1945 – glava - Borl
agrarna
izbjeglica
dragutin
U
2022 - 1956 = 66
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
= =
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
= =
1945.g.,
NASLOVI DATOTEKA:
1945-UKZ_Zdenko_Zavadlav_Tereza_Hrncic_Grad_Borl_masovno_ubijanje.docm
20020707_Borl_Ptuj_grobovi.docm
20030516_BORL_vojno_grobisce_pod_Gradom.docm
20030518_BORL_Hrncic_Terezija.jpg
20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic.jpg
20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic_BORL03.jpg
20030518_Jutarni_Borl_Hrncic.docm
20030530-STA_Borl.docm
20030613_4_Borl_miAtlas.jpg
20030613_5_Borl_maAtlas.jpg
20040306_160_Borl.jpg
20040306_161_Borl.jpg
20040306_243_Borl.jpg
20040401_1_Borl.jpg
20040401_2_Borl.jpg
20040401_3_Borl.jpg
20040401_4_Borl.jpg
200405_IMOart_team.docm
20090511-71_Borl.jpg
20090511-72_Borl.jpg
20090511-73_Borl.jpg
20090511-74_Borl.jpg
20090511-75_Borl.jpg
20221112_Ptuj-Borl.jpg
20231028-Bol_KRIZ-1050_Zrtev.jpg
20231028-Borl.jpg
20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg
20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_panorama.jpg
20231029-Borl_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg
x
= = = = = = = = = = = = =
= = = = = = = = = = = = = = = =
Slo_225_Ptu_04_01.jpg
Slo_225_Ptu_04_02.jpg
Slo_225_Ptu_04_03.jpg
http://www.safaric-safaric.si//zds@@@/@1941_1950/$$glava_1945_borl/Slo_2250_Ptuj.kmz
1945-UKZ_Zdenko_Zavadlav_Tereza_Hrncic_Grad_Borl_masovno_ubijanje.docm
2021-12-30
ŠOKANTNA ISPOVIJED SKOJEVCA –
PRIZNAJE
DA JE OSOBNO ORGANIZIRAO MASOVNE
LIKVIDACIJE
MUŠKARACA ŽENA I DJECE U
SLOVENIJI,
DIO ŽRTAVA PRONAĐEN KOD BORLA
Zdenko
Zavadlav
Zdenko
Zavadlav bivši zamjenik načelnika OZNE za područje Maribora
Šokantna ispovijed Zdenka Zavadlava
2003 god., kada je imao (79) bivšeg zamjenika načelnika OZNE, za područje
Maribora, o masovnim ubojstvima Hrvata 1945. u Sloveniji. Iako je javno priznao
zločin a nekoliko stotina žrtava tog zločina pronađeno, nikada protiv njega
nije podignuta optužnica!
Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net
“U blizini jama morali su se svući dogola. Među
njima je bila i jedna izuzetno lijepa djevojka. Knojevci su ih po pet vodili do
jame i strijeljali, a posebna grupa ih je poslije zakapala. I ta mlada djevojka
je nestala u jami. Serijsko strijeljanje se nastavilo. Tada sam se prvi put u
sebi zapitao kamo smo to otišli s našim skojevstvom, partizanstvom i kakvo je
to oslobođenje?! A onda opet konjak iz boce. Knojevci koji su ubijali bili su
već poprilično pijani”.
NAREĐENO NAM JE
SA VRHA DA UBIJAMO
Tko je Zdenko Zavadlav – skojevac,
partizan, obavještajac, IB-ovac. Zdenko Zavadlav rođen je 1924. u Šoštanju. Njegov
otac i majka bili su emigranti iz Italije (otac iz Gorizije, a majka iz
Trsta). I otac mu je politički djelovao te bio član Komunističke partije.
Zavadlav je kao mladić 1942. godine otišao u partizane, a prije toga su ga
Talijani kao skojevca zatvarali u Goriciji, Trstu i Rimu. Odmah nakon dolaska u
partizane ušao je u tzv. VOS (Slovenska sigurnosno obavještajna služba,
op.a.). Prvo je radio na otkrivanju petokolonaša, a po osnivanju OZNA-e u
kolovozu 1944. postao je njen pripadnik. Do svibnja 1945. obnašao je dužnost
pomoćnika prvog odsjeka OZNA-e za Štajersku. Od svibnja 1945. do kolovoza iste
godine bio je referent u OZNA-i Maribora, a nakon toga do svibnja 1946.
zamjenik šefa mariborske OZNA-e. Potom je imenovan zamjenikom načelnika OZNA-e
za šire mariborsko područje. Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-a za
šire područje Maribora u vrijeme kad je u tom dijelu Slovenije bilo izvršeno
više masovnih ubojstava sudionika Križnoga puta i Bleiburga, u svojoj
ispovijesti otkriva da je i osobno organizirao masovne likvidacije kod Areha na
Pohoiju. S bivšim “oznašem” Zavadlavom obavljen je 2003. god., intervju u
njegovu stanu u Bilećanskoj ulici u Ljubljani, a povod je bio tada najnovije
otkriće stotina kostura u masovnoj grobnici kod Borla, za koje naš sugovornik
tvrdi da pripadaju Hrvatima.
Dvorac
Borl u kome je bila komanda 3. Armije Jugoslavenske vojske.
Što kao bivši
pripadnik OZNA-e znate o novootkrivenom masovnom stratištu kod Borla?
Na tom su mjestu u svibnju 1945., nakon
što je rat već bio završio, poubijani Hrvati koji su uspjeli pobjeći iz kolona
Križnog puta, ali su poslije uhvaćeni i predani 3. armiji Jugoslavenske
vojske.
Tereza
Hrnčić pokazuje rupu koja je nastala ulegnućem masovnog grobišta u okolici
Borla
VI, kao
tadašnji zamjenik načelnika OZNA-e za šire područje Maribora, kamo pripada i
Borl, niste bili uključeni u te likvidacije?
Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo
slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji.
Tada je baš u dvorcu Borl bilo zapovjedništvo 3. armije Jugoslavenske vojske,
koja je ondje došla nakon oslobođenja. U rovovima oko dvorca ubijali su
hrvatske domobrane, ustaše i civile – žene, djecu, starce… To su uglavnom bili
ljudi koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu bili uključeni u
Križni put. Ondje je ubijeno nekoliko tisuća ljudi.
Uloga Sime
Dubajića
No, i vas,
odnosno slovensku OZNA-u i KNOJ tereti se za ubijanje ne samo Slovenaca, nego
i Hrvata, Nijemaca, Srba…?
Ne isključujem da je i toga bilo u tom poslijeratnom
košmaru. Ali vam moram odati jednu tajnu: imali smo dogovor da svatko ubija
svoje. Mi Slovenci svoje, a Hrvati i Srbi svoje. Primjerice, na Kočevskom rogu
mi smo pobili svoje slovenske domobrane, a Srbi predvođeni Simom Dubajićem
pobili su veću grupu nedićevaca i ljotićevaca.
