2023-12-20
KNJIGA 01
KOLEKCIJA DRINJANIN
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/zds__ndh_drinjanin/2023-00_General_Drinjanin.htm
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=6983&page=1
http://www.hrhb.info/showthread.php?t=5135&page=1
Tko je Maks Luburić,
General Drinjanin?
Prikaz rezultata str.
1/872
ponedjeljak, dne 13 siječnja 1969.
Mile Boban
MOJE PRVO PISMO GENERALU LUBURIĆU
IZ SAN FRANCISKA
Uredništvu
"DRINAPRESS"
Apartado 1523
VALENCIA - ESPANA
(Kao dio moje povijesti iz San Franciska,
želim danas, nedjelja 14 siječnja 2024. godine kada prepisujem ovo pismo reći i
to da sam ja iz Pariza došao u San Francisco u četvrtak 12 prosinca 1968. Ovo
pismo Maksu Luburiću sam pisao mjesec dana kasnije. Mo. Mile Boban.)
San Francisco,
ponedjeljak, dne 13 siječnja
1969.
Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću,
Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove daleke zemlje. Kako
Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj. Poznato Vam je i to da sam
boravio u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. Dabe Peranića, koji Vam je često
pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to
čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su u meni razvili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog
našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati po strani i biti pasivan, i to u doba
kada nam je najpotrebnije uvjeravati, ne samo naše "koristne budale"
u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu,
nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu
govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim
srbokomunističkim i Titinim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O
tim ``uvjeravanjima" sam se osobno uvjerio ovdje u San Franciscu, gdje ima
veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim
slavenstvom.
Ovdje, naime, ima takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv.
Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu,
koji je na istoj službi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz
San Franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati
su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: "Ovdje ima
našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zaboravio je "naški". Ja
moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju". Dakle, s tim se
je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i
uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno
govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovenci u znatnoj manjini od Hrvata.
Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da
treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro
nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom
jeziku.
Ovdje u San Franciscu postoji jedan "Hrvatski Radio Sat" koji pri
sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30
sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uopće nemaju, već se služe
publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes.
Otvoranje, tj. početak programa je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i
melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se
privlači slušateljstvo. Priređuju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikad
nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina.
Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko
vrijeme osobno primijetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama
žive.
Cijenjeni Gospodine i dragi generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i
dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne
Poglavnikove izreke iz prve emigracije: "Svi oni Hrvati koji idju
preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobođenje hrvatskog naroda.
Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti''.
Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. Zato sam se odlučio
poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom
smislu "hrvatsko" i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo
osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i
Nezavisne Države Hrvatske.
Prošli tjedan sam bio u San Jose imao priliku susresti prijatelja i brata
Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku susrest ni
vidjeti. Nadam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao da ste mu
pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o
tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu
Luburiću, molim da mi pomognete u tom pothvatu i dadnete Vaše savjete. Privući
pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj.
novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu.
Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u
Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspjeli da Hrvati velegrada
Pariza se upoznaju sa našim hrvatsko-državotvornim idejama. Tako se je led
probio u Parizu i sve je bilo u redu. Istim putem se mora poći i ovdje;
dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati.
Zato Vas molim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50
komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, molim Vas pošaljite mi što
prije.
Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a
ja ću Vas o svemu obavijestiti.
Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!
Vaš odani Mile Boban.
203 Brazil Ave., San Francisco,
Calif. 94112.
19.5.2013, 1:04:43#4
Otporaš
DESET NAČINA ZAŠTO JE
HRVAT HRVAT, piše Otporaš

DESET
NAČINA ZAŠTO JE HRVAT HRVAT
(1) Hrvat je Hrvat zato jer su mu roditelji Hrvati.
(2) Hrvat
je Hrvat zato jer je rođen kao Hrvat.
(3) Hrvat
je Hrvat zato jer je rođen u Hrvatskoj.
(4) Hrvat
je Hrvat zato jer mu se Domovina zove Hrvatska.
(5) Hrvat
je Hrvat zato jer nije imao drugog izbora osim biti Hrvat.
(6) Hrvat
je Hrvat zato jer mu je podrijetlo hrvatsko.
(7) Hrvat
je Hrvat zato jer se osjeća Hrvatom.
(8) Hrvat
je Hrvat zato jer poštuje one Hrvate koji su mu u prošlosti sačuvali ime
Hrvatska.
(9) Hrvat
je Hrvat zato jer mu je to lijepo ime HRVATSKA!
(10) Hrvat je Hrvat zato jer mu je to nacionalna dužnost biti Hrvat.
DESET
(10) NAČIN ZAŠTO JE HRVAT HRVAT
https://otporas.com/deset-nacina-zasto-je-hrvat-hrvat-pise-mile-boban-otporas/
Bog!
poštovani svi na ovoj listi. posebice don Anđelko Kaćunko koeg opise redovito
čitam i mnoge stvari sazna i savjete primam.
Prilažem
vam svima jedan vrlo značajan intervju koji će za nepuna dva mjeseca biti 64
godine star.
Ja
imam moje mišljenje o sadržaju ovog intervjua, te bih rado želio znati i vaša
mišljenja.
Bog!
i vrlo iskreni pozdravi svima sa našim starim pozdravom ZA KUĆU SPREMNI!!!! -
jer je današnja političke elita drudge hrvatske Države 1991-1995 više
projugoslavenska nego prohrvatska.
Mile
Boban.
INTERVIEW S GENERALOM VJEKOSLAVOM LUBURIĆEM "NOVA
HRVATSKA"
"NOVA HRVATSKA" br. 3-4 1960
Intervju s Maksom Luburićem Nova Hrvatska br. 3-4
1960

Nova Hrvatska br.3-4 1960. iz Londona je imala interview
s generalom Maksom Luburićem. Interview je
bio ni četiri mjeseca poslije Poglavnikove smrti. Interview sam po sebi
nije toliko važan, koliko je važan sadržaj i osoba koja ga je dala. Ja sam
tu novinu "Nava Hrvatska br. 3-4 1960." kupio na Uskrs 1960. pred
hrvatskom crkvom u Parizu. Još uvijek imam taj broj novine.
Skoro sam šest desetljeća u emigraciji i mogu tvrditi
da se je ovaj interview ponavljao kao i sv. Evenđelje, i poradi toga
čestog ponavljanja je ovaj interview dobio vrlo važno povijesno značenje.
Donosim ga ovdje na stranice Slobodne Dalmacije u cijelosti za sve
Hrvatice i Hrvate koji danas, svi skupa smo veseli i slavimo oslobođenje
naših hrvatskih generala, Ante Gotovine i Mladena Markača, koji su jučer,
16 studenoga 2012. Godine oslobođeni svih i najmanjih krivnja ratnih zbivanja u
Drugom Ratu za Drugu Hrvatsku Državu 1991-1995. Mile Boban, Otporaš.
Dopisnik "Nove Hrvatske", koji je
nakon smrti dr. Ante Pavelića došao u Madrid da napiše posebni izvještaj o
tom događaju, posjetio je također generala g. Vjekoslava Luburića, koji sa
svojom porodicom živi na obiteljskom posjedu u južnoj Španiji. Naš
dopisnik je zamolio g. Luburića da dadne interview za
"Novu Hrvatsku" što je on vrlo rado učinio, odgovorivši opširno
na sva postavljena pitanja.
Zbog visokog i važnog položaja, koji je
general Luburić zauzimao u hrvatskom javnom životu za vrijeme rata, kao i
njegove vodeće uloge u Ustaškom Pokretu, objavljujemo ovaj interview,
vjerujući da će zanimati mnoge čitaoce "Nove Hrvatske" i da će
doprinijeti rasbistrivanju bar nekih pojmova naše emigracije.
PITANJE: Da li ste Vi, g. generale i nakon Vašeg razlaza s
drom. Pavelićem ostali ustaša po svom uvjerenju i kako sada
nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?
ODGOVOR: Ne bi bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i
da ću uvijek biti i ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svjestan sam da
su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci
ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam
i uvjeren sam da na pr. nikad više ne če biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku.
Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska Vojska mora biti prožeta
svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska
vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi. Ali mi Ustaše
samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da
jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća
Hrvatska Vojska mora imati taj ustaških duh, ali mora biti samo i jedino
Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje
stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svijetu silu Ameriku.
Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od
njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može
doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja ne može biti ustaška u bližoj
budućnosti. Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći
sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svom Saboru
digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno
sretnim.
Svjestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški
Pokret. Znam da će mnogi ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra
neće donijeti. Oni će biti grobari naše političke akcije a spasioci
ustaškog duha i imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svjestan njihovog značenja.
Zavisi od momenata, odgoja i doba, da shvatimo, da nas Hrvatska danas
treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše. Moramo biti više
patrioti nego stranačari, jer ustaštvo je bilo radi Države. (Hrvatske, mo. Mile.) Prema tome treba sve
podrediti potrebama Domovine.
Bila bi vječna šteta ako naši drugovi,
uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje,
jer bi to uništavalo baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod
biljegom, koji nam neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne
može danas slijediti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska
akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i
oslobođenja.
PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska
propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve
ono što Vam se predbacuje?
ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se
kao vojnički zapovjednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No
koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti ni
srpski šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski je narod jedini pozvan
u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao
i onima, koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje Domovine
Hrvatske. Pustimo dakle Narodu ulogu suca. Osobno sam spreman boriti se
ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac.
Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer
je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i
odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No ne smijemo dozvoliti da dijele
naše stvari na "krive" i "dužne", jer smo u zadnjih 40
godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i
ožigosan kao zločinac. (Zar i danas, 17 studenog 2012. godine dok ovo prepisujem,
kada Srbi u Beogradu pale hrvatsku svetu zastavu, paleći hrvatsku zastavu
skandiraju: Ovako će i Hrvatska gorjeti ,..bi će mesa, bi će mesa, klat
ćemo Hrvate ...Eto o kojem mentalitetu ljudi je general Vjekoslav Maks Luburić
govorio, za tri mjeseca biti će upravo 53 godine od ovog interview-a,mo, Mile
Boban, Otporaš.)
PITANJE: Kakvo bi uredjenje prema Vašem mišljenju trebalo vladati
u budućoj Hrvatskoj?
ODGOVOR: U velikom dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je ona
kadra svladati snage međunarodnog komunizma. (To nam je dokazao pad
berlinskog zida koncek 1989 godine, Mo.) Nama je mjesto uz te snage demokracije
i htjeli mi ili ne u Hrvatskoj će vladati demokracija.
Hrvati su išli sa silama osovine jer su ove pomogle
hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da
nam pomognu. Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s
njima. (Vidjelo
se je da ove snage nisu htjele pomoći Dra. Vladka Mačeka koji je bio na
njihovoj strani snaga demokracije, mo.) Danas situacija nije ista kao 1941. g. i narod
očekuje slobodu od zapadnih saveznika. Našu slobodarsku borbu treba zato
uskladiti sa stanje u svijetu. Treba naučiti nešto više od svijeta s kojim
danas živimo i koji je napredniji od nas u političkom razvoju. Treba
učvrstiti hrvatsko vanstranačko jedinstvo ljudi i oružja, jer je to uvjet
da ne doživimo sudbinu ruskih emigranata.
PITANJE: Upravo ste spomenuli emigrante. kakvo je Vaše mišljenje
o hrvatskoj emigraciji i što mislite kakvu ulogu mogu odigrati
hrvatski emigranti.
ODGOVOR: Od emigracije ne trebamo mnogo očekivati. Velikim
dijelom ona je ostarjela i preživjela u mnogom pogledu. Opasno je
ako zavaravamo sebe i druge te mislimo da je drugačije. Domovina od
nas očekuje mnogo više nego što mi možemo dati, a mi opet dajemo
mnogo manje nego što nam je to moguće.
Društvo u Hrvatskoj se mijenja, stvaraju se
nove koncepcije prava i politike, nove socijalne ideje, koje većina u
hrvatskoj staroj emigraciji ne može shvatiti sve da hoće. Zato je raskorak
između
domovine i emigracije teško izbjeći. S tim se moramo
pomiriti. Jedna pojava ipak ulijeva ohrabrenje. To je nastup novih
generacija, mlađih ljudi u emigraciji koji ne trpe od one hipoteke
prišlosti, koju mi nosimo. Mladi daju jpš jedine nade. Ako se ne miješaju
u rasprave nas starih, put za uspjeh im je otvoren. Neka poštuju stare,
ali neka idu svojim putovima. Mladi ljube majku Domovinu onako kako smo to
činili mi, Ustaše, ona generacija, koja je gradila Jankapustu, i zato
se bojim da će Hrvatska ikada ostati bez novih Bobana, Moškova
Lorkovića i Mortidija.
PITANJE: Što Vi kao vojnik mislite o prilikama u domovini i na
koji način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?
ODGOVOR: Ja vjerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo
i jedino borbom i da će se biološki očuvati jedino zalogom svih
Hrvata, pa i onih, koji danas svjesno ili ne svjeno pomažu režimu. Treba
dati mogućnost zalutalima da biraju između demokracije i
svjetskog komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu:
ili ustaše ili komunisti. Narod je trpio i nije isključeno da bi
se odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja.
To bi bila tragedija za cijeli narod. Još jednom naglašavam. Hrvati će
se moći osloboditi samo borbom i samo složnim nastojanjima. (Iz ovog razmišljanja
generala Luburića je četiri godine kasnije proizišla "PORUKA IZMIRENJA
USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izašla u Istarskoj DRINI br.
3-4 1964., mo.) U
toj pak borbi treba računati s dalmatinskim i zagorskim bivšim
partizanima, s novom jugoslavenskom vojskom, dočasnicima, časnicima, oružjem,
vezama itd. Bez svega toga, bez mnogih "Hebranaga i Djilasa"
nema novog ustanka u našoj zemlji, nema one djelotvorne pomoći, koju nužno
trebaju sve brojne hrvatske ilegalne skupine na terenu.
PITANJE: Kakvi su Vaši osobni planovi za budućnost i da li
smatrate da smrću dra. Ante Pavelića nastupa vrijeme za Vašu ponovnu
političku djelatnost?
ODGOVOR: Moj odgovor je jednostavno NE !
Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove
nasljednike, a ja sam jedan od onih, koje je najlakše napasti. Treba samo
malo, da svijet grakne protiv mene i onih, koji idu s mojim imenom. Ljubim
Hrvatsku i previše a da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj
afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Meni su drugovi
dostojno platili vjernost za vjernost, ali to Hrvatskoj neće koristiti.
Osobne osjećaje i želje dužni smo podrediti općoj stvari. Inače bi
imali pravo oni, koji tvrde da sam poveo pobunu u Ustaškom Pokretu ne
radi istine, drugarstva i interesa Hrvatske, nego samo zato da spasim
svoje ime i svoje pozicije. Mene nije nikada vodila pa ni sada me ne
vodi ambicija. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i
danas sam svjestan, da ako je neprihvatljivo ime Poglavnika, moje je još
više. Ja bi se mogao prati, možda i "oprati", da sam jednostavan
vojnik, koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću učiniti, jer sam
ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer snosim odgovornost
u svakom pogledu. Želim biti dosljedan samom sebi. Vrijeme šutnje i
povučenosti iskoristio sam da ojačam duh i skupim znanje, (ja sam to nazvao "4
godine zimskog sna Maksa Luburića, 1956-1960.", mo. Otporaš.) da se riješim
balasta, (suvišnog
tereta, mo.) kompleksa, sanja i prošlosti, koja vodi u grob. Sada mislim samo
u budućnost Hrvatske, koja će moju djecu Domadoja, (rođen 1955., mo.) Drinu, (rođena 1956., mo.) Vjekoslav, (rođen 1957., mo.) i Miroslava (rođena 1958. mo.) dovesti u Ljubučki, pa
makar ja i "pukovnici" morali ostaviti kosti ili u borbi ili u
tudjini. Ja sam voljen prisegnuti, da se ne samo ne ću primiti
nikakvog položaja, časti itd. nego i da ne ću živjeti u Hrvatskoj, ako je
to bezuvjetno potrebno za smirenje i sreću naroda."
Dopisnik
"Nove Hrvatske" zadržao se nakon ovog interview-a još dulje
vremena u razgovoru s generalom Vjekoslavom Luburićem, koji je pokazao
zanimanje naročito za aktivnost novih emigranata i stanje po izbjegličkim
logorima u Italiji, Austriji i Njemačkoj.
(ANOH)
Napomena:
Eto, poslije punih pola stoljeća čuli smo
šta general Luburić kaže, a što kaže on tako i misli. Sada je na nama Hrvatima
da o mrtvom Luburiću, vojniku koji je sav svoj život posvetio u borbi za
Hrvatsku Državu, kažemo da je svaki onaj tko se je borio za našu Hrvatsku zaslužio
da mu se dadne priznanje, kao nedavno što se je dalo i onome Francuzu koji pao
u borbi za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Pozdrav svima.
Bog! Mile Boban, Otporaš.
15-09-2013 03:30 #1
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?
Mnogo se je reklo i napisalo
o Maksu Luburiću, ali još nije toliko dovoljno kako bi se mogla jedna ozbiljna
studija o njemu napisati. rekao sam "studija" a ne knjiga, jer,
koliko mi je poznato da su već u pripremi dvije knjige, jedna: PISMA
MAKSA LUBURIĆA a druga ŽIVOTOPIS I RAD GENERALA
DRINJANINA. Svakako da će te knjige donije priličito nama još
nepoznatog materijala o Maksu Luburiću, i svakako da to neće biti neka SABRANA
DJELA O MAKSU LUBURIĆU.
Christophe Dilbeau je francuski pisac koji se je, reklo bi se, zaljubio u Maksa
Luburića i njegov hrvatsko nacionalni rad u borbi za hrvatsku Državu. I dr.
Andrija Hebrang malađi u svojo predizbornoj kampanji za predsjednika RH 2009.
je rekao da se je Max Luburić borio za hrvatske interese kao i njegov otac
kojeg su Srbi ubili u Beogradu 1948. Vrijedno će biti pročitati ovaj članak o
Maksu Luburiću i vidjeti kako Francuzi gledaju na jedno hrvatskog fanatika.
Otporaš.
Vjekoslav Maks Luburić
‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)
piše: Christophe Dolbeau
Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala
pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo
zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi
hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante
Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, bivši
ustaški general kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani.
Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te
mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike i to među samim
iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili
šokirani pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže
kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije
promijenio. Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao
antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i dalje
lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje prave
okvire. Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba
likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom
pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički
život i njegov dramatični završetak govore u njegovu korist.
