1945 – glava – Šoštanj
agrarna
izbjeglica
dragutin
U
2022 - 1956 = 66
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
= =
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
= =
1945.g.,
NASLOVI DATOTEKA:
19980213__Hrvatsko_Slovo_DA_SAM_IMAO_HRVATSKU.docm
1951__20030406__041_Pogovor_z_Fuks-Jozefa_in_Bolha-Hinko_Orel_in_Zrniceva_aretirala-Bolha-Vinka_zazgali_mu_soprogu_12-ljudi_zazgali.docm
19991010_Mislinja_juzni_klanec_500_zrtava.jpg
20010920__Nas_Cas_Tradicija_srecanje_borcev_in_planincev_na_Graski_gori.docm
20011115__Nas_Cas_Poslanski_Vecer_Bojana_Kontica_gost_Stanovnik.docm
20020215__BREZICE_2002_Mokrice_Ouckland_Pavlic_rokopis_txt.jpg
20020315__004_Izvajalci_pobojev_na_Goricah_price_stevilo_zrtev_in_MORILCI.docm
20020315__004a_Izvajalci_pobojev_na_Goricah.docm
20041004-01_Mislinja_breza_kapelica_porusena.jpg
20060615__117b_Grobisca_v_Velenju_grobisce-pod-Kozeljem_Marinsek-Marjan-knjiga-Med-cvetjem-in-trnjem_nekaj-imen_zrtev.docm
20060623-01_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-02_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-03_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-04_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-05_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-06_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-07_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-08_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-09_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-10_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-11_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-12_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-13_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-14_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-15_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-16_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-17_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-18_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-19_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-20_20060815_Bleiburg-spomenik_Hrvatski_ZBOR.docm
20090314-49-05__Sukilo_Krizni_Put_Huda_Jama_dragutin_intervju.jpg
20090314-49-06__Sukilo_Krizni_Put_Huda_Jama_dragutin_intervju.jpg
20090314-49-07__Sukilo_Krizni_Put_Huda_Jama_dragutin_intervju.jpg
20090314-49-12_Glasnik_Dragun_dragutin_Tito_Krizni_PUT.jpg
20090314-49-42_Glasnik_Dragun_dragutin_Huda_Jama.jpg
20090314-49-43_Glasnik_Dragun_dragutin_Huda_Jama.jpg
20090607-08__Titovo_Velenje_ob_dnevu_volitev_
za_Evropu__sramotna_slika_komunisticnih_nasilnezev.jpg
20100720-27_Velenje_Kozelj_sondaza.jpg
20100720-28_Velenje_Kozelj_sondaza_nozna_kost.jpg
20110818_GOOGLE_komentar_za_sliko_KONJI.docm
20241103_Otporas_dragutin_ZLOCIN_BEZ_KAZNE.docm
X
http://www.safaric-safaric.si/katas_cro/1942_NDH_SIVA_KNJIGA_Otporas_Boban_Milan.pdf
= = = = = = = = = = = = =
= = = = = = = = = = = = = = = =
19980213__Hrvatsko_Slovo_DA_SAM_IMAO_HRVATSKU.docm
|
Ovaj text je bio objavljen
u «Hrvatskom slovu», 13.veljaće 1998.godine,
a 2003.g. u knjizi autora Javor Novaka pod naslovom
DA SAM IMAO HRVATSKU
Na kraju Drugog svjetskoga rata i u prvim mjesecima poslije
kapitulacije, svo nekomunističko, a inače brojno stanovništvo Titove
Jugoslavije, uključujući i pripadnike poraženih vojski, bježalo je
spašavajući se pred osvetoljubivim koljačima, koji su se domogli vlasti.
Slovenska vrata tada su bila jedina vrata prema Zapadu, prema Austriji i
Italiji. Partizani nikada nisu priznali da je to bio strahoviti pokolj,
nečovječna odmazda nad ranjenicima, nad ratnim zarobljenicima, nad onima koji
su se predali, nad domobranima, četnicima i ustašama, ali i nad nedužnim
civilima; nad starcima, ženama i djecom. O tome postoje metri i metri filmske
vrpce, koju su partizani snimali i ponosno pokazivali poslije rata. Time su
se ponosili kao pobjedom. TV Ljubljana pokazala je u prosincu 1996. dio tog
materijala. Svi oni, po komunističkomu svjetonazoru "tko nije s nama -
taj je protiv nas", nisu imali pravo na život čak ni negdje drugdje,
izvan totalitarne, zločinačkim rukama stvorene, socijalističke Jugoslavije.
Slovenija je tako išarana jamama prepunim ljudskim kostima, masovnim
grobnicama, zabetoniranim oknima napuštenih rudnika u kojima je najviše
mrtvih upravo Hrvata. Velika većina njih nema ni obilježja, ni križa.
Postojeća slovenska komunistička vlast još nije spremna suočiti se s tom
mračnom "epizodom" u nedavnoj im prošlosti. To posebno smeta
napadanom i čestim polemikama izloženom Međimurcu Dragutinu Šafariću, Hrvatu,
koji već toliko dugo živi u Velenju da mu ni slovenski jezik, ni mentalitet nisu
nepoznanica.
Prije petnaestak godina, zainteresirala ga je, kao građevinara pojava
čestih iskapanja ljudskih kostiju na mjestima gdje su se gradile kuće. Tako
je započeo razgovarati s ljudima iz okolice, skupljati podatke, ucrtavati
masovne grobnice u karte, fotografirati ih, i poticati svjedoke da se
oslobode straha i otkriju mu istinu. Njih je svakim danom bilo sve manje, a
reakcija svakojakih: od burnih, odbijajućih ili prestrašenih do mučnih,
rijetko razgovorljivih, te pouzdanih i vjerodostojnih. Istinu koju su mu
ispripovijedali, a koju je kasnije nekoliko puta provjeravao, složio je u
stravičan mozaik svekolike patnje Hrvata u danima prije dolaska na Bleiburg i
mjesecima poslije njega.
Dolaskom demokracije i priča o ljudskim pravima Šafariću se učinilo
nevjerojatnim da Slovenija može tražiti članstvo u Vijeću Europe i u
Europskoj Uniji prije nego otvori svoje partizanske jame i sve zločine, kojih
je na stotine. Bilo mu je također nelogično da slovenska država priznaje
talijansku i vrlo malobrojnu mađarsku manjinu, a ne priznaje više od sto
tisuća Hrvata.
Svaka istina kad tad iziđe na vidjelo, pa će tako ugledati svjetlo dana i
istina da je u Sloveniji poubijano oko 70.000 Hrvata bez žrtava Bleiburga.
Vrijeme je da slovenska vlast, prije ulaska u velehvaljenu zapadnu zajednicu
naroda, postavi spomen svim mrtvima na svom tlu. To je najmanje što treba
učiniti danas za one, koji su prije pola stoljeća strijeljani ili zaklani kao
ranjenici, ratni zarobljenici ili civili. Tek tada ćemo moći govoriti o
Sloveniji kao europskoj državi čista obraza.
Celje je od
Zagreba udaljeno jedva osamdesetak kilometara, a nekadašnje Titovo Velenje
još dodatnih osamnaest. Pet kilometara sjeverno od Velenja, u kanjonu rječice
Pake, nalazi se Huda Luknja. Tako doista taj kanjon i izgleda. U knjizi
Veliki finale na Koroškem autor Franci Sterle opisuje dramatične događaje u
Hudoj Luknji sredinom svibnja 1945. Scenarij pokolja bio je sljedeći, kako
pišu u slovenskome tisku gimnazijalke Nika, Duška i Ana u prosincu 1992.:
Partizani su svibnja 1945. zaustavili bijeg "ustaške sile" i
njemačkih četa zahtijevajući predaju i polaganje oružja. Ustaše nisu
vjerovale da će partizani poštivati ratne konvencije o vojnim zarobljenicima
i odlučili su se na otpor. Neravnopravna bitka u kanjonu i dolini G. Doliča
(Pancer Greben), te na području Mislinje, trajala je dva dana. Nadmoćna
partizanska brigada imala je deset (10!) poginulih. Na ustaškoj je strani
palo 3.000 muškaraca, a zarobljeno ih je gotovo 11.000!
Procjene su da je to tek trećina odista pobijenih u toj klopci. Kako
inač¸e objasniti da je u deset velikih skupnih jama bez obilježja pokopano
gotovo 5.000, navodno, isključivo ustaša. I kakav je to boj u kojem je omjer
"pobjednika" i "poraženih" 10: 14.000! ? Monstruozno je i
to da su kuće sagrađene oko te grobnice...
Očevidci su izjavili da se "zbog tisuća i tisuća mrtvih između
Hude Luknje i..." (sjevernije - op. J. N.), "Mislinje širio tako
jaki smrad da su uokolo, četiri godine, pčele umirale". Profesor Damjan
Kljajić te događaje naziva masakrom u Hudoj Luknji. Smatra da su ga izvele
trupe pridošle s juga, i da je slovenskih partizana među njima bilo malo.
Većina jedinica bile su crnogorske i dalmatinske. Kako su ustaše bile sa svih
strana okružene kanjonom, partizanskih je žrtava bilo zanemarivo malo. Oni su
ih dočekali na obroncima. Bile su to zaključne partizanske
"operacije", kako kaže, s kraja travnja i početka svibnja 1945. Po
toj tvrdnji mnogo se ustaša probilo do Austrije, gdje su ih na Pliberskom
jezeru partizani opet dočekali. Kaznili su ih smrću tobože zato što su
bježali s "pokradenim vojnim plijenom."
U uvjetima, u kojima se do današnjega dana nikakvom rekonstrukcijom
ne može utvrditi ni približan broj poginulih civila; u uvjetima u kojima su
trajno ostale nepoznate brojne njihove (tipično partizanski) neobilježene
grobnice; u uvjetima u kojima se govori o "vojnom pokradenom
plijenu", možemo se s pravom pitati koliko je civila bježalo s vojskom?
Što je to, zapravo, "pokradeni vojni plijen"? Zar su to najnužnije
osobne stvari, koje su ljudi nosili sa sobom spašavajući se u posljednji
tren? Posebno je poglavlje pitanje gdje je taj plijen završio? Jer navodno ga
je bilo i mnogo i bio je vrijedan... I na kraju, zar nije logično da su te
ustaše, ili brojni civili, koji su s pravom sumnjali u poštenje i moral nove
Jugoslavije, išli s vojskom koja je jedina znala najkraći put do Austrije?
Mogu li slovenski partizani tako olako sprati ljagu sa sebe riječima:
"To su bile ustaše i nitko drugi", ili: "Taj su pokolj
počinili partizani s juga"? Rat je bio završen, zašto se ratnim vojnim
zarobljenicima nije sudilo?
Zbog toga što je postavljao neugodna pitanja i dirao u zabranjene
teme, gospodina Šafarića su u novinama često napadali i vrijeđali. Osobito se
isticao Adolf Štorman i to pogrdnicama vrste: neslovenac, prišlek, balkanac,
južnjak i ostalim uvredama izrađenim u ksenofobičnim protuslovenskim,
austrijskim kovačnicama mržnje. Moraju li se naši susjedi baš u svemu
ugledati u svog sjevernog susjeda.
Spomen
ploča, jedna od rijetkih, obilježila je mjesto na kojem je oduzet život
žiteljima Trbovlja, Hrastnika, Zagorja, Laškega, Žalca i okolice Celja;
ubijeno je oko 2.000 ljudi, medu kojima je bilo više od stotinu hrvatskih
civila (žene i djeca) i oko sto njemačkih zarobljenika. Na njoj piše:
"Umrli su tu nasilnom smrću po volji moći koja je prezirala Božje i
ljudske zakone." Kapelica je izgrađena kraj najvećeg skupnog grobišta od
ukupno njih pet. Slovenske žrtve bili su komunisti, koji su se vraćali s
utemeljiteljskog partijskog sastanka, s obližnjih Čebinah. Zato je taj zločin
(počinjen od svibnja do kolovoza 1945.) bio tako dugo zavijen u muk, još više
nego onaj nad slovenskim domobranima. Ta činjenica prije svega govori o
obračunu s neistomišljenicima bez obzira kojoj naciji ili uvjerenju oni
pripadali, koju oni vojnu odoru nosili, koje dobi bili, pa makar to bili i
komunisti!
Među svim skrivenim
grobnicama najdublje je ostalo skriveno gubilište u zapuštenome rudniku
Barbarin rov nad Hudom Jamom kod Laškog: Vlak pun Hrvata zaustavili su
partizani. Isti su putnike bacili u rudarski rov, a vagone su opljačkali
domaći. Ubijali su ih tako da bi ih vezali po deset zajedno i tako ih bacali
u dubinu, okno je bilo široko oko 4,5 metra i oko 50 metara duboko. U njega
su bačeni hrvatski i slovenski domobrani, ustaše i hrvatski i slovenski
civili. Svjedoci navode da je bilo žena, djece, građana, seljaka... Zatim su
zabetonirali pristup oknu po etažama i postavili drvena vrata ispred zida.
