1941 - glava
agrarna
izbjeglica
dragutin
U
2022 - 1956 = 66
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
= =
1941.g.,
NASLOVI DATOTEKA:
1941__SPC_180.000_zrtava_20221201_Otporas_Jasenovac_1960-Yugo_1.700.000_zrtava.docm
1941-1945_Gospic_u_oslobodilackom_ratu_Ratno_izvjesce_dragutin.docm
194103xx__Vatroslav_Murvar_Na_izvorima_srpskih_neistina.docm
19410408_Zlocini_Cetnika_nad_Hrvatima_prije_proglasenja_NDH.docm
19410916__Deset_zapovijedi_Komunista.jpg
19411022_20180206_Direktno_Srbija_Judenfrei.docm
194112__20190125_Horvatic_masovni_cetnicki_zlocin_obavijeni_velom_sutnje.docm
x
= = = = = = = = =
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
1941__SPC_180.000_zrtava_20221201_Otporas_Jasenovac_1960-Yugo_1.700.000_zrtava.docm
2022-12-01
Od godine 2024 Glavni grad Hrvatske će biti
JASENOVAC .......
- OD GODINE 2024 GLAVNI GRAD HRVATSKE ĆE BITI JASENOVAC -
- ZAGREB ĆE BITI SREDIŠTE HRVATSKE BAŠTINE I KULTURE -
Bog vrlo dragi i vrlo poštovani, SVI,
HRVATICE I HRVATI,
Najprije da Vas lijepo pozdravim i zaželim
sve najbolje. Da ne duljim neki mi se javili da im dostavim neke podatke o
Jasenovcu, jer navodno da su negdje pročitali da sam ja pisao o intervju dra.
Tuđmana. Ja sam to potražio i pronašao da sam ja to sve prepisao na
portalu "Storm Front" 2014 dok sam bio prijavljen
pod korisničkim imenom "Otporaš". Poslije ovoga oni su mene za stalno
banirali. Malo prije sam se neugodno iznenadio kada sam vidio da su čak
izbrisali i taj intervju Franje Tuđmana za Gals Koncila. Prilažem sliku novine
Glas Koncila, te sve ću ovdje ponovno i doslovno prepisati kao jedan vrlo važan
povijesni dio naše zajedničke hrvatske tragedije o kojoj ovdje dr. Franjo
Tuđman govori i iznosi istinu.
Usput, dodajem, da ću za ovaj dra. Franje
Tuđmana intervju staviti naslov:
- OD GODINE 2024 GLAVNI GRAD HRVATSKE ĆE BITI JASENOVAC -
- ZAGREB ĆE BITI SREDIŠTE HRVATSKE
BAŠTINE I KULTURE -
Naslov:
Intervju s dr. Franjom Tuđmanom,
autorom
"KAKO JE STVARAN JASENOVAČKI MIT"
knjige
"BESPUĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI"
U povodu upravo
objavljene knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti", u kojoj je
jedan dio posvećen držanju Katoličke Crkve u Hrvata, posebno nadbiskupa
zagrebačkoga Alojzije Stepinca, za Drugog svjetskog rata, zamolili smo za
intervju njezina autora dr. Franju Tuđmana, našto je on rado pristao.
GK: G. Tuđman, na
početku razgovora kratko pitanje: otkud "Bespuća"? Pojasnite nam
naslov knjige.
Tuđman: Treba zapravo
reći potpuni naslov knjige - "Bespuća povijesne zbiljnosti". Naime,
ako promatramo povijesnu zbilju, lako ćemo doći do zaključka da osim
tehničkog razvitka, odnosi među ljudima i narodima od praiskona do danas u biti
ostaju istovjetni. To pogotovo vrijedi ako promatramo međunacionalne odnose ne
ovomu našem tlu, gdje se vrtimo zapravo u krugu. Odatle naziv
"bespuća", jer zapravo dolazimo do one uzrečice: "Ništa nova pod
suncem!"
GK: ne činili Vam se
da je to pomalo pesimistično gledanje na povijesno bivanje i ljudskog roda?
Tuđman: Svakako da sama ta riječ
"bespuća" dopušta i takvo gledanje, ali sveukupna povijest daje nam
obilje razloga za takvo zaključivanje. Ne radi se o povijesti kakvu bismo mi
željeli, nego kakva je ona uistinu bila od biblijskih vremena do danas. Jer
koliko god u njoj postoji jedna težnja prema plemenitomu, moramo biti realni i
vidjeti u kakvomu je svijetu čovjek živio i u kakvomu živi.
GK: Kako tumačite
činjenicu da je Vaša knjiga pobudila veliko zanimanje javnosti i da je
istodobno na javno-informativnoj razini zapravo prešućivana?
Tuđman: Dva su razloga:
jedan je sam sadržaj a drugi je autor. Sadržaj se bavi još uvijek tabu-temama
(npr. ratnim žrtvama). Nažalost, na tom području u posljednjem desetljeću došlo
je do poplave pseudoznanstvenih knjiga, koje promiču teoriju o genocidnosti hrvatskog
naroda. K tome, živimo u prilikama u kojima službena hrvatska stajališta polaze
od toga da mi u Hrvatskoj ne bismo smjeli davati nikakvih povoda zaoštravanju
međunacionalnih odnosa. To je tvz. "politika čistih ruku", u kojoj
znanstvena, politička i kulturna javnost mora imati čiste ruke u odnosu na
otpor neounitarističkim i neohegemonističkim presizanjima. (Moglo bi se reći
da se današnja politička elita RH vlada istim načelima tadašnjeg YU
sistema, jer ne dozvoljavaju i ne žele da se u Hrvatskoj SPROVEDE LUSTRACIJA,
mo, Otporaš.) Moja knjiga također želi prikazati da mi trebamo imati
"čiste ruke", čistu savjest bez zaoštravanja tih međunacionalnih
suprotnosti koje koje su se u naše dane razvile do pojava mržnje i krajnjega
nerazumijevanja. No takva politika ne bi smjela ostati "čistih ruku"
u smislu ravnodušnosti prema poplavi tih pseudoznanstvenih teza
koje ne dolaze samo iz pera publicista, nego i iz pera književnika,
profesora i akademika. Ta politika progona istinite riječi provođena
desetljećima na hrvatskomu tlu urodila je time da svako hrvatsko gledište,
kolikogod ono bilo znanstveno, objektivno ili čak marksističko, bude
proglašeno nacionalističkim ili fašističkim. (Bravo Franjo Tuđmane!
Današnja vlada tvoje Druge Hrvatske Države u dvadesetom stoljeću se isto tako
po jugoslavenski vlada kada Hrvati danas pozdravljaju starim hrvatskim
pozdravom ZA DOM SPREMNI, te kažu i tvrde da je to
"ustaški" i "fašistički" pozdrav. Neka ih je SRAM!!!. To
otvoreno kaže Mile Boban, Otporaš, a promijenit ću moje mišljenje tek onda
kada i današnja vlada RH promijene svoje mišljenje i dozvoli Hrvatima
bez straha i progona pozdravljati sa tim našim starim hrvatskim
pozdravom: ZA BOJ SPREMNI, ZA DOM SPREMNI!., ista stvar. Mo.) Moja se
knjiga bavi tim pitanjima i stoga je bio težak put do njezina objavljivanja.
Osim toga, njezin je autor više od dvaju desetljeća proganjan radi uvjerenja da
je neophodno zastupati povijesnu istinu bez obzira na službene ocjene.
GK: To je ono što Vi
doslovce u knjizi nazivate "političkim kompleksom znanosti"?
Tuđman: Točno. No bez obzira
na taj "kompleks", hrvatski kulturni i znanstveni radnici
snose dio odgovornosti za stvarnost u kojoj živimo. Dopuštanje povijesnih
obmana i laži istodobno dopuštamo da se u povijesnu svijest i povijesno
pamćenje talože i pohranjuju negativne pojave ili prosudbe, koje kao bomba mogu
ponovno i razorno eksplodirati i vratiti nas na strahote kakve smo proživjeli.
GK: Velik dio vaše
knjige posvećen je problematici broja ratnih žrtava na jugoslavenskom prostoru.
To je jedna od "dežurnih" kontroverzi u našoj historiografiji.
Koji je razlog tome?
Tuđman: Nekoliko
je razloga. Prije svega zbog objektivnih povijesnih prilika: Jugoslaviju
su bile okupirale fašističke sile, a nakon rata je kao pobjednička zemlja na
Mirovnoj konferenciji postavljala zahtjeve u odnosu na poražene zemlje. Pri
tome je uveličala žrtve pretvarajući demografske gubitke u ratne. ratni su
gubitci stvarne žrtve a demografski su oni koji su nastali iseljavanjem, i
smanjivanje priraštaja (nataliteta, mo.) zbog ratnih uvjeta i dr.
I odatle brojka 1 700.000. U tom sklopu mogao se razvijati i jasenovački
mit, koji se utvrdio stalnim ponavljanjem brojke od 700.000 žrtava u tomu
ustaškom logoru. Nosioci neohegemonističkih teorija umnožili su jasenovačke
žrtve na milijun, i milijun i pol, pa čak ukupne žrtve Srba u NDH na više od
dva milijuna.
GK: Držite li da je
to pretvaranje demografskih u ratne gubitke bilo svjesno ili je po srijedi bila
možda pogreška ili neznanje, ili nemogućnost utvrđivanja stvarnih žrtava?
Tuđman: To je učinjeno,
kao što sam rekao, neposredno nakon rata iz utilitarističkih razloga da bi
Jugoslavija na račun ratnih žrtava dobila veće ratne oštete. Poslije, međutim,
nije bilo hrabrosti izići s pravom istinom , a pojedinci, koji nažalost nisu
malobrojni svjesno su za održavanje tih brojki, osobito jasenovačkog
mita.
GK: U knjizi
iznosite svojevrsnu kronologiju uvećavanja broja žrtava srpskog naroda u
Hrvatskoj od memoranduma Srpske pravoslavne Crkve iz 1941. u kojemu se spominje
180.000 žrtava do izjava posljednjih nekoliko godina da ih je bilo "više
od dva milijuna". Razlika u procjenama je doista ogromna.
Tuđman: Čim je
Memorandum SPC iz 1941. odnesen van, velikosrpski krugovi u inozemstvu od
Londona do Eashingtona, osobito krug oko ambasadora Fotića u Americi, odmah ga
je umnožio na 360.000. No zanimljivo je da se o samomu Jasenovcu za rata i
neposredno nakon rata ne govori zapravo kao i nekakvom posebnom gubilištu. On
je, to nema dvojbe, bio gubilište i mučilište, ali se spominje kao jedan u nizu
logora ništa veći nego što su bili logori npr. na Sajmištu ili u Nišu. U to
doba o njemu se ne govori kao o najvećem od svih nacističkih logora i u
Njemačkoj ili čak kao "najvećem mučilištu u povijesti čovječanstva",
što tvrdi jedan uvaženi srpski profesor i akademik. Takvu kvalifikaciju on je
dobio tek u ovomu desetljeću. Dakle, on je očito poslužio namjerama da se
cjelokupna hrvatska povijest u Drugom svjetskom ratu svede na NDH, na
Pavelićeve zločine, na Jasenovac, na genocidnost. Jer zločine od 700.000
žrtava, odnosno milijun, ili milijun i pol, nije mogla izvršiti tek mala
ustaška skupina. Stoga su žrtve monstruozno uvećane da bi se takav zločin sam
po sebi mogao pripisati čitavomu hrvatskom narodu. Tu se kriju i opasne poruke
za sadašnjost jer narod koji je imao samo Jasenovac i zločine, nema pravo na
samo-odlučivanje već mora i danas biti na koljenima i tražiti oproštaj. No,
povijesna stvarnost bila je sasvim drugačija. Hrvatski narod primio je
razbijanje stare Jugoslavije kao nestanak "tamnice naroda" ali se on
nikada u cjelini ni u većini nije poistovjetio s Pavelićevim ustaškim
profašističkim režimom. Hrvatski je narod u većem broju negoli sam srpski narod
u Srbiji pristupio antifašističkom partizanskom pokretu želeći osigurati svoju
budućnost protiv svake hegemonije. (Trebali bi se na ovo
osvrnuti hrvatska pera od povijesti koja vole pisati povijest i o povijesti i
donijeti svoja mišljenja: zašto je Franjo Tuđman otišao u partizane ni puna dva
mjeseca od uspostave Prve Hrvatske Države sa tri (3) inicijala NDH.,
a broj (3) je uvijek veći od broja (2) u
dvadesetom stoljeću? Ja imam moje mišljenje, a rado bih želio čuti i mišljenje
drugih. Usput, prilažem sliku Franjo Tuđman i Mile Boban. mo. Otporaš.)

Uveličavanjem žrtava išlo se za negiranjem
uloge hrvatskog naroda u NOB-u i onoga što je hrvatski narod postigao odlukama
ZAVNOH-a i AVNOJA-a o ustrojstvu Federalne Države Hrvatske (koje je glavni
grad bio Beograd a ne Zagreb. Nedavno je u desetak nastavaka hrvatski nezavisni
portal otporas.com donio Temeljne
Odluke i Načela tog AVNOJ-a., pa preporučujem da se odluke ponovno
pročitaju. To nam vrlo dobro svjedoči i pogibija Andrije Hebrang, starijeg, mo.
Otporaš.) o pravu na svoj jezik, na samoodređenje do
samo-odcjepljenja i dr. Povijesna je činjenica da je u Srbiji 1941. godine
izbio masovni ustanak, ali je isto tako povijesna istina da je taj ustanak
nakon dva mjeseca skršen i da se iz Srbije povuklo nekoliko stotina partizana
te da u Srbiji od 1941. do 1944. godine nije bilo onoliko široka
partizanskoga pokreta kakav je bio u drugim nesrpskim zemljama, osobito u
hrvatskoj i Sloveniji. Iz tih povijesnih okolnosti dolazimo do današnjih dana u
kojima oni, koji se nikad nisu mirili s federalističkim uređenjem, s idejom
ravnopravnosti naroda Jugoslavije, pogrešno tumače vrijeme okupacije, NOB-a,
ratnih žrtava i dr. s ciljem da se hrvatskom narodu nametne hipoteka zločina
kao da on druge povijesti nije ni imao, i da prema tome nema pravo da
suodgovorno sudjeluje u rješavanju svoje sudbine i budućnosti.
GK: Do koji ste Vi
konkretno znanstvenih rezultata došli glede ratnih žrtava općenito i u tom
sklopu jasenovačkih?
Fuđman: Problem ratnih
žrtava postavio sam još u svojoj knjizi "Stvaranje socijalističke
Jugoslavije" 1960. Tamo sam već naveo da se brojka od 1.700.000 žrtava
zapravo odnosi na demografske gubitke jer sam uz žrtve spomenuo i posljedice
rata. Moje procjene skupnoga broja ratnih žrtava su od 800.000 do 900.000. I to
su strahotno velike brojke; to je više žrtava nego što je u ratu izgubila npr.
jedna Francuska ili Velika Britanija. (Ovdje za svakoga ima
ponešto za reći, mo.) Jasenovačkom mitu od 700.000 suprostavio sam se 1964.-65.
kad se htjela u kamen spomen-obilježja uklesati ta brojka. Kad sam se tome
suprostavio na sastanku Saveza boraca, jedan od ondašnjih najodgovornojih ljudi
iz političkoga vrha mi je rekao: "Da, ti imaš pravo ali ti mi (tj. CK
Hrvatske) u tome ne možemo dati podršku". Moje su spoznaje glede Jasenovca
da je tamo ubijeno najviše 30.000 do 40.000 ljudi. Do njih sam došao na temelju
dostupnih izvora a i razgovora s ljudima koji su imali uvida dokumentaciju,
koja nije bila dostupna povjesničarima neposredno nakon rata.
GK: Neka novija
znanstvena istraživanja (Kovočić, Žerjević) zacijelo potvrđuju Vaše ranije
znanstvene a poznaje na području broja žrtava.
Tuđman:Njih dvojica
sveli su svojim znanstvenim radovima broj ratnih žrtava na realnu osnovu o
kojoj se može raspravljati. Dok sam pisao "Bespuća", raspolagao sam
Kočovićevim rezultatima ali ne i Žerjavićevim. (Ovdje treba nešto
nadodati a to je da svi oni koji u zadnjih pola stoljeća i više pišu o žrtvama
Sabirnog Logora Jasenovac je vrlo dobro da se sazna prava i
istinita istina o dogodovštinama u Jasenovcu od 1941 pa do konca travnja
1945, ali, niti jedan jedini od tih pisaca nije bio u to vrijeme na licu tog
mjesta, osim pisca ove knjige "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO
PRAVO IME Ilije Barbarića (1922-2015?) koji je od 1942. pa do zadnjih
dana mjeseca travnja 1945. godine bio zapisničar Sabirnog Logora Jasenovac, sve
knjižio, sve zapisivao, sve bilježio i o tim svojim zapisima i uspomenama
napisao knjigu gore navedenog naslova, izdata u Splitu, naklada BOŠKOVIĆ 2010.
godine. Prilažem sliku te knjige, a šta me najviše muči je to da se još nitko
od hrvatskih pera nije osvrnuo na ovu knjigu osim Rudi Tomić iz Toronta koji je
napisao vrlo lijep i prigodan osvrt na ovu knjigu 2011. Pa ako ćemo se istine
držati, onda načelno i univerzalno pravilo je da se više treba vjerovati
opisima i uspomenama živih svjedoka koji su sve zapisivali, nego onima koji
svoje opise prepisuju iz drugih izvora. Prilažem također i sliku pisca kao i
predgovor knjige st. 5. Ja tu knjigu imam punih 12 godina i često se koristim
izvorima iz te knjige u kojoj piše da za njegovo vrijeme dok je on tu bio
zapisničar od 1945 pa do konca travnja 1945., ukupni broj žrtava svih vrsta
bolesti nije prešao dvije tisuće (2.000) mrtvih. Uz sve one koji se bave ovim
pitanjem u traženju ISTINE JASENOVAČKIH ŽRTAVA, treba uzeti u razmatranje i ovu
spomenuti knjigu Ilije Barbarića, Mile Boban, Otporaš. Danas je srijeda 1
prosinca 2022.)
NDH je bilo
pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio. To nam je
posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na
jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu
ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi
Bošković, Tijardovićeva 22, 21000 Split, Republika
Hrvatska E- mail: boskovic@stt-com.hr Mile Boban,
Otporaš.

Osnovna je zamjedba Kočoviću ta što on piše
da su genocidne zločine u vrijeme rata činile samo ustaše. Međutim, stvarnost
je takva da ih i po programu i po činidbi istodobno provodio i četnički pokret.
Ako je ustaški pokret imao za ideju da smanji broj srpskog pučanstva u NDH na
taj način da jednu trećinu protjera u Srbiju, drugu trećinu likvidira a treću
pokatoliči, od čega se već početkom 1942. odustalo osnutkom hrvatske
pravoslavne Crkve, (prilažem poveznicu o osnivanje Srpske pravoslavne crke u
Hrvatskoj 1942., mo. Otporaš.)
https://otporas.com/zakonska-odredba-nezavisne-drzave-hrvatske-hrvatskoj-pravoslavnoj-crkvi/
četnički pokret imao je manje genocidan program, jer je
proglasio da treba iskoristiti ratne okolnosti da se tzv. srpske zemlje - a to
su, osim Srbije, Dalmacija, Slavonija, Bosna i Hercegovina, Lika, Banija i dr.
- očiste od nesrpskog pučanstva, tj. hrvatskog, katoličkog i muslimanskoga, do
zajedničkih granica Velike Srbije sa Slovenijom. To je doslovno sadržano u
"Instrukcijama " Draže Mihailovića njegovim komandantima, gdje stoji
sljedeće:
"Stvoriti Veliku i u njoj Veliku
Srbiju etnički čistu (...) Čišćenje državne teretorije od svih narodnih manjina
(...) Čišćenje Sandžaka od muslimanskog žvlja i Bosne od muslimanskog i
katoličkog življa...". To nije nimalo manje genocidan program. Glede
učinka, četnički pokret nije imao logora ali je počinio takva zločinstva nad
katoličkim i muslimanskim stanovništvom da su u cjelini žrtve hrvatskoga i
srpskoga naroda gotov istovjetne (razumije se, riječ je o žrtvama u cjelini u
ratu i revoluciji).
Razgovor vodio:
Tomislav Vuković

Prepisao Mile Boban, Otporaš,
srijeda 1 prosinca 2022,
Austin Texas.