Početci revolta
Vjekoslav Luburić rođen je 20. lipnja 1913. (ili 6. ožujka 1914., po
drugima), u Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji
koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga
odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene.
Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada
srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923.
žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči
njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire.
Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem
Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju
nacionalistički osjećaji kod mladića. U zemlji gdje je represija nemilosrdna,
gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke
procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne
treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru.
Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi
kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici
za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov
bijes protiv srpskog okupatora. U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat
Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u
Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav
Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i
odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava
bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju prve ustaše. U
kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o
tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o
tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi
jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi
gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih
godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.),
Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.),
Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu
Javora ( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je
preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva
životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao
običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav ‘univerzitet‘ ne
ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.
Vojnik nezavisne
Hrvatske
Nakon proglašenja neovisnosti, 10.
travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio na
raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov borac
kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala
Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti
čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe). Godine 1942. dobiva čin
bojnika i to kada postaje šef nove jedinice ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak
borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da
se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje
nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima.
Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog
s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli
darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i muslimana
svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to često strašno
mučene. No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u
institucije koje u svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo vezan za
interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s
Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom 1942. godine
Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko
vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere
zahvaljujući podršci poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da
ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj
mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati. Vlada mu
povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u
Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef
Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri
mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i
dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao
loše mišljenje o Luburiću. Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški
obrambeni sdrug). Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će
broj iznositi 7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije.
Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U
listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin
pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza. Usporedno
s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da vodi
sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za vojnika
koji će omogućiti njegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu reputaciju
(suprotno – a i to treba navesti – ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio
prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000
južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca).
Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o
njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske
propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo godina da
su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši predsjednik
Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To
da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života
bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće
moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana?
Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i
srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su
tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf,
Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza
Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James
Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u
Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a
osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi
točno ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može
samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim
žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda.
Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom
Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani
crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači
prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se
predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on
se vraća i odlazi u šumu.
S padina Papuka do
Costa del Azahara
Neposredno nakon rata, brojne
skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko
Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je komandant Slavko
Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je komandant Niko
Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u
Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko
Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima,
ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru
(komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 gubitke Ozne i
Udbe između 1945. i 1948. godine). Jedna od tih skupina otpora bira regiju
Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se
ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška
rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan
liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se
dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno
svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i skriva se kod prijatelja
u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na
zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz. U strahu
da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između
1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara),
bjegunac skrivečki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku.
Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji
koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih
čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život. Nakon što je relativno
lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i
nakon što je naučio nešto španjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više
poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača
peradi! Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero
djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji
bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno
pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se
začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu
ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje
časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu ‘Drinapress‘. Nakon što se
seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja
će objaviti šezdesetak knjiga i brošura. Iz svog novog štaba general Vjekoslav
Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji.
Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i
sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo
patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu
djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana
Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv
Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog
jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost),
pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koje je nespojiva s primitivnom i
sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio
nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego
naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su
mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan
Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2007.),
ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera
Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu
Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske,
general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.-
1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem
(1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima Luburić
uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi
neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog
fronta).
Dolazak ‘Jude‘
Budući da je u stanju povesti
ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih
emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno
glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već
jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati
dvadesetoricu izbjeglica. Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je
lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘gene ral Ladislav Černošky‘ i
‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García
Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana) također ga se
zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je
iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra
nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio
je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. Taj posao, posao
Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem
1967. godine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega
govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj
datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave
kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je
pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine
(iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije
je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj
gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić
odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske
krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje.
Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića),
je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je
znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata
njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove
dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize). Bilo kako bilo, evo
njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču
Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari.
Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na
one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom
bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno
namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala
Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i
skrivanje. Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No
primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi
k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U
francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom
smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva
objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa
brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te
svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u
Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin. Nakon svog
povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko
vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu će ostaviti samo par
svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.
Ubojstvo
Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje
ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General
ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se
naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti.
Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi
sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne
antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i
vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes. Nakon dva tjedna mračna urota
ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja
četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College
San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više
nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj
doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno
na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati
Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji
pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri
udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo
(otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod
jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije.
Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko
13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u
Benidrom i da ne će doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat
povjesničaru Stanku Logariću, jednom generalovu poznaniku koji se najednom
pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i
Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi
koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone,
do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi
večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko
metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a
tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično
otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu
veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara
sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na
lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću.
Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise
koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i
veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku
da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova
kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će
ih kasnije predati starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i
film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se
na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca
neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko
neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da
opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva
respekt.
Pitanja bez odgovora
Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo
energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina
nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio
sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su
mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u
Carcagenti? Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom
koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz
luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je
španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom
trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga
brodovi su se našli u međunarodnim vodama. Tko su bili nalogodavci i Stanićevi
suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj? Zašto se nije nikada
ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije
nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i
Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika),
a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u
Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i
napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u
nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da
je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on
niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj
zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim
nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više?
Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog
pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u
Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno
postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala
dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio
njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!
Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i
Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih
obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na
straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska
rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19.
stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage
1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales
a l’Est de l’Europe 1917.-1989.
15-09-2013 23:03 #2
1.
Datum registracije
Jun
2013
Poruke
2,348
ZADNJE GENERALOVO PISMO DRU. DABI
PERANIĆU
general DRINJANIN
18.IV.1969.
Dragi profesore!
Jesi li ili nisi, a ako nisi, a ako, trebao bi biti, - kako sam ja rekao onom
divljaku vlč. Lambertu...
Pao mi je velik kamen sa prsa u pogledu knjige, (Ovdje se radi o knjigi
HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA koju je dr. Miljenko Dabo Peranić napisao s
predgovorom od 5 studenoga 1968 god. i poslao generalu Drinjanina da ju tiska u
izdanjima DRINAPRESS-a. Knjiga je tiskana poslije generalove smrti u Valenciji
1969. u izdanju DRININA KNJIŽNICA, KNJIGA br.29. Mo, Otporaš.) jer sam
se ipak bojao da negdje nismo zabrljali. Napravit ćemo kliše, već sam ga našao.
Onaj grb: ne vrijedi toliko truda, a sreća da je ukras samo, pa neka ga. Nije
stari, ali to ljudi neznaju...
Hvala Kiti i Mariji (Kita je kćer dra. Peranića a ime joj je Anita
rođena u Parizu 1962. god., a marija to mu je supruga, mo, Otporaš) na
stručnjačkoj pohvali. Kako sm Ban Pepe i dobar Ilija (Ban Pepe je Španjolac,
generalov radnik u tiskari, a za Iliju Stanić kaže general dva dana prije nego
ga je ovaj ubio "dobar Ilija". Kakova guja u generalovim njedrima je
bila i kakova Udbaška posla! te i "ja siromah" /po Ćelebiji/ isto
stručnjaci, sve u redu.
Hvala na vijestima iz Njemačke. Bio sam zabrinut, a pukovnik (radi se o
pukovniku Pjeniću, mo.) iako sve javlja, nije preopširan, pa sam ipak
mislio da je bilo belaja. Sve u svemu, zadovoljan sam, ali svakako bih me
radovalo ako mi dospiješ dati rezumen onoga što je bilo ili - trebalo biti.
Bojao sam se i radi Švedske, radi njih, naših, Keppera, itd.
Ja radim na OBRANI, (Izišle su dvije novine OBRANA za ožujak 1969. br. 105/106
i 107/108 gdje meni na naslovnoj strani Obrane general svojom rukom piše:
"Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja
ovih dana. "Obranu" traži od Džebe, (Ivan Džeba iz
Cleveland-a glavni povjerenik Obrana i Drina za Ameriku i Canadu. Kako sam ja
iz Pariza došao u San Francisco prije tri mjeseca, još nisam bio uspostavio
stalnu adresu sa DRINAPRESS-om te mi general piše da se obratim na Džebu) jer
smo mu poslaili više 50 kom. za tebe. Skoro više. Pozdrav, Tvoj
Maks." (Prva OBRANA br. 109/110 poslije generalove smrti je izišla
za kolovoz 1969., mo.Otoraš.), ali ne mislim obradjivati proslave, iako
nebi stiglo, ali svakako je bolje što prije, jer kako nemam drugog posla,
izbacio bih dvije OBRANE jednu za drugom. (Na svu žalost to se nije
nikada ostvarilo, jer, dok je general bio prezauzet hrvatskim poslovima,
udbaški agent i plaćenik Ilija Stanić se je znoio kako najefikasnije
likvidirati jednog značajnog hrvatskog generala, mo) Spomenuti ću i IX
Kongres i najaviti analizu. Imam neke stvari, ali sve te imaš i ti, podpunije.
Stvar sa Kinom je zabrenzalo Bugarsku, nema sumnje, čak nude Turskoj, Grčkoj i
Jugovini obnovu Balkanskog Pakta. Ali stvar ide svojim tokom, i prema zadnjoj
vijesti iz domovine u Beogradu se računa, da bi Jugovinu održali Hrvati, Srbi i
Slovenci, - dok skorom računaju na gubitak albanskih i bugarskih krajeva.
Nemože mi junačko srdce odoljeti, pa ti pišem o jednom drugom problemu.
Prilažem ti novine PUEBLO sa klinčanim pismom. Mislio sam da si to ti izmislio,
kad tamo neki dabo pred 5000 godina već se bavio tim jadima. I drugo: pred tri
dana na televiziji su davali neki tal. kulturni film o počecima Indo-evoropskih
naroda itd. te su medju ostatke prastarih arijaca našli u Himalajima neke
ostatke, koji se zovu KACIRI/ fonetski KACIRI/, a kako bi to bilo na drugim
jezicima ne znam. No nije to čudno, nego imaju kape kao naš Klukas, iste, i
imaju rezbarine drvene sa tropletom, ali isto kao u ovoj knjizi na str.
109. (Prigledao sam tu knjigu i uistinu na strani 109 se nalaze dvije
slike sa natpisom: "Ulomci kamenih ukrasa s imenom hrvatskog kralja
Stjepana I Dražislava oz prie 970 g.", mo) /Stjepan I Dražislav/
Ali čitave plohe, u drvu, čisto kao ovo i još neke, ukrasi na kućama, i zasebe
posebne plohe, valjda nadgrobne. Iz drva i da o tome najveću zbirku ima muzej u
FLORENCIJI, odakle su bili ti talijanski profesori koji su pravili film. Veli
da ih je posjetio u svoje vrijeme Kipling (Rudyard Kipling (1865-1936) engleski
pisac, mo) i pjevao kao zadnjim arijcima. Ima ih svega oko 800 glava. I nisu
postali muslimani, iako su okruženi bili, jer su medju brdima i branili se,
ginuli itd., ali se očuvali. Vjeruju u jednog Boga, prastaroga, imaju kult
mrtvih itd. Kada bude para idi u Florenciju i traži. Ja sam ostao kao ošamućen,
jer ne samo troplet i kapa, nego i likovi, kao naši gorštaci, fizionomija ista,
i igraju kolo, kao naša trusa.
Možda je to sve tebi poznato, a možda i u Parizu ima tragova toga. Svakako
traži: KACIR i muzej Florencija. Došen mi je ovo poslao s tim, da pošaljem Tebi
/ o Pagu /.
Prilažem ti izvadak iz Danice, dakle službeno u ime HKLista, a ovi su slavili s
nama 10 Travnja!
Gornje ti velim zato, jer su meni neki i naši,pisali da je bila pogreška
pretiskati HKList br. 6, jer da bi im naškodili. (Poznato mi je da je
DRIPAPRESS tiskao zabranjeni br, 6 Hrvatskog Književnog Lista i da je bila
velika polemika oko toga, mo) Jedan mi čak veli, da su mu rodjaci
pisali, da će nas HKList tužiti sudu, - da sebe zaštiti.
Novi Glas Koncila senzacija: "CRKVA U SVIJETU BR. 1" kojega si
najavio da si poslao, ali još nisam dobio, donosi od Franjića biskupa članak
TEOLOGIJA REVOLUCIJE, gdje je prvi puta na hrvatskom jeziku rečeno da imaju i
narodi i klase pravo na revoluciju, ako su gnječeni, a ne treba čekati na Papu
ili zapovijed odozgor. Ali to može značiti da i Hrvati imaju pravo na
revoluciju, zar ne? Vrlo interesantno, i prenosim.
Evo upravo Domći (generalov prvi sin, mo) kuha ručak, a Ilija
"nadžire".
Ovog časa toliko. Grli te odani general Drinjanin.
16-09-2013 03:40 #3
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga
i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije
obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego
"središnja" ili "stožerna" politička organizacija cijeloga
hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje
pak domovine i dijaspore - temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s
kraja osamdesetih - također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su
povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa,
Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset
godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom
"Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?", objavljenom u "Otporu",
kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli "Nacionalno
Pomirenje", kao drugu "općehrvatsko jedinstvo", kao treće
"djelatnu vezu domovine i izbjeglištva", a kao petu
"nadideologijsku nacionalnu borbu". Naposljetku, i Domovinski je rat
u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje "Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog
Odpora sa Hrvatskim Partizanima", objavljene prvi put, u sklopu
cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili
Luburićevoj "Drini" 1964. Tada je urednik časopisa "Otpor"
bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (...)
Kratka povijest norvalske Hrvatske.
No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te
izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog,
iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije
ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.
1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena
koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, "Adresu
izmirenja", napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst
objavljuje u svojoj "Drini" (br. 3-4/1964.).
2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest
radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak
"Drine" (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno,
upijati Luburićev nauk - usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s
predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom,
tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita
i proučava "Drinu".
3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom
pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom
Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički,
i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije
Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić,
general Drinjanin.
4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj
političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan
o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom
trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima
američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih
političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti
za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum -
stvaranje hrvatske države - stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja
komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki
predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se
pokazati dobitnom kombinacijom.
Kanadske turneje.
5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera.
Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme -
oko 1980. - osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu
kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u
Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije
(HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko
Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih
fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko "lansira" mit o Gospi iz
Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.
6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija "So Speak Croatian
Dissidents" (u izdanju "ZIRAL"-a, a pod urednikovanjem fra
Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena
Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih
Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena
integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u
Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog
umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna
veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća:
Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.
7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička
veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj
Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i
utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u
ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva
Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve
koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile
Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje
organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta
je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle,
Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio
Hrvatske.
8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu,
održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara
scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem
će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj
sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu,
domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan
24. i 25. veljače u "Lisinskom". Nakon Sabora, dio iseljenika se
vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.
Šuškova misija.
9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja
Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza
predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini
čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet "Tuđmanova gubernatora za
BiH". Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv.
druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra
obrane Šuška.
10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe).
Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne
osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač - Tuđmanovi hercegovački
partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.
Ovih deset točaka "Izuma Maksa Luburića" za cijelo mogu netkome
pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE
HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H.
16-09-2013 09:46 #4
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Otporaš
Naslov: PISMO IZ HRVATSKE EMIGRACIJE.
Postano: sub ožu 02, 2013 00:07
---------
Pismo mojim prijateljima, Midland, Texas, dana 25 siječnja 1984 god.
Dragi prijatelji upućujem Vam ovo pismo kao jednima od hrvatskih elita u
emigraciji, iako pri tome mislim na sve one Hrvatice i Hrvate koji još osjećaju
hrvatski I misle o Hrvatskoj. Cilj I svrha ovog pisma je upozoriti Vas na neke
glasine koje kolaju okolo, pa čak I iz one sredine iz koje sam se najmanje
nadao.
Naime, radi se o Kići Slabincu i njegovoj nedavnoj pjevačkoj turneji po
Australiji. Zar je pjevački nastup mogao biti snažniji od Vaše međusobne
suradnje I uzajamnog povjerenja!? (Kao Pročelniku Hrvatskog Narodnog Otpora,
HNO mnogi istaknuti Hrvati su me zvali na telefon ili pisma mi pisali i pitali
me da: zašto ja kao Pročelnik organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora
dozvoljavam članovima Otpora i Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP da
prosvijeduju protiv hrvatskog pjevača Kiće Slabinca u Australiji…U tu svrhu sam
napisao ovo pismo. mo. Otporaš.) Izgleda da jest, jer su se neki pobunili na
stav urednika HT, koji je otvoreno zastupao sudjelovanje Hrvata Australije tim
nastupima. Rezultat je očevidan bio da su se mnoga poznajstva uzajamno
napravila, zahvaljujući naporu pjevačkog zbora da obiđe taj daleki continent,
ne da pjeva Australcima, urođenicima I raznim drugim etničkim skupinama, već da
pjeva onima koji razumije I pjesmu I jezik, to jest svoj svojemu I uredniku HT
Dinku Dediću, koji je mobilizirao mase Hrvatica I Hrvata, koji su se pomiješali
sa pjevačkim zborom, I tako, svi zajedno, skupa kao jedan, učinili jedan
neočekivani narodno/hrvatski delirij, na tom dalekom kontinentu.
Vi, prijatelji, koji nešto značite u javnom životu hrvatskog iseljeništva
trebate balansirati između naših obveza prema onima sa kojima smo godinama
povezani raznim dužnostima I zadaćama djelatvornim hrvatskim osloboditeljskim
radom I posjetnika koji iz Domovine dolaze i obilaze pod bilo kojim
motivacijama hrvatske naseobine u zapadnom svijetu. Živi dodiri su vise
potrebitiji nama nego njima, jer se oni izlažu opasnostima udbaških ispitivanja
i rašetanja kada se povrate u Domovinu, svojim kućama.
Ja sam za oprez a ne za onaj oprez koji će svaku Hrvaticu i svakog Hrvata
odvratiti od mene zato što u nju ili njega sumnjam, i na taj način ih silimo da
vjeruju Udbi sve što je ova govorila, to jest da smo mi u emigraciji gori od
svih paklenih đavola. U tome I jest sva igra Udbe da širi nepovjerenje među
Hrvatima, koje joj je potrebno za daljnje makinacije. Ne zaboravimo da se sva
Udbina snaga se sastoji u SUMNJI.
Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo u prošlosti, izgleda da nismo ništa
naučili ni na tuđim ni na vlastitim pogreškama, niti smo promijenili dio samog
našeg mentaliteta, kako bi svladali svako “nemoguće” i pridobili za naš cilj
one koji su nam za našu borbu neminovno potrebni, a to su Hrvati. Zato nemojmo
u svakom Hrvatu gledati Udbaša iako ga Udbaš može na nas i poslati. Sjetimo se
Franje Goreta i njegove osvete udbašima koji su ga poslali na Hrvate.
