GORNJI DOLIČ

_*** GLASNIK ***_

HALO HALO

- ZA DOMOVINU - SPREMNI -
* YU - KRVAVI BALKAN *
HALO HALO

* * * kroz tisocljeta * * * YU - BALKAN * * * kroz tisocljeta * * *

       

       

       

      1945 – glava - Borl

       

       

      agrarna

      izbjeglica

       

       

       

      dragutin

       

      U

       

      2022 - 1956 = 66

       

       

       

       

      * * *

      = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

       

      * * *

       

       


       

       

      = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

      1945.g., NASLOVI DATOTEKA:

       

      1945-UKZ_Zdenko_Zavadlav_Tereza_Hrncic_Grad_Borl_masovno_ubijanje.docm

      20020707_Borl_Ptuj_grobovi.docm

      20030516_BORL_vojno_grobisce_pod_Gradom.docm

      20030518_BORL_Hrncic_Terezija.jpg

      20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic.jpg

      20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic_BORL03.jpg

      20030518_Jutarni_Borl_Hrncic.docm

      20030530-STA_Borl.docm

      20030613_4_Borl_miAtlas.jpg

      20030613_5_Borl_maAtlas.jpg

      20040306_160_Borl.jpg

      20040306_161_Borl.jpg

      20040306_243_Borl.jpg

      20040401_1_Borl.jpg

      20040401_2_Borl.jpg

      20040401_3_Borl.jpg

      20040401_4_Borl.jpg

      200405_IMOart_team.docm

      20090511-71_Borl.jpg

      20090511-72_Borl.jpg

      20090511-73_Borl.jpg

      20090511-74_Borl.jpg

      20090511-75_Borl.jpg

      20221112_Ptuj-Borl.jpg

      20231028-Bol_KRIZ-1050_Zrtev.jpg

      20231028-Borl.jpg

      20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg

      20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_panorama.jpg

      20231029-Borl_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg

       

       

      x

      = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

       

       

       

       

       


       

      Slo_225_Ptu_04_01.jpg

       

      Slo_225_Ptu_04_02.jpg

       

      Slo_225_Ptu_04_03.jpg

       

       

      http://www.safaric-safaric.si//zds@@@/@1941_1950/$$glava_1945_borl/Slo_2250_Ptuj.kmz

       

       

       


       

       

      1945-UKZ_Zdenko_Zavadlav_Tereza_Hrncic_Grad_Borl_masovno_ubijanje.docm

      2021-12-30

      ŠOKANTNA ISPOVIJED SKOJEVCA – PRIZNAJE

      DA JE OSOBNO ORGANIZIRAO MASOVNE LIKVIDACIJE

      MUŠKARACA ŽENA I DJECE U SLOVENIJI,

      DIO ŽRTAVA PRONAĐEN KOD BORLA

      Zdenko Zavadlav

      Zdenko Zavadlav

      Zdenko Zavadlav bivši zamjenik načelnika OZNE za područje Maribora

       

         Šokantna ispovijed Zdenka Zavadlava 2003 god., kada je imao (79) bivšeg zamjenika načelnika OZNE, za područje Maribora, o masovnim ubojstvima Hrvata 1945. u Sloveniji. Iako je javno priznao zločin a nekoliko stotina žrtava tog zločina pronađeno, nikada protiv njega nije podignuta optužnica!

      Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

      “U blizini jama mo­rali su se svući dogola. Među njima je bila i jedna izuzetno lijepa djevojka. Knojevci su ih po pet vodili do jame i strijeljali, a posebna grupa ih je poslije zakapala. I ta mlada dje­vojka je nestala u jami. Serijsko strijeljanje se nastavilo. Tada sam se prvi put u sebi za­pitao kamo smo to otišli s našim skojevstvom, partizanstvom i kakvo je to oslobođe­nje?! A onda opet konjak iz boce. Knojevci koji su ubijali bili su već poprilično pijani”.

      NAREĐENO NAM JE SA VRHA DA UBIJAMO

      Tko je Zdenko Zavadlav – skojevac, partizan, obavještajac, IB-ovac. Zdenko Zavadlav rođen je 1924. u Šoštanju. Njegov otac i majka bili su emi­granti iz Italije (otac iz Gorizije, a majka iz Trsta). I otac mu je politički djelovao te bio član Komunističke partije. Zavadlav je kao mladić 1942. godine otišao u partizane, a prije toga su ga Talijani kao skojevca zatvarali u Goriciji, Trstu i Rimu. Odmah nakon dolaska u partizane ušao je u tzv. VOS (Slovenska sig­urnosno obavještajna služba, op.a.). Prvo je radio na otkrivanju petokolonaša, a po osnivanju OZNA-e u kolovozu 1944. postao je njen pripadnik. Do svibnja 1945. obnašao je dužnost pomoćnika prvog odsjeka OZNA-e za Štajersku. Od svibnja 1945. do kolovoza iste godine bio je referent u OZNA-i Maribora, a nakon toga do svibnja 1946. zamjenik šefa mariborske OZNA-e. Potom je imen­ovan zamjenikom načelnika OZNA-e za šire mariborsko područje. Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-a za šire podru­čje Maribora u vrijeme kad je u tom dijelu Slovenije bilo izvršeno više masovnih ubojstava sudioni­ka Križnoga puta i Bleiburga, u svojoj ispovijesti otkriva da je i osobno organizirao masovne likvidacije kod Areha na Pohoiju. S bivšim “oznašem” Zavadlavom obavljen je 2003. god., intervju u njegovu stanu u Bilećanskoj ulici u Ljubljani, a povod je bio tada najnovije otkriće stotina kostura u masovnoj grobnici kod Borla, za koje naš su­govornik tvrdi da pripadaju Hrvatima.

      Dvorac Borl u kome je bila komanda 3. armije Jugoslavenske vojske.

      Dvorac Borl u kome je bila komanda 3. Armije Jugoslavenske vojske.

       

      Što kao bivši pripadnik OZNA-e zna­te o novootkrivenom masovnom stratištu kod Borla?

      Na tom su mjestu u svibnju 1945., na­kon što je rat već bio završio, poubijani Hr­vati koji su uspjeli pobjeći iz kolona Križnog puta, ali su poslije uhvaćeni i predani 3. ar­miji Jugoslavenske vojske.

      Tereza Hrnčić pokazuje rupu koja je nastala ulegnućem masovnog grobišta u okolici Borla

      Tereza Hrnčić pokazuje rupu koja je nastala ulegnućem masovnog grobišta u okolici Borla

      VI, kao tadašnji zamjenik načelnika OZNA-e za šire područje Maribora, kamo pripada i Borl, niste bili uključeni u te li­kvidacije?

      Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. Ta­da je baš u dvorcu Borl bilo zapovjedništvo 3. armije Jugoslavenske vojske, koja je ondje došla nakon oslobođenja. U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile – žene, djecu, starce… To su uglavnom bi­li ljudi koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu bili uključeni u Križni put. On­dje je ubijeno nekoliko tisuća ljudi.

