| |
1945 – glava-HPC-03
agrarna izbjeglica
dragutin
U
2022 - 1956 = 66
* * * = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = 1945.g., NASLOVI DATOTEKA:
20150809_Croative_Stedimlija_HPC_Povijest_pravoslavaca_u_Hrvatskoj.docm 20160106_Kamenjar_Hrvatska_i_SPC_u_povijesti.docm 20230611_Bencik_Dva_oprecna_svijeta_danas_U_Zagrebu.docm 20230706__Bencik_Spomenik_rusenje_U_Tinjanu_IDS_Kancijanic-Pismo_Hrvatinu.docm 20230706__HPC_Hrvatska_Pravoslavna_Crkva.docm 20231005__Bencik_Pise_li_to_Papa_Franjo_neku_novu_sinodalnu_Bibliju.docm
x = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
20150809_Croative_Stedimlija_HPC_Povijest_pravoslavaca_u_Hrvatskoj.docm 2016-11-28 croative S.M.
Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj
Crnogorski znanstvenik i zagrepčanin Savić Marković Štedimlija uvodi nas u svijet pravoslavlja u Hrvatskoj, i daje odgovore na pitanja tko su hrvatski pravoslavci, otkuda dolaze, tko su hrvatski pravoslavci danas, što je s položajem pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, i kako su hrvatski pravoslavci početkom 20. st. nasilnim činima državnog terorizma postali Srbi koji su u 20. st. instrumentalizirani od Beograda u pobunama i ratovima protiv svoje jedine, hrvatske, domovine jer druge domovine nemaju dok im je Srbija vazda bila uvijek zla maćeha ali nikada u povijesti domovina.
RASKOLI Povijest pravoslavlja i katoličanstva počinje raskolom Crkve sredinom 11. stoljeća, 1054. godine, i od tada postoji raskol u kršćanstvu, ali i ekumenski dijalog, i obje pojave traju do danas. Od tada do danas je unutar katoličkog dijela kršćanstva došlo u Europi do raskola na katolike i protestante (koji se još nazivaju evangelisti, luterani), te bogumile ili patarene u Francuskoj, Bosni, i Bugarskoj, kao i hugenoti u Francuskoj koji su zbog pritiska katoličkih vladara i papa bili prisiljeni iseliti u Sjevernu Ameriku dok su hrvatski patareni u Bosni nakon nekoliko križarskih pohoda ugarskih katoličkih vladara protiv njih prešli iz protesta zbog uzastopnih progona kolektivno na islam i muslimansku vjeru kada je „Bosna šaptom pala“ (1463.), a patareni u Francuskoj, zvani katari, istrebljeni su u križarskom pohodu još početkom 14. stoljeća. Poznatim (razvratnim i kaznenim) činima engleskoga kralja Henrika VIII se od Rimokatoličke crkve odvojila i Crkva u Engleza, postavši anglikanska Crkva, a „frakcije“ te Crkve su nakon otkrića Amerike počele djelovati na sjevernom dijelu toga kontinenta, te se nazivaju baptistima, mormonima i dr. od kojih svaka vjerska skupina ima svoju vlastitu Crkvu odnosno crkvenu organizaciju. Grkokatolička crkva, koja primjerice postoji u Ukrajini gdje ima oko 40 milijuna pripadnika, a koja postoji i u Hrvatskoj, nije nastala kao produkt raskola u Rimokatoličkoj crkvi nego suprotno, kao produkt ljubavi i mira, naime, kao pravoslavna Crkva koja se dragovoljno pripojila Rimokatoličkoj crkvi, priznavši papu odnosno Svetu stolicu u Rimu kao vrhovnog vjerskog poglavara i nasljednika Svetog Petra na Zemlji. Grkokatolici su u crkvenoj službi Božijoj zadržali pravoslavne običaje, s tom razlikom da u odnosu prema pravoslavnim Crkvama širom Europe, Amerike i Australije priznaju papu. Pravoslavlje je pak potpuno rascjepkano na zasebne crkvene organizacije, raspoređene po različitim zemljama, a rascjepkane su posebno nakon pada središnje pravoslavne metropole i pravoslavnog središta Carigrada (Bizanta) pod Osmansko Carstvo 1453. godine. Nakon toga središte pravoslavnoga svijeta seli u Rusiju gdje se nalazi i danas, iako uništavano i sputavano u 20. stoljeću od bezbožnog komunizma. Uglavnom, pravoslavne crkvene organizacije su zasebne ili autokefalne i teritorijalno-nacionalno određene. Tako postoji Ruska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, i u najnovije vrijeme opet rekonstituirana Crnogorska pravoslavna crkva, i Makedonska pravoslavna crkva, s time da Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne priznaje crnogorsku i makedonsku pravoslavnu crkvu, a pravilo u svijetu pravoslavlja je da jedna pravoslavna crkva može postati autokefalna ako na njenu neovisnost pristaje pravoslavna Crkva pod kojom su do tada živjeli njeni pravoslavni vjernici. SPC ne priznaje, primjerice, crnogorsku pravoslavnu Crkvu jer svojata teritorij Crne Gore za Srbiju. (Trenutno patrijarh SPC kuka zbog odlaska Kosova, i traži pomoć katoličke „braće“ u Hrvatskoj, a do jučer je svojatao teritorij Republike Hrvatske za Srbiju.) Prije dvije godine se vrhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve prilikom posjeta Republici Hrvatskoj ispričao za pohod crnogorskih jedinica i rezervista iz JNA na Dubrovnik u vrijeme velikosrpske agresije, te je u Vukovaru kleknuo i molio Boga i Hrvate za oprost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je postojala i Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) na čelu s patrijarhom Germogenom kojega je titoistički režim 1945. strijeljao do smrti, zajedno s poglavarom Evangeličke crkve u Hrvatskoj, biskupom Deutschom, a u vezi zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, predsjednika hrvatske biskupske konferencije, Alojzija Stepinca, znamo da ga je Udba trovala do smrti odnosno da ga je titoistički režim također ubio, te da ga je papa Ivan Pavao II proglasio žrtvom komunizma, i blaženikom.
ŠTEDIMLIJA: „Zavjere protiv svjetskoga mira“ Štedimlija koristi u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ (objavljena i na njemačkom jeziku („Verschwörungen gegen den Frieden“) pojam „POVIJESNA HRVATSKA“ kada opisuje područja na kojima se kroz povijest, a nakon otkrića Amerike 1492. godine, javljaju pravoslavci na povijesnim područjima prirodne i etničke Hrvatske, dakle, područja na kojima su u većinskom udjelu populacije živjeli Hrvati. Pojam „Povijesna Hrvatska“ nema, dakle, veze s pojmom „Velika Hrvatska“, jer pojam „Velika Hrvatske“ opisuje područja stranih zemalja pod hipotetskom okupacijom Hrvatske, hipotetskom jer Hrvatska u svojoj povijesti nije okupirala ni pedalj tuđeg teritorija, ali je konstantno od Turskih ratova s kraja 15. stoljeća gubila svoj povijesni i etnički teritorij na tuđince i raznorazna carstva, strane zemlje i strane vladare, sve do danas. Čak ni uspostavom Nezavisne Države Hrvatske od 10. travnja 1941. nije u cijelosti uspostavljena nekadašnja povijesna i etnička Hrvatska koja je u srednjem vijeku obuhvaćala dijelove današnje sjeverne Srbije, južne Crne Gore i cjelokupnu današnju Bosnu i Hercegovinu. U trenutku otkrića Amerike je integralni dio hrvatskog političkog i državnog teritorija bila današnja Bosna od Une do Vrbasa, a Jajačka (obrambena) banovina činila je najistočniju točku otpora prodoru Osmanskog Carstva u Kraljevini Hrvatskoj, nakon Srijema kao najistočnije istaknutoj točci hrvatskog otpora od turske agresije i islamske ekspanzije u Europi. Grad Zemun, koji danas čini predgrađe Beograda, bio je do 1945. hrvatski grad poput Rijeke, Zadra, Vinkovaca, Krapine, Pule…
Pravoslavlje u Hrvatskoj Štedimlija nas poučava da riječ „pravoslavlje“ ima na hrvatskom području razločito značenje u različitim vremenima. Prvo je riječ „pravoslavlje“ značilo pripadnost Istočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije pripadnost određenim nehrvatskim narodima. Pravoslavlje je u Hrvatskoj nešto mimoredno i izdvojeno, jer se prilikom Crkvenog raskola povijesna Hrvatska našla na Zapadu tako da je pravoslavlje u Hrvatskoj popratna pojava utjecaja s Istoka, iz grčko-pravoslavnog Bizanta. Kroz povijest gledano, na području povijesne Hrvatske, od svih pravoslavnih Crkava, prvo je došlo do uspostave nadležnosti grčko-pravoslavne ili ortodoksne Crkve (GPC). Pripadnost GPC u Hrvatskoj u kasnijim vremenima postupno je sve više izjednačavana s pripadnošću određenim nehrvatskim narodima u Hrvatskoj odnosno, danas bismo rekli, nacionalnim manjima. Koja je nacionalnost prvih pripadnika pravoslavne Crkve u Hrvatskoj? Postavlja se i pitanje, jesu li stranci koji su se uselili u Hrvatsku kao pripadnici pravoslavne Crkve imali u tom trenutku razvijenu nacionalnu svijest? Razmatranje etničkog podrijetla tih ljudi u ovom je slučaju nevažna jer u tom slučaju podrijetlu pripada znanstveno a ne političko značenje. U Hrvatskoj postoji veći broj manjih skupina koje su stranog podrijetla, a koje su vremenom kroatizirane te su svoje podrijetlo zaboravile ili im to više nije važno jer se osjećaju Hrvatima. Vjernike Istočne pravoslavne Crkve može se u Hrvatskoj naći raspršene gotovo u svim dijelovima Hrvatske ali nisu svi istoga podrijetla, a k tome su različite hrvatske pokrajine kroz povijest prolazile različite sudbine, i nalazile su se pod različitim vladarima i u različitim stranim državama, pod okupacijom. U hrvatske pravoslavce spadaju i oni Hrvati koji su bili nekoć katolici, a koji su u različitim povijesnim okolnostima primili obred Istočne, pravoslavne Crkve, a da nisu ni u kakvoj etničkoj ili nacionalnoj vezi s kasnijim pravoslavnim useljenicima i doseljenicima u Hrvatskoj.
Većina pravoslavaca – Hrvati i kroatizirani Vlasi i Cincari Štedimlija nam spominje i citira srpskog povjesničara Ilariona Rukavca koji je u svojim znanstvenim radovima dokazao da „seoba Srba“ u Hrvatsku nije išla preko Save i Dunava jer da nije riječ o organiziranom iseljavanju, ni o jedinstvenoj skupini po etničkom podrijetlu. Materijalni izvori upućuju na to da je među pravoslavnim iseljenicima sa područja Srbije u južnu Ugarsku i Hrvatsku, osim Srba iz Srbije, bilo i Bugara, Makedonaca i Grka, te Albanaca i drugih skupina koje su nekada naseljavale središnji Balkan, poput Vlaha, Cincara i drugih. Nakon dolaska tih ljudi u njihovu današnju domovinu Hrvatsku zauzeli su velik prostor kojemu su dali svoj kulturni pečat, do današnjih dana. Područje sjeverno od Save (južna Ugarska/Vojvodina) bilo je sve do doseljavanja u doba turske vladavine rimokatoličko što je za vrijeme reformacije bilo potvrđeno zasebnim zakonskim člancima. Slavonija je sve do prvih turskih upada bila isključivo rimokatolička i hrvatska. Prve manje skupine pravoslavaca je u Slavoniji početkom 15. st. naseljavao ban Hrvatske Ullrich Zilli nakon udaje njegove kćerke Katarine za srbijanskoga despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. Ti prvi pravoslavni useljenici nisu sačuvali svoju pravoslavnu vjeru nego su prešli u krilo Rimokatoličke crkve, i stopili se sa svojim nacionalnim hrvatskim okruženjem, dakle, kroatizirani su. Riječ je o gornjoj Slavoniji. U donjoj Slavoniji nalazile su se nakon toga manje skupine pravoslavaca ali su i one kroatizirane i pokatoličene. Proboj vojske Austrijskog Carstva pod zapovjedništvom Piccolominija u Osmansko Carstvo i u unutrašnjost Srbije izazvao je nadu i pokrete različitih nemuslimanskih naroda, a car Leopold je 6. travnja 1690. poslao proglas, među inim i pećkom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, Arseniju Čarnojeviću, s pozivom na protuturski ustanak. Kao mamac i poticaj za dizanje ustanka car Leopold je Srbima, Albancima i drugima zajamčio prava i povlastice koje su imali prije pada u tursko ropstvo, ali pod uvjetom da nakon pobjede svoje zemlje stave pod vlast Ugarske koja je zajedno Hrvatskom bila dio Austrijskog Carstva. Dana 21. kolovoza 1690. je car Leopold izdao srpskom patrijarhu Arseniju tako zvane „Privilegije“. U tom trenutku još niti jedan Srbin nije bio iselio preko Save i Dunava, dakle, na sjever. Nemuslimanski kršćanski narodi digli su oružani ustanak, među njima i Srbi, ali je pomoć austrijske vojske izostala, i osmanlijske vlasti su nad pobunjenicima izvršili krvave odmazde. Do seobe Srba došlo je tek nakon propasti ustanka, ali seoba je išla u pravcu sjevera, dakle, preko Save i Dunava u južnu Ugarsku ili u današnju Vojvodinu koja je postala dio Srbije prvi puta tek 1918. godine, a koja je 1691. bila podijeljena između Mađara i Hrvata. Seoba Srba nije išla prema zapadu, dakle, prema zapadnoj Hrvatskoj nego prema najistočnijem dijelu Hrvatske u području Srijema, Bačke i Banata, a dio toga područja obuhvaćala je i južna Ugarska ili Mađarska. Privilegije koje je car izdao srpskim pravoslavcima u južnoj Ugarskoj smatrane su privremene do povratka u Srbiju nakon oslobođenja od vlasti Osmanskog Carstva, a nikako trajne i „zauvijek“. Međutim, i ti pravoslavni useljenici u južnu Ugarsku odnosno današnju Vojvodinu nisu bili isključivo Srbi nego je među njima bilo mnoštvo pravoslavnih Albanaca, pravoslavnih Makedonaca, pravoslavnih Vlaha, pravoslavnih Grka i drugih. Pošto Srbija nije u međuvremenu bila oslobođena od Osmanskog Carstva, ugarski parlament u Pešti je 1790. donio zakonski članak kojim su svi useljeni pravoslavci u južnoj Ugarskoj i istočnoj Hrvatskoj dobili građanska prava, a patentom cara Franje I. Josipa od 15. siječnja 1848. godine uvedena je za useljene pravoslavce čast pravoslavnog patrijarha u Ugarskoj (i Hrvatskoj). Štedimlija navodi sljedeće riječi poznatog pravoslavnog popa Dimitrija Ruvarca: „Govoriti i pisati da su privilegijama cara Leopolda srpskom narodu u Mađarskoj i Hrvatskoj priznata prava glede crkvene uprave znači – kao što se Srbi izražavaju – skriviti podlu „izmotaciju“.“
Privilegije pravoslavcima od Sultana Inače, za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva u Europi je Srpska pravoslavna crkva dobila od sultana privilegij da slobodno djeluje na europskom području tog islamskog Carstva tako da je imala jurisdikciju kao u vrijeme srpskog cara Dušana Silnog. Takav privilegij hrvatski katolici u hrvatskim zemljama pod osmanlijskom okupacijom nisu imali osim što je sultan jednim fermanom odobrio rad franjevaca u Bosni, ali franjevački red ne predstavlja u cijelosti Rimokatoličku crkvu koja se u Istanbulu držala najopasnijim neprijateljem Osmanskog Carstva, stoga je njen rad na području Osmanskog Carstva bio i zabranjen jer se radi o univerzalnoj (međunarodnoj/internacionalnoj) Crkvi, dok je SPC (jedno-)nacionalna Crkva te kao takva nije predstavljala opasnost po islamski režim jer srpska država tada nije postojala. Tako je pravoslavna Crkva u Osmanskom Carstvu zauzimala poseban povlašteni položaj, pod nadzorom ali i pod zaštitom sultana. Useljavanja pravoslavaca u Hrvatsku nisu ni u kakvoj vezi s useljavanjem pravoslavaca u južnu Ugarsku kamo se 1690/1691. preselio najveći broj Srba i velikodostojnika SPC, naglašava Štedimlija, oslanjajući se na prikaz dr. Ivića. Od početka seobe Srba do pojave patrijarha Čarnojevića pravoslavni useljenici u Ugarsku nisu bili ni u kakvoj kulturno-političkoj vezi s pravoslavnim useljenicima u Hrvatsku, čak su jedni o drugima vrlo malo znali. I po podrijetlu se razlikuju pravoslavni useljenici u (južnu) Ugarsku (Vojvodinu) i u Hrvatsku, jer su pravoslavci koji su uselili u Hrvatsku došli iz Bosne koja se nalazila pod okupacijom Osmanskog Carstva, i drugih nesrpskih područja, a ne iz Srbije. S obzirom na česte turske upade na ostatke ostataka hrvatskih zemalja pod Austrijom, car Ferdinand II. Habsburg dao je 6. listopada 1630. objaviti ustavni zakon o uspostavi teritorijalne Vojne krajine koja je obuhvaćala i sve hrvatske zemlje koje su graničile s Osmanskim Carstvom odnosno s Bosnom, Crnom Gorom i Srbijom. Stanovništvo s područja Vojne krajine imalo je obavezu služenja vojske i pogranične straže, te privilegij slobodnog uživanja zemljoposjeda, dakle, nisu podlijegali feudalnim obavezama. (Vojna krajina je raspuštena tek oko 180 godina nakon posljednje veće turske opasnosti, dakle, raspuštena je 15. srpnja 1881. godine, a do tada je to područje bilo izuzeto ispod jurisdikcije hrvatskih feudalaca i državnih službenika, i potpalo je pod vojno zapovjedništvo sa sjedištem u austrijskom Grazu.) U jednom su dopisu građani hrvatskog kraljevskoga grada Bihaća na Uni, kada je taj grad još bio dio Kraljevine Hrvatske, savjetovali austrijskom generalu Katzianeru da bi na područje Carevine i hrvatskih zemalja trebalo primiti „turske Vlahe“ odnosno pravoslavce iz Unca i Glamoča u Bosni. Pravoslavni kolonisti tako su počeli naseljavati područja karlovačkog vojnog okruga koje je zbog turskih pustošenja bilo praktički prazno od stanovništva.
Do 1690. pravoslavni (nesrpski) doseljenici u Hrvatsku nisu imali zakonito priznatu pravoslavnu Crkvu na hrvatskom području, ali su pravoslavci imali pravo na „ujedinjenje“, te je tako nastala Grko-katolička Crkva koja je priznavala papu, i koja predstavlja jedinstveni dio Rimokatoličke crkve, s pravom na zasebni pravoslavni (istočni) crkveni obred. Grkokatolici nisu, dakle, Srbi. Na taj način su pravoslavci naseljavani na Žumberku između Zagreba i Karlovca, i postali su članovi Grko-katoličke crkve. U Liki, na pr., kako piše Šime Balenović, došlo je do čudne simbioze katolika s pravoslavcima jer često nije na tome području bilo rimokatoličkog svećenika pa je svetu misu i za katolike održavao pravoslavni pop Nikola Uzelac. Poslije je pop Uzelac položio zavjet rimokatoličkom sinjskom biskupu Glaviniću, pa su gotovo i svi pravoslavci njegove župe i toga ličkoga područja prešli na katolicizam, ali i oni koji su ostali pravoslavci osjećali su se Hrvatima, i to sve do 1878. godine, jer su se te godine na međunarodnom političkom planu dogodile važne promjene.
Igre poslije Berlinskog kongresa Godine 1878. je na Berlinskom (mirovnom) kongresu jurisdikcija nad Bosnom i Hercegovinom od strane svjetskih sila prenijeta s Osmanskog Carstva na Austro-Ugarsku Monarhiju, što je velikosrpskim agitatorima otvorilo širom vrata da u Bosni i Hercegovini vrbuju pravoslavce za Srpsku pravoslavnu crkvu u Srbiji, i za prelazak u korpus srpskog naroda. Tada su po uputama velikosrpskog ideologa i pisca tajnog plana o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilije Garašanina, u Bosnu odlazili tajni agenti srbijanske obavještajne službe koji su među pravoslavcima vodili propagandu putem letaka, knjiga, novina, upućivanjem srpskih učitelja u Bosnu na trošak srbijanskog državnog proračuna, i popova SPC. Mađari su pak, kako bi oslabili oporbeni položaj Hrvata, pokušali na svoju stranu pridobiti dio stanovništva u Hrvatskoj, i to pravoslavce, a ideju hrvatske državne neovisnosti ugarske vlasti prikazale su kao opasnu. Iako su Mađari bili upoznati s velikosrpskom ideologijom, i bili svjesni opasnosti koja iz nje vreba i za njih (južnu Ugarsku/Vojvodinu), radije su išli svjesno oslabiti položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji time što pružaju pomoć velikosrpstvu, samo zato da to bude na štetu Hrvata. Kako su pravoslavci u Hrvatskoj mogli dobiti istaknutije položaje samo ako se odreknu hrvatstva, pripadnosti hrvatskom narodu, mnogi su počeli napuštati pravoslavnu Crkvu pod jurisdikcijom u Slavoniji i Dalmaciji, i počeli su se postupno izjašnjavati Srbima koji u Hrvatskoj do 1918. nisu imali Srpsku pravoslavnu crkvu. Međutim taj proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca tekao je sporo, čak i nakon što je u Hrvatskoj 1887. osnovana probeogradska Srpska samostalna stranka (SSS). Proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca počeo je teći ubrzano stvaranjem političke stranke Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK), da bi proces konačno bio završen 1920. godine, nakon osnivanja jugoslavenske države.