Mi ne možemo za račun zavijeta starim stazama mrziti svakoga, sumnjati u
svakoga i osjećati se tako snažnima da možemo bez svakoga, navijestiti rat
Rusima zbog njihova komunizma, Amerikancima zbog njihova antikomunizma, iako
imaju sve moguće veze sa svim komunističkim zemljama, i računati samo na najuži
krug suradnika za sve podhvate, pa čak i oslobođenje Hrvatske od svih nezgoda,
sve dok se ne zavadimo, nitko nam ne treba, a kada se pokockamo, tj. Svadimo,
sve k vragu pošaljemo.
Pogledajmo malo unatrag, pa ćemo vidjeti kolika je bila naša neograničena nada
za predvidjeti konačni OBRAČUN između kapitalista i komunista, tj. Amerike i
Rusije. Koliko je bilo naše razočaranje kada oni nađu načina sporazumjeti se na
svim točkama nesporazuma! Sve su to bile nade koje se nisu mogle nikada
ostvariti poradi pomanjkanja iskrenih preduvjeta. Zato mi ne trebamo graditi
naše nade ondje gdje naši predšasnici nisu uspjeli. Mi trebamo graditi naše
nade sa našim hrvatskim narodom, a naš narod obiluje svim kvalifikacijama: od
ribara, pjevača, studenata, radnika, seljaka, vojnika, svećenika, profesora,
doktura, inžinjera, svih vrsta stručnjaka, političara, pa i izroda i izdajica,
a od sviju najviše ima poštena i iskrena naroda.
Jas am za dijalog sa svakim Hrvatom, a osobito sa onim iz Domovine, iako znam
da u razgovoru nema pobjednika. Moja i Vaša MISIJA i naše dužnosti su ne samo
biti Ambasadorima naše Hrvatske sa strancima vani, nego je još veća to biti s
Hrvatima iz Domovine, koji imaju manju mogućnost nešto saznati o Hrvatskoj u
Hrvatskoj, nego kada dođu u posjetu k svojima u emigraciju. Zato su neki
bezrazložno postali osjetljivi pri živom dodiru sa Hrvatima iz Domovine, kao da
bi jedni drugima mogli neke tajne odati. Sve me to sili reći: kako bi sutra na
bunkere jurišali i osvajali pedalj po pedalj našu Hrvatsku, kada se ustručavate
pjevački nastup osvojiti kulturnim pristupom onima koji Vas jezikom razumiju?
To se više nigdje u svijetu ne smije dogđiti!
Bogata i jaka Amerika je uspostavila veze sa velikom Kinom 1972 godine sa
jednom utakmicom “Ping-Pong”, što nije američkom predsjedniku Nixonu smetalo
uspostaviti diplomatske , trgovačke I kulturne veze sa Kinom. Naprotiv, ta
“Ping-Pong” utakmica je širom otvorila vrata za sva buduća prijateljska
nastojanja između ta dva gigantska naroda, koje uopće ništa zajedničkoga ne
veže, osim uljudnosti. Mi Hrvati ne samo da nismo uljudni, nego smo i jedan
narod, jednim jezikom govorimo i MORAJU nam biti zajednički interesi.
Mi za šaku izroda i izdajnika ne smijemo žrtvovati one mase Hrvata u kojima se
nalazi naša hrvatska snaga, na koju mi moramo računati. Tko o tome ne misli,
taj je slijepac kod svojih zdravih očiju, ali taj svrstava u đuture Hrvate u:
Ustaše I komuniste, lijeve i desne, fašiste i antifašiste, mlade i stare, dobre
i zle, pismene i nepismene, u prave i krive Hrvate, navješćujući rat i jednima
i drugima za rašun jugoslavenstva I spašavanje Jugoslavije.
Prije par dana sam primio pismo od jednog prijatelja koji mi piše doslovno: “…I
tvoj Dedić ga ukakio s Kićom Slabincem i njegovom trobojnicom…”. (Taj koji je
to pismo pisao je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Australiju gosp.
Pero Čule. Dinko Dedić je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Tjednika.
Mo, Otporaš.) Prvo, gosp. Dinko Dedić nije moj brat blizanac kojeg bih ja mogao
zamijeniti a da se to ne bi primjetilo. Drugo, trobojnicu, tj. Hrvatsku
trobojnicu su nosil oni koji se nisu bojali ju nositi, a svi oni koji su je
nosili da bi se udvorili Hrvatima Australije, a ne svojim osobnim osjećajima,
vjerujem da će to udvaranje skupo platiti kada se povrate kući, u Hrvatsku.
Udba nije opraštala onima koji su se kitili hrvatskom trobojnicom, pa za
sigurno neće oprostiti ni Kići Slabincu i njegovom pjevačkom zboru. Isticanje
hrvatstva u bilo kojem obliku Udba je smatrala pravim pravcetim “ustašlukom”.
(Kako je “ustašluk” zakonskom jugoslavenskom odredbom tada bio zabranjen,
svjedoci smo da je danas zakonskom odredbom RH također zabranjen. Jugoslavije
kao monstruozne i zločinačke države više nema, ali su kod mnogih ostali
jugoslavenski osjećaji, osobito kod VRHA VLADE RH. Mo,) Sada se nameće jedno
pitanje koje je pok. Franji Mikuliću (1932-1983) toliko smetalo, da je morao u
Domovini uvjeravati Udbu da nije Ustaša, a kada je došao u emigraciju, gdje je
mislio da je pronašao svoje istomišljenike, morao se je braniti i “suradnike”
uvjeravati da nije Udbaš, itd.
Neki se opet bune da je HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret, mo) otišao u
trocističke struje, skrenuo potpuno u lijevo, kuje planove sa australiskim
komunistima itd., a da je Dinko uvjereni komunista. Sve su to priče za dobro
spavanje, poslije kojeg se oči dobro protrljaju da bi se čistije moglo sve
vidjeti. Sve dotle dok uporno širi medju strancima istina o Hrvatskoj, hrvatska
državotvorna misao, traže se prijatelji i simpatizeri za hrvatsku borbu, mene
ne smeta kako tko mislio, dali desno ili lijevo. Samo ja znam da HT nije
prokomunističko glasilo niti je orijentiran trockistički, niti je gosp. Dinko
Dedić komunista. Niti bi HT trebao biti trockistički, jer baš tada ne bi niša
značio niti bi imao što kome reći.
Dragi prijatelji ja sam uvijek mislio da mi ipak nismo mentalno u godini 1945.
Ali po reakciji koju čujem, čini mi se da neki još uvijek nisu shvatili nove
naraštaje, njihove poglede na život, da se maldi ne zanose legendama: Muse
Kesadžije, od Doboja Muje, Ive Sibinjanina ili Grčke Vještice, već formiraju
svoje političke i socijalne poglede onako kako oni shvaćaju da ih najlakše mogu
ostvariti. Niti smo mi bolje od njih niti su oni gori od nas, ali za sigurno
smo jedni drugima drugačiji. Mi moramo voditi računa da nam mladi ne navijeste
rat, a da do tog raskoraka ne dođe, mi neminovno moramo biti sa njima, jer i
oni imaju pravo na svoje pravo.
Na kraju Vas molim da poradite na tome kako u Vašim naseobinama narod podignuti
iz mrtvila, uvjeriti ga u nešto što bi ga moglo zanimati, naći neki način
prodiranja u mase, uvijek pozitivno govoriti, moral i duh dizati, a ne baviti
se jeftinim stvarima.
Ja Vas molim da ovih par riječi shvatite kao jedan razgovor ili osobno pismo.
Ovo sam smatrao potrebnim reći, te ako ste me razumjeli i shvatili, onda ovo
pismo nije bez svrhe, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.
U to ime ja Vas iskreno pozdravljam i ostajem u prijateljskim odnosima sa svima
Vama.
Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, odani Vam Mile Boban.
Poslano:
- Miro Barešić
- Nikola Bilandžić
- Vlado Boras
- Dinko Dedić
- Leon Galić
- Vlado Glavaš
- Ante Ljubas
- Mile Markić
- Jozo Matković
- Karlo Sopta
- Nikola Štedul
- Velimir Sulić
16-09-2013 09:54 #5
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Jedno pismo!
U zrakoplovu od Clevlanda do Austina, 22 siječnja
1990.
Dragi moj Mišo, (Mišo, Mile Boban, bratić Mile Boban, Otporaša).
Neću ti pisati dugo pismo iako sam mislio. Nalazimo se inflaciji vremena, tj.
dok se ovo pismo piše mnoge stvari se dogadjaju i to u korist hrvatske slobode,
demokracije i hrvatske države. Primio sam tvoje pismo prošli tjedan. Sve sam
razumio i hvala ti na informacijama, i to iz više razloga:
1. ) Pozvan sam na Prvu Konvenciju HDZ u Cleveland (Ohio) 20.21 siječnja 1990.
Bilo je lijepo vidjeti 71 delegata iz Amerike i Kanadae. Ja sam predstavljao
državu Texas. U mojim preko 1500 rodoljubnih i političkih sastanaka u
emigraciji, vidio sam I doživio svašta, ali nisam doživio jedno sveopćehrvatsko
oduševljenje kao na ovoj Konvenciji. Kako su Hrvati inteligentni i civiliziran
narod! Bilo je tu: Doktura, profesora, inžinjera, privrednika, biznesmena,
svećenika, radnika I svi drugih. Lica su izrazito vesela bila I u nekoliko puta
suzama radosnicama bila orošena činjenicom te je konačno došlo vrijeme the se
uljudno može sjesti za okrugli stol i oni iz BRIGADA i oni iz BOJNI i
raspravljati o sudbini i budućnosti hrvatskog naroda. Gosp. Franjo Tudjman -
predsjednik HDZ - je krasio ovu Konvenciju.
2. ) Vijesnik HDZ je državotvoran i u prvi pet brojeva je više-manje izrazio
moje želje kao i želje mnogih drugih. Nadopunjati ćemo ga od sada svi zajedno i
neka nam to bude dužnost.
Ja znam the ima na pomolu i drugih političkih organizacija u Hrvatskoj koje bi
željele doći do punog izražaja u ovim povjesnim trenutcima. i to je dobro, jer
je to izražaj dobre volje, nacionalnog izražaja i demokracije. Ali, mišljenja
sam the je u iseljeništvu gosp. Tudjman osvojio teren i srca mnogih. Takodjer
sam mišljenja the je on jedini koji je najmjerodavniji predvoditik hrvatskog
naroda k svom nacionalnom suverenitetu u ovim povjesnim trenutcima kako bi
mogao skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti i prošlosti onih Hrvata koji su
svoje idealizme uzidali u zahvnoj i avnoj i tako bili prevareni. Kao što je u
svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio the je on odgovoran za
Ustašku revoluciju i kao takav je mjerodavan pružiti ruku pomirenja hrvatskim
komunistima i pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer se je borio protiv jednih I
drugih. Osim toga gosp. Tudjman je poznati povjesničar koji gleda stvari
najmanje sto godina unaprijed, što bi se i kako moglo reći o njemu i drugima,
kakav bi se film o njemu mogao snimati, ili kao o rodu ili IZRODU. On je bez
dvojbe izabrao ovo prvo i skinuo partizansku kapu kao što je i Maks Luburić
skinuo ustašku. Koliko je gosp. Tudjman dalekovidan u svom programu, najbolje
se može očitovati iz odgovora na upit: Šta on misli o generalu Luburiću,
odgovor je glasio: Oba smo mi hrvatski generali.
3. ) Na 24-25 veljače o.g. će se održati GLAVNA KONVENCIJA HDZ u Zagrebu.
Najmanje dva "Chartera" će doći sa ovog američkog kontinenta s
Hrvatima, delegatima HDZ. Ovi Hrvati će predstavljati iseljeništvo a i svoje
organizacije ako to hoće i žele. Samim ovim sazivom će se udariti pečat
demokracije HDZ-ci. Ako dodje do zabrane tada će se održati u Beču. U svakom
slučaju Konvencija će se održati. I HNO će imati delegate (2) koja će biti na
Konvenciji u Zagrebu, odnosno Beču, jer je HNO i srcem i dušom za državotvorni
program HDZ. Dužnosnici HNO su se sastali u subotu večer (20.1.90) i
raspravljali skoro cijelu noć, što i kako dalje nastaviti s radom HNO. Odlučeno
je će je za sada misija HNO dovršena i te se naša buduća djelatnost usmjerava u
pravcu rada HDZ. Predlagalo se je te ja, tvoj stric, podjem kao delegat, ali
opreznosti radi - jer nikada ne znaš šta se može desiti - izabrana su druga
dvojica. Ja ću tebi naknadno javiti. Ti svakako nastoj biti nazočan na
Konvenciji kao promatrač. Svakako nastoj - kažem nastoj - sa svojom ekipom
pridonijeti što više možeš će se preko TV Zagreb prenosi što više. Delegati
dolaze u petak a odlaze u ponedjeljak. Neće biti vremena za razbacivanje.
4. ) HDZ je u iseljeništvu do sada - u ovo kratko vrijeme - uspjelo povratiti
poljuljanu I izgubljenu nadu medju Hrvatima tako the se sada svaki osjeća kao
the je deset stopa visok. To oduševljenje nam je potrebno jer se pred nama
nalazi velika i o povratiti ono izgubljeno u krilo Hrvatske. U protivnom
slučaju će biti zli jezika koji će širiti priče the je HDZ prodalo BiH kao što
je bilo zli jezika koji su govorili the je Poglavnik prodao Dalmaciju
Talijanima, iako nikada nisu mogli pokazati kopiju čeka.
5. ) Raspitaj se kod uprave HDZ za savjete kako osnovati ogranke u Sl. Požegi
(ogranak HDZ Mato Boban) i u Sovićima - Grude (ogranak HDZ Braća Šimići ili
slično. Svakako ime se stavi na raspolaganje. Nemoj stati po strani. Predloži u
upravi HDZ potrebu jednog MOTTO-GESLO oko kojeg će se Hrvati i gradjani
Hrvatske okupljati. Predloži ovaj kojeg sam ja predložio u nedjelju na
Konvenciji a gosp. Tudjman zapisao:NAŠ PROGRAM, NAŠE IME A ZOVEMO SE
HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA.
6. ) U mome pismu mojim komšijama - na Veliki petak 1988. - sam priložio sliku
Nikaraguvanaca kako su se oni sastali i učinili Nikaraguansko Nacionalno
Izmirenje. Tada sam rekao the ću se svim raspoloživim i demokratskim sredstvima
boriti the I ja budem na sliki Hrvatskog Nacionalnog Izmirenja. I hvala Bogu to
se je ostvarilo u Clevelandu (Ohio) u nedjelju 21.1.1990. (Slika je uistinu
izišla u časopisu Matice Iseljenika Hrvatske na stranici 42 za prosinac 2009.,
mo). Tko vjeruje I čeka, taj dočeka. Ja sam zagovarao, vjerovao i dočekao the
budem na sliki Hrvatskog Izmirenja. Sada to trebaju bez bojazni I drugi
uciniti. Navik on zgine ki živi ko janje.
Tvoj Stric Milan.
--------------------------
Mišo, bilo bi dobro the napraviš kopiju ovog pisma i pošalješ na Hrvatski
Tjednik u Australiju P.O.Box 293. St. Albans, Vic. 3021, Australia. Svakako ga
podaj upravi vijesnika HDZ s molbom the ga objave ako smatraju za shodbno i the
bi mogao i druge poticati the prigrle program HDZ. Javi se. Volite tvoj stric
Milan. Pozdravi sve.
Ovo je kopija pisma koju sam dobio ima tome dugo. Kako je sadrzaj zanimljiv
meni m smatram the bi moga biti zanimljiv i drugima, tim vise the je sadasnja
politika RH protiv Tudjmana, pa the se vidi kako je prije bilo.
16-09-2013 14:54 #6
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA
- 1968 -
-
"Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom
Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički
režim" -
- 1968 -
- "Hrvatske Oružane Snage moraju znati
preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge
Domovine, a ne gospodari Domovine, i još
manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA".
- 1966 -
-
"Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene
"seljake",
odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve
osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike."
- 1967 -
-
"Kao politički zreo i nacionalno svjestan narod moramo organizirati
svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i
revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime,
ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I
HRVATSKU BUDUĆNOST!"
-1967 –
“Ranković će naučiti hrvatske
komuniste moliti očenaš, general Drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja
1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”
-1968 -
-
"Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških
šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su
bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bi
smo htjeli kročiti stazama prošlosti".
- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11
-"Naša
je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof.
Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića... Oni su se istakli
nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove
emigracije... Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i
NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije ... stanovite VOJNIČKE kao i
stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i
POZETIVNE ... PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA ... DALEKO
IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S
DOKTORATIMA..."
- DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu
-
Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši
zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -
"Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i
oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i
pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i
ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela
onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će
Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu
Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti
izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u
prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog
fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog
koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on
shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i
lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz
"DANICE" 17.12.1969.
17-09-2013 18:41 #7
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Pisma Vjekoslava Maksa Luburića -
generala Drinjanina
Osobno
HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika
4.X.1960.
Bratskom "NAPRIDKU"
Buenos Aires, Argentina
Dragi moj prijatelju Tutavac!
Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat
avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom.
("Volovskom" poštom u ovom slušaju znači, parobrodom, mo) hvala na pažni
i ja ću nastojati uzvratiti.
Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni
riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije
smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti......
Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo
nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših
didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli
dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da
sam valjda izlanuo štogod, pa de se starica naljutila, a kad tamo starica mene
ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim
jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s
vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvačkom
jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.
Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u! Napridku" napisali.
Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i
izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će
Vam pošteni ljudi pomoći.
Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o
prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za
"NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.
Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako
sam to pisao Štiru.
Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto
mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i
patriotski rad.
Odani Vam Vaš
Maks.
(Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9
listopada 1985, je bio novinar, publicista, jeziko slovac glavni i odgovorni
uredni novine isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. napisao je
nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između
njega i generala Drinjanina. Mnodo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću
iznositi na stranicama uzdanica forums free. Otporaš)
Nastavlja se. Otporaš.
Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala Drinjanina.
Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960. (Prvi (1) dio)
Pere Tutavac
Dupuy 87 - Buenos Aires
Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je
pisano na sami dan Božića, mo)
Poštovani i dragi g. Generale!
prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj.
