnu kaznu izvršili a da nigdje ne stoji zapisano da se je moralo tako postupati po nalogu višega, tj. iz Beograda, koji je smišljeno i mudro napravio tako da povijest ne može Srbe za to okriviti, već samo nas Hrvate. Tako se je postupalo i sa Kardinalom Stepincem. Kada Hrvati budu to čitali sto godina kasnije, tj. 2046. i 2087., izgledati će tako da Jugoslavena nigdje nije ni bilo. A ja danas vama i svim drugima govorim godine 1987. da Hrvatska nije tužila niti sudila Kardinalu Stepincu, da Hrvatska nije tražila izručenje dr. A. Artukovića. Sve je to radila Jugoslavija za svoje prljave račune, kako bi se ispunila ona srpskog kralja Aleksandra karađorđevića: “Sve ću činiti da Hrvate učinim manjim od makova zrna”. Što se tiče mene i izručenja dr. Artukovića, ja imam o tome moje osobno mišljenje. On je star čovjek. Nikome više koristiti ne može. Izručenje ga samo može još većim učiniti kod Hrvata i dati mu obilježje jednog nacionalnog hrvatskog mučenika, koji je postao žrtva jugoslavenskog terora i mržnje kao: Stjepan radić, Kardinal Alojzije Stepinac, general Vjekoslav Maks Luburić, Bruno Bušić i mnogi drugi koje je jugoslavenska Udba poubijala, a koji nikada u normalnim okolnostima ne bi postali hrvatski velikani i hrvatski mučenici. Osim toga mučeničke kosti dra. A. Artukovića će počivati negdje u Hrvatskoj, i ja te uvjeravam prijatelju Miro, da će doći vrijeme i Hrvati saznati gdje su kosti dra. Artukovića da mu se mogu otići pokloniti, kao simbol svakog hrvatstva. Ako je hrvatsko partijsko i državno vodstvo to izručenje tražilo kako bi se probudio hrvatski nacionalni osjećaj, onda ja moram priznati da ih u tome podržavam. Ali ako su oni to izručenje tražili u zajednici sa Beogradom kako bi na Hrvate stavili pečat “Hipoteke za prošle grijehe”, onda je to vodstvo kvislinško, koje treba zamijeniti sa boljim i hrvatskijim. Ovdje treba dodati da su došla i nastupila nova vremena, novi zahtjevi, nove tehnike i da sve to skupa traži i nove ljude, koji su u stanju nadmašiti sami sebe i prilagoditi se STRATEGIJI EKONOMIJE HRVATSKE KRVI, a da pri tome znadnu sačuvati slobodu unutarnjeg duha u svoj svojoj nutrini, priznati pravo mišljenja i onima koji drugačije misle, biti mirno-hladan kod sklapanja kompromisa sa Hrvatima koji su voljni i spremni pomoći stvoriti JEDNU HRVATSKU ELITU, koja neće jurišati danas na jedne, sutra na druge, prekosutra na ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave Hrvate, kojima se neće od gnjeva naduti vratne žile pri samoj pojavi imena Hrvat ili imena Srbin, koji Hrvatsku smatra svojom rođenom grudom. Ta ekipa mora biti pozitivna i jasna u svom cilju: HRVATSKA DRŽAVA a sve ostalo dolazi kasnije, postepeno i po redu. Ja sam spreman biti dio te ekipe jer se osjećam dužnim pomiči mojem narodu. A kukavičluk bi bio tražiti bilo kakve argumente za osiguranje ALIBIJA da je to NEMOGUĆE i da ni Gospodin Bog to sve skupa nebi razumio. A ja kažem da je sve moguće, jer: “AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU”. A ja hoću i tražim one koji hoće, a tih je puna Hrvatska, itd. Istina da postoje ogromni blokovi i oni ostaju jedni na suprot drugima. Nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat. Ali ako želimo biti ozbiljni politički ljudi, mi moramo zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih ruku. naš stav mora biti hrvatski koji neće smetati ni Istoku ni Zapadu. Smetati će samo Jugoslaviji na suprot koje se mora postaviti i hrvatska ljevica i hrvatska desnica. Ja sam pisao pismo jednom sisjedu 31 srpnja 1985. Vi tog susjeda poznajete vrlo dobro, jer je njegova kuća bliže Vaše nego moja. Povod tog pisma je bio: zabrana putovnice mojoj Majki da dođe posjetiti svoju djecu i unučad ovdje u Ameriku. Vi u Mostaru ste odbili dati putnicu mojoj Majki. Ali ipak moja Majka je došla i bila ovdje u Ameriki. To znači da ja imam prijatelja u Hrvatskoj kojima moja “politika” ne smeta i baš zbog te politike su učinili da moja majka dođe u Pariz i odatle dalje. To je bilo veselo susretište, i hvala onima koji su pomogli da do tog susreta ipak dođe. Majka i ja smo mnogo pričali i o Vama smo pričali. Ja se Vas ne sjećam, ali se vrlo dobro sjećam vaših roditelja, braće i sestara i Vaše kuće. Moja Majka sve najbolje priča o Vašim roditeljima i o Vama. Ja sam ju pitao o Vama s tim više što Vi radite u Mostaru za Udbu, odnosno za Sup. Ništa loša. Sve najbolje i da se ne može na Vas potužiti. To je i razlog da Vam pišem ovo pismo kao komšija komšiji, čovjek čovjeku, i ako sam svijestan posljedica koje možete imati zbog ovoga pisma. Pa ako to i bude tako, neka te posljedice budu dio Vašeg uvjerenja za doprinos HRVATSKOJ ELITI, koja će biti kordinacija svih hrvatskih političkih stremljenja, ideologija, organizacija, nacionalnih aspiracija i generacija, k istom cilju: stvaranje vlastite narodne suverene Hrvatske Države. Uz dugi razgovor moje Majke i mene, Majka me je pitala da joj istinu kažem da li sam ja moje ruke zakrvavio nevinom krvlju, misleći na proces kroz koji sam prošao u Njujorku i priče koje su se širile na račun optuženih. Ja sam Materi istinu rekao da ja nisam imao razloga zakrvaviti moje ruke, jer sam naučen sve sporove riješavati na kulturan i ljudski način: s dijalogom i razgovorom, za stolom! Naravno da sam joj rekao kako se je na mene spremao atentat u veljači 1967. u Parizu i u San Franciscu pod konac godine 1978. i da su to spremali plaćeni ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe iz Mostara. Zatim smo otišli položiti vijence na grobove Brune Bušić i Mate Kolić, koje je jugoslavenska podzemna razbojnička banda ubila samo zato što su Hrvatsku voljeli. Tu, nad tim grobovima je moja Majka gorko zaplakala govoreći: “Moj sinko. Meni je drago da si ti odavle otiša. Skinili bi oni tebe. Ja tebe vidim u ovom grobu, sinko moj. Kako je njijovin Majkama! Na grob im ne mogu doći. Daj sinko da im se u ime njihovi Majki pomolimo Bogu. Počivali vi dico moja u miru Božjem! Niste vi nikakvi teroristi, jer niste u ratu bili. A ti, dragi moj sine Milane, neka te Bog čuva! Ja san čula da su oni govorili da im je lako ubiti svakoga ko im smeta. Oće oni to učinit radi svog položaja, itd.” Proklinjanja i blaćenja mojeg imena nisu mene zastrašili niti spriječili misliti o Hrvatskoj kao niti stotine tisuća drugih da misle kao ja. I baš zato što sam uvjereni demokrat, ne bunim se radi bune kao djeca koja su dobila manje bonbona, već se borim za Hrvastku Državu, bez koje nama Hrvatima nema spasa niti života. U toj borbi ima mjesta svakom Hrvatu koji je voljan dati svoj život za dobrobit svojeg naroda, a ne za ovaj ili onaj režim, ovu ili onu ideologiju, a ELITA NARODNOG IZMIRENJA će strogo paziti da naša osloboditeljska borba ne bude: “SJAŠI DA UĐAŠIM”, tako da bude kao u prošlosti, jedni na vlast, drugi u šumu, treći u zatvor a četvrti u emigraciju, itd. Dragi komšija ja vam šaljem po mome bratu Rafi jednu malu knjižicu POLITIČKE TEZE koju je priredio HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET. To činim iz dav razloga: Prvi je da se Vaš odjel za emigraciju ne trba truditi odakle će dobiti neki materijal “anti jugoslavenske i profašističke emigracije”. Mogao bih ja Vama poslati