      Uloga Sime Dubajića

      No, i vas, odnosno slovensku OZNA-u i KNOJ tereti se za ubijanje ne samo Slo­venaca, nego i Hrvata, Nijemaca, Srba…?

      Ne isključujem da je i toga bilo u tom po­slijeratnom košmaru. Ali vam moram odati jednu tajnu: imali smo dogovor da svatko ubija svoje. Mi Slovenci svoje, a Hrvati i Srbi svoje. Primje­rice, na Kočevskom rogu mi smo pobili svo­je slovenske domobrane, a Srbi predvođeni Simom Dubajićem pobili su veću grupu nedićevaca i ljotićevaca.

      A tko je onda na Kočevskom rogu po­bio Hrvale?

      Bila je to skupina na ćelu sa Simom Du­bajićem. inače, naša podjela za masovne egze­kucije izgledala je ovako: 1. armija pokrivala je područje Celja, 2. armija područje Gorenjske, 3. armija Bleiburg, a 4. armija Kočevski rog.

       

      Više o pokolju Hrvata na Kočevskom rogu u člancima:

      KOČEVSKI ROG-NAREDIO SAM BACANJE TROTILA (EKSPLOZIVA) U JAME NAPUNJENE DESECIMA TISUĆA HRVATA DA TKO NE IZAĐE VAN! (Priznao zločin, žrtve pronađene a nije procesuiran)

      https://komunistickizlocini.net/2015/10/06/svjedocenje-partizanskog-majora-sime-dubajica-o-masovnom-pokolju-oko-30-000-hrvata-u-kocevskom-rogu-od-strane-partizana-u-kome-je-i-sam-ucestvovao/

       

      U KOČEVSKOM ROGU OPET NOVO STRATIŠTE, PRONAĐENO PREKO 100 DJECE OD 15 DO 17 GODINA OD UKUPNO 250 TIJELA (Gotovo svi su civili)

      https://komunistickizlocini.net/2020/08/30/u-kocevskom-rogu-opet-novo-stratiste-pronadeno-preko-100-djece-od-15-do-17-godina-od-ukupno-250-tijela-gotovo-svi-su-civili/

       

      U JEDNOJ OD MNOGOBROJNIH JAMA NA KOČEVSKOM ROGU PRONAĐENO JOŠ 35 UBIJENIH HRVATA I HRVATICA

      https://komunistickizlocini.net/2020/07/12/u-jednoj-od-mnogobrojnih-jama-na-kocevskom-rogu-pronadeno-jos-35-ubijenih-hrvata-i-hrvatica/

       

      Imate li snage javno progovoriti o po­koljima koje ste kao tadašnji visoki du­žnosnik OZNA-e osobno organizirali i u njima sudjelovali?

       

      Ja sam o tome već govorio, pa su me na­zivali i prijetili mi, a na mene je u moj stan pucano iz kalašnjikova i jedva sam preživio. No, kako god taj dio naše povijesti bio ružan, odlučio sam o tome govoriti. Star sam i nije me briga više za ono što bi mi se moglo do­goditi. Neka se istina zna.

       

      Rupe od metaka

       

      Ubojice su pile konjak

      Rat je već bio završen, kako ste mogli masovno ubijati ljude, i to bez suđenja?

      Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje”!

       

      Kakva revolucija?

      Rekli su nam da je rat bio prva faza re­volucije, a ono poslije rata druga faza.

       

      Jeste li se ikada zabrinuli zbog ono­ga što radite i koja vas je od masovnih egzekucija posebno potresla?

      Da. Ona kod Areha na Pohorju. Po na­redbi mog pretpostavljenog, načelnika OZNA-a Vladimira Rafaela Majhena, morao sam osobno organizirati i nadzirati masovni pokolj ljudi. Pripadnici mariborskog KNOJ-a po danu su iskopali jame, a noću smo ljude iz mariborskog zatvora vezane žicom ukrca­li na kamione i krenuli prema Pohorju. Nije nam bilo svejedno, pa smo, kako bismo se ohrabrili, putem ispijali veće količine konja­ka. Kad smo stigli u šumu, blizu iskopanih jama, ljude smo iskrcali iz kamiona i poveli do stratišta, a budući da je među zarobljeni­cima bilo puno Nijemaca, knojevci su im za­povjedili da putem pjevaju “Deutschland, Deutschland iiber alles!” U blizini jama mo­rali su se svući dogola. Medu njima je bila i jedna izuzetno lijepa djevojka. Knojevci su ih po pet vodili do jame i strijeljali, a posebna grupa ih je poslije zakapala. I ta mlada dje­vojka je nestala u jami. Serijsko strijeljanje se nastavilo. Tada sam se prvi put u sebi za­pitao kamo smo to otišli s našim skojevstvom, partizanstvom i kakvo je to oslobođe­nje?! A onda opet konjak iz boce. Knojevci koji su ubijali bili su već poprilično pijani.

       

      Vi osobno niste ubijali?

      Ne. Rekao sam već da sam po svojoj funkci­ji u OZNA-i bio organizator i nadzornik svega

       

      Okrutne partizanke na konjima

      U mariborski logor, gdje ste stolova­li, slijevale su se kolone s tisućama zaro­bljenika. Jesu li tamo ostajali ili ste ih odmah izručivati 3. armiji?

      Uglavnom su odmah odvođeni u kolona­ma u dva pravca: prema Macelju i prema Borlu, a putem su ubijani. Posebnu okru­tnost pokazala je grupa partizanki koje su u logor dojahale na konjima. Jedna od njih prepoznala je liječnika iz logora Jasenovac. Stavila ga je uza zid i mučila, pucajući mu oko glave. Potom gaje, zajedno s njegovom obitelji, odvela u koloni koja se kretala pre­ma Macelju u Hrvatskoj, gdje je također ve­liko grobište.

       

      Gdje ste završili nakon 2. svjetskog rata?

      U Beogradu, gdje sam radio kao klasični obavještajac, a pokrivao sam Italiju. Naši obavještajci slali bi mi otamo izvješća koja sam analizirao, a potom po primjerak pro­sljeđivao Rankoviću i Titu. Imali smo svog obavještajca i pri samoj Svetoj Stolici u Vati­kanu.

       

      Kajanje i isprika

      Što sada radite?

      U mirovini sam i pišem knjige, a moji ra­tni drugovi koji su još živi i koji su zajedno sa mnom sudjelovali u svom tom zlu dolaze i govore: “Prestani, Zdeno, s tim!” Obećao sam da im neću objaviti imena, pa su se ma­lo smirili.

      https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2018/01/getimage_class-1.jpghttps://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2018/01/getimage_class.jpg?w=360&h=

      Peče li vas savjest i kajete li se na kraju svega?

       

      Nitko normalan ne može biti ravno­dušan prema svemu tome, pa ni ja. Tješim se da je ratno ludilo bilo krivo za sve. Ljudski je reći istinu, pokajati se i ispričati za sva zlo­djela. Zato sam se i učlanio u slovensko Društvo za otkrivanje i obilježavanje maso­vnih grobišta. Otkrit ćemo sve prešućene grobove, obilježiti ih i tako odati dužno poštovanje svim tim nedužnim žrtvama.

