HALO HALO

- ZA DOMOVINU - SPREMNI -
* YU - KRVAVI BALKAN *
HALO HALO

       

       

      _ - _ - _

       

      SVAŠTA……

      http://safaric-safaric.si/zds@@@/ZDS__$svasta/2013_REPUBLIKA-HRVATSKA-d.o.o.pdf

      http://safaric-safaric.si/$ZDS---$svasta.htm

      1507_Safaric_Hrvtski_Plemici_prije_500_godina_1507.g._Kotar_DUBRAVA.docm

      dragutin: ČE SI PRISELJENEC ali „JUGOVIĆ“ smeš biti v Deželici „HLAPEC

      TITOVE PORODIČNE AFERE

      SPORNI PODATCI U TITOVOJ BIOGRAFIJI

      *     *     *    JASENOVAC   *    *    *

      KADA ĆE SE SAZNATI ISTINA O JASENOVCU?!

      Nezavisna Država Hrvatska * Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia

      Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve - - - Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

      DA SAM IMAO HRVATSKU            

      LAVAMÜND – PARTIZANSKI MOST UŽASA

      Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986.

      PO TITOVIM ZAHTJEVIMA I UPUTAMA SAVEZNIČKI ZRAKOPLOVI RAZARALI HRVATSKE GRADOVE

      GLASNIK - Knjiga 51: PREDSJEDNIK OD KOJEG SE MNOGO OČEKUJE

      TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA – HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA

      ČETNIČKI ZLOČINI NAD SRBIMA

      POGLAVNIKOVA DŽAMIJA U ZAGREBU

      DRAGUTIN ŠAFARIĆ - ISTRAŽITELJ PARTIZANSKIH ZLOČINA PO SLOVENIJI…

      HRVATSKI ULJUDBENI POKRET

      Mučko ubojstvo industrijalca Viktora Gutmana  --- Barun Viktor Gutman

      x

       

       

       

       

       

       

       

       

       

       

       

      Šafar

      ići

       

       

      1507_Safaric_Hrvtski_Plemici_prije_500_godina_1507.g._Kotar_DUBRAVA.docm

      ŠAFARICI, hrvatski plemici prije 500 godina

       

       

       

       

       

      Najstariji pisani trag hrvatskih plemića Šafarica otkriva se s početkom l6.stoljeća, u dokumentu koji nosi latinski naslov "Regestrum factum super contributione Regie iiaiestatis in  processu Nicolai Drobitel - Anno Domini millesimo quingentesimo septimo" /"Popis izrađen za kraljevski porez u okrugu Nikole Drobitela - ljeta Gospodnjeg 1507"/. Porezni okrug plemićkog suca Drobitela nalazio se u Križevačioj županiji. Originali svih dokumenata, koji spominju plemiće Šafariće do 1598. godine, nisu u posjedu Hrvatske. Nalaze se u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, u zbirci "Diplomatikai leveltar", pa ih ovdje prenosimo prema knjizi hrvatskih povjesničara Adamčeka i Kampuša "Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću" /izd."Liber", Zagreb 1976/.

       

      Na str. 24.navedene knjige /fotokopija u prilogu/ stoji:

      "Provincia Chasmensis

      / 2.stupac, l3.red:/

      THWRKOWCZ relicte Sapharych 2"

      - u prijevodu:

      "Provincija /kotar/ Ćazmanska

      Turkovec, udove Šafarić 2".

       

      Zapis govori o plemkinji udovici Šafarić, koja u selu Turkovcu posjeduje dva "dima". "Dim" /latinski: fumus/ bio je u ono doba porezna jedinica, pod kojom se podrazumijevala starinska kućna zadruga što se okupljala oko jednog ognjišta, jednog dima. U njoj su uz roditelje živjela sva braća sa svojim obiteljima.

       

      Mjesto, koje se u Čazmanskom kotaru prije 490 godina nazivalo Turkovec, pod tim imenom više ne postoji.

       

      Navedeni dokument iz 1507.g. spominje još dvije plemićke obitelji Šafarića, pod naslovom "Provincia Dombrensis" /kotar Dubrava, između Čazme i Vrbovca/. To su Šafarići s imanjem Belkovec i Šivec.

       

      Godine 1508. ban je oslobodio od poreza imanje plemića Bernarda Šafarića u kotaru Križevci. Takve odluke donosile su se zbog ratnih pustošenja ili epidemija kuge, tj. raseljavanja kmetova. Godine 1512. u ranije spomenutom Belkovcu popisano je imanje plemkinje Šafarić.

       

      Godine 1517. kralj Ljudevit II dodjeljuje povelje o plemstvu Bernardu, Jurju i Stjepanu Šafariću - navodi dr.Ivan Boničić u knjizi "Der Adel von Kroatien und Slavonien" /Nurnberg, 1899./.

       

      Popis poreznih dimova za županije Zagrebačku i Križevačku iz 1578.g. navodi plemkinju Katarinu Šafarić, koja u Gornjoj Stubici posjeduje jedan dim. Dotad vezani za Križevačku županiju, Šafarići se sada pojavljuju na vlastelinstvu stubičkom. Popis je nastao pet godina nakon Gupčeve bune. Turci su u međuvremenu opustošili cijeli kraj između Križevaca i Ivanića, a u Čazmi postavili sjedište svog sandžaka /oblasti/. Time se može objasniti i migracija Šafarića u Zagorje, u županiju Zagrebačku.

       

      Godine 1596. Ladislav Šafarić je već plemićki sudac Zagrebačke županije. U njoj mu je dodijeljen i jedan porezni okrug, na kojem je dužan obaviti popis plemića-poreznih obveznika, prikupi kraljevski porez i izraditi obračun. Od tog Šafarića potječe i grb-pečat iz 1595.godine, priložen ovom tekstu a objavljen u ranije spomenutoj knjizi dr.Ivana Bojničića, uz oznaku "Saffarich /Šafarić I/".

       

      Krajem l6.stoljeća, vlast hrvatskog bana i Sabora svela se na još samo tri županije: Zagrebačku, Križevačku i Varaždinsku. Sve ostalo od "nekoć slavne kraljevine Hrvatske", kako su je nazivali kroničari, palo je pod vlast Turaka, ili je otrgnuo Beč za vojnu krajinu pod svojom upravom.

       

      Turci su bili zauzeli Podravinu do Đurdevca, njihovi su topovi razorili tvrđavu Božjakovinu pred Zagrebom. Padom Siska u turske ruke 1593.g. otvorila su im se vrata u nebranjeno Dolnje

      Pokuplje i u Turopolje - sve do Samobora i Okića.

       

      Noćni upadi turskih akindžija, jurišne konjice, nemoćna zvonjava s crkava u znak uzbune, sela u plamenu, povorke s plijenom i robljem koje tjeraju u sužanjstvo - to je bila svakodnevna slika najbliže okolice Zagreba krajem l6.stoljeća. Kako se, u takvom okviru, pojavljuje prezime Šafarića?

       

      Suočen s naraslim potrebama za obranu zemlje,  već iscrpljene ratom, Sabor je 1598.g. donio zaključak da se mora popisati svaki dom u preostaloj Hrvatskoj - radi ratnog poreza. Dokument, koji je tako nastao, nosi naslov "Coscriptiones dicarum, Tomus I" /Popisi kraljevskog poreza, knjiga I/, a danas se čuva u hrvatskom državnom arhivu.

       

      U nastavku slijede fotokopije stranica, na kjima se pojavljuje prezime Safarić:

      Str. 323 A / 7. red odozdo:/

      "Portio haeredum condam Ladislay Saffarich

      In Bozakowcz

      Micahel Babecz, colonus

      In Dobry Zdenecz

      Thomas Fwcyhek, colonus",

      - u prijevodu:

      "Imanje nasljednika pokojnog Ladislava Šafarića

      U Božakovcu

      Mihael Babec, kmet

      - U Dobrom Zdencu

      Tomo Fuček, kmet".

      Božakovec se nalazio, a Dobri Zdenci su još i danas na području Gornje Stubice.

       

      Str. 326, 8.red odozdo:         

      "Portio doninae Catharinae Sapharich

      consortis  epregii Joannis Bersych

      In Domyancz

      Blasius Nowak, colonus

      In Volyawcz

      Jacobus Klobaz, inquilinus",

      - u prijevodu:

      "Imanje gospođe Katarine Šafarić

      supruge plemenitog Ivana Heršića

      u Domjancu - Blaž Novak, kmet

      U Voljavcu - Jakob Klobas, gornjak"

      Gornjaci su bili feudalni podložnici koji su uzgajali gorice, vinograde - izvor najvećih prihoda tadašnjih vlastelina.

       

      Str. 325 A:      "Portio egregii Georgii Saffarych

      In Domyancz - Margaretha Wllahoaycza, inquilina"

      - u prijevodu:

      "Imanje  plemenitog Jurja Šafarića

      U Domjancu - Margareta Vlahovica, gornjakinja" .

       

      Str . 362.         "Portio egregii Michaelis Safarych

      In Adamowcz

      Thomas Zolar, colonus

      In Nezpessa

      Petrus Hundery, colonus"

      - u prijevodu:

      "Imanje pl. Mihaela Šafarića

      U Adamovcu - Tomo Solar, kmet

      U Nespešu - Petar Hundrej, kmet".

      Adamovec i Nespeš nalaze se u Prigorju, zapadno od Zeline.

       

      Str. 425 A, 9.red:       "Jadicatus Jelekowcz

      ...  In Zablattya

      /5.red:/ Gregor Saffarych, colonus",

      - u prijevodu:

      "Sučija Đelekovec

      U Zablatju - Grgur Šafarić, kmet".

      U Sučiji /seoskoj općini/ Đelekovecu, sjeverno od Koprivnice, popisan je 1508.g. prvi  kmet međe tadašnjim Šafarićima–Grgur. Možda je i on ranije bio plemić u Križevačkoj županiji, koji se kao izbjeglica stavio pod zaštitu vlastelinstva velikašice Anemarije Ungnad, supruge velikaša Tome Erdodyja, pa u Zablatju dobio selište. Tu zaštitu morao je, po tadašnjem običaju, platiti pokmećivanjem.

       

      Str. 445,  12.red odozdo:

      "Portio nobilis Georgii Saffarych

      ac haeredum condam Ladislav Saffarych

      et consortis Joannis Hersych

      In Zenth Dyenes

      Fabianus Hysak, inquilinus",

      - u prijevodu:

      "Imanje pl. Jurja Šafarića

      i nasljednika pok. Ladislava Šafarića

      te supruge Ivana Heršića

      U Sv Dijanešu

      Fabijan Hišak, gornjak".

      Dijaneš se nalazi u Prigorju, nedaleko Trbovca. Te gorice koje je obrađivao Fabijan Hišak, pripadale su kao suvlasnicima pl. Jurju Šafariću, nasljednicima pok. Ladislava Šafarića i Katarini Šafarić, supruzi Ivana pl. Heršića.

       

      U onom dijelu navedene isprave, koja je danas u Mađarskom državnom arhivu pod oznakom "Conscriptiones portarum, Tomus XLVII" /Popisi poreznih jedinica, knjiga 47/, prezime Šafarića bilo je 1598.godine zapisano još dva puta:

      1/ Stjepan Šafarić, gornjak u naselju Selno /Tuhelj/

      2/ Juraj pl.Šafarić, suvlasnik jednog selišta

      u Repnom kod Zlatar-Bistrice.

       

      O vremenskom okviru, koji je krajem 16.stoljeća određivao i sudbine naših Šafarića, govori priložen podsjetnik "Godina 1598. u Hrvatskoj", uz popis literature koja se opširnije bavila tim razdobljem.

       

      Pet stoljeća od nastanka najstarijeg pisanog spomena o prezimenima Šafarić zanimljivo je upitati - gdje su živjeli Šafarići u Hrvatskoj sredinom XX. stoljeća.

       

      Dobar dio odgovora na to pitanje pruža knjiga "Leksik prezimena SR Hrvatske", koju je 1948.g. objavila Matica Hrvatska.

       

      Tada su /1948./ Šafarići bili popisani u sljedećim mjestima /prva brojka u razlomku znači osobe, a druga obitelji/:

       

      Kotar

      Čakovec - grad 10/4, Slakovec 14/2, Strahoninec 12/4, Mali Mihaljenec 12/2, Nedelišće 4, Pleškovec l, Juroščak 5/2, Lopatinec 17/3, Macinec 5/l, G. Dubrava 5/2, Grkaveščak 5/1, Belica 27/6, Bogdanovec l, Brezje 20, Bukovec l, Dragoslavec 15/5, Dragoslavec Breg 15/3, Dragoslavec Selo 12/5, Okrugli vrh 2,  Preseka l, Puščina 15/3, Sv.Martin na Muri l, Trnovec 11/3,Vuletinec 28/6, Vukanovec 48/9, Zasadbreg 6/l, Zebanec 6/1

      Prelog - Dekanovec 3/l, Domašinec 7/l, Goričan 5, Novakovec 9/l, Podbrest 12/2

      Varaždin - grad 8/2, Madžarevo 2/l, Bartolevec 2/1

      Bjelovar - 9/3

      Ludbreg - Bolfan 4/1

      Đurmevac - Sedlarica 14/2, Dinjavac 2/l, Kloštar 5/l, M. Črešnjevica 5/1

      Križevci - Hrstovo 10/2

      Osijek -    4/2

      Ivanec - Purga 2/1

      Virovitica - Rezovac 4/1

      Samobor - 1

      Zagreb - 34/11

      Vinkovci - 1

      Senj - 1


       

      1507. Popis dimov kraljevski porez u kotaru plemićkog

      suca Nikole Drobitela u Križevačkoj Županiji.

       

      REGISTRUM FACTUM SUPER CONTRIBUTIONE REGIE MAIESTATIS IN PROCESSU NICOLAI DROBITEL ANNO DOMINI MILLESIMO OUTNGENTESIMO SEPTIMO

       

      PREZEKA Ladislai Gazda . . . . . . .                           8

      ROKWNUK Thomc Duorcky1. . . .                            3

      VELYKA Emerici . . . . . . . . . . . . .                                         20

      PREZEKA Mathie litterati . . . . . . .                          4

      BELOWARCZ Ladislai Farkas . . . .                        9

      RAKONUK Georgii Puciych1 . . . .                          22

      RAKUNUK Stephani Humzky judicis nobilium . . 34

      RAKUNUK Thome Myksych . . . . .                         9

      PR^ZEKA domine Dorka . . . . . . . .                          11

      RAKUNUK plebanl . . . . . . . . . . . . .                         2

      DULEPZKA magistri Francisci . . . .                               8

      Opidum RAKUNUK1 . . . . . . . . . . .                          45

      RAKUNUK SUPERIOR1 . . . . . . . .                          20

      Villicatus PREZEKA1 . . . . . . . . . . .                        10

      WELYKE Nicolai Palfy1 . . . . . . . . .                        2

      VRBOUCZ Stephani Bomthwa1 . . .                         5

      VRBOUCZ Nicolni Boruthwa . . . . .                                 4

      Johannis Boruthua ibidem . . . . . . . .                    4

      Georgii Boruthua  . . . . . . . . . . . . . . .                        2

      VRBOUCZ Sigismundi . . . . . . . . . .                        2

      VRBOUCZ AnthoniI Botuthwa1 . . .                        3

      ZENTH DYENES relicte ducisse1 . .                        5

      Superior provincia VRBOUCZ . . . .                        45

      VRBOUCZ Madaraz 1 . . . . . . . . . . .                        1

      VRBOUCZ domini plebani . . . . . . .                        12

      Opidum VRBOUCZ1 . . . . . . . . . . .                          65

      Prebendarii Ibidem . . . . . . . . . . . . .                           1

      DULEPZKA relicte Dauidis . . . . . .                         20

       

      Proviutcia ad Iwanych

      LUPOGLAW uterque dominl episcopi1 . .               26

      OPATHYCHYNCZ INFERIOR1 . .                           15

      OPATHYCHYNCZ SUPERIOR1 . .                          10

                                                                                      153 (1)

      1 solvit

       

      POLYANA Franciscl Keczer1 . . . . .                        11

      DONADOUCZ More1 . . . . . . . . . .                           5

      PRECHECZ Mathie1 . . . . . . . . . . .                           5

      REGOWECZ domini episcopi1 . . .                          11

      OBRES Petri Horwath1 . . . . . . . . .                           3

      WYNARCZ monialium1 . . . . . . . .                           37

      Opidum IWANYCH1 . . . . . . . . . . .                          103

      Plebani de IWANYCH1 . . . . . . . . .                          6

      Stephani Span . . . . . . . . . . . . . . . .                            9

      DWBOWCZ Ade1 . . . . . . . . . . . . .                           10

      DWBOWCZ Balthasaris1 . . . . . . . .                         3

      WUZMOUCZ Stephani Horuath1 . .                         4

      MYHALENCZ Francisci1 . . . . . . . .                         10

      LAZECZ Georgii1 . . . . . . . . . . . . .                           3

      ZERKOWCZ Borsonczy1 . . . . . . .                            2

      OKCHEWCZ Stephani prebendarii1                                   4

      BENEDICOUCZ Thome1 . . . . . . . .                          3

      JACUPELCZ Marci1 . . . . . . . . . . . .                         2

      LYPOWCZ Brodarych1 . . . . . . . . .                           1

      KLWCH Lwdwayewych1 . . . . . . . .                          2

      ZERSYNCZ Anthoni1 . . . . . . . . . . .                         4

      WERHOUCZ Vrbani1 . . . . . . . . . .                            1

      BENEDICOUCZ Chychynay1 . . . .                            8

      GAYANCZY Kosowczy1 . . . . . . . .                          2

      BENEDICOUCZ Michaelis Horuath1 . . . . .             1

      BREGCHEWCZ Stephani1 . . . . . . . . . .                   1

      Plebani OMNIUM SANCTORUM1 . . . . . . .             2

      POLYE wayuode Johannis1 . . . . . . . . .                    3

      Villicatus DRAKCHA. Procuratio1 . . . . . . .             6

      TREMECZ Georgii1 . . . . .                                        2

      SYPRAK Johannis1 . . . . . .                                       2

      GRABERYA Blasii1 . . . . . .                                     2

      (1) zbroj iznosi 427

      stranica 23

       

      MLAKA Martini predialis1 . . . . . .                           1

      GWRGEROUCZ relicte Leonardi1 . . . . . . .              4

      RAY Ttumbytas1 . . . . . . . . . . . . . . . . . .                    2

      MYKUSEWCZ Nicodemi1  . . . . . . . . .                     4

      37(2)