A tko je onda
na Kočevskom rogu pobio Hrvale?
Bila je to skupina na ćelu sa Simom Dubajićem.
inače, naša podjela za masovne egzekucije izgledala je ovako: 1. armija
pokrivala je područje Celja, 2. armija područje Gorenjske, 3. armija Bleiburg,
a 4. armija
Kočevski rog.
Više o pokolju Hrvata na Kočevskom rogu
u člancima:
KOČEVSKI ROG-NAREDIO
SAM BACANJE TROTILA (EKSPLOZIVA) U JAME NAPUNJENE DESECIMA TISUĆA HRVATA DA TKO
NE IZAĐE VAN! (Priznao zločin, žrtve pronađene a nije procesuiran)
https://komunistickizlocini.net/2015/10/06/svjedocenje-partizanskog-majora-sime-dubajica-o-masovnom-pokolju-oko-30-000-hrvata-u-kocevskom-rogu-od-strane-partizana-u-kome-je-i-sam-ucestvovao/
U KOČEVSKOM ROGU OPET NOVO STRATIŠTE, PRONAĐENO
PREKO 100 DJECE OD 15 DO 17 GODINA OD UKUPNO 250 TIJELA (Gotovo svi su civili)
https://komunistickizlocini.net/2020/08/30/u-kocevskom-rogu-opet-novo-stratiste-pronadeno-preko-100-djece-od-15-do-17-godina-od-ukupno-250-tijela-gotovo-svi-su-civili/
U JEDNOJ OD MNOGOBROJNIH JAMA NA KOČEVSKOM ROGU
PRONAĐENO JOŠ 35 UBIJENIH HRVATA I HRVATICA
https://komunistickizlocini.net/2020/07/12/u-jednoj-od-mnogobrojnih-jama-na-kocevskom-rogu-pronadeno-jos-35-ubijenih-hrvata-i-hrvatica/
Imate li snage
javno progovoriti o pokoljima koje ste kao tadašnji visoki dužnosnik OZNA-e
osobno organizirali i u njima sudjelovali?
Ja sam o tome već govorio, pa su me nazivali
i prijetili mi, a na mene je u moj stan pucano iz kalašnjikova i jedva sam
preživio. No, kako god taj dio naše povijesti bio ružan, odlučio sam o tome
govoriti. Star sam i nije me briga više za ono što bi mi se moglo dogoditi.
Neka se istina zna.
Ubojice su pile
konjak
Rat je već bio završen,
kako ste mogli masovno ubijati ljude, i to bez suđenja?
Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je
bio vrh. Rečeno nam je: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još
traje”!
Kakva
revolucija?
Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije,
a ono poslije rata druga faza.
Jeste li se
ikada zabrinuli zbog onoga što radite i koja vas je od masovnih egzekucija
posebno potresla?
Da. Ona kod Areha na Pohorju. Po naredbi
mog pretpostavljenog, načelnika OZNA-a Vladimira Rafaela Majhena, morao sam
osobno organizirati i nadzirati masovni pokolj ljudi. Pripadnici mariborskog
KNOJ-a po danu su iskopali jame, a noću smo ljude iz mariborskog zatvora vezane
žicom ukrcali na kamione i krenuli prema Pohorju. Nije nam bilo svejedno, pa
smo, kako bismo se ohrabrili, putem ispijali veće količine konjaka. Kad smo
stigli u šumu, blizu iskopanih jama, ljude smo iskrcali iz kamiona i poveli do
stratišta, a budući da je među zarobljenicima bilo puno Nijemaca, knojevci su
im zapovjedili da putem pjevaju “Deutschland, Deutschland iiber alles!” U
blizini jama morali su se svući dogola. Medu njima je bila i jedna izuzetno
lijepa djevojka. Knojevci su ih po pet vodili do jame i strijeljali, a posebna
grupa ih je poslije zakapala. I ta mlada djevojka je nestala u jami. Serijsko
strijeljanje se nastavilo. Tada sam se prvi put u sebi zapitao kamo smo to
otišli s našim skojevstvom, partizanstvom i kakvo je to oslobođenje?! A onda
opet konjak iz boce. Knojevci koji su ubijali bili su već poprilično pijani.
Vi osobno niste
ubijali?
Ne. Rekao sam već da sam po svojoj funkciji
u OZNA-i bio organizator i nadzornik svega
Okrutne
partizanke na konjima
U mariborski
logor, gdje ste stolovali, slijevale su se kolone s tisućama zarobljenika.
Jesu li tamo ostajali ili ste ih odmah izručivati 3. armiji?
Uglavnom su odmah odvođeni u kolonama u
dva pravca: prema Macelju i prema Borlu, a putem su ubijani. Posebnu okrutnost
pokazala je grupa partizanki koje su u logor dojahale na konjima. Jedna od njih
prepoznala je liječnika iz logora Jasenovac. Stavila ga je uza zid i mučila,
pucajući mu oko glave. Potom gaje, zajedno s njegovom obitelji, odvela u koloni
koja se kretala prema Macelju u Hrvatskoj, gdje je također veliko grobište.
Gdje ste
završili nakon 2. svjetskog rata?
U Beogradu, gdje sam radio kao klasični
obavještajac, a pokrivao sam Italiju. Naši obavještajci slali bi mi otamo
izvješća koja sam analizirao, a potom po primjerak prosljeđivao Rankoviću i
Titu. Imali smo svog obavještajca i pri samoj Svetoj Stolici u Vatikanu.
Kajanje i
isprika
Što sada
radite?
U mirovini sam i pišem knjige, a moji ratni
drugovi koji su još živi i koji su zajedno sa mnom sudjelovali u svom tom zlu
dolaze i govore: “Prestani, Zdeno, s tim!” Obećao sam da im neću objaviti
imena, pa su se malo smirili.
Peče li vas savjest i kajete li se na kraju svega?
Nitko normalan ne može biti ravnodušan
prema svemu tome, pa ni ja. Tješim se da je ratno ludilo bilo krivo za sve.
Ljudski je reći istinu, pokajati se i ispričati za sva zlodjela. Zato sam se i
učlanio u slovensko Društvo za otkrivanje i obilježavanje masovnih grobišta.
Otkrit ćemo sve prešućene grobove, obilježiti ih i tako odati dužno poštovanje
svim tim nedužnim žrtvama.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
20020707_Borl_Ptuj_grobovi.docm
Kraj
Kraj Borl pri Ptuju
Vir: DRUŽINA 21 - 7. julija
2002
Grobovi
Sem dolgoletni naročnik vašega tednika. Opazil sem, da
skoraj vsak teden izide članek o zamolčanih, po vojni pobitih in umorjenih
ljudeh.
Tudi v našem kraju, to je v krajevni skupnosti Cirkulane,
občina Gorišnica, je tak kraj, in sicer na desnem bregu reke Drave od
Gradu Borl proti vzhodu. Tam so med drugo svetovno vojno Nemci skopali protitankovski jarek. Pobiti in umorjeni so bili v
drugi polovici meseca maja ali v začetku leta 1945.
Kolikor se nekateri spomnijo, so bile te žrtve hrvaške narodnosti, zajeli pa so
jih na Koroškem. Med žrtvami so bile tudi ženske in otroci. Trupel niso niti
pošteno zasuli, tako da so noge in roke gledale iz zemlje.
V občini Zavrč, dober kilometer naprej in tristo metrov pred istoimenskim
naseljem, pa so jih pobili v starem opuščenem kamnolomu
Hrastovec. Jok in krike žrtev so v zgodnjih jutranjih urah slišali
vaščani na levem bregu Drave.
Zločinci so večinoma že mrtvi, pa vseeno menim, da bi bilo primerno, da bi se
navedenim žrtvam oddolžili ter jim na kraju pobojev postavili vsaj dostojno
znamenje v spomin in opomin naslednjemu rodu.
Na koncu se še sprašujem kdo je dolžan postaviti takšno znamenje.
N. N., Gorišnica
Vir: JUTARNJI LIST, Zagreb, 18.maja
2003
Piše Mladen Genc
Druga svetovna vojna
Posmrtni ostanki pobitih Nemcev, Slovencev in Hrvatov
najdeni v Sloveniji.
Otkrito novo masovno grobnišče partizanskih žrtev blizu Maribora.
»Partizani so me sem pripeljali, da bi me prisilili, da bi izdala brata«, je
povedala domačinka Terezija Hrnčić.
BOBL, CIRKULANE - V sosednji Sloveniji je te dni odkrito še eno masovno
grobišče na katerem je, po pričevanju še živih prič, po osvoboditvi maja 1945.
leta bilo pobitih okoli 1800 udeležencev
»Križnog puta« in Bleiburga. Grobišče je blizu starega gradu Borl, ob sami
magistralni cesti Maribor- Varaždin, slučajno odkril Jakob Bratec, kmet iz
Sobetinc, nedaleč od Ptuja.
Vir:
Datum objave: 16.05.2003,
avtor: Slavko Podbrežnik, stran:
SLOVENIJA
Včeraj smo objavili zgodbi o povojnih pobojih pri gradu Borl v Halozah. O tem
smo povprašali Iva Usarja, predstavnika za javnost Policijske uprave Maribor.
Poslal nam je pojasnilo, da policija primer raziskuje, da so obvestili
pravosodne organe na Ptuju in da nadaljujejo zbiranje obvestil. Zganila se je
tudi politika. NSi je zahtevala, da naj primer razišče državno tožilstvo.
Regijski odbor NSi Ptuj Ormož je na seji
prejšnji teden sprejel sklep, da bo na Zdenko Cerar, generalno državno tožilko,
naslovili predlog za začetek postopka preiskave o najdbi kosti pri gradu Borl:
"Tožilec mora postopek začeti takoj," nam je dejal Alojz Sok,
poslanec NSi. "O tem, da so na Borlu
pokopana trupla, se je v teh krajih vseskozi govorilo. Oba moja starša,
rojena 1924 in 1925, sta za to vedela. Torej bi se ta preiskava na osnovi
pričevanj morala pričeti že zdavnaj.
20030516_BORL_vojno_grobisce_pod_Gradom.docm
(Večer, Petek, 16.05.2003, SLOVENIJA , avtor: Slavko
Podbrežnik, stran: 13)
Petek, 16. maj 2003, 20:01
Vojno grobišče pod gradom Borl
Ptuj, 16. maja (STA) - Na nekdaj državnem posestvu pod
gradom Borl so pred dnevi našli človeške kosti. Travnik, ki ga je najemnik
letos prvič po 58 letih zoral in tako naletel na kosti, je po besedah domačinov
grobišče več tisoč trupel. Da gre za
človeške kosti, so potrdili mariborski patologi, grobišče pa preiskujejo tudi
kriminalisti, je poročala TV Slovenija.
Grobišče pod Borlom naj ne bi bilo edino na tem območju,
nekaj naj bi se jih namreč skrivalo še v Zavrču
in okolici Majšperka.
... Petek, 16. maj
2003, 20:01 Vojno grobišče pod gradom Borl Ptuj, 16. maja (STA) - Na nekdaj državnem posestvu pod gradom Borl so pred dnevi našli
človeške kosti. Travnik, ki ga je najemnik ...
http://portal.eon.si/novica.jsp?id=39b78e:f53124cf3d:-3a70 - 22 KB - 16.5.2003
1. Datum objave: 16.05.2003, avtor: Slavko Podbrežnik, stran:
SLOVENIJA
So
sestradani otroci kočevskih Nemcev umirali v ormoškem gradu?
Včeraj smo objavili zgodbi o povojnih pobojih pri gradu
Borl v Halozah. O tem smo povprašali Iva Usarja, predstavnika za javnost
Policijske uprave Maribor. Poslal nam je pojasnilo, da policija primer
raziskuje, da so obvestili pravosodne organe na Ptuju in da nadaljujejo
zbiranje obvestil.
Včeraj smo objavili zgodbi o povojnih pobojih pri gradu
Borl v Halozah. O tem smo povprašali Iva Usarja, predstavnika za javnost
Policijske uprave Maribor. Poslal nam je pojasnilo, da policija primer
raziskuje, da so obvestili pravosodne organe na Ptuju in da nadaljujejo
zbiranje obvestil. Zganila se je tudi politika. NSi je zahtevala, da naj primer
razišče državno tožilstvo.
Regijski odbor NSi Ptuj Ormož
je na seji prejšnji teden sprejel sklep, da bo na Zdenko Cerar, generalno
državno tožilko, naslovili predlog za začetek postopka preiskave o najdbi kosti
pri gradu Borl: "Tožilec mora postopek začeti takoj," nam je dejal
Alojz Sok, poslanec NSi. "O tem, da so na Borlu pokopana trupla, se je v
teh krajih vseskozi govorilo. Oba moja starša, rojena 1924 in 1925, sta za to
vedela. Torej bi se ta preiskava na osnovi pričevanj morala pričeti že zdavnaj.
Podobno preiskavo bomo
zahtevali v ormoškem gradu.
Tam naj bi bili zaradi pomanjkanja umirali zaprti otroci. Ločili naj bi jih
bili od staršev, kočevskih Nemcev, zaprtih v taborišču v Kidričevem. Njihova trupelca naj bi bili pometali v grajski studenec. Zahtevali bomo, da
studenec pregledajo in ugotovijo, ali so pričevanja resnična."25G32
20030518_BORL_Hrncic_Terezija.jpg
20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic.jpg
20030518_Borl_Jutarnji_Hrncic_BORL03.jpg
20030518_Jutarni_Borl_Hrncic.docm
2003-05-18, JUTARNJI LIST
DRUGI SVJETSKI RAT
Posmrtni ostaci pobijenih Nijemaca,
Slovenaca i Hrvata nađeni u Sloveniji
Otkrivena
nova masovna grobnica partizanskih žrtava pokraj Maribora
Partizani
su me ovdje doveli kako bi me natjerali da odam brata, rekla je Terezija Hrnčić
Piše
Mladen Genc
BOBL, CIRKULANE
- U susjednoj Sloveniji ovih je dana otkriveno još jedno masovno stratište na
kojem je, prema kazivanju još živučih svjedoka, nakon oslobodenja u svbnju
1945. godine poubijano oko 1800 sudionika križnog puta i Bleiburga. Grobište je
u blizini staroga grada Borla,
uz samu magistralnu cestu Maribor - Varaždia, slučajno otkrio Jakob Bratec,
seljak iz Sobetinca, nedaleko od Ptuja.
Riječ je o državnom
zemljištu koje nije obrađivano od Drugoga svjetskog rata, a Bratec ga je
nedavno uzeo u zakup kako bi ondje posadio kukuruz. Nemalo se iznenadio i ostao
šokiran kada je zaorao plugom te među brazdama ugledao ljudske kosti, lubanje i
dijelove uniformirane odjeće i obuće. O svemu je odmah obavijestio policiju
koja je izašla na teren te naredila da se kosti na istome mjestu zakopaju
natrag, a dio je pokupljen i odvezen na patologiju.
Prisilili je da gleda
Jučer smo posjetili
slovenske Cirkulane i u obližnjem zaselku
Gradišče uspjeli pronaći Tereziju Hrnčič (75),
jedinu preživjelu svjedokinju masovnog pokolja kod Borla. U strahu za vlastiti
život nikada se dosad o tome nije usudila pričati. Sada kada je to masovno
gubilište slučajno otkriveno, Terezija se sa suzama, u očima prisjeća se tih
dana i strahota koje je u sebi nosila.
- Imala sam jedva
18 godina kada su me nakon rata ovamo doveli partizani i prisilili da gledam ta
grozna ubijanja. Htjeli su me zastrašiti kako bih im odala gdje se skriva moj
brat koji je bio u domobranima. I njega su htjeli likvidirati. Ljude su
dovozili u kamionima sa svih strana. Ruke su im bile vezane žicom. Bilo je
uniformiranih muškaraca, ali i civila - žena, djece i staraca. Ljudi su bili
napola goli, a po govoru sam zaključila kako medu njima ima najviše Hrvata, a
bilo je i Slovenaca te Nijemaca. Ljudi su očito prije dolaska ovamo već bili
mučeni. Jedan muškarac bio je bez ruke.
Ljudi su sklopljenih ruku molili
za milost, a koljači su ih gurali do već ranije iskopanih njemačkih rovova i tu
ubijali rafalima.
Život
u strahu
Kada više nisu
imali streljiva, klali su ljude udarcima kundakom u glavu. Jedan od egzekutora,
ujednom je trenutku prozborio: ‚Dosta je, ne mogu više. Pobili smo ih 1800’ - ispričala je Terezija Hrnčić. Dodala je da
joj i danas u ušima odzvanjaju krici djece, žena i muškaraca koji su mučki
poubijani na livadi podno staroga grada Borla. U obližnjim Cirkulana doznali
smo da su tamošnji seljaci bili mobi mobilizirani te prisiljeni da žrtve
pokapaju u već ranije iskopane njemačke rovove.
- Grobovi su bili
toliko plitko iskopani da su se još danima iz njih čuli jauci ljudi koje nisu
odmah dokrajčili. Tu i tamo iz zemlje je virila i pokoja ruka. Ljude su ubijali
i na obližnjem brijega, najviše Hrvate, pa to mjesto ovdje još zovu ‚ustaški
breg’. Naime, priča se da je najviše ubijeno ustaša i hrvatskih domobrana,
zatim Nijemaca te nešto naših slovenskih domobrana - ispričala je gospoda Hrnčič, čiji se križni put nakon Borla nastavio do Kidričeva,
gdje je u logoru zadržana do kraja 1946. godine. Povjerila nam je kako osobno
poznaje koljače te da su neki još živi. Time opravdava i svoju dugogodišnju
šutnju o tom masovnom pokolju, dodajući da joj je tijekom života bilo više puta
prijećeno smrću.
Izručeno 12.000 domobrana
- Krajem svibnja 1945. godine Englezi su
kod Bleiburga partizanima izručili, osim Hrvata, i 12.000 slovenskih domobrana
te 6000 Nedićevih dragovoljaca i Ljotićevih policajaca - tvrdi Franc Perme,
predsjednik Društva za otkrivanje i uređivanje prešućenih grobova.
20030530-STA_Borl.docm
Posredovali gradivo o
pobojih pri Borlu
Ljubljana | 30.5.2003 | STA/D.L./B.M.
V uradu generalne državne tožilke
Zdenke Cerar so potrdili, da jih je v začetku tedna hrvaški generalni državni
tožilec zaprosil za informacije in dokumentacijo glede množičnih pobojev
hrvaških državljanov na slovenskem ozemlju ob koncu druge svetovne vojne, s
katero razpolaga slovensko tožilstvo.
O pobojih je pred kratkim za hrvaški tisk spregovoril nekdanji funkcionar
komunistične vojaške policije - OZNA za mariborsko območje Zdenko Zavadlav.
Na vprašanje o tem, ali zaradi njegovih izjav v tisku v uradu generalne državne
tožilke razmišljajo tudi o kazenskem pregonu zoper Zdenka Zavadlava, so v uradu
generalne državne tožilke pojasnili, da "bo pristojno tožilstvo proučilo
možnost, da ponovno predlaga preiskovalnemu sodniku njegovo zaslišanje".
Kot je znano, je namreč Zavadlav po odkritju množičnega grobišča pri gradu
Borl pri Ptuju, v katerem naj bi bile pokopane žrtve povojnih pobojev, za
hrvaški tisk spregovoril o povojnih dogodkih. Med drugim je izjavil, da so pri
Borlu pokopani Hrvati, ki so jih maja 1945 pobili pripadniki 3. armade
jugoslovanske vojske. Po njegovih navedbah naj bi šlo za hrvaške državljane,
pripadnike ustašev, domobrance in tudi civiliste, ki so jih zavezniške enote iz
avstrijskega Pliberka vrnile v Jugoslavijo
V zvezi z grobiščem pri gradu Borl, ki so ga odkrili v prvi
polovici maja, pa v uradu generalne državne tožilke pojasnjujejo, da glede tega
poteka policijska preiskava, ki jo usmerja vodja ptujskega okrožnega državnega
tožilstva Peter Čibej. "Policisti so doslej izprašali nekatere priče
in preiskali teren z opremo, ki zaznava kovine. Specialist mariborske
bolnišnice pa je potrdil, da gre za ostanke človeških trupel."
V uradu so med drugim pojasnili, da so bili nekateri deli gradiva že
posredovani hrvaškemu državnemu tožilcu.
Na človeške kosti je na travniku naletel najemnik
zemljišča, šlo pa naj bi za grobišče z več tisoč trupli. Pripadniki slovenske
Ozne in Knoja so ubijali ujete slovenske domobrance, Hrvate pa so izročali 3.
armadi, ki jih je prav tako usmrtila, je o povojnih dogodkih povedal nekdanji
pripadnik Ozne Zdenko Zavadlav.
Vojna hudodelstva: Po koncu druge svetovne vojne so v
Sloveniji pripadniki partizanskih enot izvajali množične izvensodne poboje
svojih vojaških in političnih nasprotnikov, med žrtvami so bili tudi civilisti
20030613_4_Borl_miAtlas.jpg
20030613_5_Borl_maAtlas.jpg
20040306_160_Borl.jpg
Na sredini slike
zgoraj je manjše drevo, tam je postavljen KRIŽ
Opaziti je kar nekaj kanalov pokrito s snegom – kaj se tam
skriva pod rušo !?
20040306_161_Borl.jpg
V belem snegu se
vidi več večjih kanalov na pobočju hriba
20040306_243_Borl.jpg
Vidno drevo levo
zgoraj kje je postavljen KRIŽ
20040401_1_Borl.jpg
20040401_2_Borl.jpg
20040401_3_Borl.jpg
20040401_4_Borl.jpg
200405_IMOart_team.docm
rajtina
IMOart team
Posts: 1616
(5/14/03 11:06 pm)
Reply
Sjećanje na BLEIBURG i KRIŽNE PUTEVE
M. Đilas: “Oni su morali umrijeti, da bi
Jugoslavija živjela!”
............................................................................
BLEIBURŠKI POKOLJ - HRVATSKI HOLOKAUST
KRIŽNI PUTOVI – PUTOVI SMRTI HRVATSKOG NARODA (1945. - 15. svibnja 2002.)
Možeš me ubiti, rodit će se novi i bit će sve zapisano.
(Časlav Miloš, poljski Nobelovac)
U v o d
Bleiburška tragedija, bolje reći Bleiburški pokolj - holokaust dogodio se nakon
završetka Drugog svjetskog rata. I nakon 57 godine teško je i bolno pisati o
tom pokolju hrvatskog naroda. Opraštati je ljudskim, žrtvovati se je ljudski,
patiti je ljudski, ali i pamtiti je ljudski.
Bleiburg je austrijski gradić uz slovensku granicu, kod kojega je od 15.
svibnja 1945., nakon predaje od oko pola milijuna hrvatskih civila i
razoružanih vojnika odigrao prvi čin hrvatske nacionalne tragedije nakon Drugog
svjetskog rata. Tu je ubijeno četrdesetak Hrvata. Iz njega su krenule kolone
zarobljenih civila i vojnika na stravične marševe smrti. Njihova muka bila je
strašna. Hodali su posrćući i padajući, ali su se opet ustajali. Padali su na
zemlju pod udarcima silnika- baš kao Isus na svome križnom putu. Naime,
naoružani i razoružani krenuli su iz Bleiburga na križne putove, u smrt, bez
suđenja i ikakvih dokaza proziv njih. Stoga Bleiburg za Hrvate nije samo
austrijski toponim već traumatsko mjesto povijesnog pamćenja nacije, o kojemu
je, do rušenja Berlinskog zida, u hrvatskoj javnosti vladala posvemašnja
šutnja. Pod pojmom Križnog puta hrvatskog naroda podrazumijeva se smjer kojim
se vraćao hrvatski narod od Bleiburga do mjesta ubojstva i pokopa - koji se
događao negdje na području bivše Jugoslavije. Bleiburško polje je pojam jednog
velikog zločina, a mjesto zločina je i nešto dalje - Slovenija i skoro čitava
Jugoslavija………….
……Na bleiburškom polju se 15. svibnja 1945. godine predala najveća skupina
pripadnika hrvatskih oružanih snaga, civilnih vlasti i civila. Prema izvješću
partizanskih jedinica koje su vojno djelovale u Koruškoj, samo na Bleiburgu 15.
i 16. svibnja 1945. predalo se Jugoslavenskoj armiji ili je izručeno (do 22.
svibnja) 95.100 pripadnika
hrvatskih oružanih snaga
(bez civila!). Bleiburg nije bio jedino mjesto predaje i razoružanja, ni
jedina polazna točka Križnog puta. Postojale su i druge izbjegličke kolone koje
su se predale jedinicama Jugoslavenske armije u Sloveniji i drugdje na području
Hrvatske i Herceg-Bosne. Prihvaćanje i zarobljavanje hrvatskog naroda, te danji
postupci prema njima naziru se iz kasnije napisanih riječi spomenutog
politkomesara Milana Baste: sprovesti natrag u Jugoslaviju masu zarobljenika
znao sam da se sporazumi mogu katkad i prekršiti... Sve dok neprijateljska
soldateska ne bude razoružana i dok se cjelokupna ne nađe na našem području, ne
možemo biti sigurni u željeni ishod pregovora. Već su partizani imali plan što
učiniti sa Hrvatima.
Na Bleiburško polje slijeva se rijeka izbjeglica i hrvatskih vojnika. Dočekuju
ih engleski vojnici i svrstavaju u grupe. Razoružavaju vojnike “jer će im oni
pružiti zaštitu”. Imaju povjerenja, ta rat je završen, Englezi su kulturan
narod - zaštitit će ih od komunističke pomame. Istog dana započeli su pregovori
i nastavljeni 15. svibnja 1945. godine u tamošnjem dvorcu grofova Turna, kad je
iz Klagenfurta u Bleiburg stigao zapovjednik 38. Irske pješadijske brigade
Patrik Scott čije su postrojbe onemogućile dalje napredovanje hrvatskoj
izbjegličkoj koloni.
No desilo se ono što nitko nije očekivao. Engleski časnici su na prevaru
razoružali hrvatsku vojsku, bez vojničkog poraza. Obećana zaštita je bio trik
da se vojska preda bez borbe. Nakon predaje i odlaganja oružja, goloruku
vojsku, zajedno s civilnim pučanstvom, kojemu su uskratili azil, što se kosi s
osnovnim normama građanskog i vojnog morala, Englezi su izručili u krvi
ogrezlim progoniteljima. Zarobljavanje hrvatske izbjegličke kolone na
Bleiburškom polju trajalo je 15. svibnja, te u noći 15./16. i 16. svibnja. Od
Bleiburga kolone su usmjeravali prema Dravogradu i prema Slovenjgracu. U Dravogradu je masakrirano između 50.000 i 70.000 Hrvata.
