2023-12-20
KNJIGA 09
KOLEKCIJA DRINJANIN
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/zds__ndh_drinjanin/2023-00_General_Drinjanin.htm
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=6983&page=1
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5135&page=9
Tko je Maks Luburić,
General Drinjanin?
Prikaz rezultata str. 161/872
06-03-2014 03:17 #161
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
NAŠA JE MISIJA
OSLOBODITI HRVATSKU
general DRINJANIN
18.III.1968.
DRAGI BRATE !
"OBRANA" br. 83/84. otišla je danas jednim posebnim kanalom, avionski
kao roba, putem komp. IBERIA. Nije važno kakvi pečat vidite, dali ide "via
Africa" ili drukčije, ali se nadam, da ćemo ovako moći slati veće količine
jeftinije. Tako će ovim brojem početi slanje za sve američke države i Australiju.
Paketi idu na slijedeće adrese:
1. Ratko Gagro, 47 Cloverdale Rd, Toronto, 9. Ont. Canada
2. Barbara Wajdich, 13314 Sherry Ave, Cleveland, Ohio, Usa
3. Lukas Jurich, 4398. Laprida, Villa Martelli, prov. Buenos
Aires, Arg.
4. Stipe Brbich, 51 Sewell Str, E. FREMANTLE, W.A., 6158
Australia.
U ove zemlje ovim brojem prestaje slanje redovnom poštom, jer je ogromna većina
za avionsko slanje, te one koje stignu redovnom poštom gube svaku vrijednost.
Iz ove avionske pošiljke valja dostaviti i one, koje šaljemo "U
ZAMJENU", kao i za izravne predplatnike, koji su meni izravno platili ili
imam posebna interesa da im šaljem OBRANU kao suradnicima i prijateljima.
Gornje ne znači, da će ovaj pokušaj zaista biti definitivan, ali je svakako
korak naprijed posebno radi nekih zemalja, kamo avionski nismo mogli slati, pa
ni pojedinačno, jer smo na pr. u Sydneyu javno prodavali (iz prestiža)
pasošarima, za manje nego bi nas koštala sama poštarina avionska. I k tome
ovdje je i opet povišena taksa, jer vele, da je dosada bila ispod univerzalnih
taksa. Svakako će uspjeh ovisiti o mojim prijateljima ovdje, s jedne strane, i
o Vama, Povjerenicima, s druge strane, jer će na Vas pasti dio posla. Nu to je
potrebno, jer je samo decentralizacija administracije i raspačavanja sposobna
rasteretiti mene. Svakome od Vas i posebno šaljem plan rada i raspodjele, a sve
Vas molim, da mi odmah javite stečene eksperijancije, te na pr. točno dan kada
ste dobili pakete, da li ste imali poteškoća, da li ste morali i koliko
platiti, kako bi mogli napraviti točan proračun. Mislim da moramo slati kao
minimum svaki paket barem 10 kg., jer toliko treba platiti, pa sam nadopunio
knjigama, ali je moguće da je jeftinije redovno ako nema 10 kg., kao na pr.
Argentina, pa skorom i Usa. KANADA I AUSTRALIA imaju odnosnu težinu i više.
Problem raspodjele je uglavnom u Usa. dok Australija, Kanada i Argentina imaju
već organiziranu raspodjelu za cijelu zemlju.
To ćemo pokušati sada u USA. Ako bi to značilo mnogo posla, velikih potežkoća i
više troška, promjeniti ćemo opet na stari sistem. Ako ide, bolje. Dakle treba
kontrolirati troškove počam odavle u Madridu, kamo ide express, odatle u
Cleveland, zatim odatle u New York, Chocago, Oakland i san Pedro, California.
Kako ćete primjetiti paketi idu na gagru, a ne na Šimunca, jer Gagro može lakše
ići na poštu, urede, carinu itd. sa kolima, što Vladek nemože, a u Cleveland
šaljemo na Barbara Wajdich, sestru Štefa Crničkog, jer su stari Amerikanci,
imaju stalnu adresu itd. Lukas i Brbić imaju stalne adrese.
Desetotravanjska Obrana (br. 85/86) otišao je, kako sam Vam javio, brodom
svakom na svoju adresu i možda je stigao, možda ne, negdje će stići prije,
negdje poslije. Ponavljam to ne ovisi već o meni, ali u buduće u ove zemlje ide
samo i jedino ovim putem, avionski, i na Glavno Povjereniđtvo, dok ne
promjenimo sistem za drugi bolji. recimo ako bilo gdje ide na jedno mjesto oko
300 kom. OBRANE, onda se može slati i posebno, recimo Sydney. Nu to mora imati
i jednu podlogu materijalnu, jer nemožemo izdržati troškove tog prestiža. (kako bi stara hrvatska poslovica rekla:
"Od sile puca, a od hrđe propada", mo, Otporaš)Ili u Argentinu, gdje plaćamo 10 kg. minimum, a nešaljemo
toliko, i vjerojatno da će biti jeftinije platiti por avion poštanske proškove.
zato je važno, da mi i Glavni Povjerenici i Povjerenici odmah jave sve.
Mogne li funkcionirati sve ovo totalno, onda možemo mirno gledati na pravljenje
dobra Obrane i njeno avionsko odašiljanje, a da nemoradnemo povisiti cijene, i
ne sniziti broj stranica. Na posao svi, jer samo tako može ovo i sve drugo
dobro i uspješno funkcionirati.
Ostanimo pri cijeni 0.50 dol. po primjerku, iako znamo da to nije moguće za
Argentinu, ili za javnu prodaju u Sydneyu. Nu inicijativa braće i društava
trebala bi i to pokriti, kako bi znali tošno s čim moramo računati. I ruke na
posao oko proširenja broja predplatnika, jer svaki novi predplatnik jača
pozicije Odpora, omogućiva rad tiska, i domovinske propagande, koju valja
financirati iz ovih 0.50 dol. i prodaje drugog tiska.
U paketima poslao sam i knjige LA CROATIE MARTYRE (Siva knjiga na francuskom),
POLITIČKI RAT (general Diaz, sva četeri svezka) i SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD
BOSNOM (Safet jaskić), zato, ako redovno nebi bilo stiglo, pa da prigodom
proslave pokažete ljudima.
Ne zaboravite da sam ja samo koordinator Vaših nastojanja i žrtava, te da mogu
samo zajedničkom cilju privesti ono, što bi sami Vi učinili, i još drugi na
svojim mjestima. Jedan general na čelu odjela, koje Vi vodite. Zato ne
zaboravite moje probleme, koji su i Vaši, i uopće hrvatski. Svi bi mi ugodnije
i bolje živjeli kada bi se svi bacili na naše poslovne probleme, osobne i
obiteljske, a ne na hrvatske. Ali naša je misija osloboditi hrvatsku, i sve što
učinimo, zato je.
Grli Vas odani Vam, uz naš vojnički pozdrav,
general Drinjanin
08-03-2014 13:05 #162
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
PROKLETSTVO KARLA
MARKSA
naslov je opisa od 28 stranica Ive Graničara, odnosno generala DRINJANINA u
"DRINI" 1968., strana 9 i 10 posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, gdje
kaže slijedeće:
"...Pisac ovih redaka je seljak kojeg je rat i emigracija napravila
radnikom. Ali kako je knjiga Božiji dar na raspolaganje svakome tko kod očiju
nije slijep, nastojao sam nešto naučiti iz života i pročitati iz knjiga, kojih
ima obilje svih vrsta i na svim jezicima. Našao sam tako stvari koje me tjeraju
na razmišljanje i razmišljanje prisiljava na akciju.
Tako sam došao do uvjerenja da treba razgovarati sa tim ljudima koji sami sebe
zovu "hrvatskim komunistima" i onda, ako radi toga trebamo trpiti.
Dva su razloga osnovna: radi se o Hrvatima, pa ili kao Hrvati imaju prava
ispovjedati jedno političko uvjerenje, ili ih se unaprijed izključuje iz
narodne sudbinske zajednice i silom (ih) tjera u naručaj neprijatelja, u ovom
slučaju "srbokomunizma" i jedne strane državne tvorevine, koja se
zove Jugoslavija. Drugi razlog jest, taj da baš dio tih "hrvatskih
komunista" dokazuje nastojanje za hrvatskom evolucijom, koja se danas u
onim prilikama (kod njih) zove "samoupravljanje", a koje će se sutra
zvati "borba za državnu samostalnost..."
Tako kaže pisac ovog opisa od 28 stranica general DRINJANIN, alijas Ive
Graničar, koji je opisan upravo poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u
tadašnju državu Čehoslovačku 21 kolovoza 1968. Iz ovog se očito može vidjeti to
da je general sam sebe pobijedio i da se nije stranačarski začaurio do te mjere
da bi mu smetali Hrvati drugih političkih opredjeljenja. Njemu su smetali samo
oni Hrvati koji nisu bili za HRVATSKU DRŽAVU! Kada se budu čitala SABRANA
DJELA Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA, tada će se iz
njih mnoge stvari saznati. Otporaš.
•
09-03-2014 16:43 #163
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
PRVO PISMO
GENERALA DRINJANINA U NOVOJ GODINI 1965.
general DRINJANIN
1.1.1965.
Dragi Vladem i dragi Ratko !
Ovo je prvo pismo koje pišem u novoj godini. Sa djecom smo sproveli sretno i
berićetno Božićne Blagdane, proveselili se noćas, malo se odmorio, i evo danas
odpremam što više mogu za Kandu i sutra za USA., ako dragi Bog dao, u nedjelju
padre Oltra i ja idemo u Madrid, odakle ćemo Vas se sjetiti. Idemo na važne
razgovore i sastanke, a isto vodim i mehaničara za linotyp, i kada svrši
najpotrebitije, još ovog mjeseca raditi će linotyp i odmah ćemo jednu OBRANU
sklepati za kratko vrijeme.
Neka ovo nekoliko misli poleti k Vama, koji ste zaista dali primjer u svakom
pogledu, ne samo tamo našima i prijateljima, nego i drugim Odporašima i svim
Hrvatima. Iskrene su moje riječi i ja Vam se obojici toplo i bratski
zahvaljujem. Isto Vam i čestitam i molim Vas, da moju hvalu i čestitku i
drugima uručite.
Primio sam dar za djecu. To je kneževski dar. Ja ću napisati 35 kratkih
zahvalnica i poslati ih Ratku, a Ratko neka ih svima uruči. Moja je želja
zaista bila da bude za djecu, i za sada sam učinio dvoje: kupio sam svima novu
robu, kapute itd., i osim toga sam dečkima kupio kompletnu sobu za studij, sa
modernim stolovima, itd. Rekao sam im da je to dar hrvatskih prijatelja. Djeca
već razumiju mnogo toga i ako Bog dao skoro će i u tom pravcu biti za mene
ugodnih iznenadjenja. Znam da ste Vas dvojica mozak i dinamika svih akcija, pa
i ovakovih u korist moju. Kao borac osjećam se sretnim, da sa takovim
suradnicima i prijateljima mogu u životu računati. Ipak je to utjeha u danima
iskušnje, patnje, proba i nedaća. Stavljam Vam na srdce da i prijateljstvo
medju Vama dvojicom, pokažete drugima primjer i uzor. Bog Vas pratio na tom
putu i blagoslovio svaki Vaš korak. Prvom zgodom napraviti ću jednu fotografiju
djeće i poslati kao znak zahvalnosti.
Nakon što razašaljem Okružnicu i zahvalnicu, te odgovorim, pisati ću Vam o
tekućim poslovima, poslati još DRINAPRESSA za one koji nisu dobili, a sada
primite bratski stisak desnice. Vjerujem da ste proveli sretno i veselo
blagdane.
Grli Vas Vaš odani general Drinjanin.
Nadodano rukom:
Dragi Ratko i Lenka! (Ratko Gagro
(1913.1975), Lenka je Ratkova supruga, mo. Otporaš.)
Za ovaj čas samo toliko, a kasnije ću poslati pismeno zahvalu svima. Smijao sam
se od srdca kako je Ratko sanjao i san tumačio! Hvala Bogu sve je bio san!
Grli Vas odani Maks.
09-03-2014 22:44 #164
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
POGLAVNIK
OPTUŽUJE ZA DJELA KOJA NITKO POČINIO NIJE
general DRINJANIN
Stan dne, 16. VIII.1956.
Braći u Kanadi.
Do pojave Subašić, Izbora i glorificiranja Stojadinovića, medju nama se je
točno znalo, tko je Ustaša, tko je za Poglavnika, tko je protiv. A onda je
došla zataja 25 godišnjice Ustaškog Pokreta, akcija protiv "Drine" i
ugovor sa Stojadinovićem, došao Marković, Prpić, i s njima sve ostalo, kako kod
Vas, tako i na sve strane. Tako smo za par mjeseci, u zadnja vremena, postali
izdajnici, i kako mi kažu prijatelji iz Argentine, Poglavnik sam i obitelj mu,
posebno zet Pšeničnik, (Dr. Srećko
Pšeničnik oženio je Poglavnikovu kćer Mirjanu, mo. Otporaš) šire neku knjigu, koju je zet donio sa
jugosl. poslanstva u kojoj se napadaju "ratni zločinci", posebno moju
malenkost, i gdje smo svi obični lopovi, profesionalni provalnici, koljači i
pataloški tipovi.
Nedaju da dodje do suda, a udarnički bacaju nove laži, prietnje, optužbe, i to
gore nego i one, što srbokomunisti i četnici dižu protiv nas. To je najnovija
Poglavnikova politika i Vrančić i drugovi sa tajnim ugovorom sile Poglavnika do
kraja i on će uvriedjene taštine i ljut, što smo napali Izbor, Stojadina,
zetove i gadove, ići s njima do kraja i propasti s njima skupa. Stare smo
prijatelje izgubili, moral je pao, novih prijatelja nemamo. I još jedino ostaje
unovčiti ime Ustaša, Poglavnik, prodati našu baštinu, kako bi gospoda ministri,
klika i obitelj mogli od toga živiti u Argentini. To nas ne vodi u Hrvatsku, ni
ta politika vodi u USA, Rim i Madrid, jedini, koji nam mogu pomoći. Zato smo mi
izdajnici i svaki nas je dan više, i svatko će izdajnikom biti proglašen, tko
se suprostavi.
Ja sam Ustaša od postanka organizacije i izvršio sam svega i svačega za taj
Pokret i po nalogu Pokreta. Danas sam Poglavnik baca optužbe i na one, za koje
je on kriv, i za one, koje nitko nije kriv, i za one, za koje nas nitko tužio
nije, nego je cilj mene uništiti i sve one, koji nisu pred Ilićem i drugovima
glavu prigeli i priznali podjelu Bosne, uvjet i temelj novoj politici. Ustaša
sam i sada, kada me Poglavnik optužuje za djela koje nitko počinio nije, pa je
čak pao tako nisko, da se služi i Titinim lažima. U mom temeljnom listu je sve
što imam kazati, i moje akcije od najranijeg djetinstva, na koje sam i te kako
ponosan, i koje bi sve ponovio za dobro domovine.
Par rieči još o meni. Posebni Častni sud hrvatskih generala suditi će na moju
zamolbu, i ja sam u tu svrku zamolio generala Herenčića, zapovjednika PTB-a,
zatim one hrvatske generale, koji su samnom skupa u Glavnom Stanu pogl. vodili
Hrvatsku Vojsku, a to su generali Dragojlov i Rupčić, te kap. bojnog broda
Vrkljan. (Andrija Vrkljan,
mo) Isto tako neka zapovjednik
Vojnog redarstva pukovnik Rukavina ispita sve što protiv mene imaju, i neka
pročelnik osobnog odjela puk. Gračan prikaže moje osobne podatke. Svi su ovi
živi i pozvani suditi i kazati istinu i kazniti. Samo kukavice je mogao
Poglavnik preplašiti žigom izdajstva i prietnjama sa maljem, ali se toga ne
boje herojski zapovjednici ustaške i hrvatske vojske. Kao moga branitelja
naznačio sam pukovnika Džala, (Pukovnik
Jakov Džal je oženio generalovu polu sestru Zoru, rođenu Tambić, mo. Otporaš) a ponudili su se skoro 100 hrvatskih časnika,
svih grana oružja, koji su voljni tražiti istinu.
Tko dakle optužuje a nije voljan ići na sud, taj je nepošten. Imamo dokaza da
je zet Dr. Pšeničnik česti gost na jugosl. poslanstvu, i da je još u Italiji
bio smatran Titinim agentom. Poglavnik se uvjek okružio takovima, a komunisti
znaju šta rade. Poglavnik više nije kadar izvesti nas iz jada i dovesti u
Hrvatsku, jer je ciela njihova akcija u skupljanju dolara, opskrbi obitelji i
obrani zeta, svi skupa u rukama Srba i crvenih. Zato su padale naše posade,
zato smo padali kao stoka, jer smo uvjek bili izdani i danas smo. I danas hoće
ubiti u meni rieč, kada mi nemogu glavu razmrskati, i ubijaju čast, jer borci
nisu prihvatili moju likvidaciju, ni onih dragih zapovjednika i drugova, koji
su imali hrabrosti oduprieti se teroru fukare.
Upoznati ste sa akcijom Rude Erića u Washingtonu. Nešto ste malo čitali u
Danici, nešto i čuli. To je put, kojim treba ići u Washington, jer će se tamo
odlučivati. Postignuti su uspjesi, ali Eriću treba legitimacija. Mnogo ima
prijatelja, senatora, odlučnih antikomunista, i uspjeh bi bio veći, da je mogao
u Washingtonu imati legitimaciju. Dajmo ju u ime HRVATSKIH ANTIKOMUNISTIČKIH
BORACA, kojih ima svugdje u svietu.