      BEREGI Leonardi1 . . . . . . . . . .                                 3

      NOVA VILLA sub Gemlech1 . . . . . .                        5

      Predialium In lWANYCH . . . . . . .                           75

      OBED Sancte Trinitatis1 . . . . . . . . . .                       41

      ZELCZE domini episcopi1 . . . . . . . . .                      41

      Opidum OBED1 . . . . . . . . . . . . . . . .                         51

      Plebant Sancte Trinitatis1 . . . . . . . . . .                     15

      BYENYK prepositi1. . . . . . . . . . . . . . .                     27

      Ibidem plebani1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . .                   3

      Prebendarii tbldem1 . . . . . . . . . . . . . . .                    2

       

      Piovincia Chasmensis

      ZYZSTHAN1 . . . . . . . . . . . . . . . . . .                         21

      Opldum NARTH1 . . . . . . . . . . . . . .                          27

      Plebani ibidem1 . . . . . . . . . . . . . . . .                                3

      LOWKOWCZ Stephani Bradach1 . . .                       6

      LAZEN Georgii1 . . . . . . . . . . . .                               8

      HRAZTINA Michaelis1 . . . . . . . . . . . .                     2

      GREGORCHYNCZ Johannis Tharnok1 . . . . .         5

      GRYMOUCZ Nicolai Bradanych1 . . . . . . . . .          4

      LOWKOWCZ Ladislai Bradach 1. . . . . . . . . . .       9

      Opidum ZERDAHEL domini episcopi1  . . . . . .       52

      Plebani ibidem1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .               6

      KOMOSOWCZ Petri Fekethe1 . . . . . . . . . .             4

      Plebani SANCTI STEPHANI 1 . . . . . . . . . .             6

      MAROUCHA Ladislai1 . . . . . . . . . . . . . . . .            4

      PYCHWLYNCZ Anthonii presbiteri1 . . . .              4

      THWRKOWCZ Blasii Rosecz1 . . . . . . . . . .             1

      GRYMOWCZ Paihykas1 . . . . . . . . . . . . . . .             2

      Opidum CHASMA domini episcopi' . . . . . . .          51

      ENDERCOWCZ1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .           7

      GRACHYNA dominii episcopi1 . . . . . . . . . . .          9

      ZLOBODA eipsdem1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . .          6

      CZEKNO eiusdem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .            1

      GRAMCHOUCZ domini episcopi . . . . . . . .            17

      ZWINARCZ eiusdem . . . . . . . . . . . . . . . . . .            25

      ZENTH IWAN magistri Johannis1 . . . . . . . . .         1

      ZENTH IWAN magistri Nicolai senioris 1. . . .         2

            118(3)

      ZENTH IWAN magistri Johannis junioris1 . . . . .     3

      RAKYTHNYCZA praedicatorum1 . . . . . . . . . . .      7

      ZENTH IWAN Matheus1 . . . . . . . . . . . . . . . . .         2

      ZENTH IWAN magIstrl Ladlslai1 . . . . . . . . . . .      1

      1 solvit

      stranica 24

       

      Plebani CHASMENSIS1 . . . . . . . . . . . . .                 3

      RAYKOWCZ relicte Josa1 . . . . . . . . . . .                 3

      Plebani Sancti Georgii1 . . . . . . . . . . . . . . .              3

      Stcphani Rakarych1 . . . . . . . . . . . . . . . . . .               2

      BORSOWCZ Nicolai1. . . . . . . . . . . . . . . .                7

      BORSOWCZ Petri1 . . . . . . . . . . . . . . . . .                 4

      ZTHOLNYCOUCZ Luce Horuath1 . . . . .                 4

      KWPOZOUCZ Georgii Kerhen1 . . . . . . . .              6

      Balthasaris Jwrsincz1 . . . . . . . . . . . . . . . . .              2

      ZELNA Georgi Mykulas1 . . . . . . . . . . . . .                4

      KOKOREKOWCZ Francisci1. . . . . . . . . .                1

      THWRCOUCZ relicte Sapharych1. . . . . .           3

      LWCHAN predicatorum1. . . . . . . . . . . . . .               3

      ZEBYNCZ Benedictl Sapharych1 . . . . . .                 2

      JALKOWCZ Dobmualich1 . . . . . . . . . . . . .             4

      ZENTH IWAN cantoris1 . . . . . . . . . . . . . .                4

      KWSKOUCZ Ambrosii1 . . . . . . . . . . . . . . . .            2

      ZEBYNCZ Georgii Sapharych1 . . . . . . . . . . . .        1

      ZWCHOWCZ Potencie1 . . . . . . . . . . . . . . . . .         1

      ZWCHOWCZ Martini1 . . . . . . . . . . . . . . . . .           1

      FABYANCHEWCZ Petrii1  . . . . . . . . . . . . . . .        1

      Relicte Johannis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .      2

      REPYCH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .          1

      GORYCZA magistrl Nicolat1 . . . . . . . . . . . . . .        2

      Clementis Ispani1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .      2

      Custodis Chasmensis1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .       5

      Domus hospitalis1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .       7

      Petri prebendarii1 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .        4

      Stephani prebendarii hospitalis . . . . . . . . . . . .         4

      ZENTH IWAN magistri Andree1 . . . . . . . . . .           1

      ZENTH IWAN magistri Nicolai senioris1 . . . .         2

      Magistri Mathiaez  Drobitel1 . . . . . . . . . . . . . . .     1

      Predialium in pertinentiis CHASMA . . . . . . .         45

      Opidum MONOZLO . . . . . . . . . . . . . . . . . . .           250

      ZAVAMELLEKY . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .           152

      Plebani in WERTLYN . . . . . . . . . . . . . . . . .                  2

      Prebendarii in WARALLIA . . . . . . . . . . . .              3

      Prebendarii in MONOZLO . . . . . . . . . . . . .              3

      Magistri hospitalis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .             1

      MONOZLO plebani . . . . . . . . . . . . . . . . . . .                    12

      ZLOBODA plebani in Monozlo . . . . . . . . . .           6

      Plebani Omnium Sanctorum ibidem . . . . . .             5

      Plebani in WARALLYA . . .                                     12

      Predialium in pertinentiis MONOZLO . . . . .          22

      Provincia Dombrensis

      TREMLAN Kolarych1 . . . . . . . . . . . . .                     1 

      PRASCHOWCZ Stephani1 . . . . . . . .                        2

      (2) zbroj iznosi 279

      (3) zbroj iznosi 546

       


      DER ADEL v KROATIEN u. SLAVONIEN.

      Bd.IV.43         Taf.117

       

      SAFFARICH (ŠAFARIĆ, I.)        SAFFARYTH (ŠAFARIĆ, II.)     SAFFARICH (ŠAFARIĆ, III.)

       

       

      GRBOVI PLEMENITIH ŠAFARIĆA

      U knjizi "Der Adel von Kroatien und Slavonien" /Plenstvo Hrvatske i Slavonije/, koju je dr. Ivan Bojničić objavio u Nurnbergu 1899.g., prikazana su i tri grba plemićkih obitelji Šafarića.

       

      Prvi / Šafarić I / pripadao je Ladislavu, plemićkom sucu Zagrebačke županije iz 1595.godine.

       

      Drugi / Šafarić II / snimljen je prema knjizi prijatelja, spomenaru nekadašnjih učenika liceja u Marnaros-Szigetu, u kojoj je i potpis Mihaela pl.Šafarića iz 1602.godine.

       

      Treći / Šafarić III / pripadao je Jurju Šafariću, županu Varaždinske županije 1648.godine.

       

      Boje na grbovima označene su na slijedeći način:

      vodoravne crte - plava boja

      kose crte - zelena boja

      okomite crte - crvena boja

      točkasto polje - zlatna boja


       

       

      GDJE SU ZABILJEŽENI ŠAFARIĆI  godine 1598. u banskoj Hrvatskoj

      1.)   Dobri Zdenci              / G.Stubica /

      2.)   Voljavec                    / G.Stubica /

      3.)   Domjanec                   / G.Stubica /

      4.)   Adamovec                  / Zelina /

      5.)   Zablatje                      / Koprivnica /

      6.)   Sv. Dijaneš                 / Vrbovec /

      7.)   Selno                          / Krapinske toplice /

      8.)   Repno                         / Zlatar /

       


       

       

      Hrvatski državni arhiv, "Conscriptio dicarum, Tomus I"

      Prijevod

      NASLOVNE STRANICE

       

      Popis plemića, predijalaca, armalista, kao i kmetova i gornja cjelokupnih županija Zagrebačke i Križevačke, prema odredbama zajedničkog Sabora slavne Kraljevine-Ugarske, zadnjeg u 1598. godini - prikazan na skupštini od strane pl.Jurja Mikulića od Brokunovca, poreznike Kraljevine, i Nikole Malenića, plemića, pravnika i plemićkog suca, a od nas Jurja Keglevića, podbana Kraljevine Slavonije i župana  županija Zagrebačke i Križevačke, kao i od zajednice velikaša i plemića ispravljen, te po starom običaju predan na čuvanje porezniku Kraljevine.

       

      Slobodnjaci i službenici Kraljevine sami znaju koliko ih je županija izuzela od svih podavanja, kako Njegovom Veličanstvu tako i Kraljevini, da budu slobodni i oslobođeni od daća, od starih vrenena. Stoga nisu pristali da se popišu i prebroje njihova imanja, jer za svoje službe nikakvu drugu naknadu /osim što su oslobođeni poreza/ ne primaju.

       

      Kako su im ove sloboštine javno na Saboru Kraljevine potvrđene i kako se umjesto njih nitko nije htio ove šlužbe prihvatiti, Kraljevina ih je potvrdila u njihovim sloboštinama koje treba uvijek čuvati i paziti.

       

      Dano na skupštini zajednica velikaša i plemića i drugih staleža spomenutih županija u kraljevskom gradu Zagrebu na Grčkim goricama /Grič/, na četiri dana prije Praznika Preobraženja Gospodnjeg, ljeta Njegovog, tisuću petsto devedeset i osme.

       

      Popis županija Zagrebačke i Križevačke godine

      1598.

      porezniku za županiju Zagrebačku i Križevačku

      i s p i t a n

      / potpisi/

       

      Objašnjenja uz gornji prijevod

      * Prevedeno stranicom počinje Popis poreza županija Zagrebačke i Križovačke za 1598.g.

      * "Plemici, predijalci armalisti" - razne kategorije plemstva

       

       

       

       

       

       

       

      Ovo gore su isječki kopija dokumenata na mjestima gdje se pojavljuje ime Šafarić (Saffarych)

       

      Godina 1598. u Hrvatskoj

       

      Listina iz 1598.godine, koju držite u ruci, nastala je u olovnim vremenima hrvatske povijesti - kada je moć turskih osvajača bila na samom vrhuncu.

       

      I nekoliko riječi bit će dovoljno da se to razumije. U godinama koje su slijedile Gupčevoj buni, Turci su 1576-1578.g. osvojili zaredon utvrđene hrvatske gradove Zrin, Bužim, Cazin, Kladušu, Ostrožac i Drežnik, a zatim poharali krajeve oko Petrove gore. Tvrđava Karlovac, dovršena kmetskom tlakom 1581.godine, otežala je, ali nije i spriječila, turske provale i pustošenja u dolini Kupe.

       

      Deset godina kasnije, Turci su opustošili kraj između Križevca i Ivanića, a zatim 1592.g. osvojili i Bihać. Tada je obrana Hrvatske morala napustiti Unu i povući se na Kupu. Cijela  Hrvatska sa Slavonijom svela se na "ostatak ostataka" - na županiju Varaždinsku, i dijelove Zagrebačke i Križevačke županije.

       

      Slijedeće godine, Hasan-paša je s 12.000 vojnika poduzeo opsadu Siska, ali mu je banska i Krajiška vojska nanijela težak poraz: izgubio je bitku i osam tisuća vojnika. Pogođen tim neuspjehom , turski car je najavio rat Austriji, koji će potrajati do 1606.g. Cijelu godinu 1593/94. Turci su držali Sisak u svojim rukama, pustošili Turopolje, okićki i samoborski kraj, i odvodili odatle roblje. Ono, što bi ostalo za Turcima, opljačkali su vojnici-najamnici "savezničkih" četa, koje su trebale braniti Hrvatsku od Turaka. Kajkavac iz Zagorja Podravine, Prigorja, Turopolja, i Pokuplja i danas može s dubokim razumijevanjem doživjeti to teško doba iz  Krležinih "Balada Petrice Kerempuha."

       

      Napuštajući pred Turcima svoje zemlje preko Kupe, pokrenuo se veliki val seobe Hrvata prema razmjerno sigurnijim krajevima Hrvatskom zagorju, Međimurju, Gradišću, pa čak i dalje preko Dunava na sjever. Koliko je ovamo stiglo izbjeglica, pokazuje dovoljno primjer tek jednog vlastelinstva, krapinsko-kostelsko.

       

      Zbog ugroženog opstanka Kraljevine, Hrvatski Sabor je na zasjedanju u Gradecu 1591. g. proglasio opći ustanak pred turskom opasnošću. Iz godine u godinu on je odobravao s plemićkih vlastelinstava težake i zaprege za popravak porušen utvrda i putova. Od svih daća, ta javna tlaka bila je kmetu najteža. Tu su na njegova leđa padali put i povratak, vrlo često ugrožen od Turaka, radovi oko pripreme drvene građe i onda teška rabota na gradilištu - sve o njegovom sirotinjskom zalogaju.

       

      Ali uzdržavanje vojske i ostale ratne potrebe iziskivali su sve više novaca. U samo 40 godina Hrvatska sa Slavonijom izgubila je tri četvrtine svoje poreske snage: godine 1553. imala je oko 4000 "dimova", a 1596. - jedva jednu tisuću. Da bi se novac namaknuo, uvedena je porezna reforma, koju upravo pokazuje ovaj porezni popis iz 1598.godine.

       

      Do tada se kao porezna jedinica brojao tzv. Dim / latinski: fumus / tj. zajedničko seosko domaćinstvo u kojem je živjelo više oženjene braće, što su je skupljalo oko jednog ognjišta. Svaki bračni par imao je svoju kućicu  oko tog zajedničkog, zadružnog doma. Da bi iscijedio traženi porez iz oronulih sela ratom opustošene Hrvatske, Sabor je propisao da nova porezna

      Jedinica nije više "dim", nego svaka pojedino kuća kmeta građanina.

       

      Tako je nastao "Conscriptio dicarum", popis poreza za 1598. godinu, s podrobnim spiskovima svih feudalnih podložnika: kmetova, gornjaka, građana i plemića-jednoselaca, koje do tada nisu nikad popisivali. Godinu-dvije nakon tog popisa mnogi od njih više neće biti u životu. Pokosit će ih epidemija "crne smrti", kuge, koja je harala Hrvatskom 1599. i 1600. godine. Neki

      su krajevi tada ostali bez živih, koji bi mogli sahranjivati mrtve - kako su zapisali kroničari.

       

      Iako je spomenuti tursko-austrijski rat okončan 1606.godine, turska je carevina imala još dovoljno snage da krajem tog 16. stoljeća dopre sa silnom vojskom do Beča i da glavni grad Austrije drži pod opsadom mjesecima. Tek od tog neuspjeha Turska sila u Europi počinje slabiti.

       

      Porezni spisak iz 1598.godine za razliku od kasnijih urbana, ne daje opširnije podatke o poreznim obveznicima - o veličini kmetskih selišta i obvezama /činžu/ podložnika prema feudalnim gospodarima. Ipak  se može, na temelju drugih izvora, steći neka slika i o tome.

       

      Kmetovi su u Hrvatskoj dobijali većinom tzv. kvartalna selišta, dakle četvrtine od cijelog,  koje je kasnije normirano na 15 rali oranice i okućnice, i još toliko sjenokošo. U ono doba zemlja se obrađivala vrlo primitivno. Još je naveliko bio u  upotrebi drveni plug, a seljak bi svake godine trećinu svog zemljišta. ostavljao nezasijanu - da mu se oranica odmori. Zato su mu i prinosi žitarica iznosili tek tri do šest puta toliko, koliko je  sjemena posijao. I još je morao stalno  strahovati hoće li mu ljetinu uništiti tuča ili suša, ako je prije toga ne odnese poplava ili štetočine. Zato je za seljačkim stolom glad bila česti gost i u doba mira, a o ratnim vremenima  da se ni ne govori.

       

      I kmet i građanin morali su feudalcu davati, uz činž u novcu i dio svog uroda: vina; pšenice, prosa i zobi, kao i "darove" vlastelinskoj smočnici: perad, jaja i sir.

       

      U Hrvatskoj u to doba još nisu znali za tako važne namirnice kao što su kukuruz i krumpir. Iako je Kolumbo otkrio Ameriku cijelo stoljeće prije nastanka našeg dokumenta "Conscriptio dicarum A.D.1598", još će stotine godina proći dok se kultura iz Novog Svijeta: kukuruz, krumpir i duhan / pa i budući zagorski puran/ ne prošire do naših krajeva.

       

      Najunosnija grana gospodarstva u tadašnjoj Hrvatskoj bilo je vinogradarstvo. Kad se ono počelo oporavljati od turskih provala feudalna gospoda stala su istiskivati seljaka s tog najunosnija tržišta. Da bi osigurali svoj monopol u trgovini vinom, pretvorili su kmetski činž /zakupninu/, koji se do tada plaćao novcem - u  naturalnu daću, zaveli pravo prvokupa za vlastelina, a na kraju i kmetsku tlaku. Ona je hrvatskog kmeta praktički do kraja isključila s tržišta seljačkim proizvodima i pretvorila ga u besplatnog slugu na grofovskom majuru. Kako procjenjuju povjesničari, taj povratak u kmetstvo unazadio je Hrvatsku prema Europi više, nego svi ratovi s Turcima. To je postalo sudbinom nositelja Vašeg prezimena iz 1598.godine i njegovih potomaka.

       

      Seljaku sve teže, neizdržljive prilike izazvale su još jednu pojavu: masovan bijeg kmetova od njihovih vlastelina. Zagorci su bježali preko Sutle u Štajersku ili dalje u Kranjsku, kmetu Kaptola na imanja Zrinskog i td. Opustjela zemlja sve je teže osjećala nestašicu radnih ruku. Zato i plemići u Saboru - kako svjedoče saborski zapisnici iz 1607, 1610. i 1619. godini - često raspravljaju o odbjeglim kmetovima. Žale se da im "kmetove odvlače i noću", optužuju Zrinskog što na svoju

       

      Božjakovinu prihvaća i odbjegle kmetove. U to je doba u hrvatskoj bilo toliko bjegunaca i odmetnika da je Sabor 1610.g. donio posebne zaključke radi hvatanja "zločinaca i skitnica" /čitaj: kmetova u bijegu/. Kao pojačanje družinama vlastelinskih slugu, koji su lovili ljude izvan zakona, Sabor je samo Zagrebačkoj županiji dodijelio dva handerija banskih haramija. U tu svrhu povukao ih je s turske granice.