Tri pravoslavne metropolije u Hrvatskoj Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva Hrvatske odnosno hrvatskih zemalja do 1918. godine, ono je bilo vlaškoga i cinarskog etničkog podrijetla. Gradsko pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj je bilo pretežito cincarskoga podrijetla, a seosko pravoslavno stanovništvo je bilo pretežito vlaškoga podrijetla. Na području današnje Republike Hrvatske su prije Prvog svjetskog rata i 1918. godine djelovale isključivo sljedeće pravoslavne crkvene organizacije: - Metropolija u
Srijemskim Karlovcima, zadužena za hrvatske zemlje
Hrvatska pravoslavna crkva nasilnim ‘pravnim’ aktom postala srbska. Položaj tri hrvatske pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća.
Austro-Ugarska Monarhija bila je „složena država“, dakle, multi-nacionalna, sastavljena od mnogih zemalja, i teško je bilo na okupu držati različite narode pod jednim vladarom, a kamoli ujediniti više pravoslavnih Crkava u jednu. Međutim, nakon versajske odluke o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, kako nas dalje sa sudbinom hrvatskih pravoslavaca upoznaje gospodin Štedimlija, između 1918. i 1920. se položaj tri pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća. Godina 1918. bila je teški udarac, ne samo za Hrvate nego i za hrvatske pravoslavce koji su bez njihove volje posrbljeni. Mnogi od njih, sudjelovali su poslije, nažalost, u Drugom svjetskom ratu, i nakon toga u Domovinskom ratu, na strani srpskog agresora protiv svoje vlastite hrvatske domovine. Srbijanci su nakon 1918. nastojali i cijela hrvatska područja raskatoličiti i pretvoriti hrvatske katolike u pravoslavce, ali s gotovo nimalo uspjeha jer su katolici imali svoju jaku crkvenu organizaciju, R-kt. Crkvu, dok su hrvatski pravoslavci ostali bez zaštite jer su Srbijanci 1918. ukinuli sve pravoslavne Crkve osim Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kako bi se takvoj tendenciji stalo na kraj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), a kako bi se nastavila srbizacija, nakon Drugog svjetskog rata je titoistički režim ukinuo odnosno uništio HPC kao i njene popove i vjernike. Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve bile su u jednoj pravoslavnoj Crkvi ujedinjene sve tri pravoslavne Crkve koje su do 1918. postojale u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Prvog čovjeka pravoslavaca u RH ne potvrđuje predsjednik Hrvatske, nego Srbije! Problem u vezi Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj danas je taj što to nije internacionalna Crkva kao Rimokatolička crkva nego je (srpska) nacionalna Crkva čijega vrhovnoga vjerskoga poglavara, koji pak postavlja prvog čovjeka SPC u RH, ne potvrđuje predsjednik Republike Hrvatske, nego predsjednik Republike Srbije, tako da se na taj način u bilo koje doba može pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj politički instrumentalizirati protiv njihove domovine Republike Hrvatske, ukoliko bi Beogradu u 21. st. odgovarala takva instrumentalizacija kao što je odgovaralo u 20. stoljeću. Sveto pravoslavlje, dakle, uopće nije sporno, sporna je anti-hrvatska i anti-semitska Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, poučava nas Štedimlija, i zato ga Srbi mrze odnosno ne vole.
Inače, neovisno od Štedimlije je vlaško podrijetlo hrvatskih pravoslavaca, a današnjih Srba u Hrvatskoj, utvrdio hrvatski sociolog i austro-ugarski znanstvenik dr. Ivo Pilar iz Zagreba koji se bavio različitim istraživanjima, a u klasiku pod naslovom „Južnoslavensko pitanje“ („Die südslawische Frage und der Weltkrieg“), Beč, 1918., i u posebnom je poglavlju opisao povijest hrvatskih pravoslavaca i njihovo vlaško etničko podrijetlo. Navodno je u Kraljevini Jugoslaviji počinio samoubojstvo, što je službena verzija, a vrlo vjerojatno ga je velikosrpski režim naprosto likvidirao kao opasnog znanstvenika koji znanošću dovodi u opasnost velikosrpsku ideologiju i politiku
CBK/izvor: ovdje
20160106_Kamenjar_Hrvatska_i_SPC_u_povijesti.docm 2016-01-06 Kkamenjar.com
SPC je uzrok svih nevolja na Balkanu Ako čitamo umotvorine srbijanskih historičara i SPC, Hrvati kao narod nikada nisu postojali niti živjeli na ovim prostorima
Njih je izmislio Rim, što znači da su Hrvati pokatoličeni Srbi. Po tim srbijanskim umotvorinama na Balkanu su živjeli samo Srbi, koji su došli na ove prostore navodno u 5. stoljeću mada se taj etnik prvi put pojavljuje u hrvatskim primorskim gradovima pod bizantskom vlašću polovicom 8. stoljeća. Povijesni Serbi, nakon što su dalmatinski gradovi došli pod vlast Venecije, postaju Latini ili se vraćaju svojoj Matici hrvatskoj i tako nestaju sa povijesne scene. Radi se o još jednoj podvali Hrvatima jer Veneci ili Veneti dakle, Mleci su se ponašali kao nasljednici Bizanta nakon crkvenog raskola 1054. godine i nastojali oteti Hrvatima cijelu obalu. Srbi su navodno pokršteni u 7. stoljeću za vrijeme vladavine bizantskog cara Heraklia koji je vladao od 610. do 641. godine. Ovdje se ne radi samo o lažima nego o otimanju hrvatske povijesti, što Srbijanci čine i danas, bez ijednog valjanog argumenta i bez ikakvog prosvjeda od hrvatske intelektualne elite. Zbog svega ovoga osuđujem hrvatske povijesne i jezične intelektualce, a najviše katoličku Crkvu koja je u prošlosti dugo bila nositelj hrvatskog intelektualizma. Jednako osuđujem i komunističke intelektualce koji nisu razmišljali nego su bezpogovorno slijedili srbijanske podvale. Crkva je slijedila naputke Rima u ime ekumenizma, a komunisti su slijedile naputke marksizma u ime bratstva i jedinstva, te odumiranja države. Dakle, po marksističkom nauku, države su trebale odumrijeti, a istu ideju danas nam nameću bivše kolonijalne sile iz Europe sa svojim liberalnim ili komunističkim elitama. Naime, kolonijalne sile uz pomoć Njemačke nastoje stvoriti Europu bez granica kao federalnu državu, ali bez zastupništva današnjih država u Gornjem domu Parlamenta jer ga nema. U Gornjem domu Parlamenta sve države koje čine EU moraju imati isti broj zastupnika, bez obzira na veličinu, jer oni moraju štititi svoje državne interese. Dakle, mala Hrvatska i velika Njemačka u tom Domu bi morale imati jednaki broj zastupnika. Međutim, hrvatske elite i dalje šute prihvaćajući sve što nam EU nameće bez ikakvog pogovora. Zašto hrvatski parlamentarci u EU ne zatraže osnivanje Gornjeg doma u europskom Parlamentu? Oprostite na ovoj disgresiji, dragi čitatelji, ali tko je bio Heraklie? Zašto se nije zvao Seraklie nego Heraklie ili Eraklie? Nema nikakve sumnje da su Herak-lie u prošlosti pripadali starijoj haravačkoj civilizaciji jer njegovo pravo ime je bilo Harvač. Pod semitskim Helama, to ime se odrazilo kao Eras ili Erak, jer Heleni nisu imali slovo za glas V, a slovom E su pisali glas H. Glas Č se tada na helenskom pismu pisao slovom S. Dakle, na prostoru Stare Grčke ili Helade, prije dolaska semitskih Hela su živjeli civilizacijski Hrvati. Zar Herak ili Jerak nisu i danas hrvatska prezimena koja su slavenizirana kao Erić ili Herić i Jerić, odnosno, Eraković ili Heraković i Jerković. Čija imena i prezimena su izvedena od imena Jerko, Jere, Jergo, Jerolim, Ero, Hero i mnogih drugih koje su prisvojili Srbijanci? Zar i Jeras nije hrvatsko prezime, a odatle slavenizirana prezimena Jerasović ili Đerasović. Zar nije i danas logično zaljučiti da su prezimena Erak, Herak, Jerak ili Jeras, odnosno,(H)Eraković, Jerković i (Đ)Jerasović izvorno hrvatska? No, to nisu uočili ni hrvatski marksistički jezičari ni hrvatski marksistički povjesničari. Izvorno ime za Hrvate je bilo Harvač. Semitski Latini su to pisali Cerve, dakle, Kerve jer nisu imali slovo za hrvatske glasove H i Č. Naziv Cerve je nastao odbacivanjem sufiksa en, a to je današnji pridjev crven. Rusi za pojam crven koriste pridjev krasan, dakle, riječi harvač+an ili karas+an. Od riječi kerve nastaje hrvatska imenica kerv ili krv, koja je tada značila rod. Ako mi netko preko bilo kojeg starijeg pisma može dokazati da je etnik Hrvat nastao od etnika Serb, postat ću Srbijanac. Dakle, naziv Cerve je najprvo postao Serve, što se pod Bizantom odrazilo kao Serbe. Isto tako pod Bizantom etnik Avar je postao Obar, ali Srbijanci i dalje vjeruju da je Obrovac srbijanski grad. Kako se etnik Obar još pisao Obal, od tog etnika nastaje hrvatska riječ obala koja se ranije odrazila kao avela ili vela. Abal je helenska inačica etnika Avar. Od naziva Abal nastaje kanaanski bog Bal. Bal je, dakle, bio bog ratara, stočara, trgovaca i obrtnika. Naziv Čevore Heres ili Evore Eres, Heleni su pisali Bore-Alis, što je značilo sjeverni Hrvati jer riječ bore je označavale sjever, a riječ Alis ili Alek je označavala Harvače na helenskom semitskom jeziku. Ranije riječ čavare ili avare je označavala jednu od dvije kaste u haravačkoj civilizaciji. Nakon raskola 1054. godine mijenjaju se granice katoličkog i ortodoksnog kršćanstva, dakle, Rima i Bizanta. Cervenu Hrvatsku ili Krajinu koja je uključivala Rašku i Duklu, a koja je bila vazal Bizanta, nakon raskola je razdvojila rijeka Drina. Ovo podjela nam pokazuje da je i Mađarska ranije bila bizantska jer Sremski Karlovci, su pripadali Ugarskoj, a tamo su služili braća Ciril i Metod. Ugarska je nakon raskola došla pod jurisdikciju Rima. Tako je Raška zadržala bizantsku liturgiju i došla pod bugarsku jurisdikciju, a to nam najbolje pokazuje liturgija koja je napisana staroslavenskim jezikom bugarske redakcije, ali ne i srbijanskom ekavicom. U vrijeme monaha Save Nemana, Raška, a ne Srbija, dobiva arhiepiskopiju, čije središte je smješteno u manastir Žiča. Dakle, postojala je žićka, ali ne i srpska ortodoksna episkopija Peć u Raškoj. Pojava nemira u Carigradu zbog osmanlijske opsade je omogućilo raškom despotu Dušanu Nemanji, poznatom kao Dušan Silni, osvojiti istočnu Hercegovinu, Duklu, dio sjeverne Albanije, Makedonije i Grčke. Sjeverni Albanci su bili poznati kao Kruči (Hruči), a danas se nazivaju Kuči. Tad je Dušan Silni osnovao i pećku Patrijaršiju. Nakon toga je Dušan Silni sebe nazvao Srbom, a ne Srbinom ili Srbijancem. Sebe je proglasio carem Srba i Grka, te zatražio od carigradskog vaseljenskog Patrijarha da ga okruni za srbsko grčkog cara, što je ovaj odbio i izopćio ga iz zajednice bizantskih Crkava. Dakle, pećka arhiepiskopija nikada nije postala patrijaršija, ali je Srbijanci i danas lažno nazivaju srbijanskom Patrijaršijom. Nakon odbijanja carigradskog Patrijarha da ga okruni za cara, preko svojih emisara u Rimu, Dušan Silni je zatražio priznanje od Pape, ali je u međuvremenu umro. Ovdje otkrivamo početak laži o Srbima i njihovoj srednjevjekovnoj državi. 1463. godine žičko arhiepiskopija, a ne pećka Patrijaršija, je pripojena ohridskoj arhiepiskopiji. Sada dolazimo na još jednu povijesnu podvalu. Naime, Srbijanci tvrde da je 1577. godine Mehmed-paša Sokolović dao svojem bratu Makariju, dakle, SPC, koja uopće ne postoji, osim u glavama srbijanskih mitomana i lažljivaca, da upravlja pravoslavnim pukom u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hrercegovini, te Hrvatskoj. Ne izgleda li smiješno i neuvjeriljivo da je sve ovo bio srbijanski teritorij dok je pučanstvo današnje Srbije bili islamizirano. U Beogradu je bilo više đamija nego li u današnjoj BiH. Jedan veliki broj muslimana iz Srbije se preselio u BiH nakon pada beogradskog Pašaluka. Teško je ipak povjerovati da je jedan musliman mogao biti toliko odan svojem bratu koji je bio kršćanski ortodoks. 1878. godine po prvi put u povijesti nastaje suverena i priznata srbijanska država, a tek 1879. godine se osniva SPC kojoj autofekalnost daje RPC. Međutim, prije toga nigdje se ne spominju Srbijanci ili srbijanska država, niti je postojala SPC. Cijela srbijanska povijest i povijest SPC su utemeljeni na lažima i mitovima. Tada nisu postojale autokefalne ortodoksne Crkve. Arhiepiskopije i episkopije su dobivale ime po gradovima u kojem su bile smještene. Autokefalne pravoslavne crkve se pojavljuju tek kad je sjedište bizantskog ortodoksnog kršćanstva postala Rusija, koja ga je nazvala pravoslavlje, a prije toga su postojale samo arhiepiskopije i episkopije koje su dobivale ime po gradovima. Patrijarh je stolovao u Carigradu i on je krunio narodne careve, sa tim da carigradski Patrijarh nikad nije okrunio nijednog srbijanskog cara. Dakle, preko pravoslavlja i slavenstva širio se ruski Imperij, čiji nauk su prihvatili srbijanski knezovi i kraljevi, što je kasnije Srbijancima u Jugoslaviji omogućilo posrbljivanje svih bugarskih, rumunjskih, mađarskih, hrvatskih, bosanskih, crnogorskih, kosovskih i grčkih ortodoksna preko SPC. Umjesto da se u Jugoslaviji stvori JPC jer tako je nazvana država, SPC zahvaljujući mitu o darežljivosti muslimana Mehmed-paše I naivnost Hrvata dobiva nadležnosti nad bugarskim, rumunjskim, mađarskim, hrvatskim, bosanskim, hercegovačkim, crnogorskim i kosovskim pravoslavcima. Dakle, žrtve SPC postali su Bugari, Rumunji, Mađari, Hrvcati, Makedonci, Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Crnogorci i Kosovari. Zar je moguće da je jedan musliman promicao kršćanstvo? Kraljevina SHS 1920 godine ukida CPC i pripaja je SPC iako je CPC bila 9., a SPC 14. po redu u zvaničnom katalogu pravoslavnih Crkava koji se zvao Sintagma. Zahvaljujući tim lažima u novonastalim državama Balkana SPC stvara nerede, te upućuje Srbe na najgnjusnije zločine i preko njih Srbijanci pokušavaju oteti tuđe teritorije. Sve novonastale države raspadom Jugoslavije moraju osnovati svoje autokefalne, dakle, državne pravoslavne Crkve i zabraniti u njima djelovanje SPC. Što se dogodilo na Balkanu, danas se događa u Ukrajini jer RPC djeluje u Ukrajini zajedno sa UPC. Odmah nakon izlaska iz ruskog zagrljaja, Ukrajina je trebala zabraniti djelovanje RPC, ne zabranjujući etnik Rus. Međutim, u pravoj demokraciji ne postoje etničke manjine jer su, primjerice, svi Arapi u Francuskoj Francuzi. Zašto onda etničke manjine u Hrvatskoj ne smiju biti Hrvati. U suverenoj Hrvatskoj svi etnici su državljani RH, dakle, Hrvati različitog etničkog porijekla. Međutim, bauk titoizma se proširio Hrvatskom jer svijest u RH je još uvijek komunistička. Zato i postoje nacionalne, a ne etničke manjine. Dakle, preko pravoslavlja i slavenstva širio se ruski Imperij, čiji nauk su prihvatili srbijanski knezovi i kraljevi, što je kasnije Srbijancima u Jugoslaviji omogućilo posrbljivanje svih bugarskih, rumunjskih, mađarskih, hrvatskih, bosanskih, crnogorskih, kosovskih i grčkih ortodoksna preko SPC. Umjesto da se u Jugoslaviji stvori JPC jer tako je nazvana država, SPC zahvaljujući mitu o darežljivosti muslimana Mehmed-paše I naivnost Hrvata dobiva nadležnosti nad bugarskim, rumunjskim, mađarskim, hrvatskim, bosanskim, hercegovačkim, crnogorskim i kosovskim pravoslavcima. Dakle, žrtve SPC postali su Bugari, Rumunji, Mađari, Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Bosanci, Hercegovci i Kosovari. Zar je moguće da je novopečeni musliman promicao kršćanstvo? Kraljevina SHS 1920 godine ukida CPC i pripaja je SPC iako je CPC bila 9. a SPC 14. po redu u zvaničnom katalogu pravoslavnih Crkava koji se zvao Sintagma.
Sam
Pusić/Kamenjar.com Kamenjar
20230611_Bencik_Dva_oprecna_svijeta_danas_U_Zagrebu.docm 2023-06-11 MOŽEMO i LGBT zajednica ne vole i ne poštuju Hrvatsku, već im ona služi samo kao izvor sredstava za postizanje i zadovoljavanje vlastitih probitaka
Dva oprečna svijeta danas u Zagrebu pokazuju tko voli i poštuje državu u kojoj živi, a kome služi samo kao sredstvo da zadovolji svoje nagone i materijalne apetite. Antunovski hod mladih kroz pjesmu i ples mladi slave život, slave Boga i svoju domovinu Hrvatsku. Ništa ne traže, niti zahtijevaju, veselo slave svoje životne vrijednosti; Boga, obitelj i Domovinu. Povorka ponosa-LGBT zajednice, bez ijedne hrvatske zastave, sebično samo traži od države da ispuni njene materijalne zahtjeve, pri tome nimalo ne poštujući državu Hrvatsku ni hrvatski narod od kojih to zahtijeva. (povorka ponosa-nisam uspjela dokučiti čime se to ponose?) Tomislave Tomašević;“ Desničari šire mržnju protiv LGBT ljudi…. Desni političari im žele smanjiti prava" „Želimo da se osvijesti da su LGBT osobe ovdje i da imaju prava koja im neki desni političari žele oduzeti, smanjiti i šire govor mržnje koji je vrlo neodgovoran, a koji, nažalost, i dalje možemo čuti" Tomislave Tomaševiću po Ustavu RH svi imamo ista prava i slobode, neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi smo pred zakonom jednaki. Po čemu onda manjinska gay populacija traži neka veća prava od većinskog djela populacije, ako svi imamo ista prava i obveze?
Nedavno u Hrvatskom Saboru MOŽEMO je prekrio službeni grb RH, Pride bez ijedne hrvatske zastave, pa kako mislite da vas se poštuje kada vi ne poštujete državu u kojoj živite i od koje samo tražite i zahtijevate zadovoljenje svojih nagona i materijalnih povlastica. Ne poštujući simbole države koju mi „ desničari“ držimo i volimo kao svoju domovinu LGBT vrši teror, agresivno nametanje LGBT načina života, sa svojim zastavama koje su PROTUUSTAVNE! Po kojim se to kriterijima zastave duginih boja mogu vijoriti, a Ustavni simboli ne mogu? Zar LGBT populacija drži da su oni iznad Ustava RH ?