materijala punu jednu karijolu. Ali to nije niti potrebno, jer Vas ne želim umarati stvarima koje u sebi još uvijek sadržavaju recidiva prošlosti. Drugi je razlog što bih uistinu želio znati šta Vi mislite o ovim tezama. One su napisane tako da ih je lako čitati i po članu i broju zabilježiti opaske. Ja bih mogao u nedogled nanizivati negativne pojave iz prošlosti kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Ali čemu to vodi? Ispraviti krivu DRINU je nemoguće, i aj se tim neću baviti. Ja ću radije govoriti o pozetivnim stvarima kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Govorit ću o pozitivnim i poštenim reakcijama naših ljudi, koji su za dobrobit Hrvatske izvršili reviziju svojih političkih koncepta, pa i uz cijenu svojih vlastitih uvjerenja. Ja sam izvršio moj dio a red je sada i na drugima. Najprije nešto o hrvatskoj emigraciji, kojoj se, naravno, ima koješta zamjeriti. Njezin najvećih grijeh je u tome što se je dala izvesti iz svoje domovine Hrvatske. Proizvod tog “grijeha” naravno leži u Jugoslaviji, koja šalje neke Rajkoviće, Đorđe Ličine, Nine Poviće i druge da pišu o nama, protiv nas i bez nas. Stvar je sasvim drugačija, dragi moj komšija, od one kakvu ju navedeni vama tamo prikazuju. Ima u hrvatskom iseljeništvu nekoliko gradova gdje je hrvatska naseobina jako brojčana i broji preko četrdeset, pedeset i više tisuća Hrvata. Da spomenem samo neke: Sydney, Melbourne, New York, Chicago, Detroit, Los Angeles, San francisco, Pittsburg, Toronto, Vancouver, itd. Sa toliko tisuća žitelja to je jedan ozbiljan grad, kojem trebaju: Parkovi, Škole, Bolnice, Crkve, Auto-putevi, Ceste, Ulice, Vodovodi, Željeznice, Uzletišta, Državne Ustanove, porezni uredi, Redarstvo, Zatvori, itd. Rijetko kad su lokalne novine i vijesti spomenutih gradiva ubrojili u kronologiju kriminala Hrvate, iako se je iz dana u dan bilježilo i najmanji prekršaj. U svim anketama Hrvati su na prvom mjestu: (osim u jugoslavenskim anketama) u Moralu, Poštenju, Poslušnosti, Stegi, Vladanju, Kompaktnosti i u svim drugim oblicima društvenog života. O radinosti da i ne govorim, jer se je svaki Hrvat u tuđemu svijetu toliko snašao, skućio i obogatio do zavidne visine među strancima. kada bi tome hrvatskome svijetu bilo slobodno se povratiti u svoju zemlju Hrvatsku, vjerujem da bi ona ubrzo postala druga Švicarska. Želio bih znati tko bi bio protiv tog Blagostanja, Sreće i napredka?! Nitko osim Jugoslavenia i Jugoslavije. S druge strane hrvatska emigracija je učinila ogroman posao među strancima o upoznavanju hrvatske kulture, povijesti i imena hrvatskoga, kojega za sigurno jugoslavija svim državnim sredstvima želi ugušiti, prikriti i zatajiti. zato je skoro svaki hrvat vani Ambasador hrvatske i njenih probitaka, što Jugoslaviji uveliko smeta i mrsi račune. zato ona i piše o hrvatskim iseljenicima sve najgore i naravno da joj niti jedan državotvorni Hrvat nije po ukusu i ćudi. A za mene i za sve one koji iole hrvatski misle, najgori i najlošiji Hrvat je bolji od najboljeg Jugoslovena, jer toga nema! To je današnja stvarnost koja se očituje kod vas. Beograd je omogućio svakoj srpskoj soluciji da dođe do izražaja, a hrvatske solucije se stavljaju u nakovanj sa oznakom “Ustaše i koljači” itd. Što se tiče hrvatskih političkih organizacija, pokreta i društava u emigraciji, to je znak slobodarskog i demokratskog duha kod Hrvata. Hrvati nisu totalitaran narod kojem bi smetale druge rodoljubne organizacije. zato se na demokratski i slobodarski način svaka hrvatska organizacija bori da dođe do što većeg izražaja. prežive samo one koje se na vrijeme znaju prilagoditi vremenu, a sve one druge živu od nostalgije i “stare slave Djedovina”. Iz navedenih razloga i vremenske potrebe osnovan je HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET 1981., koji u svom programu i svojim radom zastupa ideju hrvatske države u smjeru hrvatskog nacionalnog jedinstva: pravoslavaca, muslimana i katolika, komunista i antikomunista, Srba koji Hrvatsku nastanjuju i smatraju je svojom Domovinom a ne da održavaju beogradsku hegemoniju nad Hrvatskom, i svih drugih koji su rođeni u Hrvatskoj itd. Dragi komšija Miro shvati ovo pismo kao jedan intimni razgovor. Ne znam da li sam uspio izraziti sve ono što sam htio i mislio, ovako na brzinu. Ako jest, bit će mi drago, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili. U to ime, poštovani prijatelju i hrvatski brate, ja Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati! Vaš Mile Boban.
Odgovor udbaša Miroslava Šimića Mili Bobanu
3. Pismo u Mostar hrvatskom udbašu Miroslavu Šimić. 4. Pismo Udbaša Miroslava Šimića je meni donio moj brat Rafo Boban (1944-2004) Pismo je u originalu i pisano na pisaćem stroju bez datuma. Moj brat Rafo sa svoja dva mala sina, Zlatko i Petar, je otišao posjetiti svoju domovinu Hrvatsku u srpnju i kolovozu 1987. Pismo donosim onako kako je pisano i bez datuma. Zatim ću u 25 točaka donijeti moj odgovor Udbašu Miroslavu Šimiću.
Boban Milan Austin – Texas
Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP i dr.) ali ću Ti ipak napisati nekoliko riječi da vidiš na čemu si. Čudi me, Milane, da Ti kao zreo i ostario čovjek za sve ove godine i dane sprovedene, kako to naši stari kažu, u tudjem svijetu i u pržunu, nisi konačno shvatio da živiš u zabludi. Da te ubjedjujem u odlučnost naroda u SFRJ da svoju slobodu brani od terorista kao što si Ti i Tebi slični i sviju onih koji suludo planiraju ili preželjkuju propast Jugoslavije, to neću, jer zato nema potrebe pošto svaki iole pametan čovjek to dobro zna. (Upravo dok je ovo pismo pisao Udbaš Miroslav Šimić, ljeta gospodnjeg 1987., mi državotvorni Hrvati smo se u Torontu, Canada, sastali sa dr. Franjom Tuđmanom i zajednički planirali kako osloboditi hrvatski narod i OBNOVITI HRVATSKU DRŽAVU, mo, Otporaš.) U to si se i Ti najbolje mogao uvjeriti 1972. godine kada su Tvoji prijatelji, herbovci i luburićevci skapali od gladi po planinskim vrletima Raduše, Vrana i Čvrsnice, a da im narod, ama baš niko ni koru kruha nije htio dati. Kako su prošli, ti to dobro znaš. Širom svijeta živi velik broj čestitih Hrvata i drugih naroda iz Jugoslavije koji su ostali čista obraza, nisu nasjeli sumutnim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu i uživaju u slobodi (pitaj svoga brata Rafu on će Ti to najbolje objasniti), a Ti si dočekao da budeš preziran i da umreš u tudjini kao posljednji ološ i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati. Stvarno “žalosno”, ali nisi ništa drugo ni zaslužio. Volio bih da možeš ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućivao neka pisma, što misle o Tebi i Tebi sličnim. Tvrdim kad bi to čuo, tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da “uživaš ugled” običnog ustaškog teroriste kojeg zbog terorizma, eto prije nekoliko godina, i američke vlasti zatvoriše. Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a, ali da Ti pravo kažem, Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali, pa Ti šaljem duplo plus pismo Tvoje kćerke. Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe, ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj sluzi preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao.