       

      Već u ono doba može se nazrijeti zametak jedne pojave koja će se kasnije razmahati do sramotnih razmjera »lovova na vještice«. Teško praznovjerje poticalo je histeriju, koja će odvesti na mučilišta i u smrt na lomačama mnoštvo nevinih žena, tobožnjih "coprnica". Krivica im se redovno sastojala u tome, što su se bile zamjerile nekom moćniku.

       

      Tako je 1609.g. nastao saborski zaključak, prema koje može svatko uhvatiti vješticu i predati je svom zemaljskom gospodaru. Ovaj je mora "po zasluzi kazniti". Ne učini li to, Sabor mu zaprijećuje gubitkom "ius gladii" - prava na sudovanju s donošenjem smrtnih presuda.

       

      Nasuprot obilju zapisnika o istragama s opisom sadističkog mučenja okrivljenih za "copranje", kako bi se iz njih iščupala priznanja i proširio krug optužbi - poznat je samo jedan slučaj da je okrivijena pred sudom uspjela dokazati kako je terete iz osobne mržnje i osvete /konkurenti u nekoj trgovini/. Tako je Suzana Kranjčić u Krapini izbjegla lomaču. Ali samo ona, jedna jedina u dugom nizu nevinih mučenica.

       

      Od takvih se djelića može sklapati slika o Hrvatskoj ljeta Gospodnjeg 1598., kada je - prije najmanje petnaest  generacija - nastala ova listina, prvi puta s prezimenom koje Vi nosite.

       

      BIBLIOGRAFIJA

      KLAIĆ, Vjekoslav                 "Povijest Hrvata"  /Zagreb, 1975. /

      HORVAT, Rudolf                  "Povijest Hrvatske" /Zagreb,1924./

      ADAMČEK, Josip                 "Seljačka buna 1573." /Zagreb, 1968./

                                                     "Agrarni odnosi u Hrvatskoj XV-XVII st." /Zagreb, l980./

      "Povijest trgovišta i vlastelinstva Krapinc u doba feudalizma"

      / časopis KAJ, posvećen Krapini 1982./

      "Bune i otpori u Hrvatskoj 17 stoljeća",  /Varaždin, 1982./

      KOZINA ANTON                  "Krapina i okolica kroz stoljeća" / Varaždin, 1960. /

      BAYER, Mirko                      "Ugovor s đavlom". /Zagreb, 1953./

      / poglavlje o suđenjima"coprnicama" u Krapini /

      ĐALSKI, Ksaver Šandor       "Izabrana djela", /Zagreb, 1980./ knjiga 6 - članci

      "Zagorje" i "Gredice"

      GROSS, Mirjana                    "Počeci moderne Hrvatske" /Zagreb, 1985./

      BUDAK, Neven                     "Gradovi Varaždinske županijc - u Srednjem vijeku"

      /Zagreb-Koprivnica 1994./

      ŠIMUNOVIĆ, Peter               "Naša prezimena" / Zagreb, 1985./

      KRUHEK, Milani                  "Krajiške utvrde Hrvatskog kraljevstva" - / Zagreb, 1995./

      ???                                          "Sisak u obrani od Turaka 1543-1597." /

      Izbor građe - izd . MH Sisak i AH Zgb, 1993

      HORVAT, Rudolf                  "Prošlost grada Zagreba" /"A.Cesarec", Zgb. 19xx

      ADAMČEK, Josip                 "Iseljavanje Hrvata u l6.stoljeću" studija u zborniku

      "Povijest i kultura Gradiščanskih Hrvata" / "Globus",Zgb. 1995./

       

      Smatram da Vam uz ovu pošiljku dugujem još neku riječ. Čim ste pokazali zanimanje za dokumente o Vašem prezimenu, stare četiri stoljeća, sigurno Vas zanima povijest upravo Vaše obitelji, pa ste o svom rodoslovu nešto podataka već prikupili - ili to namjeravate učiniti.

       

      Nadam se da neću biti nametljiv, ako  Vam u tome ponudim svoje iskustvo. Mislim da Vas ono može samo ohrabriti i uštedjeti Vam nešto vremena i sredstava.

       

      U pristupu rodoslovu mogla bi se postaviti tri jednostavna pravila.

       

      Prvo - ako nemamo sačuvanih isprava o svojim /pra/djedovima, tj. njihova imena, mjesta i makar približne godine rođenja, ili smrti, pokušajmo saznati te podatke od najstarijih živih rođaka ili prijatelja obitelji.

       

      Drugo - dovoljni su nam i približni podaci o najstarijem poznatom pretku, da se možemo obratiti matičnom uredu općine i zatražiti izvod iz knjige rođenih, ili umrlih, za tu osobu. U ispravi koju ćete dobiti nalaze se i podaci o njenim roditeljima, na smo time zakoračili stepenicu dalje u povijest obitelji.

       

      Treće - Na području Hrvatskog zagorja matične su knjige rođenih, vjenčanih i umrlih podijeljene na čuvanje, u načelu ovako:

      1.)   matični uredi općina drže godišta od 1900.g. na dalje,

      2.)   godišta 1857-1900. čuva Povijesni arhiv u Varaždinu, a

      3.)   Hrvatski državni arhiv u Zagrebu čuva godišta starija od 1857.g.

       

      U dogovoru s tim ustanovama, svaki  interesent može u njihovim čitaonicama dobiti na uvid knjige, koje ga zanimaju. Bit će mi drago, ako Vam u tome mogu biti pri ruci.

       

      Nemojte propustiti priliku da svojim mlađima ostavite zapisana sjećanja o prošlosti svog roda, kakva nam naši stariji nisu mogli predati. Ne kaže se uzalud da čovjek živi tako dugo, dok je i uspomena na njega živa. Zbog zanimanja o obitelji, Vaši će Vas se potomci sjećati još kroz mnoge naraštaje.

       

       

       

       

      - - - - -     *     *     *     *    *     - - - - -

       

       

      X

       

      dragutin: ČE SI PRISELJENEC ali „JUGOVIĆ“ smeš biti v Deželici „HLAPEC

       

       

       

      2016-12-08

      Dragutin Safaric

      08. december 2017

      GROBIŠČA V ZASAVSKEM HRIBOVJU
      Konfiguracija ozemlja okrog Hrastnika, Trbovelj in Laškega je hribovita, z ozkimi, globokimi soteskami. Veliko je globeli in udrtin zaradi rudnikov ter mnogo opuščenih rudniških rovov. Okolica je bila primerna za pokop večjega števila trupel. Potrebno jih je bilo le pripeljati na kraj zločina, jih pomoriti ali pa kar žive zmetati v opuščene rove, kot je bilo to v primeru Barbarinega rova. Preko teh krajev je po cestah bežalo okoli 30 tisoč hrvaških civilistov z domobranskim spremstvom. Zaustavili so jih pri Košnici blizu Celja. Pri Zidanem Mostu se je predala večja kolona Nemcev, pred mostom pa se je razbežalo okoli 1.600 slovenskih domobrancev. Skozi te kraje se je vračal tudi del vrnjenih Hrvatov. Vsi ti ljudje večinoma počivajo v Zasavskem hribovju. 1. Huda jama - rudniški jašek Barbarin rov - Laško. Rudnik je bil zaprt leta 1942 po sabotaži. Postal je eno najstrašnejših grobišč v Sloveniji. V jašek so metali celo žive ljudi. Koliko ljudi je v tem rudniku in ob njem našlo smrt, ne bomo verjetno nikoli zvedeli. Po pripovedovanju še živih takratnih prebivalcev so bili prve žrtve slovenski domobranci, in to zadnjo nedeljo v maju 1945. S kamioni so jih zapeljali v kamnolom, nato pa v Barbarin rov. Bile so to skupine ljudi, ki so jih odbrali v Slovenj Gradcu, Velenju, Kranju in na postaji v Celju. To je bilo jedro slovenske domobranske vojske. Tudi teharske žrtve, ki so jih odpeljali iz taborišča podnevi, so tukaj. Istega dne so kamione preusmerili k Barbarinemu rovu. Nihče od tamkajšnjih prebivalcev ni smel iz hiše. Hrvate so pripeljali tudi peš. V množici ljudi so bili tudi ljudje v nemških uniformah. Pravijo, da naj bi bilo skupno število umorjenih okoli 12.000. 2. Grobišče v rudniku: v rovu se po 300 metrih zavije v levo. Čez nekaj deset metrov je bil dvigalni jašek, širok 4,5 x 4,5 metra in globok 72 metrov. Bil pa je še jašek za osebni prehod. Žrtve so prihajale do jaška gole. Pri jašku je morala žrtev poklekniti, po udarcu z rudarskim kladivom pa je bila z rudarskim krampom porinjena v globino teme. Grobarji - danes upokojeni rudarji - so povedali: Poslani smo bili na pokop žrtev: Po celi dolžini, ne samo v jaških, so ležala trupla moških, žena in otrok. Znosili smo jih desno od vhoda v rudnik v globeli in jih le slabo pokrili. Čez dve leti so jih izkopali nemški vojni ujetniki in jih ponoči odpeljali. Rudniški jašek pa je bil takoj po čiščenju hodnika zazidan. Društvo za ureditev zamolčanih grobov je pred vhodom v rov leta 1997 postavilo kapelico. Blagoslovili so jo 7. septembra 1997, v noči med 11. in 12. septembrom pa so jo neznani storilci onečastili.

       

      dragutin in OPOMBA:
      KOLIKO MESECEV JE DRŽAVNA KOMISIJA »LUTALA« IN ISKALA ROV Z ŽRTVAMI, ČE PA JE TUKAJ BILO KAR 9 LET PREJ TOČNO NAPISANO V KATEREM »BLIŽNJEM« ROVU SO PRVE ŽRTVE. ŠE LE PO »INTERVENCIJI« IN OBISKU SO ZAČELI ISKATI V PRAVI SMERI.
      In tokrat moje vprašanje, kdo so tisti »GOBEZDAČI«, ko pišejo na stotine objav in snemajo šminkerske reportaže in celo filme a da to ne poznajo – ne priznajo dejstva.
      Pokojni predsednik UNIČENEGA(!!!) društva g.Franc Perme, po državi in po UDBI pa noben nikjer ne omenja to zasluženo dejanje nekdanjega predsednika društva.
      Zato pa imamo danes zmedeno Društvo »HUDA JAMA«, društvo ki je prej v sramoto kot v ponos.
      To je le znak splošne revščine slovenske zavisti, nacionalne in politične kulture.
      Sram vas naj bo GOBEZDAČI !!!

       

      POZOR NA SPODNJI DEL TEKSTA OBJAVLJENEGA V KNJIGI 2000 leta:
      Vhod v rudnik Barbarin rov. Tukaj počiva v dvižnem jašku, približno 300 m od vhoda v jamo, cvet slovenskega domobranstva, odbran na prvih postankih vlakov in pripeljan v ta rudnik 31. maja 1945.

       

       

       

       Dragutin Safaric Kako in kdaj in kje je bilo že večkrat objavljeno "Pismo matere nerojenemu otroku" ter kdo ga je odkril v rudarskem rovu "Huda Jama" !?

      NEODGOVORNE BEDARIJE BREZ OPRAVIČILA

      Pretresljivo pismo, napisano v zadnji noči pred smrtjo dne 3.6.1942 svojemu še nerojenemu otroku v osmem mesecu nosečnosti.

      Sodraški komunisti brez vesti in morale so jo zadavili, češ da ni vredna "šusa", in plitvo zagrebli v bližnjem gozdu.

      "Še nekaj ur in konec bo mojega življenja. O Bog, o ti žalostna Mati, Mati moja, Ti veš, da umiram nedolžna, kakor je umiral nedolžen Tvoj Sin...
      O moj otrok, moj nežni angel, kako rada bi videla poteze tvojega obraza, drobne bisere tvojega pogleda. Nikdar ne bom videla tvojega razcvetelega nasmeha, ki bi me z njim osrečeval - o, moj otrok - moj nežni cvet!
      Nikdar ne bom videla tvojih belih ročic, nikdar jih ne boš stegnil, da mi vrneš sladki objem. Nikdar te ne bom mogla pritisniti na svoje srce, čeprav si tako blizu njega, nikdar, moj otrok! Tam nekje v objemu gozda bo najin dom, ki ga bo krasilo pomladno cvetje.
      Moja usta ti ne bodo mogla peti pesmi ob zibeli - in zibel tvoja bom jaz sama, čeprav tako mrzla in otrdela - vejevje nad nama ti bo pelo in šumelo ljubečo uspavanko. O, le mirno spi, moj otrok, saj si tako blizu mojega srca, ki te tako ljubi - vendar, čeprav te ljubi, te iz objema smrti, ki tudi tebe čaka, iztrgati ne more. Le mirno spi, saj ne slutiš, kaj se ti približuje! Z menoj boš umiral - jaz v mislih s teboj. In tedaj, ko konec bo težav in boja, bova skupaj prišla k Bogu...
      Ko sem te prvič začutila... zaznala pod srcem tvoj nemir, sem že sanjala, kako te bom prvič ponesla v Božjo bližino, da te oblije krstna voda - oblila te bo kmalu moja kri - z ljubečo krvjo lastne matere boš krščen...
      Gledala sem te, kako se Kristus pod podobo kruha prvič sklanja k tebi... Zaman! In vendar: moje telo bo kmalu daritveni ciborij... Ti, moj otrok, pa hostija v njem... Stvarnik sam bo vzel v ljubeče roke hostijo tvojega bitja in ga položil v svoje božansko Srce... Tam, moj otrok, te bom prvič zagledala, o moj nežni angel; tam bom videla tvoj obraz; tam boš ti gledal svojo mater in prvič boš zaklical k meni: "O, mama"
      Glej, moj otrok, jutro se že bliža. Prva zarja izza gora ga naznanja... za naju poslednje jutro trpljenja. Jutro bo zopet vstalo - pa brez trpljenja in solza... vstajalo pri Bogu... Le mirno spi, saj tvoja mati bdi nad tabo... Glej, rdeča zarja že naznanja, da se prebuja dan... in poslednje zvezde ugašajo v njej... Ura v stolpu že naznanja jutro... ki naju bo peljalo na poslednjo pot... Saj ne bom sama... z menoj boš ti, moj otrok... in Marija - Kakor takrat s Sinom na Kalvarijo, bo šla z nama... V poslednjih, zadnjih vzdihih stala bo pri nama... in ponesla naju bo v večno srečni dom. Nihče nama ne bo več kalil te sreče... saj bova potopljena v večnega Boga... v večni Božji mir...
      Moj otrok, le spi... Marija je pri naju... Glej... prihajajo... prihajajo
      "

      * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
      Iz knjige: "TUDI MI SMO UMRLI ZA DOMOVINO", izdano 2000. Ljubljana-Grosuplje

       

       Odgovori

       

      Franc Kovač Niso oni umrli za domovino!!!ONI SO POCRKALI ZA OKUPATORJA KER SO Z NJIM SODELOVALI!!!

      Izbriši ali skrij komentar

      Všeč mi je

       · Odgovori

       · 1 l

      Dragutin Safaric Franc Kovač normalni ljudje so normalni, ti OSEL pa se strezni, prazniki so že minili. Rdeči prasci na svobodi....

       

      Franc Kovač Dragutin Safaric jebo ti je pesek mamico!!!Šupak kolaborantski!

       

      Dragutin Safaric Bogdaj čim več migrantov v Deželico - jebal te bojo

       

      Dragutin Safaric Osli z dolgimi tiči so tvojo mamico - zato si defekten

       

      Franc Kovač Dej napiš naslov!PA da te bom obiskal!Boš pol vidu kdo bo koga jebal!!!

       

      Dragutin Safaric NEHAJ ALI PA BO SLEDILA OVADBA

       

      Franc Kovač DEJ ŽE NASLOV PIČKA TI MATERNA!!!

       

       

       

       

      20090511_Podpohorc_Bistrica.jpg

       

      20090511_Podpohorc_Zgroznja_za_sliko_Impol.jpg

       

      20090511-FB_Podpohorc_said_GROZNJE.jpg

       

       

       

       

       

       

       

      - - - - -     *     *     *     *    *     - - - - -

       

       

       

       

      BROJ DJECE

      ???

       

       

      TITOVE PORODIČNE AFERE

       

       

       

      2023-01-01

       

      Na vidjelo dolaze Titove porodične afere "Nova Hrvatska" br. 5., 9 ožujka 1980

       

      https://ecp.yusercontent.com/mail?url=https%3A%2F%2Fotporas.com%2Fwp-content%2Fuploads%2F2017%2F06%2Ftito-ubojica.jpg&t=1672532044&ymreqid=b683c675-f683-ce6a-1cd1-fc000101c200&sig=SBXmSZI22DirbFJ6tbquWQ--~D

       

      NA VIDJELO DOLAZE TITOVE PORODIČNE AFERE, naslov je iz

      “NOVA HRVATSKA”, br. 5., 9. ožujka 1980.g.

      “LJUBAVNE” AFERE OLGE KARAULA (12.g.) I TITA (29.g.)

      NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE, naslov je iz

      “NOVA HRVATSKA”, br. 5. 9. ožujka 1980.g.


      (Donosim ovdje par e-mail pisama u zadnjih par dana između mene i nekog gospodina iz Hrvatske. Sve je počelo opisom iz novine “NOVA HRVATSKA” br. 5. 9. ožujka 1980., kada su neke talijanski novinari početkom veljače te godine došli u groblje Veliko Trojstvo potražiti grob ili grobnicu brata i sestre Zlatice i Hinka Broz. Tu su pronašli Vinka Rebića koji je bio zadužen za uzdržavanje groblja. On i još jedan stari Titov prijatelj i poznanik Marko Spoljarić su upoznali talijanske novinare s mnogim nama još do sada nepoznatim stvarima između Olge Karaule i Tita. Pratite pisma po datumima i pronađite redosljed istih. Pročitajte cijeli članak iz N.H. Mile Boban, Otporaš.)“NOVA HRVATSKA” br. 5 1980., str. 10 donosi “Na vidjelo dolaze nove Titove porodične afere”.

       

      “NOVA HRVATSKA” br. 5 1980., str. 10 donosi “Na vidjelo nove Titove porodične afere”.