Novinari koji su se spustili u rudnik 1990. došli su do tog zida kojim je
masovna grobnica zabetonirana. Iznenadili su se jer su na njemu pronašli
nekoliko nacrtanih malih križeva. Po svoj prilici križeve su crtali oni koji
su morali zidati zid. Od novinarskog upozorenja na partizanske zločine prošlo
je punih sedam godina, ustanovljene su dvije parlamentarne komisije i jedna
vladina, ali se o Barbarinom rovu iznad Hude Jame više nije govorilo, niti je
rov otvoren.
Slovenski list Demokracija donosi u rujnu 1997. tekst zgražanja nad
oskvrnućem kapelice podignute kod masovne grobnice Barbarin rov. Ukratko
tekst govori: U spomen mučenicima bačenim u rudnik Barbarin rov iznad Hude
Jame, mučenicima iz okolice, te posmrtnim ostatcima onih koje su odvezli ne
zna se kamo, podignuta je kapelica. U njoj se nedavno dogodio vandalizam.
List donosi tekst u kojem se govori da je u roku od tri mjeseca, na kraju i
poslije svršetka Drugoga svjetskoga rata, u Sloveniji mučeničkom smrću
poginulo više od 10.000 ljudi. Riječ je, dakle o slovenskoj Hirošimi -
zaključuje list. Ne opisuje se kako je kapelica obeščašćena, ne spominje
natpise, koji jasno svrstavaju počinitelje, a ne zanimaju ga ni detalji:
tekst zapravo ublažava, gotovo dokida istinu.
Dragutin
Šafarić posjetio je i to mjesto. Evo što je zabilježio: "Unutarnji
zidovi s natpisima i lijepim slikama, te jedini hrvatski vijenac bili su
poliveni lakom do visine od dva metra. Očito, upotrijebljeno je najmanje tri
kile boje. Debljina laka na tlu bila je barem dva milimetra. Da ne bi bilo
dileme tko je to učinio, vandali su se i potpisali parolom: `Smrt fašizmu
sloboda narodu.' I još: `Smrt domaćim izdajicama.' Policiji su počinitelji,
kao i uvijek u takvim slučajevima, ostali nedostupni."
Dakle, netko tko još
živi u '45-oj divljački je i uporno želio obeščastiti i to skromno obilježje
nevinim žrtvama ondašnjega divljaštva, divljaštva njihovih očeva i
istomišljenika. I u tome je nekažnjeno uspio. Kapelica je podignuta i radi
pomirenja, ali, pokazalo se, tko pomirenje ne želi: ponovno zločinci, a ne
rodbina žrtava!? Takve su parole poslije "oslobođenja" pisali
komsomolci (Komsomol = Savez komunističke omladine Sovjetskog Saveza - u
Jugoslaviji SKOJ, o.p. J. N.) po zidovima crkava dok su po rudarskim rovovima
sijali smrt. "Kako je ova kapelica obeščašćena i do kada će takvom
ostati...", piše dalje Demokracija, "...bit će to lijepa poputbina
sadašnjoj vladi na putu u Europu." I na kraju redakcija dodaje:
"Što će se sve još dogoditi s kapelicom zaista sa strahom očekujemo.
Nama nemoćnima ostaje samo da molimo Boga za njenu obranu..."
Tragovi zločinstava
komunističke vlasti vidljivi su i iz nekih sudskih spisa. Neka djeca
stradalnika imala su tu sreću da su ih roditelji uspjeli skloniti na sigurno
osjećajući da im se bliži stravičan kraj. Zločinci su naime ubijali sve živo.
Ona djeca koja su bila "odložena" kod slovenskih obitelji,
uspijevala su preživjeti. Zločinačka Titova vlast nije se previše brinula za
krvave tragove koje je za sobom ostavljala. Tako l. srpnja 1946. slovenski
sudac u Slovenj Gradcu dopušta da se usvoji "Judita nepoznatoga
rodbinskoga imena, dana rođenja i godine od žene iz Hrvatske".
Djevojčica je u trenutku nalaska imala dvije i pol do tri godine. U drugome
dokumentu iz studenoga 1948. ponavlja se da je to dijete pronađeno u Doliču s
drugom djecom koju su "srpski partizani", kako kaže izvornik,
"doveli u Turišku Vas"... Očito, nova vlast nije mogla pobjeći od
zločina, koje je počinila, jer su iza žrtava ostajala djeca. Ti tragovi ih
prate sve do danas i pratit će ih, po svemu sudeći, i u XXI. stoljeću.
O pokolju blizu nekadašnjega
Titova Velenja (koje li simbolike) razgovarao sam u jesen 1997. s gospodinom
Šafarićem. On je prikupio brojnu dokumentaciju, čime je uspio da mnoge
komunističke zločine saznaju i današnji naraštaji. To je prava zadovoljština
žrtvama za čija su stradanja partizanština, Tito i komunizam bili odredili da
se nikada ne saznaju. No, pokazalo se da ni duboki rudnici, ni metar debeli
betonski zidovi nisu dovoljno debeli da sakriju istinu... (razgovor je
snimljen tijekom vožnje cestom do masovnih grobnica): Koliko ste
rekli da je bila dugačka kolona izbjeglica od nekadašnjeg Titovog Velenja,
prema sjeveru?
U dva kraka, ona je bila
dugačka više od petnaest kilometara, samo u ovome području. Riječ je o
relacijama Velenje-Gornji Dolič-Dovže-Vitanje.
Koliko je kilometara
nizvodno od mjesta pokolja rječica Paka poplavila?
Oko šest kilometara
nizvodno začepila se od ljudi i stvari i izlila se, iz korita. Začepila se od
ljudi. Okolno polje, od vode iz Pake, doslovce je bilo krvavo.
Koliko je ljudi
pobijeno partizanskom rukom, i koliko je Hrvata bilo među njima?
Prema informacijama koje
su domaćemu stanovništvu poznate, a koje su i objavljene godine 1992. u
knjizi Franci Strlea govori se o 4.700 žrtava i oko 10.700 zarobljenih. Ne
zna se jesu li to bili samo civili ili i vojska; ali govori se da je bilo
najmanje oko 90 posto civila. Bili su Hrvati. Slovenaca vjerojatno nije bilo,
jer oni nisu bježali ili su bježali drugim putem, ne kroz ovaj kraj...
"U ovoj kući..." (Šafarić rukom pokazuje kroz prozor, op. J. N.)
"...privremeno je živjela Marija Kvartič . Ona je i danas živa, a rođena
je 1903. Sve je svojim očima vidjela.
Kako se zove ono
mjesto koje je krvava rijeka preplavila u svibnju 1945?
Paka pri Velenju.
A mjesto gdje su
ljudi, kako se priča, dva dana sustavno ubijani?
Kanjon Paka. Huda
Luknja, isto kanjon. Tu je još i špilja Huda Luknja, mjesto, idealno za
klopku, neravnopravnu borbu, bjelodani pokolj. Ali, pazite, i nad civilima!
Jedan mi je Titov borac u polemici nedavno odgovorio: "Pa šta, i drugi
narodi su masovno ubijali civile!" Zar je to opravdanje!?
Rekli ste mi da se ne
obrađuje dio polja na kojem se smatra da se nalaze grobnice. Zna li se kojeg
datuma je bio pokolj?
Svakako poslije
kapitulacije okupatora. Očevidci se ne slažu oko toga je li to bio, petak,
subota ili ponedjeljak. Neki anonimni izvori mi dojavljuju da je pokolj
započeo u petak popodne, oko šesnaest sati.
Govorite o anonimnim
pozivima upućenima vama od ljudi, koji su znali da se bavite istraživanjem
istine o partizanskim pokoljima poslije kapitulacije?
Mnoge podatke sam tako
saznao i kasnije ih provjerio, utvrdio točnima. Mnogi se, znate, još boje.
Tih je zapravo najviše, a ja nekih problema gotovo da nisam ni imao. Nešto
uvredljivih polemika, ali javnih, po novinama, i to je sve. Ipak, ljudi još
uvijek teško o tome govore. Mnogi puno znaju, ali su nepovjerljivi: morate im
znati prići.
Koliko dugo
istražujete okolicu Velenja i masovne grobnice u kojima je mnogo žrtava
Hrvata?
Oko 14 godina... Vidite,
ovdje je sada pred nama srce kanjona. Gore, okolo, na strmim padinama bile su
partizanske zasjede. Žrtve nisu imale šanse. Jednostavno im nije data.
Poslije su se "pobjednici" hvalili da su imali male gubitke!
U Hrvatskoj, za rodnu
kuću Đure Pucara Starog, stoji uz cestu valjda deset putokaza, s preciznom
kilometražom za svaki slučaj, da ne propustite tu "znamenitost". Na
ovoj cesti ne nalazimo nikakav spomen. Ovi ljudski životi manje vrijede? Ima
li u poljima ili gore u šumi ikakvih obilježja?
Ovdje nema ništa od
toga. Na samom izlazu iz kanjona, ljudi kažu, glavna je grobnica. Tu je
pokopano oko 115 osoba. Znači, ispod ruševina grada, koji je gore na brdu.
Sada ulazimo u Gornji Dolič, tamo naprijed su brojni grobovi.
Kako to da današnja
slovenska vlast tako uporno šuti o tim masovnim pokoljima ne samo Hrvata; o
presudama bez sudova, o klanjima djece, o strijeljanjima poslije
kapitulacije?
Čujte, glavni urednik
Dela na uredničkom je mjestu već četrdeset godina. Trebam li vam reći išta
više? Što se promijenilo? Jedan štiti drugoga dok vrijeme ide.
Ali Europa kuca na
vrata...
(odmahuje rukom) Ovo
područje desno i lijevo su grobovi. Preko one stare pruge je bio prijelaz.
Mitraljezi su bili užareni od neprekidne paljbe. Kuća ispred nas lijevo i ona
graba iza nje... to je grobnica! Grobnica iza kuće! Gornji Dolič 53. Ove kuće
desno, temeljene su na ljudskim kostima. Tu su gore pobijeni Hrvati. Kad su
partizani ovdje zarobili ustaše, četnike i domobrane, onda su razdvojili
četnike od njih da bi ih pozatvarali, a domobrane i ustaše su pobili! Jer,
kad nekoga zatvoriš na mjesec, dva ili tri, on ostane živ, a može se i
"popraviti". Hrvate su odmah strijeljali. To je bila i Titova
politika.
Hrvati su znači bili
opasniji, oni nepopravljivi neprijatelji...
To je apsolutna istina,
nema tu tajne. Svaki je Hrvat za njih bio ustaša, bio mlad ili star,
muškarac, žena ili dijete. Hrvati su zarobljeni ovdje, u Gornjem Doliču.
Pogledajte livadu koja se ne obrađuje.
* * *
U svom dugogodišnjem
prikupljanju Šafarić je došao do točnih podataka o svakoj od 14 grobnica koje
je za sada stigao obraditi samo na ovome području. Inače ih poznaje više od
dvije stotine! Sve su one u dolini uz rijeku. Pokolj je bio od 11. do 14.
svibnja 1945.; dakle, grobnice su nastale poslije kapitulacije. Leševi su
skupljani čak i tri tjedna poslije pokolja. Riječ je o području obuhvaćenom
lokacijama: Paka pri Velenju, Huda Luknja, Gornji Dolič, Mislinja, Dovze. Na
specijalnoj vojnoj karti Šafarić nam pokazuje ucrtana mjesta jama. Na kartama
sve vrvi od ucrtanih križeva, ali na poljima nigdje nijednoga postavljenog
križa nigdje obilježja, spomena, svijeća... Čitamo imena mjesta, niz je
nepregledan. Prsti nam zastaju na brojkama: 500 leševa, pretežito civili,
Hrvati, Nijemci, Slovenci: počinitelji - partizani; 100 leševa u podnožju
klanca; preko rijeke 100 leševa; uz prugu isto; zatim 30 dječjih, pa još dva
odrasla. Rodbina je počela otkapati, pa je pronašla još nekoliko leševa, ali
ne i traženoga. Zatim su im iskopavanje zabranili, smjesta ih potjerali.
Tristo metara niže, pod magistralnom cestom, veći je broj leševa Hrvata;
razbacana mjesta grobnica 20 leševa nepoznat broj leševa; nepoznat... Na
kraju liste dopisano je: "Podaci nisu konačni,. prema izjavama svjedoka
- moguća su veća odstupanja."
Vraćamo se u Zagreb,
razgovaramo o senzacionalističkome tisku u Hrvatskoj. Njih ove teme ne
zanimaju. Morali bi se onda boriti za istinu, širiti ju i odista istraživati,
a ne izmišljati. Njih samo zanima koliko tko u se na se i... Nas pak zanima
prešućivana istina. Od 24 istražene grobne lokacije, za njih tri ne zna se
koje su narodnosti žrtve; zajedničku masovnu grobnicu stoji da su u njoj
partizani; u svima drugima su Hrvati i poneko od pripadnika drugih naroda.
