KNJIGA 16

Comic sans MS  -11




KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

Milan Boban <froate@hotmail.com>

To:dragutin safaric,Milan Boban

Feb 1 at 5:31 PM

Bog! dragi moj Dragutine,

1 - Subota jutro 1 veljače čitam Vaše drago pismo s naslovom KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI  i veselo viknu i uzviknu EURIKA!, tu smo s naslovom (samo bih još dodao jednu riječ a ta je KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI.

2 - Prepisao iz povijestnih pisama, Okružnica, Proglasa, knjiga, novina, časopisa DRINA i drugih izvora Mile Boban, Otporaš, priredio za tisak knjiga Dragutin Šafarić.

3 - To bi bio doprinos nas dvojice HRVATSKIH BUNTOVNIKA ZA NAŠU HRVATSKU ISTINU Mile Boban, Otporaša i Dragutina Šafarića našim hrvatskim nadolazećim naraštajima. 

4 - Zato sam ja tražio i nastojao da mogu korigirati, nadodavati, ispravljati, izbacivati što je od viška itd., staviti za KNJIGE samo ono što je najbitnije...

5 - Ja se nisam mogao prijaviti na taj portal pod mojim imenom Mile Boban, ili Otporaš, nego su mi dali korisničko ime "bobani" i pod tim imenom sam ja tu pisao i iznosio mnoge i mnoge povijestne naše hrvatske stvari i dogodovštine.

6 - Što se tiče ponavljanja to je najviše bila pokoja pogriješka ponajviše iz tada - kao i danas - nepoznavanja stručnosti na kompjutoru. 

7 - Kada bi ja tada završio jedno pisanje i kliknuo za poslati, skoro, skoro svakog puta bih pogriješkom kliknuo dva - nekada i tri - puta za pošalji. Kada ja kasnije pregledavam uočim duplikate koje nisam mogao ukloniti.

8 - Uprava portala Irvatski Integralisti su dali samo 10 minuta poslije poslatog opisa da možeš izmjene dodati. Poslije 10 minuta je sve kasno. Eto, zato dragi moj veliki prijatelju i hrvatski brate Dragutine da znaš zašto je bilo tolikih ponavljanja i zašto ja nisam tada mogao korekcije i ispravljanje činiti.

9 - Ja sam sada kod moje djece u San Francisku i nastojat ću s njihovom pomoći i njihovim znanjem da mi sve stave na Word tako da ja osobno mogu izmjenjivati i poništiti sve nepotrebno i što je od viška, jer ja sam taj originalni pisac i prepisivač svih tih opisa, te znam iz prve ruke šta treba i šta ne treba izbaciti/ubaciti, i

10 - kao Deset Božijih Zapovijedi dragi moj Dragutine čvrsto se nadam da smo obadvojica na istim našim hrvatskim povijestnim tračnicama, ne toliko za nas, Bože sačuvaj! koliko je to za naša hrvatska nadolazeća pokoljenja.

Usput, dragi moj Dragutine čitam jučer i jutros šta se dešava u Puli gdje su izvjesili petokraku u znak slavljenja i obožavanja onog sistema koji je sustavno branio i zabranjivao iznositi istinu, NAŠU HRVATSKU ISTINU našoj hrvatskoj školskoj djeci. Zato je na nama, onima koji to hoće u ime ISTINE iznositi ono što se je branilo znati; a ova pisma i sadržaji ovih knjiga koje ćemo uz pomoć Boga Velikoga nas dvojica ostaviti kao BAKLJU SVIJETILJKU našoj hrvatskoj budućoj mladosti...

Bog! i veliki poZdravi Vama i svim Vašima.

Mile Boban, Otporaš.




Otporaš Mile Boban – Dragutin Šafarić

KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

2020.

Iseljeništvo

2

KNJIŽNICA 16




KNJIGA - 16

http://www.hrhb.info/archive/index.php/t-5135-p-3.html

BOŽOĆNA I NOVOGODIŠNJA ČESTITKA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA HRVATIMA 1967.

Draga Hrvatska braćo!

Božići su uvijek bili dan radosti, pa i onda kada su obiteljske tragedije i potežkoće ometale podpunu radost.
Božić je dan rađanja Krista koji je došao na svijet radi svih nas. Zato neka i Božić u emigraciji bude veseli i sretni. I Isus je bio u emigraciji, ali je i njegova pravda pobjedila, pa će i naša.
Zato čestit Vam Božić i Sretna Nova 1967. Godina!, godina SLOBODE HRVATSKOG NARODA!

general DRINJANIN.

Bobani

06-09-2015, 13:45

OKTRIVEN SPOMENIK LEGENDI HRVATSKE EMIGRACIJE ZVONKI BUŠIĆ

TEME 05.09.2015. U 21:03 1933 1
FOTOGALERIJA: OTKRIVEN SPOMENIK ZVONKU BUŠIĆU Na svečanosti u Rovanjskoj i Marko Perković Thompson!
FOTOGALERIJA: OTKRIVEN SPOMENIK ZVONKU BUŠIĆU Na svečanosti u Rovanjskoj i Marko Perković Thompson! snimio: JURE MIŠKOVIĆ/CROPIX


http://www.zadarski.hr/teme/clanak/id/12166/fotogalerija-otkriven-spomenik-zvonku-busicu-na-svecanosti-u-rovanjskoj-i-marko-perkovic-thompson

U mjestu Rovanjska u podvelebitskom kraju, gdje je živio zadnjih pet godina života od pomilovanja u ljeto 2008. do tragične smrti 1. rujna 2013, u subotu poslijepodne svečano je otkriven spomenik Zvonku Bušiću.
Emigrantu koji je zbog otmice američkog zrakoplova i postavljanja eksploziva, od kojega je poginuo američki policajac, u zatvorima u SAD-u proveo 32 godine, od 1976. do 2008., kada je pomilovan bez prava na povratak u Sjedinjene Države, spomenik je podigla Općina Jasenice.

- Ovim brončanim likom, koji bi nam trebao biti stalna uspomena ali i opomena budućim naraštajima kako nam bez ovakvih ljudi nema budućnosti, neka započne spomenički niz kojim će se kao dragulji kititi hrvatska mjesta i gradovi. Jer Zvonko Bušić, njegovo junaštvo, žrtva i ljubav za Hrvatsku, zaslužuje ulicu u svakom mjestu- rekao je načelnik Jasenica Martin Baričević.

Brončani lik, djelo akademskog kipara Maroja Batića, postavljen je na samoj rivi, a na svečanosti koji je organizirala Općina Jasenice jučer se unatoč olujnom nevremenu i pljusku koji se obrušio nad Rovanjskom okupilo više stotina ljudi iz Hrvatske i dijaspore, a među njima i brojni političari, od predsjednika HDZ-ova Odbora za branitelje Željka Dilbera do Milana Kovača, predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a „Dr. Franjo Tuđman“. Među publikom je sjedio i Marko Perković Thompson sa suprugom. O Bušićevom domoljublju, idealima ali i razočarenjima koja su uslijedila nakon povratka i suočavanja sa hrvatskom stvarnošću govorili su i fra Jozo Grbeša i Tihomir Dujmović, jedan od posljednjih ljudi s kojima je Bušić razgovarao prije samoubojstva 1. rujna 2013. godine.

- Braćo Hrvati, ne može vam ovako izgledati država. Nikada nam to nije rekao, ali je mislio. Puna sam mu puta to pročitao u očima- rekao je Dujmović.

Na otkrivanje spomenika bila je pozvana i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja se opravdala unaprijed preuzetim obvezama, a u telegramu koji je poslala navela je, između ostalog, kako će "lik i djelo Zvonka Bušića Taika imati posebno mjesto u dugoj borbi hrvatskog naroda".

AVŠ

Bobani

06-09-2015, 17:59

GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE - piše general DRINJANIN, Maks Luburić

http://kamenjar.com/geopoliticki-polozaj-hrvatske/

GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE

Iz Otporaševe Torbe7 Komentara

ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

(Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

Piše: GENERAL DRINJANIN

Nakon što su ruske, bugarske i srbske komunistočke snage zaposjele područje Nezavisne Države Hrvatske, jedan se je dio Hrvatskih Oružanih Snaga povukao u hrvatske šume i planine pod vodstvom svojih generala i zapovjednika pružao odpor snagama razbuktale komunističke revolucije, koja je, eto, hvala zabludama Zapada, dosegla crtu Stettin-Trst. U jesen godine 1945. jedna je obhodnja Križara uhvatila ruskog majora Ivana Govornikova, člana ruske tajne vojničke policije, koji je radio na madjarskoj mreži i išao u Zagreb službenim poslom, praćen partizanskim častnicima. Njihov auto pao je u zasjedu, a ruskog je bojnika obhodnja dovela u Zapovjedničtvo križarskog sektora, a kasnije i u Glavni Stan. (Kako bi se danas, poslije šest desetljeća, ovaj opis mogao što bolje razumijeti, potrebno je reći da je general Maks Luburić s drugim hrvatskim generalima tada vodio po hrvatskim šumama Hrvatske Križare i da je on bio taj u Glavnom Stanu Hrvatskih Križara kojemu je obhodnja dovela tog ruskog bojnika Ivana Govornikova. Mo.)

Nije bio komunista, profesor je poviesti, pručivni častnik, govori skoro perfektno hrvatski, madjarski, njemački, engleski i valjda još par jezika. Bio je neobično inteligentan, naobražen i dobro podkovan u političkim problemima podunavskog bazena i balkanskog prostora. Otac mu je bio carski pukovnik, dakle "buržuj" i radi toga nije bio primljen još u partiju, ali se je nadao, da će skoro to biti, i ako, opetujem, nije bio komunista po uvjerenju. Ali, kako god nije bio komunista, bio je gorljivi nacionalista, ruski šoven, i obožavao je Staljina, koji je za njega najveći Rus svih vremena i koji je zasjenio i samog Petra Velikog, Ivana Groznoga i Caricu Katarinu. Bio je ranjen prilikom hvatanja i tako morao ostati kod nas, a mi smo ga smatrali ratnim zarobljenikom. Imali smo dosta vremena u zimi 1945-46 razgovarati o svemu, što je logično, i o možebitnom položaju Hrvatske u sklopu sovjetskog sustava u slučaju, da bi Rusi zauzeli Evropu, ili pak, da bi došlo do političkih promjena unutar same komunističke Jugoslavije u pravcu odjeljivanja od Srbije.

I ako je bio ranjen i u našoj moći, taj mi je čovjek bez okolišanja rekao, da Hrvatska nikada ne može biti prijatelj Rusije, sve kada bi to i htjeli, jer je Hrvatska drugi sviet i leži izvan dohvata one geografske i geopolitičke snage, koja je Rusiju dovela do moći i veličine u prošlosti i budućnosti te bi tu moć trebala proširiti, kako znamo do podpune komunističke i ruske kosmokracije t.j. do svjetske države, koja bi bila bez granica i vladala svim područjima kugle zemaljske, a čije bi vladajuće središte bilo u Kremlju, u Moskvi. Taj je inteligentni i naobraženi profesor poviesti vjerovao u poslanje majčice Rusije, zato je i prihvatio Staljina, komunizam i svaku mjeru, svaki režim, svaki način vladavine, kako bi Rusija mogla tu zadaću izvršiti i sviet preporoditi. Govorio je o teorijama engleskog geopolitičara Mackindera (Sir Halford John (1861-1947) britanski geopolitičar, mo.) i o "Heartlandu", t.j. srdcu zemlje. Mackinder je najbolje od svih zapovjednika uočio problem Rusije i opasnosti, koje priete zapadu. Vjeruje da će Rusija za kratko vrieme zavladati svietom i svima nametnuti svoj način vladavine, t.j. komunizam, a glavni pomoćnici će biti: svi ljudi crne i žute rase, svi proleteri svieta, svi nezadovoljnici s politikom zapada i svi kolonijalni narodi računajući i biele narode, koji se nalaze pod dominacijom "kapitalista". Mackinder tvrdi, da će svijetom zavladati onaj, tko uspije prigrabiti vlast nad zemljama Iztočne Evrope i zemalja Srednje Azije.

Te ravnice, stepe i visoravni predstavljaju kontinent, kojega zove "Heartland", t.j. srdce zemlje. Taj prostor ograničen je na sjeveru Evrazije (Evrope i Azije) ledenim morem, a na jugu, zapadu i iztoku onim zemljama, koje se oslonjaju na obale Europe i Azije. Taj prostor, t.j. "Heartland" nema rieka, koje utječu u oceane, te radi toga obalne vlasti, t.j. pomorske zemlje, nemaju mogućnosti, da ugroze sigurnost "Heartlanda", koji dominira svojim prostorom unutarnjim putevima, koji ga vežu, a zaštićen je prema vani. Nešto slično kao i sustav njemačkih željeznica, koje su omogićile prebacivanje jedinica s ruskog na francusko ratište. Taj prostor ima veliku geografsku prednost, a znamo, prema genijalnom von Klausevitzu, da geografija zapovieda u strategiji. Mackinder kaže, da je prva etapa ujediniti zemlje i ravnice iztočne Evrope, druga prostor Srednje Azije, t.j. "Heartland", a treća da je osvajanje "SVJETSKOG OTOKA", t.j. triju kontinenata: Evrope, Azije i Afrike. To je zapravo kontinent sastavljen od tri kontinenta, ali predstavlja jezgru staroga svieta, jer novi sviet, t.j. Amerika i Australija samo su periferija odnosno privjesak "Svjetskog Otoka", dok su putevi kontrolirani s "Heartlanda" i "Svjetskog Otoka".

U posjedu "Svjetskog Otoka", Rusija će se pripremiti na osvajanje "privjeska", t.j. Amerike i Australije, te se tako pretvoriti u puna i apsolutna gospodara, a zemlju pretvoriti u super državu, u kosmokraciju, čime bi svjetska komunistička revolucija, a ujedno i misija "majčice Rusije" dosegla svoj vrhunac. (General je ove podatke izvadio iz "Politica Internacional", zavod za političke studije, Madrid, Španjolska. Zato je njegov uvod malo predug, jer iz ovog uvoda dolazi ona povijestna i strateška važnost položaja Hrvatske kroz povijest i zašto je Hrvatska uvijek bila na udaru svim osvojačima. Grga Zovko u Parizu je znao reći: Da je Hrvatska kao jedna lijepa djevojka koju si svaki mladić želi osvojiti. Mo.) Pogledajmo čudesni put osvojača Džingiskhana, koji je pošao iz ravnice Mongolije, iz Karakoruma, i dostigao odprilike isto područje, kao i danas Rusija, t.j. iztočnu Evropu, srednju i sjevernu Aziju, i Kinu. Tajnoviti poriv tjerao je narode prema zapadu. Džingiskhan je bio genijalni vojskovođa a kasta mongolskih ratnika bila je vladajuća klika. Danas je drugi azijat, "tovaršić Malenkov" (s Urala) na istoj liniji, ali s jednom filozofijom, s ambicioznim planom, s agentima u čitavom svietu. Džingiskhan je propoviedao svoj nauk o vlasti Mongola, dok Malenkov govori nezadovoljnim i gladnim proleterima o slobodi i kruku, kolonijalnim narodima obećava državnu samostalnost, a žutima i crnima obećava ravnopravnost. Zato je i mnogo opasniji, nego je to bio koji drugi osvajač.

Prema Mackinderu uspijeh će zavisiti o igri dvaju tabora naroda:

1. geografski, stratežki i ekonomsaki činbenici,

2. organizacija naroda, ustrojbeni sustav, ljudski potencijal, vrline i ratna oprema. Snage visoravni "Heartlanda" imaju prednost u geografskom, stratežkom i ekonomskom pogledu. Onoga časa, kada dostignu Zapad u pitanju organizacije, opreme i ljudskog potencijala, pobjeda je njihova. Kako stojimo u tom pogledu? General Gavin, jedan od mozgova Pentagona i posebno zračnih snaga USA., i sam ruskog podrietla, izjavio je u Londonu pred kratko vrijeme, da je ruski vojnički aparat premoćniji onome zapada u svakom pogledu, da mu je ljudski potencijal brojniji jer s Kinom i Izt. Evropom imaju u vlasti tisuću milijuna ljudi, od kojih mogu mobilizirati u slučaju potrebe dvadeset posto, t.j. 200 milijuna vojnika i radnika za frontu. dandanas mogu pokrenuti 400 divizija svojih, k tome još 68 iz Iztočne Evrope. Rusija ima 20.000 aviona za prvu borbenu liniju, a prema samom državnom tajniku obrane, Amerika ima 5.500. Sami vrhovni zapovjednici u ratu u Koreji izjavili su u američkom Senatu, da su ruski "Mig-15" bolji od najboljih američkih zrakoplova. Ruski krstaši "Sverdlov" i "Nahkimov" zaprepastili su engleske i američke stručnjake. Podmornica imaju 500, dakle više nego Hitler u času početka rata.

Najnovije izvješće o atomskim napravama govore o centralama u Srednjoj Aziji, (u blizini Karakoruma!) naravno na atomski pogon, koje su jače nego ijedna američka atomska centrala. Sve su ovo podatci iz američkih vrela. (Jutros sam poslao prvi dio ovih opisa jednom dobrom prijatelju na pregled i študiranje. Odgovorio mi je i rekao je svoje mišljenje da to više nije aktualno za današnje prilike. Koliko god on misli da je on u pravu, toliko i ja mislim da je general Drinjanin, odnosno Maks Luburić bio u pravu kada je prije šest destljeća pisao o Geopolitičkom Položaju Hrvatske, kao jedan hrvatski general koji je pratio svijetsko vojničko gibanje tog vremena, uspoređivao hrvatske potrebe mogućeg s nemogućim, davao ideje koje bi mogle pomoći Hrvatima u danom momentu svjetskih gibanja, jednom riječu povezivao sudbinu Hrvatske sa sudbinama drugih naroda u svijetu. Samo jedan izvježbani vojnik, stručnjak svijeg zvanja ili svoje struke može tako misliti i stvari prosuđivati s vojničkog gledišta. Zato bi mi Hrvati trebali biti ponosni, da mi Hrvati, kao jedan narod među narodima ove planete, imamo vojničkog stručnjaka koji se može mjeriti s vojničkim stručnjacima Amerike, Francuske, Rusije, Njemačke, Engleske i drugih naroda. To je naš hrvatski VOJNIČKI GENIJ Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN. Mo. Otporaš.) Nama Hrvatima neće biti težko raztumačiti, da Rusija misli na svjetsku revoluciju. Za čuditi se je, da je zapadni sviet tako omlohavio, pa jednostavno zarvata oči pred činjenicom, da je komunistčka revolucija išla, evo skoro 40 godina po točno odredjenom planu i od dana, kada je Lenjin u njemačkom plombiranom vagonu došao u Petrovgrad, pa do danas, imperij revolucije vlada nad tisuću mijijuna ljudi i nad neograničenim prostorom.

Čemu, dakle, sumnjati u namjere jedne revolucije, koja je bila zamišljena, napisana i do sada željeznom logikom provodjenja i od zapada pomagana do mjere, da ugrožava i njegov obstanak. Napoleon je rekao 27.III.1817. na otoku Sv. jelene, da je počela ruska revolucija za gospodstvo nad svietom. Dakle prije više od stoljeća imao je Napoleon jasnu viziju o budućnosti Rusije i svieta. 9. svibnja 1945. Staljin je govorio o stoljetnoj borbi slavenskih naroda, koji su eto, dosegli pobjedu, čime je dao slavenski karakter komunističkoj pobjedi, kako bi ju zapadni sviet lakiše progutao. Pogledajmo u poviest Hrvatske i uočit ćemo jasna četiri puta, četiri stratežka puta, četiri puta, koje je geopolitički smještaj Hrvatske pretvorio u invazione puteve neprijatelja i prijatelja.

"GERMANSKI PUT" je logični privjesak germanskog ekspanzionog puta na Iztok. Kako je lahko brbljati o tome, zašto Poglavnik nije napao Niemce 1943. kada se vidjelo, da Njemačka gubi rat. Zaboravljaju, da ležimo na glavnom stratežkom putu i da bi se za tri dana srušile na Hrvatsku sve pričuvene snage III Reicha, i da bi gore prošli nego u doba Zrinjskih, kada smo pokušali s Turcima riešiti nerješiv problem, stvoren našim geografskim i stratežkim položajem. GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN, ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

"RIMSKI PUT" prema Iztoku ide preko Zadra i Dalmacije. Još uviek ima u našoj zemlji rimskih puteva, po kojima su nedavno išle carske i fašističke talijanske vojske, žarile i palile našu zemlju, isto kao u doba cara Trajana. Legije su stvarale put prema iztoku i kuda Legije prolaze, trava ne raste. Dalmatinski su partizani djelo "rimskog puta". Jednako E. Kvaternik (Rakovački, mo) kao i Poglavnik tražili su oslona na tom putu, - jer je bio jedini. Kvaternik je tražio u Talijanima saveznika (i nisu ga naši hrvatski neprijatelji prozvali fašistom, kao što su prozvali Poglavnika, mo.) i morao je računati s planovima Talijana protiv gospodarstva Austrije kao što je Poglavnik tražio saveznika u borbi protiv srbstva i komunizma, i računao s neprijateljstvom Italije prema Jugoslaviji.

"TURSKI PUT" potisnuo nas je na zapad iz bogumila stvorio "antemurale" ("antemurale christianitatis" je titula koju su Hrvati dobili u 16 stoljeću u borbi protiv turske najezde, mo. Otporaš.) tog islama, koji nije silom nametnut, nego prihvaćen po Hrvatima, da se obrane od "rimskog puta", koji je dovodio talijansku vlast, jezik, običaje, - i narodnost. (Ovo što je ovdje rekao general Drinjanin o "TURSKI PUT" je povijestno istinito da su bosansko/hercegovački Hrvati prelazili na islam "ne nametnuto" kako bi se uz "TURSKI PUT" što uspješnije opirali najezdi "RIMSKI PUT". To mi Hrvati znamo a i povijest to zna da su današnji takozvani i samozvani "Bošnjaci" podrijetlom Hrvati, pa je sa te strane i razumljiva tvrdnja Oca Domovine Dra. Ante Starčevića kada je napisao: da je najčistija hrvatska kriv u bosansko/hercegovačkim Hrvatima. Mo. Otporaš.)

"MONGOLSKI PUT", da ga tako nazovemo, stvorio je ne samo legendu, nego i stvarnu poviest o razbijanju mongolskih vojska u velebitskim klancima, isto kao i padanju Svačića na Gvozd planini. Tražili smo oslona u obalnom području, na otocima, u klancima, i ništa logičnije, da bi smo prihvatili svaku pomoć, koja bi nam tada bila ponudjena. Naše kraljevske ženidbe i peripetije (zgode i nezgode, mo.) bile su samo traženje manjeg zla. Hrvatska je bila postavljena na taj križ puteva, razapeta, izložena i svoje sudbine nije mogla mimoići jer je odredjena geografskim i geopolitičkim položajem. Mađari su naše katolike iz Bosne tamanili, isto kao i katolička Italija one u Dalmaciji, a Sultani su gonili hrvatske koljenoviće muslimanske vjere, i ne bi bilo čudo, da su tražili i našli u Dalmaciji ili kod Talijana podporu, kao što ju je našao Zmaj od Bosne u Austriji i kod katolika, jednako kao i Obrenovići u madjarskoj.

Pogledajmo kartu Mackindera. Linija toga carstva prolazi preko Drine. Od Teodozija do Tita, Drina je uviek razstavljala i nikada sastavljala. Tito je morao napraviti dvije republike, ali je ipak granica Hrvatske Bosne na DRINI. (Moglo bi se velikom tvrdnjom reći da je Maks Luburić iz tih povijestnih pobuda sebi dao ime "general DRINJANIN" i stvorio tiskaru DRINAPRESS za odgoj hrvatskih vojnika, častnika i dočastnika, mo. Otporaš.) Turska je carevina stvorila posebni vilajet, Austrija je razdielila Hrvatsku na tri diela, ali je granica bila (i ostat će, mo) na Drini. Tito nije mogao drugačije napraviti. Kako je, upravo tragikomično, kada na pr. Raić da pobrka taj vječni odnos i predlaže granicu izvan Drine. Beograd ostaje na drugoj strani, a kada bi karta bila podpunija, onda bi Zemun bio na Hrvatskoj strani, a Drina bi činila granicu. Rekao je dobro ruski bojnik. Kada bi smo mi htjeli, mi ne možemo izvan zakona geografije i geopolitike. Mi ne primadamo onom "Suhozemnom" carstvu. Naš nas Jadran veže sa svietom. Naš duh je oblikovan pod uticajem položaja naše zemlje. Odnos između geografije i poviesti je izvan razpravljanja. Kada pogledamo kartu jasno nam je, zašto su išli svojim odnosnim putevima Vikinzi, Mongoli, Goti, Huni i drugi osvajači.

Znamo, da more sjedinjuje, a brda diele, kako to kaže general Kindelan. Znamo da se u brdima i visoravnima odgajaju ljudi čvrsti i krupni. Pogledajmo čovjeka Atlasa, Kavkaza, Dinare i uzporedimo ih s ljudima ravnice, ugodnih, toplih i plodnih polja. Montesquieu tvrdi, da je pitanje ljudske osnovne vrline: hrabrost, pitanje klime. Tako je protumačiti i pobjede Mongola, kao i osvajanja naroda po Španjolcima iz Castille, t.j. središnjeg područja španjolske visovravni. Obalna područja nisu dala skoro ni jednog značajnijeg osvajača. Toynbee tvrdi, da su se 21 civilizacije oblikovale i propadale u borbi čovjeka protiv čovjeka i s prirodom. Zato je i hrvatski čovjek različito sadkan, (skovan, izgrađen, odgojen, oblikovan, to je general Luburić htio reći, mo. Otporaš.) jer se nalazi na granici svjetova, i zato je svaka od glavnih dielova: podunavski, balkanski i obalni vršio u razna doba glavnu ulogu, već prema potrebama, ali je ravnoteža uviek bila uzpostavljena i hrvatstvo se konačno 1941. 10 Travnja afirmiralo kao solidna jedinica, već izgrađena sa svojom zadaćom, koja ne može biti druga, nego ona od uviek, od početka, i za uviek, jer je položaj hrvatske zemlje izgradio čovjeka i dao zemlji jednu svrhu, koja je istovjetna s poslanjem Zapada, a nikada u sklopu onoga svieta, protiv kojeg se borimo čitavu pokiest.

"Ustaštvo je samo reakcija na naš pohod" - rekao je ruski bojnik. Ustaštvo je vršilo funciju protirevolucije, radi čega nas je prokleo Karlo Markx i osudio radi reakcije. Mi smo već očima Jelačića vidjeli opasnost u bečkoj revoluciji i Košutovim planovima. Senjski uskoci, neretvanski gusari, odpor naših bogomila, Jelačićeva vojska, rakovačka buna, Ustaše i Domobrani, sve je to samo reakcija, jer nismo prihvatili invazije ni na jedno od četiri stratežkih putova, koji presjecaju Hrvatsku. Ti su putevi doveli i Križare, da mjesto Svetog groba osvajaju Zadar, doveli su i do "Pacta Conventa" (1102, mo.), doveli su do bitke na Krbavskom polju i do dalmatinskih partizana sa crnogorskim serdarima i ta fatalnost je dovela Ruse i Tita, ali će dovesti i Ameriku i one, koji još žele preživjeti svjetsku komunističku revoluciju, koja je u toku. Mislim, da je Bende (Julien Benda (1867-1956), francuski esejist, pisac, žestoki branitelj, čuvar francuske intelektualne tradicije itd., mo) negdje napisao, da tek onda postaje militarista kada čita knjige o pacifizmu. Možda da neki Hrvat postane komunista u očaju, jer misli, da se više svietu ni Hrvatskoj ne može pomoći. Mi ne mislimo tako. Prvi engleski vojnički auktoritet, general-major Fuller, pisac poznatih djela i stvaratelj teorija o motoriziranom ratu, napisao je u jednoj prigodnoj knjižnici (Russia is not invincible, London 1951.), da se Rusiju može pobjediti, dapače, naveo je i konkretno najosnovnije, što je potrebno poduzeti. U prvom redu traži, da se pomognu podzemni pokreti odpora u azijskim i evropskim zemljama. (On, general-major Fuller, mo) Ne staje na pola puta i posebno iztiče Hrvatsku i njezin HRVATSKI NARODNI ODPOR. Hrvatski su Križari i Mladi Muslimani najbolji dokaz, da Hrvatska nije prihvatila privremenu okupacije po snagama koje su stvorene, i vodjene s "HEARTLANDA" iz Tiflisa. Dok tako jedan englezki general, što ima svoga čara, dolte mnogi hrvatski intelektualci troše svoje umne snage i dragocjeno vrieme na omaložavanje i obtuživanje tih snaga, na denunciranje boraca i Vodje, Poglavnika i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga i Hrvatskog Narodnog odpora.

Da te snage nisu mogle doći do izražaja, nema sumnje, ali zašto? Nije bilo vrieme i mi sami smo kočili taj odpor, da nam veliko-srbstvo u službi komunizma ne iztriebi narod, kako su bili počeli. Ali snage su odpora tu, jezgra, um, vodstvo, ideja, sve imamo i samo se čeka na dvoje:

a.) kada će te snage, Zapada, kako ih zovu perifrečine, obalne, morske, prieći u napadaj u samoobrani svoga biološkog i državnog obstanka, koje je ugroženo, i

b.) kada će te snage, silom zakona, morati doći na naš prostor, da tuku snage komunističke revolucije. Tito i Jugovina, pokušaj Đilasa i onaj našeg nesretnog Hebranga, (Razlika u mišljenjima Ustaša i hrvatskih partizana ili antifašista, kako oni sami sebe danas zovu, je ta: da će svaki Ustaša reći za hrvatskog partizana ili antifašistu da je on NAŠ, hrvatski ali nesretni, kao što je general Luburić rekao za A.Hebranga, dok oni, hrvatski partizani i hrvatski antifašisti to nikada nebi rekli za hrvatske Ustaše da su oni NAŠI, tj. hrvatski Ustaše i da su se borili za Hrvatsku Državu, jer, njima, hrvatskim partizanima i hrvatskim antifašistima preko njihovih usana riječ Hrvatska bilo u imenici ili pridjevu nije mogla se izustiti, jer im to nije bilo u pameti. Mo. Otporaš.) sve su to epizode, kratke, gadne, bez vriednosti, bez koriena u našem narodu. Kada te snage proturevolucije, dođu na naš prostor, morat će tražiti našu suradnju. To je činjenica i ona će biti odsutna za našu budućnost.

Ostalo će zavisiti o nama. "The Decisive Wars of History" (Odlučni ratovi poviesti) dokazuju da su ipak svi odlučni ratovi dobiveni "pomorskim" narodima, koji su gubili bitke, ali dobivali ratove. Propali su barbari, ili ih je nova okolica asimilirala. Kulturni Mađari su izravni potomci Huna i danas su prezidje kršćanstva. Jedna od glavnih komponenata naše budućnosti jest naša vjera i ona nas je uviek spasila. Istina, ne smijemo vjeru uzimati kao stratežki činbenik, kao činjenicu, ali moramo vjerovati u ono što radimo. Sveti Ljudevit je pisao u svoje vrieme majci: "Ostaje nam smao utjeha, da kada dođu Tatari, ili ćemo ih natjerati u Tartariju, ili ćemo se vidjeti u blaženstvu radi martirija, određenog onima, koji će ga trpjeti". Mi ipak možemo više vjerovati u sviet, jer Amerika pokazuje jasne znakove pripreme za rat. Taj rat mora doći, pa kakogod ga se bojali. Bojazan od rata još nikada nije spriečila prolivanje krvi, dapače, samo je dao podstreka napadačima.

Naše je mjesto u svietu određeno. Mi ga ne mošemo ostaviti, jer to sprječavaju zakoni tla i duha, koji su nas izgrađivali kroz vjekove. Mi smo na strani Amerike, protiv svakog komunizma i protiv svake Jugoslavije. Mi smo, uobće, protiv svake Jugoslavije, protiv svakog komunizma, a za svakoa drugoga, s kim nas sudbina sjedini u tom ratu. U tom novom borbenom lancu naći ćemo prijetlje Niemce, Madžare, Rumunje i t.d., a željeli bi smo vidjeti i Srbe. (General DRINJANIN) MB.Otporaš

Pročitajte više na http://kamenjar.com/geopoliticki-polozaj-hrvatske/, Kamenjar

Bobani

07-09-2015, 16:16

VELIKI ŠPANJOLOAC PADRE OLTRA JOŠ VEĆI PRIJATELJ HRVATSKE (1) dio

(Ako je ijedan stranac zaslužio da se o njemu piše i da ga Hrvati nezaborave, to je za sigurno zaslužio Padre Miguel Oltra. Tko je imao priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" mogao je saznati kroz ta pisama kolike je on usluge Hrvatima učinio. On je upravo bio taj koji je uveliko pomogao da Poglavnik dođe 1957. godine u Španjolsku i tako ga spasio od progona u Argentini i mogućeg izručenja Titi i tadašnjoj Jugoslaviji. U zadnjim trenutcima Poglavnikova života, on je bio uz Njega kada je Poglavnik umirao na svetkovinu Mladence 28 prosinca 1959. godine. Ako je general Drinjanin imao razloga pisati o Padre Oltra 1954. godine, ima tome 61 godina, onda i mi Hrvati imamo dans isti ili iste razloge znato TKO JE PADRE OLTRA (1911-1982) ZA HRVATE. Tko želi o tome više znati neka klikne na: Privilegij velikih ljudi i pročita što je Podre Oltra osobno napisao o Poglavniku za sve Hrvate.
Donosim ovdje u nastavcima opis generala Drinjanina o Padre Oltru kojeg je on napisao u časopisu "DRIN" br. 6-9 1954. godine, st. 212, 213, 214, 215, 216, 217, i 218. Prepisao Mile Boban, Otporaš.)

P A D R E   O L T R A

Govoriti o Hrvatima u Španjolskoj, kao i o uglednim španjolskim prijateljima obvezuje nas spomenuti jedno ime koje je u zadnje vrieme veoma često spominjano savezno sa nedavnim puštanjem iz ruskih logora nekoliko stotina španjolskih rodoljuba, pripadnika Frankove Plave Divizije, koja se pod zapovjedničtvom sadašnjeg minister rata Španjolske, generala Munoz Grandesa borila u Rusiji na strain Njemačke. To je ime FRA MIGUEL OLTRA, OFM, skromni brat Svetog Franje i stanovnik valjda najznačajnijeg franjevačkog samostana: San Francisco el Grande. Mi ga zovemo: Padre Oltra, a tako ga poznaju i mnogi drugi, Španjolci, Hrvati, Niemci, Irci, Arapi i - Bog zna tko sve ne.

Prava je sreća poznavati jednog ovakovog čovjeka. Uzorni svećenik, službenik Božiji, učeni doctor i ujedno skromni brat Serafinskog Svetca. Filozof i ratnik, diplomat i pučki čovjek, pravi fratar, uviek na službi Bogu i čovjeku.. Čovjek duh a i čovjek akcije u isto vrieme. Moderni čovjek, koji govori gotovo sve europske jezike, i u isto vrieme autohotom Španjoloac, od onih, koji bi mogli ići u sviet, da taj sviet vidi Španjolsku. Sin pitome i bogate Valencije, nosioac onog duh a, što ga sredozemlje daje ovom latinskom svietu, a u usto vrieme izgleda impregniran (prožet, zasićen, mo.) duhom borbene Castille, zemlje svetaca i heroja, osvojača i Cristianizatora, misionara. Jak, čvrstih pleća, profinjena duh a, koji gleda na problems Španjolaca i svjetske, generacije unapried, izgleda nekada kao živa inkarnacija (utjelovljenje, mo) dva velika diva: Don Qyiote i Pancho u isto vrieme. Kakovu pogriešnu ideju imaju o ta dva lika ljudi izvan Španjolske! (Kako nisam znao o kojoj dvojici španjolskih likova general govori, pogledao sam u francuski rječnik "PETIT LAROUSSE EN COULEURS", Librairie Larouse 1972., strana 1121 i 1186 i pronašao slijedeće: Cervantes Saavedera (Miguel de), (1547-1616) španjolski pisac koji je napisao roman Don Quichotte de la Manche, komediju u dva dijela (1605-1616) u kojoj su glavni likovi bili Don Quichotte i Sancho Panca, ako su to ti likovi o kojima general piše ovdje. Mo. MB. Otporaš.)

Tko nije čuo propoviedi Padre Oltra u San Franciscu el Grande, ili u provinciji, kuda je često zvan, taj ne zna što znači na nekoga fascinirati riečju. Od časa početka njegovih propoviedi pa do svršetka, pogledi vjernika kao da su prikovani u njega i temperamentni i nemirni Španjolci kao da su se u sat vremena promienili. Govori sredjeno, naglašuje svako slovo, uvjereno i sa lakoćom razlaže svete Iztine Boga i Matere Crkve. Govori su mu duboki i iz njih se vidi njegova univerzalna spremnost. Njegov slučaj najbolje svjedoči staru iztinu, da biti svećenik nije poziv, kojeg se odabire, nego da je to Milost Božija pozvala jedan izabrani duh, da propovieda iztinu i s njime širi i jača Sv. Mater Crkvu.

Danas je u San Franciscu i govori pobožnom puku glavnog grada Španjolske, sutra je u Valencini, Barceloni, preksutra u Maroku, i onda ga nestane, dok ne dodje viest: eno ga u Irskoj. Poneki od prijatelja dobije dopisnicu iz Rima, a onda se vrati iz Orienta u družtvu fratara Arapa. Drugi će Vam kazati, ne brate, i pokazati Vam pismo iz Austrije sa podpisom kojeg hrvatskog fratra, gdje pozdravlja poznate. I onda drži predavanja.

Nastavlja se.

Bobani

07-09-2015, 23:53

VELIKI ŠPANJOLOAC PADRE OLTRA JOŠ VEĆI PRIJATELJ HRVATSKE (2) dio

Niemcima na njemačkom jeziku, a Ircima na englezkom. Nakon što se vratio u Madrid doskora ćeš kod njega naći ljude iz tiskare sa debelim svežnjima korektura. To je "VERDAD Y VIDA", nešto najelitnijeg, što se može dati u ruke svećenika i katoličkog intelektualca. Pobija zablude Ortega (Ortega y Gasset (Jose) (1883-1955), španjolski komunistički pisac, mo.) i Gasseta i daje kritiku o najnovijim djelima iz polja teologije, filozofije, književnosti i umjetnosti. Knjige, brošure, članci, predavanja, sastanci s ljudima pera i uma.

Telefon zvoni kao pomaman, njegov zvuk odzvanja hodnicima i stepenicama samostana. Naravno: traže Oltru. I onda dodje auto, jednom ministarski, drugi puta kojeg drugog uglednika uzme sa sobom Oltru i onda čekaj, ako ga hoćeš i moraš vidjeti. Ima jedan siguran čas: kada se vraća iz Kora, otvorena pogleda, zamišljen i udubljen u molitvu. To je svrha njegova života, a sve drugo je upodpunjenje te djelatnosti u vršenju misije svećenika. Tako se dogodi, da ga uhvatimo. Naravna stvar počmemo iz daleka. Šta kažete na najnovije viesti? mako zdravlje? Kada ćemo u Valenciju? Da, ali ga je težko prevariti. Počme nas naoko lju psovati i to čisto na hrvatskom jeziku i saspe kao iz rukava: Šta ste opet napravili? Koliko ih je? Puštamo ga da se "odljuti", ali onda, kada nas je sam pripravio počme vječna pjesma o kojem Hrvatu, koji nije našeg savjeta slušao, nego na svoju ruku prešao granicu i naravno dospio u zatvor. Nema "sposobnih i spretnih", koji će izbjeći te mjere i to odmah u blizini granice.

Španjolska je godinama bila izvrgnuta organiziranim banditskim napadajima na Pirenejima i ima pravo braniti se od agenata. Zato svaki put vodi u zatvor, ako nije sasma legalan. I to je logično i sasvim opravdano. A dalje zavisi o mnogo čemu. Španjolsko je redarstvo valjda najsposobnije na svietu i sve ustanove. Postupak je očinski - ali uz sve mjere i sigurnosti i opreznosti. I sada Padre Oltra - Pomagaj! (Izgleda da je do sada ovo sve bio jedan uvod onoga što genera želi reći nama Hrvatima o osobi Padre Oltra. Mo.) I on pomade. Vlasti često zažmire, nekad i na oba oka. Dok mi ipak gledamo na sigurnost, jer ima svašta i život je dikazao, da moramo misliti na sve mogućnosti, Padre Oltra pomogne svakome, tko pomoć traži. On kaže: svi su sinovi Božiji i moja je dužnost pomoći. Koliko je razočaranja doživio (sreća ne s Hrvatima), ali nije promienio ni svoga mišljenja, ni djelatnosti u korist svakog čovjeka i svakog progonjenog.

Zagonetan i misteriozan čovjek je za one, koji ga bolje ne poznaju, a onda se vidi profil jedne velike duše, tako jednostavne u biti i tako komplicirane u vanjštini. Biti svećenik, filozof, pisac, čovjek akcije, otganizator, neumorni putnik, diplomata, i uviek biti onaj isti - Padre Oltra, - nije lako, barem ne za naše pojmove. Imao sam praline jednom vidjeti 6-7 raznih predmeta, koje je riešavao. Za svaki je imao više podataka, bili su sa različitih polja i sve ih je imao u glavi. Napoleon je znao reći: moja glava je ormar sa fasciklima. Izvučem jedan fascikl, riešim ga, zatvorim i uzmem drugi. Kad se moram odmoriti ili spavati zatvorim sve fascikle i spavam. Sutra nastavljam. Dominirati svaku stavar za sebe, svladati se pri zbrci i svaku stvar staviti na svoje mjesto. To je Padre Oltra. Morao je u deset minuta dati mišljenje, da li se može poslati u novicijat dečkića, kojeg prvi puta u životu vidi. Morao je dati upute tiskari za korekturu i stvar tehničke naravi, praviti kalkulacije težine i prostora i ciene papira. Dati garanciju za nekog Austrijanca kojeg mu šalje jedan austrijski biskup sa vrlo problematičnim tekstom - a stvar žurna. Izvaditi iz logora jednog Hrvata. (Po svoj prilici bi to mogao biti brat Danijela Jolića, suradnika generala Drinjanina, Nikola Jolić, jer je baš u to vrijeme i tih godina Nikola Jolić je iz Francuske, preko Pirineja, došao u Španjolsku. Mo.) Sprermati propovied za jednu posebnu crkvenu svečanost, riešiti jednu načelnu stvar za reviju prije tiska, drugu stvar kod biskupa itd. On sve može, na sve stigne, sve sa ljubavlju, mirnoćom i podpunošću, kojoj se divimo. To je privilegirani mozak, Bogom nadareni um. Ovako radi i živi Padre Oltra.

Poznam mnogo obitelji i prijatelja. Pokušati ću dati prikaz toga čovjeka onako, kako ga ti ljudi vide. Mali Eugenio, dječak od 5 godina vidi ga ovako:

To valjda radi toga, što je izbavio iz robstva one u Rusiji. Eugenio nezna još ništa o diplomaciji i on misli, da je Padre Oltra zagrnuo mantiju, preskočio preko "željeznog zastora", a onda s topuzinom i tankovima jurišao na logor, oslobodio zarobljenike i doveo ih do Caudilla Franca, koji mu je dao nagradu, poklonuo konja i tank i dao mu za zadaću, da izbavi i sve druge, posebno Hrvate (Los Croatos son buenos).

Nastavlja se.

Bobani

08-09-2015, 14:03

VELIKI ŠPANJOLOAC PADRE OLTRA JOŠ VEĆI PRIJATELJ HRVATSKE (3) dio

(Donosim ovdje u nastavcima opis generala Drinjanina o Padre Oltru kojeg je on napisao u časopisu "DRIN" br. 6-9 1954. godine, st. 212, 213, 214, 215, 216, 217, i 218. Prepisao Mile Boban, Otporaš.)

Jedna gospodja, starija sestra, član je "Legion de Maria". Osnivač je - Padre Oltra. To je, ako Carmen točno znade, donio iz Irske. Ne znam točno, ali vele, da "Marijina Liga" ima posebne zadaće u Crkvi, vrlo delikatne naravi. Svakako Carmen je uvjerena, da će "Marijina Liga" izvršiti svoju dužnost, a ona je spremna na martirij. Izvor duhovne snage, skrajnje žrtvovanje, odanost i uzoran praktički život. Za nju je Padre Oltra novi i moderni Sv. Ignacio de Loyola, novi martir, novi apostl, nešto što se ne usudi izreći. I kažu, da se po cieloj Španjolskoj širi ta nova organizacija španjolske mladosti, koja pod vodstvom Oltre i sa imenom Marijinim želi riešiti mnogi težki problem. Gospa je našla svoga službenika u Padre Oltri i dao Bog da Carmen bude djevojka, čija je vizija bila na mjestu.

Majka obitelji vidi u Oltri svećenika i predikatora. Nije jedina, koja upire svoj pogled u impoznatni lik tog skromnog brata serafinskog, koji im tako razgovjetno i uvjerljivo govori o istini, o vječnosti, o drugom životu, o ljubavi prema bližnjimu, da na izlazku iz crkve vidiš zadovoljstvo i blaženstvo na licima onih, koji vjeruju u njegove rieči. Ideal te majke bio bi viditi u času smrti toga čovjeka pokraj sebe, da izmirena s Bogom i ljudima, može zaklopiti svoje oči.

Za otca stvar je drugačija i Padre Oltra i opet je drugi lik. To je moderni čovjek, rodoljub, političar, sociolog, čovjek, koji misli o problemima 30 milijuna Španjolaca i stotinama milijuna Kršćana i čovječanstva uobće.

Za djeda Padre Oltra je simpatični fratar, koji ima razumievanja za stvarnost. Odkriva visoke ljudske kvalitete. Djedu imponira razgovorljivost, veselje, spremnost na šalu, na komediju, nedužno fratarsko šaljenje, koje je kod nas Hrvata, posebno u planinskim krajevima, obće poznato.

Eto kakav je čovjek jednog dana tražio audenciju kod Caudilla, (Caudillo na španjolskom znači Vođa, Leader, kao što je kod nas Hrvata Poglavnik, a to je bio predsjednik Španjolske general (Francisco) Franco Bahamande (1892-1975). Mo. Otporaš.) koji je veliki prijatelj fratara i rekao mu: Ja bih želio izbaviti iz ruskog zarobljeničtva naše vojnike. Caudillo (Poglavnik, mo.) je odobrio, da mu se dade potrebno - i jednog je dana nestao iz vida. Očekivali su viesti iz Rima, Damaska, Dublina, ali uzalud. Ali su paketi hrane i odjeće išli u ruske logore. Padre Oltra je pokrenuo sve Crvene Križeve, sve prijatelje od Copenhagena do crvenog Berlina - i jednog dana našao se, Bog znade legalno ili ilegalno, u gradjanskom odielu u ruskoj zone. Ugodne osobe, ministri, diplomate, kancelari, šefovi država, osobno i druge veze, - i nakon pola godine stiglo je nekoliko stotina ljudi preko Odese i Turske. Većina je bila oplakana i za pokoj njihovih duša izrečene Mise, žene se nekima preudale i rodile djecu, jer su bili proglašeni mrtvima.

Padre Oltra je preslušao tisuće njemačkih zarobljenika, skupio podatke, obišao Europu uzduž i poprieko, ali je posao imao uspjeha. I taj je posao tek počeo i Padre Oltra neumorno radi. Španjolsci, Hrvati, Niemci, Talijani, Japanci, za sve jednako. Ljubav prema čovjeku, pokrenula je taj veliki duh. Pomagao je najprije svoje i vjerujemo, da će i svoje bližnje. Ima srdaca, u koje može stati čitavo čovječanstvo.

Jedna supine prijatelja rekla je Padru Oltri: "Želili bismo nagraditi te, reci što hoćeš. Rieč - rieč. Pa šta je tražio? Neka častnim sestrama u njegovom drugom mjestu poprave crkvicu. Eto, tako je nagradjen. Vele, da će "Veliki" na njegovu inicijativu dozvoliti i pomoći gradnju Franjevačkog Sveučilišta u Madridu. A Padre Oltra i nadalje hora u izlizanom habit, pomade i radi, moli se Bogu i piše knjige.

Mi ga ipak najvolimo gledati kao prijatelja broj 1 Hrvata. Voli nas, jer smo progonjeni i jer smo unatoč toga ostali ljudi. Ima njemačkih pokrajina, gdje se dočekuje Padre Oltru sa slavolucima, jer je u težkim danima iza drugog rata bio onaj, koji je pokrenuo Španjolsku, da spašava Niemce, onda kada je to bill težko. Onda kada je treblo braniti život i imetak njemačkog čovjeka od pobjednika. Prije je iz Hitlerove Njemačke dovodio ljude u Španjolsku, sada ugrožene Niemce od Saveznika. A onda je branio imetak Njemaca u Španjolskoj, jer je bilo takovo vrieme, da su saveznički englezki pobjednici pljačkali, kao i partizani našu domovinu radi "kolaboracije".

Nastavlja se.

Bobani

09-09-2015, 13:34

VELIKI ŠPANJOLOAC PADRE OLTRA JOŠ VEĆI PRIJATELJ HRVATSKE (4) dio

(Ako je ijedan stranac zaslužio da se o njemu piše i da ga Hrvati nezaborave, to je za sigurno zaslužio Padre Miguel Oltra. Tko je imao priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" mogao je saznati kroz ta pisama kolike je on usluge Hrvatima učinio. On je upravo bio taj koji je uveliko pomogao da Poglavnik dođe 1957. godine u Španjolsku i tako ga spasio od progona u Argentini i mogućeg izručenja Titi i tadašnjoj Jugoslaviji. U zadnjim trenutcima Poglavnikova života, on je bio uz Njega kada je Poglavnik umirao na svetkovinu Mladence 28 prosinca 1959. godine. Ako je general Drinjanin imao razloga pisati o Padre Oltra 1954. godine, ima tome 61 godina, onda i mi Hrvati imamo dans isti ili iste razloge znati TKO JE PADRE OLTRA (1911-1982) ZA HRVATE. Tko želi o tome više znati neka klikne na: Privilegij velikih ljudi i pročita što je Podre Oltra osobno napisao o Poglavniku za sve Hrvate.
Donosim ovdje u nastavcima opis generala Drinjanina o Padre Oltru kojeg je on napisao u časopisu "DRIN" br. 6-9 1954. godine, st. 212, 213, 214, 215, 216, 217, i 218. Prepisao Mile Boban, Otporaš.)

Razgovarao sam ne sa jednim, od kojih je jedan prijatelj od Padre Oltra "kupio" i poslije opet "prodao" kuću, radnju, tvornicu itd. Tisuće vagona hrane i odjeć poslao je Padre Oltra u Njemačku. Počeo je i sa "Adelantados de Santiago", ali još ljudi nisu sazrieli, ideja je tu. Radi se o kalaboraciji katoličkih naroda Europe. Nema sumnje, da će uspjeti, kad dodje čas.

Što će još taj čovjek učiniti za ljudstvo, što za svoju Domovinu, što za Hrvatsku? (Saznat ćete više šta je za Hrvatsku Padre Oltra učinio ako kliknete na SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI, mo.) Budućnost će pokazati i to. Mi se, svakako, možemo zaista ponositi, da imamo tako odličnog prijatelja, koji se nadje u svakoj zgodi, gdje je potrebno učiniti nešto za Hrvatsku.

Svečanost 10 Travnja nebi bila podpuna kada nebi rekla barem gornje. Vjerujemo u plemenitu zemlju Španjolsku, vjerujemo u njezine ljude, u njezinog Caudilla (čitaj Poglavnika, mo) Franca, vjerujemo u Misiju the plemenite i hrabre nacije heroja i svetaca, vjerujemo u izkreno prijateljstvo prijatelja kao Padre Oltra. Samo Svevišnji na nebesima, samo On i zahvalni narodi i Poviest znadu, šta je sve učinio i šta će sve učiniti jedan veliki čovjek i veliki prijatelj hrvata - Padre Oltra!

Viva! - Živio!

General Drinjanin

(Kraj ovog opisa. Mo.)

Bobani

09-09-2015, 17:14

SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI, piše: general DRINJANIN

(Donosim jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranicama 73, 74, 75, 76 i 77. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955. kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Mo. Otporaš.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR

GENERAL DRINJANI.
Ured Glavnog Tajnika.
Stan, dne 7. XI. 1955.

Dragi brate !

Po ustanovljenom običaju šaljem Vama nekolicini ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

Najvažnije je, da se sada pkrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Šubašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti.

Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a i generalov vjenčani kum, ili kum na krštenju generalovu sinu Domagoju koji je rođen 19 listopada 1954., dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaz u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo)
Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i Klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DDRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve.

To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni.

Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisao, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata.

Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su: mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa.

Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao.
Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima.

Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba. Ali IZBOR se je težko ogriešio o Crkvu i nas usosio. Ne dajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedini branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Ne znam šta bi to moglo značiti "Plovidba je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s parobrodom, tj. plovidbom, mo) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za (Pročitajte prošle opise # 612, 613, 614 i 615 o Padre Oltra pa će Vam mnogo toga biti jasnije, mo.) Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, mo) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi u fanatički katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku. Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao njih tamo.

Ne znam šta je sa Poglavnikom, ne znam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo se bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Valadu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina.

Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim". Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine unapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnački tribu, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama , i neka nam daju jedno gdje nije najčešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i na što smo spali.

Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati.

I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srbskog generala Djukića rekao, da ne znam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu".

(Evo šta o tome u "Otvoreno Pismo Srbskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. obrazložit ću:

1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno:
" Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine."
Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva o Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

Luburić: Slušaj, bre, Djuiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

Djukić:Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

Šta biste Vi na rekli?

Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, mo) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvjek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije težko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek goapoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo. Otporaš.)

I svakom srbskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru.
DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini. Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji.
Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR. A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

Engleska nije naš nego Petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vodili kakova je.

Da li je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati.

Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primio i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji.

Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti.

Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni. To ne stoji. Mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samoubojstvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora. A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja težko breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se to izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva puta na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugo mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo)

Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem.

Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!


Napomena:
Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može sačuvati.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani

10-09-2015, 12:30

POROBLJENI NARODI JUGOSLAVIJE U HRVATIMA GLEDAJU SVOJE OSLOBODITELJE

(Donosim ovdje jedno okružno pismo kojeg je general Drinjanin pisao 18 lipnja 1953 god. Pismo je važno jer je pisano u doba kada su mnogi istočnoeuropski narodi bili porobljeni, tražili način ili načine kako se osloboditi jednog neprijatelja, sovjetskog komunizma, dok mi Hrvati smo bili dvojstruko porobljeni, kako bi to u svojim pismima znao general Drinjanin reći "SRBOKOMUNIZAM", dakle, s jedne strane Srbi a s druge kominizam. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strain 24 i 25. Ovi porobljeni narodi su osnovali jednu organizaciju koja se je zvala "ANTIBOLJŠEVIČKI BLOK NARODA". Mi smo Hrvati željno htijeli biti član te organizacije, tako da se kroz nju čije i naš hrvatski glas. To sam osobno doživio u Parizu, kada su Mađari poslije mađarske revolucije iz 1956. godine bili priznati od francuskih vlasti kao porobljeni narod, i mogli nesmetano i službeno demonstrirati ulicama grada Pariza, dijeliti letke u prilog mađarskog naroda, dok mi Hrvati nismo bili priznati. Zato smo se uvijek gurali i laktali da budemo u društvu tih porobljenih naroda. O tome general ovdje piše. Ja ću nastojati ne dodavati moje opaske, ukoliko se potreba ne ukaže. Nije meni baš tako lako uskakati, ali to činim u želji i u nadi da pojasnim današnjim hrvatskim naraštajima ono što oni za sigurno ne bi bili u stanju odgonetnuti. Hvala na razumjevanju. Otporaš.)




HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika

Predmet: Veze sa prijateljskim narodima i Organizacijama ABN-a. (Antiboljševički Blok Naroda, mo)

OKRUŽNO PISMO SVIM POVJERENICIMA ODPORA

1. Proslava Desetoga Travnja ove godine bezuvjetno je demonstrirala našu jakost unutar hrvatskih redova i to, kao nikada do sada. Ovog časa želimo govoriti o privlačivosti nadnevka Desetog Travnja i za sve druge narode, koji su porobljeni u Jugoslaviji. I do sada su na našim proslavama prisustvovali predstavnici porobljenih naroda Jugoslavije, a posebno braća Macedonci i Bugari. Ove godine dogodilo se to u mnogo pojačanoj mjeri i svuda po svietu. Ne samo Macedonci i Bugari, nego su braća Albanci, negdje u zatvorenim skupinama, a negdje tek po predstavnicima sudjelovali na proslavama Desetoga Travnja.

Posebno su to činili oni sa Kosova i Metohije. Na mnogobrojnim mjestima, prema stiglim izvješćima, Slovenci su veoma brojno prisustvovali našim proslavama. To nas sili na revidiranje našeg stava prema njima, jer na primjer Dr. Žebot otvoreno traži suradnju s Hrvatima. Naši najnoviji saveznici su Vojvodjanski Srbi, na čelu sa Dr. Eugenom Jocičem (dobar naš suradnik u Parizu, mo). Oni otvoreno traže razpad svake Jugoslavije i tako imamo pred sobom i frontu Srbi - Srbijanci. (nešto slično kao danas Bosanci i Bošnjaci, mo). Našim proslavama su sudjelovali i mnogi Nijemci, takozvani Volkedeutscheri i Madžari iz Banata i Bačke, pa iz drugih krajeva Jugoslavije. Crnogorci, pristalice pok. Dra. Sekule Drljevića, uviek su bili naši iskreni suradnici i istomišljenici. Prema tome proslave Desetoga Travnja u godini 1953. bile su ne samo manifestacije hrvatske državnosti, nego i manifestacije svih porobljenih naroda u Jugoslaviji, koji u Desetom Travnju vide simbolički SMRT SVAKE JUGOSLAVIJE (tako je i Milovan Đilas rekao, mo).

Uzmimo inicijativu u svoje ruke, povežimo se gdje je to moguće s predstavnicima gornjih naroda i skupina, iskoristimo sve osobne i eventualne obiteljske veze u tu svrhu. Pozivajmo predstavnike tih naroda na svoje priredbe i posjećujmo njihove. Objasnimo im istovjetnost naše sudbine unutar granica Jugoslavije. Planirajmo stvar politički i nemojmo napadati vjerski osjećaj Macedonaca i Bugara, ili pak Vojvodjanskih Srba (koji sebe smatraju Srbijancima a ne Srbima, mo) i Crnogoraca, zato jer su pravoslavni.

Čuvajmo naše vjerske organizacije i ostajmo vjerni našim osjećajima, ali nemojmo zamieniti iste sa državnim interesima i borbom za oslobodjenje. Kao što unutar naših redova uobće ne smije postojati pitanje vjerske u odnosu katoličanstva i muslimanstva, pa čak niti pravoslavlja, tako ne smijemo niti u našoj borbi protiv zajedničkih neprijatelja vriedjati vjerski osjećaj naših prirodnih saveznika, jer time automatski iste guramo u naručaj srbskog pravoslavlja. Posebno pak osudimo pisanje neodgovornih hrvatskih elemenata, kao na primjer ono Kljakovićevo, koji nam savjetuje, da se sa Beogradom nagadjamo na račun Bugara i Macedonaca, naših najvjernijih i najprirodnijih saveznika u rušenju svake Jugoslavije. Osudite i pisanje one hrvatske štampe, koja hvali ovakove jugoslavenske genijalne misli Kljakovića i drugova, kojima se eto pridružio i komunista Dr. Ciliga i četnik Jugobogdan Radica, koji čitave hrvatske pokrajine poklanja nezasitnom srbskom Molohu.
Okupimo oko sebe sve one, koji su protiv svake Jugoslavije i svakog komunizma. Porobljeni narodi Jugoslavije u nama gledaju snagu i svoje buduće osloboditelje i nemojmo dozvoliti, da se u nama razočaraju, jer time neutraliziramo te snage ili ih prepuštamo srbokomunizmu. Neka Deseti Travnja bude polazna točka za sve narode Jugoslavije u borbi za slobodu i državnost.

II. Problemi čovječanstva riešavati će se na globalnoj bazi i mi Hrvati ne možemo se izvući ispod suda, koji će odlučivati sudbinom sviju i velikih i malih. Potrebno je stoga uskladiti naše osnovne stratežke planove sa protukomunističkim križarskim pohodom slobodnog svieta. Tome shodno moramo uskladiti i našu taktiku u odnosima, kako sa malim narodima, saveznicima unutar Jugoslavije, tako i sa velikim narodima, posebno pak sa onima, koji su kao i mi porobljeni po komunističkim snagama.

Kako u prvoj fazi naše borbe za NDH, tako i u sadašnjem našem progonstvu mogli smo računati sa simpatijama pojedinih naroda, ili pak pojedinih nacionalističkih grupa u svietu. U prvom redu tu su braća Bugari i Slovaci, zatim Ukrajinci, Madžari, pa i sami Njemački narod. U emigraciji smo stekli druge velike prijatelje, tako naprimjer Rumunje, Turkestance od porobljenih naroda, dok ovaj čas nemamo namjeru govoriti o našim vezama sa slobodnim zapadnim nacijama.

Bezuvjetno je potrebno, da sve naše skupine i organizacije u svietu formiraju posebna mala tiela, koja će gajiti odnose sa drugim porobljenim narodima, njihovom društvima i organizacijama, grupama ili pojedincima. Po mogućnosti izabrati borce ili prijatelje, koji poznaju strane jezike ili probleme one nacije, sa kojom mislimo praviti kontakt. Objasnimo tim ljudima prošlost našeg rata i naše borbe, objasnite im naš načelni stav protiv svakog komunizma i svake Jugoslavije (jer Jugoslavija nebi mogla opstojati ako nije komunistička, mo) i viditi ćete, da ćemo svaki dan imati više prijatelja, što uviek automatski znači, da smo oslabili svesrbsku frontu, a da smo dobili na ugledu medju svim ljubiteljima slobode. Inteligentnim i upornim radom u svakom i najmanjem mjestu, gdje ima predstavnika porobljenih naroda Hrvatska će imati prijatelja. Led je već davno probijen i moramo ići korak napried.

Izkoristimo svaku priliku, sudjelujmo u priredbama svih protukomunističkih organizacija u svietu, gajimo stečena prijateljstva i uspjeh neće izostati. Mi smo bili najfanatičniji prokomunistički borci na svietu i sviet to mora znati. Tako ćemo mi od obtuženika postati tužitelji, a naša dosliednost u borbi za državu biti će uzor svim ljubiteljima slobode.

Želimo reći par riječi o organizaciji A.B.N. (Antiboljševički Blok Naroda), koja ima svoje središte u Munchen-u. Prvi predstavnik Hrvata u toj organizaciji bio je opunomoćen od Odpora i sa podpisom generala Drinjanina. Tek kasnije manevrom Jelića mi smo pred tim forumom bili obtuženi, da smo nacisti i fašisti, prema tomu da ne smijemo politički raditi, a u isto vrieme, da je Jelić na pritisak Engleza bio primljen u organizaciju u ime Hrvatskog Narodnog Odpora (HNO). Jelić je išao tako daleko, da je osnovao tobože Hrvatski narodni odbor, sam da se može služiti inicijalima HNO, te tako iskoristio momentalno političko stanje i neupućenost zainteresiranih na vrhovima ABN-a. (Ovo je vrlo interesantno. Sada kada za ovo znam, odmah mi dolaze na sjećanja preko pola stoljeća stara sustavna isticanja organizacije dra. Branka Jelića Hrvatski Narodni Odbor, (HNO) kojeg se inicijali poistovjećuju sa inicijalima HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, HNO, mo).

Naša društva i organizacije diljem svieta sudjeluju u radu i manifestacijama ABN-a, vjerni načelima, koja su nas vodila u borbi za Državu, a u Centralnom Komitetu ABN-a sjedi politički hoštapler Dr. Jelić, koji je Ujedinjenim narodima uputio "Memorandum" i u njemu izjednačio Ustaše, četnike i partizane. (znamo da su se četnici i partizani borili protiv Hrvatske Države, ali nismo znali da su se i Ustaše borili protiv iste, kako ih je dr. Jelić izjednačio sa četnicima i partizanima, mo) Senilni starac Buć (dr. Stjepan Buć koji je za Poglavnika rekao da je sve dobro napravio do Desetog Travnja. Tada se je trebao povući i prepustiti državu drugome, a da nikada nije htio reći, koji bi to drugi mogli biti. Dr. Maček, znamo da nije htio nikakove države za koju bi se trebalo boriti i gaće krvariti. On je čak bio mirotvorac bez oružja u ruci. Ostaje nam sada Tito ili Draža, a i jedan i drugi znamo šta su htjeli: Sve samo ne Hrvatsku Državu, mo), jedini hrvatski nacista, kojem je politička ambicija pomutila i ono malo mozga pomaže ovakovu rabotu Dr. Jelića na sramotu i štetu naše oslobodilačke borbe. Dok se Hrvatima govori o slozi, pred stranim svietom nas se besramno obtužuje.

Naši prijatelji Bugari, Slovenci, Turkestanci i drugi skočili su u našu obranu i pred vrhovnim forumom ABN-a postavljeno je pitanje predstavničtva Hrvatske. Informirajte sve područne organe ABN-a, kažite im čitavu istinu i zahtijevajte, da hrvatsku borbu predstavljaju oni, koji su se zaista borili, ne dva samozvana politička špekulanta, koji do sada za borbu nisu žrtvovali ništa, niti će sutra biti u stanju pokrenuti i jednog čovjeka.

Madrid, dne 18 lipnja 1953.

Za Hrvatski Narodni Odpor:
general Drinjanin v.r.

Bobani

11-09-2015, 00:34

ODGOVOR JEDNOM SRBINU ČETNILJIH NAZORA

Otporaš: 19.4.2012, 15:26:35 #40
Bračni status korisnika: married Otporaš
Mladi korisnik Spol Muški
Dat.Reg. 16.4.2012
Poruka 719
Sviđanja postova Teme 65
Spomenut(a) 165 Post(s)
Tagged 3 Thread(s)

Poštovanome drugu DUH-u,

(Ovaj Srbin nije htio da ga ja oslovljavam sa "kolega" pa sam zato stavio drug. Njegovo koristničko ime je DUH. Mo. Otporaš.)

Poštovani ja i mislim na WW2. Svi oni koje misle da su Hrvati krivi za početak rata na području Hrvatske 1941. godine, su nemilosrdno u krivu. Neću ih kriviti za njihovo mišljenje kojeg oni u svojim mislima nose već godinama. Krivi su oni koji su im naturili svoja kriva mišljenja o zbivanjima prije, za vrijeme i poslije rata.

Da bi se moglo trijezno i s povijestnih pogleda o tome razgovarati, potrebno je početi iz početka.

(1) Prvi početak je bio Krfska deklaracija iz godine 1917. koju su potpisali kneževina Srbija i jugoslavenski odbor kojeg je, hoćeš/nećeš, predvodio Hrvat dr. Ante Trumbić.

(2) Ta deklaracija se je potpisala da u zajednici takozvanih "slavenskih" naroda, u ovom slučaju i u to doba su bili dominantni Hrvati i Srbi, radimo i borimo se protiv austrohugarske monarhije. Hrvati kao i pošteni Srbi su mislili da ćemo u zajednici biti jači otresti se austrohugarske monarhije, te kasnije, svaki za sebe imati svoju vlastitu državu, Hrvati Hrvatsku a Srbi Srpsku državu.

(3) Kada je završio WW1 1918. i na Versaillskoj konferencija za MIR u lipnju 1919. godine ta zajednička zemlja je priznata kao kraljevina SHS, tj. Srba, Hrvata i Slovenaca.

(4) Srbi opijeni pobjedama balkanskim ratovima iz 1912-1913. su odmah pomislili da je i Hrvatska njihova zemlja, koju da su im je Velika antenta darovala.

(5) Srbi su odmah počeli svim državnim aparatima i dekretima uskraćivati, isticati i zabranjivati Hrvatima svako nacionalno obilježje do te mjere, da svako isticanje hrvatstva i hrvatske nacionalne zastave bilo je ugušeno u krvi i žrtvama.

(6) Hrvati su počeli otvoreno govoriti da se mirno raziđemo, svak k sebi i svak za sebe. Sazvana je skupština u Beogradu da se o tome raspravlja. Srpska radikalna stranka je potajno radila po direktiva kralja Aleksandra te izvršili najbrutalniji pokolj Hrvata u sred parlamenta i u sred Beograda 20 lipnja 1928. god.

(7) Taj zločinački srpski način obračunavanja s Hrvatima je Hrvatima dozlogrdio do te mjere da su se Hrvati počeli mobilizirati za vlastitu obranu.

(8) Tada je kralj Aleksandar uvidio opasnost za državu kojoj je on bio "njegovo visočanstvo", te je raspustio stranke i konstitucije te uspostavio diktaturu 6 sijčnja 1929. godine. Tek tada počimaju svi gori jadi nad Hrvatima i Hrvatskom, sve u ime naroda i države.

(9) Dr. Ante Pavelić u svojoj ljubavi za Hrvatsku nije vidio drugog izlaza osim osnutka jedne revolucionarne organizacije sa svrhom da se svim raspoloživim sredstvima suprostavi srpskom nasilju, pa i uz potrebu oružja, s lozinkom: LJUTA TRAVA NA LJUTU RANU. Dao je toj organizaciji ime USTAŠA, što je jedna stara hrvatska izreka koju su Hrvati u prošlosti koristili protiv svakoga tiranina kada su se Hrvati trebali USTATI na obranu svojih Domova i svoje države Hrvatske.

(10) Hrvatski revolucionarni Ustaški Pokret je osvetio hrvatske zastupnike HSS koje je Puniša Račić poubijao 20 lipnja 1928. god. usred parlamenta, ubivši srpskog kralja u Marseilleu 9 listopada 1934. godine.

(11) Poslije tog atentata srpska kraljevska Jugosklavija postaje sve više i više nepopularna u međunarodnim. krugovima. Njegovo "visočanstvo" princ knez Pavle sa svojim ministrima pristupa 25 ožujka 1941. Trojnom Paktu u najvećoj nadi da mu se kraljevina SHS sačuva.

(12) Srpski radikalni krugovi oko mladoga princa Petra drugoga su bili nezadovoljni političkim ishodom koji je vodio do jedne minimalne olakšice Hrvatima sa njihovom Banovinom Hrvatskom na čelu dra. Vladka Mačeka i njegove HSS.

(13) Srpski general Simović sa svim svojim vojničkim kadrom u suglasnosti pukovnika Draže Mihailovića pripremaju puč 27 marta (hrvatski ožujka) s lozinkom: Bolje rat nego pakt. Svrgnili su kneza Pavla što je razljutilo Hitlera te je napao srpsku kraljevinu Jugoslaviju.

(14) Hrvati ne samo da koriste nego su iskoristili međunarodnu političku situaciju i Proglasili Svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku DESETOGA TRAVNJA 1941 godine.

(15) Srbima to nije bilo po volji te su svim silama i vojničkim potencijalom udarili na Hrvatsku koja uobće još nije imala ni vojske niti vojničkog kadra.

(16) Srbi, bolje rečeno srpski četnici Draže Mihailovića su nemilosrdno počeli ubijati Hrvate bez ikakvoga biranja. Njihova, četnička lozinka je bila ubijati sve što je hrvatsko, tako: DA OD ZLA RODA NEMA NI PORODA, mako su znali govoriti.

(17) Kada su nenaoružani Hrvati to vidjeli, počeli su se organizirati u vojničke skupine, vojničke redove, u ustaške postrojbe, ne da "kolju i ubijaju" kako su naši hrvatski neprijatelji to drugima govorili, pa i vama poštovani kolega, odnosno druže, DUH, nego da se brane.

(18) U toj isključivo nacionalnoj obrani Hrvati su imali svako Božije, ljudsko i međunarodno pravo da se brane i da se obrane. U toj borbi za obranu nacionalnih hrvatskih života, glupo bi bilo reći da nije bilo i nevini i nedužni žrtava.

(19) Trebamo uvijek imati na umu i pred očima činjenicu da svaki rat za sobom nosi više nedužni i nevini žrtava nego, recimo, vojnički žrtava.

(20) To se je najviše moglo vidjeti i osjetiti na području Hrvatsk za vrijeme WW2. Zašto? jednostavno zato što nam je sličan jezik, što smo izmješani, što u mnogim slučajevima poznajemo jedni druge, te, uz sve to, srpski četnici u zajednici sa partizanima su iz taktičkih i strateških razloga napadali pravoslavna sela u odori hrvatskih vojnika, kako bi dali do znanja srpskom pučanstvu da su to bili ustaše. Nedugo iza toga dolaze četnici i partizani da im "pomognu" i da ih spase od "ustaškog noža", kako su znali govoriti, te ih nagovaraju da im se priključe/pridruže i da sa njima pođu u šumu.

(21) Iz šume zna se šta se je radilo. Diverzije. Protiv koga? Protiv Hrvata i Hrvatske Države. S kim; četnici i partizani zajedno.

(22) Hrvatska Država kao i svaka druga država na svijetu je tražila te "diverzante", hapsila ih i privodila hrvatskom narodnom sudu. (Vidi knjižicu DRINU 1956. i tu se može pronaći mnoge stavri što se tiče suda NDH)

(23) Tako je nastala fama o "ustaškim zločinima" koji uobće, u smislu zločina, nisu ni postojali. Ekseca dakako da je bilo. To je što svaki rat za sobom nosi.

(24) Da smo mi Hrvati dobili rat u drugom svjetskome ratu, povijest bi se drugačije pisala. Hrvati bi tada bili najbolji na svijetu. Svakako da smo mi i danas najbolji zahvaljujući našoj uljudnosti.

(25) Nadam se prijatelju, odnosno druže, DUHU da sam odgovorio na sva vaša mogu ća pitanja i želje. Uz iskrene poZDrave. Otporaš.


Saznajte više: Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom


Saznajte više: Partizani - Stranica 2 http://slobodni.net/t3341-2/#ixzz3lNOriw00
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Bobani

12-09-2015, 10:32

DRUGO O T V O R E N O P I S M O GOSPODINU STJEPANU HEFERU PREDSJEDNIKU H.O.P.-a
Piše: general Drinjanin, OBRANA, br. 21, kolovoz 1965.

Poštovani gospodine predsjedniče!

Budući nisam siguran da će Vaša stara ili nova okolina predati Vama jedno obično pismo - to pišem ovim putem u nadi, da će Vam ovo par misli, koje Vam upućujem, reći netko od mnogobrojnih Hrvata sa kojima se u svakidašnjem životu susrećete na ulicama Buenos Airesa.

Istina, ja sam Vama ovo par riječi htio osobno reći prigodom vašeg dolaska u Europu, ali dogodilo se i meni što i mnogim drugima, manje ili više malim i velikim ljudima, koji su Vas htjeli vidjeti i upstati za junačko zdravlje, a možda i progovoriti koji korisnu o našim zajedničkim hrvatskim problemima. Pišu mi mnogi hrvatski ljudi iz Europe, da su Vas čekali na mnogim mjestima, a ponegdje i sa dobro organiziranim skupinama HOP-a. Vi ćete najbolje znati razloge, ali mali ljudi vele, da niste imali potrebne dozvole za posjetiti čak ni one - provjerene hopovce, a kamoli - krivovjerne hopovce, a da i ne govorimo o onima, koji smo već davno isključeni iz rvackog naroda, ili kojem uopće nisu pripadali radi pomanjkanja stanovite partijske, članske knjižice.

Radi se, gospodine predsjedniče, o tome, da nas ima mnogo, koji bi rado vidjeli, da se Vi porazgovorite, recimo sa drom. J. Krnjevićem, Vašim starim stranačkim drugom, koji je, eto, nedavno izabran no vim predsjednikom H.S.S.-e. (Dr. Vladko Maček je umro 1964., a dr. Juraj Krnjević je izabran 1965., mo.) Mi bi rado, da se porazgovarate sa predstavnicima Hrvatskog Narodnog Vijeća i drugim istaknutim predstavnicima, recimo, sa drom. Ibrahimom begom Džinićem, pa možda i sa kojim popom, fratrom ili hodžom, jer i oni su sinovi hrvatskog naroda, i mnogi od njih je vrlo dobro aktivan u borbi za hrvatsku Državu. mi bi rado, da bi Vi primili i koju grupu mladih ili starih intelektualaca, koji, iako nisu Vaši pristaše, ipak su dio hrvatskog naroda, i bez njih se ne može zamisliti hrvatska budućnost.

Mogli ste vidjeti i kojoj od starig OBRANA (ako Vam daju dozvolu da ih prelistate), mako, n.pr., dr. Juraj Krnjević naširoko divani sa našim junakom sa Drine, pukovnikom vitezom Ibrahimom Pjenićem, (vidi OBRANU br. 15-16-17, srpanj, kolovoz-rujan 1964., ts. 18. Mo.) te sa grupom popova i fratara. I ostade mu na ramenu glava, nije izgubio ni jednogoga od starih pristaša, a jest dobio novih.

Nemojte vjerovati, gospodine predsjedniče, da je svetgrdje kritizirati Poglavnika, mako je to napisao Vaš minister prosvjete, (dr. Andrija Ilić, mo.) i nemojte još manje vjerovati ono, što piše Vaša novena u Kanadi, da je raditi protiv Hefera isto što raditi i protiv Boga. Vi ste stari osječki fiškal, (stara hrvatska riječ za: advokat, odvjetnik a u ironičnom smislu "mudrujaš", mo) i nekada ste bili čovjek profinjenoga humor, što znam barem po onome kada ste na duhovit način pričali o meni osobno, da se je pola Vašega ministarstva treslo od smijeha. Vi znate da je svaki politički čovjek izvrgnut kritici, i na to se mora spremiti onoga dana, kada se počme baviti političkim radom. To se mora odnositi i na Vas, iako ste se bez vlastite krivnje naši u predsjedničkom sosu i neobranom groždju "ustaške baštine". (Ovdje general misli na Poglavnikovu "izmišljenu oporuku" kojom da je stavio na čelo Ustaškog Pokreta ili HOP-a dra. Stjepana Hefera, mo)

Svi smo mi, gospodine predsjedniče, koji smo nešto značili u prošlosti prešli pedesetu. Vi ste, kao i Vaš glavni suparnik dr. J. Krnjević, u dobi, kada se pišu oporuke, rasporedjuje obiteljska ostavština i uredjuju stvari sa Bogom, kako bi se dostojno završio jedan život u službi Domovine. Riješite, gospodine predsjedniče, što prije probleme na jedan dostojan način, kako emigracija ne bi potrošila još mnogo godina, da riješi problem naknadno improviziranih oporuka i oporučnih nasljednika, pomoćnika i pomoćkinovih zamjenika.

Ne, odlučno kažemo, ne, ne mislimo na to, da bi cijela emigracija prihvatila bilo kakvo riješenje, koje bi vi političari mogli naći. Ali je sasma sigurno, da velika većina hrvatskog naroda očekuje, da i Vi, i dr. J. Krnjević, i svi drugi - provedete ostatak života u traženju tih solucija, koje bi zadovoljile onu većinu Hrvata, i posebno hrvatskih vojnika, koji su svjesni, da hrvatskim revolucionarcima i vojnicima treba dati jednu ozbiljnu političku platformu pred svijetom i pred narodom, da bi se mogli ozbiljno uhvatiti u koštac sa srbokomunističkom Jugoslavijom.

Uz dužno poštovanje, odani Vam

general DRINJANI.

(Ovo generalovo pismo dru. Stjepanu Heferu je jedan veliki odraz i izraz političkih savjeta, kako njemu tako isto i svim onima koji se žele baviti hrvatskom nacionalnom državotvornom politikom. Mo. Otporaš.)

Bobani

12-09-2015, 12:50

ČIJA JE BOSNA I HERCEGOVINA?


Potreba HTV ...
Fra Andrija Nikić (nikic.andrija@tel.net.ba)

Draga Predsjednice hrvatskog naroda!

Radujemo se Vašem češćem obilasku hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini!

Nakon što ste vratili ponos i dostojanstvo stanovništva u Republici Hrvatskoj, svaki Vaš obilazak hrvatskog naroda i katoličkog puka u Bosni i Hercegovini vraća nam ponos i samopouzdanje.

Posredstvom medija, posebice TV Dnevnika, saznali smo da Vas je Komitet za dodjelu Međunarodne nagrade Isa-beg Ishaković nominirao za ovogodišnju nagradu. Nagradu ste u Sarajevu sinoć (10. rujna) i primili. Čini mi se da je potrebno još nešto znati: „Nagrada "Isa-beg Ishaković", stoji u medijima, ime je dobila po osmanskom upravitelju Bosne iz 15. stoljeća koji se smatra jednim od utemeljitelja Sarajeva kao urbanog središta u tom razdoblju.“ Međutim, nisu Vam rekli da je „Isa-beg Ishaković" sin islamiziranog Ishaka bega Hranušića – Kotromanića, niti da je unuk posljednje bosanske kraljice Katarine,koja je rodom iz Hercegove zemlje. Nadalje nisu Vam spomenuli da je više stoljeća prije mladog Sarajeva, postojala starija Vrhbosna.

Zahvaljujem Vam što ste u svom zahvalnom govoru, uz ostalo, spomenuli Vrhbosnu. Podsjećam, da čak 300 godina prije 1238. gradi biskup Ponza u mjestu Brdo kod Vrhbosne katedralu sv. Petra i Pavla i uz nju kaptol. Tako se grad Sarajevo tri stotine godina prije osmanlijske okupacije naziva Vrhbosanjem. Iz toga doba pronađen je kamen s ugraviranim natpisom: 'Beati Petri in Verb(osna)", koji je uzet kao logotip Papina posjeta Crkvi u BiH.

To uz ostalo javnosti nije dostupno jer nemamo svojih medija. Prošle godine, HTV je dokinula svoje dopisništvo u Mostaru, te se dobiva dojam, da katolika i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nema. Tako se obmanjuju domaća i svjetske pozornice.

Molim Vas uime članova Napretka, Akademije i hrvatskog naroda, pokušajte nam vratiti medije i povećajte broj glasačkih mjesta.

Draga Predsjednice, korijeni kršćanstva i hrvatska na području Bosne i Hercegovine dublji su od 1945 i 1463. godine.

Darujem Vam čudesni plod hercegovačkog krša, ljudske marljivosti i Božje darežljivosti koji, usprkos kamenja, plodnoj zemlji i žeženom suncu, kako svjedoči i Antun B. Šimić, zori i donosi dražesne plodove.

„…Na nebu modrom eno

Sjajna se preliva duga

I svirka flauta bruji

Sred malog zelenog luga...

To himnos jeseni ori -

I šipak i grožđe zori.“

Uz Vas smo poput zrnaca u ovom nesebičnom daru: Bog Vam podržao ljepotu i bila krcata dobrim idejama kao šipak zrncima

akademik fra Andrija Nikić, predsjednik

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Mostaru

i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru

Mostar, 11. rujna 2015.

Bobani

13-09-2015, 15:43

83 GODINE OD VELEBITSKOG USTANAKA (1931-2015)

Prije 83 godine u malom ličkom selu Brušane ( u noći između 6. i 7. rujna 1932. godine), izvršena je akcija koja je dobila ime Velebitski Ustanak.

Kao uvod za opis ove akcije uzeti ću nekoliko podataka iz studije jednoga stranog povjesničara napisane na engleskom jeziku. Ovaj riedki nepristrani stranac vrlo objektivno opisuje srbijansku strahovladu koja je dovela do ove akcije i dvije godine kasnije do atentata u Marseilleu.

U svojoj studiji povjesničar Christopher Clark kaže:

“Od početka 12. stoljeća pa sve do konca 1. svj. rata Hrvati su živjeli u političkom savezu s Mađarima.

Dinastija Trpimirovića je izumrla i Zvonimirova udovica kraljica Jelena pozvala je svoga brata Lazsla, kralja Mađarske, koji je kasnije proglašen svetcem, da postane kralj Hrvatske. Njegov vješti nasliednik Koloman “Ljubitelj knjige”, u dogovoru s Hrvatima, uzpostavio je 1102. godine trajnu asocijaciju između ova dva susjedna naroda. Mađarski kraljevi, koje su Hrvati istovremeno birali za svoje kraljeve, priznavali su Hrvatsku kao zasebno kraljevstvo i nacionalni identitet njihove domene. Kroz čitavo vrieme asocijacije Hrvati su zadržali sve sloboštine; baštinenje svoje konstitucije, tradicije, jezika i svih drugih sloboda koje pripadaju jednom slobodnom narodu.

Tako je to manje više hodalo i poslije smrti posljednjega mađarskog kralja i stupanja u savez s Austrijom 1527. g., - sve do konca 1. svj. rata, kad su “pariški mirotvorci”, ne obzirući se na principe, američkoga predsjednika Woodrowa Wilsona, (posebno na 14. točku o pravima svakog naroda na samoodređenje) Hrvatsku, dielove Mađarske i još neke druge teritorije strpali u novu tvorevinu “Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Revolucionarna opozicija toj kraljevini, koja je uzpostavljena tzv. Parižkom mirovnom konferencijom u siječnju 1919. godine, nije iz početka bila organizirana od strane nezadovoljnih nesrbskih naroda strpanih u tu heterogenu državnu tvorevinu, nego od strane komunističke partije. Ali, komunistička partija nije se bunila na postojanje te umjetne tvorevine, nego zato što je, po naredbi iz sovjetske Rusije, željela preuzei vlast i u noj uzpostaviti boljševičku vlast.

Ranih 20ih godina narodi ogorčeni na srbsku dominaciju još nisu bili izgubili nadu da će unutar te konfederacije zakonitim putem i neprestanom borbom u beogradskom parlamentu uspjeti postići nekakav prihvatljiv stupanj autonomije.

Srbski vođe poput doživotnog vođe srbske centralističke Radikalne stranke, Nikole Pašića, bili su nepopustivi u svojoj mašti o srbijanskoj veličini i odbijali su svaku ideju o bilo kakvom kompromisu koji bi Srbe pomakao s dominantne pozicije.

Komunistički pokret, kao neka vrsta glavne revolucionarne snage 20ih godina, sastavljen većinom od Srba, nije bio protiv državnoga jedinstva ili srbskoga unitarizma, nego protiv političkoga sustava koji je bio oprečan ideji sovjetskog modela komunizma.