U Mariboru je iskopana grobnicu u duljini od 3.000 metara a u njoj zasuto
između 40.000 i 70.000 Hrvata. Nakon višegodišnjeg istraživanja prof. dr. Mate Šimundić je prikupio podatke
i napisao da je u Sloveniji u poratna dva mjeseca 1945. pobijeno oko 125.000
Hrvata. Broj je veoma visok, ali se ne smije smetnuti s uma, da se
onda srbokomunističkomu neoprijatelju pružila veoma pogodna prilika ukloniti sa
Zemljina lica visoko postotak hrvatskog naroda. I on je to učinio. Od Maribora
su zarobljenici upućivani u kolone marševa smrti u više smjerova. Preživjeli su
stigli sve do grčke granice (Đevđellje)............ www.romacivica.net/croata/documenti/BLEIBURSKIPOKOLJ.doc
Edited by: rajtina
at: 5/14/03 11:16:07 pm
rajtina
IMOart team
Posts: 1617
(14/5/03 23:09)
Reply
NEZNANOM HRVATSKOM JUNAKU
TEBI nepoznati hrvatski sine,
Što ležiš negdje izpod briega,
Tebi na ulazu u Arkade
Veliki spomenik podić treba!
Ne znam da li si pao kao borac
Izpod zastave hrvatske svete,
Ili su Te ubili u Koloni smrti i
Ili si sa grudi majke odtrgnut kao diete.
Taj spomenik neka bude naše jedinstvo,
Ljubav među nama i sloga hrvatska.
To će biti naše remek - djelo,
Iz kojeg će niknut N. D. Hrvatska!
I zato stari i novi borci,
Kunu se Tebi, neznani hrvatski sine,
Da će se do zadnje kapi krvi
Borit za slobodu Domovine!
Čuj: već kroz hrvatske gore
Njihove pjesme čuje se jeka.
Sviće naša Zora! Pucaju okovi!
Ubojice Tvoje i hrvatskog puka
Zaslužna kazna čeka.
Tek onda će moć naraštaji,
Hrvatska uzdanica, naš ponos i dika,
Proći u mimohod ispred Tvoga lika!
Drago Herceg
rajtina
IMOart team
Posts: 1621
(16/5/03 19:05)
Reply
Franjo Talan,
Križovljan,
www.safaric-safaric.si/
Povodom 10-godišnjice iskapanja posmrtnih ostataka žrtava iz 45. godine
Macelj – tužna obljetnica
hrvatske tragedije
Već desetljeća se kod križa na grobištu «Lepa
Bukva» kod Macelja, nedaleko Krapine, polažu vijenci i pale svijeće u spomen na
poubijane svećenike, civile i zarobljene hrvatske vojnike likvidirane u brojnim
jamama Maceljske šume. Od 1991. godine, svake prve nedjelje u mjesecu lipnju za
stradale se služi i misa zadušnica, a tog dana vjernici se posebno sjećaju
tragične noći u kojoj je ubijen 21 svećenika i šezdesetak zarobljenih časnika
vojske Nezavisne Države Hrvatske. Računa se da je na tom području nakon
preuzimanja vlasti, 1945. godine, poubijano više od desetak tisuća ljudi, koji
su se u kolonama smrti vraćali iz pravca Slovenije u Hrvatsku.
Sredinom svibnja 1945. godine, nakon izručenja razoružane hrvatske vojske od
strane engleskih vojnih vlasti u ruke partizana, na Bleiburškom polju u
Austriji, kolone zarobljenika vraćene su natrag u Jugoslaviju, sve pod budnim
okom partizanskih stražara. Danas je već svima poznato da su se prema zapadu
zajedno s vojskom Nezavisne Države Hrvatske iz zemlje povlačili i brojni civila
koji su u strahu od partizanske osvete ostavljali vjekovna ognjišta i bježali
samo da spase glavu, sebi i svojoj djeci.
Stradanja i ubojstva u kolone potrpanih, časnika, vojnika i civila počela su
odmah nakon preuzimanja zarobljenika, a prva razvrstavanja izvedena su u
Mariboru na čijem je širem području, prema izjavama svjedoka, poubijano preko
šezdeset tisuća ljudi, većinom Hrvata. U zarobljeničkom logora u Mariboru
zarobljenike su podijelili na ustaše, policiju, redarstvo i domobrane, prisjeća
se jedan od svjedoka, koji je zbog svoje mladosti izbjegao iz ralja smrti. Tako
su izdvojeni svi pripadnici ustaških postrojbi i časnici, a svjedok navodi kako
je samo na razvrstavanju i pretresanju odjeće poubijanih vojnika i civila
«radilo» stotinjak zarobljenika (V. List – 6. lipnja 99.). Na gomili je bilo
nabacano velika količina robe, možda pet- šest kamiona. Iz robe se vadila
zlatnina, satovi, nakit i sve što je bilo vrijedno. Svaki dan na pregled je
dolazila nova «pošiljka» robe. Tu je bilo raznih odora, ustaških, domobranskih,
žandarskih, civilnih.., a neke su bile i vidljivo natopljene krvlju.
Većina zarobljenika određenih za likvidaciju u Mariboru završila je
protutenkovskim rovovima na istočnim prilazima gradu, u okolici Tezna. Jedan
svjedok, tada dvanaestogodišnjak, iz okolice Maribora rekao je -jednog sam se
dana sakrio u grmlju te sam prvi puta vidio golu ženu koju su zajedno s troje
djece strijeljali i bacili u rov. Svima su ruke bile vezane žicom, a ubijanja
na Teznu trajala su od 20. svibnja do konca lipnja 1945. godine.
Danas je na području Sloveniji, prema podacima «Društva
za ureditev zamolčanih grobov» iz Ljubljane, evidentirano preko
tristo masovnih grobišta poratnog razdoblja u kojima počivaju posmrtni ostaci
preko 260 tisuća žrtava. Pretpostavlja se da je na slovenskom tlu od nasilne
smrti u posljednjim danima rata i ljetnim mjesecima 1945. godine poubijano i
pobacano u razne jarke, napuštene rudnike i protutenkovske rovove više 190
tisuća Hrvata, bivših vojnika i civila.
Preživjeli iz Maribora svrstavaju se u kolone smrti i kreću prema istoku
zemlje, jedan manji dio je vlakom prebačen u Zagreb, u logor Prečko i na
«Kanal» (na prostoru gdje je današnji Autobusni kolodvor), a većina je pješke,
pod budnim okom progonitelja, preko Ptuja krenula put Krapine i Zagreba ili pak
je bila usmjerena prema Varaždinu i istoku.
Na stratište u Macelj zarobljenike su dovodili i iz sabirnih logora smještenih
u Krapini i okolici. Dva logora bila su smještena u Mirkovcu, nedaleko Krapine,
a dijelila ih je samo prilazna cesta prema dvorcu. S jedne strane bili su
domobrani i civili, a s druge ustaše i njemački vojnici. Jedno od sabirališta
zarobljenika bilo je u naselju Đurmanec, a veliki logor ograđen žicom nalazio
se i u Oroslavlju.
Na sabiralištu u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini bilo je zarobljeno i
10 franjevaca i 11 svećenika koji su kasnije upućeni u «kućni pritvor» u
franjevački samostan i župni dvora, a kasnije su zbog većeg prostora svi
prebačeni u samostan odakle su izvedeni 4. lipnja 1945. godine. Prvo su ih
odveli na saslušanje u Krapinu, a na večer odvedeni su i poubijani kod već
pripremljene jame u Maceljskoj šumi, na predjelu «Lepe bukve». Istodobno je na
stratište otpremljen jedan kamion u koji je utovareno 60 zarobljenih hrvatskih
časnika, svi su poubijani kod jedne grabe, koja im je bila grob sve do
iskapanja (oznaka IV d) . Od ubijenih svećenika i bogoslova u Maceljskoj šumi
franjevci su bili iz Bosanske i Hercegovačke provincije, a stradalo je i pet
svećenika i bogoslova iz Vrhbosanske nadbiskupije. U noći 4. lipnja u
Maceljskoj šumi ubijeni su i tri vjerska službenika iz đakovačke biskupije,
zagrebačke nadbiskupija ostala je bez dva člana, a svećenik Ilija Nikolić bio
je iz krčke biskupije.
Osamostaljenjem Hrvatske dugo godina prešućivana stravični događaji iz novije
povijesti polako izlaze na svjetlo dana, a osim Macelja u javnosti i tisku
pojavljuju se natpisi o grobištima otkrivenim na ostalim područjima, kod
Dubrovnika, nedaleko Pazina, Slavonskog Broda, na Krku, nedaleko Gospića,
Jazovka kod Sošica i druga. Kako bi se prikupila građa i o ostalim stratištima
i grobištima te utvrdio broj žrtava ratnog i poratnog razdoblja Drugog
svjetskog rata Sabor Republike Hrvatske donosi Zakon o utvrđivanju ratnih i
poratnih žrtava (08. listopada 1991. godine) na temelju kojeg je 11. veljače
sljedeće godine osnovana i Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.
Komisija se sastoji od predsjednika, tri dopredsjednika i 61 člana, od toga je
iz redova zastupnika 21 član, a 40 članova je iz redova povjesničara i drugih
znanstvenih, stručnih i javnih radnika. Iako je Komisija osnovana zbog
prostornih i financijskih problema opsežniji rad na utvrđivanju žrtava i
evidentiranju grobišta započinje tek osnivanjem Istraživačkih središta po
županijama. Što je tek učinjeno 1995-e i kasnijih godina. Tako je, prema
Izvješću o radu Komisije, za Splitsko-dalmatinsku županiju prikupljeno preko 20
tisuća svjedočanstva, a iz Karlovačke županije na adresu Komisije predana su 35
upisnika grobišta. Iz Sisačke je predano 21, a iz Varaždinske dvadeset
kompletiranih upisnika grobišta. Prema raspoloživim podacima najveći broj
žrtava utvrđen je na području Splitsko-dalmatinske i Karlovačke županije. Tako je Komisija do jeseni 1999. godine utvrdila
261.415 žrtava, a na području Republike Hrvatske evidentirano je i 629 lokacija
masovnih grobišta koja su smještena u svim županijama. Samo je na
zagrebačkom području utvrđeno 105 lokacija, a na Splitsko-dalmatinskom i
Karlovačkom području evidentirala je 66, odnosno 65 lokacija. U Komisiji su
zaprimljeni podaci i o brojnim grobištima u Sloveniji i susjednoj Bosni i
Hercegovini. Od osnutak Komisije izvršeno je i nekoliko antropoloških
istraživanja gdje su ekshumirani posljednji ostaci iz pojedinog grobišta.
Prvo i najopsežnije istraživanje koje je Komisija obavila održano je od 26.
lipnja do 17. kolovoza 1992. godine na području Maceljske šume gdje su
istražene tri skupine grobišta, na Ilovcu, kod Lepe Bukve i na lokalitetu «Crni
Jarak». Istraživanje je izvedeno na temelju izjava svjedoka i Frana Živičnjaka
koji je uspio izbjeći likvidaciju. U tom razdoblju istražena je 26 masovnih
grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 1164 osobe (podaci Komisije),
među njima i poubijani svećenici, bogoslovi i franjevci! Na predjelu Lepe Bukve
postavljen je spomen-križ kod kojeg se svake godine služi misa zadušnica za
poubijane žrtve ratnog i poratnog razdoblja.
Prema izjavama svjedoka, na području Maceljske gore postoji još oko 130
masovnih grobnica s oko 15 tisuća žrtava. Iako je grobište istraženo i iz jama
su izvađene kosti žrtava sahrana posmrtnih ostataka do dana današnjega nije
obavljena. Prvotno su kosti bile smještene u podrumu Zavoda za patologiju
zagrebačkog Medicinskog fakulteta, a danas se te kosti nalaze na tavanu bolnice
na Šalati. Žalosno je kod toga da su posmrtni ostaci smješteni djelom u vreće
za smeće, a nekoji se nalaze i u limenim mrtvačkim sanducima, u kakve se inače
smještaju pokojnici. Za kosti i posmrtne ostatke poubijanih žrtava Maceljske
šume desetljećima se nije smjelo znati, a kao što vidimo i danas iskopani
posmrtni ostaci čekaju na civilizacijski pokop i sahranu. Nažalost ni nakon
deset godina od ekshumacije ne nazire se datum i mjesto dostojnog pokopa
poubijanih žrtava – rekao nam je Vinko Šunde iz Zagreba koji već duže prikuplja
podatke o stratištima i žrtvama stradalim u poratnim danima Drugog svjetskog
rata, a zahvaljujući njemu objavljujemo i ove fotografije.
Kod projektiranja trase obilaznice Maribora kod Tezna upozoravalo se
projektante da su se na ovom području nekad nalazili iskopani protutenkovski
rovovi koje je za obranu grada dala iskopati njemačka vojska, potkraj drugog
svjetskog rata. Mjerodavne se također upozoravalo na sadržaj do kojeg će se
doći kod iskapanja. I zaista trasa ceste sjekla je u dužini od 70 metara trasu
«pancerice» i u njoj su pronađene kosti 1179 osoba. Iskapanja su izvedena u
proljetnim mjesecima 1999. godine, a sahrana posmrtnih ostataka održana je u
petak 30. srpnja iste godine, na mariborskom groblju Dobrava. Komemoraciji i
blagoslovu grobnice prisustvovali su brojni Hrvati koji su u organizaciji
Udruge Hrvatski domobran i Hrvatskog društva političkih zatvorenika u nekoliko
autobusa doputovali iz Hrvatske, a Savez hrvatskih društava Slovenije i njegov
Odbor za istraživanje i obilježavanje žrtava poraća organizirao je dolazak
Hrvata iz Slovenije. Tom prilikom prigodnim riječima nazočnim se u ime Vlade
Republike Hrvatske obratio Vice Vukojević, saborski zastupnik i potpredsjednik
Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, sućut rodbini stradalih izrazio
je u ime Slovenije Marijan Podobnik, potpredsjednik Vlade, koji je govorio o
stradanjima u poratnom razdoblju na tlu Republike Slovenije. Zajedničku
grobnicu-kosturnicu blagoslovio je biskup Mariborske biskupije dr. Franc
Kramberger, a skup je pozdravio i Boris Sović, gradonačelnik Maribora. Za
posjeta Mariboru i Sloveniji (13. rujna 1999.), prilikom proglašenja biskupa
Martina Slomšeka za blaženika, hrvatskih žrtava u Teznu kod Maribora sjetio se
i sam Sveti otac, Papa Ivan Pavao drugi koji ih je spomenuo u pozdravnom govoru
hrvatskim hodočasnicima koji su se okupili na beatifikaciji.
Veliku potporu održavanju i obilježavanju brojnih grobišta u Sloveniji daju
brojne nevladine Udruge koje se financiraju iz proračuna, a u obilježavanje
grobišta uključila se i sama država. Tako je u kolovozu mjesecu 2002. godine
Republika Slovenija, Ministarstvo za rad, obitelj i socijalna pitanja, sektor
za investicije, raspisao natječaj za izradu jedinstvenog spomenika za pet
lokacija masovnih grobišta u Sloveniji («Bistrica ob Sotli», «Glažuta», «Huda
jama», «Košnica pri Celju» i «Žeje pri Komendi»). Spomenuto ministarstvo je
samo za nagrade za projekte i otkup pristiglih radova osiguralo 240 tisuća
kuna, a u pripremi je i Zakon o grobištima.
Iako je od iskapanja i antropoloških istraživanja prošlo već deset godina
posmrtni ostaci žrtava Maceljske šume iz lipnja mjeseca 1945. godine još uvijek
čekaju na dostojnu sahranu i svoj mir. Kako je u međuvremenu ukinuta Komisija
za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava ne zna se tko bi to trebao obaviti, a u
spomen na stradale na području Maceljske šume, nedaleko mjesta gdje su bili
poubijani svećenici, planira se izgraditi i kapelica.
DRUŠTVO
ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA - VARAŽDIN
IMOart team
Posts: 1624
(18/5/03 13:54)
Reply
KRIKOVI STRAVE IZ PLITKIH GROBOVA
GRAD BORL - NOVO GROBIŠTE
Prije dva tjedna najemnik travnjaka ispod grada Borl u Haložama preorao je
njivu. Marjan Bratcu je mama Marija Bratec iz Sobetinaca govorila o groznim
stvarima i ubistvima, kojih je u plitkim grobovima sve od 1945. godina skrivao
taj travnjak. Zato je sin otišao na svježe uzoranu njivu, koja leži iznad
magistralne ceste prema Zagrebu.
Našao je ljudske kosti. Marija Bratec i
Terezija Hrncic su svjedoci, koji potvrdjuju sumnje, da su to najvjerovatnije
kosti poslije rata pobitih žrtava nasilja.
Na kraju rata je bila Marija Bratec osmogodišnja djevojčica. Živjela je na domačiji
u Muretincima: "Svi u našim
krajevima smo znali, što se dogadjalo u 'strijelskim jarcima' ispod grada. Ponoći
su ih vozili na to mjesto. Djeca smo u noćima slušali krikove grozote i rafale.
Rekli su, da su žrtve vezali žicom, ih pobijali i neke još žive pokopali u
plitke grobove.
Nisam bila direktno svjedok poboja, a grozota, koja slijedila te price, krikovi
i streljanje još mi slijede danas."
Terezija Hrnčić iz Gradišća kod Cirkulana je pričekala oslobodjenje kao
osamnaest godišnja djevojka. Nitko im nije rekao, zašto su ju partizani
uhapsili. Sumnja, da zato, jer je njezin bratić iz Maribora bio u domobranima.
Cijelu obitelj njezinog bratića su poslije rata pobili.
Nju su odveli na prisilni rad na Marof kod Borla. Kaže, da su u gradu Borl
imali zatvore već njemački okupatori. Poslije rata njemačke čuvare, zamijenili
su slovenski:
"Ljude su ispod Borla ubijali ravno u to vrijeme, svibnja, odmah nakon
oslobodjenja. Mene su iz neke mržnje i osvete stražari silili, da sam gledala
ubistva. Nikada neću zaboraviti te prizore. Ljude su priveli navečer ili rano
ujutro.
Bili su svezani sa žicom i naloženi na kamione
tijesno kao klade drva. Neki od njih su već bili mrtvi. Živi su do mjesta
ubistva nosili mrtve. Strijelski jarak se rastezao preko cijelog teritorija, od
grada do šume. Tamo su ih razvrstili, još svezane. Većinu su pobili sa
rafalima.
Neke su pobili sa palicama i još žive pobacali
u strijelski jarak.
Pokopali su ih plitko. Još tjedan dana su se čuli
krikovi iz plitkih grobova.
Čula sam jednoga od 'eksekutora' koji je rekao: "Sada ih je već tisuću osamsto."Nisu ih
birali. Pobili su cijele obitelji, djecu, žene, starce. Nijemce, Hrvate,
Slovence. Još danas čujem brežiške glasine, od kuda je bilo najviše naših
ljudi, koji prose za milost. Nikada neću zaboraviti. Doživljavala sam grozotu,
s kojom je jedva moguće živjeti. Sa rubom motike sam si pokusala prerezati
vene, da bi pobjegla od te grozote. A pobjegla nisam još danas."
Tereziju Hrnčic so nakon ubojstava ispod grada Borl, zatvorili u logor kod
Kidričevog. Kaže, da su svako jutro od tamo odveli auto ljudi: "Svog stražara,
koji je bio dobar sa mnom, sam pitala kuda ih voze. Odgovorio mi je da na rad.
Zamolila sam ga, da bi željela s njima, da bi željela raditi. Viknuo je na
mene: "Budi tiho, jer ne znaš sto govoriš!" Nijedan kamion se nije
vratio s istim ljudima. Vozili su uvijek druge. Nakon toga su mi zatvorenici
koji su bili sa mnom rekli, da su ih pobili negdje kod Majšperka."
Terezija Hrnčić cijeli život bježi pred groznim prizorima iz mladosti. Je jako živčan
bolesnik. Nikada nije imala hrabrosti pričati o tome. Još i sad ju je strah
ljudi, koji su pobijali pred njezinim očima. Tek nakon otkrića kosti na njivi
je prvi put sprogovorila svojim liječnicima. Kao sto je počela pričala većina
ljudi u selima oko grada Borl. Strah ih je okruživao sve do sad. Još sad ne
znaju, jeli su sigurni pred osvetnicima.
(Slavko Podbrežnik)
20090511-71_Borl.jpg
20090511-72_Borl.jpg
20090511-73_Borl.jpg
20090511-74_Borl.jpg
20090511-75_Borl.jpg
20221112_Ptuj-Borl.jpg
20231028-Bol_KRIZ-1050_Zrtev.jpg
20231028-Borl.jpg
20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg
20231029-Borl_Dolane_KRIZ-1050_Zrtev_Google_panorama.jpg
20231029-Borl_KRIZ-1050_Zrtev_Google_detalj.jpg
Pod
grmom v središču je pred steblom levo križ
PITANJE JE: JESU
UBIJALI PARTIZANI ili ŠUMSKI KOMUNISTIČKI DIVLJACI ???