Podpis plavom olovkom nečitljiv.
5. Odgovor u 25 toČaka udbaŠu miroslavu ŠimiĆu „Miroslavu Šimić
Texas, 23 svibnja 1988. god.
Dragi komšija, Primio sam Tvoje pismo kojeg si mi poslao po mojem bratu Rafi prošlog ljeta kao i materijale o slučaju suđenja dr. Andriji Artukoviću i novinske izreske glede širenja ideja o trećoj Jugoslaviji. Znači da ih ima među vama koji su protiv i prve monarhističke i druge komunističke Jugoslavije, to jest protiv vas, a da su – navodno – za jednu bolju i demokratskiju Jugoslaviju. Drugim riječima nije samo hrvatska emigracija protiv Jugoslavije, već su protiv nje i mnogi drugi s kojima se vi dnevno susrećete. Tu i jest srž problema kojeg neće riješiti međunarodni politički i diplomatski krugovi niti milijarde i milijarde dugova stranim zemljama. Za sigurno mi ne bi poslao taj materijal kada Te ne bi mučili isti jadi koji su mučili u prošlosti sve one Hrvate koji su htjeli pošto-poto da ne izumre ime našega naroda, kako je to naš narodni guslar Željko Šimić rekao za Tvojeg Kolinovića Andrijicu Šimić: ” Da ne umre ime tog junaka, Ja sam Tvoje pismo razdijelio na 25 dijelova kako bih mogao što svrsihodnije na isto odgovoriti.
1. Ti počimaš svoje pismo: “Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP idr.)…” Organizacija kojoj Ti pripadaš i služba koju zauzimaš ti diktiraju da tako pišeš ali ne da tako i misliš. To kažem zato što naš problem leži u nama i mi ga sami moramo i trebamo riješiti. U tu svrhu si mi i poslao naramak novinskih izrezaka i feljtona Udbaškog piskarala Đorđa Ličine o suđenju dra. A. Artukovića, kako bih se što bolje mogao pripremiti za zajednički dijalog. A što se tiče terorističke etikete za HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret) i dr. hrvatskih hrvatskih organizacija, nisam toliko naivan da od Tebe zahtijevam da sa položaja kojeg zauzimaš u Udbi, hvališ i slaviš one koji su za Hrvatsku Državu, koja je negacija svakoj jugoslavenskoj državotvornoj koncepciji. Tato te razumijem i slažem se s Tobom u ovom pitanju. 2. Ja sam Tebe u mojem pismu oslovljavao sa “Vi” i nehotice učinio jednu udaljenost i odstojanje između nas dvojice. Ti si mene približio k sebi oslovljavajući me sa “Ti” i time uveliko smanjio političke, ideološke, socijalne i hrvatske razlike i udaljenosti, koje – ako ih je bilo i ako su postojali – nisu Tvoj niti moj proizvod, već proizvod onih koji ugnjetavaju slobodarske težnje drugih naroda, a među njih u prvom redu spada Jugoslavija. Iskreno priznajem da se i ovdje s Tobom slažem. 3. Ti se čudiš kako ja kao zreo čovjek još nisam shvatio da živim u zabludi, pišeš mi u svojem pismu. U zabludi su živjeli Hitler koji je kao Austrijanac radio u umro za Njemačku, i Tito koji je kao Hrvat radio i umro za Jugoslaviju. Stoga se nije niti čuditi da je između njih postojala velika sličnost. Prvi je imao svoju omladinu koja je imala svoju “štafetu” tj Hitlerovu štafetu. Hitler je svojom politikom uspio zapadnim bombama opustošiti Njemačku i od jedne stvoriti dvije, jednu Istočnu i jednu Zapadnu Njemačku. Tito je također imao svoju omladinu i njezinu, tj. Titinu “štafetu”, po uzoru Adolfa Hitlera. Tito je svojom antihrvatskom politikom uspio uništiti postojeću Hrvatsku Državu i od jedne napraviti ni jednu. Tito će zapadnim kreditima i kamatama uništiti svoju, svačiju i posljednju Jugoslaviju. U tome nema dvojbe, kako to guslar Željko Šimić kaže u pjesmi: Stabilizacija i dinar. Ako si Ti mislio da ja živim u zabludi zato što živim u Americi od koje “očekujem” da će pomoći Hrvate u našim opravdanim zahtjevima, onda se slažem s Tobom. Nas će pomoći samo istina a narodu treba reći istinu i onda ćete narod pomoći. Zato se ja borim da Tvoj i moj narod zna i sazna za istinu, koje se ja niti sramim niti bojim. U istini je spas! 4. Ti si potkrijepio svoje pismo sa “…kako to naši stari kažu…” Za sigurno si mislio na njihove pravedne i mudre savjete. Naši stari također kažu za one koji se uvijek hvale: Od sile puca a od rđe propada,što se doslovno može primijeniti na jugoslavensku silu, koja od silne Sile puca a od unutarnje krize i hrđe propada.Ti voliš upotrebljavati stare izreke kao i ja. Znači i u tome se slažemo. 5. Sviđa mi se Tvoja riječ “pržun” misleći na mene i sve one Hrvate koji su za svoje nacionalne i političke ideale u zatvoru svjedočili za Hrvatsku. Neće biti na odmet spomenuti da su svi ljudi velikih i naprednih ideja, širokih pogleda bili u “pržunu”, iz kojeg su širili svoje: religiozne, političke, ideološke, filozofske i nacionalne ideje: Sveti Ivan Krstitelj, sv. Pavao, sv. Nikola Tavelić, budući hrvatski svetac Alojzije Stepinac, Tvoj koljenović Andrijica Šimić s kojim se ponosi cijeli naš kraj, Lenjin, Staljin, Hitler, Pavelić, Tito, Andrija Artuković, Hebrang, Bruno Bušić i mnogi drugi. Ti i ne slutiš koliko si me počastio uvrstivši i mene među one koji su kroz zatvor postali “VELIKANI”,a i Ti slijediš jednog od gore navedenih, što bi u prijenosnom smislu značilo da bi u datom trenutku i mene slijedio. A slijediti moju ideju znači: imati svoj ponos, svoj identitet, svoju nacionalnu državu, svoje vlastito gospodarstvo, svoju slobodu, svoj mir i blagostanje, svoj odgoj, svoju budućnost, svoju pravdu i ravnopravnost, svoj užitak u svojoj zaradi, svoj prosperitet i svoj standard života na visokoj ljestvici, svoju istinu i svoje vrline. Hvala Ti i kako vidiš da se i ovdje slažemo. 6. Što se tiče SFRJ-a naroda da će braniti svoju slobodu, to su ti narodi dokazali u travnju 1941. god., kada su se svi počeli boriti za svoje i za nekoliko dana raskomadali Jugoslaviju u nacionalne prirodne čestice. Ti narodi će to opet dokazati prvom prilikom. Vjerovati u raspad Jugoslavije nije borba protiv SFRJ-a naroda, već uočiti stvarnost koju su ti narodi SFRJ-a oblikovali stoljećima, svaki za sebe posebno. A za račun međunarodne diplomatske i političke igre, dokazalo se je u zadnjih 70 godina da se narodi SFRJ-a ne žele odreći svojeg vlastitog oblikovanja. A ja to cijenim! Ako to isto cijene narodi SFRJ-a, kako Ti kažeš, onda moram priznati da se opet slažemo. 7. Mene ne treba uvjeravati jer sam uvjeren “…da su se moji prijatelji hrbovci (Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo) i luburićevci…” (Članovi Hrvatsko Narodnog Otpora kojeg je osnovao na Ivan Planini 1944 god. hrvatski general Maks Luburić) ubacili 1972 god. u Hrvatsku s namjeromo ne da podignu ustanak, već da dignu hrvatskome narodu moral, koji je bio izblijedio poslije hapšenja, zatvaranja i proganjanja hrvatskog komunističkog vodstva u prosincu 1971 god., bolje poznat imenom “Karađorđevo”. Svojim mladim životima su dokazali da su u tome uspjeli, a svojom hrabrošću su u očima mladih Hrvatica i Hrvata postali RAMBO.Ti se slažeđ da se o njima snima film, a filmovi se snimaju samo o junacima, a ne o kukavicama. Zato i ja sebe gledam kakav bih nacionalno bio prikazan kada bi netko za pedeset ili sto godina htio snimati film o hrvatskim nacionalistima u hrvatskoj političkoj emigraciji. Za sigurno me nitko ne bi mogao svrstati u kukavice, izrode i doušnike. Da se o njima film snima, obadvojica se slažemo. 