2023-12-20
KNJIGA 17
KOLEKCIJA DRINJANIN
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/zds__ndh_drinjanin/2023-00_General_Drinjanin.htm
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=6983&page=1
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5135&page=17
Tko je Maks Luburić,
General Drinjanin?
Prikaz rezultata str. 321/872
09-01-2015 05:08 #321
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POVODOM SMRTI
VLADKA MAČEKA (30)
HRVATSKA I USTAŠTVO (56)
Antifašisti su ubijali Hrvate više nego četnici, partizani i komunisti
zajedno. Čiji su to antifašisti bili: talijanski ili hrvatski? Ako su bili
hrvatski, NEKA IH JE ZA SVE VJEKE VJEKOVA SRAM!
Piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 35-36 196. godine.
Zato nije ni očekivao pomoć od svoje Vojske, a nije ni mislio na Partizane kao
vojsku, zato mu nije bilo stalo ni do HRVATSKE VOJSKE, jer od nje nije ništa
očekivao. On je vjerovao u političku soluciju, tj. kombinaciju i to na bazi
psihološkog vezivanja "progonjenih partizana i HSS-a" i političkoj
igri na bazi vlade i opozicije, iliti: umrla jedna vlada, dolazi druga. Pa kako
je i dosada Maček izlazio iz zatvora i internecije, da bude u Vladi, ili kako
bi rekao pok. Radić, PRI VLADI, nije gledao tako tragično ni na sudbinu, ni
svoju, ni puka, ni Hrvatske.
Dogadjaji rata nisu bili nepoznati Dru. Mačeku. Dali smo mu sve mogućnosti da
zna što se dogadja i ja sam mu osobno davao i neke povjerljive vijesti stranih
radio postaja s ciljem, da vidim reakciju. Nekada bi bacio pogled, pročitao, i
onda odgurnuo bez riječi. Jedno je sigurno: on je vjerovao u pobjedu zapadnih
saveznika mnogo sigurnije nego mi u pobjedu naših saveznika, posebno nakon
frakasa "blitzkriega" tj. strjelovitog, brzog rata sa strane Nijemaca
u Staljingradu. On je vjerovao i u to, da će na našem području zapadni
saveznici imati riječ, a ne Rusija. Nije mogao vjerovati da bi Englezi
dopustili da Rusija stigne na Mediteran preko Jadrana. Stvorio je svoju
političku filozofiju, i mirno čekao. Nije, dakle, trebao da ga netko brani. On
je mislio čekati u svome dvoru u Kupincu razvoj situacije, kao nekada na svom
putu izmedju Zagreba-Beograda i Kaznionice.
Kada bi mu rekli, da je pao neki grad, da je pobijena posada, da je ubijen neki
njegov narodni zastupnik, da su saveznici bombardirali ovo i ono mjesto, on je
skoro uvijek na sve lakonski i bezbrižno odgovorio: je, kaj bumo, v ratu smo,
kaj im ja mogu, je tak, itd.
Svakako valja reći, da je jedan jedini puta reagirao violentno, začudjujuće i
što nikada neću zaboraviti. On je, naime, imao jedno uzorno gospodarstvo,
bogato i moderno stočarstvo na bazi najčistijih rasa u kravama i svinjama.
Svinjac mu je bio podalje od imanja, jako moderno uredjen, kako su mi rekli, da
su bolje živjele Mačekove svinje, nego mnogi ustaški borac za vrijeme rata.
Straža koja je čuvala imanje bila je, naravno, koncentrirana oko kuće, blizu
kuće i na glavnim točkama sela s ciljem da bi se spriječilo ne da Maček utekne,
nego da ga ne odvedu Srbi, nijemci ili Partizani ili tko drugi, ili da ga ne
ubiju oni, koji su mogli imati interesa. (I sve to shvaliti na Ustaše, Vladu
NDH, a naši hrvatski antifašisti (ima ih i danas mnogo na čelu sa Mesićem i
kompanijom) su za to bili bolji majstori od svih komunista/Srba/četnika, moja
opaska, Otporaš) Mi smo rado gledali na kontakte Dra. Mačeka sa onima iz vana,
pomagali ih, jer nam je bio cilj da Maček zna istinu i iz drugih izvora. Pa
zato na svinjac nitko nije ni mislio, a niti su od nas zahtijevali (UNS koji je vodio Dido Kvaternik,moja opaska) jer su bili uvjereni, da se nitko ne bi
usudio (Luburić je mislio ovdje
reći kako se nebi od hrvatskih antifašista/komunista nitko usudio pristupiti
Mačekovu imanju, jer su ga "krvoločne" Ustaše čuvale. Kako se iz ovog
opisa vidi da su hrvatski antifašisti bili krvoločniji od Ustaša, a to su oni
dokazali na Blejburgu, Križnom Putu i masovnim grobnicama, moja opaska) dirnuti u imanje Mačeka u Kupincu. Nije ni on
sam vjerovao, pa ni onda, kada smo mu znali reći kako su ovome ili onome
HSS-ovcu zapalili imanje i pobili obitelj. (Antifašistička posla i način
antifašističke borbe, moja opaska) On je znao reći, da je to zbog toga, jer su
suradjivali sa Ustašama. Jednog dana se dogodilo da su se partizani (čitaj
hrvatski antifašisti, moja opaska) privukli i odnijeli sve što je bilo u
svinjcu. Pa i one skupocjene čiste pasmine. Kad su mu to rekli bjesnio je: vrag
ima vlašku ...Psovao je, sjetio se svega što su vlasi napravili, i tu je bilo
riječi, koje ne želim staviti na papir, ali svakako tada sam ja imao pravo,
kako je rekao, jer iz njih da nikada neće biti ljudi. Zaželio sam da partizani
i vlasi odvedu sve svinje svijeta svim demokratima, svim veleposjednicima, svim
bogatašima koji su švercali sa mesom za dukate, a Ustaše "žuljale
kukuruzu" i očevi im u Hercegovini gladovali, pa neki i pomrli od gladi za
vrijeme samog postojanja Hrvatske Države.
Bio je to, politički, za mene jedan uspjeh, i bio je, osobno, jedan od
najtužnijih dana moga života.
Pri kraju rata već je bilo malo drukčije. Namjerno smo puštali sve vijesti,
koje su neki "konspirativno" slali dru. Mačeku. General Moškov je, k
tome bio u rodu sa Božom Vučkevićem, koji je bio zastupnik ili kandidat za
zastupnika u Boki, pa smo nastojali da Božo dostavi što više vijesti Mačeku.
Posebno nakon "puča Lorković-Vokić" očito je bilo da jedan dio
Hrvatskog Domobranstva, pa i dio Ustaša, a i naroda uopće, ipak gleda na
Mačeka, blagosivajući činjenicu, da je interniran i prema tome tobože
"nekompropitiran" suradnjom sa Nijemcima, Ustašama itd. Previše se
toga već bilo dogodilo, a kasnije i čitavim državama i narodima, a da bi Maček
mogao ostati kod vjerovanja u svoje kombinacije sa strankama, vladama i
političkim osobama. Nije mu bilo stalo do Hrvatske Države, nego do stanja HSS-a
u novim prilikama, te kakvo će stanovište zauzeti pojedinci prema HSS-u i njemu
osobno. On je vjerovao ili u kombinaciju Subašića, kao što je prije vjerovao u
kombinaciju Krnjevica, tj. i u kombinaciju sa komunizmom i onu drugu sa
velikosrpstvom, i svakako u neku kombinaciju izmedju zapadnih saveznika, i
Jugoslavije kao Države.
(RAZGOVOR UGODNI NARODA HRVATSKOGA O - SABIRNIM LOGORIMA)
(To su bili opisi generala DRINJANINA
povodom smrti dra V. Mačeka. Moglo bi se zaključiti po završetku ovog zadnjeg
opisa da će se nastaviti, ali na svu žalost do tog nije došlo. Evo šta o tome
kaže u " CROATIA PRESS " br. 4. 1967. god. strana 17: "Uspomene
nisu završene. Obećani nastavak ili nastavci nisu uslijedili".
Može se danas samo nagadjati dali je ili nije pok. general DRINJANIN nastavio
sa tim opisima. Ako jest, gdje su???
Oni koji su imali priliku pratiti ove opise, zacijelo mogu donekle popuniti
svoje iskrivljene priče kako o generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću, tako i o
Jasenovcu i mnogim drugim dogodovštinama drugog svjetskog rata, vezane za osobe
dra. Vladka Mačeka, generala DRINJANIA i sivih onih spomenutih osoba u ovim
nastavcima. General Drinjanin je napisao petnaest (15) nastavaka a ja sam ih
iznudio u 30 nastavaka. To je bilo zato jer su neki generalovi opisi bili malo
podugi za neke komentatore.
Ovo je zadnji i KRAJ OVIH OPISA . Zato ću donijeti i neke komentare. Otporaš.)
Objavljeno: 23.06.2009. u 17:51h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1754
Evo nekoliko komentara. Hvala svim onima koji su imali priliku ove opise
pročitati i hvala im na njihovu strpljenju. Otporaš.
Gracena13
24.06.2009 08:48 h
citat:
Antifašisti su ubijali Hrvate više nego četnici, partizani i komunisti zajedno.
Čiji su to antifašisti bili: talijanski ili hrvatski?
Ako su bili hrvatski, NEKA IH JE ZA SVE VJEKE VJEKOVA SRAM!
Tko je zapravo idejni tvorac , u ime čega i koga, i odgovorni naredbodavac
izvršenja exekucija nad hrvatskim narodom , tko ima želju da se pobliže
nepristrano uputi u istinu prilažem pomoć u vidu komentara:
TITO - fenomen stoljeća
Tko želi još više izvornih podataka o Walteru (tako je Tita Staljin zvao
njegovim austrijskim imenom) iz arhiva Centralnoga komiteta komunističke partije
SSSR-a (građa Kominterne) neka nabavi knjigu Pere Simića "Tito- fenomen
stoljeća".
Upozoravam, da ta knjiga može prouzročiti nesanice kod čitatelja. Može se
nabaviti na kioscima "Tiska" po cijeni od 79,-- kn.
Prof. Lukšić
Gracena13
24.06.2009 09:00 h
Prije nego krenete u potragu za knjigom obavezno nije na odmet da pročitate
prilog objavljen na stranici Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja
hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.
http://hakave.org/index.php?option=com ... mment12760
Gracena13
24.06.2009 09:55 h
Nadopuna komentaru:
Zanemarite riječ obavezno , jer sve što se silom nameće ne daje ploda.
Gracena13
24.06.2009 11:10 h
g.matrixdc@
Biste li bili ljubazni da nakon što pročitate prilog dr.Božića, budući da sam
totalno neupućena,
a osobno su mi temelji i smjernice demokratskih načela prihvatljivi i vrlo
bliski , ne pridajem značaj a ni prednost nijednoj od ideologija (nacizam i
fašizam) kojima je zločin nad nedužnim kao osnovni i neizbježni detalj utkan u
podlogu, niti klikćem liderima bezuvjetno za svaki počinjeni čin ,
iznova mi pojasniti što zapravo znači smisaoni pojam riječi antifašizam ?
Domobran
24.06.2009 13:17 h
Gracana13. Vrlo lijepo ste pozvali javnost: tko ima želju da se pobliže
neprostrano uputi u istinu prilažem pomoć u vidu komentara:
TITO - fenomen stoljeća. Kome je stalo do istine, osobito do naše hrvatske
istine, taj će se potruditi i prevrnuti svaki kamen kako bi došao do te ISTINE
: ZAŠTO SU HRVATSKI ANTIFAŠISTI POUBUJALI TOLIKE STOTINE TISUĆA SVOJE BRAĆE
HRVATA??? Na ovo još uvijek bolno pitanje mogu odgovoriti naši antifašisti,
osobito oni koji se svojim antifašizmom i danas ponose kao svraka repom.
Kada je riječ o Titi imam jedan časopis "LIFE" iz godine 1948. u
kojem ima Titin intervju na više stranica sa popratnim slikama. Što je ovdje
upadljivo je to kako je prevodilac sa "srpskohrvatskog" preveo na
engleski Titine psovke. Tito je opsovao Boga, prevodilac to prevodi s MY GOD,
što je američki novinar objasnio čitateljskoj javnosti engleskog govornog
jezika, kako Tito nije komunista, kako je Tito katolik i vjernik, jer spominje
ime Bog. Eto do koje mjere se je Tita kovalo u zvijezde. To su bila ona vremena
koja su prošla. Sada su ova vremena u kojima otkrivamo sva njegova zlodjela. Otporaš.
Gracena13
24.06.2009 14:07 h
prevodilac to prevodi s MY GOD, što je američki novinar objasnio čitateljskoj
javnosti engleskog govornog jezika, kako Tito nije komunista, kako je Tito
katolik i vjernik, jer spominje ime Bog.
Na ovo mogu još dodati izreku:
"Lud zbunjenog"
A i vama imam potrebu uputiti primjedbu, tek toliko da ne pomislite da je točno
ono što g.colonia.tino promišlja javno o mom osobnom stilu odmjerenosti pri
verbalnom izričaju promišljanja na javno portalu.
Pitanje za vas glasi : Što je ispravno navesti kao naziv?
Otporaš ili otporaš
a) lapsus linguae ?
b) lapsus calami ?
c) lapsus memoriae ?
Ne ću namjerno upisati i prijevod s latinskog pored, jer se odnosi osobno na
vas ( nije poželjno da uši ostalih prisutnih zamaraju se oko pitanja upućenog
osobno vama, osim toga izražavam želju da dobro promislite prije nego upišete
odgovor).
Gracena13
24.06.2009 14:34 h
Napomena:
Uvijek se može na lijep način divanit ?, ak' sugovornici pri razmjeni
mišljenja nastoje uložiti bar nužnu dozu dobre volje, kako bi postigli što
konstruktivniju podlogu za daljnji tijek rasprave o sadržaju temu, umjesto
svođenja diskusije na razinu pračovjeka (kada ti ne paše odgovor, toljagom po
glavi .
Gracena13
24.06.2009 16:49 h
g.Otporaš
prilažem vam link stranice na kojoj je objavljen prilog jednog od meni osobno
najdražeg kolumniste na Net-u, pa kada budete mogli odvojiti trenutak slobodnog
vremena potražite ovu stranicu i pročitajte temu koja nosi naslov :
HRVATSKA - KINESKI MODEL VLASTI
autor gosp.Mile Prpa
http://amac.hrvati-amac.com/index.php?o ... Itemid=192
Domobran
24.06.2009 18:42 h
Gracana13. Jako dobro smišljeno i postavljeno pitanje. Na vaše pitanje odgovor
je ( "a" ) lapsus languae.
Usput Gracena13, povijesti radi želim ovdje navesti i opisati porijeklo te
riječi ODPOR, koja je, naravno, postojala uvijek u hrvatskom jeziku, a koju se
je stavilo u organizaciju HRVATSKI NARODNI ODPOR, koju je osnovala hrvatska
državna vlada na Ivan Planini u listopadu 1944. godine kao zalaznica HOS, kojoj
ja na čelu bio hrvatski generala Vjekoslav Maks Luburić.
Hrvatski Narodni Odpor (HNO) je ponovno pokrenut 1951. godine, više kao
vojničke naravi organizacija, koja je okupljala kako nove snage, tako isto i
preživjele vojnike, za ponovno oslobodjenje Hrvatske. Poradi hrvatske
državotvorne misli/ideje HNO je bio taj koji je 1964. godine pružio ruku
pomirnicu hrvatskim komunistima i socijalistima i izdao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA
I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4
1964. Za tu poruku pet (5) godina kasnije jugoslavenska Udba ga je na zvjerski
način ubila, razbivši mu lubanju toljagom, kao što su i Andriji Hebrangu
smrskali lubanju o radijator u Beogradu u podrumu 1948. godine.
Poslije smrti generala Drinjanina dolazi do polarizacije u organizaciji. Jedni
su htjeli nastaviti sa izvornim imenom ODPOR, dok su drugi tvrdili da je jezik
živ kao riba i da se uskladjuje prema evolucije jezika, te je došlo do sastanka
u Hamiltonu, Canada, 1974. godine, gdje se je odlučilo i prvobitnu riječ ODPOR
izmijenilo u OTPOR. Ova organizacija HNO je službeno djelovala u emigraciji sve
do saziva prve Konvencije HDZ u Clevlandu u siječnju 1990. godine. Tada su se u
subotu večer 20.1.1990., dužnosnici organizacije HNO sastali u kući pok.
Mladena Dedića i cijelu noć vijećali, pretresli sve moguće i nemoguće, te
jednodušno i suglasno su došli do zaključka da se organizacija HNO raspusti i
stavi na raspolaganje HDZ. Sutra, u nedjelju 21 siječnja 1990. godine u duplo
punoj dvorani razdraganih Hrvata "Kardinal Stepinac", Pročelnik HNO
gosp. Mile Boban je predao, uz stisak dviju hrvatskih desnica, (dok ovo pišem
gledam u tu sliku ove dvojice Hrvata kako se za ruke drže u znak učvršćenog
ugovora) organizaciju HNO predsjedniku HDZ dru. Franji Tudjmanu.
matrixdc
24.06.2009 19:41 h
Gracana13. Ne znam koliko godina imaš ali po pogledu na tvoj status imaš samo 1
godinu, stoga se ni ne čudim tvojim dvojbama. Sve odgovore imaš u Britanskoj,
Američkoj Francuskoj,Talijanskoj Enciklopediji. Na koncu tebi bliže Wikipedija
ti je on-line. Ispraznost lamentacije s "problematičnom" literaturom
kojom barata Otporaš, meni i ne samo meni je samo naivan pokušaj izmišljanja
neke nove istine ili neke njihove istine. Sad se postavlja pitanje što su
čekali sve ove godine i dali je cijeli svijet lud ili su oni koji iznose ovakve
"istine" ludi. Sklon sam vjerovanju da su potonji ipak ti i takvi.
Razlika fašizma i nacizma ti ja tamo jako dobro opisana. Samo treba knjige
uzeti u ruke.
Gracena13
24.06.2009 21:06 h
g.Matrixdc @
Gle čuda, tko se našao pozvanim da mi pere savjest?
Tko je javno upisao onu nadasve grozomornu profašoidnu izjavu?
Da je kojim slučajem Hićo živ i danas, vjerojatno bi vama ponudio vrlo visoku
poziciju u njegovu radnom kabinetu.
Citat :
g.matrixdc
Izgleda da JBT nije završio posao kako treba do kraja ...
"Tko o čemu, a k
.... o poštenju" veli izreka .
Ovo što ste vi naveli i poželjeli da se dogodi Hrvatima, osobno ne bih mogla
poželjeti ni najvećem neprijatelju.
Gracena13
24.06.2009 21:22 h
g.matrixdc@
Molim lijepo, ne odgovarajte mi na pitanja koja upućujem g.Otporašu i ne
zapodjevajte prepirku bez potrebe sa mnom .
Ja nisam ljubitelj priča s placa tko s kim, tko stoji u RL iza anonimnog naziva
neka, niti prikupljam potajno podatke osobne o bilo kom prisutnom članu, a
napose ne vršim akcije protuzakonite da se dočepam IP adrese, ne podmještam
aplikacije članovima na komp . radi uhođenja kao što pojedini čine s namjerom
da nanesu zlo sugovorniku.
Iznad sam vam uputila zamolbu na koju se do ovog trenutka niste oglasili
tumačenjem pojma riječi antifašizam. Izvornog pojma, a ne izmišljene priče, jer
vama osobno tako odgovara ili paše.
arcanoid
25.06.2009 01:13 h
matrix. Što se čeka, u čemu je problem? Ne moraš biti toliko zajedljiv.
Literature ima raznovrsne a ti izgleda čitaš i prihvaćaš samo onu koja tebi
odgovara. Znamo kako se nekada čitala samo podobna a danas ima i drugih izvora
koji nešto drugačije tumače pa to tebi nije jasno jer si gradivo naučio po
PS-u. Čovjek se uči dok je živa a za tebe to ne važi.
Ajde molim te probaj prihvatiti činjenicu kako nije sve onako kako su tebe
naučili. Znaš, i ja sam nekada bio kao ti ali sam evoluirao i izvlačim iz svega
ponešto. Danas daleko jasnije vidim razlike. Nije sve onako kako su nas učili
jer su se sada pojavili neki drugi ljudi koji imaju što za reći za ovu ili onu
stranu. Tvoja ili moja je sposobnost razlučivanja što je istina ili laž.
Interesantna je karakteristika vas crveno obojenih da svoja stajališta branite
pod cijenu laganja. Krijete se pod parolom antifašizma a sam vaš komunizam je
fašizam. Nema dileme, svijet se je jasno odredio po pitanju komunizma.
Razumijem da je to teško prihvatiti ali nemoj molim te biti zadnja budala.
Domobran
25.06.2009 02:06 h
arcanoid. Vrlo dobro rečeno, ali za one koji žele nešto naučiti. A ima ih koji
su se začaurili u prošlost i naprosto ne žele ništa više šuti, naučiti niti
saznati, osim onoga što su im drugi naturili i utuvili u mozak. Oni se drže
antifašizma iako znaju da je upravo taj njihov antifašizam počinio najveća
zlodjela i zločine nad nezaštićenim hrvatskim narodom. Ali ubrzo dolazi vrijeme
kada će se oni početi stidjeti tog njihova antifašizma, kojega neće moći
obraniti od tolikih zločina koje su počinili od Blejburga, masovnih grobnica,
Marševi smrti i križnih putova ...Blago onima koji na vrijeme progledaju!!!
matrixdc
25.06.2009 07:55 h
Da zaključim. "Pravo na glupost je demokratsko pravo, a glupost, osim
toga, ne bira koje će obrazovne kategorije stanovništva zahvatiti. Ako se netko
znanstveno bavi jednim dijelom fizike ili matematike, to ne znači da taj išta
zna o funkcioniranju društva, ali ga neznanje neće spriječiti da svima drži
lekcije i da se postavlja kao moralni arbitar."
Gracena13
25.06.2009 11:33 h
Oni se drže antifašizma iako znaju da je upravo taj njihov antifašizam počinio
najveća zlodjela i zločine nad nezaštićenim hrvatskim narodom.
"Pravo na glupost je demokratsko pravo, veli matrixdc.
Bravo, matrixdc, jer zna tvoj jezik( je da je rijedak slučaj), ipak ponekad i
pravo izreći
arca
25.06.2009 11:37 h
matrixdc, moralna arbitraža stvar je stupnja razvijene svijesti/znanja i ne
ovisi o zvanju/zanimanju.
Drugim riječima, jedno isključuje drugo: tamo gdje postoji razvijena
svijest/znanje, ne postoji glupost i obrnuto, neovisno o 'demokratskom pravu na
glupost', zvanju, zanimanju i inim stvarima.
Ili, ako netko iz neznanja drži lekcije i postavlja se kao moralni arbitar,
onda je, dakako, glup, jer njegovi su horizonti ograničeni. Naravno, vrijedi i
obrnuto. Dakle, preostaje ti samo zaključiti kojoj od te dvije skupine
pripadaš.
Domobran
25.06.2009 12:53 h
Maks Luburić, general Drinjanin je rekao skoro prije pola stoljeća: RECI
ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU!
Gracena13
25.06.2009 13:06 h
matrixdc:
citat:
stoga se ni ne čudim tvojim dvojbama.
Ama , vidim ja da je "Muhamed" izuzetno tvrdoglav lik, ne pokazuje
dobru volju bar na tren, ili milimetar k brdu se primaći, brdo mora k
njemu.
Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u
svibnju i lipnju 1945.
S tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom Bleiburg: Komunistički
zločini u britanskoj režiji, održanoj 15. lipnja 2009. u Zagrebu, donosimo
izlaganje dr. Zorana Božića pod nazivom - "Tito je bio naredbodavac
pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945."
Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u
svibnju i lipnju 1945.
Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava
izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnog hrvatskog stanovništva u svibnju
i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska
vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno
vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske
komunističke gerile svih zapovjednih razina. Rezultati ovog istraživanja
razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad
nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana.
Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo
prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim
partizanskim krvolocima.
Suočenje s vlastitom partizanskom istinom, najbolji je odgovor naraštajima
hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznastvenih dušobrižnika, koji od
utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvorevine do danas,
uporno pokušavaju opovrgnuti da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i
lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao pokoljem hrvatskih ratnih
zarobljenika i svjetovnih uhićenika.
Predočene povijesne činjenice, moralni su šamar komunističkom profesorskom
talogu s hrvatskih sveučilišta, koji i dan danas tvrdi da partizani u načelu
nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili bilo kakav teži ratni
zločin.
Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz
redova tzv. , u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili
mnoštvo podataka javno iznesenih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i
govorima iz tog doba, koji govore suprotno.
Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte
Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je
ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz
tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto
liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta
krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 06. lipnja 1945. neprekidno
boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom
razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda,
saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina
tisuća ljudi.
Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom
Štaba I armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne
vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarićem zvan Mrtvac, slovenski
krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te Nazor Vladeta, od prelaska na pravoslavlje
1935. poznat kao , a nakon kao boljševički ateist .
Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II armije
dr Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su:
1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za
eksterminaciju Hrvata,
2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje
zarobljeničkih hodanja smrti,
3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i
4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Velikosrpski
koljač i komesar I armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni
organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici,
pohvalio se pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima .
Ništa manje radikalan, bivši Nazor Vladeta, poznat po pjesničkom geslu ,
zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno
izvješće s potankim opisom i popisom.
Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18.
svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno
boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno
je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i
obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajonetima natjerali na
Kapucinski trg.
U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da.
Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je . Tijekom dvodnevnog
boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska
stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s
psihopatima koji su vršili .
Potom je 21.05. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Vjesnik
je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke kanibalskog sadržaja iz
maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu.
Primjerice:
Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom
osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE
Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za
eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji
unutar žice.
Zapovjedniku je naredio . U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor
Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog
stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo
poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je
puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću . Od
Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr Aleksandra Koharevića
zatražio je detaljan popis pobijene iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je
nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele
ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom
vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11
zagrebačkih bolnica.
Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4 791.
Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici
Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja
telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti
prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik
Generalštaba JA Arso Jovanović.
U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan.
Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u
ime rođendanskog poklona iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u
Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku
vladu na čelu s dr Nikolom Mandićem i dr Milom Budakom, postrojenu njemu u
čast.
Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je
pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se
odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim
opijanjem sudionika. Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na
revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih
u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa
1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša,
pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske
vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000
svjetovnih izbjeglica.
Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio i .
. Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi
raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg
gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te
veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.
Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti,
počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine
nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.
Prema Svjedočenju Koče Popovića i Dr
Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala
Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između
1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim
operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod
kuće.
Naredba je izuzela osobe koje su
pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno
nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu
odluku uobličila u čuvenu. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800
mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg. Odmah po
partizanskom, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su
stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su
noću, podijeljeni u dvije skupine, u četvero-redovima odvedeni na usiljenu
hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini.
Nakon neizrecivih zvjerstava
izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega
58. Vjesnik je u nedjelju 27.05. donio vijest , bolje reći rukovodi pokoljem
Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i
sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno
mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u
Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na
Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28.
svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500
do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su
ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se
još uvijek micala, nagrne zemlja.
Prema partizanskom tisku, Tito je 28.
svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno
posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: Prema svjedočenju
borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku
Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je izrazio
zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog
vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima
ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u
Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske
paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na
Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati spomenutih preostalih 200.000
zarobljenih. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo
načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.
To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama.
Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko
razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od
Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca
Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv.
Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju.
Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog
Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme
rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno
razdoblje od 28. svibnja do 02. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio
izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom
tog boravka u Sloveniji, točnije 01. lipnja, Tito je prema svjedočenju
partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao
klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi.
Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 02. lipnja, Tito je nenajavljeno 03.
lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom
Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F.I. Tolbuhinom, te ga pritom
odlikovao ordenom. Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio
je. Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno
klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori
Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta.
Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da
nikada u životu nije vidio ništa slično.
Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.
Idući se dan ovaj komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio
dva dana. U ponedjeljak 04. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a
u utorak 05. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je
posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2
sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od. Zapovjednik Vojne
bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći
prijavak. , pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.
Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u
Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za
eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica
počastio pićem u hotelu Grand. Bjelovarski je logor bila važna postaja u
hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što
djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara
pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz
rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale
iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove
izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli
cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 09.
svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo
26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5
tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom
stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio.
U poslijepodnevnim satima 05. lipnja, pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje
je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj
bolnici Tvrđa. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu
06. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio
u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Vjesnik je prigodom završetka kanibalskog
razdoblja između 19. svibnja i 06. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito izravno
zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku
vijest.
Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom
proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu
izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i
državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim
i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije
prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom
pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog
rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad
zemljovidima zarobljeničkih, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima
za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih
neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz
neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu
sućut.
Bio je teško
poremećena ličnost, kojoj
dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući
krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta
javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na
univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu
odgovornost za taj zločin bez zastare.
Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi.
Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i
uhićenika, te punile zatvore i logore.
Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što
kraćem roku. O metodologiji nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena
izvršiteljima.
Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za, te javnog preuzimanja vrhovne
zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i
brojnošću pobijenih 1945. godine.
Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar
tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika
i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog
genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i
OZNE, organi „narodne vlasti“ zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi
odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema
Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u
velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala
Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih,
izdigle na i njihovim imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi
udruženim snagama, plešući Kozaračko
kolo, nastavili s ruganjem
žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od
dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda
nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici
pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog
uzora Josipa Broza Tita.
Dr. Zoran Božić
http://hakave.org/index.php?option=com_ ... mment12760
Nakon što prostudirate članak, imate međ' prvima čast i priliku da mi pružite
savjet kako da se i čim prije na što bezbolniji način riješim umne patnje oko
možebitnih dvojbi.
Gracena13
27.06.2009 11:16 h
g.Otporaš
Kada sam vam postavila pitanje o ispravnosti navođenja riječi Otporaš ili Otporaš
bilo je to s svrhom i razlogom da si pokušam razjasniti zašto ste započeli
pisati o ovoj tematici kako sam vam već ranije navela osvrćući se isključivo na
lik Luburića, a ne da zadovoljim ljubopitljivost o vama osobno.
Tema je Ustaštvo i Hrvatska, slijedom toga, a na temelju
vaših priloga i dodatnih opaski, pitam vas što bi se po vašem mišljenju
odigralo s NDH, odnosno kakva bi joj bila daljnja sudbina pod palicom Sovjeta,
da je kojim slučajem general Drinjanim iliti Luburić poduprt i udružen s
sovjetskim trupama uspjeo prvi umarširati u Zagreb, umjesto Pavelića, udruženog
s zapadnim saveznicima da je kojim slučajem prihvatio na vrijeme njihovu ponudu
?
Citat:
Pavelić je odbio Staljinovu ponudu (u dva navrata) da prizna NDH, pod uvjetom
da dopusti nesmetan prolaz sovjetskih trupa preko Hrvatske do Ljubljanskih
vrata.
Nakon toga je došlo do strašne bitke na Batinoj skeli, gdje je Kosta Nadj rušio
sa sovjetima - Hrvatsku, a na Dravogradu još i klao hrvatski narod na osobnu
Titovu zapovijed, jer su se drznuli ići na stranu - 'klasnog neprijatelja', tj.
Zapada!
Uzalud je tražiti podne u ponoć i objaŠnjavati pokolj na Bleiburgu u ikojem
drugom smislu osim - drznuli su se ići skupno na stranu 'klasnog neprijatelja'!
Hrvatska nacija bila je kažnjena po Marxovom proročanstvu: na Bleiburgu je
dokazala da je 'kontrarevolucionarna'.
Na osobnu Titovu zapovIjed, poubijano je na desetke tisuća bjegunaca pred „proleterskim“
brigadama a da ih nitko nije upitao ni kako im je ime.
Britanci to savršeno dobro znadu!
Da Tito nije popustio u Trstu i oko Trsta, Pavelić bi se vratio sa Saveznicima
u Hrvatsku, a Luburić sa sovjetima takodjer.
Koji bi prije stigao u Zagreb, to nije teško pogoditi. A mi bismo izginuli
tukući se izmedju sebe za - tudji račun.
Stoga je igra Zapad-Istok ostala na nultoj točki: Tito je nakon dogovora s
banom Subašićem bio dvoličan: ostao je komunist, ali i na raspolaganju
Anglosaxonaca. Glava u Moskvi, trbuh u Londonu.
Tko će dulje izdržati.
-2015 05:08 #322
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
PRVI KORAK - EDITORIAL
"DRINA" U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE
Editorial "DRINA"
Apartado 5024
MADRID :-: ESPANA
"P R V I K O R A K"
H r v a t s k i v o j n i c i !
Danas, 3. veljače. g., niže potpisani legalizirali smo pred odnosnim
španjolskim vlastima statute "DRINE" - dioničkog društva za
promicanje hrvatskog tiska. Potpisani su po nama i po našim španjolskim
prijateljima (tko je imao priliku
pročitati knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, mogao je tu, u toj knjigi i u
tim pismima pronaći da general Drinjanin piše o Španjolcu, Fray Padre Oltra
Miguel Hernandez (1911.1982), jednom velikom i dobrom prijatelju Hrvata. To bi
mogao biti taj španjolski prijatelj o kojem se ovdje govori,. mo. Otporaš) dokumenti o postanku i radu
"DRINE", te je, među ostalim, nedvojbeno i zakonski ustanovljeno, da
je "DRINA" vlasništvo Vaše, tj. hrvatskih bojnika i hrvatskih
emigranata u slobodnom svijetu. Time je stavljena točka na pripremni rad i ovim
okružnim pismom mi Vas pozivamo, da nas moralno i materijalno pomognete u
izvršenju onog dijela našega sveopćeg plana, kojeg nazivamo "P R V
I K O R A K".
1.) Editorial "DRINA" je djelo Vaše. Kao što smo
vas nekada zvali da za svoju Domovinu dadnete svoj obol krvi, tj. DIONICU KRVI,
mi smo Vas pred nekoliko mjeseci pozvali, da dadnete i svoj obol u ZNOJU, svoju
DIONICU ZNOJA. Mi smo bili sigurni u hrvatske vojnike i ostale rodoljube, jer
oni, koji su bili voljni dati svoju krv, uvijek će biti voljni dati i sve
ostalo. Bili smo uvjereni u svijest hrv. vojnika i hrvatske emigracije, uopće.
Hvala Vam na povjerenju i na svijesti. Tri su "DRINE" već izišle, kao
i desetak okružnih pisama i još neke stvari za Domovinu, - a četvrta
"DRINA" se dovršava, a peta sprema. I još mnogo toga. Prema tome su i
opipljivi rezultati Vaše žrtve, a mi se nadamo u Vašu svijest i u Božiju pomoć,
da ćemo uskoro moći obaviti i dio plana "P R V I K O R A
K", a onda redom, vojnički, staloženo, i ostale "korake", pa
i onaj zadnji, a to je sprovođenje hrvatskog narodnog ustanka u porobljenoj
Domovini.
2.) Mi smo se savjetovali sa velikim brojem hrvatskih zapovjednika;
hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, kao i velikim brojem slobodnih građana
civila, najraznijih političkih i ideoloških smjerova. Kako iz Domovine, tako i
iz emigracije stiže nam jednodušno mišljenje, da bez odlične HRVATSKE
VOJSKE, bez oružanog ustanka i borbe, nema nama ni slobode, ni života, pa
ni same časti. Dok i mali, neznatni pa i poludivlji narodi postižu svoju
slobodu i međunarodno priznatu državnu i nacionalnu nezavisnost, stari hrvatski
narod, baštinik tisućgodišnje kulturne tradicije, ostaje u dvostrukom ropstvu:
tijelo mu je sapeto u okove beogradskog velikosrpstva i jugoslavenske državne
ideje, a duša u okove bezbožnog komunizma.
Politički događaji krajem godine 1961. u redovima hrv. politike dokazali su, da
naša politika, tj. naše političke stranke, ne samo da nisu kadre sprovesti
djelo oslobođenja iz dvostrukog ropstva, nego da na to uopće i ne misle, jer
niti su osjetile zov krvi i duha iz Domovine, niti su pokušali uopće izići pred
slobodni zapadni svijet sa programom, koji bi bio u isto vrijeme i državotvoran
i prihvatljiv po svijetu. Zato mi, hrvatski vojnici, svjesni odgovornosti i poznavanja,
uzimamo sudbinu Domovine u svoje ruke.
3.) Mi hrvatskim vojnikom smatramo svakog hrvatskog sina,
koji je sposoban za oružanu borbu. Hrvatska Vojska mora biti oružani dio svog
naroda, koji će uz djelatno sudjelovanje svih narodnih snaga, preuzeti na sebe
zadaću koja joj pripada: oslobođenje svoje Domovine i čuvanje reda i sigurnosti
Države iza oslobođenja.
Hrvatski vojnik, zato, mora biti svaki hrvatski građanin, koji na vojničku
dužnost bude pozvan. To je načelna stvar, pa zato se hrvatskim vojnikom smatra
svaki građanin, koji je bilo gdje, bilo kada, bilo u čijoj vojsci, bilo pod
kakovim okolnostima, služio u miru i ratu, ili je to pozvan učiniti. (Svakako se ovdje treba spomenuti generala HOS-a
Domovinskog rata Antu Gotovinu, naravno i sve druge, koji su svoje vojničko
znanje stekli u francuskoj Legiji Stranaca itd., mo. Otporaš) tako je to i u svim civiliziranim državama,
tako je to svuda po svijetu, tako je to, nekada, bilo i u Hrvatskoj Državi. To
je norma, zakon, običaj i potreba, pa se iz toga nitko ne može izvući.
4.) Mi unaprijed i načelno nikoga ne isključujemo. Mi to i
ne možemo, niti smijemo učiniti, jer bi time ne samo nanijeli uvredu isključenjem,
nego bi učinili i zločin protiv interesa hrvatske oslobodilačke borbe, protiv
Domovine, koja nas sve zove i treba. Radi nesretnih prilika u našoj politici,
radi teškog geopolitičkog smještaja našega prostora i radi skrajnjeg egoizma
naših mnogobrojnih susjeda, mi smo kroz našu povijest bili križari i janjičari,
krajišnici i panduri, legionari i askari, domobrani i ustaše, partizani i
zaštitari.
Ali, sada već u atomsko doba, zaista je već došlo vrijeme, da budemo samo i
jedino HRVATSKI VOJNICI, u službi hrvatskih strateških i političkih ciljeva, sa
hrvatskim oznakama, hrvatskim zapovjedništvom i hrvatskim i božijim
blagoslovom. Nas je premalo, a da uređujemo svijet, ali nas je upravo dosta da oslobodimo
svoju zemlju, povratimo čast našim stjegovima, i osiguramo slobodu i sreću svom
narodu. Zato nikog ne isključujemo, jer će svi trebati. Treba samo svakoga
postaviti na mjesto, gdje može biti koristan svojoj Domovini.
5.) Mi nismo "pučisti". Mi ne mislimo imitirati
nikoga iz hrvatske ni strane političke pozornice. Mi ne možemo biti
"pukovnička liga". Mi smo "hrvatski militaristi". Mi se ne
mislimo igrati diktatora, ni diktatorčića. Mi nismo neka nova ni stara stranka.
Nismo ni nastavak ijedno pokreta, ideologije, organizacije. Nas ne veže nikakva
osoba, grupa osoba, ni bilo kakovi javni ili tajni politički program. Mi nismo
ni u čijoj službi, mi nemamo obveze prema nikome. Mi se ne mislimo vezati za
rep bilo kome. Nas ne vode osobne ambicije. Mi želimo samo i jedini služiti ideju
oslobođenja i očuvanja Države. Hrvatski vojnici nisu zatajili ni 1914., ni
1918., ni 1928., ni 1941., pa ni 1945., jer smo u svim tim poviestnim zgodama
bili spremni dati život na Oltar Domovine.
Ako smo, ipak, stigli u ropstvo i u Bleiburg, bilo je zato, jer smo dobili
zapovijed od svoje Vlade i vrhovnog zapovjedništva, da se predamo zapadnim
saveznicima. Tada su bile pogažene naše zastave, tada oskrvnuti grobovi palih,
tada su heroji vezani žicom i poklani kao janjci. I zato: više nikada hrvatski
vojnici nećemo prepustiti nikome drugom svoju sudbinu!
6.) Mi nismo došli na zapad zato da spašavamo naše glave. Mi
smo te glave davno založili i samo čekamo priliku, da pošteno i korisno iskupimo
naš zalog. Ljubav za Domovinu natjerala nas je, da ispitujemo i razloge našega
pada. Tako smo došli do uvjerenja, da i na nama ima grijeha za naše jade. Ako
budemo sve krivnje svaljivali na zapadne saveznike, a pri tome ne budemo imali
pameti i hrabrosti uvidjeti i vlastite pogreške, koje se djelomično na zapadu
priznaju, a pokazuje se nešto i volje, da se pogreške isprave.
Zato i hrvatska politika mora ispitati svoju savjest. Mi se neizmjerno veselimo
kada čujemo Dra. Krnjevića, da će i On zgrabiti pušku u ruku i pohititi u
hrvatsku boriti se, ali mi bi bili još sretniji, ako Njegova stranka DANAS oda
počast onima, koji su god. 1941. tu pušku uzeli u ruku i pali u vršenju te
dužnosti. Mi smo sretni da čujemo; postoje organizacije, pokreti i stranke,
koje u riječima nikome ne daju preda se, ali bi bili sretniji, kada te riječi
ne bi izgovarali ljudi, koji su god. 1941. dezertirali, (To smo već toliko puta čuli danas u Hrvatskoj
prilikom predsjedničkih izbora i prosvjeda hrvatskih invalida kako danomice
prigovaraju i spočituju onima koji su dezertirali Domovinski rat 1991-1995 u
borbi za oslobođenje Hrvatske od jugoslavenskog ugnjetavanja hrvatskog naroda,
mo. Otporaš) proglasili se
talijanskim državljanima i dočekali Ruse u Beču sa cvijećem i
šljivovicom. (Moglo bi se reći da
ovdje general specifično misli na dra. Andriju Ilića iz Londona. Čitajući
generalova pisma iz kojih se saznaje da je dr. Andrija Ilić dok je živio u
Madridu bio Luburićev tajnik u organizaciji Hrvatskog Narodnog Otpora i da su
bili uski suradnici i dobri prijatelji, te da je isti dr. Andrija Ilić bio
vjenčani kum generalu Masku Luburiću 19 studenoga 1953. godine, mo. Otporaš) Mi bi bili sretni, kada bi se zaista
skupljalo nove vitezove, a ne rastjeravalo ono malo preživjelih, koji su zaista
bili na svom mjestu "kad je grmilo".
7.) Mi se ograđujemo od sve vrsti vjerskih ispada. Mi
osuđujemo sve vrsti vjerskih nesnošljivosti. među hrvatskim vojnicima nije
nikad bilo, nema danas, i sve ćemo učiniti, da ne bude problema vjerske naravi.
Mi uopće i ne razumijemo kako do toga može i doći među braćom i u ova zla
vremena. To samo može želiti dušmanin, neprijatelj i Hrvatske i Krista i
Allaha! Mi bez kompleksa govorimo o Kristu i Allahu, mi smo vjernici i
vjerujemo, da treba ići putem, kojeg su nam ostavili veliki ljudi, umovi, vjernici
i patrioti.
"DRINA" će ostati vjerna ideji snošljivosti, ljubavi, odanosti bez
rezerve Bogu i Vjeri, i mi molimo i ostale, da razmisle o svemu, jer moraju,
ako iskreno misle, doći do uvjerenja, da sloboda jednih prestaje tamo, gdje
počima sloboda drugih, - a ako se ova izgubi, gubi se, za sve, a ne samo za
jedne! Ima danas mnogo i pravoslavnih i židova, koji se nisu u komunističkoj Jugoslaviji
bojali napisati da su pravoslavci Hrvati, da su židovske vjere a hrvatske
narodnosti, i to potvrđuju službeni komunistički izvori. Eto, na razmišljanje
duhovnoj djeci nadbiskupa Šarića i reis - uleme Čauševića!
8.) Jedan stari borac ovako definira rad "DRINE":
"Drina" je naš top, a njene stranice su šrapnele. Top - tiskara je
dobro smješten u zemlji generala Franka, koji je pobijedio međunarodni
komunizam topom i istinom. Prvi pogodci ukazuju na uspjeh. A svi ste Vi
"osmatračnica", pa gdje vidite, da nismo pogodili, a Vi ispravite
naše kalkulacije. Mi smo voljni prihvatiti razloge. Svi smo sudionici jednog
pohoda, svi se žrtvujemo za isti ideal, za istu Hrvatsku. Ona je jedna
čarkarima i generalima! Neka svatko izvrši svoj dio. Mi smo mašina, stroj
sastavljena iz stotine tisuća svjesnih dijelova, zato da mašina može dobro djelovati,
svaki svjesni dio mora biti u stanju. "PRVI KORAK" počimlje
današnjim danom i mi smo uvjereni da pišemo jednu zlatnu hrvatske vojne povijesti.
Mi zato živimo. Taj rad daje značenje našem životu, daje mu smisao. pripreme su
završene, uđimo smjelo u prvi dio plana nađe akcije. Uspjeh ovisi o svima. Šta
može Vojska bez duha? Bajunete su nošene ne samo rukom, nego i duhom. Šta je
Vojska bez generala? Šta su generali (ako su, mo.) ostavljeni
od svojih vojnika? Šta su Vojska, Borci, Generali bez plana rada? Šta su svi,
ako nije dobro postavljen cilj?
9.) Znamo, da će i opet biti prigovora, da radimo na svoju
ruku. Znamo, da će biti predbacivanja sa strane političara. Ali još jednom:
a.) neka hrvatski političari stvore HRVATSKO NARODNO
PREDSTAVNIČTVO, (a poznato je da
je upravo te godine 1962. u New Yorku osnovano Prvo Hrvatsko Narodno Vijeće,
kojem je bio prvi predsjednik dr. Ibrahim beg Džinić, a ideju je lansirao
general Drinjanin, mo. Otporaš) ili
bilo kakav forum, i neka postave osobu ili osobe, Odbor, za vojničke poslove i
tada će se uvjeriti, da smo mi stegovni, pošteni i požrtvovani vojnici, koji
jedva čekamo, da nam hrvatska politika dokaže, da nam ima tko zapovijedati, i
da nas ima tko u svijetu predstavljati, da nam ima tko davati ciljeve, bodriti
nas i braniti nas pred svijetom.
b.) mi će mo, tada, postaviti temelje budućoj hrvatskoj
vojsci, organizirati njene zakone, pravilnike, vježbovnike, stručne i
administrativne odsjeke i rješavati tehničke probleme. Tada će mo postrojiti i
odjele, koji će voditi brigu o tome, da se među nas ne uvuku neprijateljski
agenti, da se pošteni borci ne tjeraju u očaj i oduzimanje im se čast po
stranačkim kortešima, koje nismo vidjeli tamo, gdje je trebalo dokazati svoju
povezanost.
A tako dugo, nas ne će s puta svratiti, jer ne želimo, da se ponovi ni Odesa ni
Bleiburg. (Odesa je mjesto gdje su
srpski vojnici po završetku prvog svjetskog rata poubijali nekih petnaest (15)
tisuća Hrvata koji su bili pripadnici vojske Jugoslavenskog Odbora, mo)
10.) Mi Vas pozivamo, da izgrađujete svoja
društva, svoje stranke, svoje pokrete, da svaki slijedi osobu, program ili
skupinu, koja mu je najbliža. Ali da ne zaboravi, da HRVATSKA VOJSKA mora biti
samo jedna: bez razlike na vjersku pripadnost, pokrajinu, stranku ili
ideologiju. HRVATSKA DRŽAVA JE JEDNA I ZATO HRVATSKA VOJSKA MORA
BITI JEDNA!
Mi će mo u tom pravcu nastaviti i voljni smo sve od sebe dati, pa i život, da
se postave zdravi temelji HRVATSKOJ VOJSCI!
Tako nam Bog! pomogao!
U madridu 3. veljače 1962.
general Drinjanin v.r.
pukovnik Ibrahim vitez Pjenić v.r.
TISAK EDITORIAL "DRINA"
Posljednje uređivanje
od Bobani : 13-01-2015 at 14:56
14-01-2015 04:20#323
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Dragi naš
MAKSU, Hrvatski Generale,
O Tebi se je više govorili, pisalo i napisalo u zadnjih sedam desetljeća i više
nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvaraju NEZAVISNE DRŽAVE
HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle
dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za
Hrvatsku a i protiv Hrvatske.
Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života
kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica
i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali
za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu
znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI
ZA STOTI ROĐENDAN VJEKOSLAVU LUBURIĆU biti ponekih i ponavljanja.
Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga,
Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i
Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčiuća Hrvatinića, Kosače, Berislavića,
Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do
novih i najnovijih: Kvaternika (Rakovačkog,
mo. Otporaš) Brojevića, Dujića,
Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće
drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića - Maksa - Generala
DRINJANINA.
Danas je 6 ožujka 2013. Točno sto (100) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6
ožujka 1913. godine u selu Humac pokraj Ljubuškoga od oca Ljube i Majke Marije,
rođene Soldo. Tvoji roditelji su imali četvero (4) djece iz prvog braka. Ne
znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si
sestru Miru, i još jednu sestru koja se je, mlada od 15 godina, utopio u rijeku
Neretvu. Imao si brata Dragutina koji je bio konobar i radio u Vinkovcima. Ne
znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.
Tvoji roditelji su bili imućni, kako si Ti više puta spominjao u Tvojim opisima
i PISMIMA. Srpski žandari su Ti oca ubili pred Božić 1918. godine, koliko se do
sada zna. Od tada Tvoja Majka sa "čoporom" dječice siročadi, kako si
Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti
Desetoga Travnja 1968. godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.
Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece,
Nada, Zora i Tomislav. Tomislav je bio u PTS. Ne znam točno godinu preudaje, ali
se radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je
rođena 4 kolovoza 1926. u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i
poslovno bio zaposlen. Nada je bila udata za Dinka Šakića, zeta Maksa Luburića.
Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić,
polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je
što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA.
Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke
o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.
Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i
tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao
đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg
istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob s školskom upravom, gdje su
najviše bili učitelji i profesoru srpske narodnosti. Na konci je bio izbačen iz
škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA
koje su izlazile od 1951 pa do razlaza sa Poglavnikom 1956 godine, On je
proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je
došao u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju
i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod
jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor,
blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je
ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On
je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je doša kod svojih Ustaša na Janka
Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1930 ili
početkom 1931. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je
to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio
jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske
granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je
to imanje iznajmljeno 1930 godine. Tu na Janka Pusti Jure Francetić je
Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime MASK, a On njemu, Juri Francetiću
LASLO ili LAZLO. Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN. Od tada
Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.
Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetoga Travnja 1941., Vjekoslav
Luburić, Maks, se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim
vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori
protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za
nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta.
Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih
je najpoznatije Ljevče polje kod Banje Luke. Dobio je mnoga vojnička
odlikovanja.
Odlukom hrvatskog političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama
HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo
poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala saveznicima, a ova ih
je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju iz 1929. godine prema zarobljenicima,
izručila Titinim partizanima. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.
General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika
i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947. u jednoj od tih borba
bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje.
On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko
kojih se je uspio izliječiti.
Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jednom rudniku, zaradio
malo novca, da bi 24 listopada 1948. godine prešao francusko/španjolsku granicu
i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavljen u pritvor.
Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su
pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima
rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. Tada su ga španjolske vlasti
pustile na miru. Ovi datum prelazaka francusko/španjolske granice sam preuzeo
iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana "Deseti Travnja".
General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički
djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju
preživjelih boraca, ponovno oživjeti organizaciju Hrvatski Narodni Otpor, HNO i
izdavati mjesečnik ili povjerenik časopis DRINA, preko kojeg
bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i
general HNO, On sebi daje ime general DRINJANIN, što je usko
povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA.
Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao
general Drinjanin, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.
U svojem rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene
Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu
Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953.
godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne,
vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA
MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove
teme.
General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin
Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, sin
Vjekoslav rođen, ne znam točna datuma, 1957. i kćer Mirica rođena, ne znam
točna datuma, 1958.
Generalov ubojica Ilija Stanić preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna
nije vjerodostojno potvrđena, dolazi proljeće/ljeto 1967. godine kod Generala
Drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši se Generalu kao sin
generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao.
Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim
pismima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića
beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj
čas ubojica Ilija Stanić ostvario dana 20 travnja 1969. godine. Ja ću se za ovu
Čestitku STOTGODIŠNJICE rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zaustaviti, jer će se
na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu. Sve što ću
ovdje sada reći je to da sam prepisao s vrpce govor Generala Drinjanina,
Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on uputio hrvatima za dan hrvatske
državnosti Deseti Travnja 1968. godine, upravo danas za stotu (100) godišnjicu
rođenja hrvatskog buntovnika, hrvatskog revolucionara, hrvatskog vojnika,
hrvatskog zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države
Hrvatske generala Vjekoslava Maksa Luburića.
Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po
njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.
DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ
ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STOTI ROĐENDAN !!!
Tvoj obožavatelj Mile
Boban, Otporaš.
20-01-2015 03:56#324
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Pismo Marinu
Sopti o Iliji Staniću...
Otporaš
4/02/12
To: marin sopta, froate@hotmail.com, trup1959@gmail.com
Dragi Marin,
Izvrsna ideja. Tom idejom se bavim već duže vremena. Sada kada imam vremena i
na odmet, zbilja bih trebao nešto staviti na papir. U protivnom bi me budućnost
mogla prozvati kao "dezertera" hrvatske budućnosti. Bum vidjeli, kako
je dr. V. Maček znao reći generalu Drinjaninu.
Piši mi malo o tamošnjim prilikama ili jadima, kako god hoćeš. Piši po želji i
tek tada će ispasti dobro i onako kako stvari stoje. O čemu ti misliš mislim i
ja. Ali da bi se u potpunosti shvatili i razumjeli, trebalo bi nam dosta
vremena da sjedimo i zajednički izradimo plan. Moj najveći problem je u tome
što sam dovoljno neupućen u današnju tehniku "računala". Znam
otvoriti, nešto napisati, odgovoriti na poruke i one vrlo jednostavne stvari.
Ostalo, da bih mogao pisati onako kako bi se to danas na računalu pisalo, ja ne
znam. Materijala ima i od viška. Mogle bi se knjige napisati. A da pišem rukom;
obzirom da sam preko 40 godina čekićem mlatio desnom rukom, kuće pravio, čavle
zabijao, moglo bi se mirne duše reći da jedan veliki teretnjak ne bi u mogao u
jednoj turi čavala dovest koliko sam ih ja upotrijebio u gradnji na stotine i
stotine kuća. S ovim želim reći da mi desna ruka drhti(će) pa ne mogu olovkom
ili perom ništa pisati. Kada mi nešto zatreba, zahvaljujući mojoj dragoj supruzi
Annie, ona mi pomaže. Ja diktiram a ona piše. Sve ovo uzeti u obzir nije
nikakav izgovor da se nešto ne može napisati, jer trebamo u svakome trenutku i
svake prilike se držati one naše stare hrvatske izreke: Ako hoću lako ću, ako
neću, kako ću. Ja hoću i uz to "hoću" imam
i čvrstu volju.
Čak se bavim idejom, dragi moj Marine, da se doselim u Zagreb na godinu/dvije ...Ponio
bih sva pisma i nekih drugih materijala koji bi mi bili potrebni da se NEŠTO napravi
o čemu ti, ja i mnogi drugi pričamo, sanjamo ali se i na tim pričanjima ostaje.
Samo je za saznati kako je sve tamo skupo ili jeftino za živjeti. Ja ne
želim od sile pucati a od hrđe propadati. Ja želim biti
iskren i dosljedan mojim mogućnostima. Ja sam u mirovini i od mirovine živim.
Sve mi je na olovki, drugim riječima na računici. Znam moj mjesečni dohodak
kojeg usklađivam sa mojim mjesečnim izdatcima. Živjeti kao
"Amerikanac" među našima u Zagrebu ne bi bilo olako. Svi bi gledali u
"Amerikanca" da se isprsi, kako mi je Daidža/Karlo govorio kada je tu
bio 1997-8 da je morao "priskakati" mnoge koje je susretao u Zagrebu ...
Opet ti šaljem moje iskrene čestitke za Uskrs i za deseti Travnja.
Grli te tvoj stari i dobri prijatelj Otporaš, Mile Boban.
From: marinsopta...
To: froate@hotmail.com
Subject: RE: Pismo Marinu Sopti o Iliji Staniću...
Date: Mon, 2 Apr 2012 12:35:29 +0200
Dragi Mile
....Prijedlog tebi, mišljenja sam da napišeš Život emigranta, Uspomene na
ljude i političke pokrete
u hrvatskoj političkoj emigraciji. Ti si u tome majstor i mnoge stvari su ti
poznate iz prve ruke. U biti to bi bila tvoja autobiografija. Mišljenja sam da
na osnovu tvog životnog iskustva a naročito rada, da bi to bilo izvanredno
djelo i veliki doprinos modernoj povijesti Hrvatske. Šta kažeš na ovo. Pozdrav
Marin
From: froate@hotmail.com
To: marinsopta...
Subject: RE: Pismo Marinu Sopti o Iliji Staniću...
Date: Sun, 1 Apr 2012 19:01:01 +0000
Dragi Marin,
Opravo sam kući došao od crkve. Nađoh tvoju poruku. Odgovaram. Napravit ću ti
kopiju knjige i poslati i to s kopijom dodatnih brojeva koji se u knjizi
nalaze. Kopiju tih brojeva mi je dao pok.
a tada živi Miljenko
Dabo Peranić u svojoj kući kolovoza 1978. godine u New Yorku.
Strpi se! Čim prije odem u grad otići ću u Kinko i napraviti kopiju te knjige.
Nadam se da ću dotle pronaći što si tražio. Ako pronađem i to ćeš dobiti.
Marine, izgleda mi, kako mi se sada čini, da bi ti uz moju malenkost i pomoć
ILI OBRATNO mogao dosta toga napraviti glede generala Luburića, Otpora i još
više Otpora ...Piši mi tvoju novu adresu gdje ti mogu poslati traženi materijal.
Pisao sam ti prije i pismo/čestitka se povratila.
Bog! Mile Boban.
From: marinsopta...
To: froate@hotmail.com
Subject: RE: Pismo Marinu Sopti o Iliji Staniću...
Date: Sun, 1 Apr 2012 16:57:29 +0200
Dragi Mile
hvala na javljanju. Pišeš o Dabinoj knjizi. Ako je moguće ja bih volio
imati kopiju iste, jer koliko sam god ja pokušavao do nje doći u Torontu uvijek
sam dobivao neke polu odgovore. I pored činjenice da mi je dajiđža i mama pa
time i ja bili kućni prijatelji s pokojnim Ratkom Gagrom, nisam mogao doči do
nje. Mišljenja sam da bi trebao objaviti i tu knjigu i svoje dopise, a kopije
svoje dokumentacije poslati u Hrvatsku. Mišljenja sam da Hrvatski institut za
povijest bi mogla biti dobra adresa. Sutra navečer to, jest ponedjeljak, počimlje
serija u vezi udbinog djelovanja. Baš me zanima kako će to biti. Pozdrav Marin.
From: froate@hotmail.com
To: trup1959@gmail.com; froate@hotmail.com;
marinsopta....
Subject: RE: Pismo Marinu Sopti o Iliji Staniću...
Date: Sun, 1 Apr 2012 13:07:59 +0000
Dragi Moj Marin,
Jutro, rano, Cvijetna Nedjelja/Palme Sunday 2012, neda mi se spavati; izvukao
sam se iz kreveta kao zmija iz svoje košulje, i u potražnji one generalove
izreke "...da mu samo hrvatski slobodni Sabor može suditi a ne
Srbi i komunisti..." ili tako nešto slično, koju si tražio.
Znam da ju imam ali ju ne mogu pronaći. Zato sam pronašao nešto drugo što je za
mene osobno zanimljivo. Zanimljivo je zato što se danas više zna (i to
"službena") pozadina Ilije Stanića da ga je Ubda poslala da likvidira
generala Drinjanina, a moj kum i moja desna ruka i glavni Povjerenik generala
Drinjanina dr. Miljenko Dabo Peranić je o tome pisao svoje dojmove u knjizi POGIBIJA
GENERALA LUBURIĆA, vlastita naklada 1984. u New York-u. Taj
rukopis mi je dr. Peranić dao u svojoj kući u New Yorku kolovoza 1978. godine.
Imam ga u kopiji i danas. Kada sam sve pročitao i, poznavajući skoro sve osobe
koje on spominje iz Pariza u toj knjigi, došao sam do zaključka da nije
potrebno izlaziti s tom knjigom vani, jer ima mnogo; ...osobnoga i čula
vidila kazala... To sam mu javio i rekao da to treba temeljito
pripraviti ...S tim se je složila i njegova supruga Marija, a on i meni i kumi
Mariji "...Ni slova se ne mijenja. Ili ovako sve ili ništa..."
Moj kum Dabo Peranić se je naljutio i izdao tu knjigu 1984. godine o vlastitom
trošku. U toj knjizi Dabo spominje Iliju Stanića 40 puta. Na stranici 25 kaže:
"Krajem rujna 1968 g., oko 6 mjeseci prije pogibije, poslao mi general
u Paris Iliju Stanića (koga je morao otpustiti iz tiskare i odstraniti iz svoje
kuće) da ga legaliziram u Francuskoj i pobrinem mu se za zaposlenje. (Tokom
ovog izvještaja će o tome biti govora.")
Dragi Marin pošto me ovo mnogo zanima (da ne kažem smeta) i, hoćeš/nećeš, više
manje sam žrtva bezrazložnih spletaka, ogovaranja, napadanja, prozivanja (i na
sve ovo da ne kažem "mržnje" i "ljubomore"), davno sam
došao do zaključka: Kada se rehabilitira Hitler, bit će rehabilitiran i naš
Poglavnik ...Kada se rehabilitira moj vjenčani kum dr. Miljenko dabo Peranić,
bit će rehabilitiran i Mile Boban ...Stoga sam se počeo baviti napisati nešto o
dru. Peraniću, kao na primjer: Uspon i pad dra. Miljenka Dabe Peranića. U
tu svrhu sam nazvao u Zagreb Milu Markića i sa njima popričao o tome. Koliko se
danas sjećam da je to bilo samo par tjedana prije njegove smrti. Složio se i
dao mi jedan jako dobar i lijep savjet. "...Imenjače, što god budeš pisao,
samo istinu piši ..." Pošto je njemu bilo ime Mile kao i meni, mi smo se
između sebe zvali "imenjače".
Ja se malo odulji od namjeravanog sadržaja. Bez obzira šta je dr. Peranić u
svojoj knjigi pisao o Iliji Staniću, zašto je Ilija došao kod Peranića, ili,
zašto je moj kum Peranić meni, iako sam u to vrijeme još uvijek živio i bio u
Parizu, prešutio taj Ilije Stanića dolazak u Pariz, ili, zašto je meni, meni
moj dragi Milan Bagarić, koji je sa svojim autom vozao po
Parizu Iliju Stanića i Dabu Peranića, prešutio taj Ilije Stanića boravak u
Parizu? Sve se to - kao jedna "vojnička" tajna - može
razumijeti iz ugla one "da tajna nije tajna ako ju dvojica znaju".
Ali, danas, kada se znade razgovor Ilije Stanića sa sarajevskom Udbom od 29
travnja 1969. godine gdje on, Ilija Stanić, otvoreno govori kako je ubio
generala Drinjanina, onda i knjiga dra. Peranića ima drugačije svjetlo. Zato
donosim izvadak iz generalova pisma kojeg je on pisao Dabi Peranić 16 rujna
1968. godine, a što i Dabo Peranić potvrđuje u svojoj knjizi "...oko 6
mjeseci prije pogibije ..."
Pismo počima:
" 16.IX.1968.
general DRINJANIN
Dragi moj profešure,
Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknem par riječi, prije nego
zabodem nos u drek svagdašnji, koji mi se je povećao, jer sam morao izdati Iliji
"pakrački dekret"/ baš sada kada je počeo biti koristan, jer je za
vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom,
gospodjom i djecom/. (Da li je ovo bio
početak nervoze oko pripremanja onoga što se je dogodilo 20 travnja 1969. g.,
teško je reći. Ali ako se uzme u obzir Ilije Stanića izjava sarajevskoj Udbi 29
i 30 travnja 1969. godine, dakle sam 9 i 10 dana poslije ubojstva generala
Drinjanina, onda se zna za sigurno da je Ilija Stanić radio za Udbu i bio Udbin
agent, moja opaska, mb)
I kad smo već kod njega: bio sam zadovoljan već pomalo i gajio nadu, da bi bio
koristan, kao što je čestit. Mislim da li bi možda mogao biti koristan za našu
stvar (opet Maks o našoj tj. hrvatskoj stvari,
mo mb). Bio je glup i dao se već drugi
puta navući na tanak led, a onda biti "energičan", mjesto da bude
obratno, i našto sam ga upozorio prije puta (svakako je general mislio ovim "prije puta" reći: prijašnjih
puta, mo mb). Pao je dvaput na istom
mjestu (što bi, Marine, po mome mišljenju
trebalo saznati koji je i kada bio "prvi put", ako uzmemo ovo pismo
kao za "drugi put". Preko pisama koje posjedujem će se, ako Bog dragi
dadne, i to pronaći, ili barem približno pronaći Ilije Stanića postupke u
radnji, tiskari DRINAPRESS-a, kući, sa radnicima, okolo kuće i sl. Sve će to
biti važno saznati da bi se moglo koliko/toliko klupko spletaka odvijati, mo,
mb), i onemogućio se u vršenju
"vlasti"! Pokušat ću ga negdje namjestiti ovdje, blizu, pa onda
negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije mogoće. Žao mi
je i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koristan za Otpor vani.
Razmisli, a i ja ću ..."
Eto, dragi Marine, šta Maks kaže o Iliji Staniću. Ima toga na kilometre. Koji
vrag će sve to povezati u jedno. Ja ću se truditi da nešto ostavim nadolazećim
hrvatskim naraštajima. Kada kažem " ja ću " tim mislim samo na: me,
myself and I. Jer u protivnom će ispasti što god više baba,
kilavije djete.
Iskreni pozdravi. Bog i s poštovanjem tvoj Mile Boban.
Napomena:
(Iznosim ovo pismo povijesti radi a nikako
poradi nekog isticanja. Oni koji ovo budu pratili i, naravno, oni koje ovo bude
zanimalo, a vjerujte mi nekoga će nekada zanimati, netko će nekada reći sam
sebi: Iđem napraviti, napisati jednu tezu, disertaciju o hrvatskoj političkoj
emigraciji. Za mene nema nikakove osobnosti između hrvatskih javnih djelatnika.
Dr. Marin Sopta je sav svoj život posvetio hrvatskoj narodnoj stvari. Ugodno je
živio u Torontu, a na poziv hrvatskog predsjednika dra. Franje Tuđmana, vraća
se u Domovinu kako bi u teškim i ratnim danima pomogao hrvatskim Braniteljima.
Zahvaljujući upravo njemu i još nekolicini požrtvovanih Hrvata iz hrvatske
političke emigracije i Hrvata iz Domovine Hrvatske, knjiga "PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" od preko tisuću stranica je napisana i tiskana
u Nakladi Despot Infinitus prošlog listopada 2014. godine. OTPORAŠ.)
21-01-2015 19:08#325
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Otporaš . prije par
sekundi
Tko je krstio Vjekoslava (Maksa) Luburića, generala DRINJANINA?
Iznijeti ću neki mali dio opisa iz DRINE br. 1-2 1967., koja je posvećena HRVATSKOJ
LEGIJI. Tu naš Maks Luburić, general Drinjanin opisuje od stranice
297 do stranice 338 Ulogu Legionara, njihovu veličinu i njihove jade u
vojničkom zvanju. Tu on između ostaloga kaže:
"HRVATSKA LEGIJA" izvršila je časno svoju hrvatsku
i vojničku dužnost na ruskom frontu za vrijeme drugog svjetskog rata, gdje je
predstavljala ne samo novostvorenu Hrvatsku Državu, nego i najbolje tradicije i
vrline hrvatskog oružja.", strana 299.
Zatim spominje Fra Leo-a Petrović kako ih je on učio o hrvatskoj slavi i
povijesti. A na strani 303 kaže general Drinjanin:
" - Novog hrvatskog kralja nećemo kruniti na Duvnu, nego ovdje, evo u
(Crkvi, mo.Otporaš) Sv. Anti, - govorio je stari fra Grga Dodig, koji je mene
krstio".
Eto, uz sve pojedinosti koje nam fale o našem dragom Maksu Luuriću, pronašli
smo i ime svećenika koji je Maksa Luburića krstio. Zahvaljujući Maksovim
pisanjima, mnoge se stvari iz njegova života mogu naći u izdanjima DRINAPRESS-a
DRINAMA i OBRANAMA. Da bi se to sve moglo o njemu iz prve ruke
saznati, potrebno pljuvati u dlanove, zasukati rukave te prelistati sve
brojeve DRINA i sve brojeve OBRANA,
a da ne govorimo sada o već izišljoj knjizi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA
LUBURIĆA, gdje se mogu (pro)naći mnogi izvori iz njegova života. Otporaš..
22-01-2015 19:21#326
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
IZ TRI PISMA
GENERALA DRINJANINA
Bog! dragi moj Žarko,
Prilažem ti ovo iako je sve u knjizi Pisma Vjekoslava Maksa Luburića. To činim
zato što je ovo izišlo na stranicama Uzdanica Forum Frees gdje sam ja, dok sam
prepisivao iz pisama, odmah stavljao moje dopune i ono što sam naknadno znao,
tako da ovim generalovim pismima dadnem što više vjerodostojnih informacija.
Tebi ovo može pomoći u traženju info. Pročitaj sve do dna pa mi javi.
PoZDrav. Bog! Mile.
IZ TRI PISMA GENERALA DRINJANINA
Dragi Ante! (Ante Kršinić, mo) Ja ovo šaljem samo za Tebe za Kaliforniju i
Rudija za ostali dio USA. Na diskretan način učini što možeš iako znam, da nije
lako. Moramo pohvatati u naše ruke sve konce, jer će stradati ljudi u rukama
neodgovornih
Grli Te Tvoj Maks (Ovo je napisano
rukom gore na vrh pisma kao jedan dodatak, mo)
Maks, 30 ožujka 1963.
Dragi moji !
Pišem ovo okružno pismo vama nekolicini najužih suradnika da vam za 10. Travanj
1963. dadem, kako sam obećao, jednu sliku naših prilika. Na vama je, da mi u
prvom redu svaki od vas dade iskren odgovor, uvjek gledajući sa sveukupnog
stanovišta, a zatim da u vašim krugovima postupite shodno potrebama. Kada od
vas dobije odgovor, napisati ću okružno pismo za širi krug i javno.
1. Mnogi od vas tražio je obavještenje u pogledu naše suradnje u operaciji
"Orient".
Nekima od vas nisam odgovorio na ta pitanja ili uopće nisam odgovarao, jer u
glavnim pitanjima nisam imao dovoljno elemenata za dati vam pravu sliku. Dr.
Muftić bezuvjetno pripada "Braći Muslimanima", a sa drm. Ramadanom
stojimo u vezi, razgovorima i zajednički nastojimo postići nešto za našu stvar.
Voljni su s Odporom suradjivati, a učiniti će vjerojatno i dosta usluga
hrvatskom narodu na političkom polju. Nastavljamo u tom pravcu, a dr. Ramadan
putuje u USA, gdje će se sastati s Erićem, a vjerojatno ćemo organizirati
sastanke i na drugim mjestima izmedju naših i njihovih predstavnika. Poneki od
braće imao je rezerve u pogledu dra. Muftića, nu ja vjerujem, da ne treba biti
bojazni, da bi isti radio za komuniste ili Srbe, pa nam se je ograničiti na to,
da suradjujemo na političkom polju do onih mjera, do kojih organizacija
"Braća Muslimani" hoće i može učiniti.
Treba imati na umu, da oni svugdje imaju pristaša i mogućnosti, da imaju svoje
ljude na mnogim visokim položajima u islamskim zemljama, iako nemaju potpunu
vlast nigdje. Njih treba smatrati neke vrsti klerikalcima i desničarima i k
tome republikancima, pa u ovoj igri snaga na svjetskoj pozornici, gdje Rusija i
Amerika pomažu ljevičarstvo i komunizam, kao i bezvjerstvo, nije njihova
situacija najbolja. Time smo vam dali jasnu sliku političkog stanja, koje će
ipak doći do izražaja, jer je jedan od naših velikih prijatelja i jedan od
vodećih u organizaciji predvidjen za ambasadora u Madridu, koja će prilika biti
iskorištena u svibnju, nakon njegova dolaska. Novine te organizacije u raznim
zemljama i nadalje o nama pišu i mi se povezujemo s njihovim prvacima.
Ovu liniju možete smatrati kao jednu od glavnih naših političkih suradnja, pa
iako časovito "Braća Muslimani" nisu u ofanzivi, nego je to njihov
neprijatelj Naser, (podsjetimo
današnji mladi hrvatski naraštaj na to da su Tito i Naser bilo jako usko
povezani, kako osobno, tako i prijateljski, diplomatski, državnički i ideološki,
mo), imajmo strpljivosti i vjere,
kolo sreće okreće se i ta će organizacija uvijek imati, poput katoličke crkve,
veze i ljude i uticati će na dogadjaje. Mnogo je istaknutih državnika u
muslimanskom svietu na njihovoj strani, pa bi moglo biti ugodnih iznenadjenja u
času zaoštrenja odnosa izmedju Amerike i Rusije, kada bi Amerika bila
prisiljena tražiti pomoć u konzervativnim, tradicionalnim, vjerskim i
desničarskim krugovima. Poduzeti su razni koraci s hrvatskim muslimanima (da li mi Hrvati imamo danas hrvatskih muslimana, i
dali imamo hrvatskih pravoslavaca??? Što se osobno mene tiče, a to je moje
mišljenje danas, na moj rođendan, 14 kolovoza 2012., da bih prije povjerovao da
imamo hrvatskih pravoslavaca nego, recimo, na svu žalost, hrvatskih muslimana,
mo. Otporaš) u emigraciji, te
je mnogo truda uloženo u tom pravcu. To čete viditi u slijedećim našim
publikacijama.
2. Isto tako mogu vam dati jasnu sliku u pogledu pomoći u sredstvima, koje bi
mogli očekivati od naših islamskih prijatelja.
Rekao sam nekima od Vas u svoje vrijeme, kada smo počeli razgovarati sa ljudima
org. Braća Muslimani, a to je da su oni htjeli od mene dobiti u prvom redu
ljude, kao i moju osobnu kolaboraciju, a za diverzantsku akciju org. Braća
Muslimani na izvanhrvatskom području, tj. prema potrebama organizacije, koja se
nalazi u stalnom ratu sa ljevičarskim Naserovim i komunističkim agentima
muslimanima u svijetu. Ja sam to odbio i nastojao svesti suradnju najprije na
političko polje, pa me sigurno hrvatski političari, kad bi imali pameti, ne bi
napadali, jer sam u tom pogledu bio oprezniji, nego mi oni to danas savjetuju.
Ja sam htio najprije političku suradnju i javna politička i diplomatska
priznanja Hrvatske, dok bi onda kao saveznici mogli razgovarati o
vojnotehničkoj suradnji.
U tome smo izgubili dosta vremena, jer kako znate diplomacija je takova, a
posebno na Orijentu. Oni meni predbacuju, da se ne može bez akcija dobiti
pomoć, a ja opet, da se bez pomoći ne može pokrenuti naš borbeni dispozitiv.
Radilo se najprije o diverzantskim akcijama, nu kasnije je došao rat sa
Jemenom, i od mene se zatražilo dobrovoljce, istovjetnost borbe za iste ideale,
jer i u Staljingradu smo se borili van terItorija Hrvatske, itd. Bilo je ponuda
za tehničare, stručnjake, avijatičare, radiotelegrafiste, škole itd. Predbačeno
mi je da raste trava u logorima, gdje smo se trebali vježbati. Nu ja stojim na
stanovištu, da je bolje da raste trava u logirima, nego da budemo začeprkani u
pijesku za arapske stvari. Ti ciljevi nisu izravni sa ciljevima Hrvatske. Mi
jesmo saveznici za ciljeve Islama u našoj Državi (čitaj Hrvatskoj, mo), i ja ću ostati vjeran odnosima i ugovorima, ali nisu još Braća
ništa učinila za Hrvatsku, da bi mi morali biti velikodušniji.
(Ova stvar se je rastezala par godina, dok konačno nije potpunama propala. Iako
nisam bio izravno upleten u splet tih manevera, preko dra. Miljenka Dabe
Peranića sam bio upoznat s ishodom svih tih povuci/potegni poteza. Zato se nije
ni čuditi da su mnogi visoki dužnosnici Otpora tražili od generala objašnjenja,
kojima je on često puta odgovarao osobnim pismima, koja ja želim sada iznijeti
hrvatskom općinstvu kao povijesna zbivanja hrvatske emigrantske političke
djelatnosti HRVATSKOH NARODNOG OTPORA, mo. Otporaš).
Tako : Mi hoćemo u svaku kombinaciju, ali oni moraju najprije zadužiti
Hrvatsku, pa ćemo onda i mi kao islamska i prijateljska zemlja odgovoriti.
(Kako se je moglo i uočiti iz prijašnjih pisama da je organizacija "Braća
Muslimani" isključivo zahtijevala da Hrvatska bude priznata kao islamska a
ne katolička zemlja, država. Kroz generalova pisma će se moći uočiti kako se je
on opirao da Hrvatska ne bude priznata kao islamska zemlja, država. To
generalovo opiranje se rastezalo sve dok konačno od toga nije bilo ništa. Zato
se je generala napadalo i okrivljivalo za taj neuspjeh, mo).
Stvar se pogoršala, jer je pao Kasem, gdje su Braća imali neke pozicije, kao i
u Siriji, dok su novi režimi u rukama Nasera (čitaj Tita, pošto su ona dvojica bili gorljivi suradnici u
razbijanju organizacije "Braća Muslimani" i bilo koje suradnje između
ove i OTPORA, mo), a taj je protiv
Braće, jer hoće da odijeli crkvu od države i provodi socijalne i agrarne
reforme, a znate šta to znači za tradicionalne snage "Braće
Muslimana". S druge strane snaga Nasera bi mogla biti brana protiv Izraela
i to mu pomaže kod malog arapskog svijeta. Sve u svemu ni oni nisu jaki, da nam
pomognu, kako smo vidili pod br. 1. prijatelji su na političkom polju. Koliko
će to biti? Ne znam!
Stvar kraljeva (ovo je u množini,
mo) Huseina i Sauda nije
ružičasta i mene ne bi čudilo, da i oni postanu emigranti ili kao Emir El Badr
u Jemenu, koji nas je htio priznati i bili smo u vezi sa njima - ode u gverilu.
Nu i ta gverila može durati, dok je Saud na vlasti, ali ako Naser počme u
Arabiji, a to je moguće, onda će još manje izgleda biti za neku stvarnu oružanu
pomoć u našu korist, a mi svakako nećemo spašavati vladarska prestolja, kao
nekada Hrvati Abdurahmanu III. u Kordobi. Pa i ako oni izgube prijestolje i
zavlada Naser, sigurno je, da će postojati organizacija BRAĆE i ostalo če tada
zavisiti o Naseru, koji nam vjerojatno nije neprijatelj, nego je s Titom išao
iskoristiti Ameriku i Rusiju. Nismo počinili ni jednu pogrješku u tom pravcu,
nismo neiskoristili, a ako nismo što dobili, nismo ni izgubili. I čekati.
3. Pomoć odavde.
Imam velikih prijatelja i opće simpatije. Stari su to računi s Titom i
internacionalnim kolonijama. Nu ova je zemlja i sama morala voditi bitku za
legalnost radi crvenih na jugu Francuske. Danas je to uredu. Francuska je pohvatala
španjolske crvene vodje i internirala ih, a ovi ovdje OASovce.
(O.A.S. (ORGANISATION ARMEE SECRETE)
koja se je pod vodstvom generala Raoula Salana opirala generalu Charles De
Gaulle-u da dadne Alžircima Nezavisnost. De Gaulle je vojnim udarom skršio tu
Salanovu tajnu vojničku vojsku. Oni koji nisu bili pohvatani su se razbježali a
poneki čak pobjegli i u Španjoslku, koje je Frankova vlast hvatala i sa
francuskim vlastima kusure činila, tj. izmjene, mo. Otporaš)
Ima mira na Pirinejima i nitko ga ne želi pomutiti. Oni su morali računati i s
medjunarodnim turizmom, jer je ova zemlja u 10 god. podvojstručila životni
standard, zahvaljujući turizmu. I onda medjunarodni pritisak i k tome američki.
Daleko smo od ove zemlje, naime Hrvatske, te se ovdje ne može praviti
operativna baza, ali može ODGOJNA i to privatnim i individualnim naporima. Tu
bazu već ovdje imamo i nešto je ljudi prošlo kroz nju i dolaze novi. To je sada
već konkretno. Na političkom polju vezali smo njihov jači udjel nakon
afirmacije muslimana. Nismo više ni tražili, a oni nam daju slobodne ruke u
pogledu Konzulata, kretanja, rada. Ljudi koji ovamo dodju s pasošom kao
turisti, mogu biti moji gosti i to ne u domu, tiskari i t.d., nego u - ODGOJNOJ
MOJOJ BAZi, odu odavde i nema dokaza ni odgovornosti.
U carstvo glupih želja i priča spadaju vijesti, kako je nama nešto zabranjeno,
posebno u pogledu "Drine". Uživamo apsolutno povjerenje, sada više
nego ikada, (general Drinjanin i
HNO, mo) jer smo uvijek znali
braniti interese, (Španjolske, mo) ili ih barem imati pred očima, te smo to
povjerenje zaslužili. Politički je rad mogao biti zabranjen Poglavniku, ali
meni nikada.
"Odgojna" baza je tu i nijedan Hrvat se ne treba bojati u ovoj zemlji
tako dugo, dok stoji pod mojom zaštitom i ne počini djela, za koja ja ne mogu
odgovarati. U ovu zemlju dolazi skoro 10 milijuna turista, mogu doći Hrvati,
koje ja pozovem, biti sa mnom, otići - bez bojazni. Ostalo je moja briga.
Nije to Jankapusta, jer nemamo granice sa Hrvatskom. Da je imamo, imali bi i
Jankapustu. Ali imamo svoj kutić, gdje možemo odgajati ljude. Kakav oblik će to
imati? To zasada ovisi o nama. Ja nisam nikada i nigdje tražio materijalne
pomoći kod prijatelja u ovoj zemlji, ali ću je dobiti kad zatražim. Nu ja to
neću dok ne bude vrijeme. Prema tome stvar je ovakva: ni od katolika ni od
muslimana nismo dobili ništa. Mogli bi slati ljude u Španjolsku Stranu Legiju,
nu ja to neću. Ni u druge - američke ni islamske. Možemo imati onoliko, koliko
mognemo izdržavati.
4. "Akcija Drugog Koraka".
Mogu vam reći, da smo isplatili stroj ove i instalacije tiskare. Tiskara je
jedan skromni dom za one, koji će ubuduće tu tiskaru voditi, isplaćeni su i
dokaz su naše snage. Istini za volju treba reći, da je to bilo omogućeno otkupom
većeg broja dionica bojnika Tugomira, pa iako "Drina" duguje dvojici
Hrvata po 500 dolara, imamo na zalihi skoro dogotovljenu novu "Drinu"
posvećenu fra. Dominiku Mandiću (DRINA
br. 1. 1963., mo) i ja se
nadam, da ćemo s "Obranama", "Drinama" te sa vojničkim
priručnikom, koji je takodjer dijelom izradjen i sa knjigama o vojničkom
povlačenju "Od Ivan Planine do Bleiburga", koju započimamo za
nekoliko dana, moći sami platiti dug i podržavati redovno izlaženje
"Obrane" i "Drine" i korespodencije, dok izdržavanje kuće
ostaje moja privatna briga i to ću ja urediti i platiti od moje zarade, dok smo
skupa i u ovakovim prilikama.