      Uredništvo/komunistickizlocini.net

       

       

       

      20020707_Borl_Ptuj_grobovi.docm

      Kraj Kraj Borl pri Ptuju

      Vir: DRUŽINA 21 - 7. julija 2002

      Grobovi
      Sem dolgoletni naročnik vašega tednika. Opazil sem, da skoraj vsak teden izide članek o zamolčanih, po vojni pobitih in umorjenih ljudeh.
      Tudi v našem kraju, to je v krajevni skupnosti Cirkulane, občina Gorišnica, je tak kraj, in sicer na desnem bregu reke Drave od Gradu Borl proti vzhodu. Tam so med drugo svetovno vojno Nemci skopali protitankovski jarek. Pobiti in umorjeni so bili v drugi polovici meseca maja ali v začetku leta 1945.
      Kolikor se nekateri spomnijo, so bile te žrtve hrvaške narodnosti, zajeli pa so jih na Koroškem. Med žrtvami so bile tudi ženske in otroci. Trupel niso niti pošteno zasuli, tako da so noge in roke gledale iz zemlje.
      V občini Zavrč, dober kilometer naprej in tristo metrov pred istoimenskim naseljem, pa so jih pobili v starem opuščenem kamnolomu Hrastovec. Jok in krike žrtev so v zgodnjih jutranjih urah slišali vaščani na levem bregu Drave.
      Zločinci so večinoma že mrtvi, pa vseeno menim, da bi bilo primerno, da bi se navedenim žrtvam oddolžili ter jim na kraju pobojev postavili vsaj dostojno znamenje v spomin in opomin naslednjemu rodu.
      Na koncu se še sprašujem kdo je dolžan postaviti takšno znamenje.
      N. N., Gorišnica

       

       

      Vir: JUTARNJI LIST, Zagreb, 18.maja 2003

      Piše Mladen Genc
      Druga svetovna vojna

      Posmrtni ostanki pobitih Nemcev, Slovencev in Hrvatov najdeni v Sloveniji.
      Otkrito novo masovno grobnišče partizanskih žrtev blizu Maribora.
      »Partizani so me sem pripeljali, da bi me prisilili, da bi izdala brata«, je povedala domačinka Terezija Hrnčić.
      BOBL, CIRKULANE - V sosednji Sloveniji je te dni odkrito še eno masovno grobišče na katerem je, po pričevanju še živih prič, po osvoboditvi maja 1945. leta bilo pobitih okoli 1800 udeležencev »Križnog puta« in Bleiburga. Grobišče je blizu starega gradu Borl, ob sami magistralni cesti Maribor- Varaždin, slučajno odkril Jakob Bratec, kmet iz Sobetinc, nedaleč od Ptuja.

       

       

      Vir: Datum objave: 16.05.2003,

      avtor: Slavko Podbrežnik, stran: SLOVENIJA

      Včeraj smo objavili zgodbi o povojnih pobojih pri gradu Borl v Halozah. O tem smo povprašali Iva Usarja, predstavnika za javnost Policijske uprave Maribor. Poslal nam je pojasnilo, da policija primer raziskuje, da so obvestili pravosodne organe na Ptuju in da nadaljujejo zbiranje obvestil. Zganila se je tudi politika. NSi je zahtevala, da naj primer razišče državno tožilstvo.

      Regijski odbor NSi Ptuj Ormož je na seji prejšnji teden sprejel sklep, da bo na Zdenko Cerar, generalno državno tožilko, naslovili predlog za začetek postopka preiskave o najdbi kosti pri gradu Borl: "Tožilec mora postopek začeti takoj," nam je dejal Alojz Sok, poslanec NSi. "O tem, da so na Borlu pokopana trupla, se je v teh krajih vseskozi govorilo. Oba moja starša, rojena 1924 in 1925, sta za to vedela. Torej bi se ta preiskava na osnovi pričevanj morala pričeti že zdavnaj.

       

       

       

      20030516_BORL_vojno_grobisce_pod_Gradom.docm

      (Večer, Petek, 16.05.2003, SLOVENIJA , avtor: Slavko Podbrežnik, stran: 13)

       

      Petek, 16. maj 2003, 20:01

      Vojno grobišče pod gradom Borl

      Ptuj, 16. maja (STA) - Na nekdaj državnem posestvu pod gradom Borl so pred dnevi našli človeške kosti. Travnik, ki ga je najemnik letos prvič po 58 letih zoral in tako naletel na kosti, je po besedah domačinov grobišče več tisoč trupel. Da gre za človeške kosti, so potrdili mariborski patologi, grobišče pa preiskujejo tudi kriminalisti, je poročala TV Slovenija.

      Grobišče pod Borlom naj ne bi bilo edino na tem območju, nekaj naj bi se jih namreč skrivalo še v Zavrču in okolici Majšperka.

      ... Petek, 16. maj 2003, 20:01 Vojno grobišče pod gradom Borl Ptuj, 16. maja (STA) - Na nekdaj državnem posestvu pod gradom Borl so pred dnevi našli človeške kosti. Travnik, ki ga je najemnik ...

      http://portal.eon.si/novica.jsp?id=39b78e:f53124cf3d:-3a70 - 22 KB - 16.5.2003

       

      1. Datum objave: 16.05.2003, avtor: Slavko Podbrežnik, stran: SLOVENIJA

      So sestradani otroci kočevskih Nemcev umirali v ormoškem gradu?
      Včeraj smo objavili zgodbi o povojnih pobojih pri gradu Borl v Halozah. O tem smo povprašali Iva Usarja, predstavnika za javnost Policijske uprave Maribor. Poslal nam je pojasnilo, da policija primer raziskuje, da so obvestili pravosodne organe na Ptuju in da nadaljujejo zbiranje obvestil.

       

      Včeraj smo objavili zgodbi o povojnih pobojih pri gradu Borl v Halozah. O tem smo povprašali Iva Usarja, predstavnika za javnost Policijske uprave Maribor. Poslal nam je pojasnilo, da policija primer raziskuje, da so obvestili pravosodne organe na Ptuju in da nadaljujejo zbiranje obvestil. Zganila se je tudi politika. NSi je zahtevala, da naj primer razišče državno tožilstvo.
               Regijski odbor NSi Ptuj Ormož je na seji prejšnji teden sprejel sklep, da bo na Zdenko Cerar, generalno državno tožilko, naslovili predlog za začetek postopka preiskave o najdbi kosti pri gradu Borl: "Tožilec mora postopek začeti takoj," nam je dejal Alojz Sok, poslanec NSi. "O tem, da so na Borlu pokopana trupla, se je v teh krajih vseskozi govorilo. Oba moja starša, rojena 1924 in 1925, sta za to vedela. Torej bi se ta preiskava na osnovi pričevanj morala pričeti že zdavnaj.
               Podobno preiskavo bomo zahtevali v ormoškem gradu. Tam naj bi bili zaradi pomanjkanja umirali zaprti otroci. Ločili naj bi jih bili od staršev, kočevskih Nemcev, zaprtih v taborišču v Kidričevem. Njihova trupelca naj bi bili pometali v grajski studenec. Zahtevali bomo, da studenec pregledajo in ugotovijo, ali so pričevanja resnična."25G32

