Tema: Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?

ponedjeljak, dne 13 siječnja 1969.

Mile Boban

MOJE PRVO PISMO GENERALU LUBURIĆU IZ SAN FRANCISKA

Uredništvu "DRINAPRESS"
Apartado 1523
VALENCIA - ESPANA

(Kao dio moje povijesti iz San Franciska, želim danas, nedjelja 14 siječnja 2024. godine kada prepisujem ovo pismo reći i to da sam ja iz Pariza došao u San Francisco u četvrtak 12 prosinca 1968. Ovo pismo Maksu Luburiću sam pisao mjesec dana kasnije. Mo. Mile Boban.)

San Francisco,

ponedjeljak, dne 13 siječnja 1969.

Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću,

Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove daleke zemlje. Kako Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj. Poznato Vam je i to da sam boravio u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. Dabe Peranića, koji Vam je često pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su u meni razvili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati po strani i biti pasivan, i to u doba kada nam je najpotrebnije uvjeravati, ne samo naše "koristne budale" u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu, nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim srbokomunističkim i Titinim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O tim ``uvjeravanjima" sam se osobno uvjerio ovdje u San Franciscu, gdje ima veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim slavenstvom.

Ovdje, naime, ima takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj službi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San Franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: "Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zaboravio je "naški". Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju". Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovenci u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku.

Ovdje u San Franciscu postoji jedan "Hrvatski Radio Sat" koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uopće nemaju, već se služe publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak programa je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priređuju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikad nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primijetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive.

Cijenjeni Gospodine i dragi generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: "Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobođenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti''. Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. Zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu "hrvatsko" i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

Prošli tjedan sam bio u San Jose imao priliku susresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku susrest ni vidjeti. Nadam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao da ste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom pothvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspjeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatsko-državotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bilo u redu. Istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato Vas molim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, molim Vas pošaljite mi što prije.

Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavijestiti.

Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!

Vaš odani Mile Boban.

203 Brazil Ave., San Francisco, Calif. 94112.

19.5.2013, 1:04:43 #4

Otporaš

DESET NAČINA ZAŠTO JE HRVAT HRVAT, piše Otporaš

DESET NAČINA ZAŠTO JE HRVAT HRVAT

(1) Hrvat je Hrvat zato jer su mu roditelji Hrvati.

(2) Hrvat je Hrvat zato jer je rođen kao Hrvat.

(3) Hrvat je Hrvat zato jer je rođen u Hrvatskoj.

(4) Hrvat je Hrvat zato jer mu se Domovina zove Hrvatska.

(5) Hrvat je Hrvat zato jer nije imao drugog izbora osim biti Hrvat.

(6) Hrvat je Hrvat zato jer mu je podrijetlo hrvatsko.

(7) Hrvat je Hrvat zato jer se osjeća Hrvatom.

(8) Hrvat je Hrvat zato jer poštuje one Hrvate koji su mu u prošlosti sačuvali ime Hrvatska.

(9) Hrvat je Hrvat zato jer mu je to lijepo ime HRVATSKA!

(10) Hrvat je Hrvat zato jer mu je to nacionalna dužnost biti Hrvat.

DESET (10) NAČIN ZAŠTO JE HRVAT HRVAT

https://otporas.com/deset-nacina-zasto-je-hrvat-hrvat-pise-mile-boban-otporas/

Bog! poštovani svi na ovoj listi. posebice don Anđelko Kaćunko koeg opise redovito čitam i mnoge stvari sazna i savjete primam.

Prilažem vam svima jedan vrlo značajan intervju koji će za nepuna dva mjeseca biti 64 godine star.

Ja imam moje mišljenje o sadržaju ovog intervjua, te bih rado želio znati i vaša mišljenja.

Bog! i vrlo iskreni pozdravi svima sa našim starim pozdravom ZA KUĆU SPREMNI!!!! - jer je današnja političke elita drudge hrvatske Države 1991-1995 više projugoslavenska nego prohrvatska.

Mile Boban.

INTERVIEW S GENERALOM VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM "NOVA HRVATSKA"

"NOVA HRVATSKA" br. 3-4 1960

Intervju s Maksom Luburićem Nova Hrvatska br. 3-4 1960

Nova Hrvatska br.3-4 1960. iz Londona je imala interview s generalom Maksom Luburićem. Interview je bio ni četiri mjeseca poslije Poglavnikove smrti. Interview sam po sebi nije toliko važan, koliko je važan sadržaj i osoba koja ga je dala. Ja sam tu novinu "Nava Hrvatska br. 3-4 1960." kupio na Uskrs 1960. pred hrvatskom crkvom u Parizu. Još uvijek imam taj broj novine.