1941-1945_Gospic_u_oslobodilackom_ratu_Ratno_izvjesce_dragutin.docm
2019-02-13
Gospić u oslobodilačkom ratu
Za ovaj pojam je
pronađeno 99 hronoloških zapisa, 214 dokumenata i 40 fotografija.
Događaji (komunisti)
29.07.1941
Ustanici iz s. Vrepca (kod Gospića) proterali iz tog sela ustašku posadu.
02.08.1941 U
Jablanici (kod Mostara) ustaše formirale logor-sabiralište, gde su zatvarali
Srbe, koje su zatim prisilno preseljavali u Srbiju ili internirali u
koncentracioni logor u Gospiću. Krajem meseca logor je rasformiran.
03.08.1941
Ustanici iz s. Divosela (kod Gospića) napali ustašku posadu u tom selu i
proterali je.
05.08.1941
Ustanici iz s. Metka i s. Ploče (kod Gospića) napali ustaške posade u tim
selima i proterali ih.
05.08.1941
Posle napada ustanika na ustašku posadu u s. Divoselu (kod Gospića), dva
ustaška bataljona iz Gospića i Karlobaga napali na pl. Velebitu zbeg naroda iz
s. Divosela (091/001)
i s. Čitluka (091/002)
i pobili oko 560 lica (većinom
žena i dece).
10.08.1941 U s.
Divoselu (kod Gospića) izabran seoski NO odbor.
14.08.1941
Ustaške vlasti otpočele interniranje i prisilno iseljavanje Srba iz Mostara u
koncentracioni logor u Gospiću ili, preko Višegrada, u Srbiju. Krajem meseca
iseljavanje obustavljeno.
15.08.1941 U s.
Metku (kod Gospića), pod rukovodstvom sekretara OK KPH za Liku, održan sastanak
predstavnika ustaničkih sela iz sreza Gospić i obrazovano vojno rukovodstvo
(štab) za srez Gospić.
18.08.1941 U
srezu Gospić pod rukovodstvom OK KPH za Liku od svih ustaničkih jedinica
obrazovan gerilski bataljon -Velebit-.
20.08.1941 Iz
sabirnog logora u Gospiću upućeno vozom prema Zagrebu 2000 uhapšenih Jevreja.
23.08.1941 Kod
s. Ploče (091/003) (kod Gospića) Pločanski NOP odred vodio borbu protiv 700
domobrana. Poginulo 6 domobrana.
28.08.1941 U s.
Smiljanu (091/004) (kod Gospića) ustaše
pobile i bacile u jamu 30 Srba.
02.09.1941 U
selu Ljubovu (091/005) (kod Gospića)
ustanici napali žandarme i ubili 3
trojicu.
18.09.1941 U s.
Smiljanu (kod Gospića), pod rukovodstvom OK KPH za Liku formiran NOP odred.
24.10.1941 U s.
Smiljanu (091/006) (kod Gospića) jurišni NOP
odred -Capajev- likvidirao 4 zloglasne
ustaše i zapalio zgradu Opštine.
21.11.1941 U s.
Metku (kod Gospića) četnici ubili komandanta 3. partizanskog bataljona 1.
ličkog NOP odreda -Velebit- Petra Vuksana Pekišu, narodnog heroja.
25.11.1941
Italijanski vojnici upali u Divoselo (kod Gospića), gde su popalili i
demolirali više kuća.
26.11.1941 Kod
Bilaja (091/007) (blizu Gospića) jedna
desetina 1. ličkog NOP odreda -Velebit- napala italijansku patrolu i ubila 7 vojnika.
06.01.1942 Kod
Pločanskog klanca (091/008) (između Gospića
i Udbine) delovi 1. ličkog NOP odreda -Velebit- napali iz zasede italijansku
motorizovanu kolonu: zarobili 40
vojnika, zaplenili 40 pušaka, 4. p. mitraljeza, 24 pištolja, 30 bombi i oko 3000
metaka i uništili 6 kamiona.
23.01.1942 Na
Ljubovu (091/009) (na putu Gospić-Korenica)
otpočele dvodnevne borbe između delova italijanske divizije -Re-, s jedne
strane, i 2. bataljona 1. ličkog NOP odreda -Velebit- i jedne čete bataljona
-Ognjen Prica-, s druge strane. Neprijatelj nije uspeo da se iz Gospića probije
u Korenicu, a pretrpeo je sledeće gubitke: 37
mrtvih, 64 ranjena, 278 smrznutih i 43 zarobljena vojnika; zaplenjeno: 4 topa
sa 450 granata, 2 tenka, 4 minobacača sa 300 mina, 5 mitraljeza, 5 p.
mitraljeza, 63 puške i oko 10.000 metaka.
29.01.1942
Partizani 1. ličkog NOP odreda -Velebit- napali italijansku posadu u s. Raduču
(kod Gospića). Napad nije uspeo, pošto su četnici pravovremeno obavestili
italijansku posadu.
06.02.1942
Druga četa bataljona -Ognjen Prica-, 5. četa 2. bataljona 1. ličkog NOP odreda
-Velebit- i Lapačka četa zauzele s. Čanak (kod Gospića), iz koga su se ustaše i
žandarmi izvukli u pravcu s. Jurković-Dola.
15.03.1942 Kod
Ljubova italijanske posade iz Gospića i Široke Kule napale delove Grupe NOP
odreda za Liku. Posle žestoke borbe italijanske snage su pred veče prisiljene
na povlačenje u polazne garnizone.
23.03.1942 U
rejonu Pločanskog klanca i s. Srba otpočeo šestodnevni napad italijanskih snaga
iz sela Raduča, Metka i Počitelja (blizu Gospića) i s. Zrmanje i s. V. Popine
(blizu Gračaca) na jedinice Grupe NOP odreda za Liku. Do 28. marta italijanske
jedinice su zauzele s. Ploče (091/010),
Udbinu (091/011), s. Srb (091/012) i Korenicu (091/013).
12.04.1942 U s.
Mogoriću (091/014) (kod Gospića) jake
italijanske snage napale 1. lički NOP odred -Velebit-. U borbi, koja je vođena
celog dana, neprijatelj je imao oko 100
mrtvih. Gubici partizana: 7 mrtvih i
3 ranjena; poginuo je i Stevan Lola Korica, narodni heroj.
11.05.1942 U s.
Brušanima (kod Gospića) delovi bataljona -Petar Vuksan- razoružali žandarme.
13.05.1942
Između s. Metka I s. Raduča (091/015) (kod
Gospića) 2. četa 1. bataljona 1. NOP odreda -Velebit- Grupe NOP odreda za Liku
napala italijanske vojnike i nanela im gubitke od 30
mrtvih.
27.05.1942
Između Metka i Gospića jedinice 2. bataljona 1. ličkog NOP odreda -Velebit-
porušile prugu u dužini od 300 m.
03.06.1942 Kod
s. Ostrovice i s. Ćukovca (091/016) (blizu
Gospića) 2. bataljon 1. ličkog NOP odreda -Velebit- odbio napad ustaša i
domobrana i naneo im gubitke od 6
mrtvih, više ranjenih i 3 zarobljena.
05.06.1942
Jedinice 1. bataljona 1. ličkog NOP odreda -Velebit- porušile železničku prugu
Gospić-Lovinac u dužini od 260 m.
10.06.1942
Delovi, 1. ličkog NOP odreda -Velebit- porušili železničku prugu Gospić-Lovinac
u dužini od 900 m.
21.06.1942 Prvi
bataljon 1. NOP odreda -Velebit- i delovi 3. bataljona 2. odreda Grupe NOP
odreda za Liku napali ustaško i domobransko uporište u s. Širokoj Kuli (091/017) (kod Gospića), ali ga nisu zauzeli zbog
dolaska neprijateljskog pojačanja od Perušića. Neprijatelj je imao 45 mrtvih, a partizani 9 mrtvih i 6 ranjenih boraca.
22.06.1942
Jedinice bataljona -Petar Vuksan- i delovi 2. bataljona 1. ličkog NOP odreda
-Velebit- zauzeli domobranska uporišta u s. Ličkom Novom i s. Žabici (091/018) (kod Gospića). Zaplenjeno je: 15 pušaka,
1 mitraljez, 7 sanduka municije i druge ratne opreme. Neprijatelj je imao 6 mrtvih i 4 ranjena domobrana, a naše
jedinice 1 mrtvog i 8 ranjenih boraca.
xx.07.1942
Italijanske snage, ustaše i domobrani iz Gospića odbacili jedinice 1. ličkog
NOP odreda -Velebit- iz rejona s. Široke Kule (091/019),
s. Ćukovca (091/020) i s. Ostrvice (091/021), ali su kod s. Barlete odbijeni. U toku
borbi neprijatelj je zapalio sela Ostrovicu i Ćukovac.
06.07.1942 Iz
Gospića otpočeo dvodnevni napad ustaša i domobrana na delove 1. ličkog NOP
odreda -Velebit- u rejonu Široke Kule (091/022) i
Ostrovice (091/023). Naše jedinice su odbile
sve napade neprijatelja i prinudile ga na povlačenje u polazni garnizon.
07.07.1942
Treća omladinska četa 2. bataljona 1. NOP odreda -Velebit- Grupe NOP odreda za
Liku oborila neprijateljski avion u rejonu Gospića.
14.07.1942
Otpočeo trinaestodnevni napad delova Grupe NOP odreda za Liku na neprijateljska
uporišta u zapadnoj Lici. U borbama do 26. jula partizanske jedinice su zauzele
sela Brušane (091/024), Debelo Brdo (091/025), Podoštre (091/026),
Podum (091/027), Baške (091/028), Oštarije (091/029),
Kolakovicu (091/030), Smiljan (091/031), Bogdanić (091/032),
D. Pazarište (091/033), Bužim (091/034), Rastoku (091/035),
Kalinovaču (091/036), Popovaču (091/037), Sv. Ivan (091/038)
i Bačinac (091/039) i prinudile
italijanske snage, ustaše, domobrane i četnike na povlačenje u Karlobag, Gospić
i Otočac, nanevši im velike
gubitke. Pored toga, one su porušile puteve, vodovode i mostove na
tom području, u svim selima održale zborove, formirale seoske NO odbore, odbore
AFŽ-a i omladine.
14.07.1942 Kod
s. Podoštra (blizu Gospića), u borbi protiv ustaša, poginuo član Sreskog
komiteta KPH za Gospić i politički komesar 1. bataljona 1. ličkog NOP odreda
-Velebit- Mirko Štulić, narodni heroj.
02.08.1942 U s.
Divoselu (091/040) (kod Gospića) ustaše,
domobrani i četnici napali 2. bataljon i Omladinsku četu 1. ličkog NOP odreda
-Velebit-. Borbe su vođene do 6. avgusta, kada su naše jedinice uspele da
odbace neprijatelja prema Gospiću. Neprijatelj je popalio skoro sve zaseoke oko
s. Divosela.
23.08.1942 Kod
s. Divosela (091/041) (blizu Gospića) delovi
1. ličkog NOP odreda -Velebit-, posle duže borbe, odbili napad italijanskih
delova iz Gospića i naneli im velike
gubitke.
30.08.1942 Na
položajima od Široke Kule do Vrepca (091/042) italijanske
snage, domobrani, ustaše i četnici iz Gospića napali delove Grupe NOP odreda za
Liku. Posle žestokih borbi
neprijatelj je u toku dana odbijen u polazni garnizon, ali je on uspeo da
popali sela Ostrovicu i Ćukovac i opljačka letinu.
01.09.1942 Jake
italijanske, domobranske i ustaške snage iz Gospića otpočele dvodnevni napad na
delove 1. ličkog NOP odreda -Velebit- kod s. Divosela (091/043),
s. Čitluka (091/044) i s. Počitelja (091/045) i prinudile ih na povlačenje.
Neprijatelj je spalio Divoselo i Čitluk.
01.09.1942
Delovi 2. bataljona 1. ličkog NOP odreda -Velebit- zauzeli ustaško uporište u
s. Lipe (091/046) (blizu Gospića).
09.09.1942 U s.
Mogoriću (kod Gospića), po naređenju GŠ NOP odreda za Hrvatsku, od bataljona
-Velebit- i -Mirko Štulić- 1. ličkog NOP odreda, bataljona -Bićo Kesić- 3. ličkog
NOP odreda i bataljona -Krbava- 2. ličkog NOP odreda formirana 9. hrvatska NO
brigada, a odredi rasformirani.
27.09.1942
Jedinice 9. hrvatske NO brigade, posle dvodnevnih borbi, zarobile posadu (101 četnika) u s. Raduču (091/047) (kod Gospića), porušile železničku prugu
u dužini od 6 km i zaplenile 90 pušaka, 1 mitraljez i oko 7600 metaka.
28.09.1942
Između s. Janjča i Studenaca (091/048) (na
putu Gospić-Otočac) delovi 2. hrvatske NOU brigade napali italijansku kolonu,
naneli joj velike gubitke,
zapalili joj 3 kamiona i prinudili je da se povuče u pravcu Perušića.
01.10.1942
Otpočeo dvodnevni napad 1. i 2. hrvatske NOU brigade na ustaške posade u selima
Klancu (091/049), Kaluđerovcu (091/050), Podastraniji (091/051)
i Aleksinici (091/052) (kod Gospića).
Mesta su zauzeta, ali je neprijatelj uspeo da glavne srnage izvuče, uz gubitke
od 33 poginula. Brigade su imale 3 mrtva i 14 ranjenih.
03.10.1942
Jedinice 9. hrvatske NO brigade likvidirale ustaško i italijansko uporište u s.
Ribniku (091/052) (kod Gospića). Ubijeno je
oko 70 ustaša i italijanskih vojnika
i više ih je ranjeno. Zaplenjeno je 38 pušaka, 1 p. mitraljez, 1 minobacač i
oko 6000 metaka.
06.10.1942
Jedinice 9. hrvatske NO brigade zauzele ustaška uporišta u s. Ličkom Novom i s.
Brušanima (kod Gospića).
08.10.1942
Italijanske snage, ustaše i četnici iz s. Metka i s. Raduča napali na položaje
9. hrvatske NO brigade kod s. Papuče (091/053) i
s. Kruškovca (091/054) (kod Gospića).
Neprijatelj je pretrpeo osetne (13)
gubitke.
10.10.1942
Između ž. stanica Raduč i Lovinac (kod Gospića) 3. bataljon 9. hrvatske NO
brigade porušio železničku prugu u dužini od 2,5 km, zbog čega je saobraćaj bio
obustavljen 3 dana.
12.10.1942 Kod
Visuća (091/055) i Mekinjara (091/056) Udbinska i Gospićka omladinska
partizanska četa posle šestočasovne borbe odbile napad ustaša iz Udbine, ne
dozvolivši paljenje i pljačkanje tih sela.
12.10.1942
Italijanske snage iz Široke Kule (kod Gospića) otpočele dvodnevni napad na
jedinice Koreničkog područnog partizanskog bataljona kod Karaule (091/057), s. Klenovca (091/058)
i Čubrića (091/059) jezera (kod
Gospića) i potisnule ih prema s. Ljubovu.
13.10.1942
Između s. Metka i s. Ribnika (kod Gospića) 4. bataljon 9. hrvatske NO brigade
porušio železničku prugu u dužini od 2 km, zbog čega je saobraćaj bio
obustavljen 3 dana.
22.10.1942
Deveta hrvatska NO brigada porušila železničku prugu Gospić-Raduč i tt veze u
dužini od 5 km.
11.11.1942 Kod
Štikada (na pruzi Gračac-Gospić) 2. četa 2. bataljona Ličkog NOP odreda
miniranjem srušila neprijateljski transportni voz. Uništeno je 8 vagona.
Saobraćaj je bio prekinut 6 dana.
24.11.1942 Kod
s. Počitelja-Medak (091/060)
(blizu Gospića) delovi 1. bataljona Ličkog NOP odreda odbili napad
četničkih snaga iz s. Metka i prinudili ih
na povlačenje u polazni garnizon, U toku borbe neprijatelj je imao 3 mrtva i 10 ranjenih, a. partizani 2 ranjena
borca.
08.12.1942
Između ž. st. Medak i Raduč (na pruzi Gospić-Gračac) delovi 1, bataljona Ličkog
NOP odreda porušili prugu, zbog čega je saobraćaj bio obustavljen 40 časova.
25.12.1942
Jedinice 6. divizije NOVJ otpočele šestodnevni napad na ustaše, domobrane i
italijanske posade u selima Raduču (091/061),
Metku i (091/062) Lovincu (091/063) (kod Gospića), ali nisu uspele da zauzmu
ta sela zbog dolaska jakih neprijateljskih snaga iz Gospića. Neprijatelju je
izbačeno iz stroja oko 650 vojnika,
podoficira i oficira. Zaplenjeno je 160 pušaka, 3. p. mitraljeza, 4 mitraljeza,
oko 40.000 metaka, 3 minobacača sa 253 mine, 75 bombi, 81 granata, 300 ćebadi i
druga oprema. Zarobljeno je 80
neprijateljskih vojnika, uništena su 2 tenka i oboren je 1 avion.
09.01.1943 U
Zagrebu nemački vrhovni komandant Jugoistoka i komandant italijanske 2. armije
održali sastanak na kome su utvrdili detalje prve faze tzv. četvrte
neprijateljske ofanzive (-Vajs-1-), kojom je bilo predviđeno uništenje snaga
NOV i POj na prostoriji omeđenoj linijom Karlovac, Ogulin, Gospić, Knin, Ključ,
San. Most, Kostajnica i Glina, s tim da se odvođenjem muškog stanovništva (od
15 godina naviše) u koncentracione logore i na prinudan rad u Nemačku stvore
uslovi za uspostavljanje i konsoliđovanje ustaške vlasti. Predviđeno je da u operaciji
učestvuju: nemačke divizije 714, 717, 718, 369, 7. SS -Princ Eugen- i, delom,
187. rezervna, italijanska divizija -Lombardija-, -Re- i -Sasari-, tri
domobranske brigade, ustaške i četničke snage i oko 12 eskadrila aviona.
24.01.1943
Jedinice Ličkog NOP odreda porušile prugu Gospić-Gračac (između s. Metka i s.
Ribnika) i uništile italijanski voz (4 vagona).
01.03.1943 U
rejonu s. Vrepca (091/064) i s. Mogorića (091/065) (kod Gospića) otpočeo napad delova
italijanske divizije -Re- i ustaša na 1. udarnu i 9. udarnu brigadu 6. divizije
NOVJ. U dvodnevnim borbama neprijatelj je imao 24
mrtva, 108 ranjenih i 26 nestalih, a
brigade 6. divizije 6 mrtvih, 20
ranjenih i 1 nestalog.
26.03.1943 U s.
Brušanima (091/066) (kod Gospića) 9. udarna
brigada 6, divizije NOVJ napala ustaško-domobransku posadu i zarobila 23 domobrana i ustaše, uz sopstvene gubitke od
5 mrtvih, 7 ranjenih i 2 nestala. Zaplenjena su 2 skladišta sa većom
količinom oružja i municije.
31.03.1943 Po
naređenju GŠ NOV i PO za Hrvatsku, umesto jedne, formirane dve komande Ličkog
vojnog područja. Komanda Prvog ličkog vojnog područja obuhvatala je srezove
Korenicu, Udbinu, Gospić, Perušić i Otočac a Komanda Drugog ličkog područja
srezove D. Lapac i Gračac.
01.04.1943 Na
komunikaciji Gospić-Ogulin jedinice 6. brigade 5. operativne zone NOV i PO
Hrvatske i 9. udarne brigade 6. divizije NOVJ zauzele: ž. st. i s. Sinac (091/067), ž. st. Ramljane
(091/068), ž. st. i s. Lešće (091/069) i ž. st. Janjče (091/070).
Poginulo je 10, ranjeno 15, a
zarobljeno 643 domobrana i žandarma i 16
oficira. Gubici brigada NOVJ: 5 mrtvih i 12
ranjenih.
07.04.1943
Druga udarna brigada 6. divizije NOVJ izvršila neuspeo napad na
domobransko-ustašku posadu u s. Širokoj Kuli (092/071) (kod
Gospića) i pretrpela gubitke od 5
mrtvih i 17 ranjenih.
17.04.1943 Na
putu s. Brušani - s. Baške Oštarije (092/072) (kod
Gospića) jedinice 2. udarne brigade 6. divizije NOVJ uništile dva domobranska
kamiona. Poginulo 8, a ranjeno 9
domobrana.
20.04.1943
Ustaško uporište u s. Širokoj Kuli (092/073) (kod
Gospića) posle dvodnevnih borbi zauzele jedinice 2. udarne i 9. udarne brigade
6. divizije NOVJ. Ustaški gubici: 19
mrtvih, 62 ranjena i 3 zarobljena, a gubici jedinica 6. divizije: 14. mrtvih i 56 ranjenih.
23.04.1943 Sela
Bilaj (092/074) i Medak (092/075) (kod Gospića) zauzele 2. udarna i 9.
udarna brigada 6. divizije NOVJ. Poginulo je 13,
ranjeno 9 ustaša i domobrana, a zarobljeno 167 domobrana, 62
ustaše i 50 četnika, dok su jedinice NOVJ
imale 1 mrtvog i 10 ranjenih. (??? Je to moguče ili je to bilo ubijanje civila ?)
29.04.1943
Posle dvodnevnih borbi jedinice 6. divizije NOVJ zauzele s. Klanac (092/076), s. Brušane (092/077)
i s. Baške Oštarije (092/078) (kod
Gospića). Poginulo je 174, ranjeno 116 i zarobljeno 202
ustaše i domobrana i 7 oficira iz
domobranskog 2, lovačkog i 34. ustaškog bataljona. Gubici 6. divizije: 14 mrtvih, 40 ranjenih i 2 nestala.
02.05.1943
Jedinice 6. divizije NOVJ sa 4 udarnom i 15. udarnom brigadom 8. divizije NOVJ napale
Gospić (092/079) poslednje neprijateljsko
uporište u Lici, koje su branile ustaško-domobranske snage, jačine 5000
vojnika. Zbog velikih gubitaka (243
mrtva i ranjena) jedinice NOVJ su, posle danonoćne borbe, obustavile napad.
04.06.1943 U s.
Brušanima (kod Gospića) 3. udarna brigada 6. divizije NOVJ napala
ustaško-domobransku posadu, ali nije uspela da zauzme selo. Poginulo je 6 i ranjeno 16 neprijateljskih vojnika.
Brigada je imala 35 mrtvih i 42
ranjena.
25.06.1943
Delovi 4. ustaške brigade iz Gospića, podržani italijanskom avijacijom, napali
3. udarnu brigadu 6. divizije NOVJ i posle teške borbe zauzeli s. Lički Osik (092/080) i s. Lički Budak (092/081). Ustaše su imale 21
mrtvog, 42 ranjena i 8 nestalih, a 3. brigada 13
mrtvih i 26 ranjenih.
28.06.1943 U
rejonu s. Smiljana Otesa (092/082), s. Otesa
(092/083) i s. Klanca (092/084) (kod Gospića) 1. udarna i 3. udarna
brigada 6. divizije NOVJ napale delove 4. ustaške brigade, ali su se posle
jednodnevne borbe morale povući pod pritiskom jačih snaga iz Gospića.
Neprijatelj je imao 5 mrtvih i 29 ranjenih, a jedinice 6. divizije 18 mrtvih i 49 ranjenih.
04.08.1943 Kod
s. Budaka (092/085) i Perušića (092/086) bataljon 4. ustaške brigade iz Gospića
napao 1. udarnu brigadu 6. divizije NOVJ. Borba je vođena do kasno uveče, kada
su se ustaše povukle u Gospić uz gubitke od 1
mrtvog i 2 ranjena. Brigada je imala 5 mrtvih i 8 ranjenih.
18.08.1943 U
rejonu s. Ličkog Osika (092/087) i Perušića (092/088) otpočeo napad 4. ustaške brigade iz
Gospića na položaje 1. udarne brigade 6. divizije NOVJ. Borbe su vođene do 22.
avgusta, kada je 1. brigada odbačena iz pomenutih mesta uz gubitke od 9 mrtvih i 42 ranjena.
29.08.1943 U
rejonu s. Ličkog Osika (092/089) i s.
Perušića (092/090) 2. udarna brigada 8.
divizije NOVJ napala delove 4. ustaške brigade. Angažujući jače snage iz
Gospića, ustaše su posle dvodnevne borbe održale svoje položaje i nanele 2.
brigadi gubitke od 5 mrtvih i 14
ranjenih, uz sopstvene gubitke od 10
mrtvih i 17 ranjenih.
13.09.1943 U
nezaštićeni Otočac (092/091) iznenada upale
ustaše iz Gospića i na zverski način poklale 27
ljudi, među kojima i 9 ranjenika u partizanskoj bolnici.
02.10.1943 U s.
Staništu (092/092) i s. Cesarici (092/093) (kod Karlobaga) oko 240 ustaša iz
Gospića napalo delove 2. brigade 13. divizije NOVJ, ali su posle dvočasovne
borbe odbijeni. Neprijatelj je imao 15
mrtvih i više ranjenih, dok je 2. brigada imala 11
mrtvih, 14 ranjenih i 14 zarobljenih.
03.10.1943 U
rejonu Perušić (092/094) -Gospić-(092/095) Karlobag (092/096)
jedinice 6. i 13. divizije NOVJ otpočele napad na delove domobranskog
12. i 15. puka i 4. ustaške brigade. Pošto je već prvog dana uništila 19.
ustaški bataljon i zauzela Karlobag, 13. divizija NOVJ je sadejstvovala 6.
diviziji, koja je do 7. oktobra zauzela sva neprijateljska uporišta oko Gospića
i blokirala grad. Izbačeno je iz stroja 1280
neprijateljskih vojnika i oficira, dok su jedinice 6. i 13. divizije NOVJ imale
9 mrtvih i 57 ranjenih.
08.10.1943 U s.
Mariji Bistrici (kod Zagreba) Zagrebački NOP odred razoružao 20 domobrana 9.
oktobar Kod s. Budaka 3. bataljon 2. udarne brigade 6. divizije NOVJ sačekao u
zasedi kolonu od 5 tenkova i 3 oklopna automobila iz nemačke 114. lovačke
divizije, koja se iz Gospića kretala prema s. Ličkom Osiku (092/097). Posle kraće borbe neprijatelj je
odbijen uz gubitke od 15 mrtvih i
ranjenih i 3 oštećena tenka. Bataljon je imao 1 ranjenog.
02.11.1943 Kod
Visokog brda (092/098) (na putu
Gospić-Gračac) 2. udarna brigada 6. divizije NOVJ napala iz zasede
neprijateljsku auto-kolonu. Poginula su 64
nemačka vojnika, a ranjeno je 15 nemačkih vojnika, 1 ustaša i 1 domobran.
Uništen je 1 i oštećeno 20 kamiona. Brigada je imala 1 mrtvog i 9 ranjenih.
14.12.1943 Kod
s. Papuče (092/099) (blizu Gospića) delovi
4. ustaške brigade iz s. Metka napali 2. brigadu 13. divizije NOVJ. Posle
desetočasovne borbe ustaše su se povukle u polazni rejon, nanevši 2. brigadi
gubitke od 6 mrtvih, 7 ranjenih i 20
zarobljenih.
19.12.1943 U
blizini s. Počitelja (kod Gospića) delovi 4. ustaške brigade podržani
artiljerijom, iznenada napali 2. brigadu 13. divizije NOVJ. Posle višećasovne
borbe ustaše su se povukle u Gospić uz gubitke od 2
mrtva i 1 ranjenog, dok je 2. brigada imala 5 mrtvih, 7 ranjenih i 25 nestalih.
22.12.1943 U
rejonu s. Počitelja (092/100) (kod Gospića)
delovi 4. ustaške brigade iz Gospića napali 2. brigadu 13. divizije NOVJ i
naneli joj gubitke od 10 mrtvih, 8
ranjenih i 7 zarobljenih. Ustaše su imale 3
ranjena.
31.01.1944
Jedinice 1. i 2. brigade 35. divizije NOVJ napale 34. ustaški bataljon koji je
branio s. Lički Osik (092/101) i s. Perušić (092/102). Posle višečasovne borbe neprijatelju su
upućena pojačanja (31. ustaški bataljon iz Metka i delovi domobranskog 15.
pešadijskog puka iz Gospića), pa je napad obustavljen. Gubici 35. divizije: 14 mrtvih, 19
ranjenih i 12 zarobljenih, dok gubici
neprijatelja nisu utvrđeni.
08.02.1944 Iz
Otočca, s. Perušića i Gospića ustaški 19, 32. i 34. bataljon izvršili napad na
jedinice 1. i 2. brigade 35. divizije NOVJ u s. Ramljanima (092/103), s. Širokoj Kuli (092/104) i kod s. Gostovače (092/105).
Neprijatelj je potisnuo jedinice 35. divizije, ali se nakon tročasovne borbe
povukao u s. Perušić i s. Lički Osik. Gubici neprijatelja: 2 mrtva i 7 ranjenih, a 35. divizije: 8 mrtvih, 6 ranjenih i 1 zarobljen borac.
29.02.1944 U
Gospiću (092/106) ustaše obesile 24 zarobljena partizana.
07.05.1944
Devet bataljona iz nemačke 392. i 373. legionarske divizije i 4. ustaške
brigade, nemački 1. puk -Brandenburg-, 92. motorizovani puk i četnički Medački
odred otpočeli operaciju (-Morgenstern-) protiv delova 4. i 11. korpusa NOVJ u
cilju njihovog uništenja i posedanja slobodne teritorije Like. Koncentričnim
napadom iz Gospića, Perušića, s. Lešća, s. Vrhovina, Bihaća, Lapca i Gračaca ka
Krbavskom polju, neprijatelj je privremeno ovladao gotovo čitavom slobodnom
teritorijom i opustošio je. Pronašao je skoro sva skladišta hrane, municije i
opreme i opljačkao ih. Jedinice 4. i 11. korpusa, vešto manevrišući, izbegle su
teže udare. Neprijateljske snage su se 20. maja povukle radi učešća u drvarskoj
operaciji, a jedinice 11. korpusa NOVJ ponovo su posele Krbavsko polje (092/107) i Korenicu (092/108)
(sada: Titova Korenica). Xxx?
09.07.1944 U
rejonu s. Ribnik (092/109) - s. Budak (092/110) - s. Široka Kula (092/111) - Perušić (092/112) 35.
divizija NOVJ, uz podršku savezničke avijacije, napala na 4. ustašku brigadu i
delove domobranske 3. posadne brigade, te ih odbacila zapadno od komunikacije
Otočac-Gospić (092/113) i zauzela pomenuta
mesta.
10.07.1944 S
linije Perušić-Gospić (092/114) tri
bataljona nemačke 392. legionarske divizije i pet bataljona 4. ustaške brigade
napali na 35. diviziju NOVJ koja je u tom rejonu branila slobodnu teritoriju
Like. Do 14. jula neprijatelj je potisnuo 35. diviziju i izbio na severnu i
zapadnu ivicu Krbavskog polja (092/115), ali
je toga dana protivnapadom prinuđen na povlačenje u polazne rejone.
05.09.1944 U
rejonu s. Bunić - s. Ljubovo (092/116) (kod
Gospića) tri ustaška i jedan legionarski bataljon iz s. Široke Kule i s.
Perušića napali 3. brigadu 35. divizije NOVJ. Borbe su vođene do 7. septembra,
kada se neprijatelj povukao u polazne rejone.
15.09.1944
Treća brigada 35. divizije NOVJ napala delove 31. ustaškog bataljona i zauzela
s. Kosinj (092/117) (kod Gospića).
21.09.1944
Jedinice 35. divizije NOVJ zauzele s. Janču (092/118),
s. Široku Kulu (092/119), s. Lički Osik (092/120) i s. Perušić (092/121),
koje su branila četiri bataljona 4 ustaške brigade. Ali je neprijatelj, sa
pristiglim pojačanjima iz Otočca i Gospića, izvršio protivnapad i primorao
jedinice 35. divizije na povlačenje ka Krbavskom polju (092/122).
04.10.1944
Treća udarna brigada 35. divizije NOVJ napala 31. ustaški bataljon i zauzela s.
Široku Kulu (092/123) (kod Gospića).
14.10.1944 U s.
Širokoj Kuli (kod Gospića) 3. udarna brigada 35. divizije NOVJ razbila delove
31. i 34. ustaškog bataljona. Istog dana 800 ustaša 1. jurišnog bataljona 4.
ustaške brigade probile su se iz s. Ličkog Osika (092/124)
u s. Široku Kulu (092/125), odbacivši
3. udarnu brigadu.
17.12.1944 Dve
brigade 13. divizije NOVJ izvršile neuspeo napad na dva ustaška bataljona i
dolove 847, puka nemačke 392. legionarske divizije u s. Bilaju (092/126) (kod Gospića).
01.01.1945 Kod
s. Metka (092/127) neprijateljska kolona
(jačine oko 300 ustaša i nemačkih vojnika) iz Gospića napala 3. brigadu 13.
udarne divizije NOVJ, ali je posle dvočasovne borbe odbačena u polazni
garnizon. Neprijatelj je imao 6
mrtvih i 4 ranjena, a 3. brigada 5 ranjenih.
04.04.1945
Jedinice 4. armije JA počele operacije za konačno oslobođenje zapadne Like i
Hrvatskog primorja. Toga dana one su razbile nemačku 392. legionarsku i
ustaško-domobransku 11. pešadijsku diviziju i oslobodile Gospić (092/128), Perušić (092/129),
s. Lički Osik (092/130), s. Baške Oštarije (092/131) i Karlobag (092/132).
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * *
Dokumenti (NDH)
izvješće 2_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj zapovjednika Oružničkog krila
Gospić od 9. maja 1941. o situaciji na svojoj teritoriji sa podacima o
zlodelima ustaša kod Veselinovićevih
stanova i o odnosu sa italijanskim vlastima
Odredba ministra pravosuđa od 27. maja
1941. o proglašenju Prijekog suda za područje sudbenog stola u Gospiću
Izveštaj Krilnog oružničkog zapovjedništva
Gospić od 12. jula 1941. zapovjedniku 1. hrvatske oružničke pukovnije o klanju, ubijanju,
paljenju i pljački srpskog življa u selu Bubanj
Okružnica Ravnateljstva ustaškog redarstva
od 23. jula 1941. za pritvaranje i otpremanje u koncentracioni logor Gospić
Srba i Jevreja-komunista sa teritorije Nezavisne Države Hrvatske
izvješće 2_22_1 stranica
= 489
Izvještaj Kotarske oblasti Garešnica
Ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH o upućivanju 15 Srba s područja
kotara u logor Gospić
izvješće 2_5_1 stranica
= 543
Izvještaj zapovjednika Oružničkog krila u
Gospiću od 27 srpnja 1941 god. o napadu partizana na žandarmerijsku stanicu
manastir Rmanj
Izvještaj Krilnog oružničkog zapovjedništva
u Gospiću od 29 srpnja 1941 god. o napadu ustanika na željezničku stanicu
Zrmanja
Izvještaj zapovjedništva Prve hrvatske
oružničke pukovnije od 30 srpnja 1941 god. o prekidu željezničke pruge Gospić -
Knin i napadu ustanika na ustaški automobil
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Naređenje Ravnateljstva za javni red i
sigurnost od 30. jula 1941. svim velikim župama i redarstvenim ravnateljstvima
da se svi Srbi i Jevreji zatvore, stave pod prijeki sud i otpreme u sabirni
logor u Gospiću
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj željezničke stanice Gospić od 31
srpnja 1941 god. o diverziji ustanika na pruzi Zagreb - Gospić
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Okružnica velike župe Vrhbosna od 31. jula
1941. Kotarskoj oblasti Sarajevo o pritvaranju Srba i Jevreja i otpremanju u
koncentracioni logor Gospić i daljem držanju komunista u zatvoru
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Naređenje ustaškog povjerenika za Bosnu i
Hercegovinu od 1. avgusta 1941. Kotarskom poglavarstvu Sarajevo za hapšenje
svih Srba i Židova i otpremanje u logor Gospić
izvješće 4_12_1 stranica
= 927
Izveštaj nemačkog generala u Zagrebu od 5.
avgusta 1941. Vrhovnoj komandi Vermahta o vojno-političkoj situaciji na
području Knin—Gračac—Gospić i o akciji u Zagrebu
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Depeša velike župe Dubrava od 5. avgusta
1941. posebnom opunomoćeniku poglavnika podmaršalu Lakši o hapšenju
pravoslavaca pretežno žena i dece, i upućivanju u logor Gospić
izvješće 4_5_32 stranica
= 583
Izvještaj o dejstvima Zdruga generala
Lukića od 6. avgusta 1941. na sektoru Gospić - Gračac
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Komande 23. artiljerijskog puka RE
od 9. avgusta 1941. komandantu divizije RE o situaciji u Gospiću sa podacima o
stanju srpskog življa i zločinima ustaša
izvješće 4_13_1 stranica
= 896
Izveštaj komandanta 23. artiljerijskog puka
od 9. avgusta 1941. komandantu pešadijske divizije „Re“ o situaciji u Gospiću
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Zapovjedništva 1. hrvatske
oružničke pukovnije od 12. avgusta 1941. ravnateljstvu za javni red i sigurnost
o prilikama na području krila Gospić
i zločinima ustaša u selu Vrebac nad preko
tri stotine osoba pravoslavne vere
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Krilnog oružničkog zapovjedništva Gospić od 13. avgusta 1941. Zapovjedništvu 1.
hrvatske oružničke pukovnije o situaciji na području krila sa podacima o ustaškim zločinima
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Krilnog oružničkog zapovjedništva
Gospić od 16. avgusta 1941. Zapovjedništvu 1. hrvatske oružničke pukovnije o
prilikama na području krila sa podacima o
ubijanju, paljenju i pljački srpskog življa od strane ustaša
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Kotarske oblasti Ljubinje od 19.
avgusta 1941. Državnom tužiteljstvu Trebinje o postupku sa imovinom 145 lica
pravoslavne vere, koja su odvedena u logor Gospić
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Kotarske oblasti u Konjicu od 22.
avgusta 1941. velikoj župi Hum o otpremljenim Srbima u logor Gospić
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Kotarske oblasti Visoko od 26.
avgusta 1941. velikoj župi Lašva i Glaž o hapšenju i otpremanju 57 Jevreja i
Srba u logor Gospić
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj Krilnog oružničkog zapovjedništva
u Gospiću od 27 kolovoza 1941 god. o borbama protiv
partizana u okolini Brinja
izvješće 4_13_1 stranica
= 896
Izveštaj Komande 2. pešadijskog puka od 1.
septembra 1941. komandantu divizije „Re“ o situaciji na sektoru Gospić
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj 1. hrvatske oružničke pukovnije od
2. septembra 1941. Vrhovnom oružničkom zapovjedništvu o vojnim akcijama na
području krila Gospić sa podacima o ubijanju i
bacanju u jamu pravoslavnog življa u zaseoku Rašin Ponor
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj Krilnog zapovjedništva u Gospiću
od 3 rujna 1941 god. o akcijama partizana i odnosima između talijanskih i
hrvatskih vojnih vlasti u Lici
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Luburić…
Izveštaj Zapovjedništva Oružničkog krila
Gospić od 3. septembra 1941. grupi generala Lukića kod italijanske 2. armije o
vojnim akcijama na svojoj teritoriji i razgovoru sa italijanskim pukovnikom Sodduom koji smatra da su oružane
akcije pravoslavnog življa posledica i
osvete za
80.000 ubijenih Srba u Lici, odnosno 300.000 na teritoriji NDH
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj Ravnateljstva za javni red i
sigurnost Velike župe Gospić od 6 rujna 1941 god. o širenju ustanka u Lici
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Zapovjedništva Oružničkog krila
Gospić od 7. septembra 1941. grupi generala Lukića kod 2. italijanske armije o
situaciji na svome području i istrazi
italijanskih karabinjera o ustaškim
zločinima u postaji Otočac
maja 1941.
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj Krilnog zapovjedništva Gospić od
10 rujna 1941 god. o akcijama partizana u Sjevernoj Lici
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Zapovjedništva Oružničkog krila
Gospić od 14. septembra 1941. grupi generala Lukića kod italijanske 2. armije o
situaciji na svome području sa podacima o
zločinima ustaša u selu Smiljan
izvješće 4_25_1 stranica
= 1090
Izveštaj Zapovjedništva Oružničkog krila
Gospić od 18. septembra 1941. grupi generala Lukića kod talijanske 2. armije o
vojnim aktivnostima na svome području i pronađenoj jami sa leševima na otoku Pagu
izvješće 4_5_32 stranica
= 583
Izvještaj Zapovjedništva Oružničkog krila
Gospić od 30. septembra 1941. Općem upravnom povjereništvu kod talijanske 2.
armije o događajima u Vrhovinama
izvješće 4_13_1 stranica
= 896
Izveštaj Komande 5. armijskog korpusa od
30. septembra 1941. Komandi 2. armije o pojačanoj komunističkoj propagandi među
italijanskim vojnicima u Gospiću
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj generala Lukića od 2 listopada
1941 o akcijama partizana protiv Talijana na prostoriji Ogulin - Gospić
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj zapovjedništva Oružničkog krila u
Gospiću od 14 listopada 1941 god. o napadu partizana na selo Glinicu
izvješće 4_5_1 stranica
= 543
Izvještaj zapovjedništva Oružničkog krila u
Gospiću od 15 listopada1941 god. o napadu partizana na Dabar
izvješće 4_13_1 stranica
= 896
Izveštaj Komande 5. armijskog korpusa od
18. novembra 1941. Komandi 2. armije o situaciji i operacijama protiv
partizanskih jedinica u zonama JasenakDrežnica, Gospić, Brinje i Hreljin
izvješće 4_5_32 stranica
= 583
Izvod iz izvještaja Zapovjedništva
Oružničkog krila Gospić od 25. novembra 1941. Zapovjedništvu Oružničkog krila
Bihać o borbama s partizanima u Lici
izvješće 4_5_32 stranica
= 583
Izvještaj Oružničke postaje Dabar od 6.
decembra 1941. Krilnom oružničkom zapovjedništvu Gospić o paljenju i teroru u
selima Živica, Petrinić Polje i Glibodol od
strane talijanske divizije „Re“
izvješće 4_5_32 stranica
= 583
Izvještaj velikog župana Velike župe Gacka
i Lika od 13. decembra 1941. Ministarstvu unutarnjih poslova NDH o akcijama
partizana na sektoru Gospića
izvješće 4_5_3 stranica
= 592
Izvještaj Zapovjedništva oružničkog krila u
Gospiću od 9 siječnja 1942 god. o akcijama partizana u Koreničkom kotaru koncem
prosinca 1941 godine
izvješće 4_5_4 stranica
= 525
Uputstva Glavne direkcije transporta
Glavnog generalštaba kraljevske vojske od 9 svibnja 1942 god. o zaštiti pruge
Split - Gospić - Ogulin - Rijeka
izvješće 4_21_2 stranica
= 1218
Uputstva Glavne direkcije transporta
Glavnog generalštaba Kraljevske vojske 9. svibnja 1942. o zaštiti pruge
Split—Gospić—Ogulin—Rijeka
izvješće 4_5_4 stranica
= 525
Izvještaj Druge oružničke pukovnije od 22
svibnja 1942 god. o akcijama partizana u Gospićkom kotaru
izvješće 4_5_5 stranica
= 690
Izvještaj zapovjedništva Druge oružničke
pukovnije u Gospiću od 2 lipnja 1942 god. o borbama protiv partizana u Lici,
Gorskom Kotaru i Kninskoj Krajini u drugoj polovini svibnja
izvješće 4_5_5 stranica
= 690
Izvještaj zapovjedništva oružničkog krila
Gospić od 11 lipnja 1942 god. o saradnji četnika sa Talijanima i domobranima i
borbi četnika protiv partizana
izvješće 4_5_5 stranica
= 690
Izvještaj zapovjedništva Druge oružničke
pukovnije u Gospiću od 15 lipnja 1942 god. o napadima partizana
izvješće 4_5_5 stranica
= 690
Izvadak iz operativnog dnevnika Više
komande oružanih snaga Slovenija-Dalmacija od 1 srpnja 1942 god. o napadu na
prugu Gospić - Ogulin kod Plaškog
izvješće 4_5_8 stranica
= 522
Izvještaj Štaba Devete NO brigade od 13
listopada 1942 god. Štabu Prve operativne zone o osiguranju Ljubova i o
koncentraciji Talijana u Gospiću i Gračacu
izvješće 4_5_9 stranica
= 540
Dopuna izvještaja štaba Prvog ličkog NOP
odreda od 13 studenog 1942 god. štabu Prve operativne zone o diverziji u
Stikadi, na željezničkoj pruzi Gračac - Gospić
izvješće 4_5_32 stranica
= 583
Naređenje Glavnog stana poglavnika od 13.
decembra 1942. zapovjedniku sektora Gospić za povlačenje ustaških jedinica iz
Udbine
izvješće 4_5_10 stranica
= 525
Izvještaj Komande Petog armijskog korpusa
od 5 prosinca 1942 god. o diverziji na pruzi Gračac - Gospić i o borbama na
Žumberku
izvješće 4_13_3 stranica
= 591
Izveštaj Više komande oružanih snaga
Slovenija - Dalmacija od 16. januara 1943. Vrhovnoj komandi o borbama u zonama
Trebnje, Saborski, Vojnovac i Gospić
izvješće 4_14_2 stranica
= 1113
Izveštaj zamenika velikog župana iz Gospića
od 1. januara 1943. predsedniku vlade o sporazumu između četnika i vojnih
predstavnika NDH o saradnji u borbama protiv snaga NOVJ
izvješće 4_13_3 stranica
= 591
Izveštaj Više komande oružanih snaga
Slovenija - Dalmacija od 3. januara 1943. Vrhovnoj komandi o rušenju pruge Novo
Mesto - Ljubljana i Ogulin - Gospić i zarobljavanju motornih jedrenjaka kod
Igrana
izvješće 4_5_11 stranica
= 562
Dnevni izvještaj Komande talijanskog
Osamnaestog armijskog korpusa od 18 siječnja 1943 god. o pokretima jedinica NOV
i PO Hrvatske, diverzijama na pruzi Ogulin - Sušak i Ogulin - Gospić i borbama
kod Plaškog i Ličke Jesenice
izvješće 4_5_11 stranica
= 562
Izvještaj pomoćnika načelnika Superslode od
27 siječnja 1943 god. o borbama duž pruge Gračac - Gospić 28, 29 i 30 prosinca
1943 godine
izvješće 4_5_12 stranica
= 585
Dnevni izvještaj Vrhovnog oružničkog
zapovjedništva od 3 veljače 1943 god. o napadu na posade duž pruge Križevci -
Koprivnica i diverzijama na pruzi Desinac - Zdenčina i Gospić - Gračac
izvješće 4_14_2 stranica
= 1113
Zapisnik o sporazumu Medačkog četničkog
odreda i predstavnika vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske u Gospiću od 6.
marta 1943. o saradnji u borbi protiv pripadnika NOP-a na području centralne
Like
izvješće 4_5_13 stranica
= 702
Izvještaj ustaško-domobranskog Vojnog
povjereništva pri Višoj komandi oružanih snaga Slovenija-Dalmacija od 31 ožujka
1943 god. o stanju kod Otočca i Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Naređenje Štaba Šeste divizije NOV i PO
Hrvatske od 21 travnja 1943 god. Štabu Druge i Devete NOU brigade za dejstvo na
području Perušić - Gospić - Vrebac
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Naređenje Ustaško-domobranskog vojnog
povjereništva pri Višoj komandi oružanih snaga Slovenija-Dalmacija od 12
travnja 1943 god. za odbranu Gospića i napuštanje Otočca
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Pripremna zapovijest Štaba Prvog korpusa
NOV i PO Hrvatske od 24 travnja 1943 god. Štabu Šeste i Osme divizije za napad
na Gospić
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 24 travnja 1943 god. o stanju kod Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Naređenje Štaba Prvog korpusa NOV i PO
Hrvatske od 25 travnja 1943 god. Štabu Šeste divizije u vezi s blokadom Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Zapovijest Štaba Prvog korpusa NOV i PO
Hrvatske od 26 travnja 1943 god. Štabu Šeste i Osme divizije za blokadu Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Zapovijest Štaba Šeste divizije NOV i PO
Hrvatske od 26 travnja 1943 god. podređenim jedinicama za napad na spoljnu
odbranu Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 28 travnja 1943 god. o borbama oko Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 29 travnja 1943 god. o borbama oko Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 29 travnja 1943 god. o stanju kod Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Zapovijest Štaba Prvog korpusa NOV i PO
Hrvatske od 30 travnja 1943 god. Štabu Šeste i Osme divizije za napad na Gospić
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj ustaškog Glavnog ravnateljstva za
javni red i sigurnost od 30 travnja 1943 god. o
padu s. Brušana i opkoljavanju Gospića od strane Šeste i Osme divizije
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 30 travnja 1943 god. o borbama kod
Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 30 travnja 1943 god. o ugroženosti Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 30 travnja 1943 god. o stanju kod Gospića
izvješće 4_5_14 stranica
= 520
Izvještaj Zapovjedništva Ličkog operativnog
područja od 30 travnja 1943 god. o stanju u Gospiću
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Ustaško-domobranskog vojnog
povjereništva od 21 svibnja 1943 god. o pretstojećoj akciji za oslobođenje puta
Karlobag - Oštarije - Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Zapovijest Štaba Osme divizije NOV i PO
Hrvatske od 1 svibnja 1943 god. podređenim jedinicama za napad na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Osme divizije od 1 svibnja
1943 godine Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o pripremama za napad na
Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Zapovijest Štaba Četvrte NOU brigade od 2
svibnja 1943 god. za napad na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj ustaško-domobranskog Operativnog
zapovjedništva za Liku od 2 svibnja 1943 god. o napadu dijelova Šeste i Osme NO
divizije na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 3 svibnja 1943 god. o akciji na Kalniku i o početku napada na
Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj ustaško-domobranskog
Zapovjedništva za Operativno područje Lika od 3 svibnja 1943 god. o napadu snaga Šeste i Osme divizije na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Četvrte NOU brigade od 4 svibnja
1943 god. Štabu Osme divizije NOV i PO Hrvatske o
napadu na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Osme divizije od 4 svibnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o
napadu na Gospić i borbama na području Plaškog
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Druge brdske baterije od 4
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o učešću u napadu na Brušane, Lički Novi, Oštru i
Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Glavnog stožera domobranstva od 4
svibnja 1943 god. o akciji na području Kalnika i napadima dijelova Šeste i Osme
NO divizije na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Prve brdske baterije od 6 svibnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o gađanju neprijateljskih objekata
u Gospiću
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Osme divizije od 8 svibnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o
napadu na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 8 svibnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o
napadu na Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj ustaško-domobranskog Operativnog
zapovjedništva za Liku od 8 svibnja 1943 god. o stanju kod Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 11
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o stanju u Gospiću
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj ustaško-domobranskog vojnog
povjereništva od 12 svibnja 1943 god. o predviđenoj akciji na sektoru Karlobag
- Oštarije - Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 14
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o sprečavanju
neprijateljskog prodora iz Karlobaga i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 17
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o stanju na području
Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 20
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o stanju na području
Gospić - Karlobag
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 22
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o borbama oko Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 24
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o stanju na području
Gospić - Karlobag
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 25
svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o borbama kod Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Prvog korpusa od 26 svibnja
1943 god. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o
borbama kod Vaganca i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Načelnik Operativnog štaba za sektor Gospić
od 28 svibnja 1943 god. podređenim jedinicama za blokadu Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za sektor
Gospić od 29 svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o
rasporedu jedinica i stanju u Gospiću
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Ustaško-domobranskog vojnog
povjereništva od 29 svibnja 1943 god. o akcijama za oslobođenje puta Karlobag -
Oštarije - Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za sektor Gospić
od 30 svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o borbama na području Gospić - Karlobag
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Naređenje Štaba Prvog korpusa NOV i PO
Hrvatske od 30 svibnja 1943 god. Operativnom štabu za sektor Gospić za napad na Trnovac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za sektor
Gospić od 30 svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o prodoru
neprijateljskih snaga iz Gospića i Karlobaga
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za sektor
Gospić od 30 svibnja 1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o borbama na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Ustaško-domobranskog operativnog
zapovjedništva za Liku od 30 svibnja 1943 god. o
borbama duž puta Karlobag - Oštarije - Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Komande talijanskog Petog
armijskog korpusa od 31 svibnja 1943 god. o
borbi duž puta Karlobag - Oštarije - Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 2 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOVi PO Hrvatske o
napadu na Debelo Brdo i o stanju na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 2 lipnja 1943 god. o dejstvima jedinica NOV i PO Hrvatske u
Slavoniji i o toku borbi na području Karlobag -
Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Glavnog stožera domobranstva od 3
lipnja 1943 god. o dejstvima jedinica NOV i PO Hrvatske sjeverno i južno od
rijeka Save i Kupe i uspostavljanju saobraćaja između Gospića i Karlobaga
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 4 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o stanju na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 5 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o
borbama na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Prvog korpusa od 6 lipnja
1943 god. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o
borbama jedinica Šeste divizije na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 7 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOVi PO Hrvatske o
borbama na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 7 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o stanju na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 13 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o blokadi Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 15 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o demonstrativnom napadu na
Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Prvog korpusa od 16 lipnja
1943 god. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o
napadu na Josipdol i borbama kod Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Pismo Štaba Prvog korpusa NOVi PO Hrvatske
od 26 lipnja 1943 god. Štabu Šeste diviziji o dolasku Prve NOUbrigade na
područje Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 27 lipnja
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o
borbama na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 29 lipnja 1943 god. o dejstvu Kalničkog NOPOdreda i dolasku
Prve NOU brigade Šeste divizije na područje Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 30 lipnja 1943 god. o kretanju i dejstvima jedinica NOV i PO
Hrvatske u Slavoniji i o borbi protiv Treće NOU
brigade Šeste divizije kod Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 1 srpnja 1943 god. o pokretu Dvanaeste divizije NOV i PO
Hrvatske iz Bilo Gore u pravcu Kalnika, prikupljanju Sedamnaeste NO brigade u
području Pakraca i borbama sjeverozapadno od
Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva cd 2 srpnja 1943 god. o završetku ustaško-domobranske akcije
Zagorje na Kalniku, pojavi dijelova Dvanaeste divizije NOV i PO Hrvatske kod
Garešnice i Grubišnog Polja i nastavku akcije na području Gospić - Pazarište
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 4 srpnja 1943 god. o napadu dijelova Dvanaeste NOU brigade na
Virje i dijelova Sedamnaeste NO brigade na vlak kod željezničke stanice Rajić i
o nastavljanju akcije, ustaškodomobranskih jedinica sjeverozapadno od Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 5 srpnja 1943 god. o pojavi jedinica NOV i PO Hrvatske oko
Pakraca i Grubišnog Polja i o akcijama talijanskih, ustaških i četničkih
jedinica u rejonu Ogulina, Gospića, Knina i Omiša
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Pismo načelnika Štaba Prvog korpusa NOV i
PO Hrvatske od 22 srpnja 1943 god. Štabu korpusa o stanju na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Prvog korpusa od 21
kolovoza 1943 god. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o borbama kod Gospića i napadu na Hrastovicu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Naređenje Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske
od 24 kolovoza 1943 god. Štabu Prve NOU brigade da se stavi pod komandu
Trinaeste divizije u cilju izvođenja operacija na području Pazarište - Perušić
- Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Komande talijanskog Petog
armijskog korpusa od 29 kolovoza 1943 god. o koncentraciji jedinica NOV i PO
Hrvatske u zoni Krakar - Trbovići - Tomić i o
borbama sa Drugom NOU brigadom Osme divizije u zoni Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Direktiva Štaba Šeste divizije NOV i PO
Hrvatske od 3 rujna 1943 god. podređenim jedinicama za dejstvo protiv
neprijatelja na komunikacijama Bihać - Lapac - Mazin i Gospić - Gračac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Pismo komandanta 4. četničke brigade od 11.
septembra 1943. četničkom predstavniku kod ustaško-domobranskih jedinica o
saradnji ustaša, domobrana i četnika u borbi protiv NOVJ na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 3 rujna
1943 god. Štabu Prvog korpusa NOV i PO Hrvatske o
borbama na području Gospića od 18 do 23 kolovoza
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 2 listopada 1943 god. o napadu dijelova Osme divizije na
Oštarije i dijelova Trinaeste i Šeste NO divizije na komunikaciju Karlobag -
Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 5 listopada 1943 god. o dejstvima jedinica NOV i PO Hrvatske
oko Varaždina, Ogulina, Karlobaga, Gospića i Perušića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 6 listopada 1943 god. o napadu Sedamnaeste NOU brigade na Ludbreg i borbama kod Čačinaca, Ogulina, Gospića i
kod Benkovca
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Druge oružničke
pukovnije od 6 listopada 1943 god. o stanju i
borbama na području Karlobaga i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 7 listopada 1943 god. o borbama
jedinica Šeste i Trinaeste NO divizije oko Gospića i borbama na području Zadra
i Splita
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 9 listopada 1943 god. o
napadima, dijelova Šeste NO divizije na Gospić i dislokaciji jedinica
Dvanaeste NO divizije
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 10 listopada 1943 god. o napadu
Moslavačke NO brigade na Čazmu i prodoru njemačkih jedinica u Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 11 listopada 1943 god. o stanju na području Zagorja, Ogulina i
Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 24 listopada 1943 god. o borbi
kod Zlatara, Gudovca, Broda, Gospića i Posušja
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 26 listopada 1943 god. o napadu
Daruvarskog NOP odreda na G. Rašenicu, o pokretu Treće NOU brigade Šeste
divizije od Otočca prema Gospiću i stanju na području Splita, Sinja i Pelješca
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 27 listopada 1943 god. o napadu
Moslavačke NO brigade na Čazmu i borbama
na području Gospića, Imotskog i Pelješca
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 28 listopada 1943 god. o stanju na području Zagorja, Gospića,
Zadra i Petrinje
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Šeste divizije od 31
listopada 1943 god. Štabu Četvrtog korpusa NOV Jugoslavije o borbama na području Gospića i na
komunikaciji Bihać - Gračac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Naređenje Štaba Druge NOU brigade Šeste
divizije od 1 studenog 1943 god. podređenim jedinicama da spriječe pokrete
neprijatelja na pravcu Gospić - Gračac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva od 2 studenog 1943 god. o napadu
jedinica NOV i PO Hrvatske na Gašince i borbama
kod Gospića, Perkovića i na Pelješcu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva od 3 studenog 1943 god. o napadu
jedinica NOV i PO Hrvatske na Bilaj i borbama
kod Gospića, Donjeg Lapca i na Pelješcu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva od 4 studenog 1943 god. o napadu
jedinica Turopoljsko-posavskog NOP odreda na Martinsku Ves i borbama kod Gospića, Imotskog i na Pelješcu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva od 6 studenog 1943 god. o borbama
kod Ludbrega, Gospića, Posušja i na Pelješcu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Zapovijest Štaba Druge NO brigade Trinaeste
divizije od 8 studenog 1943 god. podređenim jedinicama da spriječe prodor
neprijateljskih snaga na pravcu Gospić - Perušić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapoviedništva glavnog stožera
domobranstva od 10 studenog 1943 god. o napadu
iedinica NOV i PO Hrvatska na Koprivnicu i Viroviticu
i borbama kod Grubišnog Polia, Gospića i na
Pelješcu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Zapovijest Štaba Druge NO brigade Trinaeste
divizije öd 11 studenog 1943 god. podređenim jedinicama da upotpune blokadu
Gospića i onemoguće izlazak neprijatelju iz grada
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva od 17 studenog 1943 god. o
gubicima Nijemaca i ustaša u Virovitici i borbama
kod Gospića i Zadvarja
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva od 18 studenog 1943 god. o napadu
jedinica NOV i PO Hrvatske na Desinec i Sela
i borbama kod Velike i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva od 19 studenog 1943 god. o borbama
kod Gospića, Sinja i na liniji Imotski -
Studenci - Provo
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva glavnog stožera
domobranstva' od 25 studenog 1943 god. o napadu
jedinica NOV i PO Hrvatske na Glinu i Hrastovicu
i borbama kod Slav. Broda i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Druge NO brigade Trinaeste
divizije od 26 studenog 1943 god. Operativnom štabu za Liku o pokretima
neprijateljskih snaga na pravcu Gračac - Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Naređenje Operativnog štaba za Liku od 28
studenog 1943 god. podređenim jedinicama da napadaju neprijatelja na
komunikacijama: Gospić - Karlobag, Gospić - Gračac i Bihać - Lapac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Zapovijest Štaba Druge NO brigade Trinaeste
divizije od 28 studenog 1943 god. podređenim jedinicama da napadaju
neprijatelja i onemoguće saobraćaj na komunikacijama Gospić - Gračac i Gospić -
Raduč - Obrovac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za Liku od 30
studenog 1943 god. Štabu Četvrtog korpusa NOV Jugoslavije o borbama na području Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 4. prosinca 1943. god. o napadu
jedinica NOV i PO Hrvatske na Lug, Rakitno
i o borbama kod Topuskog i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Druge NO brigade od 6.
prosinca 1943. god. Štabu Trinaeste divizije NOV Jugoslavije o borbama na komunikaciji Gospić–Gračac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za Liku od 8.
prosinca 1943. god. Štabu Četvrtog korpusa NOV Jugoslavije o borbama podređenih jedinica na komunikaciji Gospić
Gračac i o napadu na Medak
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 22 siječnja 1944 god. o napadu
jedinica NOV i PO Hrvatske na Trojstvo, i borbama
kod Karlovca, Gospića, Otočca, Glamoča
i Livna
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Devetnaeste divizije od 9.
siječnja 1944. Glavnom Štabu NOV i PO Hrvatske o dejstvima Sedme brigade na komunikacijama Srb-Lapac, Gospić-Gračac i napadu
na Veliku Popinu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Devetnaeste divizije od 9
siječnja 1944 gcd. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o dejstvima Sedme brigade na komunikacijama Srb-Lapac, Gospić-Gračac i napadu
na Veliku Popinu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Opsrativnog štaba za Liku od 12
siječnja 1944 god. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o preduzetim mjerama za
sprečavanje neprijateljskog prodora na pravcu Gospić- Perušić-Otočac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Zapovijest Operativnog štaba za Liku od 12
siječnja 1944 god. podređenim jedinicama da spriječe prodor neprijatelja na
pravcu Gospić-Perušić-Otočac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 17 siječnja 1944 god. o borbama
vođenim protiv jedinica NOV i PO Hrvatske na Žumberku, kod Slavonskog Broda. Ogulina, Gospića, Livna i Šibenika
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 18 siječnja 1944 god. o prikupljanju jedinica NOV i PO Hrvatske
na području Zlatara i Siska i o borbama kod
Varaždinbrega, Gospića, Donjeg Lapca, Zlobina
i Šibenika
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za Liku od 25.
siječnja 1944. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o
napadima na neprijateljske kolone na komunikaciji Gračac-Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za Liku od 25
siječnja 1944 god. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o napadima na neprijateljske kolone na komunikaciji Gračac-Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za Liku od 26
siječnja 1944 god. Štabu NOV i PO Hrvatske o borbama
na području Gospić-Otočac od 1 do 23 siječnja
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za Liku od 26
siječnja 1944 god. Štabu Četvrtog korpusa NOV Jugoslavije o borbama na području Gospića i na komunikaciji Bihać-Lapac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog štaba za Liku od 27
siječnja 1944 god. Štabu Četvrtog korpusa NOV Jugoslavije o dejstvu Artiljeriskog diviziona prilikom
borbi kod Gospića, Široke Kule i Otočca
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Glavnog stožera domobranstva od
10 februara 1944 god. o borbama protiv jedinica
NOV i PO Hrvatske oko Varažbina, Bučja,
Pakraca i Gospića
i o rušenju željezničkih pruga
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Devetnaeste divizije od 27.
veljače 1944. Štabu Osmog korpusa NOVJ o
borbama podređenih jedinica na pravcima Lapac-Srb i Gračac-Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba Devetnaeste divizije od 27
februara 1944 god. Štabu Osmog korpusa NOVJ o
borbama podređenih jedinica na pravcima
Lapac - Srb i Gračac - Gospić
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 15. brdskog armijskog
korpusa od 13. aprila 1944. Komandi 2. oklopne armije o završetku operacije
»Vrhovine« na komunikaciji Gospić — Otočac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 19. maja 1944. o dejstvima
protiv jedinica NOV i POJ kod Ivanić-Grada, Pakraca, Ramljana i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 20. maja 1944. o dejstvima
protiv jedinica NOV i POJ u Hrvatskom Zagorju, na Krndiji, kod Grubišnog
Polja, Gospića, Bribirskih Mostina, Gračaca i Dubrovnika
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 12. jula 1944. o napadu
jedinica NOV i POJ na Ludbreg, Novi
Marof i Kuzmicu i o borbama kod Koprivnice, u Žumberku
i na komunikaciji Gospić - Otočac
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 21. jula 1944. o napadu
jedinica NOV i POJ na Babin Potok, na stražu
kod Zagreba i o borbama kod Slavonske
Požege, Podravske Slatine,
Benkovca, Šibenika i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 22. jula 1944. o napadu
jedinica NOV i POJ na Ramljane i uporišta kod
Vrlike i Zagreba i o borbama kod Ogulina, Gospića i Srba
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile NOVJ
od 18. septembra 1944. o pratnji konvoja Mornarice NOVJ i o napadu na nemačku radio-stanicu na otoku Rabu
i vojno skladište kod Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 24. septembra 1944. o napadu
jedinica NOVJ na Gospić, Široku Kulu,
Perušić, Lički
Osik, Hvar, Šoltu i Pelješac
i o borbama kod Varaždina i Ludbrega
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Zapovjedništva Glavnog stožera
domobranstva od 28. septembra 1944. o napadu
jedinica NOVJ na Sunju, Donji Hrastovac
i otok Veliki Drvenik, o borbama na području Gospića i na poluotoku Pelješcu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile NOVJ
od 1. novembra 1944. o izviđanju komunikacija Zagreb-Brod,
Šibenik-Knin-Gospić-Bihać i pratnji lovaca-bombardera 2. eskadrile NOVJ pri
izviđanju puta Šibenik-Bihać
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile NOVJ
od 17. novembra 1944. o izviđanju vremena na komunikaciji Mostar-Sarajevo i o
pratnji lovaca-bombardera 2. eskadrile NOVJ pri izviđanju puta Gospić-Senj
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 2. lovačke eskadrile NOVJ
od 17. novembra 1944. o izviđanju i ometanju saobraćaja na komunikaciji
Gospić-Otočac-Slunj
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Operativnog odjela Ministarstva
oružanih snaga NDH od 25. novembra 1944. o
napadima jedinica NOVJ na Našice, Peščenicu,
Lekenik i Lupoglav
i o borbama kod Knina, Slavonske Požege i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile NOVJ
od 4. decembra 1944. o izviđanju komunikacija Gospić-Senj i Mostar-Sarajevo
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile NOVJ
od 6. decembra 1944. o izviđanju komunikacija Gospić-Senj i Mostar-Sarajevo i
ometanju saobraćaja kod Kiseljaka
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Zapovest poglavnika
Nezavisne Države Hrvatske od 21. decembra 1944. oružanim
jedinicama (na pravcima Bihać—Bosanski Novi — Kostajnica — Zagreb — Slovenija i
Gospić — Ogulin — Karlovac — Zagreb — Slovenija) da
neometano propuste i obezbede prolaz Dinarskoj četničkoj diviziji prilikom
njenog prebacivanja u Sloveniju
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 2. lovačke eskadrile NOVJ
od 2.. februara 1945. o izviđanju komunikacije Gospić.-Otočac-Senj i o napadu na nemačko-ustaške snage u Ljubuškom,
Čitluku i Humcu
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 2. lovačke eskadrile NOVJ
od 7. februara 1945. o napadu na nemačke plovne
objekte u Baškanovoj i o ometanju saobraćaja na komunikacijama
Gospić-Bihać, Gospić-Brinje i Mostar-Sarajevo
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 2. lovačke eskadrile NOVJ
od 10. februara 1945. o izviđanju i ometanju saobraćaja na komunikacijama Donji
Lapac - Bihać - Otočac - Gospić i Mostar-Sarajevo
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile NOVJ
od 22. februara 1945. o. izviđanju i ometanju saobraćaja na komunikaciji Gospić
- Babin Potok
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile NOVJ
od 24. februara 1945. o izviđanju komunikacija Bihać-Kostajnica i Gospić-Otočac
i o napadu na nemačke snage kod Babinog Potoka
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile
Jugoslovenske armije od marta 1945. o izviđanju i ometanju saobraćaja na
komunikacijama Gospić - Otočac - Bihać i Banjaluka - Bosanska Gradiška
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile
Jugoslovenske armije od marta 1945. o napadu na
nemačka komandna mesta u Nebljusima i Donjem
Lapcu i o izviđanju komunikacija Banja Luka - Bosanska Gradiška, Gospić
- Ogulin i Gospić - Bihać
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 1. lovačke eskadrile
Jugoslovenske armije od 19. marta 1945. o izviđanju i ometanju saobraćaja na
komunikacijama Sarajevo - Travnik, Gospić - Otočac i Donji Lapac - Bihać - Bosanski
Novi
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 2. lovačke eskadrile
Jugoslovenske armije od 19. marta 1945. o
napadu na nemačko-ustaške snage u Gospiću
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izveštaj Komande 2. lovačke eskadrile
Jugoslovenske armije od 21. marta 1945. o
napadu na nemačko-ustaške snage u Gospiću i u Zavalju kod Bihaća
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba 20. udarne divizije od 6.
aprila 1945. Štabu 4. armije JA o borbama za
oslobođenje Brušana i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba 26. udarne divizije od 6.
aprila 1945. Štabu 4. armije JA o borbama za
oslobođenje Gospića i Ličkog Osika
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba 1. tenkovske brigade od 8.
aprila 1945. Štabu 4. armije JA o borbama za
oslobođenje Ličkog Osika i Gospića
izvješće 4_5_15 stranica
= 517 NEMA TEKSTA
Izvještaj Štaba 20. udarne divizije od 9.
maja 1945. Štabu 4. armije JA o dejstvima u
aprilu na prostoru Gospić, Generalski
Stol, Brod na Kupi, Cerknica, Knežak
i Ilirska Bistrica
dragutin:
kartirano na Google Earth (komunistički dio) 2022. ožujak-marec
NAPOMENA: drugi dio pod oznakom Dokumenti (NDH) nije kartirano na Google atlasu. Potrebno je usklađivati
vremenske zapise, odnosno događaj i zapis za isti dan ili obrada podataka.
Kartirane lokacije
na Google je samo za područje Gospića i okolica za ove podatke u tom
izvješću.
194103xx__Vatroslav_Murvar_Na_izvorima_srpskih_neistina.docm
2002-11-xx

VATROSLAV
MURVAN / NA IZVORIMA SRPSKIH NEISTINA
001
CROATIAPROJEKT,
ZAGREB
1999.
Sva
prava pridržana
Urednik
Mladen
Letić
CIP -
Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i
sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 323.14
(-163.41) "18/19"
94
(497.5) " 18/ 19"
MURVAR, Vatroslav
Na
izvorima srpskih neistina / Vatroslav Murvar; -
Zagreb:
CROATIAPROJEKT 1999. - 182 str. 21 cm -
(Biblioteka
Kulturno nasljeđe)
ISBN 953-6321-13-0
990308048
002
VATROSLAV
MURVAR
NA IZVORIMA
SRPSKIH
NEISTINA

CROATIAPROJEKT,
ZAGREB
003
CROATIAPROJEKT,
ZAGREB
BIBLIOTEKA
HRVATSKO
KULTUNO
NASLJEĐE
Za
nakladnika
Dr.
Franjo Letić
Grafička
i likovna priprema
Mladen
Letić
Tisak
CROATIAPROJEKT
ZAGREB
004
RIJEČ
NAKLADNIKA
Kada
sam u proljeće 1991. godine pisao knjigu "SERBIAN TERRORISM AND VIOLENCE
IN CROATIA 1990-1991", namijenjenu iznozemnoj javnosti, a koja je bila i
prva knjiga o srpskoj pobuni u Hrvatskoj, nisam znao da je prvi dio ove knjige,
već prije 50 godina, napisao Vatroslav Murvar, naslovivši je: "NA IZVORIMA
NEISTlNA", a koju, eto, zbog njene aktualnosti ponovno objavljujemo.
Izgleda
da od tada do danas Srbi nisu ništa naučili, a posebno nisu naučili Srbi u Hrvatskoj,
koji su se dali navući na tanak led velikosrpske politike, koja ih je za svoje
ciljeve besramno iskoristila i dovela do masovnog suicida, nagovorivši i
naoružavši ih, da se pobune protiv većinskog naroda - Hrvata. Dok su pravi
vinovruci sjedili u udobnim beogradskim foteljama huškajući srpski narod i
"nadobudne buduće velike srpske državnike" u Hrvatskoj protiv Hrvata,
među Srbima u Hrvatskoj nije se, nažalost, našla ni jedna vremenu dorasla
politička ličnost (a bilo ih je na tisuće u prethodnoj državi), da spasi svoje
sunarodnjake (ali i sebe) od fizičkog i moralnog sloma. Naprotiv, bilo je više
onih koji su podsticali

Prva knjiga o srpskoj pobuni u Hrvatskoj namijenjena
informiranju inozemne javnosti
005
lažne nade o
stvaranju srpske države u Hrvatskoj, očekujući još i kakav udoban položaj u
njoj, što se moglo završiti jedino onako kako se i završilo. Srpski
intelektualci u Hrvatskoj snose stoga glavnu krivicu, što je danas teško i
sramotno biti Srbin u Hrvatskoj, oni su najviše krivi što Srbi iz Hrvatske
životare, goli, bosi i gladni u kojekakvim barakama i logorima po Srbiji, ili
su prikladno topovsko meso za srpske ratove s drugim narodima.
Teško
je danas, a i nerealno, Srbima u Hrvatskoj očekivati od Hrvata ne samo da im
oproste, nego i da zaborave sva učinjena im zlodjela: dok još stoje
"zidovi plača", dok se otkopavaju masovne grobnice Hrvata; dok se
obnavljaju porušena ognjišta... Najmanje se za to može okrivljavati hrvatske
vlasti: Jer, nema te vlasti, ma kako prosrpska bila, kojoj bi to uspjelo. Jer o
povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku vlast odlučuje samo formalno. Odluku donosi
susjed, ratnik, pored čijih su glava zujali srpski meci; stradalnik, kojemu je
poginuo najbliži rod ili mu je srušena kuća; zatočenik srpskih logora; invalid,
kome je srpska granata raznijela dio tijela; majka; otac, brat i sestra
poginulog djeteta, brata, sestre. Krivica pojedinaca postala je općom,
nacionalnom krivicom. Ona se nalazi u području svijesti i emocija a ne u području
zakonodavstva; prava, formalnih odluka i propisa, kako to neki misle,
pokušavajući sve pojednostaviti, izbrisati. Na to se trebalo misliti prije nego
što su zlodjela počinjena.
Povijest se ipak povremeno vraća iz
sadašnjosti u prošlost, da bi raščistila zaostale neraščišćene račune. Sada se
vratila da raščisti odnose Hrvata sa Srbima u Hrvatskoj, nadam se, posljednji
puta.
006
A
da bi to bila u stanju, svi Srbi, a posebno oni u Hrvatskoj, trebaju, nakon
svega što se zbilo (ne ponovilo se), shvatiti da Hrvati nisu narod koji je »na
putu da postane srpska narodnost«, da se Srbija ne rasprostere »svuda gdje živi
i jedan Srbin«, već u točno određenim od svijeta priznatim granicama, da se
hrvatska kultura i umjetnost ne mogu najbezočnije proglašavati srpskima, da
nije dovoljno da Srbi u Hrvatskoj ovu osjećaju samo svojom domovinom, oni
Hrvatsku moraju priznati i državom, čije se zakone mora poštivati i pridržavati
ih se, kao što to čine i sami Hrvati i svi drugi narodi koji su Hrvatsku
odabrali kao mjesto svoga trajnog živjenja, svi se oni moraju boriti za
bogatiju i ljepšu Hrvatsku, riječju, ako hoće u njoj živjeti trebaju je –
voljeti, bez obzira što mislili i osjećali prema njenoj aktualnoj vlasti!
Za
sada to još uvijek nije tako. Još uvijek se hrvatsko posrbljuje (vidi naslovnu
stranicu), hrvatsku državu drži »ustaškom«, tj. protusrpskom, Hrvate
"genocidnim" itd. Još se, dakle, i danas ponavlja sve ono što je
1941. godine opisivao Vatroslav Murvar.
O autoru ove knjige
ima, nažalost, veoma malo podataka. Njegovo se ime, ne nalazi ni u jednoj
hrvatskoj enciklopediji ili nekom od brojnih biografskih leksikona tipa
"Tko je tko", iako bi mu tamo bilo mjesto da nije napisao ništa drugo
do ovu knjižicu.

Ugledni srpsko knjiženi kritičar Petar Džadžić u službi
srpske propagande
007
Iz
"Bibliografskog leksikona" suradnika Nikolićeve "Hrvatske
revije", možemo tek doznati, da je rođen u Mostaru, srednju školu završio
u Sarajevu, a Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je i doktorirao iz "državnih
znanosti". Godine 1945. kao politički emigrant napušta domovinu za čiju se
samostalnost toliko borio. Jedno je vrijeme boravio u Rimu, da bi se kasnije
stalno nastanio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je napisao više knjiga i
rasprava na hrvatskom i engleskom jeziku, u kojima se uglavnom bavio aktualnim
pitanjima svoje domovine u koju se nije smio vratiti, a bio je i jedan od
redovnih suradnika "Hrvatske revije" Sav njegov dugogodišnji rad
hrvatskoj je javnosti ostao do danas nažalost nepoznat, pa čak i ova knjiga,
koju sada, nakon šest desetljeća, ponovno objavljujemo i tako, kao nezaobilazan
dio hrvatskog kulturnog nasljeđa, spašavamo od zaborava.
Dr Franjo Letić
008
PRVA
KNJIGA
- ali me je duboko zaboljela naša kažnjica nemarnost, kojom
puštamo, da se već preko naših granica o nama ne zna ništa, a koliko se zna, da
se zna posve naopako.
- To je zaista kažnjiva nemarnost i za nju jednako
odgovaramo mi, hrvatski političari, i mi, hrvatski novinari, i svi mi, koji smo
sposobni napisati nešto više nego što je obično pismo i uredski spis, i svi mi
obrazovani Hrvati.
- Čini se, da mislimo, kako je dosta, što kod kuće dižimo
propovijedi o svojoj državnoj tradiciji.
Dr. MILE BUDAK SAN O SREĆI, II, 91.
009
MALA
KNJIŽNICA MATICE HRVATSKE
U
GODINI OBNOVE
1941
NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE 1941
KOLO
VI. - SVEZAR 34.
VATROSLAV
MURVAR
NA
IZVORIMA NEISTINA
I.
KNJIGA
TISAK
"TIPOGRAFIJE" ZAGREB
010
SADRŽAJ
Riječ nakladnika (dr. Franjo Letić) 5
PRVA KNJIGA
UVOD
13
I. HRVATSKI
NAROD I HRVATSKA
35
II. BANSKA
HRVATSKA
64
III. DALMATlNSKA
HRVATSKA 69
IV. BOSANSKA
HRVATSKA 101
DRUGA KNJIGA
V. HRVATSKI
KNJIZEVNI JEZIK I NARODNE PJESME 103
VI. HRVATSKA
KNJIZEVNOST I KULTURA 120
VII. POVIJEST
HRVATA 146
VIII. HRVATSKA
HIMNA 155
IX. VJERA
HRVATSKOG NARODA 158
X. DRŽAVA
HRVATSKA 165
IMENSKO KAZALO 171
011
PRAZNO
012
UVOD
U
životnoj borbi za opstanak na ovom dragom i sudbonosnom kutiću zemlje nad
hrvatskim je narodom prohujalo i slomilo se čudno, neobično i jedinstveno
nasilje, koje je potrajalo više od stotinu godina.
Razvojne
linije hrvatskog života često su vrlo osebujne, a tako je osebujno i bez
primjera u životu drugih naroda ovo stogodišnje nasilje, koje je slomljeno
snagom istine i nerazorive životne snage hrvatskog naroda.
Preko
22 godine trajala je nad Hrvatskom nasilnička vladavina izrazito istočnjačkog
duha. Uništila je najdragocjenije živote, upravo one, koji se zbog sjaja svoje
duše nisu mogli dati upregnuti u nasilnička kola. Otela nam je i tako nam
upropastila neizmjerne količine gospodarskih dobara našeg vlasništva, ona je
baš ovo naše bogatstvo upotrebljavala za uništenje nas samih i našeg
zajedničkog bića. Dočekali smo čas Uskrsnuća u postojanoj vjeri, da će duh i
etika ipak jedanput slaviti slavlje nad grubom fizičkom silom materijalnog
gospodstva. To gospodovanje je propalo pred našim očima tako jadno, neslavno i
nejunački.
Ali
već više od stotinu godina, od početka srpske pismenosti na narodnom jeziku
pokušavalo se neprekidno i nepostojano, čas prikriveno čas otvoreno, no uvijek
jednako snažno, zarobiti nas duhovno i zadržati nas duhovnom silom u pokornosti,
uliti nam vjeru u vlastitu nesposobnost za život, nevjeru u samog sebe. Taj
cilj je trebala ostvariti srpska znanost. Rad u tome pravcu polučio je potpun
uspjeh tijekom prošlih desetljeća. Danas je o njemu potrebno voditi računa
013
radi teških posljedica,
koje nam je prouzročio, zbog kobnog nasljedstva, što ga je ostavio u našim
dušama.
Srpska
promičba, jedinstvena po svojoj drskosti i neopravdanosti svojih zahtjeva, već
stotinu i dvadesetak godina uvjerava željeznom dosljednošću sve Hrvate, i
cijeli svijet oko nas, o našoj vlastitoj nevrijednosti, malenkosti, siromaštvu
i beznačajnosti u svim pravcima i na svim područjima. U tu se svrhu
iskrivljuju, krivotvore ili prisvajaju sve naše vrjednote.
Promičba
(propaganda) nije ispravno ime za ovaj nečasni posao, koji su Srbi izvršavali
nad našim duhovnim i materijalnim dobrom.
Srbi,
nenatkriljivi majstori u ovakvom poslu, nisu mu ni jedan čas dali ime:
propaganda. Svim neistinitim i zlonamjernim tezama, člancima, časopisima i
knjigama davali su oblik znanstvenih rasprava, znanstvenih rezultata. Činili su
to tako jedinstveno, svi i svud, u svim razdobljima jednako, da se može sasvim
znanstveno pred stranim naučnim svijetom postaviti i dokazati tvrdnja - da osim
ovog zlonamjernog i lažnog rada, koji Srbi zovu naučnim~ djelovanjem i naukom,
a što uistinu nije - ne postoji srpska znanost u nacionalnim predmetima. Ne
postoji, zbilja, srpski čovjek, koji je uzeo pero u ruku i pisao o bilo kojem
pitanju iz znanstvene skupine nacionalnih predmeta, a da nije oštetio osnovni
znanstveni princip o istinitosti i znanstvenom moralu; da nije pri tome
prisvajao srpstvu nešto, što mu ne pripada, da se nije služio sofizmima,
nelogičnim, neistinitim i neznanstvenim tvrdnjama, "dokazima" koji
nemaju nikakve stvarne vrijednosti. Duboko sam uvjeren, da ne postoji ni jedna
srpska knjiga - bilo bi nam to svakako poznato - koja bi,
014
raspravljajući o
nacionalnim pitanjima, bila na znanstvenoj visini, pa makar to svim silama
nastojala. Nema ni jednog znanstvenog retka s područja nacionalne problematike,
koji ne oduzima i ne prisvaja po koju vrjednotu iz hrvatskog, bugarskog i
drugog životnog prostora, vlasništva ili kulture. Sveučilišni profesori,
poznati učenjaci, svećenici, novinari, književnici, nesvršeni đaci,
poluobrazovana piskarala i redom svi koji znadu pisati, svi bez razlike,
potpuno su jednaki u ovom aspektu svog djelovanja, pripadali oni vremenu Vuka
Karadžića, ili pak današnjem vremenu Slobodana Jovanovića, bili obrazovani kao
Slobodan Jovanović ili pak onoliko koliko Vuk Stefanović Karadžić.
Netko
će možda pomisliti, ne poznavajući ovaj materijal, da se ovdje ipak malo
pretjeruje u dobroj namjeri pobijanja štetnih posljedica; ali tl~o je imao
sreću pohađati srpske škole, gdje su se ove "veličine" najpažljivije
proučavale i tko se kasnije zanimao za tu u povijesti kulture i znanstvenog
stvaranja jedinstvenu pojavu na cijelom svijetu, taj će posvjedočiti, da je ova
tvrdnja umjerena.
Prisvajanje
pojedinih dijelova ili cijelih pokrajina hrvatske zemlje, iskrivljivanje povijesnih,
brojidbenih i socioloških činjenica, krivotvorenje isprava, prisvajanje čitavih
kulturnih doba, hrvatskog književnog jezika, narodnih pjesama, srbiziranje
prvih naših književnih imena, pogrješno prikazivanje i omalovažavanje svih
hrvatskih vrjednota, predstavlja nam sustav srpskih neistina, uporno podržavan
u znanstvenom obliku i uporno nazivan naukom od početka srpske pismenosti pa do
sloma velikosrpske države.
Sustav
je srpskih neistina - jedinstven u povijesti - neprekinuto duhovno nasilje
izvršavano nad hrvatskim narodom. Ono rječito pokazuje, što se sve jednom
malom,
015
povijesnom sudbom
rastrganom, narodu nijekalo u želji da se izbriše s lica zemlje, sa lijepe
njegove domovine. Nijedan narod ne doživje to, što doživješe Hrvati. U
nacionalnim sukobima pojedinih naroda često se znanost stavljala u službu
neopravdanih zahtjeva i šovinističkih strasti, pa se u protivničkom narodu
pokušavalo tobože znanstveno osporiti neka prava. Negdje su pak značajke
spornog predmeta uistinu bile sumnjive i pomiješane, pa se nije moglo ništa
pouzdano unaprijed reći o pripadnosti. Ništa od svega toga nije bilo u našem
slučaju. Irci doživješe najkrvaviju i najdužu epohu stradanja, no Englezi im
nikada znanstveno ne zanijekaše, da su živi, nikada ih ne pokušavahu uvjeriti,
da su isto što i Englezi, premda Irci govore u većini engleski. Jer, čemu onda
silna borba, ako su jedno? Gdje god se pojavilo opadanje znanstvenog morala,
svugdje je ta pojava bila neznatna i pojedinačna. Nikada nije zahvatila
cjelokupnu znanost, sve naraštaje znanstvenih radnika, nigdje nije takva lažna
nauka zanijekala cijeli narod, sve pojave njegove samobitnosti u prošlosti i
sadašnjosti, kao što se to dogodilo nama Hrvatima. Posljedice ovog nijekanja
Hrvata nisu malene niti su iščezle, kako to izgleda danas nama s gledišta
samostalne države. Uklanjanje posljedica neće biti nimalo jednostavan posao.
Trebat će niz godina najsavjesnijeg rada, pa ni tada neće biti sve popravljeno.
Jer što se napisa, to ostade za duga razdoblja.
Tko god
otvori bilo kakav inozemni stručni priručnik (leksikon, enciklopediju,
znanstvena djela) i potraži podatke o nama, našoj zemlji i narodu, naći će
bezbroj neistina i netočnosti, ili pak neće naći uopće nikakvih vijesti o nama.
Ni sama činjenica našeg opstanka nije potpuno jasna u inozemstvu. Često se
događalo da prvorazredni strani učenjaci znadu vrlo malo ili posve ništa o
našem postojanju.
016
Jasno
je da se pri takvom stanju ne može tražiti, da inozemna znanost točno obractuje
pojedine povijesne, geografske ili sociološke probleme iz hrvatskog života. Na
svakom koraku u inozemstvu mogu se naši ljudi uvjeriti, da širi slojevi vrlo
kulturnih naroda ne znaju o nama ni slovca. Pa i sada, kad se o nama mnogo više
čuje i govori, kolat će množina neistina. Za mnoštvo svijeta naš opstanak bit
će pravo otkriće, drugi će pak biti uvjereni, da nas je osovinska promičba
stvorila. I Srbija je svojevremeno uvjeravala svjetsku javnost, da nas je
Austrija stvorila u paklenom sporazumu s katoličkom crkvom samo zato, da se
oslabi snaga srpstva i svetoga pravoslavlja. To je sve doživljavao narod, koji
je među prvima u Europi stvorio svoju državu i upravo se nevjerojatnim borbama
održao. Da vanjski svijet o nama ne zna gotovo ništa, to je općenita pojava,
poznata svima nama, a mi ćemo navesti tek jednu malu pojedinost. Poljski je
intelektualac i državnik pokazao ovoliko znanja o Hrvatima u godini 1926.:
"Budući da su samo dua naroda: Mađari i Česi bili zatvoreni u cjelini u
granicama monarhije i da Mađari već posjeduju svoju državnu organizaciju iz
dualizma, nastala je potreba stvaranja, na ruševinama monarhije, samo jedne
nove države, naime, države Čehoslovačke. Ostatak zemalja monarhije pripadao
je Poljskoj; Rumunjskoj, Srbiji, Italiji..." (1). Hrvatski
ocjenjivač ovoga djela zaključuje: da po shvaćanju ovog poljskog publiciste;
vrlo štovanog kod nas, ne postoji hrvatski narod, a cijelo hrvatsko etničko i
povijesno područje pripada Srbiji. Isti pisac u odlomku velikog djela piše:
"Ostaje još veliko područje nastanjeno pučanstvom govora srpskog, koje
zauzima kraljevinu Srbiju i Crnu Goru, austro-ugarske provincije Bosnu i
Hercegovinu, Hrvatsku, Slavoniju, znatni dio mađarske provincije Banata,
konačno jadranske provincije Dalmaciju i Istru, gdje se pučanstvo
017
govora srpskog
dotiče s talijanskim."(2). Pisac zastupa mišljenje, da se od ovog
pučanstva i ovih zemalja stvori jugoslavenska država, kojoj se trebaju
priključiti i slovenske zemlje, "zbog toga što su Slovenci brojčano
preslabi da stvore vlastitu državu."(2). O Hrvatima ni riječi. Hrvatska je
neznatna pokrajina. Čak su i Slovenci uzeti u obzir kod stvaranja države.
Predlažući stvaranje jugoslavenske države, govori opet o pučanstvu srpskog
govora: "Glavni djelovi plemena, koji govori srpski jesu Srbi i Hrvati."(2).
Slovenci su mu izrazito zapadnjačka nacija. O hrvatskim osobinama graničarskog
zapadnjaštva, naravno, nigdje ni riječi. Govori o islamskom dijelu hrvatskog
naroda, za koji kaže, da su to "ostatci znatne grupe srpskih muhamedanaca
Bosne i Hercegovine."(2). Pbjam Jugoslavije je u njegovoj terminologiji
istovjetan s pojmom srpske države, što je u stvari bilo potpuno točno, no
nigdje ni slova o zarobljenim narodima u velikosrpskoj tamnici. Ni ostali
poljski pisci nisu znatno odskočili dalje u poznavanju hrvatskih prilika. Njihove
enciklopedije(3) pišu, da Hrvata ima dva milijuna, da je Hrvatska velika 47.000
km2, itd. Poznat im je po imenu neki Tomislav, poslije koga su njegov zemlju
osvojili Mađari, a Srbi nakon tisuću godina ropstva Hrvate oslobodili. Jezik
kojim govore Hrvati, jest srpski, itd. U zadnjih par godina prije sloma
versailleske Poljske, stanje se nešto popravilo. Kad se to usporedi sa
simpatijama Hrvata za poljski narod i hrvatski kulturni interes za poljsko
stvaranje, mora se ustanoviti žalosna ogromna razlika.
Prirodno
je, da ne mogu biti poznate ni najkrupnije činjenice hrvatske povijesti, kada
pisci redovito vrlo malo znaju o našem postojanju. Tako ugledni češki
publicist: "Pri odbrani od Turaka ona se (Venecija, op. pisca) žrtvovala
018
za sretniju
budućnost Zapadne Europe, kao što je Austrija svojim ratovima s Turcima stekla
sebi slavne zasluge., ali pri tome izgubila teren u Njemačkoj."(4). Da se
na obadvije strane najvećim dijelom prolijevala hrvatska krv, na straži
bijeloga Zapada, o tome nitko ništa ne zna. Žrtvujući se za druge, hrvatski je
narod skoro izgubio zemlju u vlastitoj domovini.
Neposredan
uzrok redovitih pojava ovog neznanja inozemstva jest sustav srpskih neistina.
Mlada je srpska država mudrim instinktom i velikim novčanim sredstvima razvila
promičbu u svijetu, iznoseći najobičnije krivotvorine svojih ljudi kao
posljednju riječ znanosti. Često se opažaju izravni putovi krivih obavijesti.
Mnogi srpski pisci proguravaju u prvorazredne znanstvene časopise svoje radove,
koji vrve neistinama. Ne ustručavaju se to raditi ni prva imena kao Cvijić,
Skerlić i drugi. Težak položaj Hrvatske rascjepkane na više pokrajina -
posebnih upravnih dijelova, ludi "bratski" obziri naših ljudi i
pomanjkanje političkog razuma, uzrokovali su, da se sa hrvatske strane na te
neistine nije uspješno odgovaralo. Neobaviještenost ostale Europe, nepoznavanje
naših narodnih snaga sa strane europskih političkih čimbenika, bile su one
strašne kočnice, koje su sprječavale osnutak hrvatske države i afirmaciju našeg
nacionalizma. Još sudbonosnije posljedice ostavio je sustav srpskih neistina u
našim vlastitim narodnim redovima.
Duboko
u dna naših duša uvriježila se kobna misao, vješto prikrivena, o našoj nemoći,
siromaštvu, nesposobnosti za samostalan život, o bijedi i jadu naše povijesti,
o neznatnoj vrijednosti naših kulturnih tekovina. Dogodilo se to nama, koji smo
na svim područjima stajali daleko iznad onih, koji su nam to podmetali. Našem
je svijetu, zaraženom bacilima
019
te promičbe,
trebalo dokazivati i uvjeravati ga - a gdje se to drugdje dogodilo osim kod
nas! - u mogućnost opstanka naše samostalnosti. Koliko je puta - zavladala
sumnja u samoga sebe, u naše vlastite snage, a sumnjati u sebe znači isto što i
mrijeti. Zar je igdje drugdje bilo onog ludačkog i samoubilačkog oslanjanja i
vjerovanja u druge, kao kod nas!?
U
korijenu svih naših tragičnih obrata i traženja svoga izraza zadnjih stotinjak
godina leži sustav srpskih laži, koji se čvrsto zarinuo u mozgove naših javnih,
političkih i kulturnih stvaratelja. Razmotrimo držanje naših ljudi iz
dojučerašnje prošlosti, pa ćemo svugdje naći prezir prema svom vlastitom i
bezrazložno divljenje za sve što je tuđinsko.
Samo
potpuna pobjeda nad ovim mentalitetom koja se snažno zamahuje još od Ante
Starčevića, da doživi u današnje doba Ante Pavelića svoju pobjedu, može
osigurati nagu budućnost. No, uvijek treba biti svjestan njegova uzroka:
sustava srpskih neistina.
Medu
vrhovima naše duhovne elite i znanstvenog svijeta pod utjecajem velikosrpske
promičbe u lažnom obliku srpske nauke, stvorio se neugodan duh, koji je
strahovito oštetio čiste interese znanstvene istine. Danas možemo potpuno
opravdano izraziti nepovjerenje jednom dijelu hrvatske znanosti, koja je,
izrazito srbofilsko upravljena, služila ciljevima srpske promičbe nasuprot
jasnim činjenicama povijesne istine. U najkraćem roku treba očistiti hrvatsku
znanost od svih elemenata vukovštine i vukovaca. Ti su se elementi tako
izlijepili i ispremiješali, da će biti potreban odlučan zahvat.
Vatroslav
Jagić, proslavljeno znanstveno ime, čisti Hrvat po podrijetlu, nije kroz cijeli
svoj život zapravo znao,
020
što je po
narodnosti. Kako možemo imati povjerenja u znanstveno poštenje i rad Vatroslava
Jagića i svih njemu sličnih, kada on nije mogao ili nije htio riješiti
najjednostavnije pitanje: Što sam ja? Prof. Josip Pasarić duhovito dijeli
metamorfoze Jagićeva mišljenja na razdoblja. u uvodu svoje raspravice (5),
opravdano se ljuti profesor Pasarić na naše tužne prilike. Pasarić zajedno s
Prodanom, Pavlinovićem i Zovkom, Kurelcem i Brozom, pripada među one vrlo
rijetke, koji su se usudili usprotiviti vukofilskoj hrvatskoj javnosti i
upozoriti na neistine i krivotvorevine Vukova »rada« i njegovih gorljivih
nasljednika. "Miklošić - veli Pasarić - ograničio je Hrvate na šaku čakavaca;
a Vuk, držeći se slijepo šovinističke lozinke »Srbi svi i svuda«, izdao
je na svijet hrvatsko narodno blago, sabrano velikom većinom u čisto hrvatskim
krajevima... pod srpskim imenom. Ali rupo jada, kad nas u ime tobožnje znanosti
i pod okriljem autoriteta prikraćuju Nehrvati, tuđinci..., kud i kamo je veća
nepravda i žalost, kad tako postupa rođeni Hrvat... Samo elementarno čuvstvo bi
moralo svakoga ponukati, da revindicira svojoj domovini ono, što ju po Bogu i
po pravu ide, a što su joj tuđinci oteli. Umjesto toga, što vidimo kod nas
Hrvata? Profesor hrvatskog sveučilišta, rođeni Hrvat, piše gramatiku hrvatskog
jezika, suvereno ignorirajući hrvatsku književnost od četiri stoljeća, a drugi
Hrvat, na glasu učenjak, profesor Vatroslav Jagić, piše u srpskoj smotri o
hrvatskim književnicima i o hrvatstvu naše slavne Atene tako, kao da je naručen
od naših neprijatelja." Prema Pasariću, iznosim glavne Jagićeve
metamorfoze:
I.
doba do god 1866., u kojem Jagić svim snagama mladenačkog duha i
znanstvenim dokazima brani hrvatstvo od tuđinskih krivotvorina; dokazuje
neosporno hrvatstvo Dubrovnika, Dalmacije, Bosne i kulturnih stvaratelja s
hrvatskog
021
područja. U djelima
iz ovog vremenskog razdoblja Jagić dokazuje pripadnost ćirilskih listina
hrvatskoj književnoj svojini; ističe Vukovo priznanje, da mu je prvi učitelj u
skupljanju narodnog blaga bio naš Kačić; smatra, da je novi srpski književni
jezik u stvari hrvatski, jer je preuzet iz skoro osam s toljetne bogate
književne tradicije Hrvata, dok srpska prošlost toga nikako nije imala.