Ali, čak u 12 grobišta isključivo su Hrvati! Dakle, više od 50 posto žrtava
su Hrvati! Kada zbrojimo te približne brojčane podatke, samo za ta 24
grobišta, dolazimo do one najmanje moguće brojke, što znači da je od 1140
žrtava barem polovica Hrvata nečasno zakopana samo na jednome području.
Zadnji pokolj u ovome
kraju bio je 6. kolovoza 1945.! Na Deželakovu grebenu na Savi tijekom tri
godine voda je izbacivala leševe i odnosila ih. Stratište Klembasov
kamenolom: tu su ljude klali nožem i na njih nabacali stijene. "Tvornica
vapna - u četiri peći ubacili su ljudska tijela..." Ima li razlike između
Tita i Hitlera, pitam se na glas?
Slijedi popis masovnih
grobnica u Sloveniji po pokrajinama: Gorenjska, Ljubljana i okolica,
Dolenjska... itd. Za većinu grobnica (čiji popis neće stati u ovaj članak)
treba reći da su označena malim križićima i natpisom..."I mi smo također
umrli za domovinu." Po službenoj je izjavi u navedenim područjima
zakopano 32.700 Titovih žrtava. Tome treba dodati podatke o naknadno
pronađenih još 1.500 žrtava. Slijedi popis za Brežice: skupno grobište širine
10 i dužine 120 metara - slovenskih je domobrana oko 2.000 prema broju
dotegljenih željezničkih kompozicija koje su tijekom cijelog mjeseca srpnja
pristizale, Hrvata dovezenih iz Zagreba je oko 10.000... Krakovski gozd:
ponegdje su križevi; slijede Logaška krasnica, Crni vrh, trokut Postojna –
Logatec, Hrušica, zatim Cerknica, Pivka, Štajerska, Slovenska Bistrica,
Slovenj Gradec, Suhodol, Hočko Pohorje - pokolj u kolovozu 1945!, Tezenski
gozd: kosti u jarku, koji je asfaltiran, Dravograd: kosti u dužini od 25
kilometara, Rimske Toplice: pobacani u krater od bombe... Četiri masovne
grobnice Hrvata u Tuhinjskoj dolini; slijedi devet redaka samo imena mjesta
masovnih gubilišta... pa Tolmin: popis 24 stratišta. Gruba službena procjena
govori da je u Sloveniji, za Titove Jugoslavije, našlo i okrutnu smrt i
neljudski zaborav poslije završetka rata, oko 210.000 ljudi; a prema procjeni
stranih povjesnika, preko 300.000 ljudi (više nego cijeli današnji Split). To
su samo podatci, koje je iz slovenske (dostupne) dokumentacije izabrao
Želimir Kužatko za Hrvatski Domobran. Koliko je tek strašna ona puna i
potpuna istina?
Samo u okolici Celja
izvansudska usmrćenja izvršena su na čak 29 mjesta. Trideseto mjesto je
odlagalište tvrdih otpadaka iz otpadne sadre Cinkarne Celje i pretežiti dio
postojećega komunalnoga deponija u Bukovzaku. Dokumenti govore da je Celjsko
područje, po broju masovnih izvansudskih usmrćenja najbrojnije... Samo neki
Konrad, koji danas živi u Žalcu, potpisnik je za oko 70.000 likvidacija na
tome području. Istina je neumoljiva...
* * *
Zanimljivo je bilo
predstavljanje slovenskog predsjedničkoga kandidata, dr. Bernika. On se, kao
i ostali predsjednički kandidati, nije ni riječju dotakao manjinskih pitanja.
No, izrekao je sljedeću istinitu konstataciju: "Zbog masovnih i
nezakonitih pokolja velikog broja ljudi u Sloveniji, mnogi danas još nemaju
izvoda iz knjige umrlih, tako da pred sudskim organima ne mogu zaključiti
vlasničke i ostavinske rasprave".
Ono što je
dokumentaristički najdragocjeno je iz rada Dragutina Šafarića je to, što nas
on prije svega upoznaje s povijesnim činjenicama, koje su zaboravili čak i
oni koji su pisali monografije o Bleiburgu. Tako, primjerice, o pokolju u
klancu Paka - Huda Luknja - Gornji Dolič - Mislinja, povodom 50-te obljetnice
Bleiburga u svibnju 1995. uopće nema ni govora!
"Zločine su činili
oni drugi, prijašnji, a ne mi" - uspavanka je koja se u Sloveniji još
priča. "To su bili njemački i ustaški vojnici, koji su pružali
otpor" - pjesmica je za državno (skupno) umirenje. Paradoksalno, ali
istinito; tako najbolje štite još žive koljače među sobom. Takvo ponašanje su
davno prepoznale i preživjele žrtve i djeca žrtava. Tko su bili ubojice, po
svojem mentalitetu, svjedoči i ova izjava očevidca: "Na travnjaku ispod
ceste bila je ubijena neka visoka dama puna zlatnine, kojoj je netko jednu
nogu tako podupro da je, onako bez gaćica, pokazivala svoje najintimnije
dijelove." Ležala je tako danima, sve do raspadanja...
Jednoga od koljača
zatekli smo pred kućom kako mirno klepa kosu. (Naknadno saznajem od Šafarića:
nedavno je umro u ljubljanskoj bolnici od komplikacija poslije banalne
operacije, u dobi od 74 godine. - op. J. N.) Njegova je priča jedna od
stravičnijih između onih koje je Šafarić čuo od očevidaca. Taj je zločinac
svojevremeno došao na neku proslavu (Gornji dolič) u obližnju seosku
gostilnu. Kako se u gostionicama svašta priča, na dnevni red je došao i
pokolj civila, vojnika, žena, staraca i djece u njihovome kraju sredinom
1945. Supijani se koljač ponašao kao da se to njega uopće ne tiče. Gotovo se
izvukao. Međutim, tada je progovorila, recimo "Marica". U
gostionici je nastao tajac. "Ti si sam, vlastitom rukom, poklao 60
ustaša!", rekla mu je u lice. "Šta pričaš" - odgovorio joj je
i ne shvaćajući koliko je priznanja u njegovoj narednoj rečenici: "Ti si
tada još bila mala. - "Ja sam tada imala 12 godina i točno se sjećam
kada si krvavih ruku preko lakata upao u moju kuću i tražio od moje mame da
opereš ruke. Još ti je moja majka govorila: `Ne u kuhinji pred djecom, gdje
se jede' - i iznijela ti lavor u dvorište. Hvalio si se da si vlastitim
rukama upravo zaklao njih više od 60!" Nakon toga je zašutio, gostilna
je gledala u njega. Okrenuo se i brzo izašao...
Ratni zločin nikada ne
zastarijeva (osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički
ili partizanski). Ne zastarijeva pa čak i onda kada ga počini, prizna to i o
njemu snimi brojne filmove (Vijetnam!) jedna supersila poput vele-hvaljene i
demokratske Amerike...
Već sutra, jedini
svjedoci bit će djeca slovenskih očevidaca, koja će moći jedino nepotpuno i
nekompetentno svjedočiti tek o čemu se to u njihovoj kući potiho govorilo...
Novinar u mirovini, L. Ojstrsek, u članku s naslovom Gorice nad Šoštanjem
skrivaju grobove poslije rata pobijenih, kaže i ovo: "Vjerojatno nema
općine u Sloveniji, u kojoj ne bi imali grobova, koji skrivaju grozote
ubojstava izvršenih masovno, a po okončanju Drugog svjetskoga rata. U našoj
općini to su Šoštanj, Velenje, Gaberke, od Pake do Mislinje, Šentilj."
Šafarić, rodom iz
Međimurja, niti je sam stradao, niti je stradao itko od njegovih koncem
Drugog svjetskoga rata. On je jednostavno istražuje istinu koju su partizani,
titići i komunjare brižljivo skrivali sve ove godine i još je skrivaju.
Gospodin Šafarić ne nagovara na osvetu, niti je u potjeri za zločincima, nego
istinom osvjetljava namjerno iskrivljenu prošlost. Sve ostalo je posao pravne
države.
Kada smo obilazili
Mislinju, odnosno njezin posljednji klanac na potezu od Velenja prema samome
mjestu, uz sam austrijski Bleiburg, Šafarić je pokazao na masovna grobišta
tik uz cestu. Zapravo, nije ih ni trebao posebno pokazivati. Čim smo
zaustavili automobil i spustili se do tunela i stare zapuštene pruge, opazili
smo kose padine divljih travnjaka i nepravilnih humaka. Oko grobišta bili su
voćnjaci. Tako plodne voćke još nisam vidio. Grane jabuka bile su savijene
kao kod tužnih vrba. "Nitko ih ne bere, niti jede", kazao nam je.
Oko 500 metara široko i 700 metara dugačko grobište prostiralo (travnjaci pod
brdom južno od Gornjeg doliča) se po upadljivo nepravilnoj površini travnjaka
lijevo i desno od pruge obnovljeno voćnjacima. "Nitko te padine ne
obrađuje. Nitko tu ne gradi kuću", pokazivao nam je. Na fotografijama,
koje sam tom prilikom snimio, vidljivo je da trasom stare željezničke pruge,
pošta i telekomunikacije Slovenije polažu telefonski kabel. Ovdje se moralo
vrlo pažljivo kopati i točno u decimetar slijediti crtu napuštene željezničke
pruge. Jedino je ona nedirnuta, sve lijevo i desno od nje puno je ljudskih
kostiju. Na stotine njih. Jedan krivi potez i bager bi ušao u masovnu
grobnicu. Otkrio bi zločine i genocid nad, ponajčešće, Hrvatima. Genocid za
koji slovenska vlast još jasno i otvoreno ne želi znati. Pogotovo to ne žele
slovenski vodeći mediji ili tiskana glasila, primjerice Delo.
U brojnim polemikama s
borcima NOB-a u slovenskome tisku i izvan njega, a koje je Šafarić od
devedesetih godina do danas vodio, sliku zločinačkog mentaliteta, možda
ponajbolje oslikava polemika s borcem Rudijem Rogeljem iz kolovoza 1997.
Rogelj je predsjednik vojnih invalida Maribora. Suočen sa Šafarićevim
podacima o zločinima (i) slovenskih partizana, poslije kapitulacije okupatora
(9. svibnja 1945.) ovako je otpisao Šafariću: "Republiku Hrvatsku drži
fašistoidnom gotovo cijela Europa, a ja pretpostavljam zbog njena odnosa
prema vojnim invalidima i borcima Drugog svjetskoga rata..." (Što se
tiče pokolja civila poslije kapitulacije - op. J. N. - Rogelj ovako nastavlja
opravdavajući se): "...i Amerikanci su samo u Europi uništili gotovo
milijun njemačkih vojnih zarobljenika, pa si zbog toga nitko ne stvara
probleme. Svatko ima oružje - ne za sijanje ruža - već isključivo za
uništenje i ubijanje." To je ta poznata komunistička defektnost, ne samo
ravnodušnost, već upravo lakoća i uživanje nad tuđom boli i žrtvama, a nad
vlastitim nepobitnim zločinima... To je to titovsko divljaštvo bezakonja,
koje se vječno gradi da za Ženevske konvencije nije ni čulo. Ali kad je o
njihovim žrtvama riječ, onda podižu dreku do neba i grade Keopsove piramide
od betona, "da se nikada ne zaboravi" Rogelj ovakvim svojim
odnosom, dakako između redaka, priznaje partizanski zločin, a nešto kasnije
ipak i brzo pere ruke od njega (kaže da on nije klao "nisam tada bio u
deželi"). Dakle, moguće je da bi i on klao, ali nije bio u deželi. To je
(jedini) razlog? Logika mu je: jesam lopov, pa što, i drugi su! Da oružje
tome i služi - to je debela laž. Ono ne služi (isključivo) zločinu.
Na primjeru Trbovlja
preživjeli svjedok govori o uvijek istome scenariju: prvo bi se danima cestom
kretale nepregledne kolone civila, vojnika, žena i djece, a strojnice bi se
čule svako malo. Zatim bi zabrujali kamioni: ubijene su prevozili u jamu kod
Hrastnika i zakopavali ih u rudničkome području Dobrna, Trbovlje. Poslije
toga su dovozili krvavu i prostrijeljenu vojničku robu na pranje u bolničku praonicu
u Trbovlju. Tako se događalo poslije svakoga strijeljanja. Djeca su gledala
kako partizani bacaju ljude i bombe u jame i zatrpavaju ih (grobište Brnica u
Hrastniku).
Kako je do toga došlo,
zašto se Dragutin Šafarić tako predano godinama bavi istraživanjem
partizanskih zločina i grozota u Sloveniji nad, u prvom redu, Hrvatima
civilima? Odgovor je u obimnoj arhivi, u njoj piše i ovo: "Kad sam se
vozio iz Trbovlja prema Savinjskoj dolini i dalje prema Velenju, suze su mi
pritiskale oči. Od 1964. sam se vozio po ovim cestama, živio u ovome kraju, a
da mi nitko ništa nije rekao o pokoljima, o tome što se ovdje događalo.