8. “…Ti znaš Milane kako su prošli…” odnoseći se na Bugojance. Oni su prošli kako su se bili dogovorili: Poginuti za Hrvatsku! a ne za ovaj ili onaj režim, ovog ili onog čovjeka, ovu ili onu ideologiju. Svrha čovječijeg života je određena: živjeti sebično za sebe kao pustinjak u pustinji i poginuti za svoju vlastitu svrhu kao drumski razbojnici koji ginu u pljačkanju kako bi se obogatili, ili živjeti za narod, za zajednicu, za koju se je vrijedno boriti i čak svoj život dati. Bugojanci su odabrali ono slavnije, časnije, i dokazali su da im ideal nije život već Majka Domovina Hrvatska! SLAVA IM! Bez njih se neće moći pisati buduća hrvatska povijest niti moći prešutjeti njihova imena i njihovo djelo. Ti se i ja u tome slažemo. 9. Veseli me da misliš kao i ja kada kažeš “…da diljem svijeta živi velik broj čestitih Hrvata…” Ja sam u “Pismu mojim komšijama” pisao da smo mi Hrvati razbacani po svijetu kao Židovi. I kao čestit narod nikakva nas sila neće moći uništiti, bez obzira na nečija priželjkivanja. Židovi su čekali i dočekali. Hrvati će čekati i dočekati će. Ti voliš čestitost Hrvata kao i ja, to jest da se i u ovoj točki slažemo. 10. Oni koji “nisu nasjeli sumanutim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu…” ne čine povijest, jer se to od njih ne traži. Oni su dio našeg hrvatskog naroda od kojeg nisu pobjegli, kao ni ja ni mnogi drugi. Mi smo pobjegli iz Jugoslavije poradi Jugoslavije a ne iz Hrvatske poradi Hrvatske. Oni su spona između domovine i hrvatske političke državotvorne emigracije, a mi smo Ambasadori Hrvatske u stranom svijetu. Međusobno se poštivamo, pomažemo i trebamo jedni druge. Svake godine i iz godine u godinu sve ih je više i više koji posjećuju svoj rodni kraj, kako Ti kažeš “svoju rodnu grudu”, što uistinu znači: ako sam zbog jugoslavenskog pritiska, bijede i neimaštine morao napustiti domovinu, neću je zbog ugodna života i neograničene slobode na zapadu zaboraviti. Zato Te razumijem potpuno i uzimam ozbiljno Tvoju brigu o onim čestitim Hrvatima koji se ne misle nikako povratiti u svoju rodnu grudu. Zato obadvojica moramo raditi tako da povratimo povjerenje onim Hrvatima koji se ne misle povratiti zbog straha i životne nesigurnosti. Dakle, Ti si za povratak naših ljudi Hrvata kao i ja. I ovdje se slažemo. 11. Drago mi je da me potičeš da pitam mojeg brata Rafu o “… uživanju u slobodi…”, što sam i učinio. Svatko slobodu doživljava na svoj osobni način, pa tako i moj brat Rafo. Zatvorenik u zatvoru je toliko slobodan da se mora ustati u određeno vrijeme, sjesti na označeno mjesto, jesti što mu se dadne, raditi što mu se zapovjedi, ići u kreveta kada mu se naredi, itd. On, zatvorenik, to smatra svojom slobodom unutar zatvorenih zidina. Dragi komšija ne bih bio iskren kada ti u kratkim crtama ne bih ispričao šta mi je moj brat Rafo rekao. Na moj zahtjev on je otišao u Mostar, predao Ti moje pismo i još neke stvari, pozdravio Te kao i Tvoje kolege u uredu. Susret je bio prijateljski i pun oduševljenja sve dok Ti nisi počeo galamiti i vikati. Moj brat Rafo kao pametan čovjek pun zapadnog odgoja, nije se htio vama suprostavljati niti uzvraćati galamom. On je staloženo i mirno odgovarao na postavljena pitanja. Nije lagao niti svaljivao krivnju na druge, kao što to mnogi čine, koji vas prisilno posjećuju, da bi se opravdali i zaštitili od hrvatstva. Jedino što sam bratu zamjerio i prigovorio je to da je i on trebao vikati i nadvikivati i psovati, te kada iziđe iz njihova ureda, da ode u prvu bližnju crkvu i ispovjedi se. Tvoje kolegu su Te upozoravali da se smiriš, našto si demostrativno izašao i moj brat Rafo Te više nije sreo niti vidio. Možda je to bila policijska taktika, kažem samo možda, ili Tvoja sloboda nad jednim susjedom i bivšim školskim kolegom, kako bi se što bolje udvorio svojim gazdama. Tvoji kolege u uredu su se ispričali mojem bratu zbog Tebe i rekli da oni školovane i pametne šalju na teren, a one ratne, iz rata, grube i glupe da šalju u tuče da ih se što više kompromitira. Drugi i ostali susreti su bili vrlo ispitivački ali i prijateljski, sve u stilu “ljubaznosti”. Najviše je ispitivan zbog datuma na pismu, koji je 21 lipnja a moj brat došao tamo 11 lipnja. Moj brat Rafo nije mogao dati odgovor na to jer nije znao. Ja sam namjerno stavio datum 21 lipnja kako bih dao važnost točki 11 mojeg programa kojeg sam poslao u “PISMO MOJIM KOMŠIJAMA”,a što je uistinu značilo PETA GODIŠNJICA BUGOJANSKE AKCIJE. Policijske metode, zastrašivanja i one magične riječi: sve mi znamo, nisu meni nepoznate. Sve policije svijeta upotrebljavaju psihološke metode, što je izjednačeno s terorizmom. Bilo bi glupo vjerovati da se jugoslavenska policija ne služi međunarodnim policijskim psihološkim metodama zastrašivanja. zato sam u potpunosti razumio Tvoj i Tvojih kolega postupak prema mojem bratu Rafi. A još više kada ga je jedan od Tvojih kolega ispratio do vrata na polasku i rekao mu: “pozdravi Ti Tvojeg brata i reci mu da se mi sa njim slažemo što on piše, ali se Sarajevo ne slaže, a znaš da smo mi podložni Sarajevu a on onima u Beogradu”. Ubrzo kada Hrvati budu imali svoju državu, Ti i Tvoji kolege ćete i dalje ostati na državnim položajima za očuvanje države, u ovom slučaju hrvatske, jer vi znate kako se to iz iskustva radi. Dakle i u ovoj točki se slažemo. 12. Što se tiče preziranja o kojem Ti govoriš, to je stvar osobnog ukusa. Američka politika iz Washingtona prezire američkog Indijanca iz savezne države Južne Dakota, gosp. Leonarda Peltiera, koji je u zatvoru od 1975 god. za svoje indijanske osjećaje. Njega je vlada iz Washingtona proglasila teroristom a ruski radio iz Moskve ga nazvao borcem za slobodu i dao mu 19 kolovoza prošle godine politički azil, ako ga vlada Washingtona hoće pustiti na slobodu. Na isti način i Jugoslavija postupa sa svojim političkim protivnicima, naziva ih svakakvim imenima, itd. Ako si Ti mislio na onaj prezir kojeg Jugoslavija prišiva svakom čestitom Hrvatu, osobito rodoljubu kao što sam ja i mnogi drugi, onda se ja s Tobom slažem. 13. Prirodno pravilo je da se nitko ne bori za grob, što Ti u pismu meni smopinješ “…i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati…” Ali se zato svi bore za život i mnogi uspiju a mnogi opet ne uspiju. Mi u emigraciji smo više-manje svi uspjeli i sa pomoću Božijom uspjet ćemo da nam se i za grobove znade. U točki dva ovoga pisma ja sam spomenuo kako smo se mi približili jedan drugome, zato me i ne čudi da se brigaš dali će se za moj grob znati ili ne. Ali budi uvjeren da na mome grobu neće biti natpis: Bio i nema ga, nego naš hrvatski nacionalni grb koji će jasno svjedočiti moje hrvatsko podrijetlo. U tome kontekstu si Ti htio to reći i zato se s Tobom slažem. 