GORNJI DOLIČ

_*** GLASNIK ***_

HALO HALO

- ZA DOMOVINU - SPREMNI -
* YU - KRVAVI BALKAN *
HALO HALO

* * * kroz tisocljeta * * * YU - BALKAN * * * kroz tisocljeta * * *

       

       

      1945B - glava

       

       

      agrarna

      izbjeglica

       

       

       

      dragutin

       

      U

       

      2022 - 1956 = 66

       

       

       

       

      * * *

      = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

       

      * * *

       

       


       

       

      = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

      1945B.g., NASLOVI DATOTEKA:

      1945_BELICA_dragutin.docm

       

      x

      = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

       

       

       

      2023-04-03

      Ovaj trenutak sjedim za stolom u Velenju, dana 2023-04-03.g.,

      a sati je sada točno 03:11 sati.

      NAPOMENA: ovaj zapis biti će poseban i dug iz moje mladosti do pismenosti

       

      Izabrao sam početnu godinu za oblikovanje mojih prvih kvalitetnih sjećanja i doživljaje, jer sam tada ima već dobrih i punih 5 (pet) godina. Sve što ću napisati ili što ču sa vremenom dodavati u ovom zapisu biti će kao jedan sastav sjećanja koji će te ratne godine WW2 u proljeće biti posebni dio jer skor iza toga pojavljuje se puni izgubljenih sjećanja, nije da bi pamćenje bilo krivo već nije bilo tako burnih trenutaka za dobu mojih oko 5 godina dječjeg života.

      Moram jasno spomenuti da nemam zapisanih spomena, koji bi od tada bili a da bi se toga sada sjećao, jer već desetljeća nikada se nisu pojavljivali ti moji „snovi prošlosti“ jer to je otišlo i izgubilo se u dječjim igrama, veselju, žalosti ili zbog starosti, bilo je ratno doba. Baš ta 1945.g. imala je prilično povijesnih situacija za moju dječju dob, koja je odlučivala čak i životu ili smrti.

      Ipak imam hrabrost zbog nekog baš posebnog doživljaja, jer sam kao najmlađi u porodici sa Japom (otac Ivan) bio u Mađarskoj a to je bilo nešto velečasno jer smo sa upreženim od dvije krave sa vozom pošli preko rijeke Mure nabavljati neku robu, nikada nisam znao da bi se sjetio što smo kao kupili tada kao u „svojoj“ držani Mađarskoj a ne u NDH (ha...ha...ha...).

      Na Muri „Brod“ !? pa to kao da smo krenuli na put za Ameriku. Sa našeg vrta u Belici vide se mađarski krovovi.

      Sa početkom rata zvanog WW2 moje Međimurje a tako i malo veće naše selo Belica pripali su susjednoj Mađarskoj, a to je trajalo nešto manje od 5 godina, posebnih ratnih događaja nije bilo, tako niti je bilo kakvih većih razaranja bilo čega ili ubojstva  od okupatora Mađara, ali se sa dolaskom komunista 1945.g. dobilo u prilično veliki strah.

      Ipak ima dosta dobrih sjećanja koje ću opisati sa puno radosti jer su posebni doživljaji, čvrsto u mojem pamćenju.

      Mi smo bili „Petrinčovi“ susjedi iza nas (režim sela ima pravilo puna zid ili hladni istok a dvorište južno-zapadno. Tako su našem domu bili susjedi „Grulini“, kod njih njemačka vojska (valjda rano proljeće 1945.g.)  ima tamo na dvorištu svoje taborenje pa uz to i odmor, pak smo slušali njihove pjesme koje si vrtjeli na gramofonu. Udaljeno je bila sam ograda med susjedi kojemu se kaže „plot“ kao prepreka da domaće životinja nisu prelazile u drugo dvorište.

      Sljedeće jako dobro sjećanje je, kako su njemački vojna vozila „Đems“ ili samo jedan đems bio je i u našem škednju, koji je imao na kabini kružni otvor kao položaj za „mitraljez“.

      Posebno su mi je u pamćenju dva mjesta kao vojno ležište obranu ako bi „neprijatelj“ slučajno sa ceste ili seoske ulice krenuo u dvorište. Ležišta su bila plitka sa grudobranom koji je bio napravljen kao iskop zemlje za udubljenje u visini možda do 30cm i širina za jednog vojnika. Jedno takvo ležište je bilo blizu ulaza u dvorište u koje se ulazilo tamo gdje je bila „lesa“ – ulazna vrata za kola. Drugo ležište pa je bilo negdje na pola od ceste do „škednja“ i gledano od ceste oba ležišta na lijevoj stani ili prema zapadu do susjedovih zvani „Knapićevi“.

      Rat se je završio u svibnju- u maju, tako za sigurno znam da je to bilo u proljeće, kada smo se svi domaći okupili i pošli prema vrtu iza našeg škednja, gdje je već bio iskopan neki manji „BUNKER“ u našoj njivi koja nema nikakvog kamena sve do dubine preko 10m, gornji sloj plodna zemlja a sve dublje do podzemnog sloja  iz „riječnog“ šljunka, a tamo je bio podzemni protok između rijeke Mure sjeverno prema Mađarskoj i suprotno protok vode južno prema udaljenoj Dravi.

      Kada smo se tamo zadržavali bilo pošli u taj mali plitki podzemni bunker, kad ono „DRMNE“ velika eksplozija, istrčimo van i vidimo kao zrakom lete razni premeti a to je bio naš crkveni zvonik kojeg su minirali ali samo zvonik a ne i ostali dio crkve. Razlog za miniranje tog visokog zvonike imao te taktično prednost zbog zapreke kod povlačenje bilo koje (?) vojne snage, jer bio najbolji položaj kao centar gdje se je nekoliko metara put iz istočne stran oko crkve spuštao prema zapadno i još dalje jugozapadno.

      Moram ovo spomenuti, da je visinska razlika na dužini nekoliko desetaka kilometara duljine prema istoku – sporedni pad rijeka, je to bila prirodna „gradnja“ jer se je odavde rijeka Drava udaljila do tamo gdje je još i danas. Tako taj prirodni greben područje prema Muri bio višeg nivoa i jako plodna polja, koja nemaju nikakvog niti najmanjeg potočića. Druga južna strana tog grebena je  toliko niže, da su tamo bile i prave „močvare“ ili dosta velika područja šuma prepletena za barama. Nivo podzemne vode je mjerilo te visinske razlike sjevernog plodnog polja i ovog „močvarskog“ područje, gdje je riječni šljunak na dubini i manje od pola metra ili uz to još i „muljaste“ blatnjave. Tako smo ili su mnogi lovili ribe a i ja sam ih lovio rukama tražeći ribe u korenima grmova „vrbe“. Na tom području „južnom“ području bili su pašnjaci za krave, konje i mnogo pašnjaka za svinje. Posebna bi bila priča kako su se domeče životinje organizirano po selu sakupljale „gonile“ kroz selo a domaći ljudi su spuštali krave kao i odvojeno svinje, koje su vodili na „gmajno“ već u jutro a popodne se je sve to vračalo doma i to jako disciplinirano, jer životinje jesu dovoljno inteligentne da su znale slušati što im „Pastir“ naređuje i to su tako i napravile. Svaka životinja znala je gdje njezin dom u tom našem dogom selu od nekoliko kilometara razvučeno od istoka do zapada prema Čakovcu.

       

       

      Cro_docm