Kolika je to sramota, da tako lako i bešćutno stupamo po tlu i cinično se
pozdravljamo i veselimo nad potocima ljudske krvi, krvi nedužnih ljudi."
O masovnim se grobnicama
uglavnom šuti, dok o otvaranju još nema ni govora. Monstruozno je ponašanje
onih ljudi, koji su svjesno na kostima žrtava sagradili svoje kuće. Da su
bili svjesni što rade govori činjenica da su tražili od građevinara i projektanata
(Šafarić) nešto geološki sasvim neopravdano: da se ne iskopava teren, već da
ga se nasipa. Zahtijevali su da se temelji ne kopaju već da se kuće (bez
"ikakvog stvarnog" razloga) zidaju na betonskim pločama, a ne
temeljima. U Gornjem Doliču, među kućama sa sjeverne strane ceste, jedna je
upravo tako sagrađena. Kći umrlog partizanskoga zločinca, koji je osobno
ubijao Hrvate, upravo je nad masovnom grobnicom sagradila kuću. Primakla se
zidovima nešto bliže cesti pa joj kuhinjski prozori gledaju iza kuće - na
zemlju nasutu preko kosturnice. Temelje nije kopala, izlila je betonsku
ploču; znači, točno je znala što joj je ispod kuće. Ništa joj ne smeta imati
dom, živjeti i disati nad samim zločinom, nad mjestom nečovječnog
poslijeratnog pogubljenja tolikih ljudi. Njezin otac, gradeći prije nje, kuću
je podigao ispod ceste, samo 80-tak metara od druge grobnice, one u njegovome
vrtu. To je slika komunizma, oca i kćeri. Jesu li to uopće ljudi? Pa ipak, ti
isti, do dana današnjega, 52 su godine udobno živjeli kao pravednici i
pobjednici (!), ne odgovarajući pravdi za genocid. Sustav još čuva takve
krvnike umjesto da barem simbolički oda počast žrtvama.
I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom
titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave
hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže
pravnu državu, urlauči o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada"
ne zastarijevaju.
Oni traže pravdu!
* * *
Obilazimo neke od
Velenjskih lokacija, na kojima su partizani i domaći ljudi zakapali tragove
genocida. Čim prođete klanac i mjesto, ući ćete u široku dolinu u kojoj se za
vedra dana u njenome dnu naziru visoka brda nad Bleiburgom. Pokolji u dolini
rječice Pake od Velenja do Mislinje prethodili su onome najvećem,
Bleiburškome. Ovdje pred Mislinjom, svoje je kosti, u stravičnom
partizanskome masakru, ostavilo čak 4.700 žrtava (dragutin: Državni Zbor
R. Slovenije 1999.g. zapisuje pobijeno oko 8.000 Hrvata uglavnom civili !!!).
Pretpostavlja se da je među njima bio i veliki međimurski pjesnik Vinko Kos,
star tek 33 godine. U knjigama se navodi podatak o 10.700 zatočenih, te o
najmanje devet stotina pobijenih civila.
Većinom Hrvata.
Uspinjemo se do mjesta
Mislinja i postepeno spuštamo u dugu dolinu, koja vodi na sjever. Tu je
klanac najuži baš kao i nešto niže kod tzv. Titova Velenja i Hude Luknje.
Dolazeći s više strana, kolone su se spajale upravo ovdje. Jasno je zašto se
upravo pred Mislinjom zbio pokolj...
I opet: nigdje uz cestu, nema nikakva vidljiva spomen obilježja. Današnja
slovenska demokratska vlast ne misli da bi išta trebalo promijeniti.
I tek što smo Mislinju i
župnu crkvu ostavili za sobom, sa zapadne strane ceste koči se metrima visok
betonski spomenik koji valjda simbolizira cvijet! Komentiram na glas:
"Ovo zasigurno nije spomen na žrtve u dolini rijeke Pake" - "Ne...",
odgovara mi Dragutin, "...ovaj je spomenik podignut jednom jedinome
partizanskom borcu poginulom na ovome mjestu. Vjerojatno je sudjelovao u
pokolju nekoliko stotina metara niz Paku."
Svatko objektivan može
priznati samo jedno: ovako su se potpisivale zvijeri.
Toliko o pravdi, toliko
vrijede tisuće nevinih života! Nisu zaslužile ni jedan križ uz cestu, a
ovoliko kubika betona vrijedi jedan jedini partizanski život? "Što ti je
'pobjednička' povijest!", izgovorio sam i zadugo zanijemio.
Dragutin, Robert i ja
šutjeli smo duge kilometre niz Paku na povratku kući. Šutjeli smo i koturali
se zemljom hrvatskih grobova, tajnim kosturnicama. Koturali smo se
Slovenijom, krivudali između stotina grobišta natrag do naše Hrvatske. Do
države u kojoj su logor Jasenovac, ili onaj u Kamporu na otoku Rabu, u kojima
je bilo i Slovenaca, obilježeni do neba. Obilježeni za sva vremena tako da ih
cijeli svijet zna i vidi. Čak i iz satelita. No, Jazovku i Macelj već je malo
teže otkriti... Čak i iz automobila...
I treba na kraju
parafrazirati: "Strašno je znati." Zapravo, najstrašnije je znati.
Shvatiti kako stvari stoje. I što je najgore: gledati da još uvijek sve samo
stoji. Zločin nastao u mjesecima poslije svršetka rata. Nastao u svibnju,
lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu toliko burne i dugo slavljene kapitulacije
iz godine 1945... No, malo je teže slaviti ovu drugu, stvarnu kapitulaciju
uljudbe.
Tek kada je svijet Tita prisilio potpisati dokument o pomirenju, masovni
pokolji su zaustavljeni, a pojedinačni slučajevi su predati u nadležnost Udbe
i njezinih plaćenih ubojica. Njihove su cijevi bile užarene još do 1990...
I danas se pokatkad
zločinački zacrvene.
Sasvim prigodno... komunistički.
Dragutin Šafarić: Bleiburg prije Bleiburga,
HS, 13. veljače 1998.
* * *
|
1951__20030406__041_Pogovor_z_Fuks-Jozefa_in_Bolha-Hinko_Orel_in_Zrniceva_aretirala-Bolha-Vinka_zazgali_mu_soprogu_12-ljudi_zazgali.docm
Pogovor
z gospo Jožefo Fuks iz Metleč 49: (t.št.:5881-971)
Danes, 5.4.2002, sem po telefonu
sem poklical go. Fuks Jožefo, da preverim informacije, ki mi jih je
povedala ga. Ježovnik.
Na trditev ge. Zrničeve, da ne ve
nič o pobojih Šoštanjčanov, mi ga. Fuks pove, da so ga. Orel v nekaj
dneh po koncu vojne aretirali na domu,
ji vzeli torbico z denarjem in odpeljali. Kasneje so izvedeli, da je zaprta v Mravljakovi hiši. Zasliševala jo je Zrničeva. Smo enkrat je
uspelo ge. Fuks priti do nje in ji prinesti malo hrane. Po tem dogodku je niso
nikoli več videli. Smatrajo, da so jo ubili na
Goricah. Ga. Orel nikomur ni storila nič slabega in se s politiko ni
ukvarjala. Veliko ljudem v Šoštanju in v Lokovici je vsestransko pomagala.
Smatrajo, da so jo ubili zato,
ker je imela svojo trgovinico na mestu kjer je sedaj trafika v Šoštanju.
Po tem uboju so njeno lastnino
nacionalizirali.
Pogovor z g. Hinkom Bolho:
(Heroja Šercerja 9 – t.št.: 5881- 054)
Dne,
5.4.2002 ob 14.00 uri sem se po telefonu pogovarjal z g. Bolhom. Na vprašanje ali so mu resnično zažgali prvo ženo, mi pove,
da je to res. Bilo je leta 1951
in sicer v Klošah
pod Belimi vodami.
Njeno
truplo je zakopano neznano v bližini požganega objekta, kjer so zažgali okoli 12 ljudi. Kaj več mi
danes ni hotel povedati, pač pa mi je obljubil, da se lahko o tem osebno
pogovoriva. Kako se je to zgodilo ne ve natančno, ve pa kdo je to izvajal in po
čigavem naročilu. Nekaj kosti od zažganih žrtev so svojci odpeljali kasneje na
svoje grobove v Šoštanj.
6.4.2003 Zapisal:
Anton Skornšek
19991010_Mislinja_juzni_klanec_500_zrtava.jpg
20010920__Nas_Cas_Tradicija_srecanje_borcev_in_planincev_na_Graski_gori.docm
2001-09-20, Velenje, »Naš čas«, 20. september 2001 - SCENIRAN TEXT
Tradicija: srečanje borcev in planincev na Graški Gori
Spomini na dogodke polpretekle zgodovine
GRAŠKA
GORA, 15. septembra - Borci in planinci so uporni ljudje in tudi sobotno vreme,
ko je po Graški Gori pihalo kot za stavo, ko je rosilo z neba in so se dnevne
temperature nesramno spustile na 12 stopinj Celzija, jim ni prišlo do živega.
Na tradicionalnem srečanju, ki sta ga pripravila Območno združenje borcev in
udeležencev NOB Velenje in Planinsko društvo Velenje se jih je zbralo
nepričakovano veliko. Bili pa so to predvsem starejši ljudje, mladih je bilo
med njimi bolj malo.
Planinci so jo na Graško Goro
mahnili peš. Šli so po poteh legendarne Štirinajste na Šaleški planinski poti,
večino drugih so na goro pripeljali avtobusi.
Srečanje je bilo posvečeno
dogodkom iz polpretekle zgodovine: 60. letnici ustanovitve OF, 60. letnici
ustanovitve I. štajerskega bataljona na bližnji Grmadi, napadu in začasni
zasedbi mesta Šoštanj, spomnili so se 57. obletnice prihoda Štirinajste na
Štajersko in zaznamovali 10. obletnico samostojne Slovenije.
Zbrane sta nagovorila predsednik
območnega združenja borcev Jože Povše in predsednik Planinske zveze Slovenije
Franci Ekar. Borci, je rekel Povše, pravijo Evropi da, vendar s ponosom in ne
ponižujoče ter za vsako ceno; tudi NATO da, vendar kot enakovreden partner za
mir med narodi vsega sveta.
»Žalostni so tragični dogodki
svetovnega terorizma, ki za dosego svojih ciljev ne izbira sredstev, kot jih
tudi niso izbirale druge vojne in ideologije. Vsemu nasilju je skupno to, da
največjo tragedijo nosijo in doživljajo nedolžni civilisti. Tisti pa, ki
povzročajo spore in sovraštva, se pravočasno umaknejo na varno in se tako
izognejo roki pravice,« je med drugim na Graški Gori, kjer so se z minuto molka
spomnili žrtev terorističnih napadov v ZDA, dejal Povše.
Kulturni program so pripravili
člani kulturno umetniškega društva Graška Gora, ob sodelovanju številnih
drugih.
mkp
20011115__Nas_Cas_Poslanski_Vecer_Bojana_Kontica_gost_Stanovnik.docm
2001-11-15, NAŠ ČAS, 15. novembra 2001 - scentext
Poslanski večer Bojana Kontiča
Samostojnost Slovenije
že med drugo svetovno vojno
VELENJE, 12. novembra -
Poslanec ZLSD Bojan Kontič je na tokratnem poslanskem večeru gostil nekdanjega
slovenskega predsednika, danes osemdesetletnega Janeza Stanovnika Čilega,
zdravega in vedrega duha.
V javnosti se zadnje desetletje
ni pojavljal, tokrat pa brez dlake na jeziku iz svojega zornega kota ocenil
narodno-osvobodilni boj, ki je - kot je dejal - osnova naše današnje
samostojnosti, saj so takrat uspeli spremenili hlapčevski značaj slovenskega
naroda v ljudi z dostojanstvom, ki so se bili sposobni dvigniti in oblikovati
lastno državo. Ta je bila po njegovem oblikovana oktobra leta 1943 v Kočevju.
Takrat so tudi jasno poudarili, pod kakšnimi pogoji želijo sodelovati v
Jugoslaviji in pod kakšnimi bodo iz nje odšli. To so tudi udejanjili in
zasnovali prve demokratične volitve, v ustavi leta 1989 pa uzakonili, da
veljajo, kadar pride do razhajanj, republiški in ne državni zakoni. Znali so
sprejeti tudi poraz na volitvah. "Demos pa je hitro pokazal, da ne zna
vladati," je dejal Janez Stanovnik, ki njihovi vladi najbolj zameri
denacionalizacijo, saj meni, da je bila za Slovence to ena največjih napak.
Napačna je bila že nacionalizacija, poudarja, saj nikakor ni bilo prav, da so
ob prebogatih razlaščali tudi male podjetnike in kmete. Z denacionalizacijo pa
je bilo vzeto vsem, in to ne le tej generacij, zaradi te odločitve bo namreč
obremenjenih še nekaj naslednjih generacij.
Obsodil je tudi terorizem, ob tem pa poudaril, da so
korenine zanj predvsem v krivično razdeljenem svetu, saj je nesprejemljivo, da
ima 375 Zemljanov toliko bogastva, kot ga na drugi strani premore 3 milijarde
ljudi. Terorizma zato tudi ni mogoče izkoreniniti z vojno, ampak je potrebno
zagotoviti, da bomo vsi prebivalci našega planeta živeli človeka dostojno
življenje.
In kaj meni o povojnih pobojih? "Cerarjeva je
naredila prav. Prav je, da se ugotovi resnica in ta bo pokazala, da niso
pobijali partizani, saj je bila partizanska vojska razpuščena 18. maja 1945.
Poboji pa so morali biti organizirani in vodeni drugače."
M.Zakošek
OPOMBA – dragutin:
ljudski pregovor pak pravi; isto
sranje samo drugo pakovanje
20020215__BREZICE_2002_Mokrice_Ouckland_Pavlic_rokopis_txt.jpg
20020315__004_Izvajalci_pobojev_na_Goricah_price_stevilo_zrtev_in_MORILCI.docm
Dogodki in priče dogodkov v Šoštanju:
Bogo Gnezda – komandir milice
v Šoštanju po vojni…
Stropnik (Basist) iz
Družmirja- (grobišča mu je pokazal oče na SZ strani Goric)
Pintar Margareta- pomorili so
ji svojce
Franc
Nahtigal- likvidator (še živi ob morju), sestra živi v Velenju
Cveta
Goršek Zrnić – vodila poboje na Goricah, živi v Velenju, Cesta pod
parkom 34
Branko
Primožič –likvidator (umrl)
Zvone Čebul – ve za poboje
Anton
Berložnik – vodil poboje v Klošah pri Grebenšeku leta 1947
Rudolf
Vodovnik – likvidator (se je obesil) iz Šoštanja
Jože
Ledinek – likvidator iz Florjana (ga. Ježovnikova ga je videla)
Lempl
- Obrezov (Dušan- partizansko ime) znorel ( že med vojno pobijal –
župana Novaka)
Izak
Povh – izdajal ukaze za poboje
Milan Ločan iz Šoštanja (sosed
Martina Turka)
Herman (Sinč) kot otrok
izkopaval kosti na Goricah, živi kot učitelj v Velenju
Premelč Gvido- ustrelili so mu
očeta trgovca z urami (živel v hiši Zvoneta Vasleta)
Franc Tajnik – moj sošolec iz
osnovne šole - ve o grobiščih na Goricah – ne želi pričati
Marko
Verdnik- likvidator (blizu Šolna), znorel pred smrtjo
Fužir
iz Gaberk (blizu Plejšejev) bil vodja
grobarjev
Leskovšeki blizu
Poštajnerjevih vedo o tamkajšnjih pobojih (gospa)
Ježovnikova (90 let) videla
pobijanje, živi še na Goricah
Hinku Bolhi sežgali prvo ženo
v bližini Grebenška (1947 leta); 12 sežganih
Dogodki:
Franc Nahtigal pri Poštajnerju pobil 20 domačinov
Lempl osebno z rovnico in lopato ubil Novaka v
Tajni v Podkraju (povedal Božič)
Zrničeva osebno odpeljala Premelča in ga dala ustreliti
V Velenju blizu gostišča Zajc pobitih 50 ujetnikov
(ve zanje dr. Korun)
Totrovi iz Šoštanja bili ubiti
med vojno (Franc po vojni)
Globačnik iz Lajš bil likvidator in zasliševalec
v Šoštanju (lista DESUS)
Mevc iz Raven 127- pri Šoštanju bil likvidator
(delala skupaj s Primožič Brankom)
Brata Melanšek iz Šoštanja bila miličnik na koncu
vojne v Šoštanju (Franc še živi na Tovarniški
poti), bila pri pobojih
soudeležena.
20020315__004a_Izvajalci_pobojev_na_Goricah.docm
Dogodki in priče
dogodkov v Šoštanju:
Bogo Gnezda – komandir
milice v Šoštanju po vojni…
Stropnik (Basist) iz
Družmirja- (grobišča mu je pokazal oče na SZ strani Goric)
Pintar Margareta- pomorili
so ji svojce
Franc Nahtigal- likvidator
(še živi ob morju), sestra živi v Velenju
Cveta Goršek Zrnić – vodila
poboje na Goricah, živi v Velenju, Cesta pod parkom 34
Branko Primožič –likvidator
(umrl)
Zvone Čebul – ve za poboje
Anton Berložnik – vodil
poboje v Klošah pri Grebenšeku leta 1947
Rudolf Vodovnik –
likvidator (se je obesil) iz Šoštanja
Jože Ledinek – likvidator
iz Florjana (ga. Ježovnikova ga je videla)
Lempl - Obrezov (Dušan-
partizansko ime) znorel ( že med vojno pobijal – župana Novaka)
Izak Povh – izdajal ukaze
za poboje
Milan Ločan iz Šoštanja
(sosed Martina Turka)
Herman (Sinč) kot otrok
izkopaval kosti na Goricah, živi kot učitelj v Velenju
Premelč Gvido- ustrelili so
mu očeta trgovca z urami (živel v hiši Zvoneta Vasleta)
Franc Tajnik – moj sošolec
iz osnovne šole - ve o grobiščih na Goricah – ne želi pričati
Marko Verdnik- likvidator
(blizu Šolna) , znorel pred smrtjo
Fužir iz Gaberk (blizu
Plejšejev) bil vodja grobarjev
Leskovšeki blizu
Poštajnerjevih vedo o tamkajšnjih pobojih (gospa)
Ježovnikova (90 let) videla
pobijanje, živi še na Goricah
Hinku Bolhi sežgali prvo
ženo v bližini Grebenška (1947 leta); 12 sežganih
Dogodki:
Franc Nahtigal pri
Poštajnerju pobil 20 domačinov
Lempl osebno z rovnico in
lopato ubil Novaka v Tajni v Podkraju (povedal Božič)
Zrničeva osebno odpeljala
Premelča in ga dala ustreliti
V Velenju blizu gostišča
Zajc pobitih 50 ujetnikov (ve zanje dr. Korun)
Totrovi iz Šoštanja bili
ubiti med vojno (Franc po vojni)
Globačnik iz Lajš bil
likvidator in zasliševalec v Šoštanju (lista DESUS)
Mevc iz Raven 127- pri
Šoštanju bil likvidator (delala skupaj s Primožič Brankom)
Brata Melanšek iz Šoštanja
bila miličnika na koncu vojne v Šoštanju (Franc še živi na Tovarniški
poti), bila pri pobojih
soudeležena.
(…)
Izvadak iz jednog drugog
zapisa
Komisija za evidentiranje prikritih grobišč pri
Svetu občine Šoštanj, konkretno jaz kot predsednik, smo že večkrat iskali pomoč
pri Vas v zvezi z zgoraj omenjeno zadevo. V dopisih sem Vas prosil za pomoč pri
iskanju naslova glavnega izvajalca pobojev v Šoštanju, vendar mi na Vaš predlog
tudi Okrožno državno tožilstvo v Celju ni hotelo pomagati. Dovolj je dokazov še
živih prič, ki smo jih pisno posredovali Okrožnemu tožilstvu v Celju, sedaj nam
je jasno kdo koga ščiti.
Tokrat Vas prosim, da na osnovi določb Zakona o
vojnih grobiščih, ki je bil pred kratkim sprejet v DZ in predlogom predsednika
in članov državne komisije za tovrstna grobišča, uvrstite odkrita grobišča v
občini Šoštanj v prednostno reševanje. To utemeljujemo s tem, da je večina teh
grobišč na njivah in travnikih, s čimer je lastnikom že 50 let onemogočeno
obdelovanje zemlje, saj so ostanki okostij le 20 cm pod površino zemlje. To je dokazano pri slučajnem izkopu kosti ob preglobokem oranju. V našem
primeru je odkopavanje enostavno in lahko dosegljivo, kar ne bo zahtevalo
večjih stroškov. Na koncu naj omenim, da gre za približno 800 ustreljenih žrtev, od tega večina Hrvatov ter 50 Slovencev.
20041004-01_Mislinja_breza_kapelica_porusena.jpg
20060615__117b_Grobisca_v_Velenju_grobisce-pod-Kozeljem_Marinsek-Marjan-knjiga-Med-cvetjem-in-trnjem_nekaj-imen_zrtev.docm
Zapis o iskanju informacij za grobišča v Velenju
Dne, 15.6.2006, mi je poslal
E-mail dr. Mitja Ferenc, s katerim me seznanja o dokumentih, ki jih je
izdelala komisija za grobišča pri Svetu Občine
Velenje. Tej komisiji je predsedoval dr. Ivan Kralj, ki je izdelal dokumentacijo o izsledkih grobišč
v Velenju. Te dokumente je verificiral in shranil g. Franc Ojsteršek, ki
je bil v letu 1991 sekretar občine Velenje. Nanj me je s sporočilom opomnil dr.
Mitja Ferenc. Poklical sem g. Ojsterška (poiskal sem njegovo tel. številko in
sicer je:
586-48-73) in ga povprašal o nastajanju teh dokumentov in
tudi še o številu grobišč ter njihovih lokacijah. Povedal mi je stvari, ki sem
jih že vedel (grobišče pod Koželjem,
grobišča na Goricah v Šoštanju). Na vprašanje kje pa je grobišče, ki mi ga je
omenil dr. Ferenc (Staro Velenje – Malo Gradišče, ki leži na levi strani ceste iz Velenja proti tovarni Gorenje),
mi postregel s podatkom, da leži cca 200 m oddaljeno od spomenika talcem v starem Velenju. Pot vodi na desni strani proti sv Jakobu in je 200 m oddaljen prostor v gozdu s posebnimi jamami. Natančneje mi kraja ni mogel opisati.
Povedal sem mu, da grobišča v Šoštanju poznamo pa tudi grobišče pod Kožljem.
Smatra, da točnih pričevanj ni mogoče več najti in bo vse samo le ugibanje kdo
je zakopan pod Kožljem. Nad Starim Velenjem naj bi
bili pokopani Nemci, ali morda Hrvati (ustaši).
Tega dne mi je poslal še
E-mail dr. Ferenc s katerim me navezuje z g. Marjanom Marinškom. Sporoča
mi, da mu je Marinšek poslal pismo s katerim sporoča, da ve za imena pobitih
pod Koželjem. Dr. Ferenc mi je poslal tudi naslov in telef. številko g.
Marinška, da bi lažje stopil z njim v stik.
Poklical sem g. Marinška
(Cesta IV/4, Velenje; GSM: 031-393-522 in domačo št. tel.: 898-25-71). Po najini seznanitvi sem izvedel od njega, da so
imena, ki jih ima, zapisana v njegovi knjigi Med cvetjem in trnjem, ki jo je
izdal pred leti. Predlaga mi, da se oglasim pri njem in knjigo lahko kupim. Na
ta način bi iz pričevanj, ki jih je zapisal več v svoji knjigi, izvedel in
našel imena, ki so zame zanimiva. Sklenil sem in mu tudi povedal, da
ga obiščem v Kulturnem domu Velenje na 2. nadstropju, kjer je zaposlen.
Šoštanj, 15.6.2006 Zapisal:
Anton Skornšek
20060623-01_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-02_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-03_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-04_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-05_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-06_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-07_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-08_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-09_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-10_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-11_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-12_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-13_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-14_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-15_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-16_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-17_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-18_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-19_Bleiburg_PPS-kopije_slike.jpg
20060623-20_20060815_Bleiburg-spomenik_Hrvatski_ZBOR.docm
Bleiburg
metamorfoza spomenika
Namjere – uzroci - posljedice
UVOD
Oslobađenjem od srpske
okupacije i obnovom hrvatske države početkom 90ih, monstruozni ratni zločini
nad hrvatskom vojskom i civilima počinjeni nakon kraja Drugog Svjetskog rata
sve se teže skrivaju. Stotine tisuća pogubljenih pripadnika Hrvatske Vojske i
hrvatskih civila, staraca, žena i djece na Bleiburgu i Križnim Putevima je
»Najveći ratni zločin od kada je svijeta i vijeka«( Viceadmiral Joachim
Lietzmann ). Taj genocid nakon okončanja Drugog Svjetskog rata, počinjen
od strane vojske Velike Britanije izručenjem pripadnika Hrvatske Vojske zaštićenih
Ženevskim konvencijama titinim partizanima , ruši mit o »humanoj i
civiliziranoj Europi« kao kuću od karata i pokazuje da je komunistička
Jugoslavija, a ne Hrvatska, nastala na zločinu. Pokušaj prijevare promjenom
originalnog teksta na Bleiburškom spomeniku: U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ
VOJSCI, SVIBANJ 1945; je razotkriven i osudjen od Hrvata širom svijeta, pa je
pod njihovim pritiskom dva puta mijenjan!.
METAMORFOZA
TEKSTA NA BLEIBURŠKOM SPOMENIKU
Originalni tekst odaje počast od Engleza
izručenoj, a partizana pogubljenoj Hrvatskoj vojsci:
U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI,
SVIBANJ 1945;
Novi «popravljeni» tekst briše
svaki spomen na Hrvatsku vojsku, pa čak i Hrvate:
U SPOMEN NA NEDUŽNE ŽRTVE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE;
MAI 1945;
Nakon prosvjeda Hrvata širom svijeta, tekst je
još jednom promijenjen:
U SPOMEN NA HRVATSKE ŽRTVE BLEIBURŠKE
TRAGEDIJE
Brisanjem spomena Hrvatske Vojske sa spomenika
pokušalo se sakriti činjenicu da je izručena Hrvatska Vojska Nezavisne Države
Hrvatske, zaštićena Ženevskim konvencijama, a ne neka »banda«, kako nas
pokušavaju uvjeriti tzv. »antifašisti«.
KRONOLOGIJA
PODVALE
•
Početkom 2006. godine g. Stjepan Brajdić, nesvršeni
učenik Častničke škole Nezavisne Države Hrvatske u Ilici 242, preživjeli s
Bleiburga i Križnih puteva, osuđenik na smrt kao devetnaestgodišnjak, pomilovan
na 20 godina, a odslužio deset, vodeći grupu učenika na Bleiburg ostaje
zapanjen promjenom teksta na spomeniku. Tekst je promijenjen tako
"profesionalno", identičnim tipom slova, da je prijevaru moglo
primijetit samo oko hrvatskog patriota! Sa spomenika su nestale riječi:HRVATSKA
VOJSKA!
•
Kada su fotografije stare i nove Bleiburške ploče
obišle svijet internetom i očekivano podigle ogorčene proteste od Amerike do Australije
stotinama elektronskih poruka i desecima novinskih članaka, složnih u zahtjevu
da se spomenik vrati u prvotno stanje, tajnik-glasnogovornik PBV osniva
tzv. »Savjetodavno znanstveno stručni odbor za izgradnju oltara i pozornice na
Bleiburškom polju« čijim časnim imenima pokušava manipulirati i otkloniti
zahtjeve iz cijelog svijeta za povratak spomenika u prvotno stanje.
•
To mu u početku i uspijeva, ali vremenom svi
članovi prihvate zahtjev akademika Dubravka Jelčića i izglasuju pod točkom
razno povratak spomenika u prvotno stanje, čime i zadnji pokušaj zamagljivanja
s »replikom« propada.
•
Pošto »Savjetodavno znanstveno stručni odbor za
izgradnju oltara i pozornice na Bleiburškom polju« više nije mogao, zapravo
htio, služiti svrsi »znastveno stručnog« alibija, tajnik-glasnogovornik ga
RASPUŠTA objavom internetske poruke, OTKAZOM akademiku i profesorima
članovima:
ZAŠTO
JE NESTALA HRVATSKA VOJSKA S BLEIBURŠKOG SPOMENIKA?
•
Prema riječima častnog i cijenjenog Australskog
Hrvata, lanjska( 2006. godine ) proslava 10. travnja i komemoracija Bleiburške
tragedije , najvećeg ratnog zločina od kada je svijeta i vijeka, bila je
masovnija i uspješnija nego ikada. »Bleiburg se više ne može zaustaviti«, kaže
Tomislav Beram.
•
Moglo se je očekivati da će oni, koji su
desetljećima nijekali postojanje, zatim umanjivali veličinu strahote tog ratnog
zločina, da bi na kraju pokušali s argumentom »zaslužene kazne« ženama, djeci i
starcima »zločinačke bande«( tj. Hrvatske Vojske ), »tzv. Nezavisne Države
Hrvatske«, ne samo početi komemorirati Bleiburški genocid nad Hrvatskim
Narodom, nego preuzeti i organizaciju same komemoracije u okviru koje im treba
i novi spomenik, »stariji i ljepši«, s novim tekstom u kojem nema
HRVATSKE VOJSKE!
•
Ako nije bilo HRVATSKE VOJSKE onda nije bilo ni
HRVATSKE DRŽAVE, priznate od tridesetak zemalja!
•
Ako nije bilo HRVATSKE VOJSKE onda nije bilo RATNOG
ZLOČINA!
•
Ako nije bilo RATNOG ZLOČINA onda nije bilo RATNIH
ZLOČINACA!
•
I još, ako nije bilo HRVATSKE DRŽAVE onda i ova,
Republika Hrvatska, može biti izmišljena, kao što i za NDH tvrde orjunaši,
jugoslaveni i četnici!
•
I suprotno, ako je na Bleiburgu izručena HRVATSKA
VOJSKA onda je postojala HRVATSKA DRŽAVA i počinjen je RATNI
ZLOČIN, koji su počinili RATNI ZLOČINCI, od kojih su mnogi još živi!
•
Činom preuzimanja organizacije komemoracije
Bleiburga od strane đelata-partizana, komemoracija bi postala negacija same
sebe, proslava ratnog zločina započetog na Bleiburgu.
BLEIBURG
U LITERATURI
•
General-major Američke vojske Carles A. Willoughby
u svom predgovoru monumentalne knjige Prcela-Guldescu: “Operacija pokolj
”(“Operation Slaughterhouse”) o poslije ratnim masakrima u jugoslaviji,
između ostaloga piše( datirano Šestog svibnja 1968. godine ):
•
Premda su Tito i njegovi pomoćnici izvršili
tu “Operaciju pokolja”, britanski vojni zapovjednici snose moralnu odgovornost.
Britanci su bilo obvezni Ženevskom konvencijom* i ratnim zakonima prihvatiti
predaju Hrvata i dati Hrvatskoj Vojsci u povlačenju i civilima utočište kako bi
ih zaštitili od partizanske osvete.
*) Godine 1943. Vlada
Nezavisne Države Hrvatske postala je potpisnica Ženevske Konvencije iz 1929.
godine.
Ivo Omrčanin:ENIGMA TITO, Str. 238.
•
Da su Englezi( Britanci) izručili Hrvate suprotno
dogovoru i zahtjevu Amerikanaca.
•
Ovdje, vršitelj dužnosti Tajnika Grew kaže da
Amerikanci ne razumiju zašto Britanci nisu zaustavili izručenje Hrvata kao što
su Amerikanci zahtijevali. Američki stav je jasan:ne uzručiti Hrvate.
Britanski stav je jasan: izručiti Hrvate.
Javor Novak:Da sam imao Hrvatsku
•
Procjene o 600.000 hrvatskih nevinih ratnih i
poratnih žrtava se potvrđuju, pa je samo od 1997. broj masovnih grobnica u
Sloveniji porastao sa zastrašujućih više od 200 na nezamislivih 890, što ga
čini jednim od najstrašnijih ratnih zločina na tlu Europe.
ZAKLJUČAK:NAMJERE,
UZROCI, POSLJEDICE, ŽRTVE
•
Namjere:
–
Krivotvorenjem povijesti, spriječiti tužbu
Republike Hrvatske protiv Velike Britanije za najveći Ratni Zločin od
kada je svijeta i vijeka!
•
Uzroci:
–
Ne lustrirana
jugo-oligarhija na vlasti u svim porama hrvatskoga društva, uključujući skoro
sve medije, uz pomoć vanjskih sila zla radi na slabljenju i rastakanju
hrvatskog društva i Hrvatske Države, između ostalog krivotvorenjem
povijesti!
•
Posljedice:
–
Veliki odjek i jaki otpor podvali. Nepokololjebiv
zahtjev za povrat originalnog teksta na originalni spomenik na prvotnom mjestu.
Odlučnost da se komunističko-partizanske povijestne laži ogole, a istina
oslobodi 60 godišnjih okova.
•
Žrtva:
Istina, Hrvatski Narod,
Republika Hrvatska, ali i svaka Hrvatska Država
DODATAK-1
KUDA SU NESTALI HRVATI?!
Jesu li na Bleiburgu stradali stanovnici toga
austrijskog sela?
Hrvatsko Slovo 23.lipnja 2006.
Jesu li na Bleiburgu stradali stanovnici toga
austrijskog sela – pita se u svojem reagiranju Tomislav Nürnberger
Granitna nadgrobna ploča podignuta na
Bleiburškom polju u spomen hrvatskim žrtvama engleske perfidne urote i
partizanske nepojmljive svireposti poznate pod imenom Bleiburg i Križni putovi
«obnovljena» je i to tako da je sada «starija i ljepša» (kako su Crnogorci
kazali o razaranju Dubrovnika)! S nje su nestale riječi hrvatska vojska!
U svom reagiranju (Hrvatsko slovo, 16. lipnja
2006., str. 29) Bože Vukušić nam je rekao puno znanog, ali nije odgovorio na
najvažnije pitanje KUDA SU NESTALI HRVATI?! Izgovor da je Hrvatska
vojska nestala s ploče jer na Bleiburgu i Križnim putevima nisu
stradavali samo hrvatski vojnici nego i hrvatski civili, bio bi smiješan da
nije tragičan! S ploče su nestali i HRVATSKI CIVILI i HRVATSKA VOJSKA, a
pojavile se «NEDUŽNE ŽRTVE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE», koje bi mogle biti stanovnici
sela Bleiburg stradali, recimo, od tsunamia!
Vukušićev argument da stradanje gospodina
Stjepana Brajdića na Bleiburgu, Križnim putovima i Titovim kazamatima «ne
kvalificira za ozbiljnu i kompetentnu raspravu» je isti onaj «argument»,
kojim su oci mita o socijalističkom samoupravljanju i Obrovcu, mita o
socijalizmu s ljudskim licem, ili mita o Jasenovcu, ušutkivali Hrvate 60
godina, kao «nestručne» i «nekompetentne». Naravno, «stručnost» i
«kompetentnost» je rezervirana za kumrovačke đake i doktore marksizma,
samoupravljanja i nesvrstanosti. Na žalost Bože Vukušića gospodin Stjepan
Brajdić je više nego kompetentan, jer su upravo njegovom zadivljujućom
odlučnošću i upornošću na Maclju dostojanstveno pokopane 1163 nevine žrtve
partizanske nepojmljive svireposti. A reći za gospodina Brajdića da je
prilično neupućen u temu o kojoj govori zaista je «smjelost» dostojna
«stručnjaka». I na kraju izgaramo od znatiželje i čekamo odgovore na ova
jednostavna pitanja: Je li na staroj ploči prebrisan stari tekst i uklesan
novi, ili je zamijenjena cijela ploča novom, «starijom i ljepšom»; Tko je taj
domoljubni genij koji je sastavio novi «popravljeni» tekst; Je li Republika
Hrvatska financirala tu umotvorinu?
O «stručnosti» i «kompetentnosti» auktora
novog pravopisanja neka govore sami tekstovi:
Stari tekst: U ČAST I SLAVU POGINULOJ
HRVATSKOJ VOJSCI, SVIBANJ 1945;
ZU GEDENKEN AN DIE GEFALLENEN KROATEN; MAI
1945; PODIGAO MILODARIMA PETAR MILOŠ.
Novi «popravljeni» tekst: U
SPOMEN NA NEDUŽNE ŽRTVE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE; MAI 1945; ZUM GEDENKEN AN DIE
UNSCHULDIGEN OPFER DER BLEIBURGER TRAGEDIE; PODIGAO POČASNI BLEIBURŠKI VOD,
1987.
Hrvatsko Slovo 23.lipnja 2006.
DODATAK-2
Pismo Hrvatkoga zbora upućeno
na doljnje adrese:
•
ZAMJENA TEKSTA NA SPOMENIKU NA BLEIBURGU
•
•
Predsjedniku Republike Hrvatske
•
Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske
•
Predsjedniku Sabora Republike Hrvatske
•
Predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije
•
Predsjedniku Biskupske konferencije BiH
•
Predsjedniku Islamske zajednice Republike Hrvatske
•
Predsjedniku Saborskog Odbora za nadzor nad
obavještajnim službama
•
Predsjednici HSLS
•
Predsjedniku HSS
•
Predsjedniku HSP
•
Predsjedniku HSU
•
Predsjedniku Počasnog Bleiburškog Voda
•
Predsjedniku Častničkog kluba 242
•
Predsjedniku Udruge ratnih veterana Hrvatski
domobran
•
Predsjedniku Hrvatskog društva političkih
zatvorenika
•
Predsjedniku Hrvatskog žrtvoslovnog društva
•
Predsjedniku Matice hrvatske
•
Predsjedniku Društva za obilježavanje grobišta
ratnih i poratnih žrtava - Varaždin
•
Predsjedniku Hrvatske udruge sudionika Bleiburga i
Hrvatskih Križnih putova
•
President Croatian Intercommittee Council for NSW
•
President of the HOP in NSW, Australia
•
Predsjedniku Hrvatskog obrambenog reda
•
Predsjedniku Hrvatskog kulturnog vijeća
•
Predsjedniku Hrvatskog svjetskog kongresa
•
Medijima javnog priopćivanja u Republici Hrvatskoj
•
Hrvatskim tiskovnim medijima u izvandomovinstvu
•
Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2006.
ZAMJENA TEKSTA NA SPOMENIKU NA BLEIBURGU
Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2006.
Poštovana gospodo,
U svibnju 1945. hrvatska vojska i civili masakrirani su kod Bleiburga u
Austriji nakon predaje vojsci Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije, koja ih
je odmah izručila Titovim partizanima i preobučenim četnicima.
Prikupljenim milodarima na tome je mjestu 1952. podignuto spomen obilježje,
čiji je nadpis glasio:
U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI,
SVIBANJ 1945;
ZU GEDENKEN AN DIE GEFALLENEN KROATEN; MAI
1945;
PODIGAO MILODARIMA P. MILOŠ.
Pod izgovorom obnove spomenika, nadpis je
promijenjen 26. travnja 2005. tako da sada glasi:
U SPOMEN NA NEDUŽNE ŽRTVE BLEIBURŠKE
TRAGEDIJE; MAI 1945;
ZUM GEDENKEN AN DIE UNSCHULDIGEN OPFER DER
BLEIBURGER TRAGEDIE;
PODIGAO POČASNI BLEIBURŠKI VOD, 1987.
Kako je vidljivo iz hrvatskog tiska u
inozemstvu i mnogih internetskih foruma, Hrvati diljem svijeta, kao i oni u
Domovini, ne prihvaćaju tu promjenu i drže je zlonamjernom podvalom, a oni koji
su obnovu novčano pomogli osjećaju se prevarenima.
Tajnik-glasnogovornik Počasnog bleiburškog
voda pokušao je promjenu opravdati time, što na Bleiburgu i križnim putevima
nisu stradavali samo hrvatski vojnici nego i civili,
ali taj izgovor još uvijek ne opravdava
razlog, zbog kojeg je s ploče nestao pridjev 'hrvatski'. Novim spomenikom ne
odaje se počast stotinama tisuća izdanih i zvjerski pobijenih Hrvata, naročito
ne razoružanoj častnoj hrvatskoj vojsci.
Stoje li Vlada i Sabor RH iza tog novog
teksta, ako su uz privatne milodare financirali obnovu spomenika, okoliša i
proslave ?
Suprotno rezoluciji Europskog Parlamenta
br. 1481 o osudi zločina komunističkih režima, nije li ta promjena nadpisa
pokušaj PRIKRIVANJA GENOCIDA nad Hrvatima?
Suprotno rezoluciji Europskog Parlamenta
br. 1481 o osudi zločina komunističkih režima, nije li ta promjena nadpisa
pokušaj PRIKRIVANJA GENOCIDA nad Hrvatima?
Nadalje je vrlo zabrinjavajuća kompjutorska
simulacija oltara i pozornice, koju je tajnik-glasnogovornik Počasnog
bleiburškog voda poslao na Amac-rb internet mrežu kao prvi dio u izvedbi
velikih planova za Spomenički park, a koja izgleda više kao kafić na Jarunu,
nego spomenik umorenim hrvatskim žrtvama na Bleiburgu i Križnim putevima!
Čudom i našom srećom, preživjeli članovi
Počasnog bleiburškog voda i HOP-a posvetili su čitav život da očuvaju uspomenu
na strašni zločin. Hvala im!
Sada je to dužnost cijeloga hrvatskog
naroda.
Zbog svega navedenog, udruga Hrvatski zbor
smatra da spomenički park Bleiburg ne smije više biti na skrbi pojedinaca ili
grupe preživjelih s Bleiburga i križnih puteva, nego da skrb i odgovornost
moraju preuzeti institucije Republike Hrvatske.
Zato zahtijevamo da:
Počasni bleiburški vod, Sabor i Vlada
Republike Hrvatske žurno vrate spomenik u prvobitno stanje, a
zatim obustave radove na Spomeničkom parku i prijedloge planova učine javnim s
mogućnošću javne kritike.
Sabor ustroji Vijeće za uređenje Spomeničkog
parka na Bleiburgu, u koje Vijeće obvezatno trebaju ući osobe iz
razseljeništva, koje su dokazale privrženost ideji Hrvatske države, a među
njima svakako predstavnici Australskog HOP-a, koji su dugi niz godina
financijski pomagali spomenik na Bleiburgu.
Prijedlog, nacrt i provedba Spomeničkog parka
na Bleiburgu budu povjereni kompetentnim i stručnim nasljednicima žrtava
Bleiburga, Križnih puteva ili općenito žrtvama jugo-komunizma.
Hrvatski Sabor osigura početna sredstva i
istovremeno pozove vlasti Republike BiH, da se pridruže uređenju Spomeničkog
parka Bleiburg, a ujedno i pozove Hrvate diljem svijeta da svojim milodarima
doprinesu ostvarenju Spomeničkog parka Bleiburg.
Izgradnja Spomeničkog parka Bleiburg s
muzejem, koji bi očitovao tragediju hrvatskog naroda s ogromnim gubitcima
nevinih žrtava, bit će prvi korak u nastojanju da se takva tragedija više
nikada ne ponovi nad Hrvatskim narodom.
Jednoglasjem svih članova Hrvatskog zbora,
Predsjedatelj
Tomislav
Nürnberger
Za vjerodostojnost jamče članovi Hrvatskog
zbora:
Dr.
Radoslav Marić
Ivan Magoči
20090314-49-05__Sukilo_Krizni_Put_Huda_Jama_dragutin_intervju.jpg
20090314-49-06__Sukilo_Krizni_Put_Huda_Jama_dragutin_intervju.jpg
20090314-49-07__Sukilo_Krizni_Put_Huda_Jama_dragutin_intervju.jpg
20090314-49-12_Glasnik_Dragun_dragutin_Tito_Krizni_PUT.jpg
20090314-49-42_Glasnik_Dragun_dragutin_Huda_Jama.jpg
20090314-49-43_Glasnik_Dragun_dragutin_Huda_Jama.jpg
20090607-08__Titovo_Velenje_ob_dnevu_volitev_za_Evropu__sramotna_slika_komunisticnih_nasilnezev.jpg
20100720-27_Velenje_Kozelj_sondaza.jpg
20100720-28_Velenje_Kozelj_sondaza_nozna_kost.jpg
20110818_GOOGLE_komentar_za_sliko_KONJI.docm
KOMENTAR NAD SLIKO „KONJI“
Mislinja
- Movže (1996.leta): komunistična zgodovina pravi, da je tu pokopano 480 konjev
1945.leta.
Kaj
pa je z lastniki teh vprežnikov ?
GOOGLE
komentari pod mojo sliko
čudno
v tistih časih so bili konji velika dobrina in mi ni jasno zakaj bi pobili tudi
konje
Translate
2011-08-18
OPOMBA:
KDO, KAKO IN KOLIKO KRVOLOČNOSTI JE NOSIL V SVOJIH POHODIH 1945 LETA JE
POMISLITI, ZAKAJ IMA SLOVENIJA PREKO 600 (šeststo) OD DRŽAVNE KOMISIJE
REGISTRIRANIH MASOVNIH GROBIŠČ. SPODNJI TEKST JE POVZETEK IZ PARTIZANSKE KNJIGE
1977 LETA, TOLIKO LAŽI IN TOLIKO PRIMITIVIZMA, KOT SO GA IMELI KOMUNISTI
ZGODOVINA ČLOVEŠTVA NE POZNA. MED DRUGIM, KDAJ BO SLOVENSKA DRŽAVNA KOMISIJA
PROVERJALA "ZGODBICO" O POBITIH 170
VISOKIH NEMŠKIH OFICIRJEV (UJETNIKI !!!) PRI TOPOLŠICI ? OČITNO JE 1945
LETA BESNELA KOMUNISTIČNA DRHAL !!!
"...Borci
Majevičke brigade niso dosti izbirali. Z mitraljezi, minometi in topovi so
tolkli po vsem, kar se je gibalo pod ustaškim varstvom. Topovi so sekali v
polno. Mrtvih na ustaški strani je bilo toliko in toliko razbite tehnike, da se
njihove kolone niso več mogle umikati po cesti. Drle so po gozdovih na obrobju
Graške gore.447
Kako
ogorčeni so bili boji pri Hudi Luknji, Doliču in Mislinji, je mogoče sklepati
po izgubah na obeh straneh. Po nekaterih podatkih je 17. udarna divizija
»Vzhodnobosenska« imela v dveh dneh 82 mrtvih in 186 ranjenih.448 Na ustaški
strani jih je popadalo kakih 3.000, zajetih je bilo 10.960, pobitih konj pa
480.449 Polovico jih je padlo na sam dan njihovega nasprotnega napada, ujetih
13. maja (na nedeljo) pri Doliču pa je bilo skoraj 4.000. Ocene o ustaških
izgubah pri Doliču iz bojnih relacij pa so samo približne. V resnici so bile
najmanj za tretjino večje. Kakor je mogoče sklepati po pripovedovanju
očividcev, je v desetih velikanskih grobiščih pokopano najmanj 4.700
ustašev.450 Zaradi tisočev mrličev med Hudo luknjo in Mislinjo je bil smrad
tisto poletje tako grozoten, da so daleč naokoli odmrle vse čebele za štiri
leta…451
Ustaši so
bili okrutni kot vedno. Nad zajetimi borci Jugoslovanske armade so zagrešili
strahotne zločine. Ko je Majevička brigada zlomila ustaški klin in se sama
globoko zagrizla v njihovo razvrstitev, je skupina borcev - med njimi je bil
tudi Štefan Vertič iz Ptuja - zaprepadena naletela na ustaše, ki so pekli
ujetega partizana na ražnju. Ti izvržki hrvatskega naroda torej niso bili samo
klavci in požigalci, marveč še kaj hujšega...452"
20241103_Otporas_dragutin_ZLOCIN_BEZ_KAZNE.docm
2024-11-03
ZLOČIN BEZ KAZNE: Istraživanje poslijeratnih jugo-komunističkih
zločina u Sloveniji je prekinuto upravo zbog ovoga otkrića?!
On Sunday, November 3, 2024 at 12:43:11 AM GMT+1, dragutin safaric
<dragutin_safaric@yahoo.com> wrote:
On Saturday, November 2, 2024 at 07:26:01
PM GMT+1, info@radiomarija.hr <info@radiomarija.hr> wrote:
Sram te bilo. Kakve riječi rabiš. Zaboravi
moju adresu i nemoj mi više slati ovakve gluposti
From: dragutin
safaric <dragutin_safaric@yahoo.com>
Sent: Saturday, November 2, 2024 1:36 AM
ALEMKA HAZLER Subject: Re:
ZLOČIN BEZ KAZNE: Istraživanje poslijeratnih jugo-komunističkih zločina u
Sloveniji je prekinuto upravo zbog ovoga otkrića?! —>
2024-11-02
- - - - - dragutin
JEBO VAS PUPOVAC i PLENKOVIĆ U TUPAVE i
ŠUPLJE GLAVE
NEMOJTE SE LJUTITI, TU JE GROBIŠTE ZLOČINAČKI POBIJENIH 800
ŽRTAVA. NITI JEDNA SVIJEČA,
JOŠ GORE JE NIKADA NIJE BILO JAVNO OBJAVLJEN OVAJ ZLOČIN -
halo ???
ZAGREB - LJUBLJANA, nije vam još dosta MEGA SRAMA -
pita vas "dragutin"
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm
ŠOŠTANJ
– GORICE
Svibnja
1945.g. U NOČIMA POUBIJALI 800 ljudi od toga oko 750 HRVATI
On
Saturday, November 2, 2024 at 12:26:50 AM GMT+1, Viktor Arbanas <viktor.arbanas@gmail.com>
wrote:
Tu je popis svjetskih
velezločinaca koji počinje s 3'000 ljudskih žrtava,
koji su
drugovi prof. dr. sc. iur. Ivo Josipović, na Katedri Pravnoga
fakulteta: Kazneno procesno pravo, i njegov dvojnik Ivo
Drobilica-Goldstein, povijesni pisac s rođenjem ugrađenim svjetskim
pravom na istinu bez pokrića, prvi u studenomu 2021., a drugi u kolovozu 2024. šutke
priznali i prihvatili
jer nisu dokazima osporili podatke iz ovoga popisa ni nakon višestrukih javnih
molbi za provjeru.
Ti javni, visokoškolovani humanisti, partizantife Velezločinca Tita
neumorno podmeću njegove i svoje laži. Tako je prvi 11. stud. 2021. u 19:46 pod
napisom ivo@josipovic.net napisao:
„2.200.000!? Nevinih!?“ (žrtava nekažnjenoga Velezločinca
Tita) te 11. pro. 2021. u 23:38
"Izmišljeni
podatci o 2,3 ili koliko miliona ubijenih Hrvata naprosto su ustaška
izmišljotina. Kao i ove rangliste ubojica koje su slični vama naprosto
izmislili." Ovim "dubokim pjesničkim mislima", a ne profesorskim znanostnim
dokazima, brani Velezločinca Tita: "Izmišljeni podatci",
"ustaška izmišljotina", "naprosto (nabezobrazno)
izmislili". Te ispraznice nauka Velezločinca Tita su obojici „dokazi“, jer
na znanosnim dokazima „mukotrpno rade“ njegove partizantife već 80 lieta bez
plana i nadzora. „Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke
vjekova.“ Dakle, u nedostatku dokaza svi moraju vjerovati u svjetsko javno mišljenje,
tj. laži koje podmeću i uporno
nameću nekažnjene velezločinačke partizantife uz moćnu pomoć isto
velezločinačkih pobjednika DSR-a.
-
Zašto
Židi nisu tužili USTAŠU, GOSPODINA DOKTORA ANTU PAVELIĆA, poglavnika NDH s
pozdravom ZA DOM SPREMNI, kao sve naciste do dana današnjega? Umro je kao
pošten čovjek jer mu nitko nije mogao dokazati nikakve zločine. Progonio ga je
jedino Velezločinac Tito na temelju izmišljanih i podmetanih komunističkih =
partizantifskih laži poput mita o NOB-u s "sedam ofenziva" (osma
ofenziva tzv. "traktorijada na Knin" je nastala puno kasnije).
-
Zašto ni svjetski povjesnici, ni istražiteljski novinari nisu među te
velezločince, koji su poubijali najmanje 3000 ljudi, uvrstili PAVELIĆA usprkos,
u Jugoslaviji i nakon nje, iz dana u dan nabrajanih žrtava, npr.
laži i mitova o radnomu zatvoru, tzv. logoru Jasenovac, poput
400'000 do 1'700'000 poubijanih Srbijanaca, 10.000 djece s Kozare, 11.000
Židova te nebrojenih novih, iz godine u godinu izmišljanih novih pokolja
Srbijanaca, poput onoga u Srbu? I usprkos tolikim "gubitcima" se je
broj Srbijanaca u popisima pučanstava povećao (od 6.785.499 pravoslavaca 1931.
na 7.783.046 1948.) bez bilo kakve matematički dokazive nepravilnosti ili čak
vidljivoga smanjenja u DSR-u, za razliku od smanjenja broja Hrvata (6.085.482
katolika 1931. na 5.199.770 1948. umjesto 7.000.000 s 15 % povećanja kao i kod
toliko istrijebljenih pravoslavaca).
-
A na kojima mjestima su PARTIZANTIFE (nekažnjene krvoločne
KOMUNJARE, koje je velezločinac Staljin odmila preimenovao u antifašiste, tj.
antife, kako bi ih se razlikovalo od stvarnih antifašista, i tako im oprao
ljudsku krv s genocidnih im ruku), svjetski velezločinci Tito i Milošević kao i
ubojica Žida, Hitlerov Nedić?
-
Zanimljivo je kako svjetski moćnici s pomoću svojih
najutjecajnijih svietskih javnih glasila sustavno i slobodno mijenjaju svjetsko
javno mišljenje pa su tako strogo kažnjenim nacistima velezločinca Hitlera povećavali
broj žrtava s prvo 8.000.000 na 20.946.000, 30.000.000 i najnovije na 50.000.000.
Pitanje je samo koliko, možda i godina, treba proći kako bi velezločinac Hitler
nadmašio i Maoa s "skromnih" (po pobjedničkim procjenama) 77.000.000
poubijanih nevinih ljudi!
-
A velezločincu Titu su smanjivali s prvih 1.172.000
- bez na stotine tisuća poubijanih nevinih pučana NDH proglašenim „ratnim
žrtvama“,
- kao i bez stotine tisuća poubijanih nevinih pučana NDH na križnim putovima
nakon rata
- i u klanjima po selima i gradovima pri pljački imovine hrvatskih pučana (u
Zagrebu najmanje 100.000!)
- te poslijeratnih poubijanih 568.000 „državnih neprijatelja“
tj. partizantife su uz svesrdnu pomoć svjetskih lihvara svojemu Velezločincu
Titu smanjivali broj žrtava s nepristrano procijenjenih 2.200.000 na prvo
procijenjenih 1.172.000 pa danas na 500.000, što je manje od 568.000 nevinih
ljudi iz 1951. javno objavljenih poslijeratnih smaknuća „državnih neprijatelja“
Jugoslavije!
-
Popis svjetskih velezločinaca
s brojem poubijanih nevinih LJUDI
-
Velezločinci prijatelji velezločinca Tita: 9 11 13 19 21 25 37(Castro) 41
Skrbnici velezločinca Tita: 2 3
-
1. Mao Ce-tung 1949.-1976. Kina 37.828.000 - 77.277.000
2. Jozef Stalin 1929.-1953. Rusija 40.000.000 - 48.911.000
3. Saveznici: Đuro VI / Churchill VB i Roosewelt SAD 1943.-1945. 15.000.000 u
bombardiranjima njemačkih i hrvatskih te
Truman SAD 1945. japanskih gradova
4. Adolf Hitler 1933/1939.-1945. Deutsches Reich prvo 8.000.000, zatim
20.946.000, 30.000.000 i najnovije 50.000.000
5. Vladimir Iljič Lenjin 1917.-1924. Rusija 4.017.000 - 13.000.000
6. Čang Kai Šek 1921.-1948. Kina (Taivan) 10.214.000
7. Leopold II Belgijski s GB 1888.-1908. Kongo 8.000.000 - 10.000.000
8. Hideki Tojo 1936.-1945. Japan 3.990.000 - 5.964.000
9. Pol Pot 1975.-1979. Kambođa 1.700.000 - 2.397.000
10. Tito, Bernard Habsburg ?Josip Broz
1944.-1980. Jugoslavija 1.172.000 - 2.200.000 (uglavnom Hrvata,
što je genocid nad četiri do pet milijuna Hrvata u NDH)
“Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951.
prošlo je 3.777.776 zatvorenika”.
(A. Ranković „Politika“, Beograd, 1. veljače 1951.).
Popisi pučanstva Jugoslavija: 1931. je bilo 6.085.482 katolika, a 1948.
5.199.770 mjesto 7.000.000 ili 1.780.000 manje.
11. Mengitsu Haile Mariam 1987.-1991. Etiopija 1.500.000 - 2.000.000
12. Ismail Enver Paša 1909.-1918. Turska 1.200.000 - 2.000.000
13. Kim Il Sung 1948.-1987. Sjeverna Korea 1.600.000 - 1.700.000
14. Yahya Kan 1969.-1971. Pakistan (Bengal) (300.000) 1.500.000
15. Yakubu Gowon 1967.-1970. Nigerija 1.100.000
16. Enver-paša od 24.4.1915. Osmansko carstvo 600.000 - 1.500.000
17. Napoleon 1799.-1814. Francuska 1.000.000
18. Jan Kambada 1994. Ruanda 800.000
19. Sadam Husein 1980.-1990. Irak 600.000 - 1.000'000
20. Sukarno 1945.-1966. Indonezia 500.000
21. Idi Amin Dada 1969.-1979. Uganda 350.000 - 500.000
22. Mullah Omar (taliban) 1996.-2002. Emirat Afganistan 400.000
23. Harry S. Truman 6./9.8.1945. USA (Hiro./Nag.) 310.000
24. Benitto Mussolini 1922.-1943. Italija 250'000 - 300.000
25. Mobutu Sese Seko 1965.-1997. Kongo/Zair 230.000
26. Charles Taylor 1989.-1996.(2003.) Liberija 220.000
27. Foday Sanokh 1991.-2002. Sierra Leone (50.000)-210.000
28. Ho Chi Min 1945.–1969. Vietnam 200.000
29. Michel Micombero 1966.-1976. Burundi 150.000
30. Slobodan Milošević 1992.-1999. četnička
Srbija 100.000
30. Hassan al Turabi 1985.-1999. Sudan 100.000
31. Jean Bedel Bokassa 1966.-1979. Cent.afr. Republika 90.000
32. Richard Nixon 1969.-1974. USA (Vietnam) 70.000
32. Efrain Rios Montt 1982.-1983. Guatemala 70.000
33. Francois Jeanclaude Duvalier papa Doc Haiti 60.000
34. Rafael Trujillo 1930.-1960. Dominik. Republika 50.000
35. Hissene Habre 1982.-1990. Čad 40.000
36. Francisco Franco 1939.-1975. Španjolska 30.000 - 35.000
37. Chiang Kai Shek 1947. Taiwan 30.000
37. Fidel Castro 1956.-1959. Kuba 30.000
38. Hafezi Bashar al Assad još ubija 2018. Sirija 25.000-30.000
39. Ayatollah Ruhollah Homeini 1979.-1989. Iran 20.000
40. Nedić 1941.-1942. fašistička Srbija 16.000
Žida
41. Robert Mugabe 1987.-2017. Zimbabve 15.000
42. Jorge Videla 1976.-1981. Argentina 13.000
43. August Pinochet 1973.-1990. Čile 3.000
---
- SAD "Holokaust" sjevernoameričkih
domorodaca (Indijanaca) 10.000.000 (To istrebljivanje su provodili i
zataškavali SAD-političari i vojska!)
- U doba britanske kolonijalne vlasti u Indiji i Pakistanu 1857. Britanija
10.000.000
- RK-crkva, inkvizicija, progon vještica 60.000 74 križarska rata RK-crkve:
1096.-1444.>>> 1.000.000
---
Izvori: javna glasila te nesavezničke i nekomunističke ili neantifašističke ili
nepartizantifske procjene,
http://www.neuro-spirituality.com/…/politiker-massenmoerder…Rudolph
Joseph Rummel: Staljin ~54'655'000, Tito ~2'130'000
http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670//Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html#ixzz409DlTCvX
https://hr.wikipedia.org/wiki/Democid
http://istinomprotivlazi.com/
Obradio: Viktor Arbanas, Osijek, 8.2024.
Am
Fr., 1. Nov. 2024 um 22:44 Uhr schrieb Bozo Simunovic <simunovic.bozo@gmail.com>:
ZAKLELA SE ZEMLJA RAJU DA SE NA NJOJ SVE TAJNE DOZNAJU!
https://hrvatskonebo.org/2024/11/01/zlocin-bez-kazne-istrazivanje-poslijeratnih-jugo-komunistickih-zlocina-u-sloveniji-je-prekinuto-upravo-zbog-ovoga-otkrica/
ISUS
= POBJEDNIK!
Sent from my iPhone
On Fri, 1 Nov 2024 at 20:51 Blago Nizic
<nizicblago@gmail.com> wrote:
ZLOČIN BEZ KAZNE: Istraživanje
poslijeratnih jugo-komunističkih zločina u Sloveniji je prekinuto upravo zbog
ovoga otkrića?! —>
https://hrvatskonebo.org/2024/11/01/zlocin-bez-kazne-istrazivanje-poslijeratnih-jugo-komunistickih-zlocina-u-sloveniji-je-prekinuto-upravo-zbog-ovoga-otkrica/
NAPOMENA
2024-11-03 - - - - - dragutin
Pogledao sam „HRVATSKO NEBO“ gdje
sam mogao vidjeti dva imena: Bujanec i Leljek.
Dvije lokacije su spomenute ali u njima je
ne mnoga nego previše laži od
lažova Leljaka.
( : : : : : )
2024-11-03 u noći 00:40 sati - - - - -
dragutin PONOVNO IZJAVLJUJEN SA JEDNOM DODATNOM SLIKA
Treča slika je jedna panorama u kraju
Florjan, ono zeleno je mjesto gdje se je utaborila ili predala Njemačka vojska
kao datum 9.svibanj 1945.g.
ALI - ali opet pita dragutin dali znadete
ovo: U TO VRIJEME KOMUNISTIČKE ZVIJERI POBILI SU 170 VIŠIH NJEMAČKIH
OFICIRA !!!!!
Još moja ironija ne ime (sabornik !!!) STIPE
MLINARIĆ (HDZ bila mu majka zibeljka), TKO GA ZNA NEKA GA IMA - domišljavac ili
šminkeraš nasilnik
2024-11-02 - - - - -
dragutin
JEBO VAS PUPOVAC i PLENKOVIĆ U TUPAVE i ŠUPLJE GLAVE
NEMOJTE SE LJUTITI, TU JE GROBIŠTE ZLOČINAČKI POBIJENIH 800 ŽRTAVA. NITI JEDNA SVIJEČA,
JOŠ GORE JE NIKADA NIJE BILO JAVNO OBJAVLJEN
OVAJ ZLOČIN - halo
???
ZAGREB - LJUBLJANA, nije vam još dosta
MEGA SRAMA - pita vas "dragutin"
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm
( : : : : : )