U kapitalističkim sustavima komunisti automatski okreću u obrnutom pravcu od postojećeg poredka, ne samo u svojim ciljevima, nego i u svojim metodama, a pogotovo u duhu.

Ali, u zemlji Srba, tradicionalno sklonih nasilju, ipak se dogodilo ono nemoguće, da je u reakciji protiv nemilosrdnih i zlovoljnih Srba, domaći komunistički pokret bio, barem prividno, prožet humanizmom.

Komunistički vođa prof. Sima Marković, koji nije uspio spojiti marksizam s kršćanskim pravilima, prigrlio je indijsku filozofiju. On je navodno mrzio svako krvoproliće. On je, sliedeći filozofiju indijskoga pjesnika Rabindranatha Tagore, klasno ratovanje zamjenio teorijom mirne eliminacije svake napetosti radi čega ga je gnjevni mladi beogradski slikar, zagriženi komunist i boljševik Moše Pijade nazvao anarhistom.

Nu uza sav njegov navodni humanizam Sima Marković je ipak bio Srbin.

Kad je Jugoslavenska komunistička partija na petom zasjedanju Kominterne u Moskvi 1924. godine usvojila rezoluciju u kojoj je naglašeno ne samo da jugoslavenski komunisti trebaju likvidirati kralja Aleksandra, nego da na temelju stavke o “samoodređenju naroda” treba razpačati Jugoslaviju tako da Hrvatska, Slovenija i Makedonija postanu podpuno nezavisne države, Sima Marković je jadikovao nad, kako je rekao, “katastrofalnim posledicama” koje će ta odredba prouzročiti nad komunističkom partijom Jugoslavije, u velikoj većini sastavljenom od Srba.

Kako znamo, od te rezolucije nije bilo ništa, jer komunisti, i poslije nekoliko pokušaja, nisu imali sposobnosti likvidirati Aleksandra, niti su željeli razbiti Jugoslaviju.

To će kasnije učiniti hrvatski ustaše.” Tako piše ovaj strani povjesničar.

Nema sumnje da danas dobar dio hrvatskog pučanstva, osobito mlađi naraštaji, kako u domovini tako i ovdje u dijaspori, ne zna puno o tome što je ustvari bio Ustaški Revolucionarni Pokret, što mu je bio cilj i što je dovelo do njegovog osnivanja.

Za to ima više razloga. Prvi i najvažniji razlog su dezinformacije koje već više od 70 godina širi udružena velikosrbska i jugokomunistička antihrvatska propagandna mašina čiji cilj je; demonizacijom svega što je hrvatsko obezglaviti, a potom uništiti nas Hrvate kao narod. I nisu oni jedini jer s njima su uvijek i tvorci one prve versajske i one posljednje jaltanske Velike Srbije a.k.a. Jugoslavije.

Ali i dan danas, uz boljševike u Hrvatskoj, najgrlatiji i najuporniji su velikosrbski fašisti , baš oni čiji su neopisivi zulumi bili glavni i jedini uzrok što je došlo do osnutka ovoga pokreta.

Neopisive torture, pljačke, progoni, umorstva, sustavne likvidacije nedužnog pučanstva i divljačka bestijalnost primitivnog okupatora i njegovih pijuna u Hrvatskoj jedini su razlog za koji je osnovan Ustaški pokret.

Ovaj pokret nije slijedio doktrinu bilo čije ideologije ni bilo kojega “izma”, on je bio upaljač općenarodnog revolta protiv divljačke tiranije koja je čitav hrvatski narod bila dovela u bezizlasno stanje, očaj i mrak iz kojeg mu nije smjelo biti izlaza.

Za “civiliziranu Europu” to nije bio udruženi zločinački podhvat, nije bilo “Tribunala pravde”, nitko nije pozvan na odgovornost. Uzprkos svim njihovim zločinima, svem njihovom barbarstvu, Francuzi iz milošte prema svojim mezimcima jednoj od glavnih ulica u Parizu daju počasni naziv “Avenue Piere 1Er de Serbie” ( Avenija Petra I. od Srbije ), koja i danas postoji.

Vjerujem da je većina slušatelja ovog programa upoznata s umorstvom hrvatskih zastupnika u srbijanskoj Skupštini 28. lipnja 1928., ali mnogima nije poznata golemost drugih srbskih zločina protiv hrvatskoga naroda. Vjerujem također da će biti i onih koji će reći da je to davna prošlost, ali možda će i oni jednoga dana

negdje naletjeti na onu izreku Otca Domovine Ante Starčevića:

«Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju» (Ante Starčević, 1867.)

PRIPREME ZA USTANAK

Poslie utemeljenja Ustaškoga Pokreta i prisilnog napuštanja domovine, po zapoviedi dr. Ante Pavelića hrvatski revolucionari su u Italiji i Mađarskoj

organizirali logore za vojničku izobrazbu i pripreme za neminovnu borbu protiv velikosrbske države Jugoslavije.

Svakoga dana u logore su pristizale nove grupe većinom mladih hrvatskih revolucionara koji su stizali ne samo iz domovine nego i iz mnogih država Zapadne Europe, a nekoliko i iz sjeverne i Južne Amerike.

Mnogi od njih postati će visoki častnici Hrvatskih Oružanih Snaga, a neki, poput Jure Francetića i Rafaela Bobana, legendarni vojskovođe.

Među vodećim vojnim instruktorima u logorima bili su bivši častnici u austrougarskoj vojsci dopukovnik Stjepan Duić, Narciz Jesenski i neki drugi.

Dopukovnik Duić bio je za vrieme 1. svj. rata pobočnik felmaršala Luke Šnjarića

na ruskom frontu u Galiciji.

U ovim logorima, ovi vrstni častnici su u kratko vrieme od običnih mladih hrvatskih seljaka i radnika izvježbali tri ili četiri satnije vrstnih ratnika koji će, kad za to dođe čas, povesti hrvatski narod na ustanak protiv omraženog okupatora.

Kako je jedan od najvažnijih preduslova za svaki ustanak podržka naroda,

Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni, ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Kada je ustanak planiran zključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža prebacivanje ljudi, oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra (koji je tada bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to učini preko mora. Nu I morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake srbske straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i najzamršeniji plićak zvani Gaz, poslije kojega ( ako ga se uspješno prođe ), prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac “Fortica” (tiesnac preko kojeg danas ide Paški most). Pa i ako ustaše uspiju sve to ( po mrkloj noći ) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali? Pa tko je za provedbu svega toga mogao biti bolji od “Pivca” koji je stotine puta po mrkloj noći svojim ‘kajićem’ ili ‘bracerom’ ovim plićacima i tjesnacima izpod nosa žandarima provezao ‘škiju’ i ‘špirit’. Povrh toga, njega će na obali pod Velebitom dočekati njegova junačka majka Manda, sestre i rodbina.?

Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antisrbsko i antijugoslavensko.

Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje rodno selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata. Nije u njemu bilo kuće koja nije bila u crno zvita, tako da je danas skoro pusto.

Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom “Anica” iz Zadra u Lukovo Šugarje ( u mali zaljev Devčić Draga ), a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu “Šugarska Duliba” na Velebitu, između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit, on je, pošto je kao lugar imao “legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tuda krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi ‘Ustaški Pokret’ koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj Dragi na Velebitu.

Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrbskih zlotvora i “Kralja Ciganina”, te pjevali - ‘Ustani bane’, ‘Ustaška se vojska diže’ itd. Poslije eksplozije paklenog stroja koji je oštetio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze “ustaši”, Dušan Šušnjar i njegovi “junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta.

Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu, ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi htjeli prenoćiti, a ujutro bi krenuli kako bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta, prije zore su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić, koji nije bio član grupe ustaša; Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odkle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar.

Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke bnde svom žestinom baciše se ne samo na one za

koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri bilo hrvatsko. Počeše s racijama, batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih “srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu pa im je “kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao 31. puk, elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske vojske”, koji je od ličkih Vlaha posrbica bio dočekan s cvijećem i ovacijama i stacioniran u pro- četničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr.. Nije se pitalo jesi li si izašto kriv. Dosta je bilo da nisi “Srbin”. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem , u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić Šintin, Pavao Devčić Lukićev i mnogi drugi.

Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog, divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Sriemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju idola raznih Goldsteina, Mesića, Josipovića, Pusića i druge jugobande, crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade. Ovaj prefrigani čifut, okorjeli boljševik kretenskoga izgleda, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile “Miško” Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar “Gržaljev” iz Brušana i dr., nego i nekim od onih obrazovanih ( već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena “Slaninara” ( u zatvoru je dobio taj nadimak zato što su mu njegovi u zatvor uvijek slali pakete s konadima slanine), i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin visoki oficir, a Miško i Stipić Došen “ narodni povjerenici”, ubojice i pljačkaši par excellence . Drugu Moši je bilo lako “vaspitati” ovakve tipove jer prije svega, oni se ni nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi oni iz moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni komunističko propagandno dijeljenje kruha na jednake komadiće među uznicima u ćeliji.

Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračili su razuzdani velikosrbski žandari i njihovi vlaški pomagači. Ali, tvrd bijaše naš

narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj Vili Velebita ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je tu bila riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mom mjestu, a moja obitelj i rodbina suu njega bili direktno ili indirektno umješani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali.

Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike Blaž “Blagoje” Piščević, ali nisu imali naikava uspjeha. Vlasti su potom razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže vijest da je moj tetak Nikola “Nikić” Milković pod “Pločom” izpod Bukovog Doca u Velebitu našao Pejanovićevo tijelo. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i “Blagoje” Piščević.

Pokupili su Pejanovićeve ostatke i ne pitajući nikoga za dozvolu pokopali ih u naše katoličko groblje, uz blagoslov “srbskog” paroha iz Čitluka. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše. Tek 1941., kad je nestala Jugovina, počelo se pričati što se zapravo s Pejanovićem dogodilo. Toga dana Nikić je navodno u Bukovom Docu nešto radio oko svoje ljetne pastirske kolibe. Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega pušku i zapovjedio mu da ga vodi k moru.

Kako sa svih dolaca i draga iz Velebita prema moru vode samo ‘kozji putevi’ koji se jedva primjete u strmom kršu, tako i iz Bukovog Doca vodi jedan od najstrmijih. Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane vrlo strma i skoro neprohodna. Tu se nalazi jedna litica zvana “Ploča”, a put (neka vrsta grubih kamenih stuba) koje su seljaci još davno proklesali, većinom ušicama sjekire, naglo povrh nje skreće u desno. Onaj tko nije odatle i po lijepome vremenu, a kamoli u sniježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom liticom nađen je Vojin Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješnoga, tako se i ovdje dogodilo. Poslije Pejanovićeve sahrane , pošto mu je bilo kasno preko Velebita ići natrag u Brušane ( onda još nije bilo ‘ Jadranske magistrale’ za Karlobag pa se moralo ići pješice preko Velebita) Blagoje Piščević ,koji je sebe smatrao nekom vrstom seljačkog pjesnika, došao je u našu kuću da bi prenoćio. Kako u ono vrieme u seljačkim kućama nije bilo šporeta nego samo ognjište, Blagoje je tu sjeo na ‘tronožac’ i počeo smišljati prigodnu pjesmu u čast poginulog Pejanovića.

Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. I naš “Blagoje” poče sa svojom “poezijom”:



“Zakukala kukavica crna

U Lovćenu na vr’ ‘ednog trna.

Nije ono kukavica crna,

Nego majka Pejanović Voje

Ona traži milo dite svoje:

‘Đe s’ Vojine, milo janje moje?’

Traži Niko jarca izgubljena,

Nađe Voju, pade na koljena”.

Na to skoči baba Ika, pa mu odpraši: “Čekaj, čekaj ti zeru! Ne bi li li to morda bilo bolje ‘vako ?

Traži Niko izgubljena jarca, pa un nađe mrtvoga magarca - sve ti vrag ludi odnija, tebi i njemu. Malo je ‘rvacki rebara polomija. Marš iz moje kuće !”

Na to Blagoje skoči i odjuri tražiti drugi konak.

Ovaj Blaž ili “Blagoje” (“počasno” ime koje je dobio od naroda radi suradnje s srbskim žandarima) bio je jedan od onih naših nepismenih biednika koji su pošli trbuhom za kruhom u “svete zemlje” - Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su pod okrutnom čizmom bogatih kapitalista za najmizernije plaće crnčili po šumama, željezničkim prugama, kamenolomima i rudnicima. Tu su došli pod utjecaj komunističkih i velikosrbskih agitatora i izgubili i ono malo osjećaja ( ako su ga uobće i imali) prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su kasnije prošli školu tovarišća Moše Pijade , vratiše se u svoj narod kao izdajice i kolaborateri okupatora, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice svoje subraće kao što su kasnije bili sudionici u ovom ustanku; braća Miško i Stipić Došen, Jerko Sudar i dr.

Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom ustanku, ne može se ipak pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskim opančarima dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje su počinili tolike zulume. Ako velikosrbski zločinci i njihov Aca Crnođorđević nisu tada još ozbiljno shvatili tu poruku, onda su zasigurno shvatili onu koja je dvije godine kasnije stigla iz Marseille-a.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Bobani

13-09-2015, 19:46

Date: Sun, 13 Sep 2015 19:15:52 +0200
Subject: Re: Velebitski ustanak
http://kamenjar.com/velebitski-ustanak/

On Sun, Sep 13, 2015 at 6:52 PM, Annie Boban <froate@hotmail.com> wrote:

Bobani

14-09-2015, 02:03

Iz Otporaševe torbe „MEMORANDUM” Hrvatskog Narodnog Odpora Charles-u De Gaulle-u

Pročitajte više na http://kamenjar.com/memorandum-hrvatskog-narodnog-odpora-charles-u-de-gaulle-u/, Kamenjar

Bobani

14-09-2015, 21:14

DR. VLADKO MAČEK, HITLEROV REVOLVER I SPASAVANJE JUGOSLAVIJE

Milan • prije 2 godine, from: Kamenjar.com

"...Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice; ...poput pencilina, televizije, gume za žvakalje i demokracije...Sve je to produkt vremena, doba, epoke,...prolazno kao i oblaci,...ali naš hrvatski narod ostaje..."
general DRINJANIN u Okružnom Pismo: "OD RAKOVICE DO SIDNEY-A! 21.Xl.1961.

Milan • prije 2 godine, from: Kamenjar.com
Revolver na stolu dra. Vladka Mačeka

dalje.com:
Član Delivuk (Milan Gabrić) 06.11.2011 16:31 h

Ustaše hapse dra. Vladka Mačeka. Paletkujući na internetu pronaša sam i ovo što me je uistinu iznenadilo. Iznenadilo me je ko jedna povjesna činjenica koja je nama Rvatima malo ili nimlo poznata.

HRVATSKA i USTAŠTVO (41)

Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo: teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN.

Piše: general DRINJANIN

" OBRANA " br. 28. 1965 godine

Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.

Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam žvio tako rekuć od najranijeg djetinstva - naučile su me, da se u životu ne treba nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada nas je došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da je Kopčinović ("pobočnik Staniša") lud, jer je činio stvari, koje jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: " Pa jest, izgleda malo lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni ljudi bave se unosnijim poslovima, zarađuju, vesele se i odmaraju se, a mi, koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!"

Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se među ljudima i djelima, koja nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza "abnormalnosti" bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći: nemoj pretjeravati (u šali se reklo "prijećeravati").

Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom Ustaša Narodne i Obrambene službe, te, prema unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao.

Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se predstavio i pokazao mu pismeni nalog.

U istom je stajalo, da se ima pretresti dom dra. V. mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra. V. Maćeka, koji trebam ja osobno sprovesti u djelo.

Sada počima iznenadđenje. Najprije zato, jer medđu prvim riječima, koje je izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. I drugo, veliko iznenadjenje, na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je jedna otvorena škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao.

Kraj spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škutulja i u njoj jedan "Walter" revolver! Na škatulji i na revolveru bilo je urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema njemačkom Reichu, ili nesto slično. (Nezaboravimo jednu stvar ovdje spomenuti da je Hitlerova Njemačka podržavala Mačekovu i srpsku kraljevsku Jugoslaviju, moja opaska). Bilo je spominjano ime Goering-a, nu ne znam dali je to bila fabrikacija Herman Georing, ili mu je to maršal Goering, kao veliki prijatelj Jugoslavije, na poklon dao.

( Dozvolite mi ovdje navesti šta o tom "revolveru poklonu" kaže Marko Markovic u svojoj knjigi " JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije", str. 34.

"... Treba podsjetiti da je Mađarska četeri mjeseca prije njemačkog napada na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj nudeći teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Mađari su se morali predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju država.

Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik mađarske vlade, počinio je samoubojstvo. O tom činu Maček je u "Memoarima" zapisao: "Ribbentropov posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3 travnja 1941. i donio mi poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u tim stvarima surađujem s Njemcima. Ja sam mu rekao da je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi ništa, ( Sada se može vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio razdor među Hrvatima, koji je išao na ruke i četnicima i partizanima. Sada se olako može shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija, opaska Otporaš), nego ću sve svoje sile uložiti u to da sprijecžčim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr.V.Maček bio u spasavanju srpske kraljevske jugoslavije, opaska Otporaš) ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu 'pištolu". Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi "daru", ali sam shvatio značenje..."

Dali je general Drinjanin kada je pisao svoja sjećanja na dra. V. Mačeka znao za njegove "Memoare" u kojima se otkriva tajna "revolvera" na ormariću u spavaćoj sobi dra. Mačeka, kojega je on, general Drinjanin, pronašao, teško je reći. Otporaš)

Bobani

15-09-2015, 19:35

POČETCI LOGORA JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (1) dio)

U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pričitati. Mile Boban. Otporaš.


PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.

MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5. 2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)

SAŽETAK

U vrijeme diktature kralja Aleksandra u Podravini se formirala jedna od najznačajnijih ilegalnih ustaških organizacija. Veliku ulogu u tome imao je velik broj dvovlasnika koji su svakodnevno prelazili granicu budući da su imali posjede u Mađarskoj. Blizu granice s mađarske strane, kod Nagykanizse, formiran je ustaški logor Janka-puszta u kojem se provodila vojna obuka i iz kojeg su ustaše organizirale terorističke akcije u Jugoslaviji. Djelovanjem ustaša iz Janka-puszte značajnije se razvila ustaška mreža u Prekodravlju i kod Đelekovca, dok je prije formiranja logora Janka-puszta ustaška emigracija najviše djelova-la preko granice kod Ferdinandovca. Nakon Velebitskog ustanka 1932. Podravina je posta-la teritorij od najveće važnosti za provođenje ustaških terorističkih akcija u Jugoslaviji. Ustaške organizacije u Podravini raspale su se nakon izdaje Stjepana Petrovića iz Hlebina, nakon čega je na robiji završio velik broj Podravaca. Trojica ustaša iz Janka-puszte, od kojih su dvojica bili Podravci (Mijo Kralj i Ivan Raić), bili su uključeni u izvršenje atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934.

Ključne riječi: ustaše, Janka-puszta, Podravina, dvovlasnici, terorističke akcije
Key words: Ustashe, Jankapuszta camp, Podravina, dual landowners (in Croatia and Hungary), terrorist actions.

U knjizi Političke stranke u Podravini 1918. – 1941.1 u nekoliko poglavlja djelomično sam obra-dio razvoj ustaško-domobranskog pokreta na tom području. Dodatnim istraživanjem građe u Hrvat-skom državnom arhivu došao sam do novih podataka o djelovanju ustaša na područje Podravine, koji će biti objavljeni u knjizi Ustaše i Janka-puszta : Prilozi o djelovanju logora Janka-puszta i razvoju ustaško-domobranskog pokreta u Podravini za vrijeme monarhističke Jugoslavije. U ovom radu poku-šat ću dati kraći prikaz razvoja ustaškog pokreta na mikroprostoru kotara Koprivnica i Đurđevac. Dijelom ću se osvrnuti i na rad ustaške emigracije u mađarskoj Podravini, a prije svega u logoru Jan-ka-puszta, koja je snažno djelovala na razvoj ustaške organizacije u Podravini.

Fenomen ustaškog pokreta na području gornje Podravine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nedo-voljno je istražen, te toj temi imamo manjak objavljenih radova. Zbog burnih događaja koji su se na ovim prostorima u međuratnom razdoblju odvijali smatram da ih je važno opisati.

1 Vladimir ŠADEK, Političke stranke u Podravini 1918. – 1941., Koprivnica, 2009.
Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.48
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

Bobani

15-09-2015, 19:42

POČETCI LOGORA JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (2) dio)

U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pričitati. Mile Boban. Otporaš.

PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.

MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5. 2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)

U pograničnom području Podravine živio je velik broj dvovlasnika koji su imali svoje posjede i na mađarskoj strani. Dvovlasnici su svakodnevno prelazili granicu kako bi odlazili na svoje posjede, pa su stoga bili idealni za prenošenje informacija i raznih ilegalnih materijala preko granice. Ustaška emigracija je nastojala ovu činjenicu iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva. I konfiguracija terena u Podravini bila je idealna za ilegalnu komunikaciju preko granice. Posebno se to odnosi na suhozemnu granicu u Prekodravlju i dijelom kod Ferdinandovca, gdje granicu između Jugoslavije i Mađarske nije označavao prirodan tok rijeke Drave.

Političke prilike u Podravini dvadesetih godina nisu bile naklonjene ideji beskompromisne i radi-kalne borbe za hrvatsku samostalnost, jer stanovništvo je u velikoj većini bilo naklonjeno umjereni-jem radićevom HSS-u. To potvrđuju i rezultati izbora u na području kotareva Đurđevac i Koprivnica

1920., 1923. i 1925. HSP je tada u ta dva kotara prosječno ostvarivao rezultat od oko 1 posto, a Radi-ćevci u đurđevačkom kotaru iznad 90% i koprivničkom iznad 75%.2

Kasnije je situacija bila nešto drukčija zbog burnih reakcija na HSS-ovo koaliranje s radikalima. Ulaskom u drugi Hrvatski blok HSP-u je porasla podrška među stanovništvom, što se očitovalo u izbornom rezultatu spomenute 1927. kad na parlamentarnim izborima u Kotaru Koprivnica dobiva 20%, a u Kotaru Đurđevac oko 12%. Ovo frankovačko političko >buđenje< u Podravini dobilo je dodatnu dimenziju nakon atentata na hrvatske zastupnike u Beogradu, te proglašenja diktature Kralja Aleksandra.3

VAŽNOST PODRUČJA KOD FERDINANDOVCA I FORMIRANJE LOGORA JANKA-PUSZTA

Nakon proglašenja diktature Kralja Aleksandra vođa frankovaca Ante Pavelić otišao je u inozem-stvo gdje se nametnuo kao vođa političke emigracije, koja je 1930. formirala organizaciju >Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija< (UHRO).4 Ustaška emigracija operativno je prema Kraljevini

Jugoslaviji djelovala preko svojih centara u Italiji i Mađarskoj, a njihovo najznačajnije područje dje-lovanja iz Mađarske bila je Podravina.5 Velike zasluge u tome imao je Pavelićev suradnik i tajnik

HSP-a Gustav Perčec. On je naime imao posjed uz Dravu kod Ferdinandovca, gdje je prije diktature iznajmljivao čamce za ribolov, ali i često kontaktirao s Mađarima.6 Nakon odlaska u emigraciju upravo je on dobio zadatak da rukovodi akcijama iz Mađarske prema Jugoslaviji. Sredinom 1929. već je počeo organizirati osposobljavanje operativaca za terorističke akcije u Kraljevini SHS.7 Područje kod Ferdinandovca emigrantima je nakon toga postalo ključno za prebacivanje ljudstva i materijala preko granice.

Najvažniji Perčecovi ljudi u pograničnom području kod Ferdinandovca bila su tri brata Domitro-vić. Ivan i Bela Domitrović živjeli su u pograničnom području s mađarske strane te su bili u kontaktu s dvovlasnicima, a surađivali su i s mađarskom obavještajnom službom. Mreža ustaških suradnika stalno se širila pa je samo na području Ferdinandovca i Novog Virja bilo 25 osoba koje su prelazile

Bobani

15-09-2015, 19:48

POČETCI LOGORA JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (3) dio)

U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pričitati. Mile Boban. Otporaš.


PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.

MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5. 2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)2 Isto. 3 Isto.

4 Djelovanje Ustaško-domobranskog pokreta za vrijeme monarhističke Jugoslavije detaljno je obrađeno u knjigama: Mario JAREB, Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, 2006.; Bogdan KRIZMAN, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1986.

5 O aktivnostima ustaša u Italiji i odnos te zemlje prema ustašama govori se u knjizi: James J. SADKOVICH, Italija i ustaše 1927. - 1937., Zagreb, 2010.

6 Željko, KRUŠELJ, U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma, Koprivnica, 2001. Dokument 13, str. 19-25 i 60-61.

7 KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 59-60. ; JAREB, n. dj., str. 215-246. ; Mladen COLIĆ, Takozvana Nezavisna Država Hrvatska, 1941., Beograd, 1973. str. 24-46.

PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 49

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

granicu i prenosile oružje, eksploziv i promidžbeni materijal, te vršile razne zadatke. Sve akcije na tom području koordinirao je pak Ignac Domitrović.8

Jedna od većih akcija provođenih preko punkta Ferdinandovac - Špinac bilo je miniranje pruge kod Vrpolja 22. travnja 1930. radi napada na vlak koji je u Beograd prevozio poklonstvenu delegaciju bivših predstavnika HSS-a, koji su nakon proglašenja diktature prešli na stranu režima.9

Perčec je u ljeto 1931. posredovanjem mađarskih vlasti uzeo je u zakup posjed Janka-puszta, pod lažnim imenom Emil Horvath. Posjed Janka-puszta ili Jankovac bio je smješten uz granicu Mađarske i Jugoslavije, kod mjesta Murakeresztúr i Belezna u kotaru Csurgo, te se prostirao na 242 jutra zemlje. Sam logor nalazio se na uzvisini, u njemu su bile smještene dvije zgrade, dok se zemljište sastojalo od polja i šume.10

Emigranti su se u Janka-pusztu preselili u listopadu 1931., no logor do kraja 1931. nije funkcioni-rao kao tipičan centar za obuku. Najprije je tamo bilo smješteno 15-20 emigranata, bjegunaca iz Jugoslavije, koji su radili na poljoprivredi. Osim Perčeca, prvi stanovnici Janka-puste bili su Stjepan Petrović, Marijan Mađerić, Dragutin Sikirica i Ivan Mraz iz Hlebina. Oni su u Mađarsku prebjegli zbog izbjegavanja vojne obveze i nezadovoljstva stanjem u Kraljevini Jugoslaviji, te u potrazi za poslom. S obzirom na to da je područje logora bilo neuređeno, prvi stanari radili su na čišćenju, pre-uređenju zgrada i pripremanju za smještaj i život budućih stanovnika.11

Bivši austrougarski potpukovnik i važan ustaški dužnosnik Ivan Perčević kasnije je kazao da je Perčec nakon dolaska u logor primijetio da ima premalo ljudi za obrađivanje zemlje na imanju koje je zakupio, te je stoga nastojao povećati broj stanovnika Janka-puszte. U početku je ciljao na emigran-te koji su se već nalazili u Mađarskoj i dvovlasnike s hrvatske strane te su ljudi isprva u logor dolazili isključivo iz ekonomskih razloga, nipošto političkih, a tek se kasnije logor postupno pretvarao u sje-dište s političkim i vojnim ambicijama.12

Od bijega četvorice spomenutih Hlebinaca u Mađarsku pa nadalje postojala je cijela procedura kako su emigranti primani, provjeravani i najzad novačeni za Janka-pusztu. Bjegunci preko Preko-dravlja koji nisu imali saznanja o logoru najprije bi se trebali javiti policiji i reći da žele ući u službu Gustava Perčeca. Nakon što bi prošli saslušanje, vlasti bi ih predale Perčecu ili njegovim ljudima, koji bi ih odveli do logora Janka-puszta. Naravno, sve ovo podrazumijeva i činjenicu da se na bjegunce ne posumnja da su jugoslavenski špijuni ili komunisti. Perčecovi novaci potom bi dobili lažna imena i dužnosti.13

Nakon što je logor pripremljen za rad počela je obuka bez oružja, no bilo je to samo teoretsko predavanje. U to početno vrijeme emigranti su radili na gospodarskim poslovima, plaću nisu dobivali, a spavali su u zajedničkoj sobi koja je bila u vrlo lošem stanju. Ignac Domitrović, također jedan od prvih stanara Janka-puszte, bio je vrlo nezadovoljan takvim stanjem. Nakon što je došao na Janka-pusztu osjećale su se trzavice između njega i Perčeca, jer na početku mu se jedino on usudio direktno suprotstaviti a jedini nije radio fizičke poslove. Domitrovićevo nezadovoljstvo uskoro se pretvorilo u pobunu većine stanovnika logora.14

Zavada Domitrovića i Perčeca uzela je toliki zamah da je Domitrović napisao pismo Anti Paveliću, u kojem je između ostalog naveo da ako se prilike u Janka-puszti ne promijene da će se i krv proliti.

8 Hrvatski državni arhiv (HDA), Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove Soci-jalističke Republike Hrvatske 1945-1987 (SDS RSUP SRH), 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac.

9 Isto ; JAREB, n. dj., str. 215-246.

10 KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 81-84., 102.; HDA, SDS RSUP SRH, 013.0.53 Dosje Ivana Perčevića - sasluša-nje.

11 COLIĆ, n. dj., str. 32-34.

12 HDA, SDS RSUP SRH, 013.0.53 Dosje Ivana Perčevića - saslušanje.

13 HDA, 145.2 Savska banovina - Odsjek za državnu zaštitu, Kutija 105. Zapisnik sa saslušanja Ivana Mraza 2.

siječnja 1933. sastavljen kod Uprave policije u Zagrebu.

14 COLIĆ, n. dj., str. 32-34. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac.

Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.50

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

Bobani

16-09-2015, 01:04

POČETCI LOGORA JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (prvi (4) dio)

U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pričitati. Mile Boban. Otporaš.


PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.

MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5. 2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)2 Isto. 3 Isto.


VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

Perčec je nezadovoljnike vrlo oštro kažnjavao te ih i zatvarao, što je izazvalo još veći revolt, a nape-tost je eskalirala nasiljem između dvije skupine. Emigranti su tražili Perčecovu smjenu i postavljanje drugog zapovjednika umjesto njega. Ustaško vodstvo je zbog svega što se događalo donijelo odluku da se stanovnici Janka-puszte trebaju iseliti iz logora pa je većina emigranata krajem prosinca 1931. napustila logor. Hlebinci Mraz, Mađerić i Sikirica, te Ignac Domitroivić bili su preseljeni u Debrecen, a prva trojica su dodijeljeni u službu časnicima obavještajne službe u mađarskoj vojsci kao pomoćnici na njihovim posjedima.15

Neko vrijeme nakon toga Perčec je zajedno s ljubavnicom Jelkom Pogorelec stanovao u Budim-pešti, odakle je povremeno dolazio u kontrolu logora. Takvo stanje prekinuo je Perčević koji je sredi-nom 1932. stigao u Janka-pusztu da Perčecu pomogne u radu, a u logor su uskoro stigli novi ljudi.16

JANKA-PUSZTA KAO CENTAR ZA OBUKU

Logor je ponovo ustrojen u jesen 1932. a koprivnički kotarski načelnik je u svom izvješću 17. listopada 1932. izvijestio nadređene da su se prema njegovim informacijama na području Janka-puszte u tom mjesecu nalazila 42 emigranta, da je u logoru vladao vojnički režim, te da je prehrana bila zajednička.17 Bilo je to samo mjesec dana nakon Velebitskog ustanka

Na saslušanju nakon svršetka Drugog svjetkog rata ustaški dužnosnik Mijo Bzik iz Reke kod Koprivnice govorio je o svom boravku u logoru Janka-puszta. Bzik je kazao da se nakon bijega u Mađarsku početkom 1933. zajedno s Martinom Nemecom i Mijom Kraljom prijavio tamošnjim vla-stima. Zadržani su desetak dana u policiji, nakon čega su pušteni na kolodvoru u Nagykanizsi gdje ih je dočekao Perčec, koji ih je predao nekom namješteniku Janka-puszte da ih odvede u logor. U logoru se tada nalazilo dvadesetak ljudi, a njih 5-6 je boravilo u svojim kućama uz granicu te su povremeno dolazili po upute i donosili vijesti iz Jugoslavije.20

Bzik je kazao da se u vrijeme njegova boravka u logoru počelo raditi na ribnjaku te se podučavalo ljude u baratanju oružjem. Nakon njegova odlaska u Italiju u logor je kao vojni instruktor stigao Emil Lahowski, a očekivalo se i oružje za koje je Bzik saznao da je kasnije i stiglo iz Italije. U to vrijeme logor je posjetio Ante Pavelić koji je prilikom svojeg boravka kraćim govorom bodrio ljude. Bzik je naveo da su prilike u logoru tada bile dobre, kao i hrana.21

Početkom 1933. stanovnici Janka-puszte dobili su odore koje su nosili u logoru. Tada se počela provoditi i vojna obuka.22 Prvo je Lahowski vršio obuku u gađanju, a nakon njega Stjepan Kopčinović i Zvonimir Pospišil. Pospišil je vodio obuku u montiranju tempiranih mina, vršio je vojnu obuku

15 HDA, 145.2, Kutija 105. Iskaz Ivana Mraza 2. siječnja 1933.

16 HDA, 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac ; COLIĆ, n. dj., str. 32-34.

17 KRUŠELJ, U žrvnju, Dokument 77., str. 151.

18 Velebitski ili Lički ustanak oružana je akcija koju su u rujnu 1932. organizirali pripadnici ustaške organizacije. Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću, u vezi s vodstvom u emigraciji. Napadnuta je oružnička po-staja u Brušanima pokraj Gospića, a u napadu su sudjelovali emigranti prebačeni iz Zadra i članovi organi-zacije iz Gospića. Napad je imao više promidžbeni učinak nego vojni, a reakcija vladajućih bila su uhićenja i teror nad stanovništvom.

19 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.

20 HDA, SDS RSUP SRH, 013.4.3. Zapisnik sa saslušanja Mije Bzika u prostorima OZNE 8. - 11. lipnja 1945.

21 Isto. ; KRUŠELJ, Poglavniku odan, str. 163-180. 22 COLIĆ, n. dj., str. 32-34.

PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 51

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

te emigrante obučavao pucanju iz pištolja. Pavelić i njegovi najbliži suradnici Perčević i Perčec povre-meno su dolazili u logor i vršili pregled obuke.²³

Ovakva situacija u logoru je potrajala sve dok u Jugoslaviju nije pobjegla Perčecova ljubavnica Jelka Pogorelec koja je radila za jugoslavenski tajnu službu. Njen špijunski rad započeo je u vrijeme druge faze logora Janka-puszta.²⁴ Ustaško vodstvo je već i ranije sumnjalo da je Jelka Pogorelec špijunka, što je kasnije potvrdio i Ivan Perčević. Jednom prilikom kao izaslanik samog Pavelića dopu-tovao je u logor i upozorio Perčeca da prekine odnose s njom, no ovaj ga na svoju nesreću nije poslušao.²⁵

Perčević je tada umjesto Perčeca privremeno za zapovjednika logora postavio bivšeg austrougar-skog satnika Papića,²⁶ a već sredinom svibnja 1933. Pavelić je za novog zapovjednika Janka-puszte imenovao Vjekoslava Servatzyja koji je u Mađarsku upućen iz Italije.²⁷

Ustaška emigracija je nakon afere s Perčecovom ljubavnicom bila svjesna da vlasti u Jugoslaviji imaju informacije o svemu onome što se događalo u Mađarskoj, a bilo je pitanje vremena kada će i javnost saznati. To se dogodilo kad je u zagrebačkom listu Novosti, u razdoblju od 5. do 14. listopada 1933. objavljeni članci u kojima je Jelka Pogorelec govorila o ustaškoj emigraciji u Mađarskoj. Ti članci kasnije su objavljeni i u brošuri pod naslovom Tajne emigrantskih zločinaca: ispovijest Jelke Pogorelec.²⁸

Vjekoslav Servatzy je kasnije u svojem iskazu OZNI nakon zarobljavanja 1945. kazao da se rad u logoru nakon njegova dolaska na čelo nije previše razlikovao u odnosu na prethodno razdoblje. On je nakon dolaska formirao još jedan manji logor, tzv. Baza-pusztu, koja je bila udaljena 25 kilometara od granice. Kazao je da je Janka-puszta bila preblizu granice, a već se znalo za njeno postojanje pa je bila predmet stalnog izviđanja i bilo je potrebno imati još par punktova. Zbog sličnog razloga formi-rana je baza i u obližnjoj Nagykanizsi.²⁹

Nepunih godinu dana nakon dolaska, u travnju 1934., Servatzy je većinu stanovnika logora pre-mjestio na drugo mjesto. Razlog premještanju iz logora zasigurno su bila uhićenja ustaša u koprivnič-koj Podravini nakon predaje Stjepana Petrovića krajem ožujka 1934., o čemu će biti riječi nešto kasnije. Iako je dio emigranata još kratko ostao tamo, Janka-puszta nakon preseljenja više nije funk-cionirala kao ustaški logor. Još neko vrijeme taj teritorij kontrolirali su ustaše iz Nagykanizse, a posljednji ustaše napustili su logor krajem godine.³⁰

POČECI USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI I TEROR ORUŽNIKA

Djelovanje ustaša na području Podravine u početnoj fazi ustaško-domobranskog pokreta svodilo se na širenje promidžbenog tiska i ilegalno prebacivanje pristaša preko granice. Jačanjem ustaške mreže uz granicu i uključivanjem većeg broja dvovlasnika u ilegalne radnje, aktivnosti ustaša posta-jale su sve intenzivnije i konkretnije. Obavještajne djelatnosti jugoslavenskih vlasti u pograničnim područjima bile su tih godina konstantne, a nakon početnih ustaških napada povećavao se i broj poli-cije na tom teritoriju. Vladini su obavještajci radili i izvan granice pa su neprestano dolazile informa-cije o mogućim opasnostima od redova ustaške emigracije. Početkom 1930. jugoslavenska policija je

Bobani

16-09-2015, 02:30

POČETCI LOGORA JANKA PUSZTA U MAĐARSKOJ (5) dio) i kraj ovih opisa[/U][/B]

U nastavcima ću iznijeti vrlo važna saznanja o Logoru Janka Puszta za koja se prije nije znalo. Maks Luburić je pisao o tome u svojim uspomenama: Povodom smrti Vladka Mačeka, Obrana 2964/1965. Vrijedno pronaći i pričitati. Kliknite na: Povodom smrti V. Mačeka i tu ćete naći sve opise. Mile Boban. Otporaš.

PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 47
VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE U PODRAVINI DO 1934.

MILITARY CAMP OF JANKA-PUSZTA AND DEVELOPMENT OF
CROATIAN ORGANIZATION "USTASHE" IN PODRAVINA REGION BY THE YEAR 1934
Vladimir ŠADEK Primljeno / Recieved: 15. 3. 2012.
Koprivničko-križevačka županija, Koprivnica Prihvaćeno / Accepted: 20. 5. 2012. vladimir.sadek@kckzz.hr Rad ima dvije pozitivne recenzije
Pregledni rad / Review
UDK / UDC 343-819.7 (475.5 Janka-Puszta)2 Isto. 3 Isto.
25 HDA, SDS RSUP SRH, 013.0.53 Dosje Ivana Perčevića - saslušanje.

26 COLIĆ, n. dj., str. 32-34.

27 HDA, SDS RSUP SRH, 013.2. Materijali o ''Janka pusti'' i 013.0.53 Dosje Ivana Perčevića - saslušanje.

28 Jelka POGORELEC, Tajne emigrantskih zločinaca. Ispovijest Jelke Pogorelec o Gustavu Perčecu i drugovi-ma, koji u tuđoj službi rade protiv vlastite domovine grozote na Janka Puszti, Zagreb, 1933. ; KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 129. i 159. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac.

29 HDA, SDS RSUP SRH, 013.4.3 Zapisnik sa saslušanja Vjekoslava Servatzyja u prostorima OZNE 1945. 30 Isto. ; JAREB, n. dj., str. 247-256.

Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.⁵²

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

sumnjala da hrvatski emigranti uz mađarsku granicu dijele promidžbene materijale, a 1932. obavje-štajci su vjerovali da su emigranti uspostavili baze u Janka-puszti, Vizvaru, Nagykaniszi i još nekim mjestima uz granicu.³¹

Ruta Ferdinandovac - Špinac je, zbog suhozenme granice između Mađarske i Jugoslavije na tom području, od prvih dana diktature bila među najvažnijim ustaškim koridorima za ilegalnu komunika-ciju s Jugoslavijom. Vlasti su shvatile da pogranična policija sama ne može kontrolirati aktivnosti ustaške emigracije pa je u Ferdinandovcu 1933. smješten Komesarijat pogranične policije s protuo-bavještajnim zadacima. Spomenuti teren kontrolirao je Ignac Domitrović uz pomoć svoje braće Ivana i Bele.³²

U noći od 1. na 2. studenoga 1932. jugoslavenski žandari su u Špincu likvidirali Ivana Domitro-vića, namamivši ga u zasjedu. Time je zadan težak udarac ustaškim emigrantima u Mađarskoj jer od tada punkt Ferdinandovac - Špinac za njih više nije imao onu ulogu kao ranije, a to je vidljivo i po tome što više niti jedna veća ustaška akcija u Jugoslaviji nije rađena preko tog pravca.³³

Najvažnici ustaški operativac na području koprivničke Podravine u početnoj fazi pokreta bio je Ivan Gabaj iz Hlebina. Njegov rad vrlo je bitan za ustaško-domobranski pokret na tome području jer je među prvima počeo organizirati ilegalne aktivnosti nakon proglašenja diktature. Upravo je on u Hlebinama 1929. osnovao prvu grupaciju nezadovoljnika na području gornje Podravine koja se kasni-je vezala uz ustaško-domobranski pokret. Godine 1931. organizirao je prelazak granice prvim stanov-nicima Janka-puszte Petroviću, Mađeriću, Sikirici i Mrazu, te je radio na proširenju ustaške organiza-cije u okolnim mjestima. Sedmog veljače 1933. u emigraciju su se preko veze s Gabajem uputila trojica koprivničkih ustaša, Kralj, Bzik i Nemec. Budući da su vlasti navedenu trojicu u siječnju 1933. zbog sumnjivog držanja stavile pod kontrolu, nakon njihovog nestanka pokrenuta je potraga.³⁴

Nakon šire istrage petnaestak ljudi iz Hlebina je uhićeno. Među uhićenima bio je i Ivan Gabaj kojeg su oružnici 4. travnja 1933. odveli na demonstrativni uviđaj kraj mađarske granice kako bi im pokazao mjesto gdje je prelazio granicu. Tamo su ga tukli i tobože mu ponudili da prijeđe granicu, a kad je ovaj napravio nekoliko koraka pucali su mu u leđa i zakopali ga nedaleko od mjesta zločina.³⁵

TERORISTIČKE AKCIJE PREKO ĐELEKOVCA I PREKODRAVLJA

Ubojstva Domitrovića i Gabaja bila su uvertira sukobe i terorističke napade u tom dijelu Hrvatske. Svakako valja istaknuti da se poslije >Velebitskog ustanka< u rujnu 1932. ustaška teroristička aktiv-nost uglavnom vodila preko Janka-puszte i Podravine. Ustaške akcije iz Mađarske izvodile su se preko podravske i zagorske skupine.³⁶

Podravska skupina razvila je svoje najznačajnije baze na području Đelekovca i Prekodravlja. Nakon što su Domitrovićevi ljudi raseljeni iz Janka-puszte Gustav Perčec je počeo raditi na proširenju ustaške mreže i vrbovanju novih dvovlasnika upravo na tom području. Zajedno sa suradnicima sastao se s đelekovečkim emigrantom Mihalcem s kojim je dogovorio pojedinosti o formiranju ustaške mreže na području Đelekovca. Njegovi suradnici Gustav Kunstler i Stjepan Petrović su dobili zadatak

31 SADKOVICH, n. dj., str. 182. - 185.

32 HDA, Grupa XXI Politička situacija i izbori, br. 2199. Izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu o političkim događajima za siječanj i veljaču 1931. ; 2053. Obavještajni izvještaj Bjelovarske žandarmerijske čete za rujan 1930.

33 HDA, SDS RSUP SRH, 013.15 Ustaški aparat na Kotaru Đurđevac.

34 HDA, XXI, br. 3065. Izvještaj predstojništva gradske policije u Koprivnici o političkim prilikama i događajima u veljači 1933. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica ; Rudolf HORVAT, Hrvat-ska na mučilištu, Zagreb, 1992., n. dj. str. 524-525.

35 Stjepan MRAZ, Hrvatski državotvorni pokret i njegov odraz na Hlebine, Hlebine u srcu : hlebinski almanah 2,

1996., str. 48-52. ; Stjepan DOLENEC, Znameniti hrvatski državotvorci u Hlebinama, Hlebine u srcu : hlebin-ski almanah 2, str. 317-330. 36 COLIĆ, n. dj., str. 38-39.

PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina 53

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

da s Mihalcem budu u kontaktu. Nakon toga formirana je ustaška organizacija u Đelekovcu kojoj su na čelo stali Mijo i Stjepan Petak.³⁷

Gustav Perčec je u studenom 1932. naredio Stjepanu Petroviću da organizira napad paklenim strojevima u Zagrebu. Ciljani datum napada bio je 1. prosinca, kada je režim slavio stvaranje Kralje-vine SHS/Jugoslavije. Petrović se potom sastao s Ivanom Mihalcem pa su zajednički dogovorili tak-tiku napada. Dogovoreno je da se oružje i eksploziv napadačima dostavi krajem studenog, a mjesto primopredaje bila je državna granica na rijeci Dravi. Nakon što su podijelili oružje i mine uputili su se u Zagreb gdje je Sabol minu bacio u dvorište pravoslavne crkve, a Pavlić kod zgrade vojnog okru-ga. Obije mine su eksplodirale. U noći 20. lipnja 1933. ustaše iz Đelekovca izvršili su i drugo preba-civanje oružja i eksploziva preko granice na Dravi. Međutim prilikom primopredaje pojavio se gra-nični policajac te je došlo do pucnjave u kojoj je policajac ranjen.³⁸

Ustaške akcije na području Prekodravlja također su išle preko Hlebinca Stjepana Petrovića. Na tom terenu osoba za kontakt bio mu je Janko Varga iz Otočke. Nakon sastanka na pustari Festetić kod Gole ova skupina je dobila zadatak da kod oružničke postaje u Goli ili Drnju postavi tempiranu minu. Golski ustaše su minu ubacili u vrt oružničke postaje u Goli, a sljedeći dan 14. rujna 1933. oružnici su u vrtu primijetili paket umotan u ustaški tisak, pa su ga iz opreza stavili u korito s vodom. Mina je u koritu eksplodirala i nije počinila štetu.³⁹

Ustaška akcija koje je najjače odjeknula u podravskoj javnosti dogodila se 30. srpnja 1933. kada je pakleni stroj eksplodirao na željezničkoj stanici u Koprivnici. Eksplozija se dogodila neplanirano jer je ustaška emigracija eksplozivom umatanim u paket planirala napasti predsjednika Suda za zaštitu države u Beogradu, Dragana Bubnja.⁴⁰ Međutim paket je otvoren u Koprivnici, prilikom čega je došlo do eksplozije u kojoj je pogranični policajac Oskar Kronast poginuo, dvije osobe bile su ranje-ne, a nastala je i velika materijalna šteta.⁴¹

Krajem 1933. u Janka-puszti je osmišljena nova napadačka akcija povodom proslave ujedinjenja 1. prosinca 1933. Eksploziv se trebao postaviti na nekoliko lokacija u Hrvatskoj, a akcije su se pri-premale izvesti preko granice u Prekodravlju. Akcija za koju je naređenje dao sam Pavelić bio je pokušaj atentata na bana Savske banovine Ivu Perovića. Za izvršitelje bili su izabrani Perčecovi ljudi Stjepan Petrović i Andrija Gredičak koji su za napad dobili 8 bombi i 4 pištolja sa streljivom. Napad je trebao biti izvršen u Zagrebu prilikom banova odlaska u crkvu, tako da su Petrović i Gredičak 1. prosinca već u 8,30 sati ujutro bili na planiranom mjestu atentata. No uplašivši se za vlastiti život i prevelike možebitne žrtve napad ipak nisu izveli.⁴² Vračajući se s neizvršenog zadatka, Petrović i

Gredičak su kod Ludbrega naišli na patrolu oružnika s kojom su se prilikom legitimiranja sukobili. Došlo je do pucnjave pri čemu je jedan oružnik teško ranjen, a obojica ustaša uspjeli su se izvući iz neprilike te su se vratili u logor Janka-puszta.⁴³

RASPAD USTAŠKIH ORGANIZACIJA U KOPRIVNIČKOJ PODRAVINI

Petrović i Gredičak su još jedno vrijeme ostali u logoru, no sredinom ožujka 1934. u logor je stigao Perčević te je pred postrojenim ustašama pročitao akt potpisan od Pavelića. Tim aktom su Petrović i

Gredičak osuđeni na smrt kao izdajnici, a kazna se trebala izvršiti izvan logora. Nakon toga su pro-

37 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.

38 Isto.

39 Isto. ; KRUŠELJ, U žrvnju, Dokument 113, 117 i 118., str. 203-204. i 206-208.

40 KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 132.

41 Podravske novine, 4/1933., br. 31. ; KRUŠELJ, U žrvnju, str. 25-31. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.

42 KRUŠELJ, n. dj., str. 23-25.

43 HDA, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.

Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.⁵⁴

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

tjerani iz logora, a zajedno s Petrovićem i Gredičakom za izdaju je bio optužen i njihov suradnik Ivan Mihalec.⁴⁴

U nastojanju da spasi živu glavu Gredičak je prebjegao u Jugoslaviju pa se uputio u Rusiju, među-tim uhićen je u Rumunjskoj i izručen jugoslavenskoj policiji.⁴⁵ Petrović se nakon nekog vremena vratio u Jugoslaviju i otišao kući. Krajem ožujka 1934. uhićen je u svojoj kući i odveden na policiju u Zagreb gdje je odao cjelokupnu djelatnost ustaške emigracije i sav svoj rad.⁴⁶

Ubrzo nakon toga, već 1. travnja 1934. započela su uhićenja podravskih ustaša, prilikom čega je pronađeno mnogo materijala pripremljenog za terorističke napade. Ustaše iz Prekodravlja prvi su došli na metu oružnika nakon čega su počela uhićenja u Đelekovcu, Grbaševcu, Torčecu, Velikim Sredicama i Koprivnici.⁴⁷

Nakon provedene istrage i ispitivanja na policiji u Zagrebu, uhićenici su upućeni na suđenje u Beograd, koje je počelo u srpnju 1934. Sudski proces vodio se protiv 31 osobe, a svima se sudilo zbog terorističke djelatnosti. Presude Državnog suda za zaštitu države u Beogradu protiv podravskih ustaša bile su vrlo oštre: jedna osoba osuđena je na smrt, četiri na doživotnu robiju, sedmero ljudi osuđeno je na kazne od 15 do 20 godina robije, dok su osmorica osuđena na kazne od 5 do 8 godina robije.⁴⁸

Prilikom sudskog procesa vlasti su došle do informacija koje su za protudržavne djelatnosti teretile i vodeće ljude HSS-a koprivničkog područja nakon čega su uhićeni bivši gradonačelnik Koprivnice Ivan Kraljić i njegov suradnik Stjepan Prvčić. Osim njih uhićeno je još nekoliko pojedinaca, a proces protiv ove skupine počeo je u rujnu 1934. na Okružnom sudu u Bjelovaru. Na kraju suđenja devetero osoba osuđeno je na kazne od 1 do 12 godina robije. Predaja Stjepana Petrovića i uhićenja ustaša u koprivničkoj Podravini rezultirali su slomom ustaške mreže u tom kraju, jer radilo se o većini orga-nizatora ustaške aktivnosti.⁴⁹

Krah ustaške organizacije na području koprivničke Podravine teško je uzdrmao i emigraciju u Mađarskoj, a ubrzo nakon toga logor u Janka-puszti bio je raspušten. Emigranti su tada premješteni većinom u Italiju i diljem Mađarske, no dio logoraša smješten je u obližnju Nagykanizsu. Nakon uhićenja podravskih ustaša došlo je do smirivanja situacije u pograničnom području.⁵⁰

Otprilike u isto vrijeme kada su trajala suđenja optuženicima iz koprivničke Podravine donesena je zajednička odluka vodstva UHRO-a i makedonske terorističke organizacije VMRO o pripremi atentata na kralja Aleksandra prilikom njegova boravka u Francuskoj. Osoba za izvršenje tog zadatka od strane VMRO-a bio je Veličko Dimitrov Kerin ili Vlada Šofer, a ustaško vodstvo donijelo je odlu-ku da ostali atentatori budu izabrani od bivših stanovnika Janka-puszte. U organizaciju atentata bio je uključen i zapovjednik logora Janka-puszta Vjekoslav Servatzy, koji je dobio zadatak da za akciju pronađe tri čovjeka. Servatzy je izabrao pojedince za koje je smatrao da najviše zadovoljavaju krite-rije. Bili su to Zvonimir Pospišil, Mijo Kralj iz Koprivnice i Ivan Raić iz Koledinca.⁵¹

44 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica ; 013.2 Materijali o ''Janka pusti'' ; KRU-ŠELJ, n. dj., str. 23-25.

45 HDA, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica.

46 Isto ; 013.2 Materijali o ''Janka pusti'.'

47 HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica ; Podravske novine. 5/1934., br. 31. i br.

39. ; KRUŠELJ, U žrvnju, str. 23-25. 48 Isto.

49 HDA, XXI, br. 3477. Mjesečni izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu o političkim prilikama i događajima od

3. kolovoza 1934. ; br. 3493. Izvještaj Predstojništva gradske policije u Koprivnici o političkim prilikama i doga-đajima u travnju 1934. ; br. 4900. Izvještaj Predstojništva gradske policije u Koprivnici o političkim prilikama i događajima u travnju 1934. ; HDA, SDS RSUP SRH, 013.14 Ustaški aparat na Kotaru Koprivnica ; Podravske novine, 5/1934., br. 15, br. 31. i br. 39. ; KRUŠELJ, U žrvnju, Dokument 131., str. 232-233.

50 HDA, XXI, br. 3477. Mjesečni izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu o političkim prilikama i događajima od 3. rujna 1934. ; Podravske novine, 5/1934., br. 15.

51 HDA, SDS RSUP SRH, 013.4.3 Zapisnik sa saslušanja Vjekoslava Servatzyja u prostorima OZNE 1945.

PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012. Podravina ⁵⁵

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

U Parizu su atentatori podijeljeni na dvije grupe: marsejsku kao glavnu i parišku kao rezervnu. Odlučeno je da u marsejskoj grupi budu Kerin i Kralj, a u pariškoj Pospišil i Raić. Atentat je izvršen 9. listopada 1934. nakon što se kralj iskrcao u Marseilleu.⁵² Francuska policija je na licu mjesta ubila atentatora, a ostali sudionici marsejske i pariške grupe, Pospišil, Raić i Kralj, vrlo brzo su uhićeni. Nakon suđenja svi su osuđeni na doživotnu robiju s prisilnim radom. Kaznu su prvotno izdržavali u

Novoj Kaledoniji, a kasnije su vraćeni u Francusku.⁵³

Vijesti o atentatu već su sljedeći dan nakon tog čina stigle u Podravinu. Pojačala se represija oruž-nika pa su svi registrirani protivnici režima bili pod dodatnom kontrolom. Ustaško-domobranski pokret u Podravini nakon Petrovićeve predaje bio je u rasulu, a suradnici pokreta koji nisu bili uhićeni i osuđeni u beogradskom i bjelovarskom procesu su se pasivizirali. Nakon ukinuća Janka-puszte i preseljenja preostalih ustaša iz Mađarske u Italiju njihov rad više nije ni mogao doći do izražaja.⁵⁴

ZAKLJUČAK

U ovom radu pokušao sam prikazati pregled razvvoja i aktivnosti ustaško-domobranskog pokreta na područjima kotara Koprivnica i Đurđevac u razdoblju od 1929. do 1934. U tom kraju razvila se jedna od najsnažnijih ilegalnih ustaških organizacija u Hrvatskoj u tom razdoblju, a djelovanje ustaš-kih emigranata iz Mađarske i posebno logora Janka-puszta imalo je veliku ulogu u tome.

Nakon proglašenja diktature najvažniji teritorij za ilegalnu komunikaciju preko granice na područ-ju Podravine bilo je područje kod Ferdinandovca. Bitan razlog tome bile su tamošnje veze Gustava Perčeca, ali i brojni dvovlasnici koji su surađivali s emigracijom. Formiranjem logora Janka-puszta najvažnije područje za djelovanje ustaša prema Jugoslaviji postalo je područje kod Đelekovca i Pre-kodravlje. Na organiziranju tamošnje ustaške mreže značajnije se počelo raditi nakon raseljavanja logoraša iz prve faze Janka-puszte. Nakon ubojstva Ivana Domitrovića Ferdinandovac i formalno pada u drugi plan kao područje za organizaciju akcija. Ubrzo nakon toga iz Janka-puszte kreću prvi teroristički napadi, koji će se prekinuti tek razbijanjem ustaške mreže u Podravini.

Velik broj dvovlasnika i nezadovoljnika režimom, kao i vrlo pogodna konfiguracija terena, dopri-nijeli su da se područje Podravine pretvorilo u najvažniji ustaški smjer za prebacivanje ljudstva, oružja i ilegalnog tiska iz Mađarske. Nakon Velebitskog ustanka 1932. koprivnička Podravina ustaša-ma postaje i najvažnije područje preko kojeg su provođene terorističke akcije u Jugoslaviji. Koliko je Janka-puszta važna za ustašku organizaciju u tim godinama dokazuju podaci kako su se odatle plani-rale najsloženije akcije, napadi na režimske dužnosnike, pa čak i na samog kralja. I konačno sam čin atentata na kralja u Marseillesu odradili su (osim Kerina) kadrovi s Janka-puszte.

Djelovanje ustaškog logora Janka-puszta u Mađarskoj može se podijeliti na dvije faze. Prva faza bilo je samo formiranje logora i prvo okupljanje emigranata, a obilježja te faze bila su mnoge nespret-nosti, neorganiziranost i sukobi. U ovoj fazi prave vojne obuke nije bilo, već samo kraća teoretska predavanja. Druga faza u radu logora bila je mnogo važnija i značajnija, a tijekom tog razdoblja logor je funkcionirao na način kako je i zamišljen. U logoru, doduše, nije boravilo više od 30-40 ljudi, no vršila se vojna obuka, a planirale su se i izvodile terorističke akcije.

Hapšenje podravskih ustaša i krah ustaške mreže u Podravini 1934. bio je velik udarac za ustašku emigraciju koja je izgubila svoj najaktivniji granični koridor u tom trenutku, čime je pod upitnik dovedena i svrha samog logora koji je ubrzo i raspušten.

O samom atentatu vidjeti u: JAREB, n. dj., str. 303-308.

52 KRUŠELJ, U žrvnju, str. 25-31. ; KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 156-159.

53 KRUŠELJ, U žrvnju, str. 25-31. ; O samoj istrazi i suđenju vidi: KRIZMAN, Ante Pavelić, str. 161-186. i 224-231.

54 HDA, XXI, br. 3669. Izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu - 'Politička zapažanja i prilike u narodu u vezi sa atentatom u Marselju,' 1. i 2. prosinac 1934. ; br. 3775. Predstavka Sreskog načelstva u Đurđevcu o starje-šinama sreskog suda u Đurđevcu od 1. studenog 1934. i Izvješće sreskog načelstva u Đurđevcu o držanju činovnika od 21. Listopada 1934. ; br. 3477. Izvještaj Sreskog načelstva u Đurđevcu o političkim prilikama i događajima za listopad i studeni 1934. od 1. studenog i 3. prosinca 1934.

Podravina PODRAVINA Volumen 11, broj 21, Str. 47 - 56 Koprivnica 2012.⁵⁶

VLADIMIR ŠADEK - LOGOR JANKA-PUSZTA I RAZVOJ USTAŠKE ORGANIZACIJE

Krajem 1932. počele su se izvoditi prve akcije iz Janka-puszte, preko područja kod Đelekovca i Prekodravlja, a najsnažniji napad u Podravini bila je eksplozija na željezničkom kolodvoru u Kopriv-nici. Usporedno s akcijama ustaša, do izražaja dolazi i djelatnost jugoslavenskih obavještajaca, jer tada dolazi do likvidacije važnih ustaških organizatora Domitrovića i Gabaja.

Represija režima i nasilje nad Hrvatima te zabrana oporbenog političkog djelovanja od 1929. do 1934. opravdavali su djelovanje ustaša i među dijelom naroda, stoga su i imali tolike suradnike. Moti-vacija stanovnika Podravine za uključivanje i suradnju s ustaškom organizacijom najvećim dijelom bila je vezana uz tadašnju političku situaciju u zemlji, neprihvaćanje postojeće državne zajednice i pozicije Hrvata u njoj, te loše postupke vladajućih prema hrvatskom stanovništvu.

Zanimljivo je u ovim opisima da uopće nema spomena o Maksu Luburiću. Poznato je iz mnogih izvora da je Maks Luburić došao na Janka Pusztu tijekom 1931. godine. Treba pozorno čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i tu u tim pismima se može koješta pronaći o svim mogućim temema: Janka Puszta, povratak u Hrvatsku, o stvaranju i obrani NDH, kao i povlačenje HOS-a prema zapadu, povratak u hrvatske šume, ranjavanje i ponovni bijeg u Mađarsku 1947. godine, druga emigracija i dolazak u Španjolsku, ponovno pokretanje Hrvatskog Narodnog Odpora, razlaz Poglavnik/Luburić pa sve do njegove smrti 20 travnja 1969. godine. Mile Boban, Otporaš.

Bobani

16-09-2015, 11:36

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (1) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Fanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz orginalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

general DRINJANIN
7XI.1967.

Ddragi braćo !

Kako sam Vas obavijestio iza Zbora, kojega ste održali u Clevelandu, izkoristio sam materijal kojega ste poslali, uvrstio u OBRANU, napravio letke od Proglasa i Rezolucije, i ove razaslao po cijelom svijetu, kao i u Domovinu. Kako ste mogli vidjeti posvetili smo OBRANU tom važnom dogadjaju, a drugu pripremili za DAN Odpora u Torontu i ista je već stigla svima, te na kraju, napravio sam letke SVI U TORONTO, i poslao Vama na 200 adresa. Obećao sam razraditi odgovor, koji bi obuhvatio zaključke Zbora, sugestije za Dan Odpora i RADNI SKUP "NORTH", i ujedno bio odgovor na neke točke zaključaka Vanjskog Radnog Skupa "North" i posebno jednog sugestivnog pisma br. Rude Erića i br. Marijana Nosića u pogledu spora sa puk. Štirom, te sugestije br. Ivana Džebe i Vlade Šimunca te br. Stipe Šege o pitanju tiska. Ujedno ću nastojati, ako me što ne spriječi, da još unutar ovog okr. pisma Vama koji ste stvarali i vodite Odpor u Usa. i Kanadi, nekoliko najpovjerljivih stvari u vezi domovinskog fronta i dogadjaja povezanim sa istim u emigraciji. Učinit ću sve, da bi imali Vas nekoliko jasnu sliku o svemu, te da bi sastanak kako "Radnog Skupa" tako i "vodstva" ili kako bi bilo idealno zvati ga "ZAPOVJEDNIM SKUPOM", imajući u vidu uvjek "čas H-dana D" i kako se ne bi izgubili u glasanju i nadglasavanju u pitanjima sporedne važnosti i medju ljudima, koji su dobri i potrebni, i iz stvarnih i taktičkih razloga, ali nisu uvjek na visini bilo iz kojeg razloga. Zato Vas molim, da mi oprostite na možda nesredjenosti grupiranja materijala i jer ne pišem ODBORIMA, SKUPOVIMA, SKUPŠTINAMA, nego - OSOBAMA, bazama svakog rada u bilo kakvom kolektivnom poslu. Ako nam zataji ovaj termin - OSOBA, kao dio EKIPE, sve drugo je onda inoperativno, neskladno, nesuvremeno i osudjeno na propast, kako smo to mogli vidjeti u mnogim propalim podhvatima hrvatske emigracije. Ono što mislite da treba protegnuti na sve ostale odbornike ili članove, sugerirajte mi, pa ću to učiniti svakom od njih osobno, bilo Odboru, Skupu ili pojedincu kao predstavniku jedne grupe ili grupice.

1.) Iz raznih izvješća, pisama, komentara, kao i razgovora sa ljudima Odpora, i posebno nakon "spora sa puk. Štirom", mogao sam ustanoviti zrelost predvodnika, i za mene utješljivu stvar, da mi se otvoreno kaže u čemu mislite da sam u pravu, u čemu ne, te nastojanje jednog kolektivnog vodstva Odpora, koje ne smije počivati na jednom čovjeku, na njegovoj volji, hirovima ili pameti, nego na jednoj ideji, programu, ekipi i razumu. Osobno bi se osjećao razočaranim i frakasiranim, kada to nebi bilo tako, jer kakva bi bila ekipa koja bi predstavljala ideje Odpora, da mene sutra pregazi auto, da umrem od upale pluća, ili da padnem na bilo koji drugi način. Mi koji radimo kroz život za jednu ideju i prelazimo u pobunu za života Poglavnika zato, jer nije postavio jednu školu, koja bi nastavila njegovo djelo, i svi ste svjedoci naših napora, da spasimo Poglavnika za povijest i nedopustimo, da ga post mortem interpretiraju dezerteri, (možda general misli na Dr. Andriju Ilića iz Londona i druge, mo), žene (Višnja, Poglavnikova kćer, Marija, Poglavnikova supruga i Lucija Rukavina iz Munchena koja je vodila HOP u Njemačkoj, mo), i politički špekulanti. Osobno ulazim u jedno razdoblje, gdje treba iz naše pobune duha i reorganizacije preći u djelatnost ili pak u inerciju (mlitavost, nespretnost, lijenost i sl., mo) gdje vrijeme razara dobre želje, ako se ideje i ekipe ne pokažu suvremene i operativne.

I ulazim u tu igru povjesti sa hipotekom Jasenovca, koju činjenicu nisam ni nastojao umanjiti, ali se ni influirati njom do stvaranja kompleksa inferiornosti u nadi, da će se dokazati konkretnim činom da sam bio u pravu i onda kada sam skidao glave, i kada sam ostao u domovini, i kada sam se bunio, i kada sam pokrenuo najelitnije idealiste s velikim ambicijama i planovima.

Izdržali smo sve faze i sada treba ideje stavljati u pogon. Kako bi to mogao sam, bez ekipe, kad je naša pobuna bila baš jedne ekipe. Konstruktivna ekipa i jest u tome da se u njoj upodpunjuju ljudi raznih tendencija, dobi, spreme. Kad se stavi u pogon, onda je dokazala svoje pozvanje. Sve drugo bi bilo imitiranje i to grotekstno onih, koji su propali, koje smo rušili i koje dijelom naslijedjujemo. Razlika mora biti, i ove izbijaju čim se pokrenemo. Sve ovisi o nešem kapacitetu da superiramo te razlike i zauzmemo jedan kolektivni stav, koji mora biti jači od našh individualnih stajališta. U tom duhu primam kritike kao čin zrelosti, s tim, da je i na Vama pojedincima, da usvojite ono, što ima podloge u mojim nazorima. Tako ću dakle komentirati pojedine stvari, i tako molim, da ih i Vi prihvatite.

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 12:07

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (2) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

2. ) Par riječi o tisku.

a.) OBRANA. Tu se uglavnom slažemo, svi su zadovoljni, iako bi jedni htjeli u nečem jači ton, drugi bi htjeli viditi svoje vijesti, ali ne i ostalih, treći žele s pravom više štiva doktrinalnog, vojničkog itd. To smo riješili povećanjem stranica, sa mnoštvom klišeja, vinjetama, crtežima i većim slovima. Nu ima tu i još jedno lice, papir je svaki dan skuplji, klišeji su kriminalno skupi, nadnice svaki dan veća briga, i da ne govorim o Vama, glavnim centrima, koji dobivate avionski. Nu s druge strane centar Cleveland plaća posebno trošak poštarine, Toronto daje od vremena do vremena posebnu pomoć, nedavno su i braća iz Chicaga isto pomogli, i sa malo više i ljubavi i povišenjem broja predplatnika, OBRANA bi se mogla održati. Bili smo probali preko jednog prijatelja slati kao medjunarodni tisak, što bi značilo oko 40% jeftinije, ali ni to nije išlo, jer treba biti član medjunarodnog tiska, i to je izvan naše snage. Obećano nam je, da će se možda i to riješiti, nu ovog časa je to velik problem. kada bi se svi obvezali na pomoć za klišeje i avionsku poštu, moglo bi se izdržati sadanji tok. Bojim se i novih poteškoća; poreza. Ovdje je odglasan jedan novi zakon o tisku, i nitko ne može otvoriti tiskaru novu bez uredjaja koji vrijedi minimalno 15 milijuna pesota, tj. 300.000 dolara. Nu ako se razreže porez i na mali industriju u obrani velike, onda ne znam kako će biti. Velike banke koje su uložile novce u obnovu zemlje, beru svoje. Nu bilo kako bilo, OBRANU valja izdržati.

B.) DRINA. I snjom su mi zadovoljni. Ja sam fabricirao nekoliko DRINA namjenjenih za posebne svrhe: ona Huseinova, ona Bokežka, ona Jadranska, ona Istarska, ona Sandžaška, kao i zadnja posvećena HRVATSKOJ LEGIJI, (Ova DRINA je br, 1-2, 1967., 350 stranica; jedna od najznačajnijih u opisivanju vojnika NDH i njihovih borbih, mo), koja ide u sve važnije vojne škole, biblioteke, vojne institucije, vojnim povjesničarima, itd. Smatrao sam da naš udio u STALJINGRADU mora biti ocjenjen. Ne samo radi prošlosti, nego sadašnjosti, pa i budućnosti. Od nas će se tražiti i već se od mene formalno tražilo, da mislimo na LEGIJU. Rekao sam da, ali, ako bi dobili, kao nekada neko formalno jamstvo, koje sam tražio i kada se radilo o dobrovoljcima za Huseina, Yemen itd. Tako dugo dok se vodi prokomunistička politika u našoj zemlji, mi nikome za volju, pa ni Americi, ne možemo služiti kao topovska hrana u tobože antikomunističkoj vojni (križarski rat). One druge su Drine stigle u mnogo ruka i izvršile svoju misiju (Boka, Istra, Sandžak, dakle hrvatske periferije).

Nu ove i ovakove DRINE koštaju jedan imetak, posebno u klišejima. Nastojati ćemo uzeti na znanje, da prodaja knjiga ne ide, a nećemo trošiti vremena u jadikovanju i traženju uzroka, jer ih je mnogo. Jedno je sigurno, da je DRINA od svih priznata, iako je od mnogih prešućena.

Pretvaranje knjiga u Drine? Dijelom se to može učiniti, na pr. imam dio o pol. djelovanju Budaka, to može uz jednu DRINU. Isto tako točan pregled hrv. narodnih vladara, ali na pr. Budakove priče tiskane su na žutom papiru, (radi se o knjigi ČIJI JE VELEBIT, Drinina Knjižnica, knjiga br. 27, Madrid 1968., mo) i to se nemože miješati sa materijalom sa klišejima na bijelom papiru. Imam na pr. stvari koje se može, ali ima koje se ne može u taj plan staviti.

Pet DRINA godišnje po dva dolara? Može, ali svakako ne mogu biti kao ove, iako dostojne i na visini. Uz OBRANU i DRINU i LETKE, koji su svi na mjestu, ne možemo sasvim napustiti ideju tiskanja knjiga.

c.) KNJIGE. Tu je uglavnom bilo kritika, koja nam mora poslužiti za jedan ozbiljni razgovor na bazi razuma, razloga i dogovora. Vjerujem da nas sve vode razlozi, pa ipak je ponekada ispalo, kao da se radi o predrasudama, a ne razlozima. Da li sam ispravno postupio ili ne? Na temelju kojeg kriterija se to može ustanoviti? S kim bi se trebalo, konkretno konzultirati o tome da li jednu knjigu treba ili ne tiskati? Sa Povjerenicima, Društvima, pojedincima. Iz kojih područja ili iz svih? Koji nas kriterij treba voditi pri tome? Pokušati ću rezonirati konkretno. (Radi se ovdje o nesporazumu s područja gdje su se DRINAPRESS-a knjige prodavale a nisu se mogle dobro prodavati. Osobno sam prošao kroz te situacije i probleme. Kupci bi uvijek našli tisuće razloga da knjigu ne kupi, a ako se knjige ne prodaju, druge se ne mogu tiskati, mo).

"Političke pjesme" Husnije Hrustanovića i Envera Mehmedagića? Tu sam morao progutati mnogo gorkih pilula i vrlo često od ljudi, koji bi morali razumiti, da sam te pjesme tiskao radi Domovine. U težkim danima "neopredjeljenih" i servilizma Islamske Vjerske Zajednice srbokomunističkom režimu, što su značili problematični Muftić, ustaški poručnik Husnija, pjesnik, te mladi i suvremeni intelektualac Enver Mehmedagić. Ne radi se o tome što tko misli o "pjesmamricama" u Clevelandu, Torontu ili Chicagu, nego o tome kakvi efekt ima u krugovima djaka, profesora, intelektualaca u Mostaru i Sarajevu, kako su stigle te pjesme, i to svaka do oko 500 komada. Na pr. u Zagrebu u Knjižnici Sveušilišta nalaze se te pjesme, dok su u Sarajevu izvadjene. Na pr. dobili su te pjesme svi pitomci Islamske Teologije ili drugih vjerski škola. Tko zna što je značilo u doba progona na pr. zaštita nadbiskupa Šarića NAPREDKU I DRUGIM RODOLJUBNIM ORGANIZACIJAMA, taj će znati cjeniti značenje tih knjiga, koje govore o Hrvatskoj u sredini, gdje je srbizam najbestijalniji. Meni piše jedan naš svećenik, koji je bio u Hercegovini, da se u osnovnim školama u Mostaru piše samo ćirilicom. A mi vodimo Odpor sa projekcijom na Domovinu, zar ne, a ne prema mogućnostima tržišta u emigraciji. Na pr. umjetnici u Hrvatskoj znaju da je Žarko Šimat pravoslavac, Enver musliman, i prof. Tijan katolički javni radnik, urednik španjolske enciklopedije kulture. I k tome to tiska ODPOR i DRINAPRESS. A kad smo već kod Envera; on je došao na moj poziv i obavio dužnosti u Madridu, Parizu, Trstu, Beču itd. i k tome je potrošio na to svu svoju uštedjevinu, a nije lani išao k Vama na deseti travnja, jer sam nije mogao platiti, a ja mu nisam mogao dati i Vas nisam htio teretiti. I sa trećim dijelom troška svoga puta mogao je tiskati svoje pjesme. I još uvjek, kad je već knjiga napravljena, napravljeno je nešto više primjeraka, i nešto će se i prodati.

Ostaje jedan literalno-politički uspjeh s kojim su vezani prof. Tijan, akademski slikar Šimat, i jedan musliman, pjesnik i borac u Odporu. Isti je pametan čovjek i on bi razumio negaciju Hrvata Usa i Kanade prema njemu, ali ti na pr. Ismet (Čerkić iz New York-a, mo) ne može razumiti. I mnogi drugi. Mi smo počeli našu pobunu sa jednom dobrom lozinkom : NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA. Mislim da bi kao nosioci jedne zavjetne misli morali biti širokogrudniji sa onim rijedkim muslimanaima, koji se izlažu istim opasnostima kao i mi katolici (ovo pismo nije poslato nijednom muslimanu) i k tome i posebnom preziru onih, koji ih optužuju da služe katoličke popove.

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 12:59

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (3) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Uzmimo knjigu oca Masuccia (MISIJA U HRVATSKOJ, Madrid 1967, mo). Neznam kakvi će biti materijalni efekt te knjige, ali je sigurno, da je Odpor dobio s tom knjigom mnogo na ugledu. Ta je knjiga bila zabranjena za tisak za života oca Masuccija, jer je ona svjedočanstvo opstanka NDH, i izričito njegovo priznanje da je Crkva spašavala komuniste, a kritizirala NDH, i sve ono što se kasnije dogodilo, najjače je naše povjestno svjedočanstvo sa strane one Crkve, koja je danas, rekli bi, "čuva Jugoslaviju". A mi živimo za povjest, zar ne, makar izgubili na jednoj knjizi. Nismo to mogli krivotvoriti, jer postoje dva primjerka na engleskom. Jednog ima Vatikan, drugog vlč. Lacković. Nismo mogli izostaviti, kako neki misle, ono što je negativno. Da smo to izostavili krivotvorili bi onaj drugi dio, jer nitko ne bi vjerovao, da je istina.

Uzmimo knjigu TEMELJI SPOZNAJE STVARNOSTI. (DRININA KNJIŽNICA, knjiga 15, Madrid 1966., 715 stranica, mo.) Otac Vasilj (Kvirin, mo.) je za sebe naručio 120 komada i dobrano pokrio troškove tiskanja, pa je tiskati još 500 komada bilo potrošiti nešto malo papira i posla, - ali koliko je značila ta knjiga u rukama naših suradnika intelektualaca u domovini, pa pokojem i u emigraciji. Nešto smo i prodali. Barem nismo ništa izgubili.

Pisao sam glavnim povjerenicima o knjizi RUDEŽA. (Marijan Rudež je napisao knjigu od 158 stranica NACIONALNA REVOLUCIJA u izdanju DRININE KNJIŽNICE, knjiga 21, Madrid 1967., u vlastitoj nakladi i zadržao sea autorska prava iste. Mo. Otporaš.) Ne može se kriviti Ismeta (Ismet Čerkić iz New York-a, član HNO koji se je bunio, itd…, mo.) jer nije pročitao ovoga, kada su nasamarili i mnoge inteligentnije i kompletnije ljude. Danas sam siguran da je ovaj htio infiltrirati se medju povjerenike i ne radi prodaje knjiga. Na vrijeme smo stali, - i knjiga je trebala biti tiskana za novce, plaćena. Ipak nas nije uspio prevariti, jer niti se uspio infiltrirati medju naše povjerenike, niti dobiti knjigu bez novaca. Ostaju riječi, nu tih ima i tamo, gdje nema nikakva povoda i razloga. Tamo ih izmisle. Pogledajte što i kako piše Hrvatska Revija i bilo kome tko pokuša mimo nijh knjigu tiskati, kako su postupili prema prof. Prceli intelektualci, pa izročito ga prevarili, da im da materijal, a onda našli bilo kakvu izliku da ne suradjuju, dok su sami spremali knjigu s tim materijalom. Nije to razlog, da ne tiskamo knjige, kada je knjiga potrebna, kada je plaćena, ili ima razloga za vjerovati, da bi mogla biti unovčena. Ja sam gl. povjerenicima uvjek objasnio, ali su zaboravili.

Na pr. knjiga TETA MALČA (radi se o knjigi koju je napisao Mišo Slavonac istinita povjest iz seljačkog života DRINAPRESS 1965., mo). Ta je knjiga bila plačena po g. DIKI, a ono što bi prodali za pomoć uhićenicima. Kako bi mogli odbiti tiskati uz te uvjete? (Iz ovih objašnjenja može se uočiti da je general imao veliki pritisak i prigovore sa svih strana što tiska knjige sa "strane", drugima, koje nisu u okviru zacrtanog programa organizacije HNO, mo) Nije se prodalo? Hvala Bogu, nešto jest, i od te knjige je bilo predano g. Deželiću 200 kom. po izročitoj želji pisca i g. Dike.

Knjiga STEPINAC GOVORI je isto plaćena, i mi smo prema ugovoru trebali dobiti 200 kom. za naše potrebe, te i poslati list podpisan po meni i vlč. Beluhanu. I poslali smo nešto, a nismo sve zato, jer je Beluhanu netko u Rimu napunio glavu kako bi bilo porazno da se sazna da smo nas dvojica podpisali jedan papir i nije mi podpisao ostale. To sam tek kasnije saznao. Nu mi smo i bez toga poslali knjige, i Vas sve molim, da uništite sve papire, odnosno onaj popratni list, kojega smo podpisali nas dva. (Zbilja bi danas bilo interesantno znati o kojem papiru se radi, mo). Nešto smo i izgubili na knjizi radi loma na mašini, ali sa prodajom ovih primjeraka ipak to možemo nadoknaditi. Tiskali smo veliko i vrijedno djelo. Pismo koje je pisao Stepinac na pr. Bakariću
(Radi se o pismu kojeg je nadbiskup Stepinac pisao Dru. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Pismo se može naći u spomenutoj knjigi na st. 107/117 koje nadbisku završava: "Molim Vas, gospodine Predsjedniče, primite izraz mojeg iskrenog poštovanja.
dr. Alojzije Stepinac
nadbiskup zagrebački i predsjednik
Biskupskih konferencija., mo) smatran je u Zagrebu povjestnim dokumentom. Sve treba gledati kroz prizmu Zagreba.

Knjige generala Diaza su vojni priručnici, koji su nam potrebni. Pretvoriti ih u DRINU? Može se, ali to nije onda jedna knjiga. I kad smo tiskali stvar povlačenja kao dio Drine, onda su mnogi bili nezadovoljni, jer da se izgubio efekt. Trebala je biti jedna knjiga. I na kraju: na knjigama se nešto može i zaraditi, jer nemaju klišeja ili imaju malo, pa će ići i jeftiniji papir, manje je i posla oko klišeja i boja.

Kad već govorimo o tome: prije odlaska glavnog linotipiste u vojsku morali smo raditi dvije šihte zato, da se izuči jedan novi. Zato smo mnogo stvari slili, pa kad bi i htjeli nije nam moguće uvjek jednu knjigu pretvoriti u DRINU. Na pr. svima Vama je poznata stvar sa Safetom Jaskićom. (SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD BOSNOM, Drinina Knjižnica, knjiga 23, Madrid 1967., mo). Prcela je radio na tome. To je gotovo. Ima 400 stranica. To je najveće svjedočanstvo ne samo o zločinima komunista, Srba, nego i mnogih muslimana, a što ne možemo napisati mi specifično. To je vrlo važno. On je bio ustaški protivnik i uopće svakog radikalnog nastupa, on to i potvrdjuje, ali je morao trpiti zato, jer je bio Hrvat. Ostevio mi je to u amanet, (Safet Jaskić je pisao generalu pismo 29 listopada 1963 god., u kojem se taj amanet nalazi. Nije preživio operaciju. Osobno sm u Parizu među mojim prijateljima sakupljao novčanu pomoć kako bi se mogli troškovi platiti, mo), i Odpor nije smio ne upotrebiti to. Kad je on to pisao osjećao je smrt i htio je da se stavi na papir. Staviti jednu ovakvu stvar u nastavcima bila bi umanjiti joj vrijednost. Možda nešto prodamo, ali ono što ode doma, ono če biti svjetionik mladim muslimanima, preživjelima Prijedora i sa Drine. To je jedno svjedočanstvo, kao i SIVA KNJIGA. Ona svjedoči da smo bili klani čim se stvorila Država, pa čak i tamo, gdje jednog Ustaše nije bilo.

I kad smo već kod SVIVE KNJIGE. Naši iz Francuske su materijalno pomogli koliko su mogli za golemo pokriće klišeja, i dalje će se nastaviti, i već je u radu SIVA KNJIGA NA FRANCUSKOM JEZIKU. (Koko je došlo do ove SIVA KNJIGA U PARIZU. Ja sam već, mislim, o tome pisao. Dozvolite mi ponoviti. Ja sam bio član LA BIBLIOTEQUE NATIONALE FRANCAISE gdje sam često zalazio, osobito subotom. Slučajno sam naletio na tu knjigu. Bila je na hrvatskom jeziku s pečatom ministarstva vanjskih poslova NDH. Začudio sam se! Prilistao sam skoro sve. Čim sam u poduzeću vidio - skupa smo radili - dra. Peranoća, odmah sam mu to saopćio. Od veselja je uskliknuo i rekao "...Matereti, tu knjigu trebamo imati..." Potrudio sam se i ta je knjiga došla do načega generala. Prevedena je na francuski, LA CROATIE MARTYRE. Pomagao sam dru. Peraniću u tome koliko sam mogao., mo.)

Tiskati ćemo NJIMA, a i SEBI NEŠTO. To nešto onda valja uz pomoć sviju naših, odporaških i neodporaški, dati džaba u ruke onom dijelu elita koje govore francuskim jezikom, a to je ne samo Francuska i veći dio arapskog svijeta, nego skorom i čitavi ONU, a i dobar dio elita Evrope, Južne Amerike i čak sjeverne Amerike, te Kanade. knjiga izlazi sa svim dokumentima na francuskom i svim mnogobrojnim klišejima.

Knjiga Štirova o gerili nije bila uspjeh, jer je knjiga razdjeljena španjolskim elitama, ali je na pr. oružništvo Argentine kupilo 1000 knjiga, dok je ovdje razdjeljeno na špajnolskom virtualno NA SVE ODGOVARAJUĆE LJUDE, KOJI O NAMA NISU NIŠTA ili sasma malo znali i to stariji. Danas se zna. Imamo RADIO, imamo DRINAPRESS, i obadvije vrše jednu misiju, koju nitko drugi i nigdje nebi morao. Kada je Ministarstvo propagande htjelo ušaltati naš i slovenski, makedonski, bugarski i valjda srpski radio u jedno, a to je jugoslavenski, za par dana imali smo stotine intervencija. Hvala dijelom knjizi.

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 14:53

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (4) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Govorim Vam sa razlozima i drago bi mi bilo, da ih prihvatite, ili da nadjemo riješenja, koja nam omogućuju daljnji rad. Svu domovinsku propagandu, mnogobrojne letke i mnogo stotina tisuća primjeraka ne možemo ni zamisliti bez ovog drugog rada. Sve je ovo cjelina. Tako treba sve ovo gledati. Možemo biti ponosni, jer smo svi skupa stvorili nešto, što je došlo do izražaja, što je tu još uvijek, i što cijela emigracija nema.