Skoro sam šest desetljeća u emigraciji i mogu tvrditi da se je ovaj interview ponavljao kao i sv. Evenđelje, i poradi toga čestog ponavljanja je ovaj interview dobio vrlo važno povijesno značenje. Donosim ga ovdje na stranice Slobodne Dalmacije u cijelosti za sve Hrvatice i Hrvate koji danas, svi skupa smo veseli i slavimo oslobođenje naših hrvatskih generala, Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su jučer, 16 studenoga 2012. Godine oslobođeni svih i najmanjih krivnja ratnih zbivanja u Drugom Ratu za Drugu Hrvatsku Državu 1991-1995. Mile Boban, Otporaš.

Dopisnik "Nove Hrvatske", koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao u Madrid da napiše posebni izvještaj o tom događaju, posjetio je također generala g. Vjekoslava Luburića, koji sa svojom porodicom živi na obiteljskom posjedu u južnoj Španiji. Naš dopisnik je zamolio g. Luburića da dadne interview za "Novu Hrvatsku" što je on vrlo rado učinio, odgovorivši opširno na sva postavljena pitanja.

Zbog visokog i važnog položaja, koji je general Luburić zauzimao u hrvatskom javnom životu za vrijeme rata, kao i njegove vodeće uloge u Ustaškom Pokretu, objavljujemo ovaj interview, vjerujući da će zanimati mnoge čitaoce "Nove Hrvatske" i da će doprinijeti rasbistrivanju bar nekih pojmova naše emigracije.

PITANJE: Da li ste Vi, g. generale i nakon Vašeg razlaza s drom. Pavelićem ostali ustaša po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?

ODGOVOR: Ne bi bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek biti i ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svjestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da na pr. nikad više ne če biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska Vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi. Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaških duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svijetu silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja ne može biti ustaška u bližoj budućnosti. Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svom Saboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim.

Svjestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški Pokret. Znam da će mnogi ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra neće donijeti. Oni će biti grobari naše političke akcije a spasioci ustaškog duha i imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svjestan njihovog značenja. Zavisi od momenata, odgoja i doba, da shvatimo, da nas Hrvatska danas treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše. Moramo biti više patrioti nego stranačari, jer ustaštvo je bilo radi Države. (Hrvatske, mo. Mile.) Prema tome treba sve podrediti potrebama Domovine.

Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje, jer bi to uništavalo baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom, koji nam neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne može danas slijediti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja.

PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?

ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti ni srpski šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski je narod jedini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i onima, koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje Domovine Hrvatske. Pustimo dakle Narodu ulogu suca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac.

Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No ne smijemo dozvoliti da dijele naše stvari na "krive" i "dužne", jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac. (Zar i danas, 17 studenog 2012. godine dok ovo prepisujem, kada Srbi u Beogradu pale hrvatsku svetu zastavu, paleći hrvatsku zastavu skandiraju: Ovako će i Hrvatska gorjeti ,..bi će mesa, bi će mesa, klat ćemo Hrvate ...Eto o kojem mentalitetu ljudi je general Vjekoslav Maks Luburić govorio, za tri mjeseca biti će upravo 53 godine od ovog interview-a,mo, Mile Boban, Otporaš.)

PITANJE: Kakvo bi uredjenje prema Vašem mišljenju trebalo vladati u budućoj Hrvatskoj?

ODGOVOR: U velikom dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage međunarodnog komunizma. (To nam je dokazao pad berlinskog zida koncek 1989 godine, Mo.) Nama je mjesto uz te snage demokracije i htjeli mi ili ne u Hrvatskoj će vladati demokracija.

Hrvati su išli sa silama osovine jer su ove pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu. Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima. (Vidjelo se je da ove snage nisu htjele pomoći Dra. Vladka Mačeka koji je bio na njihovoj strani snaga demokracije, mo.) Danas situacija nije ista kao 1941. g. i narod očekuje slobodu od zapadnih saveznika. Našu slobodarsku borbu treba zato uskladiti sa stanje u svijetu. Treba naučiti nešto više od svijeta s kojim danas živimo i koji je napredniji od nas u političkom razvoju. Treba učvrstiti hrvatsko vanstranačko jedinstvo ljudi i oružja, jer je to uvjet da ne doživimo sudbinu ruskih emigranata.

PITANJE: Upravo ste spomenuli emigrante. kakvo je Vaše mišljenje o hrvatskoj emigraciji i što mislite kakvu ulogu mogu odigrati hrvatski emigranti.

ODGOVOR: Od emigracije ne trebamo mnogo očekivati. Velikim dijelom ona je ostarjela i preživjela u mnogom pogledu. Opasno je ako zavaravamo sebe i druge te mislimo da je drugačije. Domovina od nas očekuje mnogo više nego što mi možemo dati, a mi opet dajemo mnogo manje nego što nam je to moguće.