Ostavili Vas zadnje, jer ste najbliži i jer ste i tako povezani. Danas se u
Australiji, Zelandu, Argentini, Venezueli i europskim državama organizira taj
Savez. Stvorite i Vi. Stvorite incijativne odbore, a ako nebi dozvolili ima
boraca, stavite SAVEZ HRVATSKIH ANTIKOMUNISTA. Svakako najvažnije pošaljite na
adresu:
Rudolf Erić
716 Grant Street
AKRON, 11. Ohio, USA.
Jedan pozdrav u ime grupe boraca, društava, povjereničtava Odpora, pojedinaca,
i s time će se Rude legitimirati. Imamo moćnih prijatelja koji rade protiv
Tita, ali od nas traže demokratske forme i norme, i posebno je od velike
koristi da budu američki državljani, oni koji to vode. Učinite dakle svoju
dužnost, jer je za Hrvatsku potrebno. Stvorite Ogranak saveza, bez obzira
koliko Vas bilo. Ne pomažite društva za koja ste uvjereni, da rade protiv
ideala. I budite složni, ne napuštajte druga u nevolji, nedajte se protiv Crkve
nikada i ne dajte dirati u Drinu, i u mrtve.
Sve što dobijete za DRINU prepuštam Vama za poštarinu i troškove, i u buduće
nemojte slati nikakva novca ovamo, ja ću sam snašati sve troškove, i ako Bog da
nadam se moći i više učiniti. Od nas se traži da jednom nešto u slobodnom
svietu naučimo, pa stoga pazite, da Vaše organizacije budu legalne, da ne budu
vezane za nikakvu instituciju izvan Kanade, kako Vas zakoni nebi poklopili, a
bit će ih koji će Vas denuncirati. Pomozite ovo grupiranje i svakako obaspite
Erića sa pozdravima. On je isto proglašen "izdajnikom" kao i mi svi,
i nije mu naškodilo u Washingtonu, a jest koristilo, kao i meni.
Erić radi sa američkim prijateljima, da se ukine pomoć Titu i već je mnogo
učinjeno. Treba pojačati akciju, Erić je pozvan, sposoban i voljan, pa ga treba
pomoći. Učinite Vašu dužnost i pozovite prijatelje da to učine.
Srdačno Vas i bratski pozdravlja, odani vam Drinjanin.
Za Dom Spremni ! Bog i Hrvati !
Nadodano rukom:
Dragi dane!
Jednom se moram odlučiti. Pokrenuli su se naši sa svih pet kontinenata i
stvaramo Savez. Učinite to odmah i pozdravite i pomozite Erića u njegovu radu.
Ja sam pisao Vladeku, Nižiću, Gagri, Mariću i Erešu. Pokreni ih, ili oni Tebe,
glavno da se nešto učini. Ja vjerujem u uspjeh, jer putevi vode u Wasjhington i
mi smo na dobrom putu, koji vodi pobjedi.
Javi se. Tvoj odani, Maks.
10-03-2014 15:57 #165
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
ZAKLEO SAM SE NA
OSVETU
domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (28)
Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni
učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44
Piše: general DRINJANIN (povodom
smrti V. Mačeka u petnaest (15) nastavaka u novini OBRANA 1964-65. Otporaš)
- S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -
Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode.
Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoliškim društvima, te
naravno ona u sveučilšsnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni
cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila
stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj
hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se
danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili,dali bi
hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako
u duhu hrvatsva, svoje djake, kao prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada
bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub
ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog
pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba
elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja.
(Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske
Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima,moja opaska) Široki Brijeg
bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića,
isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je
bio nešto konkretno.
Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili
muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja
hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante
Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom
redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije
bio izbašen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti
moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.
Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske.
Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane
kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima".
Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa
zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam
težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih
sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon
prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog
oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara,
katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo
da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može
vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv
uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko
ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja
opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"-
radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije
zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u
doba Austrije.
S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom
pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se
vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.
Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući
iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski
materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu
svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s
ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku,
ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj
vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god
sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je
bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem
one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i
svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.)
ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga
"razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje
Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko
Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)
Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na
konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu.
Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje
se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas
promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije
kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s
uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja
hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše
vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne
Države Hrvatske.
(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su
izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge
stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima
sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji
bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću
mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi
dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od
našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)
10-03-2014 16:38 #166
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
SVIM HRVATIMA U
SLOBODNOM SVIETU!
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Glavno Tajničtvo
br. 19/ 1955
Stan, dne 20.I.1955.
OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !
Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji
jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu
medju hrvatskim emigrantima.
Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti,
koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s
Kominformom i Rusijom.
Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim
osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi
Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude
na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.
Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u
borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe
parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod
vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da
Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju
Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti
i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može
učiniti bez Ustaša.
Hrvati!
Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada
u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je
Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio
prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi
se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato
što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj.
srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke
Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom
imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali
svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon
Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da
treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd,
a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje
prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.
Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i
jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena
protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i
grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva.
Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je
hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u
rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu,
jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski
komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.
Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima
je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine
1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i
kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su
glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske
državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i
hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!
Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro
obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i
jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji
vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o
kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu
kompromitirati kao tobožnje rusofile.
podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim
ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država
Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim
je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.
Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog
koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da
smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika
spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička
tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika.
Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i
o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim
antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni
narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom
moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo
svietla i čista obraza ova težka vremena.
Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo
jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo
antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo,
radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do
kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku
pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.
Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :
1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku
komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost
svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog
komunizma.
2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez
predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se
radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima
zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno
hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima
koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled
fanatičkih antikomunističkih boraca.
3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim
organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma.
Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza
željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu
uživaju.
Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi,
Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka
obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna
američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito
antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda
biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.
Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne
će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke
milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo
stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg
hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu
svoju i svoga naroda.
Ni Moskva ni Beograd !
Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !
Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA
HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.
GENERAL DRINJANIN v.r.
10-03-2014 20:08 #167
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
DVA HRVATA, DVA
GENERALA, JEDAN NDH, JEDAN JNA, OBA U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE
(Neizmjerno mi je žao da nisam uspio
staviti ovdje sliku predsjednika Tuđmana,mo)
Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su
sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav
Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman.
General DRINJANIN je sam sebe pobjedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada
svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima,
komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao
ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijestnom govoru
svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968.
godine:
"...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško
partizanski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...".
Također i dr. Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma,
jugoslavenstva i antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja
DRINAPRESS-a i članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa
Luburića. Otporaš.
11-03-2014 04:41 #168
Bobani
Vidi profil
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
ZA HRVATSKU
DRŽAVU I SA DR. JURAJEM KRNJEVIĆEM
general DRINJANIN Carcagente, 16.2.1965
Vjekoslav Luburić
Santa Ana 33
Carcagente
(Valencia), Espana
Gospodin
Dr. JURI KRNJEVIĆU
London
Gospodine predsjedniče !
Nadam se da ste dobili moje pismo od 12.o.v. mj. kao i tri paketa naših
izdanja.
Predsjednik organizacije Odpora u Torontu g. Ratko Gagro obratio se je na Vas
pute. g. Ante Došena, da bi intervenirali kod tamošnjih Vaših predstavnika radi
dvorane Hrvatskog Doma za našu proslavu.
(Radi se o "Hrvatskom Domu HSS" kojega su mnogi Hrvati Toronta kao
pojedinci, kao i neke hrvatske organizacije, dali svoj doprinos u dionicama kao
dioničari za kupnju ovg Hrvatskog Doma koji nosi ime DOM HRVATSKE SELJAČKE
STRANKE. Ovaj Dom se je iznamljivao svima i svakome za razne prigode: svatove,
zabave, proslave, sastanke itd. Nastale su trzavice između vodećih članova
uprave Doma i nekih iz uprave organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora ERIK
LISAK, tako da je uprava doma zabranila ODPORAŠIMA održati proslavu DANA ODPORA
u Torontu za sve Hrvate. Ovo generalovo pismo, uz ostalo, se odnosi i na tu
temu, mo)
Brat Gagro je inače utemeljitelj, odnosno jedan od početnih dioničara za kupnju
Doma. Ja Vas isto molim, da bi mu izišli u susret, te tako i na djelu dokažemo,
da smo svjesni Hrvati u suradnji za zajedničku stvar.
Urednik OBRANE brat Husnija Hrustanović veli mi da Vas zamolim, da nam napičete
za slijedeću OBRANU uvodni članak. Ako bi bili slobodni sugerirati Vam temu o
hrvatskom državnom i pravnom pravu na svoju slobodu i svoju državnost, zatim o
potrebi hrvatske slog i tolerancije u emigraciji - u čemu ste Vi i dosad dali
bezbroj nejljepših primjera.
Gospodine Predsjedniče, slobodan sam napomenuti Vam, da je naša tiskara
obogaćena novim elementima, medju inim i jednim linotypom, pa ćemo slijedeći
broj spremiti u veoma velikoj tiraži i odpremiti ga po cijelom svijetu i u
domovinu.
Želim Vam svako dobro i uz dužno poštovanje ostajem odani Vam general Vjekoslav
Luburić.
(Napomena:
1. ) Moglo se je primjetiti iz dosadašnjih pisama da je ovo
prvi puta da se generala u svojim pismima potpisuje svojim punim imenom
Vjekoslav Luburić.
2. ) Svi bi mi mogli dati svoja mišljenja, koja bi bila jako
različita i zanimljiva, žašto je general Drinjanin samo njemu, dru. juraju
Krnjeviću (1895-1988) potpisivao se svojim punim imenom iz krsnog lista
Vjekoslav Luburić. Jest, doduše, on je stavio "general", ali generala
ima svaki narod na svijetu, svake države, svake vlade i režimi, prijateljske i
neprijateljske.
3. ) Ja bih mogao dati moje mišljenje glede ovog slučaja,
ali to je samo moje mišljenje na koje ja imam pravo, makar to mišljenje bilo i
krivo mišljenje. Ja sam formirao ovo moje mišljenje tijekom preko pola stoljeća
praćenja hrvatske nacionalno državne politike. Dr. Juraj Krnjević kao Hrvat
mogao je više koristiti hrvatskoj nacionalnoj stvari da se uopće nije bio ni
rodio, ali kada se je već bio rodio da se uobće nije bavio NIKAKOVOM POLITIKOM,
kad se već u najkritičnijim vremenima 1941-1945 bavio politikom. On je u ta
najkritičnija vremena 1941-1945., kada su četnici u suradnji sa KPJ i svim
njihovim filijalima koje su ovi kasnije prozvali: NOB, NOV, JNA, NOP, sve u
svemu skraćeno AVNOJ, punom brzinom klali hrvatski narod, borili se protiv već
postojeće hrvatske države, bio ministar srpske jugoslavenske vlade u Londonu,
čitaj četničke vlade, lobirao za Srbe i njihova đenerala Dražu Mihailovića koji
se je borio ZA KRALJA I OTADŽBINU JUGOSLAVIJU.
4. ) Dr. Juraj Krnjević je uočio svoju zabludu tek poslije
rata kada je uvidio da je izigran i prevaren, iscijeđen do kraja, kao svaka
žvakaća guma koju se na koncu svakog žvakanja odbaci, tako je i četnička
Jugoslavija odbacila dra. Krnjevića kojeg Titina Jugoslavija nije htjela.
5. ) Dr. Krnjević je uz ostale svjedoke koji su svjedočili u
prilog dra: Andrije Artukovića u Los Angelesu, svjedočio u korist istine i u
korist Hrvatske, kako bi donekle opravdao svoje zablude iz prošlosti,
najtragičnije prošlosti hrvatskog naroda 1941-1945, kada je on, dr. Krnjević,
svim srcom i žarom bio protiv "ustaštva" koje je branilo hrvatske
povijesne granice, pa tako i istočnu granicu na DRINI.
6. ) Pošto je general Drinjanin u hrvatskoj političkoj
emigraciji već bio poznat kao "general Drinjanin", za sigurno nije
htio tim imenom "Drinjanin" navlačiti zlu prošlost u sjećanje dru.
Krnjeviću. Otporaš)
11-03-2014 17:03 #169
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Osobno Peri Tutavcu
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika
4.X.1960.
Bratskom "NAPRIDKU"
Buenos Aires, Argentina
Dragi moj prijatelju Tutavac!
Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat
avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slučaju
znači, parobrodom, mo. Otporaš) hvala
na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.
Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni
riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije
smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti......
Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo
nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših
didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli
dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da
sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica naljutila, a kad tamo starica mene
ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim
jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s
vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom
hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.
Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u !Napridku" napisali.
Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i
izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će
Vam pošteni ljudi pomoći.
Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o
prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za
"NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.
Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako
sam to pisao Štiru.
Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto
mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i
patriotski rad.
Odani Vam Vaš
Maks.
(Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9
listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni
urednik novine NAPRIDAK isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao
je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju
između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću
postepeno iznositi. Otporaš)
Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960.
Pere Tutavac
Dupuy 87 - Buenos Aires
Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako
se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo. Otporaš)
Poštovani i dragi g. Generale!
prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj.
56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na
svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i
šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga
dobio 20.- (dvadeset)
pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne
možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem
drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem
list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva
nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da
ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami
znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim,
"ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja,
potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave
"predstavnici" i "veliki rodoljubi".
Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni
uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo
potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju
1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.
Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše
mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od
4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki,
ovako:
"Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema
ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste
tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti.....
Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto
drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših
didova i baka.
Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra
starica: (Maksova majka Marija,
djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo.
Otporaš) "Ama, sinko, kako
ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se
starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na
školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...
Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom
izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom
jeziku ikavicom.
Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i
čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od
nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili!
Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.
Odani Vam Vaš Maks".
Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. [I](Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i
napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo.
Otporaš)[/I] on je već star
čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po
novinama. Napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim
dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s
materialne, novčane strane) sam ne može.
Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da
ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok"
misli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime
iskorišćavaju za pokriće...
Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog
jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao.
Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske
vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)
Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da
"Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti
s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi
list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije
na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim)
pravopisom Titovog izdanja.
Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve
reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao
članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem
zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome
"gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga,
doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti,
pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu
stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju
hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske
i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je
nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina
mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji
inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo
srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu
školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su
sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog
jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se
služe beogradske novine...
Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima
u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli
diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji
su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio
prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući
beogradsko novinstvo.
Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima.
Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti
hrvatski književni jezik."........
Što ovo sve skupa znači?...
Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i
oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu
"originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene
to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...
Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle
razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u
njihovoj moći, da me onemoguće!
Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao -
pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski
rodoljubi" mogli umalatiti.
Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika"
ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi
se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to
ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.
Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara.
Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih
to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa
makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".
Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli
pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli
dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.
Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.
P.s.
Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao
sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških
"rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem
Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar
poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji.
Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u
odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one
strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.
(Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi -
nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Mi,
današnji Hrvati, koji se budemo bavili hrvatskom političkom emigracijom od
propasti nama Hrvatima NDH pa sve do danas, morati ćemo zasukati rukave i s
velikim naporima tražiti tko je tko bio i tko je šta radio, jer živih svjedoka
neće više biti. Mo. Otporaš)
12-03-2014 16:53 #170
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
PISMO DRA.
ANDRIJE ARTUKOVIĆA
(U hrpi pisama Maksa Luburića pronađoh
i ovo pismo dra. Andrije Artukovića kojeg je on pisao olovkom na običnom papiru
veličine 21 i pol centimetar sa 14 centimetara. Kako sam u početku opisivanja
ovih pisama rekao i naglasio da želim biti dosljedan, što god više je to
moguće, originalnim pismima, zato donosim ove, iako, male detalje, mo. Otporaš)
9 Jan (siječnja, mo)1958.
Dragi Ante ! (Ante Kršinić,
mo)
Ovaj čas pročitah u Danici (novina
hrvatskih Franjevaca koju su oni izdavali u Chicagu, mo) da vlč. Cecelja (Vilim
Cecelja (1909-1989) Poglavnikov
osobni ispovijedaonik, emigrant, dobrotvorac, mnoge Hrvate spasio a još više je
onih koje je pomogao, mo) stiže tamo k Vama. Molim Te poduzmi Ti i svi što
hrvatski misli i osjeća, da se ovog divnog, svetog i uzor svećenika i rodoljuba
što bolje primi i dočeka, da sa svojom svetom misijom što bolje uspije. To je
jedan od onih najuzornijih svećenika što ih u emigraciji imamo. Nežali truda,
jer ćeš učiniti za Boga i Hrvatsku neopisivo mnogo.
Tebe i sve Tvoje drage i mile grli Vaš Andrija.
Napomena:
(Kako sam u emigraciji od 1957 godine, moglo bi se reći da već - ako već ne -
mislim i osjećam "emigrantski", drugim riječima, da me je
"ustaška emigracija" odgojila. Ako je to tako, onda moj roditeljski
odgoj na mene i moju mladost uopće nije utijecao, što u potpunosti nije istina.
Mene je moja majka najprije rodila kao Hrvata, tek par dana kasnije stavila na
mene vjersko obilježje, u ovom slučaju katoličko. Moglo je biti i ne znam koje
drugo, ali on KRVNO obilježje je hrvatsko. Zato me sada, dok ovo pišem, 20
listopada 2012. godine uistinu zanima kako na sva ova pisma koja iznosim na
portalu Dnevno.hr, izražaji u pusmima, ljubav za Hrvatsku koja se izražava u
ovim pismima, misli današnje hrvatsko pokoljenje. Upravo je to taj razlog zbog
kojeg iznosim ova pisma. Sve što sada želim reći je to: ČITAJTE OVA PISMA,
DRAGE MOJE HRVATICE I DRAGI MOJI HRVATI! Vaša je budućnost! Koliko god Hrvatska
pripada Vama, toliko i Vi pripadate HRVATSKOJ. Otporaš.)