Ja sam pokušao (Bebek, Hrustanović) sa našim manje ili više sposobnim intelektualcima i manje ili više mladima. Jedan mi je od Vas rekao i to, da sam trebao trpiti Bebeka pa makar mi "srao na glavu". Nu da je i dao od sebe štogod i meni omogućio, da idem van i zaradim nešto, bilo tiskarom bilo trgovačkim radom, pa makar mi se srao na glavu bio bi to podnosio. (Tko je pratio i čitao ova pisma, i možda zapamtio, sjetit će se da je general pisao kako ih je morao izgoniti iz kreveta u pola dana. Prije dva/tri opisa general je pisao kako mu je jedan tražio da mu kupi auto i sto drugi čuda. Znate li tko je taj bio? Kako su meni iz prve ruke govorili, ima tomo skoro pola stoljeća, glavom i petom to je bio Željko Bebek, mo). Nu samo radi samog sranja nije mi potrebno mučiti se, jer to čine sasvim besplatno Polić, (Hrvatski Glas HSS, mo) Nikolić, Vinko, Hrvatska Revija, mo) Petričević i drugovi. OBRANA nije postala novina dok ih se nisam riješio, i kroz ovo vrijeme smo tiskali više nego cijela emigracija, i vjerujte mi, daje to odporu više ugleda, nego smo mi u stanju vjerovati. Čvrsto sam uvjeren, da bez tiska ne bi bili gdje jesmo. Može nas se voliti ili, slijediti ili ne, kritizirati ili ne, ali nas se ne može ignorirati, kao što su htjeli gg. političari i mnogi naši "suputnici", koji su mislili u zajedničkom maršu staviti nam se na čelo.

Da sam mogao imati ruke slobodne, tj. da sam mogao računati sa mojim literatima, i ne tjerati ih iz kreveta u 10 i 12 kad bi se naglo povratio kući, i k tome plaćati radnike, onda sam mogao pretvoriti tiskaru i u trgovačko poduzeće. Nu ja sam radio na pet frontova, i vjerujem da nitko od Vas nije želio da zanemarimo ono glavno, zašto smo se pokrenuli i sve od sebe dali. Meni se je pred par godina reklo da bi došao na pr. Štef (Crnički iz Clevelanda, mo.) koji da bi bio barem djelomično osiguran, a ja ne mogu povjeriti bilo kome korespodenciju, veze, sastanke itd. U dilemi ; boriti se da brzim tempom izadjemo s idejama pred narod, ili pak stvarati jedno poduzeće, koje bi moglo dati od sebe jedan minimum i bez moga izravnog rada, odluka je bila jasna ; IDEJE. Nitko, pa ni najveći pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina. Zato Vas molim, da rzamislite malo o toj cjelovitosti, o cjelini, jer smo svi skupa napravili nešto golema. I onaj tko je dao sve svoje kao Šego (Stipe Šego iz Chicaga, mo.) za linotip, i onaj tko je dao mnogo dolara, i onaj tko je pisao, onaj tko se ponižavao prodavajući, moleći, ljuteći se, i onaj tko je ipak kupio nešto i riječu nam pomogao, dao je svoj dio. Ne smijemo stvarati uvjerenje frakasa, jer to nebi bilo istinito. Pomalo će otići i prodati se i ono što leži, i biti kaplja do kaplje, iz koje će ipak uvjek biti pomoći za stvar tiska. (Samo pozetivan čovjek može ovako pozetivno misliti, a tko pozetivno misli, taj pozetivno i piše. Knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" za sigurno će dati prvu nagradu Maksu luburiću za ovakovo pozetivno rezoniranje. Mo. Otporaš.)

Uza svu svoju skromnost moram reći, da nitko na mom mjestu ne bi mogao dati više od sebe na ovom polju. To je moje uvjerenje, a vjerujem i mnogih od Vas. Ili me se treba odteretiti radom na Vanjskom Frontu, ili u administraciji, ili mi barem formalno pomoći svladati to. Tada možemo dati i više, na ovom i drugim odsjecima rada. Mogao bih Vam govoriti mnogo toga o projektima, o pripremanom vježbovniku vojničkom i diverzantskom, na kome se već radi, itd. ali bi me to skrenulo sa puta. Htio sam tek pomoći Vam, da stvar "pjesmice" (moglo bi se reći da general*ovdje misli na pjesmaricu "ŽENIDBA MUJE GRABOVICE", izdanje Drinine Knjižnice, knjiga 9, Madrid, 1965., mo) i td. ne shvatite ni kao moj osobni kapric, jer ih nemam, ni lakomislenost, jer sve što je napravljeno, imalo je svoj ZAŠTO I ZATO. Pa i onda ako u svemu nismo uspjeli i ne svojom krivnjom.

Ja bih vas sve skupa molio da na sastanku Dranog Skupa "NORTH" još jednom pokušate naći načina prodaje naših stvari, pa i knjiga, a ja ću uzeti na znanje što ste mi rekli i za DRINU, koja je već zapakirana, napraviti još 4 u god. 1968. ako ne budemo stupili u stanje, koje bi to onemogućilo.

I u čemu ne uspijemo, nismo uspjeli, nije mjesta pesimizmu, i još manje predbacivanjima jedan drugome, ili samima sebi. Jedna napisana knjiga je uvjek za Odpor jedan imetak. Možda bi se moglo masivnom propagandom u Americi, ili davanjem procenta preprodajnicima, ipak postići više.

3.) Postavljeno mi je više pitanja u pogledu strica Ante Došena. (Stric Ante Došen, tako su ga skoro svi od milja zvali, je sin Marka Došena prvog predsjednika Vlade NDH, mo.) Na pr. br. Gagro misli da nije bilo pametno poslati ono kor. pismo, kojim sam obavjestio ljude Odpora, da Jelić nije došao, a da sam odbio ići u Barcelonu na sastanak tako dugo, do nemadnem garancija, da je Jelić zaista tamo. Ja sam pisao br. Ratku, kako ne, i dao razloge. Bio je kod mene i stric Ante i ja sam s njim razgovarao, kao i sa drugih 200 osoba ovoga ljeta. I sada da Vam kažem jedan dio onoga, što sam već opetovao :

a.) Stric Ante Došen je po svima nama voljena figura, i smatramo ga pravim patrijarhom. Uvjek smo slušali dobre savjete, i moglo bi se reći, da smo se dobro razumijevali do novog ludovanja Dra. Jelića, koji je, medju inim, već drugi puta, ako ne treći, prevario sve nas.

Nu ja sam još uvjek javio u Pariz Anti (Ovdje se treba nadodati da je stric Ante Došan došao od generala u Pariz da se sastane s drom. Peranićem i drugima, na putt za Njemačku. i Mi smo se sastali sa stricem Antom Došenom. Mo.) da za razgovarati sa Jelićem treba imati vremena, magnetofonsku vrpcu, i dva svjedoka. Ako prof. Prcela, vitez Pjanić, pukovnik Batušić i ja nismo dostatni svjedoci, jesu dokumenti, i ja o tome želim govoriti bez predrasuda. Zato Vam prilažem nekolicini fotokopiju pisma kojega je uputio Jelićev pomoćnik puk. Batušiću, a sam Jelić drugima, usmeno i pismeno, i kako ste mogli vidjeti u uvodniku Hrv. Države, (glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor, kojeg je osnovao i kojemu je predsjednik dr. Branko Jelić, mo), i koju ako sami nemate tražite, da Vam napravimo fotokopiju, gdje poziva u ime PODPIS DESETOTRAVANJSKE DEKLARACIJE DA LJUDI STUPAJU U LEGIJU NEKAKVU I U HRVATSKO REVOLUCIONARNO VIJEĆE. Da je on dobio mandat. Pitaju me ne samo pukovnici, nego i mali ljudi čarkari, da li da stupaju u "H.R.V. - LEGIJU" ili ne, jer da je Lukas podpisao u ime Odpora. Što je napravio Oršanić i puk Štir, to Vam je poznato. I da je nisam reagirao, i napravio onu malu obavijest, da to rade UDBAŠI, i da je odpremljeno više ljudi u ruke Udbe, kao sada Draganović i mnogi drugi, odvedeni, ubijeni ili pak kompromitirani, što bi Vi rekli o "svome generalu", zapovjedniku ili glavnom tajniku Odpora, kojemu ljude vode zakrabuljeni kućeberi, (kućoberi je stara hrvatska riječ za onog koji s korpom u ruci iđe kroz selo i galentariju prodaje, mo.) šverceri i davno već uništeni političari. Pod tu cijenu mogli smo mirno ostati u HOP-u Dra. Hefera, frailice (frajlica se kaže za stariju djevojku, mo) Višnje, dezertera Ilića, itd. i nebi se trebali suprostavljati progonima, neugodnostima, blaćenjima, gubljenju zdravlja i vremena. Mi smo VELIKOM ANTI, (misli se na Poglavnika, mo.) dok je još bio relativno velik, rekli šta mislimo, da danas budemo u kolotečini dogadjaja, i da onda sve to promjenimo za pogoršano izdanje jednog neozbiljnog hoštaplera samo zato "jer je on Hrvat", onda možemo s istim pravom prihvatiti Dra. Krnjevića. Dra. Hefera, Dra. Bakarića, ili Roku Kaleba, jer su svi oni Hrvati. I da to ne činimo zato, jer smo to mi SUVERENO ZAKLJUČILI, NEGO zato, jer to želi stric Ante, jer što će biti ako se okrene protiv nas, to bi bila svjedodžba siromaštva svima nama i posebno stricu Anti, jer bi to značilo, da ga smatramo senilnim starcem, ili budalom, kojemu treba reći DA, kako se nebi uvrijedio.

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 16:01

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (5) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

b.) Osim toga moje je sveto pravo da odabirem mjesto, sastanka. Previše sam kompromitiran u ovoj borbi (za našu zajedničku Hrvatsku, kako je u predizbornoj kampanji 2009. godine rekao i dr. Andrija Hebrang mlađi ...da se je Luburić borio za hrvatske interese..., mo), da bi išao kud me tko naruči. Ja imam ambijenta u Madridu i Valenciji, ali ne u Barceloni, koja ima veliku luku i u kojoj ima svaki dan ruskih, srpskih i drugih brodova. Sami Katalinci nisu kao svi, jer imaju starih jada i previše komunista. Izbjegavao sam improvizirane sastanke, gdje mi se pošalje telegram i dolazi u mjesto po drugom izabrano. Ne da sumnjam u njih, nego u one, koji bi za njima mogli doći. Osim toga ne vidim praktične koristi od toga da se sa bilo kim zagrlim na uzletištu izmedju dva aviona, osim ako me vežu velike veze i čini. Nu da ja letim bilo kome zato, da mi može Jelić na "povjesnoj sjednici" i "velebnom zboru" na kojem je u ime američkih Hrvata govorio stric Ante, da može reći, da je "bio sa Maksom" to nije ništa. Treba iskupiti mjenicu New Yorka i Buenos Airesa, i to se ne čini ni grljenjem sa Jelićem, ni podlizivanje stricu Anti, nego ozbiljnim radom, naporima, zaključcima i načelnim kritikama kakve su bile mnoge Vaše, pa i ova Gagrina.

c.) Razgovarao sam sa stricem tri dana i dio noći. On nije senilan starac, nego jedan od najžilavijih i najdinamičnijih od 200 osoba sa kojima sam bio. Duhovno i tjelesno jak, svjež, koji je mogao jesti, piti, hodati, razgovarati, ne spavati, kao i ja, - to nije senilni starac, bez obzira na godine. Mnogo senilnijih ljudi sam vido a nemaju ni 30 godina, i već su gotovi. Dakle čini mu se nepravda ako mu se podvaljuje kao starcu, jer to nije. Nitko se za više problema i ljudi nije življe interesirao kao on. Znači da je čovjek duha, akcije i borbe, pa ga kao takvog treba smatrati.

d.) Sa stricem Antom sam razgovarao u ovom duhu. Možete mu ovaj pasus pročitati. Sve ovo sam rekao i njemu, i čak i to, da kuda je god prolazio, da je ostavio isti trag. Uplivisao (utjecao, mo.) je na ljude, pa i na strogo unutarnje probleme Odpora. Je li se smatra pripadnikom Odpora? Ne ! On je simpatizer, kao i Jelićev, Uj. (organizacija Ujedinjenih Hrvata je bila i u Njemačkoj, Ameriki i Kanadi, mo.) Hrvata, itd. I baš radi toga mi nismo dužni prihvatiti zapovjedi, iako možemo želje i sugestije. Nu ja nikada nisam upotrebio riječ: zapovjedam, odredjujem, naredjujem, itd. nego sam uvijek sugerirao, molio, tumačio, ali i prihvatio kriterije koji osobno nisu bili moji. Prema tome nismo dužni kao organizacija činiti ono što stric Ante, ili stric Andrija, (misli se na dra. Andriju Artukovića, mo.) ili netko drugi žele. Nego smo organizacija, koja konzultira pripadnike, izabire vodstvo, zaključuje i sprovodi u djelo.

e.) Stric Ante mi je na rastanku rekao, da sam u pravu, da će ići u Toronto, da će i nadalje sa simpatijama gledati i pomagati rad Odpora. I još mi je savjetovao, da neka ne slušam previše savjete drugih, jer da vjeruje u kriterij moj kao snažna i sikusna čovjeka. Svi imate prava pitati ga jeli tako ali i ispitati ono što sam ja naveo. I neka govore medju nama čiste činjenice, a ne neki boležljivi sentimenti, ili patološki kriterij, koji je odveo u propast Poglavnika ; Poglavnik zna šta radi, Maks zna šta radi i - na kraju, kako smo rekli : BABA LUCA ZNA ŠTA RADI....(Osobno smo, naš ogranak HOP-a Dr. Ivan Šarić, dok sam živio u Parizu, prolazili kroz te "službene naredbe" Lucije Rukavine, koja je živjela u Munchenu. Moj dobri prijatelj Ivan Barun je svojoj kćeri dao ime Luca, na uspomenu "ustašice" Luce Rukavine, mo)....

Nu to znači i to, da kad nebi bio učinio kako sam učinio, da bi bio pogriješio. Mi smo planski, ozbiljno, doktrinalno, svjestno sproveli ono što smo nagovjestili. Idemo dalje.

Ono što se je dogodilo Draganoviću je klasični primjer kao se ne smije raditi, i da pri svemu treba imati nekog kriterija koji je kontroliran od jedne ekipe. Zato mi ne možemo vječno čekati što će o svemu misliti stric Ante, kako je puk Štir čekao sa stvaranjem ODPORA jer što o tome misli prof. Oršanić, Korski i "Petit Komite". (Francuska riječ a znači "Mali Komiteti, ili mali Odbor, mo). Vi ne možete reći nijedan, da nisam prihvatio sugestije, nu i tu se dogadja da vi, svaki od Vas, o nekoj stvari mislite različito. Zato smo ekipa, pa skupno o tom odlučujemo. Ne mogu ja praviti sa Jelićem za volju strica nešto, što on ne želi s Vama, ili njegovi ljudi sa Brbićem u Australiji, ili isto tako ne možemo odgovarati za ono što čini Varoš u Rimu, Orlović u Njemačkoj, ili netko drugi u Munchenu zato jer to hoće Draganović. Ili da se čini, jer to netko od ovih želi. Ja vjerujem u borbenu našu demokraciju i vrlo bi me radovalo ako u tom krugu vidimo i strica Došena.

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 16:53

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (6) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

4.) "Treći Koroak". (Konačno sam došao do onog što sam godinama tražio, a to je TREĆI KORAK. Ja sam iznio u ovim pismima prvi i drugi korak, ali nikako nisam mogao pronaći Treći Korak. Ako je to ovo što sam ja uvijek mislio da je Treći Korak, onda neka to bude ovaj opis generala Drinjanina u ovom pismu TREĆI KORAK, mo). Ja sam ovoga ljeta razgovarao sa 200 Hrvata svih vrsta iz domovine i emigracije. Vi ste stalno tamo na skupu i pokretu. Brbić je obletio Australiju i ispipao teren i snage. U Južnoj Ameriki smo u godini dana ne samo sugerirali ono vječno o tome što će reći Trust Mozgova (moglo bi se reći monopol nad mozgovima, ili još bolje, šaljiviji naziv za skup ljudi koji se smatraju vrlo mudrima, mo) jedne pregažene politike i pobjedjene vojske, nego smo postali jedna od najsolidnijih grupa, koja je u više nastupa izišla sa ekipom, programom i ljudima Odpora. Iz Evropskih zemalja stalno smo u kontaktu i ove godine kao nikada bio je solidan kontakt sa domovinom. Vanjskim smo uspjesima, javnom afirmacijom, kruna kojega je bio ZBOR U CLEVELANDU U NASTUPU I SA ONIMA, KOJI NAS DOSADA NISU HTJELI POD NAŠIM IMENOM, nego kao kakvo vanbračno dijete pod imenom Saveza, ili kao "pubilku". Naše su nam publikacije otvorile put do protivnika i do inteligencije. Dogodilo se i dio onoga što sam Vam nagovještavao, tj. desintegraciju iznutra, i kroatiziranje dijela hrvatskih komunista. Sve su to činjenice. A i to nije sve što smo učinili, što činimo i što mislimo činiti.

Do sada smo bili u "drugom koraku" tj. "psihičkom ratu sa Jugoslavijom". Taj smo zadatak vršili prema našem stanju i možda i preko materijalnih snaga. Indoktrinirali smo čitavi niz domovinskih ljudi, izmjenili mišljenja sa drugima, koji još čekaju. Od našega kapaciteta intelektualno i politički izgradjenih ljudi, od nas slobodnih emigranata i rodoljuba očekuje se i više. Mogao bih reći, da oni od nas očekuju više, jer su sami voljni dati više. Naši ljudi djeluju dobro, naš tisak isto. Imamo emigraciju, slobodu, sredstva. Oni imaju isto po barem nešto na svakom sektoru. Uspjeh i onaj konačni ovisi od više elemenata, a ne samo od želje. Sviestni smo da nema rata, svijestni i činjenice, da nam nitko slobode dati neće. Snaga je u nama i u našoj spremnosti ne samo za žrtvu, nego i nešto teže : koordinaciju snaga unutra i vani. Ja sam više očekivao od onih, koji su me posjetili od preko bare. Nije dosta reći : idemo ili - idite ! To nije samo jedan čin jednog čovjeka, jedne volje, nego ekipe, sredstva, plana, koordinacije i superacije. Prije svega je problem mentaliteta, jer boriti se protiv jedne organizacije stvorene bez sentimenta, ali znastveno, sa sredstvima i izgradjenom tehnikom. I sa prednosti koju daje imati vlast, sredstva, aparat, ljude i zaledje, baze i moral. Suprostaviti se sa improvizacijom i pod nadzorom hrvatskih Azeva (ponavljati ću ovu riječ češće puta kako bi ju Hrvati zapamtili, a odnosi se na jednog ruskog duplog/dvojstrukog špijuna za vrijeme carske Rusije, po imenu Azev, mo) i bez ijedne sigurne logističke baze, osudjeno je na propast. Naš čas je tu, jer se u nas još vjeruje. To nas i obvezuje. Za preći iz "psihološkog tj. hladnog rata, tj. "topli rat" stvar je dobra plana, sigurna vodstva i odlučnost.

(Dakle, po doktrini generala Drinjanina bi trebalo značiti: "PRVI KORAK" je mobilizacija i spremanje, "DRUGI KORAK" je psihološki, tj. promidžebeni, ili još bolje, hladni rat, dok je TREĆI KORAK "topli rat" kako ga je general u ovom pismu nazvao, a to, u punom i pravom smislu riječi znači: RAT, puščani, toposvki, avionski, hvatanje za grkljane, ko' koga itd., mo.*Otporaš.)

Bio sam čvrsto uvjeren, da će stanoviti prijatelj iz Clenelanda, o kojemu mi se godinama govorilo, koji da ima mogućnosti, veze, odlučnost itd. reći nešto. Ostalo je sve pri tome "da bi trebalo". Obećao vratiti se, i nije se vratio. Čekao sam ga prema dogovoru, izgubio tri dana i morao ići na sastanak sa ljudima iz domovine, u drugo mjesto, i na kraju mi je napisao kartu i rekao, da kad se vrati, da ćemo viditi.

Ne bih želio ponavljati ono što sam mnogo puta rekao, da bi bilo fatalno, da isti ljudi sa Vanjskog Fronta, koji imaju JEDNU MISIJU, i koja bi morala biti i pojačana u slučaju nastupa "TREĆEG KORAKA", velim da isti ljudi napuste svoja mjesta i pretvore se u improvizaciju dijela domovinskog fronta. Takovi ljudi, koji osjećaju taj poriv, imaju odlučnost, sposobnost za akciju, nebi smjeli voditi športske, kulturne, karitativne, političke i druge javne akcije. Samo su HRVATSKI AZEVI I IGNORANTI mogli organizirati one "akcije", gdje su samo kompromitirali stotine, potrošili imetke, a nisu učinili još ništa osim stvaranja nepovjerenja u naš zdrav razum. Orlović je najprije stvorio Banku, štednu zadrugu, ljudi su je napunili sa svojim uštedama, zatim je stvorio plan, napisao ga, kako će rušiti ovo ili ono, kako će preuzeti vlast, obišao Njemačku, Švedsku, Francusku, i svakome govorio o revoluciji. Zatim poslao ljude da kupe dinamit, a "glavni štab" slavio "početak akcije". Novinari i policajci imali magnetofonsku vrpcu sa razgovorima iz Njemačke u Belgiju o kupnji dinamita, i kao svatovi mladu dočekali dinamit na granici. Došao auto, zaustavili, proslijedili, proces, "slava", zabrana, novci za revoluciji izgubljeni, i naravno, nema revolucije jer je Njemačka vlada zabranila. I nema štedne zadruge, jer je potrošeno u kupnju oružja. Znate li koliko je blagajnika takvih skupina otišlo u Jugovinu sa novcima za kupnju oružja? Znate li koliko šefova rev. organizacija i nakostrušenih "Trup", "HOP" itd. radi za njemačku policiju i Interpol? Koliko Goreta, Džida i sl. kontroliraju svakog "nakostrušenog". Koliko godina su oni sve javljali? Savjest im je progovorila tek onda kada je trebalo ubijati i izvrgnuti se da budu ubijeni? Koliko ima u svemu tome šverca, kriminalaca, avanturista, agenata Udbe i Interpola? Meni su došli "oni najbolji" da im dadem "stanovite stvari". Obavješten sam bio od prijatelja na vlasti, da dolaze agenti Interpola. Velim čovjeku da ću mu te stvari uručiti u drugoj zemlji, tamo gdje treba. Odgovara da NE, NEGO DA ŽELI SAM TO NOSITI I NE ŽELI SE SNIKIM VEZATI. Trebao je, dakle, dati Interpolu mogućnost, da ga uhvate kad izidje iz moje kuće "sa tim stvarima", koje bi bile dostatne da mi se da izgon, da me se internira, da mi se zatvori tiskara i zabrani pol. rad. U mnoge od ovih se nije moglo taknuti, jer ili je iza njih "mrtvi Poglavnik" ili "živi Draganović".

Njemačkoj su pak policiji oni sami, kako znamo, dojavljivali svoje vlastite drugove od HOP-a. Oni koji rade za njemačku policiju daju svoje podatke, (potrebno je samo prelistati OBRANE iz godine 1965/1966., te tu ćete naći slike i kopije slika onih članova HOP-a koji su surađivali i dojavljivali istaknute i djelotvorne državotvorne Hrvate njmačkoj policiji, Franju Goreta i Mirka Dšidu i druge, mo.), neki za novce, drugi "da se prikriju i osiguraju" a ne znaju, da čim predaju podatak, nisu više vlasnici, i ne znaju tko će i kome prodati te podatke.

Uhićenja samih šefova tajnog redarstva u Njemačkoj u zadnja vremena dokazuju, da ih je pola radilo za Rusiju. (Moglo se je iz dosadašnjih pisama generala Drinjanina uočiti da on nikada ne govori o SSSR, nego uvijek Rusija. Ovo ne dokazuje da je general bio antikomunista, nego vizionar, mo), koji rade za Tita? Oni koji pišu rodoljubne članke, kao Varoš i liju suze nad grobom mladog i neiskusnog Šimundića, bio je koji je mjesec dana govorio u Rimu o tome, kako je Draganović otišao na jedno "dulje konspirativno putovanje". Da ga ne bi prije vremena tražili. I izgleda da je sam otišao preko granice i ne znajući, a oznake granice i sa talijanske i sa jugoslavenske strane bile su skinute. Tako ga kao austrijskog državljana mogu optužiti javno, a na popisu je "ratnih zločinaca", da je došao da u Jugoslaviji organizira sabotažu. I čitav aparat "suradnika" ostaje vani, trguje, švercuje, konspirira i čeka daljnju žrtvu, materijal za sudjenje i bičevanje živaca za akcije, koje su unapred osudjene na propast, kako sam Vam to dosta puta pisao i osobno govorio onima, koji su bili kod mene. U Australiji smo imali 10.000 pol. emigranata i pola ih je bilo organizirano. Što se je dogodilo? I u Njemačkoj? Nu "vodje" koje rade za strane policije da si osiguraju rad za Udbu, tu su, i filtriraju najbolje ljude, da bičuju živce ljudima i guraju ih u unapried osudjene akcije, kako bi strani svijet nas osudio, a narod izgubio vjeru u naš zdrav razum.

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 17:29

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (7) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Neka nitko ne misli da će impresionirati svijet sa jednom bombicom, jer u Vjetnamu se lijeva krv do koljena, igra se poker smrti i ruski sateliti sa atomskim punjenjem već hodaju oko kugle svakih 50 minuta. Na Balkanu su oduvjek padale bombe, pa i ginuli milijuni. Američko javno mijenje nije se impresioniralo ni kad su mu gorile čitave četvrti, ni englesko kada mu je gorio London, ni Njemci kad je gorilo pola milijuna u Hamburgu. Rusija je u ratu imala 20 milijuna mrtvih, i Kina sprema pokolj čitave ruske Sibirije. U Sajgonu dnevno explodira dvadeset bombi, i u Honkongu, pred Bankom, na štangi vise Englezi, a unutar zgrade prave se trgovačke operacije. Teror ekvilibrija atomskog rata drži rivale (protivnike, mo) u hipokritskom stanju, i ni Papa koji dnevno poziva Ameriku da zaustavi sistematsko "koventriziranje" (u ovim smislu znači bombardiranje, mo) Sjev. Vijetnama, ni tobožnja savjest ljudi, pacifista, itd. neće prstom maknuti za bilo koga. Ovoga ljeta dao sam na čitanje prof. Prceli jedan moj poziv HRVATSKIM ELITAMA (imam ga i kada dođe vrijeme staviti ću ga ovdje, gdje i pripada, ovim pismima, mo), u kojem sam iznio stratežko-taktičke zasade za jednu akciju.

Ne mogu to dati iz ruku, niti slati poštom. Takvo jedno pismo može izgledati i pesimističko. Nu da li ima razloga za varljivi optimizam? Da li mi imamo prava gurnuti naš narod u jedan rat bez izgleda za uspjeh? Bez pomoći, političke, logističke, bez kapacitiranih ljudi, kad bi i mogli prihvatiti, da osim stranih agenata i Udbaša i Azeva, ima čestitih hrvatskih idealista, koji žele, kao što Vi želite početak akcija.

Zato u prvom redu: ne miješati pojmove domovinskog i vanjskog fronta, ne miješati LJUDE ta dva fronta, da svaki neuspjeli akt ne povuče za sobom gubitak svega. Kad se Rover popeo na glavu svima sa "revolucijom" poslao sam mu poruku: ako ti je cilj najaviti rat Australiji, onda čini to u svoje ime. Ako misliš raditi na vanjskom frontu Odpora, onda svi ti stoje na raspolaganje. Ako imaš petlje i odlučnosti raditi na domovinskom frontu, onda napusti sve i dodji k meni, ali onda nema više povratka u Australiju, jer se ne može biti u isto vrijeme konspirator sa 10.000 klm. daljine, "član Vlade Vijeća", vodja športa, odbornik kulturnog kluba itd. I k tome "smatra me se šefom Bratstva".

Ovakovi zastarjeli mentaliteti upropastili bi svaku akciju i onda, kada bi ona imala izgleda za uspjeh. Boriti se protiv partije nije isto što i protiv brutalne snage srpskih žendara. Ovdje je znanost u službi te brutalne sile.

Nama je svima na jeziku akcija. Nu gdje je jedna snaga bez jače pomoći srušila jednu komunističku zemlju. Ja sam napisao knjigu "Tehnika obaranja komunističke države", ali ju nisam publicira, jer su me molili prijatelji ovdje, da to ne učinim, jer bi bila šteta odkriti karte. Prije vremena, naravno. Mnogi će reći, pa zar se ne može ništa učiniti? Mnogi mi vele, sada se treba radi Draganovića "OSVETITI". Imamo i bez Draganovića razloga za tu osvetu.

Nismo ni Bleiburg osvetili. Ja sam bio onaj tko je spremao gerilu, odpor, borbu iza linija. Pa je prevladalo mišljenje da NE, jer fali za to politička gaza.

Imamo li tu bazu danas? Amerika? Vatikan? Njemačka? Gluposti ! Danas imamo manje prijatelja nego 1945. g. i komunizam je zavladao sa pola svijeta, a sada radi na tom da razruje drugu polovicu. I Tito, i Fidel, i mnogi drugi djeca su i mezimčad te politike, a ne mi, antikomunisti. Amerika je antikomunist u Vijetnamu, ali nije u Jugoslaviji, i manje u Rusiji, s kojom skupa pomiče figure na šahovskoj ploči i trguje sudbinom naroda.

U tim i takvim prilikama, ja sam u mojoj knjizi, razradio tehniku i taktiku. Trebamo se služiti dijalektikom i njihovom metodama, infiltracijom i razjedinjavanjem. Onaj tko još ne vidi mogućnosti u razlikama izmedju Rankovićeva komunizma i onog evropejskog, kamo se situiraju hrvatski komunisti, koji ne vidi mogućnosti barem djelomičnog paraliziranja vlaških masa, koje gledaju u hrvatske komuniste kao saveznike, a ovi u njih iz straha pred ustaškom osvetom, i tko nije ništa naučio iz madžarskog ustanka (1956, mo) i razloga prilaženja Kadra (vođa mađarske antikomunističke revolucije, mo) Rusima, taj nije tehnički na visini da se uhvati u koštac sa srbokomunizmom.

Lako je raspaliti u jednom članku po svima, najaviti rat svima, odgurnuti i podpisnike Deklaracije, najaviti nastanak rata hrvatskim Srbima, osvetu bivšim partizanima, Vatikanu, popovima i Njemačkoj. Radi takve politike mi smo stigli na Bleiburg, i mogli bi pripraviti put i drugom novom i definitivnom. Bez razuma i sam sa srcem može se samo ići u susret osobne lijepe smrti, ali borba za slobodu jednog naroda nije osobna stvar. Emigracija može mnogo toga napraviti, kako smo vidili u slučaju Irske, pa i našeg slučaja 1941., ali bez koordinacije onog u domovini i onog vani, emigracija kao takva, bez ratnog pohoda i gerile bazirane na vanjskoj pomoći, je unapred osudjena na propast. Jedan zahvat redarstva u bilo kojoj zemlji može likvidirati sve u roku od par sati. Novo stanje traži nove taktike, nova borba nove mentalitete, jer sa onim Muse Kesadžije i Senjanina Ive, nemože se pobijati komunizam.

To je u prvom redu jedan mentalni proces. Ako mi nismo kadri služiti se njegovim metodama i njegovom dijalektikom, nismo ga kadri ni shvatiti, ni pobijati, a kamoli svladati. To najbolje vidi Amerika danas u Vijetnamu. Ali još uvjek ne dovoljno. Sazrijeva i tu stvar, i sazrijeva kod hrvatskih ljevičara, komunista, partizana, sindikalista, itd. uvjerenje, da su nasamareni. Tu ipak treba imati na umu da su za sprovedbu revolucije bezuvjetno potrebni nama domaći saveznici. Oni danas kontroliraju dio vlasti, imaju oružje, i mnogi od njih, hrvatski osjećaju. (To je upravo to što je Dr. Franjo Tuđman i učinio. Najprije proštudirao pomirdbeni stav generala Drinjanina iz PORUKA IZMIRENJA..., obašao Canadu i Ameriku i skoro svu Europu gdje je bila jaka hrvatska politička emigracija, osvjedočio se na terenu o ljubavi Hrvata za svojom Domovinom Hrvatskom, vratio se nazad, kući, u Hrvatsku, skupio svoje bivše prtijske pajdaše, obrazložio im stvar i zajamčio pozicije, stvorio političku platformu, stvorio HDZ, stavio demokratske temelje na kojima je počeo stvarati HRVATSKO JEDINSTVO, I STVORIO GA JE BIO…, zahvaljujući pomirdbenim idejama HNO Maksa Luburića, mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 18:23

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (8) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Više je hrabrosti trebalo za Deklaraciju (hrvatskog književnog jezika iz 1967 god., mo), gdje Udba i Ranković, domaći Srbi partizani, stoje s puškom u ruci, - nego u USA razpištoljiti se kao šareni grah protiv "vascelom svetu". Nije lako sve to. Treba mnogo studija, razbora odlučnosti i ljubavi. Da, Irska je emigracija bila odlučna, ali je borba trajala kroz 500 godina ! Ruski su boljševici bili prebačeni po Njemcima iza linija (borbenih, ratnih 1914-1918, mo) i data im mogućnost, a politički su bili financirani od jedne Banke. Komunisti su uporni i izgradjivani. Naši ljudi se vole oduševljavati, ali ne i izgradjivati. Kod mene su bili Geza i Šimundić, (obadvojica članovi HRB i obadvojicu Udba ubila, mo), pa kad sam im govorio, da zajedničkim snagama tiskamo "Priručnik za diverziju", onda su mi rekli, da njima ne treba knjiga, nešto slično kao što čujem često i od naših.

Jedan ovakvi priručnik, sa slikama, crtežima, tehničkim uputama, ne može se prodavati ni javno izdati ni dati masama, ali je bio potreban barem predvodnicima. Mislim da sam poneki put citirao velikog Gotea : misliti je lako, djelovati isto, ali je najteže na svijetu nešto smisliti i onda dosljedno tome djelovati. Misliti samo je ipak gubljenje vremena, a djelovati bez toga je ljudska tragedija, a u diverzantskim akcijama posebno.

Zato govoriti o akcijama treba biti savjestno, konkretno, poduprto brojevima, hladnim razlozima, matematičkim planiranjem. Kakve akcija? Kojeg obima? S kojim ciljem? Psihološke akcije, rekli smo mnogo puta su dobre, i dijelom mi, dijelom oni nekontrolirani, očajnici, ili osvetnici, ako ih znamo izkoristiti. Veće akcije se planiraju sa jednim izričitim ciljem, kao i svaka ratna operacija. Rat se pravi na činjenicama. Sva demoralizirana Jugoslavija nije pala ni nako 8 godina Marselja (Marseille, atentat na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo) a svi smo bili Ustaše, dok nisu njemački tenkovi sa pet granica upali a avijacija srušila Beograd. Nije bezuvjetno potrebno to čekati, jer se tako lako ponoviti neće. Ostaje nam ipak malim, lokalnim, suberzivnim, gradjanskim ratom rušiti Jugoslaviju uz pomoć hrvatskih, makedonskih i slovenskih komunista, koja baza ipak postoji. Rat svima i svakome smo davno izgubili i napustili Domovinu sa 17 divizija, pola milijuna Ustaša, Vladom i Poglavnikom. Ja sam za akcije i Vi ste svi za akcije. I mnogi Madžari, Romunji, Bugari, Rusi, Ukrajinci, Kubanci (uz pomoć CIA org.), i mnogi drugi. Nu HTJETI JE JEDNO, ZNATI DRUGO I MOĆI TREĆE.

5. Blajburška tragedija. Sve što smo rekli u pogledu našega rada odnosi se i na to. Ja sam o tome govorio sa prof. Prcelom. Ja sam bio i jesam uvjerenja, da je knjigu trebalo bazirati na radu naše ekipe i tiskati kod nas, (radi se o knjigi Bleiburška Tragedija ili OPERATION SLAUGHTERHOUSE, koju je izdao bleiburški odbor 1970., a kojemu je bio na čelu prof. Prcela, a general Drinjanin htio da tu knjigu tiska DRIPAPRESS, mo), i onda podjeliti badava uglednim ljudima. Ja sam prof. Prceli davno rekao da ga neće ni jedan pomoći ni od političara, ni od intelektualaca. Posebno sam mu rekao da ga neće pomoći prof. Draganović i na vrijeme mu javio, da Draganović sprema knjigu o tom predmetu. A taj krug su Milan Ilinić, i Zorić, i Nikolići dr., i ne treba ni govoriti da osim DANICE, koja je neutralna, i možda Naše Nade (novina Hrvatske Katoličke Zajednice, mo), isto tako neutralne, neće nitko pomoći. Zato su iz krugova onih, koji nas ne trpe zato jer smo ODPOR, i jer sami spremaju knjigu o Bleiburgu, ne može ništa očekivati.

Ne znam što konkretno vrijedi činjenica da je knjiga tiskana u jednoj američkoj tiskari, ako knjiga neće biti kupljena ni odkupljena, a emigracija dreči, i s njom mnogi Odporaši. Pisao sam prof. i on će čitati ove redke i zna da je tako. Previše ih je koji podgrijavaju iz zavisti, pol. razloga ili ambicije da sami nisu napisali, a previše onih, koji su dali novac i ne vide knjige, te padaju na lijepak propagandi, da ili smo pokrali novac, ili smo nesposobni da napišemo tu stvar, i ljudi kao ljudi, u ovom i svakom drugom slučaju, brbljaju. (Doći će vrijeme - i zbog potrebe - da će netko prevesti ovo pismo na neke strane jezike, i tek tada će se uočiti važnost i dalekovidnost ideja Maksa Luburića, mo.)

Ja sam moje stanovište iznio, ali sam prihvatio mišljenje većine, da treba da knjiga izidje u Americi. A to će značiti mnogo novca, kako je prof. Prcela i najavio, i knjiga neće masovno stići u ruke ljudi. Tu se valja pripraviti, i to je na Vama, da kao i o svemu ostalome i o ovome date jedno prihvatljivo, trijezno i brzo mišljenje. Ne meni, nego emigraciji, koja će sada povodom Draganovićeva slučaja htjeti ovoga glorificirati, i ujedno se sjetiti Bl. Odbora. (Ovdje se radi o Hrvatskom Demokratskom Odboru HDO, kojeg su on i Miroslav Varoš osnovali koncem pedsetih godina prošlog stoljeća, kako bi što više zbunili već zbunjenu hrvatsku emigraciju toga doba, mo.) Mislim da bi svaka izjava za javnost morala biti dobro promišljena, jer je on u rukama srbokomunista, i možda već mrtav. Ja sam nastojao dati jedan pregled i drago bih mi bilo, da mi javite utisak i odjek. On je bio veliki čovjek, borac, ali ga je ambicija i pomanjkanje pravog omjera stvari odvelo u stupicu i propast. Zamislite što će to ipak značiti za Bosnu! Proces u Sarajevu sa arhivima, koje su davno u njihovim rukama. Nestale arhive Kavranove, Frkovićeve, Draganovićeve, Crv. Križa itd. iz godina bježanije. Koliko će Hrvata i stranaca biti uvučeno. Zato razborito u pogledu osobe, a nadjite riješenje za samu knjigu i bez Draganovića. Prof. Prcela se mogao uvjeriti u točnost moje prognoze. I u sud o ljudima.

6.) ISPRAVKE U PROGRAMU ODPORA. Sugeriraju braća i to sa mnogo razbora ispravke u programu. Nu mi koji se poznamo, i koji znamo da je taj program doveo do reakcija. Odreći se sada toga bila bi pogreška, glupa pogreška. Nu ja to ne mogu napisati, ali Vi možete prenijeti. Obećati ljudima penzije, vreću novaca, da ih neutraliziramo, ili prisiliti ih, da se bore za goli život protiv nas, razlika je. Pukovnik Štir uhvatio se za to kao pijan plota, ali treba konzultirati onih 150 članova Odpora, deset odbornika i 400 simpatizera, koji znaju da su Lukas Juričić i onih dvadeset častnika godinama tjerali pukovnika, da izidje kao ODPORAŠ, a nećka "vječni komitet" neodporaša. On nije htio biti Odporaš, nego Predsjednik ili vodja kome god bilo. U tome su prolazile godine, i prema tome na koju nogu je ustao prof. Oršanić, pravila se "kombinacija", da nestane sa prvom reumom ili napadom histerije kojega od "velikih". Uz nas je išao Odpor, časnici, i 18 društava. Ostao Štir, Oršanić. Oni još vode rat kao i oni japanski vojnici u džungli nekih otoka pacifika, koji nisu još saznali da je rat prestao. Nebojmo se dialoga, nebojmo se socijalne politike, jer je nacional-socijalizam i fašizam su bili neke vrsti socijalizma, i Roosveltove i Kennedyjeve politike, i one kršćansko-socijalne isto tako.

Program Odpora je djelo domovinskog fronta i odgovor je bila DEKLARACIJA (hrvatskog književnog jezika iz 1967., mo) 200 profesora. Idemo tim putem. I odkada je svijeta i politike programi su uvjek bili jedno i vlast je radila drugo. Nedaj Bog veće štete nego da ja budem plaćao penzije partizanima. (Ovo je rekao Maks Luburić prije punih 46 godina, a danas vlada RH na čelu predsjednika Ive Josipovića, partizanskog sina, to sprovodi u djelo, što uistinu znači da u potpunosti sprovodi u djelo program HNO., mo)

U istu granu je spadala i brošura Pribičevića (Svetozar Pribičević, mo), ali što se ne može to se ne može, ostavimo za doba kada se mogne. I dotle pomozimo tisak onako, kako to rade Vladek i Džeba (Ivan Džeba iz Clevelanda, glavni povjerenik Drinapress tiska za područje "North", mo ), i koji rad je tako zaslužan, kao moj ovdje, jer bez toga nebi išli ni dokle smo došli. Vjerujem da bi Chicago, New York, pa i Kalifornija mogli i više prodati. Svaki letak je osvajanje čovjeka, a u novom ratu čovjek je cilj, a on ima oružja, ima veza, ima vlasti. To su uspjeli jednom i sto puta komunisti, moramo i mi, pa makar obećali partizanima penzije i vlasima položaje i ravnopravnost. (To dokazuje položaj Milorada Pupovaca i drugih, mo) Ovog časa slušam televiziju i vidim da je jedan crnac, unuk jednog roba dobio izbore za načelnika Clevelanda naprema unuku oca domovine. To je novi svijet, u kojem valja naći mjesta Hrvatskoj.

Ja se zahvaljujem svima koji su se borili za taj program na prošlom Radnom Skupu, iako ni sami nisu bili sasvim uvjereni. Ljudi Odpora su isto različiti i zadnji puta sam imao sreću-nesreću, da su za istim stolom u mojoj kući sjedili sin jednog velikog ustaškog zapovjednika i sin jednog velikog partizanskog vojnika. (Ovdje će se za sigurno dugo i dugo nagađati tko bi to mogli biti. Za sina ustaškog zapovjednika bi se moglo reći da je to bio - generalov ubojica - Ilija Stanić, jer je Stanićev otac Jozo bio satnik HOS-a, dok za sina partizanskog zapovjedika se ne zna tko bi on mogao biti, mo.) U politici je moguće sve, a mi moramo učiniti sve što je moguće i nešto od onog što nije moguće.

Nastavlja se.

Bobani

16-09-2015, 18:46

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA PODRUČJE "NORTH" (9) dio i kraj ovih opisa

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

7.) "Odbor Američkih prijatelja hrvatske slobode", kojega je prof. Mihanović htio napraviti nije drugo nego pokušaj uskršenja iz mrtvih VIJEĆA. Vjerujem u dobru volju tog čovjeka, jer mi ih je više o njemu dobro govorilo, ali dobra volja nije dosta. Smatram uspjehom Vaš nastup sa drugima na ravnopravnoj bazi, ali ne ulaziti u kombinacije superstruktura, iza kojih ne stoji ništa. Na pr. da iza tog čovjeka stoji jedna sjena iz Washingtona, koja bi rekla "naprijed demokratski askari" za Hrvatsku, onda bi mi pobili više onih "čovječuljka" ("divljaka", mo.) (kako ih zove Ivo graničar) u Vijetnamu, nego sve američke leteće tvrdjave.

Nu stvarati titule za zadovoljiti čovjeka, - bila bi pogreška. Isto nam se nudilo sa Savezom, i svima Vama je poznato da je tu prof. Meheš, dobar čovjek, savjestan i koristan, bio upotrebljen od Dubičanca. I on je isto koristan, i neka bude Predsjednik, vodja, ili što bilo Saveza. Ali Odpor ne smije biti "čorbine čorbe čorba" nikome za volju; ni ljudi, ni grupa. Vjerujem da je netko iz Uj. Hrvata gurnuo dobrog profesora, nebili tako NETKO bio - NEŠTA! Ili kruha bez motike, vodstva bez organizacije, slave bez borbe. Takvi pozivi dolaze i od novog HOP-a. Pazite.

8.) Bolje veze i konzultiranja, uvid u rad i Drinapressa, itd. U izvješćima, pismima i razgovorima i o tome je bilo govora. Nu treba imati dušu Rude Erića, pa priznati, kao on, da nije na meni krivnja, nego na Vama, jer sam ja bio koji Vas tjera, a ne Vi mene, i jer mi niste bili kadri dati osobu, koja bi to činila. Ja sam ne samo kadija, koji tuži i sudi, nego i ćato, hapsadžija, i ništa lakše nego da se sprovede što se misli, da dodje Štef, kad bude u mirovini. I onda će se moći konzultirati sve Vas, dali jedan letak, knjiga, članak, itd. može, treba, ne smije izići. Mene veseli svaki nemir, svaka ambicija i što bih ja dao da se je pukovnik Štir prihvatio "odjela za vojnu izobrazbu". Sada to čini jedna grupa časnika. Guramo, idemo, padamo, ustajemo se. I nemajte samilovanja, ni obzira prema nikome kad se radi o Hrvatskoj.

Jedino pri tome treba gledati, da ne budemo filozofi, koji više pitanja postavljaju, nego riješavaju. Mi smo vojnici i revolucionarci, i prema tome realisti i svako pitanje koje postavljamo, mora imati jasan i konkretan odgovor. To je ostalo, vjerujem, kao mamurluk Ceciljinog (Vjekoslav Cecelja je u to doba Tajnik Područnog Radnog Skupa "North" HNO, mo) piskaranja i Štirove optužbe, da hoću da budem novi Pavelić. Doba u koje ulazimo zahtjeva od nas konzultiranje, dogovor, razgovor, kritiku, ali i sve ovo je jedan konkretni i nije apstraktni problem. To znači mnogo sati na pisaćoj mašini, mnogo više maraka za poštu, a i ovako sam uvijek, osim svega, kako pokriti troškove papira, radnika, pošte, itd.

I da završim ovu i onako preveliku analizu ; sve što budemo počeli treba početi ne izlažući ono što već postoji, jer sve što smo napravili, bilo je potrebno napraviti. Ne smije se dogoditi kao u našim ratnim ustaškim jedinicama, da čim je zapukla puška, nestalo je u kuhara, i telefonista, i boliničara, i pisara, i skladištara i obskrbnika. Svi su išli pucati. Jer svi oni imaju svoje funkcije, a nove funkcije traže nove ljude, tehničare, za to pitanje. Ostaje nam mučiti se, raditi, pisati, prositi da nam plate dio onog što smo dali i vaditi iz svog džepa, za sebe i one druge, govoriti, pisati, protestirati. I ono drugo, isto. A to znači nove napore. Jedna lasta ne čini proljeća, ali ga niti ne ometa. Zato ne smijemo niti stati radi jednoga, niti se pokrenuti jer od nas netko nešto traži, zahtjeva i nameće nam. Ne vjerujem u univerzalne genije svega i svačega, pa tako ni u ljude, koji bi sve htjeli biti odjednom. Nova vremena traže od nas novi mentalitet. Na Vama je da to pokušate.

9.) dan odpora i radni skup "north". Idite i nosite ideje, idite osvajati masu, ali nedajte da Vam se masa nametne.

Povjerenike molim da mi najhitnije obračunaju što mogu od tiska, još prije polaska na put, i da pokrenete one, koji su to zaboravili učiniti. Zaboraviti? To je jedan elegantan naziv za nešto drugo, ali mi nismo nikada pravili škandala, iako će biti ljudi, koji će nastojati ugurati nas u škandale. To im je zadaća.

Pomozite koliko možete napore na domovinskom propagandnom sektoru. Ja sam mogao bi kazati kroz 4 mjeseca ovoga ljeta osluškivao bilo mnogih ljudi, ali sam i upropastio i onako slabe financije. Ništa ne možemo učiniti bez sredstava, ni na ovom, ni na drugim sektorima.

Drago bih mi bilo da mi potvrdite primitak ovog pisma, kojega šaljem Rudiju (za njega i Pivca), Štefu za njega i uže suradnike, na Ratka za njega i Andjelka, na Džebu za krug Drinaša, na Vladka i krug Drinaša, na Prcelu za Bleiburški krug, i na Stanića za krug Northa. (Ivan Stanić, iz okolice Imotskog, dobar i čestiti Hrvat, član Odpora, mo.)

Dakle 4 za Kanadu i 5 za Usa. Na Vama je da prenesete na druge ono što mislite, a društvima, itd. mogu pisati, ako mislite što trebadne.

Želim Vam svima najbolje, uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin.

xxxxx

Kraj ovog Okružnog i vrlo Povjerljivog Pisma.

Bobani

17-09-2015, 14:43

POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA - Pisac Dr. M.D.Peranić

(Pismo kojeg sam pisao jednom nepoznatom Hrvatu u Hrvatsku i kroz pisanje i dopisivanje smo se uzajmno zvali prijatelji. On je čitao pisma Maksa Luburića koja sam iznosio i od mene tražio neka pojašnjenja, osobito o dru. Miljenki Dabi Peranić, piscu knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA". Odgovorio sam nepoznatom prijatelju Žarki 1 ožujka 2013. godine. Ovo pismo donosim ovdje na ova temu, jer se radio o Maksu Luburiću a ima zanimljivosti koje mogul popuniti neke praznine. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

1/03/13

Dragi moj prijatelju Žrako,

Ovu knjigu je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom.

Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984. Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer, 18 i 19 kolovoza. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

Dragi moj prijatelju Žarko da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979:

" Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO..."

"Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? Tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

Dragi moj prijatelju Žarko ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na meni jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, te staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazovimo ga KNJIGE PISAMA MAKSA LUBURIĆA u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

Bobani

18-09-2015, 02:08

VRLO POVJERLJIVO I ZA UŽE SURADNIKE, poruka je generala Drinjanina

general DRINJANIN,
6.II.1966.

(Ovo poruka generala Drinjanina se nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 511/512. Mo.)

Dragi brate !

Neka mi bude unaprijed oprošteno, ako Vama nekolicini budem pisao u ovoj zajedničkoj formi o jednoj delikatnoj temi, koja se tiče svih nas. Možda bi meni bilo lakiše svakome reći ono što želi čuti, ili neku izliku, ali to nebi riješilo problema, nego bi ga samo kompliciralo, a na kraju bi ipak naša zajednička stvar trpila. A to nikome od nas nije cilj.

Radi se o inicijativi s više strana, da bi učinili posjet našim organizacijama, naši istaknuti prvoborci od prestiža, kako bi se pokrenuli duhovi s jedne strane, a s druge, da bi se nekako parirali posjeti, koje imaju ostale organizacije.

Tako braća su iz Australije zahtjevala da ih posjeti br. Brbić, naš Gl. Povjerenik za Oceaniju, a eventualno još netko iz Evrope. Braća iz Švedske, Austrije, Njemačke itd. tražili su, da ih se posjeti u ime Gl. Stana i po osobi mladjih godišta, radi mladosti, koja želi viditi u Odporu mlade intelektualce.

Braća iz Kanade želila su da ih posjeti pukovnik ŠTIR iz Buenos Airesa, te da ujedno obadje braću u USA., a po mogućnosti da to bude prigodom neke proslave, Gl. skupštine, Dana Odpora, Dana 10 travnja itd. Braća iz Usa. predložili su da bi brat vitez Pjanić obišao naše gradove u Usa. počevši u New Yorku, i onda i u Kanadi, moguće za 10 travnja 1966.

Bilo je i drugih planova, ponuda, ideja. U prva dva slučaja pokrenuli smo brata Envera Mehmedagića i brata Stipu Brbića, koji su sami platili sve putne proškove i obavili jedan i drugi povjerene zadaće na način, da im samo moremo odati priznanje, zahvalnost i čestitati sami sebi, da Odpor ima takovih ljudi, koji su svoju uštedjevinu i praznike upotrebili i obavili putovanja i posjete.

U pitanju pukovnika ŠTIRA i viteza puk. Pjanića stvar je malo drukčija. I njima šaljem jednu kopiju ovoga pisma, i oni će potvrditi ono što velim. U prvom redu pukovnik Štir živi od skromne plaćice, a poznam i njegove obiteljske probleme, kao i on moje. On treba 300 dolara samo za svoj pasoš, treba dopust, obskrbiti obiltelj, i onda od polaska do povratka imati osigurane troškove, a ovi nisu maleni.

U pitanju viteza Pjanića je stvar pasoša, vize i troškova, isto tako od polaska do povratka. On živi od skromne penzijice, i ne može se računati da bi mogao bilo što dati.

Istina je da su u svim prijedlozima ljudi ponudili snositi troškove, pomoći, voziti ljude, dati im konačište, itd. Nu to nije dosta. Oba pukovnika trebaju garanciju, konkretnu, trebaju dobiti karte, putne troškove, sve to mora biti osigurano, po dogovorenoj i konkretnoj osobi, treba uglaviti termine, pripremiti sve, datume, itd., itd. Računati da će i "oni drugi naši pomoći" moglo bi uroditi situacijom, da pukovnici moradnu trpiti poniženja, a i meni bi se predbacilo. Mene je mnogo ljudi posjetilo, pa i Vitez više puta, nu uvjek smo unaprijed osigurali na jedan ili drugi način troškove i stvar je uvjek bila medju nama, starim prijateljima i suborcima, dostojno, bez problema. Nu nisu to bili ni veliki troškovi, i tu je bio moj dom. Ali nije isto ići iz Južne Amerike i Evrope u USA. i Kanadi.

Ja bi se osjećao neobično sretnim kada bi moji stari drugovi, suradnici i prijatelji pukovnici Štir i Pjanić mogli obaći neše sastanke, ljude i grupe. ODPOR BI DOBIO NA PRESTIŽU s ovim starim borcima. Stvar HRVATSKE VOJSKE za budućnost samo može dobiti s ljudima, koji su i aktivni i poznati. Dakle, sretno, i neka bude za dobro Hrvatske.

Neka se inicijatori stave u kontakt sa pukovnicima s jedne strane, a sa organizacijama, grupama i odborima s druge strane. Neka se uvjek odrede osobe prestiža, koje uzimaju na sebe organizaciju, i neka oni obave materijalnu stranu izravno sa pukovnicima, ovi neka razmisle, reknu svoje mogućnosti i brzo na rad, do 10 travnja ima vremena, ali ne previše. Za 25 godišnjicu DESETOG TRAVNJA, kao pukovnik Štir i vitez Pjanić.

Sa svoje strane mogu sa žaljenjem reći, da ja tu ne mogu materijalnu stranu pomoći, niti mogu služiti kao veza, za prenošenje vijesti, jer se može dogoditi nešto, što si nikad ne bi oprostili. Na pr. ja sjutra idem u Madrid, gdje moram biti od 8-10 dana. Za to vrijeme ja ne mogu poštu za sobom vući, ni dirigirati, jer idem trgovačkim poslom, a neću biti nigdje dva dana. Kroz to vrijeme može se dogoditi neki nesporazum, koji bi mogao veselje pretvoriti u sramotu, žalost i predbacivanja. Nego organizatori neka izravno obave sa svakim izravno sve potrebno, a mene obavijeste reda radi.

Kako i sami znate nakon putovanja NA SASTANK VIJEĆA u NEW YORK, bilo je gorkih predbacivanja sa svih strana. Ljudi su zahtjevali suradnju, akciju, rezultate, slogu, - medjutim jedva su Jelić i Oršenić izašli iz New Yorka, počeli su napadati i blatiti medju inim i one, koji su im ta putovanja platili. Tada smo rekli, da nećemo zagovarati POLITIČKI TURIZAM, tj. putovanja "uglednih ljudi", jer su isti sami opovrgli sve dobre želje. Nastala su predbacivanja, i ja sam pojeo mnogu gorku pilulu, zašto sam pisao ljudima, da pomognu itd. To nam se dogodilo i s putem Rovera u USA., s putem Jelića u Pariz i Švedsku, i evo vidim da opet zagovaraju SASTANAK U SAN FRANCISKU. Mi smo svi o tim neugodnim dogadjajima razgovarali, pisali i na sastanku Gl. Stana zaključili, da nećemo pozivati JAVNO na financiranje nikakovih puteva, nego ili sami interesirani mogu platiti, ili organizacije plate bez obraćanjima javnosti. Čitali ste što Hefer i Barbarić poručuju jedan drugome, jer su za POLITIČKI TURIZAM POTROŠILI PARE UBRANE ZA OBRANU zatvorenika u Njemačkoj. Mi smo ostali poštena obraza, iako mi predbacuju iz Australije da što je HRVATSKOJ I ODPORU koristio put Rovera, koji je nakon povratka uništio organizacije koje su postojale u svom području.

To nije slučaj s Vitezom i Štirom, - ali ako bi se obratili javnim putem, moglo bi se i nama dogoditi, da i na nas primjene istu taktiku, a to ni jedan od njih nije zaslužio, a oba su ponosni i stari vojnici, koji nemaju obraz od djona, kao neki političari. Zato, stvar treba diskretno, ali brzo i načelno osigurati, uz odgovornost konkretne osobe, i izravno s njima stvar obaviti. Bez javnosti, moljakanja, ili da ih se onda izvrgne ruglu, nestašici, ili čemu goremu. Ako toga nema, te sigurnosti i odgovornosti, bolje je onda, da stvar odgodimo, dok se riješi načelno.

Ja ovo pismo šaljem na sve one, koji imaju riječ, a kako ste svi interesirani u vezi, to riješite stvar bratski i gospodski, da služi na čast Odporu i svima nama.

U nadi da neće biti nikakve sumnje u jasnosti argumenata, ja Vas sve bratski pozdravljam, uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin.

Bobani

18-09-2015, 15:12

UPOZORENJE U POGLEDU STANKA ČERKEZA

Obrana br. 26 - 1965.

Slučaj: Stanko Čerkez od Širokog Brijega (1965)

Obavješćuju nas pojedini Područni Zapovjednici, da neki mladi ljudi, posedno Hercegovci, dobivaju iz New Yorka od Stanka Čerkeza pisma, okružnice, pozive na vojničku organizaciju i ujedno fotokopije nekih imenovanja itd.

Isti se vrlo često služi imenima hrvatskog ministra Artukovića i generala Drinjanina, koji da tobože odobravaju njegov rad. Ovim kategorički tvrdimo, da sa radom Čerkeza nema nikakve veze ni jedna ustanova Odpora, a ovlašteni smo izjaviti da nema niti Dr. A. Artuković, te je prema tome isti nedozvoljeno upotrebio imena poznatih rodoljuba, kako bi lakiše mogao djelovati.

Činjenica da je Stanko Čerkez nekada pripadao KRUGU PRIJATELJA DRINE, kao obični član, te da je posjetio na svojim putovanjima mnoge hrvatske istaknute ljude, mogla bi dovesti u pitanje mnoge, posebno mlade i neiskusne mladiće, koji bi se dali organizirati za akcije i stradati bez koristi i prije vremena, prisiljeni smo upozoriti te mlade ljude na osobu Stanka Čerkeza.

Svi oni koji poznaju osobno Čerkeza ili su analizirali njegove akte i korespodenciju dolaze do zaključka da je duševno poremećen (zbog ljubavi radi Hrvatske, mo) mladić, i da je zapravo žrtva svega onoga što je u svojoj najranijoj mladosti proživio u patničkoj Hercegovini. On, dakle, mjesto borbe treba njegu, i mjesto pristaša treba liječnike. Bolno je o tome pisati, ali postoji vrlo temeljita sumnja, da će UDBA izkoristiti njegovo stanje i u njegovu okolicu poslati "pristaše" dobro izvježbane i spremljene agente, (poput Ilije Stanića iduće godine, 1966., kojeg je Udba poslala na generala, mo) a ovi će onda prevariti neuke i neizkusne mladiće, koji zaista žele ići u borbu i dati svoj obol kao hrvatski vojnici.

Čerkez je bio sa američkim pasošom u Španjolskoj, Grčkoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji, te je išao i u Jugoslavije, gdje je bio uhićen, ispitavan o svojim "akcijama" i navodno da je pobjegao. (Pričalo se je da ga je uhapsio u Širokom Brijegu ili okolici istoga Stipe Grizelj, jedan od glavnih mostarskih Udbaša i kruto mučio i ispitivao, mo)

Mi vjerujemo u hrvatsko poštenje Stanka Čerkeza, ali ne vjerujemeo u njegov kapacitet ni da vodi sam sebe, a kamoli druge. Neka ovi redci budu prihvaćeni od mladi ljudi, kako za godinu dana i opet nebi grupa mladih ljudi stajala pod vješalama (za sigurno general misli na devetorku Oblak/Tolić grupu koja je iz Australije u lipnju 1963. godine upala u Jugoslaviju za dizanje ustanka, mo) a strani sviet i naš narod dolazio do zaključka, da su Hrvati izgubili svaki smisao ne samo za stvarnost, konspiraciju i borbu, nego i za život.

Za Zapovjedni Skup Odpora: general Drinjanin.

Bobani

20-09-2015, 12:42

POGLAVNIKOVU KNJIGU NEMAM
(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 952/953, mo)

general DRINJANIN
23.IX.1968.

Dragi Ratko !

U prvom redu da si mi živ i zdrav, kao i Lenka (Ratkova supruga, mo) i svi oko Tebe. Bio sam desetak dana u Madridu, i čim mognem napraviti ću okr. pismo užima o onom, što ne može u novine. Htio bi samo da ti odpišem na pisma odnosno upite.

Prije nego zaboravim : pošalju vrpcu moju (radi se o vrpci, povijesnom govoru o Desetom Travnju Hrvatima Toronta 1968., mo) Brbiću na adresu : S. Brbich, 51. Swell Str., E. FREMANTLE, W.A., 6158. AUSTRALIA.

On izgleda može napraviti kopiju, pa može to i vratit ako ti hoćeš imati, i može za svoje napraviti više kopija, pa i za Argentinu. Budi dobar, pa to učini, da ne moram iznova to praviti.

Javili su mi u pogledu Draganovića, što se sve podudara, da neće biti procesa, da će dobiti župu, i svakako da je u njihovim rukama, a da će Crkva svjedočiti, da je slobodan. Tu ništa napraviti nemože, ako nećemo dokazivati da je veći ustaša od nas i da je Crkva u službi Beograda i Moskve, a to ne možemo. Da se šutiti, odnosno ne istrčavati pred rudo, a pisao sam Eriću isto, da izidju iz Odbora, i da ne uzimaju ušeđća u "obrani", jer sve je to lov za dolare sa strane Iilinića (Milan Ilinić koji je živio u Njemačkoj i djelovao kao novinar za emigraciju, mo.) i drugova, kojima se hoće putovanja po dunjaluku za račun drugih. Tu talijanski advokati ništa ne mogu, nego odnijeti tisuće dolara. Neću govoriti o drugim slučajevima, ali znaš da je bilo svega u pogledu novca Mehlema. (radi se o podhvatu tridesetak Hrvata na jugoslavensku trgovačku misiju u Mehlemu 1962., mo). Nu o tome bolje ne govoriti.

Hvala ti na posjeti našem dobrom Rudiju. Tek kada čovjek ima belaja osjeti se što znači imati prijatelja. Pisao sam mu iz Madrida, dva puta, i nakon povratka obširno o svemu. Danas sam pisao i još nekima, a svakako Tebi i Vladeku, a čim mognem, o ostalom napisati ću.

Veseli me da si bio kod mog kuma Prcele i da će knjiga brzo van, iako on veli da ne ide još. On jadan radi, znam, ali ljudi brbljaju, predbacuju, i tko može usta začepiti. Nisu trebali obećati knjigu i dati tako neprijateljima, da laju da smo ili nesposobni i neznamo ili nepošteni. Ja sam Ivanu rekao i tko stoji iza vijesti. Intelektualci su često jalni jedan drugome na uspjehu, kao mlade snaše.

Zahvalio sam ti na riješenju za onaj prinos, da ne moram opet iznova pisati. Dobro je to da im dadeš Bon, i u redu.

Poglavnikovu knjigu nemam, (radi se o knjigi DOŽIVLJAJI koju je izdala hrvatska naklada DOMOVINA u Madridu, mo), jer mi ju nisu poslali, a ja je kupiti neću, jer to su i tako priče iz djetinstva i za djecu, a ne riječi Vrhovnika za ljude i častnike. Ako imaš i pročitaš ju, pošalji mi tvoju, pa neka ju imamo.

Da, mladi Jelnek je bio u Španjolskoj i bili smo jedne večeri skupa. Ja sam mu pisao ćaći, ali mi nije odgovorio, a vidio sam da ni sina nije pomogao. Osjetio sam da je bio potišten kad se o ocu mu govorilo.

U pogledu hrvatskog izdanja Bleiburga, (radi se o knjigi na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE , mo), ja ću je izdati za 3 dolara 1000 stranica ako mi dadnu materijal. Možeš s tim računati, a nisam još o tome razgovarao sa kumom Ivom. (Ivan Prcela, pisac knjige, mo). Kad dodje Štef o cijelom tom problemu ćemo divaniti, a prije nego dodje razgovaraj i ti s njim, a za kasnije bum vidili, kada bi se sastali ovdje.

Ozbiljna stvar je to sa našim dugom Šegi. On istina ništa to ne spominje, a ja sam dao napraviti kod notera dokumenat, i uz podpis moj i patera Oltre, da je on vlastnik Linotipa. tj. jedne mašine za slivanje. (Ovdje se radi o Stipi Šegi iz Chicaga koji je posudio DRIPAPRESS-u svotu od nekoliko, 8 tisuća dolara za taj stroj Linotype. Tko je do sada pratio Pisma Maksa Luburića mogao je uočiti iz mnogih pisama, tu i tamo, spominjanje kupnje ovog stroja, mo) Mislili smo da bi došao ovamo, u kojem slučaju bi razgovarali. Nu da li će biti toliko Odporaša ili prijatelja, koji bi htjeli kupiti te dionice? To svakako kada dodje Štef, postaviti ćemo na dnevni red, naravno dogovoreno sa Stipom. Tebi kao i uvjek hvala na razumjevanju. Mi bez te tiskare ne bi ništa. Znali smo kao mali ljudi biti veliki i dali ideje, koje se dokazuju ispravnima. Nismo živili zabadava, nismo žrtvovali zabadava. To nam svatko priznaje. Mi znamo kako smo to mogli napraviti, i ja ti zahvaljujem na riječima i u pogledu razumjevanja za Stipu, i za budućnost. Sve ćemo riješiti, ali korak po korak. Još smo nakon toga kupili DVIJE MAŠINE, i plaćamo ih iz izvora redovnih, već preko polovice. Sve što smo dali tu je i sigurno, i vrijednost se povećava, a tu je i moralna vrijednost ideje i materijalna uložena novca.

Neznam da li sam ti rekao da me je iznenadilo da je moje i tvoje kumče Žarko dao 50 dol. za tisak i izgleda da se aktivira. (Radi se o Žarku Bojčiću koji je bio član Odpora. Kasnije se s nekim priričio, najogunio se i napustio društvo, ogranak, prijatelje...Da li je Žarko Bojčić bio generalov i Ratkin kum, ili je neko Žarka Bojčića dijete, to na znam, mo). Naime znao sam da se kući, pa obitelj je tu, i početci su svi težki. Pozdravi mi ga toplo i zahvali se.

Ono što ti je rekao taj popo iz Studenaca, vele i drugi, zato ne treba gubiti živce ako ponegdje neki popo padne o ofseit. Većina je dobra, a poneki će uvjek švrludati.

Sa Dabom smo razgovarali mnogo o svemu. Jesmo se i nasmijali, jer je duhovit čovjek, pa je o svemu bilo govora kao medju pravom braćom. Istina pomalo smo zabrinuti radi troškova, a pred bojazni da sve ne padne na Tvoja ledja. Njemu su ponešto pomogli tamo u Usa, i imao je dosta novaca i za put do mene, ali ne znam kako si riješio pitanje karte i nebi nitko htio da sam to plati. Pisao sam i Vladeku o tome. Nikica opet kao i prije, ni rijči.

Malo je bilo pozastalo sa Obranom, jer sam morao ići u Madrid, a od kuće nisu bili poslali potvrdu, pa je par dana bilo na želježnici. Poslao sam 400, a toliko ide i u Cleveland. (ovdje se radi o pošiljkama novine Obrana, mo)

O mojim dojmovima i problemima pisati ću vam nekolicini skupa. Tek toliko da sam zadovoljan sa vijestima od kuće, da sam bio sa mnogo ljudi i da su svi optimisti bez obzira na vanjeske dogadjaje. Glavno je da vršimo svoju misiju i tu nam priznaju da smo na mjestu.

Toliko za ovaj čas. Grli te odani Ti Tvoj

general Drinjanin

Bobani

21-09-2015, 00:11

MUDRE IZREKE MAKSA LUBURIĆA
---------
1- Mi nismo došli na zapad zato da spasavamo naše glave. Mi smo te glave davno založili i samo čekamo priliku, da pošteno i koristno izkupimo naš zalog, kaže Vjekoslav Luburić.

2 - Dražu, Dedića, i sve srpske generale zvalo se generalima, a mene se zvalo „Luburićem, koji navodno u Madridu izdaje DRINU“, kaže general Drinjanin

3 - Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti, piše general Drinjanin u Letku Hrvatskim Vojnicima.

4 - Sloboda se neće postići širenjem tiska, ali se neće postići, ako ne bude tiska, ako ne pripremimo ljude za borbu i posebno ako ne pripremimo sviet da shvati našu borbu…, piše general Drinjanin.

5 - Pogledajte „DRINU“. Ona je naše ogledalo. Slavimo Boga, častimo naše žive i mrtve, branimo svoje, držimo vjeru, koju je Zapad poljuljao u našem čovjeku. Vršimo jednu vitežku i plemenitu misiju i odgajamo protukomuniste. Nismo nikakva stranka, nemamo zakulisnih namjera, piše u jednoj Drini general Drinjanin.

6 - Da li si možete zamisliti što znači odpremiti 1500 'Drina' na sve strane svijeta, a mnoge od njih avionskom poštom, a da za tih 1500 'Drina' nećemo ni od koga dobiti ni jednog centa, piše general Drinjanin u svojim Orružnicama.

7 - Nitko, pa ni najveći pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina, piše general Drinjanin svojim uskim suradnicima.

8 - Ovi se citati nalaze u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Bobani

22-09-2015, 14:23

PISMO PAVE GAGRE 28. svibnja 1954. generalu Drinjaninu.

Ti u našim očima sastojiš se iz dvije ličnosti. Jedna kao čovjek a druga kao gen. Drinjanin, hrv. revolucionarac. Kao čovjeku mi Tebi i Tvojoj izabranici od srca čestitamo i želimo sve najbolje. Razumijemo Te i Tvoju želju, da si stvoriš dom i vlastitu egzistenciju jer ovako se inače nebi moglo mnogo dulje. Osobita će nam čast biti, da postanemo dvostruki kumovi.

No pitanje Tebe, kao Drinjanina strašno smo zabrinuti na daljnji rad kojeg smo skupa započeli i kojem smo barem do danas dali neko obilježje i karakter. Oko imena Drinjanin počelo se je izgradjivati pojam otpora, (Pavo Gagro iz Australije pišem pismo generalu Drinjaninu 28 svibnja 1954. i on tu već tada piše riječ OTPOR, umjesto ODPOR. Jer, nezaboravimo, fonetički se u ovoj rečenici "D" izgovara kao "T". Mo. Otporaš.) vodstva jedne revolucionarne snage. Što de se sa svim tim dogoditi? Tko će uzeti Tvoje mjesto? Imali ga u opće, koji to mjesto će znati popuniti poput Tebe? Ja razumijem, da je hrvatski narod najzadnji, koji će svom zaslužnom borcu dati priznanje i počast ali mi to niti tražimo niti očekujemo. Ti si s Tvojim dosadašnjim životom i žrtvom za svoj narod zaista zaslužio, da se povučeš u mir i blagoslovljeni obiteljski život jer si cijelo vrijeme do sada sve slasti života odbacivao samo, da slobodnije možeš služiti svojoj domovini. Kao čovjek na Tvoju zadnju odluku imaš sto posto pravo, ali kao Drinjanin ---?

Misliš li Ti, da ćeš moći na sve dogodjaje u svijetu a tičući se domovine gledati ravnodušnim okom jednog penzionera/? Je si li Ti siguran, da naša borba neće postati jednog dana kamen smutnje u Tvom braku? Pukne li puška u Tebi će uzavrijeti krv M.L. (Maks Luburića, mo. Otporaš.) i nitko živ te neće zaustaviti sve do Drine. Poslušaj Ti svog kuma, koji ima iskustva sa tri žive žene pa predoči svojoj miljenici sve što bi se moglo dogoditi. Nek udje u krug naše obitelji otvorenih očiju i nek Ti bude potpora u Tvom velikom zadatku, kojeg se tako lahko ne odričeš. Za uzvrat, mi će mo je voljeti i cijeniti i biti joj zahvalni, da će svojom ljubavlju za Tebe i ona pružiti svoj dio u našoj gigantskoj borbi za oslobodjenje hrvatskog naroda. U ovakom sporazumu vesela srca kliknut će mo; živili nam mladenci!

Bobani

23-09-2015, 04:07

STARE RANE I NOVA GODINA (1) dio.

Iz pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu.

Piše: General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bavali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.


U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

Nastavlja se.

Bobani

23-09-2015, 11:18

STARE RANE I NOVA GODINA (2) dio.

(Iz Okružnog Pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Ovo Okružno Pismo generala Drinjanina je izišlo za Božićnu DRINU br. 9, strana 16, 17, 18, 19. Šteta da se Ovo Okružno Pismo ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

Piše: General DRINJANIN:


GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

Budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

" Sve komisije za izseljenje (Ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači "Sve komisije za izseljivanje..." Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo. Otporaš) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto"?

" Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjek. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira."

"Da li ste čitali u "Hrvatsko Glasu", (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru."

" Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa."

" Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu."

" Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. "

" Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. "

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.

Nastavlja se.

Bobani

23-09-2015, 19:12

STARE RANE I NOVA GODINA (3) dio., kraj ove Okružnice.

(Iz Okružnog Pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina, od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Ovo Okružno Pismo generala Drinjanina je izišlo u Božićnoj DRINI br. 9, strana 16, 17, 18, 19. Šteta da se Ovo Okružno Pismo ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

Piše: General DRINJANIN:

JEDAN PRVI KORAK PREMA RJEŠENJU PROBLEMA JE...

osnivanje Odsjeka za ratne ozliedjenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA u BUENOS AIRESU. Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog i poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovanosti naše emigracije u Argentini, koja se odazivlja Odsjeku i pukovniku Štiru.

Svi ste čitali izvješća u novinama, a i k tome i mnogobrojna pisma ratnih ozliedjenika. Jedni se zahvaljuju, drug nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma. Najpotresnije je pismo M.J., (šteta što se nikada neće znati koji je to Hrvat ili hrvatski vojnik s inicijalima "M.J.", mo.Otporaš.) koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa makar nikada ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se povratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nuždne korake. Bog svojih ne ostavlja, tako veli. Posjeća nas na slavne dane borne za Državu. Radio se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako su divine rieči koje je izgovorio taj bistri seljački sin:

"Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo u krpetinama predeverili zimu, da top log rublja gismo ni vidjeli, da četiri godine nisam spavao u krevetu. Dvie godine nisam bio na dopustu. I kada nije bill streljiva, probijali smo se bajunetom, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako sada pads kamen sa srdca, jer vidim da nas ima i da gismo ostavljeni na milost i nemilost".

Nije običaj, da generali kade pukovnicima, i ako ni protivno nije kod nas običaj. Nije običaj da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozliedjenici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, koji iz perspektive gladne Europe znamo ocieniti rad Domobrana i pukovnika Štira. Sliedimo primjer pukovnika Štira, hrvatska emigracija će otvoriti srdce i kese, a mi ćemo u svakom slučaju izvršiti našu pasju (u ovom slučaju to znači: našu čežnju, našu želju, našu žudnju, mo.) dužnost onako, kako se dolikuje hrvatskom vojniku.

IDEMO KORAK NAPRIJED.

Mjesto kilometarskih, sentimentalnih i farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozetivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanism, o političkom katalicizmu, (što bi u ovom slučaju moglo značiti: "kataklizma", politička poplava, politička pro past, politička katastrofa itd., mo.) osnovali smo mass odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlja nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Priedjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista pribaviti ugled kod "malog naroda", o mom toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je ozliedjenicima dosta promidžbe, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči. Dakle, moramo djelovati.

VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE.

Emigracija je izvarana. (To general govori šest i pol godina poslije propasti Hrvatske Države, dakle u vrijeme dok još hrvatska emigracija nije bila brojčana, mo.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novca emigracije. Tukli su žicu "Banovi" i tuku je sada predsjednici za "slobodnu hrvatsku", a misli se na novu Jugoslaviju. Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tisuće dolara da "vodja" dodje u Ameriku, pa da tamo optuži Ustaše, da su mu napostovale kuharicu. (Ovdje se nesumnjivo radi o dru. Vladku Mačeku i ustaškim stražarima koji su ga čuvali i pazili da ga partizani ne kidnapiraju i u šumu odvedu kao što su to učinil sa Vladimirom Nazorom. Novac koji se je sakupljao za njegov dolazak u Ameriku je najbolje pročitati Hrvatsku Reviju, br. 4. Munchen, prosinac 1970., članak dra. Branka Pešelj: "S Predsjednikom Mačkom u Emigraciju", strana 757/811. Mo. Otporaš.) O novcima emigranata pišu se "Hrvatsko Antunovo" i slična štiva. No, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davit će. Zavarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriječimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje ratne ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.

Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima svoju!

NAŠA JE IME NAŠ PROGRAM, ZOVEMO SE DRINA.

"DRINA" u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, Dra. Ante Pavelića; Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; minister Pravosudja Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina; pukovnika Pušića; Dra. Branka Marića i "Božićni Prilog".

Kraj ovog Okružnog Pisma.

(Da se zna, ili da se nezaboravi, Vjekoslav "Maks" Luburić je po prvi puta sebe spomenuo "General Drinjanin" u časopisu DRINA god: I. broj: 2 1951., strana 3. Mo. Otporaš.)

Bobani

23-09-2015, 21:41

ČITATI MAKSA LUBURIĆA JE IĆI PUTEM ISTINE

Bog! dragi moj voljeni Franjo,

Drago mo je da si mi se javio i veseli me da me nisi zaboravio. Znam da si preopterećen svim mogućim dnevnim obvezama, ali šta ćeš, takav je ljudski život svakog odgovornog čovjeka.

Ja sam fala Bogu dobro i zdravo. Obitelj isto tako. Ako bih se potužio na bilo što, onda bi to bile kritike raznih "takojevića" i "pametnjakovića" povodom knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Jedan mi, nedaleko od Širokog Brijega, da budem još točniji iz Ljubuškog, piše da Maks nije obljubljen kod nas i da je već zaboravljen, a ti ga svojom knjigom "uskrsnuo".

Mene Maks Luburić ne zanima ni po njegovu imenu niti po njegovu prezimenu. Mene Maks Luburić zanima zbog njegovih zdravih hrvatsko/nacionalnih i državotvornih ideja. Zamislimo se malo, i to samo malo, pa sami sebe pitajmo: šta bi blio da nije bilo Maksa Luburića, Hrvata od nas, iz našeg kraja i iz našeg Kamenjara, Hercegovačkog Hrvata, baš iz tog mjesta Hercegovine koji više nije u sastavu naših želja, naših osjećaja i nije više dio naše Vjekovne Hrvatske Države. Taj Maks Luburić mene zanima i o tom Maksu Luburiću ja ću pisati i za one koji ga vole, obožavaju i simpatiziraju kao i za sve one njegove protivnike koji još nisu prestali ga klevetati i ocrnjivati, a sve sa očitom namjerom da preko njega klevetaju i ocrnjuju našu dragu i lijepu Hrvatsku.

Dragi moj Franjo pisati pošteno, pravedno i bez predrasuda našu hrvatsku povijest o stavaranju NDH, o ratu NDH, o obrani NDH i pisati o povijesti hrvatske političke emigracije od Bleiburga pa do Maksove smrti 20 travnja 1969. godine, a ne koristiti se njegovim pismima, Okružnicama, raznim člancima i pisanjima, naša hrvatska povijest bi bila štura, nepotpuna, iskrivljena; puna srpskih, jugoslavenskih, domaći, uvoznih i stranih lažiju itd. Sada, od kada je knjiga izišla, ljudi, tj. publika čita i razmišlja, traži puteve kako doći do istine, ovog puta do naše hrvatske ISTINE. Mnogima se i danas nije lako prekalamiti, ali mnogi osjećaju da je došlo vrijeme i za to.

Ja sam ti poslao nekoliko opisa pa bih te zamolio da pregledaš poštu i pronađeš ono gdje sam ti dao do znanja da je potrebno staviti, pa ti učini kako najbolje znaš i umiješ.

Iskreno poZDravi tebi i svim tvojima.

Bog! Milan.

Bobani

25-09-2015, 13:15

HRVATSKIM VOJNICIMA - Okružnica generala Drinjanina iz 1961.

(Ova "zadnja i izvanredna" DRINA je prva DRINA tiskana poslije Poglevnikove smrti. Po svim znacima s kojim raspolažem to je prva i jedina DRINA koja je tiskana 1960. godine. U toj DRINI je tiskana D E K L A R A C I J A O TEMELJNIM NAČELIMA I DUŽNOSTIMA HRVATSKIH BORACA ZA OSLOBODJENJE ORVATSKE, na stranicama: 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, i zadnji paragraph završava na stranici 36. Drugo izdanje ovih Načela je izdato u DRININA KNJIŽNICA, knjigaq 14, Madrid 1966. Ovo Okružno Pismo HRVATSKIM VOJNICIMA se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Mile Boban, Otporaš.)

U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. U isto vrieme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.

ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI?

Zašto smo, poslje toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?

ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo.

"JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO" - Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjestno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjalI.

"NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK" piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, - piše u svom osvrtu na zadnju "DRINU" taj mladi Hrvat.

"IDEM STOPAMA MOGA BABE" - piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za "rvacku državu".

"VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU..."

Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekoristnima, iznemoglima. Oatanimo pri tome. Takav je život.
"BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA" - iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima... Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.

"TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA" - pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, - kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.
"NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE" - savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je "DRINA" uviek činila, pa šta onda treba mienjati... To je većina, ogromna većina.

"U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA" prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredničtvo "DRINE", kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.

"MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stijegova..." piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama.

"Krajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mejsto", piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojaska mora biti samo jedna ili ne će biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zaklinje da neka idemo sa "DRINOM". "Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE" - piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.

"ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE" - pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA" - odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa " SA DRINOM", sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca "DRINU" koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u "DRINI" ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.

Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici - Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.
VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.

Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj. Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj "Narodno Oslobodilačkoj Vojsci", pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

"NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA" -

Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.

NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA -

Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god.

SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavr Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Ausrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.

ZA NOVI DESETI TRAVNJA.

Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovjedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme rješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.
"DRINA" u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.

NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko "DRINE" dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umjeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upodpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.

STRATEGIJA I POLITIKA.

Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. "DRINA" će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnov budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i poviestničara dokazat će pravednost, svrsihodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.

ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. "Načela hrvatskih Boraca" dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. "DRINA" će služiti taj cilj.

DESET JE GODINA da je izišao prvi broj "DRINE". Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj "DRINI" koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.

NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mi odlučili "DRINU" koja je u tisku posvetiti borcima, onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti travnja. Zato ćemo tu "Drinu" njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu želili, dobit će stanoviti broj starih "DRINA", koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.

KRUG PRIJATELJA "DRINE" nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci... Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.

ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE...

Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega odpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu.

Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. "DRINA" će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati.

SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI.

Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali....Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodržci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svietu.

SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA.

Pogledajmo šta se radi u svietu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave "Drine" dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali. Posebo se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i poviest:

HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!

Uredništvo i uprava DRINE

Otporaš

Bobani

28-09-2015, 00:42

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

(Po reakcijama i željama mnogih čitatelja ove teme o Maksu Luburiću, tj. o H.N.O., mišljena sam da je došlo vrijeme da se kaže i ono što se još nije reklo, kao i o onome što se još ne zna. Ja ću pod ovim gore naslovom, tj. naslovom "UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU" iznositi ono što ja znam i ono kroz što sam ja prošao. Ja ove opise neću bilježiti po brojevima, jer će ih biti mnogo, a naslov će uvijek biti isti. Počet ću s mojim dolazkom u San Francisco poslije pola noći u srijedu jutro 11 prosinca 1968. godine.

Neće me smetati mišljenja i kritike onih koji se iz načelnih razloga neće složiti s ovim mojim opisima, jer, kako to neki znadu reći: da još za to nije došlo vrijeme. A ja sam odlučio sa mojom istinom izići vani, po onim univrezalnim načelima da svak svoju istinu najbolje zna. Ja moju istinu znam i ja se moje istine niti sramim niti izbjegavam.

Iznoseći ovdje moju ISTINU - a svaki od nas ima svoju ISTINU - odlučio sam iznijeti ono što znam iako to neće biti kronološki poredano, jer sami opisi će zasjecati u mnoge prošle dogodovštine za koje će se trebati vraćati unatrag i potražiti, kako izvore, tako i dokaze.

Sve što bih zamolio zainteresirane je to da prate, bilježe, pamte, ali u isto vrijeme da si stave u položaj da je sve to činjeno, rađeno i djelovalo se je u odrazu vremena. Moglo bi se reći da drugačije nije moglo biti.

Nekima je već poznato a mnogima nije. Ja sam Mile Boban, iz Bobanove Drage. Bio sam Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora. Bio sam s mojom ili bez moje želje upleten (upetljan) u mnoge zavrzlame hrvatskog političkog emigrantskog djelovanja. Ne želim isticati moju malenkost niti moje ime, ali želim reći da je moje ime, kao i moja obitelj, su bili upleteni u događaje hrvatske političke emigracije.