I još se Tomislav Tomašević hvali;“ "Iz Pridea u Pride, ovdje stalno vidimo hrpu mladih ljudi, nema incidenata već dugi niz godina. Mislim da na kraju Zagreb u tom smislu može biti ponosan kao grad koji doista prihvaća sve razlike i gdje se svi mogu osjećati dobrodošlo i ugodno" E nije baš tako, ne osjećaju se svi ugodno kada ne poštujete državu u kojoj svi živimo! Upravo vi ste prvi koji ne prihvaćate druge i drugačije. Po vama oni šire govor mržnje! Licemjerno! Sve više izbija na površinu njihova netolerancija prema drugima i drugačijima od njih. Sve to upućuje na njihovo jednoumlje i diktaturu, koja podsjeća na ne tako davnu jugo-komunističku diktaturu. Od legitimne borbe homoseksualnih skupina za svoja prava, protiv diskriminacije i nasilja, do konformizma i „gay fašizma“! Možemo traži za LGBT populaciju: To je ustvari dio apsurda i kontradiktornosti u koju je upala gay populacija; -bore se protiv Crkve i njenog vrijednosnog sustava, ( hajka na “ klečavce“), znači protiv braka muža i žene i obitelji kao takve, a istovremeno se bore za prava koja je ta ista Crkva ustanovila; brak, obitelj i djecu. Upravo zbog toga bi trebali iskazati minimum poštovanja prema instituciji Crkve i tisućljetnoj kulturi koja na njoj počiva i državi od koje zahtijevaju ispunjenje svojih zahtjeva. Je li to poštovanje tražiti -mržnja?
Antunovski hod Antunovski hod mladih u Zagrebu organizirali su i ove godine po 5.put franjevci konventualci, Centar za duhovna zvanja franjevaca konventualaca, Župa sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, Župa sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima te Evangelizacijska zajednica „Sveti Duh“. točnije fra Stjepan Brčina i Centar za duhovna zvanja Provincije sv. Jeronima. Hod je okupio tisuće mladih katolika koji su radosno pjevajući katoličke pobožne pjesmu koračali šesnaest kilometara od župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima do Bazilike sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Kolona je bila duga tri kilometara i veselo se s lakoćom pjevajući kretala u pravcu Svetog Duha. Euharistijsko slavlje predvodio je generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije i moderator Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Tomislav Subotičanec u zajedništvu s drugim svećenicima, među kojima je bio i provincijal Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca, fra Miljenko Hontić. Mons. Subotičanec na početku mise pozdravio je sve prisutne i prenio pozdrave zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše. U homiliji je, osvrćući se na naviješteno Evanđelje (Mk 12, 38-44), potaknuo mlade da zajednički učine dva zajednička koraka. „Prvi naš korak danas neka bude gledanje svijeta Isusovim očima. Zapamtite dobro, gledanje svijeta oko sebe Isusovim očima…. Evanđelje kaže da je Isus gledao ljude. A kad Isus gleda ljude, kad gleda čovjeka, onda gleda ravno u njegovo srce……Drugi korak: promatrati sebe Isusovim očima“, rekao je. Naglasio je tri ključne riječi iz Isusove pouke: sitniš, mnogo i sve. „Kada, dakle, gledam sebe Isusovim očima, onda se preda mnom otvara pitanje: U darivanju sebe i svoga života Bogu, dajem li ja sitniš, dajem li mnogo ili dajem sve? Dajem li mrvice jer naprosto više od toga ne želim dati? Dajem li ono bez čega bih i ovako i onako mogao, ništa me ne košta? Ili dajem svoj život, svoju sudbinu, svoje danas i svoje sutra, svoje sve – Bogu?“ , zaključio je propovjednik Potaknuo je mlade da sve što vide, svakog koga susretnu tijekom svoga hoda gledaju Isusovom ljubavlju, ali i da promatraju sebe istim tim očima. „Naposlijetku, ono što vidite, svjedočite hrabro, odvažno i smjelo poput sv. Antuna“, poručio je mladima mons. Subotičanec.
Hodočasnici su nakon mise u Sesvetskim Selima, stanke za odmor i molitvu u franjevačkom samostanu Hercegovačke franjevačke provincije u zagrebačkoj Dubravi, na Trgu bana Josipa Jelačića pripremili program ulične evangelizacije koji je okupio veliki broj građana. Mladi iz Župe sv. Antuna Padovanskog sa Svetog Duha izveli su kratki skeč, nakon čega je fra Stjepan Brčina izmolio molitvu za sve prisutne. Uslijedio je program plesa i glazbe koji je predvodila Evangelizacijska zajednica „Sveti Duh“. Po dolasku na Sveti Duh hodočasnicima se obratio župnik i rektor bazilike sv. Antuna Padovanskoga fra Ivan Marija Lotar. Na početku je zahvalio prvenstveno Gospodinu na svemu, a potom fra Stjepanu Brčini na organizaciji, redarima, volonterima, policiji te časnim sestrama Klarisama iz Mikulića koje su tijekom dana molile za Antunovski hod. Napose je zahvalio hodočasnicima iz cijele Hrvatske, inozemstva te Bosne i Hercegovine. Zahvalio je ravnatelju Pučke kuhinje fra Vladimiru Vidoviću koji je s volonterima pripremio hranu za sve sudionike. I sami organizatori svjedoče da je Antunovski hod mladih prerastao u nacionalni hod. Antunovskim hodom mladi pjesmom i plesom slave Boga, Crkvu, obitelj i Domovinu Hrvatsku uz mnogo hrvatskih zastava. Lili Benčik/hrvatskepravice
20230706__Bencik_Spomenik_rusenje_U_Tinjanu_IDS_Kancijanic-Pismo_Hrvatinu.docm 2023-07-06 IDS-OVOM JEDNOUMLJU NEMA KRAJA! ZABRANJUJU THOMPSONA, ZABRANJUJU ZA DOM SPREMNI , A SADA BI ZABRANILI I NADGROBNI SPOMENIK NA GROBLJU U TINJANU 8 listopada, 2018hrvatskepraviceblog
ISTARSKI DEMOKRATSKI SABOR- IDS, NIJE I NE MOŽE BITI DEMOKRATSKI, JER SE NE PONAŠA DEMOKRATSKI, STOGA MOŽE SLOBODNO TO DEMOKRATSKI IZBACITI IZ NAZIVA! PRIJE BI MU ODGOVARAO NAZIV DIKTATORSKI ILI TOTALITARNI ! press.rtl.hr/vijesti/56849-u-tinjanu-otkrivena-spomen-ploca-viktoru-kancijanicu Jučer je otkrivena spomen ploča na groblju u Tinjanu Viktoru Kancijaniću, istarskom i hrvatskom rodoljubu, koji je svoji mladi život utkao u tisućljetnu borbu Hrvata za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu. Svečanost u organizaciji Župe Tinjan, Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” i Matice hrvatske obuhvatila je i otkrivanje biste svećenika Josipa Vidaua i polaganje cvijeća ispred biste mons. Bože Milanovića u Kringi!
Svečanosti su nazočili brojni uzvanici predvođeni biskupom u miru Ivanom Milovanom, uključujući i saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića, kao i mnogobrojni Istrani iz cijele Istre! Tko je bio Viktor Kancijanić? Viktor Kancijanić (Kocijančić) rođen u Tinjanu 1.ožujka 1945. godine, a poginuo kod planine Raduše 2,srpnja 1972.godine, bio je hrvatski politički emigrant, domoljub i mučenik. Marijo Kancijanić, generalni vikar Porečko-pulske biskupije mu je brat. Pohađao je sjemenište u Pazinu, a kad ga je završio, upisao je Bogosloviju u Rijeci. Vremenom je uvidio da se ne može posvetiti svećeništvu, pa je napustio studij teologije u Rijeci, i 1969.godine otišao u Salzburg studirati filozofiju. Sredinom 1971.godine u vrijeme „ hrvatskog proljeća“ saznao je da postoji organizacija Hrvatsko revolucionarno bratstvo, kojom se oduševio. Pristupio je grupi Fenix pod pseudonimom Veli Jože. Kao i drugi feniksovci imao je solidne uvjete egzistencije zapadnog demokratskog svijeta, no nije se mirio s time,, nego je kao svi feniksovci živio za ideju slobodne i samostalne hrvatske države. Stoga je uopće ne dvojeći se, pristao sudjelovati u pripremama akcije Fenix 72.. U sklopu priprema te akcije, u prvoj polovici 1972. godine nekoliko je puta putovao u Italiju i ondašnju SFRJ. Tako je bio dijelom Bugojanske skupine, koja je ušla u ondašnju SFRJ da podigne ustanak protiv Jugoslavije. Poginuo je u sukobu sa JNA i Milicijom blizu Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu. Sama ideja podizanja spomen ploče Viktoru Kancijaniću , naišla je na žestoko protivljenje IDS-a i SDP-a, a njihova argumentacija je u najmanju ruku demagoški prozirna! Citiram priopćenje načelnika općine Tinjan ,SDP-ovca Gorana Hrvatina; “Godine 2012. donesena je Odluka o tome da se spomen ploča Viktoru Kancijaniću neće postaviti. SDP Tinjan predvođen Goranom Hrvatinom nikada nije, niti će podržati postavljane spomen ploče Viktoru Kancijaniću. Općina Tinjan i načelnik Goran Hrvatin u potpunosti podržavaju Odluku iz 2012. godine, kojom nije dozvoljeno postavljanje predmetne spomen ploče. Nažalost, predsjednik lokalne organizacije HDZ-a Tinjan, Boris Mofardin, kupio je kao fizička osoba dva grobna mjesta na mjesnom groblju u Tinjanu i sada ih iskorištava za političke aktivnosti koje su blago rečeno neprimjerene, neodgovorne i nedostojne jednog sudionika u političkom životu Tinjana i Istre. Na sva upozorenja Općine Tinjan, i načelnik da to što radi nema nikakvu podršku, Boris Mofardin se oglušio i nastavio raditi po svome. Nažalost, otišao je toliko daleko da je u osobnom kreiranju poziva za podizanje spomen ploče koristio formulaciju iz koje se da naslutiti kako Općina Tinjan i načelnik Goran Hrvatin sudjeluju u organizaciji takve aktivnosti – što je apsolutna neistina i u konzultacijama s pravnicima vidjet će se postoji li mogućnost poduzimanja pravnih koraka protiv predsjednika HDZ-a Tinjan, Borisa Mofardina. S obzirom da se radi o grobnim mjestima u vlasništvu fizičke osobe, Općina nažalost nema zakonskih mogućnosti da spriječi postavljanje spomen ploče. Međutim, sukladno javno iznesenim stavovima, podizanju spomen ploče neće nazočiti načelnik Goran Hrvatin niti bilo tko drugi iz lokalne organizacije SDP-a Tinjan.” SRAMOTNO PRIOPĆENJE BEZ IJEDNOG ARGUMENTA! TIPIČNO YUGOKOMUNISTIČKO -AGITPROPOVSKI SROČENO! DOISTA JE STRAMOTNO I ŽALOSNO DA NAKON 27 GODINA SAMOSTALNE REPUBLIKE HRVATSKE ZA IDS I SDP JOŠ UVIJEK VRIJEDE VRIJEDNOSTI BIVŠE JUGOSLAVIJE, A NE VRIJEDNOSTI DRŽAVE HRVATSKE. Da ih podsjetim;” Hrvatska je nastala na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države” Bivši drugovi iz IDS-a i SDP-a Istre, Hrvatska je odbacila komunistički sustav i njegove vrednote, i usvojila demokratski sustav i njegove vrednote! Stoga istarskoj i hrvatskoj javnosti nemojte nametati vaše yugonostalgičarske i komunističke vrednote , kada su one samim Ustavom RH odbačene! POŠTUJTE USTAV REPUBLIKE HRVATSKE, ZEMLJE U KOJOJ ŽIVITE! AKO JE I NE VOLITE, BUDITE BAREM LOJALNI GRAĐANI ! „SDP Tinjan predvođen Goranom Hrvatinom nikada nije, niti će podržati postavljane spomen ploče Viktoru Kancijaniću“ E pa slobodno vam je druže Goran Hrvatin, ne podržati postavljanje spomen ploče, ali vam nije slobodno zabraniti niti rušiti! Živimo u demokratskoj zemlji, gdje ste vi jedna od stranaka u Istri, a ne jedina stranka u Istri! Lijepo vas je g. Boris Mofardin preduhitrio kupujući dva grobna mjesta, samo se čudim poznavajući vaše naslijeđene udbaško-komunističke metode, da ga niste u tome uspio spriječiti. Mora da kiptite od bijesa i zloće , kada vam i nadgrobni spomenici smetaju? Kakvi su to ljudi- neljudi kojima smetaju nadgrobni spomenici i spomen ploče mrtvima? Ni prema mrtvima ne iskazujete pietet? Za IDS–ovu i SDP-ovu yugokomunističku politiku Viktor Kancijanić je terorist, jer se usudio sa svojom grupom napasti njihovu još uvijek i nikada neprežaljenu JUGOSLAVIJU, a za istarske i hrvatske rodoljube je hrvatski mučenik, koji je svoj mladi život dao u tisućljetnoj borbi Hrvata za svoju državu! Slava mu i hvala! Počivao u miru Gospodnjem!
IDS I SDP TINJANA NAMJERAVAJU SRUŠITI TEK POSTAVLJENO SPOMEN OBILJEŽJE VIKTORU KANCIJANIĆU NA TINJANSKOM GROBLJU 9 listopada, 2018hrvatskepraviceblog
IDS I SDP TINJANA NE MOGU NIKAKO PRIHVATITI DA NA TINJANSKOM GROBLJU BUDE SPOMEN OBILJEŽJE VIKTORU KANCIJANIĆU! Iz izvora bliskih IDS-u saznajem da imaju namjeru srušiti nedavno postavljeno i svečano obilježeno 7.rujna 2018, spomen obilježje na tinjanskom groblju, istarskom sinu Viktoru Kancijaniću. Toliko su bjesni na Borisa Mofardina ,koji je kupio dva grobna mjesta i na svojim privatnim grobnim mjestima uz pomoć hrvatskih domoljuba postavio spomen obilježje, da su ga naumili srušiti ! A bliži se i Internacionalni sajam pršuta Tinjan: ISAP 2018, pa će mnogi posjetitelji otići na groblje odati počast Viktoru Kancijaniću, što bi IDS htio svakako spriječiti. CITIRAM NJIHOVO PRIOPĆENJE I ZGRAŽAM SE NAD MRŽNJOM, INDOKTRINIRANOŠĆU I LAŽNIM INFORMACIJAMA KOJOM JE NAPISANO. “Riječ je o čovjeku koji je sedamdesetih godina bio pripadnik paravojne postrojbe “Planinska lisica” čiji je cilj bio teroristički čin velikih razmjera protiv civila“, rekao je Sandi Bančić, predsjednik Općinske podružnice IDS-a Tinjan Prvi pokušaj postavljanja spomen ploče zaustavljen je krajem 2012. zahvaljujući promptnoj reakciji vijećnika IDS-a i SDP-a te raznih antifašističkih udruga. „Tada se održala samo komemoracija i misa zadužnica sa besramnim korištenjem ustaških simbola. Sada se to izvodi u režiji pojedinca, preciznije Borisa Mofardina (HDZ) koji je prošle godine podmuklo kupio dva privatna mjesta na groblju u Tinjanu s namjerom da se na njegovo privatno vlasništvo postavi sramotna spomen ploča Viktoru Kancijaniću“, kazao je Bančić. „Informacije koje su predstavnici IDS-a Tinjan dobili od općine u krajnju su ruku dvosmislene. Načelnik Goran Hrvatin s jedne strane navodno ne odobrava otkrivanje spomen ploče, dok s druge strane poziv na postavljanje iste poslan je od same Općine. Stoga, još uvijek nije poznato je li g. Mofardin dobio suglasnost općine Tinjan za podizanje spomenika. Također, ostaje nepoznato što se promijenilo da sada načelnik Općine iz redova SDP-a i član predsjedništva SDP-a Istarske županije svojim nečinjenjem omogućava postavljanje spomen ploče jednom teroristu? Mještani Općine zgražavaju se od pomisli da se postavi spomen ploča Viktora Kancijanića na mjesno groblje. Tinjan je kao mala tolerantna sredina bila svijetli primjer zdravog društva, čime se iznimno ponosimo. Naša je dužnost konstantno raditi na očuvanju tolerancije i demokracije, promicanju ljudskih prava, a ovakvim se postupkom čini upravo suprotno – narušavaju se sve temeljne vrijednosti naše zajednice te se iskazuje krajnje nepoštivanje vrijednosti koje naša regija njeguje. IDS Tinjan jasno je i nedvosmisleno obavijestio Općinu o našem protivljenju te od načelnika Gorana Hrvatina zahtjeva da se otkaže postavljanje ove sramotne spomen ploče“, stoji u priopćenju IDS-a Općine Tinjan. https://istarski.hr/node/52253-ids-protiv-podizanja-spomen-ploce-viktoru-kancijanicu-u-tinjanu SA ČVRSTOM ARGUMENTACIJOM DEMANTIRAM NAVODE IZ PRIOPĆENJA; 1. VIKTOR KANCIJANIĆ dao je život za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Nije istina da je cilj akcije bio” teroristički čin velikih razmjera protiv civila“. To je lažno tumačenje yugo - agitpropa, i čisto yugoideološko ispiranje mozga! Akcija nije bila usmjerena protiv civila već protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, s ciljem uspostave samostalne i demokratske hrvatske države. Još šest članova HRB-a UDBA je likvidirala zbog sudjelovanja u pripremi, a među njima je bila i devetogodišnja kći ( obitelj Ševo) jednoga od organizatora otpora jugoslavenskoj vlasti. Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/bugojanska-skupina-tajno-skrivan-do-1978-i-ubijen-865898 – http://www.vecernji.hr SANDI BANČIĆ da ste samo malo pregledao GOOGLE našao biste mnogo članaka na tu temu , i ne biste obmanjivao javnost u svojem priopćenju, jer postoji svjedok koji je preživio i policijsko-pravosudno-političko-udbaški spis o Bugojanskoj skupini hrvatskih domoljuba ! Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/bugojanska-skupina-tajno-skrivan-do-1978-i-ubijen-865898 “Otkako je skinuta prašina s policijsko-pravosudno-političko-udbaškog spisa o Bugojanskoj skupini hrvatskih domoljuba koji su 1972. pokušali prodrmati tadašnju Jugoslaviju zbog sustavnog zatiranja Hrvata, u javnost su procurile i nove pojedinosti koje su počeli iznositi akteri davnih zbivanja o velikoj potjeri, likvidaciji, ali i višegodišnjem skrivanju u tajnome zatvoru jednoga od aktera ove najveće pobune u bivšoj Jugoslaviji.” U akciji potjere protiv 19 pripadnika HRB-a bilo je angažirano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane. Iz dokumenata proizlazi da se Viktor Kancijanić borio protiv istih onih , protiv kojih su se hrvatski branitelji borili u Domovinskom ratu, borio se za Hrvatsku, protiv Jugoslavije. A to je upravo ta istina koju IDS ne priznaje, već u Istri pokušava održati Jugoslaviju u malom i jugoslavenske vrednote. IDS-ovci Istra je u Hrvatskoj, to je vaš predsjednik tek nedavno priznao, kada se grdno uplašio radnika Uljanika! Jugoslavija je propala, a u krvi hrvatskoga naroda, koji se uspio obraniti upravo od jugoslavena, stvorena je Republika Hrvatska, u kojoj živimo hrvatske vrednote za koje su pale hrvatske žrtve! 2 . “Tada se održala samo komemoracija i misa zadužnica sa besramnim korištenjem ustaških simbola.” Besramnim korištenjem ustaških simbola”, moram ponoviti, jer kada pogledate fotografiju, nema ustaških simbola, jedino hrvatska zastava, koja je nota bene bila službena zastava Republike Hrvatske istaknuta 30. svibnja 1990. na trgu bana Jelačića, do 21. prosinca, od kada imamo zastavu kakva je i danas – sa grbom i krunom na njemu oblikovanom od povijesnih grbova hrvatskih zemalja. SANDI BANČIĆ radi li se o nepoznavanja povijesnih činjenica ili zlonamjerno obmanjivanje javnosti? Rekla bih i jedno i drugo, potaknuto ideološkom netrpeljivošću i indoktrinacijom! 3. “Tinjan je kao mala tolerantna sredina bila svijetli primjer zdravog društva, čime se iznimno ponosimo. Naša je dužnost konstantno raditi na očuvanju tolerancije i demokracije, promicanju ljudskih prava, a ovakvim se postupkom čini upravo suprotno – narušavaju se sve temeljne vrijednosti naše zajednice te se iskazuje krajnje nepoštivanje vrijednosti koje naša regija njeguje.” Ova rečenica je dokaz totalnog jednoumlja preuzetog programa Pokreta za Jugoslaviju, koji je IDS-u bio temelj za njegov program 90-tih godina!