Vatroslav Jagić,
jedan od rijetkih Hrvata koji "nije zapravo znao što je po narodnosti...
Piše o hrvatstvu kao da je naručen od neprijatelja "
022
II.
doba Jagićeva mišljenja: hrvatsko-srpsko. Predgovorom svojoj
"Historiji književnosti..." od godine 1867. odriče se Jagić svoga
dosadašnjeg hrvatstva, nazivajući jezik i književnost svoga naroda
hrvatsko-srpskom; pokušava to nekako dokazati; dopušta očitu neistinu, da su
Srbi izvorno naselili Bosnu i Hercegovinu, te da Srbi u B.-H. nisu doseljenici,
premda je pred par godina lomio koplje za hrvatstvo ovih dviju središnjih
pokrajina Hrvatske. No, u ovom razdoblju još priznaje hrvatstvo Dubrovnika;
dalje u djelima tog razdoblja otkriva Jagić neku hrvatsko-srpsku narodnost u
najčišćoj hrvatskoj pokrajini Dalmaciji; tvrdi krupnu neistinu, da je u Bosni i
Hercegovini "pretežnija većina Srba", što je i dan danas nakon
strahovitog iseljavanja islamskih Hrvata i državnom vlašću pomaganog useljavanja
Srba - potpuno netočno. Hrvat Vatroslav Jagić kao da se naslađuje znanstvenim
krivotvorinama na štetu vlastitog naroda, pa počinje poricati hrvatstvo naših
kajkavaca, tvrdeći da je to "Slovenština, koja na hrvatsku zanosi", a
malo kasnije piše čak i ovo: "Među ovakve Slovence, koji su od
početka naše historije hrvatsku sudbinu dielili... spadaju današnji
stanovnici županija: varaždinske, zagrebačke, od prilike do Kupe, i
križevačke... napokon Međimurje..." Svakome uistinu zastaje pamet nad time
i zbunjeno se pita zajedno s Pasarićem: Koji su uzroci? Pasarić tvrdi, da se to
ima pripisati svemoćnom utjecaju, što su ga na Jagića vršili Šafarik, Miklošić
i osobito Daničić.
III.
doba: rusko-srpsko. Jagić napušta svoju domovinu, jer je preuska za
njegov "učenjačku" slavu, i umjesto da u tuđem, germanskom i ruskom,
svijetu pomogne i pridonese afirmaciji hrvatskog imena - što je zbilja mogao i
morao učiniti kao znanstveni autoritet i što je bilo prijeko potrebno,
Vatroslav Jagić se zanima isključivo ruskim i srpskim znanstvenim
023
pitanjima i
privatno svugdje propovijeda srpstvo i opravdava srpske zahtjeve, te ga svi
smatraju Srbinom.
IV.
doba: slovensko. Jagić je želio naslijediti Miklošićevu stolicu, koji se
proslavio nijekanjem kajkavaca Hrvata. Spomenuh smo, da je još u drugom
razdoblju Jagić prihvatio Miklošićevo mišljenje na štetu Hrvata, a sada se
usuduje ići tako daleko, da se i sam naziva Slovencem (Archiv, VI., 313 i 314).
"...wurde ich selbst nach dem Dialecte meines Elternhauses, meiner
Vaterstadt und den engsten Heimat uberhaupt zu den Slovenen zahlen...", a
hrvatsko ime veće zajednice, kojoj pripada, mudro i oprezno u daljem kontekstu
ispušta. Ne treba biti "učenjak" Jagićeva kova, da se uvidi, kako je
iza ove "učenosti" zanimljiva pozadina: očekivanje sveučilišne
katedre.
V.
doba: srpsko hrvatsko. Pošto je uspjelo Vatroslavu Jagiću zasjesti na
Miklošićevu stolicu, pronalazi srbo-hrvatstvo kao narodni pojam i kao
znanstveni izraz, te ga počinje na veliko upotrebljavati i propovijedati. (!
istom razdoblju srbo-hrvatstva nastaje promjena u Jagićevu mišljenju o
hrvatstvu Dubrovnika i Bosne. Dok je u 1. i II. razdoblju pisao (6): "...
i u Dubrovniku, premda je već odavna okružen bio od ostale Dalmacije i
politički tako prozvane Hrvatske, življaše jošter pravo narodno ime hrvatsko,
uz koje zavlada, a do skora i mah preote ono drugo "učeno" ime
"slovinsko"; "a nebijaše srbsko (ime) u Dubrovniku nikad u
običaju", sada pak veli da "njihov jezik (tj. jezik starih
Dubrovčana) ne bijaše po nazoru njihovu ni hrvatski ni srpski, već -
slovinski". - Tako Jagić svjesno reče neistinu, jer sami Dubrovčani
redovito kod prevođenja, nazivaju svoj jezik hrvatskim.(7). To je mogao i sam
Jagić vidjeti na samim naslovnim stranicama mnogih dubrovačkih pisaca. Ali to
Jagić nije htio
024
vidjeti, već
opravdava ovo svoje stajalište: "Time neću da mutim ljubav i poštovanje,
što ga goje oba plemena, Srbi i Hrvati, za nekadašnju veličinu i znamenitost
Dubrovnika; ovaj biser jednako pripada jednomu i drugomu narodu."(6). No,
još se jedanput proslavio Hrvat Vatroslav Jagić. Godine 1896.
"autoritativno" izjavljuje, da je "sasvim opravdano, kad
zemaljska (bosanska) vlada upotrebljava izraz ("bosanski za hrvatski jezik
u Bosni, op. pisca), koji odgovara nazivu zemlje i kojega uistinu nije izmislila
njegova preuzvišenost (Kalay), nego se upotrebljavaše već u 17. i 18.
stoljeću."(6).
Zadržasmo
se nešto opširnije na Vatroslavu Jagiću, kad već ne možemo dotaknuti sve
ostale. Vatroslav Jagić nije nipošto osamljena pojava. On je upravo predstavnik
većine duhovnih naraštaja naše prošlosti i živahna slika našeg društva od
ilirizma do sloma srpske države travnja 1941. Rijetki su, koji su bistro
gledali, i oni nisu mogli doći do riječi, jer ih je vukofilska javnost nazivala
najpogrdnijim imenima. Tako temeljito je razorila tuđinska promičba, u lažnom
obliku znanosti, osnovicu našega života. Sve što se događalo s nama u
posljednjim desetljećima, samo je razumljiva posljedica ovakvog držanja našeg
čovjeka. Ni mi sami, ni svijet oko nas, nije imao istinitu predodžbu o nama.
Cjelovito
prikazati sustav srpskih neistina tehnički je nemoguće. Htjeti ga potpuno
iznijeti, značilo bi pružiti hrvatskoj javnosti tako veliki opseg, koliki je
opseg cjelokupnog srpskog "naučnog" tiskarstva s područja nacionalnih
predmeta. Ističemo ponovno: ne postoji časopis, knjiga ili novine, u kojima bi
se tobože znanstveno raspravljalo o bilo kojem znanstvenom pitanju Balkana ili
hrvatskog dijela srednje Europe, a da se ne bi iznijela po koja neistina na
štetu Hrvata, Bugara i ostalih naroda. Napokon, baviti se tim
025
bezvrijednim
papirom uopće nije ni vrijedno. Zato će predmet naših razmatranja biti samo ona
"naučna dela" onih srpskih "naučnika", koji kod nas, u
ostalom kulturnom svijetu, ili kod Srba samih, uživaju znanstveni ugled. Sa
sramotnim napadajima, kao što su oni u listovima Samouprava, Balkan, Dubrovnik,
Glas Boke, Srpska Riječ, Narodna Odbrana, Sokolski Glasnik itd. bez konca, koji
su preplavljivali sve naše krajeve sve do propasti srpske države - nećemo se
baviti ni jednog trena.
Zanimljivo
je da su svi ti "članci" redovito građeni na potpuno isti način, pa
se mogu postaviti pravila o njihov sastav. Svi započinju prijetnjama i
napadajem na koju hrvatsku ustanovu ili čovjeka. Osobito je Matica Hrvatska
bila svakidašnja tema, najmiliji cilj, na koji su sipali divlje i kamenje. Čak
se i Srpski književni glasnik - koji nikako ne spada u ovu vrstu srpskih
listova - nije ustručavao nabacati na Maticu najpogrdnijim izrazima, kakvi se u
kulturnom svijetu uopće ne upotrebljavaju. Iza uobičajenog uvodnog napadaja
slijede "dokazi", koji dokazuju srpstvo. Sastoje se redovito od
pustih tvrdnji da su srpski "naučnici" dokazali protivno, ne iznoseći
ništa stvarno, te u najboljem slučaju za potkrjepu navode koju od bezbrojnih
krivotvorenih Vukovih "narodnih" pjesama. Tijekom članka nižu se
uobičajeni rekviziti o srpskom junaštvu - "Viteški je kralj na maču
osvojio i Srpstvu donio", "junačke grudi su spremne i šake su
stisnute", "beli orlovi i sivi sokolovi sad će da polete" i na
koncu redovita poruka "frankovcima, plaćenicima, tuđinskim izmećarima,
koji će osjetiti hrabru srpsku desnicu za svoja izdajnička dela."
U
drugu vrstu spadaju listovi, kao Srpski književni glasnik, koji se služe
drugim, biranijim riječima, donoseći iste tvrdnje.
026
Ovdje,
u uvodnom poglavlju, prije ocrtavanja sustava neistina prvih srpskih književnih
i znanstvenih imena, donijet ćemo za prikaz par sličica o mišljenju onih ljudi,
koji su odraz prosječnog čovjeka i čije mišljenje odgovara mišljenju svakog
Srbina o nama.
Nikola Stojanović, ugledni srpski političar i
javni radnik, koji je djelovao medu Hrvatima i pisao u "Srbobranu"
usred Zagreba, napisao je na početku ovoga stoljeća: "Hrvati niti imaju
posebnog jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je
glavno, svijesti o međusobnoj pripadnosti, i s toga ne mogu biti posebna
narodnost... Hrvati nisu dakle ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na
prijelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će ikada sačinjavati posebnu
narodnost." Stojanović to dokazuje lutanjem Gajeva ilirizma i
Strossmayerova jugoslavenstva. "Hrvati obično ističu neku kulturnu
nadmoćnost - veli Stojanović - nad Srbima. Oni koji nemaju nikakvih specijalno
svojih pogleda na svet (u vjeri, običajima, vaspitanju itd.), nikakve
nacionalne umjetnosti ni književnosti, usuđuju se govoriti o hrvatskoj
kulturi."(8).
"Hrvati
nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu srpska
narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji
korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako, ali stalno, vrši.
Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pjesme, pjevanjem svake srpske
arije, prelazi atom svježe srpske demokratske
kulture u nphov organizam."(8). (Stojanović
miješa ekavicu i ijekavicu, pa ga i mi tako navodimo, op. pisca).
"Identifikujući katolicizam sa Hrvatstvom, oni su zaista uspjeli da stave
veliku zapreku prodiranju srpske misli. Interesantno je da im to u klasičnom
Gjivovom gradu nije pošlo za rukom. Ponosni
027
Dubrovčani su se
odlučili za Srpstvo, premda su se ostali dalmatinski gradovi; koji su stajali
pod utjecajem iste talijanske kulture, odlučili za Hrvatstvo. Dubrovnik je bio
slobodna repubiika, a ostali gradovi podanici sv Marka. Slobodni ljudi odlučili
se za slobodno i napredno Srpstvo, tuđi podanici za tuđinima uslužno i nazadno
Hrvatstvo." !!!
O
slozi - veli Stojanović - ne može biti govora, "jer su Hrvati tuđinska
avangarda." (8). "Ta se borba – nastavlja dalje Stojanović - mora
viditi "do istrage naše ili naše. " Jedna stranka mora
podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina (!), geografski
položaj, okolnost; što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opće evolucije,
po kome ideja Srpstva znači napredak... Propast klerilsalizma u našem narodu znači
propast Hrvatstva. Mi se nadamo da: će se to skoro dogoditi, jer ima među
Hrvatima priličan broj svesne inteligencije koja taj proces ubrzava,
uvidajući da jedino srpska narodna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu
nezavisnost i spas od germanske najezde." I Stojanović, poput ostalih,
poručuje Hrvatima; da se otresu megalomanije, jer da je to i suviše velika
bolest: (8). Za sve one, koji znadu misliti, svako je objašnjenje suvišno.
Nedavna prošlost valjda će poučiti i one, koji do sada nisu mislili i
predstavljali onu "svjesnu" Stojanovićevu hrvatsku inteligenciju.
Pred
nekoliko godina pojavila se između bezbrojnih ostalih, jedna knjiga; koja
takoder sebi prisvaja znanstveno "obilježje", a kako joj pisac nije
značajan, nismo je svrstali u sustav srpskih naučnih neistina, već je navodimo
ovdje.(9) Pisac završava svoja razlaganja ovako: " U Jugoslaviji postoje
tri glavna naroda: Srbi, Hrvati i Slovenci, pa analogno tome postoje samo tri
pokrajine: l. Slovenačka, sa svojim ranijim granicama. 2. Hrvatska u svojim
etnografskim granicama.
028
3. Srbija, sa svima
svojim srpsko-etničkim delovima: Crnom Gorom, Dalmacijom, Bosnom, Hercegovinom,
Likom, Banijom, Slavonijom, Sremom, Baranjom, Bačkom, Banatom, Starom Srbijom
sa Južnim delovima. Nigde u ovim delovima kontinuitet srpskog naroda se ne
prekida. Granica izmedu Srbije i Hrvatske ide limijom Senj- Ogulin - Glina –
rekom Čazmom - na Dravu. "(9). Na karti, koja je priložena, Hrvatska
je prostorno (površinom) manja od Slovenije. Inače "pisac" tvrdi, da
su granice srpstva i hrvatstva teritorijalno ograničene i razdvojene kao ulje i
voda. To je jedino ispravna tvrdnja u cijeloj knjizi, kad se ima na umu, da su
Drina i Sava od ušća Drine do Dunava jasne i vječne, geopolitičke i kulturne
granice između Hrvata i Srba.
Cijela
ta knjiga (9) je neiscrpljivo vrelo grade za napadaje i uvrede, neistine i
krivotvorine, kojima se niječe cjelokupna Hrvatska povijest, kultura i na koncu
sam opstanak hrvatskog naroda.
Godine
Gospodnje 1940. u ogromnoj gomili listova potpuno istih pogleda u odnosu prema
Hrvatima i Hrvatskoj, pojavio se u Beogradu list "Srpski borac" koji
ćemo navesti za prikaz ( 10).
U
svom uvodniku "Srpski borac" napada megalomaniju hrvatskog naroda:
"Ta megalomanija zahvatila je bezmalo svu stranačku štampu. Odjednom, kao
po komandi, prestalo se s međusobnim napadajima, koji, uostalom, nikada nisu
bili tako oštri, grubi i nedostojni, kao kod srpskih partizana. Tako je
izvršena potpuna mobilizacija cjelokupne hrvatske štampe, što je imalo za
posljedicu zbijanje širokih narodnih masa i njihovo okupljanje u jednu izrazito
hrvatsku nacionalnu stranku u cilju odbrane, po njihovom mišljenju, ugroženih
prava i sloboda od strane Srba. U prvo vrijeme ta je borba bila upravljena
protiv Srba uopće, a
029
kasnije poslije
poznate parijske nagodbe, protiv Srbije i Srbijanaca, optužujući ih za sve
nekorektnosti i zloupotrebe pojedinih predstavnika tamošnjih vlasti, koji su, u
ogromnoj većini, bili punokrvni Hrvati... Iz dana u dan ta je kampanja bivala
sve žešća i bezobzirnija. Atavizam hiljadugodišnjeg ropstva i mržnja prema
Austriji i Beču, prenešeni su na Srbiju i Beograd, i to u nevjerojatno
pojačanoj mjeri. Odjednom je cjelokupnu hrvatsku štampu obuzela strašna
vrtoglavica. Dok se s jedne strane zaglušno veličalo slobodarski duh i pravnu
svijest hrvatskog naroda, njegov političku zrelost, prosvjećenost i poštenje,
dotle su Srbiji prišivani vizantinizam, mračnjaštvo i korupcija, a njene sinove
nazivali su hegemonistima, batinašima, pljačkašima i drugim pogrdnim imenima.
Sa srpske strane nitko od pozvanih nije na to reagirao. Politički vode i
prvaci, kao i njihova štampa, bili su i suviše zauzeti svojim sitnim računima.
Preči su im bili njihovi lični i partijski interesi do narodne časti i ponosa.
Punih dvadeset godina dobri i čestiti srpski narod strpljivo je podnosio
megalomanska džilitanja i teške uvrede svoje kulturne braće. Šutio je i trpio,
imajući uvijek na umu onu svoju mudru izreku da pametniji popušta. Šutio je i
trpio u nadi da će i tome jednom doći kraj. Šutio je i trpio najzad, jer mu se
uvijek govorilo, da to zahtijevaju "viši" državni interesi. Ko zna
dokle bi još šutio da se nisu dogodile nedavne promjene u državnom uređenju?
(Sporazum, op. pisca). S obzirom na sudbonosne posljedice tih promjena i na
vrijeme u kome su one izvršene (četiri dana prije novog svjetskog rata, op.
pisca), kada su nam, više nego ikada, bile potrebne što čvršća veza,
kompaktnost i jednodušnost, on više nije smio šutiti... Daleko povrh sviju
stranačkih grupacija "Srpski borac" će otvoreno i muški istupiti
protiv raznih obmana, laži, kleveta, nepravdi; laskarija, malodušnosti i
defetizma, ma s koje strane oni dolazili. Rukovoden jedino duhom istine, on će
tako isto odlučno pobijati svako izvrtanje i falsiftciranje istorije na osnovu
nepobitnih činjenica i energično suzbiti sve pretjerane zahtjeve i megalomaniju
klasičnih nagodbaša i pragmatičara. Svijestan historijskih dana koje
preživljujemo, "Srpski borac" će raditi svim silama, da se u redovima
Srba ponovno
030
razbukti onaj isti borbeni
i stvaralački duh, kojim je ispunjena cijela njihova tragična prošlost, kojoj
nema ravne u svjetskoj povijesti, da bi najzad, tim istim duhom zaplamtila
cijela Jugoslavija, čiji su oni jedini tvorci... do konačne pobjede srpskih
ideala i jugoslavenske misli." Tako u uvodu. A u slijedećem članku istog
broja "Srpski borac" pod naslovom "Srbija i hrvatska
Dalmacija" piše u duhu istine o Hrvatima: "Narod koji nema svoje
svijetle historijske prošlosti, svoje značajne kulturne spomenike i tradicije
kao dokaze duhovnih i materijalnih tvorevina kroz vjekove, epsku poeziju i
književni jezik, narodne junake i mučenike, koji ne zna zove li se Got, Slaven,
Ilir, Jugoslaven ili Hrvat, a čija je državica kao vazalna i slobodna postojala
ukupno 177 godina, a robovao tisuću godina, mora da prisvaja i grabi od susjeda
sve ono, što nema... Mi ne želimo podvrgavati kritici umjetnu tvorevinu
hrvatske prošlosti, koja nema nikakve naučne podloge, već hoćemo da odgovorimo
gavranovima okićenim tuđim perjem, da je dobar dio Dalmacije bio i ostao
srpski. Istina, danas ima dosta Hrvata u srpskim primorskim zemljama. Ali to su
mahom, silom po katoličeni Srbi... Jezik, pjesme, nauka, umjetnost i
književnost Dubrovčana najbolji je dokaz da Dubrovnik nikada nije bio hrvatski.
Ali kao što je Gundulić Hrvat... tako je i cijela Dalmacija hrvatska iako ni u
jednoj pjesmi hrvatski narod nije opjevao Dalmaciju kao hrvatsku"...
Hrvatstvo Dalmacije stvorila je katolička propaganda, veli "S.b."
"Ali historijsko srpsko pravo ne mogu poreći. Više ima dokumenata o tome
nego što bi svi Hrvati danas mogli protivno napisati." (10).
Dalji
retci ne zaslužuju ni toliko da budu navedeni
kao prikaz, kako se piše u jednom dijelu Europe i što sve papir može progutati.
Jedan mudrac, kada su mu pokazali i rastumačili izum tiska, uskliknuo je, da
nema većeg dobra i većeg zla od tiska. Tisak kao najveće zlo svijeta sastoji se
u tome što se može natiskati i tako sačuvati, na sve strane proširiti, najveća
i najnemoralnija laž… rastumačio je mudrac svoju misao. "Lažite prijatelji
- ipak će od svega toga nešto ostati."
031
Matica
Hrvatska može u svojoj povijesti ponosno zabilježiti činjenicu, da su je
najžešće napadali oni, koji su se služili samim neistinama i krivotvorinama.
Time su Matici izdali najljepšu svjedodžbu o njezinoj znanstvenoj ozbiljnosti i
službi istini. Ni "Srpski borac" ne bi imao sve osobine ostalih
srpskih listova, kada i on ne bi napadao Maticu Hrvatsku. CI tom istom broju
donosi "S. b." karikaturu, na kojoj je prikazano, kako jedna žena
(Matica Hrvatska) provaljuje u blagajnu koja nosi natpis: "Srpsko narodno
blago" i krade vrećice s natpisima: srpski jezik, srpski običaji, srpske
narodne pjesme, srpske narodne poslovice, srpske narodne pripovijesti.
Naši
navodi su samo neznatni isječci iz ogromnih hrpa bezvrijednog papira, koji je
ćirilicom, a na srpskom jeziku, zasipao hrvatske zemlje u fikciji
"bratskog" uzajamnog kulturnog djelovanja. U naš sustav neistina ući
će samo oni pisci, koji stoje na vrhu znanstvenog i kulturnog života srpskog
naroda, čija je djela i dugi niz hrvatskih pokoljenja proučavao i smatrao
svojim.
Napokon
se netko sjetio, da se prema Hrvatima srpsko stajalište ipak mora izmijeniti,
pa se u Beogradu, mjeseca lipnja 1940. godine, pojavio tjednik "Naša
linija", u kojem se u jednom danku veli (11): "Kao Srbin ja ću
reći Srbima mnogo neprijatnih istina... Hrvate od Srba ne dijeli samo vjera.
Pogrješno je mišljenje da su Hrvati neka vrsta Srba katoličke vjere. Osim vjere
Hrvati se razlikuju od Srba mnogim odlikama, koje ih čine posebnim narodom,
koji je Srbima veoma blizak, ali ne mnogo bliži od Bugara. Mora se reći, da
hrvatski narod u većini govori jezik, koji za Srbe nije ništa razumljiviji od
bugarskog ili slovenskog. Mi se u prošlosti nismo nikada susretali sa Hrvatime
ni u
032
dobru ni u zlu.
Hrvati nisu bili »robovi« Austrije i mi ih nismo »oslobodili«: Slijedi oskudan i netočan prikaz hrvatske samostalnosti kroz
vijekove, no, prema svim ostalim srpskim piscima, ovaj je jedinstven izuzetak.
"Hrvati su se uvijek smatrali domaćima u Hrvatsko, Slavoniji i
Dalmaciji, a tamošnje Srbe, koji su doseljenici, smatrali su svojim gostima."
Ovo srpsko priznanje, ne bi bilo srpsko, kad bi bilo potpuno. Priznanje za
Bosnu i Hercegovinu nije mogao ni ovaj pisac nikako pregoriti, iako mu je posve
jasno, da je i u Bosni i Hercegovini stanje potpuno jednako onom u ostaloj
Hrvatskoj.
Makar
je i neznatno, ovo priznanje pokazuje, da se jedan Srbin u godini 1940. osjetio
ponukan srpskoj javnosti otkriti, da postoje Hrrati, koji čak imaju svoju povijest
i svoj komadić zemlje. Vrijedno je ovo priznanje za "istinitost"
srpske znanosti, te vrlo zgodna sličica ludačke megalomanije, u kojoj se
iživljavala srpska čaršija sve do svog tragičnog upravo apokaliptičkog sloma u
travnju 1941.
LITERATURA
(1) Roman Dmowski, Politika poljska i izgradnja države, Varšava, 1926.,
211, citiran "Hrvatski narod", br 38 od 27. listopada 1939.
(2) Roman Dmowski, u djelu "Problemi srednjo- i
istočnoeuropski", London, 1917., 500, citirano kao gore.
(3) Wielka ilustrowana Encyldopedja powszechna, Krakow, cit. kao gore.
(4) Aton Žiška, Abisinija, Kozmos, Beograd, 1935., 161.
(5) Prof. Josip Pasarić, Jagić prema hrvatstvu i srpstvu, pretiskano iz
"Obzora", Zagreb, 1899. II izdanje, str 4. i sl.
(6) o.c. str. 9-23,
033
(7) Klaić, Hrvati i Hrvatska, Zagreb, Matica Hrvatska, 1930., II.
izdanje,
(8) Nikola Stojanović, Srbi i Hrvati, II. izd.,(l. izdanje
"Srbobran" 23. i 24. VIII. 1902.), Novi Sad, 1902., 15" 16.,
17., 18.,
(9) Dr J. Ž. Milosavljević, Srpsko-hrvatski spor, (II. izd.) i Neimari
Jugoslavije, 12. jula 1937., Beograd, tiskano 1938., str 63.
(10) "Srpski borac", Beograd, 1940, cit. "Hrvatski
narod", br 51 od 26. siječnja 1940., str 8.,
(11) "Naša linija", Beograd, 1940., Miloš Milošević, cit.
"Hrvatski Dnevnik", Zagreb, 8. lipnja 1940.
034
I
HRVATSKI NAROD I HRVATSKA
Hrvatski
narod pripada mestu najstarije narode Europe. Prvi od svih naroda slavenske
jezične skupine stvara svoju državu, prima kršćanstvo i zapadnoeuropsku
obrazovanost. Kroz dugi četrnaeststoljetni povijesni razvoj Jadranske Hrvatske,
na kritičnom razvodu svjetova i glavnih prometnih žila, u zemljama, koje
pokazuju jake centrifugalne težnje, uspijeva hrvatski narod da se u stalnim
krvavim borbama održi i da sačuva neprekinutu nit svoje državne posebnosti,
iako znatno oslabljene, sve do godine 1918. Tada je započeo najtragičniji
odlomak hrvatske povijesti, obilježen pokušajem, da se uništi i sam opstanak,
izbriše i samo ime hrvatsko.
Kulturna
stvaranja Hrvata išla su usporedo sa Zapadom. Hrvati su bili uvijek njegov
nerazdvojni dio. U vremenima turskih borbi podnijeli su strahovite žrtve u krvi
kršćanski Hrvati na braniku Europe, a islamski Hrvati u širenju Islama uslijed
svojih psiholoških preddispozicija (bogumilstvo). Najveći sukob svjetske povjesnice
bio je najkrvaviji i najduži baš sredinom hrvatskih zemalja i prolio more
bratske krvi. U toj pojavi mnogi vide dokaze ogromne snage i veličine hrvatskog
naroda, jer su se i drugi kulturni narodi Europe znali rasknrariti
na suprotnim stranama u međusobnoj borbi za velike svjetske idejne pokrete.
035
Pa
ipak, uza sve te činjenice, hrvatski je narod medu posljednjima u Europi
obnovio samostalnu državu i još uvijek nedovoljno pred vanjskim svijetom
izrazio svoje narodne snage. Razlozi su tome mnogobrojni.
Jedan
od najvažnijih čimbenika je sustav srpskih neistina u lažnom obliku srpske
nauke. Jedini rezultat srpske nauke s obzirom na Hrvate glasi: Hrvatski
narod ne postoji, a koliko se još negdje nailazi na Hrvate, to su ostatci
jednog historijskog naroda, koji je nestao. Svi kulturni spomenici, svi
književnici i umjetnici s tog područja su srpski: Dokaza, naravno, za te
srpske tvrdnje nema, izvori govore, naprotiv, o hrvatskom imenu i često o
izrazitom hrvatskom narodnom osjećanju u doba kad još nije bilo nacionalnih
pokreta. Ali takva su mjesta srpski "naučnici" jednostavno ispuštali,
ili još jednostavnije, umjesto hrvatskog imena napisali srpsko, kako ćemo to
kasnije pokazati. Kad bi nastupile takve prilike da se morao ispraviti ovakav stav,
onda bi "naučnici" otkrili, da postoji posebno hrvatsko pleme, kome
su Srbi poklonili književni jezik. To se sve dogodilo narodu koji posjeduje
osamstoljetnu bogatu književnu tradiciju, koji ima značajnu renesansnu
umjetnost i koji je stvorio prvorazredne kulturne tekovine. To se sve dogodilo
Hrvatima od strane onih priznatih učenjaka, a u ime naroda, koji prije Vuka
Stefanovića Karadžića - to znači sredina 19. stoljeća - na području duhovnog
rada življaše u prilikama koje se mogu označiti jedino kao tabula rasa.
Vuk Stefanović Karadžić, "popečatelj i
rodočelnik" svih srpskih krivotvoritelja, nije bio loše obaviješten, nego
je svjesno pisao neistinu i činio djela, koja se u najbolju ruku mogu označiti
- krađom. Po hrvatskim zemljama putovao je vrlo često, poduzimao je i veća
putovanja s dužim
036
boravkom. Lipnja
1838. prošao je, zadržavajući se svugdje duže vremena, kroz Zagreb, Sisak,
Petrinju, Glinu, Karlovac, Plaško i Senj. Iz Senja je putovao preko Otočca,
Gospića, Velebita i Kotara u Zadar, a opet odavle preko Skradina, Šibenika,
Trogira u Split. , Opet kopnenim, ali drugim putem, vratio se u Trst.(1). Iz
ovih hrvatskih zemalja Vuk je pokupio najveći dio narodnog blaga, koje je izdao
pod srpskim imenom. Sam Jovan Skerlić tvrdi, da Vuku nije bilo naročito poznato
narodno blago u isključivo ekavskim krajevima, u Staroj Srbiji i Macedoniji. To
su doslovne Skerlićeve riječi.(2).

Vuk Stefanović
Karadžić, popečatelj" i "rodonačelnik" svih srpskih krivotvorina
ali počasni građanin grada Zagreba
037
Putujući po
hrvatskim zemljama, Vuk je svugdje priman s velikim počastima, dolazio je u
dodir s najuglednijim Hrvatima, koji su ga iskreno pomagali u njegovom
"naučnom" radu, ne sluteći kako će Vuk postupati. To svjedoči njegovo
dopisivanje s Kopitarom. Na osnovu Vukovih obavijesti napisao je V Hope
u uglednoj njemačkoj reviji godine 1842. studiju o Dalmaciji, u kojoj je
ustvrdio, da Hrvata u Dalmaciji nema osim par otoka i malog dijela sjevernog
primorja, tj. područja čakavštine. Tako se ovdje izravno opaža, kako Vuk
neistinito obavješćuje vanjski svijet o nama. Na isti način je Vuk krivo
obavijestio njemačkog učenjaka Rankea o hrvatskoj Bosni, kada je Ranke pisao,
godine 1834., o posljednjim neredima u Bosni... Uza sve točne obavijesti, koje
je Vuk dobio na terenu, on ipak izdaje čitavih deset godina kasnije svoju
poznatu knjigu, u kojoj se nalazi glasoviti njegov učenjački danak "Srbi
svi i svuda": Sve navode donosimo prema izvoru. (3) U toj
"studiji" Vuk piše: "Zaista se zna da Srbi sada žive u
današnoj Srbiji, u Metohiji, u Bosni, u Hercegovini, u Zeti; u Crnoj Gori, u
Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandnje,
u Slavoniji, u Hrvatskoj, u Dalmaciji i u svemu Adrijatičkom primorju od Trsta
do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo ne zna, dokle Srba
ima u Arnautskoj i u Maćedoniji."
Prisvajajući
ovo golemo područje za srpstvo, u kojima su Srbi ogromna manjina, kao što su i
u svakoj pojedinoj zemlji manjina, osim smanjene Srbije, jednako u Vukovo doba
kao i danas, pokušava Vuk donijeti neke brojke za tobožnje opravdanje svojih
nepravednih i megalomanskih zahtjeva. "U pomenutim mjestima biće najmanje
oko pet milijuna duša naroda, koji govori jednim jezikom, ali se po
038
zakonu (religiji
op. pisca), dijeli na troje: može se otprilike uzeti da ih ima oko tri milijona
zakona grčkog... od ostala dva milijona može biti da bi se moglo uzeti, da su
dvije trećine zakona turskoga, a jedna trećina zakona rimskog." Ovako Vuk
dokazuje svoje tvrdnje i na svim drugim mjestima. Ovako otprilike izgledaju i
ostali srpski znanstveni dokazi bez razlike na vrijeme, u kome žive pisci. Ipak
je valjda i Vuk osjetio, da je pretjerao, zato umuje ovako: "Samo prvi tri
milijona (dakle grčko-istočnjaci, op. pisca) zovu se Srbi ili Srblji, a ostali
ovo ime neće da prime, nego oni zakona turskog misle da su pravi Turci..., a
oni zakona rimskog sami sebe ili zovu po mjestima, u kojima žive npr. Slavonci,
Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili što osobito čine
književnici, Iliri ili Ilirci..." Vuk se velikodušno razbacuje imenima
pojedinih dijelova hrvatskog naroda, samo od imena hrvatskog zazire. Ta se
pojava može zapaziti u povijesti kod svih tuđinskih upravljača pojedinih
dijelova hrvatske zemlje, koji daju prednost svim imenima, pa radije i srpskom,
samo ne uzimaju ono pravo. Mora da je u tome imenu ležala silna snaga, koju su
tuđinci pokušali slomiti. Sjetimo se tragične sudbine fra Filipa Grabovca, koji
je izgubio život u mletačkoj tamnici samo zato, jer je u svojoj zbirci pjesama
nekoliko, puta upotrijebio ime hrvatsko.
Vuk Stefanović Karadžić daje razumjei,; da hrvatskog naroda uopće i
nema. Spominje da Mađara i Nijemaca ima više vjera, a
svi se zovu i priznaju Mađarima, odnosno Nijemcima, zato "mora se čuditi,
kako se barem ovi Srbi zakona rimskog neće Srbi da zovu." "Ko se koga
boji, on na njega i mrzi." Tako Vuk "tumači" postanak ove
"mrzosti, da narod i na svoje ime omrzne". Još šaljivije učeni Vuk
tumači, kako je najčišća hrvatska krv tobože odbacila srpsko
039
ime: "... oni
(islamsko plemstvo u Bosni, op. pisca) dojakošnje svoje ime Srbi, ne samo
odbace, nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu raju
Vlasima."
Ovako
jednostavno rješava Vuk pitanje vlaških doseljenika i pokušava silom dati
srpsko ime svim katoličkim i islamskim Hrvatima, a doseljenim vlaškim gomilama
turskih kmetova grčkoistočne vjere takoder pokušava dati ime srpsko, koje ni
njima, isto tako kao ni Hrvatima, nikako ne odgovara.
Srpsko-pravoslavna crkva ispravno je shvatila važnost ovog vukovog
pokušaja i svim sredstvima ga provodila u život. Pred
nama je potpuni uspjeh stogodišnjeg djelovanja srpske crkve. Vlaške gomile
grčkoistočne vjere, čija je pojava u hrvatskim zemljama znanstveno utvrđena i
vezana uz turska osvajanja, danas se u cjelini potpuno osjeća srpskom.
Pseudohistorija srpska, a velikim dijelom i hrvatska, pokušala je mimoići ove
činjenice i dati vlaškim gomilama starosjedilački značaj.
Međutim,
Vuk dalje mudruje: "Svi pametni judi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba
priznaju, da su jedan narod.., samo je onima rimskoga zakona još teško Srbima
nazvati se, ali će po prilici i tome po malo naliknuti; jer ako ne će da su
Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena... Da reku da su Hrvati; ja bih rekao,
da ovo ime po pravdi pripada najprije samo čakavcima, koji su po svoj prilici
ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata... "
Povijest područja na kojima žive Hrvati,
prepuna je hrvatskog imena. Vuk nije mogao zanijekati ime hrvatsko u prošlosti,
zato je priznao Hrvate u prošlosti (Porfirogenetovi Hrvati!), no u sadašnjosti
ih je htio svesti na šaku čakavaca,
040
, u Slavoniji, u Hrvatskoj, u Dalmaciji i u
svemu Adrijatičkom primorju od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se
zna, jer se upravo ne zna, dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji."
Prisvajajući
ovo golemo područje za srpstvo, u kojima su Srbi ogromna manjina, kao što su i
u svakoj pojedinoj zemlji manjina, osim smanjene Srbije, jednako u Vukovo doba
kao i danas, pokušava Vuk donijeti neke brojke za tobožnje opravdanje svojih
nepravednih i megalomanskih zahtjeva. "U pomenutim mjestima biće najmanje
oko pet milijona duša naroda, koji govori jednim jezikom, ali se po
038
zakonu (religiji
op. pisca), dijeli na troje: može se otprilike uzeti da ih ima oko tri milijona
zakona grčkog... od ostala dva milijona može biti da bi se moglo uzeti, da su
dvije trećine zakona turskoga, a jedna trećina zakona rimskog." Ovako Vuk
dokazuje svoje tvrdnje i na svim drugim mjestima. Ovako otprilike izgledaju i
ostali srpski znanstveni dokazi bez razlike na vrijeme, u kome žive pisci. Ipak
je valjda i Vuk osjetio, da je pretjerao, zato umuje ovako: "Samo prvi tri
milijona (dakle grčko-istočnjaci, op. pisca) zovu se Srbi ili Srblji, a ostali
ovo ime neće da prime, nego oni zakona turskog misle da su pravi Turci..., a
oni zakona rimskog sami sebe ili zovu po mjestima, u kojima žive npr. Slavonci,
Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili što osobito čine
književnici, Iliri ili Ilirci..." Vuk se velikodušno razbacuje imenima
pojedinih dijelova hrvatskog naroda, samo od imena hrvatskog zazire. Ta se
pojava može zapaziti u povijesti kod svih tuđinskih upravljača pojedinih
dijelova hrvatske zemlje, koji daju prednost svim imenima, pa radije i srpskom,
samo ne uzimaju ono pravo. Mora da je u tome imenu ležala silna snaga, koju su
tudinci pokušali slomiti. Sjetimo se tragične sudbine fra Filipa Grabovca, koji
je izgubio život u mletačkoj tamnici samo zato, jer je u svojoj zbirci pjesama
nekoliko, puta upotrijebio ime hrvatsko.
Vuk Stefanović Karadžić daje razumjei,; da hrvatskog naroda uopće i
nema. Spominje da Mađara i Nijemaca ima više vjera, a
svi se zovu i priznaju Mađarima, odnosno Nijemcima, zato "mora se čuditi,
kako se barem ovi Srbi zakona rimskog neće Srbi da zovu." "Ko se koga
boji, on na njega i mrzi." Tako Vuk "tumači" postanak ove
"mrzosti, da narod i na svoje ime omrzne". Još šaljivije učeni Vuk
tumači, kako je najčišća hrvatska krv tobože odbacila srpsko
039
ime: "... oni
(islamsko plemstvo u Bosni, op. pisca) dojakošnje svoje ime Srbi, ne samo
odbace, nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu raju
Vlasima."
Ovako
jednostavno rješava Vuk pitanje vlaških doseljenika i pokušava silom dati
srpsko ime svim katoličkim i islamskim Hrvatima, a doseljenim vlaškim gomilama
turskih kmetova grčkoistočne vjere takoder pokušava dati ime srpsko, koje ni
njima, isto tako kao ni Hrvatima, nikako ne odgovara.
Srpsko-pravoslavna crkva ispravno je shvatila važnost ovog lukovog
pokušaja i svim sredstvimna ga provodila u život. Pred
nama je potpuni uspjeh stogodišnjeg djelovanja srpske crkve. Vlaške gomile
grčkoistočne vjere, čija je pojava u hratskim zemljama znanstveno utvrđena i
vezana uz turska osvajanja, danas se u cjelini potpuno osjeća srpskom.
Pseudohistorija srpska, a velikim dijelom i hrvatska, pokušala je mimoići ove
činjenice i dati vlaškim gomilama starosjedilački značaj.
Međutim,
Vuk dalje mudruje: "Svi pametni judi i od grčkijeh i od rimskijeh Srba
priznaju, da su jedan narod.., samo je onima rimskoga zakona još teško Srbima
nazvati se, ali će po prilici i tome po malo naliknuti; jer ako ne će da su
Srbi, oni nemaju nikaln%og narodnog imena...Da reku da su Hrvatr; ja bih rekao,
da ovo ime po pravdi pripada najpnfe samo čakavcima, koji su po svoj prilici
ostaci Porfirogenitovijeh Hrvata... "
Povijest
područja na kojima žive Hrvati, prepuna je hrvatskog imena. Vuk nije mogao
zanijekati ime hrvatsko u prošlosti, zato je priznao Hrvate u prošlosti
(Porfirogenetovi Hrvati!), no u sadašnjosti ih je htio svesti na šaku čakavaca,
040
Hrvatski narod i
Hrvatska 41
dakle na područje,
koje je svakim danom manje, uslijed polaganog izumiranja čakavskog dijalekta. Tako
je smišjena paklenska osnova, po kojoj su imali biti izbrisani Hrvati sa ljepe
hrvatske zemlje. Vuk ne razumije, kako se hrvatskim imenom mogu nazvati
"ona braća naša, zakona rimskoga, koji žive u Banatu, Bačkoj, Srijemu,
Slavoniji, Bosni, Hercegovini ili u Dubrovniku, jer govore istijem onakijem
jezikom kao i Srbi!"
"Od
onijeh pak turskog zakona, ne može se još ni iskati da misle što o ovom
srodstvu, ali kako se medu njima škole podignu... i oni će odmah doznati i
priznati da nijesu Turci nego Srbi." Velikosrpske vlade nadahnute duhom
Vuka Karadžića podržavale su islamske Hrvate u najvećoj kulturnoj i gospodarskoj
zaostalosti, te im ni škola nisu podizali; no, oni su ipak poslušali glas svoje
krvi i našli svoj put. I ostali dijelovi Vukova članka, kao npr oni o
socijalnim i gospodarskim prilikama pojedinih krajeva, također su potpuno
nevrijedni, ako mjerimo i mjerilom onoga vremena. Dalje u istom članku Vuk se
navraća opet na etničke granice Panonske i Dalmatinske Hrvatske tobože prema
Konstantinu Porfirogenetu: "U Dalmaciji na suhoj zemlji, gdje je bilo
srce Hrvata, danas nema nikakvog naroda, koji bi se po jeziku razlikovao od
Srba, ali na ostrvima i primorslnin mjestrina... (nekim)... govori se
jezikom malo drukčijim od srpskog, i ja mislim, da su ovi primorci i ostrvljani
ostaci ili potomci starijeh Hrvata". Na načelu: čakavština = hrvatski
jezik, Vuk tobože stručno pronalazi razlike "njihovog jezika od
Srpskog". I u nizanju ovih razlika Vuk je puka neznalica, koja se
dosljedno drži samo jednog načela: na štetu Hrvata propovijedati srpsko ime.
Kako je nestalo Hrvata iz Dalmacije, pita se Vuk, i sam odgovara: "Ja
mislim da su se od Srba (?) i
041
od Turaka
razbjegali, a koji su ondje ostali, oni su se posrbili..." Dokazi dostojni
samo Vuka i njegovih nasljednika.
Vuk
Stefanović Karadžić zaključuje svoju "raspravu": "Iz svega
ovoga što je ovdje kazano vidi se da se svi Južni Slaveni osim Bugara po jeziku
dijele na troje:
prvo
su Srbi koji govore što ili šta...
drugo
su Hrvati koji umjesto što govore ča...
treće
su Slovenci koji umjesto što govore kaj..
Među
Slovence idu i današnji Hrvati u varmeđ Zagrepskoj, Varaždinskoj i
Križevačkoj... Što se tiče broja ..., ja bih rekao da će štokavaca biti
najmanje tri puta onoliko koliko kekavaca i čakavaca zajedno, a kekavaca opet
biće mnogo više od čakavaca".
Ova
zagonetka prevedena na Vukov rječnik znači: Hrvati su šaka čakavaca, koja
izumire... Slovenac Kopitar, veliki Vukov zaštitnik i učitelj, podupirao je
ubrajanje hrvatskog kajkavaca u Slovence, možda da je i samog Vuka nadahnuo na
to. Dr. Mile Starčević, obrađujući pitanje, kako je došlo do Starčevićeva
nijekanja Srba, zabavio se pojavom ove zločinačke promičbe i istaknuo je
činjenicu, "da je bilo i takvih Hrvata, koji su njegovu tezu primili kao
nešto, o čemu se može raspravljati". "Nitko od Hrvata nije reagirao,
već je misao o potrebi reakcije došla mnogo kasnije".(4). Vjerojatno, da
je i sam Vuk osjetio, da je predaleko zašao, pa je nešto kasnije izdao malu
knjižicu, u kojoj je nastojao popraviti svoj stav, ali uistinu samo je
promijenio stilizaciju i sve je ostalo kao i prije. Na koncu je još imao obraza
izraziti svoje uvjerenje, "da će svaki hrvatski rodoljubac njim sa svijem
biti zadovoljan." (5).
Potrebno
je malo dublje zaći u pitanje Vukova obrazovanja i rada, pa će nam biti jasnije
mnoge stvari.
042
Jedina
Vukova vrijednost, koja se mora priznati - ukoliko se to može nazvati
vrijednošću u objektivnom smislu - jest silna srpska nacionalna svijest, koja
je Vuku vrhovni zakon. No naša etička shvaćanja ne mogu nikako dopustiti, da se
narodnoj stvari služi upravo nemoralnim postupcima i djelima, da se u svrhu
promičbe vlastitog imena prisvoji tuda imovina i čak drugima ospori pravo na
život, kao što se to nama dogodilo od strane svih srpskih pisaca od Vuka do
danas. I ova stalna pojava je osebujna oznaka balkansko-istočnjačkog
mentaliteta naših susjeda preko Drine. Osim ovih golemih zasluga za srpsku
nacionalnu misao, makar se one temeljile na lažima, mi ne možemo naći ništa
vrijednog ni značajnog u duhovnom liku Vuka Stefanovića Karadžića.
Bitno i
trajno obilježje cjelokupnog Vukova rada tijekom čitavog života jest potpuni
primitivizam u svim pravcima, neobičan i za ono doba, u kojem je Vuk živio.
Poput Dositeja Obradovića i Vuk je obični i vrlo nespretni plagijator misli
djela europskih pisaca, koji u svom primitivizmu od Europe usvaja ono, što ne
predstavlja nikakvu vrijednost ili pak sumnjivi. Ne ulazeći u pitanje prednosti
etimologije ili fonetike, ističemo samo to, da Vuk ni u svom »genijalnom«
uvođenju jednostavnog fonetskog pravopisa, zbog čega je bio toliko slavljen,
nije originalan, nego je prisvojio tuđu misao. Njegovo slavno pravilo: »Piši
kako govoriš«, imali su Hrvati prije Vuka, a Vuk ga je jednostavno izvadio iz
djela Nijemaca Adelunga: »Vollstandige Anweisung zur deutschen Orthographie«;
koje glasi: »Schreib wie du sprichst«: Sve biografije o Vuku ističu velik
utjecaj Kopitara na Vukov rad. U početnim koracima Vukovim, Kopitar je bio
glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Kopitara, nikada
ne bi bilo Vuka, ni
043
njegovih zasluga za
srpstvo. Kopitar ga je upravo tjerao, zaklinjao, upućivao sve dotle neprekidno,
dok se Vuk ne bi dao na posao. Vuk nije imao nikakva poticaja u vlastitom radu.
Sam priznaje da nije shvaćao, zašto Kopitar i ostali učeni svijet toliko cijeni
priproste narodne pjesme. Poslije je to zanimanje vješto iskoristio za promičbu
srpske misli: Kasnije taj isti Kopitar, koji je bio duboko svjestan Vukovih
osobina, toliko slavi Vuka, da ga čak naziva "gramatičarskim
genijem", premda je očito i njemu samom, da je Vuk diletant vrlo
skromnih mogućnosti. Nejasni su razlozi ovog Kopitarova djelovanja, ali ne
će biti na odmet da kažemo, da je Kopitara i Vuka ujedinjavala želja; što
brže ukloniti Hrvate, na korist Slovenaca i Srba. Osobina Kopitara kao
krivotvoritelja, poznata je našim stručnjacima, ali je manje poznata ova
pojedinost. Kada je Šporer namjeravao pokrenuti svoj "Oglasnik", htio
mu je dati ime hrvatsko, no Kopitar je kao znanstveni autoritet savjetovao
Šporeru, "da ne mislite samo na Hrvatsku, nego na sve jugoslavjanske
narode, jer niti Dalmatinac, niti Slovenac, niti Istrijanin, pa baš ni
Slavonac, kamo li ini Jugoslaveni, ne bi rado pristali na isključivu narodnost
hrvatsku... pristanite za sada uz to ime (ilirsko; op. pisca), premda ne
odgovara povjestnici ni narodnom pravu".(6). Šporer je po tom savjetu svoj
list nazvao "Ilirski Oglasnik".
Druga
značajka Vukova rada jest nesolidnost, da ne upotrijebimo ime, koje bi više
pristajalo - krađa. O ovoj nesolidnosti imali smo se prilike uvjeriti tijekom
dosadašnjeg izlaganja, a još će biti točnije vidljiva u poglavlju o hrvatskom
jeziku i narodnim pjesmama.
U svom "Rječniku" pod rječju
"mornarica", Vuk piše: "Mornarica (u Kotoru), Art Tanz, chorae
genus". Ovakvih slučajeva u Vukovoj znanstvenoj spremi ima beskrajno
mnogo.
044
Odnos
Vuka Stefanovića Karadžića i Miloša Obrenovića, koji donosimo
prema uglednoj srpskoj publikaciji, koristit će nam da se upoznamo s daljim
"znanstvenim" značajkama i ličnosti Vuka.(7). "U obnovljenoj
srpskoj državi Miloš je bio prvi vladalac, a Vuk najveći književnik. Njih
dvojica su došli i u lični dodir .., ali su bili u prepisci još ranije. Vuk je
češće pisao Milošu, a Miloš je rede odgovarao Vuku. Najveći broj Vukovih pisama
imao je svrhu da privoli Miloša da mu da novčanu potporu. Ipak Vuk - veli pisac
- nije bio obična mamipara, kakve se često nalaze oko vladalaca i velikih
bogataša". O svojim pismima Vuk obećava Knezu, da će kao protuuslugu za
novčane pomoći, koje moli, raditi oko što veće slave kneževe. "I onda ću sve
vrijeme moga života - veli doslovno Vuk - žertvovati za vašu čest i slavu,
radeći da se vaše ime ne samo u narodu Srpskome, nego i po svoj Europi,
spominje i slavi, pa i to ne samo danas, nego dogod je ljudi na svijetu. A samo
će vam i to na slavu služiti što ćete vi prvome spisatelju naroda vašega dati
penziju za nagraždenije trudova njegovi za bolju volju u napredak". (?).
CI drugom pismu veli Vuk Milošu: Hoću "da napišem Istoriju Srpsku naši
vremena, pa s tim knjigama da dođem u Njemačku, pa da i naštampam i vašemu
imenu posvetim, i da kažem, da je to po vašoj naredbi skupljeno i napisano i
naštampano; pa onda u ime vaše da dam ponešto i drugim nekojim znatnijim
spisateljima i tuđim i našim, da i oni kašto napišu i kažu o vama što lijepo i
slavno (a svijet bi i onako vas valio i slavio, kako bi vi take slavne stvari
činili). I eto, tako sam ćeo da načinim od vas u narodu našemu štogoct nalik na
Velikoga Karla i Velikoga Petra". "Zaman mu Vuk sladi da će mu se ime
večno slaviti po svoj Europi, Miloš se ne maša rukom u džepove. Njemu je draži
novac nego obećana slava. Verovatno je da je on
045
potcenjivao i Vukov
značaj i vrednost njegovih knjiga."(7). U jednom pismu Miloš traži od
Vuka, da mu pošalje rukopis, original i prijevod djela o Karađorctu, na što se
Vuk služnički opravdava, da on ne piše o Karađorđu, nego samo o njemu, Milošu.
Godine
1828. tiskano je Vukovo djelo "Miloš Obrenović knjaz Serbii ili Grada
za srpsku istoriju našega vremena", Kad je Vuk poslao Kopitaru oglas o
ovom djelu, Kopitar ga savjetuje da djelo ne tiska, "da mu se ne bi
predbacilo, da je plaćenik (Solding). Vuk mu zahvaljuje. i uvjerava ga, da
će gledati da ne laže, a istinu će prećutatr; ako se gde ne bi mogla kazati.
Vuk je u toj knjizi i hvalio Miloša, i prećutkivao ili nepotpuno i netačno
prikazivao njegove postupke". (7).
Miloš,
koji pripada medu najkrvavije istočnjačke despote, što priznaju i srpski
povjesnici, prikazan je po Vuku ovako: "Miloš je za vremena vojvodovanja
svoga bio u redu najslavniji Srpski vojvoda: u junaštvu nije ustupao Veljku ni
Ćupiću, a od obojice se, kao i od mnogi drugi, tim razlikovao, što ruje bio
ajtadžija... On nije gledao, da ljude straom natera, da ga paze i slušaju, nego
je to tražio lepim rečima i pametnim i pravednim vladanjem i upravljanjem. I za
to su ga svi njegovi vojnici i ostali ljudi pazili kao brata, a slušali i
poštovali kao sinovi mudra oca." Tako Vuk, a pisac knjige Srbin Jaša
Prodanović, daje ovakvo svoje tumačenje: "U vremenu od 1816. do izlaska
Vukove knjige desili su se svi sukobi Miloševi sa njegovim protivnicima i
završile sve bune... Mnogi su ljudi platili glavom svoj otpor Milošu, a neki su
bili izloženi varvarskoj kazni otsecanja ruku i vrhova jezika." (7). Devet
uglednih političkih ličnosti tadašnje Srbije, medu njima jedan vladika i
Karađorđe, potajno su ubijeni
046
ili zadavljeni po
Miloševu nalogu, jer su Milošu bili nepoćudni. Svih tih devet potajnih
ubojstava, izvršenih po nalogu glavara države, bilo je poznato Vuku Karadžiću,
kako to dokazuje Prodanović, pa ipak je Vuk o Milošu pisao nepravedne i lažne
hvalospjeve. "Vuk je ove događaje pretstavio i nepotpuno i netačno, da ne
kažemo neverno... Istorijske je događaje toga vremena saopštavao nepotpuno i
netačno, ili ih prećutkivao ili umeo vešto prekliziti preko njih".
(7). Pa ipak na koncu, Srbin Prodanović pokušava obraniti Vuka i njegovo
svjesno krivotvorenje istine. Bilo je potrebno zadržati se nešto duže na ovom,
da se vidi, kako je Vuk vrlo lako izvrtao sve, što mu nije išlo u njegovu
računicu.
Ovaj
i ovakav Vuk Stefanović Karadžić, koji je prvi počeo svim sredstvima brisati
Hrvate s ovog našeg kutića zemlje, uživao je među Hrvatima veliki znanstveni
ugled. Rijetki su bili oni koji su ustajali protiv Vuka, među prvima Otac
domovine Ante Starčević. Službeni predstavnici hrvatske znanosti redovito su u
Vuku gledali neku duhovnu veličinu i podavali se njegovim, za nas upravo
samoubilačkim, tvrdnjama. Danas je nama, mladom naraštaju, potpuno nerazumljivo
ovo luđačko držanje naših starih. Strossmayer i njegovi pristaše su se zauzeli,
te je Vuk izabran počasnim građaninom Zagreba i počasnim članom požeške
županije. Strossmayer je odredio znatan novčani iznos za izdavanje
posmrtnih spisa Vuka Karadžića, te također novac za podizanje spomenika, čemu
su se pridružili još neki. Dvorski kancelar Ivan Mažuranić isposlovao je kod
krune, da se Vukovoj obitelji podijeli potpora, koja ju je spasila od
materijalne propasti.
Još
ni danas sva ostavština Vuka i Vukovih vjernika nije izbačena iz hrvatske
znanosti, a još dugo, dugo ćemo osjećati posljedice Vukova rada kod kuće i u
inozemstvu.
047
Razumijemo da Srbi
slave Vuka, jer im je on najveća ličnost poslije sv Save, ali našu gotovo
stoljetnu vukovsku tradiciju ne možemo nikako shvatiti, niti drukčije označiti,
već kao samoubojstvo ili potpunu ludost.
Gorljivi
Vukov učenik Đuro Daničić (pravo ime Popović) je godine 1857. u jednom
srpskom znanstvenom listu zastupao i branio tobože nekakvim znanstvenim
dokazima Miklošićevu i Vukovu tezu: čakavci = Hrvati, te na načelu čakavština =
hrvatski jezik, pronašao razlike između Hrvatskog i srpskog jezika.(8). Godine
1865. dolazi Popović-Daničić u Zagreb, i zanimljivo: on "mijenja"
svoje stajalište i naziva hrvatski jezik hrvatskim ili srpskim, te postaje prvi
tajnik novoosnovane Jugoslavenske akademije, njen redoviti član, pokretač i
začetnik Akademijina rječnika hrvatskog ili srpskog jezika i vrši nad tim
važnim poslom naučni nadzor. U tom svojstvu on izbacuje iz Rječnika cjelokupnu
kajkavsku književnost, provodeći Vukovu tezu: kajkavci = Slovenci. Žalosna
slika našega mentaliteta, koji može svašta progutati, koji dobroćudno oprašta
zločine uperene protiv vlastitog naroda i njegova opstanka i sve predaje
zaboravu već nakon par godina. Iz ovog našeg odviše mekanog i svakom
prijateljskog mentaliteta našeg čovjeka, izvire ona - u ostalom svijetu
nečuvena komedija - da se narodni jezik u vlastitom središtu naziva dvostrukim
imenom (srpskohrvatski), ili pak trećim imenom (jugoslavenski), a ne imenom
naroda, koji ga govori. (1 filološkom svijetu ima više slučajeva, da dva naroda
govore sličnim ili istim jezikom, ali svatko svoje vlasništvo naziva svojim
imenom. Sjetimo se samo one klasične ludosti - onog Sabora Kraljevine Hrvatske,
koji raspravlja, kako se ima zvati jezik naroda Trojedine Kraljevine, i svih onih
prijedloga u tom pitanju. Sumnja u sebe zahvaljujući tuđinskoj
048
promičbi,
duboko se ubrizgala u naše meso, u našu krz, u naše živce i mozgove, i dovela
nas do ruba propasti.
Kada
Hrvati pokušaju makar kako obzimo da se obrane od podmetanja, onda se redovito
čuje ista pjesma. Ugledni srpski pisac brani "opšte interese", i
odmah nam kaže, što se podrazumijeva pod "opštim interesima." (9).
"Sudar pretenzija i ambicija koje su se iz procesa (otuđNanja, op. pisca)
razvile, koje su i u Srpstvu i u Hrvatstvu našle svojih fanatičnih pobornika,
podriva svakog dana sve to jače misao o jedinstvu narodnom, ističe odelite,
tesnognrdne, isključivo srpske ili hrvatske interese na suprot opštim,
zajedničkim narodnim interesima Srba i Hrvata. Pod uticajem njegovim Srbi i
Hrvati, sinovi jednog te istog naroda, stoje već danas jedni prema drugima, na
svojem opštem namdnom domenu, u Bosni, Dalmaciji, Trojednoj Kraljevini
(Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, op. pisca).:. kao protivnici". Ono
hrvatsko je "opšta domena"! Ne postoji ni komadić zemlje, koji ne bi
bio "opšti", koji bi bio hrvatski. Pisano je to davno, prije postanka
velikosrpske države. Što pak znači "opšte uopštavanje", to smo svi mi
u njoj već dobro iskusili.
Temeljni
politički program srpske vanjske politike, vjerno provoden u sva vremena, Načertanije
Ilije Garašanina (10), takoder ne poznaje ni Hrvatske, ni hrvatskog naroda.
Hrvatska mu je samo zemljopisna oznaka jedne austro-ugarske pokrajine, u kojoj
- kao i u Dalmaciji i Bosni - žive Srbi katoličke vjere. Za uspostavu ogromnog
srpskog Dušanova carstva, koje bi se trebalo prostirati i na svim hrvatskim i
bugarskim zemljama i dijelom madarskim, treba najprije stvoriti obavještajnu
službu i promičbenu djelatnost. Za svaku zemlju posebno, prema njezinim posebnim
prilikama. "U Bugarskoj se najprije i najviše ruski i srpski upliv
049
susretati
mora" (10). Da srpski upliv nadjača ruski; treba u Bugarskoj (jer
"Bugari nemaju vaspitajuća i učebena zavedenija") otvoriti srpske
škole, poslati srpske popove, srpske vjerske i svjetovne knjige i započeti
veliku promičbu za srpsku državu. Bugarski svećenici trebaju bogosloviju
svršiti u Srbiji.

Dr. Jovan Cvijić,
najveći srpški geograf i veliki znanstveni autoritet za Srbe, u svojim djelima
ne nalazi hrvatskog naroda, već jedino srpski narod triju vjera.
050
"Naročito
treba se izvestiti o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Severnoj Albaniji. U
isto vreme nužno je da se tačno poznaje i stanje Slavonije, Hrvatske i
Dalmacije, a razume se da u ovo spadaju i narod Srema, Banata i Bačke". Treba
vješto kriti od agenata katoličke vjere prave ciljeve i za njih se može
upotrebiti drugo kakvo ime. Komentator prijepisa i izdanja originalnog
"Načertanija" daje jugoslavenski natpis tom izrazito srpskom
političkom programu, nekoliko puta spominje "srpsko jugoslavensko
nacionalno pitanje", što on očito smatra istovjetnim i što u stvari i
jest, te na koncu ističe, da su se sve točke ovog genijalnog programa
ostvarile, osim one prema Bugarima. (10).
U
statističkim podacima o brojčanom stanju srpskog naroda, neprestano su
postavljane izmišljene megalomanske brojke. S takvim krupnim neistinama su se
služili prvi geografi, kao npr. Jovan Cvijić. On stalno obavješćuje
svjetsku javnost potpuno krivim podacima. Naročito članak objavljen u
"Scientia" XXIII., lipnja 1918. godine, predstavlja pravu riznicu
neistina upućenih stranoj javnosti upravo u času, kad se stvarala versailleska
Europa. U tom članku Jovan Cvijić par puta ističe krupnu neistinu - "Srbi,
koji čine skoro dve trećine jugoslavenskog stanovništva..." - naravno, na
štetu Hrvata, koji su brojčano jednaki Srbima.(ll). Jovan Cvijić, veliki
znanstveni autoritet za Srbe, u svojim djelima također ne vidi i ne nalazi
hrvatskog naroda, već jedino srpski narod triju vjera. U jednoj knjižici
prigodom aneksije Bosne i Hercegovine, ističući da su "Bosna i Hercegovina
oblasti čisto srpske rase" piše Cvijić o stanovništvu "srpskog
jezika":
051
Stanovništva
srpskog jezika ima:
·
u Srbiji 2,76 milijuna-
·
u Bosni i Hercegovini 1,799 milijuna
·
u Hrvatskoj i Slavoniji 2,27 milijuna
·
u Madžarskoj 0,679 milijuna
·
u Dalmaciji 0,624 milijuna
·
u Istri 0, I 56 milijuna
·
u Staroj Srbiji 0,455 milijuna
·
u "Skopskoj oblasti" 0,270 milijuna
·
u Makedoniji 0,300 milijuna
·
u svemu, dakle, nekih 10 milijuna. (12)
Učeni
geograf piše dalje ovo: "Naroda srpskog jezika ima dakle oko deset
milijuna ljudi. On po broju dolazi na treće mjesto među svim Slavenima (iza
Rusa i Poljaka). Od njemačke granice do Carigrada oni su nastanjeni i nema
većeg naroda od srpskog. O tom velikom kompleksu i etnografskoj oblasti
srpskog naroda, Bosna i Hercegovina imaju centralni položaj."(12). Ostale
znanstvene osobine Jovana Cvijića također su sumnjive. Mi ćemo samo usput
istaknuti, da temeljna misao znanstvenog rada Cvijićeva – dinarska rasa
- nije ispravna, i onako, kako je on iznosi, uopće nema znanstvenog temelja,
već je njegova sasvim samovoljna tvorevina načinjena u promičbene svrhe srpskog
šovinizma.
Profesor
Filip Lukas je kod nas prvi upozorio na neistine Cvijićeva tobože
znanstvenog rada i donio je sudove nepristranih pnrorazrednih stranih geografa
o pitanju dinarske rase. "Po današnjem antropološkom ispitivanju
dinarska rasa je zastupana u čistijoj formi u krajevima nase jenim pretežno
Hrvatima, a baš se Šumadija, koja je također bila područje migracionih struja
iz Raške oblastr; dosta odvaja u fizičkom trpu stanovnika od zema ja zapadno od
Kolubare. Švicarski
052
učenjak Pittard
na osnovi dugogodišnjeg proučavanja rasnih razlika na Balkanskom poluotoku,
došao do zaključka, da je jezgra Dinarskog ljudskog bpa u blizini mora...,
evo ovdje, u originalu njegovih misli: "II est tout evidence, que les
Serbes actuelles ne peuvent etre consideres comme les descendants autentiques
et selectionnes tribus qui, parties les Croates des regions de la Russie
meridionale s' ecoulerent a travers la Pannonie."... "Recenzent Jacques
Bouccart ističe rezultate ovog djela u stručnom časopisu, te zaključuje,
da nema nikakve antropološke homogenosti izme8u Hrvata i Srba: "Les Serbes
de Royaume sont completement diff'erents des Croates, de Montenegrines et
des Bosniaques-Hercegoviniens." (13). Makedonci su poput Hrvata
trebali poslužiti takocter kao grada na kojoj će se zidati megalomanske brojke
Dušanova carstva. O pripadnosti Makedonije učenjak Cvijić na jednom mjestu kaže
vrlo iskreno: "...da li će jedno ili drugo ime (srpsko ili bugarsko, op.
pisca) prevladati, zavisi od zavojevanja, od političkih prilika i od
raznovrsnih dogadaja na macedonskoj teritoriji i izvan nje..." (14). Naši
supatnici u srpskoj tamnici, Makedonci, imali su dovoljno prilike osjetiti, što
znače "zavojevanja" i političke prilike u posljednje 22 godine na
makedonskom teritoriju.
Ovih
par malih odlomaka iz Cvijićeva "naučnog" rada, dovoljno nam
osvjetljavaju znanstvenu vrijednost ovog pisca, koji je i kod nas Hrvata uživao
isto tako veliki naučni ugled kao i kod Srba, premda je na svakom koraku
nijekao naš opstanak.
Publicist
i navodno pristaša sporazuma s Hrvatima u bivšoj Jugoslaviji, Radoje
Knežević, obara se na hrvatske imperijaliste, koji navodno zahtijevaju i
veliki dio srpskih zemalja, pa ovako vrši razgraničenja između Srba i Hrvata:
053
"Političarima
koji se nisu makli iz svojih kotara, i koji nisu nikad bacili pogled na
etnografsku kartu Jugoslavije, izgleda doista kao neko nevjerojatno
velikosrpsko pričanje, kad se kaže, da granice srpske zemlje idu od Timoka
pa sve do mora oko Šibenika. To je međutim samo jedna konstatacija stvarnosti,
jedna apsolutna i neporječiua istrna. Može to biti neugodno nekom, ali je
savršeno točno, da hrvatska nase ja u Bosni predstavljaju samo oaze, ostrvca
odsječena od svoje matice, a da se srpska naselja protežu preko Drine, sve do
mora oko Šibenika - Benkovac - Zadar - Gospić – Brinje i Vrbosko i dopiru
neprekinutin pojasom gotovo do granica sadašnje dravske banovine
(Slovenije, op. pisca)" (15). I ovaj stručnjak želi nas izbrisati usprkos
očite etničke povezanosti svih hrvatskih povijesnih zemalja. U središnjem
dijelu su tek jake oaze doseljenog srpskog pučanstva.
Našem
prikazu prvih znanstvenih imena nikada ne bi bilo kraja, zato ćemo prikazati iz
bezbrojnog niza jugoslavenslkih" školskrih knjiga, koje su u
doba velikosrpske vladavine zasule i naše hrvatske škole i u kojima se nijekao
i goli opstanak hrvatskoga naroda, samo jednu Zbirka zemljopisnih karata, koja
se upotrebljava kao obvezatna knjiga u svih osam razreda gimnazije kroz cijelu
vladavinu srpske države, pokraj ostalih strahovitih netočnosti (npr. karte
rasprostranjenosti katoličke i islamske vjere u bivšoj Jugoslaviji) donosi
kartu pod naslovom:
"Istorijski razvitak Srbije u
novo doba"
Na karti su
naznačene granice:
·
beogradskog pašaluka
·
Karadorđeve države
·
Milanove države
·
Kralj-Petrove države
·
Države Petra I. i Aleksandra
054
Na
toj karti je slikovito prikazano, kako je bivša Jugoslavija znanstveno smatrana
samo proširenom Srbijom, (16).
Istaknute
ličnosti srpskog znanstvenog svijeta pisale su o različitim temeljnim pitanjima
hrvatskog života, povijesnog, kulturnog, gospodarskog ili socijalnog, uvijek s
istim težnjama: prikazati hrvatski život u što crnijim obrisima, hrvatske
događaje i djela što neznatnijim, hrvatske poraze što težima, a hrvatske
pobjede što beznačajnijim. Sve se to događalo u cilju da se Hrvatima ulije
nepouzdanje u vlastite sile i općenito zaniječu hrvatske snage pred
inozemstvom.
Najsjajnija
vrjednota hrvatske povijesti: život, rad i narodna nauka Ante Starčevića,
dobila je svog srpskog tumača u osobi Jovana Skerlića. I sve ostale
ličnosti hrvatskog života bile su od strane srpskih pisaca prikazivane u drugom
svijetlu i drugoj boji, nego, što su one uistinu bile, već prema tome, kako su
politički interesi zahtijevali. "Ante Starčević za Hrvate je - piše
Skerlić (17) - jedno veliko ime, "hrvatski Katon", "otac
Hrvatske". Za njih je on ono što je za Srbe Ugarske, od prilike u isto
vreme, bio Svetozar Miletić: oličenje potpunog i borbenog nacionalizma,
neka vrsta nacionalnog mesije. Za nas Srbe uopšte, Starčević je utoliko
zanimljiviji što nikada niko o nama nije toliko zla rekao koliko on. Njega više
nema, ali njegovo ime i njegove ideje su ostale. Jedan znatan deo Hrvata još
uvek živi u njegovim idejama i jedna velika hrvatska stranka krsti se njegovim
imenom još i danas." (I prvom poglavlju ovog članka Skerlić prilično vjemo
prikazuje tijek života Ante Starčevića prema djelu Kerubina Šegvića,
koga Skerlić neukusno i uvredljivo napada najpogrdnijim izrazima. Starčevićeva
mati - tvrdi Skertić - bila je pravoslavna Srpkinja!
055
"Ante
Starčević nije bio ni najmanje "državnik" i "diplomata", i
nije pisao i govorio da sakrije svoje misli, no da otvoreno, bezobzirno, često
i brutalno, kaže celu svoju misao... on je u prvom redu bio negativan duh,
"odricatelj", rušitelj. U celom njegovom političkom radu jače je i
važnije ono što nije hteo nego ono što je hteo. On je negator na svim linijama,
u svim pravcima, i prema Austriji, i prema Mađarima, i prema Slovenstvu, i
katoličkom i pravoslavnom Slovenstvu, i prema Srbima, i prema svim onim
Hrvatima koji ne će da uctu u njegovu logiku, u njegova odricanja i mržnje...
Bilo bi prirodno pomisliti da se ovaj veliki anti-austrijanac, koji objavljuje
rat i Nemcima i Mađarima, okreće ka Slovenstvu... Kao negator Starčević je
apsolutan, bez ograničenja, bez apelate; slovenska misao, ilirstvo,
jugoslavenska ideja, narodna politika srpskohrvatskoga nije imala ogorčenijeg
protivnika od njega... on ide pravo do nerazumljivog i grubog preziranja
Slovenstva uopšte, Slovena kao rase... on je odsudan i odsečen kao svi fanatici
i ljudi u lažnim idejama." Naravno da Skerlić neće da vidi Starčevićevu
genijalnu konstruktivnost u predvictanju budućnosti, u izgrađNanju hrvatske
državnosti, u stvaranju hrvatskog narodnog, potitičkog, kulturnog i - što se
kod nas često zaboravlja - socijalnog programa buduće hrvatske države.
"Još
gore od Starčevića prolaze zlosrećni Srbi. Ono što rusu mogli učiniti Turci za
četiri stotine godina sečama, davljenjima, vešanjima, nabadanjima na kolac,
Starčević vrši jednim potezom pera. On Srbe davi u svojoj mastionici. Za njega,
prosto naprosto, Srbi ne postoje... I trebalo bi čitave strane navoditi o
slepilu ovog izbezumljenog šoviniste, koji je bacio istoriju pod noge,
stvarnost odgurnuo kao da ne postoji, buncao kao u nekoj groznici, i brisao sa
lica
056
zemlje celu jednu
staru i krepku rasu, koja je pod srpskim imenom imala nekoliko vekova državne
slobode i znatne istorije... i sačuvala naš najčistrji jezik i najbo ju
narodnu poeziju.(?)... U isto doba kada tako kanibalski govori o Srbima, on
je, dosledan u svome slepilu, oduševljen za Tursku kao kulturnu državu... Samo
iz mržnje prema Srbima on je pun nežnosti prema Bugarima, i kratkovid, kao što
je bio, ne osetivši da je poraz Srbije bio i poraz celog srpsko-hrvatskog
naroda, on će zapljeskati bugarskoj pobedi na Slivnici... On nije mnogo
pravedniji ni prema onim Hrvatima, čiji je sav zločin bio što nisu delili
njegove ideje." Skerlić bi kao vrlo obrazovan publicist mogao i morao
razumjeti i čak opravdati Starčevićevo stajalište prema pitanjima sudbonosnim
za naš život. Ali Skerlić neće vidjeti ništa, nego na svaki način nastoji
omalovažiti, izvrgnuti ruglu i podsmjehu sjaj i snagu Starčevićeve misli, koju
on vrlo dobro osjeća. Zato su njegovi učenici ponovno izdali ovaj esej o
Starčeviću u Zagrebu, latinicom, s nekim ispravcima. Na velikosrpsku promičbu
Vukovu i svih srpskih pisaca iza njega, Starčević je morao odgovoriti istim
udarcima. Povijesna znanost je potvrdila visoko kulturno i socijalno stanje
mlade turske države u prvim stoljećima svoga sjaja, prije opadanja, i dala
Starčeviću potpuno pravo. Život i bitni interesi obaju naroda potvrduju
najiskrenije prijateljstvo i suradnju Hrvatskog i bugarskog naroda, u čemu je
također naš Stari bio genijalan prorok. Ogorčenje Starčevićevo prema domaćim
izdajicama, vječnoj kasti naših nagodbenjaka, ima svoje puno opravdanje.
Skerlić
dalje podvaljuje Starom, da su mu "ideal mikroskopske i operetske
"slobodne" državice San Marino i Lihtenštajn", a to je upravo
nemoralno. "Kako će Hrvati - nastavlja Skerlić - da izvojuju svoju slobodu
i samostalnost
057
i ujedinjenje?
Svaki drugi tako teškom pitanju pristupio bi krajnje oprezno. Hrvaskim imenom -
računajući sve katolike u Hrvate - krsti se samo jedna trećina celog našeg
naroda; u samoj Hrvatskoj ih nema više od 60 % (opet same neistine, op. pisca
); ukupan broj njihov, pre četrdeset godina kada je Starčević budan snevao,
nije bio veći od dva miliona (!). Kako će ta šaka podačenog naroda, koji tada u
svojoj celini još nije bio nacionalno svestan, da izvrši svoje ujedinjenje, a u
isti mah protivu Nemaca, Madara, Turaka, bez pomoći Srba, koji su dve trećine
celoga plemena (!), i bez oslonca na Slovenstvo?..." Skerlić svijesno
iznosi krupne neistine, krivotvori činjenice, obmanjuje javnost i želi
prikazati Starčevića i hrvatsku zavjetnu misao kao neostvariv san i ludačku
utopiju. Ipak, na koncu ne može odoljeti istinskoj ljepoti i veličini Starćevićeve
pojave, pa i odatle nastoji izbiti kapital za svoju tezu. "Ali ima kod
Starčevića još nečeg višeg i boljeg: ima nacionalne energije i idealizma, be2
čega malim i nesreenim narodima nema života; ima duboke vere u snagu narodnog
nagona samoodržanja i otpora; ima onog spasonosnog računanja na samog
sebe."
"Kada jedan
Srbin pročita celog Starčevića ne može se oteti opštem utisku da je pred njime
jedan sasvim naš čovek, sa svim manama i vrlinama naše rase... jedan pravi
Srbenda": To su doslovne riječi, koje možemo pročitati u dva izdanja,
od kojih je prvo izišlo za života Skerlićeva i pod njegovim uredništvom u SKG
(17), Za zagrebačko izdanje, koje je izišlo poslije piščeve smrti, i koje je
"priredio" Vladimir Ćorović, izdavači su tekst bitno izmijenili
čitavim odlomcima brisanim i novim. Tako su i ovo mjesto potpuno izmijenili,
osjećajući valjda, da je i za srpski mentalitet "naučnog" rada ipak
previše ovo što je Skerlić napisao, pa su stavili:
058
"koji je
živeo u Novom Sadu ili Beogradu u ono doba... potpuno bi oličavao ono što se...
zvalo Srbenda." Naravno da je ova izmjena teksta poslije smrti piščeve
- kakvih uostalom ima vrlo mnogo - nedopuštena u kulturnom svijetu, ali za
srpsku znanost i za srpske izdavače, vrijede drugi zakoni (kako ćemo se imati
prilike uvjeriti tijekom slijedećih poglavlja).

Dr. Jovan
Skerlić: "Za nas Srbe Starčević je utoliko zanim jiviji što nikada niko o
nama nije toliko zla rekao kao on. "
059
Skerlić
dalje ismijava hrvatsko državno pravo, tvrdi kao neznalica, da je Starčević
oličeni sredovječni jurist, koji ne shvaća suvremeni ritam gospodarskog i
socijalnog života. Tu je Skerlić pokazao, da nije pročitao ni najvažnija djela
Starog, a još manje ima pojma o sredovječnoj jurisprudenciji. Podmeće
Starčeviću duhovne i filozofske značajke, koje mu nikako ne odgovaraju. Ipak
provaljuje kristalna čistoća Starčevićeve misli i ona se nameće silno
Skerlićevu peru, da je i on mora priznati još na jednom mjestu, da bi opet na
koncu završio najnemoralnijim sofizmom, koji je poslije Skerlića bio svima
Srbima u ustima i koji je tek najdragocjenijim našim životima za uvijek srušen.
"Kod
Hrvata je Starčević - priznaje Jovan Skerlić - ono što je kod Talijana bio Macini,
kod Iraca O' Konel, kod Mactara Košut: izraz punog, radikalnog, borbenog
nacionalizma, ideala pune narodne slobode... On nije imao vere ni u
češko-austrijski panslavizam, ni u rusko-pravoslavno slavenofilstvo, nije
oscilirao između Moskve i Beča, no je činio neposredan apel na nacionalnu
energiju. Dok se njegovi savremenici rešavaju hoće li ići za Peštom ili Bečom,
njegova osnovna misao je ni k Pešti ni Beču, no k sebi, sa verom u
sebe, sa nadom u narodnu budućnost. On ne kaska ni za austrijskim centralistima,
ni za mactarskim konstitucionalistima, on ne će Hrvatsku ni kao austrijsku
provinciju, ni kao mađarsku županiju, no kao slobodnu nacionalnu državu. I one
koji nemaju vere u riarodnu snagu i budućnost, mlake nacionalne oportuniste i
političare od dana i komada, one koji nisu u stanju da se oslobode ropstva u
duši i hoće da se drže jednih ili drugih gospodara, on prezrivo naziva
dvostrukim robovima, "slavoserbima" (sclaws i sews)." Ovo su
najiskrenije i najpoštenije stranice srpske znanosti, koja
060
raspravlja o
hrvatskoj ili bugarskoj svojini. No naša radost je vrlo kratka časa i mora
odmah iščeznuti, jer Skerlić nastavlja:

Ante Starčević, "Otac hrvatske domovine" proglašen
je "pravim Srbendom"
"Ma
koliko to paradoksalno zvučalo, ipak se može reći da je Ante Starčević bio
mnogo bliži Srbima, no što bi se to dalo suditi po njegovim antisrpskim
pamfletima... on je bio u stvari za narodno ujedinjenje, bio nacionalni
061
unitarac:.. On ne
odriče Srbe, nego srpsko ime... On napada Srbe zato što se izuzimaju i
izdvajaju, što cepaju narodnu snagu, što misle da postoje zasebni interesi
srpski i hrvatski. Ime srpsko za njega je bilo lokalno, kao dalmatinsko,
bosansko, hercegovačko, koje treba zabaciti i primiti ime hrvatsko. Kad se uđe
u suštinu ideja Ante Starčevića, kada se izbace njegovi histerični ispadi u
polemikama... on sasvim drugači izilazi. Kada se skine opora ljuska reči sa
njegovih ideja, tek tada se vidi koliko je bilo tačnog i modernog u njima. To
je duboko i silno nacionalan čovek, jedan od najnacionalnijih u našem narodu,
čovek pune nacionalne vere i nacionalne energije. Svojim modernim idejama:
radikalnim odvajanjem crkvi od narodnosti, kultumom privrženošću pravom Zapadu,
pouzdanjem u narodnu snagu i narodni samorad, smelom mišlju potpunog narodnog
ujedinjenja, on je čovek današnjice... Kao i drugi, i on je za narodno
jedinstvo, samo je hteo da to bude pod jednim imenom hrvatskim. Njegova je
greška što je odveć bio čovek predubeđenja i odricanja, što je zatvarao oči
pred činjenicama, preskakao preko stvarnosti, i samo je tako mogao doći na
apsurdnu i nesrećnu ideju da vrši delo narodnog ujedinjenja odričući Srbe! Ali
pored svega toga, Velika Hrvatska Ante Starčevića u stvari je isto što i
Velika Srbija. Razlika je formalna, samo u imenu."(l7).
LITERATURA
(1)
Štedimlija S.M.,
Kulturnopolitička razmatranja, Zagreb, Naklada "Orbis", 1939.,stc 25.
(2)
Skerlić dr Jovan,
Eseji o srpskohrvatskom pitanju, Zagreb; Jug. nakl. d.d. 1918., str 14
062
(3)
V(uk) S(tefanović)
K(aradžić), Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona I.,u
Beču, 1849. I. članak: Srbi svi i svuda, II.: Boka kotorska.
(4)
Starčević Dr Mile,
Ante Starčević i Srbi, Zagreb, Matica Hrvatska, 936., str 26, 27.
(5)
V(uk) S(tefanović)
K(aradžić), Srbi i Hrvati, nema oznake mjesta i godine.
(6)
Novak Dr Viktor
Antologija jugoslavenske misli, Beograd, 1930., str 45, 46
(7)
Prodanović M.
Jaša, Vuk Karadžić i Miloš Obrenović, Beograd, izdanje "Eos', 1938., 5, 9,
13, 16, 21-27.
(8)
Daničić Đuro
(Popović), Razlike izmedu jezika srpskog i hrvatskog, Glasnik Društva srpske
slovesnosti, 1857.
(9)
Milovanović Đ.,
Srbi i Hrvati, cit. prema Novak, Antologija jugoslavenske misG i narodnog
jedinstva, Beograd, 1930., str. XXXIX.
(10) Stranjaković Dragoslav, Jugoslavenski
nacionalni i državni program kneževine Srbije iz 1844. god., Sremski Karlovci,
1931.
(11) Cvijić Jovan, cit. prema Novak, Antologija
o.c.
(12)Cvijić Jovan, Aneksija Bosne i Hercegovine i
srpski problem, Bgd, 1908.,str 19 i 20.
(13) Lukas Flip, Geogafijska osnovica hrvatskog
naroda, Zagreb, 1925., Zbornik Matice Hrvatske, str 72.
(14) Cvijić Jovan, "Hrvatska smotra', Zagreb,
1941., str 125.
(15)Knežević Radoje, "Narodni pokret",
Beograd, 1941.
(16) Radovanović S. Mihailo, Veliki atlas,
Beograd, 1924., str 36.
(17)Skerlie Jovan, Ante Starčević, Srpsld
književni glasnik, Bgd, 1912., knj. 28, pretisak:Skerlić Jovan, Pisci i knjige,
knj. 6., Bgd, 1923., str 42, - Eseji o srpskohrvatskom pitanju, Zagreb, 1918.
063
II.
BANSKA HRVATSKA
Kolijevka
hrvatske države, naša klasična Dalmacija, postala je predmet požudne želje
ojačalih mletačkih snaga u trenutku, kada je središte hnratsko, Herceg-Bosna,
stajala pred silnom turskom snagom. Iz obih hrvatskih pokrajina iseljavaju se
najjače plemenske organizacije u sjevernu hrvatsku pokrajinu i u njoj
nastavljaju svoj samostalni život Kraljevine Hrvatske, nadajući se, da će
Zapadna Europa cijeniti podnesene hrvatske žrtve i pomoći Hrvatima nastaviti
borbu za oslobođenje i državno jedinstvo svih hrvatskih zemalja. S prenošenjem
težišta i središta hrvatskog državnog života u staru Panonsku Hrvatsku, bogatu
zemlju između Drave i Save, na tu zemlju postupno prelazi i državno i narodno
ime hrvatsko, koje je u češtim i brojnim uspomenama i tragovima sačuvano u
Bosni i Dalmaciji.
Srpska
znanost, kad je - prisiljena prilikama – bila najširokogrudnije raspoložena
prema Hrvatima, tada je u najboljem slučaju priznavala hrvatsko ime, zemlju,
kulturu i narodni značaj samo onom dijelu hrvatskog naroda koji živi u Banskoj
Hrvatskoj.
Prikazujući
općenito i potpuno nijekanje Hrvata i Hrvatske, mi smo međutim pokazali, da je
redovita pojava
064
bilo i brisanje
Hrvata i iz Banske Hrvatske. Vukova sveopće prihvaćena teorija Hrvati-čakavci
oduzela nam je iz Banske Hrvatske velike dijelove našeg najzdravijeg pučanstva
štokavskog govora, zatim je velikodušno poklonila Slovencima naš etnički
najčišći kraj - područje kajkavštine, naše lijepo Hnratsko Zagorje,
ostavljajući i prepuštajući hrvatskom imenu neznatno, svakim danom sve manje
područje čakavštine u Hrvatskom Primorju. Život je naravno razbio sve luđačke
neistine, no, ostale sukobne posljedice: duboka nevjera u samog sebe.
Najveći
srpski geograf, Jovan Cvijić, ubrojio je stanovništvo Banske Hrvatske -
kao i stanovništvo Dalmatinske i Bosanske Hrvatske - potpuno u
"stanovništvo srpskog jezika" (1), te sustavno i stalno neistinito
obavješćivao svjetsku javnost o prilikama na našem kutiću Europe. Neistinito
prikazivanje i lažna uloga Jovana Cvijića na mirovnim konferencijama, na kojima
se krojila sudbina hrvatskog naroda bez njegovih predstavnika, nije u dovoljnoj
mjeri osvijetjena.
Prvi
srpski kritičar i najmanji šovinista mectu njima, smatra i Bansku Hrvatsku
srpskom zemljom, kao i sve ostale naše zemlje. U svojoj knjizi, koja je bila
trajni "obvezatni" udžbenik u svim školama bivše srpske države
"Jugoslavije", kroz cijelo razdoblje njenog opstanka, daje Skerlić
među ostalim neistinama i cijeli niz krupnih laži: "Moralne veze između
Srbije i ostalih krajeva gdje Srbi žive, jače su no što su ikada bile. Srpske
knjige čitaju se u sve većem broju i u svim krajevima srpskim. Stara Srbija i
Severna Maćedonija ulaze u književni i kulturni život srpski. Ne samo među
katolicima, kojih je u srpskoj književnosti bilo još u polovini XIX. veka, no
od kraja XIX. veka, i među Muslimanima Bosne i Hercegovine javljaju se srpski
pisci. Do kraja XIX. Veka nacionalni život osećao se u Srbiji i bivšoj
Vojvodini, danas
065
se rasprostro na
sve srpske krajeve, naročito na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu."(2).
Jasno je, da kod Skerlića nema nigdje ni slova, na temelju čega on postavlja
svoje tvrdnje, i koji su to katolički i muslimanski srpski pisci !
Prisvajanje
pojedinih dijelova Banske Hrvatske bilo je tako često i svakidašnje, osobito u
posljednje doba, da naši listovi nisu dospijevali ni zabilježiti sve te
otimačine. Istočna Slavonija i Srijem, kao istočna periferija Hrvatstva, bogate
hrvatske žitnice, bile su predmet osobito žestokog, upornog i trajnog
svojatanja. Nastojalo se dokazivati njihov srpski značaj u povijesti, da bi se
na temelju toga zahtijevala teritorijalna pripadnost srpskom narodu. Kako nije
bilo ni najmanje veze sa srpstvom, osim znatnog broja srpskih doseljenika u
Srijemu, na veliko se izmišljalo i umjesto dokaza kovale su se pjesničke fraze.
Jedan od tih, takoder s naučnim pretenzijama, pisao je o Srijemu: "Srem je
svetinja srpska. - Srem je Sion srpski. Uteha Srbalja i opšti između južnih
Slavena mir, a i sama korist zapoveda, da Srem, najpače Srem iz Vojvodstva Srpskog
ne izostane."(3) Drugi ugledni prvaci srpskog kulturnog života, kao Stojan
Protić (4), tvrdili su, da Srijem nije nikada prije ukinuća srpske
vojvodine (1860.), pripadao Hrvatskoj. "To je ipak malo previše",
odgovara na to Klaić, te sa čitavim nizom znanstvenih dokumenata pobija
tezu, koja za sobom nema a ma baš nijednog dokaza.
Radoslav
Grujić se čak usuđuje i napisati cijelu knjižicu o zaslugama doseljenih
Srba u Banskoj Hrvatskoj. Vlaški doseljenici dovedeni su pod Turcima na
ispražnjena hrvatska ognjišta iz središta bezlične balkanske trupine, da im u
vrijeme mira obraduju zemlje, a u doba rata služe kao izvanredne čete. Te
gomile nacionalno izmiješanog i neizraciienog pučan-
066
stva bile su najbarbarskrji element, koji
je ikada stupio na europsko tlo. Sua grozna zločinstva, koja se pripisuju
Turcima u vezi s njihovim osvajanjem hrvatskih zemalja, ustvari su izvršile
organizirane čete ovih turskih kmetova. Ante Starčević
je o njima prikupio prvorazredne historiografske vijesti, koje je naša
srbofilski upravljena znanost uporno izbjegavala, izuzevši nekoliko časnih
iznimaka (Klaić, Šuffay, Katić, itd.). Ta mala, potpuno bezvrijedna,
Grujićeva knjinca upravo je jedinstvena zbog svoje nemoralne drskosti. U njoj
skoro svaki redak donosi barem po jednu krupnu neistinu, kao što je jedna druga
iz istog kola prepuna sofizama i jeftinih doskočica iz pera jednog Slobodana
Jovanovića (5 i 6). Grujić dalje govori o povijesrum zaslugama potomaka tih
doseljenika za Hrvatsku, koji su se u posljednjem stoljeću pod utjecajem svoje
crkve izdiferencirali kao srpska etručka grupa. On piše o zaslugama, usprkos
našim najkrvavijim iskustvima prošlosti, jer su se sve tuđinske vlade u
borbi protiv hrvatstva oslanjale baš na tu etničku grupu. Na isti način ona
je davala oslonac autonomaškim protivnicima sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom.
Sve te povijesne činjeruce u našoj znanosti su počele blijediti i iščezavati,
da ustupe mjesto neistinitim tvrdnjama kvalitete l?adoslava M. Grujića. Zaista
duboko je bila pala naša znanost, ne u pravcu nesolidnog zastupanja vlastitih
probitaka, već radi podupiranja laži i neistina uperenih protiv opstanka
vlastitog naroda.
LITERATURA
(1) Dr. Jovan Cvijić, cit.
prema:"Hrvatski narod", Zagreb, Božić. 1939., broj 46-47.
067
(2) Dr. Jovan
Skerlić, Istorija srpske književnosti, Beograd, kratko izdanje priredeno za
školsku nastavu, na str 241 ili 245, već prema izdanju
(3) Izidor
Nikolić, Vojvodstvo Serba austrianski, u Vieni, 1849.,str 148. (4) Stojan
Protić, cit. prema: Vjekoslav Klaić, Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb,
Matica Hrvatska, 1928.,stc 83.
(5) Radoslav M.
Grujić, Istoriski značaj Srba u Hrvatskoj, Beograd, Biblioteka Srpskog kultumog
kluba, god. l., br 2, od 11. marta 1940.
(6) Slobodan
Jovanović, Jugoslavenska misao u prošlosti i budućnosti, Beograd, Biblioteka
Srpskog kultumog kluba, god. l., br 1, 4. decembra 1939.
068
III.
DALMATINSKA HRVATSKA
Na
lijepoj i razuđenoj istočnoj obali Jadrana, darivanoj najdivnijom igrom
prirode, sa izgrađenim značajkama sposobnog pomorskog naroda, održali su se
Hrvati kroz cijelo povijesno razdoblje svog života, dokazujući više puta silnu
snagu svoje mlade krvi. U toj je, i danas najčišćoj hrvatskoj pokrajini,
bilo žarište pmih hrvatskih državnh tvorbi. U kasnijim razdobljima, pod
povoljnijim prilikama nego što su bile one u turskom imperiju, Hrvati ovog
područja stvaraju prvorazredna umjetnička i književna djela u skladu i na istoj
visini stvaralaštva suvremene Europe, s kojom ih spaja plavi Jadran. U trećem
dijelu svoje rascjepkane domovine, u "tužnim ostacima ostataka nekada
slavnog kraljevstva hrvatskog", Hrvati su straža bijelog Zapada, baš u
doba koje je obilježeno najznamenitijim kulturnim usponom; upravo u vrijeme
kada Italija proživljava i inaugurira ostaloj Europi svoju Renesansu, dok Nijemci
postižu sjajne tehničke i znanstvene uspjehe, a oni sa ruba Zapada polaze na
otkrića dalekih novih svjetova. Bi li bio moguć ovaj svestrani napredak u
Europi, da su Hrvati propustili Turke kroz preostali slobodni dio svoga
kraljeustva i prihvatili koju od onih brojnih ponuda, što su im nudili Turci?
Toga je bio svijestan i suvremeni dubrovački
069
pjesnik:
"Sužanjstvu bi davno u valih potonula Italia od hrvatskieh da se žalih
More otmansko ne razbija." (Menčetić).
I ovu
klasičnu hrvatsku zemlju - u kojoj je srpsko ime potpuno nepoznato - proglasiše
Srbi jednoglasno srpskom. j Na temelju čega? - ostat će zauvijek neriješeno
pitanje. Dok su se, ostala srpska svojatanja barem oslanjala na slabiju ili
jaču srpsku manjinu, kao npr u Bosanskoj Hrvatskoj, Dalmatinska Hrvatska je
etnički najčišća hrvatska pokrajina.
Vuk je, doduše,
priznao hrvatski karakter Dalmacije u prošlosti, - ime hrvatsko je u njoj bilo
toliko često, da ga ni Vuk nije mogao zanijekati - no, za suvremeno doba je
pisao: "U Dalmaciji na suhoj zemlji (osim samoga primorja i ostrva) gdje
je bilo srce Hrvata, danas nema nikakvog naroda koji bi se po jeziku razlikovao
od Srba." (1).
Dr. Jovan
Cvijić ubraja sve dalmatinske Hrvate u "stanovništvo srpskog jezika",
pa kada to čini prvo znanstveno ime kod Srba, bez ikakva obzira prema istini,
jasno je, da će to činiti svi iza njega. (2).
U
članku o Boki Kotorskoj piše Vuk: "A da bi svi naši čitatelji lakše sebi
predstavili gdje je Boka, pobrojićemo najprije sva znatnija mjesta primorska na
zapadnoj strani njerinoj. Trst je najzapadnija primorska opština naroda našega
(po broju duša može biti i najmanja, ali po bogatstvu prva u svemu narodu).
Odavle je k jugu oko mala dva dana hoda Rijeka (Senjska). Između Rijeke i Trsta
je poluostrvo Istrija, u kojoj se po primorskim mjestima govori najviše
Talijanski, a seljaci unutra govore jezikom između Kranjskoga i Srpskoga...
Iza Rijeke je dalje Senj, koji je iz pjesama po svemu narodu poznat. Iza Senja
nastaje Dalmacija(!), u kojoj su najznatniji primorski gradovi: Zadar, Šibenik
i Spljet. Iza
070
Spljeta da je
pored mora nastaje Hercegovina, u kojoj je najpoznatrfe primorsko mjesto
Dubrovnik." (3) Ovoliko Vukovo neznanje
najosnovnijih zemljopisnih pojmova nije kod njega ništa neobično. Proslavljeni
geograf dc Jovan Cvijić o bogatstvu kulturne prošlosti Dalmacije zna pak ovo:
"...ne samo do Berlinskog kongresa, nego i do danas, Dalmacija je ostala
jedna od zemalja koje su kulturno najnazadnije... nazadnija je od svih balkanskih
zemalja, koje su već posle Berlinskog kongresa postale slobodne." (4).
Najodličnije
ime srpske moderne književnosti uopće, a pjesništva napose, esejista kome po
srpskom shvaćanju nema ravna, Jovan Dučić, prikazuje umjetnički lik Ivana
Meštrovića i tom prilikom tvrdi da su Hrvati u Dalmaciji neka nova etnička
tvorevina, koja nema veze sa starim Hrvatima, jer da su stare hrvatske mase
iščezle. Kada, kako i zašto, to Dučić ne kaže. Današnji dalmatinski Hrvati su
useljenici Srbi, koji su se odrekli svoje pravoslavne vjere i postali vještački
Hrvati. Tako Dučić, a profesor Filip Lukas, prema kome je naveden ovaj
odlomak (5), se ne može dovoljno načuditi ovakvom pisanju, pa pita Dučića, kako
to da su ovi Hrvati još prihvatili i ikavicu, po srpskim piscima izrazito
hrvatsku osobinu. Jovan Dučić postavlja i druge smiješne tvrdnje, a sve u
jednom cilju, da i Ivana Meštrovića i druge Hrvate stvaraoce s ovog područja
može ubrojiti u Srbe, a njihova djela "uklopiti" u srpski kulturni
inventar(5). (I tom je smjeru srpska znanost, a zatim promičba, neprestano i
redovito isticala srpski značaj Dalmacije, a pisci različitih knjiga su
jednostavno cjelokupnu dalmatinsku književnost uvrštavali u povijest srpske
književnosti. Ni jednog časa oni nisu htjeli vidjeti ludačku nemogućnost svoga
posla, niti su osjećali potrebu, da bilo kakvim dokazima podupru
071
te svoje tvrdnje: O
svemu tome uopće nisu dopuštali ni najmanje sumnje, ni najmanje rasprave. Srpski
su pisci ovaj posao tim lakše obavljali, jer s hrvatske strane nije bilo
otvorenog i oštrog odgovora; a veliki dio hrvatslah pisaca smatrao je to
zajedničkim bogatstvom. Neki pak, za volju mira i fiktivnog bratstva sa Srbima,
koje smo dovoljno iškusili, da nam ikada više neće pasti na pamet, nisu htjeli
da se raspravlja o tom pitanju, ili su raspravljali vrlo obzimo, uvjereni da je
Dalmacija naša, pa da se od srpskih neistina Srbi ionako neće moći okoristiti.
Iskrivljavanje
činjenica, gomilanje neistina po knjigama i časopisima, nastavilo se jednakom
žestinom i upornošću sve do posljednjih dana srpske države.
Profesor
dr. Ljuba Jurkorić (predsjednik srpskopravoslavne crkvene općine bez
vjernika, a s golemim bizantskim hramom u Ljubljani) tvrdio je, bez odmora i
stanke, da su srpski doseljenici u hrvatskim zemljama "na osnovu
nauke" starosjedioci, te da su došli u doba seobe naroda zajedno s
Hrvatima na današnje svoje posjede. Na tom temelju je onda izgradio
megalomanske etničke granice srpskog naroda, koje tobože dopiru na Zapad do
Šibenika, jer da su Srbi u sjevernoj Dalmaciji isto tako od starine kao i
Hrvati. A onda bi cinički znao završiti svoja "naučna" razlaganja:
"Ne znamo na osnovu kojega se principa može tražiti od srpskog naroda, da
on žrtvovanjem jednog dijela svog narodnog organizma i teritorija treba da
osposobi Hrvatsku za samoupravni život, ako ona sama nema sve potrebne uvjete
za to:" (6).
Priznati
srpski publicist Gligorije Božović, pisao je o pojediriim dijelovima
Dalmatinske Hrvatske vrlo zanimljive
072
stvarčice.
"Bribir je danas samo jedna pravoslavna crkva i ništa više, stolica
kneževa Šubića, odakle i Zrinski vode krvi porijeklo, i Petrova crkva nasred
Bukovice, gdje je pop Kuliša održao sabor i digao srpski ustanak protiv
Mlečića. Poslije mohačke bitke u cijeloj Zagori, koja počinje nedaleko od morske
obale, Srbi su prihvatili sav teret na svoja ramena, da ovaj kraj sačuvaju
ujedinjenoj naciji i od Turaka i od Mlečića i od habsburške
monarhije."(7). Kako zvuče ove tvrdnje onome, koji barem malo pozna
povijest, ne treba ni spominjati. Split Božoviću "mnogo liči" na
Skoplje. Split se tek iza 1918. razvija u grad! Dotle je bio, veli Božović,
"dalmatinska palanka". Zatim slijedi mnoštvo neistina u kojima pisac
izbjegava priznati hrvatski karakter otoka niz istočnu obalu Jadrana, kojima je
to velikodušno priznao i sam Vuk, nenadmašiv u otimanju. "...otočani nisu
samo mješavina zatečenih starinaca i prvih srpsko-hrvatskih valova; najrasnije
dinarske pokrajine dale su im mnogo krvi, Bošnjaci i Hercegovci i Crnogorci su
danas po ostrvlju Boduli."(7).
Po
zamisli i pod glavnim uredništvom Jovana Jovanovića, Slobodana Jovanovića,
Stanoja Stanojevića i Nikole Stanojevića tiskana je zbirka "Srpski
narod u XIX. veku", u kojoj je kao osamnaesta knjiga izašlo djelo o Srbima
u Dalmaciji (8). Ono želi dokazati da je u Dalmaciji u 19. stoljeću postojala
srpska narodna i državna misao. Pisac naročito ističe pojavu i značenje Srba
katolika, koja je umjetna, neuspjela tvorevina srpske promičbe. Srba katolika,
tvrdi pisac, ima po cijeloj Dalmaciji 20 - 25 tisuća. Najviše ih je tobože u
Dubrovniku i okolici. Prikazujući nekog katoličkog svećenika, navodno Srbina,
piše: "Takvi su bili katolički sveštenici koji su se borili u našim
redovima i koji su nam simpatisali. Međutim, klerikalci, to jest oni kojima je
vera zanat,
073
i njihovi
sledbenici, najviše su mrzeli Srbe katolike. Oni katolički sveštenici kojima je
i Hrvatstvo bilo jedan "posao" kojim su mogli da steknu lične
koristi, iznosili su protiv Srba katolika sve moguće laži, proklinjali su ih i
pretili im mukama i na ovome i na drugom svetu."(9)
Prisvajanje
neretvanskih oblasti, kao i povijesnog Zahumlja, Travunje i Duklje, potpuno
nijekanje povijesne stvamosti Crvene Hrvatske usprkos svim protivnim dokazima i
znanstvenim vrelima, bilo je redovita pojava u svim srpskim povijesnim
knjigama. Autor, koji je gore naveden, piše da su u Bosni primili islam samo
Srbi, koji su prije bili bogumiti, a to znači pravoslavni protestanti. (9)
Takovih poslastica puna je cijela knjiga. U cijeloj stvari je najteže to, što
kao pokretači i urednici zbirke dopuštaju i potvrduju ove ludosti, imena, kao
što su, Slobodan Jovanović i Stanoje Stanojević. To najbolje pokazuje da su svi
srpski pisci potpuno jednaki u poslu nijekanja Hrvata i otimanja njihovih
vrednota. Srbi svi i svuda i u svim vremenima postupaju na isti način, tako
da se ne može naći ni jedan, koji bi mogao biti iznimka. Naši domaći
naivnjaci su često isticali, kako su Zmaj Jovan Jovanović i Svetozar
Miletić, dva poznata srpska radnika, sa simpatijama podupirali hrvatsku
stvar i pisali o Hrvatima prijateljski. Zaista su ova dva čovjeka bili jedini
koji nisu Hrvate po općesrpskom načinu brisali sa lica zemlje. Medutim, njihov
stav bio je samo proizvod trenutnog raspoloženja, koje izvire odatle, što su
oba ova Srbina iz tzv "Vojvodine" nastojali dobiti pomoć od Hrvata i
stvoriti suradnju s Hrvatima u onim časovima, kada su izgubili saveznike u
Madarima. Ovi su, dakle, bili jedini, no dalje od riječi nisu dospjeli ni oni.
074
Osobito
je prisvajanju, krivotvorenju, izvrtanju činjenica bila izvrgnuta južna krajina
Hrvatstva, njena prošlost i sadašnjost, kulturne tvorevine, Dubrovnik i Boka
Kotorska. Što se sve o Dubrovniku pisalo sa srpske strane, uistinu prestaje
biti razumljivo. Srpskom narodu po povijesti, duhu i životu, isključivo kontinentalnom
narodu, trebalo je na bilo koji način osigurati izlaz na plavi Jadran, pa su
Dubrovnik i Boka Kotorska morale pasti žrtvom te megalomanske potrebe. Srpska
znanost se požurila da, dok je još vremena, pronade i otkrije srpski značaj
ovih predjela u prošlosti. Ništa nije smetalo, što ni u Dubrovniku ni u Boki
Kotorskoj nema ni najmanjeg traga srpskom imenu, niti ima srpskog stanovništva,
osim nešto u Boki, čije je naseljavanje u Boku zabilježeno, prema
najpouzdanijim vrelima, tek u doba turskih ratova. Ta srpska skupina pojačana
je u Boki pravoslavnim Cmogorcima, kojima se htjelo dati srpsko obilježje. Za
srpske učenjake su bile još manje zapreke činjenice, da svi stari dubrovački i
bokeljski pisci pripadaju potpuno istoj duhovnoj sredini ostalih hrvatskih
renesansnih i katoličko-reformatorskih književnika, te da mnogi od njih u
naslovima svojih djela nazivaju jezik kojim pišu - hrvatskim jezikom.
Grčkoj
crkvi prije turskog gospodstva nema ni ovdje, kao ni u ostalim Hrvatskim
zemljama, nikakvog znanstvenog traga. No sve je to suviše beznačajno i sitno za
srpski želudac, koji ih hoće progutati. CI tom poslu "dokazivanja"
nečega, što se ne može dokazati, u nadmetanju srpstva, zauzela su se prva
srpska imena. Stvari su općenito poznate s ovog područja, pa će stoga biti
ovdje navedene samo neke novije i neke osobito zanimljive pojedinosti.
"Dubrovčani,
a može biti i druge gdjekoje srpske opštine...- veli Vuk - bojali su se
srpskijeh kraljeva (!) iz
075
Hercegovine" (
10). Iz tog straha, nastavlja Vuk rodilo se nepovjerenje i mržnja dubrovačbh
Srba prema ostaloj srpskoj kontinentalnoj braći. Tako je mogla "postati
ovaka mrzost, da narod i na ime svoje omrcne."(10) Ovako glatko
"riješava" Vuk pitanje, kako to da su Dubrovčani od Srba postali
Hrvati, a pritom zaboravlja spomenuti, koji su to srpski kraljevi iz
Hercegovine, odnosno, koje su to srpske primorske općine.
"Dubrovačko
stanovništvo je po naučnim istraživanjima dra Jovana Cvijića, našeg najvećeg
geografa i antropogeografa, većinom srpskog etničkog porekla, a katoličke vere.
Među stanovnicima grada Dubrovnika i celog Dubrovačkog Primorja su
"mnogobrojni doseljenici (Dinarski Srbi) iz okoline Konavala i Župe
dubrovačke, zatim iz Hercegovine i još iz Dalmacije"." (11).
Ovo je
napisano godine 1940. u najuglednijem srpskom časopisu, pri čemu se poznati
pisac srpskih školskih knjiga dr. Mihailo Radovanović obilno poziva na
Cvijića. (11). Iza ovih rečenica slijede dugi nizovi statističkih
"podataka", samo ni Cvijić ni Radovanović ne kažu, odakle ih je
Cvijić "na osnovu proučavanja" izvukao i donio. Profesor Lukas,
oslanjajući se na rezultate ispitivanja Pittard a i drugih, pokazao je,
da se pojam dinarske rase veže isključivo uz hrvatske narodne mase i hrvatske
zemlje (12), a to je ovdje i nehotice priznao dc Jovan Cvijić, jer Cvijićevi
"Dinarski Srbi" su iz najhrvatskijih, iz najmanje miješanih, krajeva:
iz Konavlja, dubrovačke Župe, Hercegovine i Dalmacije! – u kojima Srba
doseljenika ni nema. Cvijić je jednostavno po papiru napravio harakiri i još
jednostavnije hrvatsko pučanstvo spomenutih krajeva "prebojadisao" u
dinarske Srbe.
076
No,
pustimo da govori geograf, dr Radovanović, sa stubaca "Srpskog književnog
glasnika" u godini 1940.! "Potpuno preovladivanje srpskog narodnog
jezika već u XV. veku i razvitak dubrovačke književnosti na tome jeziku koja je
dostigla svoj vrhunac u početku XVII. veka, pojavom njenog najvećeg pesnika Ivana
Gundulića, pretstavlja najočigledniji dokaz srpskog etničkog karaktera koji je
Dubrouačka republika nesumnjivo imala još od XV. veka. A da bi se takva
književnost na srpskom narodnom jeziku mogla razviti u Dubrovniku već u XV
veku, morao je tome književnom periodu prethoditi jedan duži period za vreme
kojega je u velikoj meri izvršeno naseljavanje i etničko preovladivanje
dinarsko-srpskog stanovništva u Dubrovačkom Primorju i njegovom glavnom gradu.
- Ovaj proces naseljavanja Dinarskih Srba nastavljen je i docnije, naročito u
toku XVI. i XVII. veka, i njihovim je uticajem dubrovačka oblast dobila još
izrazitiji dinarsko-srpski etnički i jezični karakter" (13) Istina,
"Ideja hrvatstva postala je u Dubrovniku stvarno dominantna" u
današnje doba - priznaje jedva nekako na koncu "studije" i
"objašnjava", kako se to moglo dogoditi: silom katoličenja u
prošlosti, nepopularni režimi u Jugoslaviji i politička ideologija Hrvatske
Seljačke Stranke načinile su od dubrovačkih Srba - Hrvate! (13) Uopće, pojam
činiti, stvarati narodnu svijest u nekom kraju, vrlo je čest u srpskoj
znanstvenoj terminologiji, i pisac ovih redaka uvijek ga je susretao po svim
srpskim knjigama, pa ga i Radovanović redovito poput ostalih upotrebljava. Kao
da se tu radi o najobičnijem poslu na beogradskoj čaršiji, a ne o iracionalnim
momentima narodne duše i krvi. Vjerujem, da bi se na temelju 22-godišnjeg
iskustva, što smo ga imali u jugoslavenskoj tamnici, mogla stvoriti osnovna
načela, kako se čini, odnosno proizvodi, stvara, srpska nacionalna svijest u
077
zem jama koje sa
srpsivom nisu imale ni onoliko najobičnijih veza, koje inače postoje medu
susjednim zemljama. "Dubrovački Srbi katolici -
nastavlja međutim ugledni srpski geograf - pod uticajem izloženih procesa
(nasilno katoličenje, nepopularni renmi u Jugoslaviji i politička ideologija
H.S.S, op. pisca) sve manje ističu svoje jugoslavenstvo i srpstvo, a mnogi su
zbog katoličke vere prihvatili hrvatsku političku ideologiju, mada se u osnovi
ne osećaju Hrvatima... Ali pri tome treba napomenuti da se kako Srbi katolici
tako i Hrvati katolici u prvom redu osećaju kao Dalmatinci ili primorci, pa tek
onda kao Srbi ili Hrvati. To su naši pravi "Jadranski Sloveni"."
(13)
U
veljači 1941. isti ovaj "Srpski književni glasnik", prikazujući neka
zagrebačka izdanja o Dubrovniku, piše: "Među ovim dancima ima dosta
korisnih poučnih priloga. Šteta je samo to, što se pretjerivalo s naglašivanjem
hrvatstva Dubrovnika, koji je oduvijek bio slovinski, dakle hrvatski samo
onoliko koliko i srpski." (13 a)
U svim
školskim knjigama, tzv "udžbenicima", kroz cijelo razdoblje srpske
vlasti, kao i u mnogim stručnim dancima po časopisima i knjigama, mogu se
čitati sljedeći odlomci:
"Naša
narodna poezija svojim utjecajem zahvatila je ne samo novu srpsku književnost,
već i dubrovačku ili srednju srpsku knjiženost, kako se ona drugačije
zove i to još od samog njenog početka od druge polovice XV. veka, pa sve do
njenog gašenja, do konca XVIII. veka. Đorde (Džoro) Držić je prvi srpski
umjetnički pjesnik, kod kojega se osjeća utjecaj naše narodne poezije. On
je rodonačelnik one velike plejade naših pjesnika, koji su je stoljećima
podržavali od XV. veka pa sve do danas. On uvodi njen uticaj
078
u dubrovačku
književnost, i po tome uticaju, kao i po svome jeziku i nacionalnoj svesti ova
književnost ima srpski karakter "(14)
Sveučilišni
profesor iz Subotice dr. Aleksa Ivić tvrdi, da "u Dalmaciji,
naročito u Dubrovniku i okolini, nalazi se hiljadama katolika, koji se priznaju
za Srbe."(15) "Zanimljiva je činjenica, - piše dalje on - da se u
Južnoj Dalmaciji nalazi katolika, koji prilikom opredelivanja njihovog kraja ne
htedoše primiti hrvatsko ime, nego se opredeliše za srpsko. Uzrok tomu nije
teško naći. Početkom XIX. stoleća uništena je republika dubrovačka. Posle pada
Napoleona pripao je Dubrovnik pod Austriju. Ma da su Francuzi prvi ušli u
Dubrovnik, oni su izjavljivali, da će vratiti republici slobodu čim Crnogorci i
Rusi isprazne Boku. Prema tome, konačno uništenje republike doneo je tek ulazak
austrijske vojske među zidove grada Dubrovnika. Ne samo Dubrovčani, nego i svi
okolni Slaveni, neizmerno su žalili za negdašnjom slobodom, za negdašnjom, po
celom svetu poznatom i od celog sveta priznatom, republikom svojom." (I
ova tvrdnja je potpuno neispravna. Mrtvi Dubrovnik francuske čete su samo
pokopale. Mladi naraštaj nije shvaćao žalost i tugovanje starih za onim Dubrovrukom,
koji se preživio i nije se mogao vratiti u novo doba. Lijepo je to prikazao Vojnović.
Poznavaocima prilika je jasno, da je Dubrovnik doživio svoj unutarnji društveni
i gospodarski slom još u XVIII. stoljeću uslijed novih prilika u cijelom svijetu.
Ni s toliko znanja ne raspolaže sveučilišni profesor dr. Aleksa Ivić ! Ostale
neistine su još jasnije.) "Pa kada je to stanovništvo slavensko uskoro
imalo prilike da se opredeli, da primi srpsko ili hrvatsko ime, sas vim je
razumljivo, što se je našao povelik broj (?) dubrovačkih i okolnih katolika,
koji se izjavio za srpsko ime. Srpska ideja
079
označivala je tokom
XIX. stoljeća buntovne ljude sa divljom ljubavlju prema slobodi i nezavisnosti,
a hrvatska misao onoga doba imala je kao temelj svoju podaničku vernost prema
habsburškom domu, prema austrijskom ćesaru".(16) Koliku uvredu sadrže ove
riječi, zaista, nije potrebno isticati.
Svi
znameniti pjesnici i književnici te, svi ostali kulturni radnici hrvatske Atene
proglašeni su Srbima "po naučnom istraživanju". Napisane su čitave
studije s namjerom, da se dokaže da je slavni učenjak Ruđero Bošković
D.I. pravi Srbin po podrijetlu i osjećajima.
Dubrovačka
republika dobila je etiketu "srpske državice". Nijekanje i otimanje
bilo je u duhu potpunosti. I dubrovačka država, kultura, književnost,
umjetnost, povijest, ljudi u prošlosti, sadašnje pučanstvo - sve je to dobilo
srpsko ime i ušlo u sva srpska znanstvena djela i mnoga strana kao takvo.
Kolika je laž time podmetnuta i neprestano podržavana, o tome nije nitko vodio
računa.
Umjesto
povijesti grad Kotora, Vuk Karadžić u svom članku o Boki, opširno navodi jednu
nadasve fantastičnu narodnu priču o postanku grada Kotora. Sagradio ga srpski
car Dušan Silni! Vuk ne smatra potrebnim naglasiti, da u svemu tome nema ni
zrnca povijesne istine, već da je to narodna pripovijetka. Čudno je, odakle
Dušanovska predaja u ovoj tobože bokeljskoj pripovijetci, kada srpske predaje u
Boki uopće nema, ni u najmanjim tragovima; vjerojatno je da su je donijeli
srpski doseljenici sa sobom, pa je mijenjana i tijekom vremena povezana uz
postanak Kotora, ukoliko to sam Vuk nije učinio, pošto je običavao činiti i još
teže krivotvorevine.
080
"U
cijeloj Boci, veli Vuk, ima oko trideset i tri hiljade duša, sve pravijeh Srba,
kakovi igdje biti mogu; jedva četvrt od ovoga biće zakona rimskoga, a ostalo je
sve grčkoga." (17) U svom izlaganju tijekom članka Vuk nehotice priznaje
potpunu autohtonost katolicizma u Boki Kotorskoj i nedavno doseljavanje
pravoslavaca. Dokazi kojim Vuk hoće opravdati postavljene tvrdnje; jesu
redovito riječi: "pripovijeda se" i "kažu":
"Pripovijeda
se da je gotovo do svršetka XV. veka u Boci bio i mitropolit zakona
Grčkog, koji je sjedio u manastiru na Prevlaci, pa Kotorani (Rimskoga zakona)
otrovali i njega i 72 kaluđera; te po tom manastir opustio, a narod Grčkoga
zakona u crkvenijem i svešteničkijem stvarima ostao pod mitropolitom
Crnogorskijem pod kojim je bio do 1809. godine." (17) Na realnost
crnogorskog mitropolita i datum 1809. godinu, što su istinite činjenice,
nadovezuje Vuk Stefanović Karadžić smiješnu neistinitu priču o srpskom
manastiru u 15. stoljeću u Boki, o trovanju tolikog broja kaludera i slične
neistine. S tim se postizava, da neupućeni povjeruju i u ove povijesno
neodržive tvrdnje. Slijede i druge pripovijetke, vješto isprepletane pričanjem
o povijesnim dogactajima, tako da se ne može razabrati, što je povijesna
istina, a što priča. O Hrvatima u cijelom članku o Boki nigdje ni riječi. Ne
postoje! Simo Matavulj, pisac brojnih pripovijesti i romana, napisao je
o Boki knjižicu, u kojoj je, poput svih ostalih srpskih pisaca, podmetnuo svu
silu neistina i laži.(18) "Stanovnici su na glasu kao čestiti ljudi i
Srbi."(19)
"U
staro vreme Peraštani bejahu na glasu junaci i bogataši. Godine 1654. odbraniše
se sami od turske navale. To njihovo viteštvo zadivi čitav hrišćanski svet.
Knez Petar Zrinjski otide naročito iz Bakra u Perast, da pokloni opštini svoju
sablju... Peraštani su vazda bili vatreni katolici, ali i
081
svesni Srbi. To tvrde njihove "bugarštice" koje je skupio i u
svet pustio Bogišić... Te pesme mahom veličaju naše stare vladaoce i junake:
Dušana, Lazara itd." ( 19) "Po veri tri četvrtine su pravoslavni, a
po narodnosti svi su Srbi."(19)
Prikaz povijesnog razvitka izgleda
kod Matavulja ovako: "LI ono vreme car Iraklije pozva Srbe da osvoje i
nasele Dalmaciju. Kad oni to učiniše, podeliše tu svoju novu postojbinu, južnu
Srbiju, na četiri županije: Neretvu, Zahulmiju, Duklju i Travuniju. Današnja
Boka s malim izuzetkom pripadaše Travuniji." I u tom duhu nastavlja
povijesni prikaz.( 19)
"Istinito
je i pouzdano ovo: u Boci su srpske uspomene jače od svih ostalih; srpske
osobine, uglavnom i najlepšem, ističu se jako."(19) 1 Matavuljevi se svi
dokazi sastoje u navodenju narodnih pjesama! Motivi narodnih pjesama često
prelaze iz jednog naroda u drugi. Kod nas pridolazi tome još nešto. Srpski
bjegunci ispred Turaka nasejavaju se u hrvatskim zemljama i donose sa sobom
svoje bolne uspomene o kosovskoj katastrofi i sGčno, pa se s brn motivima upoznavaju
i starosjedioci Hrvati, oni ih preraduju i daju im pečat svoje duhovne kulture
i svoje etničke svijesti. Na taj način nastale su mnoge lijepe hrvatske
narodne pjesme s predmetom kosovskog boja, majke Jugovića itd. Nisu sve srpske
narodne pjesme one, koje imaju motive iz srpske povijesti. Još manje se mogu
nazivati srpskim one narodne mase, oni dijelovi hrvatskog pučanstva koji
poznaju takve motive i imaju pjesme o njima. U ovome je jedino uporište srpskih
prisvajača pojedinih hrvatskih krajeva. No, oni posjeduju još jednu vrstu
"dokaza": "Pošto Mlečići - piše Matavulj - podjarmiše Boku;
glavni im posao bi, da odnarode plemstvo, a toga radi nametnuše latinsku veru
onima koji življahu u
082
gradovima i
potalijančiše im prezimena."(20) Govoreći o ustanovi Bokeljske mornarice
piše: "Na tom silnom brodovlju oko pet hiljada ljudi razilazilo se u
tekovinu i raznosilo uz srpski jezik, duh i viteštvo srpsko na sve strane
sveta."(20) "Koliko su krvi južni Srbi prolili za vlast krilatog lava
kroz stotine godina!"(20)
Marko
Car u svojim dojmovima sa Jadrana također nigdje ne spominje hrvatskog
naroda ni hrvatske povijesti.(21) Isti ovaj srpski esejist, jasno nam je dao
razumjeti srpsko stajalište o nama u jednom svom danku godine 1922. (22):
"Jest, izgorela je kuća (država), ali sad se ponovno zida; a za tu novu
kuću Srbinovu u kojoj nadoše zaklona i braća Hrvati i Slovenci, i ti si, srpska
diko, pomogao nositi osnovno kamenje." (22)
Strahovitim
je progonima bilo izvrgnuto hrvatsko pučanstvo Boke Kotorske u doba 22-godišnje
srpske vlasti. Htjelo se najbržim načinom i najdjelotvornijim sredstvima
ukloniti iz Boke Hrvate i dati Boki tGotorskoj potpuno srpski značaj. Nigdje
stradanja našeg svijeta nisu bila tako bolna kao u ovom kutiću hrvatske zemlje,
koji je imao biti "prebojadisan" u srpsko primorje. Zbog tih
neljudskih patnja upravo je nemoralno nazivati ostatke hrvatskog pučanstva u
Boki (iseljavanje Hrvata je u posljednjih 22 godine pod srpskim pritiskom bilo
jako brojno) Srbima katolicima. Zar bi Srbi katolici doživljavali tolike
tragedije?! Srpske državne statistike su izrađene na štetu pravog stanja
stvari, koje je mnogo povoljnije za Hrvate, zatim državne statistike su na
principu vjerskog, a ne narodnog razlikovanja pučanstva, pa je nerazumljivo, odakle
je ugledni srpski geograf dr Mihailo Radovanović izvukao broj Srba
katolika u Boki. Ovaj pisac mnogih srpskih geografskih djela i priređivač
službenih zemljovida,
083
u "Srpskom
književnom glasniku", godine 1940., donosi - među ostalim
"kombiniranim" statistikama, za koje nikada ne kaže kako ih on to
"preudešava" - tobože prema državnom popisu od 3l.III.1931.
statistiku pučanstva bokokotorskog kotara, u kojoj je zanijekao skoro sve
Hrvate u Boki:
Bokeljsko-dalmatinski
srez Kotor:
Srba Srba Srba
pravoslavnih: katolika: muslimana: Hrvata:
BROJ 24272
11000 421 1286
POSTOTAK 62% 28%
1,1% 3,3%
Predratno
maštanje o pojavi Srba katolika u južnom dijelu Dalmatinske Hrvatske, razbijenv
je krvavom poslijeratnom stvarnošću u Jugoslaviji. Nestalo je i ono nekoliko
intelektualaca, po vjeri katolika, koji su se osjećali Srbima. Danas je to
fatamorgana, no Radovanović se ipak ne ustručava... Sve što može oštetiti
hrvatsku imovinu, u srpskoj je znanosti dopušteno...
LITERATURA
(1)
V(uk) S(tefanović) K(aradžić), Kovčežić za
istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, I. U Beču, 1849. 1. članak: Srbi
svi i svuda", str. 16-l7.
(2)
Dr. Jovan Cvijić, Meksija Bosne i Hercegovine i
srpslo problem (tiskano za informaciju inozemstva),Beograd, 1908., str.19
(3)
(3) V(uk) S(tefanović) K(aradžić): Kovčežić za
istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. 1. U Beču 1849 11. članak
"Boka Kotorska", pretiskano u Vuk Stefanović Karadnć, Cma Gora i Boka
Kotorska, Srpska Književna Zadruga, Beograd, 1923, str 2-4. Uredništvo S,K,Z. u
predgovoru spominje da članak "Srbi svi i svud" koji je trebao ući i
u ovu knjigu ne pretiskavaju, zato "što je on u svoje vreme izazvao
polemiku od strane Hrvata i Vuk je na to odgovorio, pa bi valjalo sve to
preštampati, a tome sad nije vreme" (str V.)
084
(4)
Dr. Jovan Cvijić, op. cit., str. 26.
(5)
Prof. Flip Lukas, Smjemice i elementi u razvoju
hrvatskog naroda, Zagreb, Hrvatska Revija, 1932, str.6 i 354-356.
(6)
Obzor 19. veljače 1941.
(7)
Obzor, 21. srpnja 1939, tj. LXXIX, br 165
(8)
Dr. Lujo Bakotić, Srbi u Dalmaciji, Geca Kon, a.d.
Beograd, 1939.
(9)
Obzor, 18. veljače 1939.
(10) Vuk Stefanović Karadžić, op. cit., str 4.
(11) Dr. Jovan Cvijić, Balkansko Poluostrvo i južnoslavenske zemlje. Knj.
II., str. 105-107; Dr. Mihailo Radovanović u Srpskom Književnom Glasnilau 1940,
I-IV, str. 438
(12) Vidi I. poglavlje ovog.
(13) Dr. Mihailo S. Radovanović, u Srp. Knj. Glasnilau, 1940., I-IV str. 438-440
i slij.
(13a)Obzor,
21. veljače 1941.
(14) Obzor, 25. veljače 1941.
(15) Dr. Aleksa Ivić, O srpskom i hrvatskom imenu, Beograd, Cvijanovićeva
knjižamica, 1922., str 11.
(16) Dr. Aleksa Ivić, op. cit, str 16.
(17) Vuk Stefanović Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd, Srpska
Književna Zadruga, 1923.
(18) Simo Matavelj, Boka i Bokelji, Novi Sad, Matica Srpska, 1893.
(19) Simo Matavelj, op. cit. str. 5, 7, 11, 14 i slij.
(20) Simo Matavelj, op. cit. str 24-31.
(21) Marko Car, Niz rodno primorje, slike i utisci s Jadrana, Mostar, 1899.
(22) Marko Car, u predgovoru II. izd. Njegoševa "Gorskog vijenca",
Hercegnovi, 1922.
(23) Dr. Mihailo Radovanović, u Srpskom Književnom Glasniku, 1940. I-IV,
str. 380.
085
IV.
BOSANSKA HRVATSKA
Jedan
među vdo rijetkim Hrvatima, kop je još koncem prošlog stoljeća pokušao pobijati
neistine srpskih pisaca, uvjeren je da su Hrvati i Srbi "dva plemena
jednog naroda", te preporučuje Srbima, da se okanu svog ludačkog rada, jer
da to ne će poslužiti slozi Hrvata i Srba. Više nego bratski on se odnosi prema
Srbima tijekom cijele svoje radnje, pa ipak piše: "Jer doista stvar je
gotovo nevjerojatna, kako se s bratske srpske strane s dana na dan napada na
sve
ono, što je
hrvatsko i sve se želi srušiti i uništiti, a cjelokupni hrvatski narod
Kaligulskom metodom od jedan put za; vazda zbrisati sa zemaljskog površja..
Osobito, kada se . istakne gdjegod Hrvatstvo Bosne i Hercegovine, onda se digne
sa stpske strane kuka i motika protiv Hrvatstva, koje se na najnebratskiji
način vrijeda i napada. Onda se uopće Hrvatstvo niječe, ili ako se ne niječe,
onda se samo na najmanji minimum svada, kao što je to učinio u zadnje vrijeme
jedan najuvaženiji srpski list, a to je "Brankovo kolo" u jednom svom
broju od godine 1898., gdje se upravo nebratski veli, da Hrvata nije bilo u
prošlosti, nego samo 100.000, a da i ne spominjemo kojekakve druge zakutne
listiće, koji danomice na svakojake načine vrijedaju i napadaju Hrvatstvo,
086
izruguju i psuju
hrvatske velikane, a za što, samo zato, što voljahu, što ljubljahu, što
življahu i što umirahu za svoj hnratski narod. O nije to lijepo, braćo, -
poručuje on Srbima - nikad s tim ne dodosmo do željene bratske sloge, do
žudenih naših ideala. Pa ne samo, što je to nebratski, nego je to i
nehistorijski, to je neistinito i nepravedno."(1)
Posljednji
retci pokazuju izrazitu čustvenost hrvatskog čovjeka, koji na nijekanje
opstanka i života svoga naroda, odgovara, pozivajući se na istinu, pravdu i
čovječnost. U ostalom dijelu ovoga navoda pisac je izrekao činjenicu, da nigdje
srpsko svojatanje nije bilo tako drsko, potpuno i strahovito kao u pitanju
Bosne i Hercegovine: Bosna i Hercegovina su najčistije srpske zemlje. Srbi
triju vjera. Srpski protestanti bogumili. Srpsko kraljevstvo. Srpski bariovi: I
tako dalje, bez kraja i konca. Kao ni u prisvajargu ostalih dijelova hrvatske
zemlje, tako ni ovdje nisu imali nikakvih ozbiljnih i zrianstvenih uporišta.
Srpski pisci su se redovito susretali s izjavama povjesničara s istoka i pisaca
turskog vremena, koji izravno i po imenu spominju Hrvatsko ime za narod i zemlju
Bosanske Hrvatske. Cijeli niz suvremenih zapadnih povjesničara govori o
kršćanskoj i islamskoj Hrvatskoj, više njih piše, kako su austrijski car i
turski sultan razdijelili kraljevstvo hrvatsko, navodeći pri tom pojedine
krajeve današnje Bosanske Hrvatske. Osim toga, postoji veliki broj posrednih
znanstvenih dokaza o tisućgodišnjoj pripadnosti Bosne Hrvatskoj u svim njenim
aspektima, a da se i ne spominje njezin geopolitički položaj i gospodarska
ovisnost od Banske i Dalmatinske Hrvatske. Kao ni u ostalim područjima, tako ni
ovdje, sve te činjenice nisu bile zapreke. Srpska znanost je neprestano
gomilala nemoguće teze o neprirodnoj i neistinitoj teritorijalnoj i povijesnoj
pripadnosti Srbiji, od koje Bosansku Hrvatsku rastavlja
087
Drina, vječna
međa dvaju svjetova i "jaka rastavjajuća granica, jer teče dubokom
prodoGhom i prirodno razdvaja dvije različite geografske cjeline. "
(Pilar)
Hrvatska
znanost nije uopće nikako naglasila sve pve dokaze, koji pokazuju pravo stanje
stvari, nego se tek u novije doba djelima i publikacijama dra Mladena
Lorkovića i dra Krunoslava Draganovića, počelo s obrađNanjem i
sređivanjem izvora i vijesti. Teško se osjeća pomanjkanje jedne visoke škole
istočnih jezika i znanosti na hrvatskorn tlu, pa tako ostaje nepoznato golemo
stvaranje naših ljudi u turskom imperiju, kao i izjave turskih povjesničara o
našoj zemlji.
Srpsko
"znanstveno" svojatanje Bosanske Hrvatske, osobito drsko i uporno,
upomije nego u ostalim, ima svoje osobite razloge.
Bosanska
Hrvatska je vrlo bogata zemlja, pa i danas nakon neracionalnog austrijskog i
srpskog iscrpljivanja ona raspolaže ogromnim zalihama, te krajevima koji su
upravo djevičanski netaknuti.
Bosanska
Hrvatska je sre išnja hrvatska zemlja, prema kojoj ostale Hrvatske zemlje ima
granični položaj i ne mogu samostalno opstojati. Ako se Bosna inozemstvu
predstavi kao srpska zemlja - što su Srbi redovito činili i uspijevali - onda
padaju u srpske šake i ostale hrvatske zemlje, naročito cijela istočna obala
Jadrana, bogata Slavonija i Srijem, prema kojima Bosna nužno gravitira, a
Hrvati se u ovim krajevima bez Bosne ne mogu održati, pa su upućeni na Srbe.
Od svih
zemalja, u kojima je gospodovala srpska vlast, Bosanska Hrvatska ima najjaču
srpsku manjinu. U svim zemljama, kojima su Srbi vladali imali su stvarnu
manjinu.
088
Srbi su bili
manjina i u samoj Srbiji, u njezinim granicama do
1941. godine: Drina, Sava, Dunav, Timok, bugarska granica prema
"Jugoslaviji", Ohrid i Đevđelija. I u toj i takovoj Srbiji, Srbi su
bili, u najboljem slučaju, 44 posto stanovništva. Srbi su jedino imali većinu u
granicama Srbije za vrijeme beogradskog pašaluka, tj. u "sjevernoj"
Srbiji, kako su je oni nazivali, ili u pravoj Srbiji. No radi toga Srbi su jaka
manjina u nekim hrvatskim, bugarskim i mađarskim zemljama. Od svoju trh
srpshh manjina po tuđim zemljama, najjača je srpska manjina u Bosanskoj
Hrvatskoj, u kojoj po netočnim srpskrim državnim statistikama iznosi 40 posto.
Razumljivo je, dakle, zašto su
Srbi bacali požudne oči na Bosnu; jačajući preko svoje crkve (slobodne i
povlaštene još u turskoj carevini) srpsku nacionalnu svijest doseljenim
grčkoistočnim masama. Završavaju izgradnju te svijesti u doba Austrije, čiji
postupak i slabost još više ojačava srpsku promičbu. Srbi dalje neprestano
pokušavaju posrbiti hrvatsku većinu u Bosni, rastavljenu na dvije vjere, koje
nisu imale onako jake vjerske organizacije i koje nisu bile u službi budenja hrvatske
narodne svijesti onoliko kao srpsko-pravoslavna crkva u nametanju srpstva
balkanskim gomilama doseljenika grčkoistočne vjere.
Ako
upitamo srpskog čovjeka iz bilo kojeg društvenog kruga, koga Srbi smatraju
svojim najveam znanstvenim radnikom i učenjakom, jednoglasan odgovor bit će: Vuk
Stefanović Karadžić i dr. Jovan Cvijić. Cvijić osim toga ima
izvanredan naučni ugled u inozemnom svijetu, pa ćemo iz gomila srpskih tobože
znanstvenih djela o Bosni navoditi samo Cvijića.
U
uvodnoj bilješki djela Jovana Cvijića, koje će biti iscrpno i točno navedeno
(2) autor Cvijić je napisao: "Ova
089
je rasprava
spremljeria za stranu publiku, a srpski se štampa vrlo malo izmenjena."
U ovom
svom djelu dr. Jovan Cvijić daje iscrpnu sliku zemljopisnog i
gospodarskog položaja Srbije, ne vodeći računa da na prostoru, koji on svojata
isključivo za srpstvo, žive i drugi narodi. Oštrim riječima daje izraza svome
nezadovoljstvu prema namjerama Austro-Ugarske monarhije prilikom aneksije Bosne
i Hercegovine godine 1908. Neraspoloženje prema Austriji ima svoje potpuno
opravdanje, ali je smiješno, kada Cvijić izražava Bugarskoj kao neke prigovore
zbog toga što je "ojačala nezavisna kraljevina Bugarska, koja je dvaput
veća od Srbije".(3) Ili kada na sljedećoj stranici piše o istoj stvari:
"Pogrešno je na Balkanskom Poluostvu ostavjati da jedna mala država
bude dvaput veća od svoga suseda. Mira će biti samo onda, ako se strogo pazi na
teritorialnu ravnotežu ovih malih država": (3) Izrazito srpsko
dokazivanje za koje nije ni najmanje važno, da je to sporno područje uistinu
bugarsko povijesno i etničko područje.. Bitno je samo to, da Srbija ne smije
biti manja od Bugarske, bez obzira na etničku pripadnost pučanstva, te ostala
načela, koja se moraju uzeti u račun prilikom određivanja granica.
Odmah
na slijedećoj stranici poziva Cvijić u pomoć načelo narodnosti, iako
neistinito, da s njim opravda, dok ga gore nije priznavao. I u pozivanju na
načelo narodnosti u Bosni, poslužio se Cvijić neistinom, premda mu je bila
poznata hrvatska većina u Bosni.
"Kao
neosporan minimum principa nacionalnosti mora vredeti to da se ne sme dati
tuđinu, stranoj državi, centralna oblast i jezgro jednoga naroda, jer to znače
Bosna i Hercegovina za srpski narod. One dakle nisu za Srbiju i
090
srpski narod ono
što su Elzas i Lotaringija za Francuze ili Trenta i Trst za Italijane, ili
alpijske austrijske oblasti za Nemačku, već ono što je oblast Moskve za Rusiju
i što su najčvršći delovi Nemačke i Francuske za ova dva naroda, oni dakle
delovi koji su najbolji predstavnici nemačke i francuske rase."(4) Ovim
Cvijić upućuje inozemstvo, da ne samo Bosanska Hrvatska, već da su i Banska i
Dalmatinska Hrvatska srpske zemlje. On to ovdje čini posredno, u vrlo vještoj
stilizaciji, a na slijedeće dvije stranice ori donosi onu, već spomenutu tabelu
"stanovništva srpskog jezika", u kojoj su uključene sve hrvatske
zemlje sa cjelokupnim svojim pučanstvom, te Macedonija i bivša
"Vojvodina". Stanovništva srpskog jezika, tvrdi Cvijić, ima oko deset
"milijona".
U
tih deset milijona Srba utopio je učenjak Jovan Cvijić čitav hrvatski
narod. Na kraju knjige donosi Cvijić i dvije karte, na kojima je slikovito
prikazao svoje teze. Na karti je jedna mala izmjena. Cjelokupno hrvatsko
područje zajedno sa srpskim, obojeno je jednom bojom sa tumačem 'Serbes avec
les Croates': Dakle, ovdje su Hrvati u najboljem slučaju jedan privjesak
srpskom narodu. Na zemljopisnoj karti se ipak nije usudio izbrisati hrvatsko
ime; no što je propustio Cvijić, iza njega su popravili drugi. Pošto se pred
stranim svijetom ne može zanijekati, da su na ovom kutiću zemlje katolici po
narodnosti Hrvati, označio je samo rasprostranjenost katotičke vjere kosim
crtama, (ni jednu drugu religiju nije obilježio!!!), tako, da se spontano
nameće misao, da taj privjesak zvan Hrvati živi samo oko gradova Agram i
Spalato, te još u slabijim dijelovima oko Fiume-e i Osek-a. Samo oko tih
gradova na karti je ocrtano katoličko življe, dakle, tu negdje živi još nešto
malo Hrvata. Prostor koji je – na ovoj karti - obilježen kao pripadnost
pučanstva katolicizmu,
091
odnosno hrvatskom
narodu neznatan je. Ostala mjesta su obilježena hrvatskim imenima. Karta nosi
naslov: J. Cvijić, Carte ethnograplv'que de la nation Serbe.
"Iako je opšte poznato da su
Bosna i Hercegovina oblasti čisto srpske rase, ja ću u kratko predstaviti...
njihov značaj za srpski narod".(4)
"Sva
ta narodna masa od deset milijona govori jednim jezikom koji je toliko
jednostavan, kao retko koji u Europi. Od Istre pa duboko u Makedoniju mogu se
seljaci među sobom sporazumevati. Osim toga je slavistima i znalcima jezika
poznato, da na Balkanskom Poluostrvu nema narodnog jezika koji je toliko
formiran i usavršen za literaturu i nauku kao što je srpski jezik. Prvi
književni spomenik srpskog jezika postao je u Bosni 1189. godine,
poznato pismo bana Kulina. Najlepše narodne umotvorine postale su na zemljištu
Hercegovine i Bosne. Jezik Hercegovine uzeo je osnivalac srpskog književnog
jezika i novije srpske literature, Vuk Karadžić, za književni jezik srpskoga
naroda. Taj isti jezik usvojen je za književni jezik katolika ili Hrvata još
u prvoj polovini 19 veka."(5)
"Narod Bosne i Hercegovine
predstavlja jedan od etnografski najsvežijih i najjačih delova srpskoga naroda
i čini nerazdvojnu celinu sa narodom zapadne Srbije, Novopazarskog Sandžaka i
Crne Gore, koji najbolje predstavlja osobine srpske rase."(5)
"Idući
iz Srbije prema Zapadu, najpre se u centralnoj Bosni nailari na katoličko
stanovništvo srpskoga jezika. Granica izmedu jednostavnog pravoslavnog i
mešovito pravoslavno-katoličkog stanovništva ide u glavnome razvođem između
reka Drine i Bosne. (Sasvim netočno!, op. pisca).
092
Katoličko
stanovništvo Bosne i Hercegovine se do okupacije osećalo kao celina sa
pravoslavnim."(5) Iza ovoga slijedi vješto prikrivena stilizacija o
potpunoj ovisnosti Hrvata o Srbima, pa onda opet rečenice o hrvatskom privjesku
srpskoga naroda. Govoreći o upravi Austro-Ugarske monarhije u Bosni, piše:
"Ne samo da nije unela red i mir među srpski narod raznih vera i
konfesija, već je te protivnosti, naročito između pravoslavnih i
muhamedanaca s jedne a katolika s druge strane, samo zaoštrila."(6)
Tijekom
knjige Cvijić stalno ističe, kako A-U u Bosni svim sredstvima potpomaže i
doseljavanjem pojačava katoličko pučanstvo. Cvijić, premda geograf; neće da
razumije jednostavnu prirodnu posljedicu okupacije Bosne i Hercegovine po A-U.
Čim su pale turske granice prema Banskoj i Dalmatinskoj Hrvatskoj i Bosna se
našla u zajedničkoj državi, iako ne ujedinjena, s ostalim hrvatskim zemljama,
nastao je prirodni proces unutamjeg naseljavanja u središnju hrvatsku
pokrajinu. Krupna je laž, da je Austrija pomagala ovo naseljavanje. Neznatan
broj činovništva ne može se osjetiti u statistici narodnih masa. Ovo posve
prirodno naseljavanje nastavljalo se i u bivšoj "Jugoslaviji" usprkos
srpske vlasti, jer je uvjetovano samim geografskim položajem Bosne u središtu
hrvatskih zemalja i slobodnom zemljom, koje je u Bosni dosta. Cvijić strahuje,
da će, ako se ovako nastavi, katolici postati relativna većina, kao što su to sad
pravoslavci.(6) Cvijić ne smije izreći, ali daje razumjeti, da je Hrvate u
Bosni "napravila" Austrija. Tu tvrdnju otvoreno izriču mnogi drugi
srpski učenjaci.
Dr.
Glušac i Davidović su više puta istakli da je "Austro-Ugarska iz
svojih razloga stvorila Hrvate u Bosni i Hercegovini", i pritom se
pozivaju na velikog srpskog povjesničara St. Stanojevića. (7)
093
U
školskoj knjizi St. Stanojevića, upotrebljavanoj i u hrvatskim školama, učeni
povjesničar piše: "Strepeći od Srba... austrijska je vlada počela u Bosni
stvarati Hrvate od tamošnjeg katoličkog elementa."(8)
Nebrojeno
puta ponovljena je ova tvrdnja u srpskoj znanosti. U srpskom novinstvu ona je
postala upravo sastavni dio vjerovanja srpske čaršije, samo u znatno proširenom
obliku, da je Hrvate uopće izmislila i napravila Austrija.
Čitav
niz krupnih povijesnih neistina sadrži u sebi ova tvrdnja, pa makar ona bila
ograničena samo na Bosanske Hrvate. No zbilja ne zaslužuje ni ovoliko prostora.
Pitanje
bogumilstva spada u povijest, a način kako su ga Srbi u svojim znanstvenim i
još nagrađrianim publikacijama raspravljali, pripadao bi u povijesriu zbirku
srpskih neistina i krivotvorevina, koja je osobito golema i čiji su dijelovi
uhvatili dubokog korijeria u hnratskoj povijesti. Međutim srpsko, tobože
znanstveno, pisanje o pojavi bogumilstva, te "izrazite komponente
"bogonostva" hrvatske nacije" – o kojoj su hrvatski pisci
napisali lijep broj radnji, ozbiljno raspravljajući to pitanje i zastupajući
razne teze - nema nikakve svrhe nego da "dokaže" da su naši
muslimani, potomci bogumila - ovejani Srbi. Dakle čisto politička
namjera. Petranović i Glušac, čiji su radovi bogato nagrađivani od srpskih
znanstvenih ustanova, i svi ostali za njima prežvakavali su smiješnu tvrdnju,
da je bogormilstvo pravoslavna hereza, činili su to u lice i u brk
najrazličitijim vrstama dokaza, koji su za to pitanje nadahnuli sasvim druge
puteve.
Dr.
Vaso Glušac tiskao je svoje "djelo" o bogumilstvu u uglednom
srpskom znanstvenom zborniku.(9) Za ovu neozbiljnu radnju hrvatsla povjesnik
kaže, da je Glušac sebi "nap-
094
rosto utuvio u
glavu, da mora dokazati, da su "bosanska crkva" i
"krstijani" bili pravoslavni, a nipošto Patareni, pa prema tome
preparira i ocjenjuje izvore ..." Gdje mu vrela sama pobijaju tvrdnje,
Glušac "kakvom doskočicom dokazuje ili ih naprosto proglašuje
falsifikatima."(10)
"U
toj raspravi nastoji Glušac dokazati, da "bosanska crkva" u srednjem
vijeku nije bila patarenska ili bogumilska, dakle krivovjerna ili heretička,
nego pravoslavna, pa stoga današnji Muslimani u Bosni nijesu bili prvobitno
nikakvi patareni, nego sljedbenici grko-istočne ili pravoslavne vjere, kao što
su bili i pristaše "srpske crkve" u Srbiji. Glušac završava svoju
raspravu riječima: "Stoga se nadam, da će se ovom raspravom za vazda ukloniti
ona bajka o nekakvim bosanskim bogomilima, koja se još uvijek prepričava po
našim srednjim školama i unosi u školske knjige, pa se na taj način održavaju u
bludnji čitavi naraštaji, a bez sumnje je došlo već i vrijeme, da i ovu bajku
izbrišemo iz narodne istorije". Pisac se pričinja tako uvjeren, da je
bjelodano dokazao nepobitnu istinu svoje teze, te traži da se smjesta njegovi
"rezultati" uvrste u školske knjige, da jednom bude kraj bajkama i
bludnjama. Gotovo je čudo, što ne traži, da se Muslimani smjesta pokrste i
povrate u krilo pravoslavne crkve, kojoj su tobože nekad pripadali, kad su i po
vjeri bili isto sa pravoslavnim Srbima. Čini se, da je čitava rasprava s tom
tendencijom i napisana." Klaić je uistinu vrlo dobro pogodio srpsko raspoloženje
prema hrvatskim muslimanima, kad je napisao ove riječi.(10)
Dr.
Petranović je za radnju o bogomilima, koja je iste vrijednosti i metode kao
i Gluščeva, dobio pedeset zlatnih dukata od "Srpskog učenog društva",
u kojoj je također tvrdio, da su bogomili po vjeri bili grčkoistočnjaci, inače
095
Srbi, pa su prema
tome današnji muslimani potpuni Srbi. O vrijednosti ove radnje ne treba trošiti
riječi, tim prije, što je po vremenu mnogo starija od Gluščeve, koja je
suvremena. No u svojim osobinama one su jednake.
Povijest
Bosanske Hrvatske, kako je prikazuju Srbi, krcata je nebrojenim neistinama, a
mnoge od njih su ušle i u naše povijesne knjige. Kada se naši prvorazredni
povjesničari hoće odbraniti od ovih nepoštenih krivotvorevina, onda Srbi pišu,
da su se "pojavili neki takozvani istoričari i samozvani spisatelji koji
uzalud pokušavaju da izvrgnu nepobitne istorijske činjenice."(11)
Isti
časopis piše o našim muslimanima: "Muslimani u Bosni i Hercegovini imaju
razloga da se ponose što su porijeklom Srbi, što se danas nalaze u svojoj
državi i što se slobodno mogu nazivati srpskim imenom.(!) Jer srpstvo ne
isključuje muslimanstvo, nego ga jača, širi i produbljuje. Ukrašena
srp.sloin nacionalizmom, islamska vjera muslimana cvjetat će i pravilno se
razvijatr; kad se svaki musliman pored vjerskog obrazovanja bude vaspitao u
srpskom duhu i radib kako na širenju vjerske, tako i srpske svijesti i srpskog
osjećaja. "(12) Nepotrebo je svako tumačenje, jer smo osjetili sve ovo
na svojoj koži.
Drugi
list pak piše ovo - svi ovi vavodi su iz najnovijeg vremena -: "Pored
nekoliko milijuna Srba pravoslavaca u našoj zemlji, danas živi oko 1,200.000
Srba muslimana, a svih je muslimana oko 2 milijuna. Zbog stare propagande i
otuđnranja muslimana od svoje matice i zbog rđave politike mnogih Srba
pravoslavnih... većina ovih naših muslimana i danas nije dovoljno nacionalno
svijesna. I danas nacionalno luta. I danas naš čisti srpski elemenat pomoću
raznih zvučnih
096
Bosanska Hrvatska
97
i za gomilu
primarnljivih vjerskih fraza vješto zavode stanoviti ljudi i vode ga za svoj
lični račun u neislamske i nesrpske vode."(13)
Srpski
sveučilišni profesor dr. Aleksa Ivić, uporno se drži, poput svih
ostalih, srpskih šovinističkih teza i ne može priznati, da su muslimani Hrvati
zaista - Hrvati. "U Bosni su muslirnani i danas u većini svojoj
neopredeljeni. Jedan deo njihov priznaje se Srbima(?), drugi deo je prihvatio
ime hrvatsko, ali ogromna većina njihova za sada ne usvaja ni jedno ni drugo
ime.. Pa i ovi, koji se do sad opredeliše, učiniše to pod uticajem
škola."(14)
***
Tijekom
ovih razlaganja opazili smo, da su nam najodličniji predstavnici srpskog
znanstvenog života zanijekali sve naše hrvatske zemlje i sav naš hrvatski
narodni živalj na tom području. I Banska i Dalmatinska i Bosanska Hrvatska su
po njihovu tobože naučnom dokazivanju srpske zemlje, u kojima živi srpski narod
podijeljen na tri vjere. Povijest ovih hrvatskih zemalja i sve činjenice sa
raznih područja narodnog života bile su prikazane i "prerađene"
onako, kako je to trebalo i odgovaralo srpskim šovinističkim zahtjevima. Sve su
to radili svi istaknuti srpski znanstveni radnici potpuno jednako, razlika je
samo u oštrini i jačini, koja se ravna prema vremenu i pnilikama. Sadržaj u
bitnosti ostaje kroz cijelo vrijeme, koje traje od početka srpske pismenosti, do
sloma velike Srbije, travnja 1941., potpuno isti. Ovaj rad je obavljen bez
ikakvrh obzira, bez ikakvih spoznaja o zakoruma istinitosti i poštenja, koji
trebaju vrijediti u znanstvenom radu. Štogod se suprotstavljalo srpskim tezama,
Srbi su jednostavno prešućivali, ili proglašavali lažnim, krivolvorenim,
podmetnutim
097
od vječnih
neprijate ja srpstva u svrhu, da se naškodi interesima srpskog naroda. Oni, koji su se služili najviše falsifikatima, predbacivali su
drugima, da su falsifikatori; oni, koji su redovito mistificirali i
proživljavali megalomaniju i uobraženje najvećeg stupnja, predbacivali su nama
i Bugarima, da mi obmanjujemo i da smo mi megalomani. To smo doživjeli mi
Hrvati koji smo imali stotinu obzira i isprika prije nego smo počeli braniti svoje,
bilo koje, pa i ono najosnovnije, životno pravo. Jedna narodna alegorija
najbolje prikazuje ovaj srpski postupak: "Drž lopova... viče sam
kradljivac, da se svijet ne dosjeti, tko je kradljivac." Međutim, ne
samo da su na ovaj način imale biti brisane sve naše zemlje i redovito
cjelokupni hrvatslo narod na svom povijesnom i etničkom narodnom podnrčju, nego
i naš narodni živalj izvan povijesnog područja, postao je predmetom srpskog
snojatanja.
Bunjevački
i Sandžački Hrvati
Pitanje
svojatanja hrvatskih Bunjevaca na sjevernoj strani granica Hrvatske osobito je
zanimljivo. Sve do zadnjih dana srpske države, razni stručnjaci su se trudili
dokazati da su Bunjevci i Šokci u bivšoj ' "Vojvodini" Srbi, ili, kad
im to ne bi polazilo za rukom, onda su postavljane tvrdnje, da su Bunjevci i
Šokci posebna "jugoslavenska plemena". U ovom "djelovanju"
osobito su se isticali sveučilišni profesori dr. Jovan Erdejanović i dr.
Aleksa Ivić, da ne spominjemo političko djelovanje u tom pravcu.
Sveučilišni
profesor dr. Mirko Kosić, održao je godinu dana prije slavnog srpskog
puča od 27. ožujka 1941. zanimljivo predavanje o "Vojvodini".
"Vojvodina je, veli on, Bačka,
098
Banat i Baranja, a
ja tu još dodajem i Srijem, srpski Srem. Vojvodina nije nikakva politička
stvarnost ili etnička zajednica. Vojvodina nisu narod ili pleme. Vojvodina
je najsjevernija srpska pokrajina, koja ulazi u srednju Europu i štiti
prilaz dolini Morave, centru srpskih oblasti! Ona je jedno od nainteresantnijih
područja na svijetu, gdje se na maloj teritoriji nalaze izmiješani mnogi
narodi. Takvih područja je u svijetu malo, ali za našu srpsku nacionalnu
zajenicu od 8 milijuna (!) mnogo je što ima dva taka područja, na sjeveru
Vojvodinu, a na jugu Južnu Srbiju (naime Makedoniju, op. pisca). Tome još treba
dodati i Bosnu na zapadu, koja zbog muslimana spada također u takva teška
područja."(15) Što u sve ove tri zem je Srbi imaju manjinu, to predavač
ne smatra značajnim, niti zaprekom da tvrdi, da su to srpske pokrajine.
Učeni predavač veli, među ostalim, da u zadnje vrijeme kažu da u Vojvodini ima
Hrvata, pa se čudi, odakle oni tu odjedanput. lako ne spada ovamo, ovo
predavanje sadrži nekoliko značajnih tvrdnji. "Jer, budimo iskreni,
Beograd je smatrao, da sa Slovenačkom treba da drži u šahu Hrvatsku! Samo zbog
toga Slovenačka je toliko favorizirana..."(15) "Ako pobijedi
anglosaksonski blok naći ćemo se (Srbi, op. pisca) u istoj situaciji kao 1918.
god." Pobijedi li pak Njemačka, strahuje dr. Kosić, da će Srbi izgubiti
sve, što im ne pripada.
Dr.
Jovan Cvijić napisao je za englesku publiku "studiju" u kojoj
podcrtava da je u Novopazarskom Sandžaku "čisto srpsko
stanovništvo".(16) Inače je ta "studija" napisana zato, da
opravda srpske nepravedne zahtjeve na Makedoniju, za koju Cvijić
"dokazuje", da je izrazito srpska. "Ističe" srpski karakter
Prištine, Prizrena, Pauna, Prilepa, "carskog Dušanovog" Skopja, itd.
Drugi srpski pisci su pošli tako daleko, da tvrde, da srpska naselja svršavaju
pred Sofijom. Još u
099
nedavnoj prošlosti su
vidinska oblast i zapadni dio sofijske oblasti pokazivali srpske odlike, tvrdi
srpski pisac, a članak, s kojim ćemo se još pozabaviti, nosi naslov: "Srpski
udeo u bugarskoj kulturi... " (17)
Ne samo da su bački i sandžački
Hrvati u srpskoj znanosti dobili srpsku oznaku, već i naš iseljenički svijet u
Americi i drugdje, koji prelazi milijunsku brojku, pa i naši stari iseljenici u
Njemačkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i ostalim zemljama - svi su oni inozemnom
svijetu prikazivani kao Srbi. Srbi svi i svuda - postade općenito pravilo.
LITERATURA:
(1)
Ivan Zovko, Hrvatstvo u
narodnoj predaji i običajima po Herceg-Bosni, Mostar, 1899. Pretiskano iz
"Osvita", str. l0-11, 30.
(2)
Dr. Jovan Cvijić, Meksija
Bosne i Hercegovine i srpski problem, sa dve karte, Beograd, Državna štamparija
Kraljevine Srbije, 1908., str.4.
(3)
op. cit., str 14-15.
(4)
op. cit., str 16, 17.
(5)
op. cit.,. str 20-21, 22,
23.
(6)
op. cit., str 27, 33.
(7)
Nrvoje Bošnjanin, Hrvati i
Herceg-Bosna, Sarajevo, 1940.
(8)
St. Stanojević, Istorija
srpskog naroda, Beograd, 1879.
(9)
Dr. Vaso Glušac,
Srednjovekovna "bosanska crkva", Beograd, u "Prilozi za
književnost, jezik, istoriju i folklor, sveuč. prof. Pavle Popović, IV., 1924.
(10)
Vjekoslav Klaić, Crtice iz
hrvatske prošlosti, Zagreb, Matica Hrvatska, 1928.
(11)
"Delo", Beograd,
Dr. L. Marković, cit "Obzor", str 24-25, veljača 1941.
(12)
"Delo", Beograd,
op. cit., str 17-18.
(13)
"Naš dom",
Skoplje, cit. "Obzor" 1941., str 24-25.
(14)
Dr. Aleksa Ivić: O srpskom
i hrvatskom imenu, Beograd, Cvijanovića knjižara, 1922., str 17.
(15)
Dr. Mirko Kosić,
predavanje u Novom Sadu, cit. "Novosti", br. 71 od 12. ožujka 1940.
(16)
Dr. Jovan Cvijić,
Balkanski rat i Srbija, napisano za engleski časopis "Reviews", XI.,
1912., II. izd., Beograd, 1912, str 11 i 15.
(17)
Božidar Kovačević, Srpski
udeo u bugarskoj kulturi, SKG, 1940., I-IV, str 265.
100
DRUGA KNJIGA
101
MALA
KNJIŽNICA MATICE HRVATSKE
U
GODINI OBNOVE
1941
NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE 1941
KOLO
VI. - SVEZKA 35.
VATROSLAV
MURVAR
NA
IZVORIMA NEISTINA
II.
KNJIGA
TISAK
"TIPOGRAFIJE" D. D. ZAGREB
102
V.
HRVATSKI KNJIŽEVHI JEZIK I
NARODNE PJESME
Oko
godine 1100. ubilježio je u kamenu ploču hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom
opat Držiha, da je "Zvonimir kralj hrvatski", kako on to doslovno
veli, poklonio neku ledinu crkvi sv. Lucije na otoku Krku. Ploča je sačuvana do
danas i nazvana je po mjestu kraj kojega je nađena – Baščanskom pločom.
Ova isprava ima neprocjenjivu vrijednost za povijest, jezikoslovlje i za naš
narodni ponos. Stručnjaci kažu, da u njoj nije sačuvan čisti hrvatski jezik,
kakvim su govorili naši kraljevi, nego da je hrvatski jezik Baščanske ploče
znatno natrunjen primjesama staroslavenskog jezika.
Dana
29. kolovoza 1189. godine sklopio je bosanski ban Kulin s dubrovačkim knezom
Krvašem ugovor o prijateljstvu. Ovaj ugovor između dvije hrvatske države: Bosne
i Dubrovnika predstavlja - po sudu stručnjaka - do danas prvi poznati tekst
čistog hrvatskog jezika. "Od tada možemo kroz 750 godina pratiti u
pisanim dokumentima razvoj hrvatskog književnog jezika."(1).
Kod nas
je Hrvata čisti narodni govor vrlo rano ušao u književnost i u pisane
spomenike. Razlozi su tome različiti,
103
nu činjenica je, da
se od XII. stoljeća u neprekinutom kontinuitetu, sve do dana današnjeg
upotrebljava u knjigama i u ostalim pisanim spomenicima živi narodni jezik. U
Srba je tek u XIX. stoljeću, nakon teških borbi, u književnu i ostalu pismenu
upotrebu narodni govor uspio uvesti Vuk Stefanović Karadžić.
Služeći
se hrvatskim narodnim jezikom u pisanju spomenika već od XII. stoljeća Hrvati
stvaraju čitav niz pokrajinskih književnosti pisanih narječjem kraja u kojem
pisac živi. U Dalmatinskoj se Hrvatskoj pojavljuje čakavska književnost, u
jednom dijelu Banske Hrvatske kajkavska, u Dubrovniku, Dalmatinskoj, Bosanskoj
i Slavonskoj Hrvatskoj štokavska književnost na štokavskom narodnom govoru. U
XIX. Stoljeću kod Hrvata nastaje prirodan razvoj odabiranja najljepšeg,
najbogatijeg, najraširenijeg i po spomenicima i književnim djelima,
najbrojnijeg narječja - štokavskog narječja - za književni jezik svih Hrvata.
Zamiru sve ostale pokrajinske književnosti, te od toga časa postoji samo
sveopća hrvatska književnost, u kojoj uspješno sudjeluju i rođeni čakavci i
kajkavci. Zbog posebne ljepote i obilježja oživljavaju opet čakavština i
kajkavština u lijepoj knjizi, osobito u poeziji, slično suvremenim
regionalističkim pokretima u književnosti pojedinih europskih
naroda.
Kroz
dugo vremensko razdoblje od sedam stoljeća, sedam stotrna godina, Hrvati na
svom narodnom jeziku stvaraju umjetnički izražaj, u kojem se odražava
duhovno talasanje vremena. kome pripada umjetnik. Svaki književni pokret, svaka
djelatnost Europe, nalazi odjeka i u hrvatskoj sredini, premda Hrvatska,
razdijeljena na troje, proživljava svoju Kalvariju. Sinovi hrvatskog naroda
odani islamu ističu se i na Istoku svojim velikim kulturnim radom.
104
U
starih Hrvata od XII. do XV stoljeća rađaju se djela, koja pokraj ostalog,
imaju osobito značenje u tome, da su to prvi pokušaji stvaranja književnosti
na hrvatskom narodnom jeziku u doba, kada veliki kultumi narodi Europe ni ne
pomišjaju na književnost na vlastitom jeziku uslijed gospodovanja
međunarodnog latinskog jezika. Latinski jezik je bio izražaj jedinstvene
univeczalne kulture, neizbježiva potreba obrazovanog čovjeka. Hrvati, i pokraj
stvaranja djela na latinskom jeziku, osjećaju silnu ljubav prema svojem jeziku,
jer pišu mnoga i vrijedna djela na hrvatskome jeziku.
"Hrvati
devetnaestog i dvadesetog vijeka kao najneharniji, najnesvjesniji,
najzaboravniji sinovi nemilo su, bez pijeteta i štovanja, prešli preko
neprocjenjive, nepregledne i uzorne književne baštine najčistijeg hvratskog
jezika, preko književnih spomenika i hrvatskih ikavaca što v u Dalmaciji, Bosni
i Hercegovini, Slavoniji i bivšoj Ugarskoj... Možemo se samo čuditi i diviti
golemosti i opsežnosti tih danas zakopanih, zaboravljenih i ni od koga
uvažavanih, ali u svakom pogledu: slovničkom, jezičnom, etnografskom,
povjesničkom i uopće kulturnom, dragocjenih ikavsko-štokavskih spomenika.. Što
li bi samo Srbi, Slovenci učinili i što sve ne bi dali, da imaju takovu nepreglednu,
obilnu i ozbiljnu književnost i jezično blago?" (2). Naš jezičru stručnjak
navodi zatim ikavsko-štokavska djela naše prošlosti i nabraja dvadeset
i pet velikih djela veličine leksikona, i to samo iz osamnaestog stojeća.
Postoji osim toga nepregledni niz knjiga drugih veličina, pa iz ostalih
stoljeća (osobito iz sedamnaestog stoljeća) pisanih čistom i pravilnom ikavskom
štokavštinom; zatim još veliki broj u ijekavskoj štokavštini u vremenima prije
Gaja i Vuka, koje najljepše pokazuju, koliko je star i kako je bogat hrvatski
književni jezik - štokavsko narječje.
105
Svi
ovi pisci štokavski (ikavci i ijekavci) s područja hrvatskih zemalja po
sadržaju svojih djela, po svom značaju i duhovnoj sredini u kojoj žive,
pripadaju hrvatskoj kulturnoj svojini na tako jasan i nesumnjiv način, da
nikome nije palo na pamet, da im to ospori.
U onim
vremenima nije bilo narodne svijesti u današnjim oblicima. Pripadnost nekoj
narodnoj zajednici očitovala se u drugim oblicima, a ne izrazitim izjavama; pa
ipak, veliki dio ovih starih hrvatskih pisaca u naslovu svojih djela ili u
predgovoru, nazivaju jezik kojim pišu, divnu ikavsku ili ijekavsku štokavštinu,
hrvatskim jezikom. Neki to čine više puta u više svojih djela.
Da
bismo ove sjajne primjere imati češće pred očima, prenosimo niz imena, od oko pedeset
i tri stara pisca hivat ska, koji za svoj jezik kažu, da je hrvatski (3).
Najprije: naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. godine i Poljički
statut iz 1440. godine zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa
Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i
evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti
izmedu 1500. i IBOrO. godine, nazivaju jezik kojim pišu hrvatskimn ovi pisci:
Marko Marulić, Jerolim Naletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija
Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko
Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Derivaux Bruerović, Josip Gjurini
(svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić
(Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić
(svi sa Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mamavić, Nikola
Pabkuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), lvan
Filipović-Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar
Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti-Tanzlinger, .Šimun
106
Klemenović,
Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović-Lučić i
otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz
Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo
Glavinić, Stjepan Konzul Istrijanin i Antun Dalmatin (iz Istre), te još
mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta. U ovom popisu nisu
navedeni oni pisci prije 1800. godine, koji drugim riječima izražavaju svoju pripadnost
hrvatstvu, kao npr Vidali, Menčetić itd., već samo oni, koji izričito
nazivaju jezik kojim pišu, hrvatskim.
Bogatstvo ove književnosti je
neprocjenjivo. I kakvoćom i količinom: to su brojni lijepi primjeri narodnog
govora kao književnog jerika u onim dalekim stoljećima. Samo nama Hrvatima je
potpuno slična ona nemarnost i nehaj prema našoj staroj književnosti, koja
zaslužuje mnogo više pažnje, nego što smo joj do sada posvećivali.
Tako je to bilo kod nas Hrvata.
Međutim,
dok je staroslavenski jezik znatno potisnut, ipak se sačuvao kod Hrvata, ali
samo u crkvi i liturgičnoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano
potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i u
jecajima narodnih jezika upotrebljavaju u knjiženosti svi Slaveni istočne Crkve
sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739.-181
l.), bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova
među Rusima (1711.-1864.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku
knjigu Vuk Karadžić (1787.-1864.) je morao svladati velike poteškoće, da
provede svoje refomle. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj
zemlji uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili
tek ovom službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život
107
srpski književni
jezik, koji je dakle star svega 73 godine i koga prve uistinu nije ni bilo, kao
ni srpske književnosti na narodnom jeziku. Zanimljivo
je, da je Vuka i Vukove učitelje u tom radu očito nadahnuo ruski reformator
Nikola Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766.-1826.), koji je u Rusiji
uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvoctenja narodnog jezika. Dakle, ni u
ovome Vuk nije bio samostalni stuaralac.
Sve
ove tako očite i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva poteškoća niti
zapreka, da svi srpski pisci, a i najveći broj hnratskih pisaca, smatraju,
tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati "dobili"
svoj književni jezik, koga tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna
tvrdnja (koju smo, uz ostale, više puta navodili u prijašnjim poglavljima),
postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj
strani, da nije bilo čovjeka, koji bi se usudio protusloviti. Veliki hrvatski
znanstveni radnici Jagić i Maretić, ne samo da tu lažnu tvrdnju
nisu srušili po zakonu istine, već su je upravo s osobitom slašću propovijedali
čitav svoj život. Maretić, pišući suoju Gramabku, upotrebjava, kako sam
navodi: sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk,
djela još trojice srpskih pisaca i, od Hrvata samo Nodilovu Historiju. To
se je dogodilo godine 1931., usred bjela Zagreba, na hrvatskom sveučilištu.
Od novih i starih hrvatslrih pisaca i književnika Maretić nije upotrebio niti
jednoga! Ama baš ni jednoga! Ni jednoga dubrovačkog klasika, ni Šenou, ni
Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića, op. nakladnika)...
Pri stvaranju svog Rječnika, istu su pogrešku učinili dr. Broz i dr.
Iveković. Quod non est in acd:s, non est in mundo. Što nema u
djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini
zaključak, koji se može
108
izvući iz cijeloga
njihova rada. Što više, bilo je Hrvata, koji su isticali našu staru crnu
nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka, koji je nama
Hrvatima, eto, velikodušno poklonio naš književni jezik - govorili su oni. U
tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od strane Srba.
"Vuku
da podignete veći spomenik, nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše
njegovog jezika vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi
vam i grob bio (3)" veli jedan Beograđanin u 1940. godini.
Sam Vuk
Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: "Mnogi stariji
spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh
ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg." (4). Tu on navodi
Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu
Rožaliju, pa za njih kaže: "Ova su sva tri pomenuta spisatelja
Slavonci." Navodi zatim "dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz
njegove knjige "Pisme duhovne razlike" koja je tiskana u
Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja." (4)
Ovdje Vuk nehotice priznaje, da su hrvatski pisci bili davno usvojili i uveli
narodni jezik u književnost, pa da se Srbi mogu u to samo ugledati. Oprezno izbjegaua
priznati, da su ovi pisci bili Hrvati, pa ih naziva pokrajinskim imenima, a za
njihov jezik veli, da je srpski!
I ovo
priznanje, kao i druga, iz srpskog pera, dokazuju, da je upravo hrvatska
kniževna baština iz prošlih vjekova mogla voditi Srbe u njihovom mučnom
traženju svoga književnog izražaja i književnog jezika; jedino od Hrvata
mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo, i, ako se već može govoriti o
uzimanju nečijeg književnog jezika, Srbi su bili
109
oni, koji su
poprimili hrvatski književni jezik, a ne obratno, kako se to uporno tvrdilo već
stotrnu godina. Zaista je čudna srpska logika! Ako već
450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim
i ijekavskim govorom, i ako postoje na nekoliko stoljeća prije ostali pisani
spomenici, i ako kod Srba, prije Vuka, vlada tabula rasa, što je oboje potpuno
jasno, što je onda prirodnije, nego da smo mi bili oni, koji smo dali, da
smo mi oni od kojih se uzelo. Nu, mi Hrvati ne bolujemo od ludačke
megalomanije da nekome nešto "dajemo" i da ističemo nešto, što ne
postoji. Mi samo katkada podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim
vremenima turskih ratova i - ništa više.
U
jednom predgovoru, sam Vuk spominje, da je tek, pošto je pročitao našeg Kačića,
shvatio zašto se strani svijet toliko zanima, te skuplja i čita proste narodne
pjesme, razumio je, zašto njega u tom radu potiču, najprije Mušicki, a
onda Kopitar i drugovi. Biografije Dositeja Obradovića spominju, da je
Dositej tek u Dalmaciji, čitajući neke hrvatske knjige, konačno odlučio, da
usprkos ismijavanja srpske javnosti, prvi počne pisati prostim narodnim
govorom, jer je već vidio taj govor upotrijebljen u knjizi. Hrvati su, dakle,
bili oni koji su poučili...
Hrvati
su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica.
Prepisat ćemo i te iz djela našeg stručnjaka, da se ne zaboravi.(5) Slovnice:
Kačić 1604., Križanić, Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778. itd.;
rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Dellabella 1728., Habdelić
1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806., 1810., itd. Po
dokazuima dra Marijana Stojkovića "Kopitar je, potičući Vuka u Beču za
narodni jezik, uputio
110
ga upravo na
hrvatske ("ilirske" leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske
rječnike u torbak, da po njima sakupja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje
Srbe na zagrebačke "Ilirce", da poprime narodni jezik. A zagrebački
provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći
narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i
slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti
Srbe, da uzmu narodni jezik."(5)
"Napuštanje
kajkavštine i prihvaćanje štokavštine, veli dr. Blaž Jurišić, ukazuje se
površnu promatraču kao nagao skok kojim je pretrgnuta razvojna linija našeg
književnog jezika. To se samo pričinja na prvi pogled. Ustvari, tu nema
nikakovih skokova, nego je to završetak prirodnog razvojnog procesa, koji je
dugo dozrijevao i konačno dozrio u tom vremenu... Kako su već odprije pisale
štokavski ostale hrvatske pokrajine: Herceg-Bosna (Divković) i Slavonija
(Reljković), te je od tog časa štokavsko narječje poštalo jedinstvenim i općim
književnim jezikom u svim hrvatskim krajevima, u primorskoj, sjevernoj i
kopnenoj Hrvatskoj."(6) Dalmatinska Hrvatska je naime već davno napustila
čakavštinu i prihvatila štokavštinu. Sva je nez oda bila u tome, što je
kajkavskl Zagreb bio u ono doba glavni grad Hrvata.
A.
Belić, ugledni srpski jezikoslovac, potvrđuje sam u cijelosti naše tvrdnje
o starini srpskog književnog jezika: "Naš književni jezik živi već više
od 100 godina." (7) Ugodno djeluju ove riječi, ali već slijedeći redak
o nekoliko različitih "naših" književnih središta, daju razumjeti, da
je i Belić na liniji ...
111
U
trenutcima, kada su Srbi pot utjecajem političkih prilika željeli prema
Hrvatima mijenjati svoj stav, onda su redovito pisali da hrvatski i srpski nisu
jedan jezik, da su Hrvati ipak neko posebno pleme, koje nema budućnosti bez
zajednice sa Srbima. Ljubomir Nedić piše, da Hrvati imaju
državu, a treba im narod i zaključuje raspravljanje, da je
hrvatski jezik samo dijalekt srpskoga."(8)
Ne samo
u uvođenju jezika, već i u odabiranju i uzimanju ijekavštine za srpsku
književnu upotrebu, pošao je Vuk svijesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski
pisci nisu smatrali ijekavštinu srpskom svojinom. "Karadžićevo pišanje
južnim narjecjm (tj. ijekavštinom) - veli Skerlić - dotle u srpskoj
književnosti ne upotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim
piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je
ekavsko narečje, književno narečje srpsko."(9) Milovan Vidaković,
Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv ijekavštine, pa su pisali
Vuku da je se okani.(9)
U
jednoj svojoj knjizi (10) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u
ijekavštini: "Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca,
vidjeti, lećati i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa
šta sada nama ovaj nameće Horvatski jezik." Ovo Vukovo klasično priznanje
najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi h' "ski Srbi -
doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. u bivše ugarske
zemlje i hrvatski Srijem, smatraju ije vštinu hrvatskim jezikom i odluć 'o joj
se opiru. Ovo shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića,
Kačića, Došena, Reljkovića na srpski jezik. Jekaušbhu šmatraju pravi Srbi tuđom
- hrvatskom i dalmatinskom – i nalaze, da je potrebno prevoditi je na
"slaveno-serbsky": Ti su se prijevodi događali početkom
devetnaestog stoljeća,
112
nakon Dositejeva i
Vukova djelovanja među Srbima i potvrduju čvrsto uvjerenje Srba, da Vuk
usvajanjem ijekavice usvaja nešto hrvatsko. Ovim prijevodima, koji su
jedinstvena pojava, posvetit ćemo više prostora u sljedećem poglavlju.
Navodeći
granice pojedinih narječja, kako ih je Vuk prikazivao, Skerlić piše: "Kao
što je i inače često radio, Naradžić je ovde odveć podupro svoje razloge i
preterao u svome tvrdenju... Tome hotimičnom, proizvo jnom proširivanju oblasti
južnog narečja treba još dodati i namerno prećutkivanje širine oblasti istočnog
i zapadnog, ekauskog i ikauskog narečja... treba samo baciti pogled na
dialektološku kartu Belića i opaziti odmah koliko je Karadžić netočno i
hotimično proširio granice južnog narečja." (11)
Ove
Skerlićeve riječi o "metodama" Vukova rada su tim značajnije, što i
Skerlić, kao i svi ostali Srbi, smatra Vuka Karadžića poslije svetog Save
najzaslužnijim srpskim čovjekom sviju vremena. Karadžić, koji je u svojoj
argumentaciji vrlo često stvari uprošćavao onoliko, koliko je
to njemu bilo potrebno..."(12) ovim uvijenim riječima priznaje Skerlić
svu nesolidnost i nepoštenje Vukova tobože znanstvenog rada. To je još jedna
sličica više u našim podatcima o Vuku.
Na
području hrvatskih narodnih pjesama i ostalogmarodnog blaga, doživjeli smo mi
Hrvati jedinstveno nasilje, kakvog u kulturnom svijetu nije nigdje bilo. Život
Vuka Stefanovića Karadžića u tančine je zabilježen i potpuno povijesno utvrden.
Poznata su njegova putovanja u najmanjim pojedinostima, sačuvano je njegovo
opsežno dopisivanje. Na temelju opisa njegovih putovanja i sačuvanih pisama,
potpuno je vidljivo; da je Vuk najveći dio narodnih pjesama sakupio po
hrvatskim zemljama, po kojima je mnogo putovao. (Vidi I.
113
poglavlje).
Prilikom svojih putovanja po užoj Hnratskoj, Slavoniji i Srijemu, Dalmaciji i
Hercegovini i po Cmoj Gori, zabilježio je Vuk gotovo sve narodne pjsme, koje je
zatim izdavao pod srpskim imenom. Ovu činjenicu, koja se tek nedavno počela
stidljivo pojavljivati u našoj literaturi - do sada je teško prodirala -
potvrduje jasnim riječima i sam Jovan Skerlić: "... ima dosta narodnih
pesama na ekavskom i ikavskom narečju, za koje Karadžić u početku toga rada na
skupljanju nije ni znao, naročito mu nije bilo poznato narodno blago u
iskljuučivo ekauskiin krajevima, u Staroj Srbiji Maćedoniji" (13).
Skerlić ovdje samo podupire našu tvrdnju, da najveći, ' upravo ogromni dio
narodnih pjesama, koje je Vuk objavio pod srpskim imenom, pripada hrvatskom
narodnom imenu i vlasništvu, i da su skupljene po hrvatskim krajevima; a kako
nam Vukova putovanja po hrvatskim zemljama pokazuju, zabilježene su najboljim i
najljepšim dijelom u najčišćim hrvatskim krajevima, u kojima nema ni srpskih
doseljenika,
Sva ova
popularnost, političko značenje i aureola hrabrosti i junaštva, koja se ovila u
zapadnom svijetu oko srpskog imena, zahvaljuje svoj postanak ovom Vukovu radu,
vuče svoje podrijetlo iz ovog oduzetog, tudeg imetka. Ovim lažnim ukrasima
pridružili su se, kasnije, tijekom desetljeća, drugi; iz njih je jedino izvirao
i u njima imao svoj oslonac onaj neprirodni gospodujući položaj Srba i Srbije
na štetu Hrvata i Bugara. Srbi su se na temelju ovog svog sustava neistina
predstavljali svijetu, svjetskim političkim čimbenicima kao neka duhovna i
fizička snaga, kojom se može i mora računati. Najprije tude narodne pjesme o
junaštvu i heroizmu, zatim netočni i iskrivljeni povijesni podatci, priče o
kulturnom stvaralaštvu, pa onda lažni brojitbeni i zemljopisni podatci o
odnosima narodnih snaga na Balkanu, itd., itd. Tako je to išlo bez kraja i
konca.
114
Divna
hrvatska narodna pjesma, simbol tragičnih borbi medu katoličkom i islamskom
braćom, na suprotnim stranama svjetskih idejnih pokreta, koji bolno odjekuju u
duši plemenite muslimanke, pjesma, kojoj je Poglavnik dao posebno odlično
mjesto u svome romanu,(14) i ona je ušla pod srpskim imenom u Vukove
zbirke(15). Po shvaćanju dra. Stojkovića, "Hasanaginica" je
nastala u imotsko-vrgorskoj krajini, što podupiru vrlo čvrsti razlozi.
"Kada
se pokupe sve narodne pjesme u starom Završju i okolici, onda će se istom moći
odrediti... koliko je Vuk Karadžić pokupio i izdao naših pjesama pod srpskim
imenom."(19) Daleko bi nas odvelo, kad bismo dalje analizirali. Beskonačno
je golema ova grada...
U
izdanju Matice Slovenske, godine 1895., počele su izlaziti "Slovenske
narodne pesmi': U prva tri sveska od iste godine nalaze se 52
hrvatske pjesme, koje su Slovenci jednostavno izvadili iz hrvatskih izvora
(Kukuljević, Valjavec-Kuhač, itd.), držeći se praktično teorije: kajkavci =
Slovenci.
Ne samo
hrvatske narodne pjesme, već i hrvatske narodne pripovijetke, poslovice,
zagonetke - uopće naše narodno blago, dobilo je u Vukovim i vukovskim izdanjima
srpsku etiketu.
Prilikom
unošenja hrvatskih narodnih pjesama u svoje zbirke pod srpskim imenom, Vuk je
mnoge pjesme s izrazito hrvatskim značajkama mijenjao,
"preudešavao"; kako je želio, ili, što se događalo još češće, u sam
sadžaj naših narodnih pjesama unosio srpsko ime na mjesto kojeg općenitog
izraza. Skoro je redovito bila pojava, da je Vuk mijenjao imena glavnih junaka
u pjesmi.
115
Ivan je Zovko, odličan poznavalac naše
narodne pjesme iz prošlog stoljeća, našao u narodu i zabilježio od nekog
muslimana iz Gonjeg Vakufa pjesmu o Krešimir kralju. Potpuno istu
varijantu je nalazio u Vukovim izdanjima, ali umjesto Krešimir-kralj u Vuka je
zabiježen Stevan ili Šćepan-kralj.(18) Mehmed-Dželaluddin Kurt oštro je
napao Vuka radi uvrštavanja u srpske zbirke narodnih pjesama s područja naših
muslimana, a osobito je zamjerao promjenu imena. Fatima i Meho postadoše,
veli on, Mara i Jovo. "Razbor se nemože, a i neće, boriti sa
šovinizmom i fanatizmom. Zaman je slijepcu govoriti o žarkom suncu i tihoj
mjesečini, kao i takovim ljudima, da smo mi po starini, po srcu i osjećajima
Hrvati, da ljubimo svoje ime, da na toj osnovici zidamo i budućnost svoju"
- završava Mehmed Dželaluddin Kurt i posvećuje svoju zbirku Ocu Domovine, Anti
Starčeviću.(19) I Franjo Ksaver Kuhač spada među one rijetke hrvatske
folkloriste, koji su, susrevši se na terenu s krivotvorevinama Vukova
"rada", imali smjelosti i pameti dostojno odgovoriti.
Zovko
navodi priličan niz primjera, u kojima se vidi kako Vuk mijenja značajke
pjesmama, a vrhunac predstavlja zacijelo ovaj. Zovko je vrlo često u narodu
susretao motiv:
"Ko je junak i roda junačkog,
I junačke krvi i koljena.
Neka sutra na mezevo dođe."
Međutim,
kod Vuka se u odnosnim pjesmama nalaze slijedeći retci:
"Ko je Srbin i roda srpskoga
I od srpske krvi i koljena
Neka sutra na Kosovo dođde. " (20)
116
Hrvatski književni
jezik i narodne pjesme 117
Na
ovakve retke u svojoj dugogodišnjoj praksi Zovko nije nigdje naišao.
Vuk
nije osamljen u ovom svom djelovanju. "Za Vukom se kasnije povedoše i
drugi srpski skupljači narodnog blaga, kao Petranović, Luka Grčić-Bjelokosić,
Kašiković, itd. Svima tijem u preinačavanju i patvorenju hrvatskog
narodnog blaga Vuk je vod i otac."(20) Petranović je što više davao
narodnim pjevačima i guslarima gotove teme iz srpske povijesti, ispričao bi im
sadržaj, koji bi oni zapodjenuli u oblik narodne pjesme. Neki su čak i svoje
vlastite pjesme u narodnom desetercu uvrštavali u zbirke "narodnih" pjesama.
Naravno, da su te podmetnute pjesme bile krcate srpskog imena i srbovanja. (20)
Zorko se osobito obara na stalno unošenje srpskog imena u narodne pjesme
sa strane skupljača, pa ističe da su taj rad napadali i neki srpski ocjenjivači
kao pretjerivanje, koje oštećuje vrijednost same pjesme. "Mi rekosmo svoju
u korist istine i znanosti"...- završava ovim izrazito hrvatskim
obrazloženjem Zovko jedan odlomak. Kada se Hrvati brane od nepoštenih otimačina
i krivotvorevina, ne čine to radi života i opstanka svoje vlastite zajednice,
već radi viših, idealističkih pobuda.
Načinom
i sredstvima koje smo dotakti samo neznatnim dijelom, širđa se srpska državna i
narodna misao najprije medu gomilama vlaških doseljenika grčkoistočne vjere u
hrvatskim zemljama. S crkvom je bilo usko spojeno širenje narodruh pjesama. Uz
grčkoistočne crkve guslari su pred narodom opjevali "staru srpsku
slavu". Zatim, kad su ove pjesme prodrle u znanstvene i umjetničke krugove
Europe, opet su neizmjemo koristile međunarodnom učvršćivanju srpske državne
ideje. Sjetimo se samo zanosa europskih književnih romantičara za naše narodne
pjesme, koje su upoznali pod tudim imenom.
117
Da
naša bol i srdžba na naše lude stare naraštaje bude još veća, imajmo na umu, da
su ovo pljačkanje podupirali sami hrvatski učenjaci. "Hrvati izdaju svoja
djela, pjesme, pripovjedke i drugo pod svojim imenom, dolazi Vatroslav Jagić;
varaždinski Hrvat, pa u "Archivu"', u recenzijama i referatima
prekrštava u drugo ime: Serbisch." (21)
Matica
Hrvatska godine 1887. odlučuje izdavati hrvatske narodne pjesme, obraća se na
narod, te joj u najkraćem roku stižu velike i bogate zbirke naših narodnih
pjesama iz svih hrvatskih zemalja. Od časa izdavanja toga rukopisnog blaga, Matica
je stalni predmet srpskrh napadaja, jer: ona je ta, koja krade srpske
narodne pjesme. Hrvati uopće nemaju ni pjesama, oni su autonomijica, država bez
naroda, povijesna okamina, narod koji je izumro, ili u najboljem slučaju pleme,
koje govori srpskim jezikom. Najžučnije napadaje na Maticu Hrvatsku pisao je
Aleksa Šantić u povodu Matičinih izdanja hrvatskih narodnih pjesama. (23)
Ponavljali su se oni sve do posljednjih dana srpske države, tzv
"Jugoslavije".
"Utemeljitelj
mađarske književne povijesti Franjo Toldy je još kao posve mlad čovjek (1827.)
naglasio, da izdanja Vuka Karadžića nisu vjerna, kako je to poslije istakao Jovan
Skerlić u svojoj "Istoriji nove srpske književnosti":(23)
Pa ipak, laž koja se jedanput prospe,
teško se zaustavja... Keo lavina snijega, koja se spušts niz brdo... stalno raste.
LITERATURA
(1) Dr. Blaž Jurišić, Croatia, I.,l, str.: 8.
(2) Dr. Marijan Stojković, Hrvatska Revija, Zagreb, I940.,str. 4 i 198.
118
prazna
119
VI.
HRVATSKA KNJIZEVNOST I
KULTURA
"Književno-povijesna
istraživanja hrvatske književnosti, toliko su uznapredovala i kritički
pročišćena, da danas možemo govoriti o jedinstvenoj hrvatskoj književnosti u
granicama historijske Hrvatske od najstarijih vremena do danas. Tako je
politički, sudbinom vremena, bila razbijena, ipak dalmatinska, bosanska, slavonska
i banska Hrvatska čine u svojim književnim talasanjima jedno duhovno tijelo
različno od susjednih naroda. Imajući pred očima novija istraživanja hrvatske
srednjovječne i renesansne književnosti, da se i ne govori o novijoj, budući će
književni historik govoriti o jedinstvenoj hrvatskoj književnosti umjesto
dosadašnjih pokrajinskih imena upotrebljavanih dijelom radi historizma i
preglednosti, a dijelom radi nečasnih ciljeva, da se ne spomene ime
hrvatsko."(1)
Zanimljiva
je povijesna činjenica, da gotovo svi naši susjedi u prošlosti upomo
izbjegavaju ime hrvatsko, a neprirodno ističu mjesna i pokrajinska imena.
Osobito prisvajači naših vrjednota zbog nečasnih ciljeva prisvajanja, ističu
pokrajinska imena u povijesti, književnosti itd., da bi tim lakše proveli svoje
namjere. To se dogactalo usprkos neobično brojne i česte upotrebe imena
hrvatskog u svim područjima, neobič-
120
ne pojave za ona
daleka vremena prije francuske revolucije, na koju se obično svode početci
nacionalnih pokreta.
Jovan Skerlić, jedan od najmladih i
najobjektivnijih, u vještoj stilizaciji nameće misao, koju ne smije izraziti
otvoreno, o mjesnom karakteru cjelokupne hrvatske književnosti u odnosu
prema srpskoj kao matičnoj. "Ova knjiga, veli on za neko svoje djelo,
obuhvata samo srpsku književnost u užem smislu reči, onu, koja se
stvorila u toku osamnaestoga veka kod pravoslavnih Srba u Ugarskoj, i koja se
razvila uglavnom kod pravoslavnog dela našeg naroda. O našim lokalnim
književnostrnaa osamnaestoga veka, o bosanskoj i slavonskoj, o novoj hrvatskoj
književnosti ovde se ne govori. Lokalne književnosti su bile sasvim prolazne i
usam jene pojave, bez uticaja na stvaranje nove srpske književnosti."(3)
Ova
stilizacija mora biti porazna za svakog onog, koji barem malo pozna odnose duhovnih
i umjetničkih snaga obiju književnosti. Značajna imena starije i novije
hrvatske književnosti ne mogu se ni usporediti s onim žalosnim stanjem kod
Srba, koje sam Skerlić priznaje. Za četiri najjača imena srpske proze: Rankovića,
Veselinovića, Lazarevića i Glišića, koja su se u srpskim
školama najobilnije proučavala, Skerlić izdaje ovu svjedodžbu o vrijednosti:
"Kada
je umro... (Svetolik Ranković, op. pisca), nestvoreni srpski
roman (izgubio) možda onoga, koji bi ga mogao osnovati."(3) "Videći
velike visine na koje su oni (strani veliki pisci, op. pisca) ispeli svoju
umetnost, on (Veselinović) je stao gubiti veru u sebe, isto onako kao
što Laza Lazarević, pošto je pročitao Tolstoja, za
nekoliko godina nije smeo pera dohvatiti, kao što je M. Dj Glišić prestao
pisati,
121
kada se izbliza
upoznao s velikim majstorima ruske književnosti."(4)
S ovom
iskrenom i točnom Skerlićevom izjavom o najjačim predstavnicima srpske
književnosti zgodno je usporediti maštanje nekih drugih uglednih srpskih
kritičara. Ljubomir Nedić piše, da su Srbi sretni što su imali
nekoliko velikih pisaca, a da Hrvati i Bugari toga nemaju."(5)
Svetislav
Vidović kaže, da su svi narodi Balkana siromašni u književnosti, samo se
srpski izdvaja, pa nastavlja doslovno: "...i da nismo slušali poetske i
patriotske uzvike, da srpstvo treba da bude vod južnom slavenstvu, istorija
književnosti južno slovenslah naroda kazala bi nam to. Književnost je srpska
brojno najbogatija, sadržinom najjraznovrsnija i uopšte najrazvijenija. Iz
srpske književnosti uzajmljivale su doista ostale jugoslavenske književnosti i
na nju se ugledale. Od 14. - 16. veka bio je srpski književni jezik pretstavnik
samostalnog državnog života, prirodan starešina jugoslavenske zadruge."(5)
Uistinu,
kod ovoga se ne treba duže zadržavati. I pokraj činjenice, da Srbi ni do danas
nemaju svog romana u potpunom smislu, naša su djeca u
"jugoslavenskim" školama bila prisiljena prežvakavati još smješnije
tvrdnje nego što su ove. Naravno s tuđim, drugome oduzetim, imetkom može se
netko hvaliti.
Naša
hrvatska književnost je tako i u "jugoslavenskim" školama
prikazivana, da je zbilja izgledala beznačajnom i daleko ispod srpske
književnosti. Dok su se sustavno i u tančine proučavali žalosni prepisivači
drama iz stranih književnosti, kao Joakim Vujić, priređvači
stranih književnih djela kao Milovan Vidaković, dotle nisu
istinske naše vrjednote
122
dovoljno obrađivane
ili su čak prešućivane. Mnogi naši značajni pisci nisu bili uopće spominjani po
školama.
Duhovito
je napisao dr. Blaž Jurišić, da je trebalo nečim popuniti onu potpunu
prazninu u srpskom stvaranju prije Vuka, osobito u srpskoj književnosti, pa se
posegnulo za duhovnim dobrom susjednih naroda. Hrvatski je narod pokazivao
znakove slabosti i predanosti drugim zajednicama, pa je njegova imovina
izgledala kao osobito pogodna da postane plijen drugih... Dugo je trebalo dok
su se Hrvati trgnuli i pošli putevima, koje je zacrtao prorok naš, Stari...
Uistinu
ne zaslužuje ta bezvrijedna gomila školskih knjiga, "istorija književnosti",
da bude navedena, ali pošto se gotovo uvijek radilo o prvorazrednim imenima
srpskog javnog života, ne možemo ih mimoići.
Pavle
Popović, a za njim brojni oponašatelji, dijele srpsku književnost u tri
razdoblja: stara srpska književnost, srednja srpska književnost i nova srpska
književnost. Srednja srpska književnost su - hrvatsla
Dubrovčani! Međutim, ne samo dubrovački i splitsb, hvarski i zadarski
izrazitiji predstavnici "omraženog trulog zapada" i zapadnog duha,
katolicizma i svijesnog izričnog, hrvatstva, već i bosanski fratri, slavonski
isusovci, Reljković i svi ostali - svi oni uđoše u srpsku književnost i
postadoše promicatelji "srpske kulture". Kako se ovo dogodilo, ostat
će i to zauvijek nažalost nerazrješivom tajnom. Uklapajući dubrovačku književnost
u srpski književni sustav, Pavle Popović kaže: "Dubrovačka književnost
je vrlo važna oblast srpske književnosti. " (6) Pri tome ni Pavle
Popović, niti i jedan iz onog bezbroja srpsbh prisvajača, neće objasniti ili
barem pokazati vezu izmedu Dubrovčana i srpstva.
123
"Kada
se dubrovačka kultura, veli jedan hrvatski publicist, očitovala u divnim
tvorevinama jednoga Gundulića, koje po umjetničkoj koncepciji i dinamici
spadahu u remekdjela suvremenog literarnog ukusa uopće, pjevaše u Numbergu Hans
Sachs u svome "šusteraju" poznate monstruozne stihove, a Srbi
robovahu Turcima i bradatim dahijama, parajuć si izmjenično "creva i
trbuve"... kada naši gospari, krcati istančane i otmjene kulture
renesanse, koracahu u preukusnoj nošnji Luja XIV., XV. i empira, citirajući
rimske i grčke klasike u dnevnom poslu i razgovoru, te govoreći slatkim jezikom
Dubrave, - bijahu u Srbiji jedini pismeni Ijudi razni jeromonasi i
paraeklezijarhi Pahomiji, Mardariji, Makariji i Genadiji, pišući
i govoreći
neprobavljivim žargonom c ene ruske slovenštine i iskvarene bizantinske
grštine! Pa ipak se našlo lju i ... )
Bilo ih
je previše, pa ih pustimo da počivaju snom pravednika...
Trubadurstvo,
odbljesci sjaja renesanse, katoličb reformatorski pokret predstavljali su onu
kulturnu atmosferu, u kojoj su živjeli književnici Dalmatinske Hrvatske. Ono
isto duhovno raspoloženje, koje je ispunjavalo i ostalu Hrvatsku. A na drugoj
strani Drine nekoliko rodoslovlja, kronografa, tipika, prostih prerada iz
Bizanta, par neistinitih, naivnih žitija srpskih vladara, naručenih za izvjesne
političke svrhe. Ovdje obilje svih književnih vrsta, ondje tabula rasa.
Ovdje Zapad, ondje Istok - ovdje je ta dioba najvidljivija, upravo opipljiva,
pa ipak... ovo bogatstvo je "deo srpske književnosti".
Vjerujem
da će naše nove školske knjige omogućiti, da u obliku isprava dođe do izražaja
često upotrebljavanje imena hrvatskog za narod, zemlju, gradove i jezik pisaca
Dalmatinske Hrvatske. Ime hrvatsko je u njoj toliko često, da ta činjenica
upravo začuduje.
124
Međutim,
kada su srpski "istoričari" slučajno naletili na ovakvu izjavu
hrvatstva naših starih pisaca, bili su uvelikoj neprilici, što bi s tim
učinili. Obično bi oni to pitanje riješili vrlo jednostavno: ispustili bi ime
hrvatsko.
Jovan
Grčić (8), pisac školskih knjiga službenog izdanja, još u doba prije tzv
"Jugoslavije", godine 1903., donoseći naslov Marulićeve Judite, svijesno
ispušta hrvatsko ime iz izvornog natpisa i prepisuje: "... u versih
složena".
Na izvornim stranicama sačuvanih
primjeraka iz godine 1521. tiskanih u Veneciji, stoji međutim
Libar Marca Marula Splichianina V chom se
usdarsi Istoria Sfete udovice Judit u uersih
haruacchi slosena chacho ona ubi...
Ni stotinu godina
kasnije u drugom izdanju, također u Veneciji, godine 1627., nitko se ne usudi
ispustiti ime, koje je pisac stavio u izvornom djelu, pa stoji
"u versih haruaschi sloxena. "
Način,
na koji su nastajale školske knjige u "Jugoslaviji", nada sve je
zanimljiv. Izgleda, da je bilo najvažnije, tko je mjerodavni izvjestitelj u
ministarstvu, postoji li kakva veza s njim, da se zajednički zaradi novac. Kada
bi bila promjena u ministarstvu, mijenjale su se i školske kjige. Novi
izvjestitelj bi našao novog "pisca" iz svoje okoline ili rodbine, pa
bi se lijepo pogodili... Tako je to išlo beskonačno... Mnogi od pisaca
školsih knjiga književnosti i povijesti nisu prije objavili ni jedan rad, esej
ili raspravu iz toga područja, u kojem sad objavljuju čitavu sustavnu školsku
knjigu. Unutarnja vrijednost knjiga bila je uvijek ispod kritike. Pisali su
povijest književnosti ljudi, koji poznaju bibliografiju vrlo slabo, koji su
pročitali neznatan broj djela, kako je to za neke poimence
125
utvrdio sveučilišni
profesor dr. Franjo Fancev. (9) Nizali su retke i stranice, poglavlja i
knjige bez proživljenog stvaranja, bez odabiranja puteva u problemima, pa se
znalo dogoditi, da iznose sad jedno, a sad opet drugo mišljenje, suprotno
prvom.
Nekoliko
pisaca, (10, 11, 12), a vjerojatno ih ima još, tvrde, da se hrvatska
sredovječna književnost sastoji samo od književnog rada popova glagojaša,
da je ograničena samo na područje Istre, kvarnerskih otoka, Hrvatskog primorja
i sjeveme Dalmatinske Hrvatske, da je pisana samo glagojicom.
Sva
ta tri spomenuta pisca, a njima ovdje treba pridružiti i Skerlića (13) i mnoge
druge marije značajne, kada govore o slovenskim i srpskim stvarima i o onim
koje prisvajaju za srpstvo, upotrebljavaju ime slovensko ili srpsko: srpska
književnost, srpska kultura, nacija, srpske zemlje, itd. A kada, makar kako
neznatno, dotiču onaj mali dio našeg vlasništva, koji su nam velikodušno
ostavili, onda je to: književnost zapadnog dela našeg naroda, književnost
zapadnih strana, centralnih strana, kajkavska književnost, čakavska,
dalmatinska, dubrovačka, primorska, bosanska, srpsko-hrvatska književnost. Krste
je svim i svačim, samo ne imenom, koje su mnogi i od njenih najstarijih
predstavnika upotrebljavali, imenom hrvatskin. U tom je poslu Skerlić
osobito vješt majstor Skerlić je stvorio čitavu strategiju imena i naziva, a to
je izvrsno zapazio i Štedimlija. "U čisto srpskim krajevima Skerlić
je intenzivno radio na jačanju samo srpske nacionalne svijesti, a u Hrvatskoj
je govorio o jugoslavenstvu, srboHrvatstvu"(14), o "oba dela našeg
naroda", o "celolokupnoj književnosti našeg naroda", o
"srpsko-hrvatskom narodu". U Srbiji srpski narod, u Hrvatskoj
srpskohrvatski narod To je bilo neoborivo načelo, od kojeg se rvje odstupalo.
Hrvati su neki poluplemenski privjesak.
126
Sve
su ove činjenice dobro poznate, a, nije moguće ni zbog preopširnosti donijeti
pregled cjelokupne građe. I ovaj maleni dio, koji navodimo, suhoparan je za
čitanje, nu moramo sve ovo imati na umu zbog sudbonosnih posljedica, koje nam
je ovaj sustav laži prouzročio.
Ima
medutim ovdje još nešto jedinstveno! Ne samo da su sve naše hrvatske zemlje
nastojali tobože znanstveno prikazati srpskim, ne samo da su čitava hrvatska
kulturna i povijesna razdoblja obrađmana kao srpska, već su i pojedina djela iz
hrvatske književnosti, pa i iz stranih književnosti, srbizirana, kako oni vele:
posrbljena, prevođena na srpski, a sve to na upravo srpski način. U
devetnaestom sto jeću nastala je psihoza "posrbljivanja", kojoj
nisu izmakla ni neka veća imena, kao npr. Jovan Sterija Popović.
Od ovog pojma treba potpuno razlikovati drugi pojam posrbljivanja, što znači
isto, što i prevesti na srpski: naznačiti pisca i prevesti točno riječi; posao
koji je sasvim u redu. Ali je nešto posve drugo, kada se djelo prevede, bez
oznake imena, pisca i vrela, pa se izda pod svojim imenom; ili se uzmu čitavi
dijelovi iz tuđih djela, prevode pojmovi, preinačuju činjenice.
Romani
Miloovana Vidakovića često nisu ništa drugo do slobodni prijevodi ili prerade
nekih njemačklh romana. Vidaković bi samo promijenio njemačka imena glavnih
junaka u srpske, njemačke gradove i spomenike u srpske, ispremiješao poglavja i
izdao "roman" pod svojim imenom. Tako je npr. za Vidakovićev
roman Kasija carica, ustanovljeno da je obični prijevod s promijenjenim imenima
njemačkog sredovječnog romana Kaiser Octavianus. Za neka druga
"djela" Vidakovića može se također ustanoviti ovakvo podrijetlo.
127
Poznati
srpski komičar Jovan Sterija Popović, izdao je godine
1828. "roman" "Boj na Kosovu ili Milan Toplica i Zoraida":
Taj je roman, ustvari, prijevod francuskog pisca Floriana: "Gonzalve de
Cordoue ou Grenade reconquise". Popović je u njemu izmjenio imena,
pokrstio glame junake i pretvorio ih u "ovejane" Srbe, prenio
sjedište radnje i samu radnju na Kosovo, umetnuo brojne srpske tradicije, te
tiškao kao svoj roman. Pri pisanju nekog svog satiričnog romana, uzeo je
čitave stranice iz Wilhelma Rabenera, njemačkog satiričara.(15)
Bilo je još nekih drugih, manje značajnih imena, koji su na isti način
"pisali" srpske romane i srpske drame.
Godine
1803. izdaje Gavrilo Kovačević djelo našega Kačića, tako
da skoro svaki redak sadrži po koju krupnu nedopuštenu promjenu. Kačićeve
izraze: slovinski, prepisuje on u: srpski.(17) Taj svoj posao
naziva on "prevođenjem". Ustvari je to čudan posao, nepoznat u
kulturnom svijetu. I pjesme i prozu Kačićevu on je skraćivao, mijenjao,
ispremiešao po svojoj volji. Drugi Srbin, Georgije Mihljević,
"preveo" je na isti način Došenovo djelo, a Stefan Rajić
Reljkovićev Satir.(17) I oni su postupali potpuno jednako. Neki Popović
uzima od Kačića mnoge pjesme i izdaje ih u svojoj knjizi. Gdje u Kačićevoj
pjesmi piše Ivo, ovaj stavlja Jovo.(17) Vjekoslan Klaić(16)
i mnogi suvremeni stručnjaci smatraju ove "prijevode" s hrvatskog na
"slavenosrbskij", kako sami oni vele, najsjajnijim dokazom, da su
Srbi sve do Vuka ijekavsku štokavštinu smatrali tuđim, hrvatskim jezikom, koju
je trebalo prevoditi, tj. nagrditi ruskim i staroslavenskim riječima, da bi je
obrazovani Srbi mogli razumjeti. Ti "prijevodi" imaju svoju
znanstvenu vrijednost i u drugim pravcima. Oni pokazuju, da su Hrvati već davno
usvojili narodni govor
128
za svoj književni
jezik, pa da su ih Srbi u tome samo oponašali. ( 17)
Jefto
Popović, "posrbio" je Gundulićeva Osmana i izdao pod
imenom "Razna dela Jevte Popovića" (Budim, 1827.). Ne samo da
je prepisujući Gundulića na staroslavensko-rusku mješavinu pokvario jezik, već
je i mijenjao sve unutarnje značajke djela.(18)
Svi ovi
događaji padaju u prva desetljeća devetnaestog stoljeća, osim jednog (Rajićeva
"prijevoda"), koji pripada koncu osamnaestog stoljeća. Nu,
nenadmašivi vrhunac u ovom poslu predstavlja zacijelo srpsko izdanje Šenoina
Zlatareva zlata, koncem devetnaestog stoljeća. Godine 1892. izdao je Mita Đorić
divni naš roman, naznačivši pisca:
Zlatarevo zlato, roman napisa Avgust Šenoa,
Beograd, izdanje knjižare D. M. Đorića,
1892., štamp. u štampariji kod "Prosvete".
nu
djelo je toliko izmijenio, da ono uistinu nije Šenoino, već Đorićevo Zlatarevo
zlato. (19) Za prikaz kako je Mita Đorić "prevodio" Šenoino
remek-djelo, neka posluže neki primjeri.
Šenoine riječi: "Prijevod" Mite Đorića:
paprenjarka kolačarka
bubnjar dobošar
sivkast
graorast
kadšto
katkad
dosadnik
radoznalac
srčanost
junaštvo
prejunačko
pretjerano
otresnuti
se obrecnuti se
129
Ovakovih
promjena Šenoina teksta naveo je dr Bogdanović u svom prikazu bezbrojno
mnogo.(19) One idu za tim, da se Šenoinom jeziku dadu značajke srpskog
književnog jezika. To nije bilo dosta Miti Đoriću. On je mijenjao stil Šenoin,
umetao, ispuštao, čitave rečenice. Međutim, ni to nije sve. Mita Đorić je
cijeloj radnji, mjestu i okolini romana, dakle Zagrebu i okolici, dao srpski i
pravoslavni značaj, pa je zamjenjivao Šenoine pojmove i hrvatska imena u
srpska:
Šenoa: "Prijevod" Mite
Đorića:
fratar
kaluđer
slika
ikona
svjetiljka
kandilo
svetica
svetiteljka
koludrica
kaluđerica
kršćanin
hrišćanin
Božji
sluga sveštenik
Gjuro
Drašković Đorde Drašković
Petar
Pera
Kacianer
Kozijaner
ban
Berislavić ban Borisavljević
Šime
Sima
biskup
vladika
kaptolska
gospoda gospoda kalucteri
biskupska
palica patarica
kanonička
kapa arhimandritska
kamilavka
opat
iguman
svečano
ruho odežda
procesija
litija
rediti
zapopiti
Zdravo
Marija bogorodice devo
130
Šenoa: "Prijevod"
Mite Đorića:
hrvatski
kronista zagrebački arhimandrit
i
zagrebački kanonik i istorik
Antun
Vramec Antun Vramec
N.
Želnički prepošt N.Ž. prota
čazmanski
čazmanski
B.
Šiprak kanonik B.Š. arhimandrit
stolne
crkve saborne crkve
Gdjegod
se u Šenoinu romanu nalazilo ime hrvatsko u bilo kojem obliku, Mita Đorić je
prepisivao u srpsko. Od brojnih primjera, samo nekoliko:
Šenoa: Mita
Đori:
l. Tu ćemo reći smjerno Tu ćemo smerno ali srpski
ali hrvatski reći.
2. ... i hrvatskom rieči ... i srpskim jezikom
3. Liepa si divna, o majko Lepa si, divna si, o majko
naša, oj zemljo naša krasna zemljo
Hrvatska; Srbinova;
4. po zemlji Hrvatskoj po svoj prostranoj i lepoj
zemlji Srbinovoj
i tako dalje, bez kraja...
Ove
su krivotvorevine tim strašnije, što Mita Đorić naziva Šenou "književnim
velikanom braće Srba katolika", a ispod
Šenoine slike donosi tobožnji faksimil Šenoina potpisa ćirilicom. Spomenutim
falsifikatima i ovim lažnim potpisom hoće Mita Đorić dokazati svoju tvrdnju, da
je Šenoa - Srbin.
131
U
predgovoru svog izdanja Mita Đorić izmišlja cijeli razgovor s Augustom Šenoom i
podvaljuje ocu hrvatskog romana riječi koje on po svom životu i radu nikada
nije mogao reći: "Često bi puta s uzdahom (Šenoa) rekao, kako je najveća
nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu
svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike." (19)
Tvrdi dalje, da je Šenou bolilo, što neki zanesenjaci šire svadu među narodom -
"poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime (hrvatsko) svima
Srbima."

August Šenoa, velikan hrvatske
književnosti, otac hrvatskog romana, po .Srbinu Miti Đoriću postao je katolički
Srbin
132
U
tom predgovoru, nastavlja Mita Đorić: "Da mnogobrojni i
lukavi neprijatelji Srpstva nisu bacili u svoje vreme seme razdora među braću,
da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to
seme tako nesnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno da prikazujemo publici Avgusta
Šenou, on bi bio i kod nas znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše
braće Srba katolieke vere - takozvanih Hrvata... Nekoliko bezumnika iz te
oblasti (Hrvatske, op. pisca) zavedeni lukavim neprijateljima srpstva,
odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom
srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom
izdajničkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog
hnatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i krljeva, hrvatslah
junaka..."(19) To se napisa godine Gospodnje 1892.
Među
brojnim književnim izdanjima i antologijama tiskanim na stranim jezicima sa
zadaćom obavješćivanja europske javnosti, prikazat ćemo samo jednu savršeno
tehnič!a opremljenu. Priredila je neka, književnom svijetu nepoznata, Katharina
A. Jovanovits, a predgovor joj je napisao sam dr. Pavle Popović,
profesor beogradskog sveučilišta. Time je ova bezvrijedna antologija dobila
znanstveni blagoslov i službeni značaj. Pod imenom "Jugoslavische
Anthologie. Dichter und Erzahler, Zurich 1932," skupljeno je mnogo
srpskih pisaca, nešto slovenskih i nekoliko hrvatskih. Od srpskih pjesnika i
pripovjedača uvrštena su mnoga književno nepoznata imena, kao npr. Štefanović,
Danica Marković, Petrović, Anica Savić-Rebac,
Desanka Mladenović, Vulićević, i drugi, za koje nikada
nismo čuli rii u srpskim školama, gdje su se opširno obrađivali svi oni Srbi,
koji su ikada uzeli pero u ruke.
133
Medutim,
sljedeća prvorazredna imena hrvatske književnosti, samo zato što su hrvatska, nisu
uopće zastupana u toj "jugoslavenskoj antologiji": Dubrovčani,
Vraz, Šenoa, Kranjčevic; Numičić, Novak, Kovačić, Kozarac, Andrić, Matoš,
Krleža, Budak, pa ni ostali, jer su od hrvatskih pripovjedača zastupana
samo dva: Gjalski i Šimunović, dok je pjesnika nešto više. Nu, i
ovo malo Hrvata, što se našlo u toj zbirci, prikazano je svijetu na nedopušten
način. Mažuranić je zastupan sa pedeset stihova svog glasovitog spjeva,
a prevodilac je njegov izraz "vlašad ljuta" preveo
u - Srbe! Od Preradovića je uvrštena pjesma "Car Dušan"!
Tako se želilo i ono nekoliko hrvatskih predstavnika obilježiti srpskom bojom.
Iz
pripovijetke jednog od srpskih pripovjedača u ovoj antologiji može inozemni
čitalac saznati, kako je jadranski otočić Lokrum Srbija velikodušno poklonila
Dubrovniku, premda je to povijesna besmislica. Od drugog se opet donosi
pripovijetka o knjazu Mihajlu, koji poklanja nekoj parohiji u Boki Kotorskoj
crkveno zvono. Srpski knjaz se brine za sve Srbe izvan Srbije, pa eto i za
jadranske Srbe! U cijeloj antologiJi nikakvog umjetničkog mjerila, već pohtička
promičba: stvoriti dojam, kao da bi Srbija imala što tražiti na Jadranu, kao da
je tobože nekada imala veze s Jadranom. Na drugom se opet mjestu inozemcima
tumači, kako su "bosanski muslimani većinom Srbi, koji su prešli na
Islam."
Sve što
je u ovoj antologiji učinjeno na štetu Hrvata, nije dovoljno. Još mjera nije
napunjena. Treba Hrvate, onako usput uz ostale ljepote o njima, prikazati kao
tudi privjesak, kao nesamostalnu olinu. U toj antologiji se napisalo, da
hrvatski plemići u Zagorju govore latinskim jezikom, samo zato, što se latinski
upotrebljava i u Ugarskoj, "unter dessen Herr schaft Kroatien damals
(1848.) stand."!! Poznato je, da
134
postoji značajan
niz hrvatskih spomenika na latinskom jeziku iz vremena, kada Europa još nije
znala za Mađare, ali je još nemoralnija tvrdnja, da se godine 1848. Hrvatska
nalazi pod gospodstvom Ugarske, s kojom vodi suvereni, međunarodni rat, završen
pobjednički i - onako nesretno u tude svrhe.
Da
slika ove "jugoslavenske antologije" bude još jasnija, spominjemo, da
ona sadrži u sebi 7 puta ime jugoslavensko, 3 puta ime slovensko, 8 puta ime
hrvatsko i - 65 (šezdeset i pet) puta srpsko ime!
Tako nekako izgledahu i sve ostale manifestacije "jugoslavizma".
Na području esejističke literature
i sustavnih djela, koja raspravljaju o pitanjima kulture, kulturnih odnosa i
utjecaja među narodima, na području kulturne povijesti učinjeno je nama
Hrvatima mnogo štete i nepravde. Zbog preopširnosti grade i posebnog značaja
pojedinih pitanja nismo u stanju obraditi neistine i krivotvorevine na ovom
području. No i one su takoder vrlo brojne. Spomenut ćemo samo jedan osobit
slučaj, u kome se ističe tobožnja kulturna nadmoć nad Bugarima duhovnim blagom,
koje je oduzeto od Hrvata. Čudna ta "studija" nosi natpis: Srpskil
udeo u bugarskoj kulturi. (20) U tom se članku, tiskanom 1940. godine u
reprezentativnom Srpskom književnom glasniku tvrdi, da su srpski kaluderi bili
nosioci kulture u Bugarskoj. CI nizanju rečenica uključuje se i rad naših
franjevaca iz Bosanske Hrvatske u srpski kulturni utjecaj na Bugare. Pisac
članka, koji vjerojatno ipak osjeća, da se predaleko zaletio, piše: "Može
nam se prebaciti što i rad bosanskih franjevaca među Bugarima računamo u srpski
uticaj. Ali mi govorimo o događajima iz šesnaestog i sedamnaestog veka, kad
medu katoličkim štokavcima Bosne, Hercegovine, Slavonije i drugih
135
naših krajeva pod Turcima nije bilo narodne svesti u današnjem smislu,
srpskom ili hrvatskom, kad je naciju zamenjivao turski pojam
"mileta". Od obnove pećske patrijaršije koja je iž ednačila srpstvo
sa pravoslavljem, ...naš "Latinluk" izbačen je iz srps og okvira i
ostao je tako "Latinluk" sve do austrijske okupacije. Ali oruda
njihove propagande in parbbus infidelium bila su i rečju i
mentalitetom i pismom naša, i ja doista ne znam kako bi se drukčije mogao
shvatiti njihov kulturni uticaj medu Bugarima u ona vremena... nego kao izraz
srpskog zračenja po istočnom Balkanu."(20)
Dokaz,
koga ovdje nema, nadomješten je riječju "doista" i rečenicom: kako
bi se drukčije mogao shvatiti već kao srpski. Jasno: samo srpski. Samo ovaj
mali odlomak, koji je ovdje naveden, sadrži nekoliko krupnih neistina:
1. U doba obnove pećske patrijaršije počinje se
identificirati srpstvo sa pravoslavljem. (To izjednačavanje potječe, međutim,
još od sv Save.)
2. Od doba obnove pećske patrijaršije katolički element po
hrvatskim zemljama počinje se ne smatrati srpskin, kojim se do sada priznavao.
3. Od vremena austrijske okupacije Bosanske Hrvatske taj
katolički element, nekada srpski, počinje se formirati drukčije, tj. hrvatski.
Oprezno
i drugim riječima - jer je to pisano godine 1940. i u SKG - da se Hrvati ne
dosjete, ova mudrost znači: Austrija, da oslabi srpstvo, počela je od
katoličkog svijeta Bosne, Hercegovine, Slavonije i ostalih »naših« zemalja »praviti«
Hrvate godine 1878. Tako je stara ova teorija, navedena više puta tijekom našeg
izlaganja, u godini 1940. poprimila blaži i skriveniji oblik, no, u stvari,
nije se ništa bitno izmijenilo. Istina, ono nije baš sve Hrvate stvorila
Austrija, već one
136
iz Bosne,
Hercegovine, Slavonije i ostalih "naših" krajeva pod Turcima!
Ni Bugari
ne prolaze ni malo bolje od nas Hrvata. Isti pisac u istom članku (20) veli:
"Ipak, sve do 1878. (nesretna ta 1878. godina!, op. pisca), do ulaska u
Bugarsku državu, vidinska i zapadni dio sofijske oblasti u mnogome pokazuju
srpske odlike." Srpska naselja, tvrdi ovaj pisac, kako smo već
spomenuli, svršavala su pred Sofijom!
"Vuk
je prvi, nastavlja on (21), naučno zabeležio narodni bugarski jezik. Bugari u
tom času, tako reći, nisu imali svoje književnosti. (A Srbi ?, op. pisca) Ono
malo slučajnih knjiga pisano je "po pravilima Babi-Smiljani" u
mešavini rusko-slovenskog i bugarskog jezika. Vukova mala rasprava učinila je
velike usluge i slavistima i bugarskome narodu, obraćajući pažnju učenog sveta
na nj... Zanimljivo je ovom prilikom reći da je Vuk, posle pivih rezultata
svojih bugarskih studija, prilično jasno osetio srpsko-bugarsku etničku
granicu na Iskru, oko Vidina i Čipnovca." Pogledajmo, prijatelji,
zemljopisnu kartu, pa ćemo osjetiti svu ludost ove megalomanije. Medutim ovo
nije sve.
"Ovde
moramo reći, nastavlja dalje (22), jednu istinu: da su pre devetnaestog
(XIX.) veka na Balkanu postojale svega dve narodne svesti: grčka i srpska.
Bugari, pritisnuti mnogim turskim naseljima i u istočnoj Bugarskoj i u
Rumeliji, s mnogim Grcima i pogrčenim čorbadžijama po gradovima, došli su do
prave nacionaJne svesti tek sredinom prošloga veka...Načinili su egzarhat, koji
je bio genijalno sretstvo za stvaranje bugarske svesti; i preko njega su,
dok je Srbija upravljala svoje težnje na Bosnu, počeli prodirati u
Maćedoniju " (22)
137
Bratska
nedjeljiva povezanost Bugara i Hrvata dolazi i ovdje, takoder, do snažnog
izražaja. I na ovom području smo mi Hrvati i Bugari dijelili zajedničku tužnu
sudbinu. No prirodna snaga istine i života slomila je sve ove ludosti... A naša
dva bratska naroda kreću prema jedinstvenom prijateljstvu.
F.
Mildošić, prijatelj i pomagač Vukov, objavio je mnogo dubrovačkih i
bosanskih sredovječnih listina u zbirci "Monumenta Serbica", a
Medo Pucić u "Spomenicima srpskim", iako se listine s
područja Bosanske Hrvatske i Dubrovnika bitno odvajaju od srpskih, koje su
bizantinskog tipa, dok se listine s područja Bosanske Hrvatske i Dubrovnika,
naslanjaju na zapadne tipove i vrlo su srodne ostalim hrvatskim listinama. (23)
U
školskim knjigama bivše "Jugoslavije", hrvatski kulturni spomenici
obrađivani su vrlo površno i u neznatnom opsegu. Njihovo značenje nije nikada
dovoljno prema stvarnoj vrijednosti istaknuto. Đorde Anđelić, u
svojoj knjizi odobrenoj i preporučenoj za škole (24), spominjući Baščansku
ploču ispušta ime hrvatsko - "Zvonimir kralj hrvatski", kako
stoji napisano na kamenoj ploči iz godine 1100., već veli samo "kralj
Zvonimir". Inače u Andelića Juraj Zrijski postaje Đorđe
Zrinski, itd. U tom djelu, kao i svim ostalim, susreće se smiješna ideja
nasilnog sintetiziranja bitno različnih elemenata: nespojivih kulturnih doba.
Ni
velike ličnosti našeg kulturnog stvararga i narodnog života nisu ostale
poštedene. Već je prikazano krivotvorenje životnog djela Ante Starčevića
i umjetničkog rada Ivana Meštrovića od strane najodličnijih
predstavnika srpske književnosti. (23) Kolikogod bilo nepovoljno stajalište
naše mlade generacije
138
i našeg novog
mentaliteta prema tipičnom predstavniku starih - biskupu Strossmayeru, ipak
moramo priznati, da je nepravedno zablaćen srpskim interpretacijama svog rada.
Smatrali su ga sredstvom, koje će svojim biskupskim blagoslovom uspješno
pokriti svu nemoralnost života, tzv "Jugoslavije", premda su bili
sasvim svijesni, da su njegove jugoslavenske koncepcije bitno različne od onih
beogradske čaršije, pogotovo od onih, koje je Beograd ostvario. Tako je bilo i
s drugim značajnim imenima naše prošlosti. Ili su bjesomučno napadani
najpogrdnijim izrazima ili su, ako ih se dalo upotrijebiti, prikazivani kao
Srbi, srbofili, jugoslaveni, sveslaveni...
Mnogo
toga bi se još tu moglo nanizati. No ove stvari nisu pristupačne ovakvom širem
objavljivanju iz više razloga. Možemo postaviti općenito pravilo: svaka
hrvatska vrjednota u kulturnom djelovanju prisvajana je, a ako to nije nikako
bilo moguće, onda se pristupilo omalovažavanju i rušenju vrjednote. Ona bi tada
bila zanijekana.
Ljubomir
Nenadović je prvi počeo tvrditi, da je Ivan Mažuranić od Negoša -
ukrao "Smrt Smail Age Čengića". Ovu svoju "tvrdnju"
osnivao je na dokazu, kojeg je vjerojatno sam izmislio, jer su brojni stručnjaci,
pa i neki ruski, utvrdili da je to obična niska potvora i kleveta.
Negdje u Italiji sastao se Nenadović s Njegošem, pa mu je ovaj u razgovoru
navodno rekao: "Žao mi je, kad tako rado čitate moje stihove, što nemam
ovde pesmu Čengića. Znam da bi vam se vrlo dopala. Dođe mi jedan, i kad sam mu
pročitao zaciganči: daj mi, i ja mu dadoh, a prijepis mi nije ostao."(26) Naravno,
što bi drugo moglo biti, već da je Hrvat Mažuranić svoj slavni ep ukrao od
Njegoša. Ovo se toliko puta ponavljalo, usprkos nemogućnosti takve tvrdnje.
Duhovito je negdje napisao dr.J. Dujmušić, da svaka teorija, koja Srbima
godi,
139
za njih je utvrdena
s 90 posto vjerojatnosti, jer tu oni imaju svoju posebnu logiku...
Sudbina
nam do sada ne bijaše sklona...
LITERATURA
(1)
AR. Buerov, Hrvatstvo
starih pisaca Dalmatinske Hrvatske, "Stopama otaca", almanah
franjevačke mladeži, Mostar, 1938/39, str 233.
(2)
Dr. Jovan Skerlić,
Predgovor prvom izdanju Istorije nove srpske književnosti, Beograd, 1912. Izvod
iz velikog djela. U Ćorovićevom izdanju str. V.
(3)
Dr. Jovan Skerlić, Pisci i
knjige, II, str 140.
(4)
Dr. Jovan Skerlić, Pisci i
knjige, II., str 136.
(5)
AR. Buerov, Hrvatstvo
starih pisaca Dalmatinske Hrvatske, "Stopama otaca", almanah
franjevačke mladeži, Mostar 1938/39., str 235.
(6)
Pavle Popović, pregled
srpske književnosti, citirano prema Blaž Jurišić, Pitanje hrvatske jezične
posebnosti.
(7)
Mato Hanžeković, Pismo s
Lumbarde na Korčuli, 1923.
(8)
Jovan Grčić,, Istorija
srpske krtjiževnosti, Novi Sad, II. izd., 1906., cit. prema (7).
(9)
Prof. dr. Franjo Fancev,
Starija hrvatska književnost u današnjim srednjoškolskim udžbenicima, Hrvatska
Revija. 1937.,11. Iz ove odlične laitike upotrebljeni su neki podatci.
(10)
Đorde Mdelić, Istorija
jugoslavenske književnosti, Beograd, 1932.
(11)
Franjo Poljanec, Istoprija
stare i srednje jugoslavenske književnosti, Beograd, 1932., preradeno drugo
izdanje u Zagrebu, 1937.
(12)
Momir Veljković-Miloš
Savković, Jugoslavenska književnost, Beograd, 1932.
(13)
Dr. Jovan Skerlić, sva
djela.
(14)
Štedimlija,
Kulturno-politička razmatranja, Zagreb, 1939.,str 40-48.
(15)
Bogdanović, Hrvatska
čitanka, Zagreb, 1926:, str 248 i 259.
(16)
Vjekoslav Klaić, Hrvati i
Hrvatska, II. izd., Matica Hrvatska, 1930.
(17)
Dr. David Bogdanović,
Hrvatska Smotra, 1937., bt 11, i Hrvatska Smotra 1938. br.4.
(18)
A R. Buerov, op. cit.,
str: 234.
140
(19)
Dr. David Bogdanović,
Jedno zaboravljeno izdanje "Zlatareva zlata", Hrvatska Smotra,
1937.,br. ll. (Svi su navodi uzeti prema ovom iscrpnom prikazu).
(20)
Božidar Kovačević, Srpski
udeo u bugarskoj kulturi, Srpski Književni Glasnik, 1940, broj I-IV., str:
265-268.
(21)
op. cit., str. 368.
(22)
op. cit., str. 374.
(23)
Vekoslav Klaić, Crtice iz
hrvatske prošlosti, Matica Hrvatska, 1928., str 79.
(24)
Đorde Andelić, Istorija
jugoslavenske književnosti, I. izdanje
(25)
vidi pnro i treće
poglavlje ovog.
(26)
Ljubomir hlenadović, Pisma
iz Italije, Srpska Književna Zadruga, Beograd, 7907., str. 56.
141
VII.
POVIJEST HRVATA
Naš
narodni žrec i mistik dr. Milan Šufflay u jednom eseju upozoruje
pokojnog vođu Stjepana Radića, da se borba za bolju budućnost
naroda mora osnivati na čvrstim povijesnim temeljima. Naglasio je više puta
koliku pokretnu snagu u narodnim redovima predstavljaju povijesne uspomene,
žive energije prošlosti. U svojim brojnim dancima potcrtavao je Šufflay
temeljnu misao, da se narodni pokret ne može uspješno voditi s programom
čiste budućnosti, s programom socialnog, naprednog, kulturnog, već se svi ti
elementi moraju slijepiti s elementom povijesnih pobuda, ako se hoće uspjeh
narodne stvari. Izgrađivanje kontinuiteta povijesnog života sa suvremenim,
pogotovo kada se taj kontinuitet upravo nameće, smatrao je dr. Milan Šufflay
zajedno s mnogim drugim filozofima najvažnijom polugom političkog uspjeha.
Radić mora - veli on - svoju seljačku, čovječansku republiku kombinirati s
hrvatskim državnim pravom, s idejom Tomislavovog kraljevstva na Drini,
Dravi, Jadranu i Raši, ako neće da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija
domovina čitavoga planeta. To su njegove skoro doslovne riječi. Tko je mogao
vizionarski gledati junake patnje i nadljudskog stradanja naše prošlosti kao
Šufflay i vjerovati uza svu bijedu sadašnjice
142
u Obnovu poput
njega, taj će osjetiti, da te riječi nisu nimalo prazne.
Divno
je Matoš znao istaknuti sociološku nuždu vezanja konzervativnog s progresivnim,
ideala prošlosti s idealom budućnosti, jer i jedna i druga krajnost vode
katastrofi i neostvarenju. Ovu misao dokazuje život svakim danom, nju
prihvaćaju svi zdravi duhovi kao spasonosni ključ društvenog zbivanja.
Taj
zakon društvenog života dobro su osjećali naši narodrii protivnici, pa su svim
snagama nastojali razoriti našu tradiciju, povijesne snage, činjenice naše
prošlosti, krivo i lažno prikazivati našu povijest, da nam tako uništavanjem
ovih, unište sve svijetle snage sadašnjosti, koje izviiv iz dodira s prošlošću,
da nam razore suvremeni otpor: Čemu se može nadati narod koga je izmislila
Austrija, narod koji je vječno robovao? Nijedna laž nije bila tako opasna,
toliko grozna i ubitačna kao ova.
Mi
Hrvati uistinu nismo trebali ništa u povijesti izmišljati, da ojačamo svoje
narodno samopouzdanje. Kod nas nije bilo lažnih spomenika kao u Čeha, pa nije
trebalo ni Massaryka, da ih opravdano, kao lažne, u ime istine i povijesti
ruši. Naša povijesna slava jest čista povijesna istina. Pa ipak, mi Hrvati
postadosmo narod "koji je izmislila Austrija".
Povijesna
zbirka krivotvorevina, odnosno zbirka znanstvenih neistina, lažnih teorija i
krivih tumačenja s područja hrvatske povijesti, toliko je nečuveno ogromna, da
je nismo u mogućnosti obraditi. Zatim, potpuni pregled neistina u povijesti -
zbog preopširnosti grade, radi beskrajnog niza pojedinosti i cjelina od
najstarijih vremena pa sve do današnjeg dana, radi posebnih mogućnosti
podmetanja unutar brojnih
143
povijesnih teorija
i nagadanja - zahtijevao bi temeljitu stručnu spremu, koja piscu ovog ne
dostaje potpuno.
U svim
povijesnim dogadajima ovog kutića zemlje u kojem žive Hrvati, značenje i
djelovanje Hrvata je uvijek prešućivano ili je prikazivano kao neznatno, kao
izvršeno pod pritiskom i pomoću drugih, a hrvatske zasluge su redovito
pripisivane drugim narodima. Svugdje se davala Hrvatima, imenu hrvatskom,
državi hrvatskoj, što manja vrijednost, što manji opseg. Mnogi događaji,
koji nisu imali nikakve veze sa srpslnin životom, prikazivani su po povijesnim
knjigama kao djelo Srba.
Iz vrlo
dugog niza povijesno-znanstvenih krivotvorevina neka kao sličica posluži ova
mala neznatna pojedinost. Pisac obvezatnih školskih knjiga Đorde Anđelić,
u jednoj od njih (1) piše: "Početkom desetog veka ninska biskupija prešla
sasvim u ruke slovenskog sveštenstva. Latinski klir nije mogao ravnodušno
gledati takav napredak samostalne narodne crkve i odmah započinje
borbu protiv slovenske službe u crkvi."(1) Drugi pisac školskih knjiga
piše za Grgura Ninskog, da je pravoslami arhiepiskop,
pa raspravlja o istom pitanju ovako: "Rimski crkveni upravljači, koji su
nazvani pape, težili su i radili svim silama, da se iz hrvatske države istisne pravoslavna
vjera sa crkvenim bogoslužjem na slovenskom jeziku. Ovome Papinom zahtjevu jako
se usprotivio ondašnji pravoslavni arhiepiskop Grgur. I
sam narod u Hrvatskoj i svećenstvo protivili su se ovom zahtjevu i nisu htjeli
pristati da napuste vjeru svojih praotaca.(!) Ali sva nastojanja njegova, nisu
mogla pomoći da se i kod Hrvata dalje održi pravoslavna
vjera... Od tada (od vlade Petra Krešimira N) u Hrvatskoj više nije bilo
pravoslavnih slovenskih crkava ni pravoslavnih svećenika."(2) Beogradski
tjednik "Echo de Belgrade“, list
144
sa znanstvenim
težnjama za obavješćivanje inozemstva, tobože znanstveno tvrdi, da je Grgur
Ninski preteča osrvača starokatoličke crkve.
(3) I prikazi ostalih povijesnih prilika u ovim člancima potpuno su neistiniti.
,

Hrvatski biskup Grgur Ninski proglašen je u
školskim knjigama kraljevine Jugoslavije za pravoslavnog arhiepiskopa
Navodenjem
bismo mogli nastaviti beskrajno. Nema dogadaja kod nas, koji ne bi imao svoje
srpske tumače.
145
Čudna je pojava, da se ovaj sustav neistina
nametao tolikom snagom, da su mu podlegli brojni hrvatski povjesničari.
Napuštajući
cijelo ovo ogromno područje, mi ćemo samo istaknuti neospornu činjenicu, da su
neke stožerne točke hrvatske povijesti i kod hrvatskih povjesnika – izuzev
rijetke časne iznimke - neobrađene i tako nepoznate, te su mnoga pitanja krivo
protumačena i na našoj strani. Sve se to dogodilo pod utjecajem srpskih
znanstvenih djela, kojih se naši Ijudi nisu znali osloboditi zbog različitih
predrasuda.
Pojava
vlaških gomila u hrvatskim zemljama, činjenica znanstveno utvrđena s velikom
jasnoćom, teško je probijala put u našoj novijoj literaturi. Ako bi se netko od
naših ljudi usudio najnepristranije pozabaviti ovim važnim povijesnim pitanjem,
bio bi i znanstveno i materijalno potpuno onemogućen. To se dogadalo i prije
"Jugoslavije", za vrijeme razdoblja onog "jugoslavenskog"
oduševljenja u Austro-Ugarskoj monarhiji. Vjerojatno je, da u ovome lea dio
uzroka skrivanja prave istine.
Prva
stožerna točka naše povijesti: naseljavanje hrvatskih zemalja u doba turske
vlasti i potpomaganje istočne crkve u turskoj carevini, Srbi su ljubomorno
prikrivali koprenom tame, iako su sve stvari u vezi s ovim pitanjem prilično
raščišćene. Tek posljednjih nekoliko godina pojavilo se nekoliko djela, koja su
unijela odlučnu otvorenost u ovo pitanje. Strahovite borbe katoličkih Hrvata s
Turcima, neprijateljima kršćanstva, na jednoj strani i sudjelovanje islamskih
Hrvata Bosne u pohodu islamske carevine protiv Europe na drugoj strani -
uništile su velike dijelove hrvatskog pučanstva. Stoljećima je živa kn·ava
granica tekla upravo kroz
146
Povijest Hrvata 147
središnju
cjelinu hrvatslnh zemalja. U osvojenim zemljama Turci su dovodili na prazna
hrvatska ognjišta još topla od vatre pripadnike raznih naroda s balkanske
trupine, kojom su Turci potpuno zagospodarili. Taj
miješani elemenat bio je Turcima vrlo odan u početku, te im služio kao kmetovi
na osvojenoj i ispražnjenoj zemlji, za vrijeme mira, a kao pomoćne pljačkaške
čete za vrijeme rata. Česte pobune pokorene hrvatske raje svršavale su
ponovnim odvođenjem Hrvata u ropstvo i redovito su krvavo ugušene pomoću ovih
doseljenih mješanaca, koji međusobno nisu imali ništa zajedničkog osim
grkoistočne vjere. Odvedeni Hrvati su obično kolonizirani u tada prilično
nenaseljenoj središnjoj Turskoj.
O ovom
predmetu postoji golema literatura, koja se u bitnim crtama potpuno slaže.
Brojni dokumenti suvremeni onom vremenu i na turskom i na mnogim europskim
jezicima daju jasno vidjeti, kako je tekao kobni rasap Hrvata u vlastitoj
domoviru. Ante Starčević, providencijalan u mnogočem, prvi je
pokupio te prvorazredne podatke koristeći se svojim golemim znanjem jezika i
povijesti. Sve je vijesti o ovom pitanju sabrao vrlo pažljivo, no vjerojatno
zato, što je Starčević bio političar osobito žučljiv u stranačkoj borbi i
savršeno nepopustljiv u načelima i ovaj njegov rad smatran je kao politički
spis, izazvan političkom nuždom, a ne kao djelo znanstvene vrijednosti. Osobno
sam uvjeren, da je Starčevićevo političko stajalište proizlazilo baš iz ovog
stečenog povijesnog znanja, dok je kao bogoslov i filozof proučavao stare
povijesne spise.
Pa i
ako nastojimo razumjeti, zašto nisu Starčevićeve vijesti o naseljavanju
hrvatskih zemalja prihvaćene onako kako zaslužuju, ne može se nikako shvatiti,
zašto su kod nas uporno odbacivani strogo znanstveni rezultati Vjekoslava
147
Klaića. Onog našeg divnog Klaića, koji nije bio pravaš i koji se savršenom
znanstvenom savjesnošću upuštao u pojedina povijesna pitanja.
Najsuvremenija
istraživanja u cijelosti su potvrdila Starčevićeve podatke i pokazala, koliko
je naš Stari bio savjestan u svom radu, i kako je Klaić prvorazredan povjesnik.
U
jednom svom malom djelcu(4) daje Starčević sjajnu usporedbu rimskog i grčkog
duha, sintezu "rimštine i gerštine", te kobni utjecaj ovih
razlika na oblikovanje zapadnog i istočnog kršćanstva. Na ovoj osnovi on niže
skupljene podatke iz mnogih domaćih i stranih, osobito francuskih, povijesnih
djela, zatim iz zakona, naredaba Hrvatskog Sabora i dvora o gomili ljudstva
različite krvi i imena, vjere većinom grčkoistočne. Ova neodredena gomila
stalno se nomadski pomiče, seli po Balkanu, iza turskih provala i po Hrvatskoj
i Ugarskoj. Turci je upotrebljavaju i naseljavaju... Najkasnije, kada već opada
turska moć, oni prebjegavaju, pa služe i kršćanskin vladarima protiv Turaka.
Iznevjeravaju se i Turcima i kršćanima, plačkaju i jedne i druge, već prema
tome, na čijoj je strani uspjeh u ratu.
Starčević
smatra. da se golemi turski uspjesi na Balkanu u prvim stoljećima državnog
sjaja mogu tumačiti i time, da se ta nomadska skupina nije htjela boriti protiv
Turaka, očekujući od njih poboljšanje svoga položaja, pa upozorava na
činjenicu, da su Turci trebali mnogo vremena i mnogo vojske, da slome otpor
razmjerno malih vojski, koje su branile Hercegovinu i dijelove Dalmacije, u
kojima ne bijaše ovog pučanstva, već bijahu sami Hrvati. S Bosanskom Hrvatskom
je izuzetak radi djelovanja bogumilstva.
148
U svim osvojenim
hrvatslam zemljama Turci iz poznatih razloga naseljavaju pripadnike te
neizjednačene gomile s Balkana tako, da se granica turskih osvajanja u
hrvatskim zemljama točno poklapa s crtom do koje su dopirala grčkoistočna
naselja: Svi povrjesni spomenici najjasnije utvrđuju činjenicu, da prve
dolaska Turaka nema nikakvog traga grčkoistočnoj vjeri u cjelokupnoj povijesnoj
Hrvatskoj na Drini, Savi i Dunavu.
Navodeći strane pisce Starčević
opisuje nisko socialno stanje, amoralnost, vjerski primitivizam i štrašno
praznovjerje tih nomadskih gomila.
Djelima
Ujekoslava Klaića cijelo pitanje je potpuno razjašnjeno, no ovo
rješenje desetljećima nije došlo do izražaja, osim u nedavnom djelu dra
Mladena Lorkovića: Narod i zemlja Hrvata. Vrlo je zanimljivo, da na
srpskoj strani postoji djelo već u drugom proširenom izdanju, koje, iako na drugoj
osnovi, pravilno rješava ovo pitanje. Profesor beogradskog sveučilišta dr.
D. Popović, objavio je djelo, koje zaslužuje punu pozomost, već radi toga, što
je jedinstveno po svojoj nepristranosti u srpskoj sredini. (5)
Druga
krupna činjenica naše povijesti, uporno prikrivana, jest prelaženje
u mnoštvu hrvatskih katolika za turske vladavine na grčkoistočnu vjeru uslijed
povlašćivanja grčkoistočne crkve u Turskoj i drugih razloga. Oštar udarac
šutnji o ovom pitanju u zadnjim godinama života "Jugoslavije" zadalo
je odlično znanstveno djelo dra Krunoslava Draganovića, rađeno na osnovu
prvorazrednih izvora vatikanskih arhiva.
Sjeverozapadna
Bosna i istočna Hercegovina (trebinjska biskupija) pokazuju još u sedamnaestom
stoljeću izrazitu
149
katoličku većinu
pučanstva. Nesredene prilike katoličke crkve u turskoj carevini, propuštanje i
onih vjerskih dužnosti svećenstva prema puku, koje je turska uprava dopuštala,
pomanjkanje katoličkog svećenstva, stolovanje biskupa izvan svojih sjedišta, priličan
nemar katoličkog klera prema Bosni, koja se nalazila u turskim rukama - sve su
to bili čimbenici, koji su sudbonosno djelovali na naše katoličko pučanstvo.
Ono se osjećalo osamljeno i nezaštićeno, pa da sačuva barem svoje kršćanstvo, u
mnoštvu je prelazilo na grčkoistočnu vjeru. Ova je crkva bila u neusporedivo
boljem položaju od katoličke. Raspolagala je većim brojem dušobrižnika,
postavljala manje zahtjeve na vjernike, a što je najvažnije, uživala je velike
slobode u turskoj carevini. Potpomaganje grčkoistočne crkve sa strane turskih
vlasti ima svoje posebne razloge. Poglavar grčkoistočnjaka, carigradski
patrijarh, vrlo je lojalan, često puta upravo servilan podanik turskog sultana,
stoluje u samom glavnom gradu Turske, u Carigradu, (Fanar), te ima pravni
položaj i državni utjecaj velikog vezira. Glavar turskih katolika je rimski
papa, začetnik križarskih ratova protiv Turaka, najogorčeniji protivnik
sultana. On usmjeruje sve svoje diplomatsko djelovanje k jednom cilju: istjerati
Turke iz Europe.
Razumljivo
je onda, da državna vlast Turske pomaže grčkoistočno svećenstvo, daje mu
povlastice i vojničku silu u provedbi crkvenih odluka. Sam srpski povjesnik Ilarion
Ruvarac žigoše oštrim riječima postupak nekih grčkoistočnih vladika,
koji na temelju sultanovih fermana, pobiru crkvene daće i od katoličkog
pučanstva u Bosni, te pri tome počinjaju velika nasilja nad katolicima uz pomoć
turske vlasti.
Katolicima
nije preostajalo ništa drugo, već da prihvate grčkoistočne crkve i popove, kad
svojih nisu imali... Tako
150
su velike množine
katoličkog pučanstva u sjeverozapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini prešle na
ortodoksiju i time su izgubljene za hrvatstvo.
Sumnjam
da je ijedno starije povijesno pitanje tako pažljivo istraženo kao ovo, pa
ipak... tek nedavno se pojavio Katićev Pregled povijesti Hrvata,
koji je usvojio ove rezultate.
Dok se
u svim razredima osnovnih i srednjih škola bivše "Jugoslavije" u
pojedinosti učilo o seobi Srba pod Arsenijem Crnojejićem na
sjever, strahoviti rasap Hrvata od XV - XIII. stoljeća nije nigdje dolazio do
izražaja. Seobe katoličkih Hrvata na sjever, zapad i jug (u Italiju) pred
turskim osvajanjem, gotovo su ispraznile neke dijelove naših zemalja. Zatečene
starosjedioce znali su osvajači, često u velikom mnoštvu odvući, i naseliti po
Turskoj. Uslijed austrijske okupacije Bosanske Hrvatske mnogo naših muslimana
napustilo je zemlju svojih pradjedova, da se zauvijek izgubi na Istoku u
turskom moru, kao nekada njihova katolička braća, gonjeni kobnom sudbinom.
Ove
seobe - treća stožerna točka naše povijesti - katoličkih i
islamskih Hrvata, na sve četiri strane svijeta kobne po naš narodni opstanak,
uopće nisu zapažene i dovoljno obrađene u našim povijesnim knjigama.
U ova
tri pravca gubile su se značajke hrvatstva naše vlastite zemlje, no Hrvati ipak
i pokraj najgroznijeg krvarenja kroz stoljeća, ostadoše vrlo snažna većina i u
najizloženijim dijelovima svoje lijepe i patničke domovine. Trebalo je zato u
ista ova tri pravca uništavati svijest da su Hrvati starosjedioci, izjednačiti
ih tobožnjim zajedničkim podrijetlom i dolaskom, koje se uporno nametalo
usprkos istini, s doseljenicima, pa zbog toga nije smio prodrijeti ni
151
tračak istine...
Bez povijesne svijesti o svome biću, lakše i bezbolnije bi bilo izvršeno
nasilje nad Hrvatima i hrvatskim zemljama.
Da
krvava ironija bude još veća, pročitajmo još par redaka. Srpski sveučilišni
profesor dr. Aleksa Ivić u svom djelu (6) piše među ostalim i ovo:
"Srbe u Ugarskoj nazivaju istorijski spomenici sve do sredine osamnaestog
stoljeća Rascijanima (Rasciani, Ratzen, raczok, po Rasu kod današnjeg Novog
Pazara...). U izvještajima katoličkih misionara tokom šesnaestog i sedamnaestog
veka nazivaju se Srbi ponajčešće šizmaticima. Najobičniji naziv za
srpske doseljenike u Hrvatsku i Slavoniju bio je Vlasi (Valachi,
Walachen), zatim Uskoci (Uskoken), pribezi (Pribeggen, Profugae),
prebjegli Turci. U Dalmaciji srpske doseljenike zovu Morlacima
(Morlaken, Murlaken). Svim tim imenima nazivali su
i Srbi sami sebe". Tako piše srpski sveučilišni profesor i navodi
brojne primjere, gdje se sami grčkoistočni doseljenici nazivaju Vlasima, a
napose kaže, gdje se predstavnici grčkoistočne crkvene vlasti u službenim
spisima potpisuju "epiecopus Valacorum in Croatia " ili
"biskup vlaški", itd.
Ova je
nepristranost zbilja rijetka, no isti pisac u istom djelu samo nekoliko
stranica dalje (7) prigovara našim piscima zato, što se služe izvorima i
nazivaju točno prema njima: Vlahe Vlasima, prebjege prebjezima, te zamjera, što
ih ne nazivaju Srbima!!! Evo tih redaka, točno prepisanih: "Hrvatski
naučenjaci su, svakojako nesvesno, jer su to po izbor čestiti i rodoljubivi
sinovi svoga naroda, poslužili mnogo austrijskoj politici, kad su uveli običaj,
da u svojim delima Srbe prikazuju tvorevinom propagande i da, pišući o prošlim
stolećima, u celoj Hrvatskoj i Slavoniji ne nalaze ni jednog Srbina, nego mesto
Srba nalaze samo Vlahe... Hrvati imaju
152
na hiljade knjiga i
studija o prošlosti Hrvatske i Slavonije i u svim tim delima govori se o
prošlosti Hrvata i Vlaha. Ta dva naroda stanuju u tim zemljama, a Srbi prema
tim knjigama hrvatskim, ne postoje i nisu nikad ni postojali u Hrvatskoj i
Slavoniji. Hrvati se ponose svojim Vjekoslavom Klaićem. Zbilja je monumentalno
znanje i vrednoća u toga čoveka. Ali kako strašno pada vrednost i ozbiljnost
njegovom naučnom radu, kada prelistate njegovu Poviest Hrvata pa
nalazite posvuda Vlahe u Hrvatskoj i Slavoniji, a o Srbima nigde ni spomena
nema. Ili zar to nije sasvim isto kao kad bi neko napisao istoriju Slavonije pa
nalazio u prošlosti njenoj samo Srbe i Šokce, a hrvatsku ime jednostavno
ignorisao?" Tko ima malo razbora, taj će moći izbrojati sve nemogućnosti u
ovih nekoliko redaka.
Pojava
susreta islama s hrvatskim narodom jest četvrti važan čimbenik,
potpuno krivo prikazivan u našim povijesnim knjigama. Odlučno i jasno je taj
prigovor obrazložio dr. Mladen Lorković: "Nepravo čini... naša
povijesna nauka, što i danas, još gotovo dvjesto i pedeset godina po svršetku
islamsko-kršćanskih borbi, pojavu islamske bosansko-hrvatske političke
jedinice, gleda gotovo pod istim vidokrugom kojim ga gledahu Hrvati iz
"ostatka ostataka" kršćanske Hrvatske u punome jeku stoljetne borbe
krsta i polumjeseca. Mi držimo da bi skrajnje vrijeme bilo, da se povijest
islamskih Hrvata konačno stane istraživati i prikazivati kao dio povijesti
hrvatskog naroda, te da se uvidi da je pod islamom jedna grana Hrvata, iako pod
regionalnim imenom bosanskim, ispisala značajne listove hrvatske prošlosti. Tko
da previdi, koliko odličniji bijaše upliv islamskih Hrvata u Carigradu, od
upliva kršćanskih Htvata u Beču i Rimu.« (Narod i zemlja Hrvata, str. 46).
153
LITERATURA
(1)
Đorde Andelić, lstorija jugoslovenske književnosti,
I. izd., Beograd, odobrena i preporučena za škole, str. 13.
(2)
Jovan Jovanović, Čitanka za I. i II. razred više
narodne škole, odobrena 20. ožujka 1932., navedena prema Hrvatskom Glasu, 22.
III. 1941.
(3)
Obzor, 24. veljače 1941.
(4)
Dr. Ante Starčević, Pasmina slavoserbska po
Hervatskoj, Zagreb, 1876.
(5)
Dr. J. Popović, O cincarima - prilozi pitanju
postanka našeg gradanskog društva. Drugo dopunjeno izdanje sa 30 slika i jednom
kartom. Str XII+520..Beograd, 1937.,Vlastita naklada. l. izd., g. 1927,
ocijenio je Šufflay u "Obzoru" (11. prosinca).
(6)
Dr. Aleksa Ivić, O srpskom i hrvatskom imenu,
Beograd, 1922.,str. 7.
(7)
op. cit., str 18-19.
154
VIII.
HRVATSKA HIMNA
Himna
se općenito smatra svetinjom, u koju se ne smije dirati. Mi se Hrvati s
potpunim pravom ponosimo svojom narodnom himnom, starom već preko stotinu
godina, a jedinstvenom po svojoj ljepoti. Većina narodnih himni slavi vladara,
vladalačku kuću, ima ih i u obliku molitve za zdravlje i uspjeh vladara. No
naša himna je - himna hrvatskom kraju i hrvatskom čovjeku, našoj zemlji i našim
ljudima, hrvatskoj domovini i hrvatskom narodu. Ona pjeva o ljepotama naših
krajeva, različitih i suprotnih. Blagosivlje rad, stvaranje plodova, radanje
života, dojenje dječice, zadružnu zajednicu, svetinju doma. Ona govori o
vedrini očiju i duša, o blagosti i dobroti, o bistrini glava i snazi mišica.
Hrvatska himna spominje vojničke vrline Hrvata, poziva braću u borbu za oslobodenje
tužne Bosne, divne hrvatske zemlje preko Une, u kojoj odjekuje turobni jauk
naših.
Sve
pojave našeg narodnog života obuhvaća naša himna. O njoj se toliko pisalo, nju
se da još uvijek interpretirati novim shvaćanjem. Vječno će biti suvremena, jer
je uhvatila i zadržala u sebi komadić trajne i neprolazne ljepote. Dok god bude
nas Hrvata, ona će biti tumač našeg bića, naše posebnosti i kad nas ona ne bi
jedanput mogla tumačiti
155
i predstavljati,
kad bi se naš život udaljio od onog života koji ključa i bije u "Ljepoj
našoj...", mi kao posebnost ne bismo više postojali, jer bismo izgubili
ono najbitnije, ono izrazito hrvatsko.
Upravo
u onom retku Mihanovićeva teksta, uvijek najpažljivije čuvanog, u kojem se
spominje ime hrvatsko, dogodilo se opet - falsifikat. Ni naša himna,
svakome svetinja, nije ostala pošteđena i netaknuta. Da ni ne govorimo o
smiješnim pokušajima sjedinjavanja u "jugoslavensku" himnu, koja je
bila prazna tvorevina, kao i sve ostalo...
U
školskim čitankama za najmlađe gimnazijalce, koje su uvedene i u gotovo sve
hrvatske škole, hrvatska je himna tiskana u ovoj "redakciji":
"Da svoj narod Sloven ljubi" (1)
Ovakovih
je slučajeva bilo više, no mi navodimo samo jedan.
Druga
divna pjesma, značajna po svojoj starini i svijesti pisca Dubrovčanina, pala je
takoder žrtvom. Velika je šteta, da mi tako malo poznamo Menčetićev spjev
"Trublja slovinska", tiskan godine 1665. i posvećen
suvremeniku BanuMučeniku Petru Zrinskom. Ovaj spjev je sjajan
dokaz povijesne činjenice o nedjeljivoj povezanosti Dubrovnika-hrvatske Atene s
ostalom Hrvatskom. Dubrovački pjesnik odlično razumije suvremenu borbu Petra
Zrinskog i pjeva potpuno u duhu ideje hrvatske državnosti, želeći Zrinskom da
postane suveren oslobođene i ujedinjene hrvatske države. U istoj pjesmi ima još
nekoliko važnih naglašenih činjenica. Neobično je značajno, da - u ono doba
suvremeno turskim osvajanjima - naš dubrovački pjesnik ima visoko razvijenu
svijest o zaslugama Hrvata kao europske predstraže za Europu, osobito Italiju,
156
i to baš u času,
kada se ona preporada. Odnosno mjesto u izvoru glasi (2):
Od ropstva bi davno u valih
potonula ltalia
od hrvatskleh da se žalih
mora otmansko ne razbija.
Međutim,
u nekoj knjizi jednog oduševljenog "jugoslovena", nalazimo iste
stihove s naznakom da su iz Menčetićeva spjeva, ali ovako:
o slovinskih da se žalih
mora otmansko ne razbija. (3)
Mi
smo trebali biti brisani, kad već u stoljetriim borbama nismo iskorijenjeni, no
još nas ima... Naša razarana, nerazorena i nerazoriva ognjišta ostaju. Vatra
se na njima ne trne...
LITERATURA
(1)
Georgijević-Leskovac-Magarašević,
"Srpskohrvatska čitanka za l. razred srednjih škola", Beograd, 1938.,
izd. Kreditna i pripomoćna zadruga Jugoslovenskog profesorskog društva.
Odobrena na preporuku Glavnog Prosvetnog Saveta.
(2)
Dr. Vodnik, Pregled hrvatsko-srpske književnosti u
ogledima f, Zagreb, 1923., str 18l .
(3)
Don Niko Luković, kanonik i prčanjski župnik,
"Zvijezde mora", Kotor, 1931., . str88.
157
IX.
VJERA HRVATSKOG NARODA
Vjera
koju ispovijedaju Hrvati, kao duhovno uporište u borbama protiv nasilja, bila
je također predmetom napadaja, kleveta, rušenja i obaranja. Naša djeca,
katolička i muslimanska, bijahu prisiljena ići u srpske škole. Svojih nismo
mogli imati osim nešto vjerskih, a i te su državne vlasti jako skučivale i
ometale u njihovu radu.
Visoki
je predstavnik crkvene vlasti biskup dr. Josip Srebnić više puta podizao
glas protiv znanstvenih metoda školskih knjiga, te je napisao cijelu raspravu
(1), u kojoj je prikazao neistine i krivotvorevine s vjerskog područja i
ozbiljnim znanstvenim aparatom oborio lažne i neukusne tvrdnje pisaca
"jugoslavenskih" školskih knjiga.
"Činjenice
koliko o vjerskom životu, toliko o historiji katoličke crkve se iskrivljuju ili
se o njima govori na način, koji odbija i stvara predrasude, antipatije,
mržnju. Tko prouči veći niz raznih udžbenika, u kojima pisci posredno ili
neposredno govore o pojavama Katolicizma, dolazi nehotice do uvjerenja, da se
radi kao po jednom sistemu, te bi se duša učenikova što više udaljila i otuđila
od Boga. Razne pojave u historiji katoličke crkve crtaju se neobjektivno."
158
Sva
sila školskih knjiga propovijeda materijalističko naziranje na život,
relativitet svih vrjednota, i to na tako odreden i završan način, kao da se
radi o najčvršćim znanstvenim činjenicama, a ne o pretpostavkama dvojbene
vrijednosti. (2,3) Vjerske istine - navodi dr. Srebniić - prikazuju se
iskrivljeno, pa se onda karikirane napadaju. Povijesne pojave papinstva,
reformacije, protureformacije obraduju se potpuno neistinito: U tom su se
pravcu istakli brojni pisci. (4,5,6,7)
Sin
rahmetli Reis-Ul-Uleme Džemaludin ef. Čauševića, prikazao je u jednom
predavanju neke školske knjige, osobito pučkoškolske, za koje on veli: "U
većini tih knjiga ima vrlo mnogo štiva sa srpsko-pravoslavnim sadržajem, a koje
često puta veoma brutalno vrijeđaju najelementarnije islamske vjerske osjećaje.
U tom smislu treba osobito istaknuti knjigu dra Radoslava i Tomaša
Markovića iz Beograda, koju je Glavni Prosvetni Savet u Beogradu
propisao za četvrti razred pučkih škola, sve do godine 1944." (8) U
spomenutoj knjizi ima i članak sa slikom "Kajanje poturice"
s očitom namjerom promičbe prelaženja s Islama na grčkoistočnu vjeru.
Odlični
predstavnici islamske vjeroispovijesti održali su par puta u Sarajevu propovijedi
u džamijama, u kojima su se osvrnuli na ove napadaje na Islam. (I gore
spomenutoj knjizi braće Markovića ima danak, u kojem se tvrdi, da samo
grčkoistočnjaci spadaju u srpski narod. Time je na koncu dato priznanje, da
naši muslimani nisu Srbi, iako se to stalno već preko stotrnu godina tvrdilo.
Nisu samo hrvatska djeca u školama
obasipana ovakovim napadajem protiv svoje vlastite vjere, već se i u ostaloj
srpskoj znanstvenoj literaturi od strane prvih znanstvenih radnika pružala
neistinita mišljenja o vjeri kojoj pripadaju Hrvati.
159
Jovan je Dučić, u svom književnom djelcu (9)
otisnutom na čelu najuglednijeg srpskog časopisa, SKG, napisao toliko teških
neistina o Islamu, da njegovo pisanje upravo zaprepašćuje. Tom je prilikom
Jovan Dučić pokazao strahovito neznanje temeljnih stvari iz povijesti ljudske
kulture. Pišući o Egiptu, Dučić je dao vrlo poraznu sliku današnjeg Egipta;
zbog koje on ne okrivljuje ni englesku kolonijalnu vlast; niti traži uzroke u
tragičnoj povijesti bogatog, ali izrabljivanog Egipta, već - okrivljuje Islam!
"Arapski nauk je ovde izvršio najstrašnije nasilje; najpotpuniji nazadak,
najcrnije ropstvo, najnižu kulturu, najgori javni moral" - veli Jovan
Dučić za etički i monoteistički Islam, koji je nekad bio posrednik izmedu klasične
i novovjeke europske kulture. Arapska kultura je baš izvršila ovo posredovanje,
sačuvavši u svojim prijevodima klasične spise, stvorivši svoj posebni bogati
umjetnički izražaj. flbacujući nedopuštenu šalu među ozbiljne aforizme:
"...ljudi su najmudriji u Francuskoj, najradeniji u Nemačkoj i ...najhrabriji
u Srbiji" (!) nastavlja Dučić: "Islam je ove sve poravnio sa
zemljom, kao i drugde gde je došao... Arapski nauk je i ovde sve sravnio sa
zemljom... Samo, posle jednog jedinog stoleća nakon invazije! Pod udarcem iste
ruke koja je ugasila u Vizantiji ex Driente lux i na Balkan donela svoj
instinkt rušilački među Srbe - koji su po darovitosti trebali smeniti onde
antičke Grke - i u Egiptu je oboreno pagansko društvo...", koje Dučić
obožava. Pri svemu ovom Dučić zaboravlja, da pogarisko društvo, ljepota i
mudrost klasičnog vijeka, cijeli aritikni svijet - bijaše svijet, ljepota i
mudrost malog broja ljudi na vrhovima... I Katolicizam i lslam kao vjere
jednakosti i bratstva, svaka na svojoj strani svijeta i svaka na svoj način,
oslobactali su zarobljeno društvo... Dučić ne zna ni toliko, da je razvoj
egipatske umjetnosti zamro davno, davno... prije Islama, davno i prije
kršćanstva,
160
isto kao što je
svijet antike propadao sam od sebe... Dučić preskakuje čitava tisućljeća i onda
hoće pisati o pitanjima kulture.
Naravno
je, da Dučić neće da zna, ili uistinu ne zna, da se pojam bizantinizma
potpuno razvio i dovršio svoj razvoj daleko prije dolaska Turaka na Balkan, te
da su rušilački nagoni postojali na Balkanu i prije Turaka. Nikada se nije
smatralo, da ex Oriente lux dolazi iz Bizanta.
Opet
moramo istaknuti lucidnost Oca Domovine, dra Antu Starčevića, koji je na
temelju povijesnih podataka kod nas prvi oborio laž o divljaštvu i nasilju
Turske, kako se to u našim povijesnim uspomenama pogrješno sačuvalo. Tu je naš
Stari opet pokazao svoju izvanrednu intelektualnu snagu, jer su tek rezultati
suvremene znanosti u cijelosti potvrdili njegovo mišljenje.
Evelepi
u svom djelu "Les etats Balkaniques" piše: "Turci su
došli u pravi čas da oslobode balkanske narode od anarhije, koja ih je
uništavala. Ta okupacija bila je najmanje barbarska od svih zaposjednuća, koja
su se u srednjem vijeku izvršila na Balkanu. Ona je donijela red, jednu
rudimentarnu pravdu, rijetku vjersku snošljivost za to doba i izvjestan duh
socijalne demokracije".(10) Turci su - razraduje dalje Filip Lukas -
pustili upokorenim narodima nesmetani vjerski život u početku. Politika
asimilacije bila im je potpuno nepoznata, osvojenim narodima nisu nametali svoj
jezik i narodnost. Turci su jedino gospodarski i materijalno izrabljivali
osvojene zemlje.
Takovo
je bilo stanje u prvim stoljećima sjaja i uspona turske carevine. Naše
pogrješno mišljenje izvire iz onih uspomena na Turke, koje je naša povijest
zabilježila, u doba
161
potpunog sloma
državne moći Turske, kada je njom zavladalo bezvlacte i dovelo je do svršetka. Sva
ona razbojstva, nabijanj na kolac i često puta fantastične priče o turskim
nasiljima, ukoliko su istinita - izvršili su ti balkanski doseljenici. Oni su
preuzeli dužnost čuvara granica, pa su i u doba mira na svoju ruku upadali u
preostali kršćanski dio hrvatskih zemalja, te u malim četničkin pohodima
zarobljavali ljude, krali djecu, odvodili žene. Čitav niz saborskih zaključaka
Hrvatskog državnog Sabora, veli dr Mladen Lorković, donesen je protiv ovih Martoloza,
kako ih Sabor naziva, zbog strahovitih zločina počinjenih Hrvatima, pa je među
ostalim, odredena kazna, zastrašna i uzvratna, da se svaki uhvaćeni
Martoloz, dade nabiti na kolac, da se tako zastraše drugi. Protiv
muslimana, nastavlja dr Lorković, Hrvatski Sabor nikada nije donio takovu
odluku. Oni su smatrani viteškim protivnicima na bojnom polju, pa se s njima u
zarobljeništvu časno postupalo. Sve su to stvarni podatci iz spisa naših starih
Sabora.
Antikna
Grčka, iako po današnjim našim shvaćanjima zemijopisno leži na Balkanu, uistinu
je bila sredozemna zemlja bez i jedne balkanske značajke. "Grčka, u sve
doba svoga klasičnog razvoja bila je zatvorena Balkanu, i prema njemu
stajala u "splendid isolation"." (Lukas).
Pojam balkanštine
i bizantinizma nastao je mnogo kasnije. S istoka su bizantski vladari
prihvatili dvorski običaj obožavanja vladara, prinošenja tamjana, padanje
ničice pred njim i svu životnu filozofiju neograničene moći vladareve, Božjeg
zastupnika, boga na zemlji. Primili su i društvena shvaćanja i još mnogo toga.
To je bila ona osnova na kojoj se kasnije razvio socijalno-filozofski sustav
bizantinizma.
162
"Ništa
na Balkanu mje trajno, osim zemlje i pmmjena, ništa postojano osim mijena.
Tu se u povijesnoj perspektivi izmjenjuju gledanja sloboda i robovanje,
uzvišeno i podlo, pobjede i porazi, zanosno i sramotno, i to često s
nevjerojatnom brzinom. To je zemlja pustolova i junaka, ali i zemlja izdajica,
puzavaca i najnižih robova, a što je najznačajnije, često se u istoj osobi
susreću rob i tiranin, . prema tome kakove su prilike."(Lukas) "...jučerašnji
robovi možda već sutra masakriraju na najzvjerskiji način do jučer svoje bogove
na zemlji".
Kada se sve ovo, makar kako
riepotpuno, ima na umu, onda se tek vidi koliko smiješan izlazi Dučić, a još
smješnija njegova tvrdnja, da su Srbi trebali zamijeniti antikne Grke... I car
Dušan je sanjao, da zamijeni bizantske vladare, pa je za kratko vrijeme njegov dvor
bio sasvim greciziran...
"Svi
gradovi muslimanskog istoka, od marokanskog Feza do indijskog Delhia, ulaze u
ovakav izvanredan i zaprepašćujući okvir". Dok je ovo pisao, vjerojatno je
Dučić Jovan zatvorio svoje diplomatske oči nad kolonijalnim sustavom
izrabljivanja, koji bjesni od marokanskog Feza pa sve do indijskog Delhia i nad
čežnjom oslobodenja islamskih milijuna na tom golemom prostoru.
Uistinu,
maleno je naše znanje o ovim pitanjima islamologije, koja se zbog zahtjeva
istine moraju razlikovati od sklopa pojmova obuhvaćenih bizantinizmom.
Napadaji
na vrjednote, koje je Katolicizam dao, mnogo su češći, no sve je to manje više
dobro poznato. Osobito vole podgrijavati staru, već otrcanu tvrdnju: "Austrija
i katolička crkva napraviše Hivate. Među njima (Hrvatima) nije hrvatska
državnost, hrvatska autonomija, iako dolazi dockan i u nevre-
163
me, istočni čovek
bi našao razumevanja i za to, kada bi bilo samo to. Međutim tu je pritajen kao
neprijatelj, hrvatska najviše, a samim tim i srpski, usisani otrov iz
prošlosti, austrijski toksin". Nešto dalje isti pisac veli za katoličku
crkvu, da je "počela da pomaže, izvanredno istančanim metodama svog starog
vekovnog iskustva, hrvatski separatizam". Pisca ove knjige, čuvene po
ostalim poslasticama, Vladimira-Velmara Jankovića,
nagradila je Kraljevska srpska akademija nauka, i time je ova knjiga dobila
najviše srpsko znanstveno priznanje. Iz čitave knjige izbija neumjerena mržnja
na Katolicizam.
U nekom
svom eseju (11) Skerlić piše, da Hrvate i Srbe razdvajaju samo dvije crkve:
"Jedino što se može ozbiljno uzeti, to su uticaji dveju crkava:
pravoslavne, istočne, neorganizovane, slabe i neuticajne, koja nije uspela da
slomije narodne osobine, i zapadne crkve, katoličke, moćne, organizovane, koja
je uvek težila nivelisanju i duhovnoj i fizičkoj prevlasti, lomila sve
pojedinačke i nacionalne individualnosti za koje je naišla u svome zavojevačkom
nastupanju kroz istoriju. Sudbina hrvatskih narodnih umotvorina(!) biće jedina
posledica toga zapadnog uticaja, koji je katolička crkva vršila, i o čijem
je blagodetnom uticaju slobodno i posumnjati".
LITERATURA
(1) Dr. Josip Srebrnić, Kuda to vodi..., kritički
pogledi u naše školske udibenike, Zagreb, 1936.
(2) Dr. J. Erdeljanović, Osnove etnologije, odobreno po Minis. 1932.
(3) Radmilo Vunć, Osnovi pedagogike, Beograd, 1934.
(4) D. Vulović, Opšta istorija staroga veka za više razrede, Bgd.,
1930.
(5) L. M. Suhotin, (storija starog veka, Beograd, V izd.
(6) Lazarević, Istorija Jugoslovena, Beograd, 1934.
(7) Dc Vasilj Popović, razne njegove "povijesne" knjige.
(8) Halid Čaušević, nav prema Hrvatskom Dnevniku", 16. X. 1940.
(9) Jovan Dučić, Pismo iz Egipta, Srpski Književni Glasnik, 1.1.1940.,
br.I, str. l..
(10) Filip Lukas, Balkan, Hrvatska Revija, 1931.,str 2, 119.
(11) Dr. Jovan Skerlić, Pisci i knjige, I, str 137-138.
164
X.
DRŽAVA HRVATSKA
Državna
posebnost Hrvatske od najstarijih vremena do godine 1918. neporječiva je
stvarnost. Razumljivo je, da uslijed neobično teškog krvarenja Hrvata od XV
-XVIII. stoljeća hrvatska država sve više sužava svoje područje, a smanjivanje
područja povlači za sobom oslabljivanje vlasti i gubitak nekih značajki državne
samostalnosti. No uza sve to neprekinuta nit hrvatske državnosti provlači se
kroz sve patnje i neprilike do današnjeg doba.
U ova
dva desetljeća utrnula je ona bila potpuno. Uklonjena je ustanova Bana Hrvatske
i Hrvatskog Sabora i tako je politički prekinuta, preko trinaest stoljeća
stara držana posebnost Jadranske Hrvatske. Međutim još teže djelo nego što
je ovo političko uništavanje, predstavlja znanstveno brisanje svakog traga i
spomena na hrvatsku državnu samostalnost kroz vjekove. U najboljem slučaju
priznavane su značajke samostalnog državnog života samo onom razdoblju našeg
života u doba hrvatskih kraljeva narodne. krvi. No često se puta nije
priznavalo ni to, već su isticane neistinite i nestvarne
ovisnosti.
Svaki
narod ima najsigurnije jamstvo za održavanje svoga opstanka u vlastitoj državi.
Hrvatima se to nije dopuštalo.
165
Njima je uništavana i sama pomisao na mogućnost svoje države. Trebalo
im je dokazati i uvjeriti ih, kako je misao i že ja za hrvatskom državom
nemoguća i neostvariva ludost. Zato su marjivo brisani svi izražaji naše
državnosti u svim prilikama. U okviru povijesnih
neistina uperenih protiv Hrvata, osobito se naglašavalo, kako tobože Hrvati,
nemajući ni drugih osobina, koje imaju posebne narodne zajednice, nemaju, niti
su ikada imali, svoje države. To je sasvim i razumljivo. Kada se uporno pisalo,
da su Hrvati u najpovoljnijem slučaju pleme, koje govori srpskim jezikom,
privjesak srpskog naroda, koji nema budućnosti bez čvrste zajednice sa
Srpstvom, kad već nisu mogli pisati da su Hrvati katolički Srbi, onda se,
sasvim prirodno, nikako nije moglo dopustiti, da igdje dode do izražaja
istrina o trinaeststoljetnoj posebnosti Hrvatske. Gdjegod bi se naišlo na
kakav izražaj u ovom pravcu, redovito bi se mijenjao. Srpski pisci nikada
nisu mogli pregorjeti i nazvati Hrvatsh Sabor njegovim pravim imenom -
hrvatskim, kojim ga naziuaju i svi strani spomenici, već su tražili izraze,
koji prikrivaju hrvatsku državnost.
Godine
1867. pišu Srbi: "Radujemo se dakle, što su naša hrvatsko-srpska braća u trojednoj
kraljevini proglašena na zagrebačkom saboru kao narod
jedan".(1) Drugi opet naziva Hrvatski Sabor iz 1848. »Zemaljski sabor u
Zagrebu 1848. god.« (3)
Izrugivanje
i obaranje važnosti hrvatskog državnog
prava predstavlja
zasebno poglavlje. Ono je česta i redovita pojava u svim srpskim knjigama. Osim
toga, osobito se isticalo, da su Hrvati nesposobni i nemoćni da stvore i
izgraduju svoju državu. Pisalo se uporno, da je broj Hrvata tako malen i da
su hrvatske zem je prostorno neznatne, gospodarski potpuno pasivne, pa da je
sve to nedovoljno,
166
da posluži kao
temej zidanju posebne države. Spominjemo ponovno, da
ne mislimo na ono nijekanje izazvano političkom borbom, već na znanstveno
nijekanje u srpskim znanstvenim djelima. Dok su se postavljale smiješne i
nerazumne tvrdnje o srpskom junaštvu, potpuno su zanijekane vojničke vrline
Hrvata, toliko očite u svim sto jećima.
Prikaz
i ovog područja mogao bi imati mnogo više pojedinosti i biti opširniji, no,
mislimo, da će biti dovoljno, ako prikažemo još nešto: srpski
"prijevod" hruatsko-ugarske nagodbe iz 1868. Prevodilac nagodbe, ing.
M. Matić, tiska 1937. godine svoj "Prijedlog zakona o
jugoslovenskom narodu": Prvi član zakona, kojega on predlaže, glasi:
l. "Jugosloveni su po narodnom imenu Bošnjaci, Bunjevci,
Srbi, Hrvati i Šokci, po govoru i narječju su kajkaci, štokavci i čakavci, po
rasi, alpini, dinarci, moravovardarci, panonci te uslijed naturaliziranja
gernanoslavi i romanoslavi, a po vjeri srpsko pravoslavci, grko-katolici,
rimokatolici i muslimani".
2. "Jugosloveni zovu svoj jezik u odnosu prema
inozemstvu i neslovenima jugoslavenskim, a među sobom srpskim, bošnjačkim,
bunjevačkim, hrvatskim, šokačkim i slovenačkim".
3. Čakavci su Hrvati, kajkavci su Slovenci, ali ih
ima i Hrvata, a štokavci su Srbi, Bunjevci, Bošnjaci i Šokci, a ima i
Hrvata".
Ovih
par redaka neka posluži samo za prikaz kako se pisalo još 1937. godine, što
više, na kakove se zakone pomišljalo još i tada. Isti ovaj pisac, koji je
predložio ovakav zakonski nacrt, iste se godine dao na posao, da prevede hrvatsko-ugarsku
nagodbu. Matić neće da zna za činjenicu,
167
da je tekst
nagodbe, kao državnopravni ugovor izmedu dvije
zasebne državne jedinice, prihvaćen na Hrvatskom Saboru u hrvatskom
izvorniku, pa nije trebao uopće prevoditi, već samo pretiskati iz vrlo brojnih
hrvatskih vrela, koja donose u cijelosti tekst nagodbe i protumačiti neke
hrvatske i starije izraze, koji Srbima ne bi bili razumljivi... Matić je morao
sve to znati, no on namjerno prevodi tekst nagodbe s mađarskog jezika, da
time zamječe držnopravni položaj Hrvatske i pokaže, kako se temeljni
hrvatski zakon objavljuje mađarskim jezikom. Međutim, čitav taj
"prijevod" nastoji zatajiti državnu posebnost Hrvatske, pa je nagodba
prevedena sasvim krivo. Evo nekoliko primjera:
Hrvatski izvornik:
Iz
uvoda: "Pošto su kraljevine Hrvatska i Slavonija tečajem
sto jeća koli pravno toli faktično spadale na kruni sv. Stjepana i pošto je u
pragmatičnoj sankciji također izrečeno, da su i zemlje krune Ugarske
međusobno nerazdružive: to su na ovih temejih s jedne strane kraljevina
Ugarska sjedinjena sa Erdeljem, a s druge strane kraljevine Hrvatska
i Slavonija za poravnanje nastavših među sobom državno pravnih pitanja
sklopile sljedeću nagodbu..."
»Na čelu autonomne vlade kraljevinah
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije stoji ban, koji je odgovoran saboru istih
kraljevinah«:
"... za svoju samoupravu..."
"... u području autonomne vlade kraljevinah..."
"kraljevine D., H. i S. ... pako na njihouo zahtrjevanje
osiguravaju se..."
"kraljevina Ugarska priznaje zemljišnu cjelokupnost
kraljevinah..."
168
Matićev srpski "prijevod":
"Kako
Hrvatska i Slavonija od vekova kako pravno tako i faktično pripadaju kruni sv
Stevana, pa je i u pragmatičnoj sankiciji izrečeno, da su i zemlje madžarske
krune nedeljive jedna od druge: na ovim osnovama sklopile su s jedne strane
Madžarska, a s druge strane Hrvatska i Slavonija... itd "
"Na
čelu zemaljske vlade u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji stoji
ban, koji je odgovoran hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru."
"za unutarnju upravu..."
"... u samoupravni krug Hrvatske i Slavonije..."
"... Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji na njihovu želju potvrduje se..."
"Madžarska priznaje teritorijalnu nepovredivost..."
Matić
svugdje smišljeno briše sve značajke državne posebnosti kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije i oduzima im sve oznake samostalnosti u samom ugovoru...
Grad Rijeka i njegov kotar, Matić prevodi: varoš F'iume i primorski okrug,
itd.(3)
Nije ni malo pretjerana tvrdnja,
da je sve ovo, što je izneseno tijekom ovih poglavlja, samo maleni izvadak iz
ogromnih skupina knjiga, prenatrpanih krivotvorevinama i neistinama na štetu
nas Hrvata i drugih susjednih naroda, osobito Bugara. Našim ljudima, koji su
imali prilike ili bili prisiljeni upoznavati se sa srpskim knjigama, bit će još
mnogo toga poznato. Našim stručnjacima poznate su mnogo složenije neistine,
koje ne padaju tako jasno u oči i koje treba znanstveno pobijati.
169
Na
koncu skupljač ovog materijala izjavljuje svoje iskreno žaljenje, da cijela ova
zbirka nije dovršena i objavljena još za vrijeme postojanja bivše
"Jugoslavije". Odgovor na nju pismenog Beograda bio bi novi niz
napadaja, krivotvorevina, prijetnji i ostalih sličnih rekvizita. Bilo bi vrlo
zanimljivo sve to opet skupiti i čitati... Kada se pojavio Guberine i
Krstića Rječnik razlika, Srpski književni glasnik je za ovu knjigu, toliko
savjesno izradenu, napisao, da je ona dokument kako je kod Hrvata nisko pao naučni
moral!!! Svaka je hrvatska knjiga, bila ne znam kako čvrsto dokumentirana,
ako je žejela ispravljati, napadana najpogrdnijim izrazima.
Međutim
Nezavisna Država Hrvatska je obnovljena prije nego što je ovaj rad završen.
Ovako
on dolazi post festum...
LITERATURA
(1)
"Vidovdan", 6/18 maja 1867., cit. prema: Dr. V Novak, Antologija
jugoslovenske misli.
(2) Radoslav
Grujić, istoriski značaj Srba u Hrvatskoj, Beograd, Bibl. Srpskog Kult. Kluba,
br.2.
(3) T. Mortidija,
Srpski prijevod hrvatsko-ugarske nagodbe, Hrvatska Revija, 1938., br 1., str
40.
170
IMENSKO KAZALO
A
Adelung 43
Andrić, Ivo 134
Andelić, Šorde 138,
140,144
B
Babić, fra Tomo 106
Baraković, Juraj
106
Belić, Aleksandar
111, 119
Belostenec, Ivan
110
Bernardin, fra
Splićanin 106
Bjelokosić-Grčić,
Luka 117
Bogdanović,
dr.David 130, 140, 141
Bogišić 82
Bošković, Ruđer 80
Bošnjanin, Hrvoje
100
Bouccart, Jaques 53
Božin, Anton 107
Božović, Gligorije
72, 73
Broz, dr. 21, 108
Budak, dr.Mile 5,
134
Buerov, A.R. 119,
140
C
Car, Marko 83, 85
Costa-Dalla,
Andrija 106
Crnojević, Arsenije
112, 151
Cvijić, dr Jovan
19, 50, 51-53, 63, 65, 67, 70, 7l, 76, 85 i d.
171
Č
Čaušević ef.
Džemaludin 159
Čaušević, Halid 164
Ć
Ćorović, Vladimir
58
D
Dalmatin, Antun 107
Daničić (Popović)
Šuro 23, 48, 63
Davidović 93
Dellabella 110
Derivaux-Bruerović,
Marko 106
Divković, Matija
111
Drnovski, Roman 33
Došen, Vid 109
Draganović,
Krunoslav 88, 149
Držić, Džore 78
Dučić, Jovan 71,
160,161, 163
Dujmušić, J. 139
Dukljanin, pop 106
Dušan Silni 80, 163
Š
Šorić, Mita 129-133
172
DŽ
Dželaluddin, Kurt
116
E
Erdeljanović, dr.
Jovan 98, 164
Evelepi 161
F
Fancev, dr. Franjo
126, 140
Filipović-Grčić,
lvan 106
Florian (franc.
pisac) 128
G
Garašanin, Ilija 49
Gianuzzi, Dominik
106
Gjalski, Ksaver
Šandor 134
Gjurini, Josip 106
Glavinić, Franjo
107
Glišić, Milovan 121
Glučac, dr. Vaso
93-95
Grabovac, fra Filip
39, 106
Grčić, Jovan 125,
140
Grčić-Bjelokosić,
Luka 117
Grgur, Ninski,
hrvatski biskup 144, 145
Grujić M., Radoslav
66, 67, 170
Guberina 170
Gundulić, Ivan 31,
77, 125
173
H
Habdelić, Juraj 110
Hanžeković, Mato
140
Hektorovič, Petar
106
Hope, V 38
I
Ivekovič, dr.
Franjo 108
Ivić, dr. Aleksa
74, 97, 98, 152
J
Jagić, Vatroslav
20, 24, 25, 118
Jambrešić 110
Janković-Velmar,
Vladimir 164
Jovanović, Slobodan
15, 67, 68, 73, 74
Jovanović,
Jovan-Zmaj 73, 74
Jovanovits, A.
Katharina 132
Jurišić, dr. Blaž
111, 118, 119, 122
Jurković, dr. Ljuba
72
K
Kačić-Miošić,
Andrija 22, 107, 110
Kaletić, Jerolim
106
Kanižlič, Pavao 109
Karamzin, Nikola
108
Karadžić-Stefanović,
Vuk 15, 21, 26, 36 i d., 70, 90 i d, 104
Kašiković 127
174
Katić 67, 151
Klaić, dr.
Vjekoslav 34, 66, 67, 100, 128, 140, 148, 149,153
Klemenović, Šimun
107
Knežević, fra Petar
109
Knežević, Radoje
53, 63
Konzul, Stjepan
Istrijanin 107
Kopitar, Jan 38,
42, 43, .44, 46, 110
Kosić, dr Mirko 98
Košut, Lajoš 60
Kovačević, Božidar
I00, 14l
Kovačević, Gavrilo
128
Kovačić, 134
Kozarac, Ivan 134
Kranjčević, Silvije
Strahimir 134
Krešimir-Petar N,
hrv kralj 116, 114
Križanić, Juraj 110
Krleža, Miroslav 134
Krstić, 170
Krvaš, dubrovački
knez 103
Kuhač-Ksaver Franjo
116
Kulin, ban bosanski
92
Kuliša, pop 73
Kumičić, Eugen 134
Kurelec, Fran 21
L
Lanosović 110
Lazarević, Laza 121
Letić, dr. Franjo
4, 8, 11
Letić, Mladen 2, 4
Levaković, Rafael
106
175
Leskovac, Janko 157
Lomonosov, Mihail
107
Lorković, dr Mladen
88, 149, 153, 162
Lucić, Hanibal 106
Lukas, Filip 52,
63, 71, l61
Luković don Niko
157
M
Macini 60
Magarašević 157
Maretić, Tomo 108
Marković, Danica
133
Marković, dc
Radoslav 159
Marković, Tomaš 159
Marnavić, Tomko 106
Marulić, Marko 106,
125
Matavulj, Simo 81,
82, 85
Matić, M. 167, 169
Matoš, Antun Gustav
134, 143
Mažuranić, Ivan,
hrv ban i pjesnik 134, 139
Menčetić, Šiško 70,
107, 156
Meštrović, Ivan 71,
138
Mihaljević,
Georgije 128
Mihanović, Antun,
autor hrvatske himne 156
Mikalja, Jakov 110
Miklošić, Ferdo 21,
23, 24, 48; 138
Miletić, Svetozar
74
Milosavljević, dr
J.Ž. 34
Mladenović, Desanka
133
Mortišija, T. 170
Murvar, Vatroslav
l, 2, 3
Mušicki, Lukijan
110, 112
176
N
Nalješković, Nikola
106
Nedić, Ljubomir 112
Nenadović, Ljubomir
139, 141
Nikolić, Izidor 68
Nodilo, Natko l08
Novak, dr. Viktor
63
NJ
Njegoš, Petrović,
Petar 139
O
Obradović, Dositej
43, 107, 110
Obrenović, Miloš
45, 46
O'Konel 60
P
Palikuća, Nikola
106
Pasarić, Josip 21,
23, 33
Pavelić dr Ante 20,
119
Pavičić, Marko 106
Pavlović, fra
Bernardin l06
Pavlović-Lučić,
Ivan 107
Petranović, dr. 95,
117
Pilar 88
Pittard 53, 76
Popović, dr. D. l49
177
Popović, Jefto 129
Popović, Jovan
Sterija 127, 128
Popović, dr. Pavle
132, 133
Popović, dr Vasilj
164
Porfirogenet,
Konstantin 41
Preradović, Petar
134
Prodanović, Jaša
46, 63
Protić, Stojan 66,
68
Pucić, Medo 138
R
Rabener, Wilhelm
128
Radić, Stjepan 142
Radojević, Juraj
107
Radovanović, S. dc
Mihajlo 63, 76, 77, 85
Rajić, Stefan 128
Ranke 38
Ranković, Svetolik
121
Reljković, Antun
Matija 109, 110
Ruvarac, Ilarion
150
S
Sachs, Hans 124
Savić-Rebac, Anica
133
Savković, Miloš 140
Sitović, fra Lovro
107
Skerlić, dc Jovan
19, 37, 55-63, 65, 113 id., 119, 121
Srebrnić, dr Juraj,
hrv biskup 158, 164
Stanojević, Nikola
27, 28,34, 73
Stanojević, St.
Stanoje 73, 74, 94
178
Starčević, dr. Ante
20, 47, 55-63, 116, 138, 147, 154, 161
Starčević, dr. Mile
42, 63
Stojanović, Nikola
73
Stojković, dr.
Marijan 110, 115, 118
Stranjaković,
Dragoslav 63
Strossmayer, Juraj,
hrv biskup 47
Stulli, Joakim l10
S
Šafrik 23
Šantić, Aleksa 118
Šegvić, Kerubin 55
Šenoa, August
129-133
Šimunović, Ivan 134
Šporer 44
Štedimlija, Vaso
62, 140
Štefanović 133
Šubić 73
Šufflay, dr Milan
67, 119, 142
T
Toldy, Franjo 118
Tolstoj, N. Lav 121
Tomislav, hrv.
kralj 18
V
Veljković, Momir
140
Veselinović, Lazo
121
179
Vidaković, Milovan
112, 127
Vidali 107
Vidalić, Ivan 106
Vlastelinović,
August 107
Vodnik, dr 157
Vojnović, Ivo 79
Vrančić, Faust 110
Vraz, Stanko 134
Vučić, Radmilo 164
Vulićević 133
Vulović, Svetislav
122
Vulović, D. 164
Z
Zannoti Tazlinger,
Ivan 106
Zborošić, Dominik
106
Zlatarić, Dinko 106
Zoranić, Petar 106
Zoričić, Mate 106
Zovko, Ivan 21,
100, 116
Zrinski, Juraj 138
Zrinjski Petar 81, 156
Z
Žiška, Anton 33
180

CROATIAPROJEKT
ZAGREB
BIBLIOTEKA
HRVATSKO
KULTURO
NASLJEĐE
Za
nakladnika
Dr.
Franjo Letić
Ulrednik
Mladen
Letić
Naklada
1000
primjeraka
Tisak
CROATIAPROJEKT
ZAGREB
ISBN
953-6321-13-0

181
19410408_Zlocini_Cetnika_nad_Hrvatima_prije_proglasenja_NDH.docm
2019-04-08
8. travnja 1941. Zločini nad
Hrvatima – četnička orgijanja
i ubijanja Hrvata počela
prije proglašenja NDH
Objavio Petar
Horvatić - 8. travnja 2019

autor: nepoznat, javno dobro
Zločini nad Hrvatima počeli su
prije proglašenja NDH. Zločini su se počeli masovno događati posvuda diljem
Hrvatske i BiH, jednako kao i u Domovinskom ratu.
Mnogi od tih zločina četnika 1941.
bili su toliko morbidni i patogeni da imaju sličnost s pokoljima i
iživljavanjima nad Hrvatima 1945. godine (ne slučajno, kao dio genocidnog
četničko-partizanskog plana, vidi Stjepan Lozo “Velikosrpski genocid”). Ti
zločini su se događali premda su vodeći hrvatski političari iz HSS-a na čelu
Vladkom Mačekom držali lojalno i mirotvorno, te nisu poticali Hrvate na bilo
kakve zločine prema srpskom stanovništvu i odmazdi.
Tako se mogu naći podaci da su već 8.
travnja 1941. četnici u Srijemskoj Mitrovici ubili Hrvata Ivana Rajnovića i
pred majkom mu izvadili srce. Nakon toga uhitili su župnika u
Srijemskoj Mitrovici i desetak Hrvata, ali ih je iznenadni ulazak Nijemaca u
Mitrovicu spriječio u zločinu.
Prema svjedočenju tamošnjeg župnika Mije
Jurića, u Peterancu kod
Koprivnice, 9. travnja 1941. četnici su ubili pet osoba (060/049). Istoga nadnevka,
u drugim dijelovima Podravine, uslijed srpskih zločina život je izgubio Ivan
Hampovčan, sutradan mladić i djevojčica u Virovitici i Julijana Horvat iz
Kozica.
U Srijemskoj Mitrovici, 11. travnja 1941.,
ubijeni su uz već spomenutog stolara Ivana Rajnovića, trgovački pomoćnik
Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vilim Červenjak.
U razdoblju od 8. travnja
1941. pa do kraja mjeseca (dok se još uspostavljala vlast u NDH) više stotina
nevinih Hrvata mučki je ubijeno u masakrima četnika: u okolici
Bjelovara, okolici Doboja, Županji, Vinkovcima, Velikoj Kapeli, Slavonskom
Brodu te navlastito u selima oko Mostara i Čapljine.
Velika Kopanica kod Slavonskog Broda dala
je u prvim danima travanjskog rata četiri žrtve
(161/063): Stjepan Vukovac je zaklan 9. travnja 1941., dana
11. travnja su umoreni Stjepan Hradtman i Fabijan Vukovac, te 12. travnja 1941.
Franjo Kablarić.
Ubojstva Hrvata u Vinkovcima,
Županji, Valpovu, Srijemskoj Mitrovici, Bjelovaru, Crikvenici…
Četnici su 11. travnja 1941. iz Starih Mikanovaca kod Vinkovaca pokupili
dvadeset (161/064) Hrvata, potom ih u
blizini Orašja, na obali Save, strijeljali. Ustrijelili su i četiri (161/065) Hrvata iz Vođinaca kod Vinkovaca.
U selu Posavski Podgajci kod Županje 12.
travnja 1941., ubili su: Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka
Klarića, Ivu Petrovića sa suprugom, Stipu Matića te Milana Petrovića. Drugi
žitelji sela gole živote su morali spašavati bijegom. Antun Šćuka, s hrvatskom
zastavom u ruci, 11. travnja 1941., ubijen je kod Valpova iz srbijanske
zasjede. Pero Braun, u okolici Županje, ubijen je 10. travnja 1941. od četnika.
U Srijemskoj Mitrovici (30/020), 11. travnja 1941., ubijeni su uz već
spomenutog Ivana Rajnovića, trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar
Marušić i radnik Vi1im Červenjak.
Na području grada Bjelovara i okolice
četnici su tih travanjskih dana ubili ukupno 33
Hrvata. Već 8. travnja 1941., u Gudovcu (070/076)
kod Bjelovara, četnici braća Margaretići, ubili su iz zasjede dva
vojnika Hrvata koji su se vraćali kućama. Istoga dana lugar Despinić s dvadeset
četnika napada hrvatske straže, pri čemu pogiba dosta Hrvata, ali i gotovo svi
četnički napadači. Sutra, 9. travnja 1941., u selu Kapeli (070/047) kod Bjelovara, srbijanski
poručnik Hergović počinio je nesmiljeni, grozomoran zločin: rasporio
je utrobu hrvatske seljanke Mande Filipović te izvadio iz nje dijete od šest
mjeseci.
U Crikvenici, 10. travnja 1941., tri časnika
jugoslavenske kraljevske vojske ubili su Petra Kvaternika, a ranili Josipa
Cara. Četnici su i u samom Zagrebu, 10. travnja 1941., ubili
nekoliko
(014/016) vojnika Hrvata iz raspale jugoslavenske vojske. U Mostaru, 12.
travnja 1941., uz još nekoliko Hrvata, od srbijanske ruke je ubijen Zvonko
Primorac.
Na samu najveću katoličku svetkovinu, na
Uskrs, 13. travnja 1941., u Subotici su četnici iz zasjede kukavički, mučki
ubili mladića i gimnazijalca Stjepana Tušu.
Ubojstva Hrvata u Derventi,
Odžaku, Doboju, Sanskom Mostu, Kotor Varošu…
Tijekom travnja 1941. i Bosanska Posavina
je imala svoje žrtve. Poglavito je stradala Derventa (02/038) i njezina okolica. Srpski su četnici 12.
travnja 1941. umorili: Peju Matijevića, Jozu Krijana, Niku Principa, Jozu
Kljajića, Matu Glavaša, Iliju Kozinu te Anđu Sušić i njezinu šestogodišnju kćer
Anicu. Sutradan, 13. travnja 1941., četnici su ubili: Blaža Kovačevića, Stipu
Zirduma, Luciju Koljan i njezinu majku Mariju, ženu Jakova Miloša iz Dervente,
Šimu Markanovića i Anku Orozović. Jelu Ravlić četnici su smrtno ranili: umrla
je nakon što je bespomoćna iskrvarila. Dva dana prije, 11. travnja 1941.,
srpski kapetan Marušić strpao je u zatvor u Derventi sedam Hrvata, koje su četnici sutradan pobili. Računa se da je u danima
nakon proglašenja NDH, u Derventi i
njezinoj okolici od srbočetnika stradalo najmanje dvadeset pet (02/039) Hrvata, uglavnom civila. Već prije
toga, u Bosanskom Svilaju blizu Odžaka,
9. travnja 1941: četnici su pobili i smrtno ranili jedanaest (01/110)
osoba. U Doboju,
tih travanjskih dana, srpski vojnici su lišili života trojicu (01/111) Hrvata:
jednomu su iskopali oči, drugomu izvadili srce, a trećemu razrezali obraz i
odrezali uši. Prema svjedočenju dobojskog župnika dr. Dragutina Kambera,
četnici su u Doboju pobili još barem troje
Hrvata.
Zločina je bilo i u drugim dijelovima
Bosne. U travnju 1941., u selu Kijevu
kod Sanskoga Mosta četnici su ubili četiri (01/112)
seljaka; 14. travnja 1941. Adema Selmana u Kotor Varošu i malodobnog Miju
Blaževića u Kiseljaku. Ivanu Bandiću, iz okolice Gornjega Vakufa, tih su dana
četnici iskopali oko, potom mu zabili nož u grkljan te mu zadali ukupno
trideset tri rane, da bi nesretni čovjek tek sutradan u mukama umro.
Ubojstva Hrvata u Siveriću, Drnišu,
Kninu, Benkovcu…
Svoje zločinačko lice četnici su pokazali
tih dana i u Dalmaciji. Kud god su prolazili, pljačkali su, palili kuće i
zatirali ljudske živote. Povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici,
pripadnici Jadranske divizije, umorili su 12. travnja 1941. u Siveriću (150/029) kod Drniša, Mariju Bukaricu, dijete od
samo šest godina te Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga dana ubili su Lovru
Čavčića, a sutradan, 13. travnja, na Uskrs, srpski vojnici na drniškom mostu
ubijaju Josipa Bojčića. Matu Prnjaka, rodom iz okolice Drniša, 30. travnja
1941., iz zasjede su ubili četnici u okolici Knina. U mjesecu travnju 1941., u
Proviću kod Benkovca, četnici su zaklali Šimu Klarića.
Na planini Prologu, 10.
travnja 1941., ubijen je dr. Milan Luetić.
Ubojstva Hrvata u Čapljini,
Mostaru, Strugi, Cimu…
Valja skrenuti pozornost na zločine koji su
se dogodili od 13. do 15. travnja 1941., kada je pukovnija bivše jugoslavenske
vojske iz Bileće prešla u četnika poubijala Hrvate iz okolice Čapljine i
Mostara.
Zlikovci su u tri dana ubili 25 civila
(03/075) – 21 Hrvata i četiri muslimana na području Čapljine te zapalili
85 kuća u Ilićima i Cimu, naseljima
pokraj Mostara, te ubili četiri (03/076) Hrvata
u Cimu.
Napali su hrvatsko stanovništvo u Čapljini
i okolici Mostara (sela Cim i Ilići), pri čemu su neizostavno uništavali
hrvatske domove i gospodarske objekte topovskim hitcima i zapaljivim bombama.
Istodobno su klali hrvatsko stanovništvo koje nije uspjelo izbjeći četničkom
nožu. Zapaljeno je osamdeset pet hrvatskih domova. Uz četničku lozinku: Kolji
sve po redu – polučak krvavoga četničkog pira bio je dvadeset petoro umorenih Hrvata i Hrvatica, među kojima su
bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz Struge, uključujući i malu djecu.
Vrlo brzo su uslijedili grozni četnički
pokolji Hrvata i muslimana u okolici Stoca, Nevesinja, Bileće i Gackog u kojima
su ubijeni mnogi muškarci, starci, žene i djeca.
Draža Mihailović i njegovi najbliži
suradnici pažljivo su izradili pakleni plan genocida nad hrvatskim narodom
neovisno od stvaranja NDH. Taj plan je uključivao ubijanje i genocid muslimana
(četnici su se prvo okomili na muslimane i Hrvate Istočne Hercegovine, zatim
Hrvate trokuta Drvar-Srb-Grahovo, pa na muslimane uz rijeku Drinu gdje su klali
mesecima). Zločinački četnički naum istrjebljenja hrvatskog stanovništva
izvršavali su pojedini četnički zapovjednici na području NDH odmah netom
poslije uspostave NDH, bez uputa “odozgor”. Četnički vođa, pukovnik Mihailović,
poslao je četnicima, 20. prosinca 1941., razrađeni nacrt za “čišćenje državne
teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata…čišćenje Sandžaka
od muslimanskog i Bosne i Hercegovine od muslimanskog i hrvatskog življa”.
Valja istaknuti zacijelo na koncu
činjenicu, da su mnogi četnici do sloma NDH prešli u partizane gdje su se “iskazali”
kao najokrutniji koljači Hrvata 1945. godine tijekom Bleiburške tragedije i
križnog puta hrvatskog naroda. Isti oni koji su klali 1941. s kokardama na
glavi, sada su završavali posao s petokrakama na glavi. A njihovi duhovni
potomci se i danas trude te pokolje prikazati kao tek “normalnu osvetu” i čak
zabraniti sjećanje i komemoraciju (kao što su i činili 45 godina), te tako
ponovno potisnuti u podsvijest istinu o strašnim pokoljima i genocidu nad
hrvatskim narodom u II. svjetskom ratu.
Izvor: narod.hr
19410916_Deset_zapovijedi_Komunista.jpg
FAŠIZEM in KOMUNIZEM = DVOJČKI

19411022_20180206_Direktno_Srbija_Judenfrei.docm
DIREKTNO.hr 2018-02-06
https://direktno.hr/direkt/srbija-je-prva-drzava-koja-je-proglasena-judenfrei-i-koja-je-imala-kombi-plinsku-komoru-112270/
SUOČAVANJE
S ISTINOM
Srbija je prva država koja je
proglašena
'Judenfrei'
i koja je imala 'kombi' plinsku
komoru

Na Višem sudu u Beogradu vodi se proces o rehabilitaciji
Milana Nedića, ratnog zločinca i kvislinga koji je tijekom Drugog svjetskog
rata obnašao dužnost predsjednika marionetske srpske vlade. Nakon
rehabilitacije ratnog zločinca, četničkog vojvode Draže Mihailovića, Srbi ne
posustaju za rehabilitacijom njihovih četničkih, fašističkih i nacističkih
kolaboratora. Milan Nedić, Dimitrije Ljotić, Draža Mihailović, a i pripadnici
pravoslavnog klera poput episkopa Nikolaja Velimirovića upečatljivi su primjer
srpskog antisemitizma kojeg nisu donijeli nacisti u Srbiju već je samo u tom
vremenu došao do nevjerojatnog izražaja.
Srpski
antizemitizam sjeme je današnjih tragedija
No kako je jednom rekla velika lady Margaret Thatcher,
bivša premijerka Velike Britanije, na početku ratnih sukoba i velikosrpskog
imperijalizma početkom 1990-ih kako postoje korisni "argumenti protiv
aktualnih mitova o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu. Razmatrajući
podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju
da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje
tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji".
Ovaj citat jedne od velikanki međunarodne politike 20.
stoljeća najbolje opisuje nedavni pokušaj srpske vanjskopolitičke mašinerije da
u Ujedinjenim narodima u New Yorku skandaloznom izložbom 'Jasenovac-pravo na
nezaborav', koju je otvorio kontroverzni srbijanski šef diplomacije i
nekadašnja Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić, prikaže hrvatski narod kao
antisemitski i genocidni narod, a s druge strane ponovno prikaže Srbe
isključivo kao žrtve i narod koji nije pokazivao antisemitske osjećaje.

Srpska propaganda i
revidiranje povijesti
No prema knjizi Serbia's Secret War: Propaganda and
the Deceit of History (Srpski tajni rat: Propaganda i prevara povijesti)
Philipa J. Cohena te knjizi Ljubice Štefan From Fairy tale to Holocaust
(Od bajke do holokausta) iz kojih smo za potrebe ovog članka vadili
informacije, srpski antisemitizam bio je jednako raširen u narodu početkom 19.
stoljeća kao i gotovo 150 godina kasnije kada su se proglasili prvom Judenfrei
državom u Europi.
U prošlosti je antisemitizam postojao u kolektivnoj
svijesti svih europskih naroda, tako i srpskog. U kolekciji narodnih priča Srpske
narodne pripovijetke iz 1853. godine koju je skupio srpski jezikoslovac i
gramatičar Vuk Stefanović Karadžić, postoji priča nazvana 'Čifuti' odnosno
Židovi, koja radnjom sliči priči Ivica i Marica, uz iznimku jer se u ulozi zle
vještice nalazi židovska obitelj.
Ta i druge slične priče u kojima su pripadnici židovskog
naroda prikazani kao kanibali koji vilicama i noževima hvataju srpsku djecu te
ih namjeravaju ispeći ostala je u narodnoj svijesti srpskog naroda i kulture.
Srbija je tek na Berlinskom kongresu 1878. bila prisiljena priznati jednakost
svih vjera i svih građana, uključujući židovski narod. Princ Milan Obrenović
nevoljko je prihvatio te uvjete, čak su bili i skrivani od naroda, a njegova
vlada dugo je vremena pokušavala nadmudriti svjetske uglednike po tom pitanju.
Nedugo po Berlinskom kongresu srpski intelektualci i
političari započeli su s kampanjom protiv židovskog stanovništva te pozivali
narod da nesrpskom stanovništvu odbije bilo kakva građanska i zakonska prava.
Objavljivane su publikacije poput 'Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo
čifutskog poštenja', zatim 'Ne dajmo Srbiju Čivutima' te mnoge druge sličnih
naslova i tekstova u kojima su se preporučivala zabrana kupovine i prodaje od
Židova te izvrtale činjenice židovskog vjerskog nauka u svrhu antisemitske
kampanje.
Takva kampanja u Srbiji dovela je pred početak Balkanskih
ratova do nevjerojatne mržnje prema židovima koji su okarakterizirani kao
ubojice Krista-Mesije, osuđeni da lutaju svijetom bez zemlje i domovine,
zločesti prevaranti pa čak i kanibali koji žele samo zlo narodu i zemlji u
kojoj žive.

Širenje srpskog
antisemitizma
Srpski antisemitizam nije ostao samo među Srbima u Srbiji
već se počeo širiti među Srbima u susjednim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj.
Milan Obradović, srpski novinar iz Bjelovara, koji je objavio 30 publikacija u
Hrvatskoj, 1907. godine pokušao je antisemitske publikacije objavljivati u
Hrvatskoj no grad Zagreb je 10. travnja 1907. godine zabranio izdavanje takvih
publikacija. Obradović je optužio Hrvate kao židovske pomagače, a katolički
kler da je kupljen od strane židovske masonerije. Obradović je Židove optuživao
i za hrvatsku nesuradnju s velikosrpskim pokretom i srpskim strankama u
Kraljevini Jugoslaviji.


Takve publikacije nastavile su se objavljivati sve do
kraja Drugog svjetskog rata u kojima se Židove okrivljavalo za sva zlodjela i
kriminal, a europske političare da su natjerali Srbiju na prihvaćanje zakona o
jednakosti svih građana i vjera.
Presudnu ulogu u progonu i uništavanju Židova u Srbiji
odigrao je Milan Nedić. Drugog rujna 1941. obećao je da će "smesta da
najoštrije postupi protiv Jevreja… koji treba da budu uklonjeni iz svih javnih
službi i sakupljeni u koncentracione logore". U Nedićevom pismu 21.
veljače 1942. od njemačkih vlasti traži da izdaju nalog "da se Jevreji i
ljevičari komunisti izdvoje iz opšteg logora i udalje od oficira nacionalno
zdravih" u logoru Osnabrücku. Napisao je i kako
"Jevreji-komunisti" predstavljaju opasnost jer mogu pokvariti srpske
zatočenike.

Antisemitizam i
Srpska pravoslavna crkva
Okupacijska je vlast u suradnji s vladom Milana Nedića
donijela brojne antižidovske zakone. Tadašnja hijerarhija SPC nijednom nije
prosvjedovala protiv tih zakona, niti ih pokušala spriječiti ili barem
ublažiti provedbu, za razliku od Katoličke crkve u Hrvatskoj i bl. kardinala
Alojzija Stepinca koji je prosvjedovao zbog donošenja rasnih zakona.
Slučaj episkopa Nikolaja Velimirovića upečatljiv je
primjer antisemitizma i povijesnog revizionizma Srpske pravoslavne crkve. Srbi
su Velimirovića proglasili "istinskim prorokom" i doživljavali ga kao
najutjecajnijeg crkvenog vođu nakon Svetoga Save.

Za velik broj Srba vladika je i danas heroj i mučenik
koji je preživio godine mučenja u koncentracijskom logoru Dachau. Krajem rujna
1944. Nijemci su doista odveli Velimirovića u Dachau gdje je bio zatočen s
mnogim europskim crkvenim velikodostojnicima. Nacisti su ga tamo držali nešto
više od dva mjeseca kao Ehrenhaftlinga (počasnog zatočenika).
Živio je u "posebnom odjelu s privatnim odajama, jeo
istu hranu kao i njemački časnici te izlazio u grad pod njemačkom
pratnjom". Nakon što je pušten iz logora na Ljotićevu intervenciju
smješten je u turističko odmaralište, a potom u hotel u Beču. Nikolaj
Velimirović i patrijarh Gavrilo Dožić sredinom prosinca 1944. boravili su u
Beču kao gosti Trećeg Reicha. Koliko je srpski revizionizam raširen pokazuje i
činjenica da ga je 2003. godine Srpska pravoslavna crkva proglasila za sveca i
od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.
Broj ubijenih
Židova i Roma te konclogori u Srbiji
Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr, nacistički
protektor Srbije, Srbiju je proglasio "Judenfrei" ('slobodan od
Židova' - nacistički izraz za područje očišćeno od Židova) te pohvalio Srbe i
Srbiju za pomoć u etničkom čišćenju. Nedićeva Srbija Židove i Rome zatvarala je
u sljedeće koncentracijske logore:
·
Koncentracijski logor
Banjica (kod Beograda)
·
Koncentracijski logor
Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha,
okupacijska zona Istočni Srijem)
·
Topovske šupe, kod
Beograda
·
Veliki Bečkerek, Zrenjanin
·
Crveni krst (u Nišu)
(30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odveden u druge logore)
·
Dulag, (Šabac)
·
Svilara (Pančevo)
·
Paraćin
"Konačno rješenje" židovskog pitanja provedeno
je na Sajmištu dolaskom plinske komore-kombija iz Njemačke. U Beograd je poslan
jedan od takvih prvih kombija. Već u ožujku i svibnju 1942. svako jutro, osim
nedjeljom i blagdanom, kombi je nakrcan židovskom djecom, ženama i starcima
kojima je bilo rečeno da ih premještaju. Prividno ljubazni, a može se naći i
informacija kako su djeci pri ukrcaju čak davali slatkiše, baš poput Ratka
Mladića koji je isto postupao prema bošnjačkoj djeci u Srebrenici.
Sveukupno, neki procjenjuju da je čak 80.000 ljudi
ubijeno u koncentracijskim logorima diljem Nedićeve Srbije od 1941. do 1944.
Srpska propagandna mašinerija koja se po uspjehu može
mjeriti s onom nacističkom uzima sve više maha, kao i revizionizam genocidnih
radnji srpskih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i s ratovima 90-ih.
Revizionizam kojim se od Srba pokušava napraviti isključivo žrtve, traži
pozornost i iskrenu objavu. Srbija treba doživjeti katarzu. Dok su druge
zemlje, pa tako i Hrvatska, prihvatile da su režimi i pojedinci činili zločine
i ne pokušavaju ih revidirati, činjenica je da srpski političari još uvijek
žive u mitovima i legendama.

194112__20190125_Horvatic_masovni_cetnicki_zlocin_obavijeni_velom_sutnje.docm
2019-01-25
Četnički zločin
obavijeni velom šutnje Fri, 25 Jan 2019
Damir Borovcak damir.borovcak1@inet.hr Undisclosed-Recipient
https://www.braniteljski-portal.com/25-sijecnja-2000-visegrad-masovni-cetnicki-zlocini-obavijeni-velom-sutnje-u-svakom-ratu
25. siječnja 2000. Višegrad – masovni četnički zločin
obavijeni velom šutnje u svakom ratu
Objavio: Petar Horvatić - 25. siječnja 2019. u 07:30

Foto: commons.wikimedia.org
“Četnički pokret bio je prožet
najbrutalnijim velikosrpskim nacionalizmom i imao je sve karakteristike
fašističkog pokreta”, ističe Zdravko Dizdar koji je napisao knjigu ‘Prešućivani
četnički zločini’.
Još od Balkanskh ratova četnici su
bili poznati kao najveći zločinci. U II. svjetskom ratu i u ratovima
90-ih, četnici čine masovne zločine u istim mjestima i područjima nad
pripadnicima istog naroda – Hrvatima i muslimanima. Jedno od mjesta koje je
teško stradalo od ruke četnika 1943. je Višegrad
(NDH). Istu sudbinu od četnika Višegrad (BiH) doživljava i 1992. godine.
Danas se u Srbiji ovi najgori
zločinci – četnici – javno slave kao borci za slobodu i antifašisti, a čak je
donedavni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić bio ustoličen na to mjesto kao
četnički vojvoda.
Dana 25. siječnja 2000. pripadnici SFOR-a u Višegradu uhapsili četnika Mitra
Vasiljevića, optuženog za ratni zločin tokom rata u BiH. Osuđen je na
15 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja
ratovanja počinjena na području Višegrada (BiH). Nakon dvije trećine odslužene
zatvorske kazne u ožujku 2010. pušten na slobodu.
Pokolji uz
rijeku Drinu
Pokolj u Višegradu bio je ratni zločin
kojeg su počinile srpske vojne postrojbe na početku rata u Bosni i Hercegovini
u proljeće 1992. kada je započeo cijeli niz etničkog čišćenja i masovnih
ubojstava bošnjačkih civila u Višegradu, ali i uz cijelu rijeku Drinu.
Prema procjenama, iz okolice Višegrada
protjerano je oko 14.000 Bošnjaka, a Istraživačko dokumentacijski centar (IDC)
registrirao je čak 1.760 žrtava zločina u nevelikom Višegradu, od čega
100-tinjak ubijene djece. Četnici nisu ni djecu štedjeli u svojim patološkim i
mrziteljskim pohodima u ostvarenju želje za etnički čistom BiH.
Pokolji muslimana uz Drinu završili su tek
1995. godine i to genocidom u Srebrenici, tako da je istočna Bosna i Podrinje
najveće stratiše u ratu u BiH: Srebrenica, Višegrad, Foča, Zvornik, Žepa i
druga mjesta naseljena muslimanskim stanovništvom.
Jednako tako ovo područje je stradalo i u
NDH, kada su već u prosincu 1941. počeli četnički pokolji na samoj granici NDH
i Srbije.
Istina o
prošlosti je jedini lijek
Istina i suočavanje s prošlošću su jedini
lijek. Ni danas, kada se još otkopavaju masovne grobnice Bošnjaka, kod brojnih
Srba u gornjem Podrinju i cijeloj Republici Srpskoj nema vidljivog
kajanja za strašne zločine.
Ubijanja u ovom dijelu Bosne provođena su
danima i mjesecima, a imaju jasna obilježja genocida. Rijeka Drina je najveća masovna grobnica muslimana u ratu u BiH, a to je bila i u Drugom svjetskom ratu
kada je ovaj kraj stradao kao krajnja istočna granica NDH, u koji su se zbog
blizine Srbije ubacivali brojni koljači s teritorija te države. Osobito nakon
propasti tzv. Užičke republike krajem 1941. iz Srbije u NDH prelazi veliki broj
četnika s ciljem uništenja muslimana i Hrvata, te uništenja NDH i stvaranja Velike Srbije na granici Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Četnički pokolji su u oba rata bili najveći
upravo na području uz rijeku Drinu: Višegrad, Foča, Goražde,
Srebrenica, Čajniče, Zvornik, Vlasenica, Rogatica
i druga mjesta bila su svjedokom genocida Srba nad Muslimanima.
Hrvatski institut za povijest objavio je
opsežno znanstveno djelo ´Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1941 – 1945.´ Zdravka Dizdara, koji istražuje povijest Drugoga
svjetskoga rata na području NDH.
Od 1941. do 1945. samo u današnjoj BiH je
bilo osnovano čak 14 četničkih korpusa, 76 brigada i dvije pukovnije te je kroz
njih prošlo sto tisuća naoružanih pripadnika četničkog pokreta, koji su sijali
smrt od Drine do Grahova.
NDH –
veliko stratište Hrvata i muslimana ubijenih u masovnim pokoljima četnika
Po Dizdarovim istraživanjima od četničkih
progona i pokolja u samo BiH, tada dio NDH, u Drugom svjetskom ratu izbjeglo je
oko 100.000 Hrvata i više od 200.000 Muslimana. Tako je nakon pokolja Hrvata u
istočnoj Hercegovini u ljeto 1942. s područja lijeve obale Neretve
izbjeglo 26.000 Hrvata, a nakon pokolja Muslimana u Višegradu u rujnu 1943. iz Podrinja
je od četničkog nasilja izbjeglo više od 100.000 ljudi.
Po rezultatima istraživanja Zdravka
Dizdara četnici su u BiH ubili oko 45.000 Hrvata i muslimana, opljačkali,
spalili i razorili na desetke tisuća domova, a potpuno uništili oko 300 sela
i manjih gradova, velik broj katoličkih crkava i muslimanskih džamija.
“Četnički pokret bio je prožet
najbrutalnijim velikosrpskim nacionalizmom i imao je sve karakteristike
fašističkog pokreta”, ističe Zdravko Dizdar.
Osim u NDH, četnici su u II. svjetskom ratu
počinili brojne zločine nad muslimanima u Srbiji i Crnoj Gori u mjestima Pljevlja,
Prijepolje, Bijelo Polje, Novi Pazar, Sjenica i druga. Ta mjesta su teško stradala od četnika
i u Balkanskim ratovima i I. svjetskom ratu, a ubijanje muslimana u ovim
dijelovima potrajalo je i od 1918.-1923. godine dok je Jugoslavija postojala
mirnodopski čak pet godina. Zbog svih tih zločina sandžački muslimani su 1941. godine tražili da budu izdvojeni iz
Srbije i priključeni NDH, te je u Zagreb zbog toga čak došla delegacija iste
godine.
Najbolnija stvar od svega je to da se o
četničkim zločinima u Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj i BiH jako malo zna,
premda su to zločini s obilježjem genocida. Recimo, puno se više zna i piše o,
ipak ograničenom, ratu između Hrvata i muslimana u BiH, nego o stratištima kao Višegrad
gdje je ubijeno više od 100 malodobne djece.
Nije Srebrenica jedino mjesto pokolja, Podrinje je puno malih Srebrenica
i plača majki za svojim sinovima i kćerima i 1941. i 1992. godine.
Na žalosti i nevjerojatno, danas se u
Srbiji ovi zločinci i koljači slave kao antifašisti i borci za slobodu čak od
strane državnog vodstva Srbije, a hrvatska politika
nikada nije zbog toga pokazala niti najmanju zabrinutost ili dala bilo kakvu
službenu primjedbu (niti glede pristupnih pregovora u EU).
Na drugoj stani, paradoks je da iz Srbije koja
je rehabilitirala četnike neprestano dolaze optužbe iz redova najviših
političkih, pa i crkvenih dužnosnika o tzv. hrvatskoj genocidnosti, kardinalu
Stepincu, ustašizaciji, Jasenovcu, Domovinskom ratu, hrvatskim generalima
(Gotovina, Krstičević), Oluji. HOS-ovcima, Katoličkoj Crkva, a hrvatska Vlada
samo – šuti.