       

       


       

       

      20030518_BORL_Hrncic_Terezija.jpg

       

      20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic.jpg

       


       

       

      20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic_BORL03.jpg

       

       

       

       

      20030518_Jutarni_Borl_Hrncic.docm

      2003-05-18, JUTARNJI LIST

      DRUGI SVJETSKI RAT

      Posmrtni ostaci pobijenih Nijemaca, Slovenaca i Hrvata nađeni u Sloveniji

      Otkrivena nova masovna grobnica partizanskih žrtava pokraj Maribora

      Partizani su me ovdje doveli kako bi me natjerali da odam brata, rekla je Terezija Hrnčić

       

      Piše Mladen Genc

      BOBL, CIRKULANE - U susjednoj Sloveniji ovih je dana otkriveno još jedno masovno stratište na kojem je, prema kazivanju još živučih svjedoka, nakon oslobodenja u svbnju 1945. godine poubijano oko 1800 sudionika križnog puta i Bleiburga. Grobište je u blizini staroga grada Borla, uz samu magistralnu cestu Maribor - Varaždia, slučajno otkrio Jakob Bratec, seljak iz Sobetinca, nedaleko od Ptuja.

      Riječ je o državnom zemljištu koje nije obrađivano od Drugoga svjetskog rata, a Bratec ga je nedavno uzeo u zakup kako bi ondje posadio kukuruz. Nemalo se iznenadio i ostao šokiran kada je zaorao plugom te među brazdama ugledao ljudske kosti, lubanje i dijelove uniformirane odjeće i obuće. O svemu je odmah obavijestio policiju koja je izašla na teren te naredila da se kosti na istome mjestu zakopaju natrag, a dio je pokupljen i odvezen na patologiju.

       

                  Prisilili je da gleda

      Jučer smo posjetili slovenske Cirkulane i u obližnjem zaselku Gradišče uspjeli pronaći Tereziju Hrnčič (75), jedinu preživjelu svjedokinju masovnog pokolja kod Borla. U strahu za vlastiti život nikada se dosad o tome nije usudila pričati. Sada kada je to masovno gubilište slučajno otkriveno, Terezija se sa suzama, u očima prisjeća se tih dana i strahota koje je u sebi nosila.

      - Imala sam jedva 18 godina kada su me nakon rata ovamo doveli partizani i prisilili da gledam ta grozna ubijanja. Htjeli su me zastrašiti kako bih im odala gdje se skriva moj brat koji je bio u domobranima. I njega su htjeli likvidirati. Ljude su dovozili u kamionima sa svih strana. Ruke su im bile vezane žicom. Bilo je uniformiranih muškaraca, ali i civila - žena, djece i staraca. Ljudi su bili napola goli, a po govoru sam zaključila kako medu njima ima najviše Hrvata, a bilo je i Slovenaca te Nijemaca. Ljudi su očito prije dolaska ovamo već bili mučeni. Jedan muškarac bio je bez ruke.

                  Ljudi su sklopljenih ruku molili za milost, a koljači su ih gurali do već ranije iskopanih njemačkih rovova i tu ubijali rafalima.

       

      Život u strahu

      Kada više nisu imali streljiva, klali su ljude udarcima kundakom u glavu. Jedan od egzekutora, ujednom je trenutku prozborio: ‚Dosta je, ne mogu više. Pobili smo ih 1800’ - ispričala je Terezija Hrnčić. Dodala je da joj i danas u ušima odzvanjaju krici djece, žena i muškaraca koji su mučki poubijani na livadi podno staroga grada Borla. U obližnjim Cirkulana  doznali smo da su tamošnji seljaci bili mobi mobilizirani te prisiljeni da žrtve pokapaju u već ranije iskopane njemačke rovove.

      - Grobovi su bili toliko plitko iskopani da su se još danima iz njih čuli jauci ljudi koje nisu odmah dokrajčili. Tu i tamo iz zemlje je virila i pokoja ruka. Ljude su ubijali i na obližnjem brijega, najviše Hrvate, pa to mjesto ovdje još zovu ‚ustaški breg’. Naime, priča se da je najviše ubijeno ustaša i hrvatskih domobrana, zatim Nijemaca te nešto naših slovenskih domobrana - ispričala je gospoda Hrnčič, čiji se križni put nakon Borla nastavio do Kidričeva, gdje je u logoru zadržana do kraja 1946. godine. Povjerila nam je kako osobno poznaje koljače te da su neki još živi. Time opravdava i svoju dugogodišnju šutnju o tom masovnom pokolju, dodajući da joj je tijekom života bilo više puta prijećeno smrću.

      Izručeno 12.000 domobrana

      - Krajem svibnja 1945. godine Englezi su kod Bleiburga partizanima izručili, osim Hrvata, i 12.000 slovenskih domobrana te 6000 Nedićevih dragovoljaca i Ljotićevih policajaca - tvrdi Franc Perme, predsjednik Društva za otkrivanje i uređivanje prešućenih grobova.

       

       

       

       

       

      20030530-STA_Borl.docm

      Posredovali gradivo o pobojih pri Borlu

      Ljubljana | 30.5.2003 | STA/D.L./B.M.

      V uradu generalne državne tožilke Zdenke Cerar so potrdili, da jih je v začetku tedna hrvaški generalni državni tožilec zaprosil za informacije in dokumentacijo glede množičnih pobojev hrvaških državljanov na slovenskem ozemlju ob koncu druge svetovne vojne, s katero razpolaga slovensko tožilstvo.

      O pobojih je pred kratkim za hrvaški tisk spregovoril nekdanji funkcionar komunistične vojaške policije - OZNA za mariborsko območje Zdenko Zavadlav. Na vprašanje o tem, ali zaradi njegovih izjav v tisku v uradu generalne državne tožilke razmišljajo tudi o kazenskem pregonu zoper Zdenka Zavadlava, so v uradu generalne državne tožilke pojasnili, da "bo pristojno tožilstvo proučilo možnost, da ponovno predlaga preiskovalnemu sodniku njegovo zaslišanje".

      Kot je znano, je namreč Zavadlav po odkritju množičnega grobišča pri gradu Borl pri Ptuju, v katerem naj bi bile pokopane žrtve povojnih pobojev, za hrvaški tisk spregovoril o povojnih dogodkih. Med drugim je izjavil, da so pri Borlu pokopani Hrvati, ki so jih maja 1945 pobili pripadniki 3. armade jugoslovanske vojske. Po njegovih navedbah naj bi šlo za hrvaške državljane, pripadnike ustašev, domobrance in tudi civiliste, ki so jih zavezniške enote iz avstrijskega Pliberka vrnile v Jugoslavijo

      V zvezi z grobiščem pri gradu Borl, ki so ga odkrili v prvi polovici maja, pa v uradu generalne državne tožilke pojasnjujejo, da glede tega poteka policijska preiskava, ki jo usmerja vodja ptujskega okrožnega državnega tožilstva Peter Čibej. "Policisti so doslej izprašali nekatere priče in preiskali teren z opremo, ki zaznava kovine. Specialist mariborske bolnišnice pa je potrdil, da gre za ostanke človeških trupel."