” Svijetli primjer zdravog društva” Kojeg zdravog društva? Jugoslavenskog u kojem nisi smio izraziti svoje mišljenje, ako nije bilo na partijskoj crti? Isto tako se ne usude Tinjanci reći svoje mišljenje, jer bi ih u tako maloj sredini IDS sotonizirao! To je vaše poimanje zdravog društva, da svi misle kao vi, da vam se nitko ne smije usprotiviti i izreći svoje mišljenje, jer biste ih proglasio vašim neprijateljima? Jeli to vaše zdravo društvo? ” konstantno raditi na očuvanju tolerancije i demokracije, promicanju ljudskih prava,” O kojoj i kakvoj demokraciji to Sandi Bančić govorite? Evo pokazali ste na djelu svoje poimanje demokracije i zamisli, tolerancije i promicanje ljudskih prava! Da sve to samo za vaše istomišljenike, ali ne za druge i drugačijeg mišljenja. A demokracija podrazumijeva upravo pluralizam mišljenja i svjetonazora. Po tome zaključujem da o demokraciji pojma nemate, nego da samo pričate floskule, koje ste naučio napamet, a da ne znate njihovo pravo značenje!
TAKAV NAČIN KOMUNIKACIJE I PRIJETNJE SU ZAOSTALA METODA VLADANJA IZ PROPALOG TOTALITARNOG I DIKTATORSKOG NAČINA VLADANJA BIVŠE JUGOSLAVIJE I NEMAJU VEZE SA DEMOKRACIJOM I TOLERANCIJOM, Stoga se okanite prijetnji, okanite se rušenja, jer vaše spomenike se ne ruši, eno puna ih je Pula, Titov park je čak i obnovljen. U demokratskom društvu ima mjesta za jedne i druge, onda je to prava demokracija, prava tolerancija i suživot i jednih i drugih! Svaka žrtva zaslužuje pietet! Svatko se u svoje vrijeme borio i ginuo za neke ideale, makar za neke bio i na pogrešnoj strani! Koja je pogrešna, a koja prava strana, tko je heroj ,a tko terorist, ovisi o svjetonazoru i povijesnom momentu ! Stoga poštujući žrtvu, poštujemo i državu u kojoj živimo i povijest koju naslijeđujemo i na taj način gradimo društvo istinske tolerancije i demokracije!
Otvoreno pismo Goranu Hrvatinu u svezi obilježavanja 50 obljetnice smrti Viktora Kancijanića 29 lipnja, 2022hrvatskepraviceblog
2.srpnja 2022.godine 50 je obljetnica smrti Viktora Kancijanića, istarskog sina, hrvatskog rodoljuba i mučenika koji je ubijen kao član Bugojanske skupine 2.srpnja 1972.godine, negdje podno planine Raduše u BIH. Spomen ploča podignuta je na groblju u Tinjanu, na inicijativu Borisa Mofardina i Župe Tinjan, Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” i Matice hrvatske, uz žestoko protivljenje SDP-a i IDS-a, što nije ništa čudno s obzirom na jugoslavensko naslijeđe te dvije stranke, pa im je svaki borac za hrvatsku državu terorist prema njihovoj nikad prežaljenoj Yugi ( ne ponovila se nikada)
Bugojanska skupina, bila je akcija kodnog naziva Feniks-72 koja je počela u lipnju 1972.godine, a u njoj je sudjelovalo 19 pripadnika HRB-a. Gerilska skupina, koja je austrijsko-jugoslavensku granicu prešla 20. lipnja 1972.godine, poslije je nazvana i Bugojanska skupina jer se iskrcala u podnožju planine Raduše u blizini Bugojna u Bosni i Hercegovini. Viktor Kancijanić – Veli Jože bilo mu je ime u Hrvatskom revolucionarnom bratstvu. Kako spomenik na Tinjanskom groblju nisu uspjeli srušiti, što im je bila namjera, IDS i SDP na svaki način nastoje onemogućiti bilo kakav spomen ili obljetnicu. Sitnih li duša koje se još uvijek nisu oslobodile yugo-titoizma i naučili životu u demokraciji. Kakvi su to ljudi- neljudi kojima smetaju nadgrobni spomenici i spomen ploče mrtvima? Ni prema mrtvima ne iskazuju pietet, već silnu mržnju!? Za IDS–ovo i SDP-ovo yugokomunističko i titoističko naslijeđe Viktor Kancijanić je terorist, jer se usudio sa svojom grupom napasti njihovu još uvijek i nikada neprežaljenu JUGOSLAVIJU, a za istarske i hrvatske rodoljube je hrvatski mučenik, koji je svoj mladi život dao u tisućljetnoj borbi Hrvata za svoju državu. Boris Mofardin koji je plakat podijelio po Tinjanu dobio je opomenu i prijetnje kažnjavanjem oko organizacije i obilježavanju 50 obljetnice smrti, ukoliko ne posluša opomene načelnika općine Gorana Hrvatina. E sada se obraćam Goranu Hrvatinu: Dakle Gorane, neću vas nazivati ni drugom, ni gospodinom, jer za mene niste niti jedno ni drugo, već čovjek koji se ne snalazi u vremenu i prostoru u kojem živi, pa tako ni sa tituliranjem. Reći ćete sa kojim pravom vam se obraćam? Vi ste javna osoba, političar koji se dokazuje na izborima i kao takav podložni ste kritici. A kritike zaslužujete, jer vaše ponašanje u ovom predmetu koji pratim od 2012.godine nije u duhu demokracije, ni u duhu Hrvatske, već u duhu prošlih propalih ideologija i propale države! Pitam vas Gorane u kojoj vi državi živite? U kojem društvenom i državnom uređenju živite? Po dokumentu koji ste poslali g. Mofardinu znam da živite u Republici Hrvatskoj, ali po diktatorski sročenom tekstu vi živite u totalitarnom duhu, koji je nestao prije 30 godina. Citiram:“ Obavještavamo Vas da ste dužni u roku od odmah maknuti sa svih oglasnih ploča na području Općine Tinjan postavljene obavijesti za 50. obljetnicu smrti Viktora Kancijanića. Naime, kao dugogodišnji član Općinskog vijeća Općine Tinjan te potpredsjednik istog vijeća upoznati ste sa činjenicom da je sadržaj koji postavljate na oglasne ploče neprihvatljiv i protivan Ustavu Republike Hrvatske kao i Statutu Općine Tinjan te je time i zabranjeno njegovo postavljanje na oglasne ploče Općine Tinjan koje su javni objekti“ Gorane kao mlad i školovan čovjek, doktor ste veterine po dostupnim podacima, čudi me vaš diktatorski ton i nepoznavanje Ustava RH, jer niste naveli niti jedan članak Ustava RH, ni članak Statuta Općine Tinjan kojim potkrijepljujete ZABRANU, niti zbog čega je sadržaj Oglasa neprihvatljiv! Na oglasu piše u koliko sati je Sveta misa. Zar je vama neprihvatljiva Sveta misa zadušnica? Po Ustavu RH Članak 40. Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Prema tome u Svetoj misi nema ničega neprihvatljivog, što bi izazvalo zabranu. Problem je u vama, jer se radi o Viktoru Kancijaniću, koji je poginuo za Jugoslavene kao terorist, pa se sada pitam jeste li vi državljanin Hrvatske ili nepostojeće, mrtve Jugoslavije kada tražite zabranu sa jugoslavenskih pozicija? E pa da vas poučim što piše u Ustavu RH, kada se već toliko prijetite „da je sadržaj koji postavljate na oglasne ploče neprihvatljiv i protivan Ustavu Republike Hrvatske“. U preambuli Ustava RH piše da je RH nastala: “na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“. Da pojasnim Hrvatska je odbacila komunistički sustav i na referendumu 19. V. 1991.godine, sa rezultatom od 94,17 % odlučila za samostalnu, suverenu i demokratsku državu.
No za tu se svoju samostalnost morala i izboriti u velikosrpskoj i JNA agresiji. Pobijedila je hrvatska vojska, odnosno hrvatski branitelji i velikosrbe i JNA. Time je porazila velikosrpsku ideologiju i Jugoslavensku narodnu armiju kao vojsku Titove Jugoslavije. Porazom JNA poražene su sve Yugo vrijednosti, sve na čemu je počivala Jugoslavija. Pa su time Gorane sve vaše objede prema Viktoru Kancijaniću poražene, jer vaš yugo-titoistički sustav vrijednosti u Hrvatskoj ne važi. Prema tome vaše pozivanje na Ustav RH, je totalno promašeno. Svetom misom i komemoracijom ne krši se Ustav RH. Ustav RH kršite vi kada obilježavate obljetnice iz NOB, jer je Republika Hrvatska odlukom Hrvatskog Sabora od 8.listopada prekinula sve državno-pravne sveze sa svim Republikama koje su činile SFRJ: „- polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine, – utvrđujući da je tromjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke koji je određen od EU… ODLUKU 1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, 2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ, 3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ, 4. Republika Hrvatska priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika… Klasa: 021-03/91-05/07 Zagreb, 8. listopada 1991. Kršite također i Rezoluciju Vijeća EU 1481 /2006 i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine NN 76/2006 u kojoj između ostalog piše; 11. Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu. 12. Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili post-komunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća. 13. Hrvatski sabor dijeli uvjerenje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo. To znači da vi Gorane Hrvatin ne poštujete Ustav RH, krivo ga tumačite ili ga što je još žalosnije pogrešno i potpuno bez osnove optužujete ljude! „Ukoliko ne postupite po ovom dopisu te ukoliko ubuduće bude takvih pojava na području Općine Tinjan, koje se provode bez znanja i suglasnosti Općine Tinjan, bez daljnjih upozorenja ćemo Vas novčano kazniti sukladno Odluci o komunalnom redu te prijaviti nadležnim tijelima“ A još je žalosnije vaše nepoznavanje hrvatskih pravnih i državnih akata kao načelnika jedne općine u Republici Hrvatskoj. Na osnovu kojeg akta ćete novčano kazniti i prijaviti nadležnim organima g.Borisa Mofardina? Odluke o komunalnom redu? Ako postoji takva odluka, onda je protuustavna i nezakonita, jer Viktor Kancijanić nije prekršio niti jedan Zakon Republike Hrvatske, a Yugo Zakoni u RH ne vrijede! Prilično sramotno za jednog političara Gorane Hrvatin, da ne poznaje Zakone države u kojoj živi i radi i to na odgovornoj funkciji sa koje još i u svom neznanju prijetite! Ajoj! „Isto tako ukazujemo da je Društveni dom Kringa javni prostor u kojem je također zabranjeno okupljanje u svrhu promicanja neprihvatljivih ciljeva i sadržaja te Vam zabranjujemo korištenje istog dana 02.07.2022. godine kao i ubuduće, za navedene svrhe“. Isto tako Gorane ukazujem vam da su Dom gradili svi mještani, da on nije vaša prćija, koju ćete vi dodjeljivati samo vama podobnima, već kako ste rekli „javni prostor“ A vi zabranjujete korištenje zbog neprihvatljivih ciljeva i sadržaja? Koji su to neprihvatljivi ciljevi i sadržaj? Komemoracija, sjećanje su za vas neprihvatljivi ciljevi i sadržaj? Čemu tolika mržnja i takav način izražavanja, i to 30 godina nakon nestanka Jugoslavije? Kakvi ste vi ljudi koji ne podnose druge i drugačije, drugačijeg svjetonazora od vašeg? Ogrezli u jednoumlju! Ogrezli u mržnji prema „fašizmu“, a pod Titovom kapom partizankom počinili su vaši grozne zločine iste, ako ne i gore od fašista, pa vas mi ne mrzimo? Gdje vam je ta velika tolerancija i suživot? Opet ponavljam za koga je to neprihvatljivo? Jugoslavene? Takvih nema, jer Jugoslavija više ne postoji, pa ni njene vrijednosti, koje su pobjedom nad JNA, hrvatski branitelji bacili u ropotarnicu povijesti, a vi je želite uskrsnuti? U Hrvatskoj Viktor Kancijanić nije neprihvatljiv, a vi Gorane i vaši SDP-ovci shvatite nakon 30 godina da živite u Hrvatskoj i da je prošlo vrijeme diktature i zabrana! Sramotno! E da još jedna Rezolucija po kojoj bi vas trebalo kazniti, a to je Rezolucija EU Parlamenta od 19.9 2019.godine, koju Hrvatska još nije ratificirala, ali je kao članica EU mora poštovati. A u njoj piše: 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi; 17. izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola; 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava; E sada ću vas na osnovu ove Rezolucije podsjetiti na zločine komunista u Istri koji sebe nazivaju antifašistima, da vidimo taj razvikani antifašizam na djelu: Istarski antifašizam koji po počinjenim zločinima, to nikako nije i ne može biti! SDP-ov načelnik općine Vižinada Marko Ferenac:“ Istra danas živi antifašizam“ Pogrešno; Istra danas živi u slobodnoj, višestranačkoj i pluralističkoj demokraciji! “Istra danas živi antifašizam i nitko joj to neće oduzeti. Nažalost, često se vrijednosti antifašizma žele diskreditirati od pojedinaca koji dovode u pitanje građanska prava u ovoj zemlji i opijeni kapitalizmom zaboravljaju na ljudske vrijednosti. Ratovi su završili i nema potrebe konstantno preispitivati tko je bio pobjednik, a tko gubitnik, tko agresor, a tko žrtva. Dovoljno je samo prisjetiti se. Međutim užasava neprincipijelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama, kojima se pokušava izbrisati zasluge boraca, a krivnje za ratna stradanja pripisati Titovim partizanima“ rekao je Ferenac i dodao kako je EU stvorena na antifašističkim tekovinama koje bi trebale dijeliti sve njene članice. Nažalost nekima to nije slučaj, jer se toleriranjem ili veličanjem ustaškog pozdrava zapravo želi revidirati povijest što narušava ugled i socijalni napredak i zato se treba boriti za ideale za koje su se naši stari borili” zaključio je Ferenac. Citiram Ferenca, jer je on SDP-ovac kao i vi Goran Hrvatin, a i blizu su Vižinada i Tinjan. Prvo što bi trebali vi mlađahni članovi SDP-a u Istri učiniti je naučiti povijesne istine o Istri, Hrvatskoj i Europi, jer je vaše izražavanje čista SDP-ovsko yugokomunističko i demagoško nabacivanje parola! On govori o povijesnim istinama, a nema pojma koje su to povijesne istine! Spominje Ustaše, a pojma nema o NDH. Načuo od nekoga i lupeta! Povijesna činjenica je da ustaša u Istri nikada nije bilo, jer je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920.godine, pripojena Italiji. NDH je proglašena tek 10.travnja 1941.godine, znači 21 godinu poslije dok je Istra bila pod talijanskom vlasti, tako da ustaša u Istri nije ni moglo biti. Uglavnom antife sve Hrvate svrstavaju u ustaše, osim što sebe nisu svrstali u ono što jesu, u zločince! Govori da se ne treba konstantno preispitivati tko je bio pobjednik,a tko gubitnik, tko žrtva ,a tko agresor, a onda sam učini upravo to i napada “neprincipjelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama”! Kojim to povijesnim istinama? E dalje otkriva koje su to njegove povijesne istine: krivnju za ratna stradanja pripisati “Titovim partizanima”? Ne pripisuje im se, nego su upravo oni te zločine i počinili! Nijekati da su počinjeni zločini i proglasiti ih “neprincipjelnim i revizionističkim nasiljem” usprkos svim dokazima koji postoje i koji su javno objavljeni je upravo bezobrazna i licemjerna laž. Nigdje Ferenac nije naveo koje su to vrijednosti za koje su se “naši stari borili”? Koje su to vrijednosti antifašizma u Istri i tko ih hoće oduzeti, kada se ne zna ni što su te vrijednosti, ni koje su? Isti uopćeni pamfletni način izražavanja! I na kraju tog demagoškog pamfleta kaže da bi svi u EU trebali dijeliti antifašističke tekovine! Koje lupetanje parola bez sadržaja!? A ne zna mlađahni Marko Ferenac da je EU bila blokovski podijeljena na demokratske i na totalitarne i autokratske zemlje. U demokratskim zemljama EU nije bilo post ratne odmazde i represije, one su se normalno dalje razvijale na demokratskim zasadama parlamentarne demokracije. A u totalitarnim i autokratskim u koje je spadala i ex Jugoslavija je narod ponovno nakon završetka ratnih operacija prolazio i trpio sve strahote odmazde Titovih partizana za koje mlađahni načelnik Marko Ferenac tvrdi da im se ne smije pripisati??? I upravo zato ću navesti samo dio zločina koji su počinjeni u Istri, kao primjer da ne pišem u prazno, kao što prazno neargumentirano govore SDP-ovi načelnici: Rezime žrtava koje su Titovi partizani pobili u Istri, a koje načelnik Vižinade Marko Ferenac nikako ne priznaje već tvrdi da su im pripisani: Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova. Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli. Bilo je to vrijeme dok je Pula pripadala zoni A pod nadzorom SAD i Velike Britanije (Trst Gorica, Pula), što komunisti -osloboditelji, nisu nikako podnosili. Nakon eksplozije, nastala je panika i Talijani su počeli masovno iseljavati. Pogrom Talijana iz Istre, i ne samo Talijana, već i istarskih narodnjaka, djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili neselektivno su ubijani i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe. Iselilo se ili optiralo je preko 200 000 ljudi iz Istre. Brojke variraju ovisno o izvoru. Napisane su brojne knjige na tu temu i sa talijanske i sa istarske strane. Činjenica je da je Titov komunistički režim kriv za taj drugi egzodus stanovništva Istre u povijesti! Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci, koji se nisu htjeli uključiti u KPJ, proganjani su svi neistomišljenici Komunističke partije Jugoslavije! Milovan Antun (1907.-1945.) Rođen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, zauzeti vjernik i ponosan narodnjak, otac mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog u miru .Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima te je bio širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije, zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naići će na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri. Pojedini partizani su se željeli dočepati i dijela njegova bogatstva te je trebalo sve učiniti da se oslabi moć i utjecaj obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. Tijelo nije nikada pronađeno! Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavila su se i nakon rata. Don Angelo Tarticchio iz Galižane, (1906-1943) službovao je u Rovinjskom selu. Nakon kapitulacije Italije 8 rujna 1943.godine bio je uhićen, odveden u pazinski kaštel i 19.rujna 1943.godine, bačen u jamu na Lindarštini. Vladimir Vivoda, ( 1924-1944) onemogućen zbog ratnih prilika nastaviti teološko školovanje u Gorici, nakon što je maturirao na klasičnoj gimnaziji koparskog sjemeništa, ostao je kod kuće i pomagao lokalnom buzetskom župniku, držao vjeronauk i pučke pobožnosti. Domaćim partizanima se ta njegova aktivnost nije dopala, pa su jedne večeri on i njegov otac Anselmo nestali. Nakon njihova nestanka lokalni kapelan se raspitivao za njih i naišao na zid šutnje. Do konca rata i neposredno nakon rata kolale su svakakve glasine, ali nitko nije progovorio. Tek 60-tih godina buzetski župnik Stanko Macuka uspio je u velikom povjerenju doznati njihovu sudbinu. Partizani su ih odveli u Motovunsku šumu, mučili , natjerali da si iskopaju grob i zaklali ih , da se ne čuju pucnji. U velikoj tajnosti su njihove kosti iskopali i prenijeli na groblje Mali Mlun. Kada je to saznao općinski službenik prijetio je da će minirati groblje u Malom Mlunu, ali ga je pretekla smrt! Eto to je „antifašizam“ kojim se u Istri diče! Bl.Miroslav Bulešić (1920-1947) zaklan nakon krizme u Lanišću 24.kolovoza 1947.godine, nisu dali da ga pokopaju u Savičenti, Proglašen Blaženim u pulskoj Areni 28.rujna 2013.godine. Bl. Francesco Bonifacio, ( 1912-1946) odveden u nepoznato i bačen u jamu 11. rujna 1946.godine, ubili su ga pripadnici narodne straže i jugoslavenske vojske kad se vraćao iz Grožnjana, gdje je dijelio ispovijedi. Grob mu se do danas ne zna, a pretpostavlja se da mu je tijelo bačeno u jamu. Proglašen je blaženim 4. listopada 2008. godine. Pavao Krajša (1888.-1944.) iz Kringe Klarić Marčelo (1897.-1945.) iz Buzeta Legović Marko (1905.-1944.) iz Muntrilja Levak Viktor (1905.-1945.) iz sela Levaki, župa Motovunski Novaki Peteh Mate (1873.-1945.) iz Žminja Nemoguće je nabrojati sve hrvatske narodnjake koje su partizani likvidirali prije, za vrijeme rata kao i poslije rata. Ivan Grah , župnik u Ližnjanu, donosi stradanja i drugih narodnjaka po istarskim župama. Danas o ovim nevinim ljudima nitko ne govori, mada još u narodu postoje sjećanja što se događalo. Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima. Kako godine prolaze umiru svjedoci i s njima istina! E to je taj komunistički mentalni sklop, koji ne prihvaća demokratske standarde, pluralizam . višestranačje i različitosti u svjetonazoru. Za vas je jednoumlje zacementirano u moždanim vijugama. Ne pomažu tu ni Rezolucije Vijeća EU i EU Parlamenta, niti što smo članica EU, mozak je ostao u “antifašizmu”. Antifašizmu - koji to nije. Jer je taj ”antifašizam” pobio više ljudi u Istri nego fašist Mussolini! Taj “antifašizam” zaklao je Bl. Miroslava Bulešića, bacio u jamu Bl. Francesca Bonifacija, talijanskog svećenika, pobacao u fojbe sve viđenije istarske narodnjake, koji su preživjeli Mussolinijev fašizam, ali nisu komunistički “antifašizam”. Istarski Hrvati koji su stoljećima održali svoj identiteti i Katoličku vjeru uz pomoć svojega svećenstva, izborili su se zahvaljujući istarskim narodnjacima i rodoljubima sjediniti sa maticom zemljom Hrvatskom, postali su žrtve komunista, koji su ih ubijali i proganjali. Koji apsurd, preživjeli su fašizam Benita Mussolinija, ali nisu vaš bajni SDP-ov antifašizam!
Lili Benčik/hrvatske pravice
20230706__HPC_Hrvatska_Pravoslavna_Crkva.docm 2023-07-06 HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
Održana je tradicijska komemorativna liturgija za svete mučenike HPCNa nadnevak 30. lipnja 1945. poubijani su svećenici HPC od komunističkih vlasti u Zagrebu. Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od heretičkog svetosavlja i bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (6. svibnja 1945.): „Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.” U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Sv. Patrijarh Germogen, Sarajevski episkop Spiridon Mifka (obješen u Sarajevu), svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Posmrtni ostatci onih koji su streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u Palmotićevoj ulici. Godine 1945. komunisti su sudili na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer kazneni zakonik još nije postojao. Nije bilo moguće prekršiti kazneni zakon koji nije postojao. Sv. patrijarh Germogen bio je proglašen krivim jer „… je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.
BUGARSKI HRVAT – VELIKA OPASNOST ZA ‘SRPSKI SVET’
Za hrvatsku paradigmu u povijesnoj znanosti više je uradio arhiepiskop HPC Aleksandar od katedri za povijest sveučilišta u RH. I to još nije ni tako loše da nemamo nedavni slučaj na Sveučilištu u Zagrebu koji odbija prihvatiti za dekanicu hrvatsku povjesničarku jer je revizionistica u povijesti. A Utemeljitelj RH je akademik Franjo Tuđman koji je najveći revizionist. Zato ljudi kao što je arhiepiskop moraju dati i daju sjajne priloge hrvatskoj povijesti i ruše mitove jugo-komunističke povjesnice. Tako umjesto priznanja za svoj rad Arhiepiskop Aleksandra doživljava da ga nagrađuju Srbi koji razumiju kolika im je on prijetnja za politiku ‘srpskog sveta’ tj. provođenja Drugog memoranduma SANU. Naime po njima je Arhiepiskop proglašen BUGARSKIM HRVATOM: UDAR NA SPC IZ HRVATSKE: BUGARSKI HRVAT I USTAŠKO NASLEĐE, GLAVNI CILJ – IMOVINA Samozvana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) opasna je po Srbe i Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), jer je reč o dugoročnom projektu, čiji su glavni ciljevi dobijanje autokefalnosti i pohod na imovinu SPC u Hrvatskoj, smatra predsednik Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“ Savo Štrbac. Iako takozvana HPC još nije uspela da se upiše u Evidenciju verskih zajednica u Hrvatskoj zbog administrativnih prepreka sadašnje vlasti, Štrbac procenjuje da je pitanje dana kada će se to desiti, nakon čega će samoproglašeni arhiepiskop samozvane HPC Aleksandar i njegovi promoteri u Hrvatskoj pojačati svoju kampanju i lov na sljedbenike, čiji je broj, prema zvaničnim podacima, dostigao skoro 16.000. Ko su pripadnici tzv. Hrvatske pravoslavne crkve „Ta brojka je, ako pogledamo ostale verske zajednice, ne računajući Rimokatoličku crkvu, velika i vrlo intrigantna, a nameće se pitanje ko su ti ljudi koji se izjašnjavaju kao Hrvati pravoslavne veroispovesti u vreme kada se sprovodi pohrvaćenje i pokatoličavanje Srba u Hrvatskoj“, rekao je Štrbac za Srnu. Na pitanje ko su ti ljudi, on odgovara da većinu verovatno čine Srbi koji su ratovali u Hrvatskoj vojsci, čiji broj je između 10 i 12 hiljada, a njihov verski i nacionalni identitet otkriva to što imaju udruženje „Hrvatski branitelji pravoslavne vjere“. „Čak i da se svaki od 12.000 tih „branitelja“ upisao kao Hrvat pravoslavne vere, što baš i nije verovatno, ostaje pitanje ko su ostali i na osnovu čega su postali Hrvati pravoslavne vere. Osim toga, u takozvanoj HPC računaju i na to da će im prići i Bugari, Rusi, Makedonci, Crnogorci i pripadnici drugih nacionalnosti koji se deklarišu kao pravoslavni vernici, tako da oni operišu i sa cifrom od 40.000 potencijalnih sledbenika, što je još intrigantnija i opasnija brojka od sadašnje“, ukazuje Štrbac. On odbacuje teze da je reč o karikaturalnoj organizaciji bez ikakve moći, uticaja i šansi da ostvari ciljeve, koja je, uz činjenicu da još nije ni upisana u registar verskih organizacija, podeljena na nekoliko struja. Bugarski Hrvat u prvom planu Prvu čine sledbenici inicijatora projekta „HPC“ Ive Matanovića iz Zadra, deklarisanog ustaše koji je sve do smrti 2016. godine isticao da je bio pripadnik Ustaške mladeži, da je preživio Blajburg i da mu je otac bio ustaški oficir u logoru Jasenovac. Nakon njegove smrti, kako objašnjava Štrbac, u prvi plan je izbio „arhiepiskop“ Aleksandar (Ivanov), koji je u Hrvatsku došao 2013. godine iz Bugarske, gde je bio operski pevač i gradonačelnik u jednom mestu, a pre toga i sveštenik. Treći eksponirani zagovornik HPC je sadašnji samozvani arhiepiskop zagrebački i predsednik takozvanog Svetog sinoda Hrvatske pravoslavne mitropolije Bonifacije Škulić iz okoline Zadra, koji je rođen kao Hrvat po imenu Andrija i kršten kao katolik. Ukrajinski scenario „Taj Škulić, koji kaže da je primio pravoslavlje, tvrdi da je dobio saglasnost Grka da osnuje HPC. Isto to pokušava i ovaj bugarski raspop Aleksandar. Sve tri grupe su se takmičile ko je verodostojniji i originalniji nastavljač HPC iz vremena NDH i Ante Pavelića. Svi oni traže od Vaseljenskog patrijarha tomos kao što su dobili Ukrajinci i Makedonci, a što pokušava i nepriznata CPC u Crnoj Gori“, navodi Štrbac. Dodatni problem je, kako kaže, to što ih u nameri da pravoslavnu crkvu na teritoriji Hrvatske odvoje od Beograda i srpske Patrijaršije podržavaju osvedočeni srbomrci sa uticajem u Hrvatskoj, ali i van nje poput novinara Jurija Krsnika, Tihomira Dujmovića i Marka Juriča, koji promovišu takozvanu HPC i pomažu joj da širi brojne istorijske falsifikate. Štrbac ističe da tih istorijskih podvala ima u izobilju, a najveće su teorija da Mitropolija u Sremskim Karlovcima „nije bila srpska nego hrvatska, da se u vreme Austrougarske, na čijoj teritoriji je bila, zvala Hrvatska erhiepiskopija i da je bila istorijska crkva Hrvatskog kraljevstva“, pa je, shodno logici promotera HPC, i „otac Nikole Tesle bio hrvatski sveštenik“, a jedan od najznamenitijih Srba Hrvat, baš kao i čuveni naučnik Milutin Milanković. Osim toga, „arhiepiskop“ Aleksandar se hvali kako „dokazao da Karlovačka arhiepiskopija nikada nije donela odluku o pridruživanju srpskoj crkvi u Kraljevini SHS, pa „de jure još postoji“, a tvrdi i da srpska crkva do 1920. nije postojala i da se ime SPC prvi put pominje u Ustavu SPC iz 1947. godine. Glavni cilj – imovina SPC Iako je jasno da su tvrdnje Bugarina, koji se oseća i izjašnjava kao Hrvat uprkos tome što u Hrvatskoj živi desetak godina, verodostojne koliko i njegova uobrazilja da je arhieiskop, Štrbac smatra da svi ti falsifikati u Hrvatskoj padaju na plodno tlo i samozvanom poglavaru nepriznate crkve daju vetar u leđa u nameri da se dokopa imovine SPC, što je primarni cilj čitavog projekta. „SPC je odvajkada u Hrvatskoj i ima bogatu imovinu. To nisu samo hramovi, šume, livade, vinogradi i druga materijalna dobra, već i ikone, freske i riznice. Zato promoteri HPC sanjaju da se dočepaju tog bogatstva, što je njima verovatno i važnije od statusa njihove organizacije“, smatra Štrbac. On veruje da oni od svojih namera neće odustati i da računaju sa tim da će nakon premijera i predsednika Hrvatske Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, u kojima vide prepreku za upis u Evidenciju verskih zajednica, na vlast doći neko ko će im omogućiti da se registruju, a potom im pomoći da po ugledu na Makedoniju i Ukrajinu, krenu u ofanzivu na tomos Vaseljenskog patrijarha. Štrbac ukazuje da je nedavno i hrvatsko-australijski kongres iz Australije, koji je veoma jak u toj zemlji, pisao Plenkoviću i kritikovao ga što krši Ustav i ne dozvoljava HPC da se registruje, pominjući njihovo pravo na sopstvenu crkvu i slobodno versko opredeljenje. „Zato je ta takozvana HPC opasnost, jer se sve više lobira za nju. I SPC i država Srbija, kao i svi Srbi u matici i dijaspori, tu pretnju bi morali da shvate ozbiljno i da joj se suprotstave dok sve ne ode predaleko“, upozorava Štrbac, prenosi RTRS. Na neki način to priznanje Arhiepiskopu Aleksandru je priznanje i meni i HAZU: „Zapravo, priznanje Hrvatske pravoslavne crkve od RH važnije je za samu državu nego za Vašu Crkvu.“ Akademik Pečarić arhiepiskopu Aleksandru, na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima 2015. „U Hrvatskoj se mora izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem.“ HAZU: Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku Uniju Josip Pečarić
POZIV NA TRADICIONALNU KOMEMORATIVNU LITURGIJU ZA HRVATSKE PRAVOSLAVNE MUČENIKERazmišljajući u duhu istinskog ekumenizma, svetaca i mučenika, pozivamo Vas da se pridružite našim molitvama za svete mučenike HPC na našoj svetoj Božanskoj liturgiji koju ćemo mi, Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar održati u petak 30. lipnja 2023. s početkom u 10,00 sati u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u Zagrebu. Nakon liturgije, s početkom u 12,00 sati, bit će postavljanje vijenaca i paljenje svijeća na kenotafu (spomen grobu) pravoslavnih mučenika na groblju Miroševac.
Sv. patrijarh Germogen – slika se nalazi u Atamanskij Palace, Rostov
Hrvatski arhiepiskop Aleksandar sudjelovao u komemoraciji za žrtve komunističkog terora kod jame JazovkeBože duhova i svakoga tijela, koji si smrt satro i đavola pobijedio i život svijetu Tvome darovao. Ti sam Gospode, upokoj duše usnulih slugu Tvojih: svih ubijenih kod jame Jazovke i u svim jamama i na svim križnim putovima, svih onih poginulih za Hrvatsku u obrani od napada JNA u razdoblju 1941.–1945. kao i 1991.– 995. i svih onih koji su se borili protiv propalog komunističkog režima; u mjestu svjetlom, u mjestu cvjetnom, u mjestu odmora, gdje nema boli, tuge i uzdaha. Svaki grijeh što su učinili riječju, djelom ili mišlju, Ti im kao Bog oprosti jer nema čovjeka koji živi, a da ne griješi. Ti si jedini bez grijeha, pravda je Tvoja pravda vječna, i riječ je Tvoja istina. VJEČNI IM SPOMEN!
NOVI STARI NAPADI NA HPC
Dok ideš svojim putem nemoj se zaustavljati kako bi bacio kamen na svakog psa koji na tebe zalaje jer nikad ne ćeš doći do cilja.( Winston Churchil) Nedavno su objavljeni konačni rezultati Popisa stanovništva Hrvatske 2021. i mi smo objavili naš osvrt na podatke o stanju pravoslavlja. Popis 2021. je još jednom pokazao kako je u zadnjim godinama zahvaljujući našim svesrdnim radom HPC ojačala i postala nezaobilazni čimbenik u javnom životu Hrvatske. Ova činjenica bode oči onima, kojima naša Crkva smeta jer ugrožava postojanje nekanonske, nezakonite i de jure ne postojeće SPC u Hrvatskoj s time što se suprotstavlja neojugoslovenskoj idili koja živi u glavama političke elite u RH. Prije nekoliko mjeseci predsjednik Srbije Vučić objavio je da u RH na Popisu 2021. bilo 30 000 Hrvata pravoslavne vjere, što je za njega zabrinjavajuće. Nedavno je Savo Štrbac za beogradsku Politiku dao izjavu, koju prenose svi mediji u tzv. „regiji” da je na Popisu 2021. u RH više od 40 000 Hrvata pravoslavaca što je po njemu nerealno i vrlo zabrinjavajuće zato je zadao nove smjernice za napad na HPC i ponajviše na njenog poglavara arhiepiskopa Aleksandra. 1. Kako to da je HPC za neke još uvijek podružnica EPC unatoč tomu što je Tomos dobila još prije 10 godina i od tada je autokefalna. MPC je prošle godine dobila tomos od SPC i odmah postala samostalna (autokefalna), a HPC koja je tomos dobila od EPC nije samostalna nego je nečija podružnica. Po kojoj logici? 2. Kako arhiepiskop Aleksandar nije bio svećenik, pa čak nije niti kršten. Možda će Štrbac reći otkud on sve to zna. Zaboravio je Štrbac to što je prije 10 godina na jednoj tribini o HPC održanoj u prostorijama SPC u Beogradu voditelj Veljko Đurić-Mišina rekao o arhiepiskopu Aleksandru da je on svećenik Bugarske pravoslavne crkve, koja je njega poslala kako bi srušio SPC u Hrvatskoj. 3. Ništa od navedenog nije istina, ali poznato je da velikosrbima istina nije bitna zato se i njihove istine s protokom vremena mijenjaju na način, koji im u nekom trenutku odgovara. Odmah su se u Hrvatskoj aktivirali neki mutni likovi, koji pod izgovorom za čistoću HPC napadaju arhiepiskopa Aleksandra istim „argumentima” bez niti jednog dokaza. Znači oni iz Srbije, koje su protiv HPC i oni iz Hrvatske koji su navodno za HPC, koriste se istim izmišljenim i glupim argumentima protiv poglavara HPC. Pametnim ljudima kao što je akad. Josip Pečarić lako je i jednostavno samo u par minuta prozreti podvalu, koju se po nalogu iz Beograda u Hrvatskoj gura kao zabrinutost za čistoću i kanonstvo HPC. Nažalost, manje je onih koji su blizu misaone i logične razine akad. Pečarića, pa neki, barem djelomično, nasjedaju na te lažne objave. Naručiteljima čak nije bitno da svi u svemu povjeruju, njima je bitan cilj – posijati sumnju! TKO SU LIKOVI KOJI ŠIRE LAŽNE OBJAVE Rijetki su oni, koji takvo pitanje postavljaju a još manje je onih, koji traže dokaz objavljenih tvrdnji. Najaktivniji u zadnje vrijeme je Ivica Jonjić, za kojeg Slobodna Dalmacija piše da je prijavljen za uzimanje mita (za pribavljanje znatne imovinske koristi) dok je bio inspektor rada u Karlovcu. Prije više od godinu dana podnio sam kaznenu prijavu za prijetnju protiv Jonjića i Despota, u čije ime Jonjić nastupa i pokrenuo sudski postupak za klevetu gdje moraju dokazati ponajprije svoju lažnu tvrdnju da mi je mater Srpkinja iz Niša. Zatim moraju dokazati svoju lažnu tvrdnju da sam kao svećenik „izbačen” iz BPC i što sve to znači. Naravno, morat će dokazati nelogičnu tvrdnju – kako to da sam ja bio izbačen iz BPC, a istodobno nisam bio svećenik!
Nakon više od godinu dana ništa se nije pomaknulo u niti jednom od ovih postupaka. Zamišljam si (hipotetski) što bi bilo da je neki episkop iz tzv. SPC u Hrvatskoj podnio kaznenu prijavu protiv nekoga tko mu je zaprijetio. Bio bi se boj do neba za permanentnu ugroženost Srba u RH i postupak bi bio ríješen u tren oka, a prijetitelj bi bio osuđen na zatvorsku kaznu i plaćanje odštete za duševne boli. Kad je u pitanju poglavar HPC to nije slučaj pa se može predmet držati u ladici kako bi napadi na njega i blaćenje mogli nesmetano nastaviti do u nedogled. Ivica Jonjić nije pravoslavac – kršten je u Katoličkoj crkvi. Građanski je razveden i živi s nekom ženom. Od svega toga slijedi da on ne može dobiti niti pričest niti bilo koji drugi sakrament, koji dijeli KC. Kad je prošle godine došao na liturgiju u našu crkvu, ušao je s burekom u ustima i u kratkim hlačama! Toliko za primjer o njegovom „doličnom“ zalaganju i ponašanju. Ukratko – Jonjić, koji je za HPC po prvi puta čuo 2021. i koji uopće nije vjernik, prije par mjeseci osnovao je Udrugu vjernika Hrvatske pravoslavne crkve, u kojoj nema niti jednog pravoslavca, a kojoj je on predsjednik. Jonjić i Despot su objavili da prikupljaju svećenike i da će „na jesen” otići kod Carigradskog patrijarha. Bilo je to najavljeno za jesen 2022. Jonjić je jedini u Hrvatskoj pozdravio ministra Malenicu za njegovu novu negativnu odluku za registraciju HPC na temelju presude Visokog upravnog suda. Napisao je na FB ministru: „Podržavamo Vašu odluku, jer je u podpunosti izpravna” Prije par dana u blaćenje poglavara HPC uključio se neki novi lik, koji o sebi govori da je „rođeni pravoslavac”. Pripadnikom Pravoslavne crkve postaje se krštenjem koje se dokazuje krstnim listom, isto kao u Katoličkoj crkvi, stoga nitko ne može biti „rođeni pravoslavac” niti „rođeni katolik”. MAKEDONSKI JE ARHIEPISKOP NA ISTI NAČIN „NEKANONSKI“ KAO I HRVATSKI ARHIEPISKOP U svrsi napada na mene kao arhiepiskopa i poglavara HPC budući pravoslavac i visoko moralna osoba Ivica Jonjić posjetio je svećenika MPC Kirka Velinskog u njegovoj novoj crkvi u Zagrebu. Bio je prisutan na nekom bogoslužju, na kojem vjernika nije bilo. Inače simpatični otac Kirko opalio je po meni rekavši da po kanonu oženjeni svećenik ne može postati episkop. Naravno, nije rekao koji je to kanon jer takvog nema. Tako su se ta dvojica nestručnjaka složili u tome kako ja nisam kanonski episkop. Ne znam je li o. Kirko studirao, ali ako crkvene kanone nije znao mogao je pogledati Sveto pismo, koje kaže da je Isus Hristos izlječio punicu ap. Petra: „Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu”. (Mt. 8 : 14 – 15). To da je Petar imao punicu znači da je bio oženjen kao i svi ostali apostoli, a zašto to mora biti tako, propisuje ap. Pavao: „Treba stoga da episkop bude besprijekoran, samo jedan put ženjen, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, nesklon vinu, nenasilan, nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? (1Tim. 3 : 2 – 5) (još Tit 1 : 5 – 6) Tu moram nešto objasniti – prijašnji poglavar Makedonske pravoslavne crkve arhiepiskop Mihail (Gogov)(1912.-1999.) bio je parohijski svećenik, tj i on je bio oženjeni svećenik, a kasnije je postao episkop i poglavar MPC. Je li o. Kirko mišljenja da je arhiepiskop Mihail nekanonski episkop isto kao što je to i Hrvatski arhiepiskop Aleksandar? Vrijedi napomenuti kako je oženjeni svećenik bio i Hrvatski patrijarh Germogen kao i Arhiepiskop Pećki (kasnije Karlovački) Arsenij IV. Jovanović Šakabenta, prvi poglavar Finske PC arhiepiskop German Aav, kojeg je osobno Carigradski patrijarh rukopoložio za episkopa, Sofronij episkop Vračanski, kojeg je BPC proglasila svetcem … Sadašnji poglavar Crnogorske pravoslavne crkve Arhiepiskop Mihailo bio je oženjeni svećenik. Međutim u objavljenom životopisu Arhiepiskopa Mihaila kao i u životopisu sadašnjeg poglavara MPC arhiepiskopa Stefana ne postoji niti riječ o tomu tko, gdje i kada je njih rukopoložio za đakona, svećenika, episkopa. Izgleda da kad sam ja o sebi sve te podatke stručno i detaljno objavio nisam se držao tradicije u tzv. „regiji” da se o tim stvarima piše laički i površno. Jonjiću se je pridružio Ivan Valek, koji isto nije vjernik. O sebi Valek kaže da je bivši katolik, bivši mormon, kako je neko vrijeme dok je bio katolik studirao „teologiju za laike”, zatim protestantsku teologiju pa teologiju u SAD, valjda esadeovskoj teologiji. Svima je poznat slučaj kad je sam sebi dopisao 5.000 potpisa da bi se mogao kandidirati na izborima. Prije šest godina kad sam tražio besplatnu prostoriju u kojoj bi nedjeljom držao liturgiju Valek mi je dozvolio da bez najma to radim u prostoriji Kraljevske akademije na adresi Grič 2 u Zagrebu. U zadnje vrijeme, u više navrata ponavlja kako sam ja od tamo „pobjegao”, ali nikako da kaže što se je tamo dogodilo. A dogodilo se to da je netko ukrao kalež i dio liturgijskog ruha iz bogoslužnog prostora i time mi onemogućio držanje liturgije. Ova dvojica kao osobe sa „moralno neupitnom“ reputacijom i „velikim“ teološkim znanjem drže predavanja o HPC i šalju na tisuće e-mal-ova, u kojima osim što blate Arhiepiskopa †Aleksandra, dijele pamet svima o autokefalnosti pravoslavnih crkava, o povijesti pravoslavlja u Hrvatskoj. Čak znaju kako je više od 200 godina prije NDH postojala pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva, koja se zvala Karlovačka arhiepiskopija. Nitko njima ne postavlja pitanje zašto o tim stvarima nisu pisali prije 2012. tj prije mog dolaska u Hrvatsku. Sad se posvuda u javnosti slobodno o tim stvarima govori kao „zna se”, ali svi su zaboravili navesti od kuda im tom znanje. Ja, Hrvatski Arhiepiskop †Aleksandar prvi sam koji je u svojim knjigama (njih devet), člancima (oko 300), medijskim izjavama u Hrvatskoj, objasnio što je autokefalnost, što je Tomos i općenito prvi, koji spominje Karlovačku arhiepiskopiju i dokazuje da je ona bila Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva i objavio crkvene kanone i državne zakone koji to dokazuju. Ne smijemo zaboraviti Iliju Barjašića i Miljenka Marića iz Zadra. Na sam početak 2014. Ilija Barjašić mi je u ime HPC iznajmio vlastiti prostor od 185 m2 u Zadru uz najam od 2.000.00 EUR mjesečno. Istodobno smo potpisali i predugovor za to da on tu istu prostoriju prodaje HPC za 250.000.00 EUR. Nisam mogao platiti niti jedan najam pa sam na početku veljače 2014. prostoriju napustio. Marića sam u tom vremenu imenovao svojim tajnikom, a godinu dana kasnije razriješio ga dužnosti. Na početku 2015. njih dvojica su podržali Andriju Škulića za poglavara HPC unatoč tome što su znali da je osuđivan za krivotvorenje dokumenata pri podizanju bankovnog kredita u iznosu od 610.000,00 kuna i vlastitim očima vidjeli dokument, koji je kod javnog bilježnika Škulić potpisao da je od Ive Matanovića (sada pokojnog), pozajmio 20.000.00 EUR koje nikad nije vratio. Škulić nije pravoslavac niti teolog – na suđenju 2011. sam je za sebe izjavio da je vozač sa srednjom prometnom školom. Prošle godine Škulić je poslao dopis Faktografu kako je on poglavar nečega i zaljubljenici istine iz Faktografa to su sa zadovoljstvom objavili. Škulić, koji nije pravoslavac, nije teolog, nije svećenik, već godinama tvrdi da je kao poglavar HPC mitropolit Zagrebački, ali dosad nitko nije njega vidio da je održao niti jedno bogoslužje, još manje da je napisao neki članak ili održao predavanje na temu HPC. Protiv Škulića sam podnio kaznenu prijavu za lažno predstavljanje prije devet godina. Postupak naravno stoji u nekoj ladici. Prije tri godine su Barjašić i Marić slanjem tisuće e-mail-ova započeli tražiti i prikupljati donacije za HPC koristeći OIB crkve. Za sve ovo što nema veze s HPC sam slučajno saznao i odmah to prijavio policiji. Do danas mi nije poznato da je protiv njih nešto poduzeto pa možda još uvijek prikupljaju donacije u moje ime, ali na svoj račun.
Evo već skoro 10 godina Barjašić i Marić, (nitko od njih nije pravoslavac) šalju posvuda e-mail-ove, u kojima me blate, a kao oni su ti koji su za HPC nešto pozitivno učinili (isto kao i Škulić). Jedan je poznati vukovarski branitelj, nedavno uglednom dobrotvoru iz Australije rekao da je on već registrirao HPC (u stvari Udrugu Hrvatski pravoslavni centar – UHPC) što ja, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar ne želim učiniti. Kad sam već davne 2016. povodom podnošenja zahtjeva za upis u Evidenciju vjerskih zajednica RH započeo prikupljati potpise nazvao sam tog navodnog pravoslavca i zamolio ga da prikupi nešto potpisa u Vukovaru. Odbio je, rekavši da strahuje da će ga ubiti. Ne samo da nije prikupio ni jedan potpis, nego se nije ni sam usudio potpisati. Sad se i on ohrabrio i prije par mjeseci objavio je da započinje prikupljati svećenike, koje će on sam educirati. Pojavljuju se napisi kako je neki bugarski portal pisao nešto protiv mene. Riječ je u pseudocrkvenom portalu, koji promovira LGBTQ+ ideologiju kvarnim člancima poput ovog „Katolički svećenik ispovjedio: Sretan sam što sam homoseksualac”. U stvari članak potpisuje sveć. Milan Radulović a čak se taj portal od njega ograđuje. Crnogorac Radulović pojavljuje se ni od kuda, prije pet godina u dobi od 50 godina. Svoj životopis koji je objavio, raskrinkao je jedan portal iz BiH. Nešto u čemu ga nisu demantirali je tvrdnja da je on svećenik neke bugarske crkve, koja je podružnica Carigradske patrijarhije u Torontu. Takva crkva ne postoji, a BPC nema svećenika po imenu Milan Radulović. Radulovića podržava jedan poznati kanadski poduzetnik hrvatskog podrijetla za kojeg se zna da je za vrijeme Domovinskog rata novcem hrvatske zajednice iz Kanade kupio oružje, ali je taj avion nakrcan oružjem JNA zaplijenila. Isti taj čovjek me posjetio i rekao mi da će registrirati HPC u Kanadi, da će osnovati upravni odbor crkve, kojem će on biti direktor. Dakle on će biti direktor crkve. Najbitnije je da je najavio da će prikupljenim donacijama u ime HPC podmiti Carigradskog patrijarha kako bi priznao HPC. Evo sada oni koji su o pravoslavlju općenito i o njegovoj povijesti u Hrvatskoj nešto načuli zahvaljujući meni, baš mene napadaju kao znaju oni što je ispravno, ali to nije ono što ja Arhiepiskop †Aleksandar već godinama radim. Za takve narod kaže: „Vid’la žaba da se konja podkiva, pa i ona digla nogu”. SISAČKI BISKUP VLADO KOŠIĆ Već godinama pokušavam razjasniti stvari, koje se plasiraju u napisima Jonjića, Valeka, Barjašića i drugih. Nekim ljudima sam i više puta objašnjavao, ali ne da se svakome sve razumjeti, još više kad čovjek nije stručan. Ipak postoji studij zvani teologija, koju su neki diplomirali pa zato i o crkvenoj povijesti, crkvenom pravu, crkvenom ustroju, međucrkvenim odnosima itd. znaju više od onih koji nisu te struke. Ja se osobno ne bih usudio nekome prodavati pamet o poljoprivredi, za koju nisam stručan. Nama, koji smo iz struke je lako i jednostavno međusobno razgovarati. Sisački biskup Vlado Košić, koji je visoko školovani teolog i ima isto 40 godišnje svećeničko iskustvo kao i ja, znao mi je postaviti neka pitanja i dobio je odgovore na ta pitanja, ali je taj razgovor trajao samo par minuta, jer sam ja razumio njegova pitanja, a on moje odgovore. Što je nakon toga uslijedilo? Kad je nakon potresa u Banovini na MOJU inicijativu izgrađena nova kuća hrvatskom branitelju pravoslavne vjere Đuri Pljavljaniću, na posvećivanje te nove kuće pozvao sam i sisačkog biskupa Košića, koji se odmah s radošću odazvao i sudjelovao pri posvećenju kuće. Nedugo nakon toga bio sam pozvan na komemoraciju za žrtve Domovinskog rata u Petrinji gdje sam bio prisutan na misi, kojoj je održao biskup Košić a nakon toga kod središnjeg spomenika nakon njegove molitve molio sam i ja za duše svih poginulih u Petrinji, sve u zajedništvu hrvatskog naroda i u skladu s kanonima Pravoslavne i Katoličke crkve.
CRKVENO DJELOVANJE I ZAŠTO SMETAM NEPRIJATELJIMA HPC? Prije 10 godina obnovio sam Hrvatsku pravoslavnu crkvu i kontinuirano u svim tim godinama održavao više vrsta bogoslužija u skladu s mogućnostima, a već više od pet godina u Zagrebu držim redovita bogoslužja. Jedina smo pravoslavna crkva u Zagrebu koja javno objavljuje raspored svojh bogoslužja i pridržava ga se. Sudjelovao sam osobno na svim većim javnim događajima, ponajviše na komemoracijama – preko Bleiburga, Hude jame, Maclja i Tezna do Jazovke i Bačina. U svojim smo objavama javno osudili obmane koje uvodi Istanbulska konvencija i bili smo jedina crkva u Hrvatskoj, koja se javno usprotivila ograničavanju vjerskih prava restriktivnim mjerama države povodom tzv. Covid pandemije i koja nikad nije promijenila svoja crkvena pravila i uvijek je dijelila pričest u skladu s crkvenim kanonima – Tijelo i Krv Hristovu – žličicom.
OSOBNI DOPRINOSI HRVATSKOJ POVIJESTI 1. Arhiepiskop †Aleksandar prvi je u Hrvatskoj objavio definiciju autokefalnosti i crkvene kanone na kojima se ona temelji. 2. Arhiepiskop †Aleksandar prvi je u Hrvatskoj ukazao na Karlovačku arhiepiskopiju i da je ona bila povijesna Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva te objavio crkvene kanone kao i državne zakone koji to dokazuju. 3. Arhiepiskop †Aleksandar prvi je u Hrvatskoj objavio da Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju novoj crkvi u Kraljevini SHS stoga ona de jure još uvijek postoji. 4. Arhiepiskop †Aleksandar prvi je u Hrvatskoj u svom članku Nikola Tesla ili kako se Hrvatska odriče svoje povijesti, objavio i dokazao da Tesla nije, niti je mogao biti Srbin nego da je Hrvat pravoslavne vjere, čiji je otac bio svećenik hrvatske Karlovačke arhiepiskopije. 5. Vezano s tim istim člankom, upravo je Arhiepiskop †Aleksandar taj koji je objavio da u Sintagmi iz 1855., koju je cijelu pročitao (700 stranica na grčkom) postoji Autokefalna crkva austrijske monarhije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, a da na popisu autokefalnih crkava nema nikakve srpske crkve. 6. Upravo je Arhiepiskop †Aleksandar dokazao da prije 1920. nije postojala srpska crkva. 7. Upravo je Arhiepiskop †Aleksandar prvi u Hrvatskoj objavio Poslanicu četvorice istočnih patrijarha iz 1531. koja dokazuje da do tada nije postojala samostalna i priznata srpska crkva. 8. Prije 10 godina se je u Hrvatskoj moglo čuti kako je „SPC u Hrvatskoj već 600 godina” na temelju jednog natpisa na kamenoj ploči u manastiru Krka. Upravo je Arhiepiskop †Aleksandar dokazao da je taj natpis krivotvoren i od tada nisam primijetio da itko više spominje da je „SPC u Hrvatskoj već 600 godina”. 9. Upravo je Arhiepiskop †Aleksandar objavio činjenicu da SPC sama sebe po prvi puta ovako naziva u Ustavu SPC iz 1947. 10. Arhiepiskop †Aleksandar je jedini koji je ikad u Hrvatskoj (pa i u tzv. „regiji”) objavio članak o pravoslavnom crkvenom kalendaru.
11. Upravo Arhiepiskop †Aleksandar je pod kraj prošle godine sastavio i otiskao Kalendar HPC za 2023. što je prvi takav kalendar nakon 1945. 12. Upravo je Arhiepiskop †Aleksandar taj koji je o ništetnom ugovoru Račan – SPC pisao još 2015. u članku pod naslovom „(Ne)zakonito djelovanje SPC u Hrvatskoj”, koji je kasnije objavljen i u mojoj knjizi. Dana 15. ožujka 2016. povodom rasprave o državnom proračunu u Hrvatskom saboru o tom ugovoru govorio je general Glasnović (pet dopuštenih minuta), ali nitko na njegov govor nije reagirao – niti saborski zastupnici, niti mediji. U sadašnjem sazivu Hrvatskog sabora general Prkačin je taj koji je u više navrata govorio u Saboru o tom ugovoru kao i o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Puno je onih, koji ga pokušavaju spriječiti, ali baš zbog njegove ustrajnosti hrvatska je javnost naučila o HPC i nezakonitom djelovanju tzv. SPC u Hrvatskoj. I zaključno, upravo je HPC s poglavarom Arhiepiskopom †Aleksandrom dala punu i bezuvjetnu potporu kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. ZADATAK IZ SRBIJE Zadatak iz Srbije je – Savo Štrbac zadaje smjernice, a razno-razne zabluđene duše (iz Hrvatske i inozemstva) bacaju se na posao. Svi njihovi napisi sadrže puno nebuloza, ali svrha napisa nije doći do neke skrivene istine, nego permanentno sijati sumnju. · S jedne strane ja, Arhiepiskop †Aleksandar bio sam svećenik BPC, koji je izbačen iz te Crkve. · S druge strane uopće nisam bio svećenik, pa čak je upitno jeli sam uopće kršten. · S jedne strane ja sam kao oženjeni svećenik postao episkop, što po njima nije ispravno, ali (zbog neznanja) ne komentiraju to da Ustav SPC propisuje kako oženjeni svećenik može postati episkop. · S druge strane tvrde da sam se ja povezao s nekim homoseksualcima iz EPC. Čak i da takvih ima ja to ne znam. Blago SPC u kojoj homoseksualaca „nema“. Kad bi oni, koji takve gluposti pišu bili vjernici, ne bi postavljali pitanje jesam li ja kršten, jer oni, koji su vjernici znaju da bilo koji sakrament u PC (isto u KC), pa tako i rukopoloženje može dobiti samo onaj, koji je dobio onaj prvi – krštenje. Vjernici znaju da kad od svećenika zatraže neki sakrament, npr. vjenčanje, on će od njih najprije zatražiti krstni list. Nikome niti ne pada na pamet da uđe u crkvu i od svećenika tražiti njegov krstni list, nego je to upravo obrnuto. To vjernici dobro znaju, što očigledno nisu oni koji šire svoje umotvorine kako bi me difamirali.
MOJ ŽIVOTOPIS Tek sada se pojavljuje zanimanje za moj životopis kojeg sam objavio 2017. u svojoj knjizi. Htio sam ga objaviti na hrvatskoj Wikipediji, još pet godina prije toga (2012.), no administratori hrvatske Wikipedije su me odmah blokirali. Dakle, moj je životopis davno poznat široj javnosti i ako je netko htio, mogao je provjeriti je li istina ono što sam tamo napisao. No nitko to nije učinio, jer je svima jasno da je objavljena istina, a to ne odgovara onima koji po zadatku rade protiv HPC i protiv mene kao njenog poglavara. Oni koji se toliko zanimaju za mene, mogli su razmisliti o tome da se je na jesen 2022. HPC pridružio o. Mario Najdenov iz Sofije, magistar teologije Sofijskog sveučilišta koji je protojerej priznate Bugarske pravoslavne crkve i koji očito zna prepoznati da sam ja kanonski arhijerej. U suprotnom nam se ne bi pridružio. U svojoj sam knjizi objavio kako sam ja Arhiepiskop †Aleksandar rukopoložio jednog svećenika i jednog đakona. Oni danas služe u Carigradskoj patrijarhiji u Italiji, što znači da Carigradski patrijarh prihvaća njihovo rukopoloženje od mene kao kanonsko, stoga sam i ja Arhiepiskop †Aleksandar po njemu kanonski episkop! PRESUDA VISOKOG UPRAVNOG SUDA U svojoj obavijesti o presudi Visokog upravnog suda u našu korist, naveo sam broj i datum presude. Citirao sam i dio koji govori koju odluku Ministarstva pravosuđa i uprave MPU i koju presudu Upravnog suda VUS proglašava nezakonitim, ali evo neki ljudi, koji nas navodno podržavaju žele istražiti što je to do sada bilo. No ne kako bi pročitali u navedenim spisima, koji su javno dostupni, niti kako bi mene pitali što sam od podnošenja zahtjeva za upis u Evidenciju HPC od 19. svibnja 2016. poduzimao, već traže od našeg odvjetnika Mate Knezovića to potajice pregledati. Odvjetnik Knezović je iskusni odvjetnik, koji poštuje zakon i nije nasjeo na taj pokušaj. No zbunjujuće je što su neki ljudi u svojoj (možda) dobroj namjeri spremni prekršiti zakon i tražiti od odvjetnika da im da na uvid spise bez znanja stranke koju zastupa, a što nije odvjetnička etika. A oni iz Srbije – SPC, Vučić, Štrbac i sl. koji su protiv HPC i svi spomenuti likovi u Hrvatskoj koji su uporni u mojoj difamaciji, koristeći se istim izmišljenim argumentima, udružuju se protiv HPC i njenog poglavara Arhiepiskopa †Aleksandra. Što takve osobe u Hrvatskoj dobivaju od toga? Možda neku pozornost kao Herostrata, koji je prije 2.500 godina spalio Artemidin hram, kako bi se proslavio ili očekuju svojih 30 srebrnjaka, jer i slijepcu je jasno da oni rade u korist svojih gazdi (iz Srbije i Hrvatske), a protiv interesa samobitne i slobodne hrvatske države i njezine domoljubne HPC. Unatoč svim napadima mi ćemo ustrajati i nastaviti sa svojim radom na obnavljanju HPC u njenom punom sjaju, na dobrobit blagovjernom hrvatskom narodu. HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR [1] http://www.veritas.org.rs/e-veritas-25-04-2023-promotori-tzv-hrvatske-pravoslavne-crkve/ [2] https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/inspektor-zastite-na-radu-ivica-jonjic-prijavljen-za-primanje-mita-42856 [3] I. Jonjić u javnoj komunikaciji koristi korienski pravopis kako bi pokazao svoje domoljublje. [4] https://www.vecernji.hr/vijesti/sam-sam-sebi-dao-cak-4993-potpisa-za-kandidaturu-1171300 [5] https://6yka.com/novosti/izmisljena-biografija-milana-radulovica-kako-su-obmanuti-mediji-u-regionu [6] https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2018/03/18/hpc-priopcenje-o-istanbulskoj-konvenciji/ [7] Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 28 [8] https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2017/01/15/ugovor-od-zajednickog-interesa/ [9] Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 39, ISBN 078-953-59546-0-6 [10] hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2016/01/03/potpora-povodom-kanonizacije-bl-a-stepinca/ [11] Hrvatska pravoslavna crkva, bila je, jest i bit će.
U Podcastu Velebit gostovao je arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve †Aleksandar 22 svibnja, 2023 Uncategorized
POPIS 2021: Hrvata je pravoslavaca 20 puta više od članova SPC
Nedavno su objavljeni konačni rezultati Popisa stanovništva 2021. Donosimo dio onih vezanih za vjeroispovjesti i vjerske zajednice, koji su nam zanimljivi.
PODATCI IZ POPISA 2021.: Katolici 3 057 735, Protestanti 9 956, Muslimani 50 981, Pravoslavci 128 395 VJERNICI PO ETNIČKOM PODRJETLU: Hrvati – katolici 2 988 051, Hrvati – pravoslavci 15 980, ostale religije 33 999, ne izjašnjavaju se 51 147; Srbi – pravoslavci 101 250, katolici 2 042, muslimani 38,… VJERNICI PRAVOSLAVNIH CRKAVA, KOJE JE POPIS PONUDIO: SPC 1 518, MPC 53, CPC 15 i BPC 8. Nije bilo moguće slobodno izjašnjavanje o vjerskim zajednicama jer se za HPC nije bilo moguće izravno izjasniti zbog toga jer nije bila na popisu ponuđenih vjerskih zajednica. Dne 1. listopada 2021. mi smo u Europskom domu održali tiskovnu konferenciju kako bismo ukazali na neke nepravilnosti u Popisu iz 2021. koje ga čine (djelomično) nezakonitim. U RH svi državljani su Hrvati po državljanstvu i uživaju ista prava. U RH ne smije netko uživati više prava u usporedbi s nekim drugim pa tako ni pripadnici nacionalnih manjina. Povodom rasprava o Zakonu o popisu stanovništva Milorad Pupovac tražio je da se Hrvati izjašnjavaju o svojoj pripadnosti vjerskim zajednicama ali samo o onima koje su registrirane i imaju ugovor sa državom. Na ovaj način iz popisa odmah ispada Crnogorska PC, koju je RH registrirala 2006. godine ali još uvijek nema ugovor sa državom, zatim mali ali cijenjeni dio hrvatskog naroda Hrvati pravoslavci i njihova HPC. HPC je sljednica svjetski priznate Karlovačke arhiepiskopije, pravoslavne crkve Hrvatskog kraljevstva, koja je postojala kao hrvatska autokefalna crkva više od 200 godina. HPC je odavno ispunila sve zakonske i sve dodatne uvjete pa čak je dobila i presuda Visokog upravnog suda RH u svoju korist ali još uvijek čeka registraciju. Na popisu stanovništva 2011. ljudi su se izjašnjavali po narodnosti i vjeroispovjesti kao što predviđa i novi zakon u članku 15. Na tom popisu pravoslavcima se je izjasnilo 16 647 Hrvata. Taj je broj veći od sveukupnog broja članova svih vjerskih zajednica upisanih u Evidenciju vjerskih zajednica. Što se tiče srpske nacionalne manjine neshvatljivo je kako u Hrvatskoj sva tijela državne i lokalne vlasti olako ne samo prihvaćaju nego čak i promiču kao činjenicu suludu pretpostavku da je svaki Srbin pravoslavac, iz koje pogrješne pretpostavke krivo zaključuju da slijedi i obrnuto, da je svaki pravoslavac Srbin. Ove se dvije pogrješke na žalost ne poništavaju, nego zbrajaju. Ako pretpostavimo da su svi Srbi pravoslavci, tko su onda onih 2 042 Srba katolika ili 13 000 Srba ateista prema popisu iz 2021.? Jesu li oni po tomu uopće Srbi? Je li sam Milorad Pupovac Srbin kad znamo da nije pravoslavac nego ateist, iz čega logično proizlazi da nije ni Srbin? Ispada da je Hrvatska jedina država na svijetu u kojoj su svi pravoslavci Srbi što nije slučaj čak u Srbiji u kojoj postoje 1,5 mil. nekih drugih pravoslavaca – Rumunji, Vlasi, Bugari, Makedonci, Cincari … Izjašnjavanjem o pripadnosti vjerskim zajednicama na popisu stanovništva 2001., SPC je imala samo 40 434 člana. Bilo je nešto malo članova Bugarske PC i Makedonske PC, a čak 196 969 pravoslavaca koji su se izjasnili generičkim pravoslavcima bez nacionalnog predznaka. Dakle tada se je samo 18 % pravoslavaca izjasnilo članovima SPC ali godinu i pol kasnije Račan potpisuje ugovor baš s tom srpskom crkvom i nije ga bilo briga za ostalih skoro 200 000 pravoslavaca, koji da su htjeli mogli su se učlaniti u neku stranu PC u Hrvatskoj ali nisu. Milorad Pupovac tražio je u Saboru da se ljudi izjašnjavaju samo u svezi registriranih vjerskih zajednica i onih koje imaju ugovor sa državom, a zaboravlja kakvo je bilo stanje u travnju 2001. kad su se ljudi izjašnjavali o članstvu u vjerskim zajednicama. Činjenica je da je s nepostojećom „SPC u Hrvatskoj” Ivica Račan podpisao ništetni ugovor u prosincu 2002., dakle godinu i pol dana nakon što se dio popisivanih slobodno izjasnio o svom članstvu u SPC. U Srbiji je SPC registrirana još kasnije – godine 2006., što su pune četiri godine nakon što je registrirana u Hrvatskoj i pet i pol godina nakon popisa stanovništva 2001. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica NN 83/02, 73/13 Članak 1. „Crkva ili vjerska zajednica u smislu ovoga zakona je zajednica vjernika upisana u Evidenciji vjerskih zajednica u RH”. U Evidenciji vjerskih zajednica RH kod Ministarstva pravosuđa i uprave nema niti SPC, niti „SPC u Hrvatskoj” što znači da u RH nije registrirana nikakva srpska crkva. Iz svega toga slijedi da se na Popisu stanovništva 2021 popisivani nisu smjeli izjašnjavati kao pripadnici niti SPC, niti „SPC u Hrvatskoj” jer one nisu registrirane u RH i kao takve ne mogu biti na popisu vjerskih zajednica! Saborska većina je svojevremeno odbila Pupovčev amandman po kojem je on tražio da pripadnici nacionalnih manjina popisuju pripadnike nacionalnih manjina, jer je potrebno te ljude, on kaže „ohrabriti“ da se izjasne Srbima, da govore srpskim jezikom i da su pripadnici SPC, a zapravo je trebalo napraviti institucijski pritisak na Hrvate pravoslavce. To da nije amandman prihvaćen očito ne sprječava vladajuću koaliciju SDSS-a, HDZ-a i Državni zavod za statistiku da djeluju kao da je taj amandman usvojen, a ne s razlogom odbačen. Na elektroničkom popisnom obrazcu nije se moglo izjasniti pripadnikom HPC jer je sustav automatski nudio popis vjerskih zajednica i se nije moglo upisati ni jednu koja nije na tom automatskom popisu. Na tom popisu nema HPC. Zato smo preporučili ljudima pričekati terenske popisivače jer samo tiskani obrazac koji je objavljen na stranici DZS daje mogućnost da se popisivani slobodno izjasne za bilo koju vjersku zajednicu koja je ili nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica (na str. 9 pod brojem 21 nalazi se prazno polje). Nažalost tiskanog obrazca nije bilo nego su popisivači elektronički popisivali koristeći isti program, koji je bio kod elektroničkog popisivanja i gdje se nije mogao nitko izjasniti za HPC. Jedina je mogućnost bila da se kod „napomene” dodatno upiše HPC što smo i mi osobno učinili ali usprkos tomu, evo nema niti jednog popisanog člana HPC. Moguće je da su tako učinile i tisuće drugih vjernika, ali ravnatelj DSZ strahuje da će se nekome zamjeriti ako to objavi. Zakonodavna vlast, izvršna vlast i Državni zavod za statistiku udruženim su podhvatom učinili sve što je u njihovoj moći da prikažu što veći broj Srba i pripadnika Crkve Srbije u Hrvatskoj. Bilo je plakata SDSS-a (BUDI E-SRBIN), spotova na televiziji itd., koji pozivaju hrvatske državljane da se popisuju preko sustava e-građani i izjašnjavaju kao Srbi, s materinski srpskim jezikom i da su kao članovi Pravoslavne crkve Srbije. Kad svi oni znaju koliki je novac iz državnog računa RH potrošen na svu ovu kampaniju i kad to usporedimo s rezultatima popisa 2021., sumnjam da su zadovoljni time. Ono bitnije zbog čega su se ponajviše zakonodavna, izvršna vlast i DZS udružili u zajedničkom podhvatu je to da se nikako ne smije dozvoliti da se bilo tko izjasni kao vjernik HPC kako bi mogli tvrditi da takvih nema. Tako se već 150
godina krivotvori povijest pravoslavlja u Hrvatskoj. Kad Odmah po objavljivanju podataka iz Popisa 2021. na službenim stranicama tzv. SPC u Hrvatskoj objavljen je članak, koja je svrha rugati se HPC zato što na popisu nema njenih vjernika. Nije bitno to da se za HPC nije bilo moguće izjasniti, a kad se već tko i uspio tako izjasniti na neki posredni način, svejedno nije u rezultatima. Nama nije jasno zašto to SPC tako veseli kad znamo da je na Popisu 2021. bilo 15 980 Hrvata pravoslavaca i koji bi se, kad bi im je bilo omogućeno, svakako izjasnili vjernicima HPC, koji je broj 10,5 puta (1 050 %) veći od broja vjernika SPC, koji je jadnih 1 518. Vrijedi napomenuti da se broj vjernika SPC, kojih je na popisu iz 2001 bilo 43 440 a sad 1 518, smanjio čak 26 puta u odnosu na popis iz 2001. Ovi 1 518 članova SPC čine samo 1,18 % pravoslavaca u Hrvatskoj Kad se zbroji da u RH ima 50 svećenika SPC, pet do sedam episkopa, nepoznati broj monaha, stotinjak službenika u administraciji i još najmanje 100 zaposlenika u crkvama (pjevači, čistači, prodavači svijeća …) i njihovih obitelji, ispast će da su oni koji su se izjasnili kao vjernici SPC zapravo oni koji su za to plaćeni, a plaća ih hrvatski narod iz državnog proračuna RH. HRVATSKA JEDINSTVENA NA SVIJETU Postoji nešto po čemu je Hrvatska jedinstvena na svijetu – kad podjelimo broj vjernika Crkve Srbije u RH kojih je 1 518 na broj svećenika i episkupa ispada da je u RH jedan svećenik SPC na 30 vjernika i jedan episkop na 200 vjernika što ne postoji nigdje na svijetu. Usporedbe radi vrijedi izračunati što bi bilo u Srbiji da SPC ima isti omjer broja vjernika po svećeniku (30 vjernika) i po episkopu (200 vjernika) na šest mil. vjernika. Došli bismo do suludog broja od 200 000 svećenika i 30 000 episkopa ali to se ne može dogoditi u Srbiji koja čak ni NE UZDRŽAVA SPC, nego samo u Hrvatskoj, koja očito uzdržava tu stranu crkvu i izvan granica RH, da ne velimo i u njenoj matičnoj državi. Izračunali smo i to da iz onih 3 000 000 EUR (20 000 000 Kn), koje SPC dobiva od hrvatske države idu zapravo 2 000 EUR po vjerniku što je isto jedinstveno u svijetu da takav iznos po vjerniku ide za uzdržavanje neke crkve, još više što je to strana crkva strane države. VJERODOSTOJNI PODATCI IZ SRBIJE Prije par dana Savo Štrbac je za beogradsku Politiku nakon što je zadao smjernice za rušenje poglavara HPC izjavio da je Hrvata pravoslavaca 40 000. Prije tri mjeseca je predsjednik Srbije objavio da je Hrvata pravoslavaca 30 000. Niti Štrbca, niti Vučića ne možemo smatrati izvorima istine ali njima ne odgovara povećani broj Hrvata pravoslavaca i zato im u ovoj situaciji možemo vjerovati, a i ranije su objavljivali podatke o hrvatskom Popisu 2021., za koje se je kasnije uspostavilo da su istiniti. Ne znamo otkud njima ti brojevi, ali to je vrlo vjerojatno broj onih koji su se izjasnili kao Hrvati pravoslavci, a da je dobar dio njih skriven pod „ostali kršćani”(179 159), „ostale religije”(33 999), „ne izjašnjavaju se”(51 147), „nepoznato”(53 084) ili „nije član niti jedne (od navedenih) crkava i vjerskih zajednica” (15 350). Sve to dokazuje da je Hrvata pravoslavaca čak 20 puta više od vjernika SPC u Hrvatskoj. ZAKLJUČAK Kod Popisa 2021. postoji jedna činjenica, koja bode oči – da je čak 96 % pravoslavaca, koje se nisu izjasnili za niti jednu od ponuđenih pravoslavnih crkava. Možda bi se o HPC izjasnio dobar dio pravoslavaca kad bi se mogli slobodno popisati, uz uvjet da su uopće znali da postoji Hrvatska pravoslavna crkva i da ona je ono što po crkvenom kanonu mora biti – Pravoslavna crkva Hrvatske i da k njoj mogu doći svi pravoslavci koji žive u Hrvatskoj bez razlike njihove pripadnosti nekoj narodnostnoj manjini. Sve to znaju prepoznati pravoslavci u Hrvatskoj i zato se je samo u 10 godina broj vjernika HPC udvostručio. Taj će se broj sad još više povećati kad se zna da je Visoki upravni sud Hrvatske presudio da je odbijanje registracije HPC nezakonito. HPC ima čak 20 puta više vjernika od Crkve Srbije, koju RH u cijelosti uzdržava i jedina je koja se brine za vjerske potrebe pravoslavaca i sve ih poziva da se slobodno pridruže njenim redovitim bogoslužjima. Sve u Božjem imenu na dobrobit blagovjernog hrvatskog naroda. HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR [1] http://www.veritas.org.rs/e-veritas-25-04-2023-promotori-tzv-hrvatske-pravoslavne-crkve/
HPC – KAMEN U CIPELI24 travnja, 2023 Uncategorized Tekst je objavljen 19. travnja 2023. na FB stranici Tomislava Karamarka. Mi smo dodali naslov. Pred sobom imam Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj u kojoj je upisano 42 crkve, odnosno vjerske zajednice. Bogat je to i raznolik popis, no ja ću se referirati samo na pravoslavne crkve. Dakle, u RH su registrirane i egzistiraju Srpska pravoslavna crkva, Crnogorska pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva. No na ovoj evidencijskoj listi ne postoji Hrvatska pravoslavna crkva. Spomenuta crkva ima 20-ak tisuća vjernika, dakle etničkih Hrvata – pravoslavaca. Aleksandar Radoev Ivanov, hrvatski arhiepiskop godinama se bori za ravnopravnost i ustavom zajamčena prava svojih vjernika, vjernika Hpc. Najnovija epizoda ove borbe zapravo ukazuje na prave namjere onih koji ne žele da Hrvati pravoslavci napokon postanu ravnopravni građani. Naime, iako je Visoki upravni sud svojom presudom od 7.rujna 2022.godine otvorio vrata ispravljanju ove nepravde, Ministarstvo pravosuđa i uprave donosi rješenje kojim negira spomenutu presudu i odbija zahtjev za legalizacijom Hrvatske pravoslavne crkve. Izvršna vlast superiornija u odnosu na sudsku…??? Nomenklatura koja stoji iza ovog rješenja, zajedno sa svojim nalogodavcima, sigurno će biti upamćena kao suporter velikosrpskih aspiracija, formuliranih kroz bolesnu ideju nazvanu “srpski svet”. SPC ima presudnu ulogu u ovoj staro-novoj tragikomičnoj ali i opasnoj igri. Kreatorima ovog projekta Hpc je kamen u cipeli. Zašto hrvatska (europska) vlada ne štiti prava svojih građana ali i nacionalne interese Republike Hrvatske? Quo vadis, Croatia? Hm, suvišno pitanje…
OSVRT HRVATSKOG ARHIEPISKOPA ALEKSANDRA23 travnja, 2023 Uncategorized Hrvatski tjednik u broju 968 od 13. travnja 2023. donosi osvrt hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra o opetovanom ustrajanju Mnistarstva pravosuđa i uprave na sramnoj i protuzakonitoj odluci, unatoč jasnoj pravomoćnoj presudi Visokog Upravnog suda.
NASILNO SPRJEČAVANJE UPISA HPC22 travnja, 2023 Uncategorized Hrvatski tjednik broj 968 od 13. travnja 2023. donio je zanimljiv članak koji objavljujemo u preslici.
Osvrt Na Zagrebačku Tribinu O Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi21 travnja, 2023 Uncategorized Piše: Miro Perković Udruga za promicanje istine o hrvatskoj povijesti održala je u utorak 18. travnja u Zagrebu, u hotelu Sheraton, tribinu pod nazivom „Istina o pravoslavnim Hrvatima“. Predavanja su održali Damir Borovčak, Igor Vukić i Tihomir Dujmović, a kao posljednji govornik se prisutnima obratio i arhiepiskop Aleksandar. Velika dvorana hotela Sheraton je bila solidno popunjena što govori o interesu javnosti za navedenu problematiku. Jedino je ozvučenje bilo loše podešeno, ali to ne mijenja činjenicu kako politika ne dopušta registracije HPC-e u modernoj hrvatskoj državi. Preslika negacijskog odnosa hrvatske države prema HPC-i je i zadnji popis stanovništva gdje nije postojala mogućnost da se bilo tko izjasni pravoslavnim Hrvatom, dok se na popisu 2011. tako izjasnilo preko 16.000 građana. Spomenut je i pogrom koji je HPC prošla 1945. kada su, u montiranim političkim procesima, komunističke vlasti dale pogubiti sve njene velikodostojnike, i istaknute pojedince unutar same HPC-e. Uvodni govornik je bio Damir Borovčak koji je predstavio novotiskani Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve – kojem je on urednik. Govorio je o znamenitim Hrvatima pravoslavne vjere koji su živjeli u 19. i početkom 20. stoljeća, a koje Srbi svojataju. Borovčak je spomenuo i probleme koje su kao organizatori tribine imali s otkazivanjem već dogovorenih prostora u Rijeci i Zagrebu a poradi nepopularne tematike u cjelokupnom hrvatskom političkom i medijskom prostoru. Tihomir Dujmović je podsjetio na ignorantski odnos hrvatske novinarske struke vezano za tematiku HPC-e. Podsjetio je kako je nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj ubijen najveći broj novinara u cijelom svijetu a da se do danas nitko iz HND-a nije sjetio tog zločina, a niti želi čuti za njega. Igor Vukić je govorio o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi za vrijeme NDH kada je za ministra izabran sarajevski Srbin dr. Savo Besarović kako bi doprinio smirivanju tenzija između većinskog katoličkog i muslimanskog, i manjinskog pravoslavnog stanovništva. „Savo Besarović je izbrisan iz povijesti iako je svojim radom doprinio smirivanju odnosa, i iako je spasio mnoge živote zahvalili su mu tako da su ga na kraju rata ubili.“ kaže Vukić. Arhiepiskop Aleksandar je govorio o problemu registracije HPC-e: „Nakon trideset mjeseci umjesto trideset dana, dobio sam odluku Ministarstva uprave, negativnu. Nakon dvije, tri godine dobio sam i odluku prvostupanjskog upravnog suda, a prije nekoliko mjeseci dogodila se presuda Visokog upravnog suda koja kaže kako se poništava presuda Upravnog suda u Zagrebu kao i rješenje Ministarstva uprave.“ Međutim, to nije kraj priče, nastavlja Aleksandar: „Pričekali smo nekoliko mjeseci, probijeni su svi rokovi, a novo rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave je glasilo da se odbija zahtjev za upis u evidenciju Hrvatske pravoslavne crkve. Na sedam stranica obrazloženja ponavljaju sve ono što je bilo u prvom negativnom rješenju, kao da presuda Visokog upravnog suda ne postoji.“ „Ni Srpska pravoslavna crkva nije upisana u evidenciju, ali ima ugovor s državom o financiranju. Hrvatska daruje i državnu imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi iako tada na području Hrvatske ta crkva niti ne postoji, već se radi o Pravoslavnoj crkvi austrijske monarhije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima od 1707. godine. Nakon toga je Hrvatski sabor u 19. stoljeću donio pet odluka, od toga dva zakona o pravoslavnoj, tada nazivanoj Grčko-istočnoj crkvi. Kakva Srbija? A možete se pitati kada su Srijemski Karlovci postali dio Srbije? Pa, u komunističkoj Jugoslaviji.“ kazuje arhiepiskop Aleksandar. Zaključak tribine je kako povijest hrvatskog pravoslavlja ne bi smjeli pisti Srbi nego Hrvati. Udruga Hrvatski Ratnik preuzeto s: https://hrvatskiratnik.hr/osvrt-na-zagrebacku-tribinu-o-hrvatskoj-pravoslavnoj-crkvi/?
Osvrt na knjigu Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve20 travnja, 2023 Uncategorized Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve objavljen je u veljači ove 2023. godine (nakladnik Zaklada predziđe kršćanstva; urednik Damir Borovčak) i već je komentiran na nekim portalima, a simpoziji tijekom 2018. i 2019. godine također su praćeni ponovno od samo nekih portala.
Tema je od nacionalne važnosti jer pravoslavni vjernici hrvatske nacionalnosti, a riječ je o više desetaka tisuća vjernika, nemaju pravo na izbor, ili pripadati Srpskoj pravoslavnoj crkvi za koju ne vrijede zakoni RH, ili pripadati nepriznatoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojoj Vlada RH osporava osnovna prava koja imaju vjerske zajednice, njih više od 50 među kojim i 10 židovskih općina/zajednica. Prema tome, nema sumnje da u RH Vlada RH krši ljudska prava. Zanimljivo je da prije dvije godine nije bilo SPC u registru vjerskih zajednica RH, a naknadno u registar je dodano 433 ‘organizacijskih oblika SPC’, što je nejasan pojam. Ima puno muteži od strane Vlade RH u korist SPC a na štetu HPC, no to je stvar moralnih političara da isuše ovu močvaru umjetno stvorenu na relaciji Vlada RH – SPC u zadnjih dvadesetak godina i da ne ostavljaju građanima rješavanje problema kroz skupe i dugotrajne sudske procese u traženju pravde kroz perspektivu građana ‘korumpiranog pravosuđa’, a koju će ipak naći na nekom od sudova Europske unije na sramotu RH. Znači, ne samo da nam Vlada RH oduzima osnovna ljudska prava nego nas i u svijetu sramoti. Ovdje nije riječ o demokraciji nego o državnom terorizmu. Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve vrlo je lijepo uređen sa slikama i dokumentima te bih ga svakako preporučio svima koji žele brzo doći do osnovnih i relevantnih spoznaja o HPC, koja je starija od SPC za stoljeće ili dva, pa molim odgovorne ispraviti sadržaj na mrežnoj stranici enciklopedija.hr. I sad po redoslijedu u knjizi Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve (čiju je lekturu i korekturu potpisala Rajna Gatalica, za fotografije pobrinuli su se Damir Borovčak i Mariana Ivanova, za omot je odgovoran Branko Hrkač, za grafički prijelom Krešimir Ivanček, a za tisak Graforad, Rugvica) osvrnut ću se na neke bitne činjenice. No prije toga preporučio bih pročitati Osvrt urednika Zbornika (vidi stranice 136 – 138). U Pozdravnom slovu hrvatski arhiepiskop Aleksandar kaže da je u 17 godina SPC dobila više od pola milijarde kuna (66 milijuna eura ili blizu 4 milijuna eura godišnje) iz državnog proračuna, bez sumnje iznos hvale vrijedan.
Neumorni Damir Borovčak dok daje pregled znamenitijih Hrvata pravoslavaca kaže: ‘Istinom treba odgovarati i suprotstaviti se protiv podvala i laži. Činjenica jest da hrvatski političari ili ne poznaju hrvatsku povijest, ili nemajuhrabrosti odgovoriti na izazove suvremenih podvala i krivotvorina’. Teško je ne složiti se s njegovim riječima. Ovdje bih želio reći da mi je dugo trebalo doći do spoznaje i nakon nekoliko metara visine pročitanih knjiga koje obrađuju hrvatsku povijest dvadesetog stoljeća shvatio sam značenje srpskog nacizma kroz trajnu prijetnju Hrvatskoj i hrvatskim interesima. Ovakvo stanje u društvu nije došlo preko noći, jer u prosjeku su birači svake dvije godine od 2000. imali priliku izabrati one koji bi stvorili pravednu državu bez nametnutih ideoloških podjela, a sljedeće godine imat će ponovo priliku. S neizlaskom na izbore birač nesvjesno podržava sadašnje stanje. Meni nije bitno koja će opcija (stranka) pobijediti, već želim živjeti u zemlji gdje će zakon biti jednak za sve, koja će biti pravedna i koja će se temeljiti na povijesnim istinama, a ne lažima. Profesor Goran Jurišić sa zanimljivom biografijom obrađuje povijest hrvatskog pravoslavlja i dokazuje da ‘Pravoslavlje u Hrvatskoj u pravilu nema nikakve veze sa srpstvom i sa Srbijom. Povijest hrvatskog pravoslavlja ne počinje s NDH’. Nakon međunarodnog priznanja 1878. Srbija je bila austro-ugarski i hrvatski vazal (podanik), no činila je sve da razjedini pravoslavno stanovništvo i da ih uvjeri da su svi pravoslavci Srbi. Ante Brešić pl. Mikulić, doktorand humanističkih znanosti obrađuje razvoj crkvene pravoslavne heraldike u Hrvatskoj, vrlo interesantna tema s mnogim slikama. On kaže: ‘Na poziv kralja Leopolda I. Habsburškog pravoslavno pučanstvo različitih naroda krajem 17. stoljeća počelo se useljavati iz Osmanskog Carstva na prostor Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva. Nakon 1708. godine počinje se reflektirati različitost pravoslavne crkve u hrvatskim i ugarskim zemljama, naspram one u Raškoj (je li Raška bila hrvatska ili srpska treba pitati Bugare) i da su nadbiskupi pravoslavne crkve bili u potpunosti autokefalni, tj. zasebni’. Prva pravoslavna hrvatska crkva pod nazivom Karlovačka mitropolija začeta je u Srijemskim Karlovcima na samom početku 17. stoljeća, danas mjestu u neposrednoj blizini Novog Sada na Dunavu, i nema veze s gradom Karlovcem koji je osnovan 1579., a kojeg je gospodin Hrastov 1991. obranio.
Svećenik p. Dragan Majić prikazuje Povelju austrijskog cara Karla VI. i ujedno hrvatskog kralja, Karla III. koja izričito govori o istočnoj crkvi grčkog obreda, a ne o SPC. Tekst Povelje govori o doseljenicima koji su nazivani Grcima i koji su pripadnici istočne Pravoslavne crkve. Pater Majić kaže ‘Karlovačka arhiepiskopija (u nekim tekstovima se koristi naziv ‘metropolija’) ili Hrvatska pravoslavna crkva dobila je autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. i trajala je više od 200 godina, do 29.10.1918. godine kad je stvorena Kraljevina SHS i kad je iste godine autokefalnost dobila ujedinjena Srpska pravoslavna crkva’. Važno je napomenuti da ‘HPC u Srijemskim Karlovcima nikad nije donijela odluku o pridruživanju SPC’. Slično kao i s Hrvatskom koja je ugurana na prijevaru u Državu SHS, kasnije u krvavu Kraljevinu Jugoslaviju, tj. četničku državu. Svestrani novinar-istraživač i hrvatski branitelj Mario Filipi govori o Nikoli Tesli u iskrivljenom ogledalu. S mnoštvom uvjerljivih dokaza gospodin Filipi kaže: ‘Iz svega toga proizlazi jasan zaključak da je Tesla bio Hrvat pravoslavne vjere, a porijeklom katolik po obije linije’. Nedavno je gospodin Filipi imao zapažen nastup kod Marka Juriča u Podcastu Velebit koji je do sada pogledalo već gotovo 50 tisuća gledatelja. Doktor Darko Richter govori o slavnom vojskovođi Svetozaru Borojeviću, pravoslavnom Hrvatu. U tekstu doktora Richtera svidio mi se stih: ‘Po pevu se pozna ptica, po govoru Hrvatica’. Izvrsno! Njegova baka Milka pokopana je 1913. po grčko-istočnom obredu. Zanimljivo je da ‘Dva su Hrvata na najvišim položajima u vojsci bila lojalna carskoj i kraljevskoj dinastiji (Austro-Ugarske), zapovjednik mornarice viceadmiral Maximilian Njegovan i feldmaršal Svetozar Boroević’, ali niti jedan nije tu lojalnost pretpostavio razumu i uljuđenosti niti u najtežim trenutcima’. Gospodina Marija Živkovića i njegovu suprugu sveti otac Ivan Pavao II. imenovao je sudionicima Sinode biskupa o obitelji 1980. godine i bili su također članovi Papinskog vijeća za obitelj u Vatikanu u dva petogodišnja mandata. Gospodin Živković govori o broju Hrvata pravoslavaca u postotcima prema popisu stanovništva iz 2011. godine i kaže: ‘Samozvani kralj Aleksandar Karađorđević nasilno je ukinuo Karlovačku eparhiju (u nekim tekstovima se koristi naziv arhiepiskopija, a negdje metropolija) kojoj su pripadali pravoslavci u Kraljevini Hrvatskoj. Također je ukinuo pravoslavne institucije koje su pokrivale Crnu Goru i Makedoniju te je u državi SHS uspostavio Srpsku pravoslavnu crkvu, koja do tada uopće nije postojala pod tim imenom’. Istaknuti istraživač činjenica o NDH i logoru Jasenovac Igor Vukić govori o Hrvatskim pravoslavcima u Drugom svjetskom ratu i djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve (1942. – 1945.) te citira Pavelića: ‘Nitko nije protiv pravoslavlja, ali u Hrvatskoj ne može biti srpsko-pravoslavna crkva jer su svugdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve’. Pretpostavljam da je to osnovni problem uskraćivanja prava na registraciju HPC u RH. Naime, kad istinu kaže Ante Pavelić, onda se ta istina ignorira i u tom slučaju lažima nema kraja. Isto je sa starim hrvatskim pozdravom ‘Za Dom Spremni’ iz vremena prije NDH što primitivci ignoriraju i vraćaju narod u olovne godine komunizma, tj. totalitarizma, a članica smo EU. Koji apsurd! Gospodin Vukić pored poučnog sadržaja daje i popis dijela ubijenih svećenika i vjernika HPC.
Naš general Željko Glasnović govori o ‘saborskim zastupnicima u kojima se đavao zaglavio poprijeko i ne može izaći’. Spominje i četničke okrutnosti u BiH i Kosovu, kao i četništvo na čelu sa SPC, a zaključuje s pozdravom ‘Izgonite đavle i za Hrvatsku – svi uz Krista protiv komunista!’. Prilaže i kopiju stranice 2 Vjesnika iz 30. 6. 1945. naslova ‘Inspiratore i izvršioce nečuvenih zločina nad našim narodom i njihove pomagače stigla je zaslužena kazna’. Riječ je o poubijanom pravoslavnom, muslimanskom i evangelističkom svećenstvu od strane komunista, tj. ‘antifašista’. Nakon toga slijedi tekst Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra ‘Hrvatska pravoslavna crkva – krivotvorine i zablude’ koji svakako vrijedi pažljivo pročitati. Među brojnim činjenicama istaknuo bih informaciju iz lipnja 2019. prema kojoj patrijarh Bartolomej potvrđuje da nije postojala priznata Srpska pravoslavna crkva u srednjem vijeku. Među vrijednim dokumentima za istaknuti je kopiju Propisa prema kojem se moraju nazivi ‘pravoslavna crkva’ i ‘grčko-istočna crkva’ preimenovati u Srpska pravoslavna crkva. U dijelu Povijesnih svjedočanstava iz starog tiska važno je pročitati ‘Poslanicu onim pravoslavnim Hrvatima koji kažu da su Srbi’ koju je napisao Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat 1895. godine. U Izboru članaka o HPC poslije simpozija ima nekoliko tekstova koje se ne smije propustiti pročitati. Autori članaka (Damir Borovčak, Mijo Ivurek i hrvatski arhiepiskop Aleksandar) dobro su upućeni u problematiku o kojoj pišu. I na kraju htio bih zaključiti ovaj osvrt briljantnim riječima hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra: ‘Kod stvaranja nove crkve (misli se na SPC) u novoj državi (misli se na četničku državu) ima toliko nepravilnosti da zapravo nema pravilnosti’. Vrlo poučnu i nadasve interesantnu knjigu Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve svakako pročitati! dr. Ivica Tijardović preuzeto s:
ODRŽANA JE JOŠ JEDNA TRIBINA ISTINA O PRAVOSLAVNIM HRVATIMA18 travnja, 2023 Uncategorized Tribina Istina o pravoslavnim Hrvatima, održana je 18. travnja 2023. godine u Hotelu Sheraton u Zagrebu.
17 travnja, 2023 Uncategorized
Hrvatsko kraljevsko vijeće - HKRV
Povodom blagdana Uskrsa kojeg slave mnogi pravoslavni i katolički vjernici po starom ili nereformiranom kalendaru, izaslanik HKRV-a časni gosp. Borna Kuri posjetio je Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu i prisustvovao misnom slavlju. U ime HKRV-a predao je svim pravoslavnim vjernicima i vodstvu HPC-a blagdanske čestitke naglasivši želju za vjerskim dijalogom i jedinstvom svih kršćanskih Crkvi. Posebice je naglasio važnost djelovanja HPC-a u Hrvatskoj koja u prošlosti seže do 17.st. Rekavši da upravo HPC kao jedina autokefalna pravoslavna Crkva temeljena na hrvatskom krunskom pravu u Hrvatskoj ima važnu ulogu, za brigu o pravoslavnim vjernicima. Da tu tradiciju pronesenu od vremena kralja Leopolda danu narodu Hrvata, te potvrđenu i proširenu u doba kraljeva Josipa, Karla i Marije Terezije valja čuvati. Da HPC ima jednu slavnu ali i tužnu povijest, da je Crkva koja postoji od 17.st. u Hrvatskoj dva puta nasilno ukidana prvi puta 1920. od strane monarhifašističkih, a drugi puta 1945. od strane boljševičkih vlasti. U nadi za bolje sutra za sve koji slave Uskrs i osobno je pozdravio sve vjernike i vodstvo HPC-a. #HrvatskoKraljevskoVijeće #CroatianRoyalCouncil
20231005__Bencik_Pise_li_to_Papa_Franjo_neku_novu_sinodalnu_Bibliju.docm 2023-10-05 Piše li to Papa Franjo neku novu sinodalnu Bibliju, po kojoj će umjesto Boga, Sotona zavladati svijetom!?
Po BIBLIJI - BOG je točno stvorio red i poredak: Iz knjige postanka
Stvaranje svijeta 1– 27 Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. – 28 I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!
Pokvarenost ljudi 6-5 Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. -12 kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopačilo Zbog silne nepravde i izopačenosti Bog je odlučio velikim potopom uništiti sva živa bića. -13 reče Bog Noi: "Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.“ I odluči Bog sa Noom sklopiti savez -19 A od svega što je živo - od svih bića - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. I nakon velikog Potopa, BOG je Nou blagoslovio i sklopio s njim Savez; 9-1 Tada Bog blagoslovi Nou i njegove sinove i reče im: Plodite se i množite i zemlju napunite. -7 A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi!
Zloupotreba duge od LGBT zajednice U korablju je Noa po savezu s Bogom uveo sva živa bića, muško i žensko, i kao znamen sporazuma u oblak stavio dugu. -17 I reče Bog Noi: "To neka je znak Saveza koji sam postavio između sebe i svih živih bića što su na zemlji. LGBT jesu Božja stvorenja, kao što su sva živa bića na zemlji, ali nisu Djeca Božja. Duga je znak saveza Boga sa svim živim bićima na zemlji, a ne samo pripadnika LGBT populacije. Duga je potvrda saveza sa NOOM „A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite je sebi!“
Osobe istog spola, ne mogu se plodi kako je Bog odredio, stoga oni nisu djeca BOŽJA. Rod i rodna ideologija iz koje proizlaze LGBT OSOBE, nisu Božje djelo! Rodna ideologija djelo je onih sotonskih snaga u svijetu koje žele putem Novog svjetskog poretka zavladati svijetom. A na tom putu jedina prepreka im je kršćanstvo odnosno Katolička crkva kao predvodnica kršćanstva. Najprije se udara i ruši obitelj sastavljena po Božjoj volji između muškarca i žene, kao temeljna zajednica u društvu. Zatim se udarilo na spol, po Božjoj volji muško i žensko i izmišlja se rod, kao nedefinirani spol. Pod formom ljudskih prava, zaštite žena i obitelji, prihvaća se Istanbulska konvencija, koja ulazi u sve zakone i time se zakonom legalizira, što je u suprotnosti sa kršćanskim naukom. Vlade koje su prihvatile Istanbulsku konvenciju izvršile su atak na svoje vlastito kršćansko stanovništvo i njegovu vjeru. Čak je i dio klera podlegao manipulativnoj naravi Istanbulske konvencije o ljudskim pravima, zaštiti žena i obitelji od zlostavljanja, a time otvoreno stao protiv svoje vjere i Crkve.
Rađamo se kao spol; muško ili žensko, ne kao rod! Apsurdi i kontradiktornosti u koju je upala gay populacija; -bore se protiv Crkve i njenog vrijednosnog sustava, znači protiv braka muža i žene i obitelji kao takve, a istovremeno se bore za prava koja je ta ista Crkva ustanovila; na brak, obitelj i djecu (udomiteljstvo) Stoga je potpuno nerazumljivo, izopačeno, kontraproduktivno i protivno Božjem nauku da bi istospolni parovi mogli dobiti blagoslov, kako je Papa Franjo izjavio na početku nove Sinode o sinodalnosti.
Kategorički NE. To je protuprirodno, protiv Biblije i protiv Boga! Biblija nas upozorava da izbjegavamo ozbiljne grijehe kao što su spolni nemoral, idolopoklonstvo, krađa, opijanje, iznuđivanje, ubojstvo i okultizam (1. Korinćanima 6:9-11; Otkrivenje 21:8). Ti se grijesi razlikuju od onih koje počinimo nenamjerno ili iz nepromišljenosti, recimo kad nekoga nehotice povrijedimo riječima ili djelima (Mudre izreke 12:18; Efežanima 4:31, 32). Ipak, Biblija nas potiče da ne umanjujemo ozbiljnost nijednog grijeha jer to može dovesti do težeg kršenja Božjih zakona (Matej 5:27, 28). Neki su grijesi počinjeni u neznanju jer osoba nije znala što Bog traži od nje (Djela apostolska 17:30; 1. Timoteju 1:13). Iako Biblija ne opravdava takve grijehe, ona ih ne stavlja u isti rang s grijesima koji uključuju svjesno kršenje Božjih zakona (4. Mojsijeva 15:30, 31). Namjerni grijesi dokaz su da osoba ima zlo srce (Jeremija 16:12). Biblija također pravi razliku između grijeha učinjenog samo jednom i grijeha koji netko čini duži vremenski period (1. Ivanova 3:4-8). One koji namjerno griješe, iako znaju što je u Božjim očima ispravno, čeka Božja nepovoljna presuda (Hebrejima 10:26, 27). I na kraju svetost braka muške i ženske osobe stvorene na sliku Božju: Postanak 1,2 – Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih. Postanak 1,28 – I Bog ih blagoslovi, i reče im Bog: “Rađajte se i množite se, napunite zemlju i podvrgnite je sebi! Vladajte nad ribama morskim, nad pticama nebeskim i nad svakim živim bićem, što se miče na zemlji!
Ne vjerujem da Papa ne poznaje Bibliju, pa se pitam pišu li Papa i njegovi sljedbenici neku novu Bibliju po kojoj će Sotona zavladati svijetom!? Na otvaranju Sinode o sinodalnosti 4.listopada 2023.Papa Franjo se pozvao da se s izazovima i problemima današnjice ne suočavamo duhom razdora i sukoba, nego usredotočujući svoj pogled na Boga, da budemo Crkva koja sluša i dijalogizira. Protagonist je Duh Sveti. „Mnogi vele da su iz Katekizma naučili da je Duh Sveti u „Presvetom Trojstvu, više od toga o Duhu Svetomu ne znaju ništa, stoga se pitaju što on čini. Duh Sveti pokreće Crkvu, djeluje u Crkvi, u našim srcima; njegova je zasluga da se kršćanin razlikuje od druge osobe, On ujedinjuje sve. On nas vodi naprijed, otvara vrata i potiče da svjedočimo Isusa. Čuli smo na početku mise: „Primit ćete Duha Svetoga i bit ćete mi svjedoci u cijelom svijetu“. Duh Sveti nas potiče da hvalimo Boga, da molimo, On u nama moli, uči nas da Boga zovemo: „Oče“. On nas izbavlja iz bijede u koju nas želi odvesti svjetovni duh – kazao je Papa dodajući: „Duh je protagonist žive Crkve, djeluje u Crkvi. Opasno je „ako to ne živimo, ako nismo na visini poslanja Duha Svetoga, kada vjeru svodimo na moral, na etiku. Ne treba se zaustavljati samo na pokoravanju Božjim zapovijedima, i ništa više od toga, to je kazuistika i hladni moral“. Eto jasno je zašto se Papa Franjo nije zaustavio na pokoravanju Božjim zapovijedima, odnosno etici i moralu, nego se pokorio svjetovnoj vlasti, valjda je po njemu svjetovna vlast etičnija i moralnija od Božjih zapovjedi!? Nevjerojatno kontradiktorno! Sa jedne strane Duh Sveti koji nas potiče da hvalimo Boga, jer nas izbavlja iz bijede kamo nas odvodi svjetovni duh, da bi sa druge strane u slijedećoj rečenici rekao “da se ne treba zaustavljati na pokoravanju Božjim zapovijedima“ i prihvatio svjetovni duh i svjetovne norme!? Nevjerojatno koju je pustoš izazvao u Katoličkoj crkvi!? Nakon 26 godina pontifikata Svetog Pape Ivana Pavla II u kojem je vjernik Katolik osjećao Božju prisutnost i zaštitu Katoličke crkve, jer „Kultura života znači poštovanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštovanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.” Sveti Papa Ivan Pavao II bio je čvrsta stijena, Petrov nasljednik „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.”(Matej 16, 17-19) Pod pontifikatom Pape Franje vjernik Katolik osjeća se izgubljeno, iznevjereno izgubio je Božju prisutnost i zaštitu Katoličke crkve. Papa Franjo svojim je postupcima izazvao tektonske poremećaje i podjele, otvorio je „vrata paklena“ unutar same jezgre Katoličke crkve i svijeta! Bože, oprosti mu jer (ne) zna što čini !? Lili Benčik/ hrvatskepravice
|