Neka ovo nekolio riječi bude kao UVOD u sve ostalo što ću opisivati. Ja ću iznositi mnoga pisma vezana za ovaj naslov i za ovu temu. Iznosit ću i sijećanja s raznih sastanaka, sjednica i razgovora. Sve to činim s jednom svrhom kako bi se popunila mojom ISTINOM hrvatska iseljenička povijest. I čvrsto se nadam da će ova "moja istina" dati povoda i drugima da i oni iznose svoje ISTINE tako da mi ništa ne odnesemo sa sobom u GROB, pod zemlju. Mile Boban, Otporaš.

Bobani

29-09-2015, 04:05

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

Moja prva nedjelja u San Franciso-u

Moje dvije sestre, Jakica i Kata te brat Rafo su nas dočelaki na uzletištu u San Francisku. Doček i zagrljaji su bili bratski, pošto se godinama nismo vidjeli. Kada smo došli u njihov stan 107 Brazil Street, našli smo njihove prijatelje, nevjestu Zdenku, brata Rafe suprugu koji su nas na ulaznim vratima došekali s velikim natpisom: DOBRO NAM DOŠAO BRATE MILANE! WELCOME BROTHER MILAN! Počelo je upoznavanje s nepoznatim osobama. Iako je bilo prošlo tri data u jutro, dobro jelo se je pripremilo. Za vrijeme objeda bilo je raznih pitanja na koja sam ja iskreno i od srca odgovarao. Za vrijeme jela skoro su svi pušili, pa sam i ja pušio. Tako je to vrijeme tada bilo. Kašika u jednoj ruki, tanjur pred tobom a do njega ćikopelnica. Jedi, pij, puši i uživaj!

Najuočljiviji u tom društvu je bio neki po izgledu Lenjinove kozije brade John Schoscho, Hrvat po ređenju a Jugoslaven po osjećajima. Zatim neka Agata Herceg od Kaštela Šućurac, partizanka, po partizanskom zadatku bila u kairu, dosegla do vrha AFŽ-ja, (Antifašistički front žena Jugoslavije koji je osnovan u Bosanskom Petrovcu 6 prosinca 1942. i koji je igrao veliku ulogu u razvijanju jugoslavenskog komunističkog pokreta i stvaranju jugoslavenske države.) pala u nemilost 1951. godine kod svojih nadležnih, razočarana dođe u posjetu svojoj sestri Dragi u San Francisco iste godine, gdje je upznala Luku Šimić iz Alagovca, pokraj Gruda, Hercegovina; iz is tog sela, kuća uz kuću, odakle je bio poznati Gorski Harambaša Andrijaca Šimić, odakle je poznati hrvatski guslar Željko Šimić. Luka Šimić je došao u Ameriku 1911. godine. Nije bio ženjen. Upoznao je Agatu te su se iste godine 1951. oženuli.

Tu za vrijemne objeda i u veselom razgovru gdje sam ja, misleći da sam u slobodnoj zemlji Ameriki, isticao naše hrvatstvo. U početku su skoro svi na isticanje mojeg hrvatstva šutijeli. Ali na kraju krajeva Agata je eksplodirala i na mene svalila drvlje i kamenje. Kako ja mogu govoriti o hrvatstvu kojeg je Ante Pacelić predvodio. Pozvala je mojeg brata Rafu da joj dadne aspirine za smirivanje živaca. Naravno da sam bio tim činom iznenađen. Kasnije se je to sve smirilo i mi smog postali prijatelji.

Prva stvar koju mi je moj brat Rafo (1944-2004) u četvrtak jutro, 12 studenoga 1968. godine saopćio je to da imam tri (3) paketa, dva iz Zagreba, jedan iz Španjolske. Odmah sam znao o čemu se radi. Ja sam bio povjerenik u Parizu za "GLAS KONCILA" i za "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST", kao i za novinu "OBRANU", glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Ja sam na vrijeme javio uredništvu spomenutih novina i saopćio im da odlazaim iz Pariza za San Francisco, dao im adresu mojeg brata Rafe na koju su oni već poslali određene pakete novina. General Drinjanin mi je pisao i zaželio sretan put, i zamolio me da se stavim u kontakt, tj. vezu s Antom kršenićem iz Oaklanda i Filipom Šolom iz San Jose. General me je savjetovao i kako sa ljudima saobraćati. Doslovno mi piše: Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije. Tako i ja tebe šaljem u gnjezdo jugoslavenstva.

Dolazimo moj brat Rafo, sestra Jakica i sestra Kata u hrvatsko/slovensku Crkvu na Fell Street u 11 sati. Svećenik je bio Slovenac za Hrvate i za Slovence, Fra. Vodušek. Misna dvorana je bila na katu, dok je prizemlje služilo za crkvene potrebe, sastanke i sl. Poslije sv. mise silazim niz stepenice, pod rukom tri vrste hrvatskih novena: "OBRANA", "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST" i "GLAS KONCILA" i odmah prepoznajem Ivana Buljana i njegovu suprugu Nadu i Vinka Pađana, koje sam poznavao još iz Pariza.

Masa naroda pred crkvom. Nudim novine, nitko neće. Glas Koncila su ipak neki kupili. HKL i Obranu nitko nije htio kupiti. Počimam, staloženo i mirno objašnjavati da HKL nije iz Španjolske već iz Zagreba. Kada su se neki uvjerili da to nije emigrantska politička novina, kupili su HKL. Za novinu Obranu nitko nije htio ni čuti. Najgrlatijih od svojuh bio je neki Mate Leutar. Počeo meni savjete davati da je ovo Amerika gdje se novci zarađuju a ne provoditi potrošenu politiku. Još mi reče da je on bio Ustaša i da se je borio za NDH, ali dans su vremena drugačija. Predbacio sam mu da on nije nikada bio Ustaša, a sve da i jest, da je on onda bio labavi ustaša. Naljutio se je i rekao mi da će mi u iduću nedjelju pokazati da je bio Ustaša. U istinu u iduću nedjelju mi je pred svima pokazao da se je oženio 29 travnja 1945. godine u Zagrebu. Na knjižici se vidi žig NDH i sve oznake iste, ali mi nije mogao dokazati da je bio Ustaša. Prešli smo preko svega i postali smo prijatelji. Bio je uistinu do bar čovjek i do bar Hrvat, rodom od Tomislavgrada.

Nastavlja se.

Bobani

01-10-2015, 15:20

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

MOJ PRVI BOŽIĆ U SAN FRANCISCO-u

Kada sam se prvog tjedna u rujnu mjesecu 1968. godinu s bratom Rafom u Parizu dogovorio i pristao na njegovu vruću želju da ću emigrirati u Ameriku, odmah sam počeo praviti potrebne papire kod nadležnih američkih vlasti u Parizu. Kupio sam jednu knjigu za turiste koji pituju u Ameriku kako bi se upoznali sa američkom klimom, državama, gradovima, tradicijom, običajima, atrakcijama i načinom života. Tako kada sam došao u San Francisco već mi je donekle smještaj, klima, povijest San Francisca malo bilo poznato, naravno iz knjige. Kako je moj dolazak u San Francisco bio samo tri tjedna do konca godine, sestre Jakica i Kata, te brat Rafo nisu se žurili da mi pronađu bill kakav posao. Htjeli su me upoznati s gradom i nekim njihovim prijateljima koji su već preko Hrvatskog Radio Sata čuli da sam došao.

Tako, jedno jutro brat me je Rafo odvezao kod jednog Hrvata koji mu je pričao da on mene pozna iz Pariza i da smo skupa bili u HOP-u. Nije mi htjeo reći kod koga iđemo i tko je taj Hrvat, jer me htjio iznenaditi. Mi se nismo vidjeli nekih 5/6 godina, ali sam ga ipak prepoznao. To je bio Jozo Jurić, Hrvat od Tomislav grada. Poslije uobičajnog pozdrava i rukovanja, rekoh mu da izgleda otmjeno lijep i da se je dobro ugojio. Nasmijao se je i kaže da je on sada u Ameriki gdje se dobro jede i pije, a dobro se i zarađiva. Mislio sam da je on još uvijek onaj isti Jozo Jurić iz Pariza koji ne vjeruje u hrvatstvo ako nisi u bilo kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji. Pitam ga kojoj organizaciji on ovdje u San Franciscu pripada. Odgovorio je: ni jednoj. Patam ga zašto, našto odgovara da je on iz Pariza imigrirao samo zato da se više ne bavi politikom. To me iznenadilo pa sam mu rekao da: baviti se hrvatstvom, to nije politika, to je naša hrvatska nacionalna dužnost. Morat ćemo Jozo ovdje nešto pokrenuti tako da i naše u pravom smislu hrvatstvo ovdje na dalekom i hladnom Pacifiku oživi . Ja sam ovdje novi i mnoge stvari mi još nisu poznate, ali sam već primjetio da je sve zaraženo jugoslavenstvom i nekim "slavenstvom". Good Luck, reče Jozo a Brat Rafo mi dade znak nogom da prestanem; jer naš Jozo Jurić se već zajapurio i zacrvenuo govoreći o hrvatstvu. Kad smo izišli van, pošto ja nisam znao engleski, pitam brata šta bi mu to značilo; "good luck", našto mi je brat odgovorio da to znači: sretno, želim ti svaku sreću.

Polnoćka je bila u 11 sati na večeru u hrvatsko/slovenskoj crkvi na Fell Street. Puna crkva naroda meni nepoznata, najviše Hrvata. Crkva jako lijepo okićena božićnim ukrasima a posjetnici, žensko, muško i djeca pristojno i gospodski obučena, divota gledati i promatrati! Brat i sestre me upoznavaju sa svojim prijateljima, jedni drugima čestitamo Božić. Father Vodušek, kako su ga župljani zvali, s još dvojicom svećenika prolaze sredinom cravene dvorane prema Oltaru. Sv. Božićna Misa počima. Vlč. Vodušek predstavlja drugu dvojicu hrvatskih svećenika koji su došli iz Portlanda za tu prigodu, vlč Mikulića dok se drugog svećenika imena ne sjećam. Moji pogledi su bili upereni u Oltar, svećenike, svijeće, ukrase na Oltaru i primjetih da na jednoj strani Oltara ima američka zastava dok na drugoj neka meni nepoznata crkvena zastava. Šapljem bratru Rafi: ne vidim hrvatsku zastavu. Kako to? Neznam, kaže brat. Ti sve moraš zapaziti. Mi smo sada u crkvi a ne na nekom pazaru gdje se može galamiti i o svačemu govoriti. Ja muč!

Poslije sv. Mise, pred crkvom na ulici Fell kao na derneku. Jedni drugima čestitaju Božić, a ja kako se s kim upoznajem i čestitam božić, odmah mu nudim božoćni broj "JUBILARNI BROJ 100 OBRANE" 1968. gdje se na prvoj stranici očito vidi borova grančica na kojoj vise ukrasi znaka Božića, i na naslovnoj stranici velikim slovima "MIR U RATU I RAT U MIRU". Istini za volju skoro bez ikakovih sustezanja ponuđeni su kupovali novinu. To me je oduševilo i dali veliku nadu za budućnost.

Došli smo kući. Brat i sestre su pozvali u goste neke svoje prijatelje kojima su govorili o meni i s kojima su me htjeli upoznati. Božićna večera je bila bogata, obilje prikladnog jela, kolača, pića i uzajmnih božićnih poklona. Naravno da je te zgode i uz božićno veselje i raspoloženje bilo dosta priče i razgovora o svemu, ali najmanje o hrvatstvu. Iako sam, donekle, mogao bih reći, uočio da je među mnogima koje sam već u ova dva tjedna susreo najzgodnije i najpoželjnije ne pričati o bilo kakovome hrvatstvu. Uočio sam, na moje veliko iznaneđenje da mnogi, ako ne svi, među sobom i između sebe govore da su došli iz "starog kraja", da govore "naški", a sve to s jedne strane da se nebi sugovorniku zamjerili da su došli iz Hrvatske i da govore hrvatski, a s druge strane da se potpunama ne spominje ime zemlje iz koje si došao, da se ne spominje majčin jezik kojim te je tvoja majka naučila govoriti, a to je naš hrvatski jezik. A vrlo dobro je poznato da što se ne spominje, da to i ne postoji, a što ne postoji o tome se i ne priča. To je bila jugoslavenska taktika koju je širila preko svojih razgranatih ogranaka diljem Amerike i Canade Hrvatska Bratska Zajednica, HBZ sa svojim glasilom "ZAJEDNIČAR".

Nastavlja se.

Bobani

02-10-2015, 23:51

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

MOJE PRVO SILVESTROVO U SAN FRANCISKU

Kako se moj dolazak iz Pariz u San Francisco približavao, piše mi moj brat Rafo da za njegova gazdu gdje radi kupim jedn lijep poklon iz Pariza kao uspomenu. Kupio sam kutiju keksa s vrlo lijepim i atraktivnim slikama grada Pariza na poklopcu kutije.

Moj brat je bio šef Restaurant-a Veneto na svjetski poznatom turističkom sletištu Fisherman Wharf u San Francisku. Vlastnik Restauranta je bio Talijan gosp. Amizzola. Srijeda 31 prosinca 1968. godine brat mi govori da ću ja sa njim poći taj dan i biti sa njim i da ću ja predati taj poklon gosp. Amizzoli, a poslije zatvaranja Restauranta oko pola noći da ćemo otiću na zabavu dočeka Nove Godine koju organizera Hrvatski Radio Sat. Doček Nove Godine je bio u jednoj vrlo poznatoj zgradi u California Hall, na uglu Wan Ness i Market ulici.

Tu večer, taj zadnji dan u godini na obalama Pacifika i na turističkom mjestu Fisherman Wharf-u sve živo i veselo. Kada smo unišli u Restaurant bio je već krcat gostima. Tu već vidim mojeg rođaka Jerku Boban, Gršić (1941-2013) koji je tu radio kao konobar. Brat me upoznaje s jedenim Hrvatom koji tu radi kao konobar, Blaško Ljubas od Kupresa. Upoznaje me brat s vlastnikom Restauranta gosp. Amizzolom. Govori mu da sam ja za njega donio jednu uspomeni iz Pariza. Gosp. Amizzola govori ne sada nego za vrijeme večere u blagavaonici da mu tu uspomenu dadnem. Za osoblje i radnike Restaurant-a ima posebna blagaonica koja je odvojena od blagaonice za goste. Oko 8 sati na večer nekoliko radnika, moj brat i ja, rođak Jerko i gosp. Amizzola smo sjeli za jedan dugi stol. Svaki uzima ono što mu se dipada. Meni brat Rafo donosi odrezak pun smoka i soka, koliko god je ukusan za jesti, još više izgleda ukusan za gledati. Meni na desno je gosp. Amizzola a na lijevo moj brat. Brat je prevodio razgovor između mene i gosp. Amizzole, jer ja nisam govorio engleski. Predao sam mu poklon na kojem mi se je uljudno i gospodski zahvalio. Brat mi priča koliko je gosp. Amizzola bogat, da ima tri Restauranta i da vrijedi preko 50 milijuna dollara. Ja se nadušio smijati iz razloga toga da gosp. Amizzola jede za večeru dječije jelo, žitarice i mlijeko, a ja sočan odrezak i boca Chianti vina od tri litra pred mnom, brat govorim da sam ja bogatiji od njega. Brat to prevodi gosp. Amizzoli, a on, kada je to čuo, potapka me po ramenu i reče: Što se tiče mojega bogatstva, ja bih mogao jesti i piti što god hoću, i koliko god hoću, ali mi moje zdravlje ne dozvoljava. Meni je 73 godine i ja sam narušena zdravlja. Ispričao sam mu se i rekao da sam to rekao u šali i poradi šale.

Došli smo na zabavu, doček Nove Godine, u zgradu Californija Hall, malo iza pola noći. Ugodno sam se iznenadio kada sam vidio toliki skup Hrvata. Brat me upoznaje s onima koje nisam imao priliku još vidjeti. Upoznaje me sa glavnim i odgovornim urednikom Hrvatskog radio Sata gosp. Ivom Vučičevićem, Jozom Bajurinom, Markom Miletićem i drugima. Tu sam upoznao i Branka Bandova, (1938-2010) Hrvata iz Livna, kao i njegova rođaka Tomu Bandova, koje sam, obadvojicu, poznavao još u Parizu. Bili smo prijatelji i oni su otišli za Ameriku početkom šesdesetih godina prolog stoljeća. Bilo mi je drago kao i njima da smo se opet susreli. Pozvali su nas za njihov stol. Bilo je lijepo suresti stare prijtelje i poznanike. Osobno sam se osjećao slobodniji njih nešto pitati o našj hrvatskoj stvari, tim više što me je začudilo da se skoro tu i ne priča o hrvatskoj problemati. Svak sebi pronašao društvo i pričaju o onome što im neće talk dizati. Sve više i više čujem: pa kada si doša iz "starog kraja"; pa i ti govoriš "naški" isl. Pitam Branka Bandova kojo hrvatskoj nacionalnoj organizaciji pripada. Nisam sa pitanjem ni završio, dobio sam odgovor: nijedoj. Ovdje je to malo drugačije nego je bilo u Parizu. Ovdje sve podjeljeno, svak ima svoju grupu, San Francisco ima radio sat i svoje prijatelje, Hrvatski Dom sa devetnaeste (Hrvati su 1940. godine kupili jednu zgradu i službeno ju prozvali CROATIA HALL=HRVATSKI DOM na uglu 19the i Mission Street. Zato je Branko Bandov rekao oni sa devetnaeste.) ima svoje članove, svoje simpatizere i svoje prijatelje, Slovenci imaju svoj Slovenian Hall, Jugoslaveni svoj Slavic Club, Hrvatska Bratska Zajednica ima svoje, a mi Hrvati iz San Jose imamo Hrvatski Centar, Hrvatsku Katoličku Misiju. To je tako pocijepano i slažemo se kao rogovi u vreći.

Nastavlja se.

Bobani

03-10-2015, 14:23

NEKA I OVAJ KOMENTAR BUDE DIO OVIH NASTAVAKA

Date: oct, 02 2015 21:32:45 +0200
Subject: Re: Urota protiv HNO….
From: kamenjar.herc@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Poštovani bobani,

pratim i čitam vaše nastavke dolaska u San Francisko i susrete s našim ljudima, razgovore s njima, vašu želju da se promiče hrvatstvo i njihovu želju za blagodatima mirnijeg života. Interesantno je kako vi pišete da naš novi iseljenici vrlo brzo padaju pod utjecaj starijih doseljenika, preuzimaju njihov način i govora i života. To mi je odmah palo napamet da sam negdje pročitao nešto slično o tome, te sam potražio i pronašao sam to te ga ovdje prilažem.


Otporaš 29.01.2010 17:36 h

Delivuk, ovo je za tebe koji se pitaš zašto su te neki u Austriji pitali da li govoriš (po)naški.
Možda ti ja mogu malo pojasniti. Naime stvar ti stoji u slijedećem:

Odmah poslije prvog svijetskog rata Hrvatska je prijevarom i političkom igrom postala dio SHS, tj. kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je ta novonazvana država SHS, u svojim granicama imala i Macedoniju, Crnu Goru i BiH, ali konstituivni narodi te države su bili samo Srbi, Slovenci i Hrvati.

Kako su Srbi od prvog dana "zajašili" na čelo te države, odmah su htjeli ugušiti i zabraniti spominjanje u bilo kojoj formi hrvatsko nacionalno ime i sva hrvatska obilježja.

Pošto je u to doba, i prije i kasnije tih doba, mnogo Hrvata se iseljavalo, išao trbuh za kruhom, u Ameriku i druge države. Odmah se je srpsko/kraljevska diplomacija potrudila kako nametnuti tom silom prilika razbacanom hrvatskom narodu ideju da oni nisu došli iz HRVATSKE nego iz starog KRAJA, engleski: OLD COUNTRY. Tako, sve malo po malo, pritiskom i navikom, naš iseljeni hrvatski narod je počeo govoriti: došao sam "iz starog kraja".

Ovdje treba takodjer spomenuti da je tu i u tome uveliko pomogla Hrvatska Bratska Zajednica u Ameriki i Canadi sa svojim razgranatim "Odsjecima", koji su masovno bili projugoslavenski orijentirani. Ta ista metoda se je upotrebljavala i za jezek. Da se ne spomene da naši Hrvati iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom, nametnulo im se da govore "naški", pod svim motivacijama da smo mi svi "naši". Da bi me se što bolje razumijelo u ovom gore spomenutom slučaju, isto tako naša današnja službena vlada RH to smišljeno radi i hrvatski narod priprema da od svog časnog i lijepog nacionalnog imena "hrvatski narod" postane i bude: " hrvatski gradjanin". Tako da u (ne)dogledno vrijeme kada netko bude pitao Hrvata tko je i što je, da ovaj odgovori: ja sam "hrvatski gradjanin", tako da tu nema više neke i nikakve izraženosti hrvatske narodnosti.

Nadam se, kolega Delivuk, da sam ti malo pojasnio ono što si ti želio znati a nisi znao. Otporaš.

Odgovori

Nastavlja se.

1981

08-10-2015, 13:30

Ovo su sve procitat od prve stranice cin uvatin vrimena i ako me ne izda komjuter, ali me zanima ima li odgovor ko na to da su ostale granice NDH kako bi se rijesilo pitanje Srba i Muslimana kojih danas u tin granicama ima valjda 3-4 miljuna.

NorthStand

08-10-2015, 13:42

procesom kulturnog obogaćivanja, poglavnik i njegova tjelesna bojna bi ih vlakovima premjestili u njemčaku i austriju, na njihovo svopće oduševljenje, a i oduševljenje domaćina kojem kronično fali radne snage čitaj ljudi za poslove koje prosiječni Nijemac ne želi radit a koje bi naši "regionaši" s oduševljenjem prihvatili i radili.

kiša

08-10-2015, 14:08

NEKA I OVAJ KOMENTAR BUDE DIO OVIH NASTAVAKA

Date: oct, 02 2015 21:32:45 +0200
Subject: Re: Urota protiv HNO….
From: kamenjar.herc@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Poštovani bobani,

pratim i čitam vaše nastavke dolaska u San Francisko i susrete s našim ljudima, razgovore s njima, vašu želju da se promiče hrvatstvo i njihovu želju za blagodatima mirnijeg života. Interesantno je kako vi pišete da naš novi iseljenici vrlo brzo padaju pod utjecaj starijih doseljenika, preuzimaju njihov način i govora i života. To mi je odmah palo napamet da sam negdje pročitao nešto slično o tome, te sam potražio i pronašao sam to te ga ovdje prilažem.


Otporaš 29.01.2010 17:36 h

Delivuk, ovo je za tebe koji se pitaš zašto su te neki u Austriji pitali da li govoriš (po)naški.
Možda ti ja mogu malo pojasniti. Naime stvar ti stoji u slijedećem:

Odmah poslije prvog svijetskog rata Hrvatska je prijevarom i političkom igrom postala dio SHS, tj. kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je ta novonazvana država SHS, u svojim granicama imala i Macedoniju, Crnu Goru i BiH, ali konstituivni narodi te države su bili samo Srbi, Slovenci i Hrvati.

Kako su Srbi od prvog dana "zajašili" na čelo te države, odmah su htjeli ugušiti i zabraniti spominjanje u bilo kojoj formi hrvatsko nacionalno ime i sva hrvatska obilježja.

Pošto je u to doba, i prije i kasnije tih doba, mnogo Hrvata se iseljavalo, išao trbuh za kruhom, u Ameriku i druge države. Odmah se je srpsko/kraljevska diplomacija potrudila kako nametnuti tom silom prilika razbacanom hrvatskom narodu ideju da oni nisu došli iz HRVATSKE nego iz starog KRAJA, engleski: OLD COUNTRY. Tako, sve malo po malo, pritiskom i navikom, naš iseljeni hrvatski narod je počeo govoriti: došao sam "iz starog kraja".

Ovdje treba takodjer spomenuti da je tu i u tome uveliko pomogla Hrvatska Bratska Zajednica u Ameriki i Canadi sa svojim razgranatim "Odsjecima", koji su masovno bili projugoslavenski orijentirani. Ta ista metoda se je upotrebljavala i za jezek. Da se ne spomene da naši Hrvati iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom, nametnulo im se da govore "naški", pod svim motivacijama da smo mi svi "naši". Da bi me se što bolje razumijelo u ovom gore spomenutom slučaju, isto tako naša današnja službena vlada RH to smišljeno radi i hrvatski narod priprema da od svog časnog i lijepog nacionalnog imena "hrvatski narod" postane i bude: " hrvatski gradjanin". Tako da u (ne)dogledno vrijeme kada netko bude pitao Hrvata tko je i što je, da ovaj odgovori: ja sam "hrvatski gradjanin", tako da tu nema više neke i nikakve izraženosti hrvatske narodnosti.

Nadam se, kolega Delivuk, da sam ti malo pojasnio ono što si ti želio znati a nisi znao. Otporaš.

Odgovori

Nastavlja se.
pozdrav Bobanu iz Bobanove drage :) mene bi zanimalo je li znate odakle je krenula ona priča o Luburiću i navodno njegovim riječima-nijedna žrtva za domovinu nije teška ( navodno je likvidirao dio domobrana a prije ih pitao jesu li jedinci u roditelja )

Bobani

08-10-2015, 22:46

pozdrav Bobanu iz Bobanove drage :) mene bi zanimalo je li znate odakle je krenula ona priča o Luburiću i navodno njegovim riječima-nijedna žrtva za domovinu nije teška ( navodno je likvidirao dio domobrana a prije ih pitao jesu li jedinci u roditelja )

Maksa Luburića IZREKE i CITATI se mogu pronaći u njegovim opisima u DRINAMA, u novini OBRANA i u njegovim OKRUŽNICAMA itd. Prošle godine je izišla u Zagrebu knjiga od 1100 stranica "PISMA VJUEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" (1952-1969) . Ja tu knjigu čitam i koristim više nego bilo koji svećenik sv. Bibliju. I još nešto. Upravo sam, prije dan/dva, u hrpi knjiga, pisama i novina pronašao zadnje u njegovu životu OKRUŽNO PISMO MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA, kojeg ću ubrzo, tijekom dana sanašnjega prepisati i staviti na stranice ovog portala Hrvatima na raspolaganje. Ja sam se ugodno začudio dalekovidnosti generala Maksa Luburića. Nadam se da će se mnogi drugi Hrvati također ugodno iznenaditi. Otporaš.

Bobani

09-10-2015, 11:15

ZADNJE OKRUŽNO PISMO MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA

(Ovo Okružno Pismo Maksa Luburića sam pronašao u OBRANI br. 107-108 ožujak 1969. godine. Pismo Okružnica je pisano na istom papiru kao i novena OBRANA, na istom stroju DRINAPRESS-a, bez datuma, bez stranice, posebna stranica koja nije dio novine iako je u spomenutom broju OBRANE. To je general napravio zato kako bi čitatelj izvadio tu stranicu, kopirao i slao u Domovinu, jer se je sami sadržaj Okružnog Pisma odnosio na događaje u Domovini i na skupinu samostalnih pisaca Tin Ujević koja je počela izdavati HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST. prepisao Mile Boban, Otporaš.)

D R I N A P R E S S
Apartado 1523
VALENCIA - ESPANA

POVJERENICIMA DRINAPRESS-a

Dragi brate!

Cilj je ovog okružnog pisma upoznati Vas sa nekoliko dogadjaja, koji su Vam možda djelomično poznati, te ujedno da Vas upoznamo sa planom rada za nekoliko mjeseci unaprijed. Bez obzira na nastojanja Odpora i mogućnosti koje nam se pružaju i koje mogu promijeniti radni plan, na svima nama je da ne samo uzdržimo nastojanja DRINAPRESS-a, nego ga i pojačamo, jer je DRINAPRESS naš dalekometni top, kako smo to rekli i u danima njegova stvaranja, top koji je djelovao i to uspješno prema izjavama naših i prijatelja i neprijatelja. Nalazimo se u jeku nastojanja i naš rad valja podvostručiti. To će se moći samo ako DRINAPRESS i u buduće mogne računati sa povjerenjem svojih Povjerenika, sa simpatijama svojih čitalaca i žrtvom onog kruga odanih i požrtvovanih ljudi, koji su i dosada bili, jesu i ostaju glavna poluga naše organizacije.

U prvom redu želimo reći nešto o "OBRANI". Skorom svakim brojem povisujemo tiražu. To je znak da su hrvatski ljudi ipak prihvatili OBRANU te da su shvatili da ona ima misiju. Ta je misija informativna, odgojna i borbena. Nije bilo lako pronaći jedan rječnik podjednako za stare borce i nove emigrants, za ljude desetotravanjske generacije i one, koji su se rodili poslije Bleiburga i na svojim ledjima iskusili ne samo srbokomunističku diktaturu, nego su i doživjeli stanovitu promjenu struktura, pa i društvenog pored u Hrvatskoj.

Ovi ljudi govorili su drugim jezikom i upotrebljavali drugi rječnik, mislili su i misle drugačije, jer su nove pralike i tehnološki napredak pretvorili tradicionalnu i agrarnu hrvatsku u jednu novu sociološko političku tvorevinu, gdje je selo, nažalost, tek obuhvatilo oko 30% Hrvata, dok ih je 70% u gradovima, gdje su našli drugi način života i gdje su naišli i drukčiji kulturni, politički, društveni i gospodarski ambient. Pa ipak, velimo ipak, radilo se o našim ljudima, koji su osjetili bič srbokomunizma, ali su u svojim nutrinama vjerovali da je i na nama, desetotravanjskoj generaciji predvodnika Hrvatske, mnogo krivnje. A to smo mi i sami priznali. Znamo za slučajeve gdje su sinovi, tek došli iz Hrvatske, nakon robije, mučenja, progona, itd. stigli svojim očevima u tudjinu i nisu se snašli u kućama svojih otaca, kojima su stigli, (Žalostno ali istinito. I sam sam kroz slične slučajeve prošao gdje me moja svojta nije mogla razumijeti, kao ni ja njih. Mo.) da se mnogi od njih razočarani vrate natrag u tamnicu i u njoj*nastoje naći ambient i graditi budućnost.

Emigracija je govorila skorom isključivo očevima i zato ju sinovi nisu razumjeli. To nije samo naš hrvatski fen omen, nego je to tako bilo uvijek i posebno nakon ratova i revolucija, i potencirano kad se radilo o ratovima sa tragičnim završetcima, kao što je bio naš. OBRANA je htjela naći most izmedju generacija, izmedju očeva i sinova, izmedju desnice i ljevice, izmedju hrvatske ustaške i hrvatske partizanske djece, pa čak i izmedju bivših ustaša i partizan. Nije to bio lak put. Svijestni smo da smo mogli ići lakišim putem, putem manjeg odpora i propagandnim smicalicama oduševiti jedan sektor za uvijek ili sve za kraće vrijeme. Mi smo išli težim putem i dans možemo reći, da samo na tom putu uspjeli, jer smo stvorili OBRANU za sve Hrvate i k tome dali sadržajno, dale kvalitartivno, i po obimu, kvantitativno, uvijek više i više OBRANA i u njoj više i više stranica.

Da se je to postiglo zasluga je Vaša i onog kruga, koji mnogo puta nije razumio, ali jest vjerovao. Vjerovao je i vjera ga je spasila, jer su nam prilazili i prilaze svaki dan sve više obi, koji su nam nijekali ne samo pravo na bilo kaki rad, nego i na sami opstanak. Hvala braćo Vama, i sada demo kodak naprijed, kako bi i nama novo došli postali apostle hrvatskog mira s jedne i druge strane naših granica, ne samo granica teritorijalnih, nego i misaonih. Veliko je carstvo ideja, ali je samo jedna ideja bila pozvana da uskladi rad prošlosti, sadašnjosti i usmjeri ga k budućnosti, za sve Hrvate, za sve posebničke ideološke, političke, društvene i dobne skupine. (Riječ "dobne skupine", u ovom smislu bi moglo značiti "ograničene skupine". Mo.)

Upravo radimo na novoj OBRANI br. 105-106 u kojoj prenosimo čitav br. 6 "HRVATSKOG KONJIŽEVNOG LISTA", kojega tiskaju u zarobljenoj domovini novi, mladi, nepoznati ljudi. Potrebiti komentar u samom broju dati će Vam jasnu sliku onoga što ovi mladi ljudi hoće, a naš komentar reći će Vam što mi želimo postići. Taj broj imati ćete na svim mjestima kugle zemaljske gdje postaje Hrvati do najdalje 15 ožujka.

Isto tako nadamo se da će broj 107-108 OBRANE stići do kraja ožujka, tako da bi ga imali za pros lave Desetog Travnja svuda u svijetu. U tom broju mi ćemo kazati kaki Deseti Travnja želimo i trebamo, a Vi svi već ste poduzeli korake da dostojno proslavite u novom duhu naš atari Deseti Travnja, složno sa svakom i bill kojom hrvatskom organizacijom bez iznimke i bez reserve, bez obzira na to tko nas je, kada i i kako napadao, napada ili bi i sutra to mogao učiniti. Mi smo počeli širiti naše ideje kao skromni "SLUGA DOMOVINE" i ne ćete se razočarati, ni umoriti.

"DRINA". Zadnja je Drina posvećena problemima komunizma bila puni uspjeh. (To je DRINA br. 1-2, 1968. koja je posvećena "žrtvama komunizma". Upravo poradi svih DRINA i svih OBRANA pokrenuta je akcija u Zagrebu da se sve DRINE i sve OBRANE uvežu u jedno: "SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA". Na tome se sada radi a koliko ćemo u tome uspijeti, zavisi od sviju nas. Na želju čitatelja spreman sam neka pismo u tom pravcu ovdje iznijeti. Mo. Otporaš.) Mnogi nam, naši dobri i vjerni ljudi vela da zašto smo stavili cijenu samo dva dolara, kad je ista mogla biti lako prodana po tri i više dolara. Reći ćemo Vam: htjeli smo da ju radi male cijene kupe i oni koji nerado daju novce za knjigu, koji su kadri potrošiti koliko god hoćete na bilo što, ali ne na knjigu. Htjeli smo ne samo udovoljiti vjernima, nego odgojiti nevjerne, nevjerne Tome, (svi mi znamo priču iz Biblije o nevjernom Tomi, koji nije vjerovao da je Isus Uskrsnuo, mo.) i uspjeli smo.

Traže nam još uvijek sa raznih strana tu DRINU i ukoliko istu posjedujete, javite, da mognemo disponirati i dati je onima, koji ju trebaju. Istina jest, da je osim časnih iznimaka hrvatski emigrantski tisak prešutio tu Drinu, a neki medju 300 i više stranica čeprkali nebili našli kakvu tiskarsku ili logičku pogrešku, da mogu isplaziti jezik i udovoljiti svojoj bolesnoj džigarici. To nas isto ne smeta, jer i njih nastojim privući, i kako smo rekli, voljni smo tiskati svaku razumnu kritiku, pa i pokloniti tu drinu onima, koji bi ju trebali a nisu kadri preći preko onoga što nas je djelilo i pristupiti zajedničkim snagama, novim zadaćama oko našeg narodnog oslobodjenja.

Radimo nove tri DRINE, od kojih će jedna biti posvećena velikom prijatelju španjolskom generalu Diaz de Villegas i španjolskoj vojsci, druga LIJEPOJ NAŠOJ DOMOVINI, treća će biti POMORSKA DRINA, svaka sa vrlo interesantnim različitim i aktualnim temama. (Na svu žalost za sve nas Hrvate i za našu hrvatsku povijest, osobito našu hrvatsku iseljeničku povijest, ove tri knjige nisu uspijele vidjeti svijetlo dana, jer je neprijateljska ruka hrvatskog naroda usmrtila genera Drinjanina 20 travnja 1969. godine. Mo.)

Isto tako možemo Vam reći da je DRINAPRESS vodila računa i o onim našim književnicima, koje se u Hrvatskoj još uvijek ni spominjati ne smije. U prvom redu radio se o pok. Mili Budaku, kojemu je DANICA (novina hrvatskih Franjevaca u Chicagu, mo.) donijela roman Ognjište i prodaje ga i u posebnoj knjizi, a DRINAPRESS je upravo razaslala njegovu zbirku pripovjedki pod skupnim naslovom ČIJI JE VELEBIT. (To je 27 knjiga Drinine Knjižnice, Madrid, 1968. mo.) I možemo reći da se i druga Budakova knjiga nalazi u studiju ukoričenja te da će biti skorom razaslana. (Ovdje se radi o knjigi "JUGOSLAVIJA SRPSKA PODVALA", Madrid, 1969. godine, Drinina Knjižnica knjiga 29, knjiga je bila pripremljena a izdana je poslije pogibije generala Drinjanina. Predgovor je napisao generalov prijatelj Marijan Mikac. Mo. Otporaš.) Radi se njegovim rijetkim političkim člancima, zapravo o knjigi HRVATSKI NAROD U BORBI ZA SLOBODNU I NEZAVISNU HRVATSKU DRŽAVU, koju je napisao negdje 1933. godine, kada je emigrirao nakon pokušaja umorstva, što ga je Beograd izveo nad njim u Zagrebu.

Mnogi su naši ljudi pitali za HRVATSKU POVIJEST. Istina jest da su u emigraciji tisane nekoliko knjiga iz Povijesti, - ali iste su bile skupe, bile su i ograničene, i nisu bile u popularnim izdanjima, da bi za malo novaca doprlie u ruke mnogih. Tu je stvar DRINAPRESS povjerila mladom hrvatskom povjestničaru prof. Dr. Miljenku Dabi-Peraniću, i prvi dio HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA (To je 29 knjiga Drinine Knjižnice koja je bila spremna i dogotovljena, ali nije tiskana za života generala Drinjanina. Ovo Okružno Pismo je pisano polovicom ožujka mjeseca 1969. godine, a mjesec dana kasnije neprijateljska ruka hrvatskog naroda je usmrtila generala Maksa Luburića, mo. Otporaš.) već se nalazi u studio tiskanja i ako Bog da, skorom će stići Vama svima, a zatim slijede još dva svezka, od istog pisca i uvijek u popularnoj formi i za malo novca. Htjeli bi samo najaviti da je ovo prva knjiga koja se u hrvatskoj historiografiji bavi izključivo vladarima hrvatske krvi, koji su ski do jednoga predstavljeni u crtežima iz raznih dobi, te ujedno sa mnogobrojnim grafičkim dokumentima, ornamentima, gradovima itd. iz onoga doba.

Nismo zaboravili niti lijepe književnosti. Hrvatski književnik Marijan Mikac napisao je novel "MAJČIN HLJEB", (Knjiga 28 Drinine Knjižnice, Madrid, 1968. Mo.) koja opisuje težke dane propasti naše države i tragediju ljudi kroz slučaj protagonista, Hrvata, u partizanskoj vojsci. Ta će novel sigurno otvoriti oči mnogima, jer će prepoznati u protagonistima mnoge naše ljude, koji su idealistički ili na silu, namjerno ili slučajem prilika upali u partizansku vojsku, da kasnije životima plaćaju zablude u danima otriježnjenja.

Hrvatska Država je postojala i to ćemo dokazati u redu malih knjižica dokumentiranog karaktera sa raznih polja. Tako prije spomenuti hrvatski književnik Marijan Mikac, inače za vrijeme rata ravnatelj ureda za hrvatski film, opisuje nastojanje i borbu i na tom sektoru, gdje se ipak dokazuje da je Hrvatska Država u sred borbe za goli život mislila i na kulturno stvaranje. U našim planovima ima mjesta i za svaki drug konstruktivni rad. Čekamo ideje, ponude, inicijative i svaki hrvat je pozvan.

Bez poeta nije bilo ni rata, ni mira, ni revolucije. Nismo ni na njih zaboravili u prošlosti, pa ćemo nakon zbirke pjesama hrvatskih pjesnika Husnije Hrustanovića i Envera Mehmedagića, parka Dugandžića i drugih dati i još jednu dvije zbirke.

Lijepa književnost pjesništva, intelektualni rad nije monopol profesionalnih književnika i intelektualaca. Narod se je uvijek ponosio svojim književnicima i intelektualcima, ali nije uvijek od njih sve ni dobio ni tražio. Narod je i sam stvarao. Počam od primitivnih junačkih pjesama u desetarcu, narodnih priča, odgonetaka, zagonetaka, dogodovština, dosjetaka, koje su išle s koljena na koljeno, koje su bile dio naše tradicije, našega autentično narodnog kulturnog blaga, skupa sa vezovima, rezbarinama, folklorom muzikom, do najrazličitijih kulturnih stvaranja koja su nama namrli skupa sa imenom, vjerom i sviješću, sve je to djelo samog narodnog duha, naroda, gdje ni strane kulture, ni grad, ni škole, nisu ništa dale, a jesu uzimale. Zato smo mislili i na te naše narodne klnjiževnike, i ove godine još dati ćemo Vam u ruke nekoliko zbirki proze i barem jednu pjesama.

Za sve to zaslugu imate Vi, Povjerenici, koji ste bili ne samo revni širitelji, aktiviste, nego i osobni dobotvori, jer ste bili pastiri, koji su dostojni pjesničke glose: (u ovom smislu bi to moglo značiti: pjesničkog jezika, vodilja i tumač pjesničke misli, itd., mo.) "dobar pastir a što kale inom, i sam svojim potvrdjuje činom". Računajući i dalje sa povjerenjem svojih Povjerenika, DRINAPRESS vam obećaje: više stranica za manje novca, bržu i sigurniju vezu i slanje za istu cijenu, raznovrsniji sadržaji, novu duhovnu gozbu sa svih polja i za sve Hrvate.

Naš plan će se ostvariti zato jer imamo Povjerenike, jer imamo KRUG PRIJATELJA, i sada sve ovisi o tome kako će braća Povjerenici znati Prijatelje pretvoriti u nove i dinamične Povjerenike, i tako sami sebe pretvoriti u GLAVNE POVJERENIKE i predstavnike DRINAPRESS-a. To je naša demokracija odozdo prema gore. zato će Drinapress izdržati i pojačati svoj rad, jer nije išao za oduševljavanjem nego izgradnjom hrvatskih boraca, a izgradjene borce ne treba oduševljavati, nego postrojiti i staviti svakoga na svoje mjesto. Ovima ne treba injekcija, nego dobre instrukcije, jer injekcije vitamina mogu održati čovjeka za kraći period kao i jeftina stranačarska propaganda, a indoktrinirani ljudi padaju sa svojim idejama ili ih dovode do pobjede.

I sada nekoliko tehničkih i administrativnih problems i pitanja. Prvo jest, da je poslove administracije DRINAPRESS-a preuzo brat Stjepan Crnički (1903-2006), dosada glavni tajnik Američkih Prijatelja Odpora. Prije u Clevelandu, sada u Valenciji Španjolska, na adresi DRINAPRESS-a. Bezuvjetno je potrebno da braća Povjerenici poklone svoje puno povjerenje ovom zaslužnom, uzornom, starom i poznatom borcu za Hrvatsku. Time će se riješiti i još jedan problem, koji je izgleda nekima dosta smetao za punu suradnju. Ne tiska OBRANI i DRINU ni ovaj, ni onaj, nego MI, svijestni pripadnici ODPORA, u koju svrhu smo savorili DRINAPRESS. Taj će DRINAPRESS pripadati samo i jedino hrvatskim borcima, kroz njih hrvatskom narodu, i nije vlasništvo ovog i onog, nego NAŠE, i takvo će ostati. Nu voditi može svaki od nas, koji za to ima kondicije, i kada na to mjesto dodje voljom ODPORA, suglasnošću predstavnika i povjerenika, i naravno, svojom privolom. U ovom slučaju je tako, i prema tome tko od brata Crničkog dobije jednu molbu ili sugerenciju, onda je to molba DRINAPRESS-a kao institucije ODPORA. I tako ju treba shvatiti, i tako se odnositi.

Isto se odnosi i na materijalnu stranu, tj. obračune, koje treba savjestno i zdužno slati, uvijek prema indikacijama br. Crničkog kao Pročelnika Radnog Skupa DRINE i DRINAPRESS-a. On je poznat kao savjestan i stručni računovodja, pa se obraćam svima, da mu pomognu i daju sve potrebite podatke, jer se radio o NARODNOJ IMOVINI. U tome je ujedno i zalog budućnosti. Neka bude u nama do kraja svijesti da pripadamo jednbom kolektivu i da ta zajedenica može izdržati i onda kada treba plaćati račune da bude "račun čist i duga ljubav". Ispitivanje računa, kao i uopće knjigovodstvo i računovodstvo, nije nepovjerenje, nego je, dapače, temelj povjerenja medju ljudima dobre volje. I kao što sam ja dao ključeve DRINAPRESS-a brat Crničkom, dajte mu i Vi obračune. Tako neće biti snage izvan našeg kruga koja bi mogla medju nama slaviti rušilačke orgije, mogu govoriti i pisati što im je volja, jer "čist račun, duga ljubav". Sve čistim računima, sa povjerenjem i sa razumijevanjem, DSRINAPRESS će ići kodak dalje i s tim korakom dalje i hrvatska stvar. (Čitajući ovo generalovo izlaganje, dobiva se dojam kao da on predosjeća neku vrst svojeg kraja, završetka kako u DRINAPRESS-u tako isto i u ODPORU. Ovo mi liči više na neku vrst OPORUKE svim članovima Glavnog Stana Odpora, svim Povjerenicima, svim simpatizerima organizacije HNO i svim Hrtvatima. Iz ovga se može sada bolje razumijeti nadošli spor između dra. Dabe Peranića i Stjepana Crničkog odmah, tu na mjestu pogibije generala Drinjanina, 33 Santa Ana u Karkagentu, kada su se oni posvadili oko priuzimanja dužnosti u ODPORU. Mo. Otporaš.)

Bez obzira dali borba trajala ovoliko ili onoliko vremena, dali se borba vodila u početku ili stajala na Drini, Markovu Trgu i na Jadranu Hrvatska Vojska, DRINAPRESS ima svoju Misiju, u domovini i u tudjini, gdje se nalazi skorom trećina Hrvata. Zato DRINAPRESS mora živiti i nadživiti sve konjukture, sve godadjaje, sve dobre i loše aspekte borne, i mora vječno ispunjavati svoju Misiju do kraja, a taj kraj nikad neće doći, jer jedan narod svijestan svog "ja" nikad ne smije biti bez cilja, bez ambicija, bez aspiracija, bez planova, jer će uvijek imati neprijatelja, koji su kroz našu dugu povijest uvijek na raznim mjestima, na razne načine i raznim sredstvima nastojali zatrti ponosni, stari, junački i nešto nesretni hrvatski narod.

Zahvaljujući samoj skrajnjoj požrtvovanosti Hrvata svih doba, njegovih elita, koje su se žrtvovale u borbi, vjerovale u vjeri, mi smo preživjeli sve tegobe i stigli do gospodnje 1969. godine. Treba već misliti na onu Hrvatsku kakva će biti godine 2000, kako nikad ne bi više trebali ići u tudjinu i biti emigrantima, kada na svom ognjištu možemo izdržavati jaku Hrvatsku od 30 milijuna stanovnika. Zato je potrebno uvijek misliti na tegobe budućnosti, na buduće borbe i na posizanje naših mnogobrojnih neprijatelja, i uvijek će trebati hrvatskog borca spremiti na nove žrtve, na nove borbe. I baš zato uvijek će trebati hraniti ga duhovno. To znači dati mu novinu, knjigu, reviju, letak, brošuru. Dati mu tisane štivo. A to je naš DRINAPRESS.

Ovih par redaka nisu oproštaj od Drinapress-a, nego samo podmetanje ledja brata Crničkog, kojeg Vam ovim riječima predstavljam, ako je to uopće potrebno, moleći sve, da budete u Vašim odnosima prema njemu ono što ste bili prema meni u danima stvaranja, pokretanja, nemira, borbe i uzdizanja, kao što je brat Crnički bio jedan od onih, koji je medju prvima ponudio sebe i sve svoje fizičke, materijalne i intelektualne snage za našu stvar i specifično za DRINAPRESS. DRINAPRESS ne dolazi u ruke novelije, nego veteran.

koristim i ova zgovdu da vas sve brat ski pozdravim, odani Vam. general Drinjanin (s ručnim podpisom, mo.)

(Po svim do sada meni poznatim generalovim pismima i Okružnicama, ovo bi moglo biti zadnje generalov Okružno Pismo koje je skoro nepoznato današnjoj hrvatskoj javnosti. Ovo Okružno Pismo se ne nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

Bobani

10-10-2015, 13:09

Ovo su sve procitat od prve stranice cin uvatin vrimena i ako me ne izda komjuter, ali me zanima ima li odgovor ko na to da su ostale granice NDH kako bi se rijesilo pitanje Srba i Muslimana kojih danas u tin granicama ima valjda 3-4 miljuna.

Poštovani prijatelju da je NDH ostala u svojim povijestnim i etničkim granicama do današnjih dana, pitanje Srba i muslimana na tom hrvatskom području bi se riješilo civiliziranim američkim sistemom, tj. asimiliranjem bivših Srba u pravoslavne Hrvate a muslimane u hrvatske muslimane. Tako je Amerika postupila i sa svojim urođenicima američkim Indijancima, koji su sada vrlo lojalni građane svoje zemlje Amerike. Svakako da se slučaj naših hrvatskih muslimana i naših hrvatskih pravoslavaca na području hrvatske države ne može uspoređivati sa slučajem američkih Indijanaca, jer su američki Indijanci pravi pravceti DOMAĆI UROĐENICI AMERIKE, dok Srbi i muslimani na području Države Hrvatske nisu pravi pravceti DOMAĆI UROĐENBICI HRVATSKE, nego su došljaci poput ovih današnjih imigranata sa istoka, koji će za sigurno u budućnosti Hrvatima zadati i zadavati mnoga zla i jade.

Bobani

10-10-2015, 13:23

procesom kulturnog obogaćivanja, poglavnik i njegova tjelesna bojna bi ih vlakovima premjestili u njemčaku i austriju, na njihovo svopće oduševljenje, a i oduševljenje domaćina kojem kronično fali radne snage čitaj ljudi za poslove koje prosiječni Nijemac ne želi radit a koje bi naši "regionaši" s oduševljenjem prihvatili i radili.


Poštovani i dragi prijatelju NorthStand dobro si ti to sročio da bi Poglavnik te ljudu s vlakovioma odvezao k Hitleru u Njemačku kao radnu snagu za rartnu mašineriju. Tako se je postupalo sa onim nepoćudnima koji su zbog svojih zlodjela protiv hrvatske države i probitaka hrvatskog naroda dospijeli u Sabirni Logor Jasenovac, odakle su skoro svi, osim rijetkih koji nisu htjeli, poslati vlakovima u Njemačku. A šta je naš hrvatski neprijatelj učinio čim je došao i preuzeo vlast u svibnju 1945. godine? Sve te nepoćudne neprijatelje Hrvatske Države koje je Poglavnik je poslao u Njemačku na rad, naš neprijatelj ih je ubrojio kao " jasenovačke žrtve".

Bobani

10-10-2015, 14:45

Pročitajte više Iz Otporaševe Torbe na http://kamenjar.com/kategorija/povijesnice/izotporasevetorbe/, Kamenjar

Bobani

12-10-2015, 15:36

PREDSTAVLJANJE KNJIGE "JASENOVAČKI LOGORI . ISTRAŽIVANJA"

From: trup1959@gemail.com
To: froate@hotmail.com
Subject: Jasenovački Logor
Date: Mon, 12 Oct 2015 11:10:16 +0000

bobani,

Ti koji se grčevito boriš da opišeš Maksa Luburića u drugačijem svijetlu nego su ga opisivali za sedamdeset i više godina udbaški pisci poput Mate Rajkovića, Igora Mandića, Đorđe Ličina i drugih, prilažem ti nešto što bi te moglo i treblo zanimati, jer se ti baviš tom tematikom. Klikni na priložene linkove i sam ćeš se uvjeriti da si mnogima pomrsio račune u njihovim mišljenjima, a borami rekao bi da si uspio uskrsnuti iz mrtvila "zločastog" Maksa. Mnogima si oči otvorio. pozzz.

Udruga Gračani - Predstavljanje knjige "Jasenovački logori - istraživanja"

Pročitajte više na

http://kamenjar.com/udruga-gracani-predstavljanje-knjige-jasenovacki-logori-istrazivanja/ , Kamenjar

Udruga Gračani - Predstavljanje knjige "Jasenovački logori - istraživanja" Objavio/la: Ivona B Nadnevak: Listopad 12, 2015in: NajaveNema Komentara Udruga Gračani organizira: predstavljanje knjige Jasenovački logori - istraživanja u ponedjeljak 12. listopada 2015. u 19.00 sati u Pučkoj školi Autori knjige su naš Stipo Pilić te Igor Vukić, Vladimir Horvat (članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac) i povjesničarka Blanka Matković, a nakladnik je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac iz Zagreba. Izlagači u Gračanima bit će: Igor Vukić, novinar i Stipo Pilić, prof., a moderator naš Mate Knezović, dipl. iur.. Knjiga je izašla ovoga ljeta i u tijeku je njezino predstavljanje diljem Hrvatske, a svugdje izaziva veliko zanimanje javnosti. Više o knjizi te samom Društvu i njegovu djelovanju možete pronaći na https://drustvojasenovac.wordpress.com/, a i ovdje donosimo nekoliko redaka s njihove stranice. "Knjiga na 268 stranica donosi intrigantne, ali provjerene informacije o zbivanjima u logoru od 1941. do 1945. godine i nakon tog razdoblja.Tko su bili zatočenici jasenovačkog logora, koliko ih je bilo i koliko ih je pušteno kućama od travnja 1944. do 1945. godine? Je li istina da se u logoru izvodila opereta Mala Floramye? Zašto društvo Jasenovački logori tvrdi da u logoru do svibnja 1945. nije bilo masovnih ubojstava te da popis od 80.000 imena nema veze s jasenovačkim logorom? Na koji način opovrgavaju strašnu optužbu o navodno 20.000 ubijene djece? Je li jasenovački logorski kompleks nastavio djelovati i nakon svibnja 1945. godine?" Dođite, pozovite sve zainteresirane, obitelj, susjede, prijatelje. D. Šelendić

Bobani

14-10-2015, 15:17

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU

(Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovdje na portalu kamenjar.com generalovo pi ...

Pročitajte više na http://kamenjar.com/kategorija/povijesnice/izotporasevetorbe/page/7/, Kamenjar

Bobani

17-10-2015, 00:36

ULOGA USTAŠE U HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI

Nadnevak: Prosinac 01, 2013 in: Iz Otporaševe Torbe

by: Otporaš

Kliknite na dolje priloženi link.

Ustaša je revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava te ostvarenje socijalne pravde, reda i napretka u slobodnoj Državi Hrvatskoj.

USTAŠA – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) osnovana je 1929. godine kao hrvatska revolucionarna, borbena, urotnička, nacionalistička organizacija s ciljem dizanja pravedne, oružane, nacionalne hrvatske revolucije te uspostave potpuno nezavisne, samostalne i slobodne Države Hrvatske na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru od Jadrana do rijeke Drine.

Ustaška organizacija se najlakše može usporediti s Irskom republikanskom armijom (IRA-om), irskom revolucionarnom organizacijom koja se u 20.-om stoljeću borila za slobodu i ujedinjenje Irske ili pak s ustanicima Giuseppea Garibaldia koji su se u 19.-om stoljeću borili za slobodu i ujedinjenje Italije. Kasnije je UHRO promijenila ime u Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret te još jednom 1941. godine u Ustaša – Hrvatski oslobodilački pokret (U-HOP). Sama riječ “Ustaša” je stara hrvatska riječ (kao danas Za Dom Spremni!) koja je stoljećima prije osnutka UHRO-a 1929. godine označavala čovjeka koji ustaje u oružanu borbu s ciljem ostvarenja svojih i narodnih pravica, slobode, samostalnosti i zadovoljenja pravde.

Riječ Ustaša u jezičnom smislu označava ustanika, pobunjenika, buntovnika, revolucionara, nepokornog, neustrašivog Hrvata i slobodnog čovjeka. Tradicija hrvatskog ustaštva može se pratiti kroz mnogobrojne hrvatske ustanke kroz povijest, kroz ustanak Petra Svačića protiv Mađara, Zrinsko-frankopansku urotu protiv Austrijanaca, ustanak Matije Gupca i ustanak Matije Ivanića na Hvaru protiv Mlečana, ustanke hrvatskih hajduka i uskoka, ustanak hrvatskih muslimana u Bosni protiv prevlasti Osmanskog carstva u prvoj polovici 19. stoljeća te Rakovički ustanak Eugena Kvaternika koji je bio uzor svim budućim ustaškim pokoljenjima.

Ustaška misao ne dijeli Hrvate po staležu (klasi) niti po vjeri (Ustaše su svi Hrvati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, židovi) i svi se zalažu za potpunu jednakopravnost svih vjerskih skupina u hrvatskim zemljama te posvemašnje ujedinjenje cjelokupnog hrvatskog naroda i svih hrvatskih zemalja (danas razdijeljenih na Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu – Sandžak, Vojvodinu tj. Istočni Srijem i Bačku te Boku Kotorsku s Budvom). ” U Ustaškom Pokretu nema razlike između staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i Ustaška Načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti. ” (Poglavnik dr. Ante Pavelić) Svečana borbena himna Ustaša je pjesma “Ustaška pjesma” tj. “Puška puca”, a koračnica “Ustaška koračnica” tj. “Ustaška se vojska diže.” Ustaški znak sastoji se od velikog plavog slova “U” unutar kojeg se nalazi plamteća bomba srebrne boje s crvenim plamenom, a na bombi se nalazi maleni štit s hrvatskim povijesnim grbom koji započinje prvim srebrnim (bijelim) poljem.

Kada mi danas govorimo o “bombama” to zvuči provokativno, ali i borbeno; jer Križom se samo Bogu moli a “bombama” se država čuva. Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. Za ustašu postoje iznad svega Hrvatski Narod i Država Hrvatska i u njoj rad i red. Ustaša je čovjek slobode, čovjek nezavisnosti, čovjek pravde, čovjek koji ne prihvaća tiraniju i nepravdu već se protiv nje uvijek spremno bori u prvim redovima. Ustaša je, kao što samo ime Ustaša kaže, ustanik, buntovnik, pobunjenik, revolucionar koji ustaje protiv tiranije, protiv nepravde, a sve za sreću i budućnost hrvatskoga naroda i njegova narodna, državna i ljudska prava.

Ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli i sve želje Hrvata, sve što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Neprijatelj je uvijek govorio protiv Ustaških Načela a da ih nikada nije temeljito proučio. Treba proučiti Ustaška Načela i tek tada bi se svatko uvjerio da su ona sveto Evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu sreću, društvenu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Život ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i privatnom životu, nije ustaša. Ustaša je čovjek iz naroda. On je dijete seljačko i radničko, potomak seljačkih i težačkih ustanika Matije Gupca i Matije Ivanića i Stjepana Radića. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj Dom i na svoju obitelj. Ustaša uvijek mora biti uljudan i pristupačan, čist, obrijan i nikada ne smije zaboraviti, da su seljak i radnik temelji hrvatske države, koji svojim radom drže, a svojim mišicama brane hrvatsku državu. Ustaška Načela nisu napravljena za Ustaše nego za hrvatski narod, kako bi se obistinila ona: Plug i brana Hrvatu su hrva, a Ustaša to mu je obrana! Otporaš/kamenjar.com

Pročitajte više na

http://kamenjar.com/uloga-ustase-u-hrvatskoj-terminologiji/ , Kamenjar

Bobani

17-10-2015, 14:04

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

Prva nedjelja u godini 1969 iđemo u San Jose na sv. Misu. Župnik Hrvatske Katoličke Misije je bio Vlč. Petar Topić. U to vrijeme Hrvati grada San Jose nisu imali svoju, tj. našu hrvatsku katoličku Crkvu, nego su iznajmili kod jedne američke katoličke Crkve prizemnu dvoranu i tu su služili sv. Misu svake nedjelje i svake svetkovine. Kada smo ušli u pridzemnu crkvenu dvoranu, ugodno sam bio iznenađen velikim mnoštvom Hrvatica i Hrvata svake dobi. Vidim vrlo lijepo okićen Oltar, cvijeće, svijeće i za moje oči što je bilo najuočljivije je to da je s jedne strane bila američka a s druge hrvatska zastava. Iako sam već nešto čuo da Hrvati San Jose-a hrvatuju više od Hrvata San Franciska, povezao sam to i sa nazočnošću hrvatske zastave na Oltaru u San Jose, dok u hrvatsko/slovenskoj Crkvi u San Franicisku to nisam vidio.

Za vrijeme sv. Mise bilo je lijepo. Vlč. Topića služe dvije časne sestre, dok na desnu stranu vlč. Topića jedan otmjen gospodin čita iz Biblije prikladnu priču za sv. Evanđelje. Iz neke neobjašnjene znatiželje zagledavao sam se više puta u tog nepoznatog otmjenog gospodina. Pitam brata Rafu tko je taj koji čita iz Biblije. Brat mi samo ukratko reče da je to Rudy Spajić i ništa više.

Poslije sv. Mise, vani, pred Crkvom, skoro na ulici ljudi se pozdravljaju, jedni drugima još uvijek čestitaju Novu Godinu, a poneki prilaze k mojem bratu i meni, jer su čuli preko hrvatskog radio sata da sam stigao iz Pariza. Priđe k nama jedan gospodina, rukuje se s nama i meni govori da je on Filip Šola i da mu je nedavno pisao general Drinjanin i saopćio da sam ja već stigao u San Francisko te da bi se nas dvojica trebali što hitnije sastati, o svemu porazgovoriti i razraditi plan za daljnji rad. Dok smo mi bili u tom razgovoru priđe k nama taj isti otmjeni gospodin koji je za vrijeme sv. Mise čitao "pistolu" kako se je to kod nas pučki i na selu govorilo, tj. prikladne priče za sv. Evanđelje iz Biblije, rukuje se s nama, predstavi se imenom i prezimenom Rudy Sapjić. Pita mene i mojeg brata Rafu dali mi znamo tko je Petar i Mate Boban, našto smo mi odgovorili da nam je Petar otac a Mate da nam je stric. On nama govori da on poznaje i jednog i drugog i da su oni bili kod njega, tj. kod njegova oca više puta i da su oni neka svojta. Pitam ja Rudija: Odakle ste Vi gospodine?, našto on odgovara da je od Banja Luke. Tada sam ja Rudiju rekao da bi to mogla biti samo neka puka slučajnost, jer mi smo iz Hercegovine, iz sela Sovića, Bobanova Draga. U nadolazećim opisima bit će još govora o ovom "otmjenom" gospodinu Rudy Spajić.

Za mene ta prva nedjelja 5 siječnja 1969. godine u San Jose je bila puna nekog veselog nadahnuća. Konačno sam upoznao od generala Drinjanina vrlo preporučenog čovjeka, Hrvata od Livna Filipa Šolu. On i ja smo tu, rekao bih na brzinu, izmijenili neke misli za naš budući rad, a sve ostalo smo ostavili za slijedeći sastanak, i to čim prije. Rekao sam mu da ja još nisam počeo raditi, da tražim posao a da još auto za prijevoz nemam, pa će se to još možda i oduljiti. Dok smo mi tako još u razgovoru bili, priđe k nama jedan čovjek, s šćulama, predstavi se imenom i prezimenom Mate Kapulica, čestita nam Novu Godinu a posebno meni dobrodošlicu u novu sredinu. Gledam tog čovjeka koji se više naslonja na svoje šćule nego na svoje noge. Na reveru kaputa vidim veliko "U" koje mi izgleda 100% istinito i originalno. Pitam ga: odkud Vama taj "U"?, našto on meni odgovara: Ja sam stari Ustaša, povratnik iz logora Lipari. Ovo "U" sam za četiri godine naše borbe nosio. On je moja svetinja koja će s menom ići u grob. (Mate Kapulica, rođen 25.5.1907, Prisoje, Livno, seljak, pristupio Ustaškom Pokretu 5.1.1935 pod rednim brojem 360, izvor PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, strana 558, 567, Zagreb, 1978.) Divio sam se tom čovjeku! U borbi i borbama za Hrvatsku Državu postao bogalj, ali pun energije, čeličnosti i ne predaje se. Bit će još govora o Mati Kapulici u nadolazećim opisima.

Nastavlja se.

Bobani

19-10-2015, 15:26

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

Polovicom siječnja 1969. godine ja sam već preko mjesec dana u San Francisku. Za to vrijeme upoznao sam malo grad, upoznao mnoge Hrvate San Franciska, San Jose i okolice, upoznao sam donekle i gibanje hrvatstva ali i situaciju općenito.

Jedno jutro brat Rafo mi govori da je umro neki njegov prijatelj i poznanik, mislim da se je zvao Stipe Ćikeš, i da ćemo ići na sproved. Sprovod kao i svaka smrt u ljudskome životu imaju svoje značenje: strahopoštovanje i pijetet. Ni jedno ni drugo se ne mogu popraviti, uljepšati, dotjerati, kao što se to mogu uljepšavati sve druge stvari: ljudi, kuće, pokućstvo i sl., ali smrt i sproved se ne mogu uljepšati, te kao nepopravljivi ostaju zapamćeni kao smrt i kao sprovod.

Mi smo iz Crkve krenuli prema groblju. Ne sijećam se više koje je to groblje i koja je to Crkva bila. Na groblju stotinjak osoba. Neke sam već prepoznao a mnoge nisam. Kao i obićno brat Rafo me upoznaje i sa jednima i drugima. Ljudi se uzajmno rukuju a bližnjoj svojti izrazuju sućut. Većinom se šuti iako se tu i tamo čuje šaputanje i tipi razgovor među nazočnima. Ja sa moje strane gledam uokolo i promatram. Govori se pomješano hrvatski i engleski. Meni nerazumljivo. Pitam sam sebe dali je to znak nehajnosti ili ubrzane želje da se što prije zaborave korijeni vlastitog postanka. Počesto čujem riječi "naški" i "satari kraj". To me čudi! Priđe netko k nama, k bratu i meni, rukuje se s nama i mene pita kada sam došao iz "starog kraja". Ja mu odgovaram da sam došao iz Francuske a da sam u Francusku došao iz Hrvatske. To sam rekao otvorenim i jasnim naglaskom tako da je on meni samo rekao: You know what I mean što uopće nisam tada razumio što bi to moglo značiti, jer tada još nisam govorio engleski. Pitam brata da mi prevede što je rekao, našto brat kale da sada iđemo u kuću pokojnika na neku vrst daće, jela, jer da je to običaj kod svakog sprovoda.

U kuću pokojnika mnogi s groblja nisu došli, a oni koji su došli su bili dobro došli, dobro pogošćeni. razgovaralo se je prijateljski a meni brat po stoti put ponavlja da se ne upuštam u politiku, jer da ovdje nije mjesto politike a da ove ljude ovdje to i ne zanima. Brat me upoznaje s jednom gospođom, mislim da se je zvala Marija Petković, udovica. Nju je bilo teško razumjeti jer je miješala hrvatski sa engleskim i usput dalmatinske zagore dijalekt. Za mene kaže da se čudi mako lipo govorim "naški". Kada sam joj rekao da me je moja majka naučila hrvatski i da ja govorim hrvatski, sa smiješkom on a meni odgovara: You know what I mean. Tada opet pitam brata da mi prevede šta to znači. Brat mi kale da to znači: Znaš šta mislim…Dok su se gosti u kući pokojnika gustily, ja sam se već u mislima pripremao da napišem pismo generalu Luburiću čim dođemo kući.

PRVO PISMO GENERALU LUBURIĆU IZ SAN FRANCISKA

Uredništvu "DRINAPRESS"
Apartado 1523
VALENCIA - ESPANA

San Francisco, den 13 siječnja 1969.

Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću,

Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove dal eke zemlje. Kako Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj. Poznato Vam je i to da sam boravio i u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. dabe Peranića, koji Vam je često pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i Nezavisnoj državi Hrvatskoj su u meni ravili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati pasivan, i to u doba kada nam je najpotrebitije uvjeravati, ne samo naše "koristne budale" u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu, nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim srbokomunističkim i Titinim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O tim "uvjeravanjima" sam se osobno uvjerio ovdje u San Francisku, gdje ima veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim slavenstvom.

Ovdje, naime, imao takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj slućbi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: "Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zadoravio je "naški". Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju". Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovencu u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku.

Ovdje u San Francisku postoji jedan "Hrvatski Radio Sat" koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uobće nemaju, već se slue publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak program je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priredjivaju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikada nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primjetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive.

Cijenjeni Gospodine i generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: "Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobodjenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti". Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu "hrvatsko" i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

Prošli tjedan sam u San Jose imao priliku suresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku surest ni vidjeti. madam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao daste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom podhvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspijeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatskodržavotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bill uredu. istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato vas milim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, milim Vas pošaljite mi što prije.

Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavjestiti.

Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!

Vaš odani Mile Boban. 203 Brazil Ave., san Francisco, Calif. 94112.

U slijedećim nastavcima ću iznijeti pismo generala Luburića meni kao odgovor.

Nastavlja se.

Bobani

25-10-2015, 19:50

UROTA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

RESTAURANT LAFITT'S

Moja sestra Jakica preko svojih veza mi je našla posao u jednom francuskom restaurantu na Fisherman Wharf u San Francisku. Bilo je to početkom veljače 1969. Bio je petak. Primio nas je zamjenik glavnog upravitelja jedan Francuz imenom Daniel Dupont. Primio me je i rekao da mogu početi raditi istu večer. Rekao sam mu da sam Hrvat i da sam naučio francuski na Alliance Francaise u Parizu. Radno vrijeme je od 5 sati na večer pa do zatvoranja, što je uvijek bilo do iza pola noći. Rekao mi je da dođem malo ranije kako će mi pojasniti respored posla, sekciju gdje ću ja raditi i upoznati me s osobljem koje tu već radi, itd. Dogovoreno.

Ja sam došao neki sat vremena ranije. Zamjenik Daniel Dupont me upoznaje gdje je kuhinja, gdje se hrana naručuje i odakle se nosi gostima. Tu me Daniel upoznaje s šefom kuhinje, Francuzom, imenom Jaques s vrlo uočljivim brkovima, poput francuskih solunskih vojnika iz WW1. Pokaziva mi gdje je krčma, tj. bar za naričuvanje pića, gdje se nalaze tanjuri, šolje za kafu i gdje se poslije jela nose tanjuri. Upoznaje me s jednim konobarom imenom Zoran Matulić, od Splita, kao i sa još jednim Hrvatom, Zagorcem, kojeg imena se više ne sjećam. Oba konobara su Hrvati velike i zaljubljene jugoslavenske orijentacije. Zoran mi odmah, i to s velikim ponosom govori, kako mu je otac bio neki službenik jugoslavenske misije kod Ujedinjenih Naroda, UN. u New York-u 1947. godine. Zagorac je bio malo manje brbljav. Ja sam stisnuo zube i šutio. Zoran, kao svraka na gnjezdu, raskukurikao se o Titi i njegovim ofanzivama. U to vrijeme kroz drovraju, blagavaonicu prolazi vojničke manire vrlo otmjen i uštirkan čovjek. Čim sam ga spazio učinio mi se poznat. Njemu je o meni rekao njegov zamjenik Danijel Dupont. Prilazi k meni i rukujemo se. Zar i ti ovdje, bile su mu prve riječi. Kad si stigao, pita me. Prije mjesec i pol, odgovaram. Došao si direktno iz Pariza, zar ne? Jest, odgovaram. Nadam se da nećeš gurati tvoje hrvatstvo ovdje kao što si to radio i gurao u Parizu. I još žešće, odgovorih mu. To ti neće mnogo ili ni malo pomoći. Ovdje su ljudi došli iz "starog kraja" zbog dolara i da parade malo novca a ne zbog politike, itd.

Tko je bio glavni upravitelj restauranta LAFITT'S?

U Parizu je postojalo jedno hrvatsko studensko društvo legalizirano kod francuskih vlasti kao: CERCLE D'ETUDIENT CROATE=DRUŠTVO HRVATSKIH STUDENATA. Mnogi hrvatski studenti, koji su htjeli, naravno, mogli su biti članovi tog društva. Igor Buljan, moj prijatelj, mi je govorio o tom društvu i savjetovao mi da se učlanim, i ja sam ga poslušao. Učlanio sam se i tu sam upoznao Stjepu Brajilo, nekog Špehara, Stanislava Kadića, koji je svoje ime kojeg mu je mater dala na krštenju, promijenio u Jaques Kadić i druge. Naši sastanci su se većinom održavali u jednom Bar-Cafe na Metrovu Montparnass, jedan od četiri poznate gradske četvrti Pariza, središte umjetničkog života iz petnaestog stoljeća.

Na tim sastancima se je bez veze razgovaralo. Tako sam ja to shvaćao. O Hrvatskoj i hrvatstvu se skoro ili uopće nije govorilo. Izgledalo je tako kao da se sami između sebe boje govoriti o hrvatstvu i reći da su Hrvati. Većinom su između sebe govorili da su "zemljaci". Mene to smetalo tako da sam namjerno i sustavno i to preko mjere isticao moje hrvatstvo, a njih, skoro sve od reda prozvao "krompirašima", jer su krompiri zemljin proizvod. Ne samo da sam ja to tako njima u brk rekao, nego sam ja to tako proširo među Hrvatima pariške zajednice, tako, kada se govorilo o tim studentima "Društva Hrvatskih Studenata, mislilo bi se na krompiraše. Neki me nisu voljeli, neki me nisu trpjeli a ja sam sebi rekao da mi tu nije mjesto, te sam napustio to studensko društvo.

Sada ovdje u San Francisku u francuskom restaurantu LAFITT'S ponovno susrećem tog is tog Hrvata iz Pariza koji je sada svoje ime amerikanizirao i promijenio u Jack Kadich. Kako sam tu radio i imao priliku skoro dnevno sa njim razgovarati, i razgovarali smo o mnogim stvarima, rekao mi je da je on sinovac poznatog hrvatskg sveučilišnog professor dra. Ante Kadića. Svojeg strica ime koristi kako bi meni utuvio u glavu da je on dobar rodoljub, a ni sam ne zna da postoji velika razlika između biti dobar rodoljub i dobar Hrvat. Hrvat može svatko biti a da nisi hrvatski rodolju, kao Tito, recimo. Iako smo imali mnoge razgovore, što se tiče hrvatstva, tu nismo nailazili na razumjevanje jedan drugoga. Nedugo iza toga, njegov zamjenik Danijel Dupont je preuzeo dužnost glavnog upravitelja tog restauranta. Jednu većer pitam Danijela: gdje je Jack, našto mi on reče: dođi u moj ured, pa ću ti reći. U uredu Danijel Dupont mi reče da su Jack-a Tadich-a uhvatili u nekoj malverzaciji, te da su ga izbacili. Tako je završila karijera i moje poznajstvo Stanislava Kadića, odnosno Jack-a Kadich-a, kojeg ja nikada više nisam vidio.

U idućem opisu ću iznijeti zadnje pismo generala Drinjanina meni.

Nastavlja se.

Bobani

26-10-2015, 03:25

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

U restaurantu LAFITT'S imao sam jako dobro razumijevanje s novim glavnim u praviteljem Danijelom Dupont i sa šefom kuhinje Jaques. Oni su Francuzi a ja govrio s njima francuski, osjećali smo se kao da smo u Francuskoj ili u Parizu. Kada nismo pretrpani s gostima, mi konobari imali bi više vremena za "ćakule", tj. razgovore. Mene bi upravitelj Danijel pozvao u svoj ured a šefu kuhinje naredio da nam donese specijalne večere za nas dvojicu. tako bi mi razgovarali o sveme, a moja najdraža tema je bila pričati o politiki i sve svoditi na hrvatsko pitanje. Za mnoge stvari nije nikada čuo ali sada jest. To sam ja iskoristio, jer je njegov brat ili neki od svoje bio u Alžiru i borio se protiv Ben Belle, predsjednika Alžirskog Nacionalnog Fraonta koji se je borio protiv Francuske a za oslobođenje Alžira. Znao je za Tita jer je ovaj pomagao Ben Bellu i njegov pokret a sve protiv Francuske. Ta Titina pomoć Ben Belli je išla tako daleko da su francuske vojne vlasti u mediteranskom, tj. sredozemlju moru zarobili jugoslavenski brod Galeb u rujnu 1962. godine pun oružja za Ben Bellu. Taj incident je uzrokovao prekid diplomatskih odnosa između Pariza i Beograda. Novom upravitelju Danijelu Dupont su se uveliko sviđale moje priče da smo često u njegovu uredu imali zajedničku večeru. Istini za volju kod ovih dvojice Francuza sam više naišao na razumjevanje za naš hrvatski slučaj, nego kod mojih Hrvata Zorana Matilić i Hrvata Zogorca.

Sada donosim zadnje pismo Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina meni. Pismo ću prepisati onako kako ga je meni pisao general. Ako se potreba ukaže poslije punih 46 godina od kada je pismo pisano da nešto pojasnim, to ću učiniti. Pismo počima ovako:

"general DRINJANIN
1.III.1969.
(Rukom nadodano: Piši mi na adresu izravno, Drinapress Apartado 32 Carkcagente (pro. Valencia, Espana.)

Dragi brat Mile!

Pisao Ti je pul. Crnički, i ja sam te pozdravio, ali nisam bio dospio da ti kažem nešto više. (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆ" na stranici 1011, mo) Nadam se da si već u vezi sa Džebom i Kršinićem, koji su zlatni ljudi i vrlo aktivni rodoljubi, pa iako ih nisi poznavao, nadam se daćete se upoznati i pojačati rad. (Radi se o Ivanu Džebi iz Clevelanda koji je bio zadužen za DRINAPRESS tisak i Anti Kršinić iz Oaklanda, California, mo.) I njima smo javili za Tebe odmah čim si se javio, tako poznate se, iaklo ne osobno.

Bio je ovdje prof. Dabo Peranić, kao što znaš odavno on dolazi i naravno razgovarali smo i o Tebi mnogo puta. On je uvijek isticao Tvoj patriotizam, sredjenost, ozbiljnost i odgovornost, a to je ono što možda najviše manjka mnogim našim ljudima. On se svakako nada da će i njemu uspjeti neko zaposlenje u Americi, jer mu je ženina robin tamo, (Spurge Dabe Perani brat Nikola Šonje je živio u New York-u i bio predsjednik ogranka HNO, mo.) i svakako svaka obitelj traži salameta. To ne znači da bi on manje radio za Hrvatsku, nego obratno, više, jer kad bi bio materijalno sredjeniji, imao bi više vremena i snage za našu stvar.

Znam da si razmišljao da li od tamo možete iota učiniti. Ja mislim da možete više nego prije, jer proces je politički i borba je ideja i propagande na sve strane, a Amerika će odlučivati u svakom slučaju. Dakle možete od tamo mnogo učiniti.

Mi smo ovih dana pisali Džebi i svima tamo, a kad se pokrene i stvoriš jednu grupu, znamo da ćeš izvršiti svoju dužnost. U svakom slučaju javi se i nama. Ako i ne mognem brzo odgovoriti, ja ću ipak uvijek naći par riječi za svakog poštenog Hrvata.

Ono što nam javljaš znamo da je tako. Pa i gore na nekim mjestima. Previše dugo vremena su ljude trovali, previše smo dugo bili tudji robovi, i boli čovjeka srce gledajući Hrvatsku kako se razseljuje a Vlasi pune naša sela i gradove, (kao što se dans dešava s sirijskim i islamskim izbjeglicama, koji se naseljavaju na napuštena hrvatska ognjišta, mo.) i k tome Hrvati u tudjini gube čak i narodnu svijest i rade za tudjina. Znam da ćeš svega viditi. Ali mi nismo očajnici, i baš zato jer ide slabo jaki karakteri daju od sebe sve, za sebe, za svoje i za one, koji nevaljaju.

Dobar je članak o ljudima, koji se stide prošlosti. Sliven je i ulazi. Piši još. Treba i njih vratit Hrvatskoj, jer nas je malo, svi će nam trebati i baš mnogi od njih, (Ovdje se treba uzeti u veliki obzir dra. Franju Tuđmana koji je pohlepno čitao Maksa Luburića i doslovno upijao sve njegove miroljubive ideje u pomirdbi sinova Ustaša i partizana. Pročitajte PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska "DRINA" br. 3-4 1964., strana 18-21,. Mo. Otporaš.) na mjestima su odakle mogu nešto učiniti.

Pozdrav svima našima. Grli Te odani Tvoj Maks.

General Drinjanin.

Sada prilažem članak iz novine OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. godine. To je ujedno i zadnja OBRANA u kojoj je general pisao. Članak je o zločinima Ozne i Udbe kod nas odmah poslije drugog svjetskog rata. O tome general kaže: "Dobar je članak o ljudima, koji se same prošlosti. Sliven je i ulazi.




LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA

NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA - 52 kometara

Pročitajte više na http://kamenjar.com/ljudi-koji-se-srame-svojih-djela/, Kamenjar

Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše "braće" po bratstvu i jedinstvu - Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje "naše" janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije. Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali "bratstvu i jedinstvu" svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji "braći". Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza "oslobodjenja", bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj "braći" po "bratstvu i jedinstvu" u Beograd.

Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na "bratski" i "ravnopravni" način. Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to. Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa "našom braćom" Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno.

Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se "naša braća" već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara. Poslije spomenutog "oslobodjenja" su "braća" Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za "bratstvo i jedinstvo" ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu. Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani "Kurilj" i "veliki".

Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku "braći" u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo - zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske "bande" kako sui ih od milja nazivali janjičari. Za taj "delikatni" posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani "Vencelo" koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani "Žerić". Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo).

Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela iz jednog u drugo, tj. izmješati sela. To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno "narodni" sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti.

To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu "bratstva i jedinstva", janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su "možda" nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po vise mjeseci i godina. U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja.

Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani "brko", gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi "DJEVOJKA DRINA" fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore - pljačkanje svega do čega se može doći.

Odredjeni su odkupi "narodnim vlastima". Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuruz su prozvali "banditom". To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo. Otporaš.)

Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban "Dedo" pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojima je kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su "narodne vlasti" misare zaustavljali i natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac je bio za istu stvar zatvoren i mnoge muke pretrpio. Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih "bogovi" danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju.

Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Hrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. "Braća" Srbi iz "bratstva i jedinstva" se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači "braća" Srbi i ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima. Zato neka naši bivši "janjičari" osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa "bratstvom i jedinstvom", te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.

San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.

(Ovo je pisano prije 44 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja "OBRANA" br. 107-108 ošujak 1969. koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Ovaj gore članak je izišao u ovom broju OBRANE, a u prethodnom broju OBRANE, br. 105-106 na prvoj stranici general mi rukom piše u novini koju mi je poslao avionski: "Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. "OBRANU" traži od Džebe, jer smo mu poslali više 50 kom. za Tebe. Skoro više, pozdrav. Tvoj Maks". Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.)

Za Kamenjar.com piše: Otporaš

Bobani

27-10-2015, 00:23

KNJIGA - POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA - Pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić

(Jedan Hrvat iz Domovine koji je pratio na portalu Dnevno.hr rubriku "Pisma Maksa Luburića" mi se javio između Božića i Nove Godine 2012. Tražio je od mene neke podatke o dru. Miljenki Dabi Peraniću koji je napisao knjigu gornjeg naslova. mako čovjeka nisam poznavao, nisam se htio upuštati u detalje, ali sam ipak čovjeku odgovorio skoro na shako njegovo pitanje. Prilažem ovdje moj odgovor tome gospodinu iz Domovine. Otporaš.)

1/03/13
Bog! dragi prijatelju i nepoznati gospodine,

Knjigu "POGUBIJA GENERALA LUBURIĆA" je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984. Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi od gipsa bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

Dragi moj nepoznati prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: " Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO". Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je i za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slika se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuva slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

Dragi moj prijatelju ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na tebi i onima koji se u to upuste biti jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazoviti: KNJIGE PISMA MAKSA LUBURIĆA u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

Bobani

30-10-2015, 02:43

PROGLAS HRVATSKOM NARODU-"OBRANA", br. 43-44, 1966.

(Jedna skupina zainteresiranih Hrvata koji prate i čitaju rubriku i rubrike o Maksu Luburiću su došli na ideju da prikupe sve što je moguće iz DRINA I OBRANA, OKRUŽNIH PISAMA I OKRUŽNICA i stave u jedan ili više uveza kao: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Danas mi se je jedan javio s molbom da mu pronađem jedan ili više letaka koje je general Drinjanin pisao i skoro u svaku novinu OBRANU stavljao kako bi čitatelji to mogili slati u Domovinu Hrvatsku hrvatskome narodu za čitanje. Pregledao sam neke novine i pronašao jedan letak u novini OBRANA br. 43-44 kojeg ovdje sada donosim čitateljima foruma Hrvatski Integralisti da vide šta i kako je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, mislio i radio za ponovnu obnovu Hrvatske Države. Javite se Vašim prilozima i pomozite ova akciju. Otporaš.)

PROGLAS HRVATSKOM NARODU

Posljednji dogadjaji koji su uzdrmali unutrašnju strukturu umjetne i monstruozne tvorevine Jugoslavije, padom u nemilost poznatog krvnika Aleksandra Rankovića i zappovjednika zloglasne UDBE, Svetoslava Stefanovića kao i destitucija Vjećeslava Holjevca zbog podržke koju je pružio mladoj i elitnoj supini naprednih hrvatskih komunista okupljenih oko časopisa "PRAXIS", znaci su sigurnog padanja nasilnog režima koji, protiv volje naroda, gospodari Hrvatskom.

Neuspjeh nedavno provedene privredne reforme i stalni uzrast cijena životnih artikala, dokaz su više, da je vladajuća beogradska klika, predvodjena po hrvatskom izrodu Brozu Titu, (ukoliko je zaista Hrvat mako tvrdi), nakon dvadeset godina uzurpiranja vlasti dovela na rub propasti sve nacionalne komponente, koje, poput Hrvatskog Naroda, protiv svoje volje sastavljaju nakaznu, umjetnu i neprirodnu tvorevinu Jugoslaviju.

Zločini koje je ova razbojnička klika izvršila nad stotinama tisuća Hrvata kao i nad tisućama Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i pripadnicima ostalih narodnih manjina koji živu ili su prebivali na području Jugoslavije, ne poznaju premca u modernoj historiji čovječanstva.

Rijeke nevine prolivene krvi potekle su uzduž naše domovine Hrvatske nakon konačnog ustoličenja Tita i njegovih satrapa na vlast.

Mlade hrvatske generacije, odgojene i rodjene pod komunističkim režimom odbijaju i odbacile su isti, vodjene idealima slobode i humanizma.