56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na
svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i
šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga
dobio 20.- (dvadeset) pesosa... (što bi po današnjem kursu moglo značiti
nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni
(da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu
dana šaljem list na sve strane na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u
95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je
najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom
pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve
vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva
nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave
"predstavnici" i "veliki rodoljubi".
Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni
uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo
potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju
1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.
Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše
misljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od
4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki,
ovako:
"Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema
ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste
tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i
dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati,
a u njima istinu govoriti.....
Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto
drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših
didova i baka.
Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica:
(Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle
živjela 103 godine, mo) "Ama, sinko, kako ti to meni
govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica
ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama,
sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...
Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom
izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom
jeziku ikavicom.
Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i
čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od
nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete
radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.
Odani Vam Vaš Maks".
Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio
hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ
HRVATSKE VOJSKE, mo) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u
njegovim radovima i pisanju po novinama. napisao je "Povist Hrvata",
koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to
teža stvar (t.j. s materialne, nivčane strane) sam ne može.
Nastavlja se. Otopraš.
18-09-2013 03:01 #8
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
RIMSKI POZDRAV NIJE HRVATSKI POZDRAV,
KAŽE MAKS LUBURIĆ
PROVOKATORI, CRNE ODORE I VOJNIČKI POZDRAV.
Priredio: Tomislav JONJIĆ
Puno smo puta na ovim stranicama spomenuli kako crna odora i nisu nikakve
oznake ni manifestacije hrvatstva. Naprotiv, i jedno i drugo je i onda i danas
kompromitiralo hrvatsku borbu, i uvijek će ju kompromitirati. No, uvijek ima
budala i provokatora, koji će se time služiti. Budale, zato što su budale, a
provokatori - zato što su za to plaćeni. Na ovaj ili na onaj način. Takvima je
suvišno ponavljati, ali onima drugima - koji se provokatorima opiru - nije
naodmet znati, kako je došlo do crne odore u jednoj postrojbi tadašnjih
hrvatskih oružanih snaga i otkud se među Hrvatima pojavio pozdrav koji već
svojim imenom pokazuje da nije hrvatski. U nastavku donosimo tri dokumenta s
naznakom izvora, i bez pravopisnih ili sadržajnih intervencija, smatrajući da
je svaki daljnji komentar posve suvišan:
1. Odredba o nošenju i upotrebi ustaške odore
Toč. 4.
a) Ustaška vojnica sivo-zelenkaste svijetle boje,
b) Ustaški pokret sivo-zelenkaste tamne boje i
c) Ustaška nadzorna služba tamnosive boje.
( - Zagreb, 23. lipnja 1941., obj. u: Ustaša, Vijesnik Hrvatskog ustaškog
oslobodilačkog pokreta, god. 11./1941., br. 3., Zagreb, 3. srpnja 1941., 17.)
2. Odore
Jure Francetić. U krugovima mladih ustaša on je tražio one, koji će biti u
mogućnosti pružiti hrvatskoj domovini sve ono, što vodi do cilja - do pobjede
nad odmetnicima. (...)
U sveobćoj žurbi, koju je nametalo pljačkanje odmetnika i stizavanje iz dana u
dan sve žalostnijih viesti, trebalo je ove mladiće obući, trebalo im je dati
ustašku odoru. Veze sa zaledjem bile su medjutim svaki čas prekidane, te se
nije moglo tako na brzu ruku dobiti odgovarajuće sukno za ustaške odore. Tako
se ,eto, u prvom času osnivanja 'Crne Legije' pojavila poteškoća, koju je
trebalo odkloniti.
Nu, baš toj poteškoći današnji pripadnici 'Crne legije' imaju zahvaliti da se
zovu - 'Crna legija'. Ovim imenom oni su prozvani kasnije, kada su obučeni u
crne odore... A te crne odore bile su im načinjene na brzu ruku i to iz jednog
podržavljenog skladišta, u kojemu je pronadjena velika zaliha crnog sukna... >
(, Hrvatski narod - Glasilo Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god.
IV./1942., br. 518, Zagreb, 2. rujna 1942., 3. Skoro istim riječima je nastanak
Crne legije opisan u članku , objavljenom među velikim brojem tekstova o Juri
Francetiću povodom smrti, u HN, god. V./1943., br. 694, Zagreb, 30. ožujka
1943., 3.)
3. General Drinjanin [V. Luburić]: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV
Mimohod hrvatskih zrakoplovaca 10. travnja 1942.
Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada
čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su
nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški
pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i
srbske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da
nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti,
kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je
toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti
razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.
"Rimski pozdrav", tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički
ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio
prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni
Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula
ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više
nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini
za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od
vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje
prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i
iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i
zato se zvao "rimski pozdrav".
Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji
su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo
puta mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u
najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja
tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja
Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. "Guardia
Civil" (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu
vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima
tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer
nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su
jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.
Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim
vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj
Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne
govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i
radilo baš ustaški.
Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa
nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.
Hrvatska ratna mornarica
Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne
Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno
i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski
pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke
kape itd.
U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA
- HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U - HRO/. Nošene su čisto vojničke
uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim
temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški
borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim
sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici,
zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj
vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika - krilnika (za vrijeme rata
jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).
Išlo se na "prijavke". Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više.
Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na
prijavku, čitanje dnevne zapov[i]jedi, raspored straže itd. itd.
Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN - kao vrhovna uprava,
je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego
oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije
bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije
bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao
ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici
oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio
uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo
kasnije počeli su studenti i mađarski "Streljasti Križevi" po uzoru
na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.
Državni poglavar s vojnicima
Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo
se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim
vojničkim pozdravom.
Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko
vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada
zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to
mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU
(P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili "USTAŠKU OBRANU"
i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I
na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju
je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u
Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj
jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi
Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je
vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj
dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.
"Rimski pozdrav", tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i
to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke oklopne
jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je
na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne
znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.
Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih
i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj.
dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš
hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se
taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim
ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.
Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga
je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to
bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je
znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav,
tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.
Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i
upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku,
koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat
i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku
normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.
Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti
revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa
"Ti", nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio
dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao
i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su
brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba
uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.
Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko.
Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala
joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska
dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije
trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom
starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i
maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne
titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija
dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog
sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto
revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine
revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u
danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani
običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.
Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske
tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne
sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome,
oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će
trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje
svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da
je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno
vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim
aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj
pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata,
ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako
kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa
zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati,
kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i
kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.
Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u
vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima,
koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage:
komunisti i antikomunisti.
Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG
ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I
teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje,
preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti,
koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali
svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era.
Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih
vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne
mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav.>
(Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137. Otporaš.)
Posljednje
uređivanje od Bobani : 18-09-2013 at 03:06
22-09-2013 00:52 #9
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Annie Boban
To: Annie Boban.
Picture of Annie Boban.
Pismo Mile Boban Miljenki Peranić
10.8.1969.
Annie Boban
Thu, Jul 26, 2012 at 5:34 AM.
Austin, Texas 7. kolovoza 2012.
Draga sestro Kate,
Sa velikim čuđenjem sam jutros primio ovo pismo od Ivana Prcele iz Clevlanda.
On je ovo poslao meni a da i ne zna da je meni, jer ja se sa njim kadkada
dopisujem mojim drugim e-mailom pod imenom Gabro Vuškić.
Ja sam ovo pismo pisao na francuskom jeziku mom vjenčanom kumu dru. Miljenki
Dabi Peranić. Na njega je pala sumnja da je bio sudionik u ubojstvu generala
Drinjanina. On je tužio francuskim vlastima neke Hrvate, naše zajedničke
prijatelje, da su ga htijeli ubiti kao sumnjivu osobu. Među njima je bio i
Adolf Horvat, koji da je izjavio policiji da sam mu ja dao pištolj kojeg je kod
njega pronašla pariška policija prilikom premetačine njegove kuće. Kako je sada
moje ime bilo upleteno na policiji, kum Dabo je tražio od mene da mu kažem
istinu glede ovog pištolja. Ja sam mu odgovori na francuskom jeziku tako da se
ne muče s prijevodom. Kako je to pismo dospijelo doći u ruke Ivana Prcele, ne
znam. Svakako prijevod je dobar i točan. Imam original. Nisam ga još usporedio
s ovim prijevodom, jer se još vrlo dobro sijećam sadržaja pisma kojeg sam
pisao, za par dana bit će upravo prije 43 godine.
Onaj Josip Boban je od Ivandina brata sin, dakle rođeni rodijak braće Ivandića:
Zvonke, Filipa i Lukse. Luksa je oženio Ljubu Ćikinu, Ćilića sestru. Ovaj Josip
je rođen 1922. ili u Banja Luci ili u okolici. Poznavao sam ga i bio mi je
sumnjiv. U ta "blažina" vremena svaki Hrvat Hrvatu je bio sumnjiv ako
nije govorio kako je njemu odgovaralo. Pošto sam ja u to doba pripadao
T.R.U.P-u TAJNI, REVOLUCIONARNI USTAŠKI POKRET i bio zaklet, položio sam
prisegu odmah u početku 1960 godine, ideje su nam bile "ustaške", tj.
tko god ne govori povoljno o Ustašama, sumnjiv je.
Ovdje sve fala Bogu pod kontrolom. Sinić i noćas smo imali našeg malog i
ljubkog unuka Cash-a s nama. Kako nismo svaki dan zajedno i kako nam svaki dan
ne vidi lice, u početku je malo rezerviran. Kasnije kad se privikne uvijek se
na nas smije, pogotovu kada se ja malo "izbeljim" i sl.
Pozdrav svima. Bog! Tvoj brat Milan.
Download the original attachment.
San Francisco, 10. kolovoza 1969
Dragi moj prijatelju Miljenko,
Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo i sadržaj sam razumio. Ovoga puta
nemam namjeru pisati Vam u detalje, nego želim Vam samo dati istinu o svojoj
osobi za vrijeme mojega boravka u Francuskoj. Izjavljujem, da nikada nisam
posjedovao ni nosio vatreno oružje. Jasno je, da sam pred nekima izjavljivao da
posjedujem pištolj. To samo zato da onima, koji su me jedanput htjeli napasti,
dadem znati da sam naoružan. Drugim riječima, da ih prestrašim. Kao Hrvat dajem
riječ, da nikome nikada nisam dao nikakvo oružje, ni alarmantno ni vatreno. To
što gospodin Adolf Horvat jamči jest laž.
Vi znate, dragi moj prijatelju Miljenko, da se je od agenata Jugoslavenske
ambasade i od nekih hrvatskih “rodoljuba” meni u Parizu nekoliko puta prijetilo
smrću. Zato sam bio na oprezu da se ne povjeravam izvjesnim “prijateljima.” Iz
jednostavnog razloga jer su mi bili sumnjivi i jer je Pariška prefektura
vjerovala više njima nego meni. Da Vam stvar razjasnim, podsjećam Vas na moj
razgovor s Policijskom prefekturom od 2. svibnja 1966., od 9:15 do 11:17 sati.
Toga dana sam zapazio, koliko smo mi (Hrvati) zaštićeni od Policijske
Prefekture i koliko ona vjeruje Jugoslavenskoj ambasadi i njezinim ovdašnjim
sluganima.
Susreo sam nedavno gospodina Ivana JAKIĆA ovdje u San Franciscu, koji je bio i
živio u Parizu i koji mi je govorio o osobama najsumnjivijim za našu stvar jer,
prema njegovim riječima, on je uvijek bio u njihovoj okolini da ih mogne
demaskirati. On jamči, da su oni četiri puta organizirali atentate na mene.
Svaki put on Im se usprotivio. Ta gospoda su: Grga TOPALOVIĆ, braća ČAPINI,
neki Josip BOBAN (o kojima sam ti jednom govorio. On je u baru-kafiću u
Belleville-u pred gospodom Jozom SLIŠKOVIĆEM i Slobodanom VLAŠIĆEM prošle
godine rekao: “Da naša hrvatska stvar podje s mrtve točke, treba ubiti generala
Maksa Luburića u Španjolskoj te Milu Bobana, Dabu-Peranića, Čavcića i Ivana
Baruna ovdje u Parizu).” Zatim (ubiti) Antu Granića (čiji je nesvjesni sluga
Slavo LEKO). Matu KRALJEVIĆA se sumnjiči za prošlogodišnju smrt Ante ZAVAORA i
Josipa KRTELIĆA u Trstu. O svemu tome čuo sam govoriti dok sam još bio u Parizu
a gospodin Jakić mi je to potvrdio. Njemu su poznate mnoge stvari. Ako se
ikakvim sredstvom njega može prisiliti da progovori, moglo bi se mnogo toga
doznati.
Ne gubite kuražu! Naprijed za našu Slobodu! Bijafra nam mora služiti kao
primjer. Za nacionalnu Slobodu nikakva žrtva nije velika. Čak i najgore:
uzidati svoje kosti za Slobodu Hrvatske, je sveta stvar. Ponudjena Sloboda
rizik nam pruža - okrvariti će nam naš narodni ponos - Što je naša sloboda više
krvlju natopljena tim više se nju ljubi i poštiva.
Dobar dan (pozdrav od sviju nas, mo) od svih nas maloj Kiti i
Mariji a Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni!
M. Boban
22-09-2013 00:53 #10
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Pismo dr. Miljenki Dabi Peraniću.
Pismo Mile Boban Miljenki Peranić
10.8.1969.
Austin, Texas 7. kolovoza 2012.
Draga sestro Kate,
Sa velikim čuđenjem sam jutros primio ovo pismo od Ivana Prcele iz Clevlanda.
On je ovo poslao meni a da i ne zna da je meni, jer ja se sa njim kadkada
dopisujem mojim drugim e-mailom pod imenom Gabro Vuškić.
Ja sam ovo pismo pisao na francuskom jeziku mom vjenčanom kumu dru. Miljenki
Dabi Peranić. Na njega je pala sumnja da je bio sudionik u ubojstvu generala
Drinjanina. On je tužio francuskim vlastima neke Hrvate, naše zajedničke
prijatelje, da su ga htijeli ubiti kao sumnjivu osobu. Među njima je bio i
Adolf Horvat, koji da je izjavio policiji da sam mu ja dao pištolj kojeg je kod
njega pronašla pariška policija prilikom premetačine njegove kuće. Kako je sada
moje ime bilo upleteno na policiji, kum Dabo je tražio od mene da mu kažem
istinu glede ovog pištolja. Ja sam mu odgovori na francuskom jeziku tako da se
ne muče s prijevodom. Kako je to pismo dospijelo doći u ruke Ivana Prcele, ne
znam. Svakako prijevod je dobar i točan. Imam original. Nisam ga još usporedio
s ovim prijevodom, jer se još vrlo dobro sijećam sadržaja pisma kojeg sam
pisao, za par dana bit će upravo prije 43 godine.
Onaj Josip Boban je od Ivandina brata sin, dakle rođeni rodijak braće Ivandića:
Zvonke, Filipa i Lukse. Luksa je oženio Ljubu Ćikinu, Ćilića sestru. Ovaj Josip
je rođen 1922. ili u Banja Luci ili u okolici. Poznavao sam ga i bio mi je
sumnjiv. U ta "blažina" vremena svaki Hrvat Hrvatu je bio sumnjiv ako
nije govorio kako je njemu odgovaralo. Pošto sam ja u to doba pripadao
T.R.U.P-u TAJNI, REVOLUCIONARNI USTAŠKI POKRET i bio zaklet, položio sam
prisegu odmah u početku 1960 godine, ideje su nam bile "ustaške", tj.
tko god ne govori povoljno o Ustašama, sumnjiv je.
Ovdje sve fala Bogu pod kontrolom. Sinić i noćas smo imali našeg malog i
ljubkog unuka Cash-a s nama. Kako nismo svaki dan zajedno i kako nam svaki dan
ne vidi lice, u početku je malo rezerviran. Kasnije kad se privikne uvijek se
na nas smije, pogotovu kada se ja malo "izbeljim" i sl.
Pozdrav svima. Bog! Tvoj brat Milan.
Download the original attachment.
San Francisco, 10. kolovoza 1969.
Dragi moj prijatelju Miljenko,
Sa zadovoljstvom sam primio Vaše pismo i sadržaj sam razumio. Ovoga puta
nemam namjeru pisati Vam u detalje, nego želim Vam samo dati istinu o svojoj
osobi za vrijeme mojega boravka u Francuskoj. Izjavljujem, da nikada nisam
posjedovao ni nosio vatreno oružje. Jasno je, da sam pred nekima izjavljivao da
posjedujem pištolj. To samo zato da onima, koji su me jedanput htjeli napasti,
dadem znati da sam naoružan. Drugim riječima, da ih prestrašim. Kao Hrvat dajem
riječ, da nikome nikada nisam dao nikakvo oružje, ni alarmantno ni vatreno. To
što gospodin Adolf Horvat jamči jest laž.
Vi znate, dragi moj prijatelju Miljenko, da se je od agenata Jugoslavenske
ambasade i od nekih hrvatskih “rodoljuba” meni u Parizu nekoliko puta prijetilo
smrću. Zato sam bio na oprezu da se ne povjeravam izvjesnim “prijateljima.” Iz
jednostavnog razloga jer su mi bili sumnjivi i jer je Pariška prefektura
vjerovala više njima nego meni. Da Vam stvar razjasnim, podsjećam Vas na moj
razgovor s Policijskom prefekturom od 2. svibnja 1966., od 9:15 do 11:17 sati.
Toga dana sam zapazio, koliko smo mi (Hrvati) zaštićeni od Policijske
Prefekture i koliko ona vjeruje Jugoslavenskoj ambasadi i njezinim ovdašnjim
sluganima.
Susreo sam nedavno gospodina Ivana JAKIĆA ovdje u San Franciscu, koji je bio i
živio u Parizu i koji mi je govorio o osobama najsumnjivijim za našu stvar jer,
prema njegovim riječima, on je uvijek bio u njihovoj okolini da ih mogne
demaskirati. On jamči, da su oni četiri puta organizirali atentate na mene.
Svaki put on Im se usprotivio. Ta gospoda su: Grga TOPALOVIĆ, braća ČAPINI,
neki Josip BOBAN (o kojima sam ti jednom govorio. On je u baru-kafiću u
Belleville-u pred gospodom Jozom SLIŠKOVIĆEM i Slobodanom VLAŠIĆEM prošle
godine rekao: “Da naša hrvatska stvar podje s mrtve točke, treba ubiti generala
Maksa Luburića u Španjolskoj te Milu Bobana, Dabu-Peranića, Čavcića i Ivana
Baruna ovdje u Parizu).” Zatim (ubiti) Antu Granića (čiji je nesvjesni sluga
Slavo LEKO). Matu KRALJEVIĆA se sumnjiči za prošlogodišnju smrt Ante ZAVAORA i
Josipa KRTELIĆA u Trstu. O svemu tome čuo sam govoriti dok sam još bio u Parizu
a gospodin Jakić mi je to potvrdio. Njemu su poznate mnoge stvari. Ako se
ikakvim sredstvom njega može prisiliti da progovori, moglo bi se mnogo toga
doznati.