Postigli smo, dakle, u 3 faze kupnju tiskare, ostvarenje veza i početak
psihološkog rata. Nema nikakove sumnje, da smo u dosadašnjima fazama uspjeli i
da sa ovim aparatom, kojega sada posjedujemo, možemo izdržati ovaj ritam.
"Akcija Drugog Koraka" - psihološkog rata u Domovini ja smatram prvom
našom borbenom potrebom. Držanje hrvatskog emigrantskog tiska prema nama u
zadnja vremena opravdava moju bojazan, da bi svi ovi, koji su na nas graknuli,
to bili učinili, da smo počeli sa domovinskim akcijama bez njih. Dobar dio to
čini radi moje osobe, a dobar dio zato, jer "odnesoše im slavu".
Emigracija je dokazala, da nije kadra poduzeti ništa. Ja sam vam svima iskreno
rekao, da ni mi do sada nismo bili kadri i zato nismo ništa poduzimali, nego
smo u tri faze učinili pripreme. Sada raspolažemo s tiskarom, u kojoj možemo
braniti sebe, naše akcije i prije svega ideju vojničke izvanstranačke koncentracije
i njeno učešće u hrvatskoj revoluciji.
Sada dolazi vrijeme akcije. Ja tu riječ u konkretnom slučaju nisam nikada
izgovorio i sada je izgovaram, jer je za to došlo vrijeme. U prvom redu
smatram, da je urednik "Drine" Bebek (Željko, mo) sposoban,
da vodi publicistički dio naše organizacije, a drugo je - svaki psihološki rat
mora imati svoje akcije, a ne samo svoju propagandu. Tako, ja se sada mogu
posvetiti akcijama, a to je preduvjet, da se nešto postigne. Ja neću izgubiti
živce i neću se dati nadvikati po onima u našim redovima, koji bi htjeli
jurišati na Beograd, a neće niti malodušnici i piskarala osloboditi i smlatiti.
Nakon što sam vam razjasnio dosadašnje korake i stanje naših veza u političkom
i tehničkom pogledu s našim islamskim prijateljima, te razlog zašto smo morali
uspostaviti svoj tisak na noge, ja vam ovo govorim o akcijama u najkonkretnijem
obliku. Time dakle ulazimo unutar "Drugog Koraka" u period
"Akcija Drugog Koraka".
5. Uvjeti i preduvjeti za akcije "Drugog Koraka".
Još uvijek se nalazimo u onom stadiju, gdje se moramo ograničiti na vlastite
snage prema onoj - uzdaj se u se i u svoje kljuse. Moguće je da sam neke stvari
u životu činio dobro ili loše, te da nisam bio dorastao nekim situacijama u
stanovitim vremenskim dobima, ali se osjećam sposobnim i pozvanim za
organizaciju onih akcija, o kojima vam govorim. Nisu prilike iste, kao nekada,
ali i ja sam se odgajao u tom novom ambijentu i znam s čime i s kime se hvatam
u koštac.
Mislim reći, da želim osobno te akcije organizirati i osobno za njih
odgovarati. Ja sam godinama podnosio stanovite žrtve za očuvanje minimalnih
veza, posebno kada sam osobno bio u boljim materijalnim prilikama. Osjećam se
dakle sposoban za voditi tu stvar i svima vama velim bez razlike, da kako sam
god bio elastičan u političkim i taktičkim potezima, u ovim stvarima sam vojnik
i neću dozvoliti (ne želim
unaprijed govoriti o scenama u filmu kojeg gledamo, ali, ukratko, ovdje se radi
akciji HRB iz 1963 god., mo), da
se u moje ime i u ime Otpora dogodi i jedna, (akcija, mo) koja
ne bi bila po meni odobrena. Sve bih radije podnio, nego da moje ime i ime Otpora
bude vezano uz jedan frakaso poput Kavranove akcije (Akcije Gvardijan, neki ju opet zovu Akcija DESTI TRAVANJ,
svakako poznata pod imenom "Akcija Božidara Kavrana" 1974/1948, mo).
Dapače, velim vam iskreno, da bih bio najsretniji, kada bi svu političku i
publicističku stvar Otpora preuzeo bilo "Zapovjedni Skup", bilo neki
Odbor, ili bilo kakvi forum, kojega bi stvorili mi, koji smo i Otpor stvorili i
vodili do sada.
Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Otpora, sa općepolitičkim i
publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se ne bi moglo napadati radi
Jasenovca.
(Nama Hrvatima ne treba veća ispovijed i iskrenost od ove koju je upravo ovdje,
u ovom pismu, rekao čovjek kojeg se sustavno napada i kleveće za sve ratne
žrtve na području NDH od DESETOG TRAVNJA 1941. PA DO 8 SVIBNJA 1945. Ja ovdje
otvoreno govorim, bez da govorim koliko je ili koliko nije kriv, da će ime
Maksa Luburića živjeti dokle god bude živjelo i ime HRVATSKA. Kada se budu
filmovi snimali o Maksu Luburiću, nesumnjivo će biti spominjano i naše ime
HRVATSKA. Svakako treba uzeti u obzir da je Maks Luburić naša HRVATSKA
POVIJEST, bez obzira kako su ga naši hrvatski neprijatelji prikazivali ili kako
će ga prikazivati. Mo)
Vidili ste u Nevistićevom članku (Dr.
Franjo Nevistić (1913-1984) novinar, pisac, jedan od urednika Studia Croatica u
Buenos Airesu itd., mo), da kada je
ostao posramljen i smlavljen Erićevom logikom, uhvatio se za jednu riječ (Jasenovac, mo) i soli nam pamet o tome, kako se ne može ubijati
nedužne ljude.
Još se ne može govoriti o jačim zahvatima na hrvatskom području, ali da o
akcijama "Drugog Koraka" i u Domovini i u emigraciji. Došlo je
vrijeme tome i nakon što imamo svoj tisak, koji već može i bez mene
funkcionirati, ja sam voljan početi (s akcijama, mo). Postoje
potrebni uvjeti za to.
Možda da će biti pripadnika Otpora, koji će se dati zavesti na korake izvan
moje kontrole. Ja takove akcije neću smatrati štetnim za Hrvatsku, ali ću se od
njih ogradjivati, jer koliko god mogu biti koristne, mogu dati povoda za jednu
novu Kavranovu tragediju. Stanje sigurnosti, koje ja imam u ovoj zemlji,
dozvoljavaju mi sigurniju kontrolu, a to je jedan od preduvjeta za jednu
akciju. Druga je stvar polazna točka za akcije, kao i svi tehnički problemi
sprovodjenja istih ali svi ti moraju biti izvedeni samo i jedino pod mojom
kontrolom. Tu nema elastičnosti i tu ćemo se igrati i svojim i tudjim glavama.
6. Naše veze s drugim organizacijama.
Eto, upravo smo poslali naše ljude na sastanak s jednom stanovitom domovinskom
organizacijom, koja nam se javila preko svog povjerenika u Evropi. Može biti
stvar UDB-e, a i stvar hrvatskog naroda, što se ja nadam, da i jeste. U isto
vrijeme mogu vam reći, da smo se na jedan ili drugi način povezali s nekim ili
svim grupama, koje o revoluciji, vojsci i borbi govore ili pišu. Neke grupe
traže suradnju, neke se stavljaju pod zapovjedništvo, a neke nude razgovore.
(Koliko god danas, poslije 49 godina od kada je ovo pismo pisano, ovo moglo
izgledati "zeleno", uvjeravam današnji hrvatski naraštaj da je
kontakta bilo, i da se je intezivno radilo na povezivanju domovinskih i
iseljenih Hrvata. U tome su uveliko odigrali ulogu hrvatski
"pasošari". Evo istinitog slučaja. K meni je došao u posjetu u Pariz
sin mojeg brata. On je bio student na zagrebačkom fakultetu. Bio je kod mene
više od jednog tjedna. Bojao se sastati s mojim prijateljima, što je i
razumljivo. Ja sam radio u poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE gdje sam imao pristup
mašinama za kopiranje. Kopirao sam mnoge vrlo važne stvari za koje se u ex YU
nije znalo niti se je smjelo znati, ponajviše partizanskih i komunističkih
zločina, Udbinih zločina u emigraciji itd. Sve sam to pokazao mojem bratiću i
rekao da on to sa sobom ponese. Opirao se je. Pripremao sam ga. Sebe sam stavio
kao Udbaša koji će ga u Petrinjskoj po povratku ispitivati. Galamio sam na
bratića, ono po Udbaški i partizanski, te mu rekao: Znaš šta, kada dođeš s
vlakom Express Paris/Istanbul u Zagreb, odmah se uputi na udbu u Petrinjskoj,
zatraži odgovornog Udbaša i ovu cijelu kutiju mu podaj i reci: Druže upravo sam
došao iz Pariza i bio sam kod strica. Prisilio me da ja ovo donesem ovdje i
dijelim medju mojim kolega studentima. Ja to neću činiti, jer se s tim ne
slažem. Ja druže vama ovo dajem. Tako je to bilo i time mojeg bratića pustili
na miru. Poslije Konvencije HDZ u Zagrebu 26 veljače 1990. godine, nekoliko
Udbaša iz Petrinjske su posjetili mojeg bratića i tražili od njega da ih on
upozna s mnom kada se ja vratim ..., mo).
Ja sam voljan u tom pogledu biti elastičan i taktičan, jer ne želim podrezati
krila mladjima, koji su te organizacije mimo nas stvarali, jer bih onda i ja
bio svrstan u istu grupu naših staraca, koji su izgubili kontrolu nad našom
mladom generacijom. Pokazalo se, da su neke vojničke grupe, koje su u zadnja
vremena pod utjecajem bilo protiv nas upotrebljavane shvatile, da bez nas nema
rješenja i putem pisama, sastanaka i posjeta spremno se izgladiti sve razlike.
Time bi psihološki i potencijalno Otpor zaista bio ono, što treba biti, ako je
centar Otpora raznih centara pod kontrolom vojske i jednog generala koji nešto
o svemu tome mora znati i daje garancije, da nije u službi tudjina.
To je točno, gdje se sastaju predstavnici malih grupa, koje nastaju kao gljive
iza kiše, bilo jer ih stvaraju agenti UDB-e, bilo jer su plod pobune hrvatskog
duha radi srbokomunističkog terora, radi izdaje ideala predstavnika svjetske
demokracije, bilo radi impotencije hrvatske politike.
Ja ću radi opreza svakome od vas najprije pisati o vezama na vašem području, a
onda ćemo u sastancima ili vrlo skrupuloznoj vezi reći ostalo. Svakako se
nadam, da nas neće predriblati UDB-a ni prestrašiti vikači, ni navesti na tanak
led nestrpljivi. Na nas gleda hrvatski narod i eto sada polažemo ispit
zrelosti. Ne zaboravite, da se Amerika odlučila pomagati Tita tek nakon
Kavranove tragedije.
I još uvijek vam velim: radi se o akcijama drugog koraka, t.j. početka
psihološkog rata. Koliko će u tome sudjelovati nama nametnuti ili ukopčani elementi,
to je druga stvar i stvar vremena, opreza i dogovora. Voljan sam primiti pomoć,
kolaborirati, ali ne dati se navući anonimnim grupama. Biti ćemo načelno
širokogrudni, ali oprezni u provodjenju zajedničkog. Neka nam dokažu svoju
dobru volju! Kada to bude, onda možemo govoriti o kakvim daljnjim akcijama pa i
organiziranim strukturama. U tome je naša krvava budućnost, a ne u čekanju ni
istrkivanju pred rudo. Budite strpljivi, javiti ću se svima u pogledu veza sa
grupama, sa kojima imate veze na vašem području.
Ne treba biti ni pesimista ni optimista. Jedan poznati gospodin, kojemu nitko
nije dobar, koji u riječima potamni slavu svih i svakoga, govorio je, da šta
radi Luburić i - da mu treba dati 5.000 dolara i da vidimo, što će napraviti.
Poduzeo sam preko 6 veza korake, da pozovem tog gospodina, da vodi jedan odsjek
akcije i, ako je sposoban, neka preuzme vodstvo operacije, ako je istina da
hoće, da je povjerljiv i t.d. I dobio sam od jedne veze poruku, da je voljan iz
Amerike doći k meni u društvu drugog gospodina, ALI DA JA MORAM PLATITI PUT!?
Da vam ne govorim o drugim "velikim ljudima", koji govore o tisućama,
akcijama, traže akcije i traže, kako ne, za sebe obzire - da na kraju nisu ni
svoju "Drinu" platili. To je većina. Mislim onih "velikih".
Nu ima "malih" ljudi, koji nude svoju uštedjevinu za kupiti oružje. I
kada sam trebao sredstva i od njih tražio, za par dana sam dobio ček bez ijedne
popratne riječi. Ima dakle svašta: "velikih Ljudi", koji su se
pokazali vrlo sićušnima u danom času, i ima "malih ljudi", koji su
znali biti veliki. (slučaj danas s
hrvatskim BRANITELJIMA I GENERALIMA koje se blati i napada samo zato što su sve
od sebe dali da nam Hrvatska bude DRŽAVA SLOBODNIH HRVATA, mo). Tako će biti u pogledu suradnje s našim
revolucionarnim i vojničkim saveznicima. Ni jednu ruku nećemo odbiti, bez
obzira na riječi, koje su nas nekada rastavile.
7. Sada ili nikada -
Poručujem vam svima, svima, kojima ovo pismo šaljem. Tražili ste od mene
akcije, nudili ste neka vas pozovem u tom pravcu i evo to činim. Do sada smo
tražili za tiskaru, novine, putovanja, političke akcije. To neka (i dalje, mo) ide
svojim putem. Neka to bude posebno, vodite to sa Bebekom, jer aparat
propagande, odgoja, politike, vanjskih organizacija i t.d. neka ide svojim
putem. Tražimo najbolje forme za taj dio rada, kao i do sada. I počnimo s
novim, tajnim radom. Ja sam dao što sam imao za stvar tiskare, života, puta i
mojih ljudi, koje sam iza sebe ostavio. danas "Drina" ima svoj dom i
svoju tiskaru, urednika, veze, organizacije. Idemo dalje! Nitko od vas neće
moći ni smjeti reći, da nisam bio voljan u dani čas izvršiti svoju dužnost. Ni
ja vama ni povijesti neću moći reći, da nisam imao s kim. Nu ja sredstva za to
dobio nisam, jer nisam htio dati ni jednog čovjeka, niti ću to učiniti, osim za
Hrvatsku i pod mojim vodstvom. Ako skrahiramo, skrahirali smo svi skupa. Ja vas
ovlašćujem, da upotrijebite te moje riječi pred onima za koje mislite, da su
voljni dati svoj obol za akcije i za oružje. Ima vas, koji mi godinama tražite
ovlasti u tom pravcu i ja ih nisam dao. Na vama je reći mi, da vam potvrdim ove
riječi, vama osobama ili institucijama.
Mogu vam poslati magnetofonsku vrpcu s riječima, koje ću snimiti, mogu vam dati
pismeno izravno ili neizravno, jedino za ovaj čas ne možemo o tome javno
govoriti u našem tisku iako možemo, recimo, stvoriti fond, kojega možemo zvati
"Fond Drugog Koraka" i onda u "Obrani" objaviti pod pravim
imenima ili pseudonimom, po želji onoga, koji doprinese. Jedna je iznad svake
sumnje: bez dovoljno sredstava za sigurnosne mjere i za kupnju oružja i opreme
ljudi
(Poput Bugojanske Akcije poznate FINEX 1972., gdje su oni sami između sebe se
POĆESALI - ovo je stara hrvatska riječ koja se je upotrebljavala kada su ljudi
u "ćesama" držali svoj novac iz kojih su vadili dobrovoljne priloge
za uzdržavanje zajednice u kojoj su živjeli, mo),
Ja akcija poduzeti neću. Poduzeti ću ih do one mjere, do koje budu dozvoljavala
sredstva. Voljan sam prihvatiti svaku sugestiju najužih suradnika, kao i
izravni kontroil svakoga od vas, od kojih se više nudilo, da prenesu svoje
uštedjevine i organiziraju asistenciju blizu mene. Prema tome, prvi od vas,
koji dodje ili još prije, može biti blagajnik "Drugog Koraka", dok
Bebek ostaje u onoj poziciji, u kojoj je danas u pogledu tiskare i naših
publikacija. Eto, to je na znanje i vladanje svima vama, kao i svima onima,
koji su se nudili za kolaboraciju u tome u raznim forumima.
Molim još jednom, da bi se svaki prinos za ovaj fond vodio kao takav i tamo i
ovdje, te da se ne miješalo s prilozima i pretplatama na publikacije. Može biti
u istim pismima i na istu adresu, a to ćemo voditi Bebek i ja kao i dosada, ali
uvijek posebno. Mislim da sam u ovom pogledu bio apsolutno jasan. Želim vam još
napomenuti, da svi prilozi za fond "Grugog Koraka" budu na ime Luis
Luburić. Tako će se ovdje voditi taj fond. Za ovu stvar uvijek slati u čekovima
i preporučenom zračnom poštom.
Znam, da će mnogi od vas postaviti pitanje kako i odakle će se smoći sredstva,
posebno sada, kada su se mnogi žrtvovali za druge stvari, obranu u Njemačkoj i
drugo. Ja ću vam na to odgovoriti, kako odgovaram i sam sebi: ako nismo kadri
tu stvar pokrenuti, onda nismo zreli ni pozvani i malo će hrvatski narod
izgubiti, ako nas vrag odnese sve skupa.
Velim vam iskreno, da ako zataji ova naša akcija u ovaj čas, inicijativu
preuzimaju mladi bez nas, mimo nas, a možda i protiv nas.
(Sve što za sada, dovle, do ovog pisanja, želim reći onima koji prate ova PISMA
MAKSA LUBURIĆA, posebice ova tri (3) pisma, da dobro pamte i zapamte što su
pročitali i sami, iz izloženog, stvore zaključke i razloge uspjeha/neuspjeha
ove AKCIJE "DRUGI KORAK", mo).
Borba će biti duga i krvava, ali će trebati dokazati svijetu, da nismo
zadovoljni s Jugoslavijom i komunizmom i da ne prihvaćamo ni 1. ni 2. pa to Komediju,
demokratima, katolicima i drugima bilo po volji ili ne. Ja ulazim u taj dio
borbe hrvatskog naroda s najboljim nadama, srednjim živcima i ustaljenim
mislima. Dao Bog i bilo na korist Hrvatske! Ostalo znajte, da ovisi o vama, a
ne o meni.
8. Svaki od vas, kojemu je ovo pismo upućeno, ovlašćen je poduzeti konkretne
korake u pogledu fonda "Drugog Koraka".
Ova inciativa treba biti najhitnije sprovedena. Svaki prilog treba pismeno
sprovesti i odavle će biti posebno potvrdjeno. Od sviju vas očekujem odgovor po
točkama na pitanja, koja sam iznio. Ne ljutite se, ako svima na vrijeme ne
odgovorim. Znam, da vam nije lako, ali je meni gore, nego svima vama.
U pogledu Vijeća rekli smo u zadnjoj "Obrani" kako stvar stoji. Mi
stojimo uz Vijeće. Vidjeti ćemo, tko je bacio kamen na nas. A radnim činima će
se dokazati, što je to što Vijeće radi. Na nama je da dokažemo, da znamo što
hoćemo. U pogledu pretplata za "Drinu" i "Obranu" Bebek će
vam svima poslati jedno okružno pismo i potvrditi primitke. Ja ću isto svima
odgovoriti, čim mognem. "Drina" posvećena fra. Mandiću je najbolje
što smo mi i sva emigracija do sada napisali, s mnoštvom stručnog štiva za 250
stranica. Stavljam vam na srdce, da pomognete širenje našega lista "La
Croatie" i da pretplate i .t.d. pošaljete izravno Peraniću. To je naš
ulazak u evropsku misao, kojoj na čelu stoji Francuska. Očekujem od vas hitne
odgovore.
Grli vas odani vam Maks, general Drinjanin.
(Napomena:
Tu i tamo, kako sam već rekao nekoliko puta, da će nadodati neka moja zapažanja
kako bih popunio prazninu sadržaja ovih PISAMA. Osobno sam u Parizu bio zadužen
prikupljati sredstva za "Drugi Korak"....Slučajno sam susreo jednog
Hrvata u San Franciscu 1973. godine, koji je skupa s menom prikupljao sredstva
za "Drugi Korak". Naravno da smo o svemu razgovarali pa i o tome. Moj
prijatelj mi je tada rekao oko prilike ovako: Revolucija jede svoje ljude ...Gledajući
danas kako smo radili, moglo bi se reći da smo glupo radili ali da smo opet
lijepo i pametno glavu sačuvali ...mo)
IZ TRI PISMA GENERALA DRINJANINA (drugo pismo)
general DRINJANIN 12. rujna 1963.
(Donosim ovdje drugo pismo generala
Drinjanina. Datum poštanskog žiga na omotnici je 12 rujna 1963. U ovoj omotnici/kuverti
ima pet (5) tipkanih stranica isječaka iz raznih novina o slučaju devetorice
(9) Hrvata koji su došli iz Australije u Jugoslaviju s namjerom dizanja
ustanka. Akcija je bila poznata TOLIĆ, OBLAK, OSTOJIĆ. Papir je identičan
papiru kojeg general koristi u koraspodenciji s svojim suradnicima. Karakter
slova je isti što bi se moglo zaključiti da je sve pisano na istom pisaćem
stroju. Prijevodi su iz australskih novina, pa mi nije poznato dali je general
govorio engleski ili ne. Sve ponovno stavljam u iste originalne
omotnice/kuverte kako bi se originalna identičnost istih sačuvala. Mo).
Draga braćo !
Pišem ovo skupno pismo vama nekolicini i prilažem vam nekoliko isječaka iz
raznih novina, koji su nam ovih dana došli u ruke. Ostali komentari isu
potrebni, jer ne donašaju ništa novoga. Šaljem vam ovo, kako bi imali točno orijentaciju
i kako ne bi dolazilo do nepotrebne panike u našim redovima. Mogu vam sam
napomenuti, da se ne zna još za sudbinu šefa te organizacije Geze Pasty-a, koji
je isto navodno napustio Australiju sa drugim skupinama ljudi i o kojem još
nemamo sigurni vijesti, da li je dignut negdje s broda, da li je stigao u
Italiju ili Njemačku, te da li je eventualno stigao u domovinu ili se nalazi
nakon obavljena posla negdje u Beogradu.
(Ovo je jako interesantno. Ako pratimo piskaranje Ruže Andrić, supruge
Ambrozija Andrić, ona stalno i sustavno govori da je HRB osnovala i vodila
Udba, a da je njen suprug bio žrtva udbaških spljetkih ili tome slično. Osobno
ne sumnjam u iskrene hrvatske ideale članova HRBstva, niti u njihovu ljubav kao
ni žrtve za Hrvatsku. Kako još i danas, poslije preko pola stoljeća, neki
sumnjaju u iskrenost ideala članova HRB, tako je bilo i prije, tj. u vrijeme
kada se je ovo pismo pisalo. Ja sam preko izvještaja Bože Bagarića, visokog
Udbaša za BiH, kojeg se može (pro)naći na računalu, pronašao da je Meho
Palikuća, operativno ime jednog agenta Udbe, a njegovo pravo ime je Tajib
Ćordić, koji danas živi u Torontu, Canada, s njim nekoliko puta preko telefona
razgovarao u zadnjih 20 mjeseci. On zan tko sam ja, ja znam tko je on i na toj bazi
smo razgovarali. Rekao mi je da je bio čan HRB. Rekao mi je da je njegovo
konspirativno ime bilo "Meho Palikuća". Za sve ostalo što sam ga
pitao, nije htio priznati. Zanijekao je sve, ali ipak se je ili izdao ili
prevario kada sam ga zapitao za ime Joze Dedića. Rekao je da ga pozna i da su
skupa bili u HRB. Kada sam mu rekao da je on, Meho Palikuća, predao Jozu Dedića
i druge u ruke Udbe u Hotelu u Rijeki ljeta 1967., samo se je iznenadio i mene
zapitao: Otkud ja to znam. Prije par tjedana sam ga ponovno nazvao s namjerom
da nešto doznam; samo je rekao da je jako bolestan i da o svemu više ne želi
razgovarati. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: dali je uistinu Udba
bila infiltrirana u HRB i dali je uistinu Udba vodila tu hrvatsku
revolucionarnu organizaciju. To ja ne znam. Ali ako postoji bilo kakova sumnja,
onda je general Drinjanin bio u pravu kada je sumnjao u vodstvo te organizacije
HRB. Mo)
U pogledu tog "Revolucionarnog Bratstva" ja sam vam već nešto javio.
Većina ljudi su idealisti, a sam Geza Pasty je nepoznanica. Za njega se je
reklo, da je došao van u doba loma kominformovaca, da je bio član partije i da
je vani postao nacionalista. U svoje vrijeme meni se javio i pozivao se na puk.
Štira, koji da mu je navodno rodjak, nu taj ga ne pozna, iako dozvoljava. Geza
je suradjivao u našim društvima, ali prema njemu naši su uvijek bili slabi i
kad smo mi raskrstili sa Poglavnikom, on je ostao u HOP-u, iako nas nije
napadao, iako je uredjivao "Spremnost" (glasilo HOP-a za Australiju, mo) i napadao općenito sve protivnike HOP-a. Kasnije je
unutar HOP-a organizirao mnoge mlade ljude i skupa sa ostalima organizirao
Bratstvo (1961., mo) Mi smo već u početku imali uvid u stvar i
Rover držao s njime kontakt, a i neki drugi naši.
Ljudi su se obraćali nama i mi nismo pobijali organizaciju, jer smo stajali,
stojimo i stajat ćemo načelno na stanovištu, da nitko od nas ni osoba
organizacije nema monopol, i još manje ima pravo nijekati nekome rodoljublje i
pravo na borbu. Imamo sigurne podatke, da su se mnogi od njegovih stalnih
članova služili autoritetima ministra Artukovića i generala Drinjanina, posebno
kada se je radilo o mladim Hercegovcima. Stvar je bila neozbiljna i u zadnja
vremena javna tajna. Oni su se vezali u ćelije uz mnogo mistike i kako su jezgru
Bratstva u lokalnim prilikama predstavljali idealisti, pristupilo je oko 200
ljudi i stalnim mjesečnim obolom doprinašali za kupnju oružja i slanja ljudi u
Evropu. Geza je na kraju pisao i meni osobno i ja sam rekao, da mi ni u kojem
slučaju ne želimo apsorbirati nešto, što nije po nama postrojeno i da ne želim
preuzeti ponudjeno mi zapovjedništvo nečega što ne poznam, a tražio sam i potpune
garancije - popis članova i td., jer sam znao o toj organizaciji mnogo više,
nego su mi oni rekli i bio uvjeren, da nisu bili korektni. Oni su se uglavnom
služili našim imenima, da bi mogli imati obranu prema ljudima, nu mi smo ih i
na to upozoravali.
Moram vam spomenuti, da su u isto vrijeme dok su govorili o Artukoviću,
Drinjaninu i Reveru prema vani davali izjave, da ne žele suradjivati s nikim od
starih, te da će oni sami udariti sa svojim ljudima, sprovesti revoluciju i
preuzeti vlast. Posebno dvoličnu ulogu odigrali su Niko Kovačić i Branko
Orlović koji su Bratstvu služili za petljanje tobožnje veze sa domovinom, te za
mistifikaciju, kako sve dolazi iz Evrope i domovine. To mi je priznao sam Geza
u pismu. Dok se je Bratstvo iz Australije bacilo na prikupljanje materijalnih
sredstava i povezivanje u Australiji, dotle su Kovačić i Orlović bili oni, koji
su trebali u Evropi ljude prihvatiti, izobraziti i svojim vezama prebaciti u
domovinu. Niko Kovačić je u zadnja vremena naglo postao bogat trgovac, vrtio se
u svim grupama, mnogo putovao, a mi imamo preko dvadesetak obavijesti od naših
mladih ljudi, koji su nam govorili o čudnom držanju tog čovjeka, a istina je i
to, da je meni Bebek pred godinu dana bez sustezanja rekao svoje mišljenje da
on i naši, koji su iz domovine došli, vjeruju da bi mogao biti agent UDB-e. To
su mišljenje dijelili i neki naši stariji. Za Orlovića odavno znate, da je
odavno na njega hajka da je bio kao student u partiji. Odatle ona bezobrazna
pisanja Gladića i Orlovića u jednom od uvodnika njihove (novine, mo) "Mlade
Hrvatske", gdje je Gladić preuzeo 90% teksta iz jednog Bebekova članka,
koji je prije toga izišao u "Obrani" i na kraju samo zabiberio nama,
iako nas nije imenom spomenuo. Iz tih izvora je poslan memorandum generalu De
Gaulle-u protiv Otpora, nakon što je predstavnik Otpora prof. Dabo Peranić
uputio bio jedan memorandum De Gaulle-u i bio pozvan od predstavnika vlasti i
nakon što smo izdali 3 broja "La Croatie" sasma na francuskom jeziku.
Gezi Pastiju nisu vjerovali ni najbliži suradnici, ali su ipak nadjeli i
provodili organizaciju. Možda će mi koji od vas postaviti pitanje zašto nismo spriječili
sve to.
Moram vam reći, da smo i na to pomišljali, ali smo se uvjerili i to baš mladju
ljudi iz Otpora, da se to ne smije i ne može iz više razloga. 1. nemamo
pravo, 2. pridavali bi organizaciji veću važnost, 3. pali
bi na kategoriju HOP-a koji denuncira druge organizacije, 4. bili
bi predstavljeni bremzerima (kočničarima,
mo), koji ne damo maldjima preda se
iz zavisti, i k tome dali bi njima mogućnost, da nas pred hrvatskim narodom
optuže, da nisu mogli polučiti uspjeh (poput Bugojanske Akcije iz godine 1972., mo), jer ih je Maks u tome spriječio. Nitko one
mlade ljude fanatike nije mogao odvratiti. Sve su to posljedice potpune zataje
starih hrvatskih emigrantskih struktura i posebno stanje u HOP-u čiji su
članovi ti ljudi bili. Da smo ih još i mi pritisnuli, onda bi nam točno HOP
navijestio rat, i to krvavi, i tada bi na nas bacili krivnju, da smo uzročnici
bratoubilačkog rata medju nama. Meni je u tome savjest čista i osjećam se
zadovoljan, da sam vas ispravno i na vrijeme o svemu obavijestio, kako nikada
medju nama ne bi bilo sumnje ni u kojem pogledu.
Mi smo dakle svjesno pustili te ljude, da dokažu šta znaju i mogu. Ne znam kako
će sve to svršiti. Onoga časa, kada sam dobio obavijest, da je Jugoslavija
povukla svog predstavnika Waisa (Weissa, mo) u optužbi na naše u Mahlemu, pisao
sam nekima od vas i rekao prisutnim prijateljima, da sam siguran, da ćemo brzo
imati proces u Zagrebu, kako bi se neutralizirao proces u Mehlemu, (Njemačka, tada 1963., nije priznavala Jugoslaviju
niti je imala s njom diplomatske odnose. Jugoslavija je preko Švicerske
otvorila jednu trgovačku misiju u Mehlemu. Kasnije se ispostavilo da je ta
jugoslavenska misija bila GNJIJEZDO UDBINIH AGENATA koji
su špijunirali jednako hrvatske političke emigrante kao i hrvatske pasošare.
Jedna skupina od tridesetak Hrvata je napala tu jugoslavensku špijunsku misiju.
Bilo je tu svašta! Proces je trajao dugo..., mo)
koji se je počeo okretati protiv Jugoslavije radi inteligentnog i hrabrog
držanja nekolicine naših ljudi u Njemačkoj, koji su preko njemačkog vojničkog
lista Nazional Zeitung znali okrenuti njemačko javno mnijenje i posebno
njemačke generale protiv Tita. Bio sam siguran, da će se inscenirati proces i
da će izići na površinu opet nacisti, fašisti, popovi, fratri, koljači i td.
Sada će iskrsnuti na površinu razni "akcionisti" (djelatnici, mo), koji su vodjeni neodgovorno iz Njemačke i sada iz
Australije i koji su svi po nekom magičnom zakonu hvatani na granici ili u
blizini granice.
Vi se kao Hrvati možete samo ponositi nad mnogim žrtvama i nad strahovito
velikim učinkom, kojega ćemo imati pred stranim svijetom, ali nato moramo biti
i žalosni. Ja sam ljudima savjetovao, da budu skromniji u ciljevima, da se
ispitaju podatci o šefovima onih organizacija, koje su pokrenute i da se ljude
stručno pripreme. Bio sam ispunjen (ne
znam šta bi ova riječ "ispunjen" mogla u ovom smislu značiti, ako ne
"ispljuvan", mo) od
nekih, pa je bilo čak i pripadnika Otpora, koji su se oduševili za akciju
Bratstva prema onoj, da je žabu lako u vodu otjerati. Mogu vam dati garancije,
da nije nastao nigdje prodor u redove Otpora, iako je za predvidjeti, da će
svugdje i u Australiji biti dreke na Rovera radi njegovih veza sa Pasty-om.
Dobio sam nekoliko pisama, nakon dogadjaja i svi oni odmah instiktivno spominju
Rovera, jer znaju, da je on u Australiji. HOP, UDB-a i mnogobrojni osobni
prijatelji Rovera učinit će ostalo.
Nitko od nas ne može predvidjeti ovaj čas kakvog će odjeka imati sve to na naše
i druge organizacije u emigraciji, ali vas mogu uvjeriti, da će na kraju Otpor
izići pojačan i da će ljudi prihvatiti moj sistem rada po koracima, upotrebljavajući
mlade za ono, zašto trebaju mladi, a stare tamo, gdje trebaju stari. Dolaze
teški dani za nas, ali nemojte gubiti živce radi onoga, što dreči ulica i ne
gubite živce, kao što su neki izgubili. Ovoga časa je glavno, da budete iz prve
ruke informirani i da djelujete na svoju okolinu u duhu gornjih vijesti. Mi
ćemo u novoj "Obrani" postaviti stvar načelno na svoje mjesto i
vjerujem, da će taj broj "Obrane" ostati kao trajna vrijednost.
(Evo šta se o tome kaže u "Obrani" br. 11/12 ožujak-travanj 1964.
Kako ste mogli saznati iz prijašnjih pisama koje sam ovdje iznio, da je fra.
Pio Fržop radio na tome da se kupi tiskara ALOJZIJE STEPINAC sa sjedištem u
Parizu u kojoj će se tiskati jedna sveopće-hrvatska novina, tim de druge
postojeće hrvatske novine se obustave. General Drinjanin je na to pristao i
"Obrana" nije izlazila za slijedeća 4 mjeseca, mo.)
"Vrlo važna obavijest.
DR. ANDRIJA ARTUKOVIĆ I HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO.
Obavješteni smo iz više apsolutno sigurnih, provjernih i vjerodostojnih vrela,
da su se predstavnici i organizatori HRB. služili pri verbovanju članova sa
imenom hrvatskog ministra Dra Andrije Artukovića. I ne smio to, nego još i sada
to ime upotrebljavaju, te dapače pokazuju neka pisama, koja da potiču od gore
spomenutoga.
Ovlašteni smo najenergičnije demantirati bilo kakvu vezu Dra. Artukovića sa
ljudima HRB., koji ne samo, da iste nije ovlastio, ni pisao im, i još manje
ovlastio da govore u Njegovo ime, nego nije uopće niti znao da HRB postoji.
Tko makar i prosječno poznaje život i rad Dra. Andrije Artukovića, te njegovo
sadanje stanje, (dru. Artukoviću je
zakonski bilo zabranjeno svako političko i hrvatsko/nacionalno javno djelovanje,
mo), taj će odmah shvatiti, da
su samo nesavjesni ljudi ili agenti Udbe mogli učiniti takva šta. Zato osuđujemo
sve one koji su se služili nedozvoljeno imenom Dra. Artukovića, a hrvatskim
patriotima u svijetu stavljamo na srdce, da se kane društva onih, koji su to
činili.
Nakon Marselja (atentat u francuskom gradu Marseille-u na srpskog kralja
Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo) Beograd je bio dospio dobiti u
ruke Dra. Artukovića, ali je sudjenje izvršeno pod kontrolom diplomatskih predstavnika
Londona i Pariza i pod uvjetom, da mu se sudi samo radi tobožnjeg učestovanja u
atentatu. Bio je oslobodjen i povraćen na zapad (u Belgiju odakle je bio izručen Beogradu, mo). odonda je Beograd nastojao dočepati se
istoga, jer je Njegovo ime bilo vezano sa legendarnim velebitskim ustankom. (koji je počeo 7 rujna 1932., mo).
Dr. Artuković, ministar NDH., uspio je 1945.g. spasiti se od sudbine ostalih
hrvatskih ministara, koji su obješeni skupa sa predsj. Vlade Mandićem i podpr.
Osmanbegom Kulenovićem. Živi sada u Usa. u Californiji, ali je stalno pod
procesima. Beograd je mobilizirao (interesantno
kako smo u prošlosti uvijek bili protiv Pešte, Beča i Carigrada, eto donedavno
i protiv Beograda. Sada se postavlja pitanje dali će doći vrijeme da Hrvati u
buduće budu protiv Strasbourga, glavnog grada EU, mo) najbolje advokate, novinare, agente, milijune
dolara, - ali američka pravda nije u rukama komunista i dosad se je Dr.
Artuković obranio. Sebe i Hrvatsku! Zato je Udba i dosada pokušala sve da
kompromitira Dra. Artukovića i svjetski tisak je pun podvala i optužba protiv
istoga. Vjerujemo da je UDBA podvalila na direktan ili indirektan način i ovu
optužbu kako bi mogla izvesti novi proces i optužiti Dra. Artukovića da
organizira revolucionarne i terorističke organizacije, iako je istome prema
zakonima Amerike zabranjen svaki politički rad."
Ukoliko bi do vas doprlo, a to je vrlo vjerojatno, vijest, da su poslati i neki
ljudi Otpora iz Australije u Evropu, onda ću vam reći, da to stoji s tom
razlikom, da se taj čovjek ili ti ljudi nalaze sa mnom ovoga časa u ovoj sobi
ili su otišli na način, da to ulica i UDB-a ne zna, a ako sazna, mogu vam dati
garanciju, da će biti ispaljen barem počasni naboj i da će se sa manje ljudi
postići veći efekt.
Ostaje nam sada više nego ikada ostvariti naš plan "Drugog Koraka",
tj. "D.K.", a o revoluciji i "preuzimanju vlasti" mogu
govoriti sam neodgovorni ljudi i oni koji sanjaju otvorenih očiju i onda
provode u djela zatvorenih očiju. Mi pod revolucijom mislimo nešto drugo i to
sprovodimo u djelo. Dogodilo se što bilo, mi se niti povlačimo niti
raspršavamo, nego ćemo nastojati upotrijebiti ovaj stav u ozbiljne i
konstruktivne svrhe. Nema uskrsnuća bez Velikog Petka i mi ćemo kroz njega
morati proći.
Koristim ovu zgodu, da vas podsjetimo u pogledu poslova "Drine",
"Obrane" i td. o čemu će vam Bebek poslati posebno okružno pismo.
Molimo vas sve, da pazite na vaš tisak ili na tisak hrvatski i srpski pa nam
pošaljite sve ono, što bi nam moglo služiti, a ja ću onda to upotrijebiti u
novoj "Obrani" ili jednim novim okružnim pismom obavijestiti o
glavnim momentima.
Javi te nam se. Grli vas odani vam general Drinjanin.
Dodano i pisano rukom:
Dragi Ante! (Kršinić, mo)
Odavno nema od Tebe vijesti. Nadam se da nisi bolestan ni u kakvoj nevolji.
Javi se i što imaš novca za nas pošalji nam, jer nam treba. Obavijesti ljude
ako i gdje treba ovo samo Tebi šaljemo za Californiju i nikom više.
Pozdravlja Te Tvoj Maks.
(Kraj drugog pisma generala
Drinjanina. Sada ću u nastavcima iznijeti izreske iz raznih australskih novina
koje su pisale o hrvatskoj devetorki koja je 1963 godine iz Australije došla u
Jugoslaviju da digne ustanak. Ja nemam original iz australskih novina na
engleskom jeziku. Ja ima prijevod s engleskog na hrvatski na pet gusto tipkanih
stranica. Sve je ovo bilo u istoj omotnici/kuverti koju sam označio broj pisma
dva (2), mo. Otporaš)
"THE SUN", Sydney, Australija, No. 1030 special, 5. rujna 1963., str.
1,
TERORISTI IZOBRAŽENI U SUDNEY-u (podučavani, trenirani, vježbani, vršili
vojničku obuku itd., mo)
Devet ljudi, navodno izobraženi za terorističke akcije u sydney-skom pregradju
Woollahra, uhvaćeni su u Jugoslaviji. Jugoslavensko ministarstvo unutrašnjih
poslova je izjavilo, da su ljudi poslani natrag u Jugoslaviju iz Australije, da
vrše terorističke akcije. Članovi su bili pripravljeni (izvježbani, mo) za razne buduće terorističke akcije na
predavanjima, održanim u zgradi Queen Street, Woollahra. Sigurnosna
policija (redarstvo sigurnosti,
mo) u Sydney-u danas je
izjavila, da joj nije poznat nikakav hrvatski klub u Woollahra. Izjavili su, da
vjeruju, da je izobrazba Hrvata, koji su se vratili u Jugoslaviju, napravljena
u njihovoj domovini. (u Australiji, mo)
CRKVENI KLUB
Sigurnosna policija drži mogućim, da je plan povratka u Jugoslaviju bio
organiziran u Queen Street-Klubu. "THE SUN" je danas upoznao taj Club
koji je vlasništvo Rimokatoličke Crkve i služi uglavnom za sastanke sydney-skih
Hrvata. Club je kontroliran po svećeniku O. Romcu, jednom hrvatskom franjevcu. O.
Romac je danas izjavio, da je osobno poznavao jednog od uhićenih ljudi - Josipa
Oblaka, ali druge ljude nije dobro poznavao. on je kazao, da mu nije bilo
poznato da su ljudi bili kontaktirani (povezani, mo) s
terorističkom organizacijom "Ustaša", koja je, po njegovu mišljenju,
prestala postojati svršetkom II. svjetskog rata. O. Romac je rekao - ako su
uhićeni hrvati upotrijebili ime i adresu Cluba - a da su to učinili vjerojatno
radi pokrića.
(Spreman sam povjerovati da je ovo general Drinjanin prevodio. To kažem zato,
jer ima već do sada riječi kojima se general služi u svojim pismima, mo)
Jugoslavenska službena izjava veli, da su ovi ljudi uhićeni u predjelima Kopra,
Rieke i Karlovca izmedju 19 i 22 lipnja.
SMRTNA LISTA
Uhićenje je izvršeno 14 dana kasnije, nego su ovi u pola noći prešli granicu.
Policija je našla kod njih 33 kg. TNT eksploziva, 100 upaljača, 4
tranzistor-radija, pet revolvera, 2 bodeža i 3 zemljovidne karte. Izjava govori
da su ova devetorica imali emigrantske putne iskaznice, izdane u Australiji a
dvojica australske putnice.
Prva zadaća ove grupe bila je koncentrirati se u glavnim mjestima sjevernih
jugoslavenskih provincija, zatim ubijati istaknute osobe, razarati institucije
i vršiti proturežimsku propagandu. Nije izjavljeno tko je bio na njihovoj
smrtnoj listi.
Navedena devetorica uhićenih ljudi su slijedeći: (1) Josip
Oblak, (2) Ilija Tokić, (3) Rade
Stojić, (4) Vladimir Leko, (5) Branko
Podrug, (6) Dražen tapšanji, (7) Krešimir
Perković, (8) Stanko Ždrilić i (9) Mika
Fumić.
Svi su mobilizirani od jedne ustaške emigrantske terorističke organizacije,
zvane "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo", kada su poslije jednog
izvjestnog vremena traženja zaposljenja po talijanskim i austrijanskim logorima
došli u Australiju.
ZAKLETVA
Svi su se trebali zakleti na bodežu i puški, kad su stupali u organizaciju.
(Ustaše su bili pro-nacističke snage, (vojska, mo) koji su suradjivali s
njemačkim okupacionim snagama na području Jugoslavije za vrijeme II, svjetskog
rata). Vodje organizacije odlučili su formirati (osnovati, mo) jednu
terorističku grupu i poslati je u Jugoslaviju.
"ARRIBA", petak 5 rujna 1963., str. 9 ("Arriba" je španjolska riječ, koja više/manje
znači "Zdravo", "Kako si",. Da li je ovo iz španjolskih
novina?, mo)
DEVET JUGOSLAVENSKIH EMIGRANATA UHVAĆENI PO POVRATKU U DOMOVINU
Obtuženi su za pripremanje čina (djela, mo) sabotaže i atentate protiv
komunističke vlasti.
Utamničenici su došli iz Australije, gdje su emigrirali po završetku II.
svjetskog rata.
Beograd. - Devt Jugoslavena, koji su se povratili u svoju domovinu poslije
izvjesnog prebivanja u Australiji, utamničeni su. Policijska služba unutrašnjih
poslova kaže, da su utamničeni priznali svoje učešće u namjeravanoj
terorističkoj akciji. Policijska izjave dalje veli, da su ovi dobili instrukcije
u Australiji, Zapadnoj Njemačkoj i Italiji. Komunistička jugoslavenska vlada se
boji, da bi ova devetorica poubijala općinske i župske komunističke dužnosnike
na području Hrvatske i Slovenije, dizali u zrak tvornice, mostove i javne
ustanove, te širili protiv-režimsku propagandu.
Znade se , da su utamničenici imali australske isprave, pošto su emigrirali u
tu zemlju nakon II. svjetskog rata i poslije življenja (prebivanja, mo) u
austrijskim i talijanskim izbjegličkim logorima. (Efe.) (ova riječ "Efe" je po svoj prilici ime
novinske agencije, mo)
JUGOSLAVENSKI KONZULAT U SYDNEY-u - CENTAR ŠPIJUNAŽE
Melbourne. - Jugoslavenski komunistički konzulat u Sydney-u je centar
špijunaže, kako je istakao O. Josip Kasić, svećenik hrvatske kolonije u Melbourne-u,
kojoj su pripadali i ovih devet Jugoslavena., koji su po povratku u svoju
domovinu bili utamničeni.
(Interesantno da su svi novinari svijeta tada tako mislili da je Jugoslavija
"domovina" Hrvata. Tako je sin srpskog kralja Petra drugog, koji je
rodjen u Engleskoj poslije WW2, kada je 1989. godine sletio na ljubljansko
uzletište, od radosti uskliknuo: Evo me po prvi puta u zemlji mojih djedova,
prenosi američka novinska agencija UPI, i tako svojim čitateljima i svijetu
prenosi da je Slovenija srpska zemlja, jer je on srpski princ i budući srpski
kralj. Velika je i jaka bila jugoslavenska primidžba protiv Hrvata i Hrvatske!
Mo, )
Sva kretanja utamničenika, nadodao je O. Kasić, morala su biti poznata Titovoj
vladi još prije, nego su izišli iz Australije; dokaz je tome, da su bili
uhvaćeni čim su ušli u Jugoslaviju. On je konstatirao, da jugoslavenski špijuni
dolaze u Australiju odmah, čim su njihovi predšasnici prepoznati od hrvatske
kolonije u Australiji. (Ja u ovoj
zadnjoj rečenici podrazumijevam: da su "odmah došli novi špijuni" ...čim
su stare špijune Hrvati prepoznali ...,mo. Otporaš)
Po njegovoj izjavi, jedan nacionalizirani Jugoslaven u Australiji je omogućio
jednoj grupi ljudi, da se 250 kilometara na sjeveru u jednom logoru spremaju za
oslobodjenje Hrvatske. Njima zapovjeda bivši ministar unutrašnjih poslova
Hrvatske, (Imali ste priliku
pročitati unatrag nekoliko opisa kako je general Drinjanin upozorio i javno
rekao kako su se članovi HRB služili imenom ministra unutarnjih poslova NDH
dra. Andrije Artukovića. Za svjetsko mnijenje je dovoljno da novinari povežu
NDH s fašizmom i nacizmom i svako nastojanje Hrvata da se oslobode
jugoslavenske diktature i obnove svoju Hrvatsku Državu će biti povezano s
nacizmom i fašizmom. Ruku na srce, danas nam ne smetaju ti svjetski novinari i
oni nas, DRŽAVOTVORNE HRVATE, takovima ne smatraju, niti nas takovima više
prozivaju. Nas danas, naš hrvatski OLOŠ pod plaštem hrvatskog antifašizma,
takovima smatraju i još uvijek prozivaju. To će tako biti sve dok budemo imali
sinove bivših boraca NOR, NOB, NOV, KPJ, AVNOJ-a i drugih krilatica su krasile
"narodnu vlast", mo), koji
je vršio tu dužnost u godinama, dok je trajala nezavisnost njegove države u II.
svjetskom ratu.
Radi toga došli su u vezu s ustaškom fašističkom organizacijom, zvanom
"Hrvatski Demokratski Odbor" (Ovu organizacija "Hrvatski Narodni Odbor" su
osnovali Miroslav Varoš, Udbin agent, i Krunoslav Draganović. Draganović je bio
poznat hrvatskoj emigraciji kao jedan veliki dobročinitelj, u to nema sumnje. Kasnije
je pao pod utjecaj ovog ubačenog - među Hrvate - Udbinig agenta prof. Miroslava
Varoša, koji je uz blagoslov Udbe osnovao spomenuti "Hrvatski Demokratski
Odbor" kod kojeg su se, na svu hrvatsku žalost, ovih devet hrvatskih
revolucionaraca smjestili i odatle je s njima Udba raspolagala i dirigirala,
kako je general Drinjanin rekao "da nisu uspjeli ni simbolički naboj
opaliti", mo. Otporaš) u
Munsteru, Zapadna Njemačka. Grupa je poslana u Zap. Njemačku i odvedena u jedno
mjesto pokraj Štuttgarda, gdje su ih instruktori 10 dana poučavali u rukovanju
oružjem i eksplozivom. Onda su otišli u Milano, Italija, gdje su bili 30 dana.
Isti instruktori pripremili su ih za prijelaz preko granice i za izvršenje
njihova zadatka u Jugoslaviji.
Jugoslavenska službena izjava ne govori ništa kako i gdje je grupa prešla
granicu, ta kako gdje su otkriveni i uhićeni. Izjavljeno je samo, da su
kupovali hranu po selima i ponašali se kao stranci, koji idu na izlet. Kada su
uhićeni, nisu pružali nikakav otpor.
Posjedovali su 24.716 jugoslavenskih dinara, (skoro 15 funti), 51.350
talijanskih lira, 50 zapadnonjemačkih maraka i više nego 15 australski funti.
Krivični postupak protiv ove devetorice nalazi se u toku.
Kopar, jedan mali lučki grad u sjevernom Jadranu, posjetili su u prošli
četvrtak sovjetski predsjednik Kruščev i jugoslavenski maršal Tito, poslije
razgovora na Brionskim Otocima, rezidenciji jugoslavenskog vodje. Izjava, koja
je dana jučer i koja govori, da se sovjetski premjer g. Kruščev nakon
provedenih praznika od 14 dana u Jugoslaviji vraća kući, ne dovodi ovaj slučaj
hapšenja u vezi s g. Kruščevom.
Jugoslavenski konzul u Sydney-u g. Franjo Bruz izjavio je, da on ne može dati
nikakve informacije o nacionalističkim grupama u Australiji i da on ne zna
ništa o javljenim hapšenjima.
Odjel za emigrante u Camberi danas je izjavio, da Australija priznaje
vojno-nacionalni odnos s Jugoslavijom. To znači, da je jedan jugoslavenski
emigrant - nacionaliziran ovdje - priznat kao australski gradjanin, dok je
ovdje, ali kad se povrati u Jugoslaviju, on postaje ponovno jugoslavenski
gradjanin.
(Više nego smiješno. Sve se je radilo kako što bolje zadovoljiti jugoslavenske
zahtjeve, što bi se moglo svesti na to da se Hrvatima daje australsko
državljanstvo kako bi ih se moglo što jače prikovati za anglo/saksonske zakone,
ili po onoj: Bit ćeš mi kum djetetu ako ne mognem nikog drugoga pronaći, mo).
Britanska ambasada u Beogradu, koja zastupa interese Australije, iznenadjena je
s izjavom o uhićenima. Britanski konzul Mr. E.W. Cook je rekao, da će on tu
stvar provjeriti.
Ps. Opaske pošiljatelja odrezaka novina iz Australije:
"Momentalno Vam šaljem samo ovo, jer nemam vremena da Vam što napišem, jer
mi telefon zvrči sa svih strana i svi smo strašno zbunjeni katastrofom uhićenih
u Jugoslaviji ....
"....Oprostite, moram ići, jer me zovu u demonstracije, pravit ćemo čudo i
osvetiti našu braću ...."
"Borba", četvrtak 5. rujna 1963.
Saopćenje Sekretarijata unutrašnjih poslova SFRJ.
UHAPŠENA DIVERZNATSKO-TERORISTIČKA GRUPA OD 9 EMIGRANATA
Prilikom hapšenja kod njih je nadjeno 15 kilograma eksploziva i veće količine
drugog materijala za diverzije - Teroristi su pripadali ustaškoj organizaciji
"Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo" iz Australije i obučavani su u
blizini Štutgarta.
Beograd, 4 septembra,
U vremenu od 19. do 22 jula o.g. na području kotara Kopra, Rijeka i Karlovac
pohapšen je od strane organa unutrašnjih poslova grupa od 9 emigranata koji su
diverzantsko-terorističkim zadatcima 7, jula o.g. u 00.35 sati ubačeni u
zemlju.
(Kakova vremenska točnost, zahvaljujući Udbinu agentu Miroslavu Varošu, koji je
preko svojih Udbinih filijala, dostavljao svaki, pa i najmanji pokret ove
hrvatske devetorke. Naravno da su ih Operativci Udbe čekali na određenom
mjestu, mo. Otporaš).
Svi su posjedovali emigrantske putne isprave izdane u Australiji, a dvojica od
njih čak i pasoše državljana Komenvelta - Australije.
Svi ubačeni su pohapšeni, i to:
1. Oblak Josip "Pepo", sin Alberta i majke
Rozalija Marinić, rodjen u Španovici - Daruvar.
2. Tolić Ilija, sin Joze i Matije Lekić, rodjen u
Ljupljanici - Derventa.
3. Stojić Rade, sin Jure i majke Luce Raspudić, rodjen u
selu Dragićina, Mostar.
4. Leko Vladimir, sin Jure i majke Stane Bebek, rodjen u
selu Vojnići - Mostar.
5. Podrug Branko, sin Jakova i majke Stane Bura, rodjen u
Piramatovcima, Šibenik.
6. Tapšanji Dražen, sin pok. Stjepana i majke pok. Ane
Ćutuk, rodje u selu Seona - Našice.
7. Perković Krešimir, sin Ivana i pok. Marije Bičanić,
rodjen u selu Letinac - Brnje.
8. Zdrilić Stanko, sin Ante i majke Božica Sušić, rodjen u
selu Rupelj - Zadar.
9. Fumić Mika, sin Stipe i majke Marije Krznarić, rodjen u
selu Letinac - Brnje.
Naprijed navedeni boravili su u raznim emigrantskim logorima Austrije i
Italije, dok nisu kao radna snaga upućeni na rad u Australiju.
Po dolasku u Australiju njima su pristupili tamošnji ustaški emigranti, nudili
im zaposlenje i neke druge usluge i pogodnosti, pod uvjetom da pristupe
njihovoj organizaciji, što su imenovani i prihvatili.
U okviru i pod firmom navodno dobrotvornih i humanitarnih institucija kao što
su "Hrvatski Dom" i "Australsko-hrvatsko društvo" u
Sydney-u, djeluje u stvari teroristička organizacija "Hrvatsko
Revolucionarno Bratstvo", u koju su i navedeni emigranti pojedinačno učlanjeni,
uz polaganja zakletva nad kamom i puškom, što posebno svjedoči o karakteru te
organizacije. Članovi ove organizacije su spremni i obučavani za buduću
diverzantsko-terorističku aktivnost na diverzantsko-terorističkim tečajevima
koji su održani u zgradi 121 Svin strit vulara - Sidnej (ovako je u izvornom opisu, mo), gdje se nalazi katolički ured koji vodi emigrantski
svećenik.
Poticani od istih krugova, rukovodeći se istim motivima kao zločinci iz Bad
Godesberga i dr..,
(Bad Gogesberg je grad u Njemačkoj u
kojem je bila vrlo dobro razgranata mreža Udbaških doušnika. Kako su ovi
doušnici u korak pratili svakog pasošara, slučaj je htio da su se baš tu u tome
gradu potukli doušnici i pasošari, što je, naravno, jugoslavenska promidžba
odmah to svalila na ustašku djelatnost. Tako je to mjesto postalo poznato,
mo.Otporaš) rukovodioci
spomenute ustaške organizacije u Australiji odlučili su da formiraju
diverzantsko-terorističku grupu i da je pošalju u SFRJ. U tom cilju oni su se
povezali u poznatom ustaško-fašističkom organizacijom "Hrvatski
demokratski odbor" (Varoš/Draganović.
Naravno da se tada, kada se je ovo zbilo 1963., nije znalo da je Miroslav Varoš
agent Udbe a Krunoslav Draganović agent mnogih stranih služba, danas, kada se
sve to zna, je kamo/kud bolje znati tko je tko bio tada i tko je sve Udbi
dojavljivao, mo) u Minsteru -
Savezna Republika Njemačka.
Pošto se cijela grupa prikupila u Saveznoj Republici Njemačkoj, prebačena je u
jedno mjesto blizu Štuttgarta, gdje su u trajanju od 10 dana obučavani od
posebnih instruktora u rukovodenju oružjem i eksplozivom.
Danas 1. juna o.g. prebacili su se u Milano - Italija, gdje su se smjestili u
pansion "Vila Viktorija" u ulici Vitruvio br. 18. Za vrijeme od 30
dana, koliko su se zadržali u ovom pansionu, instruktori iz Štuttgarta, koji su
ih dopratili, vršili su posljednje pripreme za prijelaz granice i za izvršenje
zadataka u SFRJ.
Pp prelasku granice uputili su se u unutrašnjost zemlje. Usput su navraćali u
sela radi kupovine namirnica i lažno se predstavljali kao šumski radnici,
izletnici i sl.
Prilikom hapšenja kod njih je pronadjeno: 15 kilograma eksploziva, -
trintrotoluola, 100 detonatora, 100 metara štapina, 4 tranzistora, 5 pištolja
marke "bareta" sa 450 metaka, 2 dvogleda, 2 kame, 3 geografske karte,
24.716 dinara, 51.350 talijanskih lira, 50 njemačkih maraka, 15 australskih
funti i 3 penija.
Prilikom hapšenja navedene osobe nisu pružale nikakav otpor.
Protiv navedenih pokrenut je krivićan postupak i naredjen istražni zatvor.
Iz Sekretarijata za unutrašnje poslove SFRJ (Tanjug)
Beograd, 4.IX.1963.
Kraj drugog (2) pisma.
(Napomena:
Sve ovo čini jednu našu hrvatsku povijest. Kakova bi bila naša Hrvatska da u
njoj nije bilo istaknutih Hrvata!? Bez obzira tko je upravljao/rukovodio sa
ovim hrvatskim idealistima, oni za sigurno nisu znali za bilo kakovu Udbašku
spletku oko njih. Zato njih treba ubrajati u PLEJADU HRVATSKIH REVOLUCIONARACA.
Otporaš)
IZ TRI PISMA GENERALA DRINJANINA
(treće pismo)
(Donosim ovdje iz treće
omotnice/kuverte ili pisma nekoliko isječaka iz australskih novina, prevedeno
na hrvatski. Neka nemaju datuma i godina iako se novina spominje. Molim
cijenjene čitatelje da to uzmu u obzir, kao i to da sve donosim u originalu,
naravno gdje smatram potrebnim nadodam moje opaske, kako bi se čitatelji mogli bolje
snalaziti. Davno je to bilo kada se je ovo zbivalo, a sve se je zbivalo: RADI
HRVATSKE, ZBOG HRVATSKE I IZ VELIKE LJUBAVI ZA HRVATSKU! mo, ili Otporaš.)
"The Sun", Melbourne. (ime novine, mo)
HRVATI OVDJE ZNALI SU ZA UHIĆENJE JEDAN MJESAEC PRIJE
Vodje je rekao (ja bih to
protumačio u množini:"da su vođe rekli", mo) da su Hrvati u Melbourne-u znali četiri tjedna
ranije, da su devetorica mladih Hrvata uhićeni u Jugoslaviji, kao teroristi.
Tvrdnja je izjavljena sinoć po g. I. Kokiću, predsjedniku Australsko Hrvatskog
Društva u Melbourne-u. On je rekao, da su viesti došle u jednom pismu ljudi iz
jednog jugoslavenskog sela, gdje su dvojica od tih ljudi bili sakriveni - jedan
od njih, Stanko Ždrilić, je iz Melbourne-a. Ždrilić i taj drugi australski Hrvat
su tražili pokriće i cipele. Oni su ostavili to mjesto dva dana poslije i bili
su skoro odmah uhvaćeni sa drugom sedmoricom, koji su bili u različitim selima.
G. Kokić je rekao, da je njegovo društvo prvi put čulo za Revolucionarno
Bratstvo o prošlom Božiću, ali nije znao, da su ova devetorica članovi dok nije
došlo pismo.
VRLO NERAZBORITI
"Bratstvo" je jedna vrlo nerazborita organizacija, napravljena od
uglavnom par mladih i tvrdoglavih, kojih je samo par. " - rekao je Kokić.
"Oni nemaju izgleda za uspjeh. Uzmimo na primjer madjarsku revoluciju od
1956, koja je bila puno bolje organizirana i vodjena, a pogledajte šta se je
dogodilo."
G. Kokić opovrgava, da (je, mo) internacionalni HOP, u kojem je on zastupnik,
profašistički i da je u bilo kojoj vezi sa "Bratstvom".
(U strahu su velike oči, kaže hrvatska poslovica. Nikada neću zaboraviti
slučaja Mire Barešića, Brajkovića i drugih kada su 1971. kao članovi HRVATSKOG
NARODNOG OTPORA, HNO, u Stockholm-u, Švedska, na opravdan način, u samoobrani,
usmrtili jugoslavenskog ambasadora Rolovića ...Tada su se mnogi politički
Hrvati ograđivali od HNO, što automatski znači da su se ograđivali i od Mire
barešića, a danas mu knjige pišu, mo. Otporaš).
On je rekao, da je cilj Pokreta, (HOP-a,
mo) dobiti pomoć od zapadnih
sila, kao Australije, da predstave hrvatsku borbu za nezavisnost kod
Ujedinjenih Naroda. "Ako postoji mogućnost za revoluciju, mi ćemo je
prihvatiti, ali poslati devetero djece je preglupo", - nadodao je Kokić.
G. Kokić je rekao, da su navodi netočni, da ministar unutrašnjih poslova u
hrvatskoj ratnoj kolaboracionoj vladi, živi u Geelongu pod krivim imenom. U
stvari, Jugoslavija je pokušala s neuspjehom 1959., da se izruči čovjek dr.
Andrija Artuković, iz Kalifornije, gdje on i sada živi.
VLADINA IZTRAGA (pisanje riječi IZTRAGA nam daje naslutiti da je to rječnik
generala Drinjanina, te mogućnosti da je on ovo prevodio. mo)
Odjel za emigrante i časnici iztražuju, da li HOP i pojedinci bijahu
izobražavani (trenirani,
obučavani, mo) kao gerilci
ovdje. Ministar za emigraciju g. Downer dao je nalog za istragu. Istraga je
napravljena žurno, jer je potvrdjeno, da je dvjesto ljudi bilo
izibražavano (trenirano, mo) u jednom tajnom logoru pokraj Wodonge. U
sadašnjim iztraživanjima se potvrdjuje obavijesti o gerilskoj izobrazbi.
Očekuje se, da će vodje organizacije biti opomenuti. Ali ako hrvatske vodje
hrvatske vodje su postali naturalizirani Australci, ne može se napraviti taj
postupak protiv njih.
Vodja federalne opozicije g. Calwell, rekao je jučer, da vlada mora poduzeti
energične mjere, ako su hrvatski nacionalisti bili vježbani kao gerilci.
"Ovdje nema mjesta u ovoj državi za borce, evoropskih kontinentalnih
ratova", - rekao je on. Po svemu izgleda, po dokazima, da je australsko
tlo bilo upotrebljavano po Hrvatima za istu stvar, kao što je tlo Ujedinjenih
Država bilo upotrebljavano po kubanskim emigrantima.
Teroristička veza opovrgavana po Hrvatima
"Devetorica uhvaćeni Hrvata u Jugoslaviji bili su vrlo miroljubivi",
- odbornici od hrvatskih društava kazali su jučer. Odbornici su rekli, da oni
vjeruju, da se devetorica povraćenih Hrvata u Jugoslaviju povratili radi
njihovih obiteljskih interesa. "Nama nije ništa poznato o izobražavanju
terorističkih grupa, o terorističkim pokretima."
Gospodin Ivica Roso, predsjednik Australsko-Hrvatskog društva u Geelongu i g.
Jure Jakovljević, tajnik, kazali su, da oni osobno poznaju dvojicu od uhvaćeni
ljudi: "Rade Ostojić (28) i Dražen Taphani (oko 25) su vrlo miroljubivi
ljudi, kada su bili u Geelongu" - izjavili su ova dvojica. Ni jedan od njih
nije posjedovao nikakove vrsti oružja, dok su živili u Geelongu. Bilo bi
preglupo, da se njih optuži kao teroriste", - kazali su hrvatski dužnosnici.
U zajedničkim izjavama
(poznato mi je to, jer sam i sam sudjelovao mnogo puta u sličnim slučajevima,
da bi mi, politički i hrvatsko/nacionalno djelatni i aktivni Hrvati, sazvali
sastanak za sve hrvatske postojeće organizacije u zajednici u kojoj bi živjeli,
između sebe izabrali glasnogovornika ili govornike, pozvali novinare i medijske
predstavnike, te tako bi imali jednu vrst PRESS RELEASE, kako za hrvatsko
općinstvo tako i za svjetsko, mo) dva odbornika su kazali, da 170 članova u
Geelongu su ogorčeni na obavijesti, da su devet ljudi bili uhvaćeni.
Nema ništa zajedničkog sa teroristima.
Izjave govore, da nisu fašisti ili nacisti ni komunisti. "Mi nismo u
nikakvoj vezi sa bilo kojom terorističkom organizacijom".
"Mi smo poštivali sami sebe, a ako bi bila potreba, u svako vrijeme uzeti
oružje u obrani Australije".
"U isto vrijeme mi bi (bili,
mo) vrlo zahvalni za datu nam
pomoć u borbi za oslobodjenje naše ljubljene Hrvatske ispod komunizma".
Izjava je takodjer opovrgla, da logorovanje u Wodongi u mjescu siečnju je bilo
dulje od 4 dana.
"Logorovanje je održano radi tjelovježbe i sastanka starih
prijatelja." - nadodano je ovoj izjavi.
(Mnogo puta razne hrvatske skupine, ili
u okviru crkvenih, športskih, izletničkih, lovačkih i inih raspoloženja, bi
organizirali skupne izlete preko vikenda, osobito ako je prilikom duljih
praznika. U ovom slučaju, jugoslavenske vlasti preko svojih konzularnih
predstavništava, su koristile ovaj slučaj kako bi australskoj vladi dali do
znanja da, svakog puta kada Hrvati organizirano i skupno iđu na izlet, da iđu
na "terorističko vježbanje protiv njihove države Jugoslavije". Zato
se je vođa opozicije federalne vlade g. Calwell rekao jučer u svojoj izjavi da
su Hrvati koristili australsko tlo, kao Kubanci što su koristili tlo
Sjedinjenih Država Amerike, mo).
"Bilo ni nepravedno da se krivi Rimokaloličku Crkvu za hrvatski
terorizam", rekao je Re. J.P. Stevenson iz North Balwyn-a, od anglikanske
crkve.
"Nije za nas da osudjujemo one vjerdnosti, za koje je ove značajne ljude
religija bila tradicionalna obrana protiv lopovstva i silovanja" - rekao
je on.
"Daily Telegraph", 7. rujna 1963.
NA TERENU SA ORUŽJEM
Članovi od jedne hrvatske izletničke grupe nose puške i automatsko oružje, slijedeći
TMF ljude kroz jedan teren u Wodongi u siječnju ove godine.
GOSP. KRAMER JE REKAO: "IZTRAGE NISU POTREBNE"
Ministar vojske (Mr. Kramer) je rekao jučer, da on neće istraživati tvrdnju, da
su Hrvati bili izobražavani (trenirani, mo) s australskom gradjanskom vojničkom
snagom.
Tvrdnje, da su Hrvati bili izobražavani sa pripadnicima TMF u siječnju o.g. u
Wodongi.
G. Kramer je rekao, da je ciela stvar bila razjašnjena u Parlamentu 23. maja
prošle godine. On je rekao, da je on obećao pogledat tu stvar, kada su tvrdnje
bili napravljene, da nova evidencija (dokaz, mo) je
otkrila vježbanje Hrvata sa vojničkim jedinicama Australije.
Ali on je kazao kasnije, da je nova evidencija vrlo stara, jer je to rasčišćeno
u Parlamentu u mjeseci maju.
Zastupnik Ormonde (laburista NSW), koji je podugo pitanje u Parlamentu u maju,
rekao je jučer: Da on stoji još u uvjerenju, da su se strane trupe izobražavale
u Australiji.
On je rekao, da ministar za emigraciju g. Downer je priznao, da se Jugoslaveni
igraju vojnika ovdje.
"Članovi od te hrvatske grupe rastjerali su jedan službeni sastanak
predstavnika jugoslavenske vlade u Paddimgton Sowen Hall, prije nekog
vremena" - kazao je zastupnik Ormonde. "Oni su takodjer rastrgali
(porazbijali, mo) namještaj te su morali biti uhvaćeni i kasnije
oglobljeni".
Zastupnik Ormonde je kazao, da on vjeruje, da samo hrvatski borci za
oslobodjenje (Hrvatske, mo) imaju glavni stan u Melbourne-u.
"Referente na Queen Street Woolahra je smetao, da se prava istraga krene
na pravi put" - rekao je on. Većina ovih sa vojskom iz Wodonge su iz
Melbourne-a.
POVIEST HRVATSKOG LOGOROVANJA Opovrgnuta
"Vojničke vježbe nisu bili pravljene u logoru HOP-a kazao je jučer Fabijan
Lovković. G. Lovković, tajnik HOP-a za Australiju, je rekao, da je logorovanje
u Wodongi u siječnju o.g. učinjeno samo, da se stari prijatelji sastanu.
ZAŠTITA
U Melbourne-u jučer Hugo Tavain, koji je tvrdio, u četvrtak, da hrvatske
nacionalističke grupe su održavale terorističke tečajeve u Wodongi za vrieme od
dvije godine, kaže, da traži policijsku zaštitu.
"Ja sam bio prebijen po nacionalistima (čijim i koje narodnosti, naravno da to ovaj "prebijeni"
nije rekao; ali će to nadopuniti jugoslavenska antihrvatska promidžba i prstom
uprijeti na Hrvate, mo) u
Sydney-u u siječnju" - on je rekao.
U Geelongu g. Ivan Janković, vodja od jake hrvatske kolonije od 1000 ljudi, je
kazao, da dvojica od australskih Hrvata, koji su se povratili u Jugoslaviju i
bili uhvaćeni, su pošli natrag iz jednog od dva razloga. On je rekao, razlozi
su sljedeći: "Da vide što se dogadja sa njihovim obiteljima ili, da se
osvete onima, koji su pobili njihove roditelje, braću, sestre i rodbinu."
"The Sydney Morning Herald", 6. rujna 1963.
Medju inim stvarima u listu od ovoga dana bila je i izjava Jure Vlahe, vlasnika
restauranta "Drina" i predsjednika nogometnog kluba
"Croatia":
G. Jure Vlaho je rekao, da on pozna Oblaka i Tolića. "Oni su mladi, možda
i tvrdoglavi. Oni nisu mogli dobit svoju rodbinu i djevojke ovamo od kuće"
- on je rekao. On je rekao, da su mnogo Hrvati u bojazni da govore zato, jer bi
mogao biti pritisak na njihovu rodbinu u Jugoslaviji.
Možda su se zato oni povratili u domovinu, da oprobaju nešto učiniti.
Grupa mladih Hrvata iz Sydney-a kazali su jučer, da se oni boje, da će
jugoslavenska vlada činiti pritisak na njih preko njihove rodbine, da se (i
oni, mo) povrate u Jugoslaviju ili da se povuku iz djelovanja medju hrvatskim
aktivistima u Australiji.
(Ovo je velika istina. Ja sam tada živio u Parizu i preko prijateljskih veza
dobio sam poruku mojih roditelja, da ako volim svoje roditelje da se okanem
svake politike, jer da ih skoro svakodnevno Udba i udbaši kući dolaze smetati.
Jedna poruka je glasila: Moj sinko, u srid bila dana oni sa fićom dođu k meni u
polje di radim. Brez ikakva uvoda mi kažu ti ćeš druže sa nama u Mostar.
Moraćemo nešto važno govoriti. Tako se je to ponavljalo puno puta, a jadna
stara, (moja majka, mo) sama samceta ko udovica radi težačke poslove na njivi i
u polju. Molim te sinko okani se svake politike. Poslušaj ti svoga ćaću da se
prije zore ne more svanuti. Ti znaš šta to znači. Ne zaboravi da san ja stariji
Rvat od tebe, ali nemreš glavom kroz zid ..., mo)
Oni su kazali, da neki Hrvati su bili zatraženi da špijuniraju hrvatsku
djelatnost u Australiji.
- - -
ZAVRŠNA RIJEČ GENERALA DRINJANINA
general Drinjanin
18.IX.1963.
Dragi moji !
ovo šaljem Rudiju za njega, Icu i Crnog, (Mile Markić, mo) -
zatim Vladi (Vlado Šimunac iz
Toronta, mo) za njega,
Marijana (Nosić iz Canade, mo) i uže prijatelje, Tugomira za njegove uže i
Dinka (Dinko Šakić je oženio Maksa
Luburića polu sestru Nadu, mo) za
prijatelje u Argentini,- kako ne bi morao pretipkavati više primjeraka.
Poslao sam Vam već dvije pošiljke i jedno pisamce, s molbom da nam pomognete
materijalno ako i gdje možete, radi ljudi koje moram povući iz Trsta i
Austrije, prije nego padnu u čistki, do koje znam da će doći.
Jučer mi je moj veliki prijatelj iz Madrida javio vijest, koja neka ostane u
najintimnijem krugu. Radi se o toj nesretnoj novoj koegzistenciji (u ta "blažena" vremena tog vremena,
svijet je bio poplavljen tom "koegzistencijom MIRA" do te mjere, da
se je samo o tome govorilo i pisalo. Tko bi bio u bilo kojem slučaju protiv te
"koegzistencije", bio bi suočen zakonima zemalja u kojima je živio,
kao danas, na primjer, tko bi se usudio bilo šta pozitivna reći o AL Quadi ili
o Osama bin Ladenu, mo. Otporaš), i
na pritisak predstavnika Amerike i sličnih, poduzet će INTERPOL korake protiv
tajnih i glavnih ljudi kako bi onemogućili rušenje Jugoslavije. To mi je
saopćeno kao ispovjedna tajna i dobro pazite da ne izadje iz intimnog kruga. Ne
sumnjajte ni momenta u to.
Budući da Interpol i razne službe imaju agente svugdje moglo bi se dogoditi, da
nam cinkaju i one skrivene i da ih pronadju. Bio je kod mene i otac Pio fržop,
i pričao mi je nevjerojatne stvari iz Italije i - Rima!
Imam ljude sa pasportom i državljanstvom jedne nam vrlo, vrlo prijateljske
zemlje. Dobio sam mig, da ih povučem i dovedem ovamo, dok se ne svrši
fortuma (fortuna je riječ s više
značenja, a najvažnija su: nesreće, usud, udesi, nepogodno vrijeme, kob, vihor,
oluja i sl., mo), do koje će doći
bezuvjetno i bez ikakve sumnje. Samo ne kako misle javnim progonima, nego će
nam pohvatati i onemogućiti najopasnije ljude. Nu nas to ne smije smesti. Ovdje
imamo sigurnu bazu. Ljude treba izobraziti, i tiho na mjesta postavljati i ja
to činim. Ne brinite ako izidje da se govori i o Stjepanu Kocijanu, jer je on
ovdje već i dolaze i drugi.
Ja Vas molim dakle
najhitnije, da nas pomognete materijalno, bilo od Drina, bilo od pomoći
najbližih, koji mogu, bilo od prodaje dionica, koje sam vam poslao definitivno,
svejedno, pa čak ako nam posude. prije ili poslije vratiti ću. Moram spasiti
ljude i obraniti povjerenje ljudi, koji ga u nas imaju. Doći će i naše vrijeme,
hrvatsko i ono Otpora, jer nismo zatajili, a pravit ćemo VELIKE DOGADJAJE I TO
SKORO. Ja se u Vas uzdam, nismo se nikada ostavljali na cjedilu, nećemo ni
sada.
Očekujem nove vijesti iz Australije i nadamo se da Otpor neće biti zahvaćen, a
javljaju se ljudi iz Bratstva i žele k nama. Ne zna se ništa za Gezu (Geza Pasty je osnivatelj i prvi predsjednik
Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, za kojega se tvrdi i smatra da su ga agenti
Udbe kidnapirali u Nici, Francuska, 1965 god., mo). Prijatelju daju znati da je Kučar (Zvonimir Kučar, Istranin, partizanski kapetan prve
klase,došao u nemilost sa svojima 1953., emigrirao preko Italije u Francusku.
Ja sam ga upoznao u Parizu. Bili smo prijatelji iako je on bio član
Draganovićevog i Mirošlava Varoša "Hrvatskog Demokratskog Odbora".
Zvonimi Kučar je kidnapiran u Parizu, ponedjeljak 21 siječnja 1963 god., kako
su francuske novine izjavljivale. Kasnije se je nagađalo šta bi moglo biti sa
istim, mo) zaista u zatvoru.
Očekujem od Vas vijesti., odani Vam vaš Maks.
23-01-2015 13:45#327
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
FRANCUZ
CHRISTOPHE DOLBEAU O MAKSU LUBURIĆI generalu DRINJANINU
CHRISTOPHE DOLBEAU, francuski novinar i književnik te suradnik Hrvatskoga
lista, piše o nerazjašnjenom 40 godina starom ubojstvu ustaškog generala
Vjekoslava Maksa Luburića
ILIJA STANIĆ, LUBURIĆEV UBOJICA, I DANAS ŽIVI
ČLAN je HDZ--a BiH
Vjekoslav Maks Luburić nije bio nježan, ali nije baš sve tako crno…
'Ne odustajem od časti da postanem meta'!
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)
Luburić je u emigraciji odbacio svaki ideološki dogmatizam i zatvaranje u
pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti te svoje akcije postavlja na
isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i
partizane i njihovu djecu, te apelira na premošćivanju svih podjela, za bolju
borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva prilično spretna strategija
otvaranja i nacionalnog jedinstva pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu
nespojivu s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu
U nedjelju 20. travnja 1969. godine Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj
doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati generalov sin ide vjerojatno
na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati
Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi kada se on nalazi u
kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još
tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo
(otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući u drugu sobu i skriti ga ispod jednog
kreveta
Dugo vremena Iliju Stanića, ubojicu Vjekoslava Luburića, nije se moglo naći, no
ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se je govorilo da je on član
HDZ-a u BiH. U travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo
u Sarajevu o čemu je objavio knjigu 2006. godine. Za vrijeme razgovara ubojica
je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom
verzijom), no on niječe da je radio za Udbu i priznaje da je širokogrudno
plaćen za svoj zločin
Piše: CHRISTOPHE DOLBEAU
Svatko zna kako je srpsko-komunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala
pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo
zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi
hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante
Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, bivši
ustaški general kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani.
Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te
mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike i to među samim
iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili
šokirani pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže
kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije
promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao
antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sje
ne starih laži i dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti
povijest u svoje prave okvire.
Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba likvidirala
Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom pozabavimo
drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički život i njegov
dramatični završetak govore u njegovu korist.
Početci revolta
Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po drugima), u
Humcu, (Ispravak. Maks Luburić je
rođen 6 ožujka 1913, mo) malom
selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za
Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku
gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje
odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska
žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u
njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u
jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno
da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu.
Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod
mladića.U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati
tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak
i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi
Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se
prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom
restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno
osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes protiv srpskog
okupatora.
U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira da više
nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u
inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija
ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos
svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu,
gdje se skupljaju prve ustaše.
U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o
tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o
tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi
jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi
gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih
godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.),
Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.),
Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu
Javora ( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je
preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva
životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao
običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav 'univerzitet' ne
ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.
Vojnik nezavisne Hrvatske
Nakon proglašenja neovisnosti, 10. travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u
zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on
je siguran i gotov borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje
pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega
će preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a ( Ustaške nadzorne službe).
Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice 'Ustaške
obrane' čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg
neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako
da se on ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s
njihovim simpatizerima. Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat
imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred
sebe čovjek ne dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila,
katolika i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to
često strašno mučene. No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno
i smješteno u institucije koje u svom trošku održava 'Ustaška obrana'.
Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći
u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom
1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon
što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz
cijele afere zahvaljujući podršci poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von
Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i
svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole
isticati. Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa
veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni
pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist,
provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u
društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima,
Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.
Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug). Ona
okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7000
ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju,
Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U listopadu 1944. godine
kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti
visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza.
Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da
vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za
vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu
reputaciju. (suprotno – a i to treba navesti – 'hrabrom' Lordu Kitcheneru koji
je izumio prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo
280.000 južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000
crnaca). Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što
znamo o njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog
antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu
mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši
predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve
rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti
života bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je
li uopće moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih
strana? Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i
srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su
tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf,
Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza
Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James
Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u
Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito
zatvori 'antifašista' nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno
ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno
upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim jarcem
kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda.
Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom
Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani
crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači
prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se
predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on
se vraća i odlazi u šumu.
S padina Papuka do Costa del Azahara
Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku:
na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to
je komandant Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini
to je komandant Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju ( Mile Špehar), u Odžaku
( Petar Rajkovac) u Bugojnu ( Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na
Širokom Brijegu ( Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani
kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne
gubitke okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na
2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine).
Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za
teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić odlučio boriti.
Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku
borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva
izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na
zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku,
ulazi u Madžarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč,
djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u
Innsbruck, a onda konačno i u Pariz.
U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov
identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu
komunističkih ministara), bjegunac skrivečki ispunjava svoje materijalne
potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se
smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da
može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo
novi život.
Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u
zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog jezika,
Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog
putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom
Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu,
Vjekoslava i Miricu.
Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio
ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski
narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i
Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i
tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu
'Drinapress'. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije,
tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura.
Iz svog novog štaba general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno prelaze
uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako
zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje
akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući
i partizane i njihovu djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa
skupinom oko Ivana Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju
borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i
nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju
prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s
primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to
nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim
zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih
emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i
bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.- 1977.), Stjepana
Crničkog (1903.- 2007.), ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.),
pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i
povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog
bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom
Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom
Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima
Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode
(prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s
Istočnog fronta).
Dolazak 'Jude'
Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa
neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno
predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih
službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u
nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica.
Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati:
poznat pod nadimkom 'general Ladislav Černošky' i 'général Drinjanin' (njegov
pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo
gdje on živi ( u Ulici santa Ana) također ga se zove 'El Polaco' (Poljak). Kad
se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom
Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u
istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako
zadobiti njegovo povjerenje.
Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u
Španjolsku krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina.
Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je
vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg
rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po
struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio
je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao
sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor
izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa
simpatizerima Otpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i
Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje
ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak
(po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu – to
se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što
nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je
bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane
španjolske vize).
Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava
svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u
tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar
dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom
mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno
namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala
Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i
skrivanje.
Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se
da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim
roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom
gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć
kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će
kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se
ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba
ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu
da se razradi detaljno njegov zločin.
Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan
koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim 'prijateljem'. U stanu će ostaviti
samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.
Ubojstvo
Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide.
Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Otpora. General ne
pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se
naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti.
Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi
sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelje Europe (CEDADE), jedne
antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i
vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes.
Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne
trenutke:
19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu 'Poljaka' na
porti College San Antonio.
Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi.
U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u
društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu
ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić
dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored
sudopera.
Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija
Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan
zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama
liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju
i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s
Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da ne će doći
prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Stanku Logariću,
jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s
ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja
odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije.
Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu
se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije
nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca!
Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici.
Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On
otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na
stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš
generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta.
Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću.
Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise
koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i
veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku
da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova
kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će
ih kasnije predati starijem generalovu sinu.
Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt
generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i
koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on
neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao
hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove
izbore, takav put zahtjeva respekt.
Pitanja bez odgovora
Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo
energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina
nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora.
Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru
arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su
zamijećeni dan prije toga u Carcagenti?
Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva
jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u
ponedjeljak 21 travnja 1969. Godine. Izgleda da ih je španjolska policija
zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je
tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u
međunarodnim vodama.
Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda
u Španjolskoj?
Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo
naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on
član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica
kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri
čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa
Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena
2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je
tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom),
no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za
svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i
eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati
nešto više?
Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog
pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u
Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi?
Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i
unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati
jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!
Okvir
Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i
Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih
obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l'Occident (Hrvatska, Na
straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska
rak-rana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19.
stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage
1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales
à l'Est de l'Europe 1917.-1989.
24-01-2015 04:35#328
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
KROZ OGLEDALO
IDEJA MAKSA LUBURIĆA!
Mon, Jun 4, 2012 at 7:19 PM
Dragi brate i prijatelju Ante,
Kako mi je bilo drago s tobom malo prije prodivaniti. Drago mi je da si
dobro ti i svi tvoji. Šaljem ti što sam rekao. Meni uveliko zanima saznati sve,
ama baš sve o našem Maksu. On je tajna za cijeli svijet a nada i inspiracija za
Hrvatsku. Ja to tako gledam. Ja ne gledam na danas/sutra. Ja gledam na
budućnost a ta budućnost će dati za pravo Maksu i svima koji su postupali kao
Maks. Kažem postupali "kao Maks" tim mislim
reću u borbi i obrani naše Hrvatske.
Želim ti sretan put u Domovinu Hrvatsku i još bolji povratak. Čut ćemo se prije
nego kreneš na put. Pozdrav. Bog! Tvoj prijatelj Otporaš mb i obitelj.
KROZ OGLEDALO IDEJA MAKSA LUBURIĆA !
Kada čitatelj pročita jednu knjigu, kroz izraženi sadržaj iste nesumnjivo će
doći do zaključka kuda je sadržaj knjige ciljao. Ista stvar je i sa pismima
generala Drinjanina. Ovo pismo se nalazi u knjigu "PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 98, 99 i 100. On je
pisao mnogima i nikada se za sigurno neće znati broj Hrvata kojima je pisao
niti broj pisama koliko ih je napisao. Ali za sigurno će se znati - i zna se -
da je svako njegovo pismo pisano iz ljubavi prema Hrvatskoj i kako pomoći
Hrvatskoj. Svako pismo započimlje: "Dragi brate, draga hrvatska
braćo, braći Hrvatima itd". Ovo spominjem zato da poštovani
čitatelji kroz čitanje ovih Maksovih pisama sami ocijene smjernice pisanja
Maksa Luburića. Kroz ova pisma je izraz Maksove ljubavi prema Hrvatskoj.
Otporaš.
(ovdje je grb HNO)
general DRINJANIN
stan dne, 29. X . 1956.
Dragi brate. (Radi
se o Anti Kršenić,mo)
Primio sam Tvoje drugo pismo od
20. X. kao i prilog za "Drine". Hvala na pomoći za "Drinu",
i prilažem potvrdu. Molim da se bratu Vidiću u ime moje zahvališ na daru za
"Drinu". Hvala na tako iskrenom i opširnom pismu. Nastojat ću biti
isto tako iskren, kao i uviek.
Ja sam potpuno složan s Tobom u Tvom kriteriju, da, "Drina" (Radi se o časopisu kojeg je povremeno izdavao
Hrvatski Narodni Odpor, mo. Otporaš) ne
bi smjela napadati. Moj san je napraviti "Drinu" kao svetište
nacionalnih težnja, prema povijesnog, političkog i vojničkog štiva, bez
napadaja, bez prgavosti i sitničavosti. Pritisak je naših ljudi, da se
odgovori, jer su na fra Borić i Majić zaista bili prešli sve mjere razumljivog
i poštenog. Svaki kaže, da ih se napada i zamjeruju i onako što ne idem putem
"Izbora". (Časopis koji
je izlazio u Argentini,mo) Ja
sam nastojao ipak kritizirati pojedince, a braniti instituciju i ne dozvoljavam
da se generalizira. Ostaje nam vjera u sebe i u borbu. Zato moramo voditi
računa i o borcima i njihovu raspoloženju, jer ih pomalo rastvaraju i mnoge
privlače sebi propagandom, koja nije uvijek čista. Znate svi Vi u USA. da je
ključ rada u rukama svećenika, koje je ipak državotvorno. Ja sam to svećenstvo
ipak branio, a osudio pojedince. "Hrvatska" (novina koja je izlazila u Argetini, mo) bi to zapravo trebala činiti, ili netko
drugi, pa da mi ne moramo. Mnogi najbliži suradnici isto žele, da se napada,
odnosno brani, jer su vremena težka i prilično luda. Ja ću na prvoj sjednici
Stožera predložiti s dva rješenje:
a., da se "Drina" ne bavi time,
b., da se u posebnim okružnim pismima riješi ta stvar i
napadne onaj tko je to zaista zaslužio. Hvala Tebi na savjetu. Ja želim izdići
"Drinu" na viši stupanj i znam, da je to nemoguće ovako.
I sada kada pišemo "Jadransku Drinu" uz suradnju sviju, molim Tebe,
da mi napišeš nešto za ovaj broj. Možda malo podrobnije o Korčuli, (Ante Kršenić je iz Korčule, mo) narodnom otporu itd. Učini to, ali što prije. Ako
imaš fotografiju Korčule, pošalji. Napravi jedan mali dopis, sada je baš
prigodno.
Krnjević (dr. Juraj, u to vrijeme
glavni tajni HSS, mo) hoće
Hrvatsku, ali je pitanje, kuda će ju strpati Maček i društvo, koje govori u ime
HSS! Oni su razdijelili uloge - i opet po starom, pa tko ispliva - s njim će i
posle - tražiti više. Tako nikad Hrvatske. Ne niečem nikom hrvatstvo, tek
upoznali smo te ljude, što su išli sa svakim, ali još nisu nikada čisto, jasno
i glasno za Hrvatsku Državu! Krnjevića poznajem iz naše prve emigracije, ljudski
je mizerija, politički je kao i svi iz fine garniture te nesretne stranke u
kojoj počima osvajati pristaše Košutić za političku suradnju sa Titom. Oni
igraju na tri karte, ali kasno stignu na sve, jer se neće izložiti, neće
umirati nego žele vladati, biti "uz vladu, pri vladi", kako je
pokojni Radić volio, a ja vjerujem da ima samo jedna politika, ta je
ustanak (podvučeno, mo) na strani Amerike (podvučeno) za
Hrvatsku (podvučeno). Sve drugo je - samoubojstvo. Krnjevič kaže, da
je protiv Jugoslavije, Maček je za nju, a onda Krnjević kaže, da je 100%
sporazuman s Mačekom. Bog i vrag ih nebi razumili, ni odgonetnuli.
A sada jedna obiteljska nota: Bog neka poživi tvoju zlatnu kćerkicu Lindu Marie
- i dao Ti svemogući još dosta andjelaka, možda kojeg andjlaka u hlačama, ali
svjedno, sve što Bog da, je zato, jer tako mora biti. Ja sam kao lud čekam
nasljednika jer smo 400 god. uviek prvo muške imali, i to je jedno čudo, ali bi
bio sretan i sa kćerkicom isto kao i sa sinom. (Ovdje se mora nešto pojasniti. Inače, moglo bi doći do
jednog velikog povijesnog propusta. Kako se je moglo vidjeti po datumu da je
pismo pisano 29. X. 1956. god. Posjedujem karticu u originalu koju je general
Drinjanin poslao Anti Kršenić kao čestitku na rodjenju njegove kćeri Drine.
Citirat ću doslovno:
" Zahvalni Svevišnjemu Saopćujemo Vam Radostnu Viest, Da Nam Se je Rodila
Kćerka
D r i n a
Dana 12 veljače Sretni Rodlitelji
1956. god. Isabel i Vjekoslav Luburić ", mo. Otporaš.)
Čestitam i neka bude berićetno. Gledajući sviet i tamnu budućnost istog, možda
je ipak bolje imate kćerke, jer ih neće rat zahvatiti kao sinove. Sreća
roditelja je u djeci, i zdravlju, napredku....i utjeha je za starost u
vjekovnoj dobroti. Za ovo su bolje curice, zasladjuju život. Mi očekujemo u
veljači - ili malu Drinu ili Vjeku, pa neka se širi vira Isusova, kako kažu kod
nas. Ako u mene bude sinova, a u tebe kćeri, pa ćemo ih ženiti i vezati tako
Hrvatsku i Ameriku, Korčulu i Hercegovinu! Rukoljub Tvojoj milostivoj supruzi,
pahuljica od poljupca malom čedu, Lindi Mariji, a Tebi hrvatski pozdrav,
odani Tvoj
Bog! Drinjanin.
Nota:
Koliko sam ja do sada moga saznati iz
raznih izvora i sa raznih strana u Maksa Luburića se rodilo četvero djece, i to
po rodosljedu: Sin Domagoj 1954, kćerka Drina 1956, sin Vjeko 1957 i kćer
Marica 1958. Ovi izvori su prepisivani, dopisivani sa svih strana. Kroz ova
pisama će se za sigurno saznati prava stvar, jer će to doći iz ruke i pera
samog Maksa Luburića.
Sa moje strane ću poduzeti sve da saznam nešto više, jer, moj prijatelj je oženio
kćerku Ante Kršinića Lindu o kojoj general upravo piše u ovom pismu. Ja ovo
iznosim iz povijesnih motiva, pa koga ovo bude zanimalo neka prati. Otporaš
Nastavlja se. Otporaš mb.
Posljednje uređivanje
od Bobani : 24-01-2015 at 04:42
26-01-2015 03:51#329
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
PRIJE ILI KASNIJE,
POĆI NAM JE "NAPREDKOVIM" PUTEM - piše general Drinjanin
Dragi moji hrvatski prijatelji,
Samo da ti se javim da sam fala Bogu jako dobro i zdravo sa svom obitelji.
Nalazim se kod sinova u Austinu. Bit ću ovdje još neko vrijeme i onda odo kući.
Jutros, odnosno upravo sada, sam pronašao nešto u novini Napredak koju je
osnovao 1955 godine u Buenos Airesu, Argentina, Pere (Bilić) Tutavac. U broju
21 za prosinac 1961 godine na prvoj stranici ima jedan zanimljiv opis generala
Drinjanina: PRIJE ILI KASNIJE, POĆI NAM JE "NAPRIDKOVIM"
PUTEM. gen. Drinjanin. Kako sam ovim opisom zadovoljan, jer diše
mojim duhom i ukusom, odlučio sam ti ga u cijelosti i izvornom pisanju poslati
s namjerom da ga staviš, tj. da ga dadneš staviti kao uvod ili u predgovor kao
uvod u knjigu generala Drinjanina.
Dragi Mirko ti učini
po tvojem zacrtanom planu onako kako misliš da će biti najbolje. A sada
prelazim na pretipkavanje opisa. Pozdrav tebi i tvojima. Bog! Mile Boban,
Otporaš.
P R I J E I L I K A S N I J E
POĆI NAM JE " NAPRIDKOVIM" PUTEM
Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:
"Napridkov" napor je zaista pohvalan i vrijedan dobre
sudbine. Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga,
sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za očuvanje tog
našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez ulaženja u meritum
jezičnog problema kao takvoga, postoji politički razlog koji nas upravo sili,
da se sa našom ikavicom i u pismu služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog
Naroda, jezik, koji nikada nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski,
kao što ni danas nije ničiji nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu
spašavamo, pa da se tako i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je
odsudno u političkim zbivanjima!
Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je najstarije,
najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje na ikavštini. Pa kako
bismo se onda mogli odreći našega za volju nekakvog "jezika", koji
nam je postavljen skupa s ostalim produktima "slavomanije"?! Priko
tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je južnoslavjanska krlatica "jedan
narod jedan jezik treba da imade", dosegla svoj vrhunac. Sve je to
plod jednog davno djavolski pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje
je sada, kako se spasiti iz tog vrtloga?
Eto, govorilo se je i o "ustaškom pravopisu" i odbijalo se "korijensko
pisanje" iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu pristaša... Tako
je nekako i s ikavštinom. Srdce i razum govori u njezin prilog. Zato se i "Napredak" mora
održati, kao luč, koja osvjetljuje put. Prid hrvatskim intelektualcima je
strahovita odgovornost!
Za mog detinjastvo u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao, da bi nešto
drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad su veze sa selom
popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska ministarstva) učinile
svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i ostalima. Zatim je došla emigracija,
pa borba na život i smrt, gdi se nisam mogao baviti s tim problemom - a,
iskreno govoreći, nije me stvar ni zanimala. Tek kad sam poslije rata bio
ranjen u šumi, imao sam vrjemena razmišljati o svačemu - pa i o tome. Posebno
kad su mi čobanice donosile mlika... One nisu govorile ni "mlijeka",
ni "mlieka", a još manje "mleka"...
Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom. Misli. Tako
je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom narodu s tisućgodišnjom
kulturom!...
Velika je zasluga Hrvata muslimana i u tome, što su se za vrime tudjinskih
haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo autohtnog hrvatskog
kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto zauzimlje hrvatski jezik:
ikavica, po njihovim mahalama i kućama.
Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi
se o osnivaču i glavnom uredniku "Napredka" Peri
Tutavcu, moja opaska, Otporaš) stvari,
od srdca sam se veselio.
Izdrži!!!
Virujem da žrtva oko "Napridka" neće biti
uzaludna. Osigurat će svom rodu i svom imenu čestito misto u povijesti
Hrvatske, tim više što je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan
borbeni stijeg; stijeg narodnog govora i narodnog pisma.
Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći "Napredkovim"
putem, pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i
prijateljima, koji omogućuju izlaženje i širenje "Napridka" i
s tim razplamsuju baklju zapaljenu.
Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu divizije. "Ikavska" je
postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi stignu. Divizija "Drine" će
svoje isto učiniti. MAKS.
2011/11/14 G. Vuskic <trup1959@gmail.com>
Posljednje uređivanje
od Bobani : 26-01-2015 at 03:53
26-01-2015 04:50#330
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
ZAUZIMANJE
STAVA, "OBRANA" br.97/98 1968.
U ovoj "OBRANI" br. 97/98 1968. godine nalazi vrlo poznata generalova
izjava koju mnogi citiraju ali im nije izvor poznat. Ja ću ju ovdje ponoviti a
vi ju širite dalje sa originalnim izvorom:
" Naš stav je jasan "RUŠTE SVAKU JUGOSLAVIJU"! Činite to u ratu
i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne komunistima i
antikomunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektikom riječi i
dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga opstajanja onda je
to samo i jedino JUGOSLAVIJA"!
"Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one
antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMRIJETI"!
Te je naš stav. general Drinjanin.
Kliknite na priloženi link i uživajte u čitanju. Priopćio Otporaš.
General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA | Kamenjar
26-01-2015 22:48#331
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
GENERAL
DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU
(Potrebe radi i nekih nepoznanica
hrvatskoj javnosti, donosim jedno generalovo pismo kojega je pisao svojem
suradniku u Pariz Dru. Miljeniku Dabi Peranić. Pismo je pisano 7 mjeseci i 4 dana
prije njegove pogibije. Ovo pismo se nalazi u knjizi "PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na st. 947,948 i 947. U pismu ima
mnogo dotaknutih tema, ali, po mom skromnom mišljenju, najvažnija tema od svih
je riječ "Pakrački Dekret" kojega je general
dao Iliji Staniću. Ja ću po potrebi neke stvari za koje budem znao nadopuniti
kako bi pismo bilo potpunije. Mnogi su čuli za tu riječ "Pakrački
Dekret" ali nitko ne zna pravo podrijetlo iste. Potražio sam
tu riječ i pronašao u Dnevniku Sabora Trojedine kraljevine Dalmacije, Hrvatske ...Page
2...iz knjige Trideseta saborska sjednica, koja je održana 17 veljače 1866.,
gdje se spominje na strani 276 slijedeće, citiram:
"...A posljedica tome je bila, da smo svi mi, koji nebijasmo pravi
vijećnici, dobili pakrački dekret t.j. da u sjednice više pozvani biti ne smijemo
..."
Dakle, sama riječ "pakrački dekret" potječe još od doba Oca Domovine
Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ
upotrebljava kako bi naglasio: da je Iliju Staniću dao otkaz, otpustio ga,
prekid svih veza sa njim, dao mu nogu u tur i sl.Mo. Otporaš.)
general DRINJANIN
16.IX.1968.
Dragi moj profešure !
Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknem par rijeći, prije
nego zabodem nos u drek svakidašnji, koji mi se je povećao, jer sam morao
izdati Iliji "pakrački dekret" /baš sada kada mi je bio počeo biti
koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i
cijelom familijom, gospodjom i djecom/. (Mnogo se je među Hrvatima u emigraciji raspravljalo o ovom
"sukobu" i kolale su razne verzije, a jedna od njih je bila i ta da
je Ilija Stanić snapostovao stariju generalovu kćer Drinu kojoj je tada bilo
nešto malo više od 12 godina. Ako generalova riječ "familija" spada u
taj "sukob" s njegovom kćeri, onda bi ta verzija mogla biti istinita.
Mo. Otporaš.) I kada smo već
kod njega: bio sam zadovoljan (i) već pomalo gajio nadu, da bi bio koristan za
našu stvar. Bio je glup i dao se već drugi puta navući na tanak led, a onda
biti "energičan", mjesto da bude obratno, i na što sam ga upozorio
prije (nekoliko) puta. Pao je dvaput na istom mjestu, i onemogućio se u vršenju
"vlasti"! Pokušat ću ga negdje namjestiti ovdje, blizu, pa onda
negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije mogao. Žao mi je
i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koristan za Otpor vani.
Razmisli, a i ja ću.
(E, sada. Preko više od četiri desetljeća me muči jedna te ista stvar, koju,
iznoseći ovdje PISMA MAKSA LUBURIĆA ne mogu nikako prešutjeti. Dr. Miljenko
Dabo Peranić i ja smo bilo dobri prijatelji. Radili smo godinama u istom
poduzeću. Usko smo surađivali na svim poljima, za Hrvatsku, osobito o Otporu.
Bio mi je vjenčani kum. Rekao bih da organizacijski tajnih među nama nije bilo.
Ja sam napustio Pariz, Francusku i otišao za Ameriku u ponedjeljak 9 prosinca
1968. Tjedan ili dva dana prije mojeg odlazak za Ameriku, pozvao sam u goste,
na večeru, kuma Dabu, kumu Mariju, njihovu kćer Anitu, Kita, i Marijina brata
Nikolu Šonje, koji je upravo došao iz New Yorka posjetiti svoje u Pariz.
"...26 Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Paris. Trebalo mu
je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog
prijatelja (5) Vidušun - "Freškić", 257 bis, Bld.
Jean-Jaures, 92 Boulogne, Billancourt (Cafe-Restaurant, 71 rue Obercampf, Paris
11), drugi mu tražili posao (6) Milan Bagarić, 87 rue
Tocqueville, Paris 17, a za legalizaciju sam ga poslao s X.om (6) (jer ovaj X
(6) je imao auto, mo) Vlč. Ostojiću, (Zdravko Ostojić,
hrvatski svećenik pri Hrvatskoj Katoličkoj Misiji u Parizu, mo) Upravitelju
Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u, kada je pak on odbio, dao sam mu sam
garanciju, koja je i danas u njegovu dosjeu (Prefecture de Police, Paris.)
Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je
u svoj stan, (kod br. (5) Vidušina "Freškić", mo) rekao sustanarima
da je susreo nekog prijatelja, te nesta - Bog zna gdje. Strana 43/44
knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", koju je
napisao Dr. Miljenko Dabo Peranić, Generalov Povjerenik, D - Press P.O.Box. 245
Bat port, N.Y. 11705.
Kada sam u kolovozu 1978. iz San Francisca otišao posjetiti u New York moga
vjenčanog kuma Dra. Dabu Peranića, kod njega sam i odsjeo preko Week-enda. Tada
smo o svemu razgovarali a najviše o generalovoj pogibiji. Tada mi je kum
Peranić dao rukopis ove knjige da ga pročitam, i, ako nešto smatram potrebnim,
da nadadam. Taj rukopis još i dan danas imadem. U tom rukopisu se nalizi jedan
list na kojemu je Dr. Peranić stavio od br, jedan do br, 34 osobe koje je želio
zaštiti u knjizi, osim što je stavio u zaporkama broj ( ) a na listu ime i
prezime dotične osobe s adresama. Zato smatram, da je došlo vrijeme da se ove
osobe iznesu i njihove uloge, tim više da sam bio osoba povjerenja Dra.
Peranića a da on meni ni riječi o Iliji Staniću, niti sam ikada zanj prije čuo
dok nije generala ubio. Bit će govora još o tome ovdje. Mo)
Dobio sam iz Usa. paket sa 4 knjige Klaićeve povijesti. Ima krasnih stvari,
posebno starih hrvatskih potvrda iz svih naših krajeva, što bi moglo obogatiti
našu DRINU posvećenu starijim dobima, dok o tekstu ne mogu ništa reći. Dao sam
uokviriti knjigu, i pokušat ćemo nabaviti ostale za budući rad. Bogatiji smo
nešto, naime u knjigama ...Da li si poduzeo što da mu se plati, jer mi je
poslao fotografiju tvog pisma u tom pogledu, pa da znam reći našima tamo u
Kaliforniji, da to plate. Ne zaboravi.
OBRANU sam ti poslao avionski, a i pakete. Povisio sam tiražu, jer su mi to
tražili iz Usa i Kanade. Ako trebaš još, mogu to dati. Odmah ide i nova, tj.
97-8. za koju imam gotov POSEBNI PRILOG od 6 stranica sa FEDERACIJA POČIMA
FEDERIRATI.
Mislim da bi trebalo br. 99-100. dati nešta representativnije, možda kao
Posebni BOŽIĆNI I NOVOGODIŠNJI BROJ. Razmisli. Materijala običnog ima i previše,
ima i članaka, i tu bi trebala ući stvar o RANKOVIĆU i novoj situaciji, koja se
razvija pod dojmom čeških i slovačkih problema s jedne, a medjukomunističkih s
druge, što mislim da treba iskoristiti baš u Rankovićevom Pos. Prilogu, jer
dokazuje da je nacionalni osjećaj jači, pa i gospodarski interesi i strategija,
od ideologije i biti komunizma /Proleteri svih zemalja .../
Bio sam u Madridu sa prof. Zudenigom, pa kako sam njega i Tijana zvao
profešurom, a oni mene djeneralom, a kakve smo rdje ... želim i Tebe
titulirama, iako se izlažemo da te nazovu nepismenim. Kao i Gracijana i Šimata.
Prof. Zudenigo (Na strani 1041
spomenute knjige PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA se
nalazi jedna slika iz 1962, godine. Pogrešno je u knjizi prikazano da je to
bilo godine 1952. Na toj sliki s lijeva je dr. Drago Zidenigo, u sredini
Vjekoslav Luburić a prvi s desna je Živko Vasilj, mo. Otporaš.) mi je dao ime ove knjige, koju svakako
nabavi. Neznam da li je to ona, koju si bio donio i koju sam poslao Mikcu.
Donio mi je samo jednu malu knjižicu EDITIONS DU SEUL 27 rue Jacob, Paris VI. a
to je tvoja ulica. (Dr. Peranić je
živio na 30 Rue de Jaco, Paris 6eme, mo) Zove
se PETITE PLANETE; collections microcosmos, a br. 2 je Jugoslavija. Ima na
francuskom i engleskom, barem, jer sam ove vidio. Imam francusko izdanje.
On je isto donio LE MONDE sa vijesti o Draganoviću, koja je i ovdje izišla, i
koju si poslao. Kada smo već kod njega: dobili smo povjerljivim putem
obavijesti, da neće biti procesa, da će dobiti župu, itd., a to potvrdjuju iz
Clevelanda i Toronta, gdje su im "klerikalnim kanalima" stigle
potvrde osobne prirode u tom pravcu. Inače DANICA i drugi donose članke onih,
koji hoće da ga brane ..Bili su u Europi ing. Bosiljević i Meinzl, koji i dalje
trajaju, da ga "Amerika izbavi". Nu mislim to su prozreli mnogi, a
Odbor se raspada, ljudi se povlače i traže natrag pare. Možda je tako unosan
posao "braniti ga" kao što je bio i "prodati ga". Advokati,
ugledni ljudi, naši prijatelji i td. su svi "mobilizirani", putuje
se, hoda, i dok bude jednog dolara, oni će ga "braniti". Teško njemu!
Dobio sam Tvoje pismo od 8.IX. sa prilozima. Vidim da si obrao bostan sa
bubrezima. (Dr. Peranić je imao
problema sa bubrezima, uvijek se je tužio, mo) Deset kila! Kada bi se moglo urediti da ti nosiš te
kamence, a ja da gubim kile, to bi išlo! (Podsjetimo da je ubojica Ilija Stanić
u svojoj prvoj izjavi Sarajevskoj (ili bosanskoj, svejedno) Udbe od
29 travnja 1969., dakle samo devet dana od gnjusnog zločina kojeg je počinio
nad jednim hrvatskim generalom, izjavio "...Puče lubanja...Maks se digao
na noge. To je bilo najveće iznanađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće.
Sto kila u njemu...", HRVATSKI LIST - 23 srpnja 2009., strana 19, mo) Pa
da nisi baksuz!
Mislim da "ona dvojica" nemaju veze sa onih "40", koji su
na kraju bili negdje u kojoj Udbinoj birtiji u Munchenu: Nikolić i njegovi
pjesnici, Mladi Grubišić (Dr.
Vinko Grubišić, mo) iz
Švicarske, Sagunić iz Londona, (Nova
Hrvatska, mo. Otporaš) Jurčić
/sin Gl. ravnatelja/ itd. Poslali su im referat, ali bio nije nitko od njih, i
"neki iz domovine", možda iz grupe Tomičića (Zlatko Tomičić i skupine oko Nezavisne Zaklade TIN
VUJEVIĆ, mo), kako neki insinuiraju
/, a možda su i ovi bili pasošari sa kukuljicom, kao i Jelićevo Vijeće. (Možda se ovdje radi o jednom tajnom simpoziju kojeg
je, kako se je tada pričalo, organizirala Hrvatska Revija, koju je uređivao
prof. Vinko Nikolić.
U knjigu HRVATSKA DANAS I SUTRA, IZDANJE HR. Munche 1969. donosi, na prvoj
stranici okvira: "...Hrvatska Dansa i Sutra objavljuje predavanja sa
Simpozija skupine hrvatskih intelektualaca, održanog u Evropu 29 -31. kolovoza
i 1 rujna 1968.", mo)
Razaslali jesu mnogima, odgovarali poneki, ali išao nije nitko, tako da ćemo
viditi što će izići. Bio je jedino Dr. Mate Meštrović, barem figurira njegovo
ime na jednoj praznoj izjavi, ali oni sami vele da mu ne vjeruju jer da je bio
sa Djilasom u Jugoslaviji. Bio je i Dr. Čolak, onaj iz grupe Mihailova. (Mislim da se ovdje radi o Mihajilu Mihailovu,
profesoru na zadarskom fakultetu, koji se je tih godina 1967/68., navodno,
pobunio protiv partije ili komunizma, ali nikako se on nije bio pobunio protiv
Jugoslavije. To je neke hrvatske intelektualce natjeralo da mu se približe, kao
što mu se je bio približio i prof. Mirko Vidović iz Francuske, te ga to
približavanje koštalo nekoliko godina tamnice u Staroj Gradiški. Mo. Otporaš) Plaču za pravima. Provjeri i javi, a i ja
ću tebi upodpuniti podatke.
Pošalji mi tu stvar Antića o Sredozemlju, jer imam samo neke brojeve. Uostalom,
ako ćeš obraditi, zadrži, pa kasnije pošalji. Htio bih to vidjeti, posebno br.
9. Markuse i svibanjski dogadjaji: napravi za Obranu, jer je barem za ovu DRINU
kasno. Morao sam ostaviti posla za tiskaru i svršiti i ne može ući.
Draga mila Kita, (Dra. Peranića kćer
Anita, koju od milja zovu "Kita", mo) koja se sjeća svih! I to sada kada su nam otišli i
Vjeko i Mirica u Valenciju na škole. Pusta kuća bez ovih nestašnih andjela,
posebno Mirice, koja je najmanja i zato najdražesnija, (Ne bih se s ovim složio, jer je kćer Dra. Peranića
Anita rodjena u lipnju 1962., dok je generalova kćer Mirica rođena 1958., mo) pa je sve ispunjavala. Fali nam svima. Ali
kad dodje Kita onda ćemo ih ići vidjeti u Kaledž.
BANSKA DRINA: sliveno, osim uvoda, komentara klišejima i podataka o Banovima i
Kraljevima. Danas sam zaboo nos u to, ali ovog časa barem osjećam da to
"prevazilazi" moje snage. Da ja to sam sredim trebalo bi pretvoriti
kao što Španjolci vele "hacer de tripas corazon", ili
"pretvoriti trbuh u srdce", a ja se vidim okružen ogromnim kupovima
papira, novina, pisama, knjiga i sve mislim, da je sve to samo zato izmišljeno
da mene zafrknu ...
Inače nemam mnogo posla i trebalo bi odmah uzeti u posao. Previše naslova, pod
naslova, bilježaka, tumačenja i nisam siguran u taj sklad stvari jedne povijesne
knjige.
Iskreno ti kažem, bojim se da ne bih zasrao. I baš sada kada tvoji bubrezi i
posao kompliciraju prijašnju nakanu, da ti osobno nadzireš stvar.
Ilija je to ispravljao, a bolje bi bilo da nije. (Sada se doista postavlja jedno ozbiljno pitanje, na koje
samo Ilija Stanić može odgovoriti, jer je još živ, a svi sada znamo da je bio
zaduženi agent Udbe da ubije generala Drinjanina, dali je on ikada i namjerno
tekstove izmjenjivao, neke svoje udbaške ideje ubacivao; jer se je tada vrlo dobro
znalo da su se u novini OBRANA često puta pojavljivale pogreške, gdje bi
general znao odgovoriti da se je to učinilo samo zato jer španjolski slagači ne
poznaju razliku u slovima c "ć", z "ž", s "š", d
"dž" itd., i da ne govore hrvatski. Mo)
Mogao bih ja recimo to poboljšati, ali nisam siguran pri raspodjeli, naslovima,
iako si ti ostavio sve organizirano, naznačeno, klišeje itd. Ovu stvar se ne
može olako praviti, na brzinu, nu ako nebude drugoga Boga, morat ću. Istina
tebi bi dobro došao odmor, bolovanje, a ja bih ti platio put, ali znam da je to
problem tvojih bubrega, šefove džigarice i Marijina salvo condukta za povratak
kući. Ali po srijedi je tvoja PRVA KNJIGA, tvoja povjesnica, jer bi napravili i
kao Drinu i kao separatu, što bi nama dalo prestiža, a i nešto novca. Sklepati
kako god bilo, mislim, da ne bi smjeli.
Dobio sam nekih pisama, obavijesti itd. iz Pariza i Francuske, ali za ovaj čas,
dosta. Tvoji bubrezi nisu za više probleme ...Dobio sam nešto novina i
razgovarao sa dosta ljudi u Madridu, pa i sa onima iz domovine, iako su
"neodredjeni". Neznam do koje mjere je ozbiljna stvar mobilizacije,
omladinskih brigada, etc., ali bojim se da bi i opet Tito bio moralni pobjednik
i da bi jugoslavenska ideja nadahnula one, koji su imali stomak pun i glavu
praznu, medju Hrvatima, i da bi to dovelo do jačanja jug. ideje kod onih , koji
nikakve imali nisu. Posebno kod mladih. Dokle je komunizam rastvorio dušu našeg
radnika i gradjana, službenika i vojnika, komuniste i ljevičara?
Selo je ostalo, Crkva neoperativna, šefovi slabići, ambijent nikakav izvana, i
sada strah od Rusa. Važem stvari, mislim, mislim ne kao emigrant, nego glavnom
onih u Zagrebu. Razgovarao sam sa mnogima, od kojih ni jedan nije bio ni
komunista, ni anacionalan, i ipak svi vele, da smo na jedinom ispravnom putu
nade u hrvatske komuniste. Ima ih kojima je sve to previše naivno, ima ih, koji
vele da su to sve hulje, kojima ništa nije sveto, nego je čisto kruhoborstvo,
koji podsjećaju da je Bakarić teško bolestan, opterećen tuberkulozom i da se od
jednog Kuferšmidta, kako li se zvao, nema čemu nadati. Pa ipak: tko može
prodrijeti u tajne uma i srdca?
Pokušaj saznati da li stoji da je Tripalo oženjen sa sestrom ili sestričnom
Jovanke? Istina to nebi trebalo značiti ništa, kad on ne bi već poticao iz
jugoslavenske familije od prije. Sve troje to skupa: jugoslavenska tradicija u
obitelji, fratar-komunista, i oženjen sa Jovankinom sestričnom, to je ipak
previše za jednog TRIPALA ...
Vele da je porazan rezultat mješovitih brakova na našu štetu.
Ako ti Marija i bubrezi dozvole, javi se. Grli vas odani
general Drinjanin.
27-01-2015 02:15#332
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
HRVATIMA AUSTRALIJE ZA BOŽIĆ I NOVU
GODINU 1964.!
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Zapovjedni Skup
(Donosim ovdje pismo kojeg je
general Drinjanin uputi Hrvatima Australije, odnoseći se najviše na slučaj
devetorice Hrvata koji su u lipnju 1963. iz Australije došli u tadašnju
komunističku državu Jugoslaviju, dignuti ustanak i boriti se za i ponovnu
Obnovu Hrvatske Države. General Drinjanin je tada o tome pisao u tri (3) pisma,
koja sam ja ovdje iznio u 16 nastavaka od 14/20 kolovoza 2012. Zamolio bih one
koje ovaj slučaj zanima da se potrude i potraže tih 16 nastavaka s naslovom: IZ
TRI PISMA. Tu se nalaze imena devetorice Hrvata i mnogih nama još nepoznatih
ili zaboravljenih detalja. Za one Hrvate i čitatelje ovih pisama, ja ću u ovim
nastavcima ovdje donijeti njihova imena, jer oni to zaslužuju, da ih se
sjetimo. Mo. Otporaš.)
Svi Vi živite pod dojmom dogadjaja sa onih 9 Hrvatam koji su napustili jednu
slobodnu i bogatu zemlju, mir i rad, blagostanje i osobnu sigurnost, te se
uputili u hrvatske šume i planine, da se bore za ljubljenu Hrvatsku, za
slobodu, za obraz, za Državu Hrvatsku, a protiv svakog komunizma i svake
Jugoslavije. Oni su tako vjerovali i radi toga vjerovanja i radi spremnosti na
žrtvu i ljubav za Hrvatsku, oni se nalaze sada pred sudom komunističke
Jugoslavije. U vrijeme dok se Vi spremate na slavlje Božićnog Mira i dolaska
malog Isusa, dok budete jedni drugima čestitali Sretnu Novu Godinu, Vaše će
misli biti uz “onih 9 Hrvata”. Zato Vam i upućujemo ovo bratsko pismo, ne za
utjehu, ne za ponavljanje onog tradicionalnog, da dao Bog, pa dogodine slavili
Božić i Novu Godinu u našoj slobodnoj, nezavisnoj, suverenoj i demokratskoj
Hrvatskoj Državi, nego zato, da Vam ovom prilikom kažemo što bi nas zaista
moglo dovesti do te tako žedjene slobode i državnosti.
Odpor je u posebnom letku, kojega je o dogadjaju tiskao brat Srečko Rover, u
ime Otpora i hrvatskog Narodnog Vijeća iznio i naš stav, i mi smo u zadnjoj
“Obrani” glasilu Otpora potvrdili riječi, koje je brat Rover uputio Hrvatima
Australije, kao i Hrvatima u svietu uobće.
Rekli smo i to, da ćemo se posebno osvrnuti na taj dogadjaj, te načelno pisati
o problemima hrvatske revolucije, o političkom, tehničkom i vojničkom aspektu,
gdje ćemo kao vojnici, patrioti i ozbiljni ljudi reći šta mislimo o svemu.
Rekli smo i to, da osudjujemo slanje ljudi u ruke UDBE., tj. u zatvore
komunističke Jugoslavije. Nije, dakle, potrebno ponavljati ono što je brat
Rover iznio.
Mi nismo htjeli preuranjeno davati naš kompletni sud o svemu, jer smo želili
znati mnoge okolnosti, koje nam nisu jasne, i htjeli smo znati za sudbinu
drugih Hrvata, koji su napustili Australiju, pa ih nismo željeli izvrgavati.
Prije i poslije svega mi smo svi Hrvati i stalo nam je do života svakog Hrvata
a posebno ako su isti borci za Državu.
Zato smo dugi niz mjeseci šutili. Mnogi ste se pitali zašto nismo odgovarali na
pisma, na upute, vijesti, kojih je bilo na pretek od pozvanih i još više
nepozvanih. Svima Vama je poznato, da smo mi načelno, uvijek, bez razlike
svakome Hrvatu odgovarali na pismo, i ako mu nismo mogli reći šta više, jesmo
svakom rekli bratsku i toplu riječ. Tako mislimo raditi i u budućnosti, pa i
onda ako se svjesno izvrgavamo opasnosti, da medju mnogim tisućama
dobronamjernih ili makar posvadjenih Hrvata, ima i agenata UDBE., tj. špijuna i
krvnika komunističke Jugoslavije. Znali smo da takovi mogu iskoristiti naša
pisma, ali zbog nekoliko takovih nećemo zaniekati bratsku rieč tisućama Hrvata,
makar i nepoznatih, koji od nas očekuju bratsku riječ. Zato ste se čudili, jer
najprije smo pisali svakome, a onda nikome. Eto, to smo Vam dužni objasniti.
Obustavili smo veze sa svima zato, jer smo osjetili da se nešto dogadja, i jer
smo znali točno, da se neki mladji ljudi, neki poznati, neki nepoznati,
spremaju na odlazak u Domovinu. (General
je pisao o tome u svojim pismima, svojim suradnicima, pa čak i u okružnicima,
kako je kod njega bio Geza Pasty, pa i Srećko Rover, govorili generalu o nekom
tajnom pothvatu, o slanju nekih Hrvata u domovinu, i tko za dva mjeseca ne
zgrabi vlast u ruke, nikada ju neće ni zgrabiti; nekako u ovom smislu, našto je
general odgovorio da on ne pristaje na ništa gdje on ne bi imao sto posto
kontrolu …Zato general ovdje govori o nekim poznatima i nepoznatima…,mo) Ali smo znali točno i to, da je UDBA znala
za te pripreme, kako je to kasnije iznio jedan hrvatski svećenik u Australiji.
Da, UDBA je znala, dapače i imena mnogih od onih, koji su trebali ići. Znali
smo i mi, znala je cijela emigracija. Znala je ulica. (Tko je imao priliku pratiti na internetu razne
opise i razne komentare Ružice Andrić, supruge pok. Ambroza Andrić, jednog od
organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72., mogao je primjetiti da i ona sustavno
optužuje neke organizatore Akcije FINEX 72 da ih je Udba vodila i da je Udba za
sve znala. Iznositi ovdje sve ono što je Ružica Andrić iznosila i sebe prozvala
posljednim članom skupine Bugojanske Akcije, uzelo bi mnogo prostora i vremena.
Ja to prepuštam drugima i na drugom mjestu. Ovdje navodim samo ono što je
general Drinjanin napisao o tome predmetu samo šest mjeseci kasnije, dakle:
sumnja, sumnje i sumnjičenje. Mo. Otporaš) Dapače i nastojali smo uticati na odgovorne
ljude, (dakle, opet, Srećko Rover
i Geza Pasty, jer su oni bili kod generala, kako je general iznosio u svojim
pismima, mo) za koje se je pred
postavljalo da su vodje organizacije. Predvidili smo opasnost, nismo ju mogli
spriečiti i zato smo prekinuli konce, da i makar bezazlenim pismima ne bi
doprinijeli neminovnoj katastrofi.
Nismo mogli javno pozvati ljude neka se ne odazivaju, jer bi na nas pala
krivica, da smo javnim pozivom odali zapravo sami revolucionarni pokušaj. I
sada Vam govorimo o tome, jer su ljudi u rukama Udbe, jer je navodno i vodja
organizacije u rukama Interpola, tj. Internacionalne Policije u Njemačkoj. I
jer još uvijek čujemo, da će drugi pokušati što prvi nisu uspjeli. Pa kako smo
saznali mi, tako je saznala Udba., tako i vlast vaše nove Domovine, i tamo
medjunarodna Policija, za koju se veli da se ne bavi političkim problemima, ali
koja se bavi prema svojim statutima borbom protiv atentatora protiv Državnih
Poglavara, u koju kategoriju, na sramotu svijeta eto moramo ubrajati i krvnika
Tita.
Agenata Udbe ima na tisuće, ima ih infiltriranih u sve stranke, u sve
organizacije, sve odbore, pa će vjerojatno biti koji i medju nama, koji nama od
vremena do vremena pišu o nostalgiji za Hrvatskom, ili nam denunciraju ovoga
ili onoga da je u službi Udbe. Vrlo je težko, vrlo komplicirano znati izdvajati
kukolj od žita (za one koji ne
znaju. “Kukolj” je jedna otrovna trava sličan, ili još bolje identična pšenici
ili ječmenu. Teško ga je razaznati a vrlo opasan u razvoju žita ili žitarice.
To je što je general htio reći da je bilo jako teško i komplicirano razaznati
tko je bio agent Udbe među nama, jer smo mnogi u emigraciji bili povezani
prijateljstvima, poznajstvima, rodbinskim vezama, običaji isti, jezik isti,
itd., mo) i mi to činimo. I
nije potrebno da mi uvijek reknemo da smo otkrili agenta Udbe. Ili protivno.
Ali na vrhovima Otpora nema Udbe, nego su to sve stari, provjereni i isprobani
hrvatski vojnici, koji su u dugom nizu godina dokazali svoju hrvatsku svijest,
svoje ljudsko držanje, pa i svoje profesionalno i stručno znanje. Ponekada oni
pravi agenti Udbe, prema svom sistemu, bacaju baš na ovakove optužbe, da ih
onemugoće pred hrvatskom emigracijom, da ubiju moral u nama, da ubiju ugled naš
pred stranim svijetom i vjeru hrvatskog naroda u ishod naše borbe.
Da budemo konkretni: kako bi Udba propustila zgodu da optuži brata Srećka
Rovera, koji je kao diete bio član djelatne ustaške revolucionarne
organizacije, bio stavljen pred sud za zaštitu države za vrijeme kraljevske
diktature, bio djelatni časnik proslavljene Crne Legije, i kasnije djelatni
član Otpora za Oceaniju i predstavnik Otpora kod Hrvatskog Narodnog Vijeća i
njegov vijećnik za opće poslove organizacije.
Osim agenata Udbe ima i drugih, koji bacaju kamen a sakriju ruku, ali su oni
poznati i o njma ne trebamo govoriti. Za njih su izdajnici stotine starih i
poznatih boraca, a osudili su ih neborci, dezerteri i oni, koji nisu imali
petlje ustašovati kada je ustašovao Rover i stotine poznatih i starih boraca.
Nu vjetar nosi pljevu, a zrno ostaje. (Ovo je jedna stara hrvatska izreka; kada čovjek vrše s
konjima žito, pšenicu, onda on razredi slamu na jednu a žito na drugu stranu.
Tada uzme drvenu lopatu i žito s pljevom baca u zrak. Zrnja padaju na guvno,
zemlju, a vjetar pljevu odnese. Ova generalova izreka bi se mogla usporediti
sa: “što nevolja to vjetar (od)nosi, a što valja to ostaje, to pšenica”.
Mo.Otporaš.) Rover može biti
nepravedan ili ne, kao i svi mi. To je ljudska stvar. Nu Zapovjedni Skup Otpora
bit će skupa sa Roverom tamo gdje god se bude bila bitka za Hrvatsku Državu,
dok će se Udbaši nalaziti na protivnoj strani, (Ovo se je moglo očitovati skoro u svim hrvatskim
zajednicima u hrvatskoj emigraciji: kod Mise, pred Crkvom, na utakmicama,
piknicima, zabavama, sastancima i sl. Uvijek bi oni šareni Hrvati stajali po
strani i tako upadali u sumnje…, mo) a
naši novopečeni nepoznati junaci, koji se nisu borili ni onda kad im je bilo 20
godina, neće sada ni u pedesetoj.
Rover je znao za spremanje Bratstva. Znao sam i ja. Znalo je stotine ljudi,
koji su nama pisali mnogo prije. Dužnost mu je bila da zna šta se radi. Nu niti
on, niti ostali pripadnici Zapovjednog Skupa, pa niti Zapovjednik, nisu mogli
odgovoriti odgovorne činbenike u pogledu namjeravanih akcija. Pa ako je kriv
Rover, onda smo krivi svi, i mi tu krivicu priznajemo. (Za ovu generalovu izreku bi svakako trebala znati
Ružica Andrić, i svi oni koji misle kao supruga pok. Ambroze Andrića, jednog od
organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72, mo)
Zašto priznajemo krivicu? Zato jer smo odgovorni ljudi, jer se osjećamo
odgovornima pa i krivima za izgubljenih 18 godina (1945-1963, mo), koje smo
proveli u veličanju jedne ili druge osobe, jednog ili drugog vodje, ili
vodjinih zamjenika i nasljednika. Pokazali smo svi skupa, da nismo zreli za
politički rad, da nismo na visini i baš zato smo odgovorni, da nismo znali
hrvatskoj mladosti dati na vrieme putokaz, organizacijsku formu, sposobne vodje
i jasne ciljeve. Mi smo se iživljavali i svadjali. Time smo dali mogućnost Udbi
da iskoristi te svadje i u sve tabore pošalje vikače, agente provokatore, da
nas paraliziraju i onemoguće svaku pametnu stvar. Ujedno smo kod mladih dali
sablazan primjer, te su izgubili vjeru u naše poštenje, našu sposobnost, naše
vrline i zdrav razum. Kod nas je nastala anarhija, koju su stranačarske svadje
hranile, a koju je Udba iskorištavala. Mladost je došla do spoznaje, da do
slobode neće doći putem, kojim ih vodimo.
Sa druge strane nastala je praznina u dušama jedne čitave generacije, koja je
osjetila gubitak Države i roditelja, koja je bila ponižavana i zlostavljana da
dodje na zapad i izgubi ono malo vjere u hrvatsku politiku. I ne samo hrvatsku!
Nakon pada nacionalista došla je demokracija, koja eto pomaže naš komunizam.
Nastao je veliki vakum, praznina, i samo je manjina bila spremna na zadnje:
prihvatiti oružje i boriti se. Većina je prešla u drugi ekstrem, povukla se,
odala se porocima, (ja bih ovo
izreku “odali se porocima” označio kao: “odali se samoći, povukli se u samoći,
itd., mo) ili se odrekla borbe.
“Strategija mira” doživila je u smrti širokogrudnog i idealnog borca mira
Predsjednika Kennedyja (21
studenoga 1963., Kennedy je ubijen u Dallas-u, mo) svoj tragični svršetak. Bez jedne jasne i konkretne
i pozitivne prokomunističke globalne strategije nema niti vjere u pobjedu nad
komunizmom.
Da, prihvatili su se oružja. Radjaju se revolocionarne skupine, ćelije, vijeća,
odbori. Mi smo ih registrirali na desetke u domovini i u svijetu medju
Hrvatima. Nije to, dakle slučajno, nego reakcija na pomanjkanje vjere u
političke, normalne metode, kakve bi morale vladati u svijetu. Ali u svom
zanosu nisu bili stvarni. Da su bili stvarni ne bi bili revolucionarci. Ako su to
postali, onda je plod neizmjerne ljubavi za Hrvatsku i odlučnost za borbu, na
koju nismo bili dostatno pripravljeni. Ni oni koji su ih vodili, organizirali,
ni izobrazili, ni slali, a kamoli sami izvršioci. Ima više nego jedan “odbor”
koji je pokušao “slati ljude u domovinu”. Znamo im imena, kao i imena onih,
koji čame na robiji kao žrtve. Nije trebalo ići u Australiju da ih otkrijemo.
Da li treba osuditi te pokušaje?
Mi odgovaramo sasma konkretno:
1. U onom obliku kako su do sada pravljeni apsolutno je to
potrebno radi ljudi, radi ekonomije krvi, radi vjere našega naroda u svoju
elitu, i radi našeg ugleda pred onim državama i organizacijama i pojedincima,
koji su nam skloni i koji bi nas sutra ozbiljno pomogli ako bi takova jasna
antikomunistička politika bila u svijetu vodjena. Mi pozivamo ljude neka se ne
odazovu slanju u domovinu na neodgovoran, olako način. Recite onima koji vas
verbuju, da neka sami dokažu, da su sami bili borci, a da bi mogli druge
predvoditi. Vele nam da taj i taj “izobrazuje ljude za šumu”. Dobro, neki od
tih nisu bili vojnici, nisu nikada puške opalili s ramena, i ako su imali
pištolj u ruci, onda je bio prazan i u propagandističke svrhe, za obmanljivanje
sebe i drugih.
2. Jesmo za revolucionarnu borbu i Odpor je već 1945. godine
organizirao prve jedinice nove budućnosti, ali ih je i raspustio kada se je
vidjelo, da stanje u svietu nije za nas povoljno. Nije istina da je dosta 2.000
Ustaša ili revolucionaraca, jer nas je 1945. bilo 200.000 pa smo se povukli na
zapad. I bili pobijeni. Kako možemo računati na neku pomoć, kad američke ladje
sprečavaju napade antikomunista Kube! (Ovo je istina. Te godine 1964. pred Božić kada je ovo
general pisao, bilo je u Ameriki na tisuće i tisuće Kubanaca koji su se borili
protiv Fidela Castra i njegova komunizma. Kennedijeva uprava u to vrijeme se je
s jedne strane borila protiv Fidela Castra, a sa druge strane progonila one
Kubance koji su se borili protiv Fidela Castra, mo. Otporaš) Kako, kada nemamo granica, ni baza, ni sredstava
za solidnu izobrazbu, za obavještajnu službu, za borbena sredstva, za kontrol
organizacije, nemamo jasnih prijatelja, logističkih baza, komunikacija,
sredstava. Zato hoćemo revoluciju, hoćemo borbu, dugu, težku, krvavu, do
pobjede, – ali ne želimo padati u ruke Udbe bez hitca, bez orientacije, veza,
sigurnosti i aparata, koji će stranom svietu reći nešto više, nego da je
zatvoreno “9 Jugoslavena radi terorističke djelatnosti”. (Koliko god je bila teška ta naša zajednička
hrvatska nacionalna tragedija, još je teže bilo čitati u stranom tisku upravo
to i tako kako je general opisao: “9 Jugoslavena radi terorističke
djelatnosti”. Iako sam ja donio imena ovih devetorice hrvatskih revolucionaraca
u opisu br. 252 PISMA MAKSA LUBURIĆA, od 18 kolovoza 2012., ipak ću ih donijeti
sada da se čitatelji ponovno osvjedoče dali su ovih 9 Hrvata borci za slobodu
Hrvatske Države, ili teroristi kako ih naš neprijatelj opisuje. Njihova imena
su:
1. Josip Oblak,
2. Ilija Tolić,
3. Rade Stojić,
4. Vlado, Vladimir Leko,
5. Branko Podrug,
6. Dražen Tapšanji,
7. Krešimir Perković,
8. Stanko Zdrlić,
9. Mika Fumić.)
Zato smo stvorili vlastitu tiskaru i radimo na čitavom nizu djela instruktivne,
stručne i profesionalne naravi. Želimo školu za predvodnike, želimo
koordinaciju izmedju mnogobrojnih pokušaja, – bez pjesničke infantilne, i onih
kriminalne naravi u službi Udbe. Treba stvoriti na vojničkoj bazi dobru
obavještajnu službu, gdje će biti ljudi svih stranaka, svih ideologija osim
komunista. Treba stvoriti na vojničkoj i vojno – revolucionarnoj bazi hrvatske
borbene odrede, koji će biti pripravljeni za predradnje, a neće se ići “dizati
ustanak” sa nekoliko starih pištolja.
U jednom letku se ne može više reći. Vjerujem da i ne treba. Tko je uvjeren, da
smo pametnim koordinacionim radom na svim poljima, pa i na političkom, pametnom
stručnom literaturom, odgojem profesionalnih revolucionaraca za vodje
predradnji, snošljivosti medju nama i nepomirljivosti prema svake vrsti
komunizma i svake Jugoslavije, (Kada
general govori za Srbe “srbokomunisti”, to je zato što je komunizam i što su
Srbi bili za Jugoslaviju. A kada govori “prema svake vrsti komunizma”, to ne
znači da je on bio protiv hrvatskih državotvornih komunista, nego je to bilo
zato što je on smatrao da Jugoslavija ne može opstojati bez komunizma, što se
je i dokazalo u Domovinskom ratu. Drugim riječima: nema komunizma, nema ni
Jugoslavije. Mo. Otporaš) dobrom
obavještajnom službom, koja će pronalaziti zajedničkim radom agente provokatore
u svim organizacijama, itd. itd., – neka dodje k nama. Kada Vam stigne ovo
pismo, počet će proces u Bonnu protiv onih, koji su izvršili atentat na zgradu
Jug. komunističke špijunaže kamuflirane u neko trgovačko zastupstvo. Nedavno su
osudjeni i drugi hrvatski ljudi, od kojih neke poznamo. Jedan nam je pisao prije
odlaska, da ide, da ga šalju…
O tome se je govorilo u svim krčmama u Munchena i Sydneya. Naš narod komentira
svaki naš potez. Naš prijatelji su iznenadjeni i zabrinuti. Na nama je poduzeti
sve korake u svietu, jer vjerujemo da je hitcem u Dallasu ubijena strategija
mira, koja je željna samo na zapadu, – ali vodimo brigu svojim sredstvima, da
se osposobimo za revoluciju.
Ako zataje politika i strategija mira, nama ne ostaje drugo, nego borba i Otpor
je voljan pružiti ruku starima i mladima, kako bi našli načina, da iz svakog
tabora uzmemo one stručnjake, koje trebamo za svaki slučaj. Hrvatska treba i
pjesnika, i političara, ali treba prije svega dobrih stručnjaka: obavještajaca,
vojničkih izobrazitelja, konspirativnih učitelja, sposobnih vodja komandosa, dobrih
pirotehničara, profesionalnih revolucionaraca, koji znaju zanat sabotera,
dobrih radiostručnjaka, predvodnika područja grupa, koji znaju čitati vojničku
kartu, odgonetati šifru, upotrijebiti telegraf, znati Morse znakove, i koji će
nositi jasne ideje hrvatskim ljudima, a ne hipoteku prošlosti, ni očaj
mladosti.
(Hoćemo ili nećemo vjerovati, hipoteka prošlosti rata NDH bdije još uvijek nad
glavama Hrvata. Neprijatelj se je potrudio u zadnjih sedam desetljeća ocrniti
hrvatsko ime onima koji su se grčevito borili, kako za uspostavu Hrvatske
Države 1941., tako isto i u obrani iste. I svi oni Hrvati koji se usude reći
bilo koju lijepu riječ o tim borcima, neprijatelj hrvatskog naroda im odmah
prišiva hipoteku grijeha prošlosti njihovih očeva. Da se prestane sa tom
hipotekom prošlosti u ocrnjivanju Hrvata, u prvom redu, svi Hrvati, bez
iznimke, bi se trebali suprostaviti tim ocrnjivanjima, početi iznositi NAŠU
HRVATSKU ISTINU, i tek onda, kada ta istina izidje na dan svijetlosti, Hrvatima
se neće dizati kosa na glavi niti ježurci na rukama svakog puta kada se spomene
NDH, Ustaša, Poglavnik, Luburić, Francetić, Boban i drugi. Mo. Otporaš)
Trebamo srdca, ali i uma. Trebamo i borbenih jurišnika, ali i iskusnih
zapovjednika. Mislite na to prigodomo suda onima u Bonnu, prigodom komentiranja
“onih 9″, i prigodom čestitanja čestitih Božića i sretnih Novih Godina!
Očajnici mogu sa mnogo načina učiniti samoubojstvo, ali na malo načina koristi
svojoj domovini! Kada je mladost počela sa revolucionarnim gibanjem bila je
opravdana. Nije imala vjere u staro i ma dosta razloga da je tako mislila. Ali
mi smo za racionalnu (pametnu, mo) revoluciju a ne za ludo jurišanje. Mi želimo
dobivati bitke (Primjer Domovinski
rat. To uvijek treba imati na umu, da je Dr. Franjo Tuđman sebe usavršavao
čitajući tisak DRINAPRESS-a. Pročitajte “Jedno pismo” na ovom Forumu od 13
rujna prošle godine…Mo) i
dobivati rat. I dobiti MIR!
Ne nasjedajte infantilnim pokušajima. Ne žrtvujte se uzaludno. Mi imamo previše
martira, trebamo stručnjaka, živih, sposobnih, trijeznih, spremni na žrtvu. Ne
nasjedajte agentima Udbe. Nije istina da nam je netko neprijatelj zato, jer
nije u našoj stranci, odboru, ili jer nije s tobom u svemu sporazuman.
Neće se svanuti prije vremena, pa mi kako uranili!
Nitko nam slobodu neće dati, ako ju sami ne stvorimo. Ako smo zreli za slobodu
onda ćemo to pokazati stvaranjem organizacije, koja je sposobna osloboditi nas.
Ako ju ne stvorimo, onda ju niti ne zaslužujemo. Oni pak koji se zadovoljavaju
kadjenjem ovom ili onom živom ili mrtvom, neka idu svojim putem, a mi koji smo
voljni umirati, da Hrvatska može zaista živjeti, zovemo i druge. Ne da ih
uklopimo, organiziramo, nego da se razgovaramo trijezno o tome kako se more,
treba i može početi.
Zapovjedni Skup Otpora ima vjeru u poznate ljude Otpora u Australiji i ide
mirno, triezno, polagano ali sigurno svojim ciljem. Taj je cilj Hrvatska
Država, gdje neće odlučivati oni, koji danas govore o tome, “ako bude Hrvatske”
ne, nego ljudi koji ju stvore. Narod u borbi će stvoriti svoju vladu, na
izborima svoj Sabor, i borba će dići vodstvo i ako trebadne – vodje! Uzaludno
je o tome govoriti na način, kako se to danas čini
Mi smo poslali “Drine”, i ako u njoj nadjte koristna štiva, vi ju pomozite.
Kupite dionice “DRINE”, jer su uložene baš u to: u odgajanje, spremanje novih i
starih. Borba protiv jedne komunističke zemlje, koja se je kroz 20 – 25 godina
spremala, ne može se improvizirati. Ne vjerujte da je emigracija sposobna
osloboditi, stvoriti i voditi Državu. Ne vjerujte, da je dosta da padne šibica,
pa da sve plane. To vam govore ignoranti ili agenti Udbe! Vjerujte u znanje, u
srdce, u razborite i iskusne revolucionarnce, koji su dokazali da nešta znaju,
hoće i mogu.
Poštujte zakone svoje nove domovine, radite kao i do sada da svijet upozna naše
pravedne zahtjeve, da ne ostanemo sami, kao Otpor 1945. Mi ne možemo živjeti
izvan svijeta u kojem smo i u koji moramo ugraditi našu slobodu. Kada budemo
trijezni, jaki, sposobni, imat ćemo i prijatelja. Nismo sami i ne smijemo
ostati sami.
Neka vaše Božićevanje ne bude pomućeno, nego iskreno, otvoreno, radosno. Svaka
borba iziskuje žrtve. Mi već danas nismo zalaznica izgubljenog rata nego
prethodnica novog doba. Hrvatski narod očekuje od svoje emigracije više rada,
više razbora, više žrtve. Mi imamo snaga, treba ih mobilizirati. Hrvatska ne
treba očajnika, pokunjenika, izgubljenih, nego mladih, zdravih, radosnih ljudi,
koji žive i rade u tudjini za oslobodjenje Domovine. Dolazak maloga Isusa treba
pozdraviti radosno, i Novu Godinu sa nadama u budućnost, bez optimizma i
pesimizma, bez skrajnosti, razborito, odlučno i trijezno.
Tiskara “DRINE” stavila se je u službu. Prvi korak bio je upoznati ideje, koje
smo dali Hrvatima u stotine tisuća letaka, u Drinama i drugim izdanjima.
Drugi korak je odgajati elite nove revolucije. U tisku je “VOJNIČKI PRIRUĆNIK”
i bit će do Božića gotov. (Radi se
o “VOJNČKI PRIRUČNIK” “SVEZAK I. VOJNIČKE TEME” Madrid 1964. Uvodnik od pune
četiri stranice je napisao pukovnik Domagoj, koji je uistinu general Drinjanin.
Ovaj Vojnički Priručnik je prva knjiga u seriji knjiga koje je tiskara
DRINAPRESS tiskala za odgoj i formaciju budućih hrvatskih vojnima. Mo) Radimo na drugom, tj. konspirativnom
priručniku, i na čitavom nizu stručnih djela. Ovisi o vama svima kojim ćemo
tempom ubrzavati naše korake, ali valja ići polako, sigurno, staloženo
vojnički.
Praviti atentate i dizati barikade – nije još revolucija, žarka i mlada srdca
trebaju za jurišati, ali iskustvo, duh, mozak i sredstva trebaju da se
revolucija priredi, pametna politika medju nama i u svijetu da se revolucija
sprovede.
Dotle: pamet u glavu! S naše strane poručujemo svima; kad Vas vitlaju o tome,
kako je netko od zapovjednika Otpora dao ovome ili onome Odboru ili osobi
ovlast za regrutiranje, akcije i slanje ljudi u šume, znajte da se radi o
agentu Udbe i takog prijavite najbližem predstavniku bilo koje vlasti. General
Drinjanin je u svakom i pojedinom slučaju osobno pozvao k sebi svakoga tko je
potreban, te će to tako biti i u budućnosti. Svi odgovorni ljudi Otpora, znaju
da je to tako i to ovim potvrdjujemo, a ostale molimo da to uzmu na znanje.
Radite u okviru zakona Vaše zemlje i tako ćete najviše koristiti Hrvatskoj, a
Hrvatska ima dosta boraca za dani čas, i u Europi ima mladih za stvoriti pet
kompletnih divizija i svakako za koliko god budemo trebali komandosa nove
hrvatske revolucije.
Djelujte u “Krugovima Prijatelja Drine” i širite ideje i tražite javnu
političku, kulturnu, športsko vitešku i drugu akciju (Ovdje treba istaknuti da je general Drinjanin 1963. godine
govorio o svim hrvatskim kulturnim akcijama, prije nego je predsjednik Kine Mao
Tse Toung (ili Mao Tso-Tong) govorio o kinenskoj kulturnoj revoluciji 1967.,
mo) sa svim državotvornim
Hrvatima, pa makar kojoj stranci pripadao.
Živila Hrvatska Država!
Živila Vaša nova Domovina Australija!
Po odobrenju i u ime Zapovjednog Skupa Otpora
general Drinjanin.
EDITORIAL DRINA apartado 5024,
MADRID – ESPANA
Adresa Glavnog Povjerenika za Australiju: Stipe Brbich
51. Sewell str. FREMANTLE, AUSTRALIA.
27-01-2015 17:40#333
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
TKO JE PISAO
PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA?
Tražio sam jutros nešto i pronađoh pismo dra. Miljenka Dabe Peranića kojeg mi
je pisao u studenom mjesecu 1990. godine. On mi tu piše kako je on pisac "ADRESA
IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"...Generalovo pismo rukom
pisano 6.VI.1964. dru. Peraniću se nalazi u knjigi "PISMA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 345/346. Navesti ću
dio pisma kojeg je general pisao dru. Peraniću, a taj dio pisma nije u ovom
spomenutom pismu. Sve to ovdje navodim kao jednu povijestnu stvar hrvatske
političke emigracije u borbi za oslobođenje naše Hrvatske:
"Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje,
osobito u duhu pisma, kojeg prilažem ...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove,
spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedjanja, bez
osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost".
Dr. Peranić meni piše:
"Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i
jedno i drugo, izrazivši moje neslaganje sa sadržajem članka. Napisao ga je bio
Željko bebek, namještenik Drinapress-a, pa mi dr. Peranić citira dio pisma
generala Drinjanina: (1) Pismo 6.VI.1964,: "Bebek nije kod mene više. On
je bio pisac onoga članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao,
ljenčario i morao sam ga baciti vani."
Dr. Peranić nastavlja meni u pismu:
"Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad: "Drina je skoro gotova, te
je najhitnije potrebno da pošalješ tvoj rad o Istri, (To je ta "Istarska
Drina" br. 3/4 1964., u kojoj je izišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I
HRVATSKIH PARTIZANA) jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar. Moj
se rad, logično, oduljio, nastavlja dr. Peranić u svom pismu meni, jer je
trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz deset dana i
kraj, koji je u stvari ADRESA IZMIRENJA."
Zatim dr. Peranić citira dio generalova pisma:
"Dobio sam evo i svršetak članka.[U] Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj
mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista
dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve tako uvrstiti i bit će sigurno nešto
najboljega što se u emigraciji tiskalo."
Srcu mi godilo Generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA, piše mi u pismu dr.
Peranić, pa citira ponovno generalovo "Krasno ...Ovaj mi je
svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao kraj uvodnika Istarske DRINE,
Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, str. 18-21.
Ovo sam iznio za sve Hrvatice i Hrvate, posebice za one koje ovo, kao
povijestna stvar, bude zanimalo.
2015 02:01#334
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
NE - NISTE SVI KRIVI
- PIŠE GENERAL DRINJANIN 1960.
Za "Glas Domovine" napisao Vjekoslav Luburić - Drinjanin.
GLAS DOMOVINE
srpanj 1960
TORONTO, CANADA
(Ovaj opis generala Drinjanina nije u knjizi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA
LUBURIĆA". Pročitajte i samo ocijenite iskrenost/neiskrenost hrvatskog
generala. Opis je malo podug, a ja ga nisam htio u nastavcima iznositi. Hvala
na razumijevanju. Otporaš.)
Radi poznatih dogadjaja (pobuna i
razlaz od Poglavnika, mo) godinama
nisam pisao članke u hrvatskoj emigrantskoj štampi, iako to ne znači, da su mi
ti dogadjaji izbili pero iz ruku. Šutio sam godinama, jer su mi mnogi tako
savjetovali, i jer sam bio uvjeren, da je za dobro hrvatske borbe za Državu.
Da sam se odlučio napisati ovaj članak potakao me "Glas Domovine" (br. 4, srpanj 1960., Toronto Canada, mo) koji donosi izvješće o proslavi 10 Travnja
u Torontu i kaže, preko ciele prve stranice nešto što još nitko u emigraciji
nije rekao: KRIVI SMO SVI. Te riječi vadi urednik iz govora
Tomislava Mesića, kojega je izrekao na toj povijestnoj proslavi hrvatskog,
narodnog i ustaškog DESETOG TRAVNJA.
Zato sam zamolio "Glas Domovine" da donese ovaj moj članak, za koji,
naravno, sam odgovoran, a "Glas Domovine" ga donosi, kao što sam
čvrsto uvjeren, da će donijeti svaki članak bilo kojeg hrvatskog emigranta u
obrani jednog mišljenja ili ideje. U toj tolerantnosti počima demokracija, i
hrvatski borci u svijetu nemaju razloga se naći u taboru koji ne shvaća stanje
u svijetu.
To prokleto ustaško srce vodilo me je uvijek u mom životu, pa i onda kada još
nisam ni znao, da živi Dr. Ante Pavelić, kao i onda, kada sam kao mladji
gimnazijalac u Mostaru nalijepio na 600 klupa 600 cedulja: ŽIVILA
HRVATSKA DRŽAVA, pa da nije bilo fra. Dominika (Mandića, mo),
ne bi stigao ni do petog razreda, kada su me konačno izbacili iz svih škola u
Jugoslaviji, a poslali me u jednu hrvatsku školu: na JANKA PUSTU.
Eto, to prokleto ustaško srdce, (danas
bi se to trebalo prevesti ne:to prokleto hrvatsko srce, mo) kako je rekao Lisak, razdirući rane na
junačkim i mučeničkim prsima, pokazujući rane koje su mu zadali
srbo-komunistički krvnici, to prokleto ustaško srdce vodi me i sada, kada kažem
svoje mišljenje, pa bilo to kome pravo ili ne.
Gada sam pročitao govor Mesića, (Tomislav Mesić je bio pukovnik HOS NDH i
nemojte zabunom misliti na posljednjeg "komandanta" JNA Stjepana
Mesića, mo), a posebno slijedeće riječi: "Braćo, kad govorimo o našoj
krivdi, onda nemojmo teretiti ni drugog, ni trećega, ego metnimo ruku na srdce
pa recimo:"SVI SMO KRIVI!"
Krivi smo jedni, jer smo tjerali ideologije, za koje se u
suvremenom svijetu pokazalo, da više ne odgovaraju. Drugi, jer
smo vjerovali da smo ono, što smo mi predstavljali je najbolje. Treći, jer
smo bili oni, koji smo smatrali, da se samo nas treba slušati, da mi moramo
odgovarati, kao da je providnost uprla prstom u nas, ha, Vi ste baš oni, koji
trebate voditi. Četvrti, jer smo bili oni, koji smo samo
kritizirali, a od kritiziranja ništa dalje napravili nismo. Peti su
oni najbrojniji, koji su smatrali, da se treba baviti pametnijim poslom, a taj
pametan posao značio je, prigrabi zdjelu materijalnih dobara blizu sebe i
puniti ju, a hrvatski narod i sve drugo neka vrag nosi, neznajući, da će
konačno vrag i njega i njegovu zdjelu odnijeti.
Kažem, kada sam ih pročitao, osjetio sam neku neodoljivu snagu, polet,
dinamiku, vjeru u budućnost, u hrvatsku narodnu i državnu budućnost. Taj me
osjećaj vodi, da nekoliko misli aktuelnih i potrebni, kažem onima, sa kojima
sam se jučer borio za Državu, a sa kojima se sutra mislim boriti za istu ideju,
za Državu, slobodu naroda i veličinu Majke Domovine. Potpisujem ovaj članak,
inače ne bi imao svoje vrijednosti.
Gordi smo mi stari ustaški borci na Tomicu, onog starog ustaškog borca,
bezbrojno velikog idealistu koji nikada svog starog ustaštva zanijekao nije, a
znao je raditi za Hrvatsku Državu i u novim okolnostima, znao je spojiti
prošlost sa sadašnjosti u borbi za budućnost, dajući tako svijetli primjer
novoj hrvatskoj borbenoj generaciji.
Gordi smo na Tomicu, (kao što smo gordi na Andriju, i na tisuće i stotine
tisuća znanih i NEZNANIH JUNAKA koji čitav život prevedoše u borbi za svoju
Državu) gordi na ponos s kojim ispovijeda prošlost, savjest s kojom je tu borbu
sprovodio, junaštvo koje je dokazao, skromnost koja mu je prirodna, gordi na
stalnost, sustavnost, izdržljivost, karakter, gordi na DIO ODGOVORNOSTI KOJU NA
SEBE UZIMA.
Kakva razlika izmedju Tomice, koji je uvjek bio sluga domovine, izvršujući
časno zapovjedi, koje je dobivao od starijih, i recimo, kakva razlika od
Dide (Eugen, Dido, Kvaternik
(1910-1962), poginuo u saobraćajnoj nesreći u blizini Buenos Airesa 1962., mo), koji je skupa sa mnom, kako se pučki veli:
drmao državom, bio jedan od glavnih "gazda Domovine", a danas
optužuje svakoga prema gore i prema dolje, pa čak i sudbinu, samo nikada nam
nije rekao o svojoj krivici, jer nikada nismo čuli: mea culpa, bez kojega
skrušenog i istinskog nikakva ispovijed nema vrijednosti.
Ne, nisam nikakav "mesićevac", niti on to čeka, a nisam ni
neprijatelj, pa ni protivnik Eugena Kvaternika, neobično sposobnog mladog
hrvatskog intelektualca, darovitog organizatora, pisca, pa možda i državnika.
Nekada sam spadao u krug onih, koji su u Didi gledali budućeg ustaškog
revolucionarnog vodju, pa možda i novog ustaškog Poglavnika. Bili smo drugovi,
suradnici, pripadao sam ekipi Dide, i sutra bi se opet stavio pod Didino
zapovjedništvo, ako bi ovoga hrvatski borci prihvatili. Stao u pozor i rekao:
na zapovijed, jer sam siguran, da je Dido sposoban, inteligentan i čvrst
zapovjednik.
Eto, tu je primjer, pa ga treba slijediti: sići sa katedre optužitelja svih i
svakoga, sa razumnim mea culpa doći medju narod, i povezati prošlost sa
sadašnjosti, svrstati se u falangu budućnosti (svrstati se u borbenu zajedničku snagu za budućnost,
to je general htio reći, mo) i
zauzeti mjesto, koje nam kao tehničarima i profesionalcima revolucije pripada,
i predati ustaški stijeg borbe drugoj generaciji. Kritika bez autokritike biti
će povijesno osudjena kao obična denuncija mrtvih i živih drugova, čitave
ekipe, pokreta i generacije.
Ispit zrelosti u Torontu. Tako možemo nazvati onu krasnu hrvatsku solidarnost,
koja je ostvarena u Torontu, na proslavi HRVATSKOG DESETOG TRAVNJA. Riječi
Mesića "svi smo mi krivi" burno je i iskreno pozdravila hrvatska
kolonija u Torontu, i time položila ispit zrelosti, koji nam daje pravo stupiti
u velebnu zgradu hrvatske demokracije, koju je za Hrvate tražio i Kvaternik u
Rakovici, i Starčević u Francuskoj, i Radić u Moskvi i Pavelić, kada je nakon
što ga je Beograd osudio na smrt došao na ZAPAD, da traži
pravo slobode i demokracije za Hrvate.
Tražio sam podatke i dobio ih o sastavu publike u Torontu, koja je nezaboravne
riječi Tomičine nagradila burnim pljeskom. Bili su stari borci za hrvatsku
stvar, oni stari iseljenici od prije , koji su išli trbuhom za kruhom. Tamo su
bili i preživjeli "askari" koji su jurišali na Kozari, na Glamoču,
Papuku, Psunju, oni koji su pjevali: glavo moja nisam kopa za te, dabogda te
raznijele granate ...Ali su bili prisutni i pristaše naše hrvatske seljačke ideologije,
Radićevi sljedbenici, pa i neki, koji se nazivlju Mačekovcima, ali su za
Hrvatsku Državu.
Bili su i neki hrvatski proleteri, koji su došli na zapad da bolje živu, da
vide šta je istina, i da se bore za hrvatsku stvar, a iz kojih Meheš i Ciliga
još mogu izgraditi dobre hrvatske sindikalne borce, koji će u Hrvatskoj Državi
biti nad pravima nove klase, radničke. A medju publikom su bili i novi mladi
hrvatski borci, sinove one generacije koja je stvarala Deseti Travanja, i koji
su u Hrvatskoj i u emigraciji nastavili naše djelo, nastavili borbu
uskladjujući ciljeve naše borbe sa stanjem u svijetu. Bilo je nezavisnih,
slobodnih ljudi, koji se ne bave politikom, bilo je kulturnih radnika,
intelektualaca, koji žele svojom glavom misliti na svoju i hrvatsku budućnost.
Ako analiziramo tu politiku doći ćemo do zaključka, koji je ohrabrujući. Ta na
tom malom skupu u slobodoljubivoj Kanadi, na desetke tisuća kilometara od
rodnog doma našao se DOM, dio, prema tome NAROD, koji suvereno živi u svom
pravu, u pravu, da kaže svoju rieč o budućnosti Hrvatske. I eto, taj hrvatski
skup, dio naroda UZIMA KRIVICU NA SEBE, PRIMA DIO koji mu
pripada, jer ruku na srdce, pa ako u pet grupa kamo je Tomica svrstao Hrvate,
nema mjesta, onda smo hipokriti, nesavjesni, nesvjesni, neiskreni, nepošteni, i
tako nekorisni, za budućnost. Onda, ako nismo ni u jednoj narodnoj skupini,
onda smo egoisti, živimo za sebe, ne pripadamo kolektivu.
Simbolična predaja stiega mladima za mene već je završena, jer su to dokazali mladi,
novi naraštaj u Londonu (Nova
Hrvatska, dvotjednik kojeg je uređivao i izdavao Jakša Kušan, mo) i u Torontu (Glas Domovine) i u Sydney-u
(Grupa intelektualaca Otpora) i u europskim logorima i na tisuću mjesta diljem
svieta, svi ovi kao odraz HRVATSKOG PREPORODA,kojeg JE ZAPOČEO
HRVATSKI NAROD U DOMOVINI.
Dosta sam puta napisao i želio bi, da mladost te rieči ne zaboravi, da hrvatska
emigracija dobrim dijelom vodi medjusobnu gverilu u zrakopraznom prostoru na
veliko veselje srbokomunizmu, uz samilost naših starih prijatelja i golemu tugu
Hrvata koji dolaze iz domovine uvjereni, da je u emigraciji nastupio HRVATSKI
PREPOROD kao i kod kuće.
Takodjer sam govorio o sudbini i ruske emigracije, koja je već izumrla, a još
nije stigla niti da svati, da Kozac, Knuti i Sibir ne mogu riješiti socijalni
problem niti srušiti komunističku revoluciju, koja je znala iskoristiti ne samo
politički čas, nego i nezadovoljstvo i desperaciju ruskog naroda.
Imamo 42 hrvatske publikacije u emigraciji, ili ih je bilo. Skoro bi rekao, da
svaka od ovih odgovara jednom idejnom krugu koji bi "bistrio hrvatsku
politiku" onako, kako to njihove publikacije prikazuju i sve to za
kavanskim stolom, u bogatom i raskošnom domu, ili skromnoj i biednoj baraci
emigracije, kao nesretni "DP" ili "profuge".
U čemu se izživljava hrvatska emigracija, ili dobar njen dio? Čitajte
publikacije i vidit će te! Dnevno umiremo, jer se Božiji i NARAVNI zakoni ispunjavaju.
Valja umirati, vratiti se majci zemlji, iz koje smo Božijom voljom i milošću
nikli. Umiremo, a s nama i borbeni stijeg borbenog ustaštva, kojega se želi iz
narodnog, oslobodilačkog , državotvornog pokreta pretvoriti u beznadnu i
aformnu smjesu političke špekulacije.
Da, pojavljuje se jedna nova generacija, dolično zastupana u "Glasu
Domovine", koja bi jurišala na Drinu, ali i na Markov trg, kako je to
učinila koreanska, turska i ostala mladež, u borbi za prava naroda. Neka ne
zaboravi hrvatska mladež riječi sedmorice studenata koji su u Seulu stajali na
čelu studenskih legija, koje su osvajale barikade vojske i policije, i koji su
rekli starom i zasluženom Sygmanu Rhee, ocu domovine, da bi dali život na
barikadama u obrani svog prava glasa, ali da bi sutra glasali za tog istog
Sygmna Rhee na poštenim i slobodnim izborima.
Tko je bio ustaša? Šta su bile ustaše? Čitati će te uskoro u "DRINI"
što o tome kaže stari ustaški borac, pukovnik Štir. Da, ustaša je bio Hrvat,
koji se ustao u obrani svetih hrvatskih prava za Državu. Pa kada to kažemo mi
stari borci, koji smo bili tamo, gdje su se zidali temelji, onda znamo šta
govorimo.
Ustaša je bio hrvatski sin u obrani Države. Ustaša je za mene osobno, svaki
Hrvat, koji hoće svoju Državu. Tako misli Beograd, pa kako je jedini Beograd,
koji nam niječe pravo na Državu, onda moramo uzeti na znanje da je tako.
Ustaša je i onda, ako se i ne smatra ustašom, ako i ne nosi ustaško ime. Kada
beograd svakog Hrvata zove Ustašom, i ako to obilježje bude davano svakome,
onda će i Ciliga biti Ustaša, a Hebrang je već mrtav i po Srbima pogubljen kao
Ustaša, jer je branio hrvatski Sriem. Pa će hrvatska mladost i prihvatiti to
časno ime, jer je postalo legendarno, jer je pisalo povijest, jer je stvaralo
državu, jer je dalo živote za ideal. I ne zato, jer je postalo ustaški pokret,
koji je nastao kao posljedica NARODNOG USTAŠTVA.
STARI I MALDI, muško i žensko, sve klase i svi staleži, sve
pokrajine u borbi za Hrvatsku Državu, to je narodno ustaštvo. To je hrvatska
demokracija, to je hrvatska budućnost.
Ali, na nama koji se moramo smatrati starim, ako nam se i ne svidja taj izraz,
stoji dužnost, da u prvom redu iz tragedije naučimo politički misliti da zaista
mislimo, i da budemo iskreni prema samima sebi i analiziramo sami sebe. Šta
možemo mi učiniti za Hrvatsku?
Prema mom mišljenju naša je sveta dužnost, predati stieg mladosti, predati joj
našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline, - a zadržati za sebe ODGOVORNOST
ZA PROŠLOST.
Ne, mi nismo bezdušni. Mi ne možemo slijediti primjer Staljina i Nikite.
Staljin je na smrti zvao svoje pomoćnike i rekao im neka slijede Nikitu i neka
se odreknu njega i svale svu krivnju na njega. Kao što je pijan tjerao Nikitu;
"Nikita durek pleši", ovog mu je puta rekao, da neka baci sve krivnje
iz prošlosti na Mrtve, da bi tako prevario Sviet i ostvario svjetsku
komunističku vlast. I skoro je uspio, ali je do brane uspio. Godinama su varali
svijet, govorili o koegsistenciji, da na kraju Nikita "durek" ojača
Rusiju i pretvori ju u atomsku snagu i sada Nikita u ime svjetske revolucije
proglašuje "durakom" čitavi zapad.
Šta su napravili naši stari? Proglasili su "svetogrdjem" svaku
kritiku ovjekovječili svoje političke pogreške i pretvorili ih u vječnu
hipoteku hrvatske mladosti, optužili generale i čarkare za grijehe hrvatske i
ustaške revolucije, a predali baštinu u ruke onima, koji su bilo iz
strahopoštovanja, bilo iz straha, bilo iz stege, moralne obveze, bilo radi
političkih, osobnih, materijalnih interesa, bilo radi iznemoglosti, pomanjkanja
snage, ništavnosti ili ambicija, - klimali glavom i govorili svojim šefovima,
da su oni HRVATSKA.
Ako i malo analiziramo situaciju, a ne bojimo se iznijeti mišljenje radi prijetnja,
ili kako kažu, VIŠUH INTERESA, vidjeti ćemo, da se isto dogodilo i
kod Ustaša i kod Mačekovaca, pa i kod Jelićavaca. Dok crnci u Africi vode
demokratske vlade i uspijevaju uvjeriti svijet, da su sposobni sami sobom
vladati, mi Hrvati proglašavamo svaki pokret slobodarstva IZDAJNIČTVOM
NARODNIH INTERESA.
Naši su se starci zabarikadirali u svoje legitimitete, kontinuitete,
nepogrešivost, pozvanost i isključivost, tako da je došlo do toga, da nas
ozbiljni ljudi sažalijevaju, a neprijatelji likuju, jer ne samo da starci
vladaju za života, nego i poslije smrti. Tako ako bude takva sudbina može
Hrvata i nestati, a nikakvi medjunarodni faktori nas neće ozbiljno uzimati a mi
ćemo, ako tko preživi, i za 20 godina imati imenovane nasljednike, ili kako naš
narod kaže: "Čorbine čorbe čorbu". I ne samo da se imenuju
Nasljednici, i pomoćnici nasljednikovih zamjenika (Ovdje se odnosi na vodstvo HOP-a poslije Poglavnikove
smrti. Pošto sam bio u HOP-u, izbliza mi je poznata situacija. Sve se je namjetalu
odozgora, tj. s "VRHA". Vladao je veliki monopol. Sve je bilo
Poglavnikovo, jer je tako "VRH" tio: Poglavnikova Hrvatska,
Poglavnikov Ustaški Pokret, Poglavnikov Deseti Travnja. Jednom riječju:
Poglavnik, Poglavnik, Poglavnik i ako nisu u HOP-u automatski si IZDAJNIK, a da
o tome mrtvi Poglavnik ništa nije znao. O tome general govori, mo. Otporaš), što nas dovodi do tragikomičnih scena,
kakve se ovih dana odigravaju.
Gdje ste hrvatski povjesničari, zašto ne kažete Hrvatima, da je tragično
završilo nasljedovanje i kod Starčevića, i kod Franka, i kod Radića, i kod
svih, apsolutno svih pokušaja u prošlosti!?
Mi smo slobodoljubni narod koji smo slijedili svoj vodje, medjutim nikada te
vodje nisu uspjeli naturiti nam svoje nasljednike, i još manje obiteljskog
tipa. Tu je prava odgovornost naših političkih šefova, ali i naša, pa makar
bili i sve to idealistički čisti motivi, koji nas nukaju, da se štuje volja
staraca, umirući staraca, koji beznadno ratuju protiv onog neminovnog: na
mladjima svijet ostaje. Da, kamo sreće da su naši prvoborci imali snage kazati
Poglavniku da je pobuna Maksa opravdana, bio bi Poglavnik prešao u povijest u
mnogo boljim okolnostima, ali bi naša baština bila predana NA VRIJEME I
DOSTOJNIM AKTOM U RUKE MLADJIMA.
A ovako će baština biti predana u ruke mladjima borbom, u kojoj će biti
gubitaka: za domovinu, za stare i za mlade.
Život je borba, i mladost će se boriti za Državu hrvatsku, i za Državu
Hrvatsku, i za svoju aformaciju. Nas stare će staviti na mjesto kamo spadamo,
kakvo mjesto budemo zaslužili, i nemojmo se varati, neće se uzimati samo
kriterij zasluga u prošlosti, nego i u sadašnjosti, u primopredaji stjega.
Tko je onda kriv? Rekao je Tomica Mesić, a rekli su i drugi. Ima krivnje na
svima pomalo, ali je glavna krivnja na činjenici, da mi moramo živiti i umirati
u izvanredno teškim okolnostima. Mogli bi reći, da je dosta krivice na našem
geopolitičkom položaju, jer smo smješteni na raskrižju, da smo bogata zemlja,
da su nas htjeli potalijančiti naši himbeni saveznici, da su nas htjeli
pomadjariti naši sjeverni susjedi, da nas je germanska dinamika pretvorila u
svoje južno "krajiško carstvo", (ovdje general za sigurno misli na povijesnu liniju
"Vojne Krajine" koja je bila stoljećima glavni bedem protiv nadiranja
osmajlinskog carstva, a da ni znao nije da su u prošlom ratu (1991-1995)
četnici svih dlaka i vrsta koristili tu liniju u takozvanu svoju RSK, mo), da smo bili antemurale cristianitatis, ali i
predzidje islama, da smo razdjeljeni medju jadransko-mediteransko-latinsko,
evoropsko-germansko, i balkansko-azijsko carstvo kulture i teritorijalnih
interesa. Zar nije katolik, aristokrata, zapadnjak Zrinski htio spašavati
Hrvatstvo pomoću Sultana? Zar nije Zmaj od Bosne vjerni štitonoša Islama i
Hrvatstva htio spasiti Hrvatsku na zapadu od sile turskih vezira i Sultana?
Zar nije nosioc civilizacije, Italija, počinila zvjerstva i nevjere više nego
ikada ikakvi osvajači u Hrvatske? Zar nam nisu Germani stvarali Državu u
Državi, počam od Vojne Krajine do "volksdeutschera"? I zar nisu Srbi
počinili zločine i kao turska raja, i kao talijanski saveznici i kao divizija
"Princ Eugen" i kao madjarske sluge u Bosni?
Ja sam tu temu obradio s vojno-političkog i sa geopolitičkog stanovišta, pa ću
jednom zgodom to popuniti zapažanjima i podatcima koja su izišla u djelima
Lukasa, Kriškovića, Mandića, Babića i drugih u emigraciji. (General je to jako dobro opisao i iznio, ponajviše
u DRINAMA, a nešto i u OBRANAMA, mo).
Poglavnik je mrtav. Ja sam ga 25
godina sliedio kao vojnik, ustaša i revolucionarac. Pa zato sam odgovoran za
sve što se je u to vrijeme dogodilo, pa bio ja s tim sporazuman ili ne u ovo
vrijeme. Što se ne može. Žalim slučaj da to moram napisati, što se ne može
jest, sada nakon toliko godina i kada je Poglavnik mrtav, odreći se
odgovornosti, ako to nismo ONDA učinili, i povukli
konzekvence. Neuvjerljivo zvuče riječi ministara, generala, državnih tajnika,
zapovjednika, itd. da oni nisu bili na vlasti i da nisu odobravali ovo i ono, a
poneki od njih kaže: oni, Ustaše, On, Poglavnik itd., itd., kao da su sada
došli sa mjeseca i saznali, da je kod nas počinjena nepravda, nedaća, zločin,
pa i "pokolja" nevinih Srba, pa i svog vlastitog naroda.
(Napomena:
Neki meni poznati a ima ih i nepoznatih koji su mi se javili s dobro namjernom
i željom da bi željeli znati da li je general uistinu tako pisao kako ja
iznosim. Odgovaram svima zainteresiranima da nastojim što god više mogu
iznositi Maksova Pisma onako kakove ih ja imam i kako ih je Maks pisao. Rekao
sam u početku da iznosim pisma onako kako su pisana i da niti jednu jedinu
riječ neću ispravljati, što ne znači da neke nečitljive riječi neću ispraviti,
jer se i meni može pogrješka desiti. Neki dan mi je jedan pisao, s vrlo
dobronamjernom opomenom da i ja pregledam što pišem prije nego
"kliknem" pošalji. Već to činim i hvala svima. Otporaš.)
Ne, nije kriv za sve Poglavnik! Ne, nije Poglavnik bio ni nepogrešiv!
Mi koji smo luk jeli, lukom mirisali ne možemo zanijekati ni svoje prošlosti,
ni svojih grijeha, a posebno ne možemo iz našeg eventualnog oportunizma
stvarati politički kapital, a da pri tome ne izgubimo i svoje dostojanstvo.
Postoje grijesi ustaške revolucije, kao što postoje griesi francuske i ruske
revolucije, američkog gradjanskog rata, stvaranje engleskog imperija, obrana
Papinske države, kristianizacija evropskih naroda, otkrivanje novih svjetova po
evropskim zemljama , kao što postoje grijesi zapadne demokracije u zadnjem
ratu, kao što postoje grijesi kolonijalizma, grijesi prije i poslije
Nurberga (sudjenje nacističkim
liderima 1946., mo), pa i grijesi
Izraela, koji je u slobodnoj Argentini otimlju ljude, (Radi se o Adolfu Eichmann-u 1960., (1906-1962)
njemačkom nacisti koji je bio zadužen i odgovoran za KONAČNO RIJEŠENJE, a kojega
je izraelska tajna služba Mossad potajno uhapsila/kidnapirala u sred glavnog
grada Argentine Buenos Aires 1960. god. Zbog ovog, nazovimo ga
"Udbaškog" čina, skoro je došlo do prekida diplomatskih odnosa
izmedju ove dvije države, Izraela i Argentine, mo. Otporaš) koji stoje pod zaštitom zakona jedne
suverene i slobodne zemlje koja se jako lijepo odnosila prema židovima.
Više će neprijatelja dobiti Izrael tim činom, nego koristi ako objesi
"ratnog zločinca", pa makar u istinu bio zločinac. Krivi su svi, posebno
"veliki". Neće biti stari Churchill osobito ponosan na svoje djelo
"pakta sa vragom", jer je eto vrag došao kasirati račune, a platiti
će ga i djeca i unuci ponosnog i gordog britanca. Nisu ni američki patrioti
tako jednodušni u ocijeni genijalnosti Rosvelta (Franklin Delano Roosvelt (1882-1945) američki predsjednik,
mo), kao ni Rusi u pogledu Staljina,
i svugdje ima Mesića, koji kažu, SVI
SMO KRIVI.I sve je više ljudi , koji
vjeruju Mesićima i u Americi i u Švedskoj.
Ne, mi iz našeg Bleiburga nećemo stvarati kao Srbi Kosovo jer smo doživili
poraz jedne politike i svjesni odgovornosti tražimo načina, da ne dodje do
novog Bleiburga. Ali to činiti sa dostojanstvom. I nije za sve kriv Poglavnik
kao što bi bilo glupo nijekati da je POGLAVNIK dužan, živ ili mrtav, odgovarati
pred POVJEŠĆU. Ali nije dostojno nas, njegovih učenika da mi taj sud izričemo,
jer smo jednom živjeli pod sjenom hrasta koji je bio Poglavnik. Jer je On
stvorio Državu, jer nas je naučio braniti ju zubima i noktima i u tome mislimo
slijediti Ga. Bio sam vjeran Njemu do Njegove smrti, i bit ću ustaškim načelima
vjeran do svoje smrti, a to je slijediti djelo Poglavnika, ali odgovoran za
čine narodu, ali ne mrtvu Poglavniku, a još manje njegovim mnogobrojnim
nasljednicima.
NISTE SVI KRIVI, kličem onim Hrvatima, koji su se sabrali u
Torontu, da dostojno proslave HRVATSKI DESETI TRAVANJA. Niste
krivi, posebno Vi mladi urednici "Glasa Domovine" (dva brata Hrvata, Rudi i Srećko Tomić, glavni i
odgovorni urednici, mo), koji od nas
morate naslijediti hrvatski borbeni stijeg i borbenu ustašku baštinu. ALI
BEZ USTAŠKE HIPOTEKE.
Mi smo generacija Desetog Travnja, popravljali i u krvi oprali sramotu
stvaranja jugoslavenske države, kao što su Supilo, Trumbić i drugovi svojom
žrtvom oprali trag ilirstva, a na Vama je da dovršite djelo i da žrtvom pred
narodom i svijetom operete naše zablude. (Do neke mjere to se je postiglo u Domovinskom ratu, a što se
nije postiglo u ratu NDH i u Domovinskom ratu, neka nadolazeći hrvatski
naraštaji dobro prouče ove dalekovidne riječi generala Drinjanina, tada će se
sve postići, mo. Otporaš) To
možete postići ako od nas naslijedite borbenost, poštenje, viteštvo, spremnost
na žrtvu, ili ispravite pogreške koje smo mi počinili, pa i grijehe, koje smo u
borbi na sebe preuzeli.
Vi niste krivi za Rimske ugovore, niti se te krivi za Marselj (Marseille, ubojstvo srpskog i jugoslavenskog kralja
Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo), niste krivi za naš navještaj rata Americi, niste krivi
za grijehe revolucije, jer ste bili djeca.
Bilo bi monstruozno optuživati čak i biološke nasljednike boraca za
Hrvatsku. (To je upravo što je
Ivica Račan, dok je bio živ, Stjepan Mesić, Ivo Josipović i njihovi takozvani
antifašisti rade sa hrvatsko državotvornom mladosti danas, mo). Po toj logici bi bili krivci i zločinci svi
Amerikanci, svi Englezi, svi Španjolci, svi Francuzi, svi Rusi, a to ne bi bila
istina. Da i Vi snosite hipoteku, jer su srbokomunisti potrošili milijune
dolara u takvu propagandu, koja je sve više u dekadenciji, jer je sviet počeo
razmišljati.
I kada mladi urednici "Glasa Domovine" donese kao svoju parolu SVI
SMO KRIVI, preko cielog lista, počinjaju krasni, herojski gest, pun
ljudstva, viteštva, onih osnovnih vrlina koje krase hrvatskog vojnika, ali
počinjaju i grijeh. Netreba prelaziti u ekstrem, netreba u ispitu savjesti ići
tako daleko i pasti u kompleks, jer to je ono što srbokomunizam hoće. Pokora je
lijepa, mea culpa je vrlina, ali nitko od nas ne može tražiti, da izvršimo
narodni harakiri. (Japanska riječ
što znači samoubojstvo, mo)
Niste svi krivi, jer niste bili nosioci naše hrvatske ustaške revolucije. Mnogi
ste bili tek promatrači, drugi ste bili jedan šaraf, jedna poluga, bili ste
SLUGE DOMOVINE, a mi smo tim šarafima i polugama upravljali, stezali i popuštali,
prema potrebi, prema našim nahodjenjima. Pa nije pravo, da nakon što ste toliko
pretrpjeli, nosite i krivicu za svoje zapovjednike.
Niste krivi, jer ste prema zakonima vlasti bili dužni izvršavati naloge, a da
ih niste izvršavali, bili bi kažnjeni. Ja nisam nikada u životu zaboravio, da
sam ubio iz revolvera dva vojnika, koji su bježali natrag u borbama u Kozari.
Nisam zaboravio ni Domobrana, kojeg sam ubio kada su partizani osvojili Banja
Luku, pa prijetila opasnost da nas izbace iz Stare i Bosanske Gradiške. Nisam
zaboravio ni Nijemce, Kozake, Ustaše, koji su bili ubijeni ili po sudu
streljani radi kukavičluka, radi bjegstva, izdaje interesa. Nisam zaboravio ni
drugih, gradjanskih žrtava, koje smo doprinijeli u vjeri, da je njihova žrtva
potrebna za spas Domovine.
Takve su čini činili svi vojnički zapovjednici svih vremena. I ako su zaista
bili zapovjednici, nisu se nijekali odgovornost za takve čine, ali je apsurdno
da snose odgovornost naši vojnici, zastavnici, podredjeni, koji da nisu bili
izvršili zapovijed, bili bi prema ratnim zakonima streljani - I svaki od
prisutni na proslavi u Torontu mogao je biti jedan gradjanin, vojnik, koji je
morao izvršiti zapovijed, jer bi inače bio strijeljan.
I neka se baci kamen na onoga tko je bez grijeha. I jednom za uvijek: mi smo
voljni boriti se za slobodu svoga naroda, za stvaranje svoje države, pa i
odgovarati svome narodu za djela koja smo počinili, voljni smo sagnuti šiju i
mjesto predbacivanja , prkosa, ohola, nego čista čela uzeti učešća u novoj
vojni KOJA ĆE SE VODITI; AKO SLOBODNI SVIET HOĆE PREŽIVITI.
Pa kad jednom i zapad osjeti žalac komunizma, kojega je u našoj domovini
provodio srbokomunizam, drukčije će rezonirati i o našim grijesima, a to su već
učinili mnogi zapadnjaci (samo
nisu hrvatski antifašisti i ne oantifašisti, na svu žalost, mo).
Nismo mi izmislili logore, nego Englezi, a k nama ih je dovela Jugoslavija, a
da ironija bude veća, prvi stanovnici jednog konc-logora u Hrvatskoj bili su
hrvatski nacionalisti, koje su hrvatske demokrati stavili u logor Kruščici.
Kada je stvorena N.D.H. onda su hrvatski nacionalisti uzeli pušku u ruku, i
svoje tamničare stavili u isti taj logor. Svako vrijeme donosi i svoje običaje.
Danas logore posjeduju sve nacije svijeta, iako se zovu na razne načine, pa ako
Hrvatska hoće biti slobodna morati će imati i svoje logore kao i Englezi,
Amerika i Francuska svoje.
Niste krivi, niste svi krivi, niste za sve krivi, pogotovu niste svi za sve
krivi. Odbacite taj krik, jer bi on bio izraz očaja, prkosa, beznadnog umiranja
u domovini i stranom svietu. NISTE SVI KRIVI. GLAVU GORE,i gledajte
u budućnost.
Treba pisati povijest, reći istinu, treba napisati na papir naše doživljaje, pa
makar kako neznatni bili, jer se mora stvoriti jasna slika onoga što se je
dogodilo. Mi ne smijemo bježati od istine, pa makar kako bila bolna. A to znači
reći, tko je kriv, tko nosi krivicu za našu narodnu tragediju.
Postoji nekoliko činjenica, koje se ne smiju mimoići, jer inače će se pisanje
povijesti pretvoriti u deformaciju čina, koji moraju ostati za Povijest, i o
kojima će se nepristrano govoriti, kao što se govori danas o borbama medju
starim hrvatskim strankama, narodnjacima, latinašima, pristašama, ovog ili onog
velemože, koji su svi, apsolutno svi, osim svog imena bili nosioci nekih ideja.
Tako su naši Matija Gubec, ali i aristokrati hrvatske zemlje, koji su prema
ONDAŠNJIM prilikama, bili politički narodni činbenik. Naš je Sokolović, naš je
i Filipović, naši su kanonici, ali i patareni, naš je i Poglavnik, a ne može se
zanijekati ni Tita, koji je unatoč svih zločina i puzavosti pred velikosrpskim
beogradskim elementima, koji su mu dali vlast, ipak jedan zagorski buntovnik,
koji je doveo Hrvatskoj Dalmaciju i Istru, ali i postavio granicu na Drini, pa
makar i s jedne i s druge strane te granice vladali velikosrbi i srbokomunisti.
U neopisivom vrtlogu dogadjaja, na razkržju svjetova, Poglavnik je stvorio
Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa makar smo ju mi svi gradili, makar smo svi
stradali, ona je i NJEGOVO DJELO, i to nitko izbrisati ne može.
On je bio koji je pokazao put, koji je poveo revolucionarnu borbu, koji je
nastojao i spasiti tu Državu. On je veliki čovjek, i nepošteno je htjeti Ga
proglasiti narodnim i državnim neprijateljem, izdajnikom hrvatskih interesa,
prodanom dušom.
Osobno sam bio onaj, koji je nakon 25 godina vjernosti borbe, patnja, dvije
emigracije i šume postao "izdajnik" iako nitko nikada nije ozbiljno
vjerovao, da sam izdao bilo šta ili bilo koga. Ne, došao je bio čas, kada sam
vjerovao, da moja savjest ne može nositi odgovornost za ono što se zove
"nesretnom epohom" savezno sa "Izborom".
(Ovdje se radi o nekoj PORUKI koju da je, navodno, Poglavnik na smrtnoj
postelji ostavio, a koju da je pisao fra. Branko Marić, jer da Poglavnik u
nekoliko zadnjih dana svoga života nije bio u stanju ni čitati pridošlu poštu,
a kamoli na istu odgovarati, i u kojoj da je Poglavnik opunomoćio Dra. Stjepana
Hefera kao Poglavnikova nasljednika. Poradi ove Poruke mnogo je svađa i
tučnjava bilo, pa čak i unutar organizacije Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta,
HOP, što je uistinu i uzrokovalo da se od jednog HOP-a naprave dva, HOP jedan
kojemu je bio predsjednik dr. Stjepan Hefer, i HOP dva, reorganizacija, kojemu
je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić, mo. Otporaš)
Od tada nisam odgovoran (od
razlaza početkom 1956. godine pa sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959.
god., mo) za čine koje su drugi
počinili, a koji će biti jednom, prije ili poslije vjetreni, pa mi to htjeli
ili ne.
Treba pisati povijest, ali na dostojan način, nepristrano, savjesno ili to nije
povijest, nego bespomoćno iživljavanje, spašavanje, i pravljenje političkog
kapitala.
I sam ću reći što imam, ali mislim DA SE SVE NITI MOŽE, NITI SMIJE
REĆI, jer to nitko nije učinio. Nijedan narod nije otvorio svojih
tajnih dosjea,, pa to ne smiemo učiniti niti mi Hrvati. Svi smo mi
konspirirali, svi smo mi htjeli spasiti Državu, a svi smo ju rušili nekim
činima. Ljudska je to stvar, koja se ponavlja kod svih naroda.
Mi ne možemo povijest pisati kao ruski komunisti. Njihova je poviest napisana u
sistemu kartoteke. Danas si heroj, borac, stvaraoc, velikan, vitez, primjer.
Sutra se izdere kartoteka, pa u povijest ulaze oni, koji su izveli čistku, a na
sporedna mjesta ulaze preživjeli od čistke. Pa sutra nova čistka, nova kartoteka,
nova povijest, prema tome, tko je gore, tko je dolje, tko je izveo, ili
preživio čistku.
Mi smo narod, koji imamo trajnih vrednota, i jedna od tih je i STVARAOC
DRŽAVE HRVATSKE - POGLAVNIK.
I ako sam ja bio jedan od onih, koji su proglašeni "izdajicama" jer
sam ustao u obranu NAČELA, u odnosu PRAVDE, u
odnosu INTERESA NARODA, ne mogu zato predlagati svoju
neodgovornost za sve ono, što se u 25 godina dogodilo, a još manje sada
proglašavati svoju nepogrešivost, a blatiti one koji su ostali na drugoj strani.
I kritiku treba vršiti, da se popravi stanje, a izvuče korist za domovinsku
stvar.
Gdje je apsolutna istina? Uzmimo primjer Cilige. On je vječni buntovnik. Bunio
se protiv fašizma i to ga odvelo u Moskvu, u komuniste. Bunio se protiv
talijana i to ga odvelo u jugoslavene, kojega još uvijek ponekada brani ili
zagovara, iako na poseban način. Bunio se protiv nasilja u Rusiji i stigao u
Sibir. Bunio se protiv vlasti u Hrvatskoj i stigao u logor, a sada se buni
protiv velikosrbstva i srbokomunizma. Tko može sumnjati da se je dao voditi
ludim srdcem, koje i ako nije bilo ustaško, ipak je ludo hrvatsko srdce, kao i
onog Zmaja od Bosne i Hadži Loje, kao i gosp. Zrinskih i Frankopana, kao i
Matije Gupca, pa kao i Tita, koji se buni protiv svojih gazda u Moskvi.
Srbi vele: buni se kao "Crk u hapsu", a mi bi mogli kazati, da se
"buni ko Ante Ciliga". I u svom materijalizmu bio je buntovni
idealista. Ali, velimo u dobronamjernoj kritici, ipak nije ni buntovao pravo na
strani Cilige jedino ispravno, jer eto ja sam se bunio protiv onih, koje je i
Ciliga odgojio kao bivši komunist, bunio sam se protiv i onih Srba koje je
Ciliga u Mostaru konsultirao o "zlodjelima fratara", bunio sam se,
jer sam i ja i mnogi ondašnji postao Ustaša pod srpskim batinama, i progonima,
koji nisu u Mostaru bili slučajni. Pa bunio sam se i protiv Talijana, ne jednom
ih napao, i to je poznato, da sam morao napustiti zonu, a moje ime bilo
izvješeno na svakom telegrafskom stupu u Hercegovini i Dalmaciji, da se ne smiju
odazivati mojim pozivima, niti ići u vojsku, jer će biti proganjani roditelji
tih vojnika. Bunio sam se i protiv mojih prijatelja Njemaca i bez
predomišljanja napao bi bilo koga, ako je to bilo u interesu Hrvatske. I bilo
je takvih, kao ja, koji su se i protiv mene bunili, pa i glavom platili tu
bunu.
Nije Ciliga zastupao ABSOLUTNU ISTINU, i nemože graditi ni
ABSOLUTNI KALUP, prema kojemu se treba pisati povjest. Ili, recimo, način kako
Varoš (Miroslav Varoš, prof.,
Udbin agent, mo) piše o odgovornosti
za Bleiburg, za držanje Hrvatske vojske, pišući o tome, šta kažu partizanski
generali o tim stvarima. Varoš nije vojnik, posebno nije bio zapovjednik, ne pozna
stvari o kojima piše, ali se penje na bačvu, pa veli: eto Maks se borio, Sudar
konja jašio, vojska pjevala kao da ide u svatove, kako to kaže dobri čiča Fra
Oton (Knežević, koji je napisao
svoje uspomene na povlačenju u svibnju 1945. godine: "POKOLJ
HRVATSKE VOJSKE"mo), a
Poglavnik odmaglio, zapovjednici i vlade napustile vojsku, došli partizani i
poklali je. Generaliziranje je neodgovorno, nanosi veliku ne procjenjljivo
veliku štetu našoj stvari.
I Ciliga i Varoš liepo su opisali moju ulogu, nukajući me, da neka govorim. Ja
sam i voljan, ali ne tako, da ispadne, biva, sada si u nemilosti kog HOP-a pa
udri nije ti ga majka rodila, udri po Poglavniku. To nije pisanje povijesti.
Nemam se zašto zahvaljivati Varošu, što me prikazuje u pozi junaka,
zapovjednika, ako ja trebam biti hipoteka mojim zapovjednicima, ODNOSNO
VOJSKI KAO CJELINI. Ne bi to bilo pošteno od mene. Ja ću svima njima
pomoći u pisanju povijesti, dati podatke, koje mislim da se može dati, ali ne
mogu dati podatke koji bi mene mogli predstaviti u ulozi žrtve protiv moje
domovine. Ja ću sa svima njima suradjivati na zajedničkoj stvari, ali nikada
tako, da nakon toliko pogrešaka, koje sam u životu počinio, i druge zato, da
operem sebe za eventualno političku ulogu ili za povijest. I ne bi bio iskren
kada ne bi priznao, da sam voljan dati život kako bi pred poviješću dobio
mjesto, koje mi pripada. To radi mene, radi moga oca, majke, radi moje djece, i
radi bezbroj drugova koje sam vodio i odveo u smrt, i baš ta vjera me obligira,
"Noblesse oblige".
(Moram, više kao čovjek nego kao Hrvat, a tek onda kao Hrvat, reći za generala
Drinjanina: koliko god je on imao snage boriti se za Hrvatsku i u toj borbi
počiniti nedozvoljene stvari, još više je on imao snage reći istinu. Zato je on
u svojem famoznom i povijesnom govoru Hrvatima grada Toronto, prigodom proslave
Desetoga Travnja 1968 god., na vrpci rekao RECI ISTINU I RAZBIŠE TI
GLAVU. Ako netko želi vidjeti dio tog članka, neka kline : RECI
ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Taj članak sam stavio na portal javno prigodon
četrdesete obljetnice pogibija generala Drinjanina, mo. Otporaš).
I šta da kažem o subjektivnim kritikama Dide? (Eugen Dido Kvaternik, mo). Sve to počima sa "moj otac i ja". Ne, Dido.
Ti nisi bio poen, nisi bio raja, nisi bio ni žrtva, nisi bio ni beznačajan. I
nisi otišao, nego smo te otjerali sa vlasti, jer smo se bojali dinastije
Kvaternika. Ti govoriš danas drukčije nego ikada. Bio sam Tvoj prijatelj i
Tvoga oca. Poznam sve i ne jednom smo Moškov i ja Tebe mirili sa Tvojim ocem.
On je Tebe optuživao da tjeraš ljude u šumu, a Ti Njega da naoružava partizane.
A mnogo nas je bilo, koji smo pak vjerovali, da obojica tjeratu SVOJU POLITIKU
i objektivno sudeći, najviše ih je bilo koji su tako mislili. I nije istina, da
je Poglavnik razjurio KONCETRACIJU USTAŠKIH SNAGA, nego nije Tebe , nego Juru
postavio za zapovjednika, skupa smo plan pravili, i ja sam trebao biti šef organizatorskog
odjela te USTAŠKE KONCETRACIJE. Otišao si onda, kada smo te otjerali, jer si
poslije počeo praviti SVOJU STRANKU, SVOJU VOJSKU, SVOJE USTAŠE, SVOJU
POLICIJU, SVOJU DRŽAVU.
Poglavnik je mene pitao pred Tobom, koliko vremena trebam, da TVOJU SNAGU
RAZJURIM. Rekao sam pola sata i da zato već imam snage u Zagrebu. (Kada je ovo general Drinjanin pisao 1960. godine,
Eugen Dido Kvaternik je bio živ. Koliko se sjećam da nikada nisam nigdje
pročitao, ili barem ja za to nisam znao, da je Dido Kvaternik ove generalove
navode pobio ili na nje odgovorio, mo).
Tada si bio otpušten, pa iako si mogao ići na teren, u jednu pukovniju, otišao
si plandovati na Tatre, i onda optuživao svoju domovinu. I sam sam slijedio
Tvoju sudbinu, (to je bilo kada su
Nijemci i Talijani vršili pritisak na Poglavnika da izruči Maksa Luburića
Njemcima zbog neblagog postupanja prema jednima i drugima. Sve je to lijepo
general opisao u DRINAMA, samo ih treba pronaći i pročitati. Sve je u njima
rečeno, sve što se je moglo javno reći, mo), kao i neki drugi. Ali ja sam otišao u jednu jedinicu
Moškova, kao čarkar, a bio i ranjen pri krčenju puta u Varaždin, a u
"OBRANI sam ostavio LJUDE, ŠKOLU, i svi su vodili "OBRANU", dok
se sve nije stišalo i vidilo se, da opet mogu Hrvatskoj koristiti. Isto se
odnosi i na sve druge, koji su u dobroj ili pogrešnoj vjeri pisali o POVIESTI
NAŠEGA RATA. Još ne znamo gdje je istina, jer ista nije bezuvjetno uvijek na
strani POBJEDNIKA i POLITIČKOG OPORTUNIZMA. I dok se ne znadne gdje je
apsolutna istina, ne možemo i ne smijemo postavljati ni pitanje apsolutne
odgovornosti za pokolj hrvatske vojske i za Bleiburg.
Moj sastanak sa Stepincem, nakon svega toga nije nikakva tajna. Na procesu se o
tome govorilo, (S U Đ E N J E
Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovom
Pomagačima, Zagreb 1946., mo), i
Stepinac je zaista rekao da se sa mnom sastao i rekao, da se ni toga ne treba
stiditi. (Tko želi pobliže znati o
tom sastanku StepinaC/Luburić, neka klikne na: Misija u Hrvatskoj
"PRO DOMO SUA", mo. Otporaš) O tome je govorio i nadbiskup Šarić u Madridu pred
čitavom kolonijom pred par godina. (Nadbiskup
Vrhobosanski Ivan Šarić je umro u Madridu u srpnju 1960., mo). Nije tajna. Dobro, reći ću Vam, da je
Stepinac bio uvjeren, da se ne smije braniti Zagreb, jer smo znali, da su Srbi
koncentrirali ČETNIČKE JEDINICE ZA OSVAJANJE ZAGREBA. A mi koji znamo šta su
četnici i partizani, znamo, da bi oni bili Zagreb pretvorili u Hirošimu, a to
nam narod nikada ne bi oprostio, jer time Države ne bi spasili. U Zagrebu je
bilo sve što se bilo spasilo iz Hrvatske, a nije pobjeglo na zapad. I k tome bi
još amerikanski i engleski i ruski avioni bombardirali i zadnje ostatke
"fašističke Hrvatske".
Da, nije tajna niti da smo Boban i ja, kao i veći broj terenskih zapovjednika
bili da se pruži odpor. - Nije tajna niti da sam ja bio imenovan po Glavnom
Stanu Poglavnika zapovjednikom toga OTPORA dok sam još bio u
Sarajevu. Zna se da sam na sjednicama Glavnog Stana Poglavnika branio mišljenje
da treba pružiti otpor nakon pada Njemačke. Ali to ne znači da su moji drugovi,
generali, zapovjednici, članovi Glavnog Stana bili kukavice koji su napustili
vojsku, jer bi to bila povijesna neistina. Oni su izvršili zapovjedi, a te su
bile, da se imaju probiti do linije saveznika i predati se. Ja sam skočio i
rekao, da me nitko ne može prisiliti da se predam, nego sam rekao da moramo
udariti po Englezima i Amerikancima i probiti se u pozadinu, pa se razbježati
po šumama i zatvorima svih evropskih gradova i sela, dok prodje orgija klanja.
Ali šta mi vrijedi to, kao ni to, da sam se borio u zalaznici, vratio se u
šumu, borio se itd, itd. kada je politika ZAPADA ISKOPALA GROB
HRVATSKOJ VOJSCI.
Kakva je bila sudbina Poljske, Madžarske, Litvanije i ostalih zemalja, koje
nisu imale Poglavnika? Kakva im je sudbina danas? Poljaci su pali kao i mi
unatoč svega, kao i Madžarska, makar je Horti poslao drugu Armiju Rusima u
susret kao i saveznicima.
Ivo Bogdan je ustaškim zapovjednicima u samoj zgradi Ust. Promidžbe pred nosom
Nijemaca prikazivao filmove o Engleskom i američkom iskrcavanju i sam sam
sudjelovao na tim prikazivanjima. Znali smo da su ju jaki, znali smo da smo
izgubili rat, ali nismo znali da će predati Hrvatsku Vojsku Titi. Znali smo, da
je sudbina Hrvatske zapečaćena, i NISMO HTJELI SPROVESTI ORGANIZIRANI
ODPOR, JER BI NAS BILO NESTALO. Ja sam bio zapovjednik toga Otpora i
ja sam desorganizirao a ne organizirao. Spašavao sam glavu i glave, kažnjavao
zločince. ALI NIJE NAM BIO CILJ PRUŽATI ODPOR. To neka uzmu na
znanje oni koji pišu povjest i neka ne optužuju Poglavnika za te čine, naime
radi toga, jer NISMO DALI ODPOR, JER SE NIJE BRANIO ZAGREB, JER SE NIJE
VODILA BORBA. i sa tim planom , kojeg sam osobno iznio Stepincu, bio
je Stepinac sasma sporazuman.
A Tomica Mesić bio je jedan od onih, koje sam našao medju zalaznicom i kojima
sam rekao: branite se od partizana, ne organizirajte Otpora, ali ne prenaglite
se i ne predajte se ni saveznicima, ako vidite da ćete biti predani i prodani.
I mnogi su pošli u šumu, jer sam im ja to rekao da neka ne idu cestom, jer smo
već izvan zakona. I mnogo ih je koji žive baš zato. Ali ipak, GLAVNI
STAN POGLAVNIKA je časno izvršio svoju zadaću, kao i Poglavnik, kao i
ministri, kao i hrvatski generali.
Ne, ne želim da mene operu, a da Hrvatsku blate. Zato treba i prestati pisati
na neodgovoran način o zadnjim danima HRVATSKE DRŽAVE, a posebno ne smiju to
činiti oni, koji nisu u tom povlačenju imali uvida. Nisu generali ostavili
vojsku, nisu Poglavnik i ministri učinili ništa čega se moramo stidjeti. Pa ne
pravimo i drugu crnu legendu, jer bi ista samo srbokomunizmu koristila.
Stepinac nije bio vojnik, ni državnik, ni političar. On je bio hrvatski
patriota, i duhovni pastir hrvatskog naroda. Nije ni zvao na otpor, nije ni nagovarao
na kukavičluk, nego je u svoje vrijeme pozvao Hrvate, da se bore za svoju
Državu, to je i pred sudom posvjedočio, pa je posebno štetno ako Ga se želi,
mrtva suprostaviti mrtvom Poglavniku.
Svaki na svom mjestu dao je sve za Hrvatsku. Stepinčeve su doslovne riječi bile
"ne moje braniti Zagreb". Pa ne može biti vrlina Stepinca, kapital za
mene, a grijeh za Poglavnika jer smo svi sviestni posljedica, bili u tom
pitanju istog mišljenja. Oni koji govore, da je trebalo braniti kamen po kamen
u Zagrebu, govore to, jer su im memoari partizanskih generala to sugerirali. I
kada bi mene partizani jednom dobili u ruke, vjerujem da bi mi sve prije
oprostili osim te činjenice, DA NISAM HTIO BRANITI ZAGREB i IZVRGNUTI
NAŠ DUHOVNI CENTAR PUNOJ PROPASTI, KOJA PAK S VOJNIČKOG STANOVIŠTA NEBI,
APSOLUTNO NIŠTA ZNAČILA.
Feldmaršal von Lehr je gledao pred sebe, oborio glavu, i molio me, da povučem
pitanje: da li meni, gospodine feldmaršale, možete dati vašu časnu riječ da nas
nećete izdati? Eto, tu je jedan od ključeva, pitanje povlačenja naše vojske. U
stanu Mile Budaka sastali smo se od Hrvata Dr. Ivica Frković, Mile Budak i ja
sa feldmaršalom von Lehronm, zapovjednikom jugoistočnog njemačkog fronta. Živ
je Ivica Frković i ovo bi ga molio, da javnim putem potvrdi taj sastanak. Ja
sam naime bio postavljen za zapovjednika povlačenja, kao i Južne Hrvatske
Vojske sastavljene od II, III, i IV. Zbora, i u tom svojstvu me je poslao GLAVNI
STAN POGLAVNIKA, kojemu sam pripadao kao ZAPOVJEDNIK OBRANE I OTPORA, te
smo na ručku u Budakovoj kući razgovarali o svemu. Rekao mi je, da je mnogo čuo
o meni, i da zna, da ću se boriti, pa je želio upoznati me, jer je bio podredio
dvije njemačke divizije pod moje zapovjedništvo u Sarajevu. Ja sam tom starom,
oholom germanskom vojskovodji rekao u oči, da se bojim, da će nas Nijemci
iznevjeriti (kao što su i Talijani
iznevjerili Nijemce i sve svoje saveznike 8 rujna 1943. Dakle, Hrvati uvijek
ostaju Hrvati: Iskreni, vjerni, pošteni, odvažni, drže se zadane riječi
VJERNOST ZA VJERNOST, mo. Otporaš),
kao i Talijani i da će ratnu spremu i streljivo predati partizanima. On je
oborio pogled, kada sam ga otvoreno upitao, da li možemo računati na vjernost
za vjernost, koja je uvijek bila odlika Germana i Hrvata.
Bili smo dva svijeta, dva nazora, u svemu ili u skoro svemu. Nije mogao lagati,
ali je oborio glavu kada sam mu rekao da je dosta mojih USTAŠA poginulo u
obrani njegovih vojnika, ranjenika i gradjana, kada ih je partizanska, pa i
naša fukara, (ne znam na koga je
general mislio kada je rekao "...pa i naša fukara...". Povjesničari
će ovo pronaći, mo) htjela
linčovati, da se tako spasi od partizana. On mi se i zahvalio. Mi nismo mogli
biti lješinari, jer na kraju krajeva, Nijemci su dali dosta života u obrani
Hrvatske i danas ih smatram, kao vojnike, idealnim saveznicima.
I zaista se obistinila moja crna slutnja. Ne samo da smo imali Ruse,
Amerikance, Engleze, da ne govorimo o Srbima svih boja, nego i Nijemce, koji su
se predali partizanima, gdje ih je zapovijed stigla, pa se i sam Lehr predao
partizanskoj rulji.
Mi smo bili gverila jednog izgubljenog rata, a ne nadolazeće vojske, pa nismo
IMALI PRAVA TRAŽITI OD HRVATA DA S NAMA PADNE ČITAV NAROD, KAO ŠTO JE HITLER
HTIO DA PADNE BERLIN I NJEMAČKA NA GARIŠTU S NJIME. I tako, izvršio sam dužnost
kako sam najbolje znao i umio. Ali sam ispratio braću, borio se u zalaznici,
vratio se da dezorganiziram otpor, da nas ne nestane. A to da su partizanski
generali htjeli, da im se odupremo u Zagrebu, pa i Sarajevu, to vjerujem.
Zato je pogibljeno, neozbiljno i nepošteno prčkati po stvarima koje se ne poznaje,
teško teretiti svoju Domovinu, hrvatsko vojničko zapovjedništvo i Hrvatsku
Vojsku. Neka Varoš ne zamjeri, a ni "Danica", ali se osjećam pozvanim
reći svoju u ovim stvarima.
Onoga časa kada je hrvatski pukovnik Babić, koji je u avionu prebjegao u Bari i
stavio se SVOJIM PRIJATELJIMA ENGLEZIMA NA RASPOLAGANJE, te bio interniran, jer
nije htio služiti ni Jugoslaviji u Kairskom srpskom otporu (ovdje se misli na jugoslavensku kraljevsku vladu u
kojoj su bili i surađivali istaknuti članovi HSS-e na čelu dra. Juraja
Krnjevića, mo) ni srbokomunizmu
sa Titom, (ovdje se misli na
partizanski pokret, a pukovnik Ivan Babić je prebjegao krajem 1943., dakle u
doba dok su saveznici pomagali srpsku kraljevsku vladu a ne partizanski Titin
pokret, kojeg su saveznici počeli obilato pomagati tek poslije sastanka
Tito-Churchill u Naplu u kolovozu 1944. Kako hrvatski pukovnik Babić nije htio
poslušati saveznike te prići k jednima ili drugima, saveznici su ga
internirali, mo), jasno je
bilo, da je sudbina Hrvatske bila zapečaćena.
Pa, čemu toliko govoriti o akciji Vokića i Lorkovića, koji niti su imali veza
Englezima, niti su išta mogli učiniti. Sve je svršilo u rukama OZNE, kao i u
slučaju Bože Kavrana. Neka i ovaj podatak posluži hrvatskim povjesničarima,
kako bi pisanje povijesti bilo zaista TRAŽENJE ISTINE, a ne političko, odnosno
stranačarsko osvećivanje ili uhljebljivanje ili švercovanje sama sebe, bez
obzira na Hrvatsku, kamo je bilo degeneriralo i Lorkovićevo i Vokićevo pravljenje
"puča".
Tražimo istinu, pišimo povijest, ali ne gubimo dostojanstvo. Povijest će
svakoga postaviti na svoje mjesto, ne prenaglimo se.
Pogrešno se interpretira pitanje pojma ustaškog herojstva. Dosta ih je koji su
se očešali o ustaško klanje, nastojeći svrstati ustaše prema tome, da li su
klali ili ne. Samo su zločinci mogli izmisliti takvo kvalificiranje, a samo
glupci ga prihvatili kao svoje.
Nisu ustaše heroji zato jer su "klali", nego zato, jer su bili klani,
jer poimanje junaštva i žrtve u tome, da smo ginući ubijali za Hrvatsku, nego
jer su sve Ustaše bili spremne ginuti za Hrvatsku. Nije vrednota u tome, da su
ubili, na jedan ili drugi način, toliko neprijatelja Države, nego da su uvijek
bili spremni takav čin platiti glavom, da su se dali ubijati za Hrvatsku. Svaki
je Ustaša bio voljan dati život za Hrvatsku. Tu je ustaška vrijednost, i to je
ono, što povjesničari moraju imati u vidu. Nitko ne može pozvati sutra narod u
borbu, a nijekati vrijednost onima, koji su dali život za dom pod znakom
"U".
Ne, ja sam bio dosta jasan, ne mislimo da i opet treba staviti "U" na
kapu. O tome sam dao izjavu uredniku "Nove Hrvatske" a o tome smo
govorili i u ZAKLJUČCIMA OTPORA. Radi se samo o tome, da je potrebno dati
počast ustaškoj generaciji, ostaviti na miru Poglavnika, poštivati mrtve, koji
su pridonijeli žrtvu, a medju njima je i Poglavnik, a pisati povijest i
postavljati pitanje odgovornosti radi poraza, radi Bleiburga, itd. na dostojan
način da se hrvatske i ustaške žrtve nauče u novoj eri borbe za Hrvatsku
Državu. Mi mislimo tražiti istinu, pa i postavljati pitanje odgovornosti samo u
koliko to koristi domovinskoj stvari. I prije i poslije svega, da se ne uništi
naša ustaška baština, nego da se preda u ruke mladjima, onima koji ne "strše".
A mi stari, pomozimo mlade, nove snage, jer će ove provesti preporod, pa i
osloboditi Hrvatsku i bez nas, pa i protiv nas.
Gledajući stvar iz ove, i ovakve perspektive, mi bodrimo sve hrvatske
intelektualce, nudimo pomoć svim hrvatskim povjesničarima, kako sam i sam
ponudio nekim, ali i molimo tu hrvatsku braću, da budu privedeni prema
Poglavniku, pravedni prema palim ustašama, kako bi nove generacije našle
mjesto, koje im spada i bez razaranja svega staroga.
Jer, opetujem NISTE SVI KRIVI, jer to nije istina, i jer
Vas HRVATSKA TREBA.
Vjekoslav Luburić Drinjanin.
31-01-2015 01:18#335
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
"OBRANA"
- GLASILO HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
(Za povijest donosim ovdje jedan mali
rezime o novini "OBRANA". Prvi broj je izišao
točno na Novu Godinu 1963. Do ožujka 1969. godine izišao je broj 107/108.
Travanjski broj se je spremao i skoro bio gotov. Kao i prijašnjih godina,
čekalo se na izviješća sa proslava dana hrvatske državnosti Desetog Travnja sa
svih kontinenata, ali usljed kobne sudbine i pogibije generala Drinjanina 20
travnja 1969. godine, tiskara DRINAPRESS je španjolskim vlastima bila zatvorena
i zapečećena sve dok se ne ispitaju i najmanji detalje oko tog zločinačkog
ubojstva. Po svim prikupljenim podatcima iz tog vremena, Stjepan, Štef Crnički
je bio tu na licu mjesta koji je sa španjolskim mjerodavnim vlastima radio na
tome da službeno preuzme tiskaru DRINAPRESS u posjedstvo organizacije Hrvatski
Narodni Odpor, HNO. Tko je imao priliku pratiti "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA
LUBURIĆA", mogao je tu vidjeti kroz koje se je sve poteškoće prolazilo, dok
konačno 5 kolovoza 1969. godine španjolske vlasti nisu službeno predale tiskaru
DRINAPRESS u vlasništvo organizacije HNO. Tako, moglo bi se reći, da je za tih
6 godina izišlo preko 60 brojeva "OBRANE".
Slijedeća "OBRANA" je izišla u kolovozu 1969. godine i za godinu
dvije izlazila je redovio kao dvobroj. Zatim, kao i mnoge druge stvari, usljed
pomanjkanja novčanih sredstava a ne nikako volje i želje, novina nije izlazila
redovito. Ja imam "OBRANU" br. 195/197 Svibanj-Srpanj 1975., sa
slikom na prvoj strani Ilija Vučić, (Blatnica 18 travnja 1930, Stuttgart 6
lipnja 1975. Nisam siguran da je ovaj broj 195-197 zadnji broj novine "OBRANA",
ali je to zadnji broj kojeg ja imam. Mislim da je bilo još nekoliko brojeva
poslije ovog broja. Toliko što ja znam. Sada ću kao povijesni dio hrvatske
žalosti iznijeti ovdje poruku priopćenja GLAVNOG STANA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta. Otporaš.)
"Draga hrvatska braćo!
General je mrtav. Ubijen je 20 travnja, a pokopan 22. travnja. U posebnom ćete izvještaju
biti obaviješteni o svemu. Ovaj prvi dodir uz svježi grob Generala pišemo i
nastojimo da iz ovih redaka saslušate glas hrvatskog viteza Vjekoslava Luburića
- Generala Drinjanina.
"Stvorio sam ekipu Hrvatskog Narodnog Otpora" - znao nam je govoriti.
"Povezao sam Vas bratski u bratsku ekipu. Uspio sam, da ste svi Vi
uvjereni da Otporaš nije General Drinjanin, nego svi Vi po svih pet
kontinenata. Ako ja padnem, znadem da ćete uskočiti svi na moje mjesto i bit će
tuceta Drinjanina, a ne jedan. Uvjeren sam, da će naša ekipa stići u Hrvatsku -
sa mnom ili bez mene. Treba nastaviti putem Oca Domovine dra. Ante Starčevića,
učitelja Hrvatskog Naroda Stjepana Radića i obnovitelja Nezavisne Države
Hrvatske dra. Ante Pavelića."
"Ne bih bio Luburić, kad nebih bio svjestan da mogu još danas pasti",
rekao je takodjer, "ali pasti ću mirne savjesti, jer su kola potisnuta na
brdo."
Pao je doista mirne savjesti, jer je dao sve od sebe u svom ranom životu za
dobrobit Hrvatske. Očekivao je smrt mirne savjesti, jer je vjerovao, da je
formiranje Vanjskog Fronta Hrvatskog Narodnog Otpora na čvrstim nogama.
Iako tijelom mrtav, General je s nama. Svi se mi sada okupimo oko brata Rudolfa
Erića, Pročelnika Vanjskog Fronta, pomognimo mu svaki po svojim sposobnostima.
Veliki duh Generala neka nam dade uvijek novu snagu za rad. Mislimo na njegovi
sedam rana za N.D.H., smrtni udarac u glavu i nove ubode noža, ali dokažimo da
general i dalje živi s nama.
Prema izričitoj želji našega velikog Generala, Hrvatski Narodni Odpor imade
nastaviti radom dalje. U tu svrhu OBRANA će izlaziti i dalje kao i do sada, jer
se imade neprijatelji pokazati da time što su uklonili našega Generala, nisu
uništili njegovo djelo.
Stoga draga braćo, u ovoj teškoj nesreći dignimo glave i nastavimo borbu za
oslobu Hrvatske, te tako izvršimo zavjet naš i našeg Generala.
Bog dao pokoj duši našem Generalu, a prijateljska Španjolska zemlja bila mu
lahka!
Navik On živi, ki zgine pošteno! (F.K. Frankopan)
Slava Generalu vitezu Vjekoslavu Luburić!
Živila Hrvatska!
HRVATSKI NARODNI ODPOR
GLAVNI STAN
Ured za Koordinaciju."
-2015 01:18#336
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
PRVO PISMO
GENERALA DRINJANINA DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU 26.VII.1962.
Sada ću donijeti odlomak jednog pisma
kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću.
Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u
cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa
Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.
Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame de
Paris u Parizu 1959. godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je vodio
Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre
Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme mise.
Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije
iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću,
predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo
do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je
bilo poduzeće Librairie Hachette.
Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima
koji nas najviše tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član
HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pita da se učlani.
Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare
koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada
bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi
šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak - koji se je zvao, ako se ne
varam "šapirograf" koji bi se okretao i dodirivao papir kojeg je
mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo
tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred
crkvom Hrvatske Katoličke Misije u Parizu.
Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959. godine, mnogi istaknuti
predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960.
na povratku za London kroz Pariz se je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to
doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je pretvorio Ustaški
Pokret u HOP. Na moj zahtjev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom
Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom tražio od dra. Peranića da se učlani u HOP.
Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.
U to vrijeme sam dobiva od generala Luburića letke "Prvi Korak" i
drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od
jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se
svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj
Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Kako se dr. Peranić sve
više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa
moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.
Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, dr.
Peranić me je zamolio da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o
Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru.
Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita
pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe
Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962. godine.
Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanimala da
im kažem sljedeće: Doktor Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani
dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum,
on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i
napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General
Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da
ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA MAKSA
LUBURIĆA. Otporaš.)
Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.
general DRINJANIN
26.VIII.1962.
G.Dr. Dabo Peranić,
Pariz
Poštovani gospodine profesore!
Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na
tom radu. Meni je neobično drago, da ste se posvetili tom razdoblju hrvatske
povijesti, jer eto, u vremenu kada si narodi moraju inventirati priče o par
stotina godina povijesti, mi brojimo dva milenija hrvatske samosvjesnosti. Na
Vama je zasluga, da ste nam ipak dali vjerodostojnu sliku našega postanka.
Dosta je nama toga slavjanskog (po
svoj prilici Maks je htio reći slavenskog,mo) masla, jer ono nas je dovelo na Bleiburško polje.
Ja sam imao uvijek veliku sklonosti za povijest, još u mastarskoj gimnaziji,
dok nam je Otac Dominik Mandić bio profesorom i tukli se sa Srbima. Imali smo
prof. Leovca, divljeg Vlaha sa katedrom povijesti, i taj nas je tjerao da učimo
imena Vladika, Hajduka, i govorio da nema hrvatske povijesti. Tada sam se
pobunio,-ni prvi, ni zadnji puta, i donio mu Klaića i Šišića. Šta bi tek bilo,
da smo imali stvari oca Mandića, Vaše, Šakača itd. Bio bi mu oči iskopao. Nu
kako sam još kao dijete otišao na Jankapustu (ime logora u Mađarskoj gdje su se Ustaše trenirali za
oslobođenje Hrvatske,mo), obustavio
sam studirati povijest, a pridružio se onima, koji su htjeli pisati povijest ....
Nu čim sam naučio
madjarski, odmah mi se probudio apetit i počeo sam studirati hrvatsko-madjarske
odnose i madjarsku, uopće povijest i kasnije pohodio slobodno sveučilište, koje
daje kategoriju madjarskom narodu. Tamo sam otkrio nešto, što me sada vuče k
Vama: turanska (iranska) teorija. Madjari su turani, a to znači iranska ravnica
i ja sam o tome čitao bezbroj djela, slušao predavanja poznatog slaviste Dr.
Rasza, i našao imena koja Vi spominjete. Dapače u jednoj svadji sa jednim
madjarskim profesorom, a u onom prkosu, počeo sam mu spominjati imena Sarmata,
Haravtha, Harouvata, te da smo mi bili elita u vojsci Darija, dok su oni,
turani, madjari bili divlja plemena. Taj je čovjek bio zinuo kao som, odveo me
svojoj kući i dao mi biblioteku na raspolaganje A ja bjež do staroga Marka
Došena (Taj Marko Došen je kasnije
bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora NDH, mo), koji je cijeli dan čeprkao po bibliotekama, ali
kako nije znao madjarski, to bi meni donosio i podvlačio svugdje gdje je našao
ime Horvat, znači Hrvat. Ja sam tako imao 2000 knjiga koje sam kupio i htio
kasnije u Hrvatskoj stvoriti sa starim Došanom jedan institut za istraživanje
povijesti, htjeli smo razvijati teoriju iranskog porijekla samo neka ne bude
što sa Srbima ima veze. (That make
sense, ovo ima smisla, mo) Kasnije
je to propalo jer je za vrijeme revolucije uništeno. Šteta. Nu sada ste mi Vi i
opet dali nade, da bi zaista mogli stvar postaviti na znanstvene temelje . Tako
se eto i ja smatram, uz Marka Došena, jednim od poklonika teorija o iranskom
porijeklu. Ja bih to činio i kada ne bih bio uvjeren, nu ja sam siguran, da
ćete vi jednom u Pešti naučiti madjarski, pa ćemo skupa čeprkati po starim
bibliotekama i knjižarama, i naći sve one izvore, koji će Vam pomoći, da
stvorite teoriju, i da ju branite pred svijetom.
Ja ću pisati Anti Došenu, sinu pok. Dida Marka, s kojim sam u vezi i dobru
prijateljstvu, da pogleda, ima li u ostavštini Dida Marka šta o tome. Nu prije
bi moglo biti, da to ima kćer Dida Marka, a ta je udata za dra. Hefera (Stjepan Hefer nasljednik Poglavnika poslije njegove
smrti i predsjednik HOP, mo) i
to je već teže. (Postojala je
velika zategnutost između Poglavnika i generala Luburića zbog dogovora s drm.
Milanom Stojadinovićem o podijeli Bosne 1954. godine. Ta zategnutost je
nastavljena i poslije Poglavnikove smrti, kako ovdje Maks i kaže: "...a ta
je udata za dra Hefera i to je već teže ...", mo.) Nu pokušat ću.
Ja se nudim Vama kao suradnik i ako treba pomoći ću u svakom pogledu. Nastavite
istraživanja. Ja ovu Drinu ((br.1.1963.)
DRINAPRESS u službi HNO je tiskala mjesečnik novinu OBRANA i tri puta godišnje
knjigu Drina za izobrazbu budući hrvatski vojnika, mo) posvećujem Ocu Dominiku Mandiću, radi djela o BOSNI
I HERCEGOVINI. Neobično bih mi bilo drago, kada bi Vi za taj broj napisali
resumen, extrakt Vaših teorija i k tome aplicirati na VOJNU STRANU. Stara je
hrvatska vojna povijest uopće povijest Hrvata, pa i dio nove, odnosno iz
kraljeva i srednjeg vijeka.
Dakle jedna stvar, koju nitko dosada u hrvatskoj povijesti nije pokušao:
najstarija vojna povjest Hrvata. Kako ste vidili iz Drina, ja sam uvijek pisao
nešto iz povijesti, a sada donosim stvar puk. Pavičića: Vijna povijest Hrvata.
Nu ta počima, kako ste vidili sa hrvatskim kraljevima. Nu to je mnogo manje
interesantno. Ako Vi razradite teorije i primijenite na sedam Banova, kao šefova
sedam ratničkih plemena, i njihov dolazak na Jadran, kao i put, mačem u ruci,
iz iranske ravnice, preko Dona, Bijele Hrvatske, Slovačke/ gdje ima hrvatskih
sela najstarijeg oblika, koja sam ja išao posjetiti, ako pogleda geografske
nazive u dijelu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Podkarpatske Rusije (gdje ljudi
govore ikavski), naći ćete vojnički put starih Hrvata. I neka idju do djavla
Srbi sa svojim hajducima, komitetima, razbojnicima i vladikama.
Mi smo upravo sada stvorili POVIESNI ODJEL i mislimo tiskati jednu brošuru o
našem vojničkom povlačenju, mislimo raditi na reformi, odnosno preispitivanju
naše vojne povijesti od najstarijih dana s ciljem, da se preispitaju stvari sa
općeg i svehrvatskog gledišta kroz vjekove ili milenija. Jer smo i balkanski,
mediteranski i srednjoevropski-panonski narod treba postaviti svehrvatsku
teoriju, odnosno stvoriti što dosada nitko nije pokušao filozofiju hrvatske
vojne povijesti. Nije više interesantno da su se tukli katolici i muslimani i
da je postojala Turska Hrvatska, nego da trebaju Hrvati teorije o UZROCIMA.
Zašto se sve to dogodilo. To opet zasjeca u geopolitiku, koju sam s posebnim
žarom studirao i posebno Engleza Lidell Harta. Treba dakle pustiti na stranu
kroničarsku /skoro novinarsku/ povijest, nabrajanja knezeva, pandura i paša,
nego zahvatiti i stvarati filozofiju povijesti uopće i vojničke posebno, sa
hrvatskim teorijama i pustiti nas kao antemurale (preziđe kršćanstva, mo), kao turski pašaluk ili habsrburški lebensraum.
Idimo dalje. Ja bih želio hrvatskim vojnicima dati nešto više iz dva razloga:
da već jednom otresemo komplekse inferiornosti prema Rimu, Beču, Pešti,
Beogradu i Istanbulu, pa da stvorimo vlastiti put, iz Irana na Jadran, teoriju
Velike Hrvatske, koja je iz geopolitičkih i geostrateških razloga dolazila pod
utjecaj, utjecaj jednih i drugih, ali je uvijek sačuvala svoj personalite. S
druge strane želio bi hrvatskom malom čovjeku probuditi apetit za više ciljeve,
koji daju smisao životu i smrti, a to je znati živiti, umirati/ u sferama
Historije i veličine, a ne tapkati u kaljuži hrvatske nazdravičarske kortežke i
stranačarske duševne bijede, kao i danas, kad ima maksovaca, jelićevaca,
heferovaca, mačekovaca, itd. ali nema perspektiva veličine, slave, slobode,
obraza i časti.
Jesti li spremni suradjivati sa Drinom i Drinjaninom, pa makar nas naši
politički proleteri napadali da smo fanatici, i k tome, da smo i ubijali kako
bi Hrvatska bila velika, snažna, ponosna, pa ako treba i imperijalistička,
prodorna, borbena zavojevačka. Znajte da ako ne predjemo u ofenzivu i stresemo
blato, ići ćemo sa Srbima kao baba za misarima.
Ako jeste spremni, kao Dr. Peranić/ ili pseodonim: recimo bojnik HARAUAIT ili
sl. napišite predhistoriju Hrvata kao vojnog naroda. Ja ću reproducirati
klišeje, i staviti da sam ih uzeo iz Vaše knjige, da se time Vi pokrijete / Oh
Bogovi, povjesničari i koljači skupa / ili prema Vašim željama. Voljan sam to
ukrasiti lijepim klišejim, koja ako ne trebate možete posuditi, a ja bi
napravio separate od toga, i Vama darovao kao brošuru, sličnu ovima, koje
imate. Vi se tako možete materijalno pomoći i nastaviti rad. Uvijek, naravno,
računajući na našu pomoć. Mogli bi stvoriti i mali KRUG PRIJATELJA DRINE -
"IRAN" i okupiti intelektualce i raditi skupa i stvoriti školu.
HRVATSKA ĆE VOJSKA POMOĆI TU STVAR i smatrati se počašćenom.
Pošaljite nam, ako mislite, da je pametno, jednu fotografiju Vašu, klišeje, ili
otiske, pa da još u ovom broju posvećenom fra. Dominiku, dademo novu verziju
stare nam slave. ( Slika dra.
Peranića i njegov opis "NAJSTARIJA VOJNA POVIJEST HRVATA" se nalazi
na str. 107/108, DRINA br. 1. 1963.)
Srdačni pozdrav g. Galiću (Stanko
Dujam Galić 1901.1971, od starog Kaštela, živio u Parizu, naš zajednički
prijatelj,mo) i ostalima,
pozdravlja vas Vaš odani general Drinjanin. potpis.
(Eto, to je prvo pismo generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću. Ona dvojica su
pokretači [B][U]PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka
izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine. Nastojao sam prepisati ovo
pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)
(Ovo pismo se ne nalazi u knjigu
"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Na sviječnicu, Kalondora, 2
veljače 2015. Mile Boban, Otporaš.)
Posljednje uređivanje
od Bobani : 02-02-2015 at 19:34
04-02-2015 18:08#337
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
IZ MEMOARA
VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA (prvi (1) dio.
POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA
LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.
(U nastavcima ću iznijeti nekoliko opisa iz memoara Vjekoslava viteza Luburića.
Izvor ovih opisa je iz novine "OBRANA" poslije generalove smrti.
Opisi nisu redoslijedom, tj. kronološki pisani, pa ću ja zato navesti izvor
novine "OBRANA", br., po mogućnosti mjesec i godinu, tako da se zna
gdje se ove informacije mogu (pro)naći. Osobno mislim da je ove opise iznio nasljednik
tiskare "DRINAPRESS" pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički
(1903-2006), jer je on bio taj koji je bio tu sve moguće činio i radio sa
španjolskim vlastima da poslije generalove smrti 20 travnja 1969. godine
preuzme tiskaru i sve one moguće stvari vezane uz tiskaru DRINAPRESS i uz
ostavštinu generala Drinjanina. Svi opisi su potpisani samo sa: "Iz
memoara Vjekoslava viteza Luburića. Ovaj opis je iz novine "OBRANA"
br. 121/122, siječanj 1970. Otporaš)
Piše: Vjekoslav vitez Luburić
NIJEMCI SU ZAHTIJEVALI, DA MADŽARSKA SPRIJEČI ODLAZAK USTAŠA U HRVATSKU
Povratak Vjekoslava viteza Luburića sa Janka Puste u Hrvatsku 1941. godine.
27. ožujka 1941. godine bio sam u Komaronu, gdje sam imao 200 vagona sijena za
Nijemce i moji su ljudi tovarili na šlepove na vojničkom tovarištu i Nijemci su
preuzimali. Tada baš nije bilo razloga, da se mi Hrvati veselimo, jer je
izgledalo, da je sporazum sa Nijemcima i previše konsolidirao Jugoslaviju, a
sudjelovanja Mačka (Ovdje general
misli na dra. Vladka Mačeka. Dr. Branko Pešelj je napisao u "Hrvatskoj
Reviji" godina XX/svezak 4 prosinac 1970. "S PREDSJEDNIKOM
MAČKOM U EMIGRACIJU" strana 757/812, gdje dr. Pešelj izročito
od uredništva HR traži da ne mijenjaju predsjednikovo prezime. Evo šta se o
tome kaže u bilješci HR: "Po istrošitoj želji autora, ostavljamo ovakav
oblik genetiva prezimena dra Mačeka. Istina je, hrvatski jezik nema nepostojano
"e", ali dr. Pešelj želi ovako pisati ovo prezime, a on je svakako
bio najmjerodavniji za vlastito prezime -Ured-., mo. Otporaš.) zapečatilo i opet sudbinu Hrvatske.
Nu, rat je tu i nitko ga ne može spriječiti. Dan i noć tekli su njemački
vlakovi, šlepovi i kilometarske zmije kamiona prema istoku kroz Madžarsku. I
rat moramo i mi iskoristiti.
Budući da sam imao tada već dosta namještenika, te sam zamolio jednu činovnicu,
mladu Ilonku, (vjerojatno Hrvatica iz Iloka, mo.) da onih dana skupa sa mojim
Matijom prati radio i da me telefonski pronađu i reknu sve što se ima o
Jugoslaviji.
Dok sam upravo razgovarao s njemačkim povjerenikom, koji je zahtijevao
izvanredne količine praznih šlepova, te da ih ispraznimo, bez obzira na
troškove, dođe autom Ilonka s vijestima: Puč u Beogradu! Tada sam shvatio i
potrebu praznih šlepova. za mene je pitanje slame i sijena i šlepova bilo
završeno! Poljubio sam od radosti i njemačkog preuzimatelja, jednog starog
nacistu iz Beča i madžarskog okruglog zapovjednika luke i malu Ilonku, uzeo
auto i - u Peštu.
Odmah sam posjetio direktora Gomory-a i tražio, da me s mjesta riješi dužnosti.
kako su ti ljudi mnogo cijenili moju slamu, a malo moju Hrvatsku! Nudili su mi
položaj direktora otkupnog ureda, što bi bio zamjeran položaj u jednoj
birokratskoj zemlji kao Madžarska, nudili posebnu godišnju proviziju, auto te
državljanstvo, i što sve ne! (Upravo
ovdje treba navesti šta je dr. Ante Ciliga (1898-1992) rekao o generalu
Luburiću, on, dr. Ante Ciliga, koji je bio Luburićev ideološki protivnik i
bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac: "Uvjereni smo zato, da će
hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju
dosadašnju plemensku razdrobljenost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol
hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na
Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vođa, Mačeka i Pavelića, a
da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu,
u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i
opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi
svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske
svojevoljnosti, nikada on griješio zbog koristoljublja;
sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac,
za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće
priznanje, koje će mu povijest dati". Iz novine "DANICA",
Chicago, 17 prosinca 1969. Mo. Otporaš.) Bog
zna šta će tamo biti, tko će sve pobjediti, tko živ, tko mrtav, a ostavljate
ovdje postignutu karijeru kao mladić, i sigurno najmlađi direktor jednog
poduzeća u Madžarskoj.
Osjetio sam, da je došao moj čas, i mogli su mi dati svu Madžarsku, sve časti i
sve položaje! Moj je put bio odredjen, moja dužnost predvidjena - i čas je tu.
Pustio sam i obračun, i veće svote novca, koje sam imao u poduzeću i opet je
oživjela Janka Pusta. (Poslije
atentata na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u 9 listopada
1934. godine, na pritiska svih i svakoga, Janka Pusta je bila raspuštena, mo.
Otporaš.)
Skupio sam ljude, i što se dalo skupiti u prvi čas i uredio radio službu. Imao
sam dobar radio i sada samo, dan i noć čekati, šta će biti.
Nastavlja se.
05-02-2015 21:00#338
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
IZ MEMOARA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio)
POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA
LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.
Madžarsla se uskomešala. Odmah je počelo pozivanje ljudi u vojsku i Pešta je
izgledala kao osinjak. Pola vojnički, pola civilno obučeni vojnici išli su na
kolodvore i motali se po Pešti iz jednog skladišta i kasarne u drugi. Slušamo
Berlin, Peštu, Beograd i Zagreb. I tražimo postaju Glavnog Ustaškog Stana.
Nema dakle više vlade Cvetkovića-Mačeka, nema Sporazuma i nema trojnog pakta.
Vladala je ipak zabuna, jer je radio Beograd i toga se sjećam kao da je danas
bilo, javio da je nova Simovićeva vlada voljna držati se ugovora trojnog pakta,
te da je potpredsjednik vlade Dr. Maček. No on je tek za dva dana stigao.
Kakva tužna sudbina !vodje" hrvatskog naroda! Cvetković pravi sporazum i
Trojni pakt - Maček "pri vladi" kako je rekao pok. Radić za svoje sudjelovanje.
Obaraju Trojni pakt i viču: "bolje rat nego pakt" i naš
"vodja" i opet - pri vladi, bez da ga i pitaju.
Koliko se toga i opet dogadja mimo i protiv nas. 25 ožujka izdao je Maček
Hrvatsku u Beču, jer je Srbima dao svoj potpis za prilaz Osovini, (prije nego je Poglavnik i Ustaški Pokret i još ne
Proglašena NDH, Maček je šurovao s Osovinom, tj. Trojnim paktom, još točnije
sporazuman bio sa Hitlerom, mo. Otporaš) da
bi spasio Jugoslaviju. Za dva cigla dana fukara hoće rat, (misli se na Mačeka, mo.) da spasi Jugoslaviju i opet hrvatski vodja izdaje
pred narodom i svijetom Hrvatsku i spašava Jugoslaviju.
Od Glavnog Ustaškog Stana još nismo dobili ništa. Tako smo imali
"Direktive", koje smo sami umnožili i proširili. A hrvatska
"gospoda" kao i uvijek - čekaju. U Pešti isto. I svi mi savjetuju:
pričekati kada će se situacija. Dakle i mi nacionalisti, ustaše, časnici, stara
i mlada emigracija i mi čekati situaciju, a naša je dužnost zapravo bila -
stvarati situaciju.
Radio vijesti su govorile o demonstracijama u Beogradu, o demoliranju njemačkih
zgrada i insultu diplomatskog osoblja. Beograd govori protiv Nijemaca i
hrvatske seljačke stranke!
29 ožujka posjetim natsavjetnika K. u Nadzoru stranaca, koji je imao pregled
preko svih stranaca. Tražim, da mi dade podatke o bjeguncima Hrvatima, koji da
bježe u Madžarsku uzduž granice. Radio Pešta je naime javila, da ljudi u masama
bježe. Tražio sam, da nam odrede sabirno mjesto i da se vlastima dade uputa, da
sve Hrvate, stare i nove, skupa sa oružjem uputi na to mjesto. Tražio sam
podatke o razvoju događaja i službenu pomoć Madžarske, oružje itd. Ferka sam
poslao u Gyekenes na granicu, da vidi situaciju.
Stroga cenzura je sprečavala svaki pismeni saobraćaj sa granicom i obalnim
pojasom od 70 km. Nu, za nas granice nisu imale mnogo vrijednosti i već smo
bili naučili ne poštivati ih, jer je svaka granica osnovni neprijatelj svakog
emigranta a revolucionarca posebno. Granica ti sprječava kretanje i slobodu,
jedino što još imaš!
Ferko je prošao, ali nije moga poslati ni pisma, (ne znam dali će i kada povjesničari saznati tko je
bio ovaj "Freka", mo) ni
telegrama i morao je opet proći obalni pojas, što je bilo opasno po život
(bolje reći morao se provući kao pas kroz plot).
Nisam ga mogao dočekati. 2. travnja. došao je jedan redarstveni časnik i zvao
me žurno u ured natsavjetnika K. U društvu jednog časnika glavnog stožera rekao
mi je, da je nemoguće udovoljiti ni jednoj od molbih, nego da nam se stavlja do
znanja da moramo svi ostati na svojim mjestima i da će se svi oni, koji se
maknu biti stavljeni pred ratni sud. Uvjeravao me je svoje osobne simpatije,
koje su se dokazale i stavio mi je do znanja, da je od njega zatražena
garancija i od mene časna riječ, da neću ništa poduzeti protiv interesa
Madžarske, koja nas je branila u najteže doba naše emigracije 1934. i 1935.
godine.
Uputa s naše strane nisam još imao, a kako sam kasnije saznao, jedan od
hrvatske gospode je spriječio "vezu" da dođe do mene. Nu, o mrtvom
dobro - ili ništa.
Natsavjetnik K. me je očinski savjetovao. Ne smijete izložiti ljude propasti.
Nitko još ne zna što će se dogoditi. Vlada je izdala vrlo stroge naredbe i nema
dvojbe, Vi ćete Madžarsku još trebati. Govorio je da u Valadi ima ljudi, koji
su gorljiviji branitelji Jugoslavije, da je Madžarska obavezna itd.
Rekao sam, da ću dati časnu riječ i da neću pokrenuti niti jednog čovjeka, da
ću im reći, da se imaju pokoravati uputama vlasti, nu da osobno tražim da me
puste i ne objezuju u pogledu moje osobe. Da ne tražim nikakovu pomoć, jer mi
ju ne mogu pružii radi striktne odluke Vlade u tom pogledu na sjednici Vlade,
koja je održana onog jutra u 2 sata, ali da oni mene "puste" na
"miru". Da ja nemam osobno nikakove obveze prema njima, i da se ne
poduzmu nikakove mjere sigurnosti. Ja dajem časnu riječ, da ću znati čuvati
interese prijateljske zemlje i njih, naših prijatelja, koji su to zaista i
dokazali - i ne jedan službu izgubili god. 1934.
Nastavlja se.
06-02-2015 16:39#339
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
IZ MEMOARA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (treći (3) dio)
POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U
HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.
Nadsavjetnik je rekao, da nema autorizacije i da je sam izvršitelj vojnih
mjera. Bojnik je rekao, da je on samo donio zapovijed i da nema prava da vodi
pregovore. Odgovorio sam tada, da ako ne mogu niti osobno dobiti slobodu, onda
je bolje, da sjedim u internaciji, nego na slobodi, jer da ne mogu jamčiti, da
ne ću izvršiti zapovijed moje organizacije. Dužan sam slijepo izvršiti
zapovijed i nema sumnje, da ću je izvršiti. Obzirom na opasnost života po moje
suborce, kao zapovjednik mogu donijeti odluku u korist njihovu, no ja osobno ne
mogu preuzeti garanciju. Ne mogu dati riječi u pogledu moje osobe, ali dajem,
da neću staviti madžarske vlasti u neugodan položaj.
Bilo je to oko 12 sati i časnik je otišao, a nadsavjetnik me zamolio, da idem
sa dva redarstvena časnika u pokrajnu sobu. Čekao sam do 8 sati na večer i tada
je došao opet bojnik i rekao: da mi može staviti ovaj prijedlog:
1. Vlasti ne će staviti u pogledu moje osobe zapreka da iđem kud
hoću, ako to mogu vlastitim snagama.
2. Da mi ne mogu pomoći, ako u mojem pothvatu padnem u ruke
vojničkih ili redarstvenih organa. (Vlsti,
mo.)
3. Moram predati popis mojih ljudi, koje imam.
Odbio sam ovo treće, ali sam dao časnu riječ, da ću preko mog čovjeka dati
svima poručiti, da se imaju najsavjesnije izvršavati svi nalozi vlasti i ne
praviti im poteškoće. Odveli su me opet u drugu sobu i donijeli večeru i
krevet.
3 travnja u jutro u 8 sati došao je bojnik i tražio adresu zamjenika. Oko 10
sati već je bio Ferko tu, i on je preuzeo obvezu izvršavati ugovore. Oprostio
sam se od nadsavjetnika i časnika, i sa vjernim Frekom izišao van. Odmah smo
pokušali ustanoviti, dali nas tko prati. Nakon dva sata zig-zag puta bili smo
sigurni, da su nam Madžari vjerovali.
Freko je sa suzama u očima primio zapovijed, da će ostati, dok to vlast traži
ili dok se ne povuče zabrana. Vijesti su bile već jasnije, jer su Nijemci već
napadali beogradsku Vladu i tražili zadovoljštinu. Madžari su ubrzavali ritam
mobilizacije i morao je čovjek biti slijep kod očiju, a da ne primijeti, da se
tu sprema rat. Poznavao sam već simptome toga u Madžareskoj, kad su išli na
Slovačku i Rumunjsku.
Već je bilo razbijeno više karika u lancu trianomskog ugovora (Trianomski Mirovni Ugovor zaključen između
"Savezničkih i Udruženih sila" i Madžarske poslije prvog svjetskog
rata u Trianonu kraj Pariza 4 lipnja 1920. Po tom ugovoru Madžarska je izgubila
neka područja koja je ona smatrala svojima, jer su izgubljena područja
pripadala Kruni Sv. Stjepana, dakle Madžarskoj. O tome general govori, mo.
Otporaš) i tko je poznavao
Madžare, znao je, da će se prije ili poslije ići u Bačku. Ubrzani pokreti
njemačkih trupa (jedinica, mo) govorili su, da Hitler neće ostati dužan na
pljusku, koju im je Beograd dao, da je oborio ugovor, na kojem se još ni tinta
nije osušila, kao ni uvrijede njegovim predstavnicima u Beogradu.
Promijenio sam stan i slijedeće noći spavao sam u kući jednog prijatelja
Madžara, kuda sam prenio i oružje, koje je bilo zajedno sa uniformom i
pelerinom u jednom kuferu u stanu jednog od mojih radnika, poznanika iz Mester
ulice, gdje sam stanovao. Uvjeren, da me Madžari ne će tjerati, uzeo sam kufer
i u 5 sati u jutro kretao sam prema Balatonu i prema Kapošvaru i granici. Sa
dokumentima, koje sam imao od moje tvrtke, nije bilo teško putovati i na ulazu
u obalni pojas jedan je časnik pregledao isprave.
Kuda? Idem tovariti za vojsku sijeno i pokažem posebnu ispravu od "Zoldmezo" (ime poduzeća, mo) - i pukovnika svojeg komesara. Poznavao sam cijelu
okolicu i sva imanja i odmah im nabrojim par, gdje sam zaista imao veće
količine kupljena sijena, koje je čekalo na vagone i otpremu. Stavio mi je na
srce, da se ne primičem previše granici i da kad se vratim, dadem svoju
legitimaciju providiti po posebnom povjereništvu na ministarstvu.
Stigao sam u Gyekeneš, gdje je već sve vrvilo od vojske. Držao sam zadanu riječ
i nisam tražio naše ljude, kojih je u okolici bilo više. Smjestio sam se u
jednu gostionu i nastojao se sprijateljiti s ukućanima, govoreći im o tome, da
ću smjestiti više mojih ljudi, koje čekam. Tako sam i ovima govorio o sijenu i
slami, i ovi su svi bili apsolutno uvjereni u moje trgovačke zaposlenosti.
Nastavlja se.
(Kada se sve ovo uzme u obzir, čovjek se mora zapitati: zbog čega se je Maks
Luburić toliko patio i zašto se je borio. Ima samo jedan jedini odgovor. ZA
HRVATSKU! Mo, otporaš)
07-02-2015 14:10#340
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
IZ MEMOARA
VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (četvrti (4) dio)
POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U
HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.
Dok sam išao ispitati teren o kretanju njemačkih i mađarskih jedinica, o
najnovijim radio vijestima, na željezničkoj postaji nađem našu dobru Marišku,
djevojku jednog našeg poznatog Ustaše, koja mi je rekla da je ovaj čas došla iz
Pešte, da su je poslali da mene traži. Ferko je znao, da iđem u Gyekenes i sa
slijedeći vlakom iza mene ona je došla. Da je Ustaška Radio Postaja Glavnog
Ustaškog Stana izdala zapovijedi i da poručuju, neka s mjesta iđem u
Bidimpeštu.
I dok su 6 travnja u jutro njemačke štuke tukle Beograd a divizije prelazile
granicu, i most preko Drave letio u zrak, a četnici držali prilaze i
mostobrane, ja sam jurio vlakom prema Pešti, u društvu Mariške. Opet se je
pokazalo, da čovjek ne stigne, kad mu se najviše žuri. Na jednoj maloj postaji
pred Kapašvarom vojnička je patrola skupila sve, ama baš sve putnike iz vlaka i
sve osoblje, koje nije bilo željezničko istjerala van i odvela na oružničku
postaju. Tko ste, i što ste i što ste vidjeli. Mene su i opet iskopali van
dokumenti, zvanje, položaj i imanja. Provjerili oružnici na jednom imanju, dali
očekuju predstavnika Zadruge za sijeno i dobili odgovor, da. To je bila Eitner
pustara. A Mariška vjerenica (zaručnica, mo.) i stvar uredu. Idem u Peštu. Da,
ali za tri dana. Prije nitko. Tako sam sjedio u oružničkoj postaji, skupa sa
ostalim civilima, a Mariška u kući sa ženama kod jednog oženjenog oružnika.
I tamo na oružničkoj postaji, ispružen na žandarskom krevetu čuo sam glavni
Ustaški Stan! Konačno sada znam, na čemu sam. Kakva Pešta, nazad u Gyekenes.
Devetog travnja sam bio na hrvatskom području, na onom dijelu, gdje imamo suhu
granicu, koja počima odmah iza željezničke postaje. Most je ležao srušen, ali
se moglo prijeći, jer je most jednostavno legao u rijeku i samo je djelomično
bio porušen i pomoću jakih dasaka, dosta volje i prezira života, mogao je
čovjek preći preko Drave. Proglašenje Hrvatske Dražave dočekalo me je na
hrvatskom području, na kojem smo isprobavali sreću za vrijeme našeg rada kao
konspiratori protiv Jugoslavije.
Obukao sam se u ustašku uniformu, zaogrnuo pelerinom, a na sebe nametao
remenje, revolvere i "rodu". Izvadio sam ju i nataknuo na drveni tok,
i stavio na rame. tako sam stigao na stanicu, gdje sam našao pograničare, koji
su mene gledali kao neko Božije čudo. Prišao mi je jedan časnik i na madžarskom
upitao: Nemet? Oni naime sve Nijemce zovu Nemet. Kažem ne, nego hrvatska vojska
i došli smo radi preuzimanja granične straže. Čovjek je zinuo, i rekao da će
odmah ići obavijestiti svoje starješine. Ja sam potrčao par koraka i kad me je
jedan vojnik htio spriječiti gurnuo sam ga i uperio na njega Rodu, te potrčao
još par koraka na hrvatsko područje. (Sve što sada želim reći je to: da će mi biti veoma žao što
neću imati priliku vidjeti film o Maksu Luburić i njegovu povratku u Hrvatsku
sa Janka Puste u travnju 1941. godine. Taj će se film, vjerujte mi, snimiti
prije ili kasnije. Mo. Otporaš) Tada
sam legao na zemlju i rekao im da sam hrvatski vojnik i na hrvatskom zemljištu,
te da nemaju pravo smetati me. Dočli su časnici madžarski i njemački, agenti i
oružnici. Madžarski narednik i zapovjednik jedne od karaula, koji me je
poznavao, rekao im tko sam i oni su se povukli na vijećanje, a dva oružnika
stajala su s puškama u ruci, ali ne naperenima.
Oko dva sata ležao sam s Rodom u ruci, dok nije došao jedan stariji pogranični
časnik, koji im je rekao: Hrvat je i emigrant. Proglašena je Hrvatska. Njihov
je teritorij - i pustite ga na miru. Krenuo sam prema mostu, gdje sam našao na
onoj strani jednu madžarsku patrolu, koja je čuvala prilaz mostu i onom dijelu,
koji još nije bio srušen.
Imao sam nataknutu Rodu i zaogrnut pelerinom. Eh, neka se vidi svijetlo oružje!
Ovi su mi rekli, da se ne može prijeći, i ako su neke prelazili preko neke
daske. Rekli su i to da čuvaju most i da ne puštaju civile da prelaze u
Madžarsku. kako su me vidjeli pod oružjem, mislili su da sam Nijemac, a vidjeli
su da dolazim od željezničke stanice, te mi nisu pravili smetnje.
Šta Bog dade idem i nitko i ništa me neće zaustaviti. Prelazio sam, bolje reći
preskakivao s jedne krhotine mosta na drugi dio i preko jedne uske daske, koja
se ljuljala kao šiba na vodi, prešao sam kritički dio i opet stupio na
zemljište. tek tada sam imao dojam, da sam na hrvatskom državnom području.
Slučaj sa vojnicima, časnikom i drugom patrolom, akcija i pokret nije mi dao
iživljavati se, ali kad sam prešao u "pravu Hrvatsku" tada sam
kleknuo, poljubio zemlju i zahvalio Bogu na tom daru. (Nisi bio sam, dragi naš hrvatski generale. I
prepisivač ovih tvojih memoara je učinio istu stvar kada je poslije više od tri
desetljeća se povratio u Hrvatsku u lipnju 1991. godine, je učinio istu stvar,
i još zaplakao od dragosti i veselja! Mo. Otporaš.)