Tisuće hrvatskih radnika prisiljene su tražiti koru kruha za sebe i svoje obitelji u strange svijetu, dok se na njihovim ognjištima šepire novodoseljeni nehrvatski elementi. Prioritet koji se daje izgradnji i podizanju Srbije na uštrb Hrvatske i Slovenije i ostalih komponenata Jugoslavije, uzrok je da su se podigli glasovi prosvjeda i u samoj komunističkoj štampi spomenutih. (Kada je u Skoplju u srpnju 1963. godine bio veliki potres, preko polovine grada bilo je porušeno, francuske su novine i vijesti obilato o tome pisale. Tako je jedna novina, mislim da je bio "Le Monde" gdje je stalni dopisnik te novine Paul Jankovich pisao o strukturi jugoslavenskog gospodarstva. Tako su naveli Hrvatsku i Sloveniju kao najrazvijenije republike u Jugoslaviji da daju u federalni budžet više nego druge republike, BiH, Srbija, Crna Gora i makedonija, jer da su one siromašne. A kada treba davati iz federalnog budžeta saveznim republikama za izgradnju njihovih potreba, Hrvatska i Slovenija najmanje dobivaju, jer su već federalnim budžetom označene kao razvijene republic. Mo.Otporaš.)

Hrvatski komunisti, koji su prihvatili postulate marksističke ideologije iz ideal, svakodnevno sve to više uvidjaju da su slijepo oružje u rukama veliko-srpskih imperialist, ugnjetavača ne samo Hrvatske, već i ostalih naroda koji sačinjavaju Jugoslaviju.

Masovno ilegalno napuštanje Jugoslavije, unatoč opasnosti nasilnog vraćanja po zemljama u kojima izbjeglice nastoje dobiti utočište svedoče, da, unatoč režimske propaganda, beogradski vlastodržci nijesu drugo do li nasilni ugnjetavači naroda.

Hrvatski studenti, nedavno sudjeni diljem Hrvatske zbog svog rodoljublja, (dans bi se reklo "domoljublja", mo.) i privrženosti narodu kojemu pripadaju, podigli su prve stjegove "HRVATSKE NARODNE OSLOBODILAČKE BORBE".

Hrvatski radnici i seljaci u svom pasivnom odporu vlastodržcima, prihvatili su ove stjegove u zajednici sa činovnicima, intelektualcima i radnim kolektivima kojima se pridružuju i hrvatski komunisti kojima je preča sreća i budućnost vlastite Domovine od lažnih sirenskih poziva na nepostojeće "bratstvo i jedinstvo" iz Beograda.

HRVATSKI NARODNI ODPOR u ovim odlučnim časovima kroz koje prolazi naša Domovina, obraća se svim Hrvatima bez obzira na njihovu profesiju, vjersko ili stranačko uvjerenje, pozivajući ih na zbijanje redova u zajedničku slogu i zbacivanje tudjinskog, nametnutog nam režima.

HRVATSKI NARODNI ODPOR priznaje svakom Hrvatu i Hrvatici pravo ispovjedanja bilo koje političkog postulate u jednoč oslobodjenoj Domovini Hrvatskoj i zbog toga računa i sa aktivnom kolaboracijom hrvatskih komunista.

Visoki standard života, vjerska i politička sloboda, sloboda mišljenja i neutralist Hrvatske u sukobima svjetskih blokova, (To je nastojala i Nezavisna Država Hrvatska, biti neutralna poput Švicarske, ali na svu žalost to joj naši prekodrniski neprijatelji nisu dozvolili. Mo. Otporaš.) premise su sa kojima se povodi HRVATSKI NARODNI ODPOR, tumačeći želju većine Hrvatskog Naroda.

Industrijski kabinati kao i fabrička postrojenja treba da uistinu budu vlasništvo hrvatskih radnika stvaranje dioničkih poduzeća i davanje dionica radnicima istih.

Hrvatska zemlja mora biti vlasništvo onih, koji ju obradjuju i hrvatskom seljaku potrebno je pružiti svu pomoć kako bi ovaj mogao održati na visini ovu važnu granu privrede.

Hrvatski Narod sa simpatijama promatra nastojanja ostalih naroda koji sačinjavaju Jugoslaviju da dodju do svoje slobde.

HRVATSKI NARODNI ODPOR pruža prijateljsku ruku suradnje Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i ostalim narodnim manjinama sa kojima nikada, niti u svojoj prošlosti a niti u sadašnjosti, nije imao sukoba.

HRVATSKI NARODNI ODPOR OVIM PUTEM SVEČANO IZJAVLJUJE DA NEMA NIŠA PROTIV SRPSKOG NARODA koji se, poput Hrvatskog nalazi okovan lancima internacionalnih komunista, želeći mu svaku sreću u njegovoj vlastitoj Državi nakon rasped umjetne tvorevine Jugoslavije.

HRVATSKI NARODNI ODPOR protivi se bilo kakvoj vrsti ideološkog, klasnog ili vjerskog progona na teritoriji buduće HRVATSKE DRŽAVE. Hrvatski Narodni Odpor, vjerno tumačeći želju hrvatskih masa, image za jedan od glavnih ciljeva osigurati svakom stanovniku Hrvatske, bio on Hrvat ili ne, slobodu, rad i pravo glasa.

HRVATSKA od Istre do Drine će obuhvatiti cijelo naše historijsko i etničko područje. Bosna, Hercegovina i Sandžak su pokrajine Hrvatske, i kao takove moraju pripadati Hrvatskoj. O mogućnostima njihova federativno-autonomnog odnosa sa ostalim djelovima Hrvatske, odlučit će njihovo stanovništvo, slobodnim glasanjem.

HRVATSKI SABOR treba da bude vrhovno tijelo Hrvatske Države u kojemu će onda političke stranke, uključujući hrvatsku komunističku stranku, imati svoju riječ.

Hrvatski Narode!

Koraci pred kojima se nalazi naša Domovina odlučni su ne samo za našu, već i za buduće generacije. Nalazimo se na pragu slobode i potrebno je samo učiniti korak više da se do nje dodje!

Hrvatski oficiri, podoficiri i vojnici, hrvatski mornari i avijatičari, hrvatski milicioneri! Vi koji dans silom prilika služite tudjincu porobljivaču svoga vlastiton naroda, upravite cijevi svog oružja protiv zajedničkog nam neprijatelja. (Očito je dr. Franjo Tuđman uveliko koristio izreke i pisanja Maksa Luburića. To mi je on osobno rekao na prvoj Konvenciji HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990. Mo, Otporaš.)

Hrvatski komunisti! Vi koji ste znali davati živote za političke ideale, budite spremni položiti iste za slobodu Hrvatske.

Živjela HRVATSKA!

ZA HRVATSKI NARODNI ODPOR:

general Drinjanin, Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora,

Enver Mehmedagić, Pročelnik u Glavnom Stanu.

2. srpnja 1966.

Bobani

30-10-2015, 20:00

KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO

Prenosim ovo sa Kamenjara.com.

by: Otporaš

KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO

Milan . prije 14 dana.

Jedne zgode, davno je to bilo, u doba hrvatske političke emigracije, za razliku današnje imigrantske imigracije, pozvao me jedan poznanik u svatove. Rekao sam "poznanik", jer nismo bili politički, u ona doba, blitski. On je bio - ne pro/jugoslavenski nego - jugoslavenski orijentiran a ja ortodoksno hrvatski, dva različita pola. U svatovima je bilo jako lijepo, puno naroda, puna punceta dvorana, ali sa malo Hrvata! To je tako bilo u ona (ne)blažena vremena. Do mene je sjedio jedan dobar poznanik i reče mi: kako se ti nađe ovdje? Vidiš ovo šareno društvo. Meni su rekli da se danas ovdje ne može govoriti o politiki. Rekoh mu: tko ti je to rekao. Upro mi je na njega prstom. Poznat mi je. Viđao sam ga pred našom hrvatskom Crkvom, kadkada, sezonski. Nikada nije nikakovih hrvatskih novina, knjiga i sl. htio kupiti. Po običaju izgovor bi uvijek bio da je "jučer" kupio. Odmah mi je sinula ideja i rekao dotičnome: Ako počmu pjevati partizanske pjesme i veličati Tita, hoš' mi napraviti jednu uslugu, našto je dotični pristao bez oklijevanja. Ja sam mu tada rekao da on kaže, jer se je njemu reklo, da nema danas politike ovdje. Tako je i bilo.

Kada se je veselo društvo i svatovski gosti dobro pogostili, najeli, dobro se nakitili raznim pićima, za čudo, počele su se pjevati partizanske pjesme, njihove sedam ofanziva, veličanje Tita i slčno. Tada sam laktom gurnuo mojeg poznanika da je sada njegovo vrijeme da ih opemene da se danas ništa ne smije o politiki govoriti niti političke pjesme pjevati. On je uzeo tanjur i kašikom počeo po njemu lupati, digao galamu do te mjere da su svi gosti uprli oči i poglede u dotičnoga, misleći da će ovaj nešto reći o mladencima, pa je na osnovu toga vladala grobna tišina.

Dotični je rekao da su mu pri dolazku u svatove rekli da se ovdje u svatovima danas ne smije pričati o politiki, što je u stvari bilo da se ne smije pričati o hrvatstvu. Vi pjevate Titine i partizanske pjesme, što je isto kao pričanje i veličanje jugoslavenstva, a svako jugoslavenstvo je čista politika. Najprije mukac, tišina, da bi iza toga nastala graja, vika, polemika i sl. Priđe jedan k nama i sav uzrujan poče nam kruničati svoje jade: da mu je njegov nano bija u partizanima i nosija pravu pravcetu srpsku šajkaču sa petokrakom na glavi. On se je sa četnicima i sa partizanima skupa borija protiv okupatora. Pitam ga: pa tko su bili ti okupatori, našto on ko' iz rukava da su to bili Ustaše. Tada sam mu sve lijepo pojasnio, a čovjek je od Sinja, jer se je uvijek kleo "Sinjske mi Gospe" da su Ustaše Hrvati kao što je i njegov nano bio i ostao Hrvat, samo u službi srpekog četništva i jugoslavenskog partizanstva.

Vjerovali ili ne, čovjek je razumio razliku, a pošto je bio jedan od svojete od mladoženja, stavr se je zadovoljavajući izgladila do te mjere da se je odmah počelo pjevati hrvatske pjesme: Marijane, Marijane što barjak ne viješ... i druge hrvatske pjesme.

Ovaj gore opis me je natjerao da ovo ovdje priložim za današnje hrvatske naraštaje da znaju kako se je prije manipuliralo s nama Hrvtima. Imali smo priliku i danas čuti premjera Milanovića u Australiji kako govori da on nije kriv za sudbinu milijune Hrvata koje je Titin, jugoslavenski režim razselio po cijelom svijetu. Mene osobno veseli da on, Milanović, tako danas govori, da se kiti sa hrvatskom zastavom, da predstavlja onu istu Hrvatsku od osam (8) slova koju je predstavljao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, s razlikom tom, da mi državotvorni Hrvati nismo nikada se kitili niti nosili jugoslavensku zastavu, dok premjer Milanović, Vesna Pusić, predsjednik RH Ivo Josipović, šarlatan Mesić i sva ta jugoslavenska antifašistička garnitura se kite i nose NAŠU DRŽAVOTVORNU HRVATSKU ZASTAVU. Eto zato su se USTAŠE BORILE. Otporaš.

Bobani

31-10-2015, 19:11

PROGLAS HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Braći i drugovima hrvatskim radnicima pasošarima u zapadnoj Njemačkoj, Švedskoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Europe

(Neki su od mene tražili i lijepo me zamolili da ako imam neke ili bilo koje letke koje je general Drinjanin pisao na tankom papiru i ubacivao u novinu "OBRANA" kako bi to "pasošari" mogli što zgodnije slati svojima kući. Još naš ima priličito dosta broj živi koji se sjećamo vrlo dobro tih vrlo dobro hrvatsko nacionalnih letaka koji su uveliko pomogli, s jedne strane, raskrinkati jugoslavenske laži, a sa druge strane pozvati sve Hrvatice i Hrvate pod jedan hrvatski STIJEG u borbu za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. U hrpi mojih kutija raznih novena, pronađoh i ovaj letak kojeg ovdje sada iznosim, ne da želim s ovim prilogom nekoga gnjaviti, nego što želim reći s ovim prilogom svima je to: da znadu kako je povodom pada Rankovića početkom lipnja 1966. godine reagirala hrvatska politička emigracija, posebice HNO, te kako se je prije radilo za oslobođenje Hrvatske. Otporaš Mile Boban.)

Vama, braćo hrvatski radnici koji žuljevima svojih ruku zaradjujete kruh sebi i vašim obiteljima, koje ostaviste u Hrvatskoj, upućujemo ovaj poziv.

Vama, hrvatski radnici, koji u znoju svoga čela izgradjujete tudje zemlje i podižete životni standard drugih naroda, jer van je srpski imperijalistički okupator, koji se krije iza parola marksizma i lenjinizma, uskratio rad i blagostanje u vašoj domovini.

Vama, braćo hrvatski radnici, čije mjesečne plaće nijesu dostojale da prehranite sebe i svoje obitelji, dok su razni partijski paraziti i njihovi špijuni u UDBI zasjeli na grabaču naroda, goneći vas u strain svijet kako bi opet, iskorišćujući vaše kulačenje, došli do toliko im potrebnih stranih deviza, HRVATSKI NARODNI ODPOR upućuje ovaj poziv u časovima kada umjetna tvorevina Jugoslavija, stvorena protiv volje HRVATSKOG NARODA, prolazi kroz jednu od najtežih kriza svog obstojanja.

Svi ste vi, braćo i drugovi hrvatski radnici, čitali o padu staljinističke bande predvodjene po Aleksandru Rankoviću, Svetislavu Stefanoviću i njihovim eksploatatorskim kompanjonima, kao i izjave Saveznog Sekretara Unutrašnjih Poslova Milana Miškovića, u kojima ovaj najavljuje smanjenje agenta zloglasne UDBE i reformu ovog zloočinačkog aparata pomoću kojega su partijski paraziti zasjeli na grbaču radnih kolektiva HRVATSKE.

Ove mjere, samo su blijedi odraz želja HRVATSKOG NARODA koji zahtjeva, ne samo stanovite reforme koje u stvari ne znače ništa drugo doll dobivanje na vremenu, kako bi se prebrodilo krizu i nastavilo sa eksplotacijom radnih masa HRVATSKE, već podpunu slobodu svoje DOMOVINE koja je, po svom prirodnom bogatstvu toliko jaka, da je u stanju prehraniti i omogućiti pristojan život svim svojim stanovnicima.

Svima je vama takodjer poznato, da su u vaše redove ubačeni brojni špijuni čiji je zadatak kontrolirati kuda idete, sa kim se družite i razgovarate, što čitate i što mislite, a o čemu, Milan Mišković nije rekao ni riječi, a kamoli obećao da će ih opozvati i pustiti vas da u miru provadjate svoje slobodno vrijeme nakon obavljenog teškog dnevnog rada.

Na vama je, dakle, braćo i drugovi hrvatski radnici, da pronalazite u vlastitim redovima ove špijunsko-policijske elements i da ih iz istih odstranite, ako je potrebno i silom. Ovi banditi, koji za pare služe okupatorima HRVATSKE, ukoliko se o Hrvatima radi, izdajnici su svog naroda i ovaj će im kao takovima i suditi.

Na vama leži, braćo hrvatski radnici, zadatak onemogućivanja klasnom, imperijalističkom neprijatelju da dodje do potrebnih mu stranih deviza, nakon što je sramotno propala toliko najavljivana jugoslavenska privredna i devizna reforma krivnjom partijskih parazita kojima je lozinka i "Bratstvu i jedinstvu" sredstvo podjarmljivanja i iskorištavanja radnih kolektiva.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak da se u zemljama u kojima se privremeno nalazite na radu, povežete i stupite u kontakt sa radničkim sindikatima i zatražite od istih pomoć u vašoj borbi protiv eksploatacije, šovinizma i špijuniranja, koje neprijatelj vaše DOMOVINE provide u HRVATSKOJ kao i prema vama koji se nalazite u tudjini.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak izučavanja efikasne produkcije u zemljama i poduzećima u kojima se nalazite, kako bi ove metode primjenili u vašoj DOMOVINI na dobrobit širokih masa radnog naroda, jer su u vas, braćo i drugola, uperene oči hrvatskog radništva koje je ostalo u domovini iskorištavano od parazita i neprijatelja, ne samo HRVATSKE, već i radništva kao progresivnog staleža svake moderne države posebno.

Na vama je braćo hrvatski radnici da u vašim redovima stvorite revolucionarne ćelije, koje će, u danom času, povesti i predvoditi hrvatske radne mase u njihovoj borbi za slobodu i blagostanje.

Na van, braćo hrvatski radnici, leži zadatak organiziranja "HRVATSKE NARODNO OSLOBODILAČKE BORBE", koja će pregaziti klasne neprijatelje hrvatskog radništva i predati tvornice i poduzeća na teretoriju HRVATSKE u ruke radnih kolektiva istih.

Sva poduzeća i tvornice kao i kombinati HRVATSKE moraju postati vlasništvo njihovih radnika i namještenika, stvaranjem dioničkih poduzeća, čiji će dioničari biti radnici i namještenici odnosnoh poduzeća ili tvornica. Lažna samouprava, kojom su partijski paraziti željeli zamazati oči random narodu HRVATSKE, pokazala je svoje pravo lice izgradnjom vila tvorničkih rukovodioca i directora na Jadranu i pražnjenjem blagajni i punjenjem vlastitih džepova nezasitnih krvopija radnog naroda.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak tumačenja pred radničkim sindikatima zemalja u kojima se nalazite, o pravu HRVATSKOG NARODA na slobodu kao i da se hrvatski, nacionalno.državni teritorij prostire od ISTRE do DRINE.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak širenja i propagiranja štampe HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u vašem redovima kao i u DOMOVINI.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak stvaranja i utemeljenja NOVE I PROGRESIVNE HRVATSKE REPUBLIKE (Sada se, iz ove generalove rečenice, može shvatiti zašto je dr. Franjo Tuđman u svoj program Obnove Hrvatske Države stavio "REPUBLIKA HRVATSKA, RH"; jer je bio opijen hrvatsko-nacionalnim idejama Maksa Luburića. Mo. Otporaš.) koja će biti faktor mira, reda, rada i blagostanja u Jugoistočnoj Europi; neutralna poput Austrije, Švicarske i Finske u sukobu svjetskih blokova koji, svaki za svoj račun i ciljeve, teže predominaciji svijeta.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak uništenja prošlosti, bila ova temeljena na nauci - fašizma ili varljivim, lažnim premisama srpske šovinističke marksističke jednakosti koja, u stvari, nije drugo, doli ukidanje jedne, stvaranjem druge, NOVE KLASE, eksploatatora i parazita.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak stvaranje slob ode, istinske slob ode koja nije nikada zamrla u srcu HRVATSKOG NARODA; utemeljenjem parlametarnog, slobodnog, više-stranačko-političkog sistema, zakona slobodne štampe, riječi, misli i ispovjedanja vjere, kada će svaki radin hrvatski čovjek moći bez bojazni iznijeti ono što želi i kada će hrvatski radni kolektivi, predstavljeni putem svojih, slobodno izabranih političkih stranaka i predstavnika, u HRVATSKOM SABORU planificirati hrvatsku privrednu, socijalnu kao i vanjsku i unutrašnju politiku i odnose.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak onemogućivanja obnavljanja u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI bilo kakvog policijsko-političkog represivnog apart nalik sadašnjoj UDBI, SUP-u ili nacističkom GESTAPO-u.

Na vama, braći hrvatski radnici, leži zadatak smirenja i bratstva hrvatskih radnih ljudi koji, zadojeni oprečnim političkim ideologijama u medjusobnoj bratoubilačkoj borbi, omogućiše zajedničkom nam neprijatelju porobljavanje i ugnjetavanje HRVATSKE.

U redovima HRVATSKOG NARODA nalaze se bivši partizani, bivši komunistički idealisti koji se razočaraše u komunizmu beogradskog "bratstva i jedinstva" kao i hrvatski komunistički idealisti i teoretičari koji tele slobodu HRVATSKE, ali ostaju odani svojoj političkoj ideologic kojoj i dans ostaju vjerni. Svima je njima mjesto u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI, (Opet ponavljam što sam malo prije gore rekao da je prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman bio opijen hrvatsko/državotvornim idejama Maksa Luburića, iz kojih je crpio sav njemu potrebni materijal za osnivanje HDZ. To govorim zato, jer danas se mnogi ustručavaju spominjati povezanost dra. Tuđmana sa idejama Maksa Luburića. Ja se toga ne ustručavam, jer se ne bojim istine, a istina je ta da sam se ja kao Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora sastao i slikao sa drom. Tuđmanom, a on je znao tko sam ja i otvoreno mi je rekao da mu je čast upoznati se sa mnom i sa Otporašima. Moja opaska, Mile Boban, Otporaš.) a njihova politička stranka, putem HRVATSKOG SABORA, pružiti će im mogućnost da odlučuju o budućnosti svog naroda kao i svim ostalim hrvatskim političko-socijalnim pokretima koji se, poput Socijalističke Stranke Hrvatske, počeše javno pojavljivati na teritoriju naše DOMOVINE.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak, primordijalni zadatak, (prvobitan, praiskonski, najglavniji zadatak, mo. Otporaš.) osnutka slobodnih hrvatskih radničkih sindikata koji će se brinuti za dobrobit širokih radnih masa i omogućiti da iste, u zajednici sa ostalim komponentima HRVATSKOG NARODA, imadu životni standard dostojan hrvatskom narodnom čovjeku koji će mu omogućiti sve dobrobiti i blagostanja koja uživaju radnici zemalja u kojima se dans nalazite na radu.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak privrednog podizanja buduće SLOBODNE HRVATSKE REPUBLIKE koja će omogućiti svakom hrvatskom čovjeku dobro plaćen rad, tako da isti neće biti prisiljen napuštati domovinu i podizati svojim žuljevima i znojem svojeg čela životne standarde drugih zemalja i drugih naroda.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak proširenja rada HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u čijim se redovima nalaze hrvatski radnici koji, poput vas, imadu iste želje i ciljeve i koji takodjer, poput vas, žele slobodu, sreću i blagostanje svojem NARODU i DOMOVINI.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, temelji svoj rad HRVATSKI NARODNI ODPOR, jer vi ste okosnica i srž istoga, njegova inspiracija i njegovo tijelo u kojemu postoji samo jedna duša: DUŠA NAPAĆENOG, ALI NIKAD PREGAŽENOG HRVATSKOG NARODA. SMRT JUGOSLAVIJI - SLOBODA RADNOM NARODU HRVATSKE!

ŽIVJLA SLOBODNA HRVATSKA REPUBLIKA!
ŽIVJELO PROGRESIVNO HRVATSKO RADNIŠTVO!
ZA HRVATSKI NARODNI ODPOR

Enver Mehmedagić - General Drinjanin.


Na znanje:
Dr. Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Odpora. Živio je u Buenos Airesu, Argantina. Po svim znacima sve letke je pisao isključivo general Drinjanin, iako je on, ukusa i forme radi stavljao i ime dra. Mehmedagića.

Zamolio bih sve zainteresirane koji ovo prate da se povrate i pregledaju na ovom forumu opis broj 205 PISMO PUK. IVANA ŠTIRA GENERALU DRINJANINU Pročitajte pažljivo taj opis i doći ćete do zaključka da je sukob između pul Štira i generala Drinjanina nasato samo, jedino i siključivo zbog general ova stava prema hrvatskim komunistima, što uveliko i sadržaj ovog letka svjedoći. Ja ću samo jedan mali dio iz tog pisma ovdje prenijeti, tala da se zna o čemu se piše. Otporaš.)

"PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"

BUDUĆI OBLIK HRVATSKE DRŽAVE

"U Hrvatskoj Državi, za koju se bori i zalaže HRVATSKI NARODNI ODPOR vladati će demokratski i parlamentarni (saborski) poredak, koji će svakome jamčiti pravo slobode, vjere i uvjerenja. Demokratski ustroj države, podpuna sloboda za svakog gradjinina bez razlike spola, vjere i uvjerenja, uključujući i komunističku stranku Hrvatske, pružiti će svim gradjanima mogućnost slobodne manifestacije misli.

Tajnim slobodnim glasanjem, biraju se narodni predstavnici za Hrvatski Sabor. Država jamči svakome slobodan život i rad. Narod pomaže državne ustanove i državu kao zaštitnicu slobode. Hrvatska Država i njeni organi moraju svakog pojedinca i naroda kao cjeline. Politička stranka koja upravlja državom, nije država. Državu sačinjavaju samo narod i njemu treba biti podčinjena vlast. U svim državnim poslovima i za političare, valjan je samo pravorijek naroda. Ne će postojati ni povlaštena stranka, ni povlašteni stalež, ni povlaštena vjera. Pred državom smo svi jednaki.

Svi gradjani bez razlike, mogu se natjecati na najviša državna namještenja, prema njihovim sposobnostima i obrazovanju, bez razlike na njihovo političko mišljenje. Organi reda (policija), redarstvenici (milicija), državni namještenici, kao i sudbene vlasti, neće biti pod uplivom niti zavisiti od političke stranke na vlasti, što vrijedi i za vojne formacije Hrvatske Države.

Hrvatski Sabor će ukinuti sve represivne organizme sadašnjeg režima koji poput Udbe djeluje na području Hrvatske.

Hrvatska će vojska preuzeti i držati vlast nakon uspostave Slobodne Hrvatske Republike, kroz dvije godine, za koje će vrijeme omogućiti primjenu i sprovedbu u stvarnost ovog programa.

Hrvati - vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih Jugoslavensko - komunističkih vojnih formacija, automatski će preći i biti ukopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske Države.

Garancije stanovništvu Hrvatske biti će date Revolucionarnim Privremenim Ustavom u ovoj prelaznoj fazi, dok Hrvatski Sabor ne donese jedan stalni i konačni Ustav koji će zadovoljavati sve komponente Hrvatskog Naroda.

Svi gradjani i stanovnici Hrvatske podpasti će pod opću političku amnestiju za sva nedjela političke naravi počinjena od 1941. pa nadalje. (Ovo se za sigurno odnosi i na Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i druge, ako iz mržnje prema izraženom hrvatstvu nisu ubijali Hrvate, mo) Ovo je jedini način da se smire duhovi i sprovede u djelo bratstvo Hrvatskog Naroda. Svaka vrst osobne osvete ili proganjanja, biti će oštro zakonom zapriječeni i kažnjavani.

U koliko stanovništvo hrvatskih pokrajina, Bosne, Hercegovine i Sandžaka plebiscitiranom većinom zažele da ove pokrajine u sastavu Hrvatske Države imadnu osobine koje će se ispoljavati u njihovoj autonomiji i federalnom odnosu sa ostalim dijelom Hrvatske, ovoj će se želji udovoljiti.

Hrvatska Država će, prema tome, obuhvaćati cijelo povjesno i etničko područje koje nastanjuju Hrvati već preko tisuću godina."

(To je što OBRANA dvobroj 49-50 1966. kaže. Šta je pogriješno s tim? Mo.)

Bobani

01-11-2015, 01:10

GOVOR PROČELNIKA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA POVODOM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

"OTPOR" godina X. kolovoz 1984., glasilo HNO.

(Kako smo najavili u prošlom broju "Otpora", a u znak petnaeste obljetnice smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića, ovaj broj posvećujemo njegovoj dalekovidnoj ideji, riječi i djelu. Odvelo bi nas predaleko kada bi smo išli u potanju raščlambu Maksova života i rada, zato smo se radije poslužili kraćim opisom života i rada, zatim govorom g. Mile Boban, kojeg je održao u Chicagu 29 travnja, na SPOMEN SLOVU ZA GENERALA LUBURIĆA i fotokopijom pisma HRVATSKIM ELITAMA koje je general Drinjanin, ljeta 1968., uputio svim istaknutim Hrvatima. Jedno i drugo upotpunjuju i daje cjelinu, koja sama za sebe govori. Uredništvo "Otpora".)

Dobra večer plemeniti zbore, poštovane Dame i draga gospodo.

Imam veliku čast biti sa vama ovdje večeras. Nastojat ću biti kratak, drugim riječima da Vam ne budem dosadan ali ću ipak reći svrhu našeg večerašnjeg skupa.

Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita Posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, preko Zrinjskih, Frankopana i Bakača, Hrvoja Vučkića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Huesin Bega Gradaščevića, bana Jelačića, pa do novih - Kvaternika, Brojovića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana i tisuće drugih, stoji ime našega hrvatskog Viteza - generala Vjekoslava Luburića - Maksa.

General Luburić se rodio 6 ožujka 1913. u Ljubuškom, gdje je svršio pučku školu. Gimnaziju je učio u Mostaru kao pitomac Napredkova Konvikta. Kao đak se odlikovao velikom bistrinom i energijom. Za vrijeme pohađanja gimnazije, vidio je na sve strane velikosrpsku bahatost i progonstvo svega što je hrvatsko. To je na mladoga Vjekoslava učinilo takav dojam, da je jedva čekao kad će uzrasti, kako bi se mogao sav posvetiti revolucionarnom radu i rušenju Jugoslavije - tamnice hrvatskog naroda. Bježanje pred policijskim režimom dovelo je mladog Luburića u Madžarsku, na Janka Pustu, (Ne znam koliko bi se danas među Hrvatima znalo i govorilo o "Janka Pusti", da nije tada tu bio Vjekoslav Maks Luburić, mo. Otporaš.) gdje se pridružio Ustaškom Pokretu, pod vodstvom sada pokojnog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Tu je dobio svoju vojnu izobrazbu. Pokazivao je u svemu neobičnu oštroumnost, što ga je dovelo u prve redove i vrhove Ustaškog Pokreta.

Proglašenjem Nezavisne Hrvatske Države, godine 1941., Luburić se stavlja u službu Domovine, zajedno s ostalim ustašama. Ulazi u borbu protiv neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za njegovu hrabrost i neustrašivo vođenje hrvatskih vojnih jedinica bio je unapređen u čin ustaškog Pukovnika i Domobranskog Generala, a zaslužio je najveća naša odličja, Krunu Kralja Zvonimira Prvog Reda i Orden Viteza. Bio je zapovjednikom Ustaške Obrane i Prve Udarne Divizije. Istakao se je sa svojim jedinicama u više ratnih okršaja. Osobito na Ljevču Polju i kod oslobođenja Banja Luke. Bio je zapovjednikom Južnog Fronta na Ivan Planini, (Ivan Sedlu, mo) gdje je i utemeljen Hrvatski Narodni Odpor, godine 1944.

Odlukom hrvatskog političkog vodstva o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji, general Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju. Kada je uvidio od strane političkog vodstva počinjenu političku i vojnu pogriješku povlačenja tako silne, dobro naoružane, ratnički iskusne vojske, uspijeva se s manjom grupom probiti u hrvatske šume, gdje nastavlja borbu protiv partizanskog okupatora i biva ranjen više puta.

Gogine 1947. prebacuje se preko Madžarske, Austrije i Francuske u Španjolsku. (Ovdje treba nadodati da je zet Maksa Luburića, Dinko Šakić, pisao na jednom portal - mislim da je to bio portal Ustaški Pokret - u dva nastavka o Kavranovoj Akciji i u tim opisima spominje da je Maks Luburić stigao preko Pirineja u Španjolsku 18 listopada 1948., mo. Otporaš) Tu nastavlja svoj rodoljubni rad za Hrvatsku, okuplja stare borce i mlade snage, koje su spremne na žrtve. Uspostavlja tiskaru u kojoj se tiskaju listovi "Obrana" i "Drina", te razne druge knjige na hrvatskom jeziku, a koje sadrže u sebi redovito najvažnija suvremena hrvatska pitanja. Svojim dalekovidnim i nesebičnim radom na okupljanju hrvatskih snaga, general Luburić, zvani i poznati Maks, postao je pojam hrvatske borbenosti, Otpora i ustrajnosti, u pravednoj borbi potlačenog hrvatskog naroda za ostvarenjem njegovih opravdanih težnja - slobodom i samostalnom Hrvatskom Državom. Neprijatelj Hrvatske je uvidio tko mu najviše mrsi račune, pa je na podmukli način, zločinačkom rukom skratio život neumrlom hrvatskom vojskovođi, generalu Vjekoslavu Vitezu Luburiću na dan 20 travnja 1969. u španjolskome gradu Carcagente.

Sjećajući se generala Luburića, sjećamo se i riječi njegova predšasnika, vojskovođe, junaka i pjesnika Frane Krste Frankopana. Te riječi vrijede za svakog Hrvata, koji je dao život za Domovinu Hrvatsku, a one nam otvoraju veličinu smrti generala Vjekoslava Viteza Luburića, jer glase: - NAVIK ON ŽIVI - KI ZGINE POŠTENO!

DRINJANIN I NJEGOVA IDEJA

Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati. Sastali smo se ovdje, ne da jadikujemo niti da donosimo sud o djelovanju generala Drinjanina, nego da se prisjetimo njegovih ideja, koje je on ostavio za riznicu hrvatske budućnosti.

O generalu Luburiću se je mnogo pisalo i govorilo. Mnogi su samo ponavljali ono što se je na stotine puta reklo i zapisalo. Neki su nastojali uljepšati Drinjanovu prošlost, dok su neki drugi iskrivljivali činjenice, kako bi lakiše prikazali ljubav i žrtvu generala Luburića besmislenom i suvišnom, bez svrhe i cilja.

Ja Vam neću govoriti o njegovu djetinstvu i gdje je rođen, niti ću Vam govoriti o njegovim mukama i stradanjima, niti o njegovu predratnom djelovanju u redovima hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaša". Pa ni o njegovoj borbi za očuvanjem NDH.

Nedavno je štoviše i Đorđe Ličina "zasukao" rukave kako bi "novinar-Udbaš iz Zagreba, junački" u časopisu DANAS opisao rad i djelovanje generala Drinjanina. Rijetki su oni koji su pravilno opisali ideje generala Drinjanina. Zato ću se ukratko osvrnuti na one ideje koje govore o izmirenju i integraciji svih Hrvata, na ideje, koje su mnogi prešućivali, navodno zbog njegove prošlosti. Koliko god je general Luburić neprijatelju bio opasan za vrijeme rata, još više im je on bio opasan poslije rata. Njegova ideja: "Sinovi bivših partizana i sinovi bivših Ustaša se moraju, rame uz rame, boriti zajedno za sretniju budućnost Hrvatske", nije ideja mržnje, niti ideja nastavljanja borbe između sinova jednih i drugih. Ovu ideju generala Drinjanina ni danas mnogi ne mogu shvatiti, jer računaju, da se nisu dostatno osvetili jedni nad drugima. Tu i jest kukavština onih Hrvata, koji se boje izmirenja takozvane hrvatske ljevice i desnice, zapravo onih strana koje su svoj idealizam mržnjom zadojile i svoju zemlju krvlju natopile.

Tu tragediju prvi je uočio general Drinjanin i malo po malo u časopisu "Drina" razrađivao razna gledišta na sudbinu Hrvatske u prošlosti. Revolucionarni "fanatik" Maks Luburić je pobjedio samog sebe, pobjedio je svoje stranačarsko-ustaške ideje - iako je pri tome ostao, do smrti, vjeran i dosljedan ustaško-državotvornim načelima. Na drugoj strani su uviđali svoje zablude i drugi hrvatski fanatici, kao: Andrija Hebrang, Vjekoslav Holjevac, Franjo Tuđman i još neki.

Kasnije su ih počeli slijediti i mlađi: Vlado Gotovac, Marko Veselica, partizanski sinovi Budiša, Čičak, Paradžik, Franjo Mikulić, zatim Zlatko Tomičić, Bruno Bušić i još mnogi. To je bio i ostao plod izmirenja generala Drinjanina sa svim Hrvatima, što mu neprijatelj nikako nije htio oprostiti.

Deviza generala Drinjanina: "...Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili za onaj politički režim ili pak ideologiju...", jest kristalno jasna za svakoga državotvornog Hrvata. General Drinjanin čvrsto drži u svom srcu svoje stranačko-ustaško nadahnuće, a novom hrvatskom naraštaju nudi i preporuča hrvatsku revoluciju sa svakim Hrvatom, koji se je voljan žrtvovati za slobodu Hrvatske, za koju je vrijedno živijeti i umrijeti, a ne samo za "svoj" režim ili za svoju ideologiju. Ovo nije retorika generala Drinjanina, kako je to nedavno u nastavcima, u časopisu "Danas" naveo spomenuti Đorđe Ličina, nego iskrena, demokratska linija iskusnog i isprobanog hrvatskog rodoljuba i borca Maksa Luburića. To je bio njegov poslijeratni stav, kojeg je on unio kao temeljno načelo u redove HNO. I taj stav izmirenja su prihvatili mnogi Hrvati, osim grupaško-stranačarskih lutalica, kojih ima i u domovini i u iseljeništvu.

Neki poznaju generala Vjekoslava Luburića, neki generala Maksa Luburića, neki jedno i drugo, a ja ga poznajem kao generala Drinjanina, kroz njegovo pisanje u časopisu "Drina" i novini "Obrana", kao i kroz neke druge hrvatske publikacije. On je zagovarao hrvatsku i kulturnu i cijelovitu revoluciju. Jest, on je zagovarao i revoluciju, a ne da ona jedne porobi, druge u emigraciju otjera, treće natjera u šumu, četvrte zatvori, pete da postavi na Markov trg, da nad šestima vladaju, već da svakog građanina Hrvatske oslobodi, hrvatsku državu ostvari i hrvatske granice učvrsti, sa susjedima prijateljske odnose uspostavi i da Hrvatima osigura miran i dostojan život, u vlastitoj državi Hrvatskoj. Za taj njegov cilj on je imao nacrt: izgraditi elitu hrvatskih vojnika, koji će biti kadri sprovesti plan u djelo, s njim ili bez njega. On je bio na čistu, da u jednoj nacionalnoj revoluciji nema priziva, kao na sudskim procesima. Za tu svrhu stvorio je tiskaru "Drinapress" i tiskao priručnike za izobrazbu hrvatskih vojnika. Jer, ako zbog pomanjkanja znanja nisi uspio, onda si sa znanjem drugih uništen. On je toga bio svijestan i zato je bio uporan u svojoj ideji opće hrvatskog IZMIRENJA, što je javno izrekao: "Ja se ne borim za hrvatsku državu, da netko sjaši a ja da uzjašim, već da pomognem Hrvatima državu stvoriti".

Poznata je izreka generala Drinjanina, koju je neprijatelj toliko puta izrabio u svoje svrhe: Naš stav je jasan: "RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU"! Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, nekomunistima i antikomunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektikom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstojanje, onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!". (Obrana, br. 97-98, 1968., u članku ZAUZIMANJE STAVA, povodom upada jedinica Varšavskog pakta 21 kolovoza 1968. godine u tadašnju državu Čehoslovačku. Mo. Otporaš. Ova izjava je bila toliko snažna, da je potresla temelje Jugoslavije, potkopala povjerenje u savezu komunista Jugoslavije, stvorila razne frakcije među članovima komunističke partije, otrijeznila fanatike i zanešenjake jugoslavenske koncepcije, probudlia prirodni osjećaj kod Hrvata i stvorila mas-pokret, nazvan kasnije "Hrvatsko Proljeće".

Usuđujem se reći, uzvišene gospođe i gospodo, da ove zasluge ne pripadaju toliko ustaškom pukovniku i generalu Hrvatskih Oružanih Snaga Maksu Luburiću, koliko hrvatskom prognaniku i generalu DRINJANINU. Mnogi Hrvati još uvijek Ga ne mogu shvatiti. To mogu samo oni, koji uspiju sebe pobjediti i svoj život posvetiti Hrvatskoj. U njegovoj pravoj veličini i u njegovoj pravoj ideji Hrvati će shvatiti Drinjanina tek onda, kada iščeznu svi oni mržnjom zadojeni fanatici partizanske i ustaške revolucije.

General Drinjanin je pao na polju časti, za svoje hrvatske ideale, pao je kao što i vojnik kad padne na bojnom polju, vršeći svoju vojničku dužnost. Koja žrtva bi mogla biti potpunija, da potvrdi svoju ljubav i odanost prema Domovini Hrvatskoj, osim one po kojoj se može dati i vlastiti život za rodoljubne ideale? Živi duh generala Drinjanina nije umro. On živi među nama i živjet će vječito među državotvornim Hrvatima. To je blago, kojeg je general Drinjanin ostavio u riznici Hrvatske.

Slava generalu Drinjaninu! Slava svim Hrvatima koji žrtvovaše svoje živote za obranu časti i imena Hrvatskog!

NEKA ŽIVI DUH HRVATSKOG IZMIRENJA!

Hvala svima na pozornom slušanju.
Pročelnik Mile Boban.

Bobani

03-11-2015, 14:02

ZADNJI DIO GOVORA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968.

govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968.
croative.net › Društvo › Istaknuto

govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968.

"...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI ! U Odporu ima ustaških zapovjednika, i ima sinova po kojega partizana i bivših partizana. I prije svega ima i onih koji prije, poslije i iznad svega žele stvoriti Hrvatsku Državu, gdje će oni, mladi reći, kako se treba voditi, a ne da im mi, nakon svega toga, još određujemo i to kako će oni živiti u buduće. Nije to bilo nikad sprovedivo, nije to nikada nitko uspio, pa nećemo ni mi! Treba graditi Hrvatsku Državu za našu djecu bez kompleksa krivnje i odgovornosti rata očeva! Odpor je zato pokret mladih ljudi koji žele u svoja jedra uhvatiti snagu vjetra hrvtaske povijesti, borba za slobodu prolivene krvi i izgubljenih NADA. Bit će to bolna operacija, jer će to biti ispit zrelosti, bit će proba neše ljubavi za Hrvatsku. U atomsko doba ne možemo propovijedati stare sisteme, ali da, stare vrline! I moramo misliti na onu Hrvatsku kakova će biti godine dvije tisuće (2000), kada mi stariji svi budemo u grobu. To smatramo planskim radom na dugi rok, kako sam napisao u jednoj od zadnjih OBRANA da u naša tradicionalna svojstva slobogrudnosti, borbenosti, duhovnog osvjedočenja, trebamo unijeti dozu racionalnosti, rada u ekipama, dozu dogmatizma, kolaboracije, kolektivne odgovornosti, kolektivnog rada, kolektivne politike svijesti, koja je nama Hrvatima skoro uvijek manjkala. Tako bi izgradili jednu političku doktrinu, koja može vrijediti jednako tisuću devet stotina šesdeset osme (1968) ali i godine dvije tisuće (2000), a to je: Uvijek sve bazirati na vjerskim zasadama, na onom nepromjenljivom, na ufanju u Boga Stvoritelja neba i zemlje, u svoj Hrvatski Narod, njegove vrline, negovu snagu, u razbor njegovih sinova, u njegov um, u njegovo hrvatsko mišljenje. Ako tako budemo radili, onda nas ni paklena sila ni snaga bilo kekove univerzalne ideje neće slomiti, nego ćemo kao jedan inteligentan, biološki zdrav, mentalno napredan i sposoban narod u svim prilikama znati izabrati jedan put, koji neće tjerati na vlast jedne a u šumu druge, nego na dijalog u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje neka se kroje ideologije, zakoni, granice i prava građana Hrvatske.

A na nama, hrvatskim vojnicima, sada kao i navjeke neka ostane da budemo, ne straničari i da ne budemo nikada nosioci uzurpacije, vlasti, nego da budemo sluge svoje Domovine na granici Hrvatske Države. Tako nam Bog Pomogao!…"

Živio Hrvatski Narod!

Živjela Hrvatska Država!

General Drinjanin!

Bobani

03-11-2015, 19:03

Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi

Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Srpanj 11, 2013in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu7 Komentara

AMERIČKO VJENČANJE U BOBANOVOJ DRAGI:

Kako su se Stjepan i Robin Boban tradicionalno vjenčali u Bobanovoj Dragi Čovjeka nitko i ništa ne može više razveseliti kao njegovo dijete. Niti ga može učiniti ponosnijim. Tako je i Stjepan Boban obradovao svoga oca došavši iz Amerike sa svojom zaručnicom Robin, kako bi se vjenčao u Bobanovoj Dragi, rodnom mjestu svoga oca Milana Bobana - Gabrića, koji je otišao u iz svog kraja prije 49 godina. Dobro sam ih odgojio.

Presretan sam što smo se ovdje vjenčali. Ovo je puno više od onoga što sam očekivao i želio u svom životu. Čast nam je biti ovdje i vjenčati se u rodnom kraju moga oca, i ne mogu naći riječi kojima bi opisao našu sreću što smo ovdje - kazao je Stjepan, koji je samo jednom posjetio Bobanovu Dragu, i to dok je još bio dijete.

Vjenčanje koje će se dugo pamtiti u Bobanovoj Dragi održano je na pravi hercegovački način. Plesalo se, pjevalo, guslilo, diplilo i gangalo, a po pravom hercegovačkom svadbenom običaju, mlada je, preko kuće, bacala i jabuku. - Bacanje jabuke mi je bilo zanimljivo. Malo sam se bojala da je neću prebaciti, ali uspjela sam. Ako smo već odlučili vjenčati se u Hercegovini, onda moram poštivati i ovakve običaje kojih nema u Americi, ali su jako zanimljivi. Posebno sam sretna što smo se ovdje vjenčali - kazala je Robin. Jabuku je prebacila i Milanova žena Annie, koja je Francuskinja. - Mi smo se vjenčali u Parizu tako da nije bilo prigode da Annie baca jabuku, pa smo odlučili da to napravi sada - kazao je Milan.

Stjepan i Robin vjenčali su se u crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, a vjenčao ih je fra. Jozo Grubišić koji je na župi u Montrealu, Kanada, ali je došao samo za ovu prigodu. Zlatni pir Teksašana - Moj sin Stjepan, koji živi u Americi, kao i ostatak moje obitelji, odlučio se oženiti ovdje na stotu godišnjicu rođenja moga oca Petra Bobana Gabrića. Njegova zaručnica Robin, koja je prava Amerikanka, iz Clevelanda, ništa nije imala protiv toga, dapače. Kad su mi tu vijest priopćili, nije bilo sretnijeg i ponosnijeg čovjeka od mene, jer znao sam tada da sam svoju djecu dobro odgojio, tako da nikada ne zaborave odakle su. Uvijek sam im pričao o ovom kraju, o Bobanovoj Dragi, o ljepotama Hercegovine, o razlozima zašto sam otišao i izgleda da nije bilo uzalud - kazao je Milan.

Na američko - hrvatskom vjenčanju, među dvjesto uzvanika bilo je i tridesetak Amerikanaca i Francuza koji su uživali u svakoj sekundi njima neobičnim običajima. - Nikada nismo doživjeli ovakvo nešto kao ovdje. Ceremonija je bila prekrasna i sva bi vjenčanja trebala biti ovakva. Posebno nam se sviđa ganga i pjesme, kao i narodna nošnja - kazali su Joe i Lily Foster, Milanovi prijatelji iz Texasa, koji su na dan vjenčanja Stjepana i Robin proslavili 50 godina braka.

Sve kćeri dobro govore hrvatski, ali sinovi slabo. Milan je otišao od kuće 1957. godine, malo je radio u Sloveniji, a onda je otišao u Francusku, gdje je naučio savršeno francuski jezik, jer kako kaže, nije htio biti slijep pored zdravih očiju. U Parizu je upoznao svoju ženu, francuskinju Annie, koja mu je u Parizu rodila dvije kćerke Sofiju i Katarinu. - 1968. godine, sa svojom obitelji i tri kovčega otišao sam u San Francisco, gdje su mi bile dvije sestre i brat. Nakon toga rodilo mi se još četvero djece, kći Iva Drina, te sinovi, blizanci Rafael i Stjepan i sin Milan Junior - prisjeća se Milan.

Milan sada sa svojom obitelji živi u Austinu, Texas, a do mirovine bavio se građevinom, i kako kaže, ni sam ne zna koliko je kuća napravio. Sagradio je ranč u Texasu - CROATIA RANCH, gdje trenutno i živi. - U mojoj kući govori se francuskim jezikom. Kćerke dobro govore i hrvatski, ali sinovi slabo. Možda sam tu zakazao, ali i ne kaže se - govorim ćaćinskim jezikom, već materinjim, šali se šezdesetosmogodišnji Milan. Ovo ćemo zauvjek pamtiti Iako ne znaju hrvatski jezik, Stjepan i Robin su bili jako zadovoljni vjenčanjem.- Nije bitno kojim jezikom govoriš, nego kako razmišljaš. Oni nisu morali doći u Hercegovinu, ali na sreću svojih roditelja došli su i to će se pamtiti - kazao je Vlado Boban, Stjepanov vjenčani kum, koji je inače i načelnik općine Velika pored Požegi. - Ovo je zaista rijetkost, i ne mogu vam ni reći koliko sam sretan. Ovog događaja sjećat će se i budući naraštaji, koji neće ovo vidjeti, ali će im se zasigurno pričati.

Sin me učinio jako ponosnim što je predložio vjenčanje ovdje. To je plod moga pričanja o Hrvatima, jer ovako nešto se događa samo kod nas. Njihova djeca će znati da su im se roditelji vjenčali u selu njihova djeda i na taj način nikada neće zaboraviti odakle potječu. Da sam cijeli život klečao i Bogu se molio, ovoliku sreću nisam zaslužio - zaključio je Milan. kamenjar.com

Pročitajte više na http://kamenjar.com/hrvatsko-americko-vjencanje-u-bobanovoj-dragi/, Kamenjar

Bobani

04-11-2015, 15:21

PARTIZANSKO ANTIFAŠISTIČKI ZLOČINI NAD HRVATSKIM NARODOM

by: Otporaš

Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom

Ovo prilažem za sve one koji žele znati tko je bio veći a tko manji zločinac na našim hrvatskim područjima za vrijeme drugog svjetskog rata, Ustaše ili partizani. Po redosljedu ovih opisa koji su samo iz tadašnje SRH, vidjet ćete tko je veći a tko manji. Sami odlučite.

Ovo pismo je pisano prošle godine jednom mojem suradniku oko pripremanje zajedničke knjige o partizansko/antifašističkim zločinima. Molim uljudno pratite svaki paragraf strpljivo i pažljivo. Možda ćete u streljanima i pogubljenima (pro)naći i neke od vaše svojte, poznanika i sl. Pozdrav. Otporaš.

Poštovani i dragi prijatelju g. Dragun,

Od kada smo počeli zajednočki raditi na prikupljanju partizanskih i antifašističkih zločina za naše knjige, nisam mogao biti potpunama miran do večeras. Naime, ja sam znao da sam negdje oko polovine izišao sa tim opisima na stranicama Hrvatska i Ustaštvo o partizansko/fašističkim zločinima počinjenih nad mirnim hrvatskim narodom. Tada je portal javno.com prestao. Ja sam stalno teturao i tražio po internetu ne bih li to mogao pronaći. Konačno jučer, na Veliku Gospojinu, sva moja obitelj bili smo skupa. Moj sin Mile je majstor na računalu. Ja mu ispričao moju brigu koja me stalno muči što ne mogu pronaći na internetu što mi treba i što stalno tražim. Moj sin mi je pomogao to pronaći samo i jedino mojim, fala dragom Bogu, pamćenjem i odoprilike datuma kada je to moglo biti.

Sada je sve tu. Ja sam sebi pohranio u moju fijoku a vama dostavljem sve onako kako sam prije par godina bio pisao a sada pronašao. Naravno da će sada biti u duplikatu svi oni 48 opisa koje sam vam već do sada poslao, sada Vam šaljem sve ostalo.

Poštovani g. Dragun sve što bih vas sada zamolio je to da pregledate što već imate a ovdje u prilogu ćete pronaći ostalo. Dok sam ovo pregledavao, tu i tamo sam letimično opazio streljanja u Imotskom i imotskoj krajini. Znam da ćete sve pažljivo pregledati, (po)složiti i poredati tako kako će vam biti najbliži put doći do željnog materijala. Iz svega ovoga se može napisati nekoliko knjiga, da ne kažem mnogo knjiga. Usput, jučer sam pronašao jedno Okoružno pismo generala Drinjanina od prosinca 1952 godine. Pismo je tako lijepo napisano za hrvatske borce i kako se treba zajednički raditi za zajedničku stvar, povezivati jedni s drugima, uzajmno se pomagati itd. Pismo je malo podugo i ne bi imalo vremensku svrhu danas, ali svakako ga se može idejno iskoristiti za naše današnje prilike, kao što se i Biblija danas koristi iako je pisana prije dvije tisuće godina.

Izvolite primiti moje iskrene pozdrave. Mile Boban, Otporaš.


Saznajte više: Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom http://slobodni.net/t111559/#ixzz3qX1Y8gRM
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Subject: Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom
Date: Wed, 4 Nov 2015 12:31:01 +0000

Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom

Bobani

05-11-2015, 02:20

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.

Kliknite na dolje priloženi link.

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/jezgra-hrvatstva-je-u-hrvatskoj-korijeni-su-u-hrvatskoj-politickoj-emigraciji/, Kamenjar

Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na rzamišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, je li je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlja i kontinente. Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA., a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje.

Prvo (1) Ustaše i partizani su se borlili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Sloveneaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku državu. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se ne mogu ignorirati.

Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstojati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog romanskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekirom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili perd sudca kao simbol moći. Tako je Musolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE.

Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može opstojati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika “žrtvama fašizma” u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata.

Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime “bratstva i jedinstva” hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titine ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvijedi, nastala hapšenja, nastala zatvoranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenje prema Titi i partiji se povećavaju.

Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da nezaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvtski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA.

Šesto (6) Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, adakle su sve strijele oštrice poslate svim onima (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Brunu Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI.

Sedmo (7) Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima.

Osmo (8) U Zagrebu je gorijelo pod nagama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1), kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših “drugova”, isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatskodržavotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju.

Deveto (9) Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULA HRVATSTVA kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Deseto (10) Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s drom. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA. Ne sjećam se više dali je točno rekao “žila” ili “korijen”. Otporaš.

Pročitajte više na JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI. | Kamenjar, Kamenjar


Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3qZjvaUTS
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Bobani

07-11-2015, 00:19

KOMENTARI O UDBAŠU ANTI GRANIĆU

(Saznati više o Anti Graniću i njgovu striću ili ujcu Ivanu Graniću, kliknite na svaki priloženi link. Mo.)

Subject: Komentari o Udbašu Anti Graniću
Date: Fri, 6 Nov 2015 20:00:49 +0000

Guest . prije godinu
To je znači Ante Granić, 'legendarni' komentator iz Pariza! To je Ante što zavađa ljude po portalima! tu si maco!

Guest Guest . prije godinu
on ti je uvjereni komunjara a takvi su najniže vrste.

Guest Guest . prije godinu

lako bi da je 'samo' komunjara.. vidiš šta je sve radio, a mislim da je ovo samo djelić! Dugo on djeluje u Parizu i iz Pariza!

Odgovori
cleuna . prije godinu

Aha,to je ta spodobo s kojom sam se dosta puta sukobio u raznim komentarima.
Dokazani hrvatomrzac koji će podržati svakoga tko je protiv Hrvatske i Hrvata.
Jeli ovo na slici on?
Pitam jer iza njegovih leđa,u vitrini vidim kip Gospe Međugorske.

Odgovori
Guest cleuna . prije godinu

Pozz Cleuna! Je on je! i dan danas on nekakvu suradnju ima s agencijama za međugorje.. nisam siguran što radi konkretno ali može se provjeriti, znam samo da ima neke veze s međugorjem!

Odgovori
Delivuk je Mladi korisnik

Je li moguće da nam taj Otporaš lekcije daje. Čitam što Otporaš piše, ali on najviše piše što se njemu svidja a ne što se svidja nama ostalima. Njegova istina o drugom svjetskom ratu može zanimati samo one koji misle kao on. Mnogi danas sasvim drugačije misle.

Da li je Mussolini obješen ili strijeljan nije toliko važno koliko je važno to da je zmiji glava smrskana i da više nema fašizma. Mnogo je žrtava bilo da se fašizam uništi. Njega više nema!

Radimo sada na tome da smrskamo i uništimo jugoslavenski antifašizam. Kada se glava antifašizma uništi, tek tada možemo reći da je kod nas drugi svjestski rat prestao i zavrešen. Samo ti Otporaš piši i iznosi podatke iz prošlosti. Nekomu će ipak biti zanimljivo čitati. Saznajte više: Smrt Fašizmu Sloboda Narodu! Smrt Fašizmu Sloboda Narodu!...

Odgovori
cleuna Guest . prije godinu

Pozdrav i tebi Lilith.
Žalosno od Međugorskih Franjevaca ako održavaju bilo kakvu vezu s ovom udbaško-komunističkom bitangom.
Ako je to istina,bolju sudbinu nismo ni zaslužili.

Odgovori
Guest cleuna . prije godinu
evo ga, piše kolumne na jednom portalu: Vidi ovo, jebo ga Jovo Kapičić :http://www.ljubusaci.com/index… (kliknite ovdje)

Odgovori
Daran F Bašić Guest . prije godinu
Ma ne piše samo tu.Pisao je i o Sulejmanu veličanstvenom na nekakovom blogu jugonostalgičara

Odgovori
cleuna Guest . prije godinu

Evo,upravo sam pročitao tu njegovu columnu. I zamisli,tko se sve sada predstavlja liberalom i borcem za ljudska prava? Čak i ova spodoba koja odaje počast zapovjedniku najzloglasnijeg komunističkoga kazamata u koji su bili zatvarani i u njemu ubijani ljudi čija je jedina krivica bila ta što su mislili drukčije i usudili se javno kritizirati ta zločinački sustav.
E baš ga jebo Jovo Kapičić.

Odgovori
Milan cleuna . prije godinu

Objaviti kao Gabro Vuškić (Niste Vi?)

Gabro Vuškić . Najbolji komentar. . Bowie, Texas

Tisuću devet stotina pedese prve godine Titini dželeti su stavili ploču da su se tu borili Jugoslaveni. Ovaj nećak zloglasnog OZNAŠA Ivana Granića, Ante Granić nije nikakav profesor. Hrvati nedajte se zavaravati.

On je došao u Francusku, u Pariz 1964 godine kao agent Udbe i da bi mogao biti "prosvetni radnik" i učiti judoslavensku "decu" pri jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, trebao je imati, kao pokriće, dokaz da je učitelj. Kako on to nije imao jugoslavenska Ambasada u Parizu mu je pribavila, ili iz Mostara ili Beograda potvrdu da je "Prosvetni radnik", što je po partijskom i jugoslavenskom tadašnjem sistemu značilo da je UČITELJ.

Tada se je Ante Granić usko povezao sa Slavom Lekom iz Tihaljine, a bio je i prijatelj Jerke Boban, Kukić-a koji je bio sa njima mnogo puta u jugoslavenskom Klubu, gdje se je sve džabe jelo i pilo i planovi krojili kako kidnapirati 9 istaknutih Hrvate u Parizu i poslati ih JAT-om u Beograd. Ovaj Jerko Boban je bio moj prijatelj i došao mi sve kazati, tako da se je urota u početku otkrila i nije uspjela.

Dragi moji Hrvati Ljubušaci ne vjerujte više ništa tom Anti Graniću, zloglasnom agnetu UDBE. Otporaš.

Odgovori
Guest Milan . prije godinu

Znači nećak je zlotvora i OZNAŠA Ivana Granića?

Odgovori
Milan Guest . prije godinu

Molim te Lilith pronađi iz prošle godine onaj opis iz novine OBRANA ožujak 1969. godine s naslovom: "LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA. Tu u tom članku je opisan jedan mali dio zlodjela OZNAŠA Ivana Granića, strica Ante Granića. Može se ovaj agent UDBE Ante Granić braniti da mu on nije stric, ali mu to neće pomoći, jer, nadajmo se, da još ima živih svjedoka Hrvata kojima je on pričao da mu je taj OZNAŠ Ivan Granić stric, ujac, tetak ili neka svojta. Svakako da ovaj "samozvani profesor" iz Pariza Ante Granić ne može ni u kojem slučaju odgovarati za zlodjela tog OZNAŠA Ivana Granića, ali se je svakako Ante Granić mogao od njega ograditi, što on nije učinio, naprotiv se s njim hvali, i pošao njegovim udbaškim stopama, te htio DEVET (9) poštenih Hrvata kidnapirati i poslati u Beograd na sigurnu smrt, kao što su mostarski Udbaši poslali Miljenka Hrkača u Beograd na sigurnu smrt.

Javi se Ante Graniću da razvijemo polemiku, ti i ja, kojemu si ostao dužan deset (10) tisuća starih francuskih franaka. Kao rizničar društva HOP-a Dr. Evanđelist Ivan Šarić dao sam tih u društvu: Josipa Čavčića, Milana Bagarića, Mate Kolića, Mirka Kovačevića, Danka Leventića a Stojan Rašić i Mate Kraljević su za tebe jamčili, jer navodno da su te poznavali. Ostalo ostavljam za slijedeći put ili dijalog između nas dvojice.

Veseli me da se je konačno poteglo i ovo pitanje. Konačno dolazi i NAŠA HRVATSKA ISTINA.


Odgovori
Milan . prije godinu

Kliknite na priložene linkove u kojima se spominje zloglasni Oznaš/Udbaš Ivan Granić. Milan.


LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA | Kamenjar...

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA | Kamenjar...
Milane, ukucaš tražene pojmove gore u gornjem desnom kutu portala u polje " traži.." i izbacit će ti ono što tražiš

cleuna Milan . prije godinu

Bravo Milane, bandu treba raskrinkati do kraja,dosta je bilo njihove "istine".
Zahvaljujem na ovim informacijama.

Guest cleuna . prije godinu

Evo Milan je osobno poznavao Granića! Ako Mile kaže da je Granić oznaš, onda je tako sto posto! Bravo za Milana ali i za Cleunu! Mislim da je anti odzvonilo njegovo 'laprdanje po portalima

.
Odgovori
cleuna Guest . prije godinu

Naravno da vjerujem Milanu,samo ako ovo pročita molio bi ga da mi kaže jeli osobno poznavao Ivana Baruna,jednoga od ovih koji su trebali biti oteti.
Mislim da je Barun Livnjak i da sam ga često viđao za vrijeme domovinskog rata.
Samo me zanima radi li se o istoj osobi.
Ali čudno mi je da se "istinoljubac" Granić ne oglasi i ne pokuša demantirati sve ovo.

Odgovori
Otporaš cleuna . prije 8 minuta

celuna, jest poznavao sam Ivana Baruna vrlo dobro. Bili smo u istoj organizaciji HOP-a u Parizu. Ako te još što bude zanimalo o Ivanu Barunu, milim te samo se javi. Poznavao sam i Slavka Lijovića u Parizu. To je bilo koncem pedesetdevete godine. Poznajem i Ivu Jolića iz Toronta. Sa Ivom Jolićem sam često u kontaktu.
PoZDrav svima. Milan.

Odgovori
Guest cleuna . prije godinu

Kazati će nam Milan za ovog Baruna! Za njega nisam čuo, ali neke livnjake iz dijaspore znam (Liović ,, Jolić...)
Vjerojatno drug Granić ovo nije pročitao, mada je vrlo vjerojatno da jeste ali se krije

Odgovori
cleuna Guest . prije godinu

Pročitao je on ovo,sigurno. Stari je to udbaš da bi mu to promaklo.
Pitam za Baruna jer se sjećam jednoga čovjeka sa crnim renaultom Francuskih tabla koji je bio tu čitavi domovinski rat u uniformi.

Odgovori
Otporaš cleuna . prije 3 minute

celuna, taj Hrvat sa crnim Renaulom francuske registracije je za sigurno bio Ivan Kovač, koji se je priključio HOS-a odmah u početku rata. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 2011., vozeći se iz Livna prema Zagrebu.
Ivan Kovač, poznat kao UIK, što je "Ustaša Ivan Kovač".
Dragi naš Ivane Kovač Počivao ti u Miru Božijem! Tvoj suborac Milan.

.
Odgovori
Guest cleuna . prije godinu

Nema nam druge nego da pričekamo Milana! a i ja mislim da ovo Graniću ne bi promaklo, isto tako mislim da se neće javiti , jer mu se lakše pravit 'manit'

Odgovori
Milan Guest . prije godinu

Čekam i očekujem tog Antu Granića kao ozebao sunce. Imam sa njim nacionalno/hrvatske račune razjasniti. Ovo nije nikakova prijetnja, nego samo jedan poziv da se čovjek odazove čovjeku na prijateljski razgovor, gdje bih mu postavio nekoliko pitanje, a neka od tih bi mogla biti i ova:

(1) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski, a ne jugoslavenski, jer jugoslavenski što god kažeš, bit će LAŽ, dali je okrutni OZNAŠ Ivan Granić tvoj stric, tetak, ujac ili neka svojta?,

(2) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junačćki, pošteno i hrvatski tko je tebe od Udbe iz Mostara poslao u Pariz da uhodaš hrvatske emigrante, državotvorne Hrvate?,

(3) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski, dali si ti kršteni kum sinu Stojana Rašića?,

(4) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski tko je sve bio na ručku kod Stojana Rašića one kobne nedjelje 16 listopada 1978. kada je poginuo Bruno Bušić na adresi 57 Rue de Belleville? Hoću imena ovdje a ne neku ispriku, kao: to je davno bilo pa se ne "sećam više",

(5) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski dali si ti u Parizu ikada, prije ili kasnije pogibije Brune Bušića, upoznao, viđao i s njima se sastajao: Vinko Sindičić, Vice Vukojević, Pere Gudelj, Pere Miloš i drugi poznati i nama još nepoznati doušnici zloglasne Udbe?

(6) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski kada si i u koliko sati si izišao iz kuće Stojana Rašića, gdje si tada i skim otišao iz kuće Stojana Rašića, tu kobnu večer kada je poginuo i ubijen Bruno Bušić?

(7) Ante Graniću ova pitanja nisu nikakova sumnja u tebe, nego samo pitanja na koja bi ti, kao pošten čovjek trebao odgovoriti onoliko koliko znaš, a po sveme sudeći ti toga mnogo znaš.

Neka ti ovih sedsm (7) pitanja posluže kao sedam Svetih Sakramenata.

Očekujem osobno tvoj odgovor i kroz zajednički dijalog možemo na sva ova i druga moguća pitanja naći odgovor.

Odgovori
Milan Guest . prije godinu

Lilith ne znam kojeg si Liovića iz Pariza poznavao. Mogao si upoznati u Bobanovoj Dragi 7 lipnja 2014., na mojoj gozbi jednog Livnjaka kojeg sam poznavao preko pola stoljeća. Kada je čuo preko mojih prijatelja da ću biti u Bobanovoj Dragi 7 lipnja, preko naših zajedničkih prijatelčja mi je javio daće me doći posjetiti tog dana. I uistinu je i došao i Lilith, mislim da sam ti ga predstavio. Možda je to taj ili se radi onemok drugom Lioviću. Bio je jedan Liović Slavko u Parizu, možda je to taj.


Odgovori
Guest Milan . prije godinu

Nemoj nam izdavat položaj Milane! podatci sa tajnog sastanka ne smiju doći u javnost )


Odgovori
Daran F Bašić . prije godinu

Netko je davno pisao Anti o Graniću ali je uredno skidano na Poskoku .

Ante Graniću .Čitajući tvoje očitovanje u kojemu od čelništva Širokog brijega tražiš da se meni prepusti odgoj djece u školama ponukan sam ti i odgovoriti.

Nikada mi nije palo na pamet da ja odgajam tuđu djecu.Odgajam svoju .I naravno da je teško odgajati djecu ali sudeći prema reakcijama okoline ja i moja žena smo uspjeli.Jer su izrasle u osobe koje znaju razlikovati dobro i zlo .Odgoj djece kao što je svima poznato dolazi iz obitelji.Ona je temelj društva .

Tako da pokušajem da savjetuješ čelnike Širokog da meni prepuste odgoj djece je još jedan pucanj u prazno tebe i sličnih tebi.Ja znam da se odgoj djece ne smije nikada više prepustiti takovima kao ti.A ono ako ništa ja ne bi prepustio..Kada sam ulazio u rasprave s tobom jasno sam znao s kim ulazim i ko si.Stoga ja prema tebi nemam ama baš nikakva poštovanja.Prema tebi i prema tvojoj historiografiji a posebice prema tebi "učitelju"..Nema ni mržnje rekao sam ti stotinu puta .Mržnju prema drugome ostavljam tebi. .U raspravama s tobom davno na ovome portalu si pričao uljepšane priče o dolasku omladine kod tebe.Znamo mi Ante u Hercegovini jako dobro ko je dolazio kod tebe i čija djeca .Djeca Širokog su odricanjem njihovih roditelja završavali škole.Često u istim cipelama istoj odjeći jer se nije moglo namaknuti više od teških poslova .Djeca Širokog Brijega su samo zahvaljujući i roditeljima koji su po inozemstvu radili godinama završavali fakultete a ne zahvaljujući pripadnosti partiji .Danas ti odrasli ljudi traže istinu.Ali ne istinu koju ćete pisati ti i djevca koja su kod tebe u Pariz dolazila.Kod tebe su dolazila "probrana " djeca moralno politički podobnih..

E pa vrijeme je Ante Graniću da svi saznaju kakav si ti historiograf i učitelj :



U BORBI PROTIV ZLA

Koliko god Hrvatski narod je trpio tegobe jugoslavenskog terora, hrvatska emigracija je trpjela dvojstruko više.


P I S M O   H R V A T S K O G   E M I G R A N T A.

Pismo koje donosim je pisao hrvatski politički emigrant po imenu Andrija Takač koji je živio u Parizu. Sudeći po pismu bio je upoznat sa mnogim istaknutim Hrvatima ovog velikog grada Pariza. Pismo donosim u cijelosti kako bi čitatelji mogli malo iz bliza dobiti sliku kako je Udba djelovala medju Hrvatima. Pismo je objavio "OTPOR", glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, br. 4, 1983. strana 2. Pismo počima:

T K O J E  A N T E  G R A N I Ć ?

Ante Granić je sinovac okrutnog oznaša Ivana Granića, koji je došao u Pariz ljeta 1965. godine. Odmah se je sprijateljio sa Slavom Lekom.

Ubrzo se ustanovilo da je taj Ante Granić jugoslavenski dousnik. Postao je "prosvjetni radnik" za "jugoslavensku" djecu u klubu jugoslavenske ambasade u Parizu, što je uistinu značilo da je postao učiteljem.

Poznato je da su taj Ante i Slavo Leko, a možda još i neki drugi pripremali otmicu devetorice Hrvata iz Pariza. Otmica je tako "rodoljubno" smišljena da bi najoprezniji Hrvati pristali na tu smicalicu. Zahvaljujući jednom iz te skupine Granić-Leko, (To je bio Jerko Boban, zvani Kukić (1934-1994. koji je saznao za plan i otkrio ga jednom koji je bio na listi za otmicu, moja opaska. Otporaš.) zločinački plan se nije ostvario. Ovog zlopotnjačkog čina Hrvati Pariza se još uvijek dobro sjećaju.

Da ne bi ispalo kao neko izmišljanje, evo imena onih koji su bili potencijalne žrtve UROTE GRANIĆ-LEKO:



(1) Josip Čavčić, rodjen 1917.

(2) Ivan Barun, rodjen 1937.

(3) Jure Vidović, rodjen 1933.

(4) Danko Leventić, rodjen 1931.

(5) Žarko Luburić, rodjen 1934.

(6) Pavo Miličević, rodjen 1931.

(7) Milan Bagarić, rodjen 1936.

(8) Mate Kolić, rodjen 1939., umoren u Parizu 1981.

(9) Mile Boban, rodje, 1939.



Na veliku sreću ovaj jugoslavenski zločinački plan nije uspio, te je teško proreći kako bi hrvatska politicka emigracija reagirala u protivnom. Mozda, kao i uvijek, okrivilo bi se nevine Hrvate kako bi stvarni pocinitelji imali dovoljno vremena umaknuti i sakriti se na sigurna mjesta.

Ljeta 1967 .godine Slavo Leko je priznao nekim Hrvatima u Parizu govoreći sljedeće: "Nisam vjerovao da se radi o ozbiljnim stvarima. Mislio sam da se sa time želi samo uplašiti Hrvate. Meni se govorilo, da se nikome ništa neće dogoditi. Kada sam opazio u jednom kutu u klubu (čitaj jugoslavenskome, moja opaska) odore francuske policije koje su se trebal upotrijebiti za otmicu devetorice Hrvata, počeo sam drhtati. Sam sebe sam uvjeravao da ništa nisam kriv iako sam sa Granićem i kompanijom u drustvu". (Ovaj Slave Leke razgovor se je snimio na magnetofonsku vrpcu u satanu pisca ovih redaka, na adresi 8 Rue Belhomme Paris 17eme u srpnju 1967. a da on nije uopće znao. Razgovor s ove vrpce je službeno bio preveden na engleski i predočen na sudu desetorici (10) Hrvata u New Yorku od 15 veljače do 15 svibnja 1982 godine. Svrha ovog prijevoda je bila da se upozna američki sud kako jugoslavenska Udba djeluje medju svojim "zemljacima" Hrvatima i huška jedne protiv drugih, itd, ird., moja opaska. Otporaš)

Kada se je urota otkrila i stvar bila poznata Hrvatima Pariza, Slavo Leko se povukao da ga više nitko nije vidio. Ubrzo je nestao iz Pariza i nastanio se u Osjeku, dok je Ante Granić i dalje ostao u Parizu, da vrši dužnost "prosvjetnog" radnika za "jugoslavensku djecu" u domu jugoslavenske ambasade.

One kobne nedjelje, 16. 10 . 1978 godine objedovali su (ručali) kod Stojana Rašića (oženjem kćerkom Petra Brnadića - pred čijim stanom je ubijen Bruno is tog dana, te iste noći, Bruno Bušić, Mate Kolić, Petar Brnadić, Ante Granić (kum Stojanova sina, mo.) i još neki kojih se sada ne sjećam. U tome me može dopuniti Stojan ili Petar. Poznato mi je da je Stojan iz ovog stana, u nazočnosti navedenih, zvao Stipu Bilandžić u Njemačku i trazio Franju Mikulića da se Bruno s njim dogovori o važnim stvarima u svezi sastanka sabornika HNV u Amsterdamu. Ne bacam pečat sumnje na Stojana, nego mišljenja sam da bi on morao reći hrvatskoj javnosti što se je sve govorilo tog dana, kakav se razgovor vodio, a posebno izmedju Brune i Granića, te Granića i Kolića. (Te noći je ubijen Bruno pred stanom Petra Brnadića, a Matu Kolića je ubila Udba 3 godine kasnije, moja opaska). Možda bi se mogli povući konci Brunina umorstva, jer poznavajući politički emigrantski mentalitet može se zaključiti da se je tu otvoreno govorilo, otvoreno planovi pravili, nikakvih tajnih nije bilo, drugom riječi, svak svakome vjerovao.

Najzanimljivije bi bilo saznati kada je tko izišao iz kuće, s kim i u koliko sati i kuda. Obično kod prijateljskog i kumovog ručka ljudi su veseli, te razdragano kažu idu ili kući ili negdje na drugo mjesto. Navodim ovo s ciljem da se svaki Hrvat zamisli nad tragičnom smrću Hrvata čiji se počinitelji umorstava nisu nikada otkrili. Tim plaćenicima i profesionalnim ubojicama uveliko pomaže hrvatska "dobronamjerna" šutnja iza koje se kriju mnoge ubojice i doušnici. Tako je šutnjom ubijen i hrvatski mučenik Bruno Busic.

Andrija Takač, Pariz.



Ante Graniću Hrvati Širokog Brijega imaju pravo doznati ko leži ispod spomenika .Ante Graniću Hrvati Širokog Brijega imaju pravo na istinu ma koliko se ti i svi slični tebi trudili da to prikažete kao rušilačke nagone "ustaša" Širokog Brijega Ti i svi slični tebi se upravo bojite prave istine .Od tuda dolaze i sve ovakove reakcije na uklanjanje spomenika na Širokom Brijegu.

Ukazivanje zahvalnosti antifašistima nikada nije sporno bilo.Ali se dostojanstvo mora vratiti i nevinim žrtvama .

Posebice nevinim .A nevinih žrtava je bilo i previše.Nadam se da čelnici Širokog Brijega nikada neće stati sa nastojanjima da ustvrde pravu istinu ma kakva ona bila .Ona je ovome narodu poslije godina prikrivanja i te kako potrebna .Vrijeme je da se časnim ljudima antifašistima ali i nevinim oda počast ali je vrijeme i da se dozna istina i da se i oni koji su se "utrpali" među antifašiste zbog svih zala koje su počinili Hrvatima Širokog Brijega , Bosne i Hercegovine i Hrvatske ako i ne kazne barem pribiju na stub srama .

Od spomenika kao simbola prošlih vremena mnogo mi je draža istina o tim istim vremenima .

Nakarada ......

Odgovori
Guest Daran F Bašić . prije godinu
Bravo!

Odgovori
cleuna Daran F Bašić . prije godinu
Bravo prijatelju.
Pozdrav.


Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3qkT0tBUu
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Idući opisi bit će u nastavci:

TKO JE PRODAO DALMACIJU: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ???

Bobani

11-11-2015, 16:41

GENERAL DRINJANIN - OKRUŽNO PISMO BR.7/1955


PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA ...
kamenjar.com/poruka-generala-drinjanina-hrvatima-t...

Jan 10, 2014 - Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i ... nego je PORUKA svim Hrvatima U HRVATSKOJ I U SVIJETU da se .

(Ovdje su dvije vrlo važne poruke. "PORUKA SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU" je iz 20 siječnja 1955. a nalazi se u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strain 62/63, dok ova gore sa linkom: PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA je iz 1966. godine i ne nalazi se u spomenutoj knjigi Pisama Vjekoslava Maksa Luburića. Kliknite gore na priloženi link i uživajte u čitanju hrvatsko/državotvornih ideja generala Drinjanina. Mile Boban, Otporaš.)


SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Glavno Tajničtvo
br. 19/ 1955
Stan, dne 20.I.1955.

OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955


SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

Hrvati!

Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolj saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.

Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku. Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.

Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

Ni Moskva ni Beograd !

Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

GENERAL DRINJANIN v.r.

Bobani

12-11-2015, 20:07

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI DR. ANTE PAVELIĆ?

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

"Prodaja Dalmacije", Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina. Kliknite na priloženi link kako bi saznali više.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/, C Kamenjar

Iz Otporaševe Torbe

"Prodaja Dalmacije", Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Studeni 12, 2015in:

Iz Otporaševe torbe, Povijesnice, Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS. Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio "pravo" Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja.

Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani. On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim područjem - jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije/

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS. Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915). Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. (O tome će biti riječi u slijedećim nastavcima, mo. Otporaš.) Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca. Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora - Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci - potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini. Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina područja Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje.

Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima. Naravno da su Srbi i komunisti pripisali "prodaju Dalmacije " Hrvatima.

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

Dalmacija u NDH 9. rujna 1943.

Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku". Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943".

Dilema Poglavnika dr. Ante Pavelića bila je:

Braniti Državu uz gubitak dijela hrvatskih područja ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog područja i on se opredijelio za tu opciju.

Dalmacija-NDH-Njemačka

U preliminarnoj fazi razgovora Poglavnik dr. Ante Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika. Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem." Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941. "Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi."

U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom". Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji. Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:

"Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije".

Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su Poglavnik dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo Poglavnik dr. Ante Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokazao rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac - Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja".

Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

"Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama".

Dalmacija-Italija-NDH

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je Poglavnik dr. Ante Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je Poglavnik dr. Ante Pavelić također odbio. U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; "da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju".

"U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne."

Poglavnik dr. Ante Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva. Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem." Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu. Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, Poglavnik dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora. Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod Poglavnika dr. Ante Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:

"Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more."

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori. "Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku." Poglavnik! kamenjar.com

Pročitajte više na http://kamenjar.com/prodaja-dalmacije-rapallski-ugovor-rimski-ugovori-kronoloska-istina2/, Kamenjar

Nastavlja se.

Bobani

16-11-2015, 12:34

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (2)

(Kako sam već najavio da ću u nastavcima iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige "DR. ANTE TRUMBIĆ - PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića (1869-1938) koji je bio s dr. Antom Trumbićem (1864-1938), Franjom Supilo (1870-1917) i Ivanom Meštrovićem (1883-1962) u stvaranju Jugoslavenskog Narodnog Odbora, a povijestno je poznato da je taj odbor zagovarao stvaranje jugoslavenske države. U ovim mojim nastavcima ću se isključivo služiti izvorima, citatima, prilozima i dokumentima kojima se je služio pisac ove spomenute knjige dr. Ante Smith Pavelić, koji je sam sebi nadodao svoje supruge Amerikanke djevojačko prezima Smith, kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od Poglavnika dra. Ante Pavelića. Ovu knjigu je tiskala Hrvatska Revija, Munchen, 1959. godine.

Pisac spomenute knjige Dr. Ante SMITH Pavelić je bio krvni mrzitelj stvaratelja NDH Poglavnika dra. Ante Pavelića, pa je našao potrebu da napiše ovu knjigu o predsjedniku Jugoslavenskog Narodnog Odbora dru. Anti Trumbiću, kako bi ga rehabilitirao svih odgovornosti o potpisima Rapallskog ugovora i Krfske Deklaracije koji su krivi "ZA PRODAJU DALMACIJE" Trebam priznati da je pisac ove knjige vrlo brljantno, stručno i donekle dokumentirano napisao ovu knjigu, koju, moglo bi se reći, da mnogi Hrvati nisu imali priliku ju čitati.

Nadati se je za interes istine i sveopće hrvatske povijesti da će netko u Hrvatskoj tiskati ova knjigu kao posebno i nadopunjeno izdanje. Nadati se je također da će se naći jedno hrvatsko pero, tj. jedan hrvatski pisac poput dra. Ante Smith-a Pavelića koji će također brljantno napisati knjigu o Poglavniku dru Anti Paveliću i rehabilitirati ga svih odgovornosti rimskih ugovora "I PRODAJE DALMACIJE TALIJANIMA". Ako se za sada i nevi pronašao netko too bi napisao jednu takovu istinitu knjigu o stvaratelju NDH Poglavniku dru. Anti Pavelići, za sigurno će to naša hrvatska povijest učiniti.

Pisac gore spomenute knjige je također zamolio hrvatskog kipara Ivana Meštrovića da baš on bude taj koji bi trebao napisati predgovor ove knjige, jer je upravo on, Ivan Meštrović, bio četvrta (4) osoba pri i kod stvaranja tog jugoslavenskog odbora. Po potrebi ću se u ovim mojim nastavcima služiti i drigim izvorima i po ukazivanju nužde dati ću moje neke nadopune za današnje bolje razumijevanje odraza onoga vremena u kojem se je stvarao taj za Hrvate prokleti Jugoslavenski Narodni Odbor. Otporaš.)

PREDGOVOR

by: Ivan Meštrović


Iz ove knjige dr. Ante Pavelića čitaoci će dobiti sliku o karakteru i značenju Ante Trumbića kao čovjeka i rodoljuba a ja ću, zamoljen od pisca za jedan kratak predgovor, iznijeti samo par momenata iz njegove borne za ostvarenje južnoslavenskog jedinstva i obrane hrvatske jadranske obale.

Kad je riječ o stvaranju Jugoslavije u njezinim današnjim granicama, onda se ne može poreći da se njezini tvorci u prvom redu bili dvojica Hrvata, a to su Trumbić i Frano Supilo, dva čovjeka po nečem različita, ali koji su se sretno popunjavali. Prvi, neobično fin i vrlo osjetljiv, ali pored toga auzdržljiv i taktičan, a drug ponekad nagao i elementary prodoran. Međutim obojica nesebični i čista karaktera kao kristal i nepopustljivi u some uvjerenju, da je najbolja politika ono što je pošteno i pravedno. To su bili njihovi principi za obični njihov život i vladanje, a tih su se principa držali i u svom radu i postupku u narodnoj politici i vjerovali da će se na tome putu konačno pobjediti…

Nastavlja se.

Bobani

19-11-2015, 23:40

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (3)


Izvješće Frane Sulića doglavniku Mili Budaku o prilikama u Splitu i ostaloj Dalmaciji

(Ovaj izvještaj se nalazi u knjigi: Korespodencija dr. Mile Budaka (1907-1944) strana 392-400., Zagreb 2012., koju su priredili Tomislav Jonjić i Stjepan Matković. Iako je ovaj izvještaj gosp. Frane Sulića malo predug, ali poradi velike povijestne važnosti ovog izvješća koje zalazi u razloge tko je najviše od Hrvata kriv da je uopće moralo doći do Rimskih Ugovora, ja ga neću u nastavcima iznosti. Da bi se ovo izvješće moglo shvatiti u duhu i smislu kada je pisano, nesumnjivo i neohpodno bi bilo potrebno se staviti u odraz onog vremena, tj. 19 lipnja 1941. godine, dakle ni puna dva i pol mjeseca od proglašenja Hrvatima prve države u zadnjih 839 godina, tek onda, mi današnji Hrvati bi mogli razumijeti sve one koji su bili protiv Nezavisne Države Hrvatske, NDH, Poglavnika, Ustaša i protiv hrvatske države; a još više bi mogli razumijeti i one "hrvatske nacionaliste" koji su se svim mogućim dopustivim sredstvima suprostavljali onima koji su rušili hrvatsku državu. Ovdje bi bilo potrebno potražiti link i opis generala Drinjanina: KONSPIRACIJA NA JADRANU i usporediti njegovo pisanje kada je (pro)putovao kroz Dalmaciju i opisivao svoje dojmove o hrvatskim komunistima u Splitu i drugdje.
Iz ovog izvješća će se nesumnjivo dati naslutiti izvori huškanja Hrvata protiv Hrvata, jednih protiv drugih, jednih koji su objeručke i srcem i dušom prigrlili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao i onih drugih koji su povjerovali neprijateljskim smicalicama i huškanja Hrvata protiv Hrvata, te im se pridružili u blaćenju Poblavnika, NDH, Ustaše i na taj način stvarali teren: DA JE POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA.
Nastavlja se sa Predgovorom Ivana Meštrovića u knjigi: DR. ANTE TRUMBIĆ - SRPSKO HRVATSKI ODNOSI. Otporaš.)

Došao sam u Split iz Zagreba 18. IV. t. g. tj. osam dana poslije proglašenja Neza-visne Države Hrvatske.513 Dok smo imali civilnu vlast u Splitu, bio sam na dužnosti šefa propagande pri Poglavnikovu Povjereniku za Dalmaciju, gosp. Dr. Edi Bulatu. Kad su Ta-lijani preuzeli civilnu vlast, ostao sam i dalje u Splitu.514 Budući da dobro poznam prilike i probleme Splita, Korčule, Kaštela i srednje Dalmacije uopće, a ima vrlo važnih pojava, problema, potreba itd., osjećam za svoju ustašku dužnost da na gornji naslov pošaljem ovaj pismeni izvještaj.