Ne gubite kuražu! Naprijed za našu Slobodu! Bijafra nam mora služiti kao
primjer. Za nacionalnu Slobodu nikakva žrtva nije velika. Čak i najgore:
uzidati svoje kosti za Slobodu Hrvatske, je sveta stvar. Ponudjena Sloboda
rizik nam pruža - okrvariti će nam naš narodni ponos - Što je naša sloboda više
krvlju natopljena tim više se nju ljubi i poštiva.
Dobar dan (pozdrav od sviju nas, mo) od svih nas maloj Kiti i
Mariji a Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom: Za dom spremni!
M. Boban
22-09-2013 15:36 #11
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
HRVATSKA I USTAŠTVO (br.39)
Kažu da su mnogi protiv mene. Zapamti: Samo oni koji su se o bilo čemu
ogriješili o dobro Hrvatske. general DRINJANIN u pismu dru. Miljenki Dabi
Paraniću 1967.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
" OBRANA " br. 27 1965 godine
NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DR. MAČEKA
Dosada sam iznio nekoliko misli ne radi toga, jer bi one imale neku posebnu
važnost za tok dogadjaja, još manje za dra. V. Mačeka, Ali imale su presudnu
važnost za mene osobno, kao i za one drugove, koji su samnom bili na Janka
Pusti. Mnogo toga se je dogodilo radi dra. V. Mačeka, pa kako je to imalo
odsudna značenja za tok dogadjaja na Janka Pusti, i za mene osobno - valjalo je
o tome govoriti i onda, kada ni sam dr. V. Maček eventualno nije htio uticati
na te dogadjaje.
Odatle moj "kompleks Maček", koji me je pratio do onda, kada sam
došao do uvjerenja, da dr. V. Maček neće više uticati na razvoj dogadjaja i da
je naša sudbina u rukama Poglavnika dra. A. Pavelića. Mi nismo vjerovali u
Banovinu, niti u evoluciju kraljevske Jugoslavije, kao što ni danas - u 1965-oj
- ne vjerujem u evoluciju komunističke Jugoslavije, (Koliko
proročanstava u svojim opisima je izrekao general DRINJANIN, to je ne
shvatljivo za mnoge, ali svakako nije ne shvatljivo za one koji su svojim
životima trasirali put do državotvorne Države Hrvatske, a medju tima je bio i
legendarni general Maks Luburić, moja opaska) i u neke mogućnosti sa
tobožnjom današnjom Hrvatskom Republikom. Svaku je Jugoslaviju trebalo rušiti i
treba rušiti ovu današnju. Pitanja dra. V. Mačeka bilo je za mene već čisto
političko, i bio sam voljan slijediti dra. A. Pavelića, ne samo protiv
Jugoslavije, kralja i Srba, nego i protiv dra. V. Mačeka.
Zatvaranje hrvatskih rodoljuba u logor Kruščica, u Vitezu kraj Travnika, kao i
prebijanje nekih omladinaca po oružnicima, redarstvu i "Zaštitarima"
- oslobodila me je svih predrasuda, i ja sam u dru. V. Mačeku, pri dolasu u
Hrvatsku, gledao neprijatelja hrvatske države. (Na svu žalost, što su
sve "Zaštitari" radili i kako su se stvari razvijale tijekom rata, ne
samo da su šurovali sa komunistima i partizanima, nego su im u svoj hrvatskoj
vojničkoj omremi prilazili i rame uz rame se borili protiv naše Hrvatske
Države, to se punim jezikom zove LJUBOMORA, moja opaska).
Kada sam pak saznao i detalje o pokušaju dra. V. Mačeka, da spasi Jugoslaviju i
u zadnji čas, kada u nju već ni sami Srbi nisu više vjerovali, uvjerilo me je,
da su sve mjere, koje bi bile poduzete protiv njega i njegovih pristaša, bile
podpuno opravdane.
Znam, da je nepopularno danas tako govoriti. Svijestan sam, da je to donekle i
u suprotnosti s mojim današnjim djelovanjem. Medjutim, ne bih bio iskren
čovjek, kada bih danas nastojao prikazati moje osjećaje drugačijim, nego su u
stvarnosti bili. (Ovdje je potrebno istaknuti da je general Drinjanin
jedini od svih hrvatskih vojničkih zapovjednika drugog svjetskog rata da je
nešto napisao i ostevio povijesničarima da mogu nešto napisati i s naše
hrvatske strane o hrvatskoj vojniškoj povijesti. Doduše i puk. Ivan Babić je
nešto pisao kao feljtoni u "Novoj Hrvatskoj" iz Londona, što svakako
treba uzeti u obzir. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: Zašto drugi
hrvatski časnici nisu pisali o svojim uspomenama u stvaranju i obrani Hrvatske
Države. Odgovor je jednostavan: Pobili ih Titini partizani, moja opaska) Moglo
bi izgledati i kao da se opravdavam ili možda ulagujem nasljednicima dra. V.
Mačeka u vodstvu HSS-e. Moglo bi čak izgledati, kao da perem sebe od
odgovornosti i svaljujem krivnju na druge, t.j. starije. Ne, ja sam bio
sporazuman s uhićenjem dra. V. Mačeka, i bio sam sporazuman s razoružanjem
jednog dijela "Zaštite", koji je bio infiltriran komunističkim
utjecajem.
Kada su pojedine grupe "Zaštite" u Zagrebu, pod utjecajem vina i
unutarnjeg gnjeva, i vjerojatno komunističkog huškanja, počele po zagrebačkim
ulicama praviti izgrede - kličući dru. V. Mačeku i vrijedjajući Poglavnika,
intervenirali smo, i ja sam osobno intervenirao. Skupa sa pok. Mijom Babićem
očistili smo najprije zagrebačke ulice od bučnih grupa "Zaštitara",
tako da smo ih jednostavno pobacali u kamione, a da ih nismo ni razoružali; a
nakon te operacije, pred zoru slijedećeg dana, upali smo s malim grupama
povratnika u privremene vojarne "Zaštite". Tada smo bili doveli s
nama stručnjake antikomunističkog odjela zagrebačkog redarstva i, prema
kartoteci, odstranili sve one, koji su bili poznati kao komunisti i iste
internirali. (Eto, sada se može jasno vidjeti do koje mjere HSS-a je
bila infiltrirana komunistima, a zna se da su ovi bili i ostali poznati kao
rušitelji Hrvatske Države, moja opaska) Ostalima smo dali mogućnost,
da obavjeste svoje, posebno one na Trešnjevski, da im donesu gradjanska odjela,
nakon čega su bili odpušteni svojim domovima. Sam službujući časnik konjaničke
čete "Zaštite" preko telefona pozvao je sve časnike, i oni su u
glavnom sami izvršili selekciju. Jedan dio se odmah uputio u ustasške postrojbe
i bili su upućeni u l. Ustašku Dobrovoljačku Pukovniju u Zagrebački Zbor i
Obrtnu Školu, gdje je pukovnija imala svoje nastambe, urede i skladišta.
xxx
Možda će se mnogi znojiti od muke kada budu ovo čitali. Potpuno ću ih
razumijeti. Zašto? Zato što do sada njihove oči nisu imale priliku ovako nešto
vidjeti, niti njihove uši nisu se navikli ovako nešto čitati. Do sada sve što
je pisano i o čemu se slobodno smije govoriri i pisati je to, što su drugi o
nama pisali, te na što su se naše oči i usi navikle.
Nastavlja se. Otporaš.
22-09-2013 17:05 #12
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
prkos.com objevljeno 26.05 2009.u 15:26h
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (br.38)
U Hrvatskoj nema toliko drveta da
bi se mogli napraviti križevi onima koji su svoje živote dali braneći Hrvatsku
Dražavu. Zato im odajmo VJEČITU POčAST!
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
" OBRANA " br. 26. 1965 godine.
MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA
On je bio zapravo, barem za mene osobno, vijesnik jedne nove orijentacije, gdje
pripadnici HSS-a prilaze Ustaškom pokretu na jedan politički način. Oni, koji
su odlazili prije Marseille-a, dolazili su individualno, jer su bili skloni
revolucionarnom djelovanju, ili su k nama došli, jer su revolucionarna djela
počinili, pa su se kod nas sklonuli. Ili su pak bili poslani - da vide šta se
kod nas radi. Novi ljudi, kao Mihovil Sertić, koji nije bio rod onome ličkom
Tomici Sertić, govorili su nam već o jednoj jasnoj orijentaciji jednog dijela
HSS-a prema ustaškom vodji i ustaškom programu. (Ovdje napominjem da je
vrlo važno pratiti gelerala Drinjanina ove opise iz kojih će se mnogo što-šta
saznati o djelovanju HSS-e za vrijeme drugog svjetskog rata i simpatijama prema
partizanima. Kada se sve ovo uzme u obzir tek tada će nam biti jasno zašto je
uvijek dolazilo do sukoba izmedju dvije hrvatske vojske; Domobrana i Ustaša,
iako su i jedni i drugi bili sastavni dio HOS-a, moja opaska) Dok smo
mi prije svi smatrali Mačeka svojim vodjom, a Poglavnika tek revolucionarnim
predvodnikom - sada nam dolaze ljudi iz domovine -, koji govore o orijentaciji
desnog krila HSS-a, a koje sve više naginje revolucionarnoj djelatnosti.
U doba izmedju Marseille-a i DESETOG TRAVNJA bilo je i drugih dogadjaja, koji
su učvršćavali našu vjeru u ustaški radikalni smjer. Stari Ivica Frank otvoreno
je govorio, da je jedini Poglavnik, koji može ostvariti hrvatsku državu.
Stigao je bio u Madjarsku i dr. Andrija Artuković, za koga se je znalo što i
kako misli, a u Pešti je bio i DID MARKO Došen. I počeli su dolaziti iz
Domovine rodbina i prijatelji onih, koji su samo potvrdjivali naša vjerovanja,
da će Mačekova cik-cak putovanja i sporazumi i ministrovanje u raznim
beogradskim vladama - samo otvoriti put novom ustaškom vodji.
Kada je Jeftić otišao na izbore 1935. godine sa parolom, da se glasa za Janka
Pustu ili za Oplenac, hrvatski je narod još njednom slijedio dra. Mačeka u
njegovim beogradskim manevrima - u uvjerenju, da će znati iskoristiti osjećaj
hrvatskoga naroda. Neće biti teško nikome zamisliti što je za nas značila ta
parola, jer, eto, naša mučenička i patnička Janka Pusta, nakon toliko iskušenja
- postaje simbol - za kojega treba glasati onaj, tko nije voljan plakati na
Oplencu za kraljem - krvnikom, i u to ime zajedno s Jeftićem "čuvati
Jugoslaviju". (Maček je taj bio i koji je još reka:"kako smo
dobre sreće, ostat će nam živ", misleći na kralja kada je bio ubijen u
Marseille-u 9 listopada 1934 god., a nije se još znalo dali je mrtav ili ne,
moja opaska)
Kada je bilo jasno, da uza sve prevare, nasilja i izborne geometrije, Maček
ipak ima još jednom potvrdjenu legitimaciju hrvatskog naroda, Beograd pokušava
s novim prevarama. Za nas je Hrvate bilo podpuno svejedno tko su bili partneri
Mačeka s beogradske strane. Za nas su bili i ostaju jednak Aleksandar i princ
Pavle; bio nam je isti general Živković i general Simović; jednako smo
prezirali cincara Cvetkovića ili armenskoga porijekla Stojadinovića. Svi su oni
za nas Hrvate bili isti i predstavljali su uvijek Veliku Srbiju.
Dolazak Stojadinovića na vlast donosi nove momente. Ne želim pisati o stvarima
u kojima nisam sudjelovao, jer izlazi iz okvira uspomena na dra. Mačeka, ali
Stojadinović je s Italijom već bio u dogovoru. To se je osjetilo u postupku
prema Hrvatima. Stojadinović je tada napravio ono, što danas rade Tito i
Ranković, t.j. nude ljudima mogućnost povratka u domovinu samo zato, da se
skrši snagu i moral emigracije. Mnogi su, birajući izmedju više zala, odabrali
povratak u domovinu, prema onoj "pa što Bog da". Ovdje nisu važni
datumi, imena, nego su važne činjenice, a jedna je činjenica - da se je u
domovinu povratio prije desetog travnja i ustaški Doglavnik dr. Mile Budak, pa
i Jure Francetić, i mnogi drugi. (Osobno sam par njih poznavao koji su
se (po)vratili i to je bilo 1937 godine. Pričali su mi da su se po zadatku
vratili, što bi se moglo i povjerovati, jer su svi bili istaknuti Ustaše u HOS,
moja opaska)
Kad god je Stojadinović prolazio kroz Madjarsku - onda su vlasti hvatale Hrvate
i pritvarale na desetak dana. Svatko si može zamisliti psihološku atmosferu
medju nama emigrantima, kad su stigli prvi glasovi o tome, da nova hrvatska
Banovina stvara prvi sabirni logor i u njega zatvara istaknute hrvatske
nacionaliste, a Maček podpisuje danas s jednima, sjutra s drugima razne ugovore
i sporazume. Spomenut ćemo jednu sličicu takvoga raspoloženja, a koja je
posebno simptomatična. Mihovil Sertić je zamolio jednom dopisnicom uredništvo
"Hrvatskog Dnevnika", t.j. novine HSS-a, a da bi mu istu slali i da
ćemo rado platiti predplatu. To svom starom stranačkom drugu, koji je radi
srpskih progona, kao urednik jedne novine HSS-a, morao spašavati glavu i s
obitelji bježati u Madjarsku, odgovorili su - da oni sa izdajnicima nemaju
posla! Taj je čovjek plakao kao malo dijete, jer nije vjerovao, da bi jedna
hrvatska Banovina, s hrvatskim Banom, i stranačkim mu drugom Subašićem na čelu,
mogla njega smatrati izdajnikom. Tada je Mihovil postao Ustaša, kasnije ustaški
pukovnik, a vjerujem da se i danas u slobodnom svijetu (negdje u Juž, Ameriki),
ako je živ, takvim osjeća.
Približavao se DESETI TRAVANJA. Ja sam okupio našu malu četicu, iskopao odore i
oružje. Kada je bio bombariran Beograd jasno je bilo - da je došlo naše
vrijeme.
Pokojni Djuro Kemfelja, popularni Djuka, nekada glavni zapovjednik gradjanske i
Seljačke Zaštite, bio je uhićen 1941. god. nekoliko dana i kasnije oslobodjen.
On mi je osobno pričao, da ga je Maček bio uputio u Bjelovar, da tamo uguši
pobunu u 106. Pješačkom puku, gdje je narednik Cvek već proglasio HRVATSKU
DRŽAVU! ( već 7 Travnja 1941. godine, narednik Petar Cvek, je na svoju
ruku i bez sudjelovanja politike, njemačke vojske, Ustaša i Poglavnika,
proglasio Hrvatsku Državu, moja opaska). On je bio interniran s jednom
grupom HSS-ovaca i, kako nisam imao ljudi, njemu sam dao jedan pištolj, da čuva
svoje drugove, koji su upravo dovedeni u sabirni logor u Kraplju. Djuka me je
zagrlio i rekao mi, da sam bio delikatniji nego njegov stranački vodja. On je
odbio bio da svladava Ustaše u Bjelovaru, a vodstvo Zaštite predao Zvonku
Kovačiću i Krunoslavu Batušiću, te otišao svojoj kući. (Sve je to dr.
V. Maček radio da sačuva njegovu i srpsku Jugoslaviju, moja opaska.)
Spomenuo sam to kasnije i dru. Mačeku, u mojim mnogobrojnim razgovorima sa
njim, pa ću u daljnim nastavcima napisati sjećanja i glavne toćke tih
razgovora, ukoliko ih se budem sjetio.
Tako je pobijedila moja Janka Pusta ne samo Oplenac, nego i neodlučnost Mačekovu, (Ovdje
treba spomenuti i knjigu talijanskog povijesničara Alfreda Breccia, JUGOSLAVIJA
1939-1941 DIPLOMAZIA DELLA NEUTRALITA, u kojoj on opisiva Mačekovu Nedoraslost
Kao Političara u Tom Sudbonosnom Razdoblju 1939-1941.,moja opaska) koja
je bila glavna krivnja svim njegovim političkim neuspjesima. Moj osobni dojam
mi daje znati, i to ću kasnije dokazati, da se nije toliko baš radilo o
mirotvorstvu i pacifizmu, pa čak ni o demokraciji, - jer sam u Mačeku upoznao
pomalo i diktatora, - koji nije nikoga pitao kad je odlučivao, a upoznao sam i
ratoborna čovjeka, kad je časovito bio uvjerenja - da rat treba voditi.
Medjutim, jedno je sigurno: Maček je pošteno, rekao bih, apsolutno pošteno i
naivno - vodio sve svoje korake i mjenjao taktiku. Isto tako sam čvrsto
uvjeren, da je mnogo manje volio Srbe i smatrao se Slovencem, nego to ljudi
vjeruju. On je bio apsolutno pošten čovjek i apsolutni hrvatski rodoljub. Nu
bio je političar i njegova je politika, kako je i sam priznao 5 travnja 1941.,
doživila neuspjeh. Pobijedila je Janka Pusta Oplenac, i uništila dra. Vladka
Mačeka, kao možebitni most medju te dvije koncepcije.
(Slijedi: NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DRA. MAČEKA)
xxx
Ovdje treba spomenuti da je general DRINJANIN bio zadužen od hrvatske državne
vlade za sigurnost dra. Mačeka.
Nastavlja se. Otporaš.
22-09-2013 21:12 #13
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
domobran.prkos.com objavljeno: 25.05.2009.
u 14:42h
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (37)
Svjesni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi cćemo reći istinu, a ostatak
života posvetiti odgoju mladih Hrvata za Hrvatsku Državu. General Drinjanin.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
" OBRANA " br. 26. 1965 godine.
MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA
Vele, kad je Mačeku bila saopćena vijest o atentatu na kralja krvnika, i dok se
nije još znalo za njegovu smrt - a da je on rekao: " Kakve smo sreće, još
će ostati na životu !".
Svi stariji, koji su u ono doba još znali što je značila Aleksandrova diktatura
za hrvatski narod znaju, da je takvi i sličan osjećaj vladao sigurno medju 999
od tisuću Hrvata. Mladji pak znaju iz pričanja starijih, i neće biti teško
vjerovati, da su tada svi Hrvati bez razlike, pa čak malobrojni i hrvatski
komunisti, očekivali smrt kralja - krvnika, kao početak jedne nove epohe.
Hrvatska Seljačka Stranka još uvijek je bila najmoćnija politička organizacija
hrvatskog naroda, iako je radikalni, državotvorni program Poglavnika bio okupio
dobar dio omladine, mnogo gradjanstva uopće, te seljačtva u onim krajevima,
gdje smo živijeli izmješano sa Srbima. Ne treba ni govoriti o tome, da je
Sveučilište bilo tako- rekuć ustaško i da je dio časnika hrvatskog porijekla,
iz djelatnog kadra jugoslavenske vojske počeo misliti na Poglavnika.
Rekli smo, da se je Poglavnik s aktom u Marseille-u predstavio već kao novi
vodja, koji je - stupivši na povijesno tlo - diktirao svu kasniju hrvatsku
politiku. Možda ni sam nije bio toga svijestan, ali je to bilo tako kod mnogih
i svakako kod mene je to uvjerenje bilo sasma izgradjeno.
Pa ipak Maček je bio tu, bez obzira dali u zatvoru kod Srba ili u Kupincu - i
još je uvijek većina naroda gledala s povjerenjem u njega. On je s nekim
stoičkim mirom gledao da vrag odnese Srbiju i diktaturu, i vjerovao je, da će
ipak nekako doći do " slobodne Hrvatske ". Ona naša mlada generacija
nije više vjerovala u Mačeka ni u njegove metode, ali su ga naši očevi
slijedili i on je još uvijek pred stranim svijetom vodja hrvatskog naroda. On
je to povjerenje dobio na izborima, a njegovo tamnovanje davalo mu je pred
očima naroda i pred stranim svijetom ulogu martira za hrvatsku slobodu.
Svatko mu je predbacivao, da je prekršio onu Radićevu: "Nikada više u
Beograd!", ali - dok smo mi mladja borbena generacija uzeli to kao jednu
definitivnu borbenu parolu, - većina je ipak vjerovala da "bu stari Maček
nadmudril Vlahe". Beograd je gubio živce. Srbsko je držanje bilo isto ono
kralja Aleksandra i Puniše Račića, i malo je bilo Hrvata, koji su bilo kome
vjerovali u Beogradu.
Ali Maček je bio uvjeren, da će sa pasivnim odporom i kulturnim i gospodarskim
razvitkom natjerati Srbe na popuštanje.
U tom i jest bila njegova tragedija, jer je za volju mira pristupio, kao član
beogradske vlade, Trojnom Paktu,t.j. Nijemcima, Italiji i Japanu, a kasnije je,
kao predsjednik vlade generala Simovića, naredio mobilizaciju za to, da se
brani Jugoslavija. (Kakve li slučajnosti izmedju tada dra. Mačeka i
predsjednika jugoslavenske vlade 1990 godine, Stjepana Mesića, koji je takodjer
naredio mobilizaciju JNA da se brani Jugoslavija. Ostalo je, zna se,
poznato,moja opaska) Njegova nesigurna rika dovela je u sumnju mnoge
ljude, a za mene glavni izvor bila su dva Sertića.
Prvi je bio Tomica Sertic, glavnostožerni jugoslavenski časnik, zapovjednik
jedne elitne gorske jedinice. On je prebjegao u Madjarsku poslije Marseille-a i
pričao nam o stanju medju Hrvatima, koji su služili u jugoslavenskoj vojsci. On
nam je dao jasnu sliku o Hrvatima časnicima iz njegove generacije, koji su
trpili strahovita poniženja, posebno oni u Srbiji i Macedoniji, gdje su se
većina morali dnevno ponižavati, da bi mogli ostati vojnici i da bi jednoga
dana mogli biti korisni svojoj hrvatskoj vojsci i svojoj hrvatskoj domovini.
Tadanji bojnik, Tomislav Sertić, bio je jako ozbiljan čovjek i bio je
zaljubljen u svoje vojničko zvanje. Kada je jedan od starijih naših časnika,
koji je služio u austro-ugarskoj vojsci, govorio u prilog Mačeka, koji da će
ostvariti hrvatsku državu, bojnik Sertić, kasniji general i zapovjednik Ustaške
Vojnice, dao mu je lekciju, koja je nama služila kao putokaz. On je vjerovao,
da Maček nikada Hrvatske ostvariti neće, jer će ga beogradjani iskoristiti,
istrošiti, odbaciti i kompromitirati pred njegovim vlastitim narodom. On nam je
prvi put dao jasnu sliku o raspoloženju hrvatskog vojnika; onih, koji su
služili svoj vojni rok ili onih, koji su bili djelatni časnici ili dočasnici.
On nam je govorio o budućim hrvatskim generalima, koji će u dani čas pokrenuti
hrvatske jedinice, koje se nalaze pod njihovim zapovjedništvima - protiv
Beograda i svake Jugoslavije. On je zapravo kompletirao moj vidokrug u pogledu
konkretnih koraka za oslobodjenje Hrvatske. Za nas vojnike oslobodjenje
Hrvatske značilo je nešto konkretno.
To konkretno je bilo: borbom u ratu, ustanku ili revoluciji pokrenuti duhove,
ljude i oružja protiv svakog Beograda, te stvaranje brane na Drini (o
čemu je jutros komentator east-zagreb komentirao sponzarošu na ovom portalu, da
je današnja Hrvatska najmanja od svih Hrvatskih u prošlosti,moja opaska), Jadranu
i drugim granicama - unutar kojih je trebalo organizirati hrvatsku DRŽAVU.
Možda ove redke ne bih ni pisao kada ne bih danas vidio - iz razgovora sa
mladjom generacijom - da i ta generacija misli isto tako.
Drugi Sertić bio je Mihovil, nekada odgovorni urednik "Narodnog
Vala",t.j. lista, kojega su utemeljili Stjepan i Antun Radić. O je bio i
urednik i revije, koja se je zvala, mislim "Evolucija" i čiji je
zadatak bio zapravo više otupljivanje oštrice novog nacionalističkog smjera,
nego li borba protiv Beograda. On je bio uvjereni HSS - ovac, ali se je teško
razočarao i počeo djelovati u duhu REVOLUCIJE a ne evolucije. Proveli smo mnogo
dana u razgovorima o našim problemima i drago bi mi bilo, ako ovi redci dodju
do njega, da se osjeti ponukanim napisati uspomene iz onoga doba.
xxx
Vidjeli ste kako general DRINJANIN kaže za Mihovila Sertića: "da se osjeti
ponukanim napisati uspomene iz onoga doba". I ja tako kažem. I svi bi
trebali tako reći: da se uspomene iz onoga doba zapišu i napišu, tako da novi
hrvatski naraštaji imaju pred sobom sve - pa i najmanje - dogodovštine zapisane,
kako bi oni mogli reći, a ne mi danas, TKO JE BIO TKO!!! A TKO JE BIO NITKO!!!
Nastavlja se. Otporaš.
22-09-2013 23:58 #14
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
TKO JE VJENČAO MAKSA LUBURIĆE?
by: Otporaš
3rd December 2012, 13:00.
FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.
HRVATSKI NARODNI ODPOR.
Ured Glavnog Tajnika.
Stan, 5.XII.1953.
Nekolicini braće u Kanadi!
Za prvi čas, da Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo opet po redu
svakom odgovarati i učiniti potrebno. Znate i sami mali zastoj u našim vezama,
a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga, da Vam kažem par rieči i o
tome.
U prvom redu, topla hvala na čestitkama i telegramima, a molim Vas, da i
drugima u svojoj okolici izrazite zahvalnost moju i moje supruge na tom
sjećanju i na čestitkama, kao i na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno
zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je i tako zakasnila
radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je materijal već
odavno spreman čekao.
Par prijatelja je izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je
visoka dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu
nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se i pobiedio
komunizam, te nas razumije. Uskoro će i oni ustati na svoje noge, jer su dugim
godinama progona i izolacije ekonomski slabi. Mi kao katolici i muslimani, kao
Ustaše i Hrvati kod njih uživamo simpatije kao nitko drugi i vjerujem, da će
moj brak ne samo koristiti, nego će možda biti i odsudan kod ovdašnjih krugova,
a to je neobično važno. Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba
biti žena, vjerna, dobra i uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne
obitelji, i odgoja od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je
već Hrvatica i kaže, da je iz Ljuguškog...Uči Hrvatski i ako Bog da sina, samo
će se hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je
stranjkinju oženio i mislio točno tako kao i ti. Ja sam oženio stranjkinju,
francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla, supruga
je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim jezikom, a ja kada
dođem s posla, kada sam kući i kada smo skupa, govorim s njima hrvatski. S moje
strane je to bilo plemenito i lijepo, jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove
strane za njih je to bilo vrlo naporno. Sa suprugom sam se dogovorio da jedan
dan govorimo hrvatski, drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja,
slobodan dan, neka se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u
kući se najviše šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog i engleskog, tada
u kući sva čeljad razgovara...Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica,
sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više nego
suprug, otac djece. Zato se i kaže: govorim matreinskim jezikom., mo,
Otporaš) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći i kako je iz dobre
obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je dobro.
Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih djevojaka, a na
nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo i treba misliti na
rod. Zašto da se baš zatre naš rod, koji smo sve dali, pobijeni kod kuće?
Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj
uniformi, sa emigrantskim pločicama, (ovdje se misli na
"emigrantske pločice" koje su nosili svi Ustaše povratnici iz prve
emigracije, mo) našim odlikovanjima, oznakama, i sve, kao da je usred
Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš franjevac i ustaški borac i bili
nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko
veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata i telegrama sa svih strana svieta.
Ja idem u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado
979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam i tako ću dobiti prije u ruke
poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno i svakako meni
treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin, niti išta, jer je to
moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana Crničkog, da je
imao velikih poteškoća sa bankom, poštom i sudstvom, jer je Roberto Campos
Caballer bilo generalovo službeno ime kod španjolskih vlasti, mo) i
samo smeta.
Kako se primiču Božićni praznici, te Vas molm, da u moje ime čestitate svim
katolicima Božić i svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam i
ne mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, da ne znam
gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto drugih poslova.
Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao i Vi svi na mene, i to neka nam bude
dosta. Recite svima to, i naka se braća ne ljute na mene, što neću svakom
posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj Vašoj okolini u ime moje i u ime
Stožera.
Nalazim se u stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što
će se održati u Meksiku 27.V. Vjereujem da će se nešto učiniti i da će se i o
nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.
Pojačajte rad sa strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima,
Slovacima, Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina
da su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća i Jelića, (dr.,dr.,
Stjepan Buć i Branko Jelić, mo)jer su se uvjerili, baš na osnovu veza sa
nama na terenu, da ovi nemaju nikoga, nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci
branili Poglavnika protiv ove živine i na kraju su ih najurili. Osim toga ovi
ne vole Čehe, Srbe i Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite
strance na naše prilike.
O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši "beati" (u ovom
smislu riječ "beati" bi mogla značiti: naši "blaženi", naši
"srećonoše" i naši koji su uvijek protiv nas, itd., mo) da
je zadnji svečani broj DRINE bio rastanak, reci te im, da je na putu novi broj
od 132 strane, i dok je nas pet, da će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko
pomoći, pa makar nekad i zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen
NEZNANOM JUNAKU bit će bojli nego sve dosada i ima izgleda, da ćemo tiskati i
jedan roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman
DIJEVOJKA DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile
u tom ramanu borbe za vrijeme NDH i borbe hrvatskih KRIŽARA, mo)) i nekih
drugih novosti. Radi se, žrtvuje se i vjeruje se. Mi ćemo zato i pobjediti i
onda kada se ne tuže, da smo zločasti. Mi smo tukli komuniste, a i ne trebamo
se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim stopama, ili će k vragu otići sve
skupa pred 1000 milijuna Rusa i Kineza.
Javite se, a i mi ćemo češće pisati svim povjerenicima i prijateljima.
Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
general Drinjanin.
Nadodano i rukom napisano:
Dragi Dane! Javio mi se Kordić i poslao sam mu Okružnicu, pismo, foto i
"Drina" starih. Bit će dobar - I hvala Ti na tome! Čekam viesti o
proslavi i fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od 11. IV.
Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola i Dane Jolić su braća. Nikola
se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane ne zna za njegovu adresu, te preko
generala nastoji saznati za brata, mo) za pisanje i poslati drugi put.
U Rim ću pisati još danas i sve učiniti što se može, da Tvoj sin mogne u Canada. (Radi
se o poznatom hrvatskom rogoljubu Ivi Joliću iz Torona. On je sin ovod Dane
Jolića, mo) A onda ću te obavjestiti. Javi se i opet čim uhvatiš
vremena i piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe grli odani Ti.
general Drinjanin.
Nastavlja se. Otporaš.
23-09-2013 14:39 #15
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
domobran.prkos.com
Objevljeno: 23.5.2009. u 14:44h
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (36)
Samo su složni jaki, samo su jaki slobodni, Franjo Mikulić (1932-1983) bivši
gradonačelnik grada Jastrebarskog.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti dra. V.Mačeka
"OBRANA" br. 25 1965. godine.
-- Jankapustaški "kompleks Maček" --
U ulici Horty Miklosa br. 23 iznajmili smo jednu kućicu i u dvorištu iste jednu
maehaničku radionicu. Htjeli smo se kamuflirati kao zadnje naše borbeno
uporište u Madjarskoj i u Području br. 1 uopće; iza radionice i dvorišta bile
su bašče, vrtovi i voćnjaci. Računali smo na eventualnu potrebu bježanja i
sakrivanja onih ljudi, koji nisu bili na službenom popisu. Budući je u
Madjarskoj svaki predsjednik vlasti bio u prvom redu neprijatelj svega
Jugoslavije - mogli smo uvijek računati, da će tako poneki od njih znati uvijek
izvršiti pretres na način, da nam dadne vremena, da sakrijemo što je za
sakriti, a predstaviti vlastima ono, što je u tu svrhu bilo pripremljeno.
Uz redoviti bravarski posao instalirali smo bili fabriku za pravljenje ručnih
bomba i paklenih mašina.
U to doba rješili smo se bili balasta ne samo onih, koji su svoje ustaško
djelovanje uvjeravali s riječima i činima dra. Mačeka, nego smo odstranili
balast s naše strane. Gustav Perečec je bio zagriženi stranačar i prije
interesa hrvatskog naroda i njegove oslobodilačke borbe - on je stavio interes
jedne političke stranke, kojoj je pripadao - a to je bila Stranka Prava. Zatim
je iznad interesa te stranke stavio svoju osobu i svoje osobne interese, pa i
svoje osobne - ćeifove.
Kada smo bili instalirani u novoj "špilji", kako smo novo mjesto
zvali medju sobom konspirativno, imali smo već i novog, dostojnog zapovjednika
Područja i osobnog izaslanika Poglavnika. To je bio satnik Vjekoslav Servatzsy,
zvani "Bego". On je tada indoktrinirao preživjele borce sasma u duhu
ustaško - vojno - revolucionarnom. Mi već tada nismo imali - kompleks Mačeka -
ali nismo bili ni "frankovci". Mi smo tada bili samo i jedino Ustaše,
t.j. hrvatski vojnici u službi samo je jedino oslobodjenja Hrvatske
Države. (Čitajući pažljivo ove opise, nesumnjivo se može iz visoka
zaključiti žarka ljubav ovih samoprijegornih Hrvata za oslobodjenje Hrvatske od
srpske dominacije. To je to ozračje koje ih je kroz život vodilo sve do
oslobodjenja Hrvatske 10 travnja 1941 godine. To je to ozračje koje ih je
vodilo, skupa sa hrvatskim narodom, u borbu za obranu novostecene naše Hrvatske
Države, moja opaska) Vodja nam je bio jedan jedini, a to je bio
Poglavnik. Zadnja lekcija Servatzsy - a trebala bi ući u anatologiju povijesti
hrvatske borbe.
Riječi i odluke dra. Mačeka nisu više imale efekta na ostatak Jankapustaša.
Malo prije Marseille-a- "Bego" je uz pomoć osobnih prijatelja
Madjara uspio u Italiju prebaciti još jedno desetak Ustaša, koji su bili
označeni kao neupotrebljivi za ono, što smo očekivali. Stigao je Milisa
(kasniji puk. Bzik) i donio upute, papire i znak za - novo doba!
Pospišil, Kralj i Rajić (to su ti koji su sudjelovali u atentatu na
srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u 9 listopada 1934 god.,moja opaska) otišli
su na jednu stranu, a Laszlo (Francetić) i Maks otišli su na drugu stranu, a
treći na treću. Malo je Ustaša bilo, koji se ne bi osjećali počašćenima, da
izvrše osudu hrvatskoga naroda nad kraljem - krvnikom. (Mnogo se je
pisalo o atentatu na kralja Aleksandra; ponajviše sa srpske i neprijateljske
strane. Najmanje se je pisalo s naše hrvatske strane. U ono doba, odmah
neposredno poslije atentata, bio je veliki lov na Hrvate emigrante, po
Madjarskoj, Austriji Njemackoj, Francuskoj, Belgiji, Švicerskoj, Italiji, te se
je moralo zaliveno šutijeti o svim pripremama, sudionicima, suradnicima i
raznim izvorima, samog atentata. Zato je neprijatelj mnoge stvari, i uz najbolju
želju, izmišljao, izvrćao kako mu je najbolje odgovaralo, a najmanje se istinom
koristio. Posjedujem gomilu različitih verzija, ali takodjer posjedujem i one
verzije koje sam čuo od onih koji su ili bili tu ili čulu od onih koji su
sudjelovali ili na jedan ili drugi način. Ovi opisi generala Drinjanina povodom
smrti dra. V. Mačeka se mirne duše mogu smatrati kao jedan dio generalovih
MEMOARA. Možda ću i to opisati, kažem možda, moja opaska,)
Po ulicama Nadjkanjize, Pešte i ostalih madjarskih gradova ljudi i žene su se
grlili i ljubili, cigani su svirali u birtijama ili prateci vesele Madjare, a
šampanjac je tekao: klicalo se Marseille-u!
Odgovorni državnici Madjarske spavali su u svojim uredima, napola vojnički
napola civilni hrlili su na granice Madjarske, i svatko je očekivao, da će
snage Male Antante, t.j. Češke. Rumunjske i Jugoslavije - udariti na Madjarsku.