      V uradu so med drugim pojasnili, da so bili nekateri deli gradiva že posredovani hrvaškemu državnemu tožilcu.

      Na človeške kosti je na travniku naletel najemnik zemljišča, šlo pa naj bi za grobišče z več tisoč trupli. Pripadniki slovenske Ozne in Knoja so ubijali ujete slovenske domobrance, Hrvate pa so izročali 3. armadi, ki jih je prav tako usmrtila, je o povojnih dogodkih povedal nekdanji pripadnik Ozne Zdenko Zavadlav.

      Vojna hudodelstva: Po koncu druge svetovne vojne so v Sloveniji pripadniki partizanskih enot izvajali množične izvensodne poboje svojih vojaških in političnih nasprotnikov, med žrtvami so bili tudi civilisti

       

                                                          

      20030613_4_Borl_miAtlas.jpg

       

      20030613_5_Borl_maAtlas.jpg

       


       

       

      20040306_160_Borl.jpg

      Na sredini slike zgoraj je manjše drevo, tam je postavljen KRIŽ

      Opaziti je kar nekaj kanalov pokrito s snegom – kaj se tam skriva pod rušo !?

       

      20040306_161_Borl.jpg

      V belem snegu se vidi več večjih kanalov na pobočju hriba


       

       

      20040306_243_Borl.jpg

      Vidno drevo levo zgoraj kje je postavljen KRIŽ

       

      20040401_1_Borl.jpg

       

       


       

       

      20040401_2_Borl.jpg

       

      20040401_3_Borl.jpg

       


       

       

      20040401_4_Borl.jpg

       

       

       

       

       

      200405_IMOart_team.docm

      rajtina
      IMOart team


      Posts: 1616

      (5/14/03 11:06 pm)

      Reply

       

      Sjećanje na BLEIBURG i KRIŽNE PUTEVE


      M. Đilas: “Oni su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela!”

      ............................................................................

      BLEIBURŠKI POKOLJ - HRVATSKI HOLOKAUST


      KRIŽNI PUTOVI – PUTOVI SMRTI HRVATSKOG NARODA (1945. - 15. svibnja 2002.)


      Možeš me ubiti, rodit će se novi i bit će sve zapisano.

       
      (Časlav Miloš, poljski Nobelovac)


      U v o d


      Bleiburška tragedija, bolje reći Bleiburški pokolj - holokaust dogodio se nakon završetka Drugog svjetskog rata. I nakon 57 godine teško je i bolno pisati o tom pokolju hrvatskog naroda. Opraštati je ljudskim, žrtvovati se je ljudski, patiti je ljudski, ali i pamtiti je ljudski.
      Bleiburg je austrijski gradić uz slovensku granicu, kod kojega je od 15. svibnja 1945., nakon predaje od oko pola milijuna hrvatskih civila i razoružanih vojnika odigrao prvi čin hrvatske nacionalne tragedije nakon Drugog svjetskog rata. Tu je ubijeno četrdesetak Hrvata. Iz njega su krenule kolone zarobljenih civila i vojnika na stravične marševe smrti. Njihova muka bila je strašna. Hodali su posrćući i padajući, ali su se opet ustajali. Padali su na zemlju pod udarcima silnika- baš kao Isus na svome križnom putu. Naime, naoružani i razoružani krenuli su iz Bleiburga na križne putove, u smrt, bez suđenja i ikakvih dokaza proziv njih. Stoga Bleiburg za Hrvate nije samo austrijski toponim već traumatsko mjesto povijesnog pamćenja nacije, o kojemu je, do rušenja Berlinskog zida, u hrvatskoj javnosti vladala posvemašnja šutnja. Pod pojmom Križnog puta hrvatskog naroda podrazumijeva se smjer kojim se vraćao hrvatski narod od Bleiburga do mjesta ubojstva i pokopa - koji se događao negdje na području bivše Jugoslavije. Bleiburško polje je pojam jednog velikog zločina, a mjesto zločina je i nešto dalje - Slovenija i skoro čitava Jugoslavija………….


      ……Na bleiburškom polju se 15. svibnja 1945. godine predala najveća skupina pripadnika hrvatskih oružanih snaga, civilnih vlasti i civila. Prema izvješću partizanskih jedinica koje su vojno djelovale u Koruškoj, samo na Bleiburgu 15. i 16. svibnja 1945. predalo se Jugoslavenskoj armiji ili je izručeno (do 22. svibnja) 95.100 pripadnika hrvatskih oružanih snaga (bez civila!). Bleiburg nije bio jedino mjesto predaje i razoružanja, ni jedina polazna točka Križnog puta. Postojale su i druge izbjegličke kolone koje su se predale jedinicama Jugoslavenske armije u Sloveniji i drugdje na području Hrvatske i Herceg-Bosne. Prihvaćanje i zarobljavanje hrvatskog naroda, te danji postupci prema njima naziru se iz kasnije napisanih riječi spomenutog politkomesara Milana Baste: sprovesti natrag u Jugoslaviju masu zarobljenika znao sam da se sporazumi mogu katkad i prekršiti... Sve dok neprijateljska soldateska ne bude razoružana i dok se cjelokupna ne nađe na našem području, ne možemo biti sigurni u željeni ishod pregovora. Već su partizani imali plan što učiniti sa Hrvatima.

      Na Bleiburško polje slijeva se rijeka izbjeglica i hrvatskih vojnika. Dočekuju ih engleski vojnici i svrstavaju u grupe. Razoružavaju vojnike “jer će im oni pružiti zaštitu”. Imaju povjerenja, ta rat je završen, Englezi su kulturan narod - zaštitit će ih od komunističke pomame. Istog dana započeli su pregovori i nastavljeni 15. svibnja 1945. godine u tamošnjem dvorcu grofova Turna, kad je iz Klagenfurta u Bleiburg stigao zapovjednik 38. Irske pješadijske brigade Patrik Scott čije su postrojbe onemogućile dalje napredovanje hrvatskoj izbjegličkoj koloni.