I. Političko raspoloženje pučanstva
1/ Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske proizvelo je oduševljenje cijeloga hrvatskoga, hrvatski orijentiranoga življa u Splitu i srednje [srednjoj] Dalmacije [Dalmaciji]. To se raspoloženje najbolje pokazalo u seljaka imotske krajine, u ustaško-starčevićanskoj mladosti u Splitu, u seljaka, svećenika, redovnika i sl., u sinjskoj krajini, te po nekim mjestima po primorju i otocima. Jugoslaveni su se zaprepastili bojeći se za svoju glavu. Komunisti su se većinom povukli i čekali što će se dogoditi. Članovi H.S.S. su se također po selima, a i mnogi po gradovima, obradovali uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. Međutim mnogi su od njih promijenili to raspoloženje kad su čuli da će N.D.H. biti ustaška, da su članovi vlade ustaše, a da tamo više nema Mačeka, Krnjevića i ostalih preko kojih bi ti seljačko-demagoški laktaši mogli doći do položaja.

2/ Dolazak talijanske vojske.
Čim je došla talijanska vojska, odmah se promijenilo političko raspoloženje. U dalmatinskoj zagori ne toliko koliko u Splitu i po primorju. Sami je doček u Splitu bio vrlo hladan, pun nepovjerenja i naslućivanja slabe budućnosti za Dalmaciju. Seljaci su u imots-koj krajini gledali u talijanskoj vojsci samo oslobodilačkog saveznika. Inače se svugdje gledalo vrlo skeptično. Hrvatski su nacionalisti bili nešto nepovjerljivi prema talijanskoj vojsci, ali ipak nijesu pokolebali. Mačekovci su odmah stali napadati Italiju, a pomalo i Poglavnika i Ustaše. Komunisti su se i dalje držali povučeno i u strahu. Od Jugoslavena su neki bili vrlo uznemireni, a neki su bili obradovani vjerujući da će pod Talijanima spasiti glavu.

3/ Preuzimanje civilne vlasti.
Preuzimanje vlasti od strane Talijana proizvelo je na Hrvate upravo porazan uda-rac. Neki su od jugoslavena ostali po strani, neki privoljeli N.D.H. kad već nema Jugosla-vije, a mnogi su se odmah stavili u službu Italije. Komunisti su razvili propagandu i proši-rili vrlo oštar letak protiv Njemačke, Italije, Hrvatske, Poglavnika, Ustaša itd. Mačekovci su sve više i sve jače rovarili protiv nas. Vjerovalo se da će se Talijani dugo zadržati, ali da će ipak otići.

4/ Odlazak starijih Hrvata iz Splita u Zagreb
Preuzevši civilnu vlast Talijani su stali progoniti naše ljude / uhićeni i internirani: Jonić, Marčinko, Carević, Matijasi i djelomično Sulić. Tražili su Dr. Vukosava i prof. Cr-ljena itd/. U tome su ih poslu mnogo pomagali jugoslaveni-talijanaši.

513 Ovo je pismo priredio i objavio T. JONJIĆ, »Jedno izvješće o prilikama u Splitu i Dalmaciji u prvim mjesecima nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske«, ČSP, 33/2001., br. 3, 812.–836.
514 Talijani su civilnu vlast u Splitu preuzeli 21. travnja 1941. godine. Usp. izvješće Athosa Bartoluccija iz travnja 1941., Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.–1945. Zbornik dokumenata, knj. 1, Split, 1981., dok. br. 159. str. 414.–417. te brzojavku Ede Bulata od 21. IV. 1941. u istom zborniku, dok. br. 358, str. 783.

Mnogi iz straha a još više iz laktaštva pobjegoše iz Splita u Zagreb. U Splitu je na-stalo opće bezglavlje. Tako i u ostalim mjestima srednje Dalmacije. Svi su se osjećali napu-štenim[,] dezorganiziranim, bez uputa i vijesti. Jugoslaveni, komunisti, defetisti, mače-kovci, engleski propagatori, masoni, židovi i samostalci razvili su upravo nezapamćenu protuhrvatsku propagandu. Ustaška je mladost u Splitu bila upravo ogorčena kukavičkim i laktaškim bijegom mnogih od onih koji su se dugogodišnjim uspješnim ustaškim radom mladosti htjeli progurati na položaje. Nastao je opći nered. Sve je bilo demoralizirano. Naši su redovi slabili i ponegdje prelazili k defetizmu. Ustaška se mladost okupila, organizirala i proradila [poradila] na spašavanju morala i vjere u Poglavnika. U tome su najviše pomogli svećenici i redovnici po srednjoj Dalmaciji.

5/ Odjek dogadjaja u Rimu.
Ugovori sklopljeni u Rimu između Poglavnika i Ducea o podjeli Dalmacije i po-nudi Zvonimirove krune članu kuće Savoia proizvelo je [proizveli su] na Hrvate Splita i srednje Dalmacije upravo strahovito zaprepaštenje, razočaranje, duboku potištenost i očaj.
Neraspoloženje koje je do tog dana sve više raslo postiglo je tim dogadjajima vrhunac.
Neprijatelji su poduzeli nezapamćenu propagandu protiv N.D.H. Poglavnika, Us-taša, »Frankovaca” itd. Mačekovci su nas svugdje javno napadali nazivajući nas izdaji-cama. Komunisti su izdali ponovo strašan letak. Jugoslaveni su se zlurado smijali. Stotine iskrenih i dobronamjernih Hrvata plakalo je od bola. Činovništvo je bilo obezglavljeno. U Splitu je mnogo poraznije djelovala vijest o podjeli teritorija nego o ponudi krune. U dal-matinskoj zagori, osobito u imotskoj krajini, obrnuto. Vjerovalo se naime, da je podjela teritorija privremena i nastala uslijed akcije iredentista te zbog neuspjeha talijanske vojske u Africi i Grčkoj.

II. Rad ustaške mladosti u Splitu
Kad su Talijani preuzeli civilnu vlast, a mnogi naši stariji otišli u Zagreb /neki slu-žbeno pozvani, mnogo ih više iz poznatog Splitskoga kukavičluka, a najviše ih iz laktaškog uguravanja za položajima/ smatrao sam da moram ostati u Splitu te poduzeti i učiniti sve što se može. U tu sam svrhu odmah sazvao sastanak uprave, članova i suradnika H. A. D. »Ante Trumbić”. To je društvo od svog početka a i prije toga bilo samo na ustaškom prog-ramu, načelima i propisima. Bilo je jedina ustaško-starčevićanska politička organizacija u Splitu i srednjoj Dalmaciji. To je društvo bilo izvor cjelovite ustaške propagande i akcije u Splitu i cijeloj srednjoj Dalmaciji. Mogu tvrditi da je to društvo uz imotske Ustaše najzaslu-žnije u širenju ustaške propagande i ustaškoga pokreta. To priznaju i naši stariji i naši nep-rijatelji, a to svjedoče progoni i dokumenti stojadinovićevih i šubašićevih organa. Rad je toga društva bio usko povezan s imotskim Ustašama, s nekim starijim hrvatskim nacionali-stima u Splitu te sa svećenicima i fratrima. To je društvo u prvom redu osvojilo srednje škole i gradjansku mladost u Splitu. Uvijek je ustaški mislilo, ustaški osjećalo, ustaški se borilo i radilo pa i ustaški stradavalo.
I u ovim najtežim danima našli smo se svi na okupu. Saopćio sam im vijesti i izlo-žio političke prilike. Odmah sam organizirao rojeve po primjeru ustaških rojeva na sveučili-štu. Izabrao sam rojnike. Smatrao sam za bezuvjetno potrebno da ih zakunem. To sam uči-nio. Razdijelio sam im dužnosti. Svaki je rojnik organizirao svoj roj. Organizirali smo oko 200 omladinaca/akademičara, srednjoškolaca i gradjanske omladine/. Uputio sam ih u pro-pagandu i povjerljivu službu. Mnogi su išli kao kuriri po Kaštelima, Korčuli, Sinjskoj kra-jini, imotskoj krajini, po makarskom primorju itd. Ostalim sam društvima dao na znanje da ne smiju ništa poduzimati politički bez moga znanja, e da se nebi dogodila koja nepoželjna posljedica zbog Talijana i tako još više otežao napor Poglavnika da spasi Split i ostale kra-jeve. To sam smatrao bezuvjetno potrebnim. Odmah su mi se stavili na raspoloženja orga-nizacije i društva kao:

»Križari”, »Domagoj”, »Junak”, »Domobran”, te mnogobrojni svećenici, gradjani, financi, članovi bivše »Zaštite” neki intelektualci itd. Sa svima sam bio u neprestanom do-diru. Svi su bili neprestano u radu. U medjuvremenu je stigao u Split izaslanik b. Ustaškoga Nadzora akademičar g. Kezić s nalogom da se u Splitu osnuje Ustaški Stožer s pročelnikom, zamjenikom i pet pobočnika. Po tom se taj Nadzor raspustio, pa stožer nismo osnovali. Nastavili smo započetim radom. Propaganda naših organiziranih rojeva mladosti i starijih uspjela je potisnuti neprijateljsku propagandu bar djelomično i povratiti vjeru u klo-nule duše. Naša organizirana povjerljiva služba /oko 250 članova/ uspjela je pronaći legla, izvore i vodje neprijateljske propagande i akcije. Skoro svakoga sata sam primao pismene izvještaje o kretanju i radu neprijatelja. Medju ostalim smo pronašli da se u K.[aštel] Kam-belovcu nalazi veća količina skrivenog oružja i municije. To se nalazi u rukama komunista. Komunisti su inaće i po drugim mjestima naoružani. Pronašli smo da se u Sutivanu na Braču neko vrijeme nalazilo središte protihrvatske propagande. Tu su boravili mason Niko Bartulović515 i samostalac Ljubo Leontić516 kod nekog samostalca. Pronašli smo lokale i mjesta gdje se sastaju Jugoslaveni, komunisti, propagatori Velike Britanije, b.[ivši] srbijan-ski oficiri itd. u Splitu /”Srebrena vrata”, ”Zlatni fazan”, ”Plitvice”, ”Kragujevac”, ”Vila Ruža”, »Abesinija”, ”Praha” itd./. U Splitu boravi i Milan Ćurčil [Ćurčin] u Meštrovićevoj vili.517 U Splitu se sleglo sva sila židova /oko 3000/, Srba, oficira, masona itd.518

Popis činovništva.
Rojnicima, ostalim organiziranim ili povjerljivim ljudima iz svih nadleštava dao sam upute kako će popisati i ocjeniti sve činovnike i namještenike. Uz ime i prezime, naro-dnost, vjeroispovjest i zanimanje, opisana je trostruka ocjena: prva je politička /s oznakom glasanja 1935 i 1938 te političko uvjerenje i rad i učestvovanje u društvima i organizaci-jama/. Druga je oznaka etičko-moralno-socijalna. Treća je ocjena stručna /sposobnost i marljivost/. Zamolio sam sve naše ljude da prikupe te podatke o svim poznatim činovni-cima i namještenicima. O pojedinim sam nadleštvima dobio po desetak izvještaja. Tako se može dobiti sigurna i jasna slika o političkim, karakternim i stručnim kvalifikacijama či-novnika i namještenika. Kad budu svi ti popisi sredjeni, moći će biti na uvidu Glavnom Ustaškom Stanu i pojedinim ministrima. Ustaška mladost i sada prednjači u svemu.

III. Glad
Glad je nažalost vrlo mnogo pomogla neprijateljskoj, osobito komunističkoj pro-pagandi, kao što je prisustvo talijanskih vlasti pomoglo jugoslavenskoj, britanskoj i defetis-tičkoj protuhrvatskoj propagandi. U Dalmaciji je već nekoliko mjeseci glad kao 1917 go-dine. Vidio sam na svoje oči kako seljaci u dalmatinskoj zagori čupaju običnu travu i jedu je. Lutaju po nekoliko dana i tjedana po Bosni i Dalmaciji da nadju bar koje kilo žita.

[I]515 Niko Bartulović (Stari Grad na Hvaru, 23. XII. 1890. – ?, jesen 1943.), književnik i publicist, 1921.–1926. upravitelj splitskoga kazališta. Zagovornik unitarnog jugoslavenstva, jedno vrijeme potpredsjednik Direktorija Organizacije jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA). U doba Drugoga svjetskog rata pristaša jugoslavenske iz-bjegličke vlade i četničkog pokreta, ubili ga jugoslavenski partizani.
516 Ljubo Leontić (Studenci kraj Imotskoga, 18. VIII. 1887. – Zagreb, 13. XI. 1973.), odvjetnik, političar i publi-cist. Od rane mladosti jugoslavenski orijentiran. Sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskog odbora, a nakon Prvoga svjetskog rata blizak Demokratskoj, odnosno Samostalnoj demokratskoj stranci. Od 1941. do 1943. u talijanskoj konfinaciji na Liparima, a 1943. stupa u partizanski pokret. Nakon rata radi u jugoslavenskoj diplomaciji. 517 Milan Ćurčin (Pančevo, 14. XI. 1880. – Zagreb, 20. I. 1960.), književnik i publicist, izrazito jugoslavenske orijentacije. Prvotno pristaša centralističko-unitarističke Jugoslavije, tridesetih godina 20. stoljeća počinje zagova-rati decentralizaciju i umjerenu federalizaciju. Od 1920. do 1941. izdaje i uređuje časopis Nova Evropa. U vrijeme ovog izvješća doista je boravio kao Meštrovićev gost u Splitu.
518 Bivši katolički svećenik, a uskoro jedan od ideologa srpskoga četništva Đuro Vilović, koji je i sam sredinom
1941. došao u Split, tvrdio je 1946. pred jugoslavenskim sudom: »Tada sam video u Splitu masu Srba izbeglica, nisam ih brojao, ali općenito se govorilo da ih ima do 12.000.« (Nikola ŽUTIĆ, Đuro Vilović. Od župnika do četnika, Beograd, 2012., 119.)

U selu Grabovcu, kotar Imotski, umrlo je nekoliko djece od glada. To je ustanovilo liječničko povjereništvo. Velika većina obitelji jede jedva jednom na svako 3 – 4 dana. Glad je užasno pokvario i oslabio oduševljenje za N.D.H., Poglavnika i Ustaše. Komunisti su izvanredno izrabili tu nesreću. U tom su mnogo uspjeli osobito u Makarskom Primorju i u Kozjačkoj Zagori (gdje su inače sela siromašna i prilično zaražena komunizmom).

IV. Kritika.
Sasvim je opravdano da na mnoge nepoćudne činjenice stavim opravdane prim-jedbe svoje, ustaške mladosti i njima slično. Ovaj izvještaj šaljem sa svojim potpisom, a govorim iz vlastitog zapažanja, iz priopćenih podataka i priloga naših suradnika, govorim iz duše idealne, borbene i politički nikad ne kompromitirane ustaške mladosti.

1.) Otvaranje vrata politički kompromitiranim i laktaškim ljudima.
Dužnost mi je da istaknem da se za vrijeme civilne vlasti u Dalmaciji postavljalo politički kompromitirane i laktaške ljude na ona mjesta na kojima mogu biti samo Hrvati, Starčevićanci, Ustaše-Pavelićevci, kristalni značajevi i sposobni ljudi. Razumijem da se u ovakvim prilikama može svašta dogoditi. Razumijem i to da se u nedostatku naših ljudi mora postavljati i Radićevce i neke blage jugoslavene, ako su zaista vrlo sposobni, pošteni i vrlo potrebni. Medjutim svi smatramo da nije potrebno postavljati na povjerljiva (ustaška) mjesta kompromitirane emigrante, Krnjevićeve stipendiste, poznate mačekovske anglofile, nedisciplinirane bolesne ambicije, nekadašnje poznate Sokolaše, Orjunaše i ostale integ-ralne jugoslavene, one koji su do nedavno davali izjave protiv Poglavnika, Doglavnika Dra Budaka i t.d.. Takvih se slučajeva dogadjalo, a nisu bili potrebni. Takve su pogriješke stra-hovito ogorčile i demoralizirale ustašku mladost i sve ostale poštene, iskrene nesebične i od davnine poznate Hrvate.

2.) Zapostavljanje ustaške mladosti iz H. A. D. »Ante Trumbić” i njima sl.
Moram napomenuti da se za vrijeme naše civilne vlasti postavljalo nezgodnih ljudi, a zapostavljalo cvijet ustaškog pokreta u Dalmaciji – ustašku mladost. Osim pretsjed-nika društva Frane Sulića i potpretsjednika Vlade Jonića, nitko drugi nije bio na povjerlji-vim (Ustaškim) dužnostima, iako se cijela ustaška mladost stavila na raspolaganje. Napo-minjem da naše društvo broji oko 40 akademičara, 120 srednjoškolaca i kojih 50 članova gradjanske mladosti. Dapače uvlačili su se na povjerljiva mjesta, pa čak i na nekakva usta-ška vijeća takvi omladinci, kakvi bi se morali stidjeti zbog svog rada i izjava protiv Poglav-nika, Doglavnika, »Hrvatske Pošte”,519 H. A. D. »Ante Trumbića” i t.d.
Mogu primjetiti da su i mnogi stariji, koji su prije nezasluženo pobirali plodove ustrajnoga rada i borbe ustaške mladosti u danima hrvatske civilne vlasti potpuno zaboravili na ustašku mladost, jagmili se za položajima, a u prvim teškim danima talijanske civilne vlasti brzo pobjegli iz Splita, ostavivši mladost na cijedilu. Tako je zapostavljanje ustaške mladosti naišlo na ogorčenje. Ustaška mladost u Splitu, koja i u ovim najtežim danima radi upravo nevjerojatno marljivo i ustaški svjesno, opravdano se boji da će pojedini politički kompromitirani i laktaški ljudi i opet zasjesti na nezaslužena mjesta ako dodje ponovno do hrvatske civilne vlasti u Splitu. Ustaška mladost u Splitu želi raditi, želi se boriti, želi čistiti, želi izgradjivati, želi ostvarivati načela ustaškoga pokreta. Medjutim zapostavljena od stari-jih može se samo jadati i izjedati.

519 Hrvatska pošta, ilegalno nacionalističko (ustaško) glasilo, koje je izlazilo tijekom 1940., navodno dvotjedno i u nakladi uvijek većoj od 10 000 primjeraka. (M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret, 548.)

Dne 17. VI. 1941. otišlo je odaslanstvo od 12 istaknutijih ustaških omladinaca u Omiš velikom Županu g. Anti Luetiću i stožerniku velike Župe Cetina g. Stipi Šuti520 da im prikažu probleme Splita, splitske mladosti i t. d. te da čuju od njih jasan i odlučan njihov stav. Isto izaslanstvo želi što prije doći u Zagreb da pred najkompetentnijim mjestima pri-kaže pravu istinu o našim unutrašnjim problemima Splita i Srednje Dalmacije, pa već sada najtoplije molim da gornji naslov izvoli primiti našu zlatnu mladost iz Dalmacije.
Opažam sam, a i čujem s mnogo strana da se u velikoj Županiji [sic!] Cetina,521 osobito u Imotskoj krajini ne čisti. Ustaše se tuže, a tako i svi ustaški suborci Imotske kra-jine što se ne poduzimlje nikakovo čišćenje u kuli ustaškog pokreta, kako je Imotski kotar nazvao sam Poglavnik.522 Neprijateljska propaganda uspjeva slabiti vjeru i oduševljenje za N. D. H. Poglavnika i Ustaše, pa je bezuvjetno potrebno da se odmah , i odlučno uhvate i kazne kolovodje neprijateljske propagande i akcije.

3.) Nikakve veze Zagreba sa Splitom.
Žalosno je to da se za cijelo vrijeme od kako Talijani imaju u Splitu civilnu vlast ne podržavaju nikakove veze izmedju Zagreba i Splita. Činovništvo se svakog dana nalazi pred novim nemogućim činjenicama sa strane Talijana. Naši su redovi bez ikakvih vijesti, uputa, naloga i veza uopće. Hrvatsko je pučanstvo obezglavljeno, a nalazi se u središtu strahovite jugoslavenske, komunističke, engleske, židovske, talijanske, i defetističke propagande. Činovništvo je doduše primilo u početku jednu opću uputu, ali svakog dana im Talijani stavljaju nove zahtjeve, pa se uopće nikako ne znaju vladati, jer nemaju nikakove veze s Zagrebom. Navodim, da ni ja, koji moram sve raditi i voditi u Splitu u našem smislu kroz cijelo ovo teško vrijeme nemam nikakovih veza, nikakovih uputa, nikakovih kurira, nikakovih vijesti iz Zagreba. Smatram da su se zato imali brinuti oni, koji su bili imenovani za predstavnike Poglavnikove Hrvatske u Dalmaciji i tzv. Ured za Dalmaciju. Dapače ni kroz ono vrijeme kad Talijani nisu dozvoljavali pristup »Hrvatskog Naroda” i »Novog Lista” u Splitu nitko se iz Zagreba nije pobrinuo da bi nam svakog dana uputio bar po nekoliko primjeraka. Treba razumjeti, da nijesmo znali što se dogadja u Hrvatskoj, što se dogadja po svijetu, a neprijatelji su širili upravo strahovite vijesti. Jasno je, da ustaški izgradjeni ljudi nisu nasjedali tim vijestima, ali tko može tražiti od široke javnosti da ne vjeruje tim neprijateljskim vijestima? U takovom stanju nepovezanosti Splita i Zagreba nalazimo se još uvijek.

4.) Namještanje Dalmatinaca u Zagrebu.
Doznajemo da se u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj namješta sva sila ljudi iz Splita i ostalih krajeva Dalmacije. Medju takvima ima zagriženih sporazumaša, anglofila

520 Stjepan Šuto (Runović, Imotski, 25. VII. 1906. – ?), seljak, ustaški stožernik. Pristupio ustaškomu pokretu kao radnik u Belgiji 1932., a iduće godine došao u logor u Italiji. Godine 1938. vratio se u domovinu te nastavio usta-ški djelovati u rodnom kotaru, gdje je u travnju 1941. postavljen za zamjenika ustaškog povjerenika za kotar Imotski. U lipnju 1941. imenovan ustaškim stožernikom Velike župe Cetina. (Ustaša. Vijesnik hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 11/1941., br. 2, 13. VI. 1941., 12.), a 17. IX. 1941. postao stožernikom za Usoru i Soli. (Ustaša. Vijesnik hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 11/1941., br. 13, 28. IX. 1941., 1.) Navodno je u svibnju 1945. krenuo u povlačenje prema zapadu, a daljnja mu je sudbina nepoznata.
521 Upravo na dan kad je Sulić pisao ovo izvješće, u NN, 57/1941. od 19. VI. 1941. donesena je »Objava o početku poslovanja velike župe Cetina«, koju je potpisao veliki župan A. Luetić.
522 Tako je Imotsku krajinu Pavelić nazvao 17. IV. 1941., kad je primio ustaško izaslanstvo iz Splita i Imotskoga.
(»Pozdrav Splita i Imotske Krajine«, Novo doba, 24/1941, br. 104, Split, 17. IV. 1941., 3) Zagrebački HN, 3/1941., br. 65 od 18. IV. 1941., 7. pod naslovom »Dalmatinski Hrvati kod Poglavnika. Poglavnik pozdravlja dalmatinske Hrvate i ističe svoju naročitu ljubav prema dalmatinskim Hrvatima« izvijestio je kako je poglavnik dan prije primio Lovru Vidjaka, Danila [sic!] Crljena i Franu Sulića, koji su ga došli pozdraviti u ime Dalmacije. Dan prije njih primio je ing. Ivu Bulića, ustaškoga političkog povjerenika za Dalmaciju, dr. Marka Tarlu, dr. Relju iz Zadra, dugotrajnoga ustaškog povjerenika za vezu između emigracije i domovine, te direktora Zagrebačkog zbora Ćirila Ćudinu i dr. Jerka Iljadicu. Nekoliko mjeseci poslije književnik Ivan Raos održao je 2. i 8. XI. 1941. na Državnoj krugovalnoj postaji Zagreb predavanje pod naslovom »Ustaška kula Imotski«.

čak jugoslavena i komunista. Najgore je to što svaki od njih prije odlaska iz Splita u Zagreb govori da ima u Zagrebu stanovitu vezu preko koje će doći do namještenja. To takodjer stvara ogorčenje i neraspoloženje u hrvatskim redovima. Smatram da bi bilo bezuvjetno potrebno, da se za svaku molbu za namještenje Dalmatinaca iz Splita i okolice traži prista-nak našeg foruma iz Splita. Za to bi trebalo odmah odrediti forum od nekoliko ljudi iz H. A. D. »Ante Trumbića” i po jednog ili dva naša povjerljiva čovjeka iz svakog pojedinog nadle-štva. Inače gdje ćemo dospjeti?

5.) Tako zvani »ured za Dalmaciju”.
Iz vlastitog zapažanja, a i po pričanju i kritikama mnogih očevidaca Ured je za Dalmaciju nezgodno sastavljen i nezgodno radi. U tom uredu ima namještenih ljudi, koji ne spadaju u hrvatske, a pogotovo ne u Ustaške redove. Osim toga taj ured ništa ne radi za Split. Ne podržava nikakove veze sa Splitom. Ne brine se ni za kakav propagandni materi-jal, vijesti, kurire i sl. za Split i Dalmaciju. Nije zgodno što se za taj ured govori na sva usta, da mu je poslovnica u Gradskom Podrumu. Smatramo da bi poslovanje toga ureda trebalo jako ograničiti, a mnoge Dalmatince, tamo namještene poslati, u Dalmaciju, u narod.523

V. POSTUPAK TALIJANA
Talijanske se okupatorske Vlasti vladaju različito prema mjestima i prilikama. Kao privatni pojedinci Talijani nisu loši, dapače su dobri i ljubazni prijatelji. Medjutim Talijani su kao politička vlast tako nesnosni kao što nijesu bili ni Srbijanci. Čim su preuzeli civilnu vlast, stali su sustavno progoniti i zatirati sve što je hrvatsko. Odmah su uhitili i internirali Jonića, Marčinka, Carevića, Matijacija, i djelomično Sulića. Tražili su Dra Vukosava i prof. Crlenja [Crljena]. Skidali su hrvatske zastave i njima čistili kamione. Prigodom dočeka njemačke vojske skidali su i njemačke i hrvatske zastave, a zatvarali ljude, koji su pozdrav-ljali »Heil Hitler”. Odmah su iz policijskog zatvora pustili na slobodu sve jugoslavene, a zadržali neke Hrvate. Već su u prvim danima prisilno tražili vješanje talijanskih i dalmatin-skih zastava, ne samo na svakoj kući, nego i na svakom prozoru od kuće (osobito u središtu grada i pokrajnim ulicama). Neposluh u tom smislu, plaća se u Trogiru kaznom od 1.000. – lira. U Veloj Luci na Korčuli traže da se skine ploča Kralja Tomislava. Hoće da dignu u Trogiru spomen majstoru Radovanu (Meštrovićevo djelo). Sa splitskih ulica i trgova dižu sva hrvatska imena. Izmjenjuju ih s talijanskim i protuhrvatskim. Tako na pr. :


Trg Dra Ante Pavelića - Piazza Pavelić
Zagrebačka ulica - Via Tommaseo
Peristil - Piazza del Peristilio Wilsonova obala - Riva San Marco
Beogradska - Via G. d’ Annuncio
Nelipićeva - Calla U. Foscolo
Bulatova Poljana - Piazza Vittorio Emmanuelle
Štrosmajerova obala - Riva N. Saura
Mletačka obala - Riva T. Gulli
Ulica Dra M. Luetića - Corso Italia
Prokurative - Piazza Littorio
Dubrovačka - Via Dante


523 Dnevnik HN, 3/1941., br. 78 od 1. V. 1941., 2. donio je »Upozorenje svim Hrvatima na području Dalmacije«. Njime se pozivaju svi Hrvati iz Dalmacije koji žive u Zagrebu, »a vrše bilo kakvu funkciju naročito političke naravi« da se obrate Uredu za Dalmaciju, Frankopanska 12/II, gdje će dobiti naputke i propusnice. Sredinom srp-nja Ured je preselio u Đorđićevu 7, a u istom listu br. 196 od 29. VIII. 1941., 14. u ime poglavnikova povjerenika za Dalmaciju (E. Bulata) Mile Vukosav priopćuje da Ured za Dalmaciju prestaje s radom 1. rujna »pošto je ured-jenje naše Nezavisne Države Hrvatske privedeno kraju«, pa se od sada valja obraćati na redovite državne vlasti.

Osim toga razbili su Trumbićevu ploču na Marjanu. Prigodom dolaska visokog komesara G. Ba[s]tianinija524 prisiljavali su gradjanstvo Splita da izvjese talijanske zastave. Talijani se u Splitu druže sa svim protuhrvatskim i do jučer protutalijanskim elementima (jugoslaveni, komunisti, židovi, anglofili, i t.d. samo ne s Hrvatima). Talijanske vlasti uvode u neke urede talijanski jezik uz hrvatski a u neke samo talijanski izbacivši hrvatski. Cijeli su Split obljepili poklicima: Viva Duce, Viva Italia, i sl. Neki dan je komesar za Split Tacconi525 u svome govoru rekao da će i Dubrovnik brzo doživjeti svoju slobodu! Prigo-dom dolaska Bastianinija u Split, Talijani su vikali, Vogliamo tutta Dalmazia, Clissa nos-tra!526 Neće uopće da potpisuju na pojedinim odjelenjima uredske akte, koji idu na veliku Županiju Cetina. Komesar Splitske općine kidao je svaku vezu s Zagrebom i prije rimskog pakta.527 Tražio je na općini dvojezičnost, i t.d., i t. d.

VI. RAD NEPRIJATELJA.
1.) Jugoslaveni:
Najjače su zastupani u inteligenciji. Medju samim odvjetnicima ima ih oko 25 – 30. Zatim ih ima i u mladosti a i u gradjanstvu. Kad se uspostavila Nezavisna Država Hr-vatska, našli su se u strašnom strahu da si sačuvaju svoju glavu. Čim je došla Italija, privo-ljeli su Italiji. Vode silnu propagandu da u Dalmaciji ostane Italija. Za tu akciju kupe i pot-pise (Brač, Hvar i slučaj Nike Novakovića-Longe).528 Potpuno su u službi talijanskih vlasti.
Mnogi njihovi žandari, financi i sl. prešli su u talijanske vlasti. Talijani ih rado primaju. U Split je došla sva sila bivših srpskih oficira. Oni se neprestano sastaju s vodećim jugoslave-nima u Splitu i provode jaku jugoslavensku protu-hrvatsku propagandu. Sastaju se najviše po poznatim splitskim lokalima (»Srebrna Vrata”, »Zlatni fazan”, »Kragujevac”, »Dobri kuhar”, »Bellevue” i t.d.). Splitski Sokol je i opet na okupu. Splitski jugoslaveni su nepres-tano s talijanskim oficirima. Neprestano se govori o velikoj Srbiji s Bugarskom i Rumunj-skom i o ”majci Rusiji” ili o Italiji. U tom smislu samostalci i masoni stoje na čelu davanja smjernica za cijelu propagandu. Samo neki od starih jugoslavena suradjuju za Nezavisnu državu Hrvatsku, a protiv Italije, kad već nema Jugoslavije. Treba ipak napomenuti da su mnogi jugoslaveni za Italiju samo zbog silnog straha da spase glavu od Ustaša. Oni su prili-čno jaki u donjim Kaštelima, a djelomično i na Korčuli. Ima ih i po ostalim krajevima po Primorju i srednjoj Dalmaciji. Najveće zlo za Hrvatstvo u Dalmaciji jest bivši Sokol Kr.[aljevine] Jugoslavije, zatim samostalci i masoni i komunisti.529

2.) Komunisti.
Najjače su zastupani u radništvu. Tomu je razlog socijalna bijeda. Oko Splita ima mnogo cementnih tvornica pa stoga i mnogo komunista. Oni su u uspostavi Nezavisne Dr-žave Hrvatske bili povučeni. Medjutim su dolaskom Talijana i preuzimanjem civilne vlasti sa strane Talijana razvili vrlo jaku propagandu i akciju protiv N.D.H., Poglavnika i Ustaša.

524 Guiseppe Bastianini (Perugia, 8. III. 1899. – Milano, 17. XII. 1961.), talijanski političar i diplomat, 7.

VI. 1941.
imenovan guvernerom Guvernatorata Dalmacija.
525 Antonio Tacconi.
526 Vogliamo tutta Dalmazia, Clissa nostra! (tal.), Hoćemo cijelu Dalmaciju, Klis je naš!
527 Misli se na Rimske ugovore, potpisane 18. V. 1941.
528 Splitski dvojezični okupatorski list San Marco izvijestio je 8. V. 1941. (dakle prije sklapanja Rimskih ugovora) da su bivši ministar Novaković-Longo i obrovački odvjetnik Boško Desnica, u pratnji kninskoga kotarskog povjerenika (komesara za građanske poslove), dr. Carla De Hoeberta, posjetili Athosa Bartoluccija, talijanskoga komesara za gra-đansku upravu u Dalmaciji, te u ime 100 000 pravoslavnih Srba iz Sjeverne Dalmacije zatražili da Italija anektira čitavu Dalmaciju. U Splitu su takvu predstavku podnijeli svećenik Sergije Urukalo u ime JRZ-a te senator Uroš Desnica u ime JNS-a. Slične su predstavke srpski političari, u ime cjelokupnoga srpskoga pučanstva, predavali mjesnim talijanskim posadama u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. U tom snjeru djelovao je i Stevo Rađenović, sa sjediš-tem u Srbu, a u Hercegovini dr. Novica Kraljević. 529 Posljednje dvije riječi dopisane su rukom.

Najveće im je pomagalo zato glad, kao što jugoslavenima prisustvo Italije. Njih ima pone-što i u inteligenciji, te nešto i u gradjanskoj omladini. Njihova je propaganda vrlo jaka. U nekim su mjestima naoružani (u Makarskom primorju, Kaštel Kambelovcu i u Splitu). Sa-staju se po splitskim lokalima, po splitskom polju i na Marjanu. Izdali su vrlo oštar i opši-ran letak. Traže spas u boljševičkoj Sveslaviji. Njima pomažu mnogo defetisti. Bili su or-ganizirani u URS-u,530 a ima ih mnogo organiziranih u S. K. ”Split”-u, S. K.”Nada”531 i pomalo u ostalim društvima. Inače su vrlo strašljivi i neodlučni. Dade ih se vrlo lahko uk-rotiti.

3.) H.S.S.
Najjači su u redovima gradjana. Splitski su H.S.S.-ovci mješavina od nekadašnjih radićevaca, pučkaša, nekih federalista, pa i nekih ljevičara. Nisu ni duhovno jaki, ni bor-beni, niti baš agilni. Neki su za nas, a neki za Jugoslaviju. Oni koji su za Jugoslaviju, stra-šno napadaju Poglavnika, te nas javno nazivaju izdajicama i plaćenicima Italije. Šire defeti-stičku i anglofilsku propagandu. Njima je ideal anglofilsko-jugoslavensko-mačekovska seljačka demagogija. Nemaju pristaša ni u inteligenciji ni u mladosti (osim nešto malo).

4.) Židovi.
Problem židova nije nikada u Splitu bio jako aktuelan. Njih je naime zavičajnih u Splitu jako malo. Oni su trgovci. Medjutim sada ih se toliko naselilo, da daju materijal, novac i smjernice cjelokupne neprijateljske propagande. U Splitu se doselilo oko 2.500 do 3.000 židova. Oni ne žale novac za propagandu. Komesar za Split bio je izdao nalog da se popišu svi stanovnici Splita, posebno židovi. Medjutim židovska je delegacija isposlovala kod Tacconia da im produži boravak u Splitu na godinu dana. Židovi se sastaju u elitnim lokalima i na kupalištu. U Splitu se uopće sastaju i suradjuju svi protuhrvatski elementi, makar medjusobno potpuno heterogeni.

VII. POTREBE I PRIJEDLOZI
1.) Da se odmah uspostavi makar interno forum u Splitu za održavanje službenih odnosa izmedju Splita, Korčule i Kaštela i Zagreba.532
2.) Da se uredi pitanje činovničkih plaća, neke naime činovnike Talijani uopće ne plaćaju. Državni su službenici primili plaću za mjesec svibanj posticipatno, t.j. koncem mjeseca i to u lirama, pa čak sa svim odbitcima. Službenici se na to gorko žale. Plaće u li-rama su nemoguće, jer vrijednost lira jako varira u okupiranom teritoriju i Hrvatskoj. Či-novnici traže da budu od hrvatskih vlasti plaćeni dinarima. Moglo bi se naći načina, da se novac pošalje Poreznoj upravi u Omiš, gdje bi se mogle pridići plate. Ili tako urediti s tali-janskim vlastima da im plaće budu u dinarima i to anticipatno i bez ikakovih odbitaka.

3.) Povlačenje hiljadarki.
Naredbom Ministra narodnog gospodarstva Dra [Lovre] Sušića povlećene [povu-čene] su iz prometa novčanice od Din.1.000.-. Medjutim talijanski organ u Splitu »San Marco” obavijestio je, da se to ne odnosi na okupirani teritorij. Što se ima činiti?
4.) Pitanje soli, petroleuma i barila za ribare.
Započela je sezona ribolova plave ribe. Od goleme je važnosti, da se ribarima u tom pogledu smjesta izidje u susret, jer su im to najhitnije životne potrebe. Talijani se u tom pogledu nimalo ne brinu a naši ribari čekaju pomoć od Hrvatske. Treba pomoći i ribarima na otoku Visu e da se tako što više u njima uzdrži hrvatski duh.
5.) Natpis u činovničkim uredima.

530 URS, Unija radničkih sindikata.
531 Splitski športski klubovi.
532 Na izvorniku rukom dopisano: »već urađeno!«


Predlažem da se u svim uredima stavi na zidovima natpis slijedećeg sadržaja iz Poglavnikova govora na Markovom trgu od 21. V. 1941.: »Za sve čine cjelokupnog činov-ništva i svih državnih organa ja ću nositi odgovornost pred cijelim Hrvatskim narodom. Ali svi državni organi, svi činovnici i namještenici nosit će odgovornost predamnom, a Vi svi znate, da se ja ne šalim !”. Poglavnik 21.V.1941.
6.) Prehrana.
Bezuvjetno je potrebno da se što prije i u što večim količinama pošalje hrana iz-gladnjeloj Dalmaciji. Neka se hrana šalje izravno u kotareve na logornike.
7.) Propaganda.
U Dalmaciji sa ne zapaža nikakva hrvatska propaganda. Uopće se još ne osjeća Hrvatska, a pogotovo ne ustaška vlast ni duh. Trebalo bi propagandnim materijalom stvoriti onakav duh, kakvoga traže Poglavnik i ustaška načela.
8.) Političke skupštine u Dalmaciji.
Potrebno je da se što prije održe političke skupštine u Dalmaciji. U prvom redu u Imotskom i u Sinju. Smatram medjutim da to nebi bilo nikako uputno prije nego se narod nahrani i prije nego se provede propaganda. Time će se utući neprijateljska propaganda!!
9.) Riječ ustaške mladosti.
Smatram da je potrebno za sve političke i ostale probleme Splita i srednje Dalma-cije čuti riječ ustaške mladosti Splita i Cetinjske [sic!] Županije. To se odnosi u prvom redu na uredjaj civilne vlasti N. D. H. u Splitu i sami postupak u tim krajevima.
U Splitu, dne 19. lipnja 1941.
Predsjednik H. A. D. »Ante Trumbić”
/Frane Sulić/

Napomena:

Pročitajte ovo izvješće, protumačite sami sebi, pa i drugima ako hoćete, točke ovog izvješća, njihovu svrhu i smisao pa ćete bolje sgvatiti odakle je vjetar puhao da se Poglavnika ocrni i oblati DA JE PRODAO DALMACIJU. Otporaš.

Nastavlja se.

Bobani

20-11-2015, 18:23

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (4)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Slijedi nastavak iz broja #2 by: Ivan Meštrović ...i vjerovali da će na tom putu konačno pobjediti...

Za ono vrijeme oni ne bi mogli biti ocijenjeni kao "realni političari", a nada sve to ne bi mogao biti Trumbić. Ako se u sposobnosti velikog političara zaključuje i vještina u podvaljivanju i ono što se razumijeva pod Makijavelizmom, onda Trumbić ne može biti ubrojen u velikog političara, niti mu se može prepisati da je imao sjetilo, gdje se podvale i zadnje namjere kriju. (Ovo govori o dru. Anti Trumbiću njegov tadašnji istomišljenik, suradnik, promicatelj ideje Jugoslavenskog Narodnog Odbora Ivan Meštrović, da se Ante Trumbić ne može ubrojiti u velikog političara, ali ipak ga se kroz ovu spomenuti knjigu nastoji rehabilitirati i s njega skinuti odgovornost za "Prodaju Dalmacije Talijanima". Mo., Otporaš.) Naprotiv Supilo je imao dara da progleda političare s tim osebinama i da se čuva zamka. Sa svim svojim vrlinama i nedostatcima ova dva čovjeka bili su iskreni nosioci težnja i želja najvećeg broja Hrvata i velikog dijela Srba u austro-hugarskoj Monarhiji.

Na srpskoj strani bio je Nikola Pašić, koji je utjelovljavao težnje srpskog naroda kraljevine Srbije i njezine državne politike. Sjedobradi i pronicavi Pašić je kod prvog susreta sa Supilom i Trumbićem providio njihove poštene namjere i u načelu pristao na suradnju s njima što mu se je činilo zgodno i u mnogom neophodno za njegovu politiku. Osim toga bio je dovoljno obavješten i svjestan toga da većina Hrvata i Srba iz Monarhije žele slogu i bratsku suradnju, te da bi svako skretanje s te linije umanjilo prestiž Srbije i vjeru u zdravu narodnu budućnost.

Ova trojica bili su stvarni motori (Trumbić, Supilo i Nikola Pašić, mo.) cjelokupne jugoslavenske politike za vrijeme Prvog svjetskog Rata. (S tim bih se ja složio i nadodao da su upravo ti "stvarni motori nosioci jugoslavenske politike za vrijeme WW2" odgovorni za sve tegobe, muke, ratove, bitke, krvoprolića, napetosti koji su se zbivali i događala na području bivše i propale države SHS, na području NDH i kasnije na području bivše Jugoslavije. Mo. Otporaš.) Oni su se često prekriveno ili otvoreno sukobljavali u pogledu na stvaranje buduće zajednice, ali su se znali svladati da ne dođe među njima do loma, koji bi bio štetan za obe strane.

Nikoli Pašiću nitko objektivan ne može poreći velike političke sposobnosti u njegovoj sredini, ni zasluge za proširenje njegove Srbije, ali ne i za stvaranje Jugoslavije, koju on nije htio, i to možda više za to što je računao s teškoćama svoje sredine i s pogledima Rusije na naš problem, nego li što bi bio u srcu toliko protiv toga. (Lako je Nikolu Pašića, kao i svakog srpskog političara, proglasiti "dobrim političarem" kada oni isključivo svi gledaju kroz računicu proširenja srpskih granica, drugim riječima osvajanje hrvatskih zemalja, mo.) Zato se ova dva Hrvata može opravdano smatrati da su bili više tvorci Jugoslavije nego Nikola Pašić. Slom događaja koji su se odigrali prilikom sloma i fatalnim zaključkom Hrvatskog Sabora, 29 listopada 1918., Pašićeva teza je pobjedila da je nova država postala stvarno proširena Srbija u kojoj su Hrvati doživili svoj martirij i razočaranje. (Negdje sam čitao, davno je to bilo pa se ne sjećam više gdje, da je dr. Ante Trumbić pisao Poglavniku dru Anti Paveliću pismo 1936. godine dok je ovaj bio u talijanskom zatvoru u Torinu, nekako ovako: Ja sam stvarao državu Jugoslaviju i sada Vama dajem ključ da ju rušite. Mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

Bobani

21-11-2015, 03:13

Okružnica generala Drinjanina iz 1961.

HRVATSKIM VOJNICIMA

(Ovo Okružnica Hrvatskog Narodnog odpora, HNO se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Za sadržaj ove Okružnice se skoro i ne zna. Ja sam ju prepisao iz originala. Mo. Otporaš.)

U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. U isto vrieme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.

ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI? Zašto smo, poslje toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?

ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo.

"JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO" - Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjestno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjalI.

"NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK" piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, - piše u svom osvrtu na zadnju "DRINU" taj mladi Hrvat.

"IDEM STOPAMA MOGA BABE" - piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za "rvacku državu".

"VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU..." Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekoristnima, iznemoglima. Oatanimo pri tome. Takav je život.

"BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA" - iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima... Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.

"TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA" - pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, - kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.

"NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE" - savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je "DRINA" uviek činila, pa šta onda treba mienjati... To je većina, ogromna većina.

"U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA" prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredničtvo "DRINE", kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.

"MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stijegova..." piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama.

"Krajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mejsto", piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojaska mora biti samo jedna ili ne će biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zaklinje da neka idemo sa "DRINOM".
"Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE" - piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.

"ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE" - pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA" - odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa " SA DRINOM", sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca "DRINU" koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u "DRINI" ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.

Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici - Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.

VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.

Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj.
Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj "Narodno Oslobodilačkoj Vojsci", pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

"NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA" - Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.

NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA - Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god.
SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavr Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Ausrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.

ZA NOVI DESETI TRAVNJA. Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovjedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme rješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.
"DRINA" u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.

NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko "DRINE" dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umjeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upodpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.
STRATEGIJA I POLITIKA. Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. "DRINA" će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnov budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i poviestničara dokazat će pravednost, svrsihodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.

ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. "Načela hrvatskih Boraca" dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. "DRINA" će služiti taj cilj.

DESET JE GODINA da je izišao prvi broj "DRINE". Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj "DRINI" koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.

NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mo odlučili "DRINU" koja je u tisku posvetiti borcima, onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti travnja. Zato ćemo tu "Drinu" njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu želili, dobit će stanoviti broj starih "DRINA", koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.

KRUG PRIJATELJA "DRINE" nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci... Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.

ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE... Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega odpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu.
Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. "DRINA" će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati.

SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI. Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali....Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodržci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svietu.

SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA. Pogledajmo šta se radi u svietu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave "Drine" dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali. Posebo se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i poviest:

HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!

Uredništvo i uprava DRINE

Bobani

21-11-2015, 19:26

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (5)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Još u samom početku, kad su Trumbić i Supilo prispjeli u Rim, 1914. godine, i kod mene našli pouzdanu informaciju, do koje sam slučajno došao, da Saveznici najozbiljnije snube Italiju da stupi u rat na njihovoj strani nudeći joj za nagradu izvjesne austrijske oblasti, na koje su Talijani tvrdili da imaju pravo, mi smo se ozbiljno uplašili da se tu radi o našim pokrajinama na Jadranu. ("...mi smo se ozbiljno uplašili..." piše Ivan Meštrović, što ovom izrekom potvrđuje i uistinu znači da je on bio taj četvrti Hrvat u stvaranju Jugoslavije, mo. Otporaš.) Zbog toga smo počeli pomišljati kako bi se mogli braniti od talijanskog presizanja. (I Poglavnik se je sa svojom delegacijom 18 svibnja 1941. godine uporno branio i borio da ne potpiše rimske ugovore, ali na pritisak fašističke Italije morao ih je potpisati, ili prepustiti cijelu Hrvatsku talijanskoj okupaciji. Ali naš hrvatski neprijatelj koji je bio protiv Hrvatske Države iskoristio tu priliku i prilijepio etiketu Poglavniku dru. Anti Paveliću DA JE PRODAO TALIJANIMA DALMACIJU. Vidi prethodni broj 683, opis dio (3) Mo. Otporaš.)

Preko srpskog otpravnika poslova u Rimu, Ljube Mihailovića, stupili smo u vezu sa Predsjednikom Ministarskog Savjeta Pašićem, saopćivši mu naše bojazni i našu nakanu da se branimo od nepravde, koju bi nam takova transakcija nanijela i zamolili smo ga za savjet i moralnu potporu. Pašić je naše namjere svesvrdno pozdravio i sokolio nas, ali nas je upozorio da ne upotrebljavamo za narod ime "Jugoslaveni", ni za idealiziranu zemlju "Jugoslavija", kao što smo učinili u memorandumu predanom francuskom, engleskom i ruskom ambasadoru u Rimu, jer da to ne bi bilo po volji Rusije, na pomoć koje moramo u prvom redu računati. Savjetovao nam je nadalje, da naša propaganda za početak mora biti što diskretnija da ne bi ozlojedili Italiju i smetali Saveznicima u njihovu nastojanju da je predobiju na svoju stranu. Ako želimo da osnujemo neki odbor, koji bi javno istupio u Francuskoj ili drugdje, onda da je podesnije, da ga nazovemo "Hrvatski Odbor". (Vrlo interesantno da velikoSrbin Nikola Pašić hrvatskoj četvorki daje savjete da se ne ističu jugoslavenstvom, nego da bi bilo podesnije da se ističu pod imenom "Hrvatski Odbor". Mo. Otporaš.)

Istovremeno nam je stavio na znanje da je Srpska Vlada spremna da nam dade svaku materijalnu pomoć, kako za naš život u emigraciji, tako i za propagandu. Mi smo ovo međusobno raspravljali i došli do zaključka da ne smijemo primiti ničiju materijalnu pomoć za našu akciju, pa čak ni od same Srbije, da nam se ne bi predbacilo da je naša akcija od nekog poručena. Umjesto toga smo odlučili, da se obratimo na hrvatske iseljenike u obim Amerikama, a poglavito na onu u Chile-u, gdje je živjela nešto znatnija kolonija dalmatinskih Hrvata. Za naziv odbora ostali smo pri svojoj prvoj odluci (dakle, Jugoslavenski Narodni Odbor, mo.) s motivacijom da je uputnije, da svi iz Austro-Ugarske nastupimo pod istim imenom i s istim ciljem.

Gospodin Pašić je to prepustio našem nahođenju, ali su u prepisci izbile prve razlike u shvaćanju, kako bi se buduća zajednica imala obrazovati. Tu su počele Trumbićeve, a i nas ostalih, prve brige o Pašićevim konačnim namjerama i bojazan ne će li mala Srbija pod pritiskom većih i jačih suziti svoj program da budu zadovoljne samo uže srpske težnje. Mi smo tu pomisao od sebe odbijali, iako su nam shvaćanje i držanje srbijanske emigracije, pa i nekih diplomata, davali razloge da to neisključujemo.

Veliki udarac i razočaranje za nas nastupili su kad je Supilo u Foreign Office otkrio Pašićev memorandum upućen Ministru Vanjskih Djela Sir Edward Grey-u, u kome traži da Saveznici priznaju Srbiji za njezine žrtve sve oblasti u austro-ugarskoj Monarhiji dokle imade srpskih manastira, te južni dio Dalmacije koji nije obećan Italiji Londonskim Paktom. Ovom memorandumu bila je priložena i jedna zemljopisna karta, gdje su granice te Pašićeve Srbije sizale sve do Bjelovara i indirektno priznavale Italiji sjevernu Dalmaciju i otoke, kako je bilo predviđeno u Londonskom ugovoru 1915., kao i odvajanje male i okljaštrane Hrvatske, kojoj je sudbina ostajala neizvjestna. (Dakle, samo iz ovog Meštrovićeva izlaganja se može zaključiti da je Pašićeva Srbija, što je reći kao i svih Srba, bila bliža talijanskoj pretenziji za osvajanje hrvatskog područja, nego hrvatskoj četvorki u Jugoslavenskom Narodnom Odboru. Po ovom izlaganju Pašiću je odgovaralo za njegove velikosrpske planove podržavati talijanske zahtijeve na hrvatska područja, jer, za uzvrat Italija bi sa svoje strane priznavala zahtijeve Nikole Pašića za sve oblasti austro.ugarske Monarhije gdje ima srpskih manastira, da pripadnu Srbiji. I uzevši sve ovo u obzir, olako se može primjetiti da su četnici, partizani, jugoslavenski i hrvatski antifašisti namjerno širili krilaticu među Hrvatima DA JE POGLAVNIK PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA. Ta lažna krilatica još i danas postoji u glavama pokolebljivih Hrvata. Mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

Bobani

21-11-2015, 21:47

Za one koji ne znaju
Saturday, November 21, 2015 8:10 PM

postovani bobani redovito citam i pratim vase pisanje o maxu Lumuricu. Uz sve ono sto sam od vas saznala zelila bi jos znati imena maxove djece i njihove godine. Prilazem vam link s kamenjara tako da pogledate na sliku i ako znate tko je tko na toj sliki. pozzzz.Dragica.

http://kamenjar.com/okruznica-generala-drinjanina-iz-1961/

Okružnica generala Drinjanina iz 1961. | Kamenjar
kamenjar.com
HRVATSKIM VOJNICIMA (Ovo Okružnica Hrvatskog Narodnog odpora, HNO se ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Za sadržaj ove Okružnice se skoro i ne zna. Ja sam ju prepisao iz originala. Mo. Otporaš.) U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i ...




Za one koji ne znaju tko je tko na gore priloženoj sliki.

1. Na zebri je Domagoj Luburić, rođen 23 listopada 1954.,
2. Do Domagoja je njegov brat Vjekoslav (mlađi) Luburić, rođen 25 veljače 1957.,
3. Do Vjekoslava (mlađeg) Mirica Luburić, rođena 1958.,
4. Do Mirice je Drina Luburić, rođena 26. veljače 1956.

Tako sam ja negdje pročitao i tako bi to moglo biti. Drina je umrla 2010? godine. Domagoj je liječnik, doktor i radi u jednoj Bolinici. Vjekoslav je samopoduzetnik i radi za sebe, ali ne znam koji posao. Mirica je udata, ima obitelj, promijenila svoje hrvatsko ime u španjolsko Carmen ili slično tome. Živi svojim španjolskim životom, kao i njen brat Domagoj. Samo Vjekoslav (mlađi) je jako zainteresiran za sudbinu svojeg oca Vjekoslava Maksa Luburića. Zanima se za hrvatske stvari. Ja sam s njim u kontaktu. On ne govori ni hrvatski ni engleski. Ja ne govorim španjolski, ali uvijek uspijemo se lijepo sporazumijeti. Njihova majka, generalova supruga Isabela je umrla 2012. Vjekoslav je oženjen a ne znam dali ima djece. Prije nekoliko mjeseci izrazio je želju da bi želio vidjeti gdje mu se je otac rodio, živio i odrestao. To toliko što ja znam.

Bobani

24-11-2015, 01:31

KNJIGA - "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Zvonimir Despot o tiskanju knjige

To:
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Wed 8/13/2014 1:31 PM
Bog Mile,

evo mi pomalo pripremamo teren za knjigu, a ovo smo danas objavili na našoj službenoj FB stranici :)

Hrvatska povijest
Posted by Erich von Manstein · Prije 5 minuta

Prije nekoliko dana natuknuo sam kako radim na rukopisu jedne nove knjige koja će biti još jedna historiografska bombetina. Čini mi se da je mnogima promaknulo kad smo svojedobno objavili plan izdavanja za jesen i zimu, u kojemu stoji i naslov te bombetine. Pa ću sad reći, jer me mnogi pitaju, da je ta bombetina knjiga pod naslovom PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Sto posto sam siguran da će ta knjiga izazvati nove polemike i kontroverze u našoj domaćoj žabokrečini. Ali baš zato i idemo na izdavanje takvih djela, da s vremenom tu žabokrečinu što više iskorijenimo! Što će biti u knjizi? U vidu izvorne povijesne građe, objavit ćemo mnoštvo originalnih Luburićevih pisama iz emigracije do kojih smo zasad uspjeli doći. To će biti knjiga koja će imati više od tisuću stranica, možda i u dvije knjige. U njoj će biti sva Luburićeva pisma objavljena u izvorniku, koja će na taj način biti dostupna svima za čitanje i daljnje istraživanje. Uglavnom, bit će vatreno, to je sigurno!

FOTO: Vjekoslav Maks Luburić i njegovih četvero djece: Domagoj (1954.) sjedi na igrački zebri, Vjekoslav (1957.) do Domagoja, Drina (1956.) uz desnu Luburićevu ruku i Mirica (1958.) između oca i Drine. Ovu fotografiju načinio je dr. Miljenko Dabo Peranić 1965. ili 1966. godine, kada je bio kod Luburića u gostima.
Fotografija: Prije nekoliko dana natuknuo sam kako radim na rukopisu jedne nove knjige koja će biti još jedna historiografska bombetina. Čini mi se da je mnogima promaknulo kad smo svojedobno objavili plan izdavanja za jesen i zimu, u kojemu stoji i naslov te bombetine. Pa ću sad reći, jer me mnogi pitaju, da je ta bombetina knjiga pod naslovom PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Sto posto sam siguran da će ta knjiga izazvati nove polemike i kontroverze u našoj domaćoj žabokrečini. Ali baš zato i idemo na izdavanje takvih djela, da s vremenom tu žabokrečinu što više iskorijenimo! Što će biti u knjizi? U vidu izvorne povijesne građe, objavit ćemo mnoštvo originalnih Luburićevih pisama iz emigracije do kojih smo zasad uspjeli doći. To će biti knjiga koja će imati više od tisuću stranica, možda i u dvije knjige. U njoj će biti sva Luburićeva pisma objavljena u izvorniku, koja će na taj način biti dostupna svima za čitanje i daljnje istraživanje. Uglavnom, bit će vatreno, to je sigurno!

FOTO: Vjekoslav Maks Luburić i njegovih četvero djece: Domagoj (1954.) sjedi na igrački zebri, Vjekoslav (1957.) do Domagoja, Drina (1956.) uz desnu Luburićevu ruku i Mirica (1958.) između oca i Drine. Ovu fotografiju načinio je dr. Miljenko Dabo Peranić 1965. ili 1966. godine, kada je bio kod Luburića u gostima.

Bobani

24-11-2015, 03:07

IZ DANA U DAN SVE VIŠE I VIŠE RASTE INTERES ZA KNJIGU "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Poštovani gospodine Miličeviću,

Upravo sam pročitala knjigu pisama generala Vjekoslava Maksa Luburića, koju ste mi bili ljubazni darovati. Vrlo sam iznenađena. Znala sam da je Luburić bio osobit i snažan čovjek, ali ipak nisam znala da je bio čovjek takova značaja kakav se otkriva iz njegove korespondencije. Kakav idealizam! Kakva hrabrost! Kakvo strpljenje s ljudima - sve u želji da i u poslijeratnim nemogućim prilikama postigne dobro za svoju Domovinu!

S nestrpljenjem očekujem knjigu koja će prikazati Luburićev životopis. Žao mi je jedino da će to biti knjiga o jednom vrlo teškom životu.

Dva od četiri primjerka koje sam od Vas dobila predala sam Zdravki (sestri pok. Zvonka Bušića, mo) i Anti, (Belji, mo) a jedan sam darovala jednom gospodinu Dragi Čolaku, koji se prije godinu dana s obitelji vratio iz Australije, a koji sada s nama povremeno surađuje. Gospodin Čolak je iz Rasna u Hercegovini. (okolice Širokog Brijega, mo) A ne mogu Vam reći koliko se Drago razveselio. Nije mogao prestati zahvaljivati! Luburićev je poštivatelj, bio je svojevremeno član Otpora.

Moj vlastiti primjerak je sada već na posudbi, kod prijatelja. I ići će sigurno od ruke do ruke.

Puno Vam zahvaljujem. Također i gospodinu Bobanu - vidjela sam da je on zaslužan da je došlo do tiskanja.
Želim Vam svako dobro i puno Vas pozdravljam,
Maja Runje

Bobani

24-11-2015, 16:10

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI

DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (6)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Supilo je iza ovog otkrića, kojemu je izvor ostao tajnom, tražio od Jugoslavenskog Odbora da energično zatraži od Srpske Vlade precizan i obvezatan program, kako treba da se obrazuje buduća zajednička država koja bi bila čisto nova tvorevina s karakterom svih triju njenih sastavnih dijelova, Srbije, Hrvatske i Slovenije, a ne proširena Srbija. Ne dobivši većinu glasova za svoj prijedlog u pitanju ultimativne predstavke Srpskoj Vladi, Supilo je istupio iz Odbora i najavio da će se makar i sam boriti protiv komadanja Hrvatske.

Trumbić je s drhtavim glasom primio do znanja Supilovu ostavku makar mu se je srce trgalo znajući da je Supilo u pravu. S velikom je mukom progutao činjenicu, da su druge namjere i cilj Srpske Vlade od onog za čim ide Jugoslavenski Odbor, ali je i nadalje ulagao svu energiju i vještinu da se Jugoslavenski Odbor održi kao cjelina i ostane pri svom programu tvrdeći da će doći vrijeme, kada će ga i Srpska Vlada usvojiti. (S jedna strane samo ovaj paragraf dra. Ante Trumbića dovoljno govori koliko se je on zalagao za ostvarenje jugoslavenske ideje za državu Jugoslaviju. S druge strane svi napori Poglavnika dra. Ante Pavelića su više i energičnije govorili da ne dođe do potpisivanja Rimskih ugovora, a onog puta kada se je silom prilika moralo popustiti i ići u Rim i potpisati te sramotne i neugodne ugovore, Poglavnik je i tu uvelike smanjio talijansko fašističke zahtijeve. Za bolje razumijevanje kako se je Poglavnika dra. Antu Pavelića ocrnjivalo i klevetalo zbog rimskih potpisa, prilažem ovdje izvješće gosp. Mihovila Tomac Doglavniku dru. Mili Budaku od 21 svibnja 1941., dakle samo tri dana poslije prisiljenog potpisivanja tih sramnih ugovora. Za bolje razumjevanje ovog gosp. Mihovila Tomca izvještaja, potrebno bi bilo povratiti se na opis br. 3 ove teme, na izvještaj Frane Sulića od 19 lipnja 1941., te uvidjeti i prstom uprijeti na one najzvučnije i grlatije koji su napadali Poglavnika i bili protiv Hrvatske Države. Ja ću ih spomenuti, a to su: Orjunaši, HSSovci, komunisti, talijanski fašisti i drugi elementi koji su bili protiv Hrvatske Države. Sada izvolite pročitati izvješće gosp. Mihovila Tomac. Mo. Otporaš.)


Korespondencija dr. Mile Budaka (1907.-1944.)


Mihovil Tomac izvješćuje o ogorčenju koje je izazvalo potpisivanje

Rimskih ugovora, pa predlaže da se narod smiri donošenjem propisa o otpustu dugova

Mnogo poštovanom gospodinu

Dr. Mili Budaku

Doglavniku Nezavisne Hrvatske Države i Ministru bogoštovlja i nastave u Zagrebu

Koprivnica 21/V 1941. –

Gospodine Doglavniče!

U prvom pogledu vrlo uljudno Vas molim, da mi neupišete u greh što sam si uzeo tu slobodu upraviti na Vaše gospodstvo ovaj list slijedeća sadržaja:

Držim da me se sjećate kada sam Vas posjećivao prigodom dolazka u Zagreb a do konca moga života ostati će mi u tužnoj uspomeni, kada sam upravo onaj dan došao u Zag-reb sa odlukom da Vas posjetim i kada sam došao pred Vašu kuću, opazio sam na stotine sakupljenog gradjanstva i trčanje stražara po Ilici da se ulovi zločinac koji je počinio na Vas atentat.-376

Na stubama vidljiva je bila jošte svježa krv.- Bog mi je svjedokom da sam plakao za Vas i nad sudbinom domovine. – Vremena su prolazila – mnogo sam doživio i prepatio i konačno došao je dan »Uskrsnuća« – Sve mlado i staro što i ole osjeća hrvatski klicalo je spasitelju /Mesiji/ slobodne Hrvatske dr. Paveliću.-

Do sada ti omraženi frankovci postali su uvažene ličnosti, jednom rečju gospodari situ-acije.

U ponedeljak 18/V 1941 ujutro kadu su novine donijele proglas da ćemo pripasti pod Italiju 377 nastalo je upravo zaprepašćenje u redovima gradjanstva – Ljudi su se sakupljali čitali proglas našeg poglavnika, čuli su se povici: »Nikada nećemo nato pristati – izdani smo, prodani smo Talijanu, zar je to ta Nezavisna Hrvatska država što je sa našim morem i Dalmacijom, itd itd. – Nastalo je veliko nezadovoljstvo prestiš Dr [Vladka] Mačka raste a naš pada.-

Smatrao sam za moju dužnost da Vam posve iskreno saopćim kako kuca bilo naroda, da se prema tome ravnate i da se nedate zavesti od stanovitih osoba kakovo je ružičasto raspoloženje u narodu.-

Moje je duboko uvjerenje da je od velike potrebe izdati hitnu uredbu da se smjesta imade kod porezkih uprava početi rešavati molbe kojih ima na hiljade za otpis starog nepla-ćenog poreza kao što se imade hitno uredba za razdruženje srednjeg stališa provesti u istom smislu kao što je dato seljačtvu.

Srednji stališ se upravo utaplja u velikom dugu i visokima kamatima židovskim većim djelom bankama. – Ako ima Boga i pravice, opravdano je da se i srednjem stališu pomaže.-

Gosp. poglavnik da te dvije uredbe vide, u veliko bi umirio nezadovoljne duhove i za-držao bi narod uz sebe – inaće bojim se neće biti dobro. –

376 Misli se na neuspjeli atentat na Budaka, izveden 7. VI. 1932. godine u Zagrebu.

377 Riječ je o ugovorima potpisanima u Rimu 18. V. 1941., a koji su u hrvatskom tisku u cijelosti objavljeni već dan poslije, u ponedjeljak 19. V. 1941. godine.

Tomislav Jonjić – Stjepan Matković


Vama sam to saopćio, jer Vi ste najveći prijatelj i [nečitko] g. poglavnika te možete savjetovati i u sadanjoj teškoj situaciji pomoći. - Jer ono što želim g. poglavniku dao Bože bar ¼ meni.378

Mnogo Vas pozdravlja i osobito štuje BiH.-

Mihovil Tomac

(HR-HDA-1011. Budak, Mile. 3. Korespondencija M. Budaka,

doglavnika i ministra bogoštovlja i nastave, 1941., br. 18, kut. 1)

Nastavlja se.

Bobani

25-11-2015, 02:19

NAPORI HNO ZA SLOGU U HRVATSKOJ EMIGRACIJI

Dragi moj Mile sve sam pročitao. Prošao si kroz ŽRVANJ. Tko Ti to more nadoknaditi nego Bog. Hvala Ti u moje ime i u ime mog pokojneg brata Stanka (Stanko Nižić kojeg je Udba ubila 23 kolovoza 1981. godine u Zurihu, Švicarska, mo. Otporaš.) i u ime na stotine tisuća ljudi i momaka koje je davno prežalila majka a ljubovca nikad vidit neće. Bog - Tvoj B...

Baba Nižić

To:
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Tues: 11/24/2015 4:46 AM


Sent from my iPad


NAPORI HRVATSKOG NARODNOG ODPORA ZA SLOGU U HRVATSKOJ EMIGRACIJI

(Donosim ovdje jedno pismo generala Drinjanina iz godine 1964 u kojem naglašava potrebu i pozivllje sve Hrvate u emigraciji da se pridruže ovom podhvatu. U to vrijeme sam živio u Parizu i neke stvar su mi poznate. Jedan hrvatski svećenik Fra. Pio Fržop koji je došao iz Argentine i bio kod generala s namjerom da ga uvjeri da on, general Drinjanin, prestane izdavati novinu Obranu, te da zajedničkim naporima svih Hrvata počmu izdavati jednu drugu i novu novinu koja će dovesti do hrvatske sloge. Naravno da je za interes hrvatske SLOGE general Drinjanin pristao na to. Priloženo pismo je u vezi toga. Obrana je prestala izlaziti, mislim, za tri mjeseca, ali od tog napora da se iziđe s jednom novom hrvatskom novinom nije bilo ništa. Otporaš.)

"DRINA" - Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, došastnika i častnika.
Apartad 5.024, Madrid - Espana

Uredničtvo i Uprava Madrid, 4.IX.1964

general Drinjanin i Husnija Hrustanović

PRIPADNICIMA GLAVNOG STANA I ZAPOVJEDNOG SKUPA ODPORA, GLAVNIM POVJERENICIMA EDITORIALA "DRINE", SURADNICIMA I PRIJATELJIMA.

Draga hrvatska braćo !

Kao i u svim važnijim problemima koje moramo riješiti, obraćamo se i ovaj put na naše glavne suradnike za mišljenje i sprovedbu. Radi se o sliedećem:

Već se godinama čeka na pokretanje jednog općehrvatskog lista, koji bi širokogrudnim stavom i bez ikakvih ideoloških, organizacijskih i stranačkih kompleksa mogao odigrati pravu ulogu u ovoj našoj sudbonosnoj emigraciji.

U samom početku, i s više strana u svietu, obećana je podpora, te medjusobnim razgovorima i prepiskom - zamišljeni podpuno novi vidici jedne hrvatske novine, koja bi pružila mogućnost svim hrvatskim grupama, da zajednički podjemo novim putem sloge, razumjevanja i izgradnje novih temelja našeg sjutrašnjeg života.

Mi idemo u ovaj smjeli podhvat s demokratskim bazama, što znači otvoreno, da smo na strani onih, koji - željeli to ili ne - moraju uskoro poći u bitku s medjunarodnim komunizmom.

Posebna je briga posvećena ideji pokretanja goleme mase naših novih izbjeglica (ovdje se trebamo SVI zajednički zamisliti: Da je A. Ranković 1962. godine smišljeno, prvo (1) za očuvanje Jugoslavije i drugo (2) da raseli Hrvate što god je više mogao, dao mogućnost mnogima, a najviše Hrvatima, da se mogu nesmetano iseliti u zapadne zemlje. Ovaj Rankovićev smišljeni plan "etničkog čišćenja" je očistio mnoga hrvatska sela, mo. Otporaš), pasošara i radnika po evropskim zemljama - računa se da je njihov broj više od 50.000 - a koji razbacani, neobavješteni, razočarani ili indiferentni, u svadji emigrantskog tiska i bolesnih ambicija, ne nalaze odgovor na ono, što su okusili na vlastitoj koži u potlačenoj Hrvatskoj. U osvajanju tog golemog svijeta (osvajanju za Hrvatsku !) mi možemo jedino uspjeti, ako odbacimo sve ono što nas dijeli i posvetimo našu snagu i iskustvo u državotvornoj borbi, bez napadanja i predbacivanja, bez časovite koristi i uskogrudnog politikanstva i stranačarstva.

Pokretanje općehrvatskog lista već je privuklo pažnju naših poznatijih pera i mozgova tako, da već sada imamo medju nama ljude iz svih hrvatskih emigrantskih skupina i grupa, koji uvidjaju, da baš nikakve koristi za našu hrvatsku stvar ne će biti od bezkonačne svadje i medjusobnog predbacivanja u emigraciji.

Poslije bratskih savjetovanja i dogovora odlučili smo nastaviti sa imenom " H R V A T S K A  V O L J A ", a koje ime je odigralo posebnu ulogu u sirijskom glavnom gradu Damasku - god.1949. - kada je istoimeni list pokrenut i uredjivan po istaknutim hrvatskim rodoljubima (među kojima je bio i hrvatski ministar vlade NDH dr. Džaferbeg Kulenović, mo), koji su već tada pokušali omamiti emigraciju zdravim idejama općehrvatskih interesa, sloge, vanstranačkog osjećaja, u svetoj borbi za deržanstvo, za slobodu, nezavisnost, i svaki napredak domovine Hrvatske.

Listi bi bio tiskan u tiskari "DRINE" uz najniže režijske troškove, bez dobiti ikakve, osim plačanja radnika, papira i poštarine.

Svaki prijatelj "HRVATSKE VOLJE" treba znati, da nas obojica (general i Husnije Hrustanović, mo) ne tražimo nikakav honorar, a niti Editorial "Drina" nema namjere riješavati svoje probleme iz izvora "H.V." - No, "Drina" će svakako pomoći izlaženje i tiskanje, jer to mora netko učiniti, da bi se došlo do ostvarenja ovakve općehrvatske novine. Dakle, s te strane mi prikazujemo stvar onako kakva jest, a drugi je problem kako ćemo osigurati izlaženje novine i pokriti neizbježive efektivne troškove.

Naši prijatelji iz USA, na čelu sa g. Antom D O Š E N, savjetovali su nam kao najbolje riješenje "FOND HRVATSKE VOLJE" što znači, da bi dobrovoljnim prilozima udarili temelj novini i iz istoga podržavali izlaženje. To je svakako moguće, ako svi odlučimo iskreno pomoći, a naša čista računica će biti redovito objavljivanje na stranicama "HRVATSKE VOLJE" svakog, pa i najmanjeg novčanog priloga, s imenom i adresom ili pak pseudonimom onih, koji ne žele objavljivanje svoga punog imena.

Mi ne znamo kako će se mnogobrojne hrvatske publikacije po svietu odazvati u ovom času, ali smo apsolutno sigurni, da će svi pravi hrvatski rodoljubi prizkočiti i spasiti našu narodnu čast, jer razbijena i zavadjena emigracija nije drugo već naša slabost i sramota. Uoči velikih dogadjaja - mi smo morali pozvati - na uskladjeni rad, u zajedničku borbu, pod zastavu i simbol naše mučenice Hrvatske.

Dok pišemo ove redke na stolu pred nama su pisma, izvještaji i vijesti od Hrvata iz cijelog svijeta. Teško je ali moramo mužki priznati stvarnost onakvu kakva jest i zaključiti, da mnoga stradanja, sudjenja, obtužbe i progone naših čestitih boraca po zemljama slobodnog svijeta, ne pokazuju ništa drugo već našu zajedničku suodgovornost, pogotovo onda, kada tudjinske novine svaki slučaj generaliziraju na uštrb hrvatskog narodnog imena.

"HRVATSKA VOLJA" ima sve preduvjete novine, koja bi mogla okupiti hrvatsku emigraciju. U ovoj vanstranačkoj novini stvorili bismo novu platformu hrvatske revolucionarne borbe, pojačali medjusobno veze, stvorili forum cijele emigracije i ostvarili sve ono što godinama čekamo, a nitko nema hrabrosti za početi.

Draga braćo, sve vas molimo za vaš udio, vaše savjete, vašu pomoć i spremnost u raspačavanju naše i vaše novine.

Očekujemo vijesti od vas i pozdravljamo sve redom uz naš vojnički pozdrav.
general Drinjanin.

Husnija nadodao olovkom:

Dragi Ratko!

Zaista me veseli čestitati Vam na lijepom uspjehu u Vašem nesebičnom radu za našu iskasapljenu domovinu. Ja sam tek stigao iz Australije, gdje sam bio dobar prijatelj sa Pavom Gagrom. Sve Vam najbolje želim u daljnjem radu. Vaš odani Husnije Hrustanović.

(Neka mi bude dozvoljeno uz ovaj opis nadodati i to: da su nama u hrvatskoj političkoj emigraciji najviše smetali HSS i HOP. Oni su sebe smatrali izabranim predstavnicima hrvatskog naroda, a svi ostali su neka vrst "odpadnika". Svakog puta kada bi se radilo o hrvatskoj sveopćoj suradnji, velike kočnice i brenze dolaze od HSS i HOP-a. Mnogi iskreni pokušaji nisu uspijeli upravo zbog njih. Slučaj HNV iz 1962. godine, kao i ono iz 1974. godine. Ni napori oko one novine nisu uspijeli upravo i poradi ovih stranačarenja HSS i HOP-a. Otporaš.)

Bobani

28-11-2015, 17:52

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI

DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (7)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

NEZNANJE I MRŽNJA

(Upravo jutros, dana 28 studenoga 2015. primio sam ovo od nepoznate osobe koja prati moja pisanja na ovom Forumu o "Prodaji Dalmacije". Zamolila me ta osoba da bi trebalo uvrstiti i ovo izlaganje poznatog hrvatskog povijestničara i prevoditelja Tomislava Jonjić u ove opise kako bi čitatelji imali pred sobom više podataka i sa više strana i izvora da Poglavnik nije mogao "prodati Dalmaciju". To radoh činim. Otporaš.)

Ma kako karikaturalan bio nedavni prizor sa zadarskih ulica, i bez obzira na to što među Hrvatima još uvijek ima onih koji misle da se hrvatsko rodoljublje dokazuje nehrvatskim, pa i protuhrvatskim simbolima kao što su rimski pozdrav i crna odora, zapanjujuće je neznanje onih koji su se, povodom skromnoga mimohoda zadarskim ulicama, okomili na Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Da je Zadar «Pavelić prodao Italiji», u jednoj od udarnih televizijskih emisija izjavila je, ne trepnuvši, rođena Zadranka, bivša ministrica pravosuđa, poznata po umilnom glasu koji se savršeno uklapa u svojedobnu Vitezovu karakterizaciju Hrvatskog sabora. Jednako tako pišu listovi pokrenuti na područjima koja su stoljećima izložena talijanskim presizanjima, poput Novog lista i Slobodne Dalmacije, a slični su se tonovi, ne samo od dežurnog ridikula Ive Horvata u Vjesniku, nego i od drugih novinara i čitatelja ili u izravnim javljanjima slušatelja, dali čuti i u «gornjohrvatskim» medijima. Mržnjom opsjednutog šarlatana Marinka Čulića («...upravo su ustaše predale Zadar fašističkoj Italiji») u Feralu slijedi jedan drugi šarlatan: trenutačni predsjednik Republike Stipe Mesić također se zgraža nad činjenicom da se mimohod zbio «u gradu koji je bio prodan stranoj sili».

Pretežan dio hrvatske javnosti, osobito onaj koji bi to morao znati, reklo bi se, pojma nema o elementarnim činjenicama. I upravo zahvaljujući tom neznanju nadalje se podhranjuje mržnja, mržnja koji kipi iz svake geste i izjave.

Sudbina je grada Zadra nakon raspada Austro-Ugarske i talijanske okupacije hrvatskoga priobalja razriješena Rapallskim ugovorom iz 1920. Njime je i Zadar postao sastavnim dijelom Kraljevine Italije. Prema tome, nije u sastav susjedne nam države ušao nakon Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. I, što nije manje važno, Rapallski je ugovor u ime Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca potpisao tadašnji ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić, izvorno dalmatinski pravaš i kasnije glava Jugoslavenskog odbora. Drugim riječima, čovjek koji je borbu protiv talijanskih aspiracija pretvorio u smisao svoga političkog djelovanja.

Dijelovi hrvatskog teritorija koji su 1920. i kasnije (Riječka država!) ušli u sastav Kraljevine Italije bili su žrtva na jugoslavenskom oltaru, cijena priznanja i stabilizacije prve jugoslavenske države. Iako je potpisao Rapallski ugovor, Trumbić nikad nije proglašen izdajicom. Žrtva u ime Jugoslavije uvijek se nagrađivala.

Kad je Pavelić 1941. žrtvovao dio za cjelinu, jugoslavenska ga je propaganda proglasila izdajicom: žrtva za Hrvatsku se ne nagrađuje nego kažnjava. Oni, pak, koji Pavelića doživljavaju kao personifikaciju odlučne borbe za uspostavu hrvatske države, neku, makar mršavu zadovoljštinu mogu pronaći u činjenici da se Trumbić pred smrt priklonio Paveliću, a ne obrnuto. Čak i onda kad se načelno razgovaralo o teritorijalnim žrtvama...

A iako njihova nacionalna država odnosno prostor pod vrhovništvom izabranoga vladara u posljednjih nekoliko stoljeća nije nikad izdržao više od četrdesetak godina bez promjena granica, Hrvati nikad nisu uspjeli shvatiti da granice, osobito one postignute nametnutim ugovorima, nisu vječne. I da nisu jedini koji su nešto morali žrtvovati da bi dobili državu. Hrvatski povjesničari – osobito jugokomunistička piskarala – nikad ne će hrvatskoj javnosti pokazati primjer grofa Cavoura, koji je ujedinjenju Italije bio spreman žrtvovati Savoju i Nicu. Ne će posegnuti za irskim primjerom: Eamon De Valera i drugovi znali su da je i osakaćena Irska bolja od nikakve. Ne će im pasti na um da su se praktično jučer Kohl i Genscher, radi ujedinjenja rascijepljene Njemačke, lako, bez unutarnjih otpora i revolucija, odrekli Istočne Pruske, Sudeta...

Narodi koji drže do sebe ne nasjedaju lako na neprijateljske provokacije. Hrvati u te ne spadaju. I začudo, ne pada im na pamet ni to, da je 1991./92. napravljena i veća žrtva od one iz Rimskih ugovora: kako bi izborio državu, Tuđman se odrekao svih aspiracija ne samo na ono što je Bakarić darovao Sloveniji, nego i na istočni Srijem, Boku Kotorsku, čitavu Bosnu i Hercegovinu. O čemu je, dakle, riječ?

Tomislav JONJIĆ

Bobani

03-12-2015, 19:53

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI

DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (8)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Iza kako je Pašić na svoj memorandum Grey-u o nagradi za Srbijine žrtve dobio od Britanskog Ministra Vanjskig Djela odgovor da on ne može da prihvati načelo "nagrade za žrtve", nego da drži, da cijeli jugoslavenski problem treba gledati i riješavati kao cijelinu, postali su odnosi između Srpske Vlade i Jugoslavenskog Odbora (kojeg su hrvatska četvorka: Trumbić, Supilo, dr. zubar Pavelić i Ivan Meštrović osnovali u Parizu 30 svibnja 1915. godine, mo.) skladniji, iako su izbijala i nadalje dva različita shvaćanja.

Nakon poraza koji je talijanska vojska pretrpjela kod Caporeta 1917 godine, prijetila je ozbiljna opasnost da Italija zatraži zaseban mir s Austro-Ugarskom i Njemačkom. To je bila ozbiljna neprilika ne samo za one krugove u Italiji, koji su bili za to da se rat nastavi, nego i za same Saveznike. Vodeći računa o tome da su austrijske čete, koje su uglavnom držale talijanski front bile sastavljene od Jugoslavena, (ta negativno magična riječ koja od te 1917. godine sustavno truje hrvatsko/nacionalno/državotvorno tkivo i siše hrvatsku ZDravu krv, mo. Otporaš.) a sam njihov zapovjednik general Borojević Jugoslaven, počeli su Talijani poluslužbeno da traže kontakt s predsjednikom Jugoslavenskog Odbora Trumbićem u cilju da se nađe neki talijansko-jugoslavenski sporazum s namjerom da se tako oslabi austrijski front. Talijani to nisu od limine odbijali, ali su htjeli zadržati savezničku mjenicu do konačne pobjede. Saveznici, a osobito Englezi, bili bi pozdravili jedan talijansko-jugoslavenski direktni sporazum, čim bi Londonski (tajni iz 1915. godine, mo.) Pakt, koga su se oni stidili, via facti izgubio važnost.

Dogovoreno s Talijanima došli su na ideju, da se u Rimu upriliči Kongres predstavnika potlačenih naroda iz Austro-Ugarske i zajedničkom propagandom poljulja austrijeki front. Pri ovom podhvatu bilo im je, čini se, najvažnije učešće (hrvatski "sudjelovanje", mo.) Jugoslavena, za koje su Talijani držali da su ključ otpora na fronti. Trumbić je dalje ostao pri tome, da treba poništiti Londonski Ugovor. (I Poglavnik dr. Ante Pavelić je čekao priliku da poništi silom nametnuti rimski ugovor koje je MORAO potpisati 18 svibnja 1941. godine. Ta prilika se Poglavniku prižila da je on, kao podpisnik tog sramotnog i nametnutog ugovora poništio taj ugovor 10 rujna 1943., mo. Otporaš.)

Međutim su u Londonu na njega napravili pritisak, da Jugoslavenski Odbor mora učestovati (hrvatski "prisustovati", mo) ili se iseliti iz Engleske. Stavljali su pri tome u izgled, da se nadaju da će doći prigodom kongresa u Rimu do direktnog sporazuma između Talijana i Jugoslavena, pri čemu će Londonski Pakt pasti sam po sebi, bez da saveznici pogaze obećanje dato Italiji. Trumbić je morao da popusti i da krene u Rim s nekoliko članova Odbora, koje su Talijani poimenice tražili. Talijani su ih dočekali s najljubeznijom pompom, kako to već oni umiju. Razgovori su se počeli voditi između ćlanova odbora i talijanskih poluslužbenih predstavnika, kojima je na čelu bio Bissolati, te prisutnih Engleza i Francuza koji su imali zadaću, da kumuju sporazumu. Talijani su izjavili, da bi se potpuno odrekli pretenzija na Dalmaciju, te Rijeke (koja nije bila predviđena Londonskim Ugovorom da pripadne Italiji), ali su tražili veći dio Istre s Puljem obećavajući pri tome, da bi se Italija nakon ovakvog sporazuma odrekla Londonskog Pakta. Trumbić je ovaj prijedlog svaki put odklonio podvlačeći, da on ima iz domovine ovlaštenje da zastupa i brani prava naroda u njegovim etnografskim granicama, ali ne da odstupa od njegova prava koje mu iz toga proizlazi. Da dokaže iskrenu želju kako Jugoslaveni idu za tim da se Austro-Hugarska sruši, on je dopustio da se na austrijskom frontu bacaju letci s njegovim potpisom, u kojima se pozivaju vojnici jugoslavenske narodnosti, (među kojima je bio i Alojzije Stepinac, kasnije nadbiskup zagrebački, mo.) da se prestanu boriti za Monarhiju. Talijani su tokom vremena te letke prekrajali ističući da je već postignut potpun sporazum između njih i Jugoslavena. Trumbić i Odbor nisu imali načina da iz talijanskog zagrljaja jave u domovinu pravo stanje stvari.

Nastavlja se.

Bobani

04-12-2015, 20:25

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI

DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (9)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

U relativno kratko vrijeme austrijski se je front slomio i u Italiji je nastalo radovanje. Radovanje s negodovanjem da je austrijska flota prešla u ruke Hrvata. Ali na vijest da je glavna oklopnjača, ViribusUnitis, potopljena u luci Pulje, nastao je urnebesni poklik: "I posljednja jedinica mora pasti u talijanske ruke, a ne smije biti ni jednog čamca u Jadranu s hrvatskom zastavom". Trumbić i ostali članovi Jugoslavenskog Odbora morali su na vrat na nos napustiti Rim, da ne bi nakon ljubeznog dočeka bili i osobno vrijeđani.