14. Ti pišeš “…Stvarno “žalosno”, ali nisi ništa drugo ni zaslužio…” misleći za moj grob za koji se neće znati ni gdje je. Svaki čovjek će zaslužiti onoliko koliko gdje uloži. Američki Nobelovac za MIR, pok. Martin Luther King jr. (1961) rekao između ostaloga i ovo: “A man who won’t die for something, is not fit to live”. Prevedeno na hrvatski: Čovjek koji ne želi umrijeti za nešto, nije dostojan života. Skoro drugim riječima, mi bi rekli da vojnik koji nema ambiciju da jednog dana bude general, nikada neće biti dobar vojnik. Slično je i samnom. Majka me je rodila kao Hrvata i to je njezina zasluga. Moja je zasluga da ja to hrvatstvo dokažem i ako u tom dokazivanju padnem, znači da sam zaslužio umrijeti za nešto, to jest umrijeti kao dobar Hrvat za čiji grob će se uvijek znati. Ako bi takove okolnosti bile da se za moj grob neće znati, onda je više nego “žalosno”, kako si Ti to za mene rekao, te se u potpunosti s Tobom slažem. 15. “…Volio
bih da možeš čuti ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti
upućiva neka pisma, šta misle o tebi i Tebi sličnima…” Moji nekadašnji komšije
i prijatelji za mene su moji doživotni komšije i prijatelji. Da Te ne bih
razočarao, jedan naš komšija mi doslovno piše: “Dragi Milane! Ma gdje god ti bio i bilo šta da ti se desi, znaj da te volim!” Tvoja komšinka. Žao mi je da Ti poradi zaštite njezine sigurnosti ne mogu poslati kopiju njezina pisma. zato čvrsto vjerujem da će ubrzo doći vrijeme kada ću Ti moći pokazati svu korespodenciju između mene i naših komšija. Tada bi se Ti čudom čudio šta mi komšije pišu. I spomenuto pismo je puno zabrinutosti, o kojoj ću Ti kasnije pisati. Ali ako si Ti mislio na one susjede koji su davno napustili Boga, svoj narod i Hrvatsku, onda se ja s Tobom slažem, jer niti sam ja zbog njih što izgubio, niti će drugi zbog njih što dobiti. 16. “…tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da “uživaš ugled” običnog ustaškog teroriste…” Riječ “terorizam” je po prvi puta spomenuta za vrijeme francuske revolucije (1789-1799) kada je Maximilien Robespierre silom i terorom nagonio građane Pariza da gledaju egzekuciju njegovih političkih protivnika. Ta stratišta su toliko psihološki utjecala na Parižane koji su Roberspierrovo nasilje nazvali terorizmom. Koliko mi je poznato ni jedna država na svijetu nije imala zakon o i protiv terorizmu prije drugog svjetskog rata. Mnoge države su svako nedjelo i nasilje u đuture strpavali u “kriminal”, tako da su drumski razbojnici (sa Sicilije), obijanje banaka, silovanje žena, kafanske tuče i ubojstva, politička i nacionalna borba, sve strpano u isti koš. Liga Naroda u Genevi (1932-1933) je po prvi put uzela u razmatranje razliku između navedenih čina i prekršaja. To je Liga učinila na pritisak Mađarske koju je tadašnja jugoslavenska vlada optužila za kriminalno djelo što je dopustila slobodno djelovanje Ustaškom Pokretu na Janka Pusti. Mađarska se je branila da je ona dopustila političko i nacionalno djelovanje hrvatskoj organizaciji koja ima svoje zakone i svoje pravo za nacionalnu borbu. Tako je Lički Ustanak iz 1932 god. postao nacionalno-političko-revolucionarni Ustanak, a ne kako ga je Beograd htio prikazati. Zato i Bugojanski Ustanak ima svoj revolucionarno-politički i nacionalni karakter. Siva knjiga koju je izdalo Ministarstvo Vanjskih poslova NDH 1942 god., u kojoj su prikazani četničko-partizanski zločini nad nezaštićenim hrvatskim pučanstvom u Istočnoj Bosni, ne spominju ni jednom riječi terorizam, nego zločinstvo. Ja ne želim umanjiti ili opravdati prekršaje koji zaslužuju kaznu. Na suđenju Njegovoj Uzoritosti, Nadbiskupu Alojziju Stepincu (1946) u Zagrebu, također ni riječi o terorizmu. Vidi knjigu: “Suđenje” – Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovim Pomagačima,” pa ćeš se osvjedočiti da drug Jakov Blažević, koji je bio tako nadut na sve što je mirisalo na hrvatski, nije mogao staviti na naslovnu stranicu “teroristi” nego je stavio zločinci, što je bio odraz onoga vremena. Kada bi on danas pisao tu i takovu knjigu, bez sumnje bi stavio riječ “terorista”. Kada je u samoobrani Miro barešić u Švedskoj ubio jugoslavenskog Ambasadora Vladimira Rolovića, švedski zakon nije moga teretiti Miru Barešića za terorističko djelo, jer u to vrijeme švedska nije imala zakona o terorizmu. Ona je uvela o terorizmu negdje 1975 god., a Mirino ubojstvo je bilo 1971 god. Znači, ako se Matiji Gubcu, Zrinskim i Frankopanima, Eugenu Kvaterniku Rakovačkom i drugima iz njihovog doba ne može pripisati terorističko djelo, po kakvu ukusu se to može pripisati Ustašama i meni koji nikada nisam bio Ustaša. Možda po ukusu nekog piskarala Stipe Jolića koji u svojim nastavcima u “Areni” donosi pod naslovom: “…Kako su Jugoslaveni osvojili Divlji Zapad bježeći od siromaštva u zavičaju i kako su mijenjali povijest Amerike…” Događaji u njegovim nastavcima su stariji od stotine i više godina, tj. doba kada Jugoslavije nigdje nije bilo. Kamo-kud bi bilo točnije da je on napisao da su to bili Austro-Mađari, jer su pod tim putnicama naši ljudi onoga doba putovali u tuđi svijet i u ovu zemlju Ameriku. Ovako, njegovi nastavci gube ozbiljnost jer je odmah u početku slagao. Tako neki piskaralo, Miodrag Djurić piše u Areni povodom smrti dr. Andrije Artukovića. On je svojom “žestinom” tako brzine pomješao da se više nemožeš snaći, što je istina a što je laž. Ja sam taj opis nekoliko puta pročitao ne bih li ga gdje mogao svrstiti, barem u neki romančić, ali, na svu žalost, to nisam mogao, jednostavno zato što svi romani imaju protivnika, a u njegovu članku nikoga nema osim Artukovića. Šta sam ovim htio reći je to da se i u mržnji treba športski vladati, a ne po onoj: udri ga nije ti ga majka rodila. Vjerujem da si Ti za FAIR PLAY kao i ja. Zato se i u ovoj točki slažem s Tobom. 17. “…eto prije nekoliko godina, i američke vlasti (te) zatvoriše…” Američki domorodci Indijanci su znali reći: “Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.” Ne znam kako bi to zvučalo Tebi i Tvojim istomišljenicima ako bih ja to usporedio sa: “Koga Washington i Beograd zatvaraju za političku i nacionalnu borbu, ne treba mu bolje svjedočanstvo od ovoga da je pošten čovjek, dobar rodoljub i još bolji Hrvat.” Ja imam moje svjedočanstvo kojeg mi je izdao u New Yorku američki Vrhovni sud da sam dobar i pošten građanin ove zemlje Amerike. Ovo svjedočanstvo je je učinjeno od američkog papira kao i njihov dolar u kojem Jugoslavija vidi svoj spas i u kojeg vjeruje, pa ne vidim razloga zašto ne vjerovati i mojem svjedočanstvu da sam pošten čovjek. Ja znam, Miroslave, da Ti imaš svjedočanstvo kao nastavnik i da u njega vjeruješ. Pa i ja vjerujem u Tvoje svjedočanstvo, što znači da se i u ovome slažemo. 