Servatzsy je još jednom došao iz Italije i, da ironija bude veća, sa
falcificiranim jugoslavenskim pasošom! Odveo je pripadnike "druge" i "treće
grupe", a ja sam dobio nalog, da preuzmem vodstvo nad ljudima, koji su
ostali u Madjarskoj, razbacani po cijelom području i stavljeni u pričuvu.
Dobio sam nalog, da u selu Ocsi kraj Pešte formiram jednu malu grupu od
obitelji Tomas - Herceg i nekoliko starijih i neznatnijih Ustaša, koji će biti
internirani. Madjarske vlasti su nam postavili ultimatum da, ili moramo sami
stvoriti jednu koloniju, koju oni mogu kontrolirati, ili ćemo biti izvrgnuti
hajki prestavnika okolnih država.
Ja sam preko jedne djevojke Madjarice, iz obitelji hrvatskog porijekla, koji su
s nama tajno suradjivali - na njihovu imanju sakrio dio pismohrane i sve naše
oružje, osim nešto pištolja i bomba, koje smo na drugom mjestu sakrili, da bude
pri ruci. Sa dokumentima jednog člana te obitelji kamuflirao sam se kao Madjar
i namjestio se u Pešti na jednoj novogradnji, kao zidarski pomoćnik.
Tako je svršila, za mene i vjerujem za sve nas, epoha dra. Vladka Mačeka, a
čvrstom nogom i odlučnim planovima - njegovo je mjesto zauzeo mladi vodja
hrvatskoga naroda - dr. Ante Pavelić. Tada sam se riješio i - kompleksa Maček.
(Slijedi: MAČEK IZMEDJU JANKA PUSTE I OPLENCA)
xxx
Sam se sada pitam: ili nastaviti opise generala DRINJANINA, ili, pošto
vremenski sada odgovara, opisati rasulo, lom u Janka Pusti i atentat na kralja
Aleksandra, te se opet povratiti na generalove opise. Osobno ove opise smatram
kao USPOMENE Maksa Luburića.
Nastavlja se. Otporaš
24-09-2013 03:35 #16
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
43. Nastavak
»Nijedan od ustaških ministara neće ministrovati, ni
ako bi se sutra Hrvatska stvorila. Niti jedan od ustaških generala ne će
isplivati na površinu, kao takav, ali ja želim da naši poručnici isplivaju i
prenesu ustaški duh u hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i
prevarene, i pokajnike, i nove i mlade«, pisao je prijatelju general Drinjanin
Piše: Marin Sopta
Da bi se ostvarila potpuna asimilacija emigracije s domovinom, general
Drinjanin smatrao je da najprije treba ostvariti »hrvatski narodni preporod u
inozemstvu«. Da bi se taj preporod ostvario »potrebno je hrvatskom čovjeku dati
u ruke hrvatsku knjigu, novine, brošuru, letak« u kojima će se pisati o
povijesti hrvatskog naroda, njegovim kraljevima, banovima, biskupima,
književnicima i kulturnim radnicima, o njegovim vojskovođama i ratnicima.
Potrebno »je pogledati u prošlost, analizirati sadašnjost i stvoriti plan za
budućnost«, u sadržaju publikacija mora se nastojati »dati jasnu sliku stanja u
domovini« kako bi se moglo lobiranjem upoznati strani svijet s položajem
hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji. Iznad svega treba »dati dokaze
svijetle prošlosti i povezati generacije, ljude, ideje, pokrajine i događaje u
jednu cjelinu«.
Da bi se to ostvarilo, gospodin Stjepan Šego iz Chicaga šalje deset tisuća
američki dolara koje je general Drinjanin upotrijebio kao početni kapital za
kupnju tiskare i osnivanje nakladničke kuće koju je nazvao Drina Press.
Nakladnička kuća Drina Press Osim što je tiskala službeno glasilo Hrvatskog
narodnog otpora Obranu, tiskala je i posebne publikacije s različitim temama.
Između velikog broja naslova, zanimljivo je spomenuti neke od knjiga koje je
objavila Drina Press: »Elementi i metode komunističke gerile« i »Između
revolucionarnosti i oportunizma« autora pukovnika Ivana Štira; »Temelji i
spoznaje stvarnosti« filozofska rasprava dr. fra Kvirina Vasilja; »Socijalni
eseji« dr. Felixa Nieđelskog; »Misija u Hrvatskoj«, dnevnik tajnika Vatikanske
misije u Hrvatskoj 1941. – 1946. dr. Giuseppea Masuccia.
Ipak najvećeg odjeka među tim i sličnim knjigama u hrvatskom iseljeništvu,
osobito među članovima i simpatizerima Hrvatskoga narodnoga otpora, imala je
knjiga »Temeljna načela hrvatskih boraca u emigraciji« (uvod drugom izdanju
napisao je general Drinjanin), te knjige španjolskoga generala Diaza de
Villegasa na hrvatskom jeziku – »Revolucionarni rat«, »Napadaj i obrana«,
»Građanski ratovi« i »Politički rat«.
Zanimljivo je da predgovor za neke od tih knjiga, koje je preveo general
Drinjanin, napisao dopredsjednik španjolske vlade admiral Carrero Blanco.
No ipak Drina Press je posvetila posebne brojeve »našim hrvatskim periferijama,
'Sirotica Istra', 'Patnički Sandžak', 'Mučenička Boka kotorska', 'Hrvatski
Jadran', predstavljaju prve i jedine cjeline o tim problemima ne samo u
emigraciji nego uopće«. Kasnije su objavljeni i posebni brojevi koji »će
obraditi skup povijesno-politički problema hrvatskog Međimurja, hrvatskog
Srijema i druge pokrajine«.
Bez dvojbe, najvažnija od svih spomenutih publikacija svakako je »Hrvatska
Istra« u kojoj general Drinjanin najavljuje svoju politiku hrvatskog mira odnosno
hrvatskog nacionalnog jedinstva. On prvi u hrvatskoj političkoj emigraciji
otvoreno govori o pomirbi s hrvatskim komunistima.
U pismu koje je poslao svom prijatelju i suborcu 21. studenoga 1961. general
Drinjanin piše:
»Pitanje je hoćemo li imati snage da Hrvatskoj spasimo one Dalmatince i Istrane
koji su išli u partizane, ili bili odvedeni zato jer su se spašavali od
četničkog noža i talijanske perfidije? Ovi nešto imaju vlasti u rukama u
Hrvatskoj i jedini su koji nam mogu pomoći voditi hrvatsku revoluciju. Ali ako
moraju ostati 'izdajicama' itd. jer nas 50 preživjelih starih ustaša moramo
imati pravo i da bude svetogrđe, ako bi se samo i jedna rekla u pogledu Rimskih
ugovora, ti ljudi moraju ići ili sa Srbima ili s Italijom ili s vragom...
Pitanje je, imamo li snage, da vidimo da se stvara jedna nova klasa, radnička,
koja je svjesna sebe, svog značenja, svojih prava koja ima. Glupo je sve skupa
prišiti za rep Srbima itd., jer ima hrvatskih komunista i bit će ih...«
U pismu general Drinjanin opisuje svoj životni put od dječaka koji je sa šest
godina gledao kako mu jugoslavenski žandari izvode oca u dvorište, stavljaju mu
cement u usta i bacaju ga u bunar, pa do njegova dolaska u iseljeništvo.
Pismo završava: »Nijedan od ustaških ministara neće ministrovati, ni ako bi se
sutra Hrvatska stvorila. Niti jedan od ustaških generala ne će isplivati na
površinu, kao takav, ali ja želim da naši poručnici isplivaju i prenesu ustaški
duh u hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i prevarene, i pokajnike,
i nove i mlade.«
Takva razmišljanja i stavovi »zločestog dečka« poglavnika dr. Ante Pavelića bez
dvojbe uzdrmali su hrvatski politički establišment, naročito u Buenos Airesu,
koji je poslije Drugog svjetskog rata dosta vremena slovio kao središte iz kojeg
su dolazile sve »upute« i »naredbe« za političko djelovanje u emigraciji.
24-09-2013 04:02 #17
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
otporaš. prkos.com
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (35)
Prošteno je svima, svima, ubojici, zulumčaru, prošteno je svima, svaima, samo
nije izdajici. Bruno Bušić o Ivanu Bušić "Roso" 1978. god.
Pise:genera DRINJANIN povodom smrti dra. V. Mačeka
"OBRANA" br. 25 1965. godine.
-- Jankapustaški "kompleks Maček" --
Kada su odjeknuli hitci u Marseille-u bila je pokopana ne samo figura kralja -
krvnika, nego i čitava jedna tvorevina. Svi smo bili uvjereni, da je jednom
zauvijek pokomana i svaka politika s Beogradom.
Janka Pusta je bila napuštena i još prije Marseille-a. Pritisak dolazio sa svih
strana, a izdajstva i bjegstva pripadnika HSS-a uzdrmali su bili moral i dijela
onih Jankapustaša, koji nisu bili pripadnici HSS-a, a nisu učestovali u
bjegstvima ili konspiracijama protiv vodstva.
Tako je, na primjer, Feliks, dobri zagrebački bravar, iz pravaške radničke
omladine, zatražio da ga se otpusti. Nije imao vjere, pa nije mogao više
izdržati.
Dobri nas Mato, jedan Dalmatinac sa otoka, prokušani stari borac, nije mogao
izdršati naš ritam: po noći raditi na granici, ujutro putovati, po danu na
pustari raditi i navečer na straže ići. Nije htio ni izostati, jer je bio medju
prvima i najboljima. Kada su zatajili živci jednog oblačnog jutra - nakon što
smo cijelu noć bili kod Gotalova u zasjedi - uzeo je pištolj i ispalio si hitac
u sljepoočinicu.
Dobri nas Koprek, koji je došao iz Brazilije, a bio je pripadnik grupe satnika
Seletkovića i prof. Crvića iz Djakova - bio je osudjen na smrt od Beograda. Od
batina, koje su mu u svoje vrijeme dali, pobjegao je na sreću. Kada je saznao,
da su i opet neki bježali - uhvatio se samo za srce i ostao kao kamen. Ljudi su
rekli: ubio ga Maček! On, (Maček, moja opaska) koji je bio
pacifista i koji je uvijek propovijedao mir medju ljudima, eto,
"ubio" je jednog od svojih najodanijih ljudi iz Slavonije, a da ni
sam za to nije znao.
Takove su sudbine političkih ljudi. Oni pripadaju svome narodu, u njemu su
uvijek prisutni, uz njega su vezani i s njim dijele sudbinu, pa to oni htjeli
ili ne. Mogli bi nabrajati tako mnogo slučajeva, medjutim, nije mi cilj pisati
povijest Janka Puste. Htio sam istaknuti osobu dra. Mačeka u vezi dogadjanja
medju nama emigrantima u najborbenijemem ustaškom logoru, na Janka Pusti.
Mnogo je emigranata prošlo kroz Janka Pustu. Mnogo je dogadjaja vezano uz
živote Jankapuste. Budući sam počeo na njoj kao dijete i svršio kao zapovjednik
Janka Puste, s tužnom ulogom, da ju likvidiram, poznavao sam sve njene
pripadnike. Za vrijeme dugih noći u zasjedama i na osmatračnicama na našim
mjestima, na granici, s ciljem da ne zaspem vršio sam praktiku analize ljudi i
dogadjaja. Bilo je ljudi, koji su u takovim okolnostima - brojili od jedan pa
dokle su stigli; drugi su namjerno ostavljali dio tijela izložen komarcima, da
ga ujedaju, kako bi izbjegli opasan san. Jedan je od njih, ne sjećam se vise
koji, svojim vlastitim noktima štipao svoje meso i bolovi ga držali budnim na
straži. Ja sam razmišljao. Počam od djetinstva, svega što sam se sjetio,
roditeljskog doma, braće, sestara, susjeda, itd, a kao patriot razmišljao sam i
o ljudima, koji su u duhu uvijek bili medju nama, a da to ni sami nisu znali.
Jedna izjava ili jedan akt dra. Mačeka imali su svoga učinka i na ljudima Janka
Puste. Tomu je doprinijela i činjenica da i "oni drugi" nisu bili na
visini. Tako, na primjer, sam Perečec i njegovi ljubavni problemi i pustolovine
- ubijali su moral, a to je još više djelovalo na ljude, pa su tražili uzore.
Istina, mit Poglavnika bio je apsolutan, ali nije bio kompletan. Sa strane
onih, koji su vodili našu, ustašku propagandu, počinjena je jedna politička,
taktička i psihološka pogrješka. Nama je dr. Maček bio predstavljen kao vodja
naroda, a Poglavnik tek kao revolucionarni vodja. Patrijarhalni i jednostavni
izgled dr. Mačeka - stvorili su mu medju nama jedan neizbrisivi lik.
Neograničena odanost Mačeku dolazila je do izražaja posebno kod ljudi iz
Zagorja i Podravine. Maček je za njih bio nasljednik Matije Gubca, borca za
seljačka prava. Smrt Stjepana Radića, seljačkog vodje, dala je Mačeku neki
kontinuitet Gubčeva mitosa, pa kada bi ga Srbi (misli se na Mačeka,
moja opaska) još k tome progonili i osudjivali - davali su mu
kategoriju martira. Ta mi smo tek emigranti, a hrvatski je narod ostao sa dr.
Mačekom, pa makar i u tamnici, a Poglavnik, iako osudjen na smrt, medju nama je
i na slobodi.
Likvidirajući Janka ustu, kao njen zadnji zapovjednik, nastojao sam u sebi
likvidirati i Mačekov kompleks. Udaljili smo iz naših redova na jedan, drugi
ili treći način sve one, koji su bili borbom i vremenom slomljeni. Stavili smo
u pričuvu i u privatni život sve one, za koje smo predmnijevali, da neće
izdržati dugih napora bez redovnog gradjanskog i obiteljskog života. Preselili
smo na Baza Pustu, jedno novo sabirno mjesto, samo najpovjerljivije ljude, i
koji nisu bili za akciju. Desetak najizabranijih odveli smo u grad Nadjkanjižu,
koju lijep broj tamošnjeg naroda na starom hrvatskom jeziku zove Velika
Kanjiža.
xxx
Ne mogu a da ne ponovim moje divljenje samoprijegoru ovih Hrvata koji su se
odrekli vlastitog zemaljskog užitka za veće i svetije ideale, a ti su: Sloboda
i Hrvatska Država hrvatskom narodu. Već sam to rekao i neka bude ponovljeno;
ovi opisi nisu "čula,vidila" priče. Ovi opisu su iz prve ruke i to
baš iz pera onoga kojega je naš hrvatski neprijatelj najviše oblatio, više nego
samog Poglavnika. Ovi opisi nisu razna pripisinja niti kopije kopia, nego
direktno iz pera generala DRINJANINA u novinu "OBRANA" iz koje ja
sada prepisivam u originalu na ovaj portal za sve ljude dobre volje, posebice
za one koji će sa velikim strpljenjem i velikom dozom volje, usporedjivati sve
ono što su naši neprijatelji pisali o ovima dogadjajima o kojima general
Luburić piše. Naš neprijatelj je pisao o stvarima po onoj: Što gluh ne
čuje, to izmisli.
Nastavlja se.
24-09-2013 12:04 #18
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
otporaš.prkos.com
(Autor: Otporaš NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAŠTVO (34)
Majka me je rodila kao Hrvata. To je njezina zasluga! Moja je da to Hrvatstvo
dokažem. Ako u tome padnem, pao sam kao Hrvat. To je velika čast! kaže Mile
Boban.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti V. Mačeka
" OBRANA " br. 24 1965. god.
To je bio jedan novi dogadjaj, ali se je kasnije ponovio više puta. Dok smo
jedni krampali po danu, da možemo živjeti, čuvali straže, da možemo preživjeti,
učili se teoretski i praktiški u baratanju oružja, vršili konspirativne akcije,
da možemo Hrvatsku osloboditi - dotle je naša "Republika" činila sve
suprotno. Njima je ljeti bilo prevruće, a zimi prehladno, po danu su bili
bolesni, a po noći se bojali ići na stražu, jer da su četnici u blizini.
Valjda najdrastičnija je razlika bila, kada smo nakon naporna rada i još
napornije noćne vježbe - veselo umarširali na Jankapustu s pjesmom "Za
čast i slobodu" - a našli našu "Republiku", skoro u cijelosti,
kako piju vino "noha" ("direktor"), i pjevaju "Za dom
i slobodu, a ne za gospodu... (ovdje se mora nadodati kako su ovi koji
su umarširali nadodali " Za dom i slobodu" na originalnu
pjesmu:"a ne za gospodu", moja opaska.)
Pitali smo se: koja je to gospoda? Nas Ustaša bilo je svega i svačega, pa se je
jedva moglo nas dijeliti po nekakvim socijalnim skalama. Vodje su s jedne i s
druge strane , manje ili više, bili svi advokati. Pitali smo se: po čemu je
seljački i radnički sin dr. Ante Pavelić "gospodin", a po čemu je
"seljak", recimo, advokat dr. V. Maček ili dr. Z. Šol, te mnogi
drugi, koji možda sela ni vidjeli nisu, osim u izbornoj kampanji. To je bilo
normalno rezoniranje ne sam nas najmladjih, nego i svih drugih.
Stvar nije ostala pri tome. Ovi redci nisu ni neka moja biografija, ni povijest
Jankapuste, nego samo par riječi prigodom smrti dra. V. Mačeka, kojima opisujem
moje uspomene i mišljenje onoga doba, (ovdje general Drinjanin govori o
svojim uspomenama i mišljenju onoga doba, dakle doba iz 1933-34 godine, a danas
mnogi Hrvati to gledaju i osudjuju iz današnjega doba, doba kada se je sve
naopačke izvrnulo od onoga doba, moja opaska, Otporaš) pa zato i
iznosim samo neke stvari.
Osobno sam bio osvjedočen, da će doći do izdajstva, i prema tome bio sam medju
onima, koji smo od naših starijih tražili, da se napravi reda, da se uvede
potpuna ustaška pravda, te da eventualno eliminiramo sve ono, što je dijelilo
Jankapustaše. Ali u isto vrijeme, prema dolje, tražili smo stegu, vjernost
idealima i konitnuitet borbe. A kada nismo našli dostatno razumijevanja ni kod
naših starješina ni kod sudrugova, onda smo se, kao pravi revolucionarci, odlučili
poduzeti mjere, i onda smo proveli ono, što se u modernoj terminologiji zove
"čistka", i prema dolje i prema gore.