Tako je propao pokušaj talijansko-jugoslavenskog sporazumjevanja, a Londonski Pakt je ostao i dalje na snazi. Posljednja nada Trumbića i Odbora bila je u tom času, da ostatci austijske flote ne će dopustiti da Talijani udju u Dalmaciju, a nada sve u Šibenik i Split. Međutim, ta nada se izjalovila, kada smo primili dugački telegram od Dra. Ante Tresića-Pavičića kao "komandanta flote", u kojem nam javlja da je "do posljednjeg čamca spasio" i da se nalazi na Krfu. Dan dva iza toga, na savezničkoj konferenciji u Versalju, (Versailles, mo.) gdje se je pretresalo o nastaloj situaciji, srpski poslanik Milenko Vesnić, (Ja sam koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u Parizu u nekom antikvaru pronašao pedesetak slika u obliku razglednica ovog srpskog poslanika Vesnića i još druga trojica Srba u vojničkoj odori sa tipičnim srpskim šajkačama na glavi, kako izlaze iz Dvorca Vertailles-a sa konferencije. Te slike-razglednice su na poleđini pisale na francuskom jeziku veličinu i glorificiranje srpske vojske kao dio savezničkih snaga u rušenju austro-ugarske Monarhije i stvaranju države SHS. Ja sam sve te slike/razglednice kupio samo zato da nitko drugi ne može doći do njih i s njima se hvaliti a na uštrb hrvatskog naroda. Mo. Otporaš.) ni od koga ovlašten, izjavio je: "Mes compatriotes Jougoslaves se soumettront aux decisions des Allies". Prevedeno na hrvatski: "Moji zemljaci Jugoslaveni će pristati na Savezničke odluke".

Ovo je značilo u stvari Talijanima, jer je po međusavezničkom sporazumu Jadran bio smatran talijanskom zonom. (Da se ne zaboravi ili još bolje, da podsjetim današnje hrvatsko pokoljenje koje nije krivo za rimske ugovore ali je pogriješno informirano, da je Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić "prodao" Dalmaciju Talijanima, dok ovdje kristalno jasno sudionik stvaranja Jugoslavije kipar Ivan Meštrović govori da su Saveznici već 1919. godine u svojim računicama priznali da je hrvatski Jadran talijanski. Meni se je prije par dana jedan javio na moj e-mail adresu koji prati i čita moje opise, doslovno ovako: A šta tu ustaša hoćeš. "...Moj nano je otišao u šumo k partizanima da se bori protiv fašista koji su okupirali moju zemlju..." Žalostno da on tako danas misli poslije skoro jednog stoljeća od tog slučaja kada su Saveznici "darovali" Dalmaciju Talijanima koji tada, 1919. godine nisu bili fašisti, jer je Mussolini sa svojim fašistima došao na vlast tek 1923. Mo. Otporaš.) Sa ovim se je prešlo preko činjenice da je u Zagrebu bila proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a flota je bila uzeta kao zaplijenjeno oružje pobjeđene strane.

Drugi težak udarac i znak da će stvari kod kuće poći krivim putem bio je postupak Narodnog Vijeća u Zagrebu i način, na koji je provedeno ujedinjenje sa Srbijom, 1-og prosinca 1918. g.

Postavši Ministrom Vanjskih Djela u prvoj zajedničkoj vladi Države Srba, Hrvata i Slovenaca, (Za Srbe nije trebalo dugo vremena da oni preinače originalni naziv zajedničke države SLOVENACA, HRVATA I SRBA u zajedničku državu SRBA, HRVATA I SLOVENACA. Dakle, Srbi su odmah i smišljeno htijeli biti prvi i na kormilu zajedničke države. Zato se nije ni čuditi da je dr. Ante Pavelić deset godina kasnije, dakle u siječnju 1929. godine osnovao HRVATSKU REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU "USTAŠA" da ruši i sruši Versaille-sku i svaku Jugoslaviju. Mo. Otporaš.) i vidjevši, kojim su putem pošle stvari u domovini, Trumbić je raspustio Jugoslavenski Odbor (ali kasno, mo.) i sav se skoncetrirao na to da se dalmaciju spasi od Talijana.

Na pregovorima s Talijanima u Rapalu, 1920 godine, dobio je jasnu sliku da ga njegovi srpski drugovi, Ministar Predsjednik Vesnić i drugi ne podupiru, nego da očijukuju s talijanskim Ministrom Vanjskih Djela, grofom Sforzom. Trumbić je pohitio s konferencije u Beograd, da traži potporu Regenta Aleksandra, koji mu je obećao, što vjerojatno nije imalo velika odjeka kod Vesnića i Pašića. Rapalski je ugovor bio potpisan i u njemu priznata je cijela Istra Italiji, kao i Zadar, što Talijani, po izjavama samoga Sfroze, nisu pčekivali. Trumbićeva je misija tim bila završena, što je odmah i osjetio i zatim dao ostavku. (Netko bi sada mogao pomisliti da je i Poglavnik dr. Ante Pavelić trebao dati ostavku i mirna Bosna. To bi najviše talijani priželjkivali, jer im Poglavnik i Ustaše ne bi bili na putu za okupirati cijeli Hrvatsku, tim više da u dru. Mačeku nisu imali konkurenta niti protivnika. Mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

Bobani

07-12-2015, 19:09

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ ILI

DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (10)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Na njegov stav i glas u Ustavotvornoj Skupštini Velikosrbi u svojoj megalomaniji nisu se obazirali i on je za njih prestao biti "državotvoran", a mjerodavan je posatao još više Svetozar Prebičević, koji je Aleksandru "donio hrvatsku krunu", i postao jedini savjetnik za Hrvatsku i Hrvate.

Gotovo gurnut iz političkog života s jedne strane od "državotvornih stranaka", predvođenih od Pašića i Pribičevića, a s druge strane od Radićevacam koji su na svoj način postali ekskluzivni i jedini Hrvati, živio je i tvorio Trumbić, gotovo usamljen. Beograd, kad se je uvjerio da se Trumbić ne može dobiti ni položajem, ni novcem, zamrzio ga je i to gotovo podjednako radi njegova hrvatskog stava, kao i radi toga, što mu se moralno nije moglo ništa predbaciti. "Trumbića i Mačeka se ne bi moglo ni vagonima zlata predobiti, rekao mi je jdenom prilikom Kralj Aleksandar. (Teško će biti povjerovati u vjerodostojnost ove izreke Ivana Meštrovića jednostavno zato što nije naveo mjesto, datum, mjesec, godinu sastanka tog razgovora. Sav ovaj predgovor Ivana Meštrovića se odnosi kako što bolje i svrsihodnije opravdati Antu Trumbića, opravdati njegove zablude u stvaranju jugoslavenskog odbora, u stvaranju jugoslavenskr države, baciti krivnju rimskih i rapalskih ugovora na nekog drugoga, a i tim opravdati svoju ulogu kao jedna značajna četvrta (4) osoba u stvaranju jugoslavenske države. Kroz pravdanje dra. Ante Trumbića, Ivan Meštrović nastoji opravdati sebe i umanjiti važnost svoje ulogu u promicanju pred saveznicima ideja o jugoslavenskom odboru i stvaranju jugoslavenske države. Mo. Otporaš.)

One mračne sile, koje su vjerovale da se parabelumom riješavaju politička pitanja, zaključile su da ubiju Mačeka i Trumbića malo nakon ubojstva A. Šlegela i atentata na Milu Budaka. Određena su bila i lica, koja će to izvesti, i dat im je vrlo kratak rok. Iz njihove okoline je netko iste noći dojavio Trumbiću što ga čeka, a on je rano ujutro došao k meni i saopćio mi opasnost, (što bi se reklo: tko sa vragom tikve sadi do podne, od podne mu se o glavu razbijaju, mo) u kojoj se nalazi.

Ja sam istog jutra saopćio slučaj Banu Peroviću, koji je ležao bolestan, no nemajući povjerenja državnim organima, zamolio sam Jovu Banjanina da odmah putuje u Beograd i da makar u noći saopći Kralju Aleksandru ovaj slučaj, što je Banjanin i uradio, a Aleksandar mi se zahvalio na upozorenju rekavši: "Tako ste zapriječili još jednu nesreću poslije one s Radićem".

Tako je Ante Trumbić do posljednjeg dana živio u materijalnoj oskudici (2,500 dinara mjesečno penzije mirovina, mo.)) i u izvjesnosti da će mu već i onako iznemogao život bit iz mraka prekinut. A kad su mu se oči zaklopile, njegovi su mu prijatelji prenijeli smrtne ostatke u njegov Split i sahranili ih u samostanu Sv. Frane uz tiho, ali duboko saučešće (sućut, mo) neslomljenih Hrvata. Usnuo je ožalošćena ali gorda lica, bez ijedne mrlje na njemu, i u vjeri u slobodu svoga naroda, u kom će mu ostati trajna uspomena.

Ivan Meštrović,
Old Seybrook, Connecticut
21. VII. 1958.

(To je bio predgovor Ivana Meštrovića knjigi: "DR. ANTE TRUMBIĆ - PROBLEMI HRVATSKO-SRPSKIH ODNOSA", Izdanje knjižnica Hrvatske Revije, Munchen 1959. Ovu knjigu je napisao sin Zubara dra. Ante Pavelića, jednog od četvorice stvaranja jugoslavenske državne zajednice Slovenaca, Hrvata, Srbi, SHS, dr. Ante Smith Pavelić. Knjiga je stručno napisana i potkrijepljena mnogim vjerodostojnim povijestnim činjenicama. On je na svoje prezime dodao i ženino djevojačko prezime Smith, kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od istoimenog imena i prezimena Poglavnika dra. Ante Pavelića. Sve to ima svoju svrhu, pa i ova knjiga koju bih vruće preporučio kao jedno povijestno djelo s jedne strane, a s druge kako bi se potaklo Hrvate svih gledišta i tedencija da napišu knjigu po načelima ove knjige u obranu Poglavnika dra. Ante Pavelića, a knjigu završiti citatem Ivana Meštrovića o Anti Trumbiću: "USNUO JE OŽALOŠĆENA ALI GORDA LICA, BEZ IJEDNE MRLJE NA NJEMU, I U VJERI U SLOBODU SVOGA NARODA, U KOM ĆE MU OSTATI TRANJA USPOMENA". Mile Boban, Otporaš).

Kraj ovog predgovra Ivana Meštrovića.

Nastavlja se.

Bobani

08-12-2015, 23:14

PISMO HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU PODPISOM

"PETAR" (KREŠO ŠIMOVIĆ)

Subject: PISMO HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU IDBU PODPISMO "PETAR" (KREŠO ŠIMOVIĆ)

Bog! dragi moj Žarko,

Samo da ti se javim i da te lijepo poZDravim. Mi smo ovdje fala Bogu svi dobro i zdravo, kao što i vama svima želimo.

- Ono što sam ti prije dan/dva poslao nije moj stav iako sam ti to poslao na uvid. Mene je život naučio sve pratiti, čitati, promatrati ali se nikada ne udaljivati od mojeg hrvatskog osjećaja i državotvornih HRVATSKIH NAČELA. Tražio si od mene da ti u rezume opišem o pismu Mostarskoj Udbi s pitpisom Petar. Prilažem ti link o Udbašu Miroslavu Šimiću kojemu sam pisao pismo u lipnju 1987. Pročitaj pomno sve pa mi javi.

http://otporas.com/pismo-u-mostar-hrvatskom-udbasu-miroslavu-simicu/

- Ovo što ti sada prilažem je pismo Kreše Šimovića (od Proboja kraj Ljubuškoga) koji je tada 1978. godine živio u Los Anđelesu. Prati datum pisama i pogubiju Križana Brkića (iz Pogane Vlake, kraj Gruda) 21 studenoga 1978. Ovaj isti Krešo Šimović i Slobodan Radić (od Drinovaca) su došli pred Božić 1978. godine u San Mateo, južno od San Francisca gdje sam ja živio, da me ubiju. Odsjeli su kod sada pok. Stipe Kožula a da ovaj za to nije ništa znao, ama baš ništa. Oni su iz Los Anđelesa došli kod Stipe Kožula u San mateo porukom Marinka Kožula, inače rođaka Stipe Kožula. Dakle, Udba je uvijek koristila svojtu i prijatelje kako bi s jedne strane svrsihodnije planirani zločin izvršila, a sa druge strane svoje tragove prekrila a odgovornost na Hrvate stavila.

- Mene je oko pola noći par dana prije Božića 1978. o tome izvijestila Marica Lević-Koranić koja je živjela u Los Anđelesu i bila upoznata s tim planom. Ja sam odmah nazvao FBI i saopćio im star. Dali su mi neke savjete po kojima sam se držao. Na svu sreću plan je bio osujećen. To je bilo pune dvije i pol godine ranije našeg sikroniziranog hapšenja samo dan kasnije Ukazivanja Gospe šestorici djece u Međugorju 24 lipnja 1981., dakle naše hapšenje je bilo 25 lipnja 1981.

- Prošle godine u svibnju (2014) bio sam u Ljubuškom i susreo se s čovjekom kojeg sam poznavao još u Parizu i nisam ga vidio od ljeta 1967. godine. Bilo mu je veoma drago a i meni još više, tim više jer smo obadvojica iz zatvora svjedočili naše hrvatstvo i za našu Hrvatsku. Htio je ovaj moj prijatelj me upoznati s jednim njegovim prijateljom koji mnogo o meni zna i koji bi me želio svakako susresti i vidjeti. Moj prijatelj ga je preko svojeg mobitela nazvao i rekao da za njega ima veliko iznenađenje te da dođe hitno i odmah. Četvrt sata kasnije pojavio se čovjek i skoro me odmah - po slikama - prepoznao.

- Pričali smo najviše o našem starom i prošlom djelovanju za Hrvatsku. Pitao me neke stvari vezane za Californiju i zbog kojih sam dospio na njujorški proces. Iznanadio sam se kako je bio upućen. Pitao me dotično o ovom Kreši Šimoviću. Kada sam mu sve rekao što sam znao i čuo o njemu, pitao me je dali bih ga želio vidjeti, da on zna gdje on živi i gdje mu je kuća. Nisam bio najzagrijaniji ići ga vidjeti, jer sam sve htio zaboraviti i neizvlačiti neugodne uspomene iz prošlosti. Na njegovo insistiranje, pristao sam s tim da mu neću reći tko sam, ali da ću mu svakako dati do znanja tko je on i da je on taj koji je pisao ovo dolje priloženo pismo Mostarskoj Udbi.

- Taj čovjek je išao ispred mene u svojim kolima, ja iza njega u mojim. Kada je čovjek stao (na desno iduć iz Ljubuškog prema Vitini) pred jednom kućom u Proboju, ja sam zastao nekoliko kuća iza njega, izišao iz auta i kao izgubljen "tražio" neku adresu. Ovaj čovjek koji me je tu deveo se meni predstavlja i odmah govori ime i prezime svojeg prijatelja: Ovo je Krešo Šimović. Nije mi bilo svejedno se s njim sresti (prije ga nikada nisam vidio niti sam ga poznavao) niti upoznati, jer vrag ne spava. Pitao sam ga: dali je on nekada u prošlosti živio u Los Anđelesu? Čim je potvrdio da jest, uputao sam ga točno ovako: Gospodine, dali vi vjerujete u Boga. Odgovorio je da jest, našto sam mu rekao: Onda bi za vas bilo najbolje da se dobro ispovjediti prije nego bude kasnio i prije nego vas Bog pozove. Nisam htio tu više biti i odmah sam napustio to društvo. Ovaj čovjek je na moj poziv došao uveličati gozbu OBITELJSKOG SASTANKA PETRA I IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆ, u subotu 7 lipnja 20014.

- Dragi moj Žarko ovo sam - tražeći nešto po internetu što sam prije dvije godine stavio na Kamenjar. com. - pronašao i odlučih tebi poslati jer si ti od mene to tražio i znam da sve pratiš i sve želiš znati.

Iskreni poZDravi svima.

Bog! Stric Mile.

xxxxx

PISMO JEDNOG HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU PODPISOM "PETAR"

Zdravo prijatelji, Los Amgeles, 26.9.78.

(Pismo je pisano velikim slovima od početka do završetka. Ja ću ga iz kopije donijeti bez ikaovih ispravaka i malim slovima. Kasnije ću ga donijeti na engleskom jeziku kao dio povijesti sa suda u New York-u desetorici Hrvata 1982. godine, mo, Otporaš.)

Dase javim dragi moj prijatelju sa nekoliko riječi dasam dobro kao što i vama želim sve najbolje.

Mislio sam se prije javiti, ali znaš kako je malo nezgodno to znaš sam zbog čega. Mogu ti reći dasam se počeo uklapati u ovu sredinu. Misliš da znaš kakva je ona. Upoznao sam dosta ljudi i sanjima sam dobar jer moram sve da neću. Kupujem novine i pratim šta se zbiva i tako. Ima dosta novosti koje ne mogu još da pišem, pa ću drugi put. Dosta sam čuo od povjereni ljudi što ima i što se radi i što se sprema ali ne ubrzo, pa što bude ja jaću javiti na vrime. Prijatelju po svoj prilici negdje oko 3 hiljade je spremno da pođu kućama, mislim da me razumiješ (kada!) Ja sam bio sa jednim od njih, ali nastojim da se približim glavnini. Ja mislim da ću uspjeti, čim dođem jaću ti moj prijatelji javiti.
Prijatelji dragi, njegov rođak obeđaje dosta toga. Nebi pisao sad otome ( amožda znate i zašto ) Ja ću vam pomoći što mogu jer vidim da mogu samo ako mognem ostati ovdje, jer žena nešto sumnja, i kaže dame more povratiti kući kad ona zaželi, kažem ako ostanem. Ja vam želim puno pomoći, pa štogod bilo samnom jer osjećam da moram i hoću. Puno pozdrava svima vaš prijatelj Petar.

(Ovo pismo je pronašao Hrvat Zvonko Pavelić, detektiv koji je radio za kriminalnu Policiju Los Angelesa, L.A.P.D. Criminel Division. On je došao svjedočiti u prilog ISTINE u New York kada se je Hrvatima sudilo za takozvani "hrvatski terorizam". Sudkinja, (ona) mu nije dozvolila. On bi tu iznio kako je taj "PETAR" bio Krešo Šimović, koji je bio Udbaški doušnik i uhodao, špijunirao Hrvate Los Angelesa. ima toga mnogo za reći. Otporaš)
•Odgovori •Podijeli ›

http://otporas.com/pismo-u-mostar-hrvatskom-udbasu-miroslavu-simicu/

Eto Žarko sada će ti biti malo jasnije kako je Udba među nama operirala, uvjek u stilu: Kamen baciti a ruku sakriti. Opet ti prilažem link tako da sam siguran da ga nećeš mimoići.

Iskreni poZdravi svim tvojiMA. Bog! Otporaš.

Bobani

13-12-2015, 16:49

Kliknite na: www.otporas.com

“obrana” glasilo hrvatskog narodnog odpora - OTPORAŠ
otporas.com/obrana-glasilo-hrvatskog-narodnog-odpo...
Translate this page
Nov 21, 2015 - Uspio sam, da ste svi Vi uvjereni da Odpor nije General Drinjanin, nego svi Vi po svih pet kontinenata. Ako ja padnem, znadem da ćete uskočiti ...

Pratio sam mnoge opise na ovoj Otporaševoj stranici. Tko ima vremena i živaca sve to pročitati a ponešto i zapamtiti, taj "netko" bi bio dobar nastavnik hrvatsih povijestnih dogodovštine, posebice iz hrvatske političke emigracije.

Bobani

17-12-2015, 13:22

PISMO MOJIM KOMŠIJAMA - NOVA GODINA 1987.

PISMO MOJIM SUSJEDIMA | Kamenjar
kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

(Sretan Božić, veseli božićnih blagdani, puno sreće i veselja, zdravlja i zadovoljstva, kućne i prijateljske snošljivosti, Sretna Nova 2016 godina svima Mile i Annie Boban sa obitelji!)

PISMO MOJIM SUSJEDIMA | Kamenjar
kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

Iz Otporaševe torbe:
PISMO MOJIM SUSJEDIMA
Siječanj 03, 2015in: Iz Otporaševe torbe - 9 Komentara

Dragi susjedi: Unatoč činjenici da dugo godina nismo skupa, ipak smo iz tisuću razloga jedni drugima bliski. Svakako da smo na različite načine često puta u mislima zajedno. To je upravo razlog da vam pičem ovo pismo kako nebi kasnije ispalo da vam se nikada nisam javljao i da sam kao slobodan čovjek u slobodnom svijetu skriveno šutio, dok je poznato da šutnja znači smrt.

Istina da su naše sudbine različite, i u tome nije “istočni grijeh”. Ja sam vrlo mlad, neiskusan, bez poznavanja tuđih jezika i običaja, bez ikakovih sredstava i zbog pritiska države čija ekonomija nije funkcionirala, morao napustiti moj rodni zavičaj i otići “trbuhom za kruhom” izgrađivati tuđi svijet.

Istina je, da sam u tuđem svijetu stekao obitelj i da moja djeca nisu učila najljepši jezik na sviju, hrvatski; da nisu imali priliku upoznati hrvatske običaje i kulturu, da nemaju osjećaja za hrvatske vrednote kao što to vaša djeca imaju. Ali je također istina, da su poslije mene i mnogi drugi napustili svoje domove i otišli tražiti bolju dubućnost i bolju mogućnost za život, kako za samog sebe tako isto i za svoju obitelj, ostvivši iza sebe staro i nejako, one koji nisu u stanju izgrađivati svoju i našu domovinu, koji nisu bili u stanju nadomijestiti onaj gubitak radne snage koja im je trebala za podmirivanje svih: seoskih, općinskih, kotarskih, republičkih i državnih troškova.

Zato ste ostali vi tamo, dragi moji susjedi, koji ste ostali vjerni svojoj kući, svojem djedovskom pragu, svojoj domovini, svojoj zemlji, svojim običajima i svojem jeziku, svojoj povijesti i svojoj kulturi. Ženili ste se sa svojim djevojkama i odgajali svoju djecu u svojoj zemlji Hrvatskoj. Vaša djeca imaju priliku upoznati sve ljepote i vrednote Hrvatske. I to je jedno bogatstvo koje se nigdje ne može naći niti igdje kupiti. Sav društveni teret vi ste podnosili. Morali ste dvostruko više raditi da bi mogli uzdržavati one koji ne rade a moraju živjeti, i to sto puta bolje žive oni koji ne rade a imaju povlaštene položaje, koje režim plaća iz radničkih kolektiva i tako režim stvara svoju “vojsku” koja se zove TO, Teritorijalna Obrana, od svih svojih sljedbenika, koja pokorno nadzire sve svoje građane, radnike i njihove obitelji.

Da je vas sudbina dodijelila da morate napustiti svoj zavičaj i živjeti razbacani po svijetu kao Židovi, vi biste isto bilo ono što sam ja bio za cijelo moje emigrantsko razdoblje života. Branili bi pred strancima čast i postojanje hrvatskog imena, kojeg je bivša monarhistička jugoslavenska vlada kao i sadašnja komunistička, sustavno prešućivala i zataškavala pred strancima, s očitom namjerom da ih se uvjeri da hrvatski narod ne postoji, već da postoji jedna hibridna smjesa jugoslvenskih naroda.

A da sam ja ostao kući sa vama, za sigurno bih bio kao i vi. Patio bih se skupa sa vama, trpio bih veliku neimaštinu i nepravdu, trpio bih poniženja, laži i razna zlostavljanja, bio bih izložen raznim ucjenama kao i vi itd.

Hladnjak bi mi bio skoro uvijek prazan. Ruka bi mi uvijek tražila novčanik kojeg bih proklinjao zato što u njemu nema dovoljno novca da kupim najosnovnije dnevne potrebštine. Kravu bih nagonio u trčenje da se oteli koji dan prije vremena kako bi mi djeca imala miljeka za doručak. Od nervoze bih otišao u gostionicu potražiti “spas i veselje” u piću tako da često puta ne bih ni večerao sa ženom i djecom. I tako to iz dana u dan dok ne pukne zora!

A ZAŠTO SVE TO ? Jednostavno zato, što svi skupa nebi smjeli nikako razmišljati o našem zajedničkom nesnošljivom položaju. Svi bi zajedno gutali svako nezadovoljstvo, držali ga u sebi, umjesto da kao slobodni građani i ljudi zajednički potražimo riješenje našim bolima, ali tako, svi zajedno i solidarizirano, da ne ispane: tko mu je kriv što je govorio. Zašto nije šutio kao ja pa mu se nebi niša dogodilo, i tako dalje. Oni iz povlaštenih položaja bi, danas jednog, sutra drugog, postepeno maltretirali i otpuštali sa posla, kako bi ih na koncu što lakiše strpali u zatvor kao neprijatelje protiv naroda i države. Dok u Kini danas se narod diže i traži veću slobodu i veća demokratska prava, kako bi se i oni kinenski emigranti mogli slobodno svojim kućama povratiti. Gorbečov je također zajamčio slobodni povratak dugogodišnjim protivnicima ruskog režima, i niša se nije dogodilo onima koji su se već povratili. I jednim i drugima je to moguće zato što nemaju Beograda. A tko će nama Hrvatima zajmačiti našu sigurnost? Ja ju vidim samo u onoj: Uzdaje se use i u svoje fišeklije.

Dragi moji susjedi, sa opravdanim pravom možete pomisliti da je meni lako odavde iz Amerike govoriti što me je volja, kao što je bilo lako pok. Iviši Boban psovati Turke iz Vitroša, znajući vrlo dobro da mu se neće ništa dogoditi. Pa kada je to tako, onda trebate znati da ovo pismo nije pozv na uzbunu, niti poziv na svađu i mržnju, već, naprotiv, poziv na veselje i međusobno razumjevanje za bolji i slobodniji život radnika, koji je glavni pokretač narodnog i društvenog gibanja.

Usto, ovo pismo ima i jednu posebnu važnost i zato što u ovom teškome trenutku upozorava svakog radnika na propast države koja je kriva za sva zla koja su pretrpjeli svi jugoslavenski narodi, koja je kriva za mnoga: kulturna, vjerska, odgojna, moralna i sva druga obeščašćenja građana i radnika Hrvatske. Kriva je zbog nesposobnosti upravljanja narodne imovine, zbog najgoreg funkcioniranja ekonomije koja je narod dotjerala u očaj, kriva je zbog stalnog rasta inflacije i velikog pomanjkanja posla za svoje građane, kriva je za ogromne zajmove kod kapitalističkog zapada koje ni kamote ne može otplaćivati, a zajmove utrošila više od 65 posto u ideološke i špijunske svrhe svojih građana, kako u domovini tako, i još više, u inozemstvu, kriva je za masovno iseljavanje svojih građana, najviše Hrvata na čija mjesta stranci se useljavaju, kriva je za nazadovanje u razvitku na svim područjima, ako se usporede one zemlje u kojima najviše radi naš jadni hrvatski seljak i radnik, koji je svojim žuljevima izgrađivao tuđu zemlju, a svoju zanemario zbog nesposobnosti vladajuće povlaštene komunističke klase, itd.

Imajući u vidu sve poteškoće i jade našeg naroda, došao sam do spoznaje da: kada se nešto ne može popraviti, ne treba ga niti popravljati. Jugoslavija je nepopravljiva i zato ju treba rušiti i na njenim ruševinama obnoviti Slobodnu Državu Hrvatsku. Andrijica Šimić se nije borio da popravi tursko stanje, nego se je iz šume borio kako bi ga zamjenio s drugim, boljim i ljepšim. I ja se iz emigracije ne borim da mi bude bolje, nego se borim da loše zamjenim sa boljim, tako da nama svima bude dobro i bolje. Te da svi zajedno, kroz kratko vrijeme, osiguramo svim radnicima naše zemlje Hrvatske dohodak kojeg imaju stručnjaci i radnici u najrazvijenijim zapadnim zemljama, i tako da zajednički spriječimo daljnje iseljavanje Hrvata iz naše domovine Hrvatske.

Sa kapitalom kojeg bi Hrvati iz inozemstva donijeli i ulagali u izgradnju svoje zemlje i sa prirodnim bogatstvom kojeg Hrvatska ima, ubrzo bi postali druga Švicarska po standardu života, u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i koja bi u kratko vrijeme trebala uvoziti radnu snagu. Tada bi mi svi bili veseli, jer bi se osjećali da smo dio onog tijela koje sačinjava narodnu zajednicu za koju je vrijedno živjeti i umrijeti. Svi bi imali socijalno osiguranje – ne samo pojedinci! Svi bi imali godišnje odmore – ne samo povlašteni!

Niti sam ja drukčiji, niti sam pametniji, niti sam sposobniji od vas. Rodio sam se među vama. Dakle, iste grane smo list. Ja sam od vas drugačiji samo u tome što sam bez bojazni imao priliku više nego vi proučavati našu hrvatsku narodnu prošlost kao i sadašnjost – što je vama bilo uskraćeno – te sam došao do zaključka, na osnovu svih zgoda i nezgoda koje je naš hrvatski narod u prošlosti preživio, da mi ne možemo biti sretni, veseli i svoj na svome, dok god ne izgradimo JEDAN MOST HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA, na kojem će se radosno susresti domovinski i iseljeni Hrvati, i koji će s tog MOSTA HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA u nepovrat baciti sve zadjevice i mržnje iz prošlosti, koje su i jednima i drugima destljećima rastrgavale njihovu dušu i tijelo.

Naravno da će biti i onih koji će iz straha za svoje povlaštene položaje odmah početi sa starim otrcanim frazama: to su Ustaše, fašisti, koljači i neprijatelji “bratstva i jedinstva” itd. Da se odmah razumijemo. Niti postoji bratstvo i jedinstvo, niti postoje Ustaše, fašisti i koljači. Sve je to prošlost! Sve što danas postoji jest obmana pomoću koje razni karijeristi nastoje naturiti hrvatskome narodu kompleks krivnje za prošlost; tako da u svojoj kupusariji povežu i četništvo s određenim ciljem da što više razjare mržnju između Hrvata i Srba, znajući savršeno dobro da se njihova vlast temelji na: zavadi pa vladaj.

Dragi moji susjedi, ja čvrsto vjerujem, da vi niste protiv hrvatskog narodnog izmirenja, niti ste protiv povećanja plaća i poboljšanje životnog standarda, niti ste protiv izgradnje naše zemlje, niti ste protiv povratka iseljenih Hrvata svojim kućama, niti ste protiv da ovi ulažu svoj kapital u izgradnju naše domovine Hrvatske, u kojoj imaju podjednako pravo živjeti i pobjednici i pobjeđeni, niti ste protiv slobode i demokratskog poretka u našoj zemlji, niti ste protiv da vaš novac bude u vašem džepu a vaša puška na vašem ramenu, itd.

Ako je to tako, a tako je i tako bi moralo biti i ja se zato borim da nama Hrvatima bude dobro u Hrvatskoj kao što Francuzima nije loše u Francuskoj, Austrijancima u Austriji, Njemcima u Njemačkoj, Talijanima u Italiji, Amerikancima u Ameriki, itd., onda ja ne vidim nikakva razloga da bi nama Hrvatima bilo loše u našoj Državi Hrvatskoj, koja po jugoslavenskom ustavu ima pravo na samoodređenje.

Na temelju iskustva raznih događaja iz prošlosti, došao sam do zaključka i do spoznaje da bi građani Hrvatske mogli imati trajni mir, ako se njihove težnje usmjere na:

(1) Hrvatska država sa svim svojim povijestnim i etničkim granicama.
(2) Glavni grad Hrvatske Banja Luka.
(3) Zastava hrvatske države crven-bijeli-plavi sa tri trake i tri različite boje koja bi predstavljala tri najznačajnije komponente hrvatskog naroda: katolici, muslimani i pravoslavci. Kockasti grb od 25 polja u sredini bijele trake bi predstavljao mozaočku povezanost snošljivosti i ravnopravnosti svih građana hrvatske države.
(4) Svaki tko se rodi u hrvatskoj državi je po međunarodnom pravu automatski i hrvatske narodnosti. Izuzetak su prolaznici strane narodnosti čije se dijete rodi u Hrvatskoj.
(5) Državljanin Hrvatske može biti svaki stanovnik koji je u stanju ispuniti međunarodne zahtijeve za državljanstvo. Narodnost je odvojena od državljanstva toliko da svaki stanovnik Hrvatske može njegovati svoje nacionalne osjećaje.
(6) U hrvatskoj državi će biti službeni jezik hrvatski, što ne znači da druge manjine ne mogu govoriti svojim jezikom, njegovati svoju tradiciju i običaje, ako oni to hoće.
(7) Za sve građane Hrvatske biti će jednaka putnica sa oznakom: Građanin Hrvatske. Građanin i stanovnik nije jedno te isto. Stanovnik može biti i stranac koji je na privremenom radu u Hrvatskoj ali nije građanin.
(8) Novac hrvatske države će biti stara tradicionalna hrvatska mjenica Kuna.
(9) Svaki stanovnik Hrvatske će imati iskaznicu sa slikom i kratkim osobnim podatcima za identifikaciju. Iskaznica i putnica nisu isto.
(10) Hrvatski državni praznik bi trebao biti 29 Listopada, simbol prekida svih veza sa strancima 1918. i prvi dan hrvatske samostalnosti.
(11) Dan hrvatske zastave i dan HOS-a bi trebao biti prvi dan ljeta, tj. 21 lipnja.
(12) Dan hrvatske žalosti (pijeteta) bi trebao biti prvi studenoga, tj. Dan Mrtvih kada bi svi građani Hrvatske sa svojim vjerskim i državnim predstavnicima odali počast mrtvima čije kosti pokriva zemlja i Država Hrvatska.
(13) Dan hrvatske mladosti i praznik rada bi trebao biti prvi svibnja.
(14) Hrvatska država priznaje sve glavne vjerske blagdane svojih građana.
(15) U hrvatskoj državi neće biti rasnih, vjerskih, nacionalnih i inih privilegija.
(16) U hrvatskoj državi će biti dozvoljeno slobodno ispoljavanje: vjersko, političko i ideološko; sloboda javnog sastajanja i govora, pisanja u granicama morala.
(17) Svakom građaninu Hrvatske će biti zajamčeno da neće biti gladan i da neće biti bez posla. Svaki građanin će biti socijalno osiguran. (18) U hrvatskoj državi neće biti političkih zatvorenika, jer će u njoj vladati pluralistički poredak, tj višestranački sistem na zasadama demokracije i prava slobodnog glass.
(19) U hrvatskoj državi žene će imati pravo na mirovinu u 58 godini a muškarci u 62. godini života.
(20) Svaki muškarac, građanin Hrvatske, prema zdrastvenim i fizičkim sposobnostima je obvezan služiti vojsku.
(21) U hrvatskoj državi neće i ne smije biti mita. Onaj tko ga bude davao i onaj tko ga bude primao, smatrat će se podjednako krivim i kao mjenjači nepoštene zarade, bit će po zakonu kažnjeni.
(22) Svaki građanin koji je rođen u Hrvatskoj ima pravo se natjecati za predsjednika Hrvatske, koji će se birati na pet godina i ne može biti biran više od dva puta uzastopice. Jedne izbore treba preskočiti da bi se po treći puta mogla kandidirati ista osoba.
(23) U odnosu na političke razlike u svijetu, Hrvatska će biti neutralna i neće se miješati u sporove drugih naroda, osim ako ti sporovi nebi direktno utjecali na vitalne probitke hrvatskog naroda i njegove Države Hrvatske. Sa svim narodima u svijetu Hrvatska će nastojati imati najprijateljske odnose svih vrsta, osobito sa susjednim narodima.
(24) Hrvatska država će priznati svim svojim građanima mirovinu koju su zaslužili u jugoslavenskoj državi. Priznat će svim vojnim osobama njihovu sposobnost i njihove činove i sve što su zaslužili u svom vojničkom zvanju. Zajamčit će sva radna mjesta svim radnicima koji žele i dalje ostati na tim radnim mjestima.
(25) Hrvatska država će uskladiti gospodarsko stanje u zemlji na principu. tj. načelima privatnog vlasništva i slobodne izmjene.

Dragi moji prijatelji i susjedi, ovo nije neki ustav niti bilo kakav zakon. Ovo je moja ideja kako bi trebalo biti i moj odgovor jednom susjedu koji je pisao svojem prijatelju u Njemačku da mi njegovo pismo proslijedi, jer kako kaže da on nema moje adrese. On u svojem pismu mene moli da u slijedećem PISMO MOJIM KOMŠIJAMA pišem malo kako bi trebala izgledati Hrvatska Država. Ovo je samo jedan dio od tisuće ideja koje bi mogle pomoći da se ipak krene sa mrtve točke (EPPUR SI MUOVE.) Svrha ovog pisma je prijateljska, a sadržaj je miroljubiv i programatski, kojeg se treba na sav glas pročitati da bi ga se razumijelo.

Neka Vam je svima Sretana i Blagoslovljena Nova 1987. Godina! S velikim poštovanjem vaš prijatelj i susjed Mile Boban.

Pisano na Novu Godinu 1987. u glavnom gradu Texasa, Austinu.

Pročitajte više na PISMO MOJIM SUSJEDIMA | Kamenjar, Kamenjar


Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3uZpdsyTP
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Bobani

17-12-2015, 20:10

ODGOVOR GOSP. IVE JOLIĆA NA PISMO MOJIM KOMŠIJAMA - NOVA GODINA 1987.

(Donosim u cijelosti i bez ikakovih ispravaka pismo, bolje rečeno, odgovor gosp. Ive Jolića iz Toronta na "PISMO MOJIM KMŠIJAMA - NOVA GODINA 1987". Trebali bi se i drug javiti i iznijeti svoja mišljenja kao što je i gosp. Ivo Jolić iznio svoje mišljenje. Svakako se treba uzeti u obzir da je ovo pismo pisano četiri (4) godine prije propasti bivše YU države i da je isano u ODRAZU VREMENA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. Pošto sam ja taj bio koji je to pismo pisao i, dans, 17 prosinca 2015. godine, dakle skoro punih 28 godina, iznosim ime onog čovjeka, Hrvata iz Njemačke koji je zamolio svojeg prijatelja da mene za moje mišljenje kako doći do hrvatske Države i kako se boriti protiv Tugoslavije. Njegovo je ime Miroslav Čuljak (1939-, poznat kao Mošo Đominov Onaj drugi, njegov prijatelj je Miloš Pejić, sada pokjni koji je od moje Majke tražio moju adresu da mi piše, i pisao mi je, naravno u tajnosti da Udba nebi saznala. Kada sam ja po prvi puta u lipnju 1991. godine posjetio moje selo Bobanovu dragu poslije skoro 35 godina, pred crkvom, sav u ponosu, prišao je k meni, čestitao mi na svemu, rekao mi kako je sva ta PISMA MOJIM KOMŠIJAMA koja sam ja pisao i slao, kako je on to vrlo dobro sakrio pod kućni krov da Udba ne može pronaći.
Ovim putem želim čestitati svim kršćanima Sretan Božić i blagoslovljene božićne blagdane, a svima želim Sretnu Novu 2016. godinu! Otporaš.)

PISMO MOJIM KOMŠIJAMA - NOVA GODINA 1987.

John Jolic
Reply|
To:
Mile Boban <froate@hotmail.com>; Thu 12/17/2015 4:27 PM
Poštovani moj Otporašu !

Primam,čitam i slažem tvoju obilnu korespodenciju o NAŠOJ hrvatskoj borbi za slobodu i
nezavisnost LIJEPE NAŠE !
Međutim prekopavati po prošlosti izgubismo vrijeme i okupiramo mozak mentalno i vremenski
a da ništa ne koristi našoj svakidašnjoj borbi za boljitak sadašnjeg stanja u kojem se "DAVI "
hrvatski NAROD..!
Patnje i torture kroz koje je prošao hrvatski NAROD su ostavile POSLJEDICE I DEFORMIRALE
ČITAVE GENERACIJE DANAŠNJIH HRVATSKIH NARAŠTAJA.
Ono o čeme ti pišeš je POVIJESNA ISTINA.ALI TA POVIJESNA ISTINA NIJE BITNA ZA 80 % mladje generacije,koju interesira FILOZOFIJA OČENAŠA ! "Kruh naš svagdanji DAJ NAM DANAS ....
daklen današnje MUKE potiskuju JUČERAŠNJE,a to znači moramo tražiti rješenja za danas,a ne za JUČER. Dr. A. Starčevic je govorio da se DESPOCIJE NE POPRAVLJAJU NEGO RUŠE !,na tom putu hrvatskom NARODU treba pomoći revolucionarnim metodama za koje su nam debelo iskustvo ostavili DIKTATURE I DIKTATORI ili skraćeno drugovi Staljin i Bravar iz Kumrovca.!
Meni se čini da samo jedna " KULTURNA REVOLUCIJA " u Hrvatskoj mora dovesti do OLUJE ILI VIHORA,koji če POMEST HRVATSKU od SKOROJEVIĆA,ili kako ih je POGLAVNIK nazvao KUFERAŠIMA,što znači da su u Zagreb stili s KUFEROM i ZAUZELI VLAST,BOGATSTVO I APARAT koji PRIJETI NARODU ,ništa manje nego je prijetila Bravarova krvava INTERNACIONALA.
Ja te pitam kako odgojiti današnji HDZ da bude PREPORODITELJ MODERNE I PRIJEKO POTREBNE NOVE POLITIČKE FILOZOFIJE.Tuđman je RAZARAO HSP i HSS,a danas HDZ cvili kao početnik i jadnik,jer se nije suprostavio DUBOKO UTEMELJENOM KOMUNISTIČKOM FAŠIZMU ali je zato ODBACIO " NEPRIJATELJSKU EMIGRACIJU " a to znači TEBE I MENE I DRUGA BAR 3 MILIJUNA NACIONALNO I DRŽAVOTVORNIH HRVATA ,po svijetu uključujući i Hrvate BiH !!
Eto dragi moj Mile iz Bobanove drage,to je naš problem,a slavni Max Luburić je UČINIO I REKAO SVOJE  P R A V O V R E M E N O, i POKOJ MU VJEČNI !
Pozdrav tebi i cijeloj obitelji od mene i moje supruge Marije !

Ivo


Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3ubfq3uaJ
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Bobani

17-12-2015, 22:46

HRVATSKO POMIRENJE - FRANJU TUĐMAN UZEO IDEJU IZ "DRINE" br. 3/4, 1964., str. 18/21

Ideju hrvatskoga pomirenja razvija šezdesetih godina ustaški (pukovnik, a general Hrvatske Vojnice HOS-a, mo. Otporaš.) general Vjekoslav Luburić- Max. Ističe da mora doći do pomirenja ustaša i partizana te ustaških i partizanskih sinova jer je to jedini način na koji Hrvati mogu dobiti vlastitu državu. Kako bih što bolje približili ideju pomirenja preuzeti ćemo ulomak programskog teksta koji je objavljen u Luburićevom časopisu Drina.


Piše: Jozo Ćosić/HSPF.info

Evo ključnih dijelova toga programskoga teksta:

Govorim o tebi, kršni Istrijanče i Dalmatinče, koji si pred talijanskim zulumom pobjegao u partizane i doživio „oslobođenje“; o Tebi, koji i danas služiš Titovu vojsku, i koji se buniš što ne možeš napredovati i proslijediti školovanjem, dok Tvoji „drugovi“ s onu stranu Drine završavaju pomorske akademije, dolaze na Tvoje more, preuzimaju kapetanska mjesta, koja su vjekovima ponosno držali Tvoji djedovi, i tako Te guraju i istisnjuju iz Tvog položaja i kradu Tebi, i to u Tvojoj vlastitoj kući, Tvoj svakidašnji kruh.Govorim o Tebi, koji moraš slušati „časove“ o plivanju od onih koji mora nikada nisu ni vidjeli, i koji Ti sole pamet kako treba ploviti, Tebi, koji si srastao s morem i cijeli život na njemu ploviš.

Pogledaj oko sebe! Koliko je u vojnoj mornarici Istrana i Dalmatinaca među Tvojim predpostavljenima? Došlo je vrijeme, kada Te uvjeravaju da više ni ne znaš što je more! Pređi su ti bili umni morski orlovi; pogledaj u Pomorsku Enciklopediju: radi „bratstva i jedinstva“ to Tvoje more je postalo SRPSKIM! (…) Podsjećam Te Tvoje slave, Tvoga imena i Tvoga mora, kao i Dubrovačkog zvonca, koje je Srbima davalo do znanja, da moraju u predvečerje napustiti gradske miri (zidine).(…)

Opet Srbi „sve i svuda“! Opet moraš biti pokoran tuđincu! Zar su samo Srbijanci sposobni imati duplo veću plaću od tvoje, voziti se autom, imati vlastite vile, bolje zalogajnice, zubatiju ribu, širi pogled i čišći zrak? (…)

Ne misli , da Ti prigovaram, što si se borio za „bratstvo i jedinstvo“; svjestan sam da su Ti ga nametnuli, jer si se borio za svoju Istru i za svoju Dalmaciju, a ne za veliku Srbiju. Sada, kad nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela „U“ kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.(…)

Bio sam se ustao protiv preko-drinskog uljeza, koji su za kraljevske Jugoslavije činili ono, što Tebi danas čine: da, bio sam ustao za Hrvatsku, kako i Ti danas ustaješ.

Kako vidiš idemo istim putem. Jedno smo, samo što ja živim u ilegalnosti, a Ti u legalnosti, što Ti je u rukama oružje, a ja sam praznih ruku. Čuvaj svoje mjesto, jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas, kada ćeš moći petokraku zamijeniti kockastim grbom i postati gospodarom našem moru i našoj Hrvatskoj! Od danas budimo samo jedno, samo borci za Hrvatsku!

Dr. Franjo Tuđman upoznao se s ovom idejom šezdesetih godina dok je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta (od 1961. do 1965. godine).

Ideju hrvatskoga pomirenja također zastupa i Ante Bruno Bušić, ali poseban doprinos realizaciji te ideje pripisuje se fra Dominiku Mandiću.

Konstatirali smo da je idejni tvorac ideje hrvatskoga pomirenja Vjekoslav Luburić (Max) te da Tuđman upravo od njega preuzima ideju pomirenja. Ali, kakvu je ulogu u svemu tomu odigrao Ante Bruno Bušić?! Novinar Darko Hudelist smatra da se devedesetih godina Tuđmana povezivalo s Bušićem zato što Bušić nije nosio nikakav zločinački teret prošlosti (za razliku od Luburića) te da je ideju pomirenja bolje pripisati borcu za slobodnu Hrvatsku, hrvatskom imigrantu Bušiću, nego Luburiću jer bi samim time i ideja pomirenja postala prihvatljivija hrvatskoj ljevici.

Fra Dominik Mandić bio je glavna poveznica Tuđmana s emigracijom, bio je poglavar Komesarijata hercegovačkih franjevaca u Chicagu.

Polovicom 1987. Tuđman je krenuo u realizaciju ideje povezivanja hrvatskoga naroda, Hrvata u matici i hrvatske dijaspore; no, to nije bilo jednostavno izvesti budući da je bio dvostruki politički zatvorenik, osuđivan 1972. i 1981. Ipak, zahvaljujući starim poznanstvima i sve liberalnijoj politici uspijeva dobiti putovnicu. Formalan razlog odlaska u Kanadu naveo je predavanja na tamošnjim sveučilištima, naravno, pravi razlog ipak je zadržao za sebe. „Služba je, naravno, znala da je uspostavljenje „jedinstvene domovine i dijaspore“ u borbi za samostalnu hrvatsku državu „alfa i omega“ Tuđmanovoga cjelokupnoga političkoga angažmana.

O tome je on opširno pisao u pismu Bruni Bušiću davne 1977., kao i u brojnim drugim pismima što ih je slao politički aktivnim Hrvatima u zemljama zapadnoga svijeta. Pisma koja za službu nisu bila tajna.“ Putovanje u Kanadu, 1987.godine, a zatim 1988. te 1989. godine imalo je jasan cilj, uspostavljanje kontakta, a zatim i konkretnih dogovora i angažmana s najjačom zajednicom hrvatskih iseljenika u svijetu, zajednicom hercegovačkih franjevaca. (Treba ovdje nadodati, da se zna i da se nezaboravi i druge hrvatske državotvorne i političke organizacije, poimenice Pročelništvo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. Mo. Otporaš.) Tu zajednicu pedesetih i šezdesetih podiže na noge fra Dominik Mandić. Vjekoslav Max Luburić tu zajednicu naziva „hercegovačkim Vatikanom“.

S Mandićem je Tuđman bio suglasan u četiri bitne teze: Prvo, da su razlike između Hrvata i Srba uvjetovane njihovim pripadnostima posve različitim nespojivim civilizacijama (Istoku i Zapadu). Drugo, da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi. Treće, da su muslimani (s malim „m“ kao isključivo vjerska zajednica), sastavni dio hrvatskoga naroda. I četvrto, da na širem, jugoslavenskom prostoru, nakon raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih država, treba stvoriti etnički kompaktne i homogene nacionalne teritorije, uz pomoć organiziranih preseljavanja velikih skupina stanovništva, odnosno dijelova pojedinih naroda. Mandić taj princip naziva „principom čistih nacionalnih teritorija“, a Tuđman „humanim preseljenjem“.

Bilo je jasno da povijesno pomirenje ne može realizirati ekstremni ljevičar, ili pak ekstremni desničar, stoga je Franjo Tuđman bio idealan za tu ulogu. „Dakle, bez nacionalnog pokreta, bez nacionalnog pomirenja Hrvata, bez završetka ideoloških sukoba iz Drugoga svjetskoga rata, bez političkog udruživanja Hrvata od ljevice do desnice u nacionalni pokret za stvaranje hrvatske države i bez čvrstog zajedništva domovine i iseljene Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, ponovno se ne bi ostvarile povoljne povijesne okolnosti za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske.

Potrebno je napomenuti da povezivati Tuđmana s Luburićem nije isto što i povezivanje Tuđmana s ustaškim pokretom, budući da nikada nije bio simpatizer istoga; štoviše, bio je istaknuti komunist. Istine radi, potrebno je reći da je uvijek bio hrvatski komunist koji se u danim uvjetima zalagao za ravnopravnost republika i naroda u jugoslavenskoj zajednici naroda. U komunizam se razočarao već pred kraj Drugoga svjetskoga rata (baš kao i njegov otac, inače istaknuti HSS-ovac) budući da je uvidio da se komunizam zaustavio samo na lijepim parolama.

Stoga, bilo bi pogrešno ne baviti se politikom u takvoj državi jer bi to podrazumijevalo kapitulaciju i nemogućnost provođenja vlastitoga cilja. Nego, sudjelovati u donošenju odluka i djelovanje u takvim uvjetima bio je hrabar čin jer se jedino na taj način moglo doprinijeti poboljšanju položaja vlastitoga naroda.

Napomena!

Stavovi izneseni u tekstu, izražavaju stavove pojedinca, a ne moraju biti nužno i stavovi Udruge


HSPF.info

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Bobani

18-12-2015, 10:06

ZLOČIN U CARCAGENTE - Vjekoslav Maks Luburić

‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)

piše: Christophe Dolbeau

Svatko zna kako je srpskokomunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, hrvatski general i bivši ustaški pukovnik kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije promijenio. Hrvatski general i ustaški pukovnik Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje prave okvire. Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu korist.

Početci revolta

Vjekoslav Luburić rođen je 6. ožujka 1913. u selu Radišići kraj Ljubuškog a kršten u Crkvi sv. Ante na Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. (To je bilo pred Božić 1918. godine, mo. Otporaš.) U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod mladića. U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora.

U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju prve Ustaše. U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora ( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.
Vojnik nezavisne Hrvatske

Nakon proglašenja neovisnosti, 10. Travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe). Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to često strašno mučene. No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u institucije koje o svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci Poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati. Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.

Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug). Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza. Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti – ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf, Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda. Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. Ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u šumu.

S padina Papuka do Costa del Azahara

Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je apovjednik Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je zapovjednik Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine). Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz.

U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara), bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život. Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz 18 studenoga 1953., koja mu rađa četvero djece: Domagoja 1954., Drinu 1956., Vjekoslava 1957. i Miricu 1958.

Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu ‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura. Iz svog novog Stožera general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koja je nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Štiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2006.), ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog fronta).

Dolazak ‘Jude‘

Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica. Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘general Ladislav Černošky‘ i ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana 33) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem 1967. (Postoje istiniti podatci gdje se Ilija Stanić slika u Madridu polovicom ožujka 1967., mo. Otporaš.) dgodine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize). Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje. Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. (Treba dobro pročitati knjigu "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" koju je napisao dr. Miljenko Dabo Peranić - generalov uski suradnik - 1984., i iz te knjige povaditi podatke o Stanićevu boravku u Parizu. Mo. Otporaš.) Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin. [COLOR="blue"](Ovo je potpuno istina. U Parizu se je razradila UROTA I UBOJSTVO generala drinjanina, mo. Otporaš.) Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.

[B]Ubojstvo

Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes. Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da neće doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Stanku Logariću, (Nije Stanko nego Slavko Logarić, koji uopće nije povijestničar, nego bivši Luburićev vojnik, koji je u kolovozu 1966. godine morao napistiti Njemačku i zatražiti politički azil u Španjolskoj, mo.) jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću. Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao Ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva respect.

Pitanja bez odgovora

Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti? Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama. Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj? Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!

Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.

Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3uf28Yb9t
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Bobani

18-12-2015, 23:59

ZAŠTO JE HRVATSKI NARODNI ODPOR PREŠAO U HRVATSKI NARODNI OTPOR?

SRETAN BOŽIĆ I VESELA SVIMA NOVA 2016 GODINA! Mile Boban, Otporaš.

HRVATSKI NARODNI ODPOR - U OGLEDALU - ZRCALU - POVIJESTI

(Ovo je originalno ime kada se je na Ivan planini u listopadu 1944 godine osnovao HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HOS. Na čelo HNO hrvatska državna vlada je (po)stavila generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića.

Godine 1951. u suglasnosti hrvatske državne vlade i Poglavnika dra. Ante Pavelića general Maks Luburić reorganizira i pokreće HNO i mjesečnik "DRINA", koja je u to vrijeme bila više kao vijestnik između razbacanih hrvatskih boraca u emigraciji. U tim "DRINAMA" Maks Luburić uzima ime "general DRINJANI", piše mnoga pisma, izvještaje, okružnice, članke što sve potpisuje pod imenom "general Drinjanin". Mnoge uspomene i ratne dogodovštine su u tim "DRINAMA" opisane i tako sačuvane za povijest.

Kada je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Drinjanina 1956 godine, dolazi i do obustave svih aktivnosti HNO kao i izlaženje časopisa "DRINA". Tko bi iz bliza čitao u tim "DRINAMA" Maksa Luburića pisanja, očito bi mogao shvatiti po pisanju i izražaju da je Maks ostao onaj isti Maks iz Janka puste i rata.

Poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959. godine u Madridu, Maks Luburić se iz zimskog sna od skoro četeri godine pokreće. Odmah u početku 1960 g. pokreće organizaciju HNO, izdaje letak PRVI KORAK i za Deseti Travnja 1960. u 25 tisuća primjeraka tiska TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, a u ožujku iste godine daje intervju novini NOVA HRVATSKA koju u Londonu izdaje Jakša Kušan, gdje otvoreno govori da su grijesi "ustaške revolucije" na njemu i da nikada više neće biti Poglavnika , dvije vojske i Crne Legije u borbi za hrvatsku državu. U tom intervju je najznačajnije kada je rekao: "...da su neke ustaške glave počele misliti svojom glavom..."

Od tada je počeo novi horizont HNO u službi Domovine Hrvatske. Pratiti pisanje Maksa Luburića prije smrti Poglavnika i poslije smrti Poglavnika, uočit će se velika politička promjena, a ne nacionalna.

Poslije pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969 godine, dolazi do velikog nesnalaženja u organizaciji HNO. Novina OBRANA neredovito je izlazila sve do potpunog prestanka 1975. godine. Časopis "DRINA" je prestao izlaziti. Izišla su dva ili tri časoposa koja su već od prije bili pripremljeni za tiskanje. Napetost između Glavnih Povjerenika HNO se širi sve više i više. Saziva se Glavna Sjednica svih Povjerenika HNO u Hamilton, Canada 1974 godine. Na jednoj strani izabran je za Glavnog Pročelnika Stipe Bilandžić iz Njemačke a na drugoj Dinko Šakić, zet generala Drinjanina. Tako dolazi do polarizacije ove hrvatske vojničke i stegovne organizacije HNO.

Novi Pročelnik HNO Stipe Biladžić sa svojim najužim suradnicima u Glavnom Pročelništvu: Mirko Bušić, Argentina, Tomislav Kvaternik, odnosno Nikola Štedul, Škodska, Ante Ljubas, Stipe Šego i Mile Markić, Chicago, počimaju davati nove smjernice, u duhu tadašnjice 1975/76., organizaciji HNO. Proljećari, Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi su srcem i dušom, drugim riječima idejno bili uz zacrtani program HNO.

Glavno Pročelničtvo Hrvatskog Narodnog Odpora HNO je sazvalo sjednicu u Chicagu u rujnu 1977 godine. Tada se je izabralo za Kontinentalnog Pročelnika za sjeverni kontinent gospodina Milu Boban iz San Francisca. Bruno Bišić je izradio i tiskao jednu knjižicu UPUTE ZA OSLOBODITELJSKI RAD - hrvatski grb - GLAVNO SJEDIŠTE HRVATSKIH OSLOBODITELJSKIH SNAGA, Zagreb 1977. Tada se je poteglo pitanje rijči "osloboditeljskih" umjesto "oslobodilačkih", našto je Bruno odgovorio da je jezik živ kao i riba i da se mora prilagođivati duhu i vremenu u kojem hrvatski narod živi. Tada smo mi OTPORAŠI došli do ideje da se riječ "Odpor" fonetički više izgovara "Otpor" nego "Odpor".

Tada smo zradili i izdali USTAVNA I PROGRAMSKA NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, kada je Glavno Pročelništvo Hrvatskog Narodnog Otpora, imao u Španjolskoj izvanredni Svjetski Sabor 16 kolovoza 1977. godine i zaključeno donijeli odluku da se ova Programatska Načela HNO tiskaju. Otporaš.)

Sada donosim ovdje:

RESISTENCIA NACIONAL CROATA (ovdje grb otopra) CROATIAN NATIONAL RESISTANCE

secretaria general secretary's general office

HRVATSKI NARODNI ODPOR
ured glavnog tajnika

GLAVNI STAN ODPORA,
Br. Z.: 738/64.

O T V O R E N A - Z A P O V J E D

bratu MILANU MARKICH, glavnom povjereniku Odpora, da kao posebni
izaslanik Zapovjednog Skupa odputuje u Njemačku, te u istoj obadje naše
povjerenike i suradnike i izvrši sliedeće:

1.) Provjeri i reorganizira sva povjereništva, te smjeni ili postavi druge povjerenike, ako potrebe zahievaju.

2.) Skupi podatke o kretanju neprijateljskih agenata, te provjeri podatke o onim Hrvatima, koji rade za tudjina i strane službe.

3.) Održi sastanke glavnih suradnika i ustanovi taktiku za rad u budućnosti.

Svi su pripadnici HOS-a i ODPORA dužni dati svu pomoć br. Markiću u toj misiji i staviti mu na raspolaganje sve podatke.

Uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin

podpis

Veliki okrugli grb HNO s tropletom okolo.

Bobani

19-12-2015, 20:03

NAPOKON UTVRĐENO TKO JE IZVRŠIO ATENTAT 1968. GODINE+AAA -

Devetorica slovenskih udbaša usred Münchena ubili trojicu Hrvata | Dnevno.hr

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/devetorica-slovenskih-udbasa-usred-munchena-ubili-trojicu-hrvata-871662
Autor: prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ i Roman LELJAK / 7Dnevno / 18. prosinca 2015.Subota, 19. Prosinac 2015. u 16:27
U izvješću njemačke policije opisana je likvidacija kojom je Udba usmrtila trojicu hrvatskih iseljenika: Milu Rukavinu (58), Krešimira Tolja (30) i Vida Maričića (22). Ubijeni su 26. listopada 1968., između 10 i 11 sati prijepodne u središtu Münchena, u prostorijama redakcije časopisa 'Hrvatska sloboda'. Ubojice su vjerojatno nastupili u ulozi njemačkih policajaca

“Kad smo u 14,30 provalili u prostorije – svi su već nekoliko sati bili mrtvi. Rukavina je u ruci držao neki spis i naočale, koje je upotrebljavao samo kod čitanja. Tolja su ubili s pet metaka u fotelji. Pokraj njega je ležala njegova putovnica, rastvorena. Maričić je ležao pred izlaznim vratima. On je, izgleda, pokušao pobjeći. Te okolnosti upućuju na neke pretpostavke. Ubojice su vjerojatno nastupili u ulozi njemačkih policajaca. Pri upadu, Rukavini su pružili fiktivni nalog, a od Tolja zahtijevali isprave. Zločinci su iskoristili trenutak njihove zbunjenosti, izvadili pripremljeno oružje i poubijali ih iz neposredne blizine.”

Na ovaj je način u dijelu izvješća njemačke policije opisana likvidacija kojom je Udba usmrtila trojicu hrvatskih iseljenika: 58-godišnjeg Milu Rukavinu, 30-godišnjeg Krešimira Tolja i 22-godišnjeg Vida Maričića. Ubijeni su 26. listopada 1968., između 10 i 11 sati prijepodne u središtu Münchena, u prostorijama redakcije časopisa “Hrvatska sloboda”.

Mile Rukavina je rođen 1910. u Gospiću. U Drugom svjetskom ratu bio je pripadnik oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske. Preživio je Bleiburšku tragediju i potom skrovito živio u Austriji. No, 1954., Jugoslavija je zatražila njegovo izručenje, pa je preselio u Schangau u Njemačkoj. Uskoro je postao čelnik organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke (UHNJ).

Krešimir Tolj je rođen 1938. u Veljacima kod Ljubuškog. Studirao je medicinu u Zagrebu, a 1958. je prekinuo studij i ilegalno pobjegao u Njemačku. Učlanio se u Ujedinjene Hrvate Njemačke i postao je glavni urednik časopisa “Hrvatska sloboda”.

Vid Maričić je rođen je 1946. u Selcima Đakovačkim. Zajedno s bratom Blažem ilegalno je 1964. iz Jugoslavije otišao u Francusku, te se učlanio u Ujedinjene Hrvate Francuske. Dvije godine kasnije otišao je u Australiju i vrlo brzo postao član Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Već nakon nekoliko mjeseci HRB ga je vratio u Europu sa zadatkom da uspostavi suradnju s Milom Rukavinom.

Maričić je u München stigao 25. listopada 1968. i sutradan je otišao na dogovoreni sastanak s Rukavinom, u prostorije časopisa “Hrvatska sloboda”, koje su istodobno bile i ured UHNJ-a. U redakciji se nalazio i Krešimir Tolj. Petnaestak minuta nakon što je na sastanak stigao Rukavina, u prostorije je došla skupina Udbinih ubojica.

Početak serije udbaških ubojstava Hrvata u Njemačkoj

Likvidacija trojice Hrvata bila je dio serije ubojstava koje je jugoslavenski komunistički režim u tom razdoblju počinio nad Hrvatima u zapadnoeuropskim državama. Samo tijekom 1967. i 1968., Udbini likvidatori su usmrtili 15 iseljenih Hrvata, od kojih čak njih 11 u Zapadnoj Njemačkoj.

Pritom je najznakovitija sljedeća činjenica. Prije nego je jugorežim 1967. godine na teritoriju Zapadne Njemačke započeo s nizom ubojstava Hrvata, u dvadesetgodišnjem razdoblju od 1945. do 1966. u Njemačkoj nije ubijen ni jedan Hrvat, niti je u Njemačkoj otet Hrvat sa smrtnim posljedicama. Naime, od 1945. do 1966., Udba je u zapadnom svijetu ubila petoricu Hrvata, od kojih dvojicu u Europi (Ivu Protulipca u Italiji i Iliju Abramovića u Austriji). Uz to, u tom 20-godišnjem razdoblju, Udba je u zapadnoj Europi provela i pet otmica iseljenih Hrvata (Drago Jilek u Italiji, Mate Merčep u Austriji, te Zlatko Milković, Zvonimir Kučar i Geza Pašti u Francuskoj), nakon kojih su mučeni, saslušavani i ubijeni u Jugoslaviji.

Znakovita je i unutarhrvatska (i unutarjugoslavenska) činjenica, da su u razdoblju dok je na čelu Udbe bio zloglasni Aleksandar Ranković (do 1966.) u zapadnom svijetu ubijena petorica Hrvata, a u dva desetljeća nakon Rankovića u zapadnom svijetu Udba je ubila 64 Hrvata. Obje naznačene znakovitosti imaju složene uzroke i predstavljaju dio neistražene i prešućene hrvatske povijesti koja i sadašnjem hrvatskom naraštaju nedostaje kao pouka. No, vratimo se ubojstvu Rukavine, Tolja i Maričića.

TRUP – tajne revolucionarne ustaške postrojbe

Glavna meta Udbina trostrukog ubojstva u Münchenu nedvojbeno je bio Mile Rukavina kao čelnik Ujedinjenih Hrvata Njemačke, jer je UHNJ bio dio organizacijske mreže Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) kojeg je 1956. u Argentini osnovao Ante Pavelić. Veliki broj HOP-ovaca bio je sklon različitim oblicima oružanog suprotstavljanja Jugoslaviji i njenom režimu, s ciljem uspostave samostalne hrvatske države. Međutim, Pavelić – najvjerojatnije pod utjecajem strukture vlasti zapadnih država koje su čuvale opstanak Jugoslavije – nikako nije bio za oružane oblike djelovanja, nego za “čekanje pogodnog trenutka”.

Nakon smrti Pavelića (1959.), Mile Rukavina, Nahid Kulenović (tajnik UHNJ-a) i Dane Šarac, u Münchenu su 1961. donijeli odluku o osnivanju tajne revolucionarne organizacije, te su osnovane Tajne revolucionarne ustaške postrojbe (TRUP). Nekoliko godina provodile su se pripreme, regrutiranje i obuka pripadnika TRUP-a, a potom su počeli izvođenje različitih protivjugoslavenskih oružanih djelovanja – od postavljanja eksplozivnih naprava u Jugoslaviji, do napada na jugoslavensku imovinu u inozemstvu i diplomatske predstavnike Jugoslavije.

Još uvijek nije jasno iza kojih je protivjugoslavenskih oružanih akcija stajao UHNJ, a iza kojih druge hrvatske iseljeničke organizacije (HRB, Hrvatski narodni otpor, kojeg je osnovao Vjekoslav Maks Luburić, itd.). No, Udba i jugorežim su niz takvih akcija pripisali UHNJ-u, te su stoga donijeli odluke o ubojstvima niza pripadnika UHNJ-a, prvenstveno njenog čelnika Mile Rukavine. Prema metodologiji rada Udbe do sada je bilo jasno da su likvidacije zajednički planirali i organizirali savezna (jugoslavenska) razina Udbe i njen dio iz republike iz koje je poticala osoba na koju je vršen atentat.

To je bilo i logično, jer se svaka jugoslavenska republička Udba bavila iseljenicima porijeklom iz “svoje” republike – od praćenja i infiltracije do poduzimanja različitih akcija, kombinacija i operacija, uključujući ubojstva. Prema toj logici, ali i prema različitim svjedočanstvima iz Njemačke, te do sada poznatim dokumentima Udbe, znalo se da su u pripremi i organizaciji ubojstva Rukavine, Maričića i Tolja sudjelovale i savezna i republička Udba iz Hrvatske.

Smrtonosna imena za Hrvate: Silvo Gorenc i Milan Dorič – ‘Hanzi’

Međutim, prema mnogobrojnim dokumentima Udbe, koje posjeduje slovenski istraživač Roman Leljak, utvrđeno je da je u ubojstvima Rukavine, Maričića i Tolja ključnu ulogu imala slovenska Udba, kojoj je tada na čelu bio Silvo Gorenc. Slično je bilo i s nizom drugih ubojstava Hrvata u Njemačkoj i Austriji, u kojima je, pored savezne i hrvatske Udbe, značajnu ulogu imala i slovenska Udba…

Podsjećamo kako je 7Dnevno već pisalo o tome da Silvo Gorenc (jedno vrijeme šef slovenske, a potom i savezne Udbe), iako je odgovoran za sudjelovanje u nizu ubojstava, dugi niz godina spokojno živi u europskoj Sloveniji, primajući iznimno visoku državnu mirovinu.

Udbini dokumenti s kojima raspolaže Roman Leljak otkrili su da je posebno značajnu i dugogodišnju ulogu u slovenskom praćenju i ubojstvima iseljenih Hrvata imao i suradnik slovenske Udbe – Milan Dorič, kojeg je slovenska Udba, najčešće u svojoj opsežnoj pismohrani, vodila pod konspirativnim imenom – “Hanzi”.

U obuku, izgradnju i legendiranje ‘Hanzija’, slovenska je Udba uložila golemi trud i vrijeme, te novac, od kojeg je lavovski dio otpadao na nagrade “Hanziju” za sudjelovanje u ofenzivnim akcijama, tj. ubojstvima. Prema dosad otkrivenim računima, slovenska Udba je “Hanziju” isplatila više od milijun njemačkih maraka.

U iznimno opsežnom dosjeu slovenske Udbe o Milanu Doriču – “Hanziju” mogu se saznati svi, pa i najsitniji detalji o njegovom životu i dugogodišnjem špijunskom djelovanju. Milan Dorič je rođen 1930. u Mariboru, a a je imao 15 godina, Gestapo ga je vrbovao i ubacio kao špijuna među slovenske partizane. Dorič se 1954. pojavio u Klagenfurtu i od austrijskih vlasti zatražio politički azil. Nekoliko godina kasnije, preselio se u Njemačku i zbog znanja njemačkog jezika uspio se zaposliti u logoru za političke izbjeglice iz Jugoslavije. Od tada teče njegovo duboko uvlačenje u najpovjerljivije krugove niza hrvatskih iseljeničkih organizacija. Ujedno, to je bio i početak njegovog tajnog rada za slovensku Udbu, pod kodnim imenom “Hanzi”.

Dorič je sam ponudio svoje usluge Udbi, koja je brzo shvatila njegovu veliku iskoristivost. No, prije nego je “Hanziju” dala puno povjerenje, slovenska Udba je provela iznimno široku obavještajnu istragu o njemu, te provjeru i testiranje. Potom je “Hanzi” temeljito obučavan za konspirativno djelovanje i opskrbljen je s velikom količinom različitih vrsta oružja i eksploziva. Uz to, slovenska Udba je iznimno puno radila na legendiranju i drugim vrstama zaštite Doriča od provaljivanja njegovog tajnog djelovanja. Tako je on u svojem dugom radu za Udbu koristio čak 50-ak različitih identiteta. Zanimljivo je, da se Dorič, iako je po rođenju Slovenac, uvijek predstavljao kao Hrvat.

Akcija u Münchenu

U Udbinom dosjeu Milana Doriča – “Hanzija” već iz ranog razdoblja navodi se da on uspješno pokriva jugoslavenske iseljenike različitih nacionalnosti i iz nekoliko zemalja, ali da je “jedan od najbolje plasiranih suradnika u redovima ustaške emigracije u Zapadnoj Njemačkoj, prije svega u UHNJ i djelomično u HNO (Hrvatski narodni odbor, kojeg je osnovao Branimir Jelić op. a.).” Na temelju toga, “Hanzi” je bio jedan od ključnih sudionika u pripremi likvidacije Rukavine, uz kojeg su ubijeni Maričić i Tolj.

Prema dokumentima slovenske Udbe, ubojstvo Rukavine pripremano je i u rujnu 1968. godine. Tako se u Udbinom popisu akcija u kojima je sudjelovao “Hanzi”, između ostaloga navodi: “Septembra 1968. je na temelju ‘Hanzijevih’ informacija i s njegovim sudjelovanjem, sačinjen program za akciju protiv Rukavine. Pripremljena su bila tehnička sredstva (u terminologiji Udbe to znači oružje i drugu potrebnu opremu, op. a.), a u Zapadnoj Njemačkoj je bila ekipa od 11 operativnih radnika i suradnika. Akcija je uz sudjelovanje ‘Hanzija’ tekla tako, da je on bio upoznat sa svojim zadatkom i tehničkim sredstvima o kojima je bio instruiran. Uoči realizacije, akcija je otkazana na zahtjev tadašnjega načelnika SDV-a (Služba državne varnosti, tj. sigurnosti, op. a.), tov. (tovariša, tj. druga, op.a.) Gorenca.”

Razlozi otkazivanja akcije još nisu poznati. Jedna od mogućnosti je da je Udba saznala za dolazak Vida Maričića iz Australije, te je akciju u rujnu odgodila, kako bi u isto takvoj akciji likvidirala i Rukavinu i Maričića. To se i dogodilo mjesec dana kasnije, kada su u prijepodnevnim satima u središtu Münchena, u redakciju časopisa “Hrvatska sloboda” ušli devetorica pripadnika slovenske Udbe, najvjerojatnije preobučenih u njemačke policajce.

Hladnokrvno su ubili iznenađene Rukavinu, Maričića i Tolja. O iznenađenju svjedoči i činjenica da je Rukavina u ladici stola imao pištolj, kojeg nije ni pokušao koristiti. Nakon pogubljenja trojice Hrvata, pripadnici slovenske Udbe su zaključali prostorije redakcije i neometano se vratili u Jugoslaviju.

Autor: prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ i Roman LELJAK / 7Dnevno / 18. prosinca 2015.Subota, 19. Prosinac 2015. u 16:27

Bobani

19-12-2015, 21:30

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - BILO JE PRAVO IME

NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio.To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu.

(Niže priloženi osvrt na knjigu Ilije Barbarića: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - BILO JE PRAVO IME" je napisao hrvatski politički emigrante iz Toronta Rudi Tomić. Otporaš.)

Piše: Rudi Tomić
Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja hrvatskog Brazilijanca Ilije Barbarića: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA /BILO JE PRAVO IME/ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskog naroda i nadljudske izdržljivosti hrvatskog bojovnika, ustaša i domobrana u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH ( Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.

Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskog naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz II. svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutno istina o Domovinskom ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan.

Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju sa ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskom ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvatu kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i dana aktualna povijesna zbivanja iz II. svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskog rata.

''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo.'' (M. Vidović)

Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskog Holokausta, prof. J. Ivan Prcela, iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku – svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti.'' (str. 5.)

Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika.'' (Zajedničar, 15. rujna 2010., str. 11.)

Evanđelje po Iliji

Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o nadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi hrvatsku državu i hrvatski narod.

Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga , a ne kao ratni zarobljenici.

Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titu, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.
U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedan od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941, donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić,'' (str. 15.)

Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednikom Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskom Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titovi partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare.'' (str. 28. – 32.) . Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!
U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede.

''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik…krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni…. s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, s četvorici su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.)
Napomena: Uz ovaj gnjusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su lijesa ubijenih ustaša donesena u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

Razoružanje Talijana i pregovori sa partizanima

''Dne 8. rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9 rujna 1943, god. Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika.'' (str. 41.)

Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori sa Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše , ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima.

''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe.'' (str. 42.)

Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu sa partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati.
''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S nače strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je Italija kapitulirala i oni nemaju više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat , hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu.'' (str. 44.)

Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim nadležnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji je od Auswitscha!

Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvog obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, (hrvatski se kaže: sudionika, mo) što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu. Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'' , također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkve u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.

U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auswitscha? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano – 700 studija, dočim o Auswitschu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (procentualno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu!

Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka – cca. ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drugačije:

Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin.'' (str. 98.)

Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata.'' (str. 99.)

Adil Zulfikapašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titove dokumente o tom logoru, rekao je: '' U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.)

Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!

Na Institut for Reseach of genocid Canada, July 27, 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 – 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.''. Dakako, Broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70% veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. na ogled.

''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima – lažov i ubojica.'' (M. Vidović, H. Fokus)

Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više neće pročitati (na žalost!, podcrtao rt) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika.'' (str. 100.)

Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru. Naime, mnogi od antihrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

Bleiburg – Golgota Hrvata

''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tita. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade.

''Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. Engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titu na milost i nemilost. ''Nitko ne može opisati divljački postupak Titovih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titove armije.'' (str. 46. – 47.)

Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremano u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja:

''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12 tisuća vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7 000 ljudi, oko 1.700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu. '' (str. 47 - 49)

Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovo su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6 000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešića . Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Iliju ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskog Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''. Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva ****, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi sa obitelji.

Doživljaji Ilije Barbarića

Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu. Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno neće doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i dijaspori; niti će biti predstavljena na globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić) , a sigurno neće ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH na program ''Nedjeljom u 2'', kako što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupovca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.

- U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenog križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaša (02. 08. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća.

- Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen – Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji Izraelsko general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!).

- Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo – i to datumski kada i gdje.

- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. – 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao SPOMENICA ŽRTVAMA hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobržnjicima.
U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače 1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Soa Paulo u Brezilu. Ne samo što govori više jezika, osim hrvatskog, govori talijanski, španjolski i portugalski jezik; ima isto toliko i državljanstava: bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo.

Zbog gore svega iznesenoga preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskog naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nje jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe.

Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković, Tijardovićeva 22, 21000 Split, Republika Hrvatska E- mail: boskovic@stt-com.hr.

Bobani

20-12-2015, 08:49

Komentar iz Slobodne Dalmacije od: Otporaš | Komentirano: 11. srpanj 2014. 13:12





Bog! Mile.
Za Dom Spremni!

Ova slika je uzeta iz DRINA br.1-2. 1965. strana 185.

Piše: Vjekoslav Luburić, Maks, general Drinjanin.

(Da se nezaboravi, ili bolje rečeno: DA SE ZNA, da je naš dragi Bog htio da naš hrvatski Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin, proživi rat NDH i da poživi toliko dugo koliko mu je bilo potrebno da napiše onoliko koliko je napisao u OBRANAMA, DRINAMA, PISMIMA, raznim drugim časopisima, novinama, Okružnicama i Okružnim Pismima svojim raznim prijateljima i suradnicima. U svim tim opisima general Drinjanin je iznio - moglo bi se reći - skoro sve važne dogodovštine vezane uz Ustaški Pokret, stvaranje NDH, borba za opstanak NDH, povlačenje HOS-a prema Austriji, propast NDH, stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, uzrok ili uzroke razlaza između njega i Poglavnika dra. Ante Pavelića; sve se to i mnogo više može naći u njegovim člancima, opisima, pismima, porukama i magnetofonskim vrpcama, itd. Nikako se ne može pisati jedna poštena i iskrena povijest o NDH a ne koristiti se iznešenim opisima generala Drinjanina. Tako bi se moglo reći da Maks Luburić nije samo dio hrvatske povijesti, nego u pravom smislu se može reći da je on, MAKS LUBURIĆ, HRVATSKA POVIJEST.
Priloženo je pisao general Luburić. Pročitajte pažljivo i sve će vam biti jasno. Otporaš Mile Boban.)

Ova je fotografija bila jedna od najdražih uspomena, kako za generala Moškova, tako i za mene osobno.

Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

Zato je bilo logično da u taj SABOR udju i predstavnici mlade ustaške generacije i USTAŠE, Hrvatske Revolucionarne Organiazcije, uopće. Tako su tom zakonskom Odredbom ušli u SABOR, kao Sabornici, pripadnici Doglavničkog Vijeća, t. j. Doglavni i Poglavni Pobočnici, te Povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, koji su bili postavljeni, bilo u emigraciji bilo u domovini, na razne dužnosti Glavnog Ustaškog Stana. Tako sam i ja, kao Povjerenik GUS-a bio izabran Sabornikom.

Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvoranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske. (Onaj šarlatan Mesić je izbacio riječ "DRŽAVNI", što bi za svakako predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović trebala i morala povratiti, mo.)

Kada je na raznim jezicima tiskana prva knjiga o Hrvatskoj, tako na njemačkom i talijanskom, izišla je spomen - knjiga KROATIEN MARSCHIERT - Erste Jahreslese in Wort und Bild aus der Wochenschift - "NEUE ORDNUNG". Europa Verlag, Zagreb 1942. Druckerei Karl Becker, Zagreb. - Na izričitu Poglavnikovu želju ova je fotografija bila na samoj omotnici spomen - knjige objavljena.

Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

general Drinjanin.

Bobani

20-12-2015, 16:38

"U" NA FES GRANICA NA DRINI!

"Granica na Drini" zapravo je samo jedan ideološki obrazac u kojem su temeljito izokrenute neke Starčevićeve ideološke postavke: supremo je preuzeta Starčevićeva teza o Muslimanima (danas Bošnjacima) kao "cvijetu hrvatskoga naroda", ali je potom pridodan u najmanju ruku antagonistički stav, ako ne i mržnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu, koji ni Starčević ni njegovi neposredni sljedbenici nisu iskazivali. "Granica na Drini" i sve ono što ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom odnosu prema drugim južnoslavenskim narodima.

Bez obzira na sve nelogičnosti i proturječnosti, Sufflayeva idea o "stoljetnoj granici na Drini" postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima pisali, posebice nacionalnih ekskluzivista i proustaški nastrojenih intelektualaca.

Dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, geograf, geopolitičar, sveučilišni profesor, Filip Lukas u Zemljopisu NDH logično tvrdi da je Drina "granična rijeka prema Srbiji", te da je "sjeverozapadni dio Balkana već od najstarijeg vremena bio priklonjen zapadu i da je bio uvučen u njegov državni, politički i kulturni krug". Njegove geografske analize i zaključci o Drini ne bi iskakali iz općeg duha i realnoga stanja toga vremena, da on sam u zbirci eseja, članaka i govora Hrvatski narod i hrvatska državna misao ne donosi kartu rasa na Balkanu i raspravlja o rasnim sastavinama nekih naroda. Zaključuje da Hrvati i Srbi predstavljaju suprotne rasne tipove, ali da i Crnogorci pripadaju hrvatskom rasnom tipu. Simpatizira i sa iranskom teorijom o porijeklu Hrvata, (vidi "IRANSKA HRVATSKA" (cc 2.000-653 pr. K), napisao i izdao Miljenko Dabo Peranić, Docteur de l'Universite de Paris, 1962., mo. Otporaš.) ali je interpretira krajnje tendenciozno. Bilo mu je osobito stalo da dokaže kako Hrvati nemaju ništa ni s Rusima: "Sigurno je da ne postoji rasna homogenost među slavenskim narodima, posebice da nema među Hrvatima i Rusima nikakvog krvnog srodstva."

Filip Lukas je u toj knjizi posve zaokružio svoje rasne teorije. Da bi se "razlike između Hrvata sa zapadnom orijentacijom i Srba s istočnom mogle shvatiti", Lukas tvrdi da "treba genetički zahvatiti u početke tog psihičnog diferenciranja među njima. Odmah iza seobe naroda i propasti zapadnog rimskog carstva počele su se na europskom prostoru izgrađivati dvije kulturne zajednice, i to istočna i zapadna, a granica među njima prolazila je Drinom s neznatnim transgresijama na jednu i drugu stranu..."Osnovna je Lukasova teza da su razlike između Hrvata i Srba goleme: "Razlike u geopsihi jednih i drugih ne mogu ukloniti nikakove jezične srodnosti, već su oni stajali za sve doba svoga razvoja u psihičnom pogledu leđima okrenuti jedni prama drugima"

Miljenko Barbarić posvećuje Drini kraću pjesmu: "obale Tvoje napuštene šute ... Vratit ćemo se opet, Drino, granico vječnog hrvatstva". Osim želje za povratkom i obnovom države, Barbarić (moguće da se radi o pseudonimu, kao i kod dobroga dijela suradnika Drine) spominje "opustjele minarete" koji se "biele i bdiju u tami" te posebno ističe da će Drina "čuti borbeni poklik našeg nedjeljivog bratstva" - dakle, bratstva Hrvata i Muslimana te da "se nećemo dieliti po vjeri, nego po
vrsti oružja".

Suradnik "Drine" koji živi u Siriji i koji sebe predstavlja kao hrvatskoga vojnika «koji ostaje u Siriji» piše o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: "Muslimanski sviet neće zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet će se kao i nekada na Drini vijati ponosni hrvatski barjak".

Izvjesni Tomšić u kratkoj priči Krik Drine tobože razgovara s rijekom koja mu kaže: "Čuj me prokletniče u crnoj šubari i ti u crvenoj šajkači, ja sam Drina majke Bosne -ja sam Drina, koja budi i zapovjeda: bježi dušmanine s moga praga, jer sinovi moje gore ustadoše da te dotuku".

U intervjuu jednom talijanskom novinaru 14. travnja 1941. godine, dakle, dan prije ulaska u Zagreb, budući Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić je izjavio: "Prirodna granica dviju država - Hrvatske i Srbije - je na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu imperiju od Zapadne imperije." Potom nastavlja da "današnje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etničkom momentu. Panslavistički pokret je proširio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budući da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i ništa više. Bez ponavljanja poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda se razlikuju etnički čak i u somatološkom smislu".

34 U svibnju 1941. počeo je izlaziti časopis Ustaša, a u ožujku 1942. časopis Spremnost; i jedan i drugi karakteristične su tiskovine iz vremena NDH. U prvim brojevima oba časopisa, na udarnim mjestima, tvrdi se daje Drina još u 10. stoljeću, u vrijeme kralja Tomislava, bila istočna granica Hrvatske. 35 Ustaša u članku "Drina opet dijeli dva svijeta", slavodobitno konstatira da "Drina opet dijeli dva svijeta, dvije kulture, dvije vjere, dva shvaćanja".

Granica novouspostavljene NDH utvrđena je 21. i 22. travnja slijedom dogovora ministara inozemnih poslova Reicha Joachima von Rib-bentropa i Italije Galeazza Ciana u Beču, kada je odlučeno da se BiH uključi u NDH, a da granica bude na Drini. 37 Time se Drina barem dijelom od ide-ologema preselila u realnost.

Predratni književnik i odvjetnik, a za vrijeme NDH minister i Doglavnik dr. Mile Budak vrlo jednostavno sažima sve te ideologeme i mitologeme u jednostavnu
političku praksu. Na "veličanstvenom skupu pred 15.000 ljudi" u Slavonskom Brodu 15. lipnja govori o tome da nekadašnja hrvatsko-bosanskohercegova-čka granica više "nije međa", dakle, "ova međa nije više međa, već simbolična granica. Poglavnik je uspio uz pomoć Führera i Ducea od ove međe napraviti simboličku granicu, da našu granicu postavi na Drini. Stražu na Drini može od sada držati samo Bošnjak, bio musliman, bio katolik."Budak se referira na
nekadašnje hrvatsko-turske nesporazume i tvrdi: "Svi mi, braćo i sestre, moramo se međusobno razumjeti. Nema više Turske s one strane. Tu je najčišća hrvatska krv. S ove strane nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana."