      Na priloženoj slici se vidi: “Napadna sličnost Titovog sina Žarka (56.g.)  (1980 manje 56 godina jest 24 godine Žarko je imao, mo. Otporaš.) i Olge Karaule (71 g.), (1980 manje 71 godinu jest 9 godina da je Olga imala, mo. Otporaš.) koja priznaje da je već u svojoj jedanaestoj godini održavala veze s Titom (on je tada imao 23 g.), ide u prilog tvrdnji, da je Žarko sin Josipa Broza i Olge karaula. “NOVA HRVATSKA” br. 5 1980., str. 10 donosi “Na vidjelo nove Titove porodične afere”.(Olge Karaula djevojačko prezime je Horvat. Pročitajte šta su talijanski novinari pronašli u veljači 1980. dok je Tito bio u bolnici u Ljubljani, mo. Otporaš.)

       

      Date: Sat, 13 Jun 2015 04:31:40 +0200
      Subject: Re: PoZDrav iz Texas-a Željki Karauli – DSCN6957.JPG
      From: zarko
      1980@gmail.com
      To: 
      froate@hotmail.com

      Dragi g. Boban,

       

      na žalost ništa ne mogu da vidim. Kada povećam sve se zamuti.

       

      ŽELJKO

       

      Dana 13. lipnja 2015. u 04:22 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

      Bog! poštovani i dragi prijatelju Željko Karaula,

      Udoljavam Vašoj želji te Vam šaljem kopiju članka iz Nove hrvatske. Ne znam  dali ćete uspjeti s povećalom odgonetnuti ovaj Nove Hrvatske opis. Ako slučajno bude nejasnoća, molim vas samo mi javite te ću to vrlo rado prepisati od slova do slova i poslati Vam.

      I mene veseli da je ta slučajnost ili tajnastvenost povezana s Vama i Vašom obitelji ili obiteljskim potomkom. Dolje donja slika je grobnica u Velikom Trojstvu kojeg je u to vrijeme, dakle kada su talijanski novinari to obilazili i slikali, uzdržavao Vinko Rebić i koji je mnoge priče ispričao, vezane uz Tita i Olgu Karaula i koji je, mišljenja sam talijanskim novinarima rekao za Olgu Karaulu gdje živi ili slično. Ta grobnica je u Velikom Trojstvu je tada – godine 1980 – još u vijek tu bila s natpisom: Ovdje počivaju u Božjem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditelji.”

      Poštovani gospodine i dragi prijatelju Željko Karaula ovo bi se trebalo do temelja obraditi i s istinom izići na ČISTAC. To toliko o ovom predmetu za sada.

      Bog! Iskreni poZDravi. Mile Boban.


      From: froate@hotmail.com
      Subject: DSCN6957.JPG
      Date: Fri, 12 Jun 2015 17:08:45 -0500
      To: froate@hotmail.com

       

       

      Na priloženoj slici se vidi: “Napadna sličnost Titovog sina Žarka (56.g.) (1980 manje 56 godina jest 24 godine Žarko je imao, mo. Otporaš.) i Olge Karaule (71 g.), (1980 manje 71 godinu jest 9 godina da je Olga imala, mo. Otporaš.) koja priznaje da je već u svojoj jedanaestoj godini održavala veze s Titom (on je tada imao 23 g.), ide u prilog tvrdnji, da je Žarko sin Josipa Broza i Olge karaula. (Olge Karaula djevojačko prezime je Horvat. Pročitajte šta su talijanski novinari pronašli u veljači 1980. dok je Tito bio u bolnici u Ljubljani, mo. Otporaš.)

       

      6/13/15

      Bog! poštovani i dragi gospodine,

      Tako me veseli i drago mi je da ste mi tako lijepo pojasnili neke nepoznate stvari. Od srca Vam hvala. A za sve ostalo, koliko istinito ili ne bilo, stvar će biti do povjesničara da kažu konačni pravorijek. Meni je osobno drago sve čitati, a vjerujem u ono što ja hoću, a često ne vjerujem ni vlastitom ćaći, kako bi se to kod nas na selu reklo.

      Vaših 16 točaka pojašnjenja mogu svakako poslužiti za daljnju razradu prijateljske, ljubavne ili intimne povezanosti između Tita i Olge Karaule. Ali svakako treba uzeti u obzir i ono drugo iz opisa Nove Hrvatske što ste Vi propustili spomenuti a to je:

      1. ime Vinka Rebića, čuvara i radnika na groblju V. Trojstva, i njegove izjave,
      2. ime Marka Spoljarića, Titova starog prijatelja koji je govorio iz prve ruke o Titi i drugim stvarima,
      3. Olginu izjavu: “Da, kao majka, ali to ne znači ništa”! što ste Vi preskočili,
      4. Olginu ulogu i njezinu brigu i njegu oko grobova brata i sestre, Zlatice i Hinka Broz. Ima toga još mnogo za reći.

      Nadam se i čvrsto vjerujem da Vam nisam podigao “tlak” što sam Vam dostavio one stvari za koje niste znali a sada znate. Nije loše pročitati i druge izvore. Ovih nekoliko e-mail pisama između nas dvojice svakako će nekima pomoći popuniti njihovu prazninu o ovoj temi.

      Iskreni pozdravi. Otporaš.

      Bog! Mile Boban.

       

      Date: Sat, 13 Jun 2015 17:25:06 +0200
      Subject: Re: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE
      From: gospodina iz Hrvatske.
      To: Mile Boban, Otporaš.

       

      Dragi g. Boban,

      hvala na prepisanom.

      U tekstu ima dosta faktografskih grešaka, talijanski novinari su bili stranci čak i poznate detalje iz Titove biografije oni pogrešno pišu. To su po svemu senzacionalističke novine onoga vremena, kakvih u Jugoslaviji tada nije bilo i takvo novinarstvo je bilo tada u Jugi nepoznato.

      1. Kako prva žena kada se Tito 1918. u Omsku oženio Pelagijom Belousovom?

      2. Novinari očito izmišljaju “da se radi o ženi o kojoj se ne smije izustiti ni jedna riječ” jer je Olga od 1952. davala u niz navrata razne intervjue o Titovom životu u Velikom Trojstvu te je i Vladimir Dedijer (Titov biograf) u Prilozima za Titovu biografiju objavio njena pisma u kojima se to isto opisuje.

      3. Tito je 1973. posjetio grob svoje djece u Velikom Trojstvu.

      4. Hinko i Žarko nisu bili blizanci – Hinko je rođen 17. 11. 1922. i umro nakon 8 dana. Žarko je rođen tek 4. 2. 1924.

      5. Ovo o bijegu kroz prozor je također netočno jer tada Žarko nije ni rođen. Broz je uhićen tek u ožujku 1925. i tjedan dana zadržan u zatvoru zbog govora na pokopu jednog komuniste.

      6. Žarko nikada nije dat Titovom bratu Martinu već je obitelj poslije Velikog Trojstva otišla u Kraljevicu (brodogradilište) gdje se Tito zaposlio, Žarko i Pelagia su kraće vrijeme bili u Zagrebu kod Titovog prijatelja Mavraka dok nije nađen smještaj za obitelj, da bi zatim otišli u Kraljevicu.

      7. Pelagija je napustija Jugoslaviju 1929. i više se nikada nije vratila. Znači nije mogla biti u Velikom Trojstvu 1935.

      8. Olga i Tito nikada nisu živjeli zajedno, već je on živio u V. Trojstvu u mlinu sa svojom suprugom Pelagijom.

      9. Dakle Olga rođ. Horvat (Olga Horvat je rođena 1909. a sa Titom je imala dvoje djece kao djevojčica od 12 godina. Dakle, po svemu sudeći tito je pedofil. Pročitajte članak iz N.H. mo, Otporaš.) oženila se 1928. za učitelja Franju Karaulu (iz Livna – selo Čelebić) te od tada se preziva Karaula. Dakle sve do 1928. ona se zapravo preziva Horvat.

      10. Nije bila učiteljica dječjeg vrtića već je bila učiteljica u osnovnoj školi za djecu do 5. razreda.

      11. Ovo oko života u Bjelovaru i udovištva je posve pogrešno. Tada ona živi već 20 godina u Bjelovaru, a udovica je već tada (1980.) 13 godina.

      12. Baka nikada nije imala toliko novaca kao umirovljenica da bi svake godine davala takav iznos grobaru.

      13. Lobor je malo mjesto u Hrvatskom zagorju dosta udaljeno od Velikog Trojstva (pogledajte na karti).

      14. Olga govori 1980. o Titu – normalno on se tada u Velikom Trojstvu tako nije zvao – već su ga zvali Joža – po Josip.

      15. Ovdje griješite o imenu Tito – nije to bila teroristička organizacija, već je Broz imao mnoštvo pseudonima i lažnih imena kao ilegalac KPJ, jedno od čestih pseudonima koji je koristio bio je Tito, koji mu je dao CK KPJ, jer je ime Tito bilo vrlo često u Hrvatskom zagorju gdje je rođen. Ovo je naknadna izmišljotina u političke svrhe kada je zbilja vladala pometnja u vezi stvarnog Brozovog identiteta.

      16. Kao što vidite Olga je novinarske tvrdnje nazvala besmislicama, što sigurno i jesu, jer bi obitelj ipak nešto znala po tom pitanju. Senzacionalističke novine željne prodaje, a što možete.

      ONO ISPOD SLIKE. Dakle Olga nije rekla o nikakvoj vezi s Titom tada, a Broz je rođen 1892. dakle on je u Trojstvu imao od 29-do 33 godine (1921-1925).

      Mislim da u konačnici tu nema istine ni materijala. Naravno, to je izašlo u novinama, to je javno dobro i može se plasirati kao još jedan detalj u moru nedokumentirane literature o Titu i njegovim ženama i ljubavnicama koji su se pojavili nakon 1990. godine. Vidi npr. samo Filip Radulović, Ljubavi Josipa Broza, 1990.

      Najbolje vam je o tom razdoblju Titovog boravka u V. Trojstvu pisala Stanislava Koprivica-Oštrić u knjizi “Tito u Bjelovaru '', 1978. jer su tu svi podaci potkrepljeni dokumentima i preslikama tih dokumenata.

      Eto toliko, pozdrav dr. sc. gospodin iz Hrvatske …….

      Dana 13. lipnja 2015. u 15:47 Otporaš je napisao/la:

       

      Bog! poštovani gosp. iz Hrvatske,

      Kako biste mogli imati cjeloviti opis iz novine “Nova Hrvatska”, prepisujem od slova do slova te Vam putem Vaše e-mail adrese dostavljam cijeli tekst. Ja ću kasnije, ako se potreba ukaže, za hrvatsko općinstvo ovo staviti na internet kako bi se i drugi Hrvati upoznali s ovim Titovim “ljubavnim pustolovinama”, tim više da ovo nije nikakova tajna, jer je već u novinama izišla u javnost prije 35 godina.

      S iskrenim izrazima poštovanja primite moje pozdrave. Otporaš.
      Bog! Mile Boban.

       

      “NOVA HRVATSKA” br. 5. 9. ožujka 1980.

       

      “NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

      “Priča o Titovoj ljubavnici, koja je rodila njegovo dijete kad je imala samo 12 godina.

      “Demitologizacija” – ta nezgrapna riječ za još nezgodniju proceduru iznošenja istine o svjetskim diktatorima, proširila se svijetom pedesetih godina. Prvi put primijenjena je kao opis iznošenja djelomične istine o Staljinu poslije njegove smrti. Čekalo se i na Maovu smrt da bi se počelo s njegovim demilogiziranjem. No, slučaj jednonogog maršala toliko je golicav da svjetsko novinstvo ne može više ni dočekati JBT-ovu kliničku smrt da bi započelo s pričama, koje su za njegova života strožije čuvane od zlata u Fort Knoxu.

      Ugodno je zato priopćiti, da se u susjednoj Italiji, čiji tisak redovito slijedi onaj beogradski, našao list koji je na svoju ruku i uz veliku opasnost pošao suprotnim stazama, još prije nego što su jugoslavenskog diktatora položili medju štafetne palice u “Muzeju 25. maja ''.

      To je “L’Occhio”, neka vrsta “revolverbata” iz ergele “Gruppo Rizzoli'', koja u Milanu izdaje i najozbiljniji talijanski dnevnik “Corriere della sera”. Cilj je bio jasan: Ono što još ne smije reći ozbiljan “Corriere”, to ipak smije, i želi, jedan “L’Occhio”, kojemu je i te kako stalo do velikih senzacija.

      “L’Occhio” je 12. veljače na preko dvije stranice objavio senzacionalnu reportažu pod naslovom “Olga, tajna Titova života”. Reporteri ovoga lista pronašli su u Bjelovaru prvu Titovu “ženu”, o kojoj se u Jugoslaviji ne smije javno izustiti ni jedna riječ. Ne samo to. Sada doznajemo da Titov sin Žarko, onaj koji se ovih dana pojavljivao na slikama uz Titovo bolesničko uzglavlje, nije dijete njegove “službeno” prve žene, Ruskinje Pelagije Denisove Bjelorusove, nego Olge Karaula, koja je Titu, uz Žarka, poklonila još dvoje djece.

      Olga Karaula, rekosmo, živi u Bjelovaru. Ima 71 godinu. U ono daleko doba kada je Titu počela radjati djecu (Zlaticu – 1921.), imala je samo 12 godina. Nikakvo čudo da se tako nešto ne smije pričati u Titovom carstvu.

      Istina o tome izletila je najprije iz usta čuvara groblja u Velikom Trojstvu, gdje se još i danas nalazi nadgrobni spomenik Titove dvije djece koja su umrla u djetinjstvu. Na pitanje talijanskih novinara da ih odvede do Titove djece, čuvar groblja, Vinko Rebić, pokazao im je spomenik, okićen svježim cvijećem, na kojem stoji natpis: “Ovdje počivaju u Božjem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditelji.”

       

      Na pitanje novinara tko je majka Zlatice i Hinka, čuvar groblja se prepao i počeo mucati: “Ne sjećam se dobro, tada sam bio malo dijete. Čuo sam samo glasine. No, mogu Vas otpratiti do svojeg starog prijatelja, (Sada ću ovdje staviti kosim slovima i pomastiti šta piše iznad slike/spomenika djeci u groblju Veliko Trojstvo, mo. Otporaš.) Godine 1974. Tito je s Jovankom obišao grob svoje djece. Tvrdilo se da je njihova majka Palegija Bjelorusova…Lijevo: Titovoj djeci podignut je nadgrobni spomenik s križem…”) koji ima 82 godine, i koji je s Titom radio u Mlinu, kad je ovaj došao u Veliko Trojstvo izmedju 1920-1925.”

      “Stari prijatelj”, Marko Spoljarić, bio je takodjer sumnjičav prema talijanskim novinarima, ali im je ipak dao dosta podataka: “Titu su se žene uvijek neobično svidjale. I ovdje u našem mjestu zavrtio je glavom nekolicini, ali se je posebno vezao za jednu, za onu, koja mu je dala troje djece: Zlaticu, Hinka i Žarka. Bila je lijepa djevojka, crnka s neobično crnim očima. Bila je nevjerojatno mlada. Ostala je odmah noseća, i 1921. rodila je malu Zlaticu, koja je umrla nakon 17 mjeseci. Pri kraju 1922. rodili su se blizanci, Hinko i Žarko. Prvi je umro osam dana nakon rodjenja, a drugi je preživio. Kad je Tito u ljetu 1923. morao bježati kroz prozor mlina da ga ne uhite, vratio se kriomice nekoliko dana kasnije i uzeo sa sobom Žarka. Kasnije sam doznao da ga je dao na čuvanje bratu Martinu, koji je radio kao željezničar u jednom mjestu na granici izmedju Austrije i Madžarske.

       

      Razgovor novinara s Olgom Karaulom

      O Titu nisam više čuo. Vidio sam ga tek 1974. kada je došao u naše selo s Jovankom i pošao (prvi put poslije 1923.) na grob svoje djece. Vidio sam Žarka jednom, prije nekih pet-šest godina. I on je došao posjetiti grob svojeg brata i sestre. Kakva je, eto, sudbina…Ja sam cijepao drva, a Tito je bacao cjepanice u parni kotao mlina…”

      Na pitanje, kako se zvala Titova žena, i je li se stvarno s njom oženio, Marko odgovara: “Ženidba ili ne, živjeli su zajedno. Nisam siguran jesu li Olga i on sklopili službeni brak. No sada je dosta. Neću da otkrivam imena. Predsjedniku nije drago da se o tome priča…Ovamo u Veliko Trojstvo došao je s ruskom ženom i otišao je 1935…”

       

      Tko je Olga? Novinari su pošli župniku. Ali se ovaj ispričao: “Oprostite, ja tada nisam bio ni rodjen, a ovdje nisu sačuvane sve matice rodjenih i krštenih. Znate, u Jugoslaviji se od 1920. koješta toga dogodilo. Po srijedi je i jedan veliki svjetski rat. Oprostite mi, oprostite…”

       

      Nije preostalo drugo, nego da se novinari opet vrate čuvaru groblja. Tu su u razgovoru s njim i njegovom ženom načuli ime Olga Karaula, Bila je učiteljica dječjeg vrtića, 1928. udala se za jednog učitelja iz Bosne…(Ovdje sam zbunjen., gosp. iz Hrvatske. Vi kažete da je Vaša baka bila djevojačkog prezimena Horvat, a u cijelom tekstu se ovdje govori o gospodjici Olgi Karauli. Želio bih, ako je ikako moguće, da mi dostavite sve što znate u svezi svih spomenutih tema u ovom tekstu. Mo. Hvala. Mile Boban, Otporaš.) Već petnaest godina živi u Bjelovaru, od prije tri godine kao udovica: “Olga se brine za grob Titove djece otkako je on pobjegao iz Velikog trojstva 1923”, nastavio je čuvar Vinko Rebić. “Dolazi na grob svake sedmice i svake mi godine daje 10.000 dinara da bi grob čuvao u redu.”

       

      Tajna je otkrivena. Kada su se novinari suočili s Olgom u Bjelovaru, ispočetka je bila razgovorljiva, jer nije znala koliko su istine načuli. Pohvalila se je da je u mladosti bila vrlo lijepa, pokazala im je čak jednu fotografiju kad je imala 14 godina, i to uz riječi: “Tita sam upoznala pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu, gdje sam se rodila (Vi mi pišete da je Vaša baka rođena u Hrvatskom Zagorju. Ja ne znam koliko je udaljeno mjesto LOBOR gdje se je Vaša baka rodila od Velikog Trojstva, pa bih vas zamolio da mi malo pojasnite i tu udaljenost. Mo. Hvala. Mile. Boban, Otporaš.) Tada sam imala tek 11 godina, ali sam već bila prava djevojka, s crnom dugom kosom kao što možete vidjeti i na ovoj fotografiji…Tito me je odmah fascinirao…” (Sada se postavlja jedno pitanje: kada i koje godine je Tito dobio konspirativno ime Tito. Negdje sam čitao, ne sjećam se više gdje, da je on to konspirativno ime dobio u Moskvi, direktno od Staljina, a inicijali su značili: “T”ajna, “I”nternacionalna, “T”eroristička, “O”rganizacija. Olga Karaula ovdje govori: “…pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu…”. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

       

      Kad su ju pitali je li ona prva Titova, tajna žena, Olga je odgovorila: “Tko Vam je to rekao? To su laži…”

      – Je li onda Pelagija majka one djece?

      – “Ne mogu Vam ništa reći. Kakve su to priče?”

       

      To je priča jedne žene koja se od 1923. brine za grob dvoje djece za koju kaže da nisu njezina! (Nadati se je da će doći vrijeme, i to ubrzo, kada će se iz povijesnih pobuda pokrenuti jedna ozbiljna DNA analiza povezanosti ove djece u pitanju sa osobom više poznat imenom Tito nego svojim pravim obiteljskim imenom. Mo. Mile.)

       

      – “To što govorite nema smisla. Ja sam voljela onu djecu…”

      – Kao majka?

      – “Da, kao majka. Ali to ne znači ništa!”

      – Budite iskrena. Jeste li bila samo Titiva ljubavnica ili i njegova žena? Kada ste ostala noseća, imali ste samo nešto više od 11 godina pa je u selu pukao škandal. Zato je Tito htio da se Vaša udaja za njega poništi. S time je na neki način zanijekao i Vas…

       

      “To što pričate, potpuna je besmislica. (Ali ovdje Olga Karaula nije rekla da je “to potpuna laž”. Olga je koristila blažu riječ “besmislica” a nama svima ostavilo je za nagađati sve ostalo i tražiti istinu…Mo. Mile Boban. Otporaš.) Predsjednik i ja se dopisujemo. Poslala sam mu i sada dobre želje za ozdravljenje. No, jeste li Vi pitali zagrebačku policiju za dozvolu da idete naokolo i postavljate ovakva pitanja? Znate li Vi da bez njihove dozvole ne biste se smjeli ni pojaviti u mojoj kući?…Prestanite! Napolje! Ili hoćete da pozovem policiju? Budite sigurni da ću im reći ono što radite. I onda…”

       

      I onda su se pametni novinari, nakon što su prije toga dobili čak neke fotografije Titovih pisama Olgi, autom lijepo pobjegli natrag u Italiju. Ne preko Trsta, jer su se bojali da će ih tamo Udba vjerojatno čekati, nego preko Austrije.

      I tako je “tajna” Titove prve žene, koja više nije tajna, izbila u javnost. Koliko će još sličnih tajni doći na vidjelo u procesu “demitologizacije” jednog od najvećih i najnemoralnijih tirana moderne svjetske povijesti? M.L.

       

      (Poštovani i dragi gospodine iz Hrvatske prepisao sam doslovno cijeli tekst iz Nove Hrvatske. Ovdje u tekstu piše da je članak u talijanskoj novini “LOcchio” od 12 veljače 1980. godine izišao na preko dvije stranice. Za zadovoljiti Istinu, svakako bi trebalo potražiti tu novinu i pronaći sve ono što su ti talijanski novinari tada pisali. Nadam se da ćete biti zadovoljno s ovim što Vam prilažem. Inicijali M.L. su vjerojatno prevoditelja članka sa talijanskog na hrvatski jezik, tako da ne bi netko pomislio da se ti inicijali odnose na Maksa Luburića.

      Primite moje iskrene pozdrave. Otporaš.)

       

      Bog! Mile Boban.

       

      Date: Sat, 13 Jun 2015 04:31:40 +0200
      Subject: Re: PoZDrav iz Texas-a Žarki

       

      Dragi g. Boban,

      na žalost ništa ne mogu da vidim. Kada povećam sve se zamuti.

      ŽARKO

       

      Dana 13. lipnja 2015. u 04:22 Otporaš
      Bog! poštovani i dragi prijatelju iz Hrvatske,

      Udoljavam Vašoj želji te Vam šaljem kopiju članka iz Nove hrvatske. Ne znam da li ćete uspjeti s povećalom odgonetnuti ovaj Nove Hrvatske opis. Ako slučajno bude nejasnoća, molim vas samo mi javite te ću to vrlo rado prepisati od slova do slova i poslati Vam.

      I mene veseli da je ta slučajnost ili tajanstvenost povezana s Vama i Vašom obitelji ili obiteljskim potomkom. Dolje donja slika je grobnica u Velikom Trojstvu kojeg je u to vrijeme, dakle kada su talijanski novinari to obilazili i slikali, uzdržavao Vinko Rebić i koji je mnoge priče ispričao, vezane uz Tita i Olgu Karaula i koji je, mišljenja sam talijanskim novinarima rekao za Olgu Karaulu gdje živi ili slično. Ta grobnica je u Velikom Trojstvu  tada – godine 1980 – još uvijek tu bila s natpisom: “Ovdje počivaju u Božjem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditelji.”

      Poštovani gospodine i dragi prijatelju iz Hrvatske ovaj natpis na grobnici bi trebalo do temelja obraditi i s istinom izići na ČISTAC. To toliko o ovom predmetu za sada.

      Bog! Iskreni poZDravi. Mile Boban, Otporaš.

       

       

       

       

      ROĐEN DAN

      ???

       

      SPORNI PODATCI U TITOVOJ BIOGRAFIJI

       

       


      Sporni podatci u Titovoj biografiji (Video) Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Prosinac 09, 2015in:
      U potrazi za Istinom - Komentar.

      U matičnoj knjizi rođenih (krštenih) župe Kumrovec piše da je u mjesnoj crkvi dana 7. svibnja 1892. god. kršten Josip, sin Franje i Marije Broz, rođ. Javoršek. U prošlim stoljećima bilo je uobičajeno da se zbog visoke smrtnosti djece isti ili sljedeći dan krsti novorođenče.

      Šezdesetak godina kasnije netko je neovlašteno grubim rukopisom u kumrovečkoj matici rođenih prepravio datum 7. svibnja na 25. svibnja ne vodeći računa o sljedećim datumima i rednim brojevima krštenih iz čega proizlazi da je mali Josip kršten 18 dana prije nego je rođen što bi bio jedinstven primjer u svijetu. Inače u matičnoj knjizi postoji rubrika u koju se upisuju primjedbe, ali uz datum 7. svibnja 1892. god. nema nikakve primjedbe. Može se samo pretpostaviti po čijem je nalogu izvršena takva prepravka. Kasnije se je pojavilo još sedam, i to lažnih datuma.

      Na svjedodžbi prvoga razreda kumrovečke pučke škole piše da je J. Broz rođen 7. svibnja 1892. god. što je u skladu s datumom u matičnoj knjizi. Ali već na svjedodžbi drugoga razreda piše da je rođen 1. svibnja 1892. god. jer je izblijedjela sedmica na svjedodžbi prvoga razreda nalik jedinici. Austrijske vojne vlasti u registru hrvatskih novaka za prijam u vojnu službu zapisale su uz ime J. Broza datum 25. svibnja 1893. god. Policijska uprava u Zagrebu u svojoj evidenciji uz njegovo ime imala je zapisan datum 12. ožujka 1892. god.

      Godine 1927., kad je J. Broz imao 35 godina, jugoslavenska policija je uz njegovo ime zapisala da je rođen 10. lipnja 1892. god. U policijskoj evidenciji Dunavske banovine zapisan je podatak da je J. Broz rođen 6. veljače 1892. god. U jednom dokumentu iz 1943. god. piše da je rođen 6. ožujka 1892. god. Šest datuma rođenja (6. veljače, 6. ožujka, 12. ožujka, 1. svibnja, 7. svibnja i 10. lipnja) u 1892. god. i po jedan u 1890. (25. svibnja) i 1893. godini (25. svibnja).

      Da čovjek ne povjeruje, jedna osoba, a toliko različitih datuma rođenja. Ili su pak u pitanju dvije osobe? Kao godina rođenja navodi se šest puta 1892., dva puta 1893. i jednom 1890. J. Broz u biografiji koju je u Moskvi napisao na ruskom jeziku nije naveo datum rođenja, samo godinu 1892., ali je zadnju brojku 2 vlastoručno preinačio u 3, dakle ne 1892. nego 1893. U američkoj enciklopediji, kojoj je sam J. Broz 1949. god. dao podatke, piše da je rođen 25. svibnja 1890. god. I konačno, 1952. god., kad je potpisao odobrenje da se tiska Dedijerova biografija o njem, odlučio se je za datum 25. svibnja 1892. god. koji se nalazi u svim tekstovima o njem koji su nastali u Jugoslaviji, ali i u mnogima izvan nje.

      U podatcima o sebi J. Broz je morao navoditi uobičajene podatke: tko je, gdje i kada je rođen, tko su mu roditelji, imovno stanje i vjeroispovijest roditelja, broj braće i sestara i dr. To su bili podatci na raznim formularima pa je tako registrirano njegovih šest različitih imena: Joseph, Józef, Jozef, Josif, Josip i Ivan; dva prezimena: Broz i Brozovič; osam nadimaka: Ambroz, Beker, Gašparovič, Joža, Rudi, Vajs, Valter, Lebedev (izg. Lebjedjev); tri imena njegova otca: Franz, Fran, Franjo; dva imena majke: Maria i Marija.

      J. Broz nije znao ni koliko ima braće i sestara što je više nego nevjerojatno. U matičnim knjigama Tuheljske županije navedeno je da je obitelj Franje i Marije Broz imala 15 djece, u drugim evidencijama da je imala 10 djece, vjerojatno žive. J. Broz u svojoj moskovskoj autobiografiji piše da ima četiri brata i dvije sestre, što bi zajedno s njim iznosilo sedmero djece. Kasnije je naveo da je njegova obitelj imala devetero djece. Kao rodno mjesto uglavnom je navođen Kumrovec, ali jedanput i Klanjec (Klanyetz) u Zagorju, i to u kartoteci pariške policije za 1936. god.

      I u pogledu Brozova materinskoga jezika postoje dvojbe. U literaturi je zapisano da mu je materinski jezik ruski ili njemački što dovoljno govori o proizvoljnosti takva zaključka ničim dokazanoga. Jedino se u snimljenim govorima J. Broza mogu pronaći neki jezični elementi koji potvrđuju činjenicu da njegov materinski jezik nije južnoslavenski. Ali, to nije ni približno dovoljno za valjan zaključak o tom. Ima pak nešto što bi moglo biti kakav-takav trag. Naime, kad umiruća osoba bunca, onda bunca na materinskom jeziku. J. Broz je u ljubljanskoj bolnici na kraju životnoga puta bio u komi i buncao je na jeziku koji prisutni liječnici i bolničari nisu razumjeli. Nije to bio ni ruski ni njemački jer bi te jezike prepoznali. Bio je to zapravo istočnoeuropski (galicijsko-poljski) jidiš s podosta slavenskih elemenata u gramatičkoj strukturi i leksiku.

      U literaturi se može naići na podatak da je Tito bio i poliglot, što je donekle točno. Poliglot je čovjek koji vlada sustavima više jezika na razini pisane i govorne komunikacije. Titova ovladanost jezicima može se podijeliti u tri skupine. U prvoj skupini je jedino galicijski jidiš kojim se je služio u svojoj obitelji i židovskoj zajednici koja je činila trećinu stanovništva rodnoga grada. U drugoj skupini je pet jezika: poljski, ukrajinski, njemački, ruski i tzv. srpskohrvatski. Poljskim i ukrajinskim jezikom su govorile dvije trećine stanovništva rodnoga grada. Njemački je bio službeni jezik austrijske administracije i vojske pa je u vrijeme njegove mladosti u rodnom gradu bilo stacionirano i po deset tisuća austrijskih vojnika, a pred sam rat njihov broj se je udvostručio.

      Desetak godina je boravio u Rusiji što je bilo dovoljno vremena da ovlada ruskim jezikom. Četrdesetak godina je proveo na području Jugoslavije (Zagreb, Beograd) gdje je u znatnoj mjeri ovladao sustavom tzv. srpskohrvatskoga jezika. U treću skupinu ulaze tri jezika: engleski, francuski i španjolski kojima je donekle ovladao boraveći u Londonu, Parizu i na području vlasti španjolskih revolucionara. U kolikoj mjeri je vladao sustavima jezika iz druge i treće skupine može se iščitati iz njegovih razgovora na ruskom jeziku i jednoga intervjua na engleskom.

      Ni s njegovom nacionalnom pripadnošću nije baš sve jasno. Mnogi u zemljama bivše Jugoslavije i dalje su uvjereni da je J. Broz Hrvat iz Zagorja, kako je to jedino u literaturi i pisalo. Međutim, u tekstovima nastalima vani može se naići i na to da je vladar Jugoslavije bio Židov (austrijski, mađarski, poljski, ruski…), zapravo galicijski Židov Jozef Klein iz grada Ljviva, središta ukrajinske Galicije, što je najbolje znao J. V. Staljin izjavivši 1948. god., u doba informbirovske krize, pred dvojicom svojih suradnika: Dmitrijem Georgievičem Žimerinom, sovjetskim ministrom elektrifikacije, i Aleksandrom Nikolaevičem Poskrëbyševom, tajnikom Staljinova kabineta, da mu je već dosta onoga Ukrajinca u Jugoslaviji (rus: “Мне уже надоел этот украинец в Югославии.”). (Dr. Ante Ciliga u knjigi na francuskom jeziku La Yougoslavie en Peril, Paris 1951. piše da je Tito Ukrajinski židov, mo. Otporaš.)

      I datum smrti J. Broza je obavijen tajnošću, kao i mnogo toga u njegovu životu. Početkom veljače 1980. god. primljen je u ljubljansku bolnicu gdje je podvrgnut operaciji noge zbog gangrene. S obzirom na poodmaklu životnu dob tijek liječenja je krenuo po zlu pa je dugo bio u komi, umro je između 29. travnja i 4. svibnja, službeno 4. svibnja 1980. god. u 15.05 sati zato što grobnica u Beogradu nije bila spremna za primitak pokojnika. Pokopan je u Beogradu 8. svibnja 1980. god. u prisustvu više od pola milijuna ljudi i 209 delegacija, državnih i partijskih, iz 127 država. I na kraju, postavlja se pitanje tko je sahranjen u beogradskoj Kući cvijeća: Josip Broz ili Jozef Klein. Titov lapsus Nakon pomora malo više od milijun Hrvata, Slovenaca i pripadnika drugih naroda u ljetnim mjesecima 1945. god. Tito je koncem te godine odlučio glorificirati svoju genocidnu pobjedu pa je naložio da se već od 1946. po republikama slave dani ustanka te je tako određeno da Srbija dan ustanka slavi 7. srpnja, Crna Gora – 13. srpnja, Hrvatska – 27. srpnja, Bosna i Hercegovina također 27. srpnja. S tom svrhom Tito je u srpnju 1946. god. krenuo na turneju po trima republikama.

      Nakratko se je zaustavio u Užicama gdje je pozdravio građane, potom se je uputio u Bijelo Polje gdje je održao planirani govor, zatim kraće zadržavanje u Kolašinu i na kraju Cetinje gdje je održao planirani govor 13. srpnja 1946. god. Na Cetinju je razgledao znamenitosti toga grada, a održao je i sastanak s partijskim rukovodstvom Crne Gore. Nakon Cetinja cijeli tjedan se je odmarao na moru u crnogorskom primorju do 20. srpnja kad se je obreo u Dubrovniku. I tu je održao sastanak s partijskim rukovodstvom nakon čega je razgledao dubrovačke znamenitosti, ponajprije Knežev dvor i knjižnicu Male braće. Iz Dubrovnika je 23. srpnja u 10 sati brodom doputovao u Split. U Splitu je također imao zatvoreni sastanak s partijskim rukovodstvom. Splitskomu sastanku su prisustvovali njegovi pratitelji na turneji: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Svetozar Vukmanović, a od hrvatskih partijaša tu su bili: Ivan Krajačić, Franjo Gaži, Vicko Krstulović, Pavao Krce, Anka Berus, Vice Buljan, Ante Mrduljaš i dr. U Splitu se je Tito zadržao tri dana, razgledao je znamenitosti grada, posjetio je brodogradilište i održao kraći neplanirani govor. Split je napustio 26. srpnja dopodne, uputio se je na Plitvice gdje je prenoćio. 27. srpnja u 12 sati došao je obližnju Korenicu gdje je održao planirani govor u povodu hrvatskoga dana ustanka. Iz Korenice je otišao prema Zagrebu.

      Tito je na toj turneji održao tri planirana govora: u Bijelom Polju, na Cetinju i u Korenici. Ti su govori bili podijeljeni novinarima, lektorirani i objavljeni u tadašnjim tiskovinama. Analizom tih triju objavljenih govora može se ustvrditi da ih je pisala ista osoba, najvjerojatnije Milovan Đilas, jer je izbor riječi i struktura rečenica u njima u znatnoj mjeri podudarna. Nadalje, za te govore može se ustvrditi da im je izbor riječi bogat, da su rečenice dobro strukturirane i stilizirane, što sve upućuje na fakultetski obrazovana pisca tih govora. Jezik tih govora je naravno ideologiziran, što je bilo i za očekivanje u ono poratno doba.

      Tito je u Splitu održao i jedan kraći neplanirani govor okupljenim građanima i radnicima. Govorio je o značaju svoje turneje, o postignutim uspjesima, o potrebi zajedništva, o zadatcima koji njega i njegov narod očekuju i sl. Za razliku od napisanih govora ovdje je Tito morao govoriti iz glave, birati riječi i njihova značenja, te sam strukturirati rečenice. Iako je to bio kratak govor, može se ustvrditi da je izbor riječi bio siromašan, dugi vokali su bili kraćeni, naglasci nestandardni, govornik je često zastajkivao u govoru tražeći pravu riječ. Kad je htio reći da smo mi bogati jer eto imamo i more, nije se mogao sjetiti imena toga mora pa je izustio da je to Adrijatjičjeskoje morje (rus. Адриатичєскоє морє) pokazavši rukom prema njemu. Nevjerojatno je da se nije mogao sjetiti hrvatskoga imena toga mora čovjek koji je navodno radio u brodogradilištu u Kraljevici i gledao to more svaki dan. Umjesto hrvatskoga imena izustio je rusko ime za to more. Takva pogrješka događa se osobama koje nisu u dovoljnoj mjeri ovladale nematerinskim jezikom.