12-03-2014 23:32 #171
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348SINOVI
SELJAČKE MAJKE DOBRI HRVATSKI VOJNICI
(Donosim ovdje jedno vrlo zanimljivo pismo kojeg sam upravo sada, prije
nekoliko minuta, pronašao u hrpi još nepregledani pisama. donijeti ću ga u
originalu. Sve što ću zamoliti cijenjene čitatelje je to da ga pročitaju
onoliko puta koliko će im biti potrebno kako bi ga u suštini mogli razumijeti.
Dok sam čitao ovo pismo, pade mi na pamet jedan istinit slučaj iz Pariza. Nas
nekoliko zagrijanih Hrvata smo znali da je Poglavnik jako bolestan, te se
dogovaramo kako bi mu napisali pimo i zaželjeli brzo ozdravljenje. Problem je
bio u tome da smo svi bili sinovi seljačke majke i bez neke školske spreme, te
nismo znali kako mu pisati. Odlučili smo mu pisati, što smo i učinili. Kako
nismo poznavali pravopisnu interpunkciju, stavili smo na dno pisma jedna red
točaka, jedan red zareza, jedan red uskličnika, jedan red dvotičaka, jedan red
zareztočaka, jedan red upitnika i zamolili Poglavnika da on to stavi undje gdje
što pripada. Na naše veliko iznenađenje dobilo smo odgovor od Poglavnika koji
nam je odgovorio od prilike ovako
"Draga moja djeco, hvala Vam na pismu. Nemojte se stiditi što ste sinovi
seljačke majke. Ja sam sa takovima uspio stvoriti Hrvatsku Državu, a sa
školovanima sam ju izgubio".
(Sada prelazim na pismo kojeg je jedan Hrvat iz Toronta pisao generalu
Drinjaninu. Ja ću, ako ustreba, da bi se što bolje popunilo i razumjelo,
staviti moju ili moje opaske, mo. Otporaš)
Clarkson 23, Ožujka 1965.
Mnogo Poštovani Gospodine Generale.
Dragi moj Generale dobio sam Vaše Drago Pismo i sve sam točno razumio.
Gospodine Generale molim Vas oprosti Temi pošto ja slabo pišem na mašinu ali
znam daje Vami lakiše čitat nego da sa rukom pišem znam da mnogu poštu dobivate
i da ste previše zauzeti, prvo menije drago da ste zdravo kako Vi tako i Vaša
obitelj.
Mnogo mije drago da ste u vezi sa mojim gosp. Zapovijednikom Štirom (pukovnik Ivan Štir, mo) a i Gos. Štir je prepatio svega pa eto kako čujem da
nije najboljega zdravlja meni je prestao pisati 1959. godine ne znam razloga
biće da ga, nešto zapriječilo može bit i kakav dobar Prijatelj, kada Gos. Štiru
bude Te pisat molim Vas Srdačnoga Pozdravite.
Gospodine Generalu Vis Te pitali brata V. Šimunca i brata R. Gagru u vezi Gos.
N. Srtukovića a ja ću bit kratak a jasan on se dopisuje sa Pro. Varošom i sa
Dr, Draganovićem i sa Osmanagićem (Adil
Osmanhagić, mo) i Šehovićem (Derviš Šehović, mo) od ove gospode mi je pokazao pisma od svije su bila
pisma Prijateljske naravi osim Gos. Pro. Varoša
(Miroslav Varoš (20 srpnja 1923, 31 prosinca 1975) profesor glazebe,
podrijetlom Čeh, oženjen srpkinjom, dokazani Udbin agent i kada mu je
talijanska policija bila za petama da ga uhapsi, dobio je hitno poruku od
svojih koja je bila kratka i dovoljno jasna: Talijani su ulovili zeca. Večera
čeka. Dođi. Teta." Tako ti je Miroslav Varoš uspio pobjeći, mo, Otporaš)
Njegova su pisma bila više Političke naravi tega molijo da što više poradi za
Organiziranju Hrvatskog N-Odbora (Hrvatski
Demokratski Odbor, HDO, mo) no to njega nije ništa smetalo meni pokazati i ja
koliko sam moga primijetiti da je danas njemu naj bliži H-N.Otpor ali on nije
zagrijan nizašto nego ponajviše novac voli, u razgovoru na Srcu mu leži i naša
Hrvatska to su moji opažaji na njemu i on ima u sebi neke posebne Fantazije
primjer voli sa Stranijem Narodima imat neke razgovore meni kaže da njega
strani mnogo više Cijene i Poštivaju a to je točno pošto naši ljudi gledaju
samo kakobi koga osramotili ili neki način našu samo da ne ostane čestit i
Pošten.
Ovo bi za sada sve bilo a Vas ako nešta više interesira molim samo izvolite
pitat a znam da je i on sam piso Vami to mije danas rekao u razgovoru, kako
Vidite po Adresi ja sada ne živim više u Torontu sada živim u blizini M.
Luburića, Mile je dobar mladić, sinoć sam bio u Torontu na sjednici za
spremanje Proslave Desetog Travnja biće dosta posla dok se sve postavi na svoje
Mjesto mogu Vam reći da će Glavni Govornik bit brat Rudi Erić isti Erić nam je
rekao da se Vi jako slabo čuvate pa bi Vas ja molio da se Vi čuvate što
bolje. (Ovo je jako interesantno i
vrlo važno spomenuti ovdje. Ima više pisama u kojima su pojedinci savjetovali
generalu malo veći oprez. To se najbolje može uočiti iz knjige dra. Miljenka
Dabe Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA New York 1984., mo. Otporaš)
Gospodine Generalu znajući da sTe Vi zauzeti prema tome Vi ako bolje nešto bude
Te trebali od mene izvolite samo pisati u brata Vladinom pismom da Vam bude
manje posla, miće mose borit i radit koliko nam bude moguće braća Perići.
Uz mnogo bratski Srdačnih pozdrava Vami Gospodine Generale i Vašoj Obitelji,
pozdravite sve naše zapovjednike i Predvodnike hrvatskog Narodnog ODPORA uz Naš
Vojnički Pozdrav.
za Uvijek Odani Vam Martin Perić. (podpis,
mo)
Napomena:
(Ospbno sam upoznao sada pok. Martina
Perića 1978. godine kada sam iz San Francisca došao u Toronto održati govor u
DOMU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA na Dupont Street.
Tada, u to vrijeme bila je velika trzavica i podjela unutar redova Hrvatskog
Narodnog Odpora. Poslije generalove tragične smrti 20 travnja 1969. godine,
dolazi do velikog nesnalaženja u redovima organizacije HNO. Srećko Rover iz
Australije vuče na svoju stranu i ima jedan dio pristalica, dok Dinko Šakić,
zet generala Drinjanina, tegli na svoju stranu, na staru i originalnu stranu
ODPOR i ima svojih pristalica, dok na trećoj strani stoji većina, starih i
mladih, sinova i Ustaša i partizana, koji fonetički ne izgovaraju niti govore
"ODPOR" nego "OTPOR". Dolazi do Svjetskog Kongresa
organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora u Hamiltonu, Canada 1974. godine. Tu su
se mnoge stvari raspravljale i tu je, tada, došlo do polarizacije ODPORA. Stipe
Bilandžić iz Njemačke biva biran za Pročelnika Svjetskog OTPORA HNO a Živko
Vasilj za Tajnika. Dinko Šakić sa svojim pristalicama je napustio sjednicu i od
tada su bila dva (2), jedan (1) ODPOR, drugi (2) OTPOR. Ja sam postao
Kontinentalni Pročelnik za Sjevernu Ameriku Hrvatskog Narodnofg OTPORA.
Poslije moga govora priđe k meni Martin Perić i sav uzrujan i ozbiljan me pita:
Gospodine Pročelniče, Vi ste održali dobar govor i ja se sa Vama slažem i
prilazim od sada k Vama, samo Vas molim da na ovoj zgradi ostane isto ime DOM
HRVATSKOG NARODNOG ODPORA., tj. da se slovo "D" ne promijene u slovo
"T". Tu smo se složili tako da se ime Doma nije mijenjalo.
Mo.Otporaš.)
14-03-2014 15:05 #172
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
DRAGA MILA MAJKO,
BOG JE TAKO HTIO DA JA EVO SADA POLAŽEM SVOJ ŽIVOT NA OLTAR DOMOVINE!
(Ova pisma sam NEDAVNO primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz zagreba Maje
Pavelić Runje. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne
istine, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato ih
stavljam ovdje kao dio tih pisama. Otporaš.)
Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po
struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je
pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada
obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je
slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom.
Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku,
gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen
je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula
prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi.
- - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je
dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada
nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i
odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj
da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji
više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali
hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada
petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i
odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14.
6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:
Zlatno i jedino srce moje!
Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam
izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano.
Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se
nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000
zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom
smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!
Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja
sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću
podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica,
za Tebe sam dalje živio.
Grli Tebe i Vericu Tvoj
Milivoj
2.
Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga
Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna
kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.
24. 5. 1945
Draga Zorice!
Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u
Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj
Drago
3.
Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj
Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u
Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. -
Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije
odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti
Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom
Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale
svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.
Draga i mila majko!
Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom
pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije
volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar
domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka
Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala
dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se
jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke
Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim
rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne
krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas
naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put
pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću
i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu
familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam
... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča
Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju
dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!
Jure
4.
Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik
Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji
Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima
Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili
jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran
natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u
Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom
uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su
partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan
Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u
cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim
starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova,
rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u
Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim
putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz
kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne
dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji
je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i
ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:
Dragi striče!
Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu
franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne
znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me
malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,
Vaš Štefek
5.
Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i
publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U
danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio
napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u
Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je
stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo
jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je
bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao
prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku
ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je
uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma,
zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u
susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem
i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki
tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je
Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali
veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin
Đurić pisao je svojima:
Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje
ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i
čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak.
Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...
... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...
30. listopada 1945 napisao je:
Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.
Drago.
6.
Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana,
četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog
zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:
Draga Kate,
Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam
iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu
na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u
toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov
polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi
muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja
stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše.
Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu
Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit.
Bog zauvik.
Ante
7.
Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a
tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku
stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko
drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio
Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili pronašli
tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo stradao je
dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih interesa,
nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo pismo:
Dragi moji!
Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i
mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem
drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi
oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji
roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte
biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo,
ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti
mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono
bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.
Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu,
Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i
odani, Ante
Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i
pričestio. Sve voli i ljubi
Ante, Jure Gadže, Ljubuški.
8.
Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku
skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da
provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni
partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome
Strižić. - - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj
katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu
do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s
rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti.
Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i
molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić
zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. -
Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je
prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj
ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:
Draga Seko!
Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve,
Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna
i neka moli Boga i ništa drugo.
Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom
zadnji zbogom!
Vaš Ive
9.
Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te
zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s
mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je
zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši
38, Livno, poslao ovo pismo:
Sarajevo, 24. 1. 1946.
Dragi prijatelju Duško!
Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo
sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni
za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih
prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude!
Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te
uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava
posljednjih od svog neumrlog
Ivice Sučića.
10.
Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je
hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika
i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no
vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden
je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici
doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan
Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima
izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića
posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala
propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala
za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do
Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve
bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure,
Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.
Draga Zdenka,
Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko
poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a
može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene
biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti
sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je
prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i
srdačnim pozdravima
Tvoj Tomica
11.
Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao
svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948.,
u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao
pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je,
kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u
Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na
koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na
drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:
Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime
Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)
Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je
domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u
vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo
svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo,
da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.
Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što
vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite
svojoj Hrvatskoj vjerne.
Vaš ćakan Mime
14-03-2014 15:06 #173
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
DRAGA MILA MAJKO,
BOG JE TAKO HTIO DA JA EVO SADA POLAŽEM SVOJ ŽIVOT NA OLTAR DOMOVINE!
(Ova pisma sam NEDAVNO primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz zagreba Maje
Pavelić Runje. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne
istine, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato ih
stavljam ovdje kao dio tih pisama. Otporaš.)
Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po
struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je
pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada
obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je
slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom.
Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku,
gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen
je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula
prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi.
- - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je
dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada
nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i
odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj
da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji
više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali
hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji
Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih
zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s
oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:
Zlatno i jedino srce moje!
Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam
izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano.
Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se
nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000
zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom
smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!
Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja
sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću
podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica,
za Tebe sam dalje živio.
Grli Tebe i Vericu Tvoj
Milivoj
2.
Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga
Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna
kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.
24. 5. 1945
Draga Zorice!
Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u
Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj
Drago
3.
Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj
Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici.
Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je
pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni
u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj
Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu.
- - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju
djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.
Draga i mila majko!
Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom
pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije
volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar
domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka
Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala
dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se
jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke
Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim
rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne
krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas
naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put
pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću
i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu
familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam
... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča
Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju
dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!
Jure
4.
Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik
Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji
Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima
Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim
partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u
Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini
o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je
skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski
stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. –
Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini
odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom
došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze
na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion
neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema
gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su
počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe
svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio
teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja.
– -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:
Dragi striče!
Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu
franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne
znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me
malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,
Vaš Štefek
5.
Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i
publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U
danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio
napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu,
nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao
kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog
partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio
iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao
prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku
ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je
uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma,
zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u
susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem
i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki
tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je
Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali
veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945.
Dragutin Đurić pisao je svojima:
Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje
ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i
čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak.
Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...
... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...
30. listopada 1945 napisao je:
Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.
Drago.
6.
Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana,
četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog
zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:
Draga Kate,
Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam
iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu
na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u
toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov
polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi
muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja
stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše.
Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu
Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit.
Bog zauvik.
Ante
7.
Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a
tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku
stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko
drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio
Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili
pronašli tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo
stradao je dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih
interesa, nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo
pismo:
Dragi moji!
Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i
mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem
drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi
oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji
roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte
biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo,
ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti
mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono
bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.
Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu,
Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i
odani, Ante
Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i
pričestio. Sve voli i ljubi
Ante, Jure Gadže, Ljubuški.
8.
Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu
rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode
suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani
kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - - U
nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup
Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem
su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se
blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali
bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju
njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je
mogao, podijelio otpuštenje grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan,
27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio
baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:
Draga Seko!
Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu
smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i
neka moli Boga i ništa drugo.
Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom
zadnji zbogom!
Vaš Ive
9.
Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te
zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s
mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je
zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši
38, Livno, poslao ovo pismo:
Sarajevo, 24. 1. 1946.
Dragi prijatelju Duško!
Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo
sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni
za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih
prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude!
Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te
uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava
posljednjih od svog neumrlog
Ivice Sučića.
10.
Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je
hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika
i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no
vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden
je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici
doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan
Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima
izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića
posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala
propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala
za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do
Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve
bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure,
Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.
Draga Zdenka,
Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko
poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a
može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene
biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti
sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je
prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i
srdačnim pozdravima
Tvoj Tomica
11.
Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao
svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948.,
u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao
pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je,
kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u
Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na
koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na
drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:
Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime
Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)
Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je
domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u
vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo
svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo,
da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.
Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što
vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite
svojoj Hrvatskoj vjerne.
Vaš ćakan Mime
17-03-2014 14:06 #174
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
UPORNOST GENERALA
DRINJANINA U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU.
(Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA
MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i
ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim
rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili,
još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST
GENERALA DRINJANINA U BORBI ZA HRVATSKOM DRŽAVOM" bila efikasna. Imati
jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba
uzeti u obzir osam (8) epoka ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG
ODPORA.
Prva (1) epoka je bila ratna epoka kada je na Ivan planini
1944. godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI
ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.
Druga (2) epoka je bila KRIŽARSKA EPOKA koja je prikupljala
vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945.,
nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog
poredka hrvatskom narodu.
Treća (3) epoka bila je pokretanje i obnavljanje HNO u
emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s
Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.
Četvrta (4) epoka je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do
Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.
Peta (5) epoka je od siječnja 1960. kada se je general
Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u
konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25
tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U
EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.
Šesta (6) epoka je najžalostnija zbog toga što svi RADNI
SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i
simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja
leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnaša general Drinjanin. U
tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i
svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili,
neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili i izbacivali, i tako je
to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI
KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat
zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.
Sedma (7) epoka je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani
je bio Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa
Luburića, Nadu, a na drugoj je strani bio Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se
izživljavaju na legitimiteti prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO,
dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada
zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić,
Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.
Osma (8) epoka je kada je iz vremenske potrebe originalno
ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG
NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i
nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo
neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na
generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali
jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja
1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske
Demokratske Zajednice, HDZ predao predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja
predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Od tada sve
aktivnosti Hrvatskog Narodnog Odpora i Otpora su prestale. Otporaš.)
general DRINJANIN
26.VI.1966
Bratskim odborima
SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i
OGRANKA "BOŽO KAVRAN"
Draga i poštovana braćo !
Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na
uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako
još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati,
kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih
vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedinca. Hvala
Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.
Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je
da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i
baze, -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i
putokaz.
Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu
pomagali.
Uz naš vojnički pozdrav,
genera Drinjanin.