18. “…Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a,…” Teze Hrvatskog Državotvornog Pokreta su nacionalno-političke naravi a Ti si i taj koji se baviš i jednim i drugim, jer si u takvoj službi, itd. Mislio sam da si Ti adekvatna osoba za proštudirati ove teze i da po mogućnosti dadneš svoje osobne primjedbe, jer nas se sviju tiče. Mi ne smijemo zabiti glavu u pijesak kao noj i tvrditi da ništa ne vidimo i da problemi ne postoje. Nećeš sada, Miroslave, reći da mi u iseljeništvu živimo od ideja a da vi tamo u domovini živite idealno. To bi bilo laganje sama sebe. Ja vjerujem da se Ti slažeš s ovim, jer u protivnom slučaju ne bi naš narod i dan-danas napuštao svoju zemlju u potrazi za boljim životom, kada bi se tamo živjelo idealno. Eto, kako vidiš da se i u ovoj točki slažemo. 19. “…Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali…” Ne radi se toliko o tome da li sam ja uranio ili okasnio koliko se radi o tome da Ti dobiješ dobar i čestiti materijal u ruke. Ti znaš čitati i imaš izgrađenu ideju, što je dobro, jer čovjek bez ideje je čovjek bez glave. Budući da Ti imaš i ideju i glavu, pa čitaj i napreži se kako bi Ti mogao optužnicu sastaviti protiv onih koji su te teze pisali i onih koji te teze zastupaju. Ja sam za te teze samo ih treba nadopuniti i usavršiti. Samo, Miroslave, budi FER te športski podnesi ako se ništa ne mogne naći inkriminiranog u tim tezama. Ti se slažeš da teze treba podvrgnuti analizi. I ja se slažem, tj. obadvojica se slažemo. 20. “…pa ti šaljem duplo plus Tvoje kćerke pismo…” Moja kćerka Iva/Drina je rođena u ovoj zemlji i građanka je ove zemlje. Ona je toliko pametna i školovana da je dva puta završila dva razreda u jednoj godini. Njoj se ne mogu prodavati rogovi za svijeće. ja sam njoj i otac i kolega i kao takav slobodan sam sa njom o svemu razgovarati, jer ona mene uči a ne ja nju. Zato je ona upoznata sa svim mojim problemima i patnjama hrvatskog naroda. Na moju želju da ode sa svojom mlađom braćom posjetiti očev rodni kraj, izrazila je veliku zabrinutost i strah. na upit zašto?, odgovorila je da će cijeli američki tisak o tome pisati, dvije vlade se zbog mene natezati, ako mi se išta desi. Kada se povratim svi moji kolege i školske kolegice će me gledati s jednom dozom rezerve. Eto, zato je ona pisala pismo američkoj vladi u Eashington i tražila zaštitu od svoje vlade, da joj se nebi dogodilo kao australskom građaninu Dragoljubu Pantelić, koji je prošle godine osuđen u Šabcu samo zato što je bio obični član jedne srpske nacionalne organizacije u Australiji. Ako Tebe, Miroslave, i Tvoje kolege muči sadržaj pisma moje kćeri Ive/Drine američkoj vladi, možete dokazati vašim postupkom kada ona dođe tamo u posjetu, da je ona bila u krivu. Ako vi njoj ne budete stvarali problema kao što ste fra. Šimunu Čoriću prošle godine, onda te ja Miroslave uvjeravam da će moja kćer Iva/Drina promijeniti svoje prvobitno mišljenje o Vama; ali moje ostaje ne promjenjeno. Ona se slaže da joj se ništa ružnoga i neugodnog ne desi. Ti se također s tim slažeš a i ja se slažem. Eto, nehotice, opet se i ovdje slažemo. 21. “…Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe…” Nije ovdje u pitanju tko može bez koga koliko su u pitanju narodi SFRJ-a koji gladuju, među njima i naš hrvatski narod. Da bi se narodima SFRJ-a moglo pomoći, postoji samo jedna mogućnost a ta je: “Podijeliti Jugoslaviju na njene prirodno-nacionalne sastave” i tako se osloboditi svih obveza stranim kreditorima. Nacionalne države naroda SFRJ-a nebi bili obvezni vraćati dugove koje je Jugoslavija uzimala i u svoje luksuze potrošila. narodi SFRJ-a bi počeli svoje življenje iznova bez ikakovih opterećenja prošlosti. Nebi bilo više one: S IZDENIM U MLINICU.Ja znam za sigurno da Ti znaš šta ovo znači. Ti si za sreću i napredak našeg hrvatskog čovjeka i radnika kao i ja. Znači da se opet slažemo. 22. “.., ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj…” Jest, ja sam i poslušan i odan. Poslušan sam zato jer sam u tuđem svijetu ravnopravan domorodcima zemalja u kojima sam živio. Odan sam zato jer su njihovi zakoni temeljeni na bazi istine i pravde, odvojeni od državno-političkog utjecaja, što dokazuje slobodu čovjeka. I na osnovu tog iskustva kojeg sam stekao u tuđini, želim mome narodu pomoći da i on osjeti blagodati te pravde, slobode i istine. Kroz stoljeća naš narod je trpio, kroz stoljeća naš narod je želio biti svoj na svome, kroz stoljeća naš narod je strahovao. Mislim da smo mi Hrvati toliko civilizirani da nam više nisu potrebna nikakva tutorstva iz vana, i da smo mi već jednom zaslužili slobodu VLASTITOG MIŠLJENJA.Ja sam poslušan i odan mojem vlastitom mišljenju kao i Ti i u tome se slažemo. 23. “…preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama…” Meni je drago da si me oslobodio obveze na šutnju, jer inače ne iznosim moja pisma na vjetrenjaču za zračenje, kao što to mnogi rade. Zato ću udovoljiti Tvojoj želji i oba pisma poslati mojim gazdama, državotvornim Hrvatima koji se nalaze u Hrvatskoj, uključivši i Tebe. Ti kao profesionalni službenik i javni radnik imaš u tome iskustvo i vjerujem da si u pravu, jer između naših pisama ne bi smijala postojati nikakva tajna, je tajne su urota, a za urote se iđe u zatvor. Moram sa simpatijom priznati da se s Tobom slažem. 24. “…kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao…” Negdje sam čitao da je neke bezverac godinama pisao knjigu u kojoj je htio prikazati da Bog ne postoji. Poslije tolikog napora i uzaludnog dokazivanja, završio je knjigu sa: “Fala Bogu da sam ju završio.” Slično bi se moglo reći i za Tvoje pismo u kojemu me želiš zaštititi i sačuvati od možebitnih neugodnosti. Ja ne mogu ostati na tome ravnodušan. Moram ti se iskreno zahvaliti i reći Ti da se s Tobom slažem. 25. Eto, dragi komšija, pa čitaj. Možda će ti nešto ostati u glavi kao uspomena na komšiju. Ali za sigurno ćeš uočiti u svih 25 točaka da se sa Tobom slažem. Onda ako je to tako, a tako je, ne vidim u čemu se nas dvojica ne bi mogli slagati. Ako i postoji neko područje, kao zreli i odgovorni ljudi riješimo to na inteligentan način kao što to dolikuje civiliziranim ljudima. U Tvom pismu si me nazvao slugom i zato sam tu riječ ostavio kao završnicu ovog pisma od 25 točaka, kojeg slobodno možeš smatrati kao 25 polja hrvatskog narodnog i nacionalnog GRBA. Jest, ja sam sluga ali ne rob našto si Ti vjerojatno mislio. Ja sam sluga dobrih stvari, domovine Hrvatske i moje obitelji. Meni ne treba čitati debelu Bibliju da bih mogao shvatiti biblijski smisao šta znači sluga. Moja Biblija je jako tanka. ima samo šest riječi: “MOJ BOG, MOJA HRVATSKA I MOJA OBITELJ”. Znam da si i Ti tako mislio, onda sa politikom završavam ovih 25 točaka da se nas dvojica slažemo u gore navedenim. Dragi komšija sada malo i o onome gdje se ja s Tobom ne slažem. Neka ovo ne bude između nas polemika nego dobronamjerna primjedba.
1. Naime, prije nekoliko godina se je ženio Stjepan Boban, braco, sin Vlade Rapišića i u tom svadbenom veselju netko je zapjevao neke hrvatske pjesme. Navodno da si se Ti isticao u proganjanju tih pjevača, a da Ti nikada nije palo na um onaj poznati film: TKO PJEVA ZLO NE MISLI. 2. Kada se je moja Majka vratila iz Amerike u proljeće 1986 god., Ti si naredio Tvojim njuškalima da špijuniraju i uhode moju Majku i da prate što će i gdje će ona što reći. Ako je moja Majka, starica od 74 godine, toliko opasna režimu i državi koju Ti čuvaš, onda jadan ti je taj režim i ta država. Ja se borim za slobodnu Hrvatsku Državu u kojoj se njeni građane neće špijunirati. 3. Šta si Ti sve radio sa onim mladićima koji su se sastali pred odlazak u vojsku sa Matišića sinom? pohapsio si ih, pod prijetnjom si ih nagonio da svjedoče da su “U” slovo od pršuta pravili, itd. Nagonio si ljude da se kunu i preklinju da je tu bila hrvatska zastava. Ovo treba prevesti na nekoliko svjetski jezika i poslati svim vladama svijeta da se upoznaju u kakvoj slobodi narodi SFRJ-a živu, o slobodi o kojoj si mi pisao da je moj brat Rafo uživao kada je tu bio prošle godine u posjeti. 4. Šta si učinio od Dragana Marić (Kalića?) Strpao si ga godinu dana u zatvor, tikao si ga i mučio. 5. Šta ti je bio kriv susjed Mirko Šimić kojega si mučio, tukao i usto zatvorio si ga dvije i pol godine u zatvor. Čak je i na TV bio kao antidržavni element. Našao si nekog uhodu koji je posvjedočio da je Mirko namjeravao dignuti u zrak trafostanicu. 6. Kako možeš za najmanje sitnice hapsiti ljude po cesti i odvesti u Mostarsku ćelovinu na saslušanje? 7. Šta su Tebi Tvoji susjedi krivi da im često puta pretreseš kuće, štale i pojete? Ne izgleda li to kao u ratno stanje? 8. Dali je Tvoj susjed toliko skrivio da si ga morao sjedati na WC školjku i puštati mu na glavu čas hladnu čas vruću vodu? Kada Ti ni to nije bilo dosta, onda si po njemu vršio pokuse sa svjetlom, itd. 9. Znaš li razlog zašto si odveo u Mostar Matu Šimića koji je Markočevičima rođak? Znaš li zašto si ga mučio i tukao, itd. 10. Kakav delikt je učinio Šale Grubišić, koji je na sprovodu svojem rođaku Juri Bazini rekao: “Laka ti bila Hrvatska zemlja.” U večer su ga uhapsili i doveli k Tebi u Mostar na saslušanje? Zemlja u koju je pokopan Jure Bazina i mnogi drugi je mijenjala gospodare u prošlosti, ali nju nije mogao nitko promijeniti. Sumnjam da ćeš i Ti uspjeti. 11. Navodno da si Ti naredio da poštar iz Sovića preda tebi sva pisma koja budu dolazila od mene. jeli to poštivanje međunarodnog postarskog ugovora od 9 listopada 1874 god??? Kako Jugoslavija u to doba nije postojala, njezini današnji rukovodioci se mogu pozvati da njihova vlada u ono vrijeme nije postojala i da Jugoslavija ne podložna tom zakonu. U svakom slučaju bit će interesantno obavijestiti međunarodnu poštarsku Uniju u Bernu, Švicarska, za kršenje tih međunarodnih poštarskih prava. 12. Na strani pet točka 15 ovoga pisma rekao sam da ću Ti kasnije spomenuti neke stvari, što sada i činim. Iz navoda s kojima se s Tobom ne slažem, primijetit ćeš da mi moje komšije pišu. Jedna mi piše – ako je za vjerovati – da si se Ti meni osobno zaprijetio. Podvlačim što sam ranije rekao da bih tek tada posta ravnopravan svim onima koje je jugoslavenska udbaška zločinačka mašina poubijala. Na kraju, dragi moj komšija Miroslave, želim Ti reći da jedna kineska poslovica kaže: “Ako želiš napraviti deset tisuća koraka, najprije moraš učiniti prvi korak.” Mi Hrvati smo već učinili taj prvi korak. Sada radimo na 9999tom koraku. Još jedan korak i Hrvatska Država je tu!!! Sada možeš vidjeti koliko smo blizu cilju. Na Tebi je i svim drugima hoćete li se pridružiti onima koji žele pomoći svojem narodu ili ne, Ja ne govorim o rušenju, Ja govorim o gradnji. Ja ne govorim o svađi. ja govorim o izmirenju. Ja ne govorim o napetostima. Ja govorim o snošljivostima. Ja ne govorim o katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Ja ne govorim o Hrvatima, Srbima i drugima. Ja govorim o HRVATSKOJ DRŽAVI.
Iskreni pozdravi Tebi i Tvojim kolegama u uredu. Tvoj komšija Mile Boban.
Objavljeno 26. listopada 2024 Uutor Otporaš
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = U VRTLOGU ZBIVANJA – “RAZLAZ POGLAVNIK I MAKS LUBURIĆ 1955 – 1956” https://otporas.com/u-vrtlogu-zbivanja-razlaz-poglavnik-i-maks-luburic-1955-1956/
20230330_Pismo-prijatelju-gosp-dragutinu-safaric-istrazivacu-hrvatskih-grobista-od-bleiburga-preko-slovenije-do-hrvatske-i-dalje.docm 2023-03-30
dragutin
Bog! i dobro jutro dragi moj veliki prijatelju Dragutin Šafarić, Sam da Vam se javim i lijepo pozdravim. Ja se divim Vašoj energiji i Vašem profesionalnom radu. Ja sam već poslao svih 36 opisa OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA. Mislim da ste to već primili pa bih mi bilo vrlo drago da kao profesionalac umetnete sve opise u jednu poveznicu kako bi se to moglo dostaviti Hrvatima za čitanje, te preko ovog čitanja pripremite Hrvate za jednu PETICIJU da se pokrene REFERENDUM s kojim će se prisiliti današnju hrvatsku POLITIČKU ELITU koja vlada Hrvatskom Dražavom da se pokrene pitanje kog Ujedinjenih naroda da se zločini počinjeni OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA nad hrvatskim narodom u svibnju 1945. preko UN proglas GENOCIDE NAD HRVATSKIM NARODOM. Dragi moj prijatelju Dragutin Šafarić uz pomoć Boga Velikoga Vi ćete biti potencijalni POKRETAČI OVOG REFERENDUMA koji će Hrvate probuditi i otvoriti im oči da se pokrenemo S MRTVE TOČKE. Pa čak ako u tome i ne uspijete, bit ćete zabilježeni kao POKRETAČI TE PETICIJE I TOG REFERENDUMA. Ja ću sve Vaše meni poslate poveznice staviti na portal otporas.com Hrvatima za čitanje, tako da se upoznaju o onome što već nisu znali. Bog! i sve najbolje. Mile Boban.