Tako je nestalo i "gospode" i "Republike".
Ali Štef Petrović je znao za mnoge veze, kao što je znala i Jelka
Pogprelec. (Jelka Pogorelec je bila Gustava Perečec djevojka,
ljubavnica ili zaručnica, nije više vazno, koja je bila u službi Beograda i sve
izdavala. Gustav Perečec je bio jedan od prvih koji su osnovali Janka Pustu
1930 godine. Spreman sam vjerovati da Gustav Perečec nije znao da je Jelka
doušnik i špijun. Ali Gustav Perečec je bio zakleti Ustaša, to je on znao, i
kao takav spadao je pod pravila Ustaških Načela, moja opaska, Otporaš) Oni
su izdali ne samo Jankapustaše, već su izdali sve, što su znali. Tako je pala
jaka ustaška organizacija u Podravini, a preko nje dijelom i u Slavoniji, i u
Zagrebu. Stradala je jedna čitava obavještajna i dojavna veza, bili smo
kompromitirani pred svijetom i stvar je imala pred samim madjarskim vlastima
velike neugodnosti.
Tako je naša "Republika" u borbi za "ne - gospodu"
poslužila Beogradu i velikosrbskoj misli. Posebno je tragičan slučaj mladog
borca Andrije Gredičeka. On je izvršio nekoliko ustaških zadataka, bio
apsolutno povjerljiv, jako bistar i neograničeno hrabar. Dapače, skupa sa kasnijim
stožernikom, mladim seljakom Pizetom, pripadao je grupi "bombari".
Karakteristika te grupe "bombari" bila je, da smo nas trojica t.j.
Grediček, Pizeta i ja bili svi mladi, velike glave, maleni i dobro razvijeni.
Iz osobnog prijateljstva nastala je jedna akciona grupa, i Grediček je, kao
jedan od glavnih iz grupe, vjerno sprovodio ne samo zadatke protiv Beograda i
hrvatskih izdajnika (uvijek smo ih imali, pa čak i danas, nažalost!,
moja opaska), nego i protiv same "Republike", u kojoj je sjedio i
bivši njegov politički šef iz Hrvatske, Cvok. On je bio otpušten, i nije bio
ono (izdajnik, moja opaska) što su bili Petrović i Jelka. Ali
otrov je već bio u njegovoj krvi, on nije imao snage ni da iznevjeri svoju
ustašku prisegu, a ni da djeluje protiv onih, koji su mu bili sudrugovi u
borbenoj skupini u Hrvatskoj, i koji su izdali otvorenu parolu - da treba uteći
sa Jankapuste, pobježi u šumu u Hrvatskoj, a onda iz šume i preko stranačkog
vodstva H.S.S-e moliti od Beograda AMNESTIJU! Eto, na što je spala nekada
djelatna i revolucionarna grupa haesesovaca, koji su bili prišli u ustaški
pokret.
U medjuvremenu, naravno, saznali smo istinu. Ta je grupa dobivala upute i
ponešto novaca od organizacije H.S.S.-e iz Kanade, i to, ako se ne varam, iz
Winnipeg-a.
Nisam u stanju pisati o onom, što se dogodilo unutar H.S.S.-e, ali mi smo tada
na Jankapusti znali ono, što su nam govorili pukovnik Perčević i drugi, koji su
dolazili iz Beča. Posebno je puk. Perčević uvijek ponavljao, da bi dr. Juraj
Krnjević bio sklon suradnji sa Ustašama, te da je do te suradnj i došlo.
Posljedica toga je bila, da su i ugroženi haesesovci, koji su počinili borbena
djela, došli na Janka Pustu.
Ali, uvijek taj prokleti "ali": ni na našoj strani nije sve bilo kako
je trebalo biti, i bilo je zadrtih "frankovaca", koji nisu htjeli
čuti o ljudima iz H.S.S.-e. S druge strane kako smo to vidjeli za vrijeme rata
i kako to vidimo danas (1965 godine,moja opaska) - Hrvatska
Seljačka Stranka je imala i svoje lijepo (izvorno piše lijepo, tako
piše u novini OBRANA, a po shvaćanju opisa moglo bi biti i "svoje
lijevo", moja opaska, Otporaš) krilo i u njemu čiste članove
komunističke partije, kao što su bili Gazi, Miškina i drugi, za koje se je već
ustanovilo iz samih komunističkih izvora, da su bili redoviti članovi crvene
partije. Mi smo za njih, već tada, bili fašisti, ( ovdje posebno treba
naglasiti da se i dandanas ta riječ "fašista" nabaciva na čestite
Hrvate(ice) bez ikakove podloge, te treba vrlo dobro podvući da ta riječ
"fašista" je lansirana od strane načeg neprijatelja prije rata, a za
vrijeme rata ju preuzeli politički komesari NOB, a poslije rata KPJ ju preko
JNA, škola, poduzeća, mitinga, seoskih organizacija, filmova, novinstva i svih
javnih priopćavanja, a dans preko vlade predsjednika Mesića i kompanije, ju
sustavno šire, moja opaska), imperijalisti, nacisti, crno - žuti,
klerikalci itd. Neće biti teško pogoditi, da se je i komunistička partija
uvukla kroz te lijeve, srednje i desne kanale H.S.S.-e - do Janka Puste, pa je
na kraju bio uhien u blizini Pankapuste, u Murakeresture, jedan Madjar obućar,
šef onoga okruga komunističke partije, a na Janka Pusti bio je uhićen stvarni
intrigant i gospodar "Republike", jedan metalurgijski radnik iz
Broda, katolik i Hrvat, koji je imao svoje ustaško ime "Avan", dok se
je njegovo pravo ime kasnije ustanovilo i kojega se ovoga časa ne sjećam.
Čast te "Republike" oprao je "bombar" Grediček. U krizi
uvjerenja i savjesti, on je tražio da bude otpušten sa Jankapuste. Ja sam
osobno svojim životom jamčio, da on nikada neže izdati Jankapustu, ni drugove,
ni našu Hrvatsku. Položio je svoje oružje i otišao sa Janka Puste pognute glave
i sa suzama u očima. Medjutim, nitko od nas nije mogao predvidjeti tragediju,
koja će se odigrati s tim mladim, borbenim i zdravim seljačkim sinom iz
puntarskog zagorja. Nije mogao nas sljiediti u borbi protiv onih, koji su mu
bili drugovi nekada, a nije mogao ni s njima (onima koji su bojkotirali
Jankapustu, moja opaska) prigeti šiju i tražiti od Beograda amnestiju.
Izabrao je treći put. Pošao je preko Rumunjske, u pravcu Rusije. Bio je uhićen
i predan Beogradu. Sud za zaštitu države u Beogradu osudio ga je na smrt radi
izvršenih borbenih ustaških djela. Nu zna se sigurno od onih, koji su s njim
bili u zatvoru, da je neposredno prije vješanja, i kao zadnji svoj pozdrav
svijetu, koji on nije razumio, ili koji njega nije razumio, oprostio se uz
neustrašivi poklik" "Živila hrvatska država!
xxx
Eto, kako se voli, ljubi i gini za Hrvatsku. Da je ove opise dati Djordju
Ličini ili Mati Rajkoviću, i drugim Udbaškim i VUS-ovim novinarima, vidjeli bi
kako bi oni to nakitili kao božićni borić protiv Hrvata i Hrvatske. Mnogi se
još uvijek ne mogu otresti njihovih piskaranja. Osim toga koliko god se je
čulo, pisalo i govorilo o Janka Pusti, još se nikada nije opisala povijest o
Janka Pusti. Najviše što se može znati o životu, radu i zbivanjima u logoru
Janka Pusti je iz ovih opisa zdanjeg preživjelog Jankapustaša hrvatskog
generala Maksa Luburića, Drinjanina. Otporaš.
Nastavlja se.
(Prilažem ovdje ova dva komentara, mo)
Objavljeno: 21.05.2009. u 23:56h
colonia.tino 22.05.2009 00:20 h
citat:
"... Majka me je rodila kao Hrvata. To je njezina zasluga! Moja je da to
Hrvatstvo dokažem. Ako u tome padnem, pao sam kao Hrvat. To je velika čast!,
kaže Mile Boban."
Jedna je od najljepših ikada izrečenih rečenica, u stvarnosti bi morala biti
istinita, nažalost mnogi su danas izigrali i poantu iz ove rečenice ali i
ideale borbe za hrvatsku slobodu.
Domobran 22.05.2009 01:55 h
colonia.tino. Hvala na lijepim riječima. Tu izreku je rakao gospodin Mile Boban
u "Hrvatskom Tjedniku" iz Australije 7 lipnja 1988 god., u članku :
" Ja govorim o Hrvatskoj ". Taj članak je tako dobro i vizionarski
napisan da bi mogao uvijek biti aktualan. Često se koristim tim izvorima kada
se radi o Hrvatstvu. Pozdrav.
25-09-2013 00:17 #19
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
otporaš.prkos.com
Objevljeno: 20.5.2009. u 00:36u
(Autor: Otporaš) NASLOVNICA
HRVATSKA I USTAšTVO (33)
Ja sam svoje račune sa Bogom i sa ljudima uredio. Došlo je vrijeme govoriti
punu istinu. General Drinjanin, Obrana br. 1. 1963. On to čini.
Piše: general DRINJANIN povodom smrti V. Mačeka
"Obrana" br. 24. 1965. godine.
" Republika " i u njoj izdajnici Hrvatske.
Kada se nebi radilo o tome, da smo mi hrvatski vojnici, kao dio hrvatskog
naroda pod oružjem, za vrijeme prošlog rata prolili potoke svoje i tudje krvi -
za obstanak Hrvatske Države - da radi politike i političkih razloga izgubimo
rat nakon tisuću dobivenih bitaka, onda epizoda sa Jankapuste nebi imala neku
posebnu važnost a niti bi mi, šaka preživjelih iz tih logora, imali pravo
čeprkati po kostima palih drugova. Možda bi i za nas, koji smo igrali neku
ulogu u tim logorima, bilo ljepše i možda elegantnije, da predjemo u povijest
kao dio sveopće hrvatske legendne, skupa sa svom mistikom, koja je za naš rad i
djelovanje dosada postojala.
Ali...Ali mi smo Hrvatsku Državu izgubili ne na oružju - (kao što nebi
ni Bosnu i Hercegovinu izgubili na oružju da nije bilo onih: Tko jači taj
tabači, Daytona, moja opaska) - nego za zelenim stolom. Na tom zelenom
stolu nije bilo hrvatskih argumenata. Kako naivno nekad izgleda, kada neki naši
vele, da smo bili - antemurale christianitatis - ili, kako smo imali svoj
Sabor, svoju demokraciju, dok su divlji veprovi rovali po onim mjestima, gdje
se danas ponosno dižu zgrade, simboli demokracije i civilizacije Zapada.
Stvarne političke argumente, koji bi nešto vrijedili na tom zelenom stolu,
mogli su donijeti samo naši političari. Medjutim, stranački razdor i
stranačarska politika, osobni prestiži i razne ideologije doveli su do toga, da
su hrvatski političari postigli zavidne uspjehe jedino u formiranju novih
rovova i bunkera - na kojima smo se tukli mi Hrvati (izmedju sebe, moja
opaska) za tudje interese i tudje državne koncepcije.
Mi ne bi bili ozbiljni ljudi, kada bi zaboravili, da su prvu Jugoslaviju
pravili medju inim i mnogi sljedbenici Oca Domovine, dra. Ante Starčevića.
Dapače, moglo bi se reći, da su "Milinovci" (po dr. Mili Starčeviću)
zapravo bili kontinuitet nekada Pravaške Stranke, koja se utopila u jugoslavenskoj
sramoti, a tek je jedan manji dio t. zv. "Frankovci" bio za Hrvastku
Državu. Trebao sam doći u Peštu i raditi u poduzeću dra. Ive Franka, sina pok.
Josipa Franka, vodje, "frankovačkog" dijela Stranke Prava, koji mi je
znao o tome satima govoriti. Nisam bio u dobi, kada se mnogo razmišlja o
politici, ali, mogao sam mnogo toga saznati iz usta stvarnog vodje one
emigracije, koja je 1918. donekle spasila ugled Stranke Prava i ime Oca
Domovine. Sve ovo pišem ne zato, da bih se natjecao sa drugima, koji su u to
doba živili i sve to napisali, nego zato, da se ne bi reklo kako lupam po
H.S.S. - i, zato, jer im nisam nikada bio sljedbenik i da zato nisam u ocjeni
nepristran. Htio sam reći, da je Stranka Prava imala svoju crnu legendu, kao
što su imale i kasnije Trumbićeva Hrv. Federalna Stranka, i one katoličke i
muslimanske klerikalne organizacije.
I ne radi se samo o tome, da bi nekako ublažili onaj dio krivnje, koji spada i
na nas hrvatske vojnike, i posebno na vrhove časničkog kadra t.j. generalski
zbor, koji je - hoćeš nećeš - naravni predstavnik htijenja Hrvatskih Oružanih
Snaga. Radi se o tome, da treba gledati na budućnost, a ta budućnost nije ni u
Stranci Prava ni u njenom političkom kontinuitetu t.j. u Ustaškom Pokretu, ta
budućnost nije u katoličkim ni u muslimanskim vjerskim strankama, kao ni u
raznim pokrajinskim, lokalnim i profesionalnim grupacijama. I sve to velim
zato, da mogu podvući da ta budućnost nije ni u H.S.S. - i, ni u Radićevoj
ideologiji.
A, velimo, ako jest i u tim snagama budućnost, onda je ta budućnost u jednoj
poštenoj i borbenoj hrvatskoj demokraciji, u hrvatskom starodrevnom Saboru,
gdje će se ta stranačka igra izvoditi onako, kako se to danas odvija na jedan
ozbiljan način u mnogim, posebno u anglosaskim zemljama, gdje se Laburisti i
Konzervativci ili Republikanci i Demokrate smjenjuju na vlasti, a da ta smjena
ne dovodi do alternative: jedni na vlast, drugi pod ledinu, u logor, u
emigraciju, ili u šumu! Ta smjena vlasti mora uvijek biti u okviru striktne
državotvornosti, a ne u paktiranju sa tudjinom preko granica, protiv brata,
koji je uspio dobiti povjerenje naroda na slobodnim izborima.
Zato je nekada i sreća prvoboraca i revolucionaraca na Jankapusti bila
neizmjerna, jer su postojali svi preduvjeti, da se u času odlučnog hvatanja u
koštac sa srbijanskim okupatorom svi Hrvati nadjemo u istom rovu naprama
Beogradu. (Oni koji su do sada pratili generala Drinjanina izlaganje,
mogli su uočiti važnost njegove PORUKE IZMIRENJA IZ 1964., koja se je očitovala
u mnogim bitkama u prošlom Domovinskom ratu, gdje su sinovi bivših Ustaša i
partizana bili: "u istom rovu naprama Beogradu, moja opaska)
Razdor je medju nama dobio najjasniju sliku, barem u mojim očima, kada je jedne
nedjelje poslije podne naš madjarski susjed i prijatelj dojavio jednu za njega
i za nas poraznu činjenicu. Radilo se o sljedećem: nedjeljom su oni, koji su
željeli, mogli na diskretan način ići u susjedno selo Beleznu, na sv. Misu.
Tako su ove nedjelje nekolicina dobili za to dozvolu, a drugi su to učinili bez
dozvole, i našli se u jednoj od poljskih kuća, gdje se je ilegalno točilo piće.
Spomenuti Madjar, dobronamjerni prijatelj i suradnik obavijestio nas je, da
jedna grupa Jankopustaša, potpuno pijani, prave izgrede i ugrožavaju i tako
delikatno naše stanje u revolucionarnom logoru, u neposrednoj blizini granice.
Vrijedno je zabilježiti, da je dobri oružnički vodnik M. izgubio svoju službu,
jer je sami izgred prešutio pred svojim predpostavljenim.
Nekoliko nas je trčeći požurilo tamo, gdje smo našli "Republiku", i
nekoliko od njih, koji su se dali zavesti, a da nisu imali pojma ni o čemu ili
nisu imali kapaciteta prosuditi dogadjaje. Prvo što smo čuli bila je pjesma,
koja na prvi pogled nije imala ništa naročita, ali kada smo je ponovno čuli,
onda je sve bilo jasno. Mi smo pjevali sve hrvatske davorije i rodoljubne
pjesme, većinom preinačene i u našem vojno - revolucionarnom ustaškom duhu.
Tako se dogodilo i sa onom poznatom: " za čast i slobodu, hrvatskome
rodu..."
Naši "Republikanci" su je pjevali ovako: "Za dom i slobodu, a ne
za gospodu, život ćemo dati".
Nastavlja se.
26-09-2013 10:46 #20
Bobani
Stari
lisac
Datum registracije
Jun 2013
Poruke
2,348
Pridružen/a: sri lis 17, 2012 14:48
HRVATSKA I USTAŠTVO (102)
Dragi Mrginjdžija, ovo sam pronašao i vidih da general sam za sebe kaže da mu
je 48 godine, a ovo je pisano 1962.
Dakle, ako je uistinu tada, te 1962 godine generalu bilo 48 godina, onda je on
trebao biti rođen 1914. a ne 1913.
Dali si dobio jednu zemljovidnu kartu NDH koju sam ti poslao sutra će biti 3
tjedna?
Iskreni pozdravi svima. Bog! Mile.
USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA (102)
Prenosim ovdje za čitatelje portala javno iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv
članak generala DRINJANINA.
U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A
Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano je mnogo govora, izrečene su mnoge misli.
O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja.
Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima,
koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.
Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te
molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom,
ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi
sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba
jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je
trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim
imenom.
Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije
nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla
nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka,
granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi
još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete,
položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog
Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se
ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne
razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti
lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju
Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije
biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i
Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.
Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti
si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti.
Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco,
ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom
životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da
ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema... Ima samo
politika, Ujedinjene Nacije, Zapad,Istok, i narod u dvojstrukom ropstvu. Ti si
nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti
na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno
vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu
borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz Duvar i u drugi
Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom
ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je
izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska)
Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurisaj skupa sa novim generacijama, i
zaustevi se na Drini. Vitez Pijanić i tako misli, da Ti moraš počivati na
Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje
nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno
upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci
čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.
Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o
problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte.
Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji,
veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj
klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si
sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I
nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga
"zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz
mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi
mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u
Domovinskom ratu, moja opaska) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa
Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će
trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na
Tvom grobu, je jedan od izvora.
Za Dom Spremni!
Ustaša Maks.