19-03-2014 21:31 #175
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
TKO JE PISAO
ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"
(Donosim ovdje pismo generala
Drinjanina dru. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz koje je general pisao 27
listopada 1963. Kako je ovo pismo od vrlo povijestne važnosti i kako se još
uvijek točno ne zna tko je pravi pisac a tko pravi začetnik spomenute Poruke
Izmirenja, mišljenja sam da bi ovdje trebalo reći riječ dvije o dru. Miljeniki
Dabi Peraniću.
Ja sam gosp. Peranića upoznao u Notre Dame de Paris na polnoćki za Božić 1959.
godine u Parizu. Dr. Peranić je po profesiji glazbenik i na tom području
napisao je nekoliko knjiga a jedna od najznačajnijih je: "RECHERCHES SUR
LES HARMONIE GREQUES" Paris, 1958. 1216 pages. Od tada smo postali
poznanici, dobri prijatelji i još bolji suradnici u radu za oslobođenje
Hrvatske. Ja sam bio član HOP-a i Hrvatskog Radničkog Saveza, HRS, dok dr. Peranić
je bio samo član HRS-a.
Poglavnik dr. Ante Pavelić je umro, kako se i zna, na Mladence 28 prosinca
1959. godine. Dr. Andrija Ilić koji je tada živio u Londonu je je bio na
Poglavnikovu sprovodu u Madridu, te na povratku se navratio kod nas u Pariz. Mi
smo u Parizu imali ogranak HOP-a "DR. Ev. Ivan Šarić" kojeg je dr.
Ilić htio posjetiti. Mene je društvo "Dr. Ev. Ivan Šarić" zadužilo da
je pratim dra. Ilića sve do Pas de Calais, odakle će dr. Ilić uzeti parobrod do
Londona. U vlaku od Pariza do Pas de Calais dr. Ilić mi je sve najgore pričao o
generalu Luburiću, a ja, mlad i neiskusan, u sve povjerovao. Kasnije sam saznao
da je dr. Ilić živio u Madridu, bio tajnik generala Luburića i bio mu čak
vjenčani kum 19 studenoga 1953. godine. Kada su se posvadili i razišli, tada se
je gosp. Ilić preselio u London, Engleska. Kroz čitanje knjige PISMA MAKSA
LUBURIĆA i kroz mnoga pisma u istoj, olako se može doći do zaključka da je dr.
Ilić s drugima igrao odlučujuću ulogo u razlazu između Poglavnika i generala Drinjanina
1955/1956 godine.
Kako smo mi, "Društvo HOP-a Dr. Ev. Ivan Šarić" u Parizu počeli
izdavati novinu 1960. i 1961. godine "Hrvatski Narod" kojeg su
uređivali gg: Slavko Dubravica i Tomislav Jurašinović, dr. Pernić je tu pisao i
iznosio neke svoje opise a dr. Andrija Ilić iz Londona bio jedne vrsti glavnog
urednika te novine "Hrvatski Narod", te kao predsjednik SHODE, Savez
Hrvatskih Osloboditeljskih Društava Europe, zabranio je dru. Peraniću pisati u
listu "Hrvatski narod", s obrazloženjem zato što nije član HOP-a.
Posšto smo dr. Peranić i ja bili dobri prijatelji i skupa radili u istom
poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE, on mi se je potužio na dra. Ilića đto mu je
zabranio pisati u listu "Hrvatski Narod". Tada sam ja predložio dru.
Peraniću da se javi generalu Luburiću koji će mu za sigurno tiskati u časopisu
"DRINA" sve njegove opise. Dr. Peranić me je poslušao i tako je
počela suradnaja između generala Drinjanina i dra. Miljenka Dabe Peranića, koja
je dvije godine kasnije urodila plodom: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I
HRVATSKIH PARTIZANA Niže donosim pismo o kojem se govri. Otporaš.)
general DRINJANIN
27.X.1963.
Be.M.Dabo Peranić,
Pariz
Dragi brate!
Ovoga časa molio bih te za slijedeće: članak kojeg ti prilažem trebao je biti
uvodnik nove Jadransko-dalmatinske "Drine", (Radi se o "DRINI" br. 3/4 1963., dakle,
rekao bih zadnjoj "DRINI" te 1963. godine, u kojoj je general
Drinjanin ipak iznio svoj namjeravani uvodnik o "Jadransko-dalmatinskoj
"Drini", mo. Otporaš) i
trebao je dati objašnjenje o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju
Jugoslavija, savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. (ja bih ovu riječ skraćenicu "pol."
označio kao punu riječ "položaj", mo.) NDH., Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u
budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše
dobronamjerne dalmatinske i istarske partizane za Hrvatsku Državu na
svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za
revolucionarnu borbu i uskladivči stanje sa svijetom u kojem moramo živjeti itd.
Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš*svoje mišljenje,
osobno u duhu pisma, (Prenosim
doslovno iz "DRINE" br. 3/4 1964., st.4: KRUG PRIJATELJA
"DRINE", PARIS i KRUG PRIJATELJA DRINE "ISTRA": ISTRA I
HRVATSKA DRŽAVA (S REFLEKSIJOM NA DALMACIJU)
Ovaj naš uvodnik "ISTRA I HRVATSKA DRŽAVA"" napisala je jedna
grupa intelektualaca uz suradnju Hrvata - vojnika, koji su na jednoj i drugoj
strani lievali krv u uvjerenju, da se bore da se bore za Hrvatsku Državu u
kojoj je trebala biti i HRVATSKA ISTRA i svaki pedalj hrvatske zemlje. Ono što
drugima može izgledati slabost "DRINA" uzima kao izvor snage za bolju
i sretniju budućnost hrvatskog naroda. Za volju te budućnosti treba opraštati i
liečiti rane iz prošlosti.
Uprava i Uredništvo "DRINE". Otporaš) koje prilažem, a onda da to daš Krugu prijatelja
Drine odnosno mladim intelektualcima i Aliloviću (Nikola Alilović, oženjen francuskinjom, skupa s nama,
on i Igor Buljan i drugi bili su članovi Društva Hrvatskih Studenata u Parizu,
usko surađivali s prof. dro. Peranićem, osnovali Krug Prijatelja Drine, mo.) da to uzmu kao temu za jedan radni sastanak,
da debatiraju, sasma slobodno, i da mi posebno počalju svoje mišljenje, a ako
ih ima više. da onda to učine posebno, ili u dvije grupe, ili neka zajedno
čitaju, a onda svaki zasebno, ako hoće, počalju nama izravno kritiku,
sugestije, ili eventualno zajednički članak čitave grupe uvodnik o tako
sudbonosnom pitanju, na kojem počiva sva naša politika. (Kada general ovdje kaže: "...na kojem počiva
sva naša politika...", ne sumnjivo general misli na politiku Hrvatskog
Narodnog Odpora, HNO, mo.) Cilj
je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke
prošlosti, bez vrijeđanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja
za budućnost.
Pisati ću Ti posebno o drugim stvarima. Šta je sa Tvojom suradnjom za novu
Drinu? pozdrav svima, Tvoj general Drinjanin.
("Šta je sa Tvojom suradnjom za novu Drinu"...kaže general u ovom
pismu. Suradnja je došla u "DRINI" br. 3/4 1964., u kojoj je izišla
adresa: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA pod naslovom:
"POVIESTNO HRVATSTVO ISTRE" strana 5 do strane 21. Vrlo vrijedno za
pročitati, i rekao bih ovdje da je ova PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH
PARTIZANA potpunama uvjerila generala JNA dra. Franju Tuđmana u iskrenos
generala Drinjanina u borbi za Hrvatsku Državu, na osnovu čega je dr. Tuđman
sam sebe uvjerio da je i on hrvatski Hrvat a ne jugoslavenski Hrvat. Otopraš.)
20-03-2014 21:40 #176
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
NEZNALICA
HRVATSKE STVARI MILAN GABRIĆA
Milan • dalje.com:
Član Delivuk (Milan Gabrić) 06.11.2011 16:31 h
Ustaše hapse dra. Vladka Mačeka. Paletkujući na internetu pronaša sam i ovo što
me je uistinu iznenadilo. Iznenadilo me je ko jedna povjesna činjenica koja je
nama Rvatima a najviše meni ko rođenom rvatu malo ili ni mlo poznata.
HRVATSKA i USTAŠTVO (41)
prkos.com
Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo:
teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta
god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general
DRINJANIN.
Piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 28 1965 godine
Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću
dra. V. Mačeka.
Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam žvio
tako rekuć od najranijeg djetinstva - naučile su me, da se u životu ne treba
nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada nas je
došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i
abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da
je Kopčinović ("pobočnik Staniša") lud, jer je činio stvari, koje
jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: " Pa jest, izgleda malo
lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni
ljudi bave se unosnijim poslovima, zarađuju, vesele se i odmaraju se, a mi,
koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!"
Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se među ljudima i djelima, koja
nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza
"abnormalnosti" bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći:
nemoj pretjeravati (u šali se reklo "prijećeravati").
Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom Ustaša Narodne i Obrambene službe, te, prema
unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i zvali
na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog
kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt
Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao.
Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se
i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe
i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg
vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se
predstavio i pokazao mu pismeni nalog. U istom je stajalo, da se ima pretresti
dom dra. V. mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po
odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra. V. Maćeka, koji trebam ja
osobno sprovesti u djelo.
Sada počima iznenadđenje. Najprije zato, jer među prvim riječima, koje je
izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. I drugo, veliko
iznenadjenje, na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je
jedna otvorena škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje
sa vrpcom. To je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj
vrpci vješalo oko vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne
znam kakve je vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije
zanimao. Kraj spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena
škutulja i u njoj jedan "Walter" revolver! Na škutulji i na revolveru
bilo je urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva
prema njemačkom Reichu, ili nešto slično. (Nezaboravimo jednu stvar ovdje spomenuti da je Hitlerova
Njemačka podržavala Mačekovu i srpsku kraljevsku Jugoslaviju, moja opaska,
Otporaš). Bilo je spominjano ime Goering-a, nu ne znam dali je
to bila fabrikacija Herman Georing, ili mu je to maršal Goering, kao veliki
prijatelj Jugoslavije, na poklon dao.
(Dozvolite mi ovdje navesti šta o tom
"revolveru, poklonu" kaže Marko Marković u svojoj knjigi " JURE
I BOBAN, Povijest Crne Legije", str. 34:
"... Treba podsjetiti da je Mađarska četeri mjeseca prije njemačkog napada
na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju
je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj nudeći
teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Mađari su se morali
predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti
Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke
na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje
postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju
država.
Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik mađarske vlade, počinio je
samoubojstvo. O tom činu Maček je u "Memoarima" zapisao: "Ribbentropov
posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3 travnja 1941. i donio mi
poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u
tim stvarima surađujem s Njemcima. Ja sam mu rekao da je odcjepljenje moguće
samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi ništa, (Sada se može
vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti
Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio
razdor među Hrvatima, koji je išao na ruke partizanima. Sada se olako može
shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija,
opaska Otporaš), nego ću sve svoje sile uložiti u to da sprijecžčim rat.
Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da nema smisla sa njemačke strane
navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i
sastavom nove vlade (u kojoj je i dr.V. Maček bio, i slike postoje kako
vijerno prisegu polaže vjernosti srpske kraljevsje Jugoslavije, moj opaska,
Otporaš) ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj
Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila
istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke mi je
rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao
da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno
reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao
uspomenu nabijenu 'pištolu". Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na
predanom mi "daru", ali sam shvatio značenje...")
(Dali je general Drinjanin kada je pisao svoja sjećanja na dra. V. Mačeka znao
za njegove "Memoare" u kojima se otkriva tajna "revolvera"
na ormariću u spavaćoj sobi dra. Mačeka, kojega je on, general Drinjanin,
pronašao, teško je reći. Otporaš)
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
POVODOM SMRTI DRA. VLADKA MAČEKA (1964)
(General Luburić je napisao petnaest (15) nastavaka u novini OBRANA 1965 i
1966. god., "POVODOM SMRTI V. MAČEKA". Ovi su nastavci izišli na
portalu javno.com na stranicama HRVATS I USTAŠTVO. Priloženo je jedan od tih
nastavaka, mo. Otporaš.)
Bez sumnje Država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne
može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 1941., (iz knjige Ivana Meštrovića "USPOMENE NA
POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE", mo.)
piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 32-33 1966 godine
Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"
Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek
bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim
, što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u
svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan
radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi. Pametni ljudi uvijek su
nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj
vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz
vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako,
naravno, i na vojničko polje.
Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi
mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo
u zadnjem Domovinskom raru, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i
ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska, Otporaš) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno
doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u
postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.
Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri(3) posebna
pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne
političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i
študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske
politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je
USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva
(1) stvorila vojnicčke jedinice, vojničke logor, vojničku školu,
vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj
bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske
vojske, što se uostalom i dogodilo.
Drugi (2) pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske
i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V.
Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radića. Kako znademo i ta je vojska
dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je
bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik
za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog
ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na području N.D.H., još
prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.
Treći (3) pokušaj je bio stvaranje partizanskih
hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile
jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije
Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su
izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u
jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku šajkaču na
glavu. (Ovdje se svaki iole
pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to
istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj
vojničkoj prošlosti nikada nismo imali "srpske šajkače" kao vojničke
kape, moja opaska, Otporaš) Ali,
i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti
i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske
vojske, kao jednu od više mogućnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje
sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske
državotvorne politike.
Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A.
Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam
bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je
Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i
kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji
su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogućnostima
stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa
drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i
možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što bi se moglo
zavati - filozofija rata.
Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat
i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom
Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao
intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod
nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti
svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim,
kako na razvoj cijele hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček
je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode,
koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.
Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac, razlikom što je Hitler više
volio Njemačku nego Maček Hrvatsku, mo. Otporaš) pa iako je, kad bi se naljtio na Slovence i na
slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je
uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji
je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki
hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je
on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti
svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček
je bio eminentno politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa
Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske
povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije
i Madjarske.
Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i
panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i
feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada
ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja
opaska) Politika je čista
dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako
nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji
je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao
se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh.
Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao
najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio
stopostotni obožavatelj Tolstoja.
Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i
odatle njegovi nazori o vojsci. Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na
dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje
konkretno ime: general Kutuzov.
ZAKLEO SAM SE NA OSVETU
HRVATSKA I USTAŠTVO (28)
Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni
učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
- S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -
Cijeli hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode.
Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te
naravno ona u sveučilšnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni
cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila
stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj
hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu
odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim
krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao što su
tada hrvatski profesori odgajali, moja opaska!?) Orao i Sokol (to
su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u
Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog
društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je
ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote
uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima,
mo. Otporaš) Široki Brijeg bio
je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto
kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio
nešto konkretno.
Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili
muslimana, koji ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja
hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante
Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom
redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije
bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti
mojeg dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.
Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske.
Požudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane
kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima".
Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa
zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam
težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih
sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon
prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog
oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara,
katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo
da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može
vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv
uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično
zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo
sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije
napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan,
kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.
S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom
pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se
vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.
Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući
iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski
materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu
svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s
ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku,
ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj
vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god
sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao,
mo) u svim demonstracijama gdje
ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno
nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike
Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je
bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna
organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom
u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje
Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko
Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)
Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na
konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku
Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka
Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas
promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije
kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s
uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja
hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše
vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne
Države Hrvatske.
(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su
izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge
stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa
mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni
to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu
buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i
širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve
od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)
Iz Otporaševe Torbe: kamenjar.info
General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA
“Tenkovska demokracija” koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo
doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog
vojnog teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: “Rat je
nastavak politike drugim sredstvima. “.”Pakt sa vragom” za vrijeme Drugog
svjetskog rata ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o
svjetskoj revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama.
“Fifty-fifty” ili “pola meni-pola tebi” doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost
od Rusije i tako, od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim
industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli na ulice sa
idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih
ruski tenkovi.
Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom,
pa su ga rekli bi “urazumili”. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide
obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali
jer je tamo bio uglavljen “fifty-fifty”. Bismark je već davno rekao da čija
bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček
htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi
češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u
Yalti, t j. nastavile istu politiku ali “drugim sredstvima”. Ruski radio je
najbolje rekao o čemu se radi: “Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj
opstanak. ” Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je
potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i
komunizmu. (Ista stvar je danas i
s Ukrajinom, koja bi mogla postati kao i Poljska u WW2, magare preko kojeg se
dva jaka konja tuku, mo. Otporaš)
Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su
stvoreni “OTAN” i “NATO” , a Rusija je uzvratila sa “Varšavskim paktom”. Ne,
nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između
komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE
do rata, nego da se nastavi “drugim sredstvima”.Ta “druga sredstva” su: hladni
ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili
lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo “tenkovsku demokraciju” u
Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija
Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.Tito zna
što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija “rumunjska staljinistica” bila na
vlasti, znala je dobiti histerične napade slične “partizanskoj bolesti” naših
grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je
tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski
židov.
Nama je to svejedno, – ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini.
Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se “ljube kroz kamiš” i kad
paradiraju i govore o “svjetskoj revoluciji” i posebnom “socijalizmu svake
zemlje” ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god. Tito je sa
Dimitrovom htio napraviti “Balkansku Federaciju” , zato da bude sigurniji od
“svojih”. Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno.
Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi
završili u kloakama revolucije, kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u
Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom. Zato
Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni
revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i
Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i
Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti “omladinske
brigade” i “radničke zaštite”. Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija
iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom.
Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.
Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do
općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred
Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali
Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine.
Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi
narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili
Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna
palih Hrvata za domovinu. Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni
vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i
čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske
Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike
i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego
trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.
Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako
se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će
se nagoditi gdje bude trebalo, a respektirati ono, gdje su se prije nagodili.
Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i
male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo
znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi
komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati
našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što
obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega:
“ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU !
“Naš je stav jasan: “RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU!” Činite to u ratu i bez rata, sa
Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili
gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna
država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!" (Konačno pronađoh ovu poznatu i mnogo puta citiranu
generalovu izreku, a da joj nitko nije citirao originalni izvor. Ovdje želim
navesti velikim slovima izvor za sve one koje ova izreka bude zanimala.
Originalni izvor je: ZAUZIMANJE STAVA, koji je izišao u novini Obrana studeni
1968. a portal kamenjar.info prenio, mo. Otporaš) Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju
sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu
žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one
komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU
JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.
otporaš/kamenjar.com
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
PROKLETSTVO KARLA MARKSA
(Naslov je opisa od 28 stranica Ive
Graničara, odnosno generala DRINJANINA u "DRINI" 1968., strana 9 i 10
posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, gdje kaže slijedeće
"...Pisac ovih redaka je seljak kojeg je rat i emigracija napravila
radnikom. Ali kako je knjiga Božiji dar na raspolaganje svakome tko kod očiju
nije slijep, nastojao sam nešto naučiti iz života i pročitati iz knjiga, kojih
ima obilje svih vrsta i na svim jezicima. Našao sam tako stvari koje me tjeraju
na razmišljanje i razmišljanje prisiljava na akciju.
Tako sam došao do uvjerenja da treba razgovarati sa tim ljudima koji sami sebe
zovu "hrvatskim komunistima" i onda, ako radi toga trebamo trpiti.
Dva su razloga osnovna: radi se o Hrvatima, pa ili kao Hrvati imaju prava
ispovjedati jedno političko uvjerenje, ili ih se unaprijed izključuje iz
narodne sudbinske zajednice i silom (ih) tjera u naručaj neprijatelja, u ovom slučaju
"srbokomunizma" i jedne strane državne tvorevine, koja se zove
Jugoslavija. Drugi razlog jest, taj da baš dio tih "hrvatskih
komunista" dokazuje nastojanje za hrvatskom evolucijom, koja se danas u
onim prilikama (kod njih) zove "samoupravljanje", a koje će se sutra
zvati "borba za državnu samostalnost..."
(Tako kaže pisac ovog opisa od 28 stranica general DRINJANIN, alijas Ive
Graničar, koji je opisan upravo poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u
tadašnju državu Čehoslovačku 21 kolovoza 1968. Iz ovog se očito može vidjeti to
da je general sam sebe pobijedio i da se nije stranačarski začaurio do te mjere
da bi mu smetali Hrvati drugih političkih opredjeljenja. Njemu su smetali samo
oni Hrvati koji nisu bili za HRVATSKU DRŽAVU! Kada se budu čitala SABRANA DJELA
Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA, tada će se iz njih mnoge stvari
saznati. Otporaš.
DESET (10) TOČAKA NIKAD ZADOVOLJNIH ILI UVIJEK NEZADOVOLJNIH HRVATA
PRVA TOČKA:
Iako su Hrvati uvijek željeli biti svoj na svome, imati svoje ime i svoju
Državu Hrvatsku, nikoga napadati, ničije otimati i imati prijateljske i dobre
odnosi sa susjedima, uvijek su se morali braniti od napadača i taznih osvojača.
DRUGA TOČKA:
Iako su Hrvati kroz svoju dugu i burnu povijest živjeli u odrazima raznih vremena,
raznih sistema, raznih običaja, raznih feudalnih i političkih mišljenja, uvijek
su kroz isticanje hrvatskih nacionalalnih obilježja uspjeli sačuvati hrvatsko
narodno ime HRVAT.
TREĆA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti pod utjecajem tuđinca često **** bili skloni
prilagoditi se stranim - uvijek nama Hrvatima neprijateljskim - političkim i
ideološkim stremljenjima, uvijek je i u svakim prilikama prevladavala hrvatska
državotvorna ideja za Hrvatskom Državom.
ČETVRTA TOČKA:
Iako je u prošlosti bilo Hrvata koji su iz svojeg malodušja posumnjali
ponajprije sami u sebe i kroz sebe i u budućnost Države Hrvatske, u tim i
takovim slučajevima je uvijek bilo državotvornih Hrvata koji su kroz isticanje
hrvatskih obilježja pronosili baklju hrvatskog državotvorstva.
PETA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti i u raznim političkim okolnostima isticali razna i
ponekada kontroverzna hrvatska nacionalna obilježja, ipak, zahvaljujući onim
svijestnim državotvornim Hrvatima koji su uvijek i u svakim prilikama, smjelo i
odvažno, isticali i branili istinska i prava nacionalna hrvatska obilježja:
zastavu, grb, predaju, jezik, običaje, pozdrav(e) i sve ono čime se jedan narod
divi i ponosi i što ga predstavlja, uspjeli su se Hrvati održati do dana
današnjega.
ŠESTA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti znali biti dobre sluge loših tuđih i stranih
gospodara, isticanje hrvatskih nacionalnih obilježja uvijek su smetali
neprijateljima Države Hrvatske. To svjedoči naša hrvatska povijest, to svjedoče
razna hapšenja, razna streljanja, razni progoni, razne muke i razni zatvori.
SEDMA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti lutali kroz magle u maglu, hrvatska nacionalna
obilježja su bila ta koja su im bila vodič kojim putem treba krenuti da se ne
izgube i da ne skrenu s pravog **** prema Državi Hrvatskoj.
OSMA TOČKA:
Iako su Hrvati bili prevareni stupiti u državnu zajednicu s drugim narodima
poslije prvog svijetskog rata 1918. godine, hrvatska nacionalna obilježja:
zastava, grb, predaja, jezik, pozdravi i hrvatski narodni osjećaji su bili ti
koji su progovorili u hrvatskom čovjeku da je došlo vrijeme da se Hrvati
ujedine u borbi za oslobođenje Hrvatske i uspostavu Hrvatske Države.
DEVETA TOČKA:
Iako su Hrvati poznati kao vrlo miroljubiv narod, iako Hrvati ne vole rat niti
vole ratovati, ali, da bi se Hrvati očuvali i zaštitili od podpunog uništenja,
bili su primorani u siječnju 1929. godine osnovati jedan pokret koji će se
suprostaviti stranim nasiljima da se tisućljetno ime hrvatskog naroda
iskorijene i narod uništi. Tada se od svih državotvornih Hrvata izdiže jedan po
imenu dr. Ante Pavelić i osniva organizaciju Hrvatski Revolucionarni Ustaški
Pokret i kojim je i kroz koji je istakao sva hrvatska nacionalna obilježja bez
ikakovih cenzura. Tako je došlo do osnutka Ustaškog Pokreta.
DESETA TOČKA:
Iako su mnogi današnji Hrvati upoznati o Hrvatskoj i Hrvatskom Ustaškom
Pokretu, Poglavniku, Ustašama, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH, kroz ovu gore
priloženu sliku spomenika Žrtava Fašizma u Jasenovcu, kojeg je projektirao
beogradski srpski arhitekt Bogdan Bogdanović, ipak ovaj spomenik je taj koji je
hrvatskim komunistima otvorio oči da taj spomenik predstavlja srpske, četničke
i jugoslavenske laži. Dr. Franjo Tuđman je bio taj koji je prvi upro prstom u
srpskojugoslavenske laži koje se promiču protiv hrvatskog naroda upravo kroz
ovaj spomenik u Jasenovcu. Zato je Maks Luburić pisao svojem suradniku u Pariz
dru. Miljenki Dabi Peraniću 1968. godine da je taj spomenik napravljen kao po
njegovu, Maksa Luburića, planu. Jer, kako Maks piše u pismu, doći će vrijeme da
će se na tom i oko tog spomenika hrvatski komunisti najprije posvaditi sa
srpskim komunistima i na kraju potući zbog uveličavanja žrtava u Jasenovcu, a
mnogi i ne znaju šta je sve tamo bilo. Eto, tako je i prvi predsjednik RH dr.
Franjo Tuđman uzeo taj spomenik kao pravac za rušenje Jugoslavije. Otporaš.
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Glavno Tajničtvo
br. 19/ 1955
Stan, dne 20.I.1955.
OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !
Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji
jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu
medju hrvatskim emigrantima.
Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti,
koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s
Kominformom i Rusijom.
Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim
osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi
Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude
na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.
Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u
borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe
parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod
vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da
Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju
Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti
i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može
učiniti bez Ustaša.
Hrvati!
Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada
u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je
Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio
prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi
se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato
što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj.
srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke
Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom
imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali
svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon
Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da
treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u
Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je
poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.
Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i
jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena
protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i
grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva.
Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je
hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u
rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu,
jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i
jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.
Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima
je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine
1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i
kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su
glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske
državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i
hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!
Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro
obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i
jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji
vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o
kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu
kompromitirati kao tobožnje rusofile.
podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim
ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država
Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim
je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.
Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog
koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da
smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika
spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička
tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika.
Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i
o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim
antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni
narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom
moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo
svietla i čista obraza ova težka vremena.
Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo
jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo
antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo,
radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do
kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku
pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.
Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :
1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku
komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost
svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog
komunizma.
2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez
predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se
radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima
zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno
hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima
koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled
fanatičkih antikomunističkih boraca.
3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim
organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma.
Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza
željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu
uživaju.
Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi,
Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka
obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna
američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički.
I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena
vjernošću svjeta, kojem pripadamo.
Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne
će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke
milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo
stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg
hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu
svoju i svoga naroda.
Ni Moskva ni Beograd !
Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !
Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA
HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.
GENERAL DRINJANIN v.r.
DVA HRVATA, DVA GENERALA, JEDAN NDH, JEDAN JNA, OBA U SLUŽBI HRVATSKE
DRŽAVE
Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su
sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav
Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman.
General DRINJANIN je sam sebe pobjedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada
svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima,
komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao
ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijestnom govoru
svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968.
godine:
"...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski
rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...". Također i dr.
Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma, jugoslavenstva i
antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja DRINAPRESS-a i
članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa Luburića. Otporaš.
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
Osobno Peri Tutavcu
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika
4.X.1960.
Bratskom "NAPRIDKU"
Buenos Aires, Argentina
Dragi moj prijatelju Tutavac!
Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat
avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom.
("Volovskom" poštom u ovom slučaju znači, parobrodom, mo. Otporaš)
hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.
Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni
riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije
smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti......
Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo
nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših
didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli
dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da
sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica naljutila, a kad tamo starica mene
ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim
jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s
vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom
hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.
Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u "Napridku"
napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni
čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od
nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.
Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o
prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za
"NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.
Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako
sam to pisao Štiru.
Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto
mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i
patriotski rad.
Odani Vam Vaš
Maks.
(Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9
listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni
urednik novine NAPRIDAK isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao
je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju
između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću
postepeno iznositi. Otporaš)
Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960.
Pere Tutavac
Dupuy 87 - Buenos Aires
Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je
pisano na sami dan Božića, mo. Otporaš)
Poštovani i dragi g. Generale!
prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine",
tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na
svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i
šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga
dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti
nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni
(da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu
dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u
95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je
najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom
pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve
vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva
nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave
"predstavnici" i "veliki rodoljubi".
Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni
uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo
potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju
1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.
Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše
mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od
4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki,
ovako:
"Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema
ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste
tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti.....
Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto
drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova
i baka.
Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica:
(Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle
živjela 103 godine, mo. Otporaš) "Ama, sinko, kako ti to meni
govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica
ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama,
sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...
Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom
izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom
jeziku ikavicom.
Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i
čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od
nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete
radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.
Odani Vam Vaš Maks".
Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović
je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština
POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo. Otporaš) on je već star čovik, što jasno
dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. Napisao je
"Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju
izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, novčane strane) sam
ne može.
Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da
ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok"
misli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime
iskorišćavaju za pokriće...
Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog
jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao.
Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske vojske"
(koju mu "hopovci" bojkotiraju...)
Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da
"Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti
s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi
list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije
na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim)
pravopisom Titovog izdanja.
Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve
reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao
članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem
zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome
"gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga,
doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti,
pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu
stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju
hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske
i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je
nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina
mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji
inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo
srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu
školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su
sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog
jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se
služe beogradske novine...
Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima
u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli
diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji
su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio
prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući
beogradsko novinstvo.
Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima.
Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti
hrvatski književni jezik."........
Što ovo sve skupa znači?...
Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i
oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu
"originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene
to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...
Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle
razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u
njihovoj moći, da me onemoguće!
Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao -
pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski
rodoljubi" mogli umalatiti.
Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika"
ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi
se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to
ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.
Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara.
Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih
to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa
makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".
Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli
pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli
dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.
Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.
P.s.
Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao sam i
neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških
"rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem
Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar
poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji.
Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u
odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one
strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.
(Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi -
nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Mi,
današnji Hrvati, koji se budemo bavili hrvatskom političkom emigracijom od
propasti nama Hrvatima NDH pa sve do danas, morati ćemo zasukati rukave i s
velikim naporima tražiti tko je tko bio i tko je šta radio, jer živih svjedoka
neće više biti. Mo. Otporaš)
20-03-2014 21:42 #177
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
NEZNALICA HRVATSKE
STVARI MILAN GABRIĆA
Milan • dalje.com:
Član Delivuk (Milan Gabrić) 06.11.2011 16:31 h
Ustaše hapse dra. Vladka Mačeka. Paletkujući na internetu pronaša sam i ovo što
me je uistinu iznenadilo. Iznenadilo me je ko jedna povjesna činjenica koja je nama
Rvatima a najviše meni ko rođenom rvatu malo ili ni mlo poznata.
HRVATSKA i USTAŠTVO (41)
prkos.com
nogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo:
teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta
god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general
DRINJANIN.
Piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 28 1965 godine
Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću
dra. V. Mačeka.
Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam
žvio tako rekuć od najranijeg djetinstva - naučile su me, da se u životu ne
treba nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada
nas je došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i
abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da
je Kopčinović ("pobočnik Staniša") lud, jer je činio stvari, koje
jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: " Pa jest, izgleda malo
lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni
ljudi bave se unosnijim poslovima, zarađuju, vesele se i odmaraju se, a mi,
koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!"
Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se među ljudima i djelima, koja
nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza
"abnormalnosti" bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći:
nemoj pretjeravati (u šali se reklo "prijećeravati").
Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom Ustaša Narodne i Obrambene službe, te,
prema unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i
zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog
kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt
Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao.
Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se
i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe
i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg
vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se
predstavio i pokazao mu pismeni nalog. U istom je stajalo, da se ima pretresti
dom dra. V. mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po
odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra. V. Maćeka, koji trebam ja
osobno sprovesti u djelo.
Sada počima iznenadđenje. Najprije zato, jer među prvim riječima, koje je
izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. I drugo, veliko iznenadjenje,
na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je jedna otvorena
škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To
je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko
vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je
vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao. Kraj
spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škutulja i u njoj
jedan "Walter" revolver! Na škutulji i na revolveru bilo je urezano,
da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema njemačkom
Reichu, ili nešto slično. (Nezaboravimo
jednu stvar ovdje spomenuti da je Hitlerova Njemačka podržavala Mačekovu i
srpsku kraljevsku Jugoslaviju, moja opaska, Otporaš). Bilo je
spominjano ime Goering-a, nu ne znam dali je to bila fabrikacija Herman
Georing, ili mu je to maršal Goering, kao veliki prijatelj Jugoslavije, na
poklon dao.
(Dozvolite mi ovdje navesti šta o tom
"revolveru, poklonu" kaže Marko Marković u svojoj knjigi " JURE
I BOBAN, Povijest Crne Legije", str. 34:
"... Treba podsjetiti da je Mađarska četeri mjeseca prije njemačkog napada
na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju
je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj
nudeći teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Mađari su se morali
predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti
Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke
na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje
postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju
država.
Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik mađarske vlade, počinio je
samoubojstvo. O tom činu Maček je u "Memoarima" zapisao:
"Ribbentropov posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3
travnja 1941. i donio mi poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od
Srbije i ponudio mi da u tim stvarima surađujem s Njemcima. Ja sam mu rekao da
je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi
ništa, (Sada se može vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je
svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim
stavom, uveliko doprinosio razdor među Hrvatima, koji je išao na ruke
partizanima. Sada se olako može shvatiti odluka hrvatske državne vlade za
Mačekovo hapšenje i internacija, opaska Otporaš), nego ću sve svoje sile
uložiti u to da sprijecžčim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da
nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem
kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr.V. Maček
bio, i slike postoje kako vijerno prisegu polaže vjernosti srpske kraljevsje Jugoslavije,
moj opaska, Otporaš) ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u
cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To
je bila istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke
mi je rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je
nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno
reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao
uspomenu nabijenu 'pištolu". Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na
predanom mi "daru", ali sam shvatio značenje...")
(Dali je general Drinjanin kada je pisao svoja sjećanja na dra. V. Mačeka znao
za njegove "Memoare" u kojima se otkriva tajna "revolvera"
na ormariću u spavaćoj sobi dra. Mačeka, kojega je on, general Drinjanin,
pronašao, teško je reći. Otporaš)
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
POVODOM SMRTI DRA. VLADKA MAČEKA (1964)
(General Luburić je napisao petnaest (15) nastavaka u novini OBRANA 1965 i
1966. god., "POVODOM SMRTI V. MAČEKA". Ovi su nastavci izišli na
portalu javno.com na stranicama HRVATS I USTAŠTVO. Priloženo je jedan od tih
nastavaka, mo. Otporaš.)
Bez sumnje Država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne
može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 1941., (iz knjige Ivana Meštrovića "USPOMENE NA
POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE", mo.)
piše: general DRINJANIN
" OBRANA " br. 32-33 1966 godine
Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"
Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek
bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim
, što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u
svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan
radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi. Pametni ljudi uvijek su
nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj
vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz
vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako,
naravno, i na vojničko polje.
Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi
mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo
u zadnjem Domovinskom raru, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i
ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska, Otporaš) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno
doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u
postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.
Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri(3) posebna
pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne
političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i
študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske
politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je
USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva
(1) stvorila vojnicčke jedinice, vojničke logor, vojničku školu,
vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj
bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske
vojske, što se uostalom i dogodilo.
Drugi (2) pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske
i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V.
Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radića. Kako znademo i ta je vojska
dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je
bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik
za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog
ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na području N.D.H., još
prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.
Treći (3) pokušaj je bio stvaranje partizanskih
hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile
jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije
Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su
izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u
jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku šajkaču na
glavu. (Ovdje se svaki iole
pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to
istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj
vojničkoj prošlosti nikada nismo imali "srpske šajkače" kao vojničke
kape, moja opaska, Otporaš) Ali,
i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti
i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske
vojske, kao jednu od više mogućnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje
sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske
državotvorne politike.
Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A.
Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam
bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je
Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i
kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji
su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o
mogućnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam
razgovarao sa drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima,
ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što
bi se moglo zavati - filozofija rata.
Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat
i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom
Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao
intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod
nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti
svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim,
kako na razvoj cijele hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček
je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode,
koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.
Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac, razlikom što je Hitler više
volio Njemačku nego Maček Hrvatsku, mo. Otporaš) pa iako je, kad bi se naljtio na Slovence i na
slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je
uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji
je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki
hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je
on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti
svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček
je bio eminentno politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa
Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske
povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije
i Madjarske.
Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i
panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i
feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada
ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja
opaska) Politika je čista
dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako
nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji
je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao
se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh.
Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao
najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio
stopostotni obožavatelj Tolstoja.
Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i
odatle njegovi nazori o vojsci. Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na
dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje
konkretno ime: general Kutuzov.
ZAKLEO SAM SE NA OSVETU
HRVATSKA I USTAŠTVO (28)
Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni
učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44
Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)
- S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -
Cijeli hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode.
Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te
naravno ona u sveučilšnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni
cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila
stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj
hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu
odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim
krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao što su
tada hrvatski profesori odgajali, moja opaska!?) Orao i Sokol (to
su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u
Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog
društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je
ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote
uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima,
mo. Otporaš) Široki Brijeg bio
je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto
kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio
nešto konkretno.
Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili
muslimana, koji ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja
hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante
Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom
redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije
bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti
mojeg dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.
Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske.
Požudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane
kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima".
Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa
zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam
težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih
sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon
prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog
oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara,
katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo
da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može
vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv
uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično
zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo
sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije
napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan,
kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.
S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom
pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se
vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.
Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući
iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski
materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu
svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s
ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku,
ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj
vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god
sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao,
mo) u svim demonstracijama gdje
ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno
nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike
Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je
bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna
organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom
u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje
Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko
Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)
Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na
konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku
Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka
Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do
danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo
organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku
prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V.
Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše
vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne
Države Hrvatske.
(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su
izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge
stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa
mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni
to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu
buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i
širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve
od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)
Iz Otporaševe Torbe: kamenjar.info
General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA
“Tenkovska demokracija” koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo
doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog vojnog
teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: “Rat je nastavak
politike drugim sredstvima. “.”Pakt sa vragom” za vrijeme Drugog svjetskog rata
ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o svjetskoj
revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama.
“Fifty-fifty” ili “pola meni-pola tebi” doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost
od Rusije i tako, od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim
industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli na ulice sa
idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih
ruski tenkovi.
Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom,
pa su ga rekli bi “urazumili”. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide
obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali
jer je tamo bio uglavljen “fifty-fifty”. Bismark je već davno rekao da čija
bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček
htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi
češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u
Yalti, t j. nastavile istu politiku ali “drugim sredstvima”. Ruski radio je
najbolje rekao o čemu se radi: “Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj
opstanak. ” Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je
potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i
komunizmu. (Ista stvar je danas i
s Ukrajinom, koja bi mogla postati kao i Poljska u WW2, magare preko kojeg se
dva jaka konja tuku, mo. Otporaš)
Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su
stvoreni “OTAN” i “NATO” , a Rusija je uzvratila sa “Varšavskim paktom”. Ne,
nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između
komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE
do rata, nego da se nastavi “drugim sredstvima”.Ta “druga sredstva” su: hladni
ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili
lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo “tenkovsku demokraciju”
u Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija
Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.Tito zna
što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija “rumunjska staljinistica” bila na
vlasti, znala je dobiti histerične napade slične “partizanskoj bolesti” naših
grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je
tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski
židov.
Nama je to svejedno, – ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini.
Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se “ljube kroz kamiš” i kad
paradiraju i govore o “svjetskoj revoluciji” i posebnom “socijalizmu svake
zemlje” ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god. Tito je sa
Dimitrovom htio napraviti “Balkansku Federaciju” , zato da bude sigurniji od
“svojih”. Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno.
Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi
završili u kloakama revolucije, kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u
Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom. Zato
Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni
revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i
Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i
Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti “omladinske
brigade” i “radničke zaštite”. Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija
iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom.
Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.
Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do
općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred
Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali
Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine.
Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi
narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili
Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna
palih Hrvata za domovinu. Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni
vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i
čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske
Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike
i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego
trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.
Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako
se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će
se nagoditi gdje bude trebalo, a respektirati ono, gdje su se prije nagodili.
Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i
male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo
znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi
komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati
našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što
obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega:
“ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU !
“Naš je stav jasan: “RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU!” Činite to u ratu i bez rata, sa
Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili
gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna
država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!" (Konačno pronađoh ovu poznatu i mnogo puta citiranu
generalovu izreku, a da joj nitko nije citirao originalni izvor. Ovdje želim
navesti velikim slovima izvor za sve one koje ova izreka bude zanimala.
Originalni izvor je: ZAUZIMANJE STAVA, koji je izišao u novini Obrana studeni
1968. a portal kamenjar.info prenio, mo. Otporaš) Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi,
histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju
sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije,
i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA
KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.
otporaš/kamenjar.com
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
PROKLETSTVO KARLA MARKSA
(Naslov je opisa od 28 stranica Ive
Graničara, odnosno generala DRINJANINA u "DRINI" 1968., strana 9 i 10
posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, gdje kaže slijedeće
"...Pisac ovih redaka je seljak kojeg je rat i emigracija napravila
radnikom. Ali kako je knjiga Božiji dar na raspolaganje svakome tko kod očiju
nije slijep, nastojao sam nešto naučiti iz života i pročitati iz knjiga, kojih
ima obilje svih vrsta i na svim jezicima. Našao sam tako stvari koje me tjeraju
na razmišljanje i razmišljanje prisiljava na akciju.
Tako sam došao do uvjerenja da treba razgovarati sa tim ljudima koji sami sebe
zovu "hrvatskim komunistima" i onda, ako radi toga trebamo trpiti.
Dva su razloga osnovna: radi se o Hrvatima, pa ili kao Hrvati imaju prava
ispovjedati jedno političko uvjerenje, ili ih se unaprijed izključuje iz
narodne sudbinske zajednice i silom (ih) tjera u naručaj neprijatelja, u ovom
slučaju "srbokomunizma" i jedne strane državne tvorevine, koja se
zove Jugoslavija. Drugi razlog jest, taj da baš dio tih "hrvatskih komunista"
dokazuje nastojanje za hrvatskom evolucijom, koja se danas u onim prilikama
(kod njih) zove "samoupravljanje", a koje će se sutra zvati
"borba za državnu samostalnost..."
(Tako kaže pisac ovog opisa od 28 stranica general DRINJANIN, alijas Ive
Graničar, koji je opisan upravo poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u
tadašnju državu Čehoslovačku 21 kolovoza 1968. Iz ovog se očito može vidjeti to
da je general sam sebe pobijedio i da se nije stranačarski začaurio do te mjere
da bi mu smetali Hrvati drugih političkih opredjeljenja. Njemu su smetali samo
oni Hrvati koji nisu bili za HRVATSKU DRŽAVU! Kada se budu čitala SABRANA DJELA
Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA, tada će se iz njih mnoge stvari
saznati. Otporaš.
•
DESET (10) TOČAKA NIKAD ZADOVOLJNIH ILI UVIJEK NEZADOVOLJNIH HRVATA
PRVA TOČKA:
Iako su Hrvati uvijek željeli biti svoj na svome, imati svoje ime i svoju
Državu Hrvatsku, nikoga napadati, ničije otimati i imati prijateljske i dobre
odnosi sa susjedima, uvijek su se morali braniti od napadača i taznih osvojača.
DRUGA TOČKA:
Iako su Hrvati kroz svoju dugu i burnu povijest živjeli u odrazima raznih
vremena, raznih sistema, raznih običaja, raznih feudalnih i političkih
mišljenja, uvijek su kroz isticanje hrvatskih nacionalalnih obilježja uspjeli
sačuvati hrvatsko narodno ime HRVAT.
TREĆA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti pod utjecajem tuđinca često **** bili skloni
prilagoditi se stranim - uvijek nama Hrvatima neprijateljskim - političkim i
ideološkim stremljenjima, uvijek je i u svakim prilikama prevladavala hrvatska
državotvorna ideja za Hrvatskom Državom.
ČETVRTA TOČKA:
Iako je u prošlosti bilo Hrvata koji su iz svojeg malodušja posumnjali
ponajprije sami u sebe i kroz sebe i u budućnost Države Hrvatske, u tim i
takovim slučajevima je uvijek bilo državotvornih Hrvata koji su kroz isticanje
hrvatskih obilježja pronosili baklju hrvatskog državotvorstva.
PETA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti i u raznim političkim okolnostima isticali razna i
ponekada kontroverzna hrvatska nacionalna obilježja, ipak, zahvaljujući onim
svijestnim državotvornim Hrvatima koji su uvijek i u svakim prilikama, smjelo i
odvažno, isticali i branili istinska i prava nacionalna hrvatska obilježja:
zastavu, grb, predaju, jezik, običaje, pozdrav(e) i sve ono čime se jedan narod
divi i ponosi i što ga predstavlja, uspjeli su se Hrvati održati do dana
današnjega.
ŠESTA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti znali biti dobre sluge loših tuđih i stranih
gospodara, isticanje hrvatskih nacionalnih obilježja uvijek su smetali
neprijateljima Države Hrvatske. To svjedoči naša hrvatska povijest, to svjedoče
razna hapšenja, razna streljanja, razni progoni, razne muke i razni zatvori.
SEDMA TOČKA:
Iako su Hrvati u prošlosti lutali kroz magle u maglu, hrvatska nacionalna
obilježja su bila ta koja su im bila vodič kojim putem treba krenuti da se ne
izgube i da ne skrenu s pravog **** prema Državi Hrvatskoj.
OSMA TOČKA:
Iako su Hrvati bili prevareni stupiti u državnu zajednicu s drugim narodima
poslije prvog svijetskog rata 1918. godine, hrvatska nacionalna obilježja:
zastava, grb, predaja, jezik, pozdravi i hrvatski narodni osjećaji su bili ti
koji su progovorili u hrvatskom čovjeku da je došlo vrijeme da se Hrvati
ujedine u borbi za oslobođenje Hrvatske i uspostavu Hrvatske Države.
DEVETA TOČKA:
Iako su Hrvati poznati kao vrlo miroljubiv narod, iako Hrvati ne vole rat niti
vole ratovati, ali, da bi se Hrvati očuvali i zaštitili od podpunog uništenja,
bili su primorani u siječnju 1929. godine osnovati jedan pokret koji će se
suprostaviti stranim nasiljima da se tisućljetno ime hrvatskog naroda
iskorijene i narod uništi. Tada se od svih državotvornih Hrvata izdiže jedan po
imenu dr. Ante Pavelić i osniva organizaciju Hrvatski Revolucionarni Ustaški
Pokret i kojim je i kroz koji je istakao sva hrvatska nacionalna obilježja bez
ikakovih cenzura. Tako je došlo do osnutka Ustaškog Pokreta.
DESETA TOČKA:
Iako su mnogi današnji Hrvati upoznati o Hrvatskoj i Hrvatskom Ustaškom
Pokretu, Poglavniku, Ustašama, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH, kroz ovu gore
priloženu sliku spomenika Žrtava Fašizma u Jasenovcu, kojeg je projektirao
beogradski srpski arhitekt Bogdan Bogdanović, ipak ovaj spomenik je taj koji je
hrvatskim komunistima otvorio oči da taj spomenik predstavlja srpske, četničke
i jugoslavenske laži. Dr. Franjo Tuđman je bio taj koji je prvi upro prstom u
srpskojugoslavenske laži koje se promiču protiv hrvatskog naroda upravo kroz
ovaj spomenik u Jasenovcu. Zato je Maks Luburić pisao svojem suradniku u Pariz
dru. Miljenki Dabi Peraniću 1968. godine da je taj spomenik napravljen kao po
njegovu, Maksa Luburića, planu. Jer, kako Maks piše u pismu, doći će vrijeme da
će se na tom i oko tog spomenika hrvatski komunisti najprije posvaditi sa
srpskim komunistima i na kraju potući zbog uveličavanja žrtava u Jasenovcu, a
mnogi i ne znaju šta je sve tamo bilo. Eto, tako je i prvi predsjednik RH dr.
Franjo Tuđman uzeo taj spomenik kao pravac za rušenje Jugoslavije. Otporaš.
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Glavno Tajničtvo
br. 19/ 1955
Stan, dne 20.I.1955.
OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !
Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji
jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu
medju hrvatskim emigrantima.
Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti,
koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s
Kominformom i Rusijom.
Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim
osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi
Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude
na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.
Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u
borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe
parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod
vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da
Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju
Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti
i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može
učiniti bez Ustaša.
Hrvati!
Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada
u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je
Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio
prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi
se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato
što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj.
srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke
Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom
imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali
svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon
Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da
treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u
Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je
poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.
Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i
jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena
protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i
grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva.
Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je
hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u
rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu,
jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i
jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.
Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima
je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine
1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i
kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su
glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske
državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i
hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!
Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro
obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i
jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji
vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o
kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu
kompromitirati kao tobožnje rusofile.
podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim
ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država
Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim
je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.
Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog
koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da
smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika
spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička
tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika.
Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i
o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim
antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni
narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom
moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo
svietla i čista obraza ova težka vremena.
Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo
jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo
antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo,
radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do
kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku
pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.
Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :
1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku
komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost
svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog
komunizma.
2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez
predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se
radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima
zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno
hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima
koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih
antikomunističkih boraca.
3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim
organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma.
Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza
željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu
uživaju.
Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi,
Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka
obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna
američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito
antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda
biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.
Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne
će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke
milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo
stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg
hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu
svoju i svoga naroda.
Ni Moskva ni Beograd !
Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !
Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA
HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.
GENERAL DRINJANIN v.r.
DVA HRVATA, DVA GENERALA, JEDAN NDH, JEDAN JNA, OBA U SLUŽBI HRVATSKE
DRŽAVE
Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su
sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav
Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman.
General DRINJANIN je sam sebe pobjedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada
svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima,
komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao
ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijestnom govoru
svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968.
godine:
"...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško
partizanski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...".
Također i dr. Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma,
jugoslavenstva i antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja
DRINAPRESS-a i članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa
Luburića. Otporaš.
piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
Osobno Peri Tutavcu
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika
4.X.1960.
Bratskom "NAPRIDKU"
Buenos Aires, Argentina
Dragi moj prijatelju Tutavac!
Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat
avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom.
("Volovskom" poštom u ovom slučaju znači, parobrodom, mo. Otporaš)
hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.
Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni
riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije
smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti......
Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo
nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših
didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli
dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da
sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica naljutila, a kad tamo starica mene
ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim
jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s
vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom
hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.
Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u "Napridku"
napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni
čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od
nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.
Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o
prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za
"NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.
Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako
sam to pisao Štiru.
Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto
mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i
patriotski rad.
Odani Vam Vaš
Maks.
(Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9
listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni
urednik novine NAPRIDAK isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao
je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju
između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću
postepeno iznositi. Otporaš)
Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960.
Pere Tutavac
Dupuy 87 - Buenos Aires
Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je
pisano na sami dan Božića, mo. Otporaš)
Poštovani i dragi g. Generale!
prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine",
tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na
svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i
šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga
dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti
nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni
(da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu
dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u
95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je
najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom
pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve
vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva
nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave
"predstavnici" i "veliki rodoljubi".
Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni
uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo
potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju
1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.
Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše
mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od
4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki,
ovako:
"Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema
ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste
tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti.....
Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto
drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših
didova i baka.
Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica:
(Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle
živjela 103 godine, mo. Otporaš) "Ama, sinko, kako ti to meni
govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica
ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama,
sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...
Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom
izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom
jeziku ikavicom.
Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i
čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od
nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete
radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.
Odani Vam Vaš Maks".
Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović
je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština
POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo. Otporaš) on je već star čovik, što jasno
dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. Napisao je
"Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju
izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, novčane strane) sam
ne može.
Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da
ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok"
misli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime
iskorišćavaju za pokriće...
Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog
jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao.
Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske
vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)
Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da
"Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti
s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi
list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije
na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim)
pravopisom Titovog izdanja.
Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve
reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao
članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem
zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome
"gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga,
doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti,
pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu
stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju
hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske
i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je
nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina
mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji
inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo
srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu
školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su
sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog
jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se služe
beogradske novine...
Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima
u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli
diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji
su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio
prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući
beogradsko novinstvo.
Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima.
Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti
hrvatski književni jezik."........
Što ovo sve skupa znači?...
Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i
oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu
"originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene
to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...
Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle
razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u
njihovoj moći, da me onemoguće!
Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao -
pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski
rodoljubi" mogli umalatiti.
Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika"
ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi
se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to
ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.
Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara.
Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih
to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa
makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".
Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli
pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli
dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.
Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.
P.s.
Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao
sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških
"rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem
Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar
poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji.
Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u
odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one
strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.
(Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi -
nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Mi,
današnji Hrvati, koji se budemo bavili hrvatskom političkom emigracijom od
propasti nama Hrvatima NDH pa sve do danas, morati ćemo zasukati rukave i s
velikim naporima tražiti tko je tko bio i tko je šta radio, jer živih svjedoka
neće više biti. Mo. Otporaš)
22-03-2014 21:36 #178
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
SAMO ZA TEBE -
PROČITAJ I SPALI - ALI BRANITE POGLAVNIKA I HRVATSKU ZUBIMA I NOKTIMA!
(Donosim jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao
svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za
sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio
vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom
Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i
rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu
Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima
jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada
donosim je u ta doba, tj. godine 1955 kada su se koplja lomila između
Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je
on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na
vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i
spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno
zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela
meni. Hvala ti Ivo! Mo. Otporaš)
HRVATSKI NARODNI ODPOR
GENERAL DRINJANI.
Ured Glavnog Tajnika.
Stan, dne 7. XI. 1955.
Dragi brate !
Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicin ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno
pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i
ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.
Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini,
a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi
učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima
problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.
Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na
neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju
uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih
drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su
se skupa s njime usosili u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Šubašića i IZBORA,
koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi
čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide
konture (opsezi, ishodi, mo.
Otporaš) kraja. Ilić se na glup
način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao.
Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na
čast. O tome ćete se još uvjeriti.
Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi
to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom
paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo. Otporaš) itd., a napada naše svećenstvo radi
koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave
se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su
napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.
Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio
nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti
ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas.
Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim
komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg
prijatelja, kuma i suradnika. [I](Dr.
Andrija Ilić je bio generalu Drinjaninu vjenčani kum, ili kum generalovu prvom
sinu Domagoju koji je rođen 23 listopada 1954., a koliko je meni poznato, a ovo
treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom
Stožeru HOS-a, dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo. Otporaš)[/I] I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju
Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena
i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi
do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i
prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim
poslovima ima ovlast od vodećih.
Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od
Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće,
da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših
španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo
priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru [I](Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i
Maroca kod ulaz u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda
da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo.
Otporaš.)[/I]
Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali
dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik
dodje ovamo kao i Klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DDRINE, da sve ide u
zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu
ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a
ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa
makar i u stalnoj pogibiji.
To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili
su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo
je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim
pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i
dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su
stavili na listu neprijatelja Crkve.
To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na
vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške
i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu,
da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i
novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno
zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu
sudbinu kao i oni.
Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga
svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su
zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji
je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je
jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata.
Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće,
pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo
tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina
poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na
stanje. Rekli su: mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su
rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo
vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni
od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa.
Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog
Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako
Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je
Klaić dao.
Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala
obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio
sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe
rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan
borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.
Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali
podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i
neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je
uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima.
Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar
katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo
napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba.
Ali IZBOR se je težko ogriešio o Crkvu i nas usosio. Ne dajte se u rat protiv
Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u
obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedino branili 1945. god.
i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi
znadete. "Plovidba" je nečastna, (Ne znam šta bi to moglo značiti "Plovidba je
nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su
emigrirali u Argentinu i došli s parobrodom, tj. plovidbom, mo. Otporaš) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego
je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i
onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala,
nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i
nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je
vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato
pazite što radite.
Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je
Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama
jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u
Pampi, (Pampa je pokrajina srednje
Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, i po svoj prilici to
"novo vodstvo o kojem general govori, mo. Otporaš) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje
su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi fanatički u katoličkoj
Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku.
Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti
će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam
jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao njih tamo.
Ne znam šta je sa Poglavnikom, ne znam kako će se sve svršiti. Jasno je da će
biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo bili
oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu,
nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju
i Valadu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se
traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama,
neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina.
Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva
smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je
"vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a
rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti
lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana
prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio
sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim".
Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine unapried, pa sada mi
sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni
pameti. I mi nismo crnički tribuni, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija,
odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama i neka nam daju jedno
gdje nije najžešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko
drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.
Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić
baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i
spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se
ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se
podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Dr. Milan Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na
čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i na što smo spali.
Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete.
Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka,
kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao
svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili.
Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo
otići, a Crkva će ostati.
I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je
naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i
pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000
mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj
bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto
vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali,
da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio
onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srbskog
generala Djukića rekao, da ne znam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji
je navodno u Madridu".
(Evo šta je o tome u "Otvoreno Pismo Srbskom Generalu Svetomiru
Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u
DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu
najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova -
i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i
nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste
Vi iznieli u Vašem članku. obrazložit ću:
1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom
dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih
jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od
naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek.
Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić.
Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na
ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest,
da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva o Glavnog Stana
Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog
Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova
punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog
nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...
2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za
"hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći
dialog:
- Luburić: Slušaj, bre, Djuiću, ama Vi izgledate naš čovek,
Jako ličite...
- Djukić: Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srbski osjećam, a
vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...
Šta biste Vi na rekli?
Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen,
Vojviđanski Srbin, prijatelj Hrvata, napisao članak povodom atentata na
Poglavnika 10 Travnja 1957. u Argentini: "ATENTAT NA HRVATSKU, poginuo ili
umro u Parizu 1971. mo. Otporaš) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih
usudio napisati o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna tko mu je
otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji
dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su
im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim
krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali
u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko
načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića,
koji su oduvjek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko
religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije težko ustanoviti kod kojega
god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi
Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere,
revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i
gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri,
ali uviek goapoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u
domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine
generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo)
I svakom srbskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a
mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi
članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu
Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč
Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca
gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je
Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne
stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas
trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I
u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao
razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno
buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.
Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i
Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa
granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je
bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na
Drini. Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu,
a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na
robiji.
Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za
nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati
IZBOR. A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić
je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.
Engleska nije naš nego petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta
budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vodili kakova je.
Da li je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje,
sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu,
pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili
i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao
Odporom niti će sada zapovjedati.
Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao
ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić radi strašne
osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju
1960., po povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše
društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primio i nas nekoliko smo otišli posjetiti
Georges Desbons-a, branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra
Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža,
što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako pogled uvijek i nehotice
leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj
opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani"
general govori, mo.Otporaš) Zato
je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. Ona je inteligentna, ali
nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o
nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini
članovi Poglavnikove obitelji.
Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni
promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i
Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite
na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u
Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti.
Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj
Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim
putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri,
koje Crkva progoni.
To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni
dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je
samoubojstvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u
Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista,
gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru
Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora.
A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je
stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i
Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.
Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u
protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i
pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na
onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje
prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i
Subašića.
Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si
uprtili na ledja težko breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako
bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se to izpravi i na
nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je
i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje
imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu
Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.
Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo
i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi
suradnici. Bio sam dva **** na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro
javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo
dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni
službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska
je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo)
Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi.
Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego
sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i
razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade
pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom
maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim
pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem.
Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim
za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred
najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok
se stvar ne postavi na svoje mjesto.
ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
Napomena:
(Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova
potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI
ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok.
Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala
Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može i
ne smije napraviti sačuvati. Otporaš)
24-03-2014 16:59 #179
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
- OBRAZLOŽENJE -
U ovm obrazloženju u skraćenim oblicima najviše ćemo govoriti kako je došlo do
ove knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA i o nekim uočljivijim
manjkavostima, tiparskim i pravopisnim pogreškama. Sve ostalo prepuštamo
cijenjenim čitateljima i cijelom hrvatskom općinstvu.
Kako smo rekli u uvodu da smo htjeli izdati jednu knjižicu ili knjigu prigodom
desete obljetnice pogibije generala Drinjanina, dakle 1979. godine, za koju
svrhu smo prikupili novinskih članaka, raznih pisama, Okružnica i drugog
potrebnog materijala za spomenutu svrhu. Prilike u kojima smo tada živjeli su
nas spriječile te smo morali odustati od namjeravane nakane, naravno do
daljnjega. Kroz sve to vrijeme zastoja imali smo priliku pregledati i
pregledavati sva ta pisma Maksa Luburića koja smo posjedovali. Mnoga smo pisma
po nekoliko puta pročitali, i što god smo ih više čitali sve više i više smo
dolazili do uvjerenja da se ideja pok. Karla Sopte treba ostvariti kada je on
nama rekao pred svoju smrt u Torontu 2001. godine: "...ja sada ovo tebi dajem, jer u tebe vjerujem. Ova
pisma su pisana Hrvatima i za Hrvatsku. Na tebi je da Hrvate i Hrvatsku upoznaš
s ovim pismima". Ta ideja
pok. Karla Sopte nas je vodila i fala dragom Bogu ovim putem i za sada u
ovakovom spiralnom obliku predajemo ove dvije knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA
hrvatima na študiranje.
- Odmah dajemo do znanja - URBI ET ORBI - da
ove dvije knjige: knjiga I i knjiga II su
sastavni dio pisama Maksa Luburića koja smo mi imali i posjedovali a koja je on
pisao svojim suradnicima. Kroz pisma će se vrlo uočljivo vidjeti kome je on ta
pisma pisao i tko su mu bili najuži suradnici, i u dobru i u zlu. Svakako ovdje
treba istaknuti i to da ove dvije knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA treba
usporediti sa sv. BIBLIJOM. Zašto? Jednostavno zato što se
Biblija ne čita kao romani, dnevne vijesti, knjige, i novine, pročitaš ih i
ostaviš ih po strani. Biblija se čita za študiranje i
po potrebi svaki dan, jer je puna mudrosti, puna ljubavi, puna savjeta kako se
očuvati, puna putokaza kako se održati kao jedna kršćanska zajednica, kako
opraštati i iznad svega priznavati svoje vlastite grijehe, zablude i pogreške i
to sve kroz ispovijed. Ista stvar je i sa ovim knjigama PISMA MAKSA
LUBURIĆA. Čovjek u svakoj potrebi kada počme sumnjati sam u sebe,
bilo u kojem pravcu, osobito hrvatskom nacionalnom pravcu, uzeti će ove knjige
i tražiti ona pisma u kojima će on naći izvor za snagu, izvor za razumjevanja,
izvor za opraštanja, izvor za čvrstoću i upornost, izvor nepokolebljivosti,
jednom riječu: vjeru u sama sebe. Kao što je Isus,
žedan i umoran od puta kroz Samariju i Galileju, sjedio na Jokovljevu zdencu u
gradu Sikar-u, da mu neka žena Samarijanka dadne vode da se okrijepi (Ivan
4:6.7), tako će i čitatelji ovih knjiga PISMA MAKSA LUBURIĆA ,
tražiti u njima okrijepu i snagu u svojem putu k hrvtskom cilju. To je general
posvjedočio svojom adresom: "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I
HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u "ISTARSKA
DRINA" br. 3/4 1964., kao i u svojem povijestnom govoru Hrvatima
za Deseti Travnja 1968. godine, gdje je doslovno proročanski rekao: "...Oni
koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski
rat, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!..."
- Naša originalna ideja je bila da preko jednog hrvatskog
portala i njegova Foruma iznosimo ova generalova pisma, u originalu, bez
ikakovih ispravaka, kako bi što bolje dali autentičnost samih pisama, gdje bi,
s jedne strane, u svako pismo - po potrebi - mogli dopuniti i popuniti
prazninu, spomenuti neka imena bez kojih pismo bi moglo, za današnje
razumijevanje, gubiti na važnosti, kao i neke dogodovštine koje su falile u
pismima. Mi smo bili u stanju dosta toga popuniti i na potrebna mjesta u
pismima staviti odgovarajuća imena, jer smo na jedan ili drugi način bili
upućeni na mnoge slučajeve o kojima general piše u ovim pismima, a s druge
strane ljudi bi komentirali na pisma i možda donosili u svojim kometarima
važnih informacija glede sadržaja ovih pisama.
Jedan naš zajednički prijatelj, osobito prijatelj sada pok. Zvonka Bušića, nam
je savjetovao, i rekao bih preporučio, hrvatski portal Dnevno.hr. Kontaktirali
smo Administratora po imenu (inicilaje samo, P. M.) koji je jako bio oduševljen
i dao nam zeleno svijetlo za iznošenje pisama. To je bilo prvog tjedna mjeseca
travnja 2012. god.
- Počeli smo sa pismima, a najteže je bilo odlučiti se da li
ćemo pisma iznositi kronološki, po datumima i godinama. Što god više smo
mislili da iznosimo pisma kronološki, ipak smo došli na ideju pisma ne iznositi
kronološki, jer da će biti kud i kamo interesantnije i zanimljivije za
čitatelje pročitati danas jedno pismo, recimo iz godine 1952., a sutra iz
godine 1961 ili 1969., itd. Zašto to i zašto tako? Mi smo tako mislili kako bi
čitatelju dali priliku da se sam uvjeri kroz ova pisma u evoluciju Maksa
Luburića.
- Već u prvih nekoliko pisama počeli su ljudi komentirati.
Komentari su, sve u sveme, bili jako zanimljivi i pozetivni. Naravno da je bilo
i onih žučljivih, što je i razumljivo, jer po onoj našoj hrvatskoj
izreki: Nije se rodio da je cijelom svijetu ugodio. Bilo
je i takovih komentara koji su tražili da prestanemo s pismima, jer da to više
nije aktuelno. Odgovorili smo jednome da su Maksova pisma uvijek aktuelna
toliko da bi mi, kada bi mogli, prepisali ih i prilijepili na nebo, tako da svaki
prolaznik ih može vidjeti kao što se vide zvijezde, mjesec i oblaci, a svaki
onaj koji govori hrvatski da ih može čitati.
- Jedan vrlo državotvorni Hrvat iz Livna nam se javio i upozorio
nas da ima mnogo pogrešaka u pismima, te nas zamolio da ispravljamo pogreške u
idućim pismima. Od tada smo ispravljali (po)neke pogreške s tim da nismo
ispravljali korijenske riječi pravopisa NDH.
- Mi smo također ustanovili, čitajući Maksova pisma,
nekoliko važnih stvari, a to su: da Maks skoro nikada nije pregledavao napisana
pisma, jer za to nije imao vremena, da Maks u svojim pismima temeljito otkriva
pozadinu razlaza POGLAVNIK/LUBURIĆ, da je Maks znao preko stotine pisama dnevno
napisati i na pisma odgovoriti svojim suradnicima, da Maks nikoga nije
isključivao iz redova hrvatske borbe, a da je svakoga uključivao.
- Što smo dalje s pismima izlazili vani, više su nam se
ljudi javljali. Preko privatni, osobni, sandučića primili smo mnogo pohvala i,
rekao bih, još više sugestija kako bi trebalo knjigu izdati. Mnogi su bili
ideje da se pisma skaniraju i tako skanirana izda se knjiga, pa neka se
čitatelji sami uvjere u autentičnost i vjerodostojnost Maksovih pisama.
- Pred Božić 2012. jedan vrlo državotvorni Hrvat iz Zagreba
koji je redovito pratio PISMA MKASA LUBURIĆA na Forumu
Dnevno.hr mi se javio s molbom da bi mi on vrlo rado htio pomoći skanirati sva
Maksova pisma, ako sam ih ja voljan njemu poslati. Ja sam neka Maksova pisma
preko pola stoljeća čuvao, te za mene je to bilo jako teško nepoznatu čovjeku
tolika i važna pisma Maksa Luburića poslati. U nekoliko izmjena e-mail-a lijepo
smo se sporazumijeli i kroz pisma uzajmno povjerenje stekli, tako da sam u
veljači 2013. sve poslao tom dragom i nadasve požrtvovanom Hrvatu u Zagreb.
- Polovicom siječnja 2013. na putu za San Francisco
primjetio sam preko mojeg laptop kompjutora da Foruma na portalu Dnevno.hr više
nema, tako da više nisam imao pristup tim nekoliko stotina iznešenih pisama.
Čim sam došao kući, javio sam tom Hrvatu od povjerenja u Zagreb. Ovaj mi je
odmah savjetovao da ne gubimo više vremena, nego da skaniramo pisma i pođemo
dalje sa skaniranim pismima. Tako je došlo da imamo ovo što imamo i što dajemo
Hrvatima na čitanje.
- Prije nego smo se odlučili uvezati ova skanirana Maksova
pisma u obliku spiralne knjige, tražili smo i druge načine, ali na žalost bez
uspjeha. Što nama nije uspjelo, čvrsto vjerujemo da će nadolazeći iza nas, s
mnogo većom snagom, žarom i poletom, dovršiti ovo započeto i početno djelo,
usavršiti, uljepšati i dotjerati ga kao djevojku za prekrasno vjenčanje, i tako
dotjerano i u profesionalno uljepšano, dati Hrvatima na študiranje.
- Pisma su skanirana i kronološki po datumima i godinama
poredani. Neka nisu čitljiva. Mi smo se često služili naočalima i povećalom.
Ima nekoliko pisama kojima stranica ili više fale, što uopće nije toliko ni
bitno za ovaj golemi podhvat.
- Mnoga pisma su kopije od kopija i samo dragi Bog zna
koliko kopija koje pismo je imalo. Neka pisma prilikom kopija su bila zgužvana,
krajevi smotani, crnilo se veliko pokazuje na nekim stranicama. Uzevši u obzir
važnost ovih pisama, tih nekoliko nejasnoća neće nikako biti odlučujući
činbenik u odgonetki tih nekoliko nejasnoća.
- Također ima nekoliko pisama gdje je general stavio povlaku
olovkom ili penkalom s jednog ugla pisma na drugi. On je ta pisma slao Ratku
Gagri u Toronto kao kopije odgovora pisama koje je general slao nekima a htio
je svakako da Gagro zna što je general dotičnima pisao.
- Svaki čitalac ovih knjiga vidjeti će imena i prezimena s
kojima je general surađivao. I ne samo to. Svaki pojedinac će se pitati, kao
što smo se i mi pitali: kako je general mogao to sve posavršavati, kada je
njemu, kao i svima drugima, dan i noć 24 sata. Odgovor bi mogao biti samo
jedan: LJUBAV ZA HRVATSKU!; kao što je rekao Dr. Andrija
Hebrang mlađi u svojoj predizbotnoj kampanji za predsjednika RH 2009. godine:
DA SE JE MAKS LUBURIĆ BORIO ZA HRVATSKE INTERESE!
- Mi smo nastojali prebrojiti nebi li nekako došli do pravog
broja koliko je puta u ovim pismima general napisao ime Hrvatska, bilo u
imenici ili pridjevu, svejedno. Prešli smo preko dvije tisuće puta, pa se
pitamo: kolika je to mogla biti velika ljubav da se je toliko puta spomenilo
ime Hrvatska.
- Izvor pisama ovih dviju knjiga su najviše od: Ratko Gagro,
Dr. Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, pukovnik
Ivan Štir, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan, Mile Boban i drugi.
- Treba se također znati i spomenuti da je general imao
mnoge druge kontakte i dopisivanja s mnogim drugim Hrvatima. Mi tih pisama
nemamo. Spomenuti ćemo samo neka imena za koja znamo sigurno kojima je general
pisao i sa kojima je on bio u izravnoj vezi: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver
Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilijam Cecelja, Stipe šego, Mile Markić,
Ivan Džeba, Dinko Šakić i mnogi drugi.
- Nadati se je da će ove dvije knjige skaniranih pisama
Maksa Luburića potaknuti druge Hrvatice i Hrvate, a osobito one Hrvate - ili
njihovu djecu ili unučad - koji još uvijek posjeduju bilo jedno ili više pisama
generala Drinjanina, da ih dadnu onim osobama koje se budu bavile za
izdavanje SABRANIH DJELA I PISAMA MAKSA LUBURIĆA.
Mišljenja smo da bi za tu svrhu trebalo stvoriti jedan centar, središte, gdje
bi ljudi mogli slati Pisma, Drine, Obrane i svaku napisanu riječ Maksa Luburića,
generala Drinjanina. Mi za početak ovdje prilažemo jednu adresu gdje se traženi
materijal može poslati i broj telefona gdje se može izravno dobiti odgovor.
- Adresa: 9411 Winchester Road, Austin Texas 78733, broj: (512)
832-7755
- Svima se najiskrenije zahvaljujemo na razumjevanju s
vrućom željom i velikim pouzdanjem da ćete uživati u čitanju, študiranju,
sugestijama, kritikama i širenju ideja ovih dviju knjiga.
- U to ime mi vas iskreno pozdravljamo s našim hrvatskim
pozdravom: Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!
- Priređivači: Otporaš Mile Boban v.r. i D.D.
- Želimo svima Sretan 73 treći hrvatski državni praznik
Deseti Travnja!
- Želimo svima Sretan Uskrs! 2014.
26-03-2014 00:33 #180
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
INAČE ĆE NAS
TJERATI I STJERATI U ZAGORJE I NA OTOKE
DRINAPRESS
Apartado 1523, VALENCIJA - Espana
general Drinjanin,
27.I.1966.
Dragi Miljenko !
Primio sam članak, primio sam paket sa knjigama, atlasom, i vidim, da ćemo
dati PRVI PUTA U HRVATSKOJ POVJESTI, jednu verziju u pogledu
sandžaka. Imam s Tvojim člankom i poslatim materijalom, dosta, uz to nešto
džamija, islamskih pisaca itd. Vi to ostavljate za budućnost. Jednom će se i o
tome govoriti, ako ne za drugo, a ono za cijenkanje sa Srbima, nagadjanje sa
Crnogorcima, ali pak za plan vezanja našega geopolitičkog prostora sa Crnom
Gorom, Albanijom, Macedonijom. Jednom će i nama vakat doći. Zadovoljan sam.
Hvala ti na trudu i znam da dolazi i nova epoka mladih i modernih hrvatski
povjestničara s Tobom na čelu, koji si znao postaviti teorije. Ostalo je
potanje vremena, sreće, snage i dalekovidnosti. Sve od Irana do obnove
Tomislavove snage. To je jedna misija, koja je jedina, uz dobru politiku,
kame, (kamena ili bajunete, nije
najjasnije, mo), privredu i td. u
službi HRVATSKE DRŽAVNE IDEJE, nasuprot srpskoj misiji i srpskom Dušanovu
Carstvu. Tomislavovo Carstvo, makar i republičko, nasuprot vlaškom. Inače
će nas tjerati i stjerati u Zagorje i otoke. Ja ću na kraju nešto
napisati i poslati Tebi na uvid. Škakljivo je.
Nego u pogledu Enciklopedije. U njoj osim Sandžaka ima i Crna Gora, BRIGADE,
Četnici, Dalmacija. To je blago (Zahvaljujući
poduzeću LIBRERIE HACHETTE gdje smo dr. Peranić i ja radili i sve naručivali
što nam je trebalo. To je bio vrijedan izvor zlata za neše hrvatske potrebe,
mo. Otporaš), koje trebam. Molim te
poduzmi korake najhitnije i nabavi taj broj i daj odakle si posudio, i nabavi
mi DRUGE IZAŠLE, i koštalo što bilo, ja ću ti to posebno nadoknaditi. Odmah
učini, da imaš vremena časno riješiti stvar, reci šta bilo, i vrati novu njima.
Stvar Atlasa nije toliko važna, i kad izvadimo što trebamo vratiti ću. Imam
dobro spremljeno ono što si mi ranije slao o Boki. Da ti pošaljem, ili kad
dodješ, na zimovanje ili ljetovanje. Lijepo je sačuvano.
Jedna novost: Husnija je u Parizu, ali ne znam da li ćete posjetiti. Otišao je,
jer veli, da je dobio "jednu ponudu" za rad, za njega, gospodju i
kćerku. Kćer je napustila studij, vratila se ovdje, a meni nisu ništa rekli.
Husnija mi je tražio dva dana da to "vidi", ali nije se vratio i već
je deset dana. Medjutim, izgleda da bi moglo biti da je to u vezi sa Nikolićem,
s kojim je, možda, uglavio dok je tu bio, a ovaj (Nikolić, mo) kako
mi vele ipak odlazi u Pariz, i da osim revije pokreće JEDNU POLITIČKU NOVINU U
SLUŽBI SMIDTA PAVELIĆA I NEOJUGOSLAVENA.
(Dr. Ante (Smith) Pavelić je sin Dra. Ante (zubara) Pavelića koji je skupa sa
Dr. Antom Trumbićem, Franjom Supilom i Ivanom Meštrovićem stvarao 1915 godine
Jugoslavenski Narodni Odbor, JNO. Ovaj neojugoslaven Dr Ante (Smidt) Pavelić o
kojem general govori u ovom pismu je za sebe uzeo ženino djevojačko prezime
"Smith" kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od Poglavnika Dra.
Ante Pavelića, za kojega je on često puta pisao nepovoljnije nego mnogi Srbi
ili Titini Jugoslaveni, mo. Otporaš).
Tako to izgleda, i moglo bi biti iznenadjenja. Previše traje emigracija, i nije
li to "šta drugo"? Neznam. Husnija ne voli raditi, on bi htio
namjestiti kćer i ženu, ali će biti šta odluči kćer sa pretenzijama princeze.
Husnijina žena je sestrična ili nešto slično od Nikolićeve žene.
Vratio se u Pariz Derviš Šehović i najavio svoju adresu. On je u službi onoga
tko plati ručak. Mizerija. Prema Enveru pao je, sasma, Varoš i drugovi ga
izkoristili, Židovi ga probali, Francuzi ga odbacili, i - svemu u svemu,
mizerija. Kome bi i mogao biti ozbiljan suradnik. To je obično njuškalo, bez
inteligencije, pa makar bi mogao voditi "inteligenciju". On će opet
pokušati "tući žicu", petljati, lagati, ali više mu nitko ne vjeruje.
Poslao sam Ti novinu OBRANU avionski. Izostavio sam ono o PAPI, jer je
Danica (tjednik, kojeg su izdavali
hrvatski franjevci u Chicagu, mo) javila
i sada i Cecelja u Vjesniku. (Vilim
Cecelja, hrvatski svećenik u Austriji i navodno Poglavnikov ispovjednik.
Izdavao privremenik Hrvatski Vjesnik, mo), DA JE PAPA GOVORIO O
STEPINCU, HRVATSKOJ, itd. - ali je izostavio OSERVATORE ROMANO, a to je opet
drugo.
Posebno ovdje bi nas odmah tužili, a uživamo baš zaštitu tih krugova. Nu ja ću
donijeti stvar pametno, reći, da jedni vele ovo, drugi ovo, itd. pa opet
iznijeti i više. Samo bez aluzija na PAPU, nego "rimske krugove" itd.
Pogledaj stvar. Pošalji više radova, jer nemam vremena sredjivati. Napiši
rastavljeno, da može ići u linotyp bez prepisivanja. Dosada mi je Husnija u tom
pomagao, ali sad moram sve, (sve
za našu Hrvatsku dragi naš generale, tebi ništa nije bilo teško, mo), a imam tri knjige, vježbovnike, pravilnike itd.
za prevesti. Pošalji manjih i večih nota, bilježaka, mišljenja, za uokviriti,
ali uvjek da bude za linotyp, rastavljeno itd. Budi dobar.
Sada radim na trećoj knjizi generala Diaza (španjolski general Diaz de Villegas je napisao nekoliko
knjiga o ratu. General Drinjanin je preveo dvije i izdao 1965., (1) GRADJANSKI
RATOVI I REVOLUCIJE i (2) REVOLUCIONARNI RAT. Sada prevodi treću knjigu (3)
NAPADAJ I OBRANA koja je tiskana 1966. Također general Drinjanin je preveo i
četvrtu knjigu generala Diaz de Villegas POLITIČKI RAT koju je izdao 1968., mo), ali imam za 2 Drine dosta materijala slivena i
ići će brzo.
Odpada da bi Husnije napravio nešta iz Ćelebije. Pokušao sam, nu on je to čitao
pet mjeseci, nijedne note nije napravio, a u uredu dva tjedna, razgledao. On je
strašna lijenčina. Svi ti pjesnici su takovi, ili barem većina. Eto Enver:
pjesnik, ali pjesnik van ureda i radin, brz, moderan, stvaran, i smije iz
bohema. To je prošlo kao i Baščaršija, i kako prolaze "literalne
kafane". Mi smo Husniju zvali "Hrvatska Literalna Kafana" tj.
hrv. lit. kafedžijom". Godinu dana ima kod sebe pjesme Kordićeve (Lucijan Kordić, Grljevići kod Ljubuškog 1914,
Široki Brijeg 1993., hercegovački franjevac i pjesnik, mo) i nije bio kadar napisati, a na svojim pjesmama je
utrošio dva mjeseca, dva plaćena mjeseca u uredu. Nije mi ništa žao, iako ne
mislim nikoga dovoditi. Dosta mi je. Ali ako mi ti i Enver pomognete, mogu ići
napried.
Vidim da mi Atlase ostavljaš. Dobro. Nastoj riješiti stvar sa Enciklopedijom.
Ako treba platiti u dolarima, poslat ću ti. Nabavi mi ju cijelu, jer mi svaki
čas treba, a znaš da mi fali ona kultura, koju se samo može naučiti u
sveučilištu i višoj gimnaziji, ili nadomjestiti s donorom enciklopedijom.
O legionarskim divizijama imam nešto. Nije hitno. Trebam ono o AZEVU I
REVOLUCIONARNOJ INFANTILNOSTI. (Vidi
Obranu br. 37-38 1966., mo. Otporaš).
Enver je zasukao rukave i okupio Radni Skup u Argentini. O tom posebno. Kad sam
mu govorio da bi ostao godinu dana ovdje, nije odbio, nego samo rekao: a od
čega ću živjeti. Trebao bi ga kao komad kruha. Jak je u svakom pogledu, i
posebno na peru, brz. Majka mu je zagrebčanka, on zagrebčanin, radikalan, i
diskretan.
Pokušali bi nešto komercijalno. Bumo vidili. Kad bi dobio na lutriji, poslao bi
mu odmah radiogram: traži neplaćeni dopust godinu dana i dolazi. Dao sam mu
posebne misije. O tome isto posebno.
Ako mogneš izvaditi šta iz Ćelebije, dobro. Pisao sam Mandiću fra Dominiku o
ovom izdanju i rekao da mu ga možeš nabaviti, veli da ga ima i da je na mnogo
mjesta OSLABLJEN U HRVATSKOM DUHU. Nastojat ću dobiti jedno mdžarsko izdanje,
koje sam nekada i čitao.
Stavit ću na prvu stranicu, portada, sliku, jer nemam ništa pametnijega. Ostalo
dobro, imam dvije bosanke, u mehmediji i fesu, i dosta drugih. Već je sve
spremljeno, jedino mi nedostaje vremena da sredim.
Reci mi jeli ti dosta 50 OBRANA, koje šaljem, (ja sam ih prodavao. Nekada nije bilo dosta ni 100 komada, a
nekada ostane od 50. Zavisi kako su ljudi raspoloženi i koliko ih je došlo na
misu. Uvijek su jedni te isti kupovali. To ja znam, jer mi se često puta
dogodilo da sam nekima dao novinu a oni da nisu imali usitnu, te da će mi dati
idućeg puta. Često taj "idući put" nije došao, te sam morao platiti
razliku svakog puta, mo), te dali
trebaš još knjiga Diaz, Drina itd., pa ću ti poslati, jer imam u zalihi. Može
ti poslužiti.
Naručio sam NOVE MATRICE SA IZVORNIM HRVATSKIM SLOVIMA, i sa
"Đ""đ", pa ćemo početi fabricirati "domovinske letke"
autentične. (radi se o letcima
koje je tiskao DRINAPRES a zbilja su izgledali kao da su tiskani u domovini,
mo). Neću te matrice za drugo
ništa upotrebljavati, nezna nitko osim Tebe i Envera.
Pljunuti ćemo vlasima u juhu. Mnogi hrvatski komunisti gledaju na emigraciju,
ali šta možeš sa tim idijotima. Pukovnik Štir mi je poslao jedno "otvoreno
pismo " i sjebati će Hefera kao Panto Babu. (Puk. Štir je napisao jednu knjižicu 1966. od 38 stranica
koju je naslovio "Otvoreno pismo Dru. Stjepanu Hefferu" koje završava
sa: Vaš mještanin i "kumaš" I. Štir., mo). Dosta smo ga čekali. Inače tamo u Buenos Airesu luda
kuća. Dobivam na tisuće pisama od Dalmatinaca, naravno ima i Udbe ali ima i
patriota kakav je bio HEBRANG.
I sada: uzmi kao zadaću br. 1. nabaviti mi materijal o procesu i smrti
HEBRANGA. Bili su mi obećali i zapelo negdje na cenzuri. Trebam to kao oči u
glavi. Rukoljub gdji, pusicu bebi, a Tebe grli odani Ti
general Drinjanin.
ps. (rukom napisano:
urgente, što znači hitno, mo)
Bio sam počeo sredjivati već
složeni materijal za razne Drine, pa sam počeo s Tvojim člancima o Hrv. Kralj.
kući. Mislim da si mi bio pisao, da bi ovaj članak unišao kao PREDGOVOR, ili I.
Dio članka o HRVATSKOM SANDŽAKU, pa mi odmah javi, da li si tako mislio. U tom
bi slučaju trebalo biti naslov:
"HRVATSTVO SANDŽAKA
uvod
PRVI DIO: prijašnji članak sa teorijom SURBIJE itd.
DRUGI DIO: članak o Sandžaku sa svojim podnaslovom etc.
Ili pak onaj članak je posebna stvar i mogli bi ostaviti za drugu DRINU, a
staviti ovaj uvodnik o Sandžaku što si mi ga sada poslao. U koliko se stvari
ponavljaju, skupa spadaju, ili ne, ti ćeš bolje znati. Javiti mi to odmah,
dotle ću stati s tim.
Bog !"
Napomena:
(Možda se je moglo iz izloženih pisama
primjetiti razlika sadržaja pisama koja je general pisao Radnim Skupovima po
Canadi i USA i drugdje, i sadržaja pisama koja je pisao dru. Miljenki Dabi
Peraniću. Otporaš.)