Ovo pismo sam primio od meni nepoznate osobe. Pismo iznosim s željom da ga čitatelji pročitaju i uoče da je svako pisanje KVAS svakog ZNANJA. Mile Boban – Otporaš Ovo sam malo prije primio od nekog meni nepoznatog komentatora. Pošto je ovo mišljenje jednog Hrvata koji se je osvrnuo na, rekao bih razna moja povijesna pisanja, prosljeđujem ovo i drugima tako da se čuje glas i drugog zvona. Osobno mi se sadržaj pisma sviđa. Mile Boban.
Za Otporaša, Gospodine Otporaš napriskok da ne kažem redovito pratim i čitam što vi pišete. Istina ima tu dosta istine što vi iznosite, poimenice vaše nadomune potkrijepljene izvorima. Ali što me čudi je to vi još uvijek preko pola stoljeća i više kasate za današnjicom koja vama nike poznata ili vi ne želite o njoj ni čuti ni pisati. Vi često i prečesto pišete o ustašama i NDH što nike za kritizirati nego što to danas uopće više nike tema Hrvata niti tema njihova života. ja ću tebi reći kako ja napriskok gledam na NDH i ustaše. Nije uopće problem to što ti govoriš, problem je što su ti ljudi prevareni, i što se nisu borili za ovo što imamo danas. Tu je problem, a o rodoljubima koji su stvorili ovu državu, suvišno je i pričat ali pokazalo se da je to bila debela manjina, koga je danas briga za njih ili bilo kojeg generala vojnika pobjedničke vojske ? Osim nas naravno, koji smo očito manjina, dakle stvari su jednostavne, Hrvati su bili potrebni da bi se stvorila RH, kao što su bili potrebni i da bi se stvorila NDH, ali kasnije nakon stvaranja odjednom Hrvati više nisu potrebni, već su potrebni svi drugi koji su isplivali na površinu poput govana, uz režiju vanjskih faktora i naših velikih prijatelja i saveznika sa zapada, tu mislim generalno na sve zapadno od Trsta. Od vremena srednjeg vijeka, do osmanlija pa do modernih dana, nama je zapad samo ometao onu stvar od pozadi. Samo što Hrvati žele živjet u zabludi, da nas oni vole, posebice je zabluda da nas vole više od Srba. Ovdje se pričalo kako Nijemci više preferiraju Srbe, a ja sam ukazivao da je to glupo razmišljanje iz razloga, što nisu to samo Nijemci već i svi ostali, a germani samo upotpunjuju sliku, iako valjda je svima jasno da današnji germani nemaju veze s onima prije, kao što ni Hrvati današnji nemaju veze s onima prije. Sve se to izvetoperilo na štetu, i Nijemaca i Hrvata, tako da smo mi u istom sosu. A što se tiče zapadnih poltrona, i naših zaljubljenika u isti, pa redom su i komunisti neki dan Klasić napisao tekst o tome zašto Slobodan Praljak ne smije biti slavljen u Hrvatskoj. Uz pompozni antifa naslov, o fašizmu, aludirajući da je Praljak fašist i da su svi oni koji ga veličaju fašisti. Davno sam rekao da je glupo pred tim retardima braniti se i govoriti nisam ovo nisam ono, ili posebice nisam fašist, ali njima samo treba reći da sam ja sve što mi ti imputiraš (Otporašu, mo. Mile Boban.) i to pomnoži puta sto i tisuću, jer vidim da te to veseli. Tako bi se s njima trebalo raspravljat u javnom prostoru, a ne pravdati, kao tko danas u Hrvatskoj može a tko ne može biti fašist. U ostalom ustaše nisu bili fašisti već Hrvati po nacionalnosti, savezništvo s fašistima ih ne čini fašistima ma koliko puta tu idiotariju ponovio kreten kalibra klasić. Uostalom fašisti i ustaše su se “voljeli” javno, fašisti su od početka podmetali klipove pod noge NDH i Paveliću posebice, a nisu puno bolje mišljenje o njima imali ni švabenzi, iako se kolokvijalno tvrdi kako su ustaše gori od nacista u židovskim i srpskim krugovima. Prema tome, pompozne idiotarije takvih treba samo ignorirat i biti nedvosmislen u kritici takvih, i jasno im dat do znanja da se ni jedan Hrvat pred njima nema šta pravdati za ništa, ponajmanje za fašizam ili nacizam koji nam pripisuju. Svaki narod se je borio za svoju guzicu, šta nas briga za njihovu? ili mi netko želi reći, da su se oni borili za našu guzicu, pa zato brinu da ne budemo kako nam tepaju “fašisti”? Baš njih briga za fašizam ko takav, njima je to samo gorivo da seru po našem narodu i dovode u pitanje pravo na državu, doslovce to i ništa više., kao i našu politiku. Našu današnju politiku vidimo kakva je pa su ovim našim poturicama na vlasti rekli dresirajte ih da nikad više ne budu “fašisti” čitaj ustaše. Obična propaganda, koja je naišla na plodno tlo kod mnogih oprana mozga Hrvata. Evo kako ja gledam na ustaše. Ustaša je bio Hrvat, dakle Hrvati su ustaše, ali oni žele odvojit Hrvate od ustaša i reći da su ti Hrvati koji su bili ustaše, Hrvati koji su teško zastranili i da oni znaju bolje za nas, oni znaju tko su pravi Hrvati. To je Tito, jer se on borio za njih, to je čedo, to je orjuna, to je ozna, to je udba, dakle evidentni rashrvati i evidentni hrvatomrsci u javnom prostoru se licitiraju Hrvatima kao Hrvati, a od ustaša dakle jasnih političkih Hrvata se pokušava u kontekstu 2ww, napraviti strano tijelo koje se bori za stranu vlast, s težnjom pokoravanja istog tog naroda. Daleko od toga da ustaše nisu griješile, s onim što su talijanskom princu davali titule, što su stidljivo pričali da smo goti i slično, ali to je trebalo gledati u kontekstu činjenice tog vremena, odnosno u kontekstu činjenice da nam ta i takva Italija odnosno Njemačka u okvirima tadašnje Europe jamče državnost, a ne u kontekstu, da se ustaše žele umilit neprijateljima Hrvatske i Hrvata, i od nas napraviti gote ili romane. Ali iz tog perioda povijesti, nitša se ne gleda u kontekstu vremena. To je kao ono kad Srbi kažu dočekali su cvijećem Naciste, osvajače fašiste, pa tko ne bi dočekao cvijećem bilo koga na svijetu, nakon 27 godina onakve Kraljevine Jugoslavije? koja je gazila prava Hrvata, isto koliko je gazila i druga Jugoslavija, i takvima je problem romanika i gotika, a nije im problem što su 75 godina od Hrvata radili Jugoslavene, a mnogi tipa Klasić to i danas rade, pod krinkom borbe protiv fašizma i pod krinkom borbe protiv gota i teutonica. Sve u svemu, prozirna demagogija što Thompson kaže u svojim pjesmama. Politika ne može biti sto posto ispravna kod apsolutno nikoga, ni da sam ja danas Plenković ne bi sve napravio sto posto ispravno, ali je poanta da većinu toga napraviš ispravno. Tako treba gledati na Ustaše, NDH, Pavelića i ostale, njima je bilo jedno sto puta teže nego Tuđmanu napravit državu, u kontekstu onog vremena s onakvim odnosom snaga u svijetu i unutarnjim podjelama, unutarnjim neprijateljima, koje su pratili vanjski, šta je netko očekivao od tih famoznih ustaša da će čarobnim štapićem sve napravit ispravno, i točno onako kako oni žele? LP. To: <mileboban748@gmail.com>
| ||||||||||||||