Nekadašnji potpredsjednik Vlade NDH, Džafer-beg Kulenović, u to vrijeme u emigraciji u Siriji, objašnjava da je "od davnih davnina granica između Bosne i Srbije Drina…(Treba pregledati stare "DRINE" od 1951-1956. u kojima je dr. Džafer-beg Kulenović iznosio hrvatske stavove o BiH i granici na DRINI. Njemu se treba više vjerovati nego današnjim takozvanim bošnjacima. Mo. Otporaš.) Nju se ne može lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da braneći Drinu, brani čitavu Hrvatsku. Ova se je poviestna granica održala stoljećima i bila je granica ... između dva naroda, različita odgoja i različitih pogleda ... Srbijanci teže bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo da živimo podpuno ravnopravni s istim pravima i dužnostima."

Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih "Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi", u "Dravo, Savo, Drino tech, nit ti, Dunav, silu gubi". Dakle, među granične rijeke hrvatskog područja umetnuta je Drina. Tako su himnu preuzeli i emigrantski krugovi i tako su predstavljali i u šezdesetima. 40

No, vrlo brzo nakon uspostave NDH hrvatska je vlast imala velikih problema da uspostavi kontrolu nad područjem istočne Bosne od Sarajeva do Drine. U nekim gorskim dijelovima brzo se stvorio i ojačao četnički pokret, a stanje se još više pogoršalo kada su potkraj 1941. godine na to područje stigle jake partizanske jedinice na povlačenju iz Srbije, a zatim i iz Crne Gore. Nije stoga čudno da se uspostavljanje kontrole nad porječjem Drine postavlja kao preduvjet opstanka države. O tome svjedoči "Poglavnikova koračnica": "Ustaška se vojska diže, za slobodu vodi rat, dok ne stigne sve do Drine, nit će klonut, nit će stat".

U travnju 1942. ustaška je vlast podvlastila dolinu Drine nakon akcija Crne legije pod zapovjedništvom Jure Francetića. Dogodilo se to u okviru operacija koje su od početka travnja do lipnja 1942. godine poduzele združene njemačke, talijanske i ustaške snage. Te su operacije u historiografskoj literaturi socijalističkog razdoblja inače nazivane III. neprijateljska ofenziva. Francetiću je ta akcija priskrbila epitet nacionalnog junaka. U tom naletu, u akciji represalija, pobijeno je oko 3.000 Srba, uglavnom civila(…)na Romaniji, koja je bila jaka baza četničkih jedinica Jezdimira Dangića. Dido Kvaternik, Francetić i Mladen Lorković potom i Francetić i Rafael Boban slavodobitno su se slikali na mostu preko Drine u Zvorniku, odnosno uz hrvatsku zastavu zabijenu na obali rijeke. Časopis Drina, koji je izdavao Vje-koslav Maks Luburić, general Drinjanin prenio je 1954. sliku Francetića i Bobana na Drini.

Kada su ustaške jedinice ušle 9. travnja u Srebrenicu, o tome događaju Hrvatski narod izvještava bez prevelike pompe, na sedmoj stranici, sa zaključkom da "Sarajlije, poznavajući Juru Francetića vjeruju, da će njemu poći za rukom osloboditi ovaj dio Poglavnikove Ustaške Hrvatske Države od posljednjeg šumskog bandita..."

Desetak dana kasnije iz Glavnog Stana Poglavnika stigla je poduža vijest da su "naše oružane snage poduprte njemačkim oružanim snagama podpuno uništile sve te komuno-četničke bande, te očistile čitav taj prostor. Tako je sav predjel oko Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice, Prnjavora, Bratunca i Milića (sve mjesta u istočnoj Bosni - op. I. G.) podpuno u našim rukama, u svim tim mjestima vrše sada svoju redovitu djelatnost, a ustaške bojne pod zapovjednič-tvom Jure Francetića stoje
čvrsto na obali Drine od Zvornika pa cielim lukom Drine do Višegrada."

Tadašnji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković posjetio je Podrinje nakon što su ga zaposjele ustaške jedinice. Lorković je, inače, 1940. godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata proglasio čitavu Bosnu i Hercegovinu hrvatskom zemljom, a bosanske Muslimane smatrao je Hrvatima "islamske vjeroispovijesti".47 Kada se u drugoj polovini travnja vratio u Zagreb, o dojmovima iz istočne Bosne održao je govor na radiju koji je potom prenesen u novinama. Očekivalo bi se da govor odiše patetikom, prigodničarstvom i o mitologiziranom pojmu Romanije, upotrijebljenom u političkom diskursu izvrsno je pisao I. Žanić, Prevarena povijest, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb 1998, 165-175.

U časopisu Drina još je 1951. pisalo da se izdaje "negdje u Evropi", očito iz razloga sigurnosti, a najkasnije od 1961. kao mjesto izdavanja upisuje se Madrid. Luburić je sebe proglasio "generalom Drinjaninom" i tako se potpisivao u nekim člancima (a ponekad i kao Bojnik Dizdar), iako na Drini nikada nije ratovao. Jednu od dvije kćeri nazvao je Drina (imao je i dva sina).63 Na naslovnici Drine iz 1954. godine iscrtana su dva vojnika u kanjonu rijeke, te se očigledno radi o Drini.64 Stranice njegova časopisa, uz kontinuiranu propagandu gotovo nimalo izmijenjene ustaške ideologije, i u pedesetima i u šezdesetima odišu militarizmom. Primjerice, u šezdesetima podnaslov je revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika, odnosno revija za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika.65 Koliko je Drina vjerodostojan izvor svjedoči i potpis pod slikom zagrebačke džamije u broju časopisa 1954. godine - "Poglavnikova Džamija u Zagrebu, koju su srbokomunisti srušili "66 - radi se o tome da je hrvatska vlada taj izložbeni paviljon, podignut tridesetih godina, pretvorio u džamiju i dao dograditi četiri minareta, a komunistička vlast je minarete srušila, a zgradu pretvorila u Muzej revolucije.

Nisu svi, poput Luburića, bili u "drugoj emigraciji" opsjednuti Drinom. Luburiću nasuprot uvijek maksimalno racionalni Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima Sjećanja i zapažanja Drinu uopće ne spominje na taj način. Dijelom to zasigurno proizlazi i iz činjenice da je Kvaternik rođen u Zagrebu i da je u njemu živio pretežni dio života, a da je Luburić iz Ljubuškog. Luburiću se očigledno činilo da je jedini način da se riješi nacionalno pitanje u njegovoj užoj domovini Hercegovini - obnavljanje granice na Drini.

Osim toga i sam Luburić, odnosno "General Drinjanin", objašnjava svoju zaokupljenost Drinom: "Ne želim reći, da druge hrvatske granice imaju manju važnost od granice na Drini i da bi ih mogli zanemariti, ali je sigurno, da se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi naši susjedi i neprijatelji našli s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske".

Najjasnije govori "general Drinjanin": "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'. Tu je cijeli naš program. Ni manje, ni više. To je program za milenije i za sve Hrvate ... Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optužili su nas, da smo za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali". 69 Potom čak i 1965. godine tvrdi da "se nismo odrekli i nikada se ne ćemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata". 70 "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'", postao je moto u nekim brojevima Drine.

Granica na Drini se kao pojam u javnoj komunikaciji opet afirmira devedesetih godina 20. stoljeća, ali u posve drugačijoj situaciji. (i drugačijem odrazu vremena, mo. Otporaš.) Propagiraju ga baštinici ideja iz pedesetih i šezdesetih godina, koji to sada mogu slobodno činiti i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini početkom devedesetih ta se ideja transformirala u zagovaranje saveza Hrvata s Bošnjacima i borbu za cjelovitu BiH. U hrvatskoj javnosti i među Hrvatima u BiH ona se sve manje čula otkako se od 1991. sve više afirmirala ideja, čiji je glavni nositelj bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, o tome kako je Bosna i Hercegovini umjetna tvorevina koju valja podijeliti sa Srbijom, a većinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj.

Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima bili su Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član bugojanske skupine iz 1972. godine,104 koji je 1991. pušten iz zatvora te general tada stvorenih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Blaž Kraljević, inače povratnik iz emigracije. Pavlović je u Hercegovini imao status mučenika za hrvatsku stvar. Ubijen je u prvim danima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubuškoga, (Ludvig Pavlović je poginuo iđući od Posušja prema Tomislavgradu, između Studeni vela i Posušja, mo. Otporaš.) a službeno objašnjenje je bilo da su ga ubili Srbi. Kraljević je počeo organizirati obranu Bosne i Hercegovine kada je počela agresija JNA i Karadžićevih Srba, primivši u svoje redove više tisuća Bošnjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu 1992. u zasjedi Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a nikada nije razjašnjeno tko je dao naredbu da se to učini.

Bez obzira što je ideju o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima hrvatska politika odbacila, Drina kao mitologem i dalje živi u desničarskim krugovima. Radi li se o nostalgiji, bolje rečeno ustašonostalgiji, ili nemogućnosti da se to ostvari, tj. GRANICA NA DRINI.

Radi se o skupini od 19 dobro naoružanih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva sa sjedištem u Salzburgu koja je u ljeto 1972. ilegalno ušla iz Austrije u Jugoslaviju. Većina je bila podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i, došavši u srednju Bosnu, na planinu Radušu kod Bugojna, namjeravali su podići ustanak na temelju pogrešne procjene da su tamošnji Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni da će im se masovno pridružiti. Nikoga nisu pridobili, a u potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovačkim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osuđeni na smrt osim najmlađega, 19-godišnjega Ludviga Pavlovića.

Nakon izbora 3. siječnja 2000. i pobjedom komunjara i Račana u Hrvatskoj i protokom poratnih godina u hrvatskoj se javnosti tema "Granice na Drini" više ne spominje, ali nema sumnje da ona živi i dalje u krugovima državotvorne hrvatske desnice.

Jure Francetic\
Maks Luburic = HEROJI!
Rafael Boban/

Bobani

22-12-2015, 00:25

MIR U RATU I RAT U MIRU, piše Ive Graničar,
JUBILARNI 100-ti broj OBRANE, prosinac 1968.

(Ovaj opus je izišao na portal javno.com koji više ne postoji a na stranici HRVATSKA I USTAŠTVO (10) u rubric "REVIZIJA USTAŠTVA" po uvodu će se prepoznati da je ovo prepisano iz novine OBRANA za vrijeme predsjedničkih izbora 2009.. Mo. Otporaš.)

REVIZIJA USTAŠTVA

Pošto su sada predsjednički izbori,donosim ovaj članak generala Drinjanina iz 1968.,da se vidi kako je on mislio.

Potrebe radi odlučio sam u cijelosti i doslovno prenijeti na ove stranice portala javno.com članak iz novine OBRANA, Glavno Glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Molim drage i cijenjene čitatelje da pomno pročitaju članak, pribroje koliko puta pisac je spomenuo: Hrvatska, hrvatski narod, hrvatska sloboda, hrvatska nezavisnost, bilo u imenici bilo u pridjevu. Takodjer želim ovdje naglasiti (da ću dati 100 kuna onim prvim pet (5) komentatora koji se jave sa točnim brojem
spomenutog imena Hrvatska, hrvatski narod, hrvatska sloboda, hrvatska nezavisnost itd.) da je pisac ovoga članka Ivo granicar, uistinu Vjekoslav Maks Luburić,???general Drinjanin. Maks Luburic je mnogo pisao pod raličitim imenima, ne da sebe sakrije, nego da sakrije trag svojih progonitelja. On je pisao ISTINU onakvu kroz kakvu je on prolazio i kakvu je proživljavao i doživo. Za to je jako intersantno njega, Maksa Lubirića, čitati. Bilo bi dobro da oni koji pročitaju ovaj članak usporede situaciju kada se je ovaj članak pisao pred Božić 1968. godine sa današnjom situacijom u Hrvatskoj, godine 2009.

Želim Vam svima Sretan Božić i Veseli Novu 2010 Godinu! Otporaš.


Riječ ima novina OBRANA:

" O B R A N A "

GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Zadnje Vijesti Jubilarnog Broja 100

Piše: Ive Graničar

MIR U RATU I RAT U MITU

U pradavnini kao i danas tražio je ljudski rod put u cilju riješavanja mnogih pitanja, koja su se ticala njega, te ih je nastojao rijšiti. Čovijek se je nastojao uzdignuti iznad svoje okoline, svojih dnevnih stvari i potreba, te je tražio i nastojao naći smisao i svrhu života, tražio je polaznu točku odakle je sve to - tražio je Boga.

Primitivni čovjek, koji je živio u špilji, imao je pojam o Bogu, te ga postivao i prikazivao na svoj način, obožavajući vatru, sunce, te ostale prirodne sile.

Od svih tih pojava nije bio izuzet niti Hrvatski narod, koji je u svojem životu u pradavnini, stoljećima prije Krista bio pobožan, vjerovao u Boga na svoj način, što svjedoče ostaci brojnih hramova onoga doba.

Hrvatski narod danas slavi Božić na posebno svečan način. To je dan izmirenja, i taj lijepi običaj živi u hrvatskome narodu koliko je poznato više od deset stoljeća. Taj lijepi običaj sili nas sve Hrvate, kako u Domovini, tako i u emigraciji, da se svi mi zamislimo prigodom ovoga Božića, te da pokušamo uvesti Božićni mir u dušama svojim, zatim u emigraciji i u Domovini.

Potreba iziskuje od nas i sili nas na taj korak. Ako pogledamo današnju situaciju u svijetu, mi vidimo, da se svijet približuje anarhiji i općem rasulu. Ako se podje tim putem dalje, opća katastrofa je neminovna. Komunističke fraze odviše su otrcane, da bi mogle išta pozetivno učiniti u pogledu općeg mira, a mi vidimo, da im nije niti stalo do toga, već jedino do prevlasti u svijetu. Kršćanstvo se jedino suprostavlja dekadenci našega vremena i nastoji da putem vjere spasi i preporodi savremeno društvo.

Isus Krist kao Sin Božiji, rodjen u Betlehemskoj štalici, postavši čovjekom, bio je historijska ličnost što potvrdjuje povijest, bio je preporoditelj ljudskog roda, koji je utonuo u najteže opačine u vrijeme Kristova života. Krist je donio ljudskom rodu puninu i smisao života, vratio je mir u duše ljudi. Ne postoji Bog radi ljudi, već ljudi postoje radi Boga. Nije Bogu potrebno, da ljudi vjeruju u njega, već je potrebno samim ljudima radi njihiva života. Razlika medju ljudima postoji radi toga,
što su neki od njih imali sreću, da Boga upoznaju, dok drugi nisu imali te sreće, i još uvijek lutaju i tumaraju tražeći Boga i Njegov mir.

Hrvatski narod je religiozan, kao što je to bio i u davnini, te je našao mir u duši svojoj i to ispoljava prigodom velike svetkovine Božića. Neka i ovaj nadolazeći Božić bude prilika, da Hrvati u Domovini i u emigraciji postignu mir u dušama svojim!

Drugi dio hrvatskog naroda, koji je islamske vjeroispovijesti, slavi Boga na svoj način prema nauci svoje vjere. Premda je taj dio Hrvata različite vjeroispovijesti od Hrvata katolika, medju njima vlada sklad, te se nikada ne dogadja da Hrvati, vjernici jedne vjere ometaju vršenje vjerskih dužnosti vjernicima druge vjere, premda su pomiješani i žive zajedno, a često slave svi zajedno vjerske blagdane jedne i druge vjere. Tako je u krilu Hrvatskog naroda postignuta ekumenska snošljivost davno prije ekumenskog Koncila koji je zauzeo stanovište, kakvo već davno postoji u praksi u hrvatskoj Bosni.

Hrvatskom narodu je potreban Božićni mir usred rata! (Ova izreka se odnosi na današnju situaciju u Hrvatskoj, pred Božić 2015., mo. Otporaš.)

Kada bude taj i takav mir postignut medju Hrvatima, tada se može pomišljati na uspjeh u borbi za slobodu Hrvatskog naroda. Hrvatski narod se nalazi u borbi, upredvečerje teških i sudbonosnih dogadjaja, koji će mu bezuvjetno donijeti posljedica. Te posljedice mogu biti dobre, a mogu biti i zle. To ovisi o volji i spremnosti hrvatskog naroda na rad i žrtve, koje će mu biti nametnute.

Dogadjaji unutar hrvatskog naroda pokazuju preporod kod hrvatske mladeži u cilju hrvatske državne nezavisnosti, a ta se pojava najviše odrazuje kod mladih hrvatskih intelektualaca. Taj pokret mlade hrvatske generacije stavlja Jugoslaviju u pitanje. Razvitak dogadjaja izvan tako zvane Jugoslavije a na njezinim granicama, razvijaju se takodjer u smijeru, koji stavlja Jugoslaviju kao takvu u pitanje.

Hrvatski narod u Domovini budno prati sve dogadjaje, te nastoji svaki pokret iskoristiti u svoju korist. Sve to upućuje Hrvate u emigraciji, da zbiju svoje redove bez obzira na razliku u mišljenju, jer im je isti cilj: Sloboda hrvatskog naroda i uspostava samostalne Hrvatske Države. To je cilj kojemu ide Hrvatski narod u Domovini i emigraciji. U toj akciji će sudjelovati čitavi Hrvatski narod u Domovini i u iseljenoj Hrvatskoj. Netko više, netko manje. O tome koliko će tko biti spreman u danom času, ovisiti će tok borbe za slobodu, kao i njezin uspjeh. Neka si nitko ne pravi iluziju, da će sloboda biti donešena na tanjuru. To je izvan svake sumnje.

Za slobodu i samostalnost svoje Države morati će Hrvatski narod doprinijeti velike žrtve. No sve te žrtve i sva zla, koja će Hrvatski narod morati pretrpjeti biti će male, ako ih se usporedi sa robstvom, u kojem se sada nalazi Hrvatski narod, jer to robstvo priječi Hrvatski narod njegovom napredku, te ga gospodarski i biološki uništava. Zato se Hrvatski narod treba spremiti ubrzanim tempom za borbu, čiji ishod treba osigurati hrvatskom narodu slobodu i bolju budućnost kao slobodne Hrvatske Države.

U toj borbi ne treba imati mržnje prema nikome. Svaki Hrvat treba samo izvršiti svoju dužnost prema svojemu narodu i prema svojoj Domovini. Tu treba slijediti svijetle primijere hrvatski boraca, koji su pali u borbi za Hrvatsku državu u drevnoj prošlosti kao i za vrijeme zadnjega rata. Treba slijediti primjere i onih boraca, koji nisu Hrvati, ali su pali za slobodu svojeg naroda protiv isto takvog neprijatelja, kojega ima i Hrvatski narod. (Ovdje treba naglasiti da je general Luburić mislio na one narode pod komunističkom kontrolom, kao Madjari, Rumunji, Bugari, Slovaci i Cesi, pa i drugi, opaska Otporaš.)

Potrebo je sjetiti se tom prilikom hrabri boraca Alcatraza, koji je bio svjetionik u borbi španjolskog naroda protiv najazde internacionalnog komunizma, u kojemu su bili zastupani današnji gospodari Jugoslavije, tlačitelji Hrvatskog Naroda. Treba se sjetiti tom zgodom i riječi hrabrog borca Antonia Rivera, koji je bio teško ranjen u Alcatrazu, a koji je rekao svojim suborcima: "Pucaj, ali ne mrzi!"

Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje, već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskom narodu i budućim
hrvatskim pokoljenjima, kojima će sloboda biti životno pitanje.

S tim mislima, draga hrvatska braćo, želimo vam svima i to Hrvatskom narodu u Domovini i emigraciji Sretan Božic i Novu Godinu, a Hrvatima islamske vjeroispovijesti sretan Kurban Bajram sa napomenom da je potreban Hrvatskom narodu Božićni mir usred rata.

ČESTIT BOŽIĆ !

BAJRAM MUBAREK OLSUN !

SRETNA NOVA GODINA 1969!

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

NAPOMENA:

Tako je mislio, razmišljao, sanjao i djelovao za slobodu
Hrvatskog naroda hrvatski revolucionarac, Ustaša i vojnik Vjekoslav
Maks Luburić, general DRINJAIN. Otporaš.

Bobani

22-12-2015, 14:50

KAKO JE DOŠLO DO KNJIGE "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

SRETAN BOŽIĆ - BAJRAM MUBAREK OLSUN! - SRETNA NOVA 2016 GODINA SVIMA.
Mile Boban, Otporaš.

http://otporas.com/kako-je-doslo-do-knjige-pisma-vjekoslava-maksa-luburica/

KAKO JE DOŠLO DO KNJIGE “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, otporas.com

KAKO JE DOŠLO DO KNJIGE "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

(Donosim za hrvatsko općinstvo iz časopisa "OTPOR" , br. 5 svibanj 1979. godine, strana 21, jedan povijestni izvor iz hrvatske političke emigracije. Kao Kontinentalni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za sjevernu Ameriku, tajnik Velimir Sulić i ja smo otišli posjetiti Zvonka Bušić u Lompac, na obale hladnog pacifika, koji je tu iz federalnog zatvora svjedočio za Hrvatsku. Pošto je Zvonko Bušić prije mene bio Kontinentalni Pročenik HNO za sjevernu Ameriku, Velimir i ja smo otišli ga posjetiti i izložiti mu našu namjeru da napišemo jednu knjigu Maksovih ideja prigodom desete (10) obljetnice njegove pogibije. Zvonko se je s tim složio. Ja sam kao Pročelnik HNO poslao jednu "MOLBA HRVATSKOJ JAVNOSTI", koju sada ovdje u cijelosti prepisujem i nadodajem da su mi se neki vrlo ozbiljni i državotvorni hrvati javili, pozdravili ideju, a neki su mi čak poslali kopiju ili kopije od kopija pisama, članaka i raznih novinskih izrezaka i Okružnica pisanja Maksa Luburić, generala Drinjanin. Ovo neka bude APEL, POZIV I MOLBA Hrvatima i dans, četiri (4) dana prije Božića 2015. godine, jer još uvijek ima Hrvata koji posjeduju Maksovih pisama, Obrana, DRINA, Okružnica isl., neka mi se javi, a za ostalo ćemo se dogovoriti. Čitati Maksa Luburića za hrvatsku stvar je isto što je čitati sv. Pismo i Bibliju za kršćanstvo.

Ovim putem svima želim čestitati Sretan Božić i veseli božićni blagdani, Sretna Nova 2016. Godina u kojoj da vam se svi vaši snovi ostvare, mnogo zdravlja i veselja, sreće i zadovoljstva. Mile Boban, Otporaš.)


MOLBA HRVATSKOJ JAVNOSTI

Najiskrenije se umoljavaju oni Hrvati koji su, na bilo koji način, surađivali i dopisivali se s generalom Drinjaninom, da nam pomognu nadopuniti, dovršiti i izdati knjigu njegovih pisanih i izrečenih riječi. Poznato je da je general Drinjanin u drugoj emigraciji, od svojeg dolaska u plemenitu Španjolsku pa do mučeničke smrti, mnogo koristnoga napisao i rekao. Svojim ridoljubnim radom, primjerom i nada sve svojim vojničkim umjećem i idejom je poučio mnoge od nas - kako djelovati i raditi za oslobođenje Hrvatske. Mnoge generalove ideje, tisane riječi i govori su tisane u nakladi "Drinapress-a" kao i u drugim publikacijama, koje se pročitaju i za neko vrijeme pohrane, da bi kasnije završili kao atari. nepotrebni material koji se baca u koš.

Da bi se te vrijedne misli, velike riječi i borbene ideje sačuvale za nadolazeći hrvatski naraštaj, odlučili smo sakupiti što god bude moguće te objaviti te objaviti u jednoj knjigi koja će se moći čuvati bolje nego časopis ili novine.

U tu svrhu molimo sve one Hrvate koji posjeduju bilo kakovu korespodenciju s generalom Drinjaninom - samo i jedino organizacione naravi - da nam ju dostave ili u original ili u kopijama, za koju materijalno i moral no odgovaramo, da bi knjiga bila što potpunija. Naglašujemo i podvlačimo, da nam je stall prikupiti svaku - i na oko najmanju potankost njegovih izjava, bilo u kakvu obliku, da bi mogli prikazati generala Drinjanina onakovim, kakav je on doista bio. Upoznati čovjeka se može samo kroz njegov rad, žrtvu i borbu. Zato ćemo izdati Generalove sve izjave kronološkim redom, da bi ga se moglo bolje upoznati i ocijeniti.

Bila nam je nakana izdati ova vrijednu knjigu za desetu obljetnicu Generalove smrti. Ali, nažalost, i uz najveću želju - nije nam bilo moguće, jer mnogi materijali nam još nisu stigli. Dajemo popis što nam sve manjka, ali nadodajemo, da nam nedostaju neke okružnice, letki i proglasi za koje ne možemo naznačiti datum i godinu objave. Zato umoljavamo one Hrvate koji takove stvari čuvaju, da pregledaju svoju pismohranu, i ako što od istoga pronađu, da nam pošalju ili original ili kopiju.

"DRINA"
God. 1951. br: 5, 10, 11, 12, ili su dvobroj,
God. 1952. br: 1-2, 3-4, 5-6, 7-8,
God. 1953. br: 7-8,
God. 1954. br: imamo sve brojeve,
God. 1955. br: imamo sve brojeve,
God. 1956. br: br: 1-3 travanj 1956., (To je jedina DRINA koja je izišla u godini 1956. Prekid do siječnja 1960. Mo, mb pred Božić 2015.)
God. 1961. br: 1-2, 3-4, 5-6,
God. 1962. br: 10-12,
God. 1963. br: 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,
God. 1964. br: 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,
God. 1965. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,
God. 1966. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,
God. 1967. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,
God. 1968. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10. 11-12,
God. 1969. br: (1-2 posjedujem i mislim da je to zadnja "Drina" koja je izišla.)

Posebno se ovim putem obraćam na brata Peru Tutavca iz Buenos Airesa, koji je svojedobno bio pripadnik H.N.O. za Južnu Ameriku i urednik lista "Napredak", da nam pomogne nadopuniti i dovršiti ova knjigu svojim dopisivanjem s generalom Drinjaninom, koji je surađivao i pisao u listu "Napredak".

Molimo i sve one druge gismo i ne možemo spomenuti, da se iskreno odazovu ovoj molbi i pomognu svojim savjetima. Svima najiskrenija hvala.

Za Pročelništvo H.N. Otpora za Sjevero. Američki Kontinent,

Pročelnik
MILE BOBAN
P.O BOX. 3314, SAN MATEO 94402,
CA., USA.

(Ova MOLBA/POZIV Hrvatima je pisana u svibnju 1979. godine, dakle ima tome 36 i pol godina. Vremenom potrebe ideja se je rodila ima 36 godina a tek početni dio posla se ostvario prije petnaest (15) mjeseci kada je preko Izdavača Despot Infinitus u Zagrebu izišla knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Na nama je svima zadaća da dovršimo knjigu ili knjige "SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA". Otporaš.)

Bobani

23-12-2015, 09:56

INAČE ĆE NAS STJERATI U ZAGORJE I NA OTOKE, piše general Drinjanin prof. Peraniću

(Ovo pismo generala Drinjanina se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA " na stranici 500, 501, 502, mo.)

DRINAPRESS
Apartado 1523, VALENCIJA - Espana

general Drinjanin,
27.I.1966.

Dragi Miljenko !

Primio sam članak, primio sam paket sa knjigama, atlasom, i vidim, da ćemo dati PRVI PUTA U HRVATSKOJ POVJESTI, jednu verziju u pogledu sandžaka. Imam s Tvojim člankom i poslatim materijalom, dosta, uz to nešto džamija, islamskih pisaca itd. Vi to ostavljate za budućnost. Jednom će se i o tome govoriti, ako ne za drugo, a ono za cijenkanje sa Srbima, nagadjanje sa Crnogorcima, ili pak za plan vezanja našega geopolitičkog prostora sa Crnom Gorom, Albanijom, Macedonijom. Jednom će i nama vakat doći. Zadovoljan sam. (Ovdje se radi o "DRINI" br. 1-2, 1966. gdje se je jako lijepo, povijestno i dokunetirano dokazalo da je Sandžak sastavni dio Države Hrvatske. Na strinicama 122-144 je povijestni opis Adil Zulfikarpašića "PUT U FOČU" od 25. I. 1942. godine gdje Adil Zulfikarpašić, partizanski pukovnik, na putu da se sastane sa Titom opisuje srpskočetničke zločine počinjene nad hrvatskim muslimanima. Za povijest vrlo interesantno. Mo. Otporaš.)

Hvala ti na trudu i znam da dolazi i nova epoka mladih i modernih hrvatski povjestničara s Tobom na čelu, koji si znao postaviti teorije. Ostalo je pitanje vremena, sreće, snage i dalekovidnosti. Sve od Irana do obnove Tomislavove snage. To je jedna misija, koja je jedina, uz dobru politiku, kame, (kamena ili bajunete, nije najjasnije, mo), privredu i td. u službi HRVATSKE DRŽAVNE IDEJE, nasuprot srpskoj misiji i srpskom Dušanovu Carstvu. Tomislavovo Carstvo, makar i republičko, nasuprot vlaškom. Inače će nas tjerati i stjerati u Zagorje i otoke. Ja ću na kraju nešto napisati i poslati Tebi na uvid. Škakljivo je.

Nego u pogledu Enciklopedije. U njoj osim Sandžaka ima i Crna Gora, BRIGADE, Četnici, Dalmacija. To je blago (zahvaljujući poduzeću LIBRERIE HACHETTE gdje smo dr. Peranić i ja radili i sve naručivali što nam je treble, što je generalu trebalo a mi mu slali. To je taj Izvor zlata bio o kojem general piše, mo), koje trebam.
Molim te poduzmi korake najhitnije i nabavi taj broj i daj odakle si posudio, i nabavi mi DRUGE IZAŠLE, i koštalo što bilo, ja ću ti to posebno nadoknaditi. Odmah učini, da imaš vremena časno riješiti stvar, reci šta bilo, i vrati novu njima. Stvar Atlasa nije toliko važna, i kad izvadimo što trebamo vratiti ću. Imam dobro spremljeno ono što si mi ranije slao o Boki. Da ti pošaljem, ili kad dodješ, na zimovanje ili ljetovanje. Lijepo je sačuvano.

Jedna novost: Husnija je u Parizu, ali ne znam da li ćete posjetiti. Otišao je, jer veli, da je dobio "jednu ponudu" za rad, za njega, gospodju i kćerku. Kćer je napustila studij, vratila se ovdje, a meni nisu ništa rekli. Husnija mi je tražio dva dana da to "vidi", ali nije se vratio i već je deset dana. Medjutim, izgleda da bi moglo biti da je to u vezi sa Nikolićem, s kojim je, možda, uglavio dok je tu bio, a ovaj (Nikolić, mo) kako mi vele ipak odlazi u Pariz, i da osim revije pokreće JEDNU POLITIČKU NOVINU U SLUŽBI SMIDTA PAVELIĆA I NEOJUGOSLAVENA.

(Dr. Ante (Smith) Pavelić je sin Dra. Ante (zubara) Pavelića koji je skupa sa Dr. Antom Trumbićem, Franjom Supilom i Ivanom Meštrovićem stvarao 1915. godine Jugoslavenski Narodni Odbor, JNO. Ovaj neojugoslaven Dr Ante (Smidt) Pavelić o kojem general govori u ovom pismu je za sebe uzeo ženino djevojačko prezime "Smith" kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od Poglavnika Dra. Ante Pavelića, za kojega je on često puta pisao nepovoljnije nego mnogi Srbi ili Titini Jugoslaveni, mo).

Tako to izgleda, i moglo bi biti iznenadjenja. Previše traje emigracija, i nije li to "šta drugo"? Neznam. Husnija ne voli raditi, on bi htio namjestiti kćer i ženu, ali će biti šta odluči kćer sa pretenzijama princeze. Husnijina žena je sestrična ili nešto slično od Nikolićeve žene.

Vratio se u Pariz Derviš Šehović i najavio svoju adresu. On je u službi onoga tko plati ručak. Mizerija. Prema Enveru pao je, sasma, Varoš i drugovi ga izkoristili, Židovi ga probali, Francuzi ga odbacili, i - svemu u svemu, mizerija. Kome bi i mogao biti ozbiljan suradnik. To je obično njuškalo, bez inteligencije, pa makar bi mogao voditi "inteligenciju". On će opet pokušati "tući žicu", petljati, lagati, ali više mu nitko ne vjeruje.

Poslao sam Ti novinu OBRANU avionski. Izostavio sam ono o PAPI, jer je Danica (tjednik, kojeg su izdavali hrvatski franjevci u Chicagu, mo) javila i sada i Cecelja u Vjesniku. (Vilim Cecelja, hrvatski svećenik u Austriji i navodno Poglavnikov ispovjednik. Izdavao privremenik Hrvatski Vjesnik, mo), DA JE PAPA GOVORIO O STEPINCU, HRVATSKOJ, itd. - ali je izostavio OSERVATORE ROMANO, a to je opet drugo.
Posebno ovdje bi nas odmah tužili, a uživamo baš zaštitu tih krugova. Nu ja ću donijeti stvar pametno, reći, da jedni vele ovo, drugi ovo, itd. pa opet iznijeti i više. Samo bez aluzija na PAPU, nego "rimske krugove" itd. Pogledaj stvar. Pošalji više radova, jer nemam vremena sredjivati. Napiši rastavljeno, da može ići u linotyp bez prepisivanja. Dosada mi je Husnija u tom pomagao, ali sad moram sve, (sve za našu Hrvatsku dragi naš generale, tebi ništa nije bilo teško, mo), a imam tri knjige, vježbovnike, pravilnike itd. za prevesti. Pošalji manjih i večih nota, bilježaka, mišljenja, za uokviriti, ali uvjek da bude za linotyp, rastavljeno itd. Budi dobar.

Sada radim na trećoj knjizi generala Diaza (španjolski general Diaz de Villegas je napisao nekoliko knjiga o ratu. General Drinjanin je preveo dvije i izdao 1965., (1) GRADJANSKI RATOVI I REVOLUCIJE i (2) REVOLUCIONARNI RAT. Sada prevodi treću knjigu (3) NAPADAJ I OBRANA koja je tiskana 1966. Također general Drinjanin je preveo i četvrtu knjigu generala Diaz de Villegas POLITIČKI RAT koju je izdao 1968., mo), ali imam za 2 Drine dosta materijala slivena i ići će brzo.

Odpada da bi Husnije napravio nešta iz Ćelebije. Pokušao sam, nu on je to čitao pet mjeseci, nijedne note nije napravio, a u uredu dva tjedna, razgledao. On je strašna lijenčina. Svi ti pjesnici su takovi, ili barem većina. Eto Enver: pjesnik, ali pjesnik van ureda i radin, brz, moderan, stvaran, i smije iz bohema. To je prošlo kao i Baščaršija, i kako prolaze "literalne kafane". Mi smo Husniju zvali "Hrvatska Literalna Kafana" tj. hrv. lit. kafedžijom". Godinu dana ima kod sebe pjesme Kordićeve (Lucijan Kordić, Grljevići kod Ljubuškog 1914, Široki Brijeg 1993., hercegovački franjevac i pjesnik, mo) i nije bio kadar napisati, a na svojim pjesmama je utrošio dva mjeseca, dva plaćena mjeseca u uredu. Nije mi ništa žao, iako ne mislim nikoga dovoditi. Dosta mi je. Ali ako mi ti i Enver pomognete, mogu ići napried.

Vidim da mi Atlase ostavljaš. Dobro. Nastoj riješiti stvar sa Enciklopedijom. Ako treba platiti u dolarima, poslat ću ti. Nabavi mi ju cijelu, jer mi svaki čas treba, a znaš da mi fali ona kultura, koju se samo može naučiti u sveučilištu i višoj gimnaziji, ili nadomjestiti s donorom enciklopedijom.

O legionarskim divizijama imam nešto. Nije hitno. Trebam ono o AZEVU I REVOLUCIONARNOJ INFANTILNOSTI. (Vidi Obranu br. 37-38 1966., mo).

Enver je zasukao rukave i okupio Radni Skup u Argentini. O tom posebno. Kad sam mu govorio da bi ostao godinu dana ovdje, nije odbio, nego samo rekao: a od čega ću živjeti. Trebao bi ga kao komad kruha. Jak je u svakom pogledu, i posebno na peru, brz. Majka mu je zagrebčanka, on zagrebčanin, radikalan, i diskretan.
Pokušali bi nešto komercijalno. Bumo vidili. Kad bi dobio na lutriji, poslao bi mu odmah radiogram: traži neplaćeni dopust godinu dana i dolazi. Dao sam mu posebne misije. O tome isto posebno.

Ako mogneš izvaditi šta iz Ćelebije, dobro. Pisao sam Mandiću fra Dominiku o ovom izdanju i rekao da mu ga možeš nabaviti, veli da ga ima i da je na mnogo mjesta OSLABLJEN U HRVATSKOM DUHU. Nastojat ću dobiti jedno mdžarsko izdanje, koje sam nekada i čitao.

Stavit ću na prvu stranicu, portada, (španjolska riječ a znači: fasada; front; čelo, korice, mo.) sliku, jer nemam ništa pametnijega. Ostalo dobro, imam dvije bosanke, u mehmediji i fesu, i dosta drugih. Već je sve spremljeno, jedino mi nedostaje vremena da sredim.

Reci mi jeli ti dosta 50 OBRANA, koje šaljem, (ja sam ih prodavao. Nekada nije bilo dosta ni 100 komada, a nekada ostane od 50. Zavisi kako su ljudi raspoloženi i koliko ih je došlo na sv. Misu. Uvijek su jedni te isti kupovali. To ja znam, jer mi se često puta dogodilo da sam nekima dao novinu a oni da nisu imali usitnu, te da će mi dati idućeg puta. Često taj "idući put" nije došao, te sam morao platiti razliku svakog puta, mo), te dali trebaš još knjiga Diaz, Drina itd., pa ću ti poslati, jer imam u zalihi. Može ti poslužiti.

Naručio sam NOVE MATRICE SA IZVORNIM HRVATSKIM SLOVIMA, i sa "Đ""đ", pa ćemo početi fabricirati "domovinske letke" autentične. (radi se o letcima koje je tiskao DRINAPRES a zbilja su izgledali kao da su se tiskali u domovini, mo). Neću te matrice za drugo ništa upotrebljavati, nezna nitko osim Tebe i Envera.

Pljunuti ćemo vlasima u juhu. Mnogi hrvatski komunisti gledaju na emigraciju, ali šta možeš sa tim idijotima. Pukovnik Štir mi je poslao jedno "otvoreno pismo " i sjebati će Hefera kao Panto Babu. (Puk. Štir je napisao jednu knjižicu 0d 38 stranica koju je naslovio "Otvoreno pismo Dru. Stjepanu Hefferu" koje završava sa: Vaš mještanin i "kumaš" I. Štir., mo). Dosta smo ga čekali. Inače tamo u Buenos Airesu luda kuća. Dobivam na tisuće pisama od Dalmatinaca, naravno ima i Udbe ali ima i patriota kakav je bio HEBRANG.

I sada: uzmi kao zadaću br. 1. nabaviti mi materijal o procesu i smrti HEBRANGA. Bili su mi obećali i zapelo negdje na cenzuri. Trebam to kao oči u glavi. Rukoljub gdji, pusicu bebi, a Tebe grli odani Ti

general Drinjanin.

ps. (rukom napisano: urgente, što znači hitno, mo)

Bio sam počeo sredjivati već složeni materijal za razne Drine, pa sam počeo s Tvojim člancima o Hrv. Kralj. kući. Mislim da si mi bio pisao, da bi ovaj članak unišao kao PREDGOVOR, ili I. Dio članka o HRVATSKOM SANDŽAKU, pa mi odmah javi, da li si tako mislio. U tom bi slučaju trebalo biti naslov:

HRVATSTVO SANDŽAKA

uvod

PRVI DIO: prijašnji članak sa teorijom SURBIJE itd.




DRUGI DIO: članak o Sandžaku sa svojim podnaslovom etc.

Ili pak onaj članak je posebna stvar i mogli bi ostaviti za drugu DRINU, a staviti ovaj uvodnik o Sandžaku što si mi ga sada poslao. U koliko se stvari ponavljaju, skupa spadaju, ili ne, ti ćeš bolje znati. Javiti mi to odmah, dotle ću stati s tim.

Bog !

Moja napomena:
Možda se je moglo iz izloženih pisama primjetiti velika razlika sadržaja pisama koja je general pisao Radnim Skupovima po Canadi i USA i drugdje, i sadržaja pisama koja je pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću. Otporaš.

Bobani

23-12-2015, 13:45

SVE SE TREBA PREISPITATI U NAŠOJ POVIJESTI

(Ovo pismo je bez datuma i nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" a general ga je poslao u istoj omotnici u kojoj je poslao i dolje niže priloženo pismo sa datumom 16 studenoga 1963.; niže priloženo pismo se nalazi u spomenutoj knjigi na strain 268. Mo. Otporaš.)

Dragi brate Miljenko!

Prilažem Ti mape s molbom da ih iskoristiš, pregledaš i vratiš, ako pak misliš, da je potrebno napraviti drugu, ili daj - ispravku uz ovu. Sve se treba preispitati u našoj povjesti i podrediti novim kriterijama i novim podatcima.

Ovamo je stigao fratar Ivandić ili nešto slično. Inače Vrančićevac, (Dr. Vjekoslav Vrančić je predsjednik Reorganizacije HOP-a, dakle drugog krila HOP-a, jer se je HOP podvojio i razdvojio, negdje odmah poslije Poglavnikove smrti, od jednog postala su dva. Prvi, Poglavnikov HOP kojemu je bio predsjednik Dr. stjepan Heffer i drugi reorganizacija HOP-a, mo), koji Tebe pozna. Kad zapne s parama onda ćemo tiskati ovdje i " La Croatie ". Neće doživjeti sudbinu drugih listova. Tvoj rad će imati kontinuitet, a to je od prvobitne važnosti.

Ako vlč. Fržop dobije stroj, (ovdje se radi o tiskari "Alojzije Stepinac", o kojoj smo posali u prijašnjim pismima, mo), a ja u to sumnjam (7.000 dolara ne posjeduje se lako) nešto će koristi biti za Hrvatsku. Ti ne kidaj (prekidaj, mo) s njim, pa ćemo viditi.

Još jednom: bez garancije za Kongres (islamske organizacije "BRAĆA MUSLIMANI", Kongres koji se je trebao održati u Jeruzalemu, mo) i točnog datuma ne smije se napraviti posebni broj (novine "La Croatie", mo) o tome, jer ispadamo smješni. Jedan je broj tome posvećen, kao i "Drina" - i odjeka nikakva. Lagati se može dok je to uvjerljivo, ali se ne smije kad je neuvjerljivo. Rat tamo divlji i ja ne vjerujem da će do toga doći (do saziva kongresa Braće Muslimana u Jeruzalemu. Koliko je meni poznato do njega nikada nije došlo, mo).

Ustaštvo treba razdjeliti na dvoje: (1) vojnički, ustanova za državu i protiv komunizma, a (2) drugi ustaški nametnuti ideološki pravac radi Njemaca. Šaljem ti jednu staru Drinu i pročitaj članak Štira. Javi se.

Pozdrav. Tvoj

general Drinjanin.

(drug pismo, mo.)

GLAVNI STAN ORUŽANIH SNAGA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

16. studenog 1963.

Bratu....... Mr.Dabo Peranić, Paris.........( točkice su gdje je general stavio rukom napisano ime pošaljitelju ovog pisma, mo)

Dragi brate !

Nagli razvoj dogadjaja u našoj emigraciji i svietu uobće kao i unutar samog Odpora, zahtijeva od nas energičnije i konkretnije podhvate. U tu svrhu za vrieme Božićnih Blagdana održat ćemo ovdje sastanak područnih zapovjednika Odpora, na kojem će se učiniti naređeno:

a.) Analizirati dosadašnji rad Odpora i "Drine", te utvrditi dobre i slabe strane dosadašnjeg rada, kako bi se za budućnost odredio što izpravniji put.

b.) Analizirati stanje i spremnost hrvatskih rodoljuba diljem svieta za ozbiljne akcije, te obći odjek rada Odpora i "Drine" medju masama.

c.) Formirati Zapovjedni Skup Odpora i odrediti mu djlokrug rada. Zapovjedni Skup treba biti vrhovno tielo, neka vrst parlamenta, s kojim će se moći izići pred strani sviet i hrvatski narod.

d.) Konkretizirati Odjel Odpora s njihovim Pročelničtvima i odrediti im djelokrug rada.

e.) Posebno riešiti postojeće probleme tiska i dati mu konačne smjernice za budućnost.

f.) Izraditi konkretni plan rada Odpora u duhu vremena (u kojem je i PORUKA IZMIRENJA izišla 1964., mo) i na postojećim činjenicama s tim, da se odmah priedje na njegovu primjenu u praksi.

g.) Konkretni plan rada na vojničkom području.

h.) Anlizirati referate i sugestije onih suradnika, koji ne budu prisutni, te poduzeti na osnovu tih odgovarajuće mjere.

To bi bio dnevni red u biti. Kako od vas mnogi neće moći prisustovati iz bilo kojeg razloga, a činbeni ste u Odporu i povjerenik "Drine", odnosno nalazite se medju masom i znadete njezino mišljenje, to Vas molim, da učinite naredjeno:

1. Da nam što prije pošaljete obširan, izkren i uredno na stroju napisan referat o stanju medju Hrvatima Vašeg područja, o učincima rada Odpora i "Drina" na ljude,; o prednostima budućeg rada i u vezi toga Vaše sugestije za sva polja djelovanja.

2. Da u tu svrhu konzultirate Vaše najuže suradnike ili, ako je moguće i širi krug.

3. Da obavezno stvorite radni krug intelektualaca tog područja i o svemu ovome ih konzultirate, da bi se dobilo mišljenje većine, a prema tome realno stanje i realna perspektiva.

4. Da nam pošaljete Vaše sugestije o potrebi buduće strukture Odpora te sugestije o potrebi i načinu djelovanja na svim poljima.

5. Da nam sugerirate sve, što budete smatrali potrebnim.

Svi referati moraju stići ovdje najkasnije do 20 prosinca. Slati preporučenom poštom i na našu redovitu adresu.

Uz srdačne i bratske pozdrave, odani Vam:

general Drinjanin.

Napomena:
Prethodno pismo je bilo bez datuma a prikopčano za ovo pismo. Dakle, moglo bi biti istog datuma. Ovo napominjem zato da bi oni koji se budu zanimali za ova pisma, imaju ideju odakle bi to pismo moglo biti. Hvala. Otporaš.

Bobani

24-12-2015, 02:40

SRETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2016 GODINA SVIMA!

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI ...
kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU ...
Neka svima ovaj priloženi link bude božićni i novogodišnji poklon svim Hrvaticama i Hrvatima koji se u bilo kojem obliku budu zanimali za tragičnu sudbinu i gnjusno obojstvo Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a NDH Vjekoslava maksa Luburića, generala Drinjanina


Iliji Staniću GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU (Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovdje na portalu kamenjar.com generalovo pismo kojega je pisao svojem sura… kamenjar.com 6 Comments

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU ...
kamenjar.com
Dakle, sama riječ “pakrački dekret” potiječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ …

(Žao mi je da se link nije pojavio. Kliknite na gore navedeni link i otvorit će Vam se. Hvala. Otporaš)

Bobani

24-12-2015, 11:20

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU

Krešimir Kraljević
Reply|
To:
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Thu 12/24/2015 8:51 AM
Photos
You forwarded this message on 12/24/2015 9:32 AM

Pozdrav Drago moj Milane, evo završila je Hvala Bogu napokon ova trakavica oko izbora mandatara. Sretan sam da je ipak pobijedila domoljubna opcija, nadam se da smo se partizana riješili za dugo! A na tome ćemo ustrajno raditi ti i ja! Sad u miru se možemo posvetiti našim zadaćama u iznošenju povijesti iz otporaševe torbe! Evo danas je Badnjak a mi smo u firmi na nekim inventurama, tako da jedva stižem, no sad imam nekoliko dana slobodno i siguran sam da cu stici ubaciti sve! Siguran sam i da ćemo se još do sutra čuti, u svakom slučaju tebi i tvojoj divnoj obitelji želim Sretan i Blagoslovljen Božić! Neka vam Bog da obilje blagoslova zdravlja,mira, sreće, pa neka i materijalnog obilja ako se Bogu svidi! ...



... Ljubi vas i pozdravlja vaš Frano sa obitelji!

Dana 24. prosinca 2015. u 02:34 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

SRETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2016 GODINA SVIMA!

Neka svima ovaj priloženi link bude božićni i novogodišnji poklon svim Hrvaticama i Hrvatima koji se u bilo kojem obliku budu zanimali za tragičnu sudbinu i gnjusno obojstvo Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a NDH Vjekoslava maksa Luburića, generala Drinjanina


Iliji Staniću GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU (Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovdje na portalu kamenjar.com generalovo pismo kojega je pisao svojem sura… kamenjar.com 6 Comments


GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU ...
kamenjar.com

Dakle, sama riječ “pakrački dekret” potiječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ …

NE - NISTE SVI KRIVI - PIŠE GENERAL DRINJANIN 1960 ...
kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe
Translate this page
Jan 29, 2015 - GLAS DOMOVINE srpanj 1960. TORONTO, CANADA (Ovaj opis generala Drinjanina nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”.

Bobani

29-12-2015, 03:34

GOVOR KONTINENTALNOG PROČELNIKA HNO MILE BOBAN…I PISMO HRVATSKIM ELITAMA

GOVOR PROČELNIKA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA POVODOM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

"OTPOR" godina X. kolovoz 1984., glasilo HNO.

Kako smo najavili u prošlom broju "Otpora", a u znak petnaeste obljetnice smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića, ovaj broj posvećujemo njegovoj dalekovidnoj ideji, riječi i djelu. Odvelo bi nas predaleko kada bi smo išli u potanju raščlambu Maksova života i rada, zato smo se radije poslužili kraćim opisom života i rada, zatim govorom g. Mile Boban, kojeg je održao u Chicagu 29 travnja, na SPOMEN SLOVU ZA GENERALA LUBURIĆA i fotokopijom pisma HRVATSKIM ELITAMA koje je general Drinjanin, ljeta 1968., uputio svim istaknutim Hrvatima. Jedno i drugo upotpunjuju i daje cjelinu, koja sama za sebe govori. Uredništvo "Otpora".
Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita Posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, preko Zrinjskih, Frankopana i Bakača, Hrvoja Vučkića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Huesin Bega Gradaščevića, bana Jelačića, pa do novih - Kvaternika, Brojovića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana i tisuće drugih, stoji ime našega hrvatskog Viteza - generala Vjekoslava Luburića - Maksa. Urednoštvo OTPORA.

General Luburić se rodio 1913. u Ljubuškom, gdje je svršio pučku školu. Gimnaziju je učio u Mostaru kao pitomac Napredkova Konvikta. Kao đak se odlikovao velikom bistrinom i energijom. Za vrijeme pohađanja gimnazije, vidio je na sve strane velikosrpsku bahatost i progonstvo svega što je hrvatsko. To je na mladoga Vjekoslava učinilo takav dojam, da je jedva čekao kad će uzrasti, kako bi se mogao sav posvetiti revolucionarnom radu i rušenju Jugoslavije - tamnice hrvatskog naroda. Bježanje pred policijskim režimom dovelo je Luburića u Madžarsku, na Janka Pustu, (Ne znam koliko bi se danas među Hrvatima znalo i govorilo o "Janka Pusti", da nije tada tu bio Vjekoslav Maks Luburić, mo. Otporaš.) gdje se pridružio Ustaškom Pokretu, pod vodstvom sada pokojnog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Tu je dobio svoju vojnu izobrazbu. Pokazivao je u svemu neobičnu oštroumnost, što ga je dovelo u prve redove i vrhove Ustaškog Pokreta.

Proglašenjem Nezavisne Hrvatske Države, godine 1941., Luburić se stavlja u službu Domovine, zajedno s ostalim ustašama. Ulazi u borbu protiv neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za njegovu hrabrost i neustrašivo vođenje hrvatskih vojnih jedinica bio je unapređen u čin ustaškog Pukovnika i Domobranskog Generala, a zaslužio je najveća naša odličja, Krunu Kralja Zvonimira Prvog Reda i Orden Viteza.Bio je zapovjednikom Ustaške Obrane i Prve Udarne Divizije. Istakao se je sa svojim jedinicama u više ratnih okršaja. Osobito na Ljevču Polju i kod oslobođenja Banja Luke. Bio je zapovjednikom Južnog Fronta na Ivan Planini, (Ivan Sedlu, mo) gdje je i utemeljen Hrvatski Narodni Odpor, godine 1944.

Odlukom hrvatskog političkog vodstva o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji, general Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju. kada je uvidio od strane političkog vodstva počinjenu političku i vojnu pogriješku povlačenja tako silne, dobro naoružane, ratnički iskusne vojske, uspijeva se s manjom grupom probiti u hrvatske šume, gdje nastavlja borbu protiv partizanskog okupatora i biva ranjen više puta.

Gogine 1947. prebacuje se preko Madžarske, Austrije i Francuske u Španjolsku. (Ovdje treba nadodati da je zet Maksa Luburića, Dinko Šakić pisao na jednom portalu - ne sjećam se više na kojem - u dva nastavka o Kavranovoj Akciji i u tim opisima spominje da je Maks Luburić stigao preko Pirineja u Španjolsku 18 listopada 1948., mo. Otporaš) Tu nastavlja svoj rodoljubni rad za Hrvatsku, okuplja stare borce i mlade snage, koje su spremne na žrtve. Uspostavlja tiskaru u kojoj se tiskaju listovi "Obrana" i "Drina", te razne druge knjige na hrvatskom jeziku, a koje sadrže u sebi redovito najvažnija suvremena hrvatska pitanja. Svojim dalekovidnim i nesebičnim radom na okupljanju hrvatskih snaga, general Luburić, zvani i poznati Maks, postao je pojam hrvatske borbenosti, Otpora i ustrajnosti, u pravednoj borbi potlačenog hrvatskog naroda za ostvarenjem njegovih opravdanih težnja - slobodom i samostalnom Hrvatskom Državom. Neprijatelj Hrvatske je uvidio tko mu najviše mrsi račune, pa je na podmukli način, zločinačkom rukom skratio život neumrlom hrvatskom vojskovođi, generalu Vjekoslavu Vitezu Luburiću na dan 20 travnja 1969. u španjolskome gradu Carcagente.

Sjećajući se generala Luburića, sjećamo se i riječi njegova predšasnika, vojskovođe, junaka i pjesnika Frane Krste Frankopana. Te riječi vrijede za svakog Hrvata, koji je dao život za Domovinu Hrvatsku, a one nam otvoraju veličinu smrti generala Vjekoslava Viteza Luburića, jer glase: - NAVIK ON ŽIVI - KI ZGINE POŠTENO!

DRINJANIN I NJEGOVA IDEJA

Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati. Sastali smo se ovdje, ne da jadikujemo niti da donosim sud o djelovanju generala Drinjanina, nego da se prisjetimo njegovih ideja, koje je on ostavio za riznicu hrvatske budućnosti.

O generalu Luburiću se je mnogo pisalo i govorilo. Mnogi su samo ponavljali ono što se je na stotine puta reklo i zapisalo. Neki su nastojali uljepšati Drinjanovu prošlost, dok su neki drugi iskrivljivali činjenice, kako bi lakiše prikazali ljubav i žrtvu generala Luburića besmislenom i suvišnom, bez svrhe i cilja.

Ja Vam neću govoriti o njegovu djetinstvu i gdje je rođen, niti ću Vam govoriti o njegovim mukama i stradanjima, niti o njegovu predratnom djelovanju u redovima hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaša". Pa ni o njegovoj borbi za očuvanjem NDH.

Nedavno je štoviše i Đorđe Ličina "zasukao" rukave kako bi "novinar-Udbaš iz Zagreba, junački" opisao rad i djelovanje generala Drinjanina. Rijetki su oni koji su pravilno opisali ideje generala Drinjanina. Zato ću se ukratko osvrnuti na one ideje koje govore o izmirenju i integraciji svih Hrvata, na ideje, koje su mnogi prešućivali, navodno zbog njegove prošlosti. Koliko god je general Luburić neprijatelju bio opasan za vrijeme rata, još više im je on bio opasan poslije rata. Njegova ideja: "Sinovi bivših partizana i sinovi bivših Ustaša se moraju, rame uz rame, boriti zajedno za sretniju budućnost Hrvatske", nije ideja mržnje, niti ideja nastavljanja borbe između sinova jednih i drugih. Ovu ideju generala Drinjanina ni danas mnogi ne mogu shvatiti, jer računaju, da se nisu dostatno osvetili jedni nad drugima. Tu i jest kukavština onih Hrvata, koji se boje izmirenja takozvane hrvatske ljevice i desnice, zapravo onih strana koje su svoj idealizam mržnjom zadojile i svoju zemlju krvlju natopile.

Tu tragediju prvi je uočio general Drinjanin i malo po malo u časopisu "Drina" razrađivao razna gledišta na sudbinu Hrvatske u prošlosti. Revolucionarni "fanatik" Maks Luburić je pobjedio samog sebe, pobjedio je svoje stranačarsko-ustaške ideje - iako je pri tome ostao, do smrti, vjeran i dosljedan ustaško-državotvornim načelima. Na drugoj strani su uviđali svoje zablude i drugi hrvatski fanatici, kao: Andrija hebrang, Vjekoslav Holjevac, Franjo Tuđman i još neki.

Kasnije su ih počeli slijediti i mlađi: Vlado Gotovac, Marko Veselica, partizanski sinovi Budiša, Čičak, Paradžik, Franjo Mikulić, zatim Zlatko Tomičić, Bruno Bušić i još mnogi. To je bio i ostao plod izmirenja generala Drinjanina sa svim Hrvatima, što mu neprijatelj nikako nije htio oprostiti.

Deviza generala Drinjanina: "...Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili za onaj politički režim ili ideologiju...", jest kristalno jasna za svakoga državotvornog Hrvata. General Drinjanin čvrsto drži u svom srcu svoje stranačko-ustaško nadahnuće, a novom hrvatskom naraštaju nudi i preporuča hrvatsku revoluciju sa svakim Hrvatom, koji se je voljan žrtvovati za slobodu Hrvatske, za koju je vrijedno živijeti i umrijeti, a ne samo za "svoj" režim ili za svoju ideologiju. Ovo nije retorika generala Drinjanina, kako je to nedavno u nastavcima, u časopisu "Danas" naveo spomenuti Đorđe Ličina, nego iskrena, demokratska linija iskusnog i isprobanog hrvatskog rodoljuba i borca Maksa Luburića. To je bio njegov poslijeratni stav, kojeg je on unio kao temeljno načelo u redove HNO. I taj stav izmirenja su prihvatili mnogi Hrvati, osim grupaško-stranačarskih lutalica, kojih ima i u domovini i u iseljeništvu.

Neki poznaju generala Vjekoslava Luburića, neki generala Maksa Luburića, neki jedno i drugo, a ja ga poznajem kao generala Drinjanina, kroz njegovo pisanje u časopisu "Drina" i novini "Obrana", kao i kroz neke druge hrvatske publikacije. On je zagovarao hrvatsku i kulturnu i cijelovitu revoluciju. Jest on je zagovarao i revoluciju, a ne da ona jedne porobi, druge u emigraciju otjera, treće natjera u šumu, četvrte zatvori, pete da postavi na Markov trg, da nad šestima vladaju, već da svakog građanina Hrvatske oslobodi, hrvatsku državu ostvari i hrvatske granice učvrsti, sa susjedima prijateljske odnose uspostavi i da Hrvatima osigura miran i dostojan život, u vlastitoj državi Hrvatskoj. Za taj njegov cilj on je imao nacrt: izgraditi elitu hrvatskih vojnika, koji će biti kadri sprovesti plan u djelo, s njim ili bez njega. On je bio na čistu, da u jednoj nacionalnoj revoluciji nema priziva, kao na sudskim procesima. Za ti svrhu stvorio je tiskaru "Drinapress" i tiskao priručnike za izobrazbu hrvatskih vojnika. Jer, ako zbog pomanjkanja znanja nisi uspio, onda si sa znanjem drugih uništen. On je toga bio svijestan i zato je bio uporan u svojoj ideji opće hrvatskog IZMIRENJA, što je javno izrekao: "Ja se ne borim za hrvatsku državu, da netko sjaši a ja da uzjašim, već da pomognem Hrvatima državu stvoriti".

Poznata je izreka generala Drinjanina, koju je neprijatelj toliko puta izrabio u svoje svrhe: "Naš stav je jasan... rušiti Jugoslaviju..." Ova izjava je bila toliko snažna, da je potresla temelje Jugoslavije, potkopala povjerenje u savezu komunista Jugoslavije, stvorila razne frakcije među članovima komunističke partije, otrijeznila fanatike i zanešenjake jugoslavenske koncepcije, probudlia prirodni osjećaj kod Hrvata i stvorila mas-pokret, nazvan kasnije "Hrvatsko Proljeće".

Usuđujem se reći, uzvišene gospođe i gospodo, da ove zasluge ne pripadaju toliko ustaškom pukovniku i generalu Hrvatskih Oružanih Snaga Maksu Luburiću, koliko hrvatskom prognaniku i generalu DRINJANINU. Mnogi Hrvati još uvijek Ga ne mogu shvatiti. To mogu samo oni, koji uspiju sebe pobjediti i svoj život posvetiti Hrvatskoj. U njegovoj pravoj veličini i u njegovoj pravoj ideji Hrvati će shvatiti Drinjanina tek onda, kada iščeznu svi oni mržnjom zadojeni fanatici partizanske i ustaške revolucije.

General Drinjanin je pao na polju časti, za svoje hrvatske ideale, pao je kao što i vojnik kad padne na bojnom polju, vršeći svoju vojničku dužnost. Koja žrtva bi mogla biti potpunija, da potvrdi svoju ljubav i odanost prema Domovini Hrvatskoj, osim one po kojoj se može dati i vlastiti život za rodoljubne ideale? Živi duh generala Drinjanina nije umro. On živi među nama i živjet će vječito među državotvornim Hrvatima. To je blago, kojeg je general Drinjanin ostavio u riznici Hrvatske.

Slava generalu Drinjaninu! Slava svim Hrvatima koji žrtvovaše svoje živote za obranu časti i imena Hrvatskog!

NEKA ŽIVI DUH HRVATSKOG IZMIRENJA!

Hvala svima na pozornom slušanju.
Pročelnik Mile Boban.

xxxxx

PISMO HRVATSKIM ELITAMA,
piše: general DRINJANIN 1968.

Iz Otporaševe torbe:

PISMO HRVATSKIM ELITAMA – ŠTETA DA OVO PISMO NIJE U KNJIGI “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”

Bog! dragi moji prijatelji, Prilažem Vam ovo generalovo “PISMO HRVATSKIM ELITAMA”. Pismo je pisano poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u parag 21 kolovoza 1968. Pismo je podugo, a doći će vrijeme da će se i jedna ozbiljna studija napisati iz ovpg pisma. Zato je moja molba vama: Uzmite naočare i (neko) piće. Piće stavite na stol. Sjednite i raskomodite se na naslonjaču i nedopustite sami sebi da do kraja ne pročitate ovo pismo. Preporučio bih onima koji se bave pisanjem, da kraj sebe imaju papir i olovku kako bi mogli bilješke činiti. Ovo pismo nije izišlo u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Primite iskrene poZDrave, svi skupno. Mile Boban, Otporaš.

PISMO HRVATSKIM ELITAMA – ŠTETA DA OVO PISMO NIJE U KNJIGI “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”

(Želim reći par riječi o ovom pismu. Vjerovali li ne, ovo pismo nema datuma, ali ja sam jedan od svjedoka preko Dra. Dabe Peranića, koji mi je o nekim potankostima govorio. Veliko je gibanje bilo te godine 1968: Studenski štrajkovi diljem svijeta, a počeli su u Francuskoj u svibnju iste godine, kriza u Češkoj kada su jedinice Varšavskog Pakta uletile u Prag 21 kolovoza, svrgnuće liberalne vlade i intezivni rat u Vijetnamu i drugim mjestima. General je to pratio iz dana u dan, a osobito su ga njegovi prijatelji Španjolci iz vojničkih krugova obavještavali o situaciji. Na osnovi trenutne situacije u svijetu i informacija sa kojima je general raspolagao, on je napisao svojim užim suradnicima ovo pismo, u kojemu je razradio mnoge aspekte glede hrvatskog slučaja u Jugoslaviji. Ja posjedujem ovo pismo pod rednim broje 45. više od od četiri desetljeća. Često puta sam ga čitao sam sebi i iz njega crpio što mi je bilo potrebno. Više puta sam sam sebi rekao da je ovo pismo pisao neki general stranac, zbog ovog pisma bi ga njegova zemlja u zvijezde okovala veličinom svojeg vojničkog znanja, duha i sposobnosti. U tu svrhu donosim ovo pismo hrvatskoj javnosti da se uvjere u vidovitost i veličinu jednog hrvatskog generala. Naravno, čitajući ovo pismo, treba se staviti u odraz vremena kada je ovo pismo pisano kako bi ga se što svrsihodnije moglo razumijeti. Ako se ovo pismo bude gledalo kroz naočare današnjice, tj. današnje politike RH kojoj je na čelu sin partizana, protiv kojega se je general Luburić borio, a otac predsjednika RH Ive Josipovića, Ante se borio protiv generala Luburića, za sigurno možemo reći da se je borio protiv Hrvatske; kako je i Dr. Andrija Hebrang mlađi rekao u predizbornoj kampanji 2009...”da se je Luburić borio za interese Hrvatske Države…”, a otac predsjednika RH, Ante Josipović se borio protiv interesa Hrvatske Države. To su činjenice i zbog tih činjenica ovo se pismo MORA PROMATRATI IZ VREMENA KADA JE PISANO 1968. godine. Otopraš.)

piše: general Drinjanin
PISMO HRVATSKIM ELITAMA

U prvom redu molim Vas da bi ovo pismo smatrali izričito osobnim iako je umnoženo u ovoj formi. Tehnički mi je nemoguće, učiniti to individualno. Zato smo ga ovako umnožili, ali će svakome biti dostavljeno na njegovo ime i adresu i pod brojem. Možda će netko primjetiti da to nije običaj. Možda, ali mi ga radi potrebe uvodimo u nadi, da će biti dobro primljeno.

Pismo upućujem HRVATSKIM ELITAMA. Pri tome sam mislio na sve one Hrvate u inozemstvu koji još nešto osjećaju za Hrvatsku i nisu digli ruke od traženja riješenja za ono što nam je svima zajedničko. Elitama smatram sve one koji su spremni bilo što učiniti i bilo što žrtvovati za stvar svoje domovine. Elite su se uvijek raspoznavale po sposobnostima za traženje riješenja za stvar duha i slobode, ako su se pri tome htjeli za ta riješenja i žrtvovati bilo u kojoj formi. Nisam mislio identificirati elite sa klasom ljudi koja se ističe vanjskim i sporednim vrlinama, nego unutarnjom vatrom, koja je živa u mnogim Hrvatima svih ideologija, političkih stranaka i raznih socijalnih klasa.

Zato cilj i svrha ovoga pisma nije snubljenje pristaša, prelijevanje simpatizera, obrana jednoga ili napadnje drugoga stava, osobe ili organizacije. Cilj i svrha ovoga pisma jest molba jednog Hrvata koji je od najranijih dječačkih dana pa do zrele muževne dobi bio u službi Hrvatske i spreman je svoj život dokončati u toj službi, (što se je uistinu i ostvarilo, mo) a da od Vas ne traži niti priznanja za prošlost niti podrške za budućnost. Jedino što se moli jest: nastojati shvatiti ono što Vam želim reći i dati moralnu i materijalnu pomoć za ono što će se prema mom mišljenju dogoditi, a što se tiče sviju nas.

Neposredni povod za ovaj korak bio je jedan letak koji je proširen iz domovine po ljudima koji stoje vrlo blizu onoj grupi ljudi koju bi s pravom mogli nazvati “HRVATSKI KOMUNISTI”

Mi smo taj letak mogli donijeti u zadnjoj “OBRANI”, br. 97/98, ili u slijedećem broju, ali smo imali dovoljno razloga da to ne učinimo i nastojati ćemo Vam objasniti te naše razloge.

HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA

- Predsjednik republike HRVATSKE: JOSIP BROZ TITO
- DOPREDSJEDNIK REPUBLIKE I PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA: DR. STJEPAN HEFER
- Predsjednik Vlade HRVATSKE: DR. Branko Jelić
- Dopredsjednik Vlade i Ministar spoljnih poslova: MIKA TRIPALO
- Ministar unutarnjih poslova: gen. MAKS LUBURIĆ
- Ministar narodne odbrane: gen. IVAN GOŠNJAK
- Ministar pravde: Prof. MIROSLAV KRLEŽAŽ
- Ministar financija: AVDO HUMO
- Ministar narodnog gospodarstva: Dr. JURAJ KRNJEVIĆ
- Ministar poljoprivrede: Dr. V. BAKARIĆ
- Ministar industrije: Dr. V. VRANČIĆ
- Ministar šuma i ruda: Ig. HAMID HROMALIĆ
- Ministar socijalnog staranja: Dr. EUGEN JOCIĆ
- Ministar mornarice: ADM. VICKO KRSTULOVIĆ
- Ministar turizma i povratnika svih Hrvata iz inozemstva: VJECESLAV HOLJEVAC
- Ministar narodne prosvjete: Prof. PAVLE TIJAN.

Predlaže se (dvanaest Državnih Sekretara) i to:
- (šest) Hrvata katolika
- (tri) Hrvata Muslimana,
- (tri) Hrvata Pravoslavne vjere,
isto tako se predlaže:
- (dvanaest) Ambasadora po istom ključu kao i državnih sekretara, te da ovako sastavljena

- HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA –

poradi na ocjepljenju – mirnom izlasku iz tzv. Jugoslavije i organizovanju izbora na cijelom Hrvatskom povjesnom teretoriju.
Moguća je izmjena i evntualna dopuna ličnosti u prvoj Hrvatskoj VLADI NARODNOG IZMIRENJA.
PRIPREMNI KOMITET za nezavisnu državu i socijalističku republiku HRVATSKU.

(Napomena:
Po sadržaju ovog pisma kojeg iznosim, moglo bi se reći da je general ovo pismo pisao isključivo na bazi sadržaja ovog letka koji se je širio po domovini Hrvatskoj i dalje… Otporaš.)

Budući da je letak u formi fotokopije stigao slučajno u vrijeme kada sam imao prilike razgovarati sa više uglednih Hrvata raznih tedencija, pokazao sam letak istima i pratio dojmove i geste tih ljudi. Jedan od duhovitijih intelektulaca je rekao, nakon što je pregledao imena i prebrojio “ministre”: “Ako ima 16 milijuna Sraba i Hrvata, lakše će se sporazumiti tih 16 milijuna Srba i Hrvata, nego ovih 16 ljudi”. Jedan ugledni vojnik iz starije generacije rekao je doslovno: “pametno ali nemoguće”. Treći je rekao slijedeće: “logično, u skladu sa stvarnim potrebama, a u duhu s intimnim osjećajima, iako nažalost neprovedivo”.

Konzultirao sam još nekoliko osoba. Neki su manje više razgoračili oči, neki sa manje više finog humora kulturnih ljudi označili materijal kao zgodan za šaljivi list, a neki su po starom hrvatskom običaju počeli odmah na papiru križati imena onih koje osobno ne simpatiziraju, odnosno stavljati imena svojih kandidata. Ali kod svih je ostalo “nešto”, što ne bih znao definirati, a skorom uvijek je ostao kao prizvuk svim komentarima “nemoguće”.

Upravo radi toga “nemoguće” htio sam napisati ovo pismo HRVATSKIM ELITAMA i bez obzira na ozbiljnost, namjere, značenje ili posljedice ovog letka. Zato i ne ulazim u meritum samog letka, nego se samo ograničavam na izraz “nemoguće”.

Sve ono što se dogadja oko nas trebalo bi smatrati donekle “nemogućim”, pa ipak se dogadja i moglo bi se dogoditi mnogo toga, što na oko, izgleda “nemoguće”, a to nije, a nama ostaje uvijek da postfactum komentiramo: “izgledalo je nemoguće” i “tko bi to mogao reći”. Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo, morali bi ne samo naučiti na pogreškama vlastitim i tudjim, nego i promijeniti dio samog našeg mantaliteta, kako bi pojmovi “moguće” i “nemoguće” dobili i za nas konkretno značenje.

Pogledajmo najprije malo unatrag, pa da vidimo, kolika je bila ograničena naša moć imahinacije (imaginacija, mašta, i sl.,mo) za predviditi, do koje mjere je bila opravdana naša nada, da će se kapitalisti i komunisti odmah “ZAKAČITI” 1945. godine? Ili možda i još ranije, da kako je, uopće, došlo do toga da su se uopće mogli sporazumijeti, unatoč svega, kapitalisti i komunisti tj. Rusija i Amerika? Ili da razmotrimo skakutanje Tita u ponore svjetske revolucije, da se odmetne i u lakiranim cipelama i nakićen medaljama kao Božićno drvo, snadje u salonima Engleske Kraljice, pa da opet sretno stigne u Moskvu, i sretnije iz nje izidje, kao “prejasni stari drug” i opet se nadje poput modernih “hyppy-a” na fronti protiv svega i svakoga, a u sred Beograda na strani studenata i protiv njih, na čelu milicije! Najveći dio hrvatske emigrantske akcije se sastoji iz nezgrapnih reakcija na te Titove skokove, padajući u teške kontradikcije i izlažući se stalno nelogičnom objašnjavanju i uvjerenju, koji ostavljaju jako siromašne dojmove na našu okolicu. Jer, uvijek se dogodilo i opet nešto, što je prema nama “nemoguće”, ali nije za Tita, odnosno za ostale protagoniste.

U novoj “DRINI” koja je posvećena žrtvama komunizma ("DRINA" God. XVIII, br. 1/2 , 1968. mo.) i ima u sebi gradivo počam od “Oktobarske Revolucije” pa do “Češke krize”, moći ćete primijetiti da insuiramo o mogućnosti “druge strategije” tj. na strani Sovjetskog Saveza ili Rusije. (Moglo se je vidjeti u seriji “jugoslavenska tajna služba” koja je bila prikazana na RTV u Zagrebu, kako generalov ubojica Ilija Stanić govori o nekim “šifriranim” pismima koja je on, navodno, vido na stolu generala Drinjanina, a da su ta “šifrirana” pisma se odnosila na suradnji s Rusijom. Pa, ipak Dr. Franjo Tuđman, general JNA, je uspio sa Sovjetskim Savezom ili današnjom Rusijom postići ono na čemu je – ako je – radio general Drinjanin, da Rusija prizna Hrvatsku Državu, mo. Otporaš) To je istina jedna strateška vizija, kao što je i svaka druga. – ali znamo da će biti ljudi (koji vole da im se dade legitimacija “političke pameti”, ako ne, daju je oni sami sebi) – koji će reći da je to jednostavno “nemoguće”. Čitao sam nedavno članak u madridskom uglednom “ABC” iz pera Arnold J. Toynbee, velikog engleskog filozofa poviesti, koji govori o Trećem svjetskom Ratu skorom jezikom Marcuse-a, koji da će se voditi unutar generacija i klasa. Njemu je sve “moguće” a samo nama, Hrvatima, nije moguće nešto što bi trebalo, a to jest koordinacija hrvatskih političkih ljudi, ideologija, organizacija i generacija, k istom cilju: stvaranje vlastite i nacionalne Hrvatske Države.

Najveći dio naše emigracije nalazi se mentalno u 1945., a oni od prije, jer i takovih ima, od novih generacija nisu uopće ozbiljno shvaćeni čak ni kao protivnici, a to je vrlo težka stvar. Govoriti u 1968. o legalnosti starih izbora, o zastupnicima, koji su većinom umrli od starosti u koliko nisu bili pobijeni za vrijeme rata ili u ovih 25 godina, podsjeća mladje na ono malo što znaju iz legende Zrinjskih i Frankopana, Muse Kesadžije i Ive Sibinjanina, Gričke Vještice, Od Doboja Muje, ili iz doba borbe stranih dinastija na našem području. Kao što ti ljudi nisu shvatili desetotravanjsku generaciju, ni ova nije malo ili ništa shvatila iz zadnjih četvrt stoljeća političkih i društevnih promijena, iz dolaska nove generacije, koja nije da je bolja ili gora, nego je jednostavno drukčija, kao i svaka nova generacija kod nas i svugdje u svijetu moderne civilizacije.

Ovi naši opet gledaju sve kroz izričito pitanje mejdana, vojničkog oružanog ustanka, oružanih sukoba, trećeg svjetskog rata, pitanje komunizma i antikomunizma, pitanje istoka i zapada, i ne vide ni političkih ni društvenih promijena, koje uvjetuje budućnost i s kojima treba bezuvjetno računati. Isti ti naši dragi ljudi uvijek svaku moguću vanjsku vojnu situaciju bezuvjetno povezuju sa našim hrvatskim problemima, sa našim pravima, našim zaslugama u prošlosti, pa i jednostavnim našim željama za budućnost, jer da “nema rata bez Hrvata”, – i kako smo inače junaci i naš teretorij od odsudne važnosti, da brate: “kud će bez nas”, a “tko će protiv nas”. Mi smo se rugali nekada našim Crnogorcima, da su svaki svoj politički i strateški plan počimali sa kalkulacijom “nas u Rusa 200 milijuna”, ili sada nasljednici Jure Kastriota Skenderbega “Nas i Kineza 800 milijuna”. (U to vrijeme koministička Albanija je bila uski saveznik s komunističkom Kinom, jer se je želila zaštititi od prijetnje i opasnosti SSSR-a i Srba, mo.)

I ako je netko mogao ustvrditi “nemogućnost” takvog stava, to smo bili mi, hrvatski vojnici. Tu bi trebalo tražiti i izvore naše tragedije na Bleiburgu, pa i tragedije Bože Kavrana i drugova jer se mislilo na bitke i mejdane, na komunizam-antikomunizam, a nije se mislilo na ono što je uvjetovalo našu tragediju, tj. polotički rad, ili politički ambient, koji je manjkao za svaki djelatni odpor nakon 1945. godine u hrvatskim šumama i brdima, i koji nije imao političkih uvjeta ni u akciji Kavrana.

Zato smo i u pitanju nedavne Češke krize gledali samo na tenkove i računali odmah na intervenciju Amerike i zemalja “NATO”. Kako smo god “nemogućim” smatrali svaki evolutivni napredak komunizma prema jednom socijalnom humanizmu ili socijalnoj demokraciji, a što se ipak dogodilo u češkoj i donekle u Hrvatskoj, smatrali smo “nemogućim” da bi ruska vojska stvar riješila “tenkovskom demokracijom” – kako sam to napisao u zadnjem uvodniku u “OBRANI”.

Neznam do koje mjere su zadnji dogadjaji na granicama Jugoslavije pojačali moć imaginacije hrvatskog čovjeka da shvati realnu definiciju “mogućeg” i “nemogućeg” u politici. Meni je na pr. bilo sasma logično da su Rusi zahvatili oružjem u jedan politički proces, tj. vodili politiku “drugim sredstvima”, kako ju je definirao von Klausewitz i o čemu sam u svoje vrijeme pisao u “Vojnom Priručniku” u raznim člancima.

Isto smo opetovano govorili o tome da će se pokrenuti evolutivni proces u domovini. Danas je to stvarnost, ali kad smo mi to počeli tvrditi, trebalo je biti hrabar i izložiti se. Sjetite se samo uzvika jedne Buenosaireške revije: “kako se usude u Frankističkoj i Flangističkoj Španjolskoj ovako pisati”. I sada su tu “nove političko-strateške mogućnosti”, koje bi vrlo lako kod većine ljudi mogle biti žigosane kao “nemoguće”, a mnoge od nas će se žigosati kao komunističke agente, a da ni ne spomenem ono tko ima a tko nema “političkog ugleda” i “političke pameti”. (Pa to je ono što je u svojim izjavama u seriji “jugoslavenskih tajnih službi”, generalov ubojica Ilija Stanić i nastojao progurati u javnost, kako bi rasteretio svoju odgovornost za ubojstvo generala, a još i neke druge u to ubojstvo umješao, kako bi javnost zbunio i podvojio, mo. Otporaš.)

Pa ipak, pa makar to nama bilo drago ili ne, situacija je takva da mi moramo povući konzekvence iz nastale vojno-političke situacije, a jedna od tih je i potreba da podvrgnemo analizi stanje oko nas i kod nas, da nas i opet “nemoguće” stvari nebi stavile pred još “nemogućnije” posljedice.

Rusija će braniti i svoje stratežke interese čak i na uštrb svoje politike i sprovoditi će tenkovima “drugim sredstvima” svoju politiku na uštrb svoje komunističke ideologije, koju će pak nastojati širiti i politikom i onim “drugim sredstvima” (promidžba, hladni rat, gerila, lokani ili mali klasični ratovi), i ako ne imadne drugog izlaza i globalnim, klasičnim ili atomskim, ratom. Ta Rusija je na našim granicama. Ustaše su već jednom bacile u Dravu jednu Rusku pukovniju, a Poglavar Hrvatske Države je odbio prolaz Rusima na Jadran, pa i uz cijenu priznanja NDH., sa strane Rusa. Nismo babe vračare pa da sad postfactum nagadjamo šta bi bilo da smo Ruse pustili i prihvatili NDH u sklopu ruske strategije, te što bi bilo od Sredozemlja danas, da je Rusija imala jadran u rukama i našu Boku Kotorsku kao bazu za svoje atomske i druge podmornice, a za ledjima solidan hinterland od Hrvatske, Crne Gore i Albanije, tj. da se je mogao stvoriti naš san da spasimo Hrvatsku Državu, a Ruski san Petra Velikoga i Katrine, da izidju na topla mora. Ali ovoga puta je nazočna Rusija na Jadranu i Sredozemlju sa svojim ratnim brodovima, koje je “došlo” za vrijeme židovsko-arapskog rata (u lipnju 1967. a taj rat je pozna kao “šesto/dnevni” rat, mo. Otporaš) i “ostalo” ovdje te se kasnije o “pojačalo” i kako izgleda i “učvrstilo” u lukama Egipta, Alžira (Mazalquivir, velika baza bivše francuske flote na Sredozemlju, danas je u rukama Rusa) te možda i u Libiji i Sirijskoj obali, uz slobodni prolaz kroz Bosfor i Dardanelle i pasivnost Američke VI. Flote u Sredozemlju i okolnih naroda , koji sa ironijom svoj “Mare Nostrum” (naše more, mo) zovu “Mare Vestrum” (Vaše More). tj. Američko i Rusko. Kina bi teoretski i praktično mogla biti nazočna u Albaniji u bazama koje su u svoje vrijeme Rusi sebi izgradili i kasnije napustili. Logično je da sada Rusija želi dolinom Vardara iziči na Solun, a to znači priključenje Makedonije svom vijernom i najsolidnijem savezniku Bugarskoj, ali to znači i komadanje Jugoslavije.

Prema svemu Bugarska se sprema na akciju. Jake Radio postaje na samoj bugarskoj granici dan i noć obradjuju stanovništvo Makedonije, te “Kosova i Metohije”. Odakle i žurba da se samim Makedoncima prizna pravo na federaciju, jezik, crkvu i samoupravljanje, (i poznato je da je baš u tom nastalom metežu Makedonska Pravoslavna Crkva se odvojila, ovog puta za vjeke vjekova od srpske PC, mo. Otporaš) a Područje Srbije “Kosovo i Metohiji” kategoriju NOVE REPUBLIKE, koja bi isto federirala sa svojom albanskom zastavom, albanskim jezikom, albanskim ljudima i albanskim sudbinama, koje su na kraju krajeva, pripojenje matici zemlji, tj. Albaniji. Nedaju se više zvati Šćipteri, što je slično nazivu Gedže ili Vlasi, za Srbe.

Pokreću se Rusi, Bugari, Makedonci, – i naravno pokreću se Srbi, Rankovićevci, koji su uspjeli pokrenuti i nove “Protogeroviste” u formi grupa nesvijesnih ili prodanih Makedonaca, koji za srpske pare počimaju, otvorenim napadajima na Ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave HRVATE, na čitavi hrvatski narod, na sami pojam i ime Hrvat, navješćujući rat Hrvatima. To isto spada u “nemoguću mogućnost”, znamo da su u svoje vrijeme Bugarska (Makedonstvujući) i Srbija (Protogerovisti) vodili krvavi bratski rat izmedju tih frakcija i koji je paralizirao svaku djelatnost, a za volju tobožnje “Stare” i “Južne” Srbije!

U zadnja vremena dogodilo se više toga što naslućuje aktivnost tih novih “protogerovista” (čitaj Srba, mo) u službi Rankovićevaca, (Paris, Goteborg, Malmo, Sydney, pisanje novine Makedonija itd). Dogadjaju se sasma neočekivani dogadjaji, rekli bi “nemogući”, da u tučnjavi na jednoj strani stoje recimo “vječni saveznici” Hrvati i Makedonci, Ustaše i Mihajlovisti, – a na drugoj strani “Hrvatski Revolucionarci, Udbaši” i Makedonci – Protogerovisti-Rankovićevci i Ljotićevci, koji “čuvaju Jugoslaviju”..To je sve u teoriji zapadnog čovjeka u Americi, koji bi htio na Balkanu gledati očima američkog demokrate, sasma “nemoguće”, ali znamo iz prošlosti da je sve to ne samo “moguće” nego da se i odigravalo to, i još mnoge druge stvari, kao što će se i opet odigravati, a nama tek ostaje da postfactum i sa gorčinom komentiramo: “nemoguće” i “tko bi to bio rekao”.

Tako se dogadja i dogoditi će se da će mali konspiratori Balkana i opet driblati generalštabce bilo koje nacije, – ali će to plaćati narodi i medju njima i naš hrvatski narod. Ako bacimo jedan pogled na “hrvatske revolucionarne akcije” i na “slučaj Draganović” viditi ćemo, da smo samo slijedili, rekli bi, našu tradiciju neshvaćanja “nemogućih stvari”. Mi smo te dogadjaje ne samo pravilno ocjenili, nego i najavili. Jedni su nas shvatili, jedni nisu ali su nam vjerovali, treći su u pomanjkanju sigurna kormilara hrvatske politike u emigraciji i nama prilazili, četvrti su nemoćno slijegali ramenima i prepustili drugima taj “nemoguć” teret, peti su ostajali “kod svoga” u pomanjkanