U spomen

Mihael Slivar ( Velika Kopanica 29. 09. 1926. – Velenje 25., 10. 2020.)

Sa žalošću smo primili vijest da je u nedjelju, 25. listopada 2020. godine u Domu umirovljenika u Velenju preminuo član našeg Društva Mihael Slivar. Umro je u devedeset i petoj godini života, a zajedno s Dragutinom Šafarićem i liječnikom dr. Božidarom Pahljina bio je član Povjerenstva Društva za Republiku Sloveniju. U krugu obitelji pokopan je na groblju Podkraj u Velenju, u petak,  30. studenog  2020. u 11 sati.

Na portalu:

Svi pokojni društva

http://www.safaric-safaric.si/clanovi_pokojni.htm

 

Pojedina osoba – Mihael Slivar -  takvim naslovu na portalu biti će naš pokojni Miha Slivar

http://www.safaric-safaric.si/clanovi_pokojni/slivar_mihael/Slivar_Mihael.htm

 

 

Objavljeno je:

Osmrtnica

Pogreb: 30. 10. 2020. ob 11,00, Pokopališče Podkraj

Mihael Slivar (1926)

Šlandrova cesta 8, Velenje

Pogreb bo v ožjem družinskem krogu. Svojci cvetje in sveče hvaležno odklanjajo.

 

    Na temelju poslanih životopisa, 26. lipnja 2002. godine i 20. prosinca 2011.g. o našem članu gospodinu Mihaelu Slivar znademo slijedeće:

    Mihael Slivar rođen je 29. rujna 1926. godine od skromnih, siromašnih zagorskih roditelja koji su se odselili u Slavoniju. Mihael se rodio u Velikoj Kopanici, spomenutog datuma, na spomendan sv. Mihael pa je dobio i ime Mihael, a roditelji su mu bili Albert Slivar, rođen u Lepoglavskoj Vesi i Marija djevojački Benčina. Majka je rođena u Prigorcu oko 1898. godine, kao i otac, a uz Mihaela u roditelja je bilo još petero braće i dvije sestre.

   U rodnom selu, u Velikoj Kopanici, Mihael je završio četiri razreda tadanje osnovne škole, a potom je otišao raditi, kako sam kaže, kod „Švaba“. Prvo u Jarminu, a potom u Vinkovce gdje je kao sedamnaestogodišnjak, 1943., bio mobiliziran u Hrvatsku radnu službu.  

O svom životnom putu Mihael kaže: 

  „ U kolovozu ili rujnu 1943. god. otišao sam u Hrvatsku radnu službu, u Prečko kod Zagreba (nakon pregleda pred vojnom komisijom u Đakovu). Vježbali smo s lopatama, bio sam i u ministarstvu, na Savskoj cesti (kasnije je tamo bio Velesajam) na počasnoj straži, s lopatom, kod državnog vođe rada, generala Dušana Palčića.

     Po završetku vojne vježbe s lopatama, poslani smo u Donji Lapac, pa u Dobro selo, kao Radni odjel 119 P2. Popravljali smo makadamske ceste od Bihaća prema Srbu. Godine 1944. su mnogi naši domoradnici  pobjegli iz radne službe u partizane. Mnogi radnici su pobjegli kući, jer je bila vidljivo da je takva, nama nenaklonjena situacija. Tako sam ja i moj poznanik iz istog sela dva puta pokušavali pobjeći i uvijek su nas uhvatili, strpali u zatvor.

    Kad sam treći puta pobjegao, uspio sam doći kući, ali već drugo jutro došao je neki terenac-obavještajac i otpremio me u partizane. Bio sam na ispitivanju i poslan u 18. slavonsku udarnu brigadu. Isti dan nas je obišao šef brigadnog saniteta dr. Salko i pitao me želim li ići na bolnički tečaj, na što sam i pristao, jer nisam želio ići u rovove. Tri mjeseca pohađao sam tečaj tamo gdje bi se zaustavili.

    Po završetku tečaja bio sam i ranjen u desnu ruku, pa su me otpeljali u bolnicu u Viroviticu, pa preko Drave u Barč-Mađarska. Tamo su mi operirali ruku, jer je bila bolna i natečena, debela kao noga. To je bilo 10. ili 15. siječnja 1945. g. Ostao sam neko vrijeme u Barču u bolnici. Otpušten sam bio iz bolnice 5. ili 6. svibnja 1945. godine  s još petoricom ranjenika, od liječnice majora, ime sam joj zaboravio. Od Donjeg Miholjca smo išli pješice tražiti  svaki svoju jedinicu. Fronta je bila pred nama oko 20 km, čuli smo pucnjavu i grmljenje topova, pa nam se nije ni žurilo "nositi glavu na prodaju"! U Koprivnici smo bili 9. svibnja. Iz jedne kuće, gdje je bio radio glasno navinut, čuli smo da je Njemačka kapitulirala.

    Tražili smo svoju jedinicu, rekli su nam da je otišla u Sloveniju. Tako smo stigli pred Rogatec. I tu zagledamo uz makadamsku cestu na travi spava osam domobrana. Ja nisam imao oružja, a moja dva bosanska partizana, koji su tražili svoje jedinice, isto kao i ja svoju, imao je jednu ručnu bombu, drugi pušku. Ja sam ih probudio i s jednim domobranom sam sjeo na trupac uz cestu te smo razgovarali. Kako i što učiniti s njima, s domobranima? Tada sam prvi puta stupio na slovensko tlo.

   Predlagao sam mu da ih izručimo Mjesnom  odboru u Rogatcu? Nije baš bio ushićen na taj moj prijedlog. Zato sam ga upitao, a što bi njemu bolje odgovaralo, kako nije imao nikakvu ideju i zato je pristao. Meni se je žurilo naći svoju jedinicu kako bi se riješio tog hodanja! Ali žalosno su završili u Barbarinom rovu, u Hudoj jami u Laškom. To sam saznao prije godinu ili dvije! Tome se ni u snu nisam nadao, zato sam taj slučaj opisao i ovdašnjem sudu!

   Na tom  putu sam sreo i kolonu civilnih osoba s konjima i kolima i ne znajući  tko su ti civili, ali tada zagledam jednu ženu, kod koje sam radio u Jarmini, bila je udana i gluhonijema! Upitao sam ju kuda ide pa mi  je mahnula rukom prema Sloveniji ili Austriji. Jednom sam čuo hvalu kako su neki ljudi došli do dobrih kola i konja. Ovdašnjeg rudara sam upitao da li je on dobio par konja i kola, pa mi je odgovorio da su to dobili oni prema Sevnici! Te 1945. godine sam čuvao njemačke zarobljenike, do 28, 10. 1946. godine, kada sam demobiliziran na području Velenja.

   Potom sam bio u Vinkovcima u lugarskoj školi i obolio pa nisam išao napraviti zaključni ispit. Bio sam odličan matematičar i vodio kružok matematike u školi. Tu me je želio neki Drčec Damjan uništiti – bio je u mojem kružoku, ali mu nije uspjelo! Jednom me je lažno optužio na partijskom sastanku da sam rekao, kako će doći Amerikanci i okupirati Jugoslaviju, a to je bila totalna laž! Nisam bio u partiji, pa mi je kolega – partijac istu večer rekao, da me je Drčec kritizirao na partijskom sastanku.  Drugi dan ujutro zove me ravnatelj škole u svoj ured i veli kako me je Drčec optužio, kako sam već gore rekao. Kad sam  mu rekao da je Drčec lagao, rekao mi je, pustimo sada to. Bio je tu prisutan i zamjenik ministra šumarstva RH, pa mi reče ravnatelj Živković: Odlučili smo Vas financirati da završite srednju i šumarski fakultet!

   Bio sam vrlo radostan, ali situacija mi nije bila naklonjena i životni put je odjurio u drugom smjeru. Nakon toga dobio sam službu za šumarskog manipulanta u mojem selu. Radio sam na željezničkoj postaji na skladištenju trupaca, primao, klasificirao, otpremao i slao ih u Belgiju i Nizozemsku. Radi ugroženosti od domaćih ubojica, kojima sam i previše drsko osuđivao njihove zločine, napustio sam taj lijepi i zanimljivi posao.

   Otišao sam s jednim kolegom u Rijeku, od tamo na Bled i potom u Velenje. Ovdje sam završio osmoljetku. Bio sam pohađao godinu dana i srednju ekonomsku školu, pa pustio! Tu sam nakon osmoljetke završio školu za KV i VKV zidara, pa na kraju u Ljubljani dvogodišnju građevinsku i školu za poslovođe. Mnogo sam pročitao knjiga, među njima filozofskih, koje i danas čitam.

   Ovdje mi još u YU dolazio šef unutarnjih poslova Napotnik s još jednim civilom pa me pita ako bi ih primio na razgovor? Pristao sam. Napotnika sam poznao po viđenju, ali onoga drugoga nisam, pa mi se predstavio da je oficir UDB-e. Odmah mi veli, da sam ja najinformiraniji čovjek u Velenju pa bi sigurno znao tko je napisao anonimno pismo NLB, da Nestl raspolaže sa šest milijuna dinara i da ih nenamjenski troši! Odgovorio sam mu: Ne znam, ali kada bih i znao njemu ne bih rekao! Bio je povrijeđen, pa me upita, a zašto ne? Odgovorio sam mu: Zato, jer Vas ne zanima jeli to istina, već, tko je to pisao!? Upitao me je potom: Mogu li ja sam doći k vama? Rekao sam mu da može, ali ga nije bilo nikada više pred molim očima! Nikad si nisam dozvolio "pranje mozga", što je jako loša karakteristika, koju i danas osjećam kao breme, do kraja života! – zapisano 20. prosinca 2011. godine.

   Posljednjih godina zbog bolesti bio je u Domu umirovljenika u Velenju gdje ga je uz članove obitelji posjećivao i član Društva Dragutin Šafarić, predsjednik Povjerenstva Društva za Republiku Sloveniju, voditelja projekta Pietate ( http://www.safaric-safaric.si ), a zadnji puta susreli su se 14. srpnja 2020. godine.

 

Mihaelu zahvaljujemo za doprinos očuvanja uspomene na žrtve i progone i prenošenju istine o stradanjima.

Počivao u miru Božjem.

Za Pietetu pripremili Franjo Talan i Dragutin Šafarić, 10. studeni 2020. godine