      No desilo se ono što nitko nije očekivao. Engleski časnici su na prevaru razoružali hrvatsku vojsku, bez vojničkog poraza. Obećana zaštita je bio trik da se vojska preda bez borbe. Nakon predaje i odlaganja oružja, goloruku vojsku, zajedno s civilnim pučanstvom, kojemu su uskratili azil, što se kosi s osnovnim normama građanskog i vojnog morala, Englezi su izručili u krvi ogrezlim progoniteljima. Zarobljavanje hrvatske izbjegličke kolone na Bleiburškom polju trajalo je 15. svibnja, te u noći 15./16. i 16. svibnja. Od Bleiburga kolone su usmjeravali prema Dravogradu i prema Slovenjgracu. U Dravogradu je masakrirano između 50.000 i 70.000 Hrvata. U Mariboru je iskopana grobnicu u duljini od 3.000 metara a u njoj zasuto između 40.000 i 70.000 Hrvata. Nakon višegodišnjeg istraživanja prof. dr. Mate Šimundić je prikupio podatke i napisao da je u Sloveniji u poratna dva mjeseca 1945. pobijeno oko 125.000 Hrvata. Broj je veoma visok, ali se ne smije smetnuti s uma, da se onda srbokomunističkomu neoprijatelju pružila veoma pogodna prilika ukloniti sa Zemljina lica visoko postotak hrvatskog naroda. I on je to učinio. Od Maribora su zarobljenici upućivani u kolone marševa smrti u više smjerova. Preživjeli su stigli sve do grčke granice (Đevđellje)............ www.romacivica.net/croata/documenti/BLEIBURSKIPOKOLJ.doc

      Edited by: rajtina at: 5/14/03 11:16:07 pm

       

       

       

      rajtina
      IMOart team


      Posts: 1617

      (14/5/03 23:09)

      Reply

       

      NEZNANOM HRVATSKOM JUNAKU


      TEBI nepoznati hrvatski sine,

      Što ležiš negdje izpod briega,

      Tebi na ulazu u Arkade

      Veliki spomenik podić treba!

      Ne znam da li si pao kao borac

      Izpod zastave hrvatske svete,

      Ili su Te ubili u Koloni smrti i

      Ili si sa grudi majke odtrgnut kao diete.

      Taj spomenik neka bude naše jedinstvo,

      Ljubav među nama i sloga hrvatska.

      To će biti naše remek - djelo,

      Iz kojeg će niknut N. D. Hrvatska!

      I zato stari i novi borci,

      Kunu se Tebi, neznani hrvatski sine,

      Da će se do zadnje kapi krvi

      Borit za slobodu Domovine!

      Čuj: već kroz hrvatske gore

      Njihove pjesme čuje se jeka.

      Sviće naša Zora! Pucaju okovi!

      Ubojice Tvoje i hrvatskog puka

      Zaslužna kazna čeka.

      Tek onda će moć naraštaji,

      Hrvatska uzdanica, naš ponos i dika,

      Proći u mimohod ispred Tvoga lika!


      Drago Herceg

       

       

       

      rajtina
      IMOart team

      Posts: 1621

      (16/5/03 19:05)

      Reply

      Franjo Talan,

      Križovljan,

      www.safaric-safaric.si/


      Povodom 10-godišnjice iskapanja posmrtnih ostataka žrtava iz 45. godine

       

      Macelj – tužna obljetnica hrvatske tragedije

      Već desetljeća se kod križa na grobištu «Lepa Bukva» kod Macelja, nedaleko Krapine, polažu vijenci i pale svijeće u spomen na poubijane svećenike, civile i zarobljene hrvatske vojnike likvidirane u brojnim jamama Maceljske šume. Od 1991. godine, svake prve nedjelje u mjesecu lipnju za stradale se služi i misa zadušnica, a tog dana vjernici se posebno sjećaju tragične noći u kojoj je ubijen 21 svećenika i šezdesetak zarobljenih časnika vojske Nezavisne Države Hrvatske. Računa se da je na tom području nakon preuzimanja vlasti, 1945. godine, poubijano više od desetak tisuća ljudi, koji su se u kolonama smrti vraćali iz pravca Slovenije u Hrvatsku.


      Sredinom svibnja 1945. godine, nakon izručenja razoružane hrvatske vojske od strane engleskih vojnih vlasti u ruke partizana, na Bleiburškom polju u Austriji, kolone zarobljenika vraćene su natrag u Jugoslaviju, sve pod budnim okom partizanskih stražara. Danas je već svima poznato da su se prema zapadu zajedno s vojskom Nezavisne Države Hrvatske iz zemlje povlačili i brojni civila koji su u strahu od partizanske osvete ostavljali vjekovna ognjišta i bježali samo da spase glavu, sebi i svojoj djeci.


      Stradanja i ubojstva u kolone potrpanih, časnika, vojnika i civila počela su odmah nakon preuzimanja zarobljenika, a prva razvrstavanja izvedena su u Mariboru na čijem je širem području, prema izjavama svjedoka, poubijano preko šezdeset tisuća ljudi, većinom Hrvata. U zarobljeničkom logora u Mariboru zarobljenike su podijelili na ustaše, policiju, redarstvo i domobrane, prisjeća se jedan od svjedoka, koji je zbog svoje mladosti izbjegao iz ralja smrti. Tako su izdvojeni svi pripadnici ustaških postrojbi i časnici, a svjedok navodi kako je samo na razvrstavanju i pretresanju odjeće poubijanih vojnika i civila «radilo» stotinjak zarobljenika (V. List – 6. lipnja 99.). Na gomili je bilo nabacano velika količina robe, možda pet- šest kamiona. Iz robe se vadila zlatnina, satovi, nakit i sve što je bilo vrijedno. Svaki dan na pregled je dolazila nova «pošiljka» robe. Tu je bilo raznih odora, ustaških, domobranskih, žandarskih, civilnih.., a neke su bile i vidljivo natopljene krvlju.


      Većina zarobljenika određenih za likvidaciju u Mariboru završila je protutenkovskim rovovima na istočnim prilazima gradu, u okolici Tezna. Jedan svjedok, tada dvanaestogodišnjak, iz okolice Maribora rekao je -jednog sam se dana sakrio u grmlju te sam prvi puta vidio golu ženu koju su zajedno s troje djece strijeljali i bacili u rov. Svima su ruke bile vezane žicom, a ubijanja na Teznu trajala su od 20. svibnja do konca lipnja 1945. godine.


      Danas je na području Sloveniji, prema podacima «Društva za ureditev zamolčanih grobov» iz Ljubljane, evidentirano preko tristo masovnih grobišta poratnog razdoblja u kojima počivaju posmrtni ostaci preko 260 tisuća žrtava. Pretpostavlja se da je na slovenskom tlu od nasilne smrti u posljednjim danima rata i ljetnim mjesecima 1945. godine poubijano i pobacano u razne jarke, napuštene rudnike i protutenkovske rovove više 190 tisuća Hrvata, bivših vojnika i civila.


      Preživjeli iz Maribora svrstavaju se u kolone smrti i kreću prema istoku zemlje, jedan manji dio je vlakom prebačen u Zagreb, u logor Prečko i na «Kanal» (na prostoru gdje je današnji Autobusni kolodvor), a većina je pješke, pod budnim okom progonitelja, preko Ptuja krenula put Krapine i Zagreba ili pak je bila usmjerena prema Varaždinu i istoku.


      Na stratište u Macelj zarobljenike su dovodili i iz sabirnih logora smještenih u Krapini i okolici. Dva logora bila su smještena u Mirkovcu, nedaleko Krapine, a dijelila ih je samo prilazna cesta prema dvorcu. S jedne strane bili su domobrani i civili, a s druge ustaše i njemački vojnici. Jedno od sabirališta zarobljenika bilo je u naselju Đurmanec, a veliki logor ograđen žicom nalazio se i u Oroslavlju.


      Na sabiralištu u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini bilo je zarobljeno i 10 franjevaca i 11 svećenika koji su kasnije upućeni u «kućni pritvor» u franjevački samostan i župni dvora, a kasnije su zbog većeg prostora svi prebačeni u samostan odakle su izvedeni 4. lipnja 1945. godine. Prvo su ih odveli na saslušanje u Krapinu, a na večer odvedeni su i poubijani kod već pripremljene jame u Maceljskoj šumi, na predjelu «Lepe bukve». Istodobno je na stratište otpremljen jedan kamion u koji je utovareno 60 zarobljenih hrvatskih časnika, svi su poubijani kod jedne grabe, koja im je bila grob sve do iskapanja (oznaka IV d) . Od ubijenih svećenika i bogoslova u Maceljskoj šumi franjevci su bili iz Bosanske i Hercegovačke provincije, a stradalo je i pet svećenika i bogoslova iz Vrhbosanske nadbiskupije. U noći 4. lipnja u Maceljskoj šumi ubijeni su i tri vjerska službenika iz đakovačke biskupije, zagrebačke nadbiskupija ostala je bez dva člana, a svećenik Ilija Nikolić bio je iz krčke biskupije.

      Osamostaljenjem Hrvatske dugo godina prešućivana stravični događaji iz novije povijesti polako izlaze na svjetlo dana, a osim Macelja u javnosti i tisku pojavljuju se natpisi o grobištima otkrivenim na ostalim područjima, kod Dubrovnika, nedaleko Pazina, Slavonskog Broda, na Krku, nedaleko Gospića, Jazovka kod Sošica i druga. Kako bi se prikupila građa i o ostalim stratištima i grobištima te utvrdio broj žrtava ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata Sabor Republike Hrvatske donosi Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava (08. listopada 1991. godine) na temelju kojeg je 11. veljače sljedeće godine osnovana i Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Komisija se sastoji od predsjednika, tri dopredsjednika i 61 člana, od toga je iz redova zastupnika 21 član, a 40 članova je iz redova povjesničara i drugih znanstvenih, stručnih i javnih radnika. Iako je Komisija osnovana zbog prostornih i financijskih problema opsežniji rad na utvrđivanju žrtava i evidentiranju grobišta započinje tek osnivanjem Istraživačkih središta po županijama. Što je tek učinjeno 1995-e i kasnijih godina. Tako je, prema Izvješću o radu Komisije, za Splitsko-dalmatinsku županiju prikupljeno preko 20 tisuća svjedočanstva, a iz Karlovačke županije na adresu Komisije predana su 35 upisnika grobišta. Iz Sisačke je predano 21, a iz Varaždinske dvadeset kompletiranih upisnika grobišta. Prema raspoloživim podacima najveći broj žrtava utvrđen je na području Splitsko-dalmatinske i Karlovačke županije. Tako je Komisija do jeseni 1999. godine utvrdila 261.415 žrtava, a na području Republike Hrvatske evidentirano je i 629 lokacija masovnih grobišta koja su smještena u svim županijama. Samo je na zagrebačkom području utvrđeno 105 lokacija, a na Splitsko-dalmatinskom i Karlovačkom području evidentirala je 66, odnosno 65 lokacija. U Komisiji su zaprimljeni podaci i o brojnim grobištima u Sloveniji i susjednoj Bosni i Hercegovini. Od osnutak Komisije izvršeno je i nekoliko antropoloških istraživanja gdje su ekshumirani posljednji ostaci iz pojedinog grobišta.

      Prvo i najopsežnije istraživanje koje je Komisija obavila održano je od 26. lipnja do 17. kolovoza 1992. godine na području Maceljske šume gdje su istražene tri skupine grobišta, na Ilovcu, kod Lepe Bukve i na lokalitetu «Crni Jarak». Istraživanje je izvedeno na temelju izjava svjedoka i Frana Živičnjaka koji je uspio izbjeći likvidaciju. U tom razdoblju istražena je 26 masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 1164 osobe (podaci Komisije), među njima i poubijani svećenici, bogoslovi i franjevci! Na predjelu Lepe Bukve postavljen je spomen-križ kod kojeg se svake godine služi misa zadušnica za poubijane žrtve ratnog i poratnog razdoblja.


      Prema izjavama svjedoka, na području Maceljske gore postoji još oko 130 masovnih grobnica s oko 15 tisuća žrtava. Iako je grobište istraženo i iz jama su izvađene kosti žrtava sahrana posmrtnih ostataka do dana današnjega nije obavljena. Prvotno su kosti bile smještene u podrumu Zavoda za patologiju zagrebačkog Medicinskog fakulteta, a danas se te kosti nalaze na tavanu bolnice na Šalati. Žalosno je kod toga da su posmrtni ostaci smješteni djelom u vreće za smeće, a nekoji se nalaze i u limenim mrtvačkim sanducima, u kakve se inače smještaju pokojnici. Za kosti i posmrtne ostatke poubijanih žrtava Maceljske šume desetljećima se nije smjelo znati, a kao što vidimo i danas iskopani posmrtni ostaci čekaju na civilizacijski pokop i sahranu. Nažalost ni nakon deset godina od ekshumacije ne nazire se datum i mjesto dostojnog pokopa poubijanih žrtava – rekao nam je Vinko Šunde iz Zagreba koji već duže prikuplja podatke o stratištima i žrtvama stradalim u poratnim danima Drugog svjetskog rata, a zahvaljujući njemu objavljujemo i ove fotografije.


      Kod projektiranja trase obilaznice Maribora kod Tezna upozoravalo se projektante da su se na ovom području nekad nalazili iskopani protutenkovski rovovi koje je za obranu grada dala iskopati njemačka vojska, potkraj drugog svjetskog rata. Mjerodavne se također upozoravalo na sadržaj do kojeg će se doći kod iskapanja. I zaista trasa ceste sjekla je u dužini od 70 metara trasu «pancerice» i u njoj su pronađene kosti 1179 osoba. Iskapanja su izvedena u proljetnim mjesecima 1999. godine, a sahrana posmrtnih ostataka održana je u petak 30. srpnja iste godine, na mariborskom groblju Dobrava. Komemoraciji i blagoslovu grobnice prisustvovali su brojni Hrvati koji su u organizaciji Udruge Hrvatski domobran i Hrvatskog društva političkih zatvorenika u nekoliko autobusa doputovali iz Hrvatske, a Savez hrvatskih društava Slovenije i njegov Odbor za istraživanje i obilježavanje žrtava poraća organizirao je dolazak Hrvata iz Slovenije. Tom prilikom prigodnim riječima nazočnim se u ime Vlade Republike Hrvatske obratio Vice Vukojević, saborski zastupnik i potpredsjednik Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, sućut rodbini stradalih izrazio je u ime Slovenije Marijan Podobnik, potpredsjednik Vlade, koji je govorio o stradanjima u poratnom razdoblju na tlu Republike Slovenije. Zajedničku grobnicu-kosturnicu blagoslovio je biskup Mariborske biskupije dr. Franc Kramberger, a skup je pozdravio i Boris Sović, gradonačelnik Maribora. Za posjeta Mariboru i Sloveniji (13. rujna 1999.), prilikom proglašenja biskupa Martina Slomšeka za blaženika, hrvatskih žrtava u Teznu kod Maribora sjetio se i sam Sveti otac, Papa Ivan Pavao drugi koji ih je spomenuo u pozdravnom govoru hrvatskim hodočasnicima koji su se okupili na beatifikaciji.