       

      KOMENTERI:

      Za LUSTRACIJU POVIJESTI:

       

      “DRUG TITO” nakon polovice 1941. g. nije bio niti Josip Broz (jer je upravo tada strateski ubijen i zamijenjen sa “patkom”), niti nikakvi vanbracni sin Winstona Churchilla iz Londona, niti nikakvi zidov Joshua Ambroz iz Beca, niti je bio sin neke fiktivne poljske kneginje i madjarskog konjusara!

      To su zlonamjerne dezinformacije/ podvale/ trikovi iz europsko-globalistickih tajnih obavjestajnih sluzbi i iz ex-yu UDB-e/ KOS-a  - da se u javnosti stvaraju kakofonija, konfuzije i nevjerice, te da se tako fokus paznje, odnosno glavnostrujaski narativ u javnosti skrene sa bitne i stvarne ISTINE. “Bacanje pijeska ljudima u oci”.

       

      ISTINA je da su, nakon sto su iz geo-stratesko-politickih razloga likvidirali Hrvata originalnog Josipa Broza (koji je kao i Andrija Hebrang stariji bio naklonjen hrvatskom narodu) sredinom 1941. g., onda ti “globalni faraoni” u tom vremenu “uvalili i namontirali” njihovog izuzetno lojalnog marionetu-agenta masona Bernarda von Habsburga da postane njihov pouzdani masonsko-komunisticki “komandant-porucnik” za podrucje i narode te njihove umjetne masonske tvorevine tzv. “yugoslavije”, a koji se u javnosti lazno predstavljao kao “Josip Broz tito”.

       

      Bernard von Habsburg je vanbracni sin fieldmarsala (pohotnog) Augusta von Habsburga i jedne sluskinje Poljakinje (koja je radila na von Habsburgovom dvoru u Austriji). Bernard von Habsburg je u djetinjstvu i mladosti pohadjao privatne fine skole u Becu gdje je, medju ostalim, stekao znanja o stranim jezicima i naucio lijepo svirati klavir. Sve mu je to platila i omogucila mocna familija von Habsburg. Originalni seljacic Josip Broz iz Kumrovca nije imao visoke skole, nije bio poliglot, i nije znao niti mogao svirati klavir, ali je zato bio bez kaziprsta i srednjeg prsta na saci lijeve ruke (nesreca u bravarskoj radnji). Bernard von Habsburg, koji se lazno u javnosti predstavljao kao “Josip Broz tito” i marsal-predsjednik “yugoslavije”, nikada nije tecno govorio hrvatsko-srpskim jezikom, vec je to uvijek bio neki cudni govor sa germanskim naglaskom.  Bernard von Habsburg je kao adolescent pohadjao i zavrsio Austrijsku Vojnu Akademiju - Odjel za Inteligencijske Poslove (a to profesionalno znanje ce mu kasnije u “yugoslavenskoj karijeri”, u partnerskoj suradnji sa vrhovnom komandnom organizacijom British Military Intelligence - MI5/ MI6 - iz City of London, izvrsno doci za elegantno stvaranje yugo-komunisticke tajne sluzbe OZNA/ UDBA/ KOS). Potom je postao i mason najviseg 33 reda. Idealan masonski kadar.

      Veliki majstor mason i nadvojvoda Otto von Habsburg je pocetkom 2. Svjetskog rata isposlovao kod globalistickog KOMITETA 300 u njihovoj glavnoj masonskoj centrali u City of London da se “amenuje” masona visokog ranga; Bernarda von Habsburga za “marsala i precednika” te njihove umjetne masonske tvorevine “yugoslavije”. I tako je i bilo.

      Kada je Bernard von Habsburg (aka “Josip Broz tito”) tada u svibnju 1980. g. “otegnuo papke” u Ljubljani, onda su lazni mrtvacki sanduk, napunjen sa pijeskom, paradno prevozili “plavim vlakom” iz Ljubljane, preko Zagreba, u Beograd - da naprave, pod UDBA-skim dirigentskim rukovodjenjem, “spektakularnu kazalisnu predstavu za raju”! Na “sprovod-paradu” su globalisticki MASONI iz KOMITET-a 300 poslali i delegaciju od oko 200 velikih masona-glumaca iz tzv. “zapadnog svijeta” da jos dodatno “nasaftaju” tu masonsku “karmine-paradu za mase ljudi” u Beogradu. Da makar posto-poto pokusaju spasiti tu njihovu umjetnu masonsku tvorevinu “yugoslaviju”, koja se pocela operativno raspadati tek 1989., 1990. i 1991. g.

      Medjutim, u “kuci cveca” u Beogradu dolje u rupi stoji sanduk-corak!

      Les mrtvog Bernarda von Habsburga su u strogoj tajnosti odabrani agenti ex-yu KOS-a 1980. g. sa helikopterom prevezli iz Ljubljane u Austriju. Plus, mala opaska; Bernard von Habsburg (aka “Josip Broz tito”) je na samrtnickoj postelji u bolnici u Ljubljani u posljednjim trenucima nesvjesno buncao - brbljao na njemackom jeziku, i to beckim dijalektom. A iz medicinskih znanosti i psihijatrije je je opce poznato da ljudi na samrti pricaju materinjim jezikom.

      Sapienti sat!

       

      Tko su ti (nevidljivi) glavni igraci iz “duboke sjene” - “globalni faraoni” - koji upravljaju sa “politickim pozorisnim figurama/ pijunima”?

      Pa, to vec i ptice na granama znaju da su to sotonska KABALA i internacionalno umrezena MASONERIJA sa njihovom glavnom globalistickom masonskom centralom u City of London, te i sa njihovim masonskim pod-centralama u Parizu, Salzburgu, Washington D.C.-u, kao i danas u Bruxellesu i Davosu. Sic!

       

      Treba poznavati prave obavjestajne informacije!

       

      ISTINA CE NAS OSLOBODITI!

       

       

       

       

       

       

       

      - - - - -     *     *     *     *    *     - - - - -

       

       

      HRVAT

      SKA

       

      *     *     *    JASENOVAC   *    *    *

      -

      2020-04

       

      DERNEK U JASENOVCU NA STRATIŠTU HRVATA U ČAST i PONOS KRVNICIMA

       

      Kažu da je u hrvatskoj 85% katolika !?

      LAŽU

      Možda je 85% vjernika ili vjernika kao „katolika“ nema niti pola toga.

      Kardinale pastiru, kome si prodao te loše odgojene ovce – hrvatske katolike ?

      IZBORI

      Tko daje svoj glas za komunističke kandidate (budući kriminalci) – kakvi god to oni bili kao „katolici“.

      BLEIBURG – JAZOVKA – HUDA JAMA – KOČEVSKI ROG – GRAČANI – i još hiljade stratišta…

      GORNJI DOLIČ: Hrvatska srami se za ovo, pobijeno oko 8 hiljada uglavnom civila Hrvata prije Bleiburga – sramite te se koliki ste „katolici“ – prije lažovi i ulizice nego vjernici i još moje pitanje, dali znadete gdje je Gornji Dolič ? Samo oko osam hiljada pobijenih Hrvata a vi imate povijesne LAŽOVE.

      JASENOVAC

      Oslobađanje „Jugoslavije“ nisu to bile Titove snage, već 370 hiljada ruskih ratnika, saveznička vojska, a prije po zločincu Titu naručeno kod saveznika, bombardiranje hrvatskih gradova sve od reda.

      Kako je Šakić rekao na svome suđenju u Zagrebu, u Jasenovcu leže moji vojnici.

      Ekshumacija ? 

      Zašto bi to radili, zločinačka partija je utvrdila, rekla i tako je odlučila: 700.000 Srba.

      NDHČ – „Nezavisna Država Hrvatska Četnička“.

      Ako to još nije biti će to skoro – sve ste uništili, rasprodali, pokrali državu i ljudske duše opet ubijate.

       

      Kome nije drago što sam tu iznio, neka pogleda ove moje poveznice, pa mi se neka javi ako ima barem trunke hrabrosti oduprijet se ovoj političkoj hrvatskoj kriminalnoj vladavini.

       

      http://www.safaric-safaric.si/Jasenovac.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      Vladimir HORVAT, Igor VUKIĆ, --  Stipo PILIĆ i Blanka MATKOVIĆ -- Jasenovački logori – istraživanja

      U vrijeme šestosiječanjske diktature najveće značenje i ulogu imaju organizacije pod jugoslavenskim nazivom - Mlada Jugoslavija i Sokol Jugoslavije. 11 U to vrijeme zabranjeno je bilo kakvo spominjanje i isticanje tzv. plemenskih (odnosno nacionalnih) simbola i elemenata. Ipak, odnos prema svima nije isti. Dok se prema hrvatskim simbolima i pojmovima udara svim oblicima represije, prema onima srpskog karaktera nema nikakve prisile ili zlostavljanja te se protiv njih nastupa samo formalnosti radi. 12 Kralj i vladajući dvorski krugovi izbacuju u prvi plan simbole jugoslavenske nacije i države o čemu nam govori legalno održani zbor Jugoslavenske akcije održan 20. svibnja 1934. 13

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/03_sis/jasenovac/matkovic_pilic/2015_Matkovic_JASENOVACKI_LOGORI_ISTRAZIVANJA_Jaseno.pdf

       

       

      -

      2020-04

       

      ( dragutin: svijetu prikazivana sva bijeda komunističkih kriminalaca )

       

      KADA ĆE SE SAZNATI ISTINA O JASENOVCU?!

      Poslije stvaranja nove, Titove Jugoslavije, nakon Bleiburga i jugoslavenskih narodnih sudova, nije se moglo govoriti o Hrvatima kao političkome narodu koji bi trebao zauzeti stav prema svojoj prošlosti, nego o Hrvatima kao zatvorenicima, okrivljenicima, osuđenicima na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne. To je, naime, bio hrvatski narod od 1945. do 1950. g. kad je Titova Jugoslavija fizički uništavala ili moralno lomila hrvatsku nacionalnu i političku elitu da bi obezglavila narod i stvorila novoga socijalističkog, jugoslavenskog čovjeka...

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/03_sis/1943_riffer_grad_mrtvih/1943-2014_FOKUS_Jasenovac_RIFFER_Grad_Mrtvih.htm

       

       

      -

      2020-04

      Nezavisna Država Hrvatska

      Unabhängiger Staat Kroatien - Independent State of Croatia
      État indépendant de Croatie - Stato Indipendente di Croazia - Estado Independiente de Croacia

      Filatelija Nezavisne Države Hrvatske 1934 - 1994. I

       Briefmarkenkunde des Unabhängigen Staates Kroatien 1934 - 1994.

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/03_sis/jasenovac_1945/20210313-Vukic_Jasenovac_Jasenovacki_Popis_Zrtava_Lazan.pdf

       

       

      -

      2020-04

       

      Srbi ubili 80.000 Židova i prepisali žrtve

      Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

      Današnje pregrađe Beograda, Zemuna, bio je u vrijeme

      Nezavisne Države Hrvatske grad na njezinim teritoriju.

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_srb/Otporas_HOS_Srbi_ubili_80.000_Zidova/Otporas_HOS_Srbi_ubili_80.000_Zidova.htm

       

       

       

      -

      2020-04

       

      DA SAM IMAO HRVATSKU

      Ovaj text je bio objavljen u  «Hrvatskom slovu», 13.veljaće 1998.godine,
      a 2003.g. u knjizi autora Javor Novaka pod naslovom

      DA SAM IMAO HRVATSKU

       

       

       

       

       

          Dolaskom demokracije i priča o ljudskim pravima Šafariću se učinilo nevjerojatnim da Slovenija može tražiti članstvo u Vijeću Europe i u Europskoj Uniji prije nego otvori svoje partizanske jame i sve zločine, kojih je na stotine. Bilo mu je također nelogično da slovenska država priznaje talijansku i vrlo malobrojnu mađarsku manjinu, a ne priznaje više od sto tisuća Hrvata.
          Svaka istina kad tad iziđe na vidjelo, pa će tako ugledati svjetlo dana i istina da je u Sloveniji poubijano oko 70.000 Hrvata bez žrtava Bleiburga. Vrijeme je da slovenska vlast, prije ulaska u velehvaljenu zapadnu zajednicu naroda, postavi spomen svim mrtvima na svom tlu. To je najmanje što treba učiniti danas za one, koji su prije pola stoljeća strijeljani ili zaklani kao ranjenici, ratni zarobljenici ili civili. Tek tada ćemo moći govoriti o Sloveniji kao europskoj državi čista obraza.

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_slo/20_mb/mis_dol/2003_Novak_Da_sam_imao_Hrvatsku.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      LAVAMÜND – PARTIZANSKI MOST UŽASA

      Taj dio jezivih događaja 1945. godine ostao bi potpuno nepoznat da nije bilo dokumentarnog filma kojeg je snimio Michael Palaich, američki redatelj, unuk hrvatskih izseljenika u Americi. Snimajući britanske časnike u već poodmaklim godinama omogućio je svijetu da sazna kakva su sve užasna zlodjela bili spremni počiniti Titovi partizani u sumanutoj težnji za iztrebljenjem Hrvata i koja je bila uloga britanske vojske i politike u tome.

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_aut/1945_Gunner_Lavamund_Partizanski_Most_Uzasa.pdf

       

       

      -

      2020-04

       

      Suđenje dr. Artukoviću, Zagreb 1986.

      Video od 22 minute sa podnapisi na slovenskom jeziku

       

      https://www.facebook.com/watch/?v=883926565098273

       

       

      -

      2020-04

       

      PO TITOVIM ZAHTJEVIMA I UPUTAMA

      SAVEZNIČKI ZRAKOPLOVI

      RAZARALI HRVATSKE GRADOVE

      Josip Broz Tito je u prosincu 1943., generalu Wilsonu poslao poruku

      da bi bilo korisno ako bi „hitno izdao naredbu“ bazama u Italiji

      „da počnu s bombardiranjem ciljeva koje ćemo naznačiti“.

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/20171128_UKZ_Zracni_Napad_na_Gradove_Hrvatske.pdf

       

       

      -

      2020-04

       

      GLASNIK

      Knjiga 51: 

      PREDSJEDNIK OD KOJEG SE MNOGO OČEKUJE

      Povodom priprema programa za izbor predsjednika Republike Hrvatske 2010. godine razgovaramo s predsjednikom Hrvatskog Svjetskog Sabora, jedinstvene organizacije domovinskih i izvandomovinskih pripadnika hrvatskog naroda

      prof. Nikom Šoljakom, koordinatorom tog programa.

       

      http://www.safaric-safaric.si/hssd/stepinac/HUP_Glasnik_051_2020_Knjiga.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA – HOĆE SRBINA

      ZA GOSPODARA,

      kaže Maks Luburić, general Drinjanin

      Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

       

      http://otporas.com/tko-nece-hrvata-za-brata-hoce-srbina-za-gospodara-kaze-maks-luburic-general-drinjanin/

       

       

      -

      2020-04

       

      ČETNIČKI ZLOČINI NAD SRBIMA

      Zločinački „leteći odredi“ i zloglasne „trojke“ – s uobičajenom i ustaljenom praksom klanja žrtava, nabijanja na ražanj, spaljivanja živih ljudi u vlastitim domovima – etnički su čistili područja NDH od Hrvata i muslimana, ali su se isto tako okrutno obračunavali i sa svojim neistomišljenicima u Srbiji koje su smatrali „nacionalnim izdajnicima“, a „izdajnici“ su bili svi koji nisu bez ostatka bili „za kralja i Otadžbinu“, odnosno, za „Veliku Srbiju“.

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_srb/20170730_Kamenjar_Kresimir_cetnicki_zlocini_nad_Srbima.pdf

       

       

      -

      2020-04

       

      POGLAVNIKOVA DŽAMIJA U ZAGREBU

      1916. godine u Zagrebačkom garnizonu je postavljen vojni imam koji je povremeno obavljao i civilne poslove. Iste je godine u Zagrebu osnovana Muslimanska bogoštovna općina koja je 1917. podignuta na razinu muftijstva, kojem su bile podređene sve muslimanske općine Hrvatske. Za Zagrebačkog muftiju je postavljen Ismet ef. Muftić. U to doba je pod vodstvom vojnog imama hfz. Abdullah ef. Muhasilovića jedna dvorana u vojarni pješačke pukovnije "Zrinski" preuređena je u mesdžid. Pokrenuta je i akcija za izgradnju džamije u koju svrhu je prikupljeno oko 100.000 kruna a gradsko je poglavarstvo provizorno bilo darovalo i zemljište južno od Kazališta. Nakon završetka rata ova ideja je propala. Od ramazana 1920. godine muslimani su unajmljivali razne dvorane kao privremene mesdžide. 1935. godine su adaptirana dva stana u Tomašićevoj 12 u prvi Zagrebački mesdžid, koji je otvoren 29. studenog te godine. Tada je u matičnim knjigama Muslimanske bogoštovne općine bilo registrirano 1250 muslimana a uz sezonske radnike i studente u Zagrebu je živilo oko 3.000 muslimana. U istoj zgradi na drugom katu su se nalazili ured Muslimanske bogoštovne općine i Muftijstvo. Osim muftije Ismet ef. Muftića određenu funkciju u bogoštovnoj općini je vršio i vojni imam Halil ef. Imamović i imam Ragib ef. Muftić kao i jedan mujezin.

       

      http://www.safaric-safaric.si/ndh/ndh_dzamija/1941-1945_Poglavnikova_Dzamija.htm

       

       

      -

      2020-04

       

                                           DRAGUTIN ŠAFARIĆ     

      ISTRAŽITELJ PARTIZANSKIH ZLOČINA PO SLOVENIJI…

      (Gosp. Dragutin Šafarić je prekaljeni državotvorni Hrvat sa boravkom u Sloveniji. Govori paralelno hrvatski i slovenski. Kako je iz ranijih i mladenačkih dana počeo živjeti i raditi u Sloveniji, iz bliza i rekao bih iz prve ruke saznao je za mnoga grobišta i jame gdje su srpsko/jugoslavensko i hrvatsko antifašističke snage u svibnju i poslije 1945. godine poubijale na stotine tisuća Hrvatica i Hrvata, staraca i djece, te ih zakopali u zajedničku jamu. To je upravo to o čemu gosp. Dragutin Šafarić piše. Kliknite na njego dolje priloženi link i nastojte otvoriti svaku moguću poveznicu. Otporaš.)(Bobani)

       

      http://otporas.com/dragutin-safaric-istrazitelj-partizanskih-zlocina-po-sloveniji/

       

       

       

      -

      2020-04

       

      - Potrebno je završiti ovaj postupak u smislu rehabilitacije ljudi. Svjedoci su stari ljudi koji neće reći ništa i tko ih može privoliti da kažu jesmo mi smo bili tu. A manje - više su svjedoci pomrli, a ovi što su živi su već toliko stari da tko zna što govore - sa žaljenjem govori Račević, no kaže da se i u slučaju smrti svjedoka prije završetka postupka ne bi puno toga promijenilo. Upravo je stoga kao dokaz navedena knjiga Joška Radice „Sve naše Dakse“ jer je autor tijekom više od desetljeća istraživao ove minule događaje, te sakupio razne dokumente iz tog ratnog i poratnog vremena. Također je u knjizi objedinio izjave mnogih koji su svjedočili odvođenjima i ubojstvima.

       

      http://www.safaric-safaric.si/Dubrovnik.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/01_zag/200607_Zagreb_Zamnom_HOD_Zrtve_grobista.jpg

       

       

       

      -

      2020-04

      http://www.safaric-safaric.si/hzd/hzk_2004/2004-6_O_zrtvama_je_rijec.htm

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_slo/10_lj/zasavje/20091125_HKV_Reportaza_Rudnik_sv.Barbare_rov_u_Hudoj_jami.pdf

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/Maribor.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_slo/20_mb/maribor_2007/Maribor_2007.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_slo/20_mb/dolic_mislinja/Dolic_Mislinja.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_slo/80_nm/katas_80_Novo_Mesto.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_slo/20_mb/pohorje/20180118_UKZ_Zavadlav_Borl_Areh_zrtve.pdf

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/kalvarija/zagorje/macelj_2005/fruki/xFruki.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/15_sib/WW2_Cavka_Grada_za_Suvremenu_Povijest_Drniske_Krajine.htm

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si/katas_video/Yugo_20170929_katas_mix_45_minut.mp4

       

       

       

       

       

      -

      2020-04

      Nekada aktivni službenik UDB-e, mnogo toga mi ispovijeda, kakva je bila njihova zadaća, kakvo mrežu su koristili, kakvu tehničku opremu, kakve „tipe“ ljudi i „doušnika“ – a ti su pravi „prljavci, koliko ih je bilo zaduženih u jednoj ulici ili uličici, u većem stambenom objektu, na radnim mjestima.

      Dovoljno sam star, da ispričam, da smo čak i u običnim (da ne kažem uličnim) klubovima morali dostavljati pozivnicu nekim „klipanima“ u Savez socijalističkih klipana, da bi taj bio prisutan na našim radnim sportskim sastancima.

      U jednoj „komunističkoj“ projektantskoj firmi od oko 30 zaposleni imao sam priliku biti i u „radničkoj kontroli“ – to je ono „radnička kontrola kriminala“. Čisti idiotizam kriminalne komunističke klike.

       

      Bio sam u jednom većoj građevinskoj formi  od oko 700 radnika. Radno mjesto „interna tehnička kontrola“. Otkrivanjem manjih kriminala ili samo krađu, morali smo šutjeti. Tako sam i dobio zadatak izvršiti (naivno!!!) poslovno kontrolu sektora za polaganje keramike. Direktno ču imenovati da ne šutim. Sektor keramike Šoštanj od poznate (p.s. više godina kasnije) Vegrad Velenje. U gradiću Ormož, gradila se velika tvornica mljekare. Kada sam na radnom sastanku tehničkog direktora položio rezultate o velikoj građi keramičkim materijala, tadašnji tehnički direktor (Muharem Bolić !?) zabranio mi je daljnju kontrolu tog kriminala u tom jednom sektoru. Kada pak sam napustio to pisarno tehničkog direktora(!) odmah sam se naputio potražiti drugo zaposlenje i već dobio drugo zaposlenje.

      Tako jednom čujem uspješno poslovanje firme Vegrad, da bi samo godino kasnije bila informacija, totalno pokradena firma, blokirano i likvidirano, dugovi oko 530 milijuna eura.

      O hrvatskom brodogradilištu „Uljanik“ od 4.200 radnika na cesti ne isplati se pričati tko je za to krivac.

      Pa zna se, to su kao uvijek „ugledni politički što drugo nego kriminalci“!

      U tom istarskom „košmaru“ najveći kriminalci nalaze se u Hrvatskom Saboru i u Hrvatskoj vladi a ne samo županijama koja ih je „futrala“.

       

       

       

      -

      2020-04

      Od:

      HRVATSKI ULJUDBENI POKRET

      Uljudbeno i gospodarsko ortačko društvo

      Zagreb - Pete poljanice 7

      091-33.88.431; 01-29.23.778;

       

      Zagreb, 21. travnja 2020.

       

      Za:

      ILAN MOR

      Veleposlanik

      Veleposlanstvo Izraela u Hrvatskoj

      Ulica grada Vukovara 271

      10000 ZAGREB

       

      Predmet.

      Javni izazov za otvorenu raspravu.-

       

      Uvaženi g. Veleposlaniče,

       

      Dali ste intervju pod naslovom "Izraelski veleposlanik bez dlake na jeziku govori o propaloj kupnji borbenih aviona, porastu antisemitizma, minimiziranju ustaških zločina i smaknuću iranskoga generala Sulejmanija" na koji se spremam dolično Vam odgovoriti". Tako opet imamo priliku čuti od nekih Židova pljuvanje (blago rečeno) po Hrvatima, po Hrvatskoj prošlosti, po Hrvatskim dostignućima i ambicijama.

       

      Pitam se, kao i nizu sličnih prigoda, otkud ta mržnja?

       

      Židove volim otkad znam za sebe. Plakao sam čitajući knjigu "Jeruzaleme, Jeruzaleme". Ostao sam zbog svojih prožidovskih stajališta bez mnogih prijatelja Jugoslavena i Srba u doba izraelsko-egipatskog sukoba, a Židovi tako prema meni Hrvatu.

       

      Imate li hrabrosti javno se sa mnom suočiti u raspravi o uzrocima mržnje nekih Židova, među koje očito spadate i Vi, prema nama Hrvatima:

       

      1. Hrvatski Narod, kao cjelina, star je oko 6.500 godina. Židovski Narod pak  star je (nategnuto) oko 3.500 godina. Stariji smo od Vas punih 3.000 godina.

      2. Došli smo u svoju Obećanu zemlju na obalama Jadranskog mora i nikad ju nismo napustili. Vi ste pak iz svoje Obećane zemlje kliznuli čim je malo zagustilo.

      3. Mi ne damo ni krivo pogledati na naš Hrvatski jezik. Vi ste svoj aramejski (ili hebrejski - ne snalazim se baš u tome) odavno odbacili.

      4. Mi skrbimo o gospodarskom dijelu života svojih obitelji i svoga naroda, ali nasuprot Vas ne štujemo Zlatno tele.

      5. Nikome nismo zavidni, ne ograđujemo se zidovima, strojnicama i žicom od susjeda kao što Vi to činite.

      6. Za nas je važnija imovina Hrvata od hrvatske imovine, za razliku od Vas, koji ne ćete niti prstom mrdnuti, ako to nije u Vašem osobnom interesu.

      7. Nismo kukavice, ne djelujemo podmuklo, ne udaramo s leđa, posebno ne one slabije od sebe, što Vi rado činite. 

       

      Očekujući Vaš poziv, srdačno Vas pozdravljam želeći sve najbolje Vama, Židovskom Narodu i Državi Izrael.

       

      dr. sc. Tomislav Dragun

      opunomoćenik

      Hrvatskog uljudbenog pokreta

       

       

       

      1946

                        Mučko ubojstvo industrijalca Viktora Gutmana

                                                       Barun Viktor Gutman

       

      1946

      U zadnjem pismu koje je, navodno, Viktor Gutman iz komunističkog zatvora na Savskoj cesti poslao svojoj ženi Luizi piše:  “Bila bi moja želja da priča o mome suđenju ne prestane. Treba sabrati sve moguće dokaze da se vidi istina o ovome što je ovdje učinjeno. Ove dokaze treba razširiti u najšire moguće krugove.”

       

      Prvo pitanje koje se samo po sebi nalaže je, kako je Viktor u ćeliji na Savskoj cesti pod nosom Ozne mogao pisati ovako dug elaborat i po jednom drugom zatvoreniku poslati Luizi. Nu kada nastavimo dalje čitati ovo pismo, koje je Luiza puno godina kasnije objelodanila u Vancouveru u Kanadi, naići ćemo na broj proturiečja i podpuno nevjerojatnih tvrdnji o njegovim “progonima” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa je težko vjerovati da ih je napisao visokoobrazovan čovjek kao što je bio Viktor Gutman. Ovo o uhićenju i suđenju na komunističkom sudu je točno, ali to nije nikakva tajna.

       

      Pismo počima: “U subotu, 17. studenog 1945. u 2 sata poslie podne V. G. (Viktoru Gutmanu, nap. a.) uručena je obtužba.

      On je uhićen u nedjelju, 18. studenog u 6 sati jutro.

      U ponedjeljak je mogao sat vremena razgovarati sa svojim braniteljem.

      U utorak 20. studenog bilo je suđenje, a u sriedu 21. studenog izrečena je osuda - osuđen je na smrt strieljanjem.

      V. G. nije imao ni vremena ni mogućnosti pripremiti svoju obranu, niti pozvati svjedoke; njegov branitelj je još manje bio u poziciji da to učini, štoviše, on je bio kompletno neupoznat s čitavim procesom.

      Za taj razlog mnoge važne činjenice nisu mogle biti predočene. Stoga, V. G. je odlučio napisati ovaj prikaz kao kratak sadržaj o situaciji koja je dovela do ovoga suđenja i sve važne činjenice u svezi sa slučajem.

      V. G. Je obtužen za sliedeće:

      - Na generalnom sastanku dioničara u kolovozu 1941., V. G. je svome bivšem pomoćniku Bariću dao punomoć, predajući mu i čineći mogućim predaju ustaškoj vlasti čitave S.H. Gutman kompanije i tako pomažući okupatora.

       

      (1) On se ponudio putovati u Švicarsku i Mađarsku kako bi  za ustaške vlasti i okupatorske snage kupio      dionice firme. Kao zaposlenik firme  S.H. Gutman i Tanin d. d., on je radio protiv interesa jugoslavensoga naroda i vlade. Maksimum kazna za ove obtužbe je 10 godina zatvora. Za vrieme suđenja obtužba je proširena uključujući sliedeće:  V. G. je kao ovlašteni pomoćnik uprave firme u Belišću dao odobrenje za oružanu intervenciju protiv partizanskih snaga , kako je opisano u pismima ustaškog komesara Đajića dru Košaku s nadnevkom 15. travnja 1942. i 13. prosinca 1942. ministru Frkoviću. Na temelju zakona donesenog 15. kolovoza 1945., kazna za ovu obtužbu je smrt.

      Prije nego počnem s opisom suđenja potrebno je spomenuti jedan zanimljiv detalj:

      Jedan od najvažnijih pisanih izkaza koje je sud uzeo u obzir bilo je pismo poslano sudu od glavnoga direktora Srepflera i tajnika Vancina u ime radničkog sindikata u Belišću . Uz druge lažne izjave u pismu su bile obtužbe   na račun V. G. i zahtjevi za kazne. Poslie izricanja kazne dokazano je, bez ikakve sumnje, i mnogi ljudi su tome bili svjedoci, da radnici u Belišću uobće nisu znali za to pismo, niti ih je itko ikada išta pitao, da su bili podpuno iznenađeni obtužbama protiv V. G., da su bili šokirani osudom, da su definitivno bili protiv osude i pokušavali je anulirati. Nije li simptomatičan način na koji je suđenje vođeno, a da Strepfler, kao svjedok protiv V. G. nije pozvan na suđenje.

      V. G. udio u firmi bio je oko 8%, a 92% pripadalo je drugim dioničarima, kojih su oko polovica bili njegova rodbina. On je u firmi radio od 1921. godine i u zadnjim godinama bio je glavni upravitelj. Tijekom tih 20 godina on je pokušavao, u oporbi glavnim direktorima, staviti u pogon svoja vlastita načela, kao napr. sniženja sječe stabala i očuvati šume za budućnost, sniženja plaća šefovima uprave, izbjegavanja trošenja u privatne svrhe, ulaganje u  tehnički razvoj firme i socijalna poboljšanja radništvu….

       

      Događaji od svibnja do kolovoza 1941.

       

      (…) Na 13. svibnja 1941. u Belišće je došao komesar ustaških vlasti inženjer g. Đajić da preuzme upravu firme. Na 18. svibnja 1941. V. G. je pozvan da se prijavi kod g. Košaka, ministra financije.   (Dr. Vladimir Košak, nap. a.)

      “Ovo je bio početak borbe između njega i ustaških vlasti, koja je trajala četiri godine. Košak je odredio prisiliti V. G. da mu preda većinu dionica firme i to pokušao dobiti obećanjima i prietnjama, ali uzalud.

      Do njezina kolapsa 1945. ustaška vlast nije od V. G. dragovoljno dobila ni jednu dionicu. Međutim, oni su mu upotrebom sile oduzeli 6.200 dionica (oko 3% od completnog broja) i oko 30% od drugih dioničara.” (Koji su, kako je kasnije navela njegova žena, živjeli u Engleskoj i Americi, nap. a.).

       

      Košak je počeo bitku s obećanjima. V. G. mu je trebao prodati svoje dionice za američke dolare i Košak bi namjestio da on i njegova obitelj napuste Jugoslaviju.” (Jugoslavija tada nije postojala, nap. A.).

      “V. G. je odbio. On nije htio napustiti svoju rodnu zemlju”. (Ma je li? Čovjek koji je navodno bio u strahu od izručenja u Aushwitz nije htio otići na sigurno mjesto?).

      “Kad je Košak vidio da neće imati nikakva uspjeha on je stvar predao tajniku Bariću. On je V. G. u ministarstvu uhitio i poslao u zatvor.…”

       

      U nastavku elaborata je niz proturiečnih nebuloza; kako je njegova obitelj 1941. iztjerana iz stan, a sve vriednije stvari zaplienjene, a onda 1943. opet istjerana iz toga istoga stana, o Viktorovm putovanju u Švicarsku i Mađarsku radi kupovine dionica. Ali najzanimljivije je gdje kaže: “…Na 3. svibnja 1943. u 11 sati na večer on, njegova žena i djeca morali su u roku od pola sata napustiti stan. Noć su proveli u općini Valpovo, a iduće jutro su odvedeni u zapovjedništvo policije u Osijeku. Odatle su s grupom od 40 drugih Židova odvedeni u Aninu školu. Uskoro su saznali da je ciela grupa određena za transport u poljski concentracijski logor Auschwitz… Kasnije taj dan (pazite ovo) čitava grupa uključivši i V. G. čak je bila prisiljena platiti transport 300 dinara po osobi.” Ne znam tko je to napisao, ali siguran sam da Viktor Gutman nije bio toliko neupućen i lud da bi napisao da je Nezavisna Država Hrvatska 1943. rabila, tada nepostojeće,  jugoslavenske dinare.

       

      Kako su i oni Židovi koje je NDH svim silama pokušala zaštiti bili zahvalni može se vidjeti iz ovoga što je Viktorova supruga Luiza mnogo godina kasnije napisala u Vancouveru u Kanadi. U ovom svom osvrtu na ubojstvo svoga muža ona ne samo da žali za propasti one prve Jugoslavije, nego za to, a time i za ubojstvo njezina muža, krivi Poglavnika, NDH  i ustaše, pa spominjući njih rabi one dobro poznate krilatice komunističkih ubojica svoga muža:

       

       “Kada su njemačke i talijanske vojske u travnju 1941. okupirale Jugoslaviju”, piše Luiza, “zemlja se podpuno razpala. Marionetska vlast pod kvislingom Antom Pavelićem uzpostavljena je u Zagrebu, s jurisdikcijom nad Hrvatskom, Slavonijom i Bosnom i Hercegovinom. Ona je očito bila pro-njemačka; bila je nacinalistika hrvatska, ultra-katolička, protu-srbska, protu-pravoslavna i protu-židovska.

      Po pitanju političkih principa bila je identična s Hitlerovom Njemačkom. Glavni cilj ovoga ustaškog režima bio je uzpostaviti svoju poziciju dosta jaku da u slučaju da Niemci i Talijani pobjede (Hrvatska) ostane kao nezavisna hrvatska država. Zato su vlasti pokušale dobiti sva ekonomska dobra koja su postojala u zelji, naročito ona u vlasništvi Srba i Židova, jer je za vlasti bilo vrlo važno spriečiti da padnu u ruke Niemcima.

      (…) Od momenta kada se 1945. ustaška vlast razpala u gradu (Zagrebu) je nastala velika konfuzija i metež. Posliednje trupe su napustile a s druge strane ušli su partizani… Detektivi koji su nas čuvali odjednom su nestali. Kuće u kojima se mislilo da su se skrivali  Niemci dignute su u zrak. Očekivalo se da će u Zagreb svakog momenta stići Tito s njegovim trupama.

      Vrko dobro pamtim kako mi je Viktor rekao: “Misli na ono što su rekle obitelji partizana s kojima sam bio zatvoren: “Stvari će sada biti puno bolje, ti koji si progonjen od ustaša i koji si inženjer biti ćeš potreban za obnovu zemlje. Tu je velika budućnost!” Isto se sjećam da mi je rekao: One koji na svojim rukama nemaju krvi partizani neće progoniti…”

      “I, zato što smo bili proganjani od ustaša, nove vlasti su nam na razpolaganje dale vrlo liep stan, u kojemu je živjela neka žena koja je prije radila za Niemce, ali je zapovjeđeno da nam ona ne smije pomagati. Viktor se kao stručnjak za industriju šumarstva dao na razpolaganje Ministarstvu. (…) Na 10. ili 11. studenoga on mi je pisao u Split, gdje sam se liečila, a bio je i moj rođendan, i potvrdio da je primjen za konsaltanta u šumarstvu.”

      Može se razumjeti da je Luiza kako bi sapsila muža činila sve što bi moglo koristiti pa je i razumljivo zašto su njezine tvrednje na događaje za vrieme NDH namjerno izopačene, ali i oni od komunističke okupacije Zagreba do Viktorove smrtne osude malo su pobrkani i nejasni, pa ih je težko postaviti u pravilan kontekst.

       

      (…) “Na 20. studenoga dobila sam od Beppa ( prof. Josep “Beppo” Gattin) telegram u kojem je stajalo: “Dolazi odmah!” Nisam razumila zašto, ali sam odmah pošla. Put vlakom bio je neprestano prekidan zbog izprekidanih tračnica tako da je put uzeo dva dana. U Zagreb sam došla 22. studenoga. Na kolodvoru me nitko nije dočekao pa sam se čudila gdje je Viktor. Uzela sam svoj kovčeg i pješice došla u stan, koji nije bio tako daleko od kolodvora. Žena koja je s nama živjela upitale me zašto sam došla sama kad su profesor (Beppo Gatin) i Franzi (njezin i Viktorov sin) otišli pred mene na kolodvor. Kad sam ju upitala, “zašto profesor, zašto ne moj muž, gdje je on?”, ona je počela plakati i upitala, “niste li vidjeli novine? Barun Gutman je osuđen na smrt.”  Prije nego sam mogla išta reći vratili su se Beppo i Franzi, koji su me nekako mimoišli na kolodvoru, i Beppo mi je rekao da će mi sve izpričati.

      Odmah sam počela s pripremama za apel i kontaktirati svjedoke koji bi mogli potvrditi da smo mi bili proganjani od ustaških vlasti i da nismo s njima surađivali. Jedan od ovih svjedoka bio je predsjednik Visokog suda dr. Rukavina, čiji su sinovi bili partizani. On i njegova žena za to od ustaša bili zatvoreni.” ( Zatvoreni a ne ubijeni kao što su Titini “narodni heroji” postupali s roditeljima hrvatskih vojnika koji su im došli u ruke, nap. a.).

       

      “Skupili smo oko 20 pisama; moja je kćer otišla u Belišće doniela peticiju koju su podpisali mnogi radnici firme. Rukavina je poslao apel višem sudu na ruke vrlo uglednog i pravdi naklonjenog sudca. Kasnije mi je rekao, i to je potvrdio dr. Đorđević, Viktorov branitelj, da se sva dokumentacija nekoliko dana kasnije našla na stolu jednog ambicioznog i neprincipijelnog sudca. Ovaj je, bez da je i pogledao u spise, pri koncu siječnja 1946. potvrdio osudu. Sve što je poslie toga ostalo bio je apel Titi za milost.

      Otišla sam u Beograd i uzprkos velikim potežkoćama uspjela razgovarati s puno visokih dužnostnika Savezne vlade. Kad je savezni tužitelj vidio moju peticiju rekao mi je da je ovaj slučaj sličan aferi Dreyfus i da ne trebam biti zabrinuta; on će osobno moliti za reviziju osude.

      Tajnik ureda predsjednika Jugoslavije ( dr. Ivan Ribar, nap. a.) rekao mi je 16. veljače: “Vi ne biste trebala biti tako nervozna, predsjednik (Tito) još nije vidio dokumentaciju i nijedna smrtna osuda ne može biti izvršena bez njegova podpisa.

      Ovo su samo neki od prinjera koji su mi davali nadu i mislila sam se vratiti u Zagreb.

      Isti dan u 1 poslie podne telefonirao me je Beppo i rekao: “Dru. Đorđeviću je javljeno da će osuda biti izvršena sutra u nedjelju 17. veljače”.  Bio je vikend, Tito je bio na Brijunima, svi uredi su bili zatvoreni.

       

      U podne 16. veljače 1946. Viktoru je rečeno da još 24 sata života. On je pitao da vidi Beppa i djecu. Nely (kćer) je zadnju noć provela s njim i ćeliji.

      Ja sam se to poslie podne vratila u Zagreb kako bih ujutro mogla biti s njim. Ali u nedjelju u 5 sati ujutro on je odveden i nitko nije znao kuda su ga odveli.

       

      Kasnije je u zatvoru prodan njegov zimski kaput na kojemu je na lievoj strani odtraga u visini plećke bila rupa puščanog zrna. U ponedjeljak sam otišla u Ministarstvo unutarnjih poslova pitati da mi daju njegovo tielo da ga pokopama. Odgovor je bio: “Nemoj da pitaš previše pitanja, ili ćeš završit kao i on!”

      (Ministar unutarnjih poslova tada je bio notorni komunistički ubojica Ivan “Stevo” Krajačić, nap. a.)

       

      Dali su mi olovku i Goethe-ovu “Lebensweisheiten” (Mudrost života) knjigu koju je on imao kod sebe. Njegov sat su zadržali jer je u osudu (kao i u svim njihovim osudama, nap. a.) uključena i kofiskacija čitave imovine.

      To je sve što znam o njegovoj smrti; svi su tragovi izbrisani.

       

      Mnogo mjeseci kasnije kad sam bila u zatvoru zbog pokušaja bijega iz Jugoslavije pozvana sam pred iztražnog sudca. On me je ukorio što sam 18. veljače 1946. pisala mojoj majci u Kanadu da je moj muž osuđen na smrt iako je bio nevin. Pitao je kako ja to mogu opravdati da sam mogla nekome u inozemstvu napisati da je on bio nevin? Upitala sam sudca, što je Viktor učinio, jer do dan danas ne znam zašto je bio osuđen. On se na svome sjedalu nagnuo natrag, neko vrieme me gledao, a onda rekao: “U našem društvu nema mjesta za takvu vrstu ljudi. Mi takve ne trebamo!”

       

      U nastavku, profesorica Gutmanove djece i prijateljica Luize Gutman i Beppa Gatin, Ruža Bjurin, piše da je Gutman u NDH imao status državnog povjerenika.

       

      Za Dom Spremni!

       

      Zvonimir R. Došen         

       

       

       

       

       

       

       

      https://www.youtube.com/watch?v=kWfSMOdcQsE

      http://www.safaric-safaric.si/zlocinci/sodom/Uzbuna-Zabraeni-ruski-film-SODOM-Uzbuna-Zabranjeni-ruski-film-SODOM-360p.mp4

       

       

       

      -

      2020-04

       

      http://www.safaric-safaric.si

       

       

      http://safaric-safaric.si/Google_Maps_dragutin.htm

       

       

       

       

       

       

       


       

       

       

      Pravo na Život

      '𝙋𝙤𝙨𝙡𝙟𝙚𝙙𝙣𝙟𝙞 𝙃𝙧𝙫𝙖𝙩' - 𝙠𝙧𝙖𝙩𝙠𝙖 𝙥𝙧𝙞𝙘̌𝙖 𝙞𝙯 2007. 𝙜𝙤𝙙𝙞𝙣𝙚

      Godina je Gospodnja 2206.

      Jozo Boduljak, 97-godišnji starac iz malog mjestašca Ježević, u Dalmatinskoj zagori, kraj Vrlike, bio je posljednji živući Hrvat, na ovim prostorima!

      No, nije on to znao. Kao i njegov otac i djed, i on je živio pomalo čudnim životom za današnje vrijeme. Po cijele dane, provodio je u prirodi, po šumovitim obrancima planine Dinare i skupljao ljekovite trave, dok je u blizini svoje kamene kuće, imao je dvadeset košnica s pčelama. Televizor i ostala eloktronička čuda, prestao je upotrebljavati, još prije 25 godina, kada mu se, teško oboljela, supruga Mara, preselila u vječnost.

      Sinova nije imao, pa je tako živio sam na neveliku imanju. Njegove tri kćeri, Ljubica, Ruža i Neda su sada već bake, po godinama, ali ne žive u Hrvatskoj, jer Ružica se udala za Talijana, Neda za Nijemca, a Ljubica je od Boga pozvana, otišla živjeti u samostan, negdje u Portugalu.

      Ruža i Neda hrvatskog muža nisu mogle pronaći, jer Hrvata u Hrvatskoj, tada, skoro da i nije ni bilo!? A danas ih, osim Joze, više i nema!

      Jer, hrvatski je narod izumro, nestao s lica zemlje! Kako to strašno zvuči!

      Sva sela su već desetljećima opustošena, nema gotovo nikoga. Samo su stare zidine i poneka napola osušena voćka govorile o tome da je tu nekada bilo života.

      A gradovi su još živjeli. Bili su napučeni strancima koji su ovdje pristigli iz svih krajeva svijeta. No, ponajviše je bilo onih iz susjednih zemalja.

      Sva upotrebljiva, nekad hrvatska imovina, bila je sada njihova. Turizam je na obali trajao neprekidno, i ljeti i zimi, jer takve ljepote, još uvijek, nadaleko nema.

      Hrvatska rudna bogatstva iscrpljivala su se do maksimuma. Iako je «Lijepa naša» još uvijek bila lijepa, stotine autoputova kojim je bila išarana uzduž i poprijeko prijetili su njezinu uništenju i devastaciji. Divlje životinje su također nestale bez traga, a nije bilo ni domaćih, osim onih koje su se uzgajale za potrebe industrije.

      «Ujedinjena vojska zapada», stvorila je ovdje na desetke vojnih baza koje su vrvjele od neobuzdane mladeži, svih boja kože.

      Granice, ove nekad vrlo lijepe i ponosne državice, skoro da i nisu postojale. Otkako je prije dva stoljeća primljena u članstvo «ujedinjenih evropskih zemalja» , otad su i granice prestale postojati. Tu je dolazio tko je i kada htio, kupovao zemljišta i zgrade, pa i cijela naselja. Hrvatski otoci i obala su bili poseban mamac za strance. Za samo jedno desetljeće, sve je već bilo razdijeljeno! Hrvati su sve prodavali, ali ne zbog toga da bi se obogatili, već zato što to nisu imali komu ostaviti. Jer, djece nisu imali...

      A «istočnjaci» s kraja svijeta, s «čoporima» djece i šatorom pod rukom, brzo su se snašli u «obećanoj zemlji hrvatskoj».

      Jozo Boduljak, da se vratimo opet njemu, posljednji živući Hrvat, sjedio je danas, u ovo toplo kasnolipanjsko jutro, pred svojim skromnim domom, u hladu smokve i promatrao visoke vrhove Dinare.

      Pio je čaj s medom i razmišljao o tome, kako samoća u starosti nije nimalo ugodna. Navrati tu, doduše, poneki stranac, raspitujući se za njegovo ljekovito bilje, ali Jozo nije znao engleski, tek nešto njemački, tako da je jedva uspjevao razumijeti potrebe stranaca.

      Hrvatski jezik, u Hrvatskoj, nitko nije govorio, a moglo ga se naći samo još na nadgrobnim spomenicima. Knjige više nitko nije ni čitao, a ljudi su umjesto knjiga, pod rukom znali nositi, jedino, malena prijenosna računala....

      A svećenici? Zar, oni kroz tisućljeće nisu bili najvjerniji promicatelj nacionalne baštine, poglavito hrvatskog jezika i....

      Nije bilo svećenika! I crkve su, gotovo sve, bile odavna zatvorene ili pretvorene u muzeje, mjesta gdje su stranci djeci govorili kako su se ovdje nekadašnji «Croati» molili svom Bogu, nedjeljom....

      A ako bi dijete pitalo gdje su sada ti «Croati»...tate, stranci, bi, s podsmjehom, odgovarale: «Pa, kod Boga, svoga!»

      Ipak, bili bi u krivu, jer Jozo Boduljak, sin Ivana i Nade rođ. Pripužić

      , još je udisao sveti hrvatski zrak!

      Sjedio je u hladu smokve, kako rekoh, pio čaj s medom i čitao džepni kalendar. «Da, da, daaa... «– povlađivao je Jozo samom sebi na «starom» hrvatskom jeziku. «Danas je, Dan hrvatske državnosti, 25. lipanj, 2206.!»

      Naravno, da se nije slavio taj dan, niti ga je imao tko slaviti, međutim Jozi je to bilo itekako važno! Njegov šukundjed Stipan, je 1991. godine poginuo u Kijevu, u uniformi Zbora hrvatske narodne garde, braneći svoju obitelj i domovinu od «bizantskih» osvajača!

      Stipanova obitelj je tada od prvog hrvatskog predsjednika dobila i odlikovanje, Spomenicu domovinskog rata!

      Jozo, kao da se i sam toga sjetio, zaputi se sporim i tromim staračkim korakom do ulaza u kuću. Nakon par minuta, vrati se natrag pod smokvu, ali sa «komadom mjeda» u rukama. Bilo je to odlikovanje njegova šukundjeda Stipana! Jozo je bio jako ponosan na to odlikovanje koje su mu preci sačuvali, a on ga nema komu dati! Možda praunucima u Italiji i Njemačkoj? Ne, to bi oni brzo bacili u smeće...

      Drhtavim rukama, Jozo prihvati kopču na medalji i prisloni ga na lijevu strane svoje sive majice, negdje baš iznad srca... i zakvači je.

      Nekoliko puta je pogladi dlanom, kao da ni sam ne vjeruje...jer nikad do sada nije ju nosio. Ali, danas je bio poseban dan, Dan hrvatske državnosti,

      dan kada su Jozini preci proglasili, a kasnije krvlju izvojevali, svoju vlastitu državu!

      Bio je to malen, ali ponosan i hrabar narod, narod vjeran Bogu i Istini, narod koji se znao žrtvovati za svoju djecu, unuke i nova pokoljenja...bio je to narod koji je volio svoje i poštivao tuđe, narod kojeg je i Svevišnji silno uzljubio, a poslije... Što je bilo s tim narodom?

      Ni samom Jozi nije bilo posve jasno što se dogodilo s njegovim narodom.

      Njegov najbliži susjed je iz Vijetnama i uzgaja piliće, a do njega Kinez koji ima maleni pogon za izradu ukrasnih predmeta....

      U obližnjem gradiću Vrlici, puno je muslimanskog i arapskog življa.. ali Hrvata nema. U Sinju su pretežno Albanci i Romi, a u Splitu Nijemci i Talijani.. U Zagrebu Austrijanci, Nijemci, Mađari, Kinezi....U Pulu sve sami Talijani i Slovenci...I opet, nigdje nijednog Hrvata...osim Joze.

      Kako se dogodilo to uništenje, naroda koji je za sebe smatrao da je od Boga izabran?

      Jozu je sve to kroz desetljeća mučilo, ali je hrabro živio s tim, čitao Bibliju svaki dan, pod smokvom krunicu molio i sjećao se neprežaljene, pokojne supruge Mare, koja mu je na umoru rekla «Jozo, ja odo` gorika u nebo, tamoka su svi naši...a, ti izduraj kol`ko moš` tute, e, ćeri će te podikad obać`..»

      Jozi su te riječi ostale u živom sjećanju, kao da je jučer bilo, a ne prije dvadeset i pet godina... A kćeri...nisu ga «obašle» ni Nijemica Neda , ni Talijanka Ružica, već, samo jednom, najstarija, časna sestra Ljubica, koja je bila u nekom strogom redu,u Portugalu, te je mogla otići kući svakih dvadeset godina, na tjedan dana.

      I tih sedam dana su Jozi u živom sjećanju. Ljubica je jedva znala pokoju hrvatsku riječ, tako da su se tih sedam dana uglavnom smješkali jedno drugom i pokazivali rukama ono što su htjeli reći.

      Suze mu navru na oči, uvijek kad se sjeti Ljubičina pozdrava, kad je odlazila, misleći kako se više sigurno neće vidjeti: «Adijo ćaća!», rekla je, kratko.

      Jozo je i sada nadlanicom brisao oči, jer se toga ponovno sjetio.

      A onda mu u pogled padne na medalju od šukundjeda, koju je bio okačio o majicu, te pomisli: «Eh, baš sam ja neka junačina s medaljom, a plačem kao dijete...moj šukundjed, hrvatski vitez, sigurno ne bi plakao!» Reče to, značajno se nakašlje, da pročisti grlo, te usiljeno razvedri lice.

      «Iako mojih sunarodnjaka više nema, ja ću se boriti do zadnjeg daha sa ovim surovim životom..neću klonuti...kao što nije ni moj šukundjed!» - prisegnu starac držeći ruku na medalji, na srcu.

      Tri dana kasnije, njegov daljnji susjed Xi Jao Min, dovezao se džipom do njegove kuće da ga zamoli za lijek protiv upale prostate. Baš se bio spremio kako da mu rukama objasni što točno treba, kad opazi starca Jozu, gdje leži nepomično na zemlji. Kinez dotrča do tijela, nešto promrmlja na materinjem, kad vidje da je Jozo već duže mrtav, a onda se okrene i žurno pohita u auto i nestade, potom u daljini.

      U hladu stare smokve, na kamenom popločanom podu, ostao je ležati starac Jozo, posljednji Hrvat koji je ikada živio!

      Na drvenom stolu, pčele su se skupljale na ostacima čaja s medom kojeg je pokojni Jozo sam spravljao.

      Nekoliko sati kasnije, mrtvozornik Enver Hadžipašić iz Vrlike koji je došao utvrditi smrt, nemalo se iznenadi kad vidje da pokojnik u desnoj šaci, na lijevoj strani prsiju, negdje na srcu, drži čvrsto, mrtvački, komad metala, nalik na .....

      Vi to znate, dragi čitatelji, ali siroti Enver kako bi znao......i kako bi znao itko drugi koji se tada kraj njega našao ..?!

      Vi znadete, dobro, i da je Jozo umro junački, za domovinu, kao i njegov šukundjed Stipan, i znadete da je pravi Hrvat i domoljub i bogoljub.. i čovjek! Vi to znadete, al nitko tko se tada kraj njega našao, ponavljam, ne zna ništa o tome!

      I Jozo je sada «gorika ne nebu, di su svi njegovi...», od supruge Mare do šukundjeda Stjepana i dalje...

      Umro je kao posljednji Hrvat!

      Ali, vratimo se časkom, dvije stotine godina unazad, u 2006.– tu godinu i recimo «kao jedan», da je to sve bio, «samo užasno ružan san, koji ne želimo sanjati, a kamoli doživjeti, niti mi, niti naša djeca, niti itko poslije.»

      Iako.... demografski pokazatelji, neumitno i statistički surovo, upravo takve stvari predskazuju!

      Zato, sjetimo se sada naših predaka i njihove junački prolivene krvi za slobodu i život novih naraštaja, te ne dajmo da ona bude uzaludna.

      Toliko im dugujemo! Živimo, dakle, ovaj život koji nam je sa slobodom darovan i stvarajmo novi i ljepši, u miru i ljubavi....

      Ali, nemojmo nikada zaboraviti, ali baš nikada, onu krv hrvatskih mučenika, koja je bila sjeme svega što danas imamo!

      Jer, možda ćete baš Vi, ili Vaše dijete ili unuk ili praunuk.. doživjeti tu «čast», da budete Posljednji Hrvat!

      Ne dao Bog!

       

      Napisao: Ivica Gašpar

      Objavljeno 2007. godine u katoličkoj reviji "MI"