Društvo u Hrvatskoj se mijenja, stvaraju se nove koncepcije prava i politike, nove socijalne ideje, koje većina u hrvatskoj staroj emigraciji ne može shvatiti sve da hoće. Zato je raskorak između

domovine i emigracije teško izbjeći. S tim se moramo pomiriti. Jedna pojava ipak ulijeva ohrabrenje. To je nastup novih generacija, mlađih ljudi u emigraciji koji ne trpe od one hipoteke prišlosti, koju mi nosimo. Mladi daju jpš jedine nade. Ako se ne miješaju u rasprave nas starih, put za uspjeh im je otvoren. Neka poštuju stare, ali neka idu svojim putovima. Mladi ljube majku Domovinu onako kako smo to činili mi, Ustaše, ona generacija, koja je gradila Jankapustu, i zato se bojim da će Hrvatska ikada ostati bez novih Bobana, Moškova Lorkovića i Mortidija.

PITANJE: Što Vi kao vojnik mislite o prilikama u domovini i na koji način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?

ODGOVOR: Ja vjerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo i jedino borbom i da će se biološki očuvati jedino zalogom svih Hrvata, pa i onih, koji danas svjesno ili ne svjeno pomažu režimu. Treba dati mogućnost zalutalima da biraju između demokracije i svjetskog komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili ustaše ili komunisti. Narod je trpio i nije isključeno da bi se odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja. To bi bila tragedija za cijeli narod. Još jednom naglašavam. Hrvati će se moći osloboditi samo borbom i samo složnim nastojanjima. (Iz ovog razmišljanja generala Luburića je četiri godine kasnije proizišla "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izašla u Istarskoj DRINI br. 3-4 1964., mo.) U toj pak borbi treba računati s dalmatinskim i zagorskim bivšim partizanima, s novom jugoslavenskom vojskom, dočasnicima, časnicima, oružjem, vezama itd. Bez svega toga, bez mnogih "Hebranaga i Djilasa" nema novog ustanka u našoj zemlji, nema one djelotvorne pomoći, koju nužno trebaju sve brojne hrvatske ilegalne skupine na terenu.

PITANJE: Kakvi su Vaši osobni planovi za budućnost i da li smatrate da smrću dra. Ante Pavelića nastupa vrijeme za Vašu ponovnu političku djelatnost?

ODGOVOR: Moj odgovor je jednostavno NE !
Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih, koje je najlakše napasti. Treba samo malo, da svijet grakne protiv mene i onih, koji idu s mojim imenom. Ljubim Hrvatsku i previše a da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Meni su drugovi dostojno platili vjernost za vjernost, ali to Hrvatskoj neće koristiti. Osobne osjećaje i želje dužni smo podrediti općoj stvari. Inače bi imali pravo oni, koji tvrde da sam poveo pobunu u Ustaškom Pokretu ne radi istine, drugarstva i interesa Hrvatske, nego samo zato da spasim svoje ime i svoje pozicije. Mene nije nikada vodila pa ni sada me ne vodi ambicija. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svjestan, da ako je neprihvatljivo ime Poglavnika, moje je još više. Ja bi se mogao prati, možda i "oprati", da sam jednostavan vojnik, koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću učiniti, jer sam ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer snosim odgovornost u svakom pogledu. Želim biti dosljedan samom sebi. Vrijeme šutnje i povučenosti iskoristio sam da ojačam duh i skupim znanje, (ja sam to nazvao "4 godine zimskog sna Maksa Luburića, 1956-1960.", mo. Otporaš.) da se riješim balasta, (suvišnog tereta, mo.) kompleksa, sanja i prošlosti, koja vodi u grob. Sada mislim samo u budućnost Hrvatske, koja će moju djecu Domadoja, (rođen 1955., mo.) Drinu, (rođena 1956., mo.) Vjekoslav, (rođen 1957., mo.) i Miroslava (rođena 1958. mo.) dovesti u Ljubučki, pa makar ja i "pukovnici" morali ostaviti kosti ili u borbi ili u tudjini. Ja sam voljen prisegnuti, da se ne samo ne ću primiti nikakvog položaja, časti itd. nego i da ne ću živjeti u Hrvatskoj, ako je to bezuvjetno potrebno za smirenje i sreću naroda."

Dopisnik "Nove Hrvatske" zadržao se nakon ovog interview-a još dulje vremena u razgovoru s generalom Vjekoslavom Luburićem, koji je pokazao zanimanje naročito za aktivnost novih emigranata i stanje po izbjegličkim logorima u Italiji, Austriji i Njemačkoj.

(ANOH)

Napomena:
Eto, poslije punih pola stoljeća čuli smo šta general Luburić kaže, a što kaže on tako i misli. Sada je na nama Hrvatima da o mrtvom Luburiću, vojniku koji je sav svoj život posvetio u borbi za Hrvatsku Državu, kažemo da je svaki onaj tko se je borio za našu Hrvatsku zaslužio da mu se dadne priznanje, kao nedavno što se je dalo i onome Francuzu koji pao u borbi za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Pozdrav svima.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

15-09-2013 03:30 #1