      Veliku potporu održavanju i obilježavanju brojnih grobišta u Sloveniji daju brojne nevladine Udruge koje se financiraju iz proračuna, a u obilježavanje grobišta uključila se i sama država. Tako je u kolovozu mjesecu 2002. godine Republika Slovenija, Ministarstvo za rad, obitelj i socijalna pitanja, sektor za investicije, raspisao natječaj za izradu jedinstvenog spomenika za pet lokacija masovnih grobišta u Sloveniji («Bistrica ob Sotli», «Glažuta», «Huda jama», «Košnica pri Celju» i «Žeje pri Komendi»). Spomenuto ministarstvo je samo za nagrade za projekte i otkup pristiglih radova osiguralo 240 tisuća kuna, a u pripremi je i Zakon o grobištima.
      Iako je od iskapanja i antropoloških istraživanja prošlo već deset godina posmrtni ostaci žrtava Maceljske šume iz lipnja mjeseca 1945. godine još uvijek čekaju na dostojnu sahranu i svoj mir. Kako je u međuvremenu ukinuta Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava ne zna se tko bi to trebao obaviti, a u spomen na stradale na području Maceljske šume, nedaleko mjesta gdje su bili poubijani svećenici, planira se izgraditi i kapelica.

       

      DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA - VARAŽDIN

       

       


      IMOart team

      Posts: 1624

      (18/5/03 13:54)

      Reply

       

      KRIKOVI STRAVE IZ PLITKIH GROBOVA

      GRAD BORL - NOVO GROBIŠTE


      Prije dva tjedna najemnik travnjaka ispod grada Borl u Haložama preorao je njivu. Marjan Bratcu je mama Marija Bratec iz Sobetinaca govorila o groznim stvarima i ubistvima, kojih je u plitkim grobovima sve od 1945. godina skrivao taj travnjak. Zato je sin otišao na svježe uzoranu njivu, koja leži iznad magistralne ceste prema Zagrebu.

      Našao je ljudske kosti. Marija Bratec i Terezija Hrncic su svjedoci, koji potvrdjuju sumnje, da su to najvjerovatnije kosti poslije rata pobitih žrtava nasilja.



      Na kraju rata je bila Marija Bratec osmogodišnja djevojčica. Živjela je na domačiji u Muretincima: "Svi u našim krajevima smo znali, što se dogadjalo u 'strijelskim jarcima' ispod grada. Ponoći su ih vozili na to mjesto. Djeca smo u noćima slušali krikove grozote i rafale. Rekli su, da su žrtve vezali žicom, ih pobijali i neke još žive pokopali u plitke grobove.
      Nisam bila direktno svjedok poboja, a grozota, koja slijedila te price, krikovi i streljanje još mi slijede danas."


      Terezija Hrnčić iz Gradišća kod Cirkulana je pričekala oslobodjenje kao osamnaest godišnja djevojka. Nitko im nije rekao, zašto su ju partizani uhapsili. Sumnja, da zato, jer je njezin bratić iz Maribora bio u domobranima. Cijelu obitelj njezinog bratića su poslije rata pobili.


      Nju su odveli na prisilni rad na Marof kod Borla. Kaže, da su u gradu Borl imali zatvore već njemački okupatori. Poslije rata njemačke čuvare, zamijenili su slovenski:


      "Ljude su ispod Borla ubijali ravno u to vrijeme, svibnja, odmah nakon oslobodjenja. Mene su iz neke mržnje i osvete stražari silili, da sam gledala ubistva. Nikada neću zaboraviti te prizore. Ljude su priveli navečer ili rano ujutro.

      Bili su svezani sa žicom i naloženi na kamione tijesno kao klade drva. Neki od njih su već bili mrtvi. Živi su do mjesta ubistva nosili mrtve. Strijelski jarak se rastezao preko cijelog teritorija, od grada do šume. Tamo su ih razvrstili, još svezane. Većinu su pobili sa rafalima.

      Neke su pobili sa palicama i još žive pobacali u strijelski jarak.

      Pokopali su ih plitko. Još tjedan dana su se čuli krikovi iz plitkih grobova.


      Čula sam jednoga od 'eksekutora' koji je rekao: "Sada ih je već tisuću osamsto."Nisu ih birali. Pobili su cijele obitelji, djecu, žene, starce. Nijemce, Hrvate, Slovence. Još danas čujem brežiške glasine, od kuda je bilo najviše naših ljudi, koji prose za milost. Nikada neću zaboraviti. Doživljavala sam grozotu, s kojom je jedva moguće živjeti. Sa rubom motike sam si pokusala prerezati vene, da bi pobjegla od te grozote. A pobjegla nisam još danas."


      Tereziju Hrnčic so nakon ubojstava ispod grada Borl, zatvorili u logor kod Kidričevog. Kaže, da su svako jutro od tamo odveli auto ljudi: "Svog stražara, koji je bio dobar sa mnom, sam pitala kuda ih voze. Odgovorio mi je da na rad. Zamolila sam ga, da bi željela s njima, da bi željela raditi. Viknuo je na mene: "Budi tiho, jer ne znaš sto govoriš!" Nijedan kamion se nije vratio s istim ljudima. Vozili su uvijek druge. Nakon toga su mi zatvorenici koji su bili sa mnom rekli, da su ih pobili negdje kod Majšperka."


      Terezija Hrnčić cijeli život bježi pred groznim prizorima iz mladosti. Je jako živčan bolesnik. Nikada nije imala hrabrosti pričati o tome. Još i sad ju je strah ljudi, koji su pobijali pred njezinim očima. Tek nakon otkrića kosti na njivi je prvi put sprogovorila svojim liječnicima. Kao sto je počela pričala većina ljudi u selima oko grada Borl. Strah ih je okruživao sve do sad. Još sad ne znaju, jeli su sigurni pred osvetnicima.


      (Slavko Podbrežnik)

       

       


       

       

      20090511-71_Borl.jpg

       

      20090511-72_Borl.jpg

       

       


       

       

      20090511-73_Borl.jpg

       

      20090511-74_Borl.jpg

       


       

       

      20090511-75_Borl.jpg

       

      20221112_Ptuj-Borl.jpg

       


       

       

      20231028-Bol_KRIZ-1050_Zrtev.jpg

       

      20231028-Borl.jpg

       


       

       

      20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg

       

      20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_panorama.jpg

       

      20231029-Borl_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg

      Pod grmom v središču je pred steblom levo križ

       

      PITANJE JE: JESU UBIJALI PARTIZANI ili ŠUMSKI KOMUNISTIČKI DIVLJACI ???