2023-12-20
KNJIGA 32
KOLEKCIJA DRINJANIN
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/zds__ndh_drinjanin/2023-00_General_Drinjanin.htm
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=6983&page=1
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5135&page=32
Tko je Maks Luburić,
General Drinjanin?
Prikaz rezultata str. 601/872
13-09-2015 16:43#621
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
83 GODINE OD
VELEBITSKOG USTANAKA (1931-2015)
Prije 83 godine u malom ličkom selu Brušane ( u noći između 6. i 7. rujna 1932.
godine), izvršena je akcija koja je dobila ime Velebitski Ustanak.
Kao uvod za opis ove akcije uzeti ću nekoliko podataka iz studije jednoga
stranog povjesničara napisane na engleskom jeziku. Ovaj rijetki nepristrani
stranac vrlo objektivno opisuje srbijansku strahovladu koja je dovela do ove
akcije i dvije godine kasnije do atentata u Marseilleu.
U svojoj studiji povjesničar Christopher Clark kaže:
“Od početka 12. stoljeća pa sve do konca 1. svj. rata Hrvati su živjeli u
političkom savezu s Mađarima.
Dinastija Trpimirovića je izumrla i Zvonimirova udovica kraljica Jelena pozvala
je svoga brata Lazsla, kralja Mađarske, koji je kasnije proglašen svetcem, da
postane kralj Hrvatske. Njegov vješti nasljednik Koloman “Ljubitelj knjige”, u
dogovoru s Hrvatima, uspostavio je 1102. godine trajnu asocijaciju između ova
dva susjedna naroda. Mađarski kraljevi, koje su Hrvati istovremeno birali za
svoje kraljeve, priznavali su Hrvatsku kao zasebno kraljevstvo i nacionalni
identitet njihove domene. Kroz čitavo vrijeme asocijacije Hrvati su zadržali
sve sloboštine; baštinjenje svoje konstitucije, tradicije, jezika i svih drugih
sloboda koje pripadaju jednom slobodnom narodu.
Tako je to manje više hodalo i poslije smrti posljednjega mađarskog kralja i
stupanja u savez s Austrijom 1527. g., - sve do konca 1. svj. rata, kad su
“pariški mirotvorci”, ne obzirući se na principe, američkoga predsjednika
Woodrowa Wilsona, (posebno na 14. točku o pravima svakog naroda na
samoodređenje) Hrvatsku, dijelove Mađarske i još neke druge teritorije strpali
u novu tvorevinu “Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Revolucionarna opozicija toj kraljevini, koja je uspostavljena tzv. Pariškom
mirovnom konferencijom u siječnju 1919. godine, nije iz početka bila
organizirana od strane nezadovoljnih nesrpskih naroda strpanih u tu heterogenu
državnu tvorevinu, nego od strane komunističke partije. Ali, komunistička
partija nije se bunila na postojanje te umjetne tvorevine, nego zato što je, po
naredbi iz sovjetske Rusije, željela preuze vlast i u noj uspostaviti
boljševičku vlast.
Ranih 20ih godina narodi ogorčeni na srpsku dominaciju još nisu bili izgubili
nadu da će unutar te konfederacije zakonitim putem i neprestanom borbom u
beogradskom parlamentu uspjeti postići nekakav prihvatljiv stupanj autonomije.
Srpski vođe poput doživotnog vođe srpske centralističke Radikalne stranke,
Nikole Pašića, bili su ne popustljivi u svojoj mašti o srbijanskoj veličini i
odbijali su svaku ideju o bilo kakvom kompromisu koji bi Srbe pomakao s
dominantne pozicije.
Komunistički pokret, kao neka vrsta glavne revolucionarne snage 20ih godina,
sastavljen većinom od Srba, nije bio protiv državnoga jedinstva ili srpskoga
unitarizma, nego protiv političkoga sustava koji je bio oprečan ideji
sovjetskog modela komunizma.
U kapitalističkim sustavima komunisti automatski okreću u obrnutom pravcu od
postojećeg poretka, ne samo u svojim ciljevima, nego i u svojim metodama, a
pogotovo u duhu.
Ali, u zemlji Srba, tradicionalno sklonih nasilju, ipak se dogodilo ono
nemoguće, da je u reakciji protiv nemilosrdnih i zlovoljnih Srba, domaći
komunistički pokret bio, barem prividno, prožet humanizmom.
Komunistički vođa prof. Sima Marković, koji nije uspio spojiti marksizam s
kršćanskim pravilima, prigrlio je indijsku filozofiju. On je navodno mrzio
svako krvoproliće. On je, slijedeći filozofiju indijskoga pjesnika
Rabindranatha Tagore, klasno ratovanje zamijenio teorijom mirne eliminacije
svake napetosti radi čega ga je gnjevni mladi beogradski slikar, zagriženi
komunist i boljševik Moše Pijade nazvao anarhistom.
Nu uza sav njegov navodni humanizam Sima Marković je ipak bio Srbin.
Kad je Jugoslavenska komunistička partija na petom zasjedanju Kominterne u Moskvi
1924. godine usvojila rezoluciju u kojoj je naglašeno ne samo da jugoslavenski
komunisti trebaju likvidirati kralja Aleksandra, nego da na temelju stavke o
“samoodređenju naroda” treba raspačati Jugoslaviju tako da Hrvatska, Slovenija
i Makedonija postanu potpuno nezavisne države, Sima Marković je jadikovao nad,
kako je rekao, “katastrofalnim posljedicama” koje će ta odredba prouzročiti nad
komunističkom partijom Jugoslavije, u velikoj većini sastavljenom od Srba.
Kako znamo, od te rezolucije nije bilo ništa, jer komunisti, i poslije nekoliko
pokušaja, nisu imali sposobnosti likvidirati Aleksandra, niti su željeli
razbiti Jugoslaviju.
To će kasnije učiniti hrvatski ustaše.” Tako piše ovaj strani povjesničar.
Nema sumnje da danas dobar dio hrvatskog pučanstva, osobito mlađi naraštaji,
kako u domovini tako i ovdje u dijaspori, ne zna puno o tome što je ustvari bio
Ustaški Revolucionarni Pokret, što mu je bio cilj i što je dovelo do njegovog
osnivanja.
Za to ima više razloga. Prvi i najvažniji razlog su dezinformacije koje već
više od 70 godina širi udružena velikosrpska i jugo-komunistička antihrvatska
propagandna mašina čiji cilj je; demonizacijom svega što je hrvatsko
obezglaviti, a potom uništiti nas Hrvate kao narod. I nisu oni jedini jer s
njima su uvijek i tvorci one prve versajske i one posljednje Jaltanske Velike
Srbije a.k.a. Jugoslavije.
Ali i dan danas, uz boljševike u Hrvatskoj, najgrlatiji i najuporniji su
velikosrpski fašisti , baš oni čiji su neopisivi zulumi bili glavni i jedini
uzrok što je došlo do osnutka ovoga pokreta.
Neopisive torture, pljačke, progoni, umorstva, sustavne likvidacije nedužnog
pučanstva i divljačka bestijalnost primitivnog okupatora i njegovih pijuna u
Hrvatskoj jedini su razlog za koji je osnovan Ustaški pokret.
Ovaj pokret nije slijedio doktrinu bilo čije ideologije ni bilo kojega “izma”,
on je bio upaljač općenarodnog revolta protiv divljačke tiranije koja je čitav
hrvatski narod bila dovela u bezizlazno stanje, očaj i mrak iz kojeg mu nije
smjelo biti izlaza.
Za “civiliziranu Europu” to nije bio udruženi zločinački pothvat, nije bilo
“Tribunala pravde”, nitko nije pozvan na odgovornost. Usprkos svim njihovim
zločinima, svem njihovom barbarstvu, Francuzi iz milošte prema svojim mezimcima
jednoj od glavnih ulica u Parizu daju počasni naziv “Avenue Piere 1Er de
Serbie” ( Avenija Petra I. od Srbije ), koja i danas postoji.
Vjerujem da je većina slušatelja ovog programa upoznata s umorstvom hrvatskih
zastupnika u srbijanskoj Skupštini 28. lipnja 1928., ali mnogima nije poznata
golemost drugih srpskih zločina protiv hrvatskoga naroda. Vjerujem također da
će biti i onih koji će reći da je to davna prošlost, ali možda će i oni jednoga
dana
negdje naletjeti na onu izreku Otca Domovine Ante Starčevića:
«Tko ne razmišlja, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi
očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.)
PRIPREME ZA USTANAK
Poslije utemeljenja Ustaškoga Pokreta i prisilnog napuštanja domovine, po
zapovijedi dr. Ante Pavelića hrvatski revolucionari su u Italiji i Mađarskoj
organizirali logore za vojničku izobrazbu i pripreme za neminovnu borbu protiv
velikosrpske države Jugoslavije.
Svakoga dana u logore su pristizale nove grupe većinom mladih hrvatskih
revolucionara koji su stizali ne samo iz domovine nego i iz mnogih država
Zapadne Europe, a nekoliko i iz sjeverne i Južne Amerike.
Mnogi od njih postati će visoki časnici Hrvatskih Oružanih Snaga, a neki, poput
Jure Francetića i Rafaela Bobana, legendarni vojskovođe.
Među vodećim vojnim instruktorima u logorima bili su bivši časnici u
austrougarskoj vojsci dopukovnik Stjepan Duić, Narciz Jesenski i neki drugi.
Dopukovnik Duić bio je za vrijeme 1. svj. rata pobočnik felmaršala Luke
Šnjarića
na ruskom frontu u Galiciji.
U ovim logorima, ovi vrsni časnici su u kratko vrijeme od običnih mladih
hrvatskih seljaka i radnika izvježbali tri ili četiri satnije vrsnih ratnika
koji će, kad za to dođe čas, povesti hrvatski narod na ustanak protiv omraženog
okupatora.
Kako je jedan od najvažnijih pred uslova za svaki ustanak podrška naroda,
Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem, odredio je da se
izvrši jedan mali, pokusni, ustanak s ciljem da se ispita volja i spremnost
naroda za budući sveopći ustanak za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.
Kada je ustanak planiran zaključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža
prebacivanje ljudi, oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra
(koji je tada bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da
se to učini preko mora. Nu I morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake
srpske straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne
poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i
najzamršeniji plićak zvani Gaz, poslije kojega ( ako ga se uspješno prođe ),
prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac “Fortica”
(tjesnac preko kojeg danas ide Paški most). Pa i ako ustaše uspiju sve to ( po
mrkloj noći ) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali? Pa
tko je za provedbu svega toga mogao biti bolji od “Pivca” koji je stotine puta
po mrkloj noći svojim ‘kajićem’ ili ‘bracerom’ ovim plićacima i tjesnacima ispod
nosa žandarima provezao ‘škiju’ i ‘špirit’. Povrh toga, njega će na obali pod
Velebitom dočekati njegova junačka majka Manda, sestre i rodbina.?
Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka
bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro
nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova
Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antisrpsko
i antijugoslavensko.
Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje rodno selo
skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata. Nije u njemu bilo kuće koja nije
bila u crno ovita, tako da je danas skoro pusto.
Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom “Anica” iz Zadra u Lukovo
Šugarje ( u mali zaljev Devčić Draga ), a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni
otac bio je lugar u predjelu “Šugarska Duliba” na Velebitu, između L. Šugarja
na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita. Dok se oružje prebacivalo kroz
Velebit, on je, pošto je kao lugar imao “legitiman” razlog biti u Velebitu,
pazio na žandarske patrole koje su tuda krstarile. Krešimir Miron Begić u
svojoj knjizi ‘Ustaški Pokret’ koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje
ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj Dragi na
Velebitu.
Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se
u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod
zapovjedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama,
nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko
njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je
navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci
stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrpskih zlotvora i “Kralja
Ciganina”, te pjevali - ‘Ustani bane’, ‘Ustaška se vojska diže’ itd. Poslije
eksplozije paklenog stroja koji je oštetio prednji dio žandarske kasarne, ljudi
su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze
“ustaši”, Dušan Šušnjar i njegovi “junaci” razbježali su se po susjednim kućama
gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta.
Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle
dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u
Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L.
Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi htjeli
prenoćiti, a ujutro bi krenuli kako bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe
spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu pošto je ipak došlo do
izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i
vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta, prije zore su stigli na
Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić, koji nije
bio član grupe ustaša; Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji
su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije
poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila
strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice
odakle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar.
Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama razjarene velikosrpske
žandarske i ostale četničke bande svom žestinom baciše se ne samo na one za koje
su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri
bilo hrvatsko. Počeše s racijama, batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like
nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački pothvat ubrzo je poprimio tolike
razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih “srpskih” istomišljenika iz Like nisu
imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu pa im je “kralj
ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao 31. puk, elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske
vojske”, koji je od ličkih Vlaha posrbica bio dočekan s cvijećem i ovacijama i
stacioniran u pro- četničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr.. Nije se
pitalo jesi li si i zašto kriv. Dosta je bilo da nisi “Srbin”. Nisu se rebra
lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego
se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da
napomenem , u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko iskundačili
da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi Ive Tomljenović je godinama imao
otekline na nogama od posljedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su,
ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao
Ivica Došen, Nikola Devčić Šintin, Pavao Devčić Lukićev i mnogi drugi.
Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije
imao nikakva drugog uspjeha onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao
mržnju i prezir na neciviliziranog, divljačkog i omraženog okupatora i njegove
domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Ovaj ustanak
imao je i jednu nepredviđenu vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja
stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like
odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Srijemsku Mitrovicu gdje su bili
izloženi komunističkom vrbovanju idola raznih Goldsteina, Mesića, Josipovića,
Pusića i druge jugobande, crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade.
Ovaj prefrigani čifut, okorjeli boljševik kretenskoga izgleda, ne samo da je
svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati
um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile “Miško” Došen i njegov brat
Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar “Gržaljev” iz Brušana i dr.,
nego i nekim od onih obrazovanih ( već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena
“Slaninara” ( u zatvoru je dobio taj nadimak zato što su mu njegovi u zatvor
uvijek slali pakete s konadima slanine), i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije
bio Titin visoki oficir, a Miško i Stipić Došen “ narodni povjerenici”, ubojice
i pljačkaši par excellence . Drugu Moši je bilo lako “vaspitati” ovakve tipove
jer prije svega, oni se ni nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih
pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi oni iz
moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni komunističko
propagandno dijeljenje kruha na jednake komadiće među uznicima u ćeliji.
Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračili su
razuzdani velikosrpski žandari i njihovi vlaški pomagači. Ali, tvrd bijaše naš
narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan
događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj Vili Velebita ali,
uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je tu bila riječ.
Pošto se taj slučaj dogodio u mom mjestu, a moja obitelj i rodbina su u njega
bili direktno ili indirektno umiješani, više puta sam slušao kad su moji
stariji o tome pričali.
Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom
žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u
Lukovo Šugarje. Taj put, ili bespuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i
za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula snježna
mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu
za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike Blaž
“Blagoje” Piščević, ali nisu imali nikakav uspjeha. Vlasti su potom raspisale
nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže
vijest da je moj tetak Nikola “Nikić” Milković pod “Pločom” ispod Bukovog Doca
u Velebitu našao Pejanovićevo tijelo. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i
njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i “Blagoje” Piščević.
Pokupili su Pejanovićeve ostatke i ne pitajući nikoga za dozvolu pokopali ih u
naše katoličko groblje, uz blagoslov “srpskog” paroha iz Čitluka. Pošto uz
Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod
sumnjom da ga je on ubio. Nu poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli
saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše. Tek
1941., kad je nestala Jugovina, počelo se pričati što se zapravo s Pejanovićem
dogodilo. Toga dana Nikić je navodno u Bukovom Docu nešto radio oko svoje
ljetne pastirske kolibe. Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega
pušku i zapovjedio mu da ga vodi k moru.
Kako sa svih dolaca i draga iz Velebita prema moru vode samo ‘kozji putovi’
koji se jedva primijete u strmom kršu, tako i iz Bukovog Doca vodi jedan od
najstrmijih. Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane
vrlo strma i skoro neprohodna. Tu se nalazi jedna litica zvana “Ploča”, a put
(neka vrsta grubih kamenih stuba) koje su seljaci još davno proklesali, većinom
ušicama sjekire, naglo povrh nje skreće u desno. Onaj tko nije odatle i po
lijepome vremenu, a kamoli u snježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj
zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom liticom nađen je Vojin
Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješnoga, tako se i ovdje
dogodilo. Poslije Pejanovićeve sahrane , pošto mu je bilo kasno preko Velebita
ići natrag u Brušane ( onda još nije bilo ‘ Jadranske magistrale’ za Karlobag
pa se moralo ići pješice preko Velebita) Blagoje Piščević ,koji je sebe smatrao
nekom vrstom seljačkog pjesnika, došao je u našu kuću da bi prenoćio. Kako u
ono vrijeme u seljačkim kućama nije bilo šporeta nego samo ognjište, Blagoje je
tu sjeo na ‘tronožac’ i počeo smišljati prigodnu pjesmu u čast poginulog
Pejanovića.
Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. I naš
“Blagoje” poče sa svojom “poezijom”:
“Zakukala kukavica crna
U Lovćenu na vr’ ‘ednog trna.
Nije ono kukavica crna,
Nego majka Pejanović Voje
Ona traži milo dite svoje:
‘Đe s’ Vojine, milo janje moje?’
Traži Niko jarca izgubljena,
Nađe Voju, pade na koljena”.
Na to skoči baba Ika,
pa mu otpraši: “Čekaj, čekaj ti zeru! Ne bi li ti to morda bilo bolje ‘vako ?
Traži Niko izgubljena jarca, pa un nađe mrtvoga magarca - sve ti vrag ludi
odnija, tebi i njemu. Malo je ‘rvacki rebara polomija. Marš iz moje kuće !”
Na to Blagoje skoči i odjuri tražiti drugi konak.
Ovaj Blaž ili “Blagoje” (“počasno” ime koje je dobio od naroda radi suradnje s
srpskim žandarima) bio je jedan od onih naših nepismenih bijednika koji su
pošli trbuhom za kruhom u “svete zemlje” - Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su
pod okrutnom čizmom bogatih kapitalista za najmizernije plaće crnčili po
šumama, željezničkim prugama, kamenolomima i rudnicima. Tu su došli pod utjecaj
komunističkih i velikosrpskih agitatora i izgubili i ono malo osjećaja ( ako su
ga uopće i imali) prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma
i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su
kasnije prošli školu tovariša Moše Pijade , vratiše se u svoj narod kao
izdajice i kolaborateri okupatora, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice svoje
subraće kao što su kasnije bili sudionici u ovom ustanku; braća Miško i Stipić
Došen, Jerko Sudar i dr.
Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se
ipak pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve
Jugoslavije i balkanskim opančarima dao na znanje da je blizu čas kad će morati
brisati preko Drine ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje su počinili
tolike zulume. Ako velikosrpski zločinci i njihov Aca Crnođorđević nisu tada
još ozbiljno shvatili tu poruku, onda su zasigurno shvatili onu koja je dvije
godine kasnije stigla iz Marseille-a.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
13-09-2015 20:46#622
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Date: Sun, 13 Sep
2015 19:15:52 +0200
Subject: Re: Velebitski ustanak
http://kamenjar.com/velebitski-ustanak/
On Sun, Sep 13, 2015 at 6:52 PM, Annie Boban <froate@hotmail.com> wrote:
14-09-2015 03:03#623
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Iz Otporaševe torbe
„MEMORANDUM” Hrvatskog Narodnog Otpora Charles-u De Gaulle-u
Pročitajte više na http://kamenjar.com/memorandum-hrvat...u-de-gaulle-u/, Kamenjar
14-09-2015 22:14#624
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
DR. VLADKO
MAČEK, HITLEROV REVOLVER I SPASAVANJE JUGOSLAVIJE
Milan • prije 2 godine, from: Kamenjar.com
"...Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice; ...poput penicilina,
televizije, gume za žvakanje i demokracije ...Sve je to produkt vremena, doba,
epohe, ...prolazno kao i oblaci,...ali naš hrvatski narod ostaje ..."
general DRINJANIN u Okružnom Pismo: "OD RAKOVICE DO SIDNEY-A! 21.Xl.1961.
Milan • prije 2 godine, from: Kamenjar.com
Revolver na stolu dra. Vladka Mačeka
dalje.com:
Član Delivuk (Milan Gabrić) 06.11.2011 16:31 h
Ustaše hapse dra. Vladka Mačeka. Paletkujući na internetu pronašao sam i ovo
što me je uistinu iznenadilo. Iznenadilo me je ko jedna povijesna činjenica
koja je nama Rvatima malo ili nimalo poznata.
HRVATSKA i USTAŠTVO (41)
Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo:
teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta
god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general
DRINJANIN.
Piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 28. 1965 godine
Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra.
V. Mačeka.
Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam živio
tako rekuć od najranijeg djetinjstva - naučile su me, da se u životu ne treba
nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada nas je
došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i
abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da
je Kopčinović ("pobočnik Staniša") lud, jer je činio stvari, koje
jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: " Pa jest, izgleda malo
lud, ali drugi, koji nas osmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni
ljudi bave se unosnijim poslovima, zarađuju, vesele se i odmaraju se, a mi,
koji se bavimo ovakvim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!"
Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se među ljudima i djelima, koja
nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza "abnormalnosti"
bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći: nemoj pretjeravati (u
šali se reklo "priječeravati").
Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom Ustaša Narodne i Obrambene službe, te,
prema unaprijed predviđenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i
zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog
kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt
Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao.
Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se
i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe
i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg
vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se
predstavio i pokazao mu pismeni nalog.
U istom je stajalo, da se ima pretresti dom dra. V. Mačeka, u potrazi za
eventualnim tajnim spisima, te da se, po odredbi Poglavnika, daje nalog za
internaciju dra. V. Maćeka, koji trebam ja osobno sprovesti u djelo.
Sada počima iznenađenje. Najprije zato, jer među prvim riječima, koje je
izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. I drugo, veliko iznenađenje,
na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je jedna otvorena
škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To
je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko
vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je
vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao.
Kraj spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škutulja i u
njoj jedan "Walter" revolver! Na škatulji i na revolveru bilo je
urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema
njemačkom Reichu, ili nesto slično. (Nezaboravimo jednu stvar ovdje spomenuti da je Hitlerova Njemačka
podržavala Mačekovu i srpsku kraljevsku Jugoslaviju, moja opaska). Bilo je spominjano ime Goering-a, nu ne znam
dali je to bila fabrikacija Herman Georing, ili mu je to maršal Goering, kao
veliki prijatelj Jugoslavije, na poklon dao.
( Dozvolite mi ovdje navesti šta o tom "revolveru poklonu" kaže Marko
Markovic u svojoj knjigi " JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije", str.
34.
"... Treba podsjetiti da je Mađarska četiri mjeseca prije njemačkog napada
na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju
je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj
nudeći teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Mađari su se morali
predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti
Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke
na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje
postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju
država.
Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik mađarske vlade, počinio je
samoubojstvo. O tom činu Maček je u "Memoarima" zapisao:
"Ribbentropov posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3
travnja 1941. i donio mi poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od
Srbije i ponudio mi da u tim stvarima surađujem s Nijemcima. Ja sam mu rekao da
je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi
ništa, ( Sada se može vidjeti kakvog
predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i
tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio razdor među
Hrvatima, koji je išao na ruke i četnicima i partizanima. Sada se olako može
shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija,
opaska Otporaš), nego ću sve svoje
sile uložiti u to da spriječim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu
da nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se
proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr.V.Maček bio u spašavanju srpske
kraljevske Jugoslavije, opaska Otporaš) ništa
nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto
nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila istina prema onome što su
me Košutić i Šutej bili izvijestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije
kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o
besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjerno reproducirati na nadležnom mjestu.
Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu 'pištolu". Ja sam
mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi "daru", ali sam shvatio
značenje ..."
Dali je general Drinjanin kada je pisao svoja sjećanja na dra. V. Mačeka znao
za njegove "Memoare" u kojima se otkriva tajna "revolvera"
na ormariću u spavaćoj sobi dra. Mačeka, kojega je on, general Drinjanin,
pronašao, teško je reći. Otporaš)
Posljednje uređivanje
od Bobani : 14-09-2015 at 22:19
15-09-2015 20:35#625
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POČETCI LOGORA
JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (1) dio)
U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se
prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom
smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pročitati.
Mile Boban. Otporaš.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR
JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.
MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5.
2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)
SAŽETAK
U vrijeme diktature kralja Aleksandra u Podravini se formirala jedna od
najznačajnijih ilegalnih ustaških organizacija. Veliku ulogu u tome imao je
velik broj dvovlasnika koji su svakodnevno prelazili granicu budući da su imali
posjede u Mađarskoj. Blizu granice s mađarske strane, kod Nagykanizse, formiran
je ustaški logor Janka-puszta u kojem se provodila vojna obuka i iz kojeg su
ustaše organizirale terorističke akcije u Jugoslaviji. Djelovanjem ustaša iz
Janka-puszte značajnije se razvila ustaška mreža u Prekodravlju i kod
Đelekovca, dok je prije formiranja logora Janka-puszta ustaška emigracija
najviše djelovala preko granice kod Ferdinandovca. Nakon Velebitskog ustanka
1932. Podravina je postala teritorij od najveće važnosti za provođenje ustaških
terorističkih akcija u Jugoslaviji. Ustaške organizacije u Podravini raspale su
se nakon izdaje Stjepana Petrovića iz Hlebina, nakon čega je na robiji završio
velik broj Podravaca. Trojica ustaša iz Janka-puszte, od kojih su dvojica bili
Podravci (Mijo Kralj i Ivan Raić), bili su uključeni u izvršenje atentata na
kralja Aleksandra u Marseilleu 1934.
Ključne riječi: ustaše, Janka-puszta, Podravina, dvovlasnici, terorističke
akcije
Key words: Ustaše, Jankapuszta camp, Podravina, dual landowners (in Croatia and
Hungary), terrorist actions.
U knjizi Političke stranke u Podravini 1918. – 1941.1 u nekoliko poglavlja
djelomično sam obra-dio razvoj ustaško-domobranskog pokreta na tom području.
Dodatnim istraživanjem građe u Hrvatskom državnom arhivu došao sam do novih
podataka o djelovanju ustaša na područje Podravine, koji će biti objavljeni u
knjizi Ustaše i Janka-puszta: Prilozi o djelovanju logora Janka-puszta i
razvoju ustaško-domobranskog pokreta u Podravini za vrijeme monarhističke
Jugoslavije. U ovom radu pokušat ću dati kraći prikaz razvoja ustaškog pokreta
na mikro prostoru kotara Koprivnica i Đurđevac. Dijelom ću se osvrnuti i na rad
ustaške emigracije u mađarskoj Podravini, a prije svega u logoru Jan-ka-puszta,
koja je snažno djelovala na razvoj ustaške organizacije u Podravini.
Fenomen ustaškog pokreta na području gornje Podravine za vrijeme Kraljevine
Jugoslavije nedovoljno je istražen, te toj temi imamo manjak objavljenih
radova. Zbog burnih događaja koji su se na ovim prostorima u međuratnom
razdoblju odvijali smatram da ih je važno opisati.
1 Vladimir ŠADEK, Političke stranke u Podravini 1918. – 1941., Koprivnica, 2009.
Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.48
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
Posljednje uređivanje
od Bobani : 15-09-2015 at 20:51
15-09-2015 20:42#626
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POČETCI LOGORA
JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (2) dio)
U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se
prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom
smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pročitati.
Mile Boban. Otporaš.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47
- 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR
JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.
MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5.
2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)
U pograničnom području Podravine živio je velik broj dvovlasnika koji su imali
svoje posjede i na mađarskoj strani. Dvovlasnici su svakodnevno prelazili
granicu kako bi odlazili na svoje posjede, pa su stoga bili idealni za
prenošenje informacija i raznih ilegalnih materijala preko granice. Ustaška
emigracija je nastojala ovu činjenicu iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva.
I konfiguracija terena u Podravini bila je idealna za ilegalnu komunikaciju
preko granice. Posebno se to odnosi na suhozemnu granicu u Prekodravlju i
dijelom kod Ferdinandovca, gdje granicu između Jugoslavije i Mađarske nije
označavao prirodan tok rijeke Drave.
Političke prilike u Podravini dvadesetih godina nisu bile naklonjene ideji
beskompromisne i radikalne borbe za hrvatsku samostalnost, jer stanovništvo je
u velikoj većini bilo naklonjeno umjerenijem Radićevom HSS-u. To potvrđuju i
rezultati izbora u na području kotareva Đurđevac i Koprivnica
1920., 1923. i 1925. HSP je tada u ta dva kotara prosječno ostvarivao rezultat
od oko 1 posto, a Radićevci u đurđevačkom kotaru iznad 90% i koprivničkom iznad
75%.2
Kasnije je situacija bila nešto drukčija zbog burnih reakcija na HSS-ovo
koaliranje s radikalima. Ulaskom u drugi Hrvatski blok HSP-u je porasla podrška
među stanovništvom, što se očitovalo u izbornom rezultatu spomenute 1927. kad
na parlamentarnim izborima u Kotaru Koprivnica dobiva 20%, a u Kotaru Đurđevac
oko 12%. Ovo frankovačko političko „buđenje“ u Podravini dobilo je dodatnu
dimenziju nakon atentata na hrvatske zastupnike u Beogradu, te proglašenja
diktature Kralja Aleksandra.3
VAŽNOST PODRUČJA KOD FERDINANDOVCA I FORMIRANJE LOGORA JANKA-PUSZTA
Nakon proglašenja diktature Kralja Aleksandra vođa frankovaca Ante Pavelić
otišao je u inozemstvo gdje se nametnuo kao vođa političke emigracije, koja je
1930. formirala organizaciju „Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija“
(UHRO).4 Ustaška emigracija operativno je prema Kraljevini
Jugoslaviji djelovala preko svojih centara u Italiji i Mađarskoj, a njihovo
najznačajnije područje dje-lovanja iz Mađarske bila je Podravina.5 Velike
zasluge u tome imao je Pavelićev suradnik i tajnik
HSP-a Gustav Perčec. On je naime imao posjed uz Dravu kod Ferdinandovca, gdje
je prije diktature iznajmljivao čamce za ribolov, ali i često kontaktirao s
Mađarima.6 Nakon odlaska u emigraciju upravo je on dobio zadatak da rukovodi
akcijama iz Mađarske prema Jugoslaviji. Sredinom 1929. već je počeo
organizirati osposobljavanje operativaca za terorističke akcije u Kraljevini
SHS.7 Područje kod Ferdinandovca emigrantima je nakon toga postalo ključno za
prebacivanje ljudstva i materijala preko granice.
Najvažniji Perčecovi ljudi u pograničnom području kod Ferdinandovca bila su tri
brata Domitrović. Ivan i Bela Domitrović živjeli su u pograničnom području s
mađarske strane te su bili u kontaktu s dvovlasnicima, a surađivali su i s
mađarskom obavještajnom službom. Mreža ustaških suradnika stalno se širila pa
je samo na području Ferdinandovca i Novog Virja bilo 25 osoba koje su prelazile
Posljednje uređivanje
od Bobani : 15-09-2015 at 20:52
15-09-2015 20:48#627
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POČETCI LOGORA
JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (3) dio)
U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se
prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom
smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pročitati.
Mile Boban. Otporaš.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR
JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.
MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5.
2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)2 Isto. 3 Isto.
4 Djelovanje Ustaško-domobranskog pokreta za vrijeme monarhističke Jugoslavije
detaljno je obrađeno u knjigama: Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od
nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, 2006.; Bogdan KRIZMAN, Ante Pavelić i
ustaše, Zagreb, 1986.
5 O aktivnostima ustaša u Italiji i odnos te zemlje prema ustašama govori se u
knjizi: James J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927. - 1937., Zagreb, 2010.
6 Željko, KRUŠELJ, U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma, Koprivnica,
2001. Dokument 13, str. 19-25 i 60-61.
7 KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 59-60. ; JAREB, n. dj., str. 215-246. ; Mladen
COLIĆ, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska, 1941., Beograd, 1973. str. 24-46.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 49
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
granicu i prenosile oružje, eksploziv i promidžbeni materijal, te vršile razne
zadatke. Sve akcije na tom području koordinirao je pak Ignac Domitrović.8
Jedna od većih akcija provođenih preko punkta Ferdinandovac - Špinac bilo je
miniranje pruge kod Vrpolja 22. travnja 1930. radi napada na vlak koji je u
Beograd prevozio poklonstvenu delegaciju bivših predstavnika HSS-a, koji su
nakon proglašenja diktature prešli na stranu režima.9
Perčec je u ljeto 1931. posredovanjem mađarskih vlasti uzeo je u zakup posjed
Janka-puszta, pod lažnim imenom Emil Horvath. Posjed Janka-puszta ili Jankovac
bio je smješten uz granicu Mađarske i Jugoslavije, kod mjesta Murakeresztúr i
Belezna u kotaru Csurgo, te se prostirao na 242 jutra zemlje. Sam logor nalazio
se na uzvisini, u njemu su bile smještene dvije zgrade, dok se zemljište
sastojalo od polja i šume.10
Emigranti su se u Janka-pusztu preselili u listopadu 1931., no logor do kraja
1931. nije funkcionirao kao tipičan centar za obuku. Najprije je tamo bilo
smješteno 15-20 emigranata, bjegunaca iz Jugoslavije, koji su radili na
poljoprivredi. Osim Perčeca, prvi stanovnici Janka-puste bili su Stjepan
Petrović, Marijan Mađerić, Dragutin Sikirica i Ivan Mraz iz Hlebina. Oni su u
Mađarsku prebjegli zbog izbjegavanja vojne obveze i nezadovoljstva stanjem u
Kraljevini Jugoslaviji, te u potrazi za poslom. S obzirom na to da je područje
logora bilo neuređeno, prvi stanari radili su na čišćenju, preuređenju zgrada i
pripremanju za smještaj i život budućih stanovnika.11
Bivši austrougarski potpukovnik i važan ustaški dužnosnik Ivan Perčević kasnije
je kazao da je Perčec nakon dolaska u logor primijetio da ima premalo ljudi za
obrađivanje zemlje na imanju koje je zakupio, te je stoga nastojao povećati
broj stanovnika Janka-puszte. U početku je ciljao na emigrante koji su se već
nalazili u Mađarskoj i dvovlasnike s hrvatske strane te su ljudi isprva u logor
dolazili isključivo iz ekonomskih razloga, nipošto političkih, a tek se kasnije
logor postupno pretvarao u sjedište s političkim i vojnim ambicijama.12
Od bijega četvorice spomenutih Hlebinaca u Mađarsku pa nadalje postojala je
cijela procedura kako su emigranti primani, provjeravani i najzad novačeni za
Janka-pusztu. Bjegunci preko Prekodravlja koji nisu imali saznanja o logoru
najprije bi se trebali javiti policiji i reći da žele ući u službu Gustava
Perčeca. Nakon što bi prošli saslušanje, vlasti bi ih predale Perčecu ili
njegovim ljudima, koji bi ih odveli do logora Janka-puszta. Naravno, sve ovo
podrazumijeva i činjenicu da se na bjegunce ne posumnja da su jugoslavenski
špijuni ili komunisti. Perčecovi novaci potom bi dobili lažna imena i
dužnosti.13
Nakon što je logor pripremljen za rad počela je obuka bez oružja, no bilo je to
samo teoretsko predavanje. U to početno vrijeme emigranti su radili na
gospodarskim poslovima, plaću nisu dobivali, a spavali su u zajedničkoj sobi
koja je bila u vrlo lošem stanju. Ignac Domitrović, također jedan od prvih
stanara Janka-puszte, bio je vrlo nezadovoljan takvim stanjem. Nakon što je
došao na Janka-pusztu osjećale su se trzavice između njega i Perčeca, jer na
početku mu se jedino on usudio direktno suprotstaviti a jedini nije radio
fizičke poslove. Domitrovićevo nezadovoljstvo uskoro se pretvorilo u pobunu
većine stanovnika logora.14
Zavada Domitrovića i Perčeca uzela je toliki zamah da je Domitrović napisao
pismo Anti Paveliću, u kojem je između ostalog naveo da ako se prilike u
Janka-puszti ne promijene da će se i krv proliti.
8 Hrvatski državni arhiv (HDA), Služba državne sigurnosti Republičkog
sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske 1945-1987
(SDS RSUP SRH), 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac.
9 Isto ; JAREB, n. dj., str. 215-246.
10 KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 81-84., 102.; HDA, SDS RSUP SRH, 013.0.53 Dosje
Ivana Perčevića - saslušanje.
11 COLIĆ, n. dj., str. 32-34.
12 HDA, SDS RSUP SRH, 013.0.53 Dosje Ivana Perčevića - saslušanje.
13 HDA, 145.2 Savska banovina - Odsjek za državnu zaštitu, Kutija 105. Zapisnik
sa saslušanja Ivana Mraza 2.
siječnja 1933. sastavljen kod Uprave policije u Zagrebu.
14 COLIĆ, n. dj., str. 32-34. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.15 Ustaški aparat na
Kotaru Đurđevac.
Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.50
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
Posljednje uređivanje
od Bobani : 15-09-2015 at 20:53
16-09-2015 02:04#628
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POČETCI LOGORA
JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (4) dio)
U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se
prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom
smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pričitati.
Mile Boban. Otporaš.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR
JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.
MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5.
2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)2 Isto. 3 Isto.
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
Perčec je nezadovoljnike vrlo oštro kažnjavao te ih i zatvarao, što je izazvalo
još veći revolt, a napetost je eskalirala nasiljem između dvije skupine.
Emigranti su tražili Perčecovu smjenu i postavljanje drugog zapovjednika
umjesto njega. Ustaško vodstvo je zbog svega što se događalo donijelo odluku da
se stanovnici Janka-puszte trebaju iseliti iz logora pa je većina emigranata
krajem prosinca 1931. napustila logor. Hlebinci Mraz, Mađerić i Sikirica, te
Ignac Domitroivić bili su preseljeni u Debrecen, a prva trojica su dodijeljeni
u službu časnicima obavještajne službe u mađarskoj vojsci kao pomoćnici na
njihovim posjedima.15
Neko vrijeme nakon toga Perčec je zajedno s ljubavnicom Jelkom Pogorelec
stanovao u Budimpešti, odakle je povremeno dolazio u kontrolu logora. Takvo
stanje prekinuo je Perčević koji je sredinom 1932. stigao u Janka-pusztu da
Perčecu pomogne u radu, a u logor su uskoro stigli novi ljudi.16
JANKA-PUSZTA KAO CENTAR ZA OBUKU
Logor je ponovo ustrojen u jesen 1932. a koprivnički kotarski načelnik je u
svom izvješću 17. listopada 1932. izvijestio nadređene da su se prema njegovim
informacijama na području Janka-puszte u tom mjesecu nalazila 42 emigranta, da
je u logoru vladao vojnički režim, te da je prehrana bila zajednička.17 Bilo je
to samo mjesec dana nakon „Velebitskog ustanka“.
Na saslušanju nakon svršetka Drugog svjetskog rata ustaški dužnosnik Mijo Bzik
iz Reke kod Koprivnice govorio je o svom boravku u logoru Janka-puszta. Bzik je
kazao da se nakon bijega u Mađarsku početkom 1933. zajedno s Martinom Nemecom i
Mijom Kraljom prijavio tamošnjim vlastima. Zadržani su desetak dana u policiji,
nakon čega su pušteni na kolodvoru u Nagykanizsi gdje ih je dočekao Perčec,
koji ih je predao nekom namješteniku Janka-puszte da ih odvede u logor. U
logoru se tada nalazilo dvadesetak ljudi, a njih 5-6 je boravilo u svojim
kućama uz granicu te su povremeno dolazili po upute i donosili vijesti iz
Jugoslavije.20
Bzik je kazao da se u vrijeme njegova boravka u logoru počelo raditi na
ribnjaku te se podučavalo ljude u baratanju oružjem. Nakon njegova odlaska u
Italiju u logor je kao vojni instruktor stigao Emil Lahowski, a očekivalo se i
oružje za koje je Bzik saznao da je kasnije i stiglo iz Italije. U to vrijeme
logor je posjetio Ante Pavelić koji je prilikom svojeg boravka kraćim govorom
bodrio ljude. Bzik je naveo da su prilike u logoru tada bile dobre, kao i
hrana.21
Početkom 1933. stanovnici Janka-puszte dobili su odore koje su nosili u logoru.
Tada se počela provoditi i vojna obuka.22 Prvo je Lahowski vršio obuku u
gađanju, a nakon njega Stjepan Kopčinović i Zvonimir Pospišil. Pospišil je
vodio obuku u montiranju tempiranih mina, vršio je vojnu obuku
15 HDA, 145.2, Kutija 105. Iskaz Ivana Mraza 2. siječnja 1933.
16 HDA, 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac ; COLIĆ, n. dj., str. 32-34.
17 KRUŠELJ, U žrvnju, Dokument 77., str. 151.
18 Velebitski ili Lički ustanak oružana je akcija koju su u rujnu 1932.
organizirali pripadnici ustaške organizacije. Akciju je vodila ustaška
organizacija u Gospiću, u vezi s vodstvom u emigraciji. Napadnuta je oružnička
postaja u Brušanima pokraj Gospića, a u napadu su sudjelovali emigranti
prebačeni iz Zadra i članovi organizacije iz Gospića. Napad je imao više
promidžbeni učinak nego vojni, a reakcija vladajućih bila su uhićenja i teror
nad stanovništvom.
19 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.
20 HDA, SDS RSUP SRH, 013.4.3. Zapisnik sa saslušanja Mije Bzika u prostorima
OZNE 8. - 11. lipnja 1945.
21 Isto. ; KRUŠELJ, Poglavniku odan, str. 163-180. 22 COLIĆ, n. dj., str.
32-34.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 51
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
te emigrante obučavao pucanju iz pištolja. Pavelić i njegovi najbliži suradnici
Perčević i Perčec povremeno su dolazili u logor i vršili pregled obuke.23
Ovakva situacija u logoru je potrajala sve dok u Jugoslaviju nije pobjegla
Perčecova ljubavnica Jelka Pogorelec koja je radila za jugoslavenski tajnu
službu. Njen špijunski rad započeo je u vrijeme druge faze logora
Janka-puszta.24 Ustaško vodstvo je već i ranije sumnjalo da je Jelka Pogorelec
špijunka, što je kasnije potvrdio i Ivan Perčević. Jednom prilikom kao
izaslanik samog Pavelića doputovao je u logor i upozorio Perčeca da prekine
odnose s njom, no ovaj ga na svoju nesreću nije poslušao.25
Perčević je tada umjesto Perčeca privremeno za zapovjednika logora postavio
bivšeg austrougarskog satnika Papića,26 a već sredinom svibnja 1933. Pavelić je
za novog zapovjednika Janka-puszte imenovao Vjekoslava Servatzyja koji je u
Mađarsku upućen iz Italije.27
Ustaška emigracija je nakon afere s Perčecovom ljubavnicom bila svjesna da
vlasti u Jugoslaviji imaju informacije o svemu onome što se događalo u
Mađarskoj, a bilo je pitanje vremena kada će i javnost saznati. To se dogodilo
kad je u zagrebačkom listu Novosti, u razdoblju od 5. do 14. listopada 1933.
objavljeni članci u kojima je Jelka Pogorelec govorila o ustaškoj emigraciji u
Mađarskoj. Ti članci kasnije su objavljeni i u brošuri pod naslovom Tajne
emigrantskih zločinaca: ispovijest Jelke Pogorelec.28
Vjekoslav Servatzy je kasnije u svojem iskazu OZNI nakon zarobljavanja 1945.
kazao da se rad u logoru nakon njegova dolaska na čelo nije previše razlikovao
u odnosu na prethodno razdoblje. On je nakon dolaska formirao još jedan manji
logor, tzv. Baza-pusztu, koja je bila udaljena 25 kilometara od granice. Kazao
je da je Janka-puszta bila preblizu granice, a već se znalo za njeno postojanje
pa je bila predmet stalnog izviđanja i bilo je potrebno imati još par punktova.
Zbog sličnog razloga formi-rana je baza i u obližnjoj Nagykanizsi.29
Nepunih godinu dana nakon dolaska, u travnju 1934., Servatzy je većinu
stanovnika logora premjestio na drugo mjesto. Razlog premještanju iz logora
zasigurno su bila uhićenja ustaša u koprivničkoj Podravini nakon predaje
Stjepana Petrovića krajem ožujka 1934., o čemu će biti riječi nešto kasnije.
Iako je dio emigranata još kratko ostao tamo, Janka-puszta nakon preseljenja
više nije funkcionirala kao ustaški logor. Još neko vrijeme taj teritorij
kontrolirali su ustaše iz Nagykanizse, a posljednji ustaše napustili su logor
krajem godine.30
POČECI USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI I TEROR ORUŽNIKA
Djelovanje ustaša na području Podravine u početnoj fazi ustaško-domobranskog
pokreta svodilo se na širenje promidžbenog tiska i ilegalno prebacivanje
pristaša preko granice. Jačanjem ustaške mreže uz granicu i uključivanjem većeg
broja dvovlasnika u ilegalne radnje, aktivnosti ustaša posta-jale su sve
intenzivnije i konkretnije. Obavještajne djelatnosti jugoslavenskih vlasti u
pograničnim područjima bile su tih godina konstantne, a nakon početnih ustaških
napada povećavao se i broj poli-cije na tom teritoriju. Vladini su obavještajci
radili i izvan granice pa su neprestano dolazile informacije o mogućim
opasnostima od redova ustaške emigracije. Početkom 1930. jugoslavenska policija
je
16-09-2015 03:30#629
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POČETCI LOGORA JANKA
PUSZTA U MAĐARSKOJ (5) dio) i kraj ovih opisa[/U][/B]
U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se
prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom
smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pričitati.
Kliknite na: Povodom smrti V. Mačeka i tu ćete naći sve opise. Mile
Boban. Otporaš.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47
- 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR
JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.
MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5.
2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)2 Isto. 3 Isto.
25 HDA, SDS RSUP SRH, 013.0.53 Dosje Ivana Perčevića - saslušanje.
26 COLIĆ, n. dj., str. 32-34.
27 HDA, SDS RSUP SRH, 013.2. Materijali o ''Janka pusti'' i 013.0.53 Dosje
Ivana Perčevića - saslušanje.
28 Jelka POGORELEC, Tajne emigrantskih zločinaca. Ispovijest Jelke Pogorelec o
Gustavu Perčecu i drugovi-ma, koji u tuđoj službi rade protiv vlastite domovine
grozote na Janka Puszti, Zagreb, 1933. ; KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 129. i
159. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac.
29 HDA, SDS RSUP SRH, 013.4.3 Zapisnik sa saslušanja Vjekoslava Servatzyja u
prostorima OZNE 1945. 30 Isto. ; JAREB, n. dj., str. 247-256.
Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.52
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
sumnjala da hrvatski emigranti uz mađarsku granicu dijele promidžbene
materijale, a 1932. obavještajci su vjerovali da su emigranti uspostavili baze
u Janka-puszti, Vizvaru, Nagykaniszi i još nekim mjestima uz granicu.31
Ruta Ferdinandovac - Špinac je, zbog suhozemne granice između Mađarske i
Jugoslavije na tom području, od prvih dana diktature bila među najvažnijim
ustaškim koridorima za ilegalnu komunikaciju s Jugoslavijom. Vlasti su shvatile
da pogranična policija sama ne može kontrolirati aktivnosti ustaške emigracije
pa je u Ferdinandovcu 1933. smješten Komesarijat pogranične policije s
protuobavještajnim zadacima. Spomenuti teren kontrolirao je Ignac Domitrović uz
pomoć svoje braće Ivana i Bele.32
U noći od 1. na 2. studenoga 1932. jugoslavenski žandari su u Špincu
likvidirali Ivana Domitro-vića, namamivši ga u zasjedu. Time je zadan težak
udarac ustaškim emigrantima u Mađarskoj jer od tada punkt Ferdinandovac -
Špinac za njih više nije imao onu ulogu kao ranije, a to je vidljivo i po tome
što više niti jedna veća ustaška akcija u Jugoslaviji nije rađena preko tog
pravca.33
Najvažniji ustaški operativac na području koprivničke Podravine u početnoj fazi
pokreta bio je Ivan Gabaj iz Hlebina. Njegov rad vrlo je bitan za
ustaško-domobranski pokret na tome području jer je među prvima počeo
organizirati ilegalne aktivnosti nakon proglašenja diktature. Upravo je on u
Hlebinama 1929. osnovao prvu grupaciju nezadovoljnika na području gornje
Podravine koja se kasnije vezala uz ustaško-domobranski pokret. Godine 1931.
organizirao je prelazak granice prvim stanovnicima Janka-puszte Petroviću,
Mađeriću, Sikirici i Mrazu, te je radio na proširenju ustaške organizacije u
okolnim mjestima. Sedmog veljače 1933. u emigraciju su se preko veze s Gabajem
uputila trojica koprivničkih ustaša, Kralj, Bzik i Nemec. Budući da su vlasti
navedenu trojicu u siječnju 1933. zbog sumnjivog držanja stavile pod kontrolu,
nakon njihovog nestanka pokrenuta je potraga.34
Nakon šire istrage petnaestak ljudi iz Hlebina je uhićeno. Među uhićenima bio
je i Ivan Gabaj kojeg su oružnici 4. travnja 1933. odveli na demonstrativni
uviđaj kraj mađarske granice kako bi im pokazao mjesto gdje je prelazio
granicu. Tamo su ga tukli i tobože mu ponudili da prijeđe granicu, a kad je
ovaj napravio nekoliko koraka pucali su mu u leđa i zakopali ga nedaleko od
mjesta zločina.35
TERORISTIČKE AKCIJE PREKO ĐELEKOVCA I PREKODRAVLJA
Ubojstva Domitrovića i Gabaja bila su uvertira sukobe i terorističke napade u
tom dijelu Hrvatske. Svakako valja istaknuti da se poslije >Velebitskog
ustanka< u rujnu 1932. ustaška teroristička aktiv-nost uglavnom vodila preko
Janka-puszte i Podravine. Ustaške akcije iz Mađarske izvodile su se preko
podravske i zagorske skupine.36
Podravska skupina razvila je svoje najznačajnije baze na području Đelekovca i
Prekodravlja. Nakon što su Domitrovićevi ljudi raseljeni iz Janka-puszte Gustav
Perčec je počeo raditi na proširenju ustaške mreže i vrbovanju novih
dvovlasnika upravo na tom području. Zajedno sa suradnicima sastao se s
đelekovečkim emigrantom Mihalcem s kojim je dogovorio pojedinosti o formiranju
ustaške mreže na području Đelekovca. Njegovi suradnici Gustav Kunstler i
Stjepan Petrović su dobili zadatak
31 SADKOVICH, n. dj., str. 182. - 185.
32 HDA, Grupa XXI Politička situacija i izbori, br. 2199. Izvještaj Sreskog
načelstva u Đurđevcu o političkim događajima za siječanj i veljaču 1931. ;
2053. Obavještajni izvještaj Bjelovarske žandarmerijske čete za rujan 1930.
33 HDA, SDS RSUP SRH, 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac.
34 HDA, XXI, br. 3065. Izvještaj predstojništva gradske policije u Koprivnici o
političkim prilikama i događajima u veljači 1933. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.14
Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica ; Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu,
Zagreb, 1992., n. dj. str. 524-525.
35 Stjepan MRAZ, Hrvatski državotvorni pokret i njegov odraz na Hlebine,
Hlebine u srcu : hlebinski almanah 2,
1996., str. 48-52. ; Stjepan DOLENEC, Znameniti hrvatski državotvorci u
Hlebinama, Hlebine u srcu : hlebinski almanah 2, str. 317-330. 36 COLIĆ, n.
dj., str. 38-39.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 53
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
da s Mihalcem budu u kontaktu. Nakon toga formirana je ustaška organizacija u
Đelekovcu kojoj su na čelo stali Mijo i Stjepan Petak.37
Gustav Perčec je u studenom 1932. naredio Stjepanu Petroviću da organizira
napad paklenim strojevima u Zagrebu. Ciljani datum napada bio je 1. prosinca,
kada je režim slavio stvaranje Kraljevine SHS/Jugoslavije. Petrović se potom
sastao s Ivanom Mihalcem pa su zajednički dogovorili tak-tiku napada.
Dogovoreno je da se oružje i eksploziv napadačima dostavi krajem studenog, a
mjesto primopredaje bila je državna granica na rijeci Dravi. Nakon što su
podijelili oružje i mine uputili su se u Zagreb gdje je Sabol minu bacio u
dvorište pravoslavne crkve, a Pavlić kod zgrade vojnog okruga. Obije mine su
eksplodirale. U noći 20. lipnja 1933. ustaše iz Đelekovca izvršili su i drugo
prebacivanje oružja i eksploziva preko granice na Dravi. Međutim prilikom
primopredaje pojavio se granični policajac te je došlo do pucnjave u kojoj je
policajac ranjen.38
Ustaške akcije na području Prekodravlja također su išle preko Hlebinca Stjepana
Petrovića. Na tom terenu osoba za kontakt bio mu je Janko Varga iz Otočke.
Nakon sastanka na pustari Festetić kod Gole ova skupina je dobila zadatak da
kod oružničke postaje u Goli ili Drnju postavi tempiranu minu. Golski ustaše su
minu ubacili u vrt oružničke postaje u Goli, a sljedeći dan 14. rujna 1933.
oružnici su u vrtu primijetili paket umotan u ustaški tisak, pa su ga iz opreza
stavili u korito s vodom. Mina je u koritu eksplodirala i nije počinila
štetu.39
Ustaška akcija koje je najjače odjeknula u podravskoj javnosti dogodila se 30.
srpnja 1933. kada je pakleni stroj eksplodirao na željezničkoj stanici u
Koprivnici. Eksplozija se dogodila neplanirano jer je ustaška emigracija
eksplozivom umatanim u paket planirala napasti predsjednika Suda za zaštitu
države u Beogradu, Dragana Bubnja.40 Međutim paket je otvoren u Koprivnici,
prilikom čega je došlo do eksplozije u kojoj je pogranični policajac Oskar
Kronast poginuo, dvije osobe bile su ranjene, a nastala je i velika materijalna
šteta.41
Krajem 1933. u Janka-puszti je osmišljena nova napadačka akcija povodom
proslave ujedinjenja 1. prosinca 1933. Eksploziv se trebao postaviti na
nekoliko lokacija u Hrvatskoj, a akcije su se pri-premale izvesti preko granice
u Prekodravlju. Akcija za koju je naređenje dao sam Pavelić bio je pokušaj
atentata na bana Savske banovine Ivu Perovića. Za izvršitelje bili su izabrani
Perčecovi ljudi Stjepan Petrović i Andrija Gredičak koji su za napad dobili 8
bombi i 4 pištolja sa streljivom. Napad je trebao biti izvršen u Zagrebu
prilikom banova odlaska u crkvu, tako da su Petrović i Gredičak 1. prosinca već
u 8,30 sati ujutro bili na planiranom mjestu atentata. No uplašivši se za
vlastiti život i prevelike možebitne žrtve napad ipak nisu izveli.42 Vračajući
se s neizvršenog zadatka, Petrović i
Gredičak su kod Ludbrega naišli na patrolu oružnika s kojom su se prilikom
legitimiranja sukobili. Došlo je do pucnjave pri čemu je jedan oružnik teško
ranjen, a obojica ustaša uspjeli su se izvući iz neprilike te su se vratili u
logor Janka-puszta.43
RASPAD USTAŠKIH ORGANIZACIJA U KOPRIVNIČKOJ PODRAVINI
Petrović i Gredičak su još jedno vrijeme ostali u logoru, no sredinom ožujka
1934. u logor je stigao Perčević te je pred postrojenim ustašama pročitao akt
potpisan od Pavelića. Tim aktom su Petrović i
Gredičak osuđeni na smrt kao izdajnici, a kazna se trebala izvršiti izvan
logora. Nakon toga su pro-
37 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.
38 Isto.
39 Isto. ; KRUŠELJ, U žrvnju, Dokument 113, 117 i 118., str. 203-204. i
206-208.
40 KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 132.
41 Podravske novine, 4/1933., br. 31. ; KRUŠELJ, U žrvnju, str. 25-31. ; HDA,
SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.
42 KRUŠELJ, n. dj., str. 23-25.
43 HDA, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.
Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.54
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
tjerani iz logora, a zajedno s Petrovićem i Gredičakom za izdaju je bio optužen
i njihov suradnik Ivan Mihalec.44
U nastojanju da spasi živu glavu Gredičak je prebjegao u Jugoslaviju pa se
uputio u Rusiju, među-tim uhićen je u Rumunjskoj i izručen jugoslavenskoj
policiji.45 Petrović se nakon nekog vremena vratio u Jugoslaviju i otišao kući.
Krajem ožujka 1934. uhićen je u svojoj kući i odveden na policiju u Zagreb gdje
je odao cjelokupnu djelatnost ustaške emigracije i sav svoj rad.46
Ubrzo nakon toga, već 1. travnja 1934. započela su uhićenja podravskih ustaša,
prilikom čega je pronađeno mnogo materijala pripremljenog za terorističke
napade. Ustaše iz Prekodravlja prvi su došli na metu oružnika nakon čega su
počela uhićenja u Đelekovcu, Grbaševcu, Torčecu, Velikim Sredicama i
Koprivnici.47
Nakon provedene istrage i ispitivanja na policiji u Zagrebu, uhićenici su
upućeni na suđenje u Beograd, koje je počelo u srpnju 1934. Sudski proces vodio
se protiv 31 osobe, a svima se sudilo zbog terorističke djelatnosti. Presude
Državnog suda za zaštitu države u Beogradu protiv podravskih ustaša bile su
vrlo oštre: jedna osoba osuđena je na smrt, četiri na doživotnu robiju, sedmero
ljudi osuđeno je na kazne od 15 do 20 godina robije, dok su osmorica osuđena na
kazne od 5 do 8 godina robije.48
Prilikom sudskog procesa vlasti su došle do informacija koje su za protudržavne
djelatnosti teretile i vodeće ljude HSS-a koprivničkog područja nakon čega su
uhićeni bivši gradonačelnik Koprivnice Ivan Kraljić i njegov suradnik Stjepan
Prvčić. Osim njih uhićeno je još nekoliko pojedinaca, a proces protiv ove
skupine počeo je u rujnu 1934. na Okružnom sudu u Bjelovaru. Na kraju suđenja
devetero osoba osuđeno je na kazne od 1 do 12 godina robije. Predaja Stjepana
Petrovića i uhićenja ustaša u koprivničkoj Podravini rezultirali su slomom
ustaške mreže u tom kraju, jer radilo se o većini organizatora ustaške
aktivnosti.49
Krah ustaške organizacije na području koprivničke Podravine teško je uzdrmao i
emigraciju u Mađarskoj, a ubrzo nakon toga logor u Janka-puszti bio je
raspušten. Emigranti su tada premješteni većinom u Italiju i diljem Mađarske,
no dio logoraša smješten je u obližnju Nagykanizsu. Nakon uhićenja podravskih
ustaša došlo je do smirivanja situacije u pograničnom području.50
Otprilike u isto vrijeme kada su trajala suđenja optuženicima iz koprivničke
Podravine donesena je zajednička odluka vodstva UHRO-a i makedonske
terorističke organizacije VMRO o pripremi atentata na kralja Aleksandra
prilikom njegova boravka u Francuskoj. Osoba za izvršenje tog zadatka od strane
VMRO-a bio je Veličko Dimitrov Kerin ili Vlada Šofer, a ustaško vodstvo
donijelo je odluku da ostali atentatori budu izabrani od bivših stanovnika
Janka-puszte. U organizaciju atentata bio je uključen i zapovjednik logora
Janka-puszta Vjekoslav Servatzy, koji je dobio zadatak da za akciju pronađe tri
čovjeka. Servatzy je izabrao pojedince za koje je smatrao da najviše
zadovoljavaju kriterije. Bili su to Zvonimir Pospišil, Mijo Kralj iz Koprivnice
i Ivan Raić iz Koledinca.51
44 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica ; 013.2
Materijali o ''Janka pusti'' ; KRU-ŠELJ, n. dj., str. 23-25.
45 HDA, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.
46 Isto ; 013.2 Materijali o ''Janka pusti'.'
47 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica ; Podravske
novine. 5/1934., br. 31. i br.
39. ; KRUŠELJ, U žrvnju, str. 23-25. 48 Isto.
49 HDA, XXI, br. 3477. Mjesečni izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu o
političkim prilikama i događajima od
3. kolovoza 1934. ; br. 3493. Izvještaj Predstojništva gradske policije u
Koprivnici o političkim prilikama i događajima u travnju 1934. ; br. 4900.
Izvještaj Predstojništva gradske policije u Koprivnici o političkim prilikama i
događajima u travnju 1934. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru
Koprivnica ; Podravske novine, 5/1934., br. 15, br. 31. i br. 39. ; KRUŠELJ, U
žrvnju, Dokument 131., str. 232-233.
50 HDA, XXI, br. 3477. Mjesečni izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu o
političkim prilikama i događajima od 3. rujna 1934. ; Podravske novine, 5/1934.,
br. 15.
51 HDA, SDS RSUP SRH, 013.4.3 Zapisnik sa saslušanja Vjekoslava Servatzyja u
prostorima OZNE 1945.
PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 55
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
U Parizu su atentatori podijeljeni na dvije grupe: marsejsku kao glavnu i
parišku kao rezervnu. Odlučeno je da u marsejskoj grupi budu Kerin i Kralj, a u
pariškoj Pospišil i Raić. Atentat je izvršen 9. listopada 1934. nakon što se
kralj iskrcao u Marseilleu.52 Francuska policija je na licu mjesta ubila
atentatora, a ostali sudionici marsejske i pariške grupe, Pospišil, Raić i
Kralj, vrlo brzo su uhićeni. Nakon suđenja svi su osuđeni na doživotnu robiju s
prisilnim radom. Kaznu su prvotno izdržavali u
Novoj Kaledoniji, a kasnije su vraćeni u Francusku.53
Vijesti o atentatu već su sljedeći dan nakon tog čina stigle u Podravinu.
Pojačala se represija oružnika pa su svi registrirani protivnici režima bili
pod dodatnom kontrolom. Ustaško-domobranski pokret u Podravini nakon
Petrovićeve predaje bio je u rasulu, a suradnici pokreta koji nisu bili uhićeni
i osuđeni u beogradskom i bjelovarskom procesu su se pasivizirali. Nakon
ukinuća Janka-puszte i preseljenja preostalih ustaša iz Mađarske u Italiju
njihov rad više nije ni mogao doći do izražaja.54
ZAKLJUČAK
U ovom radu pokušao sam prikazati pregled razvoja i aktivnosti
ustaško-domobranskog pokreta na područjima kotara Koprivnica i Đurđevac u
razdoblju od 1929. do 1934. U tom kraju razvila se jedna od najsnažnijih
ilegalnih ustaških organizacija u Hrvatskoj u tom razdoblju, a djelovanje ustaških
emigranata iz Mađarske i posebno logora Janka-puszta imalo je veliku ulogu u
tome.
Nakon proglašenja diktature najvažniji teritorij za ilegalnu komunikaciju preko
granice na području Podravine bilo je područje kod Ferdinandovca. Bitan razlog
tome bile su tamošnje veze Gustava Perčeca, ali i brojni dvovlasnici koji su
surađivali s emigracijom. Formiranjem logora Janka-puszta najvažnije područje
za djelovanje ustaša prema Jugoslaviji postalo je područje kod Đelekovca i
Prekodravlje. Na organiziranju tamošnje ustaške mreže značajnije se počelo
raditi nakon raseljavanja logoraša iz prve faze Janka-puszte. Nakon ubojstva
Ivana Domitrovića Ferdinandovac i formalno pada u drugi plan kao područje za
organizaciju akcija. Ubrzo nakon toga iz Janka-puszte kreću prvi teroristički
napadi, koji će se prekinuti tek razbijanjem ustaške mreže u Podravini.
Velik broj dvovlasnika i nezadovoljnika režimom, kao i vrlo pogodna
konfiguracija terena, doprinijeli su da se područje Podravine pretvorilo u
najvažniji ustaški smjer za prebacivanje ljudstva, oružja i ilegalnog tiska iz
Mađarske. Nakon Velebitskog ustanka 1932. koprivnička Podravina ustaša-ma
postaje i najvažnije područje preko kojeg su provođene terorističke akcije u
Jugoslaviji. Koliko je Janka-puszta važna za ustašku organizaciju u tim
godinama dokazuju podaci kako su se odatle plani-rale najsloženije akcije,
napadi na režimske dužnosnike, pa čak i na samog kralja. I konačno sam čin atentata
na kralja u Marseillesu odradili su (osim Kerina) kadrovi s Janka-puszte.
Djelovanje ustaškog logora Janka-puszta u Mađarskoj može se podijeliti na dvije
faze. Prva faza bilo je samo formiranje logora i prvo okupljanje emigranata, a
obilježja te faze bila su mnoge nespretnosti, neorganiziranost i sukobi. U ovoj
fazi prave vojne obuke nije bilo, već samo kraća teoretska predavanja. Druga
faza u radu logora bila je mnogo važnija i značajnija, a tijekom tog razdoblja
logor je funkcionirao na način kako je i zamišljen. U logoru, doduše, nije
boravilo više od 30-40 ljudi, no vršila se vojna obuka, a planirale su se i
izvodile terorističke akcije.
Hapšenje podravskih ustaša i krah ustaške mreže u Podravini 1934. bio je velik
udarac za ustašku emigraciju koja je izgubila svoj najaktivniji granični
koridor u tom trenutku, čime je pod upitnik dovedena i svrha samog logora koji
je ubrzo i raspušten.
O samom atentatu vidjeti u: JAREB, n. dj., str. 303-308.
52 KRUŠELJ, U žrvnju, str. 25-31. ; KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 156-159.
53 KRUŠELJ, U žrvnju, str. 25-31. ; O samoj istrazi i suđenju vidi: KRIZMAN,
Ante Pavelić, str. 161-186. i 224-231.
54 HDA, XXI, br. 3669. Izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu - 'Politička
zapažanja i prilike u narodu u vezi sa atentatom u Marselju,' 1. i 2. prosinac
1934. ; br. 3775. Predstavka Sreskog načelstva u Đurđevcu o starješinama
sreskog suda u Đurđevcu od 1. studenog 1934. i Izvješće sreskog načelstva u
Đurđevcu o držanju činovnika od 21. Listopada 1934. ; br. 3477. Izvještaj
Sreskog načelstva u Đurđevcu o političkim prilikama i događajima za listopad i
studeni 1934. od 1. studenog i 3. prosinca 1934.
Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.56
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE
Krajem 1932. počele su se izvoditi prve akcije iz Janka-puszte, preko područja
kod Đelekovca i Prekodravlja, a najsnažniji napad u Podravini bila je
eksplozija na željezničkom kolodvoru u Kopriv-nici. Usporedno s akcijama
ustaša, do izražaja dolazi i djelatnost jugoslavenskih obavještajaca, jer tada
dolazi do likvidacije važnih ustaških organizatora Domitrovića i Gabaja.
Represija režima i nasilje nad Hrvatima te zabrana oporbenog političkog
djelovanja od 1929. do 1934. opravdavali su djelovanje ustaša i među dijelom
naroda, stoga su i imali tolike suradnike. Motivacija stanovnika Podravine za
uključivanje i suradnju s ustaškom organizacijom najvećim dijelom bila je
vezana uz tadašnju političku situaciju u zemlji, neprihvaćanje postojeće državne
zajednice i pozicije Hrvata u njoj, te loše postupke vladajućih prema hrvatskom
stanovništvu.
Zanimljivo je u ovim opisima da uopće nema spomena o Maksu Luburiću. Poznato je
iz mnogih izvora da je Maks Luburić došao na Janka Pusztu tijekom 1931. godine.
Treba pozorno čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA
LUBURIĆA" i tu u tim pismima se može koješta pronaći o svim
mogućim temama: Janka Puszta, povratak u Hrvatsku, o stvaranju i obrani NDH,
kao i povlačenje HOS-a prema zapadu, povratak u hrvatske šume, ranjavanje i
ponovni bijeg u Mađarsku 1947. godine, druga emigracija i dolazak u Španjolsku,
ponovno pokretanje Hrvatskog Narodnog Otpora, razlaz Poglavnik/Luburić pa sve
do njegove smrti 20 travnja 1969. godine. Mile Boban, Otporaš.
Posljednje uređivanje
od Bobani : 16-09-2015 at 03:33
16-09-2015 12:36#630
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (1)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Fanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj
knjige
"PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa
Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske
domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog
povjerljivog pisma pomiješane. I zbilja stranice su pomiješane. Pregledao sam
originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog
pisma bi trebale biti ovako. Stavit ću po redoslijedu. Početak prve stranice
počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755,
756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi
ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban,
Otporaš.)
general DRINJANIN
7XI.1967.
Ddragi braćo !
Kako sam Vas obavijestio iza Zbora, kojega ste održali u Clevelandu, iskoristio
sam materijal kojega ste poslali, uvrstio u OBRANU, napravio letke od Proglasa
i Rezolucije, i ove razaslao po cijelom svijetu, kao i u Domovinu. Kako ste
mogli vidjeti posvetili smo OBRANU tom važnom događaju, a drugu pripremili za
DAN Otpora u Torontu i ista je već stigla svima, te na kraju, napravio sam
letke SVI U TORONTO, i poslao Vama na 200 adresa. Obećao sam razraditi odgovor,
koji bi obuhvatio zaključke Zbora, sugestije za Dan Otpora i RADNI SKUP
"NORTH", i ujedno bio odgovor na neke točke zaključaka Vanjskog
Radnog Skupa "North" i posebno jednog sugestivnog pisma br. Rude
Erića i br. Marijana Nosića u pogledu spora sa puk. Štirom, te sugestije br.
Ivana Džebe i Vlade Šimunca te br. Stipe Šege o pitanju tiska. Ujedno ću
nastojati, ako me što ne spriječi, da još unutar ovog okr. pisma Vama koji ste
stvarali i vodite Otpor u Usa. i Kanadi, nekoliko najpovjerljivih stvari u vezi
domovinskog fronta i događaja povezanim sa istim u emigraciji. Učinit ću sve,
da bi imali Vas nekoliko jasnu sliku o svemu, te da bi sastanak kako
"Radnog Skupa" tako i "vodstva" ili kako bi bilo idealno
zvati ga "ZAPOVJEDNIM SKUPOM", imajući u vidu uvijek "čas H-dana
D" i kako se ne bi izgubili u glasanju i nadglasavanju u pitanjima
sporedne važnosti i među ljudima, koji su dobri i potrebni, i iz stvarnih i
taktičkih razloga, ali nisu uvijek na visini bilo iz kojeg razloga. Zato Vas
molim, da mi oprostite na možda nesređenosti grupiranja materijala i jer ne
pišem ODBORIMA, SKUPOVIMA, SKUPŠTINAMA, nego - OSOBAMA, bazama svakog rada u
bilo kakvom kolektivnom poslu. Ako nam zataji ovaj termin - OSOBA, kao dio
EKIPE, sve drugo je onda inoperativno, neskladno, nesuvremeno i osuđeno na
propast, kako smo to mogli vidjeti u mnogim propalim pothvatima hrvatske
emigracije. Ono što mislite da treba protegnuti na sve ostale odbornike ili
članove, sugerirajte mi, pa ću to učiniti svakom od njih osobno, bilo Odboru,
Skupu ili pojedincu kao predstavniku jedne grupe ili grupice.
1.) Iz raznih izvješća, pisama, komentara, kao i razgovora sa
ljudima Otpora, i posebno nakon "spora sa puk. Štirom", mogao
sam ustanoviti zrelost predvodnika, i za mene utješljivu stvar, da mi se
otvoreno kaže u čemu mislite da sam u pravu, u čemu ne, te nastojanje jednog
kolektivnog vodstva toj ideji, programu, ekipi i razumu. Osobno bi se osjećao
razočaranim i frakasiranim, kada to ne bi bilo tako, jer kakva bi bila ekipa
koja bi predstavljala ideje Otpora, da mene sutra pregazi auto, da umrem od
upale pluća, ili da padnem na bilo koji drugi način. Mi koji radimo kroz život
za jednu ideju i prelazimo u pobunu za života Poglavnika zato, jer nije
postavio jednu školu, koja bi nastavila njegovo djelo, i svi ste svjedoci naših
napora, da spasimo Poglavnika za povijest i ne dopustimo, da ga post mortem
interpretiraju dezerteri, (možda
general misli na Dr. Andriju Ilića iz Londona i druge, mo), žene (Višnja,
Poglavnikova kćer, Marija, Poglavnikova supruga i Lucija Rukavina iz Munchena
koja je vodila HOP u Njemačkoj, mo),
i politički špekulanti. Osobno ulazim u jedno razdoblje, gdje treba iz naše
pobune duha i reorganizacije preći u djelatnost ili pak u inerciju (mlitavost, nespretnost, lijenost i sl., mo) gdje vrijeme razara dobre želje, ako se
ideje i ekipe ne pokažu suvremene i operativne.
I ulazim u tu igru povjesti sa hipotekom Jasenovca, koju
činjenicu nisam ni nastojao umanjiti, ali se ni influirati njom do stvaranja
kompleksa inferiornosti u nadi, da će se dokazati konkretnim činom
da sam bio u pravu i onda kada sam skidao glave, i kada sam ostao
u domovini, i kada sam se bunio, i kada sam pokrenuo najelitnije idealiste s
velikim ambicijama i planovima.
Izdržali smo sve faze i sada treba ideje stavljati u pogon. Kako bi to mogao
sam, bez ekipe, kad je naša pobuna bila baš jedne ekipe. Konstruktivna ekipa i
jest u tome da se u njoj upodpunjuju ljudi raznih tendencija, dobi, spreme. Kad
se stavi u pogon, onda je dokazala svoje pozvanje. Sve drugo bi bilo imitiranje
i to grotekstno onih, koji su propali, koje smo rušili i koje dijelom naslijedđujemo.
Razlika mora biti, i ove izbijaju čim se pokrenemo. Sve ovisi o našem
kapacitetu da superiramo te razlike i zauzmemo jedan kolektivni stav, koji mora
biti jači od naših individualnih stajališta. U tom duhu primam kritike kao čin
zrelosti, s tim, da je i na Vama pojedincima, da usvojite ono, što ima podloge
u mojim nazorima. Tako ću dakle komentirati pojedine stvari, i tako molim, da
ih i Vi prihvatite.
Nastavlja se.
Posljednje uređivanje
od Bobani : 16-09-2015 at 12:46
16-09-2015 13:07#631
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (2)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige
"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo
povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u
mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj
knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane. I zbilja stranice su
pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu,
stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebale biti ovako. Stavit ću po redoslijedu.
Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753,
754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove
pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
2. ) Par riječi o tisku.
a.) OBRANA. Tu se uglavnom slažemo, svi su zadovoljni, iako bi
jedni htjeli u nečem jači ton, drugi bi htjeli vidjeti svoje vijesti, ali ne i
ostalih, treći žele s pravom više štiva doktrinalnog, vojničkog itd. To smo
riješili povećanjem stranica, sa mnoštvom klišeja, vinjetama, crtežima i većim
slovima. Nu ima tu i još jedno lice, papir je svaki dan skuplji, klišeji su
kriminalno skupi, nadnice svaki dan veća briga, i da ne govorim o Vama, glavnim
centrima, koji dobivate avionski. Nu s druge strane centar Cleveland plaća
posebno trošak poštarine, Toronto daje od vremena do vremena posebnu pomoć,
nedavno su i braća iz Chicaga isto pomogli, i sa malo više i ljubavi i
povišenjem broja pretplatnika, OBRANA bi se mogla održati. Bili smo probali
preko jednog prijatelja slati kao međunarodni tisak, što bi značilo oko 40%
jeftinije, ali ni to nije išlo, jer treba biti član međunarodnog tiska, i to je
izvan naše snage. Obećano nam je, da će se možda i to riješiti, nu ovog časa je
to velik problem. kada bi se svi obvezali na pomoć za klišeje i avionsku poštu,
moglo bi se izdržati sadanji tok. Bojim se i novih poteškoća; poreza. Ovdje je
otglasan jedan novi zakon o tisku, i nitko ne može otvoriti tiskaru novu bez
uređaja koji vrijedi minimalno 15 milijuna pesota, tj. 300.000 dolara. Nu ako
se razreže porez i na mali industriju u obrani velike, onda ne znam kako će
biti. Velike banke koje su uložile novce u obnovu zemlje, beru svoje. Nu bilo
kako bilo, OBRANU valja izdržati.
B.) DRINA. I snjom su mi zadovoljni. Ja sam fabricirao
nekoliko DRINA namijenjenih za posebne svrhe: ona Huseinova, ona Bokežka, ona
Jadranska, ona Istarska, ona Sandžaška, kao i zadnja posvećena HRVATSKOJ
LEGIJI, (Ova DRINA je br, 1-2,
1967., 350 stranica; jedna od najznačajnijih u opisivanju vojnika NDH i
njihovih borbih, mo), koja ide u sve
važnije vojne škole, biblioteke, vojne institucije, vojnim povjesničarima, itd.
Smatrao sam da naš udio u STALJINGRADU mora biti ocijenjen. Ne samo radi
prošlosti, nego sadašnjosti, pa i budućnosti. Od nas će se tražiti i već se od
mene formalno tražilo, da mislimo na LEGIJU. Rekao sam da, ali, ako bi dobili,
kao nekada neko formalno jamstvo, koje sam tražio i kada se radilo o
dobrovoljcima za Huseina, Yemen itd. Tako dugo dok se vodi prokomunistička
politika u našoj zemlji, mi nikome za volju, pa ni Americi, ne možemo služiti
kao topovska hrana u tobože antikomunističkoj vojni (križarski rat). One druge
su Drine stigle u mnogo ruka i izvršile svoju misiju (Boka, Istra, Sandžak,
dakle hrvatske periferije).
Nu ove i ovakve DRINE koštaju jedan imetak, posebno u klišejima. Nastojati ćemo
uzeti na znanje, da prodaja knjiga ne ide, a nećemo trošiti vremena u
jadikovanju i traženju uzroka, jer ih je mnogo. Jedno je sigurno, da je DRINA
od svih priznata, iako je od mnogih prešućena.
Pretvaranje knjiga u Drine? Dijelom se to može učiniti, na pr. imam dio o pol.
djelovanju Budaka, to može uz jednu DRINU. Isto tako točan pregled hrv.
narodnih vladara, ali na pr. Budakove priče tiskane su na žutom papiru, (radi se o knjizi ČIJI JE VELEBIT, Drinina
Knjižnica, knjiga br. 27, Madrid 1968., mo) i to se ne može miješati sa materijalom sa
klišejima na bijelom papiru. Imam na pr. stvari koje se može, ali ima koje se
ne može u taj plan staviti.
Pet DRINA godišnje po dva dolara? Može, ali svakako ne mogu biti kao ove, iako
dostojne i na visini. Uz OBRANU i DRINU i LETKE, koji su svi na mjestu, ne
možemo sasvim napustiti ideju tiskanja knjiga.
c.) KNJIGE. Tu je uglavnom bilo kritika, koja
nam mora poslužiti za jedan ozbiljni razgovor na bazi razuma, razloga i
dogovora. Vjerujem da nas sve vode razlozi, pa ipak je ponekada ispalo, kao da
se radi o predrasudama, a ne razlozima. Da li sam ispravno postupio ili ne? Na
temelju kojeg kriterija se to može ustanoviti? S kim bi se trebalo, konkretno
konzultirati o tome da li jednu knjigu treba ili ne tiskati? Sa Povjerenicima,
Društvima, pojedincima. Iz kojih područja ili iz svih? Koji nas kriterij treba
voditi pri tome? Pokušati ću rezonirati konkretno. (Radi se ovdje o nesporazumu s područja gdje su se
DRINAPRESS-a knjige prodavale a nisu se mogle dobro prodavati. Osobno sam
prošao kroz te situacije i probleme. Kupci bi uvijek našli tisuće razloga da
knjigu ne kupi, a ako se knjige ne prodaju, druge se ne mogu tiskati, mo).
"Političke pjesme" Husnije Hrustanovića i Envera Mehmedagića? Tu sam
morao progutati mnogo gorkih pilula i vrlo često od ljudi, koji bi morali razumjeti,
da sam te pjesme tiskao radi Domovine. U teškim danima
"neopredjeljenih" i servilizma Islamske Vjerske Zajednice
srbokomunističkom režimu, što su značili problematični Muftić, ustaški poručnik
Husnija, pjesnik, te mladi i suvremeni intelektualac Enver Mehmedagić. Ne radi
se o tome što tko misli o "pjesmaricama" u Clevelandu, Torontu ili
Chicagu, nego o tome kakvi efekt ima u krugovima đaka, profesora,
intelektualaca u Mostaru i Sarajevu, kako su stigle te pjesme, i to svaka do
oko 500 komada. Na pr. u Zagrebu u Knjižnici Sveučilišta nalaze se te pjesme,
dok su u Sarajevu izvađene. Na pr. dobili su te pjesme svi pitomci Islamske Teologije
ili drugih vjerski škola. Tko zna što je značilo u doba progona na pr. zaštita
nadbiskupa Šarića NAPREDKU I DRUGIM RODOLJUBNIM ORGANIZACIJAMA, taj će znati cijeniti
značenje tih knjiga, koje govore o Hrvatskoj u sredini, gdje je srbizam
najbestijalniji. Meni piše jedan naš svećenik, koji je bio u Hercegovini, da se
u osnovnim školama u Mostaru piše samo ćirilicom. A mi vodimo Otpor sa
projekcijom na Domovinu, zar ne, a ne prema mogućnostima tržišta u emigraciji.
Na pr. umjetnici u Hrvatskoj znaju da je Žarko Šimat pravoslavac, Enver
musliman, i prof. Tijan katolički javni radnik, urednik španjolske
enciklopedije kulture. I k tome to tiska ODPOR i DRINAPRESS. A kad smo već kod
Envera; on je došao na moj poziv i obavio dužnosti u Madridu, Parizu, Trstu,
Beču itd. i k tome je potrošio na to svu svoju ušteđevinu, a nije lani išao k
Vama na deseti travnja, jer sam nije mogao platiti, a ja mu nisam mogao dati i
Vas nisam htio teretiti. I sa trećim dijelom troška svoga puta mogao je tiskati
svoje pjesme. I još uvijek, kad je već knjiga napravljena, napravljeno je nešto
više primjeraka, i nešto će se i prodati.
Ostaje jedan literalno-politički uspjeh s kojim su vezani prof. Tijan,
akademski slikar Šimat, i jedan musliman, pjesnik i borac u Otporu. Isti je pametan
čovjek i on bi razumio negaciju Hrvata USA i Kanade prema njemu, ali ti na pr.
Ismet (Čerkić iz New York-a, mo) ne može razumjeti. I mnogi drugi. Mi smo
počeli našu pobunu sa jednom dobrom lozinkom : NAŠE JE IME NAŠ
PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA. Mislim da bi kao nosioci jedne
zavjetne misli morali biti širokogrudniji sa onim rijetkim muslimana ima, koji
se izlažu istim opasnostima kao i mi katolici (ovo pismo nije poslano nijednom
muslimanu) i k tome i posebnom preziru onih, koji ih optužuju da služe katoličke
popove.
Nastavlja se.
Posljednje uređivanje
od Bobani : 16-09-2015 at 13:22
16-09-2015 13:59#632
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (3)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige
"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo
povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u
mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj
knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane. I zbilja stranice su
pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu,
stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebala biti ovako. Stavit ću po redoslijedu.
Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753,
754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove
pogrješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
Uzmimo knjigu oca Masuccia (MISIJA
U HRVATSKOJ, Madrid 1967, mo). Ne znam
kakvi će biti materijalni efekt te knjige, ali je sigurno, da je Otpor dobio s
tom knjigom mnogo na ugledu. Ta je knjiga bila zabranjena za tisak za života
oca Masuccija, jer je ona svjedočanstvo opstanka NDH, i izričito njegovo
priznanje da je Crkva spašavala komuniste, a kritizirala NDH, i sve ono što se
kasnije dogodilo, najjače je naše povijesno svjedočanstvo sa strane one Crkve,
koja je danas, rekli bi, "čuva Jugoslaviju". A mi živimo za povijest,
zar ne, makar izgubili na jednoj knjizi. Nismo to mogli krivotvoriti, jer
postoje dva primjerka na engleskom. Jednog ima Vatikan, drugog vlč. Lacković.
Nismo mogli izostaviti, kako neki misle, ono što je negativno. Da smo to
izostavili krivotvorili bi onaj drugi dio, jer nitko ne bi vjerovao, da je
istina.
Uzmimo knjigu TEMELJI SPOZNAJE STVARNOSTI. (DRININA KNJIŽNICA, knjiga 15, Madrid 1966., 715 stranica,
mo.) Otac Vasilj (Kvirin, mo.) je
za sebe naručio 120 komada i dobrano pokrio troškove tiskanja, pa je tiskati
još 500 komada bilo potrošiti nešto malo papira i posla, - ali koliko je
značila ta knjiga u rukama naših suradnika intelektualaca u domovini, pa
pokojem i u emigraciji. Nešto smo i prodali. Barem nismo ništa izgubili.
Pisao sam glavnim povjerenicima o knjizi RUDEŽA. (Marijan Rudež je napisao knjigu od 158 stranica NACIONALNA
REVOLUCIJA u izdanju DRININE KNJIŽNICE, knjiga 21, Madrid 1967., u
vlastitoj nakladi i zadržao sea autorska prava iste. Mo. Otporaš.) Ne može se kriviti Ismeta (Ismet Čerkić iz New York-a, član HNO koji se je
bunio, itd…, mo.) jer nije
pročitao ovoga, kada su nasamarili i mnoge inteligentnije i kompletnije ljude.
Danas sam siguran da je ovaj htio infiltrirati se među povjerenike i ne radi
prodaje knjiga. Na vrijeme smo stali, - i knjiga je trebala biti tiskana za
novce, plaćena. Ipak nas nije uspio prevariti, jer niti se uspio infiltrirati
među naše povjerenike, niti dobiti knjigu bez novaca. Ostaju riječi, nu tih ima
i tamo, gdje nema nikakva povoda i razloga. Tamo ih izmisle. Pogledajte što i
kako piše Hrvatska Revija i bilo kome tko pokuša mimo njih knjigu tiskati, kako
su postupili prema prof. Prceli intelektualci, pa izričito ga prevarili, da im
da materijal, a onda našli bilo kakvu izliku da ne surađuju, dok su sami
spremali knjigu s tim materijalom. Nije to razlog, da ne tiskamo knjige, kada
je knjiga potrebna, kada je plaćena, ili ima razloga za vjerovati, da bi mogla
biti unovčena. Ja sam gl. povjerenicima uvijek objasnio, ali su zaboravili.
Na pr. knjiga TETA MALČA (radi se
o knjizi koju je napisao Mišo Slavonac istinita povjest iz seljačkog života
DRINAPRESS 1965., mo). Ta je
knjiga bila plaćana po g. DIKI, a ono što bi prodali za pomoć uhićenicima. Kako
bi mogli odbiti tiskati uz te uvjete? (Iz ovih objašnjenja može se uočiti da je general imao
veliki pritisak i prigovore sa svih strana što tiska knjige sa
"strane", drugima, koje nisu u okviru zacrtanog programa organizacije
HNO, mo) Nije se prodalo? Hvala
Bogu, nešto jest, i od te knjige je bilo predano g. Deželiću 200 kom, po izričitoj
želji pisca i g. Dike.
Knjiga STEPINAC GOVORI je isto plaćena, i mi smo prema ugovoru trebali dobiti
200 kom. za naše potrebe, te i poslati list potpisan po meni i vlč. Beluhanu. I
poslali smo nešto, a nismo sve zato, jer je Beluhanu netko u Rimu napunio glavu
kako bi bilo porazno da se sazna da smo nas dvojica potpisali jedan papir i
nije mi potpisao ostale. To sam tek kasnije saznao. Nu mi smo i bez toga
poslali knjige, i Vas sve molim, da uništite sve papire, odnosno onaj popratni
list, kojega smo potpisali nas dva. (Zbilja bi danas bilo interesantno znati o kojem papiru se radi, mo). Nešto smo i izgubili na knjizi radi loma na
mašini, ali sa prodajom ovih primjeraka ipak to možemo nadoknaditi. Tiskali smo
veliko i vrijedno djelo. Pismo koje je pisao Stepinac na pr. Bakariću (Radi se o pismu kojeg je nadbiskup Stepinac pisao
Dru. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Pismo se može naći u spomenutoj knjizi
na st. 107/117 koje nadbiskup završava: "Molim Vas, gospodine
Predsjedniče, primite izraz mojeg iskrenog poštovanja. dr. Alojzije Stepinac nadbiskup
zagrebački i predsjednik Biskupskih konferencija., mo) smatran je u Zagrebu povijesnim dokumentom. Sve
treba gledati kroz prizmu Zagreba.
Knjige generala Diaza su vojni priručnici, koji su nam potrebni. Pretvoriti ih
u DRINU? Može se, ali to nije onda jedna knjiga. I kad smo tiskali stvar
povlačenja kao dio Drine, onda su mnogi bili nezadovoljni, jer da se izgubio
efekt. Trebala je biti jedna knjiga. I na kraju: na knjigama se nešto može i
zaraditi, jer nemaju klišeja ili imaju malo, pa će ići i jeftiniji papir, manje
je i posla oko klišeja i boja.
Kad već govorimo o tome: prije odlaska glavnog linotipiste u vojsku morali smo
raditi dvije šihte zato, da se izuči jedan novi. Zato smo mnogo stvari slili,
pa kad bi i htjeli nije nam moguće uvijek jednu knjigu pretvoriti u DRINU. Na
pr. svima Vama je poznata stvar sa Safetom Jaskićom.
(SRBOKOMUNISTIČKI
ZLOČIN NAD BOSNOM, Drinina
Knjižnica, knjiga 23, Madrid 1967., mo). Prcela
je radio na tome. To je gotovo. Ima 400 stranica. To je najveće svjedočanstvo
ne samo o zločinima komunista, Srba, nego i mnogih muslimana, a što ne možemo
napisati mi specifično. To je vrlo važno. On je bio ustaški protivnik i uopće
svakog radikalnog nastupa, on to i potvrđuje, ali je morao trpjeti zato, jer je
bio Hrvat. Ostavio mi je to u amanet, (Safet Jaskić je pisao generalu pismo 29 listopada 1963
god., u kojem se taj amanet nalazi. Nije preživio operaciju. Osobno sm u Parizu
među mojim prijateljima sakupljao novčanu pomoć kako bi se mogli troškovi
platiti, mo), i Otpor nije smio
ne upotrijebiti to. Kad je on to pisao osjećao je smrt i htio je da se stavi na
papir. Staviti jednu ovakvu stvar u nastavcima bila bi umanjiti joj vrijednost.
Možda nešto prodamo, ali ono što ode doma, ono će biti svjetionik mladim
muslimanima, preživjelima Prijedora i sa Drine. To je jedno svjedočanstvo, kao
i SIVA KNJIGA. Ona svjedoči da smo bili klani čim se stvorila Država, pa čak i
tamo, gdje jednog Ustaše nije bilo.
I kad smo već kod SVIVE KNJIGE. Naši iz Francuske su materijalno pomogli koliko
su mogli za golemo pokriće klišeja, i dalje će se nastaviti, i već je u radu
SIVA KNJIGA NA FRANCUSKOM JEZIKU. (Koko
je došlo do ove SIVA KNJIGA U PARIZU. Ja sam već, mislim, o tome pisao.
Dozvolite mi ponoviti. Ja sam bio član LA BIBLIOTEQUE NATIONALE FRANCAISE gdje
sam često zalazio, osobito subotom. Slučajno sam naletio na tu knjigu. Bila je
na hrvatskom jeziku s pečatom ministarstva vanjskih poslova NDH. Začudio sam
se! Prelistao sam skoro sve. Čim sam u poduzeću vidio - skupa smo radili - dra.
Peranoća, odmah sam mu to saopćio. Od veselja je uskliknuo i rekao
"...Matereti, tu knjigu trebamo imati ..." Potrudio sam se i ta je
knjiga došla do našega generala. Prevedena je na francuski, LA CROATIE MARTYRE.
Pomagao sam dru. Peraniću u tome koliko sam mogao., mo.)
Tiskati ćemo NJIMA, a i SEBI NEŠTO. To nešto onda valja uz pomoć sviju naših, otporaških
i ne otporaški, dati džaba u ruke onom dijelu elita koje govore francuskim
jezikom, a to je ne samo Francuska i veći dio arapskog svijeta, nego skorom i
čitavi ONU, a i dobar dio elita Evrope, Južne Amerike i čak sjeverne Amerike,
te Kanade. knjiga izlazi sa svim dokumentima na francuskom i svim mnogobrojnim
klišejima.
Knjiga Štirova o gerili nije bila uspjeh, jer je knjiga porasdjeljena
španjolskim elitama, ali je na pr. oružništvo Argentine kupilo 1000 knjiga, dok
je ovdje porazdjeljeno na špajnolskom virtualno NA SVE ODGOVARAJUĆE LJUDE, KOJI
O NAMA NISU NIŠTA ili sasma malo znali i to stariji. Danas se zna. Imamo RADIO,
imamo DRINAPRESS, i obadvije vrše jednu misiju, koju nitko drugi i nigdje ne bi
morao. Kada je Ministarstvo propagande htjelo ušaltati naš i slovenski,
makedonski, bugarski i valjda srpski radio u jedno, a to je jugoslavenski, za
par dana imali smo stotine intervencija. Hvala dijelom knjizi.
Nastavlja se.
16-09-2015 15:53#633
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (4)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige
"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo
povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u
mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj
knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane. I zbilja stranice su
pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu,
stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redoslijedu.
Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753,
754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove
pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
Govorim Vam sa razlozima i drago bi mi bilo, da ih prihvatite, ili da nađemo
rješenja, koja nam omogućuju daljnji rad. Svu domovinsku propagandu,
mnogobrojne letke i mnogo stotina tisuća primjeraka ne možemo ni zamisliti bez
ovog drugog rada. Sve je ovo cjelina. Tako treba sve ovo gledati. Možemo biti
ponosni, jer smo svi skupa stvorili nešto, što je došlo do izražaja, što je tu
još uvijek, i što cijela emigracija nema.
Ja sam pokušao (Bebek, Hrustanović) sa našim manje ili više sposobnim
intelektualcima i manje ili više mladima. Jedan mi je od Vas rekao i to, da sam
trebao trpjeti Bebeka pa makar mi "srao na glavu". Nu
da je i dao od sebe štogod i meni omogućio, da idem van i zaradim nešto, bilo
tiskarom bilo trgovačkim radom, pa makar mi se srao na glavu bio bi to
podnosio. (Tko je pratio i čitao
ova pisma, i možda zapamtio, sjetit će se da je general pisao kako ih je morao
izgoniti iz kreveta u pola dana. Prije dva/tri opisa general je pisao kako mu
je jedan tražio da mu kupi auto i sto drugi čuda. Znate li tko je taj bio? Kako
su meni iz prve ruke govorili, ima tamo skoro pola stoljeća, glavom i petom to
je bio Željko Bebek, mo). Nu samo
radi samog sranja nije mi potrebno mučiti se, jer to čine sasvim besplatno
Polić, (Hrvatski Glas HSS,
mo) Nikolić, Vinko, Hrvatska Revija, mo)
Petričević i drugovi.
OBRANA nije postala novina dok ih se nisam riješio, i kroz ovo vrijeme smo
tiskali više nego cijela emigracija, i vjerujte mi, daje to otporu više ugleda,
nego smo mi u stanju vjerovati. Čvrsto sam uvjeren, da bez tiska ne bi bili
gdje jesmo. Može nas se voljeti ili, slijediti ili ne, kritizirati ili ne, ali
nas se ne može ignorirati, kao što su htjeli gg. političari i mnogi naši
"suputnici", koji su mislili u zajedničkom maršu staviti nam se na
čelo.
Da sam mogao imati ruke slobodne, tj. da sam mogao računati sa mojim
literatima, i ne tjerati ih iz kreveta u 10 i 12 kad bi se naglo povratio kući,
i k tome plaćati radnike, onda sam mogao pretvoriti tiskaru i u trgovačko
poduzeće. Nu ja sam radio na pet frontova, i vjerujem da nitko od Vas nije
želio da zanemarimo ono glavno, zašto smo se pokrenuli i sve od sebe dali. Meni
se je pred par godina reklo da bi došao na pr. Štef (Crnički iz Clevelanda, mo.) koji da bi bio barem djelomično osiguran, a ja ne
mogu povjeriti bilo kome korespodenciju, veze, sastanke itd. U dilemi ; boriti
se da brzim tempom izađemo s idejama pred narod, ili pak stvarati jedno
poduzeće, koje bi moglo dati od sebe jedan minimum i bez moga izravnog rada,
odluka je bila jasna ; IDEJE. Nitko, pa ni najveći
pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim
idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina. Zato Vas molim, da razmislite
malo o toj cjelovitosti, o cjelini, jer smo svi skupa napravili nešto golema. I
onaj tko je dao sve svoje kao Šego (Stipe
Šego iz Chicaga, mo.) za
linotip, i onaj tko je dao mnogo dolara, i onaj tko je pisao, onaj tko se
ponižavao prodavajući, moleći, ljuteći se, i onaj tko je ipak kupio nešto i
riječju nam pomogao, dao je svoj dio. Ne smijemo stvarati uvjerenje frakasa,
jer to ne bi bilo istinito. Pomalo će otići i prodati se i ono što leži, i biti
kaplja do kaplje, iz koje će ipak uvijek biti pomoći za stvar tiska. (Samo pozitivan čovjek može ovako pozetivno misliti,
a tko pozitivno misli, taj pozitivno i piše. Knjiga "PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" za sigurno će dati prvu nagradu
Maksu luburiću za ovakvo pozitivno rezoniranje. Mo. Otporaš.)
Uza svu svoju skromnost moram reći, da nitko na mom mjestu ne bi mogao dati
više od sebe na ovom polju. To je moje uvjerenje, a vjerujem i mnogih od Vas.
Ili me se treba odteretiti radom na Vanjskom Frontu, ili u administraciji, ili
mi barem formalno pomoći svladati to. Tada možemo dati i više, na ovom i drugim
odsjecima rada. Mogao bih Vam govoriti mnogo toga o projektima, o pripremanom
vježbovniku vojničkom i diverzantskom, na kome se već radi, itd. ali bi me to
skrenulo sa puta. Htio sam tek pomoći Vam, da stvar "pjesmice" (moglo bi se reći da general* ovdje misli na
pjesmaricu "ŽENIDBA MUJE GRABOVICE", izdanje
Drinine Knjižnice, knjiga 9, Madrid, 1965., mo) i td. ne shvatite ni kao moj osobni kapric, jer ih
nemam, ni lakomislenost, jer sve što je napravljeno, imalo je svoj ZAŠTO I
ZATO. Pa i onda ako u svemu nismo uspjeli i ne svojom krivnjom.
Ja bih vas sve skupa molio da na sastanku Dranog Skupa "NORTH" još
jednom pokušate naći načina prodaje naših stvari, pa i knjiga, a ja ću uzeti na
znanje što ste mi rekli i za DRINU, koja je već zapakirana, napraviti još 4 u
god. 1968. ako ne budemo stupili u stanje, koje bi to onemogućilo.
I u čemu ne uspijemo, nismo uspjeli, nije mjesta pesimizmu, i još manje
predbacivanjima jedan drugome, ili samima sebi. Jedna napisana knjiga je uvijek
za Otpor jedan imetak. Možda bi se moglo masivnom propagandom u Americi, ili
davanjem procenta preprodajnicima, ipak postići više.
3.) Postavljeno mi je više pitanja u pogledu strica Ante
Došena. (Stric Ante Došen, tako su
ga skoro svi od milja zvali, je sin Marka Došena prvog predsjednika Vlade NDH,
mo.) Na pr. br. Gagro misli da
nije bilo pametno poslati ono kor. pismo, kojim sam obavijestio ljude Otpora,
da Jelić nije došao, a da sam odbio ići u Barcelonu na sastanak tako dugo, do
nemam garancija, da je Jelić zaista tamo. Ja sam pisao br. Ratku, kako ne, i
dao razloge. Bio je kod mene i stric Ante i ja sam s njim razgovarao, kao i sa
drugih 200 osoba ovoga ljeta. I sada da Vam kažem jedan dio onoga, što sam već
opetovao :
a.) Stric Ante Došen je po svima nama voljena figura, i smatramo ga
pravim patrijarhom. Uvijek smo slušali dobre savjete, i moglo bi se reći, da
smo se dobro razumijevali do novog ludovanja Dra. Jelića, koji je, među inim,
već drugi puta, ako ne treći, prevario sve nas.
Nu ja sam još uvijek javio u Pariz Anti (Ovdje se treba nadodati da je stric Ante Došan došao od
generala u Pariz da se sastane s drom. Peranićem i drugima, na putt za
Njemačku. i Mi smo se sastali sa stricem Antom Došenom. Mo.) da za razgovarati sa Jelićem treba imati
vremena, magnetofonsku vrpcu, i dva svjedoka. Ako prof. Prcela, vitez Pjanić,
pukovnik Batušić i ja nismo dostatni svjedoci, jesu dokumenti, i ja o tome
želim govoriti bez predrasuda. Zato Vam prilažem nekolicini fotokopiju pisma
kojega je uputio Jelićev pomoćnik puk. Batušiću, a sam Jelić drugima, usmeno i
pismeno, i kako ste mogli vidjeti u uvodniku Hrv. Države, (glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor,
kojeg je osnovao i kojemu je predsjednik dr. Branko Jelić, mo), i koju ako sami nemate tražite, da Vam napravimo
fotokopiju, gdje poziva u ime PODPIS DESETOTRAVANJSKE DEKLARACIJE DA LJUDI
STUPAJU U LEGIJU NEKAKVU I U HRVATSKO REVOLUCIONARNO VIJEĆE. Da je on dobio
mandat. Pitaju me ne samo pukovnici, nego i mali ljudi čarkari, da li da
stupaju u "H.R.V. - LEGIJU" ili ne, jer da je Lukas potpisao u ime Otpora.
Što je napravio Oršanić i puk Štir, to Vam je poznato. I da je nisam reagirao,
i napravio onu malu obavijest, da to rade UDBAŠI, i da je otpremljeno više
ljudi u ruke Udbe, kao sada Draganović i mnogi drugi, odvedeni, ubijeni ili pak
kompromitirani, što bi Vi rekli o "svome generalu", zapovjedniku ili
glavnom tajniku Otpora, kojemu ljude vode zakrabuljeni kućeberi, (kućoberi je stara hrvatska riječ za onog koji s
korpom u ruci iđe kroz selo i galenteriju prodaje, mo.) šverceri i davno već uništeni političari. Pod tu
cijenu mogli smo mirno ostati u HOP-u Dra. Hefera, frailice (frajlica se kaže za stariju djevojku, mo) Višnje, dezertera Ilića, itd. i ne bi se
trebali suprostavljati progonima, neugodnostima, blaćenjima, gubljenju zdravlja
i vremena. Mi smo VELIKOM ANTI, (misli
se na Poglavnika, mo.) dok je
još bio relativno velik, rekli šta mislimo, da danas budemo u kolotečini događaja,
i da onda sve to promijenimo za pogoršano izdanje jednog neozbiljnog hoštaplera
samo zato "jer je on Hrvat", onda možemo s istim pravom prihvatiti
Dra. Krnjevića. Dra. Hefera, Dra. Bakarića, ili Roku Kaleba, jer su svi oni
Hrvati. I da to ne činimo zato, jer smo to mi SUVERENO ZAKLJUČILI, NEGO zato,
jer to želi stric Ante, jer što će biti ako se okrene protiv nas, to bi bila
svjedodžba siromaštva svima nama i posebno stricu Anti, jer bi to značilo, da
ga smatramo senilnim starcem, ili budalom, kojemu treba reći DA, kako se ne bi
uvrijedio.
Nastavlja se.
16-09-2015 17:01#634
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (5)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj
knjige
"PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i
traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca -
kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske
problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane.
I zbilja stranice su pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji
posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebala biti
ovako. Stavit ću po redoslijedu. Početak prve stranice počima: 752,
761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760,
je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogrješke. Hvala
čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
b.) Osim toga moje je sveto pravo da odabirem mjesto, sastanka.
Previše sam kompromitiran u ovoj borbi (za našu zajedničku Hrvatsku, kako je u predizbornoj
kampanji 2009. godine rekao i dr. Andrija Hebrang mlađi ...da se je Luburić
borio za hrvatske interese ..., mo), da bi išao kud me tko naruči. Ja imam ambijenta u Madridu
i Valenciji, ali ne u Barceloni, koja ima veliku luku i u kojoj ima svaki dan
ruskih, srpskih i drugih brodova. Sami Katalinci nisu kao svi, jer imaju starih
jada i previše komunista. Izbjegavao sam improvizirane sastanke, gdje mi se
pošalje telegram i dolazi u mjesto po drugom izabrano. Ne da sumnjam u njih,
nego u one, koji bi za njima mogli doći. Osim toga ne vidim praktične koristi
od toga da se sa bilo kim zagrlim na uzletištu između dva aviona, osim ako me
vežu velike veze i čini. Nu da ja letim bilo kome zato, da mi može Jelić na
"povijesnoj sjednici" i "velebnom zboru" na kojem je u ime
američkih Hrvata govorio stric Ante, da može reći, da je "bio sa
Maksom" to nije ništa. Treba iskupiti mjenicu New Yorka i Buenos Airesa, i
to se ne čini ni grljenjem sa Jelićem, ni podlizivanje stricu Anti, nego
ozbiljnim radom, naporima, zaključcima i načelnim kritikama kakve su bile mnoge
Vaše, pa i ova Gagrina.
c.) Razgovarao sam sa stricem tri dana i dio noći. On nije senilan
starac, nego jedan od najžilavijih i najdinamičnijih od 200 osoba sa kojima sam
bio. Duhovno i tjelesno jak, svjež, koji je mogao jesti, piti, hodati,
razgovarati, ne spavati, kao i ja, - to nije senilni starac, bez obzira na
godine. Mnogo senilnijih ljudi sam vidio a nemaju ni 30 godina, i već su
gotovi. Dakle čini mu se nepravda ako mu se podvaljuje kao starcu, jer to nije.
Nitko se za više problema i ljudi nije življe interesirao kao on. Znači da je
čovjek duha, akcije i borbe, pa ga kao takvog treba smatrati.
d.) Sa stricem Antom sam razgovarao u ovom duhu. Možete mu ovaj
pasus pročitati. Sve ovo sam rekao i njemu, i čak i to, da kuda je god
prolazio, da je ostavio isti trag. Uplivisao (utjecao, mo.) je
na ljude, pa i na strogo unutarnje probleme Odpora. Je li se smatra pripadnikom
Odpora? Ne ! On je simpatizer, kao i Jelićev, Uj. (organizacija Ujedinjenih Hrvata je bila i u Njemačkoj,
Americi i Kanadi, mo.) Hrvata,
itd. I baš radi toga mi nismo dužni prihvatiti zapovjedi, iako možemo želje i
sugestije. Nu ja nikada nisam upotrijebio riječ: zapovijedam, određujem, naređujem,
itd. nego sam uvijek sugerirao, molio, tumačio, ali i prihvatio kriterije koji
osobno nisu bili moji. Prema tome nismo dužni kao organizacija činiti ono što
stric Ante, ili stric Andrija, (misli
se na dra. Andriju Artukovića, mo.) ili
netko drugi žele. Nego smo organizacija, koja konzultira pripadnike, izabire
vodstvo, zaključuje i sprovodi u djelo.
e.) Stric Ante mi je na rastanku rekao, da sam u pravu, da će ići u
Toronto, da će i nadalje sa simpatijama gledati i pomagati rad Otpora. I još mi
je savjetovao, da neka ne slušam previše savjete drugih, jer da vjeruje u
kriterij moj kao snažna i sikusna čovjeka. Svi imate prava pitati ga jeli tako
ali i ispitati ono što sam ja naveo. I neka govore među nama čiste činjenice, a
ne neki boležljivi sentimenti, ili patološki kriterij, koji je odveo u propast
Poglavnika ; Poglavnik zna šta radi, Maks zna šta radi i - na kraju, kako smo
rekli : BABA LUCA ZNA ŠTA RADI ....(Osobno
smo, naš ogranak HOP-a Dr. Ivan Šarić, dok sam živio u Parizu, prolazili kroz
te "službene naredbe" Lucije Rukavine, koja je živjela u Munchenu.
Moj dobri prijatelj Ivan Barun je svojoj kćeri dao ime Luca, na uspomenu
"ustašice" Luce Rukavine, mo)....
Nu to znači i to, da kad ne bi bio učinio kako sam učinio, da bi bio
pogriješio. Mi smo planski, ozbiljno, doktrinalno, svjesno sproveli ono što smo
nagovijestili. Idemo dalje.
Ono što se je dogodilo Draganoviću je klasični primjer kao se ne smije raditi,
i da pri svemu treba imati nekog kriterija koji je kontroliran od jedne ekipe. Zato
mi ne možemo vječno čekati što će o svemu misliti stric Ante, kako je puk Štir
čekao sa stvaranjem ODPORA jer što o tome misli prof. Oršanić, Korski i
"Petit Komite". (Francuska
riječ a znači "Mali Komiteti, ili mali Odbor, mo). Vi ne možete reći nijedan, da nisam prihvatio
sugestije, nu i tu se događa da vi, svaki od Vas, o nekoj stvari mislite
različito. Zato smo ekipa, pa skupno o tom odlučujemo. Ne mogu ja praviti sa
Jelićem za volju strica nešto, što on ne želi s Vama, ili njegovi ljudi sa
Brbićem u Australiji, ili isto tako ne možemo odgovarati za ono što čini Varoš
u Rimu, Orlović u Njemačkoj, ili netko drugi u Munchenu zato jer to hoće
Draganović. Ili da se čini, jer to netko od ovih želi. Ja vjerujem u borbenu
našu demokraciju i vrlo bi me radovalo ako u tom krugu vidimo i strica Došena.
Nastavlja se.
16-09-2015 17:53#635
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (6)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj
knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i
traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca -
kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske
problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane.
I zbilja stranice su pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji
posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebala biti
ovako. Stavit ću po redoslijedu. Početak prve stranice počima: 752,
761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760,
je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogrješke. Hvala
čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
4.) "Treći Koroak". (Konačno sam došao do onog što sam godinama tražio,
a to je TREĆI KORAK. Ja sam iznio u ovim pismima prvi i drugi korak, ali nikako
nisam mogao pronaći Treći Korak. Ako je to ovo što sam ja uvijek mislio da je
Treći Korak, onda neka to bude ovaj opis generala Drinjanina u ovom pismu TREĆI
KORAK, mo). Ja sam
ovoga ljeta razgovarao sa 200 Hrvata svih vrsta iz domovine i emigracije. Vi
ste stalno tamo na skupu i pokretu. Brbić je obletio Australiju i ispipao teren
i snage. U Južnoj Ameriki smo u godini dana ne samo sugerirali ono vječno o
tome što će reći Trust Mozgova (moglo
bi se reći monopol nad mozgovima, ili još bolje, šaljiviji naziv za skup ljudi
koji se smatraju vrlo mudrima, mo) jedne
pregažene politike i pobijeđene vojske, nego smo postali jedna od najsolidnijih
grupa, koja je u više nastupa izišla sa ekipom, programom i ljudima Otpora. Iz
Evropskih zemalja stalno smo u kontaktu i ove godine kao nikada bio je solidan
kontakt sa domovinom. Vanjskim smo uspjesima, javnom afirmacijom, kruna kojega
je bio ZBOR U CLEVELANDU U NASTUPU I SA ONIMA, KOJI NAS DOSADA NISU HTJELI POD
NAŠIM IMENOM, nego kao kakvo vanbračno dijete pod imenom Saveza, ili kao
"publiku". Naše su nam publikacije otvorile put do protivnika i do
inteligencije. Dogodilo se i dio onoga što sam Vam nagovještavao, tj.
desintegraciju iznutra, i kroatiziranje dijela hrvatskih komunista. Sve su to
činjenice. A i to nije sve što smo učinili, što činimo i što mislimo činiti.
Do sada smo bili u "drugom koraku" tj. "psihičkom ratu sa
Jugoslavijom". Taj smo zadatak vršili prema našem stanju i možda i preko
materijalnih snaga. Indoktrinirali smo čitavi niz domovinskih ljudi, izmijenili
mišljenja sa drugima, koji još čekaju. Od našega kapaciteta intelektualno i
politički izgrađenih ljudi, od nas slobodnih emigranata i rodoljuba očekuje se
i više. Mogao bih reći, da oni od nas očekuju više, jer su sami voljni dati
više. Naši ljudi djeluju dobro, naš tisak isto. Imamo emigraciju, slobodu,
sredstva. Oni imaju isto po barem nešto na svakom sektoru. Uspjeh i onaj
konačni ovisi od više elemenata, a ne samo od želje. Svjesni smo da nema rata,
svjesni i činjenice, da nam nitko slobode dati neće. Snaga je u nama i u našoj
spremnosti ne samo za žrtvu, nego i nešto teže : koordinaciju snaga unutra i
vani. Ja sam više očekivao od onih, koji su me posjetili od preko bare. Nije
dosta reći : idemo ili - idite ! To nije samo jedan čin jednog čovjeka, jedne
volje, nego ekipe, sredstva, plana, koordinacije i superacije. Prije svega je
problem mentaliteta, jer boriti se protiv jedne organizacije stvorene bez
sentimenta, ali znanstveno, sa sredstvima i izgrađenom tehnikom. I sa prednosti
koju daje imati vlast, sredstva, aparat, ljude i zaleđe, baze i moral.
Suprostaviti se sa improvizacijom i pod nadzorom hrvatskih Azeva (ponavljati ću ovu riječ češće puta kako bi ju
Hrvati zapamtili, a odnosi se na jednog ruskog duplog/dvojstrukog špijuna za
vrijeme carske Rusije, po imenu Azev, mo) i bez ijedne sigurne logističke baze, osuđeno
je na propast. Naš čas je tu, jer se u nas još vjeruje. To nas i obvezuje. Za
preći iz "psihološkog tj. hladnog rata, tj. "topli rat" stvar je
dobra plana, sigurna vodstva i odlučnost.
(Dakle, po doktrini generala Drinjanina
bi trebalo značiti: "PRVI KORAK" je
mobilizacija i spremanje, "DRUGI KORAK" je
psihološki, tj. promidžbeni, ili još bolje, hladni rat, dok je TREĆI
KORAK "topli rat" kako ga je general u ovom pismu
nazvao, a to, u punom i pravom smislu riječi znači: RAT, puščani, topovski,
avionski, hvatanje za grkljane, ko' koga itd., mo.*Otporaš.)
Bio sam čvrsto uvjeren, da će stanoviti prijatelj iz Clenelanda, o kojemu mi se
godinama govorilo, koji da ima mogućnosti, veze, odlučnost itd. reći nešto.
Ostalo je sve pri tome "da bi trebalo". Obećao
vratiti se, i nije se vratio. Čekao sam ga prema dogovoru, izgubio tri dana i
morao ići na sastanak sa ljudima iz domovine, u drugo mjesto, i na kraju mi je
napisao kartu i rekao, da kad se vrati, da ćemo vidjeti.
Ne bih želio ponavljati ono što sam mnogo puta rekao, da bi bilo fatalno, da
isti ljudi sa Vanjskog Fronta, koji imaju JEDNU MISIJU, i koja bi morala biti i
pojačana u slučaju nastupa "TREĆEG KORAKA", velim
da isti ljudi napuste svoja mjesta i pretvore se u improvizaciju dijela
domovinskog fronta. Takovi ljudi, koji osjećaju taj poriv, imaju odlučnost,
sposobnost za akciju, nebi smjeli voditi športske, kulturne, karitativne,
političke i druge javne akcije. Samo su HRVATSKI AZEVI I IGNORANTI mogli
organizirati one "akcije", gdje su samo kompromitirali stotine,
potrošili imetke, a nisu učinili još ništa osim stvaranja nepovjerenja u naš
zdrav razum. Orlović je najprije stvorio Banku, štednu zadrugu, ljudi su je
napunili sa svojim uštedama, zatim je stvorio plan, napisao ga, kako će rušiti
ovo ili ono, kako će preuzeti vlast, obišao Njemačku, Švedsku, Francusku, i
svakome govorio o revoluciji. Zatim poslao ljude da kupe dinamit, a "glavni
štab" slavio "početak akcije". Novinari i policajci
imali magnetofonsku vrpcu sa razgovorima iz Njemačke u Belgiju o kupnji
dinamita, i kao svatovi mladu dočekali dinamit na granici. Došao auto,
zaustavili, proslijedili, proces, "slava", zabrana, novci za
revoluciji izgubljeni, i naravno, nema revolucije jer je Njemačka vlada
zabranila. I nema štedne zadruge, jer je potrošeno u kupnju oružja. Znate li koliko
je blagajnika takvih skupina otišlo u Jugovinu sa novcima za kupnju oružja?
Znate li koliko šefova rev. organizacija i nakostrušenih "Trup",
"HOP" itd. radi za njemačku policiju i Interpol? Koliko Goreta, Džida
i sl. kontroliraju svakog "nakostrušenog". Koliko godina su oni sve
javljali? Savjest im je progovorila tek onda kada je trebalo ubijati i
izvrgnuti se da budu ubijeni? Koliko ima u svemu tome šverca, kriminalaca,
avanturista, agenata Udbe i Interpola? Meni su došli "oni najbolji"
da im dadem "stanovite stvari". Obaviješten sam bio od prijatelja na
vlasti, da dolaze agenti Interpola. Velim čovjeku da ću mu te stvari uručiti u
drugoj zemlji, tamo gdje treba. Odgovara da NE, NEGO DA ŽELI SAM TO NOSITI I NE
ŽELI SE SNIKIM VEZATI. Trebao je, dakle, dati Interpolu mogućnost, da ga uhvate
kad iziđe iz moje kuće "sa tim stvarima", koje bi bile dostatne da mi
se da izgon, da me se internira, da mi se zatvori tiskara i zabrani pol. rad. U
mnoge od ovih se nije moglo taknuti, jer ili je iza njih "mrtvi Poglavnik"
ili "živi Draganović".
Njemačkoj su pak policiji oni sami, kako znamo, dojavljivali svoje vlastite
drugove od HOP-a. Oni koji rade za njemačku policiju daju svoje podatke, (potrebno je samo prelistati OBRANE iz godine
1965/1966., te tu ćete naći slike i kopije slika onih članova HOP-a koji su
surađivali i dojavljivali istaknute i djelotvorne državotvorne Hrvate Njemačkoj
policiji, Franju Goreta i Mirka Dšidu i druge, mo.), neki za novce, drugi "da se prikriju i
osiguraju" a ne znaju, da čim predaju podatak, nisu više vlasnici, i ne
znaju tko će i kome prodati te podatke.
Uhićenja samih šefova tajnog redarstva u Njemačkoj u zadnja vremena dokazuju,
da ih je pola radilo za Rusiju. (Moglo
se je iz dosadašnjih pisama generala Drinjanina uočiti da on nikada ne govori o
SSSR, nego uvijek Rusija. Ovo ne dokazuje da je general bio antikomunista, nego
vizionar, mo), koji rade za
Tita? Oni koji pišu rodoljubne članke, kao Varoš i liju suze nad grobom mladog
i neiskusnog Šimundića, bio je koji je mjesec dana govorio u Rimu o tome, kako
je Draganović otišao na jedno "dulje konspirativno putovanje". Da ga
ne bi prije vremena tražili. I izgleda da je sam otišao preko granice i ne
znajući, a oznake granice i sa talijanske i sa jugoslavenske strane bile su
skinute. Tako ga kao austrijskog državljana mogu optužiti javno, a na popisu je
"ratnih zločinaca", da je došao da u Jugoslaviji organizira sabotažu.
I čitav aparat "suradnika" ostaje vani, trguje, švercuje, konspirira
i čeka daljnju žrtvu, materijal za suđenje i bičevanje živaca za akcije, koje
su unaprijed osuđene na propast, kako sam Vam to dosta puta pisao i osobno
govorio onima, koji su bili kod mene. U Australiji smo imali 10.000 pol.
emigranata i pola ih je bilo organizirano. Što se je dogodilo? I u Njemačkoj?
Nu "vođe" koje rade za strane policije da si osiguraju rad za Udbu,
tu su, i filtriraju najbolje ljude, da bičuju živce ljudima i guraju ih u
unaprijed osuđene akcije, kako bi strani svijet nas osudio, a narod izgubio
vjeru u naš zdrav razum.
Nastavlja se.
16-09-2015 18:29#636
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (7)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj
knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i
traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca -
kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske
problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane.
I zbilja stranice su pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji
posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebala biti
ovako. Stavit ću po redoslijedu. Početak prve stranice počima: 752,
761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760,
je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogrješke. Hvala
čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
Neka nitko ne misli da će impresionirati svijet sa jednom bombicom, jer u Vijetnamu
se lijeva krv do koljena, igra se poker smrti i ruski sateliti sa atomskim
punjenjem već hodaju oko kugle svakih 50 minuta. Na Balkanu su oduvijek padale
bombe, pa i ginuli milijuni. Američko javno mjenje nije se impresioniralo ni
kad su mu gorile čitave četvrti, ni englesko kada mu je gorio London, ni Nijemci
kad je gorilo pola milijuna u Hamburgu. Rusija je u ratu imala 20 milijuna
mrtvih, i Kina sprema pokolj čitave ruske Sibirije. U Sajgonu dnevno explodira
dvadeset bombi, i u Honkongu, pred Bankom, na štangi vise Englezi, a unutar
zgrade prave se trgovačke operacije. Teror ekvilibrija atomskog rata drži
rivale (protivnike, mo) u hipokritskom stanju, i ni Papa koji dnevno
poziva Ameriku da zaustavi sistematsko "koventriziranje" (u ovim smislu znači bombardiranje, mo) Sjev. Vijetnama, ni tobožnja savjest ljudi,
pacifista, itd. neće prstom maknuti za bilo koga. Ovoga ljeta dao sam na
čitanje prof. Prceli jedan moj poziv HRVATSKIM ELITAMA (imam ga i kada dođe vrijeme staviti ću ga ovdje,
gdje i pripada, ovim pismima, mo), u
kojem sam iznio strateško-taktičke zasade za jednu akciju.
Ne mogu to dati iz ruku, niti slati poštom. Takvo jedno pismo može izgledati i
pesimističko. Nu da li ima razloga za varljivi optimizam? Da li mi imamo prava
gurnuti naš narod u jedan rat bez izgleda za uspjeh? Bez pomoći, političke,
logističke, bez kapacitiranih ljudi, kad bi i mogli prihvatiti, da osim stranih
agenata i Udbaša i Azeva, ima čestitih hrvatskih idealista, koji žele, kao što
Vi želite početak akcija.
Zato u prvom redu: ne miješati pojmove domovinskog i vanjskog fronta, ne
miješati LJUDE ta dva fronta, da svaki neuspjeli akt ne povuče za sobom gubitak
svega. Kad se Rover popeo na glavu svima sa "revolucijom" poslao sam
mu poruku: ako ti je cilj najaviti rat Australiji, onda čini to u svoje ime.
Ako misliš raditi na vanjskom frontu Otpora, onda svi ti stoje na raspolaganje.
Ako imaš petlje i odlučnosti raditi na domovinskom frontu, onda napusti sve i
dođi k meni, ali onda nema više povratka u Australiju, jer se ne može biti u
isto vrijeme konspirator sa 10.000 klm. daljine, "član Vlade Vijeća",
vođa športa, odbornik kulturnog kluba itd. I k tome "smatra me se šefom
Bratstva".
Ovakvi zastarjeli mentaliteti upropastili bi svaku akciju i onda, kada bi ona
imala izgleda za uspjeh. Boriti se protiv partije nije isto što i protiv
brutalne snage srpskih žandara. Ovdje je znanost u službi te brutalne sile.
Nama je svima na jeziku akcija. Nu gdje je jedna snaga bez jače pomoći srušila
jednu komunističku zemlju. Ja sam napisao knjigu "Tehnika obaranja
komunističke države", ali ju nisam publicira, jer su me molili prijatelji
ovdje, da to ne učinim, jer bi bila šteta otkriti karte. Prije vremena,
naravno. Mnogi će reći, pa zar se ne može ništa učiniti? Mnogi mi vele, sada se
treba radi Draganovića "OSVETITI". Imamo i bez Draganovića razloga za
tu osvetu.
Nismo ni Bleiburg osvetili. Ja sam bio onaj tko je spremao gerilu, otpor, borbu
iza linija. Pa je prevladalo mišljenje da NE, jer fali za to politička gaza.
Imamo li tu bazu danas? Amerika? Vatikan? Njemačka? Gluposti ! Danas imamo
manje prijatelja nego 1945. g. i komunizam je zavladao sa pola svijeta, a sada
radi na tom da razruje drugu polovicu. I Tito, i Fidel, i mnogi drugi djeca su
i mezimčad te politike, a ne mi, antikomunisti. Amerika je antikomunist u
Vijetnamu, ali nije u Jugoslaviji, i manje u Rusiji, s kojom skupa pomiče
figure na šahovskoj ploči i trguje sudbinom naroda.
U tim i takvim prilikama, ja sam u mojoj knjizi, razradio tehniku i taktiku.
Trebamo se služiti dijalektikom i njihovom metodama, infiltracijom i
razjedinjavanjem. Onaj tko još ne vidi mogućnosti u razlikama između
Rankovićeva komunizma i onog evropejskog, kamo se situiraju hrvatski komunisti,
koji ne vidi mogućnosti barem djelomičnog paraliziranja vlaških masa, koje
gledaju u hrvatske komuniste kao saveznike, a ovi u njih iz straha pred
ustaškom osvetom, i tko nije ništa naučio iz madžarskog ustanka (1956, mo) i razloga prilaženja Kadra (vođa mađarske antikomunističke revolucije, mo) Rusima, taj nije tehnički na visini da se uhvati
u koštac sa srbokomunizmom.
Lako je raspaliti u jednom članku po svima, najaviti rat svima, odgurnuti i potpisnike
Deklaracije, najaviti nastanak rata hrvatskim Srbima, osvetu bivšim
partizanima, Vatikanu, popovima i Njemačkoj. Radi takve politike mi smo stigli
na Bleiburg, i mogli bi pripraviti put i drugom novom i definitivnom. Bez
razuma i sam sa srcem može se samo ići u susret osobne lijepe smrti, ali borba
za slobodu jednog naroda nije osobna stvar. Emigracija može mnogo toga
napraviti, kako smo vidili u slučaju Irske, pa i našeg slučaja 1941., ali bez
koordinacije onog u domovini i onog vani, emigracija kao takva, bez ratnog
pohoda i gerile bazirane na vanjskoj pomoći, je unaprijed osuđena na propast.
Jedan zahvat redarstva u bilo kojoj zemlji može likvidirati sve u roku od par
sati. Novo stanje traži nove taktike, nova borba nove mentalitete, jer sa onim
Muse Kesadžije i Senjanina Ive, ne može se pobijati komunizam.
To je u prvom redu jedan mentalni proces. Ako mi nismo kadri služiti se
njegovim metodama i njegovom dijalektikom, nismo ga kadri ni shvatiti, ni
pobijati, a kamoli svladati. To najbolje vidi Amerika danas u Vijetnamu. Ali
još uvijek ne dovoljno. Sazrijeva i tu stvar, i sazrijeva kod hrvatskih
ljevičara, komunista, partizana, sindikalista, itd. uvjerenje, da su
nasamareni. Tu ipak treba imati na umu da su za sprovedbu revolucije bezuvjetno
potrebni nama domaći saveznici. Oni danas kontroliraju dio vlasti, imaju
oružje, i mnogi od njih, hrvatski osjećaju. (To je upravo to što je Dr. Franjo Tuđman i učinio. Najprije
prostudirao pomirbeni stav generala Drinjanina iz PORUKA IZMIRENJA...,
obašao Canadu i Ameriku i skoro svu Europu gdje je bila jaka hrvatska politička
emigracija, osvjedočio se na terenu o ljubavi Hrvata za svojom Domovinom
Hrvatskom, vratio se nazad, kući, u Hrvatsku, skupio svoje bivše partijske
pajdaše, obrazložio im stvar i zajamčio pozicije, stvorio političku platformu,
stvorio HDZ, stavio demokratske temelje na kojima je počeo stvarati HRVATSKO
JEDINSTVO, I STVORIO GA JE BIO…, zahvaljujući pomirbenim idejama HNO Maksa
Luburića, mo. Otporaš.)
Nastavlja se.
Posljednje uređivanje
od Bobani : 16-09-2015 at 18:32
16-09-2015 19:23#637
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (8)
dio
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj
knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i
traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca -
kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske
problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane.
I zbilja stranice su pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji
posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebala biti
ovako. Stavit ću po redoslijedu.
Početak prve
stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755,
756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogrješke. Hvala čitatelju knjige
iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
Više je hrabrosti trebalo za Deklaraciju (hrvatskog književnog jezika iz 1967 god., mo), gdje Udba i Ranković, domaći Srbi partizani,
stoje s puškom u ruci, - nego u USA raspištoljiti se kao šareni grah protiv
"vascelom svetu". Nije lako sve to. Treba mnogo studija, razbora
odlučnosti i ljubavi. Da, Irska je emigracija bila odlučna, ali je borba
trajala kroz 500 godina ! Ruski su boljševici bili prebačeni po Nijemcima iza
linija (borbenih, ratnih
1914-1918, mo) i data im
mogućnost, a politički su bili financirani od jedne Banke. Komunisti su uporni
i izgrađivani. Naši ljudi se vole oduševljavati, ali ne i izgrađivati. Kod mene
su bili Geza i Šimundić, (obadvojica
članovi HRB i obadvojicu Udba ubila, mo), pa kad sam im govorio, da zajedničkim snagama tiskamo
"Priručnik za diverziju", onda su mi rekli, da njima ne treba knjiga,
nešto slično kao što čujem često i od naših.
Jedan ovakvi priručnik, sa slikama, crtežima, tehničkim uputama, ne može se
prodavati ni javno izdati ni dati masama, ali je bio potreban barem
predvodnicima. Mislim da sam poneki put citirao velikog Gotea : misliti je
lako, djelovati isto, ali je najteže na svijetu nešto smisliti i onda dosljedno
tome djelovati. Misliti samo je ipak gubljenje vremena, a djelovati bez toga je
ljudska tragedija, a u diverzantskim akcijama posebno.
Zato govoriti o akcijama treba biti savjesno, konkretno, poduprto brojevima,
hladnim razlozima, matematičkim planiranjem. Kakve akcija? Kojeg obima? S kojim
ciljem? Psihološke akcije, rekli smo mnogo puta su dobre, i dijelom mi, dijelom
oni nekontrolirani, očajnici, ili osvetnici, ako ih znamo iskoristiti. Veće
akcije se planiraju sa jednim izričitim ciljem, kao i svaka ratna operacija.
Rat se pravi na činjenicama. Sva demoralizirana Jugoslavija nije pala ni nakon
8 godina Marselja (Marseille,
atentat na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo) a svi smo bili Ustaše, dok nisu njemački
tenkovi sa pet granica upali a avijacija srušila Beograd. Nije bezuvjetno
potrebno to čekati, jer se tako lako ponoviti neće. Ostaje nam ipak malim,
lokalnim, suberzivnim, građanskim ratom rušiti Jugoslaviju uz pomoć hrvatskih,
makedonskih i slovenskih komunista, koja baza ipak postoji. Rat svima i svakome
smo davno izgubili i napustili Domovinu sa 17 divizija, pola milijuna Ustaša,
Vladom i Poglavnikom. Ja sam za akcije i Vi ste svi za akcije. I mnogi Mađari,
Romunji, Bugari, Rusi, Ukrajinci, Kubanci (uz pomoć CIA org.), i mnogi drugi.
Nu HTJETI JE JEDNO, ZNATI DRUGO I MOĆI TREĆE.
5. Blajburška tragedija. Sve što smo rekli u pogledu našega rada
odnosi se i na to. Ja sam o tome govorio sa prof. Prcelom. Ja sam bio i jesam
uvjerenja, da je knjigu trebalo bazirati na radu naše ekipe i tiskati kod
nas, (radi se o knjizi Bleiburška
Tragedija ili OPERATION SLAUGHTERHOUSE, koju je izdao bleiburški odbor 1970., a
kojemu je bio na čelu prof. Prcela, a general Drinjanin htio da tu knjigu tiska
DRIPAPRESS, mo), i onda podijeliti
badava uglednim ljudima. Ja sam prof. Prceli davno rekao da ga neće ni jedan
pomoći ni od političara, ni od intelektualaca. Posebno sam mu rekao da ga neće
pomoći prof. Draganović i na vrijeme mu javio, da Draganović sprema knjigu o
tom predmetu. A taj krug su Milan Ilinić, i Zorić, i Nikolići dr., i ne treba
ni govoriti da osim DANICE, koja je neutralna, i možda Naše Nade (novina Hrvatske Katoličke Zajednice, mo), isto tako neutralne, neće nitko pomoći. Zato su
iz krugova onih, koji nas ne trpe zato jer smo ODPOR, i jer sami spremaju
knjigu o Bleiburgu, ne može ništa očekivati.
Ne znam što konkretno vrijedi činjenica da je knjiga tiskana u jednoj američkoj
tiskari, ako knjiga neće biti kupljena ni otkupljena, a emigracija dreči, i s
njom mnogi Otporaši. Pisao sam prof. i on će čitati ove retke i zna da je tako.
Previše ih je koji podgrijavaju iz zavisti, pol. razloga ili ambicije da sami
nisu napisali, a previše onih, koji su dali novac i ne vide knjige, te padaju
na lijepak propagandi, da ili smo pokrali novac, ili smo nesposobni da napišemo
tu stvar, i ljudi kao ljudi, u ovom i svakom drugom slučaju, brbljaju. (Doći će vrijeme - i zbog potrebe - da će
netko prevesti ovo pismo na neke strane jezike, i tek tada će se uočiti važnost
i dalekovidnost ideja Maksa Luburića, mo.)
Ja sam moje stanovište iznio, ali sam prihvatio mišljenje većine, da treba da
knjiga iziđe u Americi. A to će značiti mnogo novca, kako je prof. Prcela i
najavio, i knjiga neće masovno stići u ruke ljudi. Tu se valja pripraviti, i to
je na Vama, da kao i o svemu ostalome i o ovome date jedno prihvatljivo,
trijezno i brzo mišljenje. Ne meni, nego emigraciji, koja će sada povodom
Draganovićeva slučaja htjeti ovoga glorificirati, i ujedno se sjetiti Bl.
Odbora. (Ovdje se radi o Hrvatskom
Demokratskom Odboru HDO, kojeg su on i Miroslav Varoš osnovali koncem pedsetih
godina prošlog stoljeća, kako bi što više zbunili već zbunjenu hrvatsku
emigraciju toga doba, mo.) Mislim
da bi svaka izjava za javnost morala biti dobro promišljena, jer je on u rukama
srbokomunista, i možda već mrtav. Ja sam nastojao dati jedan pregled i drago
bih mi bilo, da mi javite utisak i odjek. On je bio veliki čovjek, borac, ali
ga je ambicija i pomanjkanje pravog omjera stvari odvelo u stupicu i propast.
Zamislite što će to ipak značiti za Bosnu! Proces u Sarajevu sa arhivima, koje
su davno u njihovim rukama. Nestale arhive Kavranove, Frkovićeve,
Draganovićeve, Crv. Križa itd. iz godina bježanije. Koliko će Hrvata i stranaca
biti uvučeno. Zato razborito u pogledu osobe, a nađite rješenje za samu knjigu
i bez Draganovića. Prof. Prcela se mogao uvjeriti u točnost moje prognoze. I u
sud o ljudima.
6.) ISPRAVKE U PROGRAMU ODPORA. Sugeriraju braća i to sa mnogo
razbora ispravke u programu. Nu mi koji se poznamo, i koji znamo da je taj
program doveo do reakcija. Odreći se sada toga bila bi pogreška, glupa
pogreška. Nu ja to ne mogu napisati, ali Vi možete prenijeti. Obećati ljudima
penzije, vreću novaca, da ih neutraliziramo, ili prisiliti ih, da se bore za
goli život protiv nas, razlika je. Pukovnik Štir uhvatio se za to kao pijan
plota, ali treba konzultirati onih 150 članova Otpora, deset odbornika i 400
simpatizera, koji znaju da su Lukas Juričić i onih dvadeset časnika godinama
tjerali pukovnika, da iziđe kao ODPORAŠ, a nećka "vječni komitet" neotporaša.
On nije htio biti Otporaš, nego Predsjednik ili vodja kome god bilo. U tome su
prolazile godine, i prema tome na koju nogu je ustao prof. Oršanić, pravila se
"kombinacija", da nestane sa prvom reumom ili napadom histerije
kojega od "velikih". Uz nas je išao Odpor, časnici, i 18 društava.
Ostao Štir, Oršanić. Oni još vode rat kao i oni japanski vojnici u džungli
nekih otoka pacifika, koji nisu još saznali da je rat prestao. Ne bojmo se dijaloga,
ne bojmo se socijalne politike, jer je nacional-socijalizam i fašizam su bili
neke vrsti socijalizma, i Roosveltove i Kennedyjeve politike, i one
kršćansko-socijalne isto tako.
Program Otpora je djelo domovinskog fronta i odgovor je bila DEKLARACIJA (hrvatskog književnog jezika iz 1967., mo) 200 profesora. Idemo tim putem. I otkada je
svijeta i politike programi su uvijek bili jedno i vlast je radila drugo. Ne daj
Bog veće štete nego da ja budem plaćao penzije partizanima. (Ovo je rekao Maks Luburić prije punih 46 godina, a
danas vlada RH na čelu predsjednika Ive Josipovića, partizanskog sina, to
sprovodi u djelo, što uistinu znači da u potpunosti sprovodi u djelo program
HNO., mo)
U istu granu je spadala i brošura Pribičevića (Svetozar Pribičević, mo), ali što se ne može to se ne može, ostavimo za doba kada
se mogne. I dotle pomozimo tisak onako, kako to rade Vladek i Džeba (Ivan Džeba iz Clevelanda, glavni povjerenik
Drinapress tiska za područje "North", mo ), i koji rad je tako zaslužan, kao moj ovdje, jer bez
toga ne bi išli ni dokle smo došli. Vjerujem da bi Chicago, New York, pa i
Kalifornija mogli i više prodati. Svaki letak je osvajanje čovjeka, a u novom
ratu čovjek je cilj, a on ima oružja, ima veza, ima vlasti. To su uspjeli
jednom i sto puta komunisti, moramo i mi, pa makar obećali partizanima penzije
i vlasima položaje i ravnopravnost. (To
dokazuje položaj Milorada Pupovaca i drugih, mo) Ovog časa slušam televiziju i vidim da je jedan crnac,
unuk jednog roba dobio izbore za načelnika Clevelanda naprema unuku oca
domovine. To je novi svijet, u kojem valja naći mjesta Hrvatskoj.
Ja se zahvaljujem svima koji su se borili za taj program na prošlom Radnom
Skupu, iako ni sami nisu bili sasvim uvjereni. Ljudi Otpora su isto različiti i
zadnji puta sam imao sreću-nesreću, da su za istim stolom u mojoj kući sjedili
sin jednog velikog ustaškog zapovjednika i sin jednog velikog partizanskog
vojnika. (Ovdje će se za sigurno
dugo i dugo nagađati tko bi to mogli biti. Za sina ustaškog zapovjednika bi se
moglo reći da je to bio - generalov ubojica - Ilija Stanić, jer je Stanićev
otac Jozo bio satnik HOS-a, dok za sina partizanskog zapovjednika se ne zna tko
bi on mogao biti, mo.) U
politici je moguće sve, a mi moramo učiniti sve što je moguće i nešto od onog
što nije moguće.
Nastavlja se.
16-09-2015 19:46#638
Spodaj OK
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
STROGO
POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (9)
dio i kraj ovih opisa
(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno
pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH",
prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige
"PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i
traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca -
kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike.
Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane. I zbilja
stranice su pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova
knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebala biti ovako. Stavit ću
po redoslijedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763,
764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja
stranica. Ispričavam se poradi ove pogrješke. Hvala čitatelju
knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)
7.) "Odbor Američkih prijatelja hrvatske slobode", kojega
je prof. Mihanović htio napraviti nije drugo nego pokušaj uskršenja iz mrtvih
VIJEĆA. Vjerujem u dobru volju tog čovjeka, jer mi ih je više o njemu dobro
govorilo, ali dobra volja nije dosta. Smatram uspjehom Vaš nastup sa drugima na
ravnopravnoj bazi, ali ne ulaziti u kombinacije superstruktura, iza kojih ne
stoji ništa. Na pr. da iza tog čovjeka stoji jedna sjena iz Washingtona, koja
bi rekla "naprijed demokratski askari" za Hrvatsku, onda bi mi pobili
više onih "čovječuljka" ("divljaka",
mo.) (kako ih zove Ivo
graničar) u Vijetnamu, nego sve američke leteće tvrđave.
Nu stvarati titule za zadovoljiti čovjeka, - bila bi pogreška. Isto nam se
nudilo sa Savezom, i svima Vama je poznato da je tu prof. Meheš, dobar čovjek,
savjestan i koristan, bio upotrijebljen od Dubičanca. I on je isto koristan, i
neka bude Predsjednik, vođa, ili što bilo Saveza. Ali Otpor ne smije biti "čorbine
čorbe čorba" nikome za volju; ni ljudi, ni grupa. Vjerujem da
je netko iz Uj. Hrvata gurnuo dobrog profesora, ne bili tako NETKO bio - NEŠTA!
Ili kruha bez motike, vodstva bez organizacije, slave bez borbe. Takvi pozivi
dolaze i od novog HOP-a. Pazite.
8.) Bolje veze i konzultiranja, uvid u rad i Drinapressa, itd. U
izvješćima, pismima i razgovorima i o tome je bilo govora. Nu treba imati dušu
Rude Erića, pa priznati, kao on, da nije na meni krivnja, nego na Vama, jer sam
ja bio koji Vas tjera, a ne Vi mene, i jer mi niste bili kadri dati osobu, koja
bi to činila. Ja sam ne samo kadija, koji tuži i sudi, nego i ćato, hapsadžija,
i ništa lakše nego da se sprovede što se misli, da dođe Štef, kad bude u
mirovini. I onda će se moći konzultirati sve Vas, dali jedan letak, knjiga,
članak, itd. može, treba, ne smije izići. Mene veseli svaki nemir, svaka
ambicija i što bih ja dao da se je pukovnik Štir prihvatio "odjela za
vojnu izobrazbu". Sada to čini jedna grupa časnika. Guramo, idemo, padamo,
ustajemo se. I nemajte samilovanja, ni obzira prema nikome kad se radi o
Hrvatskoj.
Jedino pri tome treba gledati, da ne budemo filozofi, koji više pitanja
postavljaju, nego riješavaju. Mi smo vojnici i revolucionarci, i prema tome
realisti i svako pitanje koje postavljamo, mora imati jasan i konkretan
odgovor. To je ostalo, vjerujem, kao mamurluk Ceciljinog (Vjekoslav Cecelja je u to doba Tajnik Područnog
Radnog Skupa "North" HNO, mo) piskaranja
i Štirove optužbe, da hoću da budem novi Pavelić. Doba u koje ulazimo zahtjeva
od nas konzultiranje, dogovor, razgovor, kritiku, ali i sve ovo je jedan
konkretni i nije apstraktni problem. To znači mnogo sati na pisaćoj mašini,
mnogo više maraka za poštu, a i ovako sam uvijek, osim svega, kako pokriti
troškove papira, radnika, pošte, itd.
I da završim ovu i onako preveliku analizu ; sve što budemo počeli treba početi
ne izlažući ono što već postoji, jer sve što smo napravili, bilo je potrebno
napraviti. Ne smije se dogoditi kao u našim ratnim ustaškim jedinicama, da čim
je zapukla puška, nestalo je u kuhara, i telefonista, i bolničara, i pisara, i
skladištara i opskrbnika. Svi su išli pucati. Jer svi oni imaju svoje funkcije,
a nove funkcije traže nove ljude, tehničare, za to pitanje. Ostaje nam mučiti
se, raditi, pisati, prositi da nam plate dio onog što smo dali i vaditi iz svog
džepa, za sebe i one druge, govoriti, pisati, protestirati. I ono drugo, isto.
A to znači nove napore. Jedna lasta ne čini proljeća, ali ga niti ne ometa.
Zato ne smijemo niti stati radi jednoga, niti se pokrenuti jer od nas netko
nešto traži, zahtjeva i nameće nam. Ne vjerujem u univerzalne genije svega i
svačega, pa tako ni u ljude, koji bi sve htjeli biti odjednom. Nova vremena
traže od nas novi mentalitet. Na Vama je da to pokušate.
9.) dan otpora i radni skup "north". Idite i nosite
ideje, idite osvajati masu, ali ne dajte da Vam se masa nametne.
Povjerenike molim da mi najhitnije obračunaju što mogu od tiska, još prije
polaska na put, i da pokrenete one, koji su to zaboravili učiniti. Zaboraviti?
To je jedan elegantan naziv za nešto drugo, ali mi nismo nikada
pravili skandala, iako će biti ljudi, koji će nastojati ugurati nas u skandale.
To im je zadaća.
Pomognite koliko možete napore na domovinskom propagandnom sektoru. Ja sam
mogao bi kazati kroz 4 mjeseca ovoga ljeta osluškivao bilo mnogih ljudi, ali
sam i upropastio i onako slabe financije. Ništa ne možemo učiniti bez
sredstava, ni na ovom, ni na drugim sektorima.
Drago bih mi bilo da mi potvrdite primitak ovog pisma, kojega šaljem Rudiju (za
njega i Pivca), Štefu za njega i uže suradnike, na Ratka za njega i Anđelka, na
Džebu za krug Drinaša, na Vladka i krug Drinaša, na Prcelu za Bleiburški krug,
i na Stanića za krug Northa. (Ivan
Stanić, iz okolice Imotskog, dobar i čestiti Hrvat, član Odpora, mo.)
Dakle 4 za Kanadu i 5 za USA. Na Vama je da prenesete na druge ono što mislite,
a društvima, itd. mogu pisati, ako mislite što trebate.
Želim Vam svima najbolje, uz naš vojnički pozdrav,
general Drinjanin.
xxxxx
Kraj ovog Okružnog i vrlo Povjerljivog Pisma.
17-09-2015 15:43#639
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POGIBIJA
GENERALA LUBURIĆA - Pisac Dr. M.D.Peranić
(Pismo kojeg sam pisao jednom
nepoznatom Hrvatu u Hrvatsku i kroz pisanje i dopisivanje smo se uzajamno zvali
prijatelji. On je čitao pisma Maksa Luburića koja sam iznosio i od mene tražio
neka pojašnjenja, osobito o dru. Miljenki Dabi Peranić, piscu knjige "POGIBIJA
GENERALA LUBURIĆA". Odgovorio sam nepoznatom prijatelju Žarki
1 ožujka 2013. godine. Ovo pismo donosim ovdje na ova temu, jer se radio o
Maksu Luburiću a ima zanimljivosti koje mogul popuniti neke praznine. Mo. Mile
Boban, Otporaš.)
1/03/13
Dragi moj prijatelju Žarko,
Ovu knjigu je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio
ovih par zadnjih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja
ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u
Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.
Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New
York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika
sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam
ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije
bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u
grob je otišao s tom boli i patnjom.
Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.
Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima
je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića
adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti,
da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje ...Učinio sam. Otišao sam ga
posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer, 18 i 19
kolovoza. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo
priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je
izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali.
Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA
LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto
ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjizi. Kada sam rukopis
pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i
poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umiješao i da taj rukopis do
temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici
i sa mnom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve
istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI
NIŠTA...
Dragi moj prijatelju Žarko da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra.
Peranića meni od 30 studenoga 1979:
" Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto ...teško kao i Maksova
smrt ...sredinom listopada me je ostavio moj otac ...Hm, kažeš mi da radim s
Tobom ...Ti nisi Ti ...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio
mnogo toga napraviti ...Rekao sam Ti možda se nađe moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj
čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh
je teško zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je
to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima,
koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo
već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO ..."
"Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne
diže iz svoje grobnice ...Reci mi, iskreno sada kada si pročitao sav moj spis;
Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj
istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje
svoje supruge Marije, pa je zato i rekao ..."Mislim, da ne."...Bušić
je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parizu, ali ja sam već bio u
Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge. Nastavit ću
ovih dana ..Pozdravi Annie, (moja
supruga, mo)..."
Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji
su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo
za snimljivi izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969.
godine. Sada je kamo kud lakše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica
Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? Tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo
iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova
knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i
sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu
knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je
za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom
Hrvata da osnuju ogranak Otpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi
Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Otporaša, koje kasnije, iz svoje
mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega
ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.
U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlaska iz njegove kuće u
New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam ...istragu
...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno ...Što kažeš o
tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće
htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili
ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj
vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove,
to će se oduljiti ..."
Dragi moj prijatelju Žarko ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim
reći je to da je na meni jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što
se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božje i vražje strane, od prijatelja
i neprijatelja, te staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazovimo
ga KNJIGE PISAMA MAKSA LUBURIĆA u kojima će se iznijeti
mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i
želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.
Bog! Mile Boban, Otporaš.
18-09-2015 03:08#640
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
VRLO
POVJERLJIVO I ZA UŽE SURADNIKE, poruka je generala Drinjanina
general DRINJANIN,
6.II.1966.
(Ovo poruka generala Drinjanina se
nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici
511/512. Mo.)
Dragi brate !
Neka mi bude unaprijed oprošteno, ako Vama nekolicini budem pisao u ovoj
zajedničkoj formi o jednoj delikatnoj temi, koja se tiče svih nas. Možda bi
meni bilo lakše svakome reći ono što želi čuti, ili neku izliku, ali to ne bi
riješilo problema, nego bi ga samo kompliciralo, a na kraju bi ipak naša
zajednička stvar trpjela. A to nikome od nas nije cilj.
Radi se o inicijativi s više strana, da bi učinili posjet našim organizacijama,
naši istaknuti prvoborci od prestiža, kako bi se pokrenuli duhovi s jedne
strane, a s druge, da bi se nekako parirali posjeti, koje imaju ostale
organizacije.
Tako braća su iz Australije zahtijevala da ih posjeti br. Brbić, naš Gl.
Povjerenik za Oceaniju, a eventualno još netko iz Evrope. Braća iz Švedske,
Austrije, Njemačke itd. tražili su, da ih se posjeti u ime Gl. Stana i po osobi
mlađih godišta, radi mladosti, koja želi vidjeti u Otporu mlade intelektualce.
Braća iz Kanade željela su da ih posjeti pukovnik ŠTIR iz Buenos Airesa, te da
ujedno obiđe braću u USA., a po mogućnosti da to bude prigodom neke proslave,
Gl. skupštine, Dana Otpora, Dana 10 travnja itd. Braća iz Usa. predložili su da
bi brat vitez Pjanić obišao naše gradove u USA. počevši u New Yorku, i onda i u
Kanadi, moguće za 10 travnja 1966.
Bilo je i drugih planova, ponuda, ideja. U prva dva slučaja pokrenuli smo brata
Envera Mehmedagića i brata Stipu Brbića, koji su sami platili sve putne troškove
i obavili jedan i drugi povjerene zadaće na način, da im samo možemo odati
priznanje, zahvalnost i čestitati sami sebi, da Otpor ima takovih ljudi, koji
su svoju ušteđevinu i praznike upotrijebili i obavili putovanja i posjete.
U pitanju pukovnika ŠTIRA i viteza puk. Pjanića stvar je malo drukčija. I njima
šaljem jednu kopiju ovoga pisma, i oni će potvrditi ono što velim. U prvom redu
pukovnik Štir živi od skromne plaćice, a poznam i njegove obiteljske probleme,
kao i on moje. On treba 300 dolara samo za svoj pasoš, treba dopust, opskrbiti
obitelj, i onda od polaska do povratka imati osigurane troškove, a ovi nisu
maleni.
U pitanju viteza Pjanića je stvar pasoša, vize i troškova, isto tako od polaska
do povratka. On živi od skromne penzijice, i ne može se računati da bi mogao
bilo što dati.
Istina je da su u svim prijedlozima ljudi ponudili snositi troškove, pomoći,
voziti ljude, dati im konačište, itd. Nu to nije dosta. Oba pukovnika trebaju
garanciju, konkretnu, trebaju dobiti karte, putne troškove, sve to mora biti
osigurano, po dogovorenoj i konkretnoj osobi, treba uglaviti termine,
pripremiti sve, datume, itd., itd. Računati da će i "oni drugi naši
pomoći" moglo bi uroditi situacijom, da pukovnici moradnu trpjeti
poniženja, a i meni bi se predbacilo. Mene je mnogo ljudi posjetilo,
pa i Vitez više puta, nu uvijek smo unaprijed osigurali na jedan ili drugi
način troškove i stvar je uvijek bila među nama, starim prijateljima i
suborcima, dostojno, bez problema. Nu nisu to bili ni veliki troškovi, i tu je
bio moj dom. Ali nije isto ići iz Južne Amerike i Evrope u USA. i Kanadi.
Ja bi se osjećao neobično sretnim kada bi moji stari drugovi, suradnici i
prijatelji pukovnici Štir i Pjanić mogli obaći naše sastanke, ljude i grupe.
ODPOR BI DOBIO NA PRESTIŽU s ovim starim borcima. Stvar HRVATSKE VOJSKE za
budućnost samo može dobiti s ljudima, koji su i aktivni i poznati. Dakle,
sretno, i neka bude za dobro Hrvatske.
Neka se inicijatori stave u kontakt sa pukovnicima s jedne strane, a sa
organizacijama, grupama i odborima s druge strane. Neka se uvijek odrede osobe
prestiža, koje uzimaju na sebe organizaciju, i neka oni obave materijalnu
stranu izravno sa pukovnicima, ovi neka razmisle, reknu svoje mogućnosti i brzo
na rad, do 10 travnja ima vremena, ali ne previše. Za 25 godišnjicu DESETOG
TRAVNJA, kao pukovnik Štir i vitez Pjanić.
Sa svoje strane mogu sa žaljenjem reći, da ja tu ne mogu materijalnu stranu
pomoći, niti mogu služiti kao veza, za prenošenje vijesti, jer se može dogoditi
nešto, što si nikad ne bi oprostili. Na pr. ja s jutra idem u Madrid, gdje
moram biti od 8-10 dana. Za to vrijeme ja ne mogu poštu za sobom vući, ni
dirigirati, jer idem trgovačkim poslom, a neću biti nigdje dva dana. Kroz to
vrijeme može se dogoditi neki nesporazum, koji bi mogao veselje pretvoriti u
sramotu, žalost i predbacivanja. Nego organizatori neka izravno obave sa svakim
izravno sve potrebno, a mene obavijeste reda radi.
Kako i sami znate nakon putovanja NA SASTANK VIJEĆA u NEW YORK, bilo je gorkih
predbacivanja sa svih strana. Ljudi su zahtijevali suradnju, akciju, rezultate,
slogu, - međutim jedva su Jelić i Oršenić izašli iz New Yorka, počeli su
napadati i blatiti među inim i one, koji su im ta putovanja platili. Tada smo
rekli, da nećemo zagovarati POLITIČKI TURIZAM, tj. putovanja "uglednih
ljudi", jer su isti sami opovrgli sve dobre želje. Nastala su
predbacivanja, i ja sam pojeo mnogu gorku pilulu, zašto sam pisao ljudima, da
pomognu itd. To nam se dogodilo i s putem Rovera u USA., s putem Jelića u Pariz
i Švedsku, i evo vidim da opet zagovaraju SASTANAK U SAN FRANCISKU. Mi smo svi
o tim neugodnim događajima razgovarali, pisali i na sastanku Gl. Stana
zaključili, da nećemo pozivati JAVNO na financiranje nikakvih putova, nego ili
sami zainteresirani mogu platiti, ili organizacije plate bez obraćanjima
javnosti. Čitali ste što Hefer i Barbarić poručuju jedan drugome, jer su za
POLITIČKI TURIZAM POTROŠILI PARE UBRANE ZA OBRANU zatvorenika u Njemačkoj. Mi
smo ostali poštena obraza, iako mi predbacuju iz Australije da što je HRVATSKOJ
I ODPORU koristio put Rovera, koji je nakon povratka uništio organizacije koje
su postojale u svom području.
To nije slučaj s Vitezom i Štirom, - ali ako bi se obratili javnim putem, moglo
bi se i nama dogoditi, da i na nas primjene istu taktiku, a to ni jedan od njih
nije zaslužio, a oba su ponosni i stari vojnici, koji nemaju obraz od đona, kao
neki političari. Zato, stvar treba diskretno, ali brzo i načelno osigurati, uz
odgovornost konkretne osobe, i izravno s njima stvar obaviti. Bez javnosti,
moljakanja, ili da ih se onda izvrgne ruglu, nestašici, ili čemu goremu. Ako
toga nema, te sigurnosti i odgovornosti, bolje je onda, da stvar odgodimo, dok
se riješi načelno.
Ja ovo pismo šaljem na sve one, koji imaju riječ, a kako ste svi zainteresirani
u vezi, to riješite stvar bratski i gospodski, da služi na čast Otporu i svima
nama.
U nadi da neće biti nikakve sumnje u jasnosti argumenata, ja Vas sve bratski
pozdravljam, uz naš vojnički pozdrav,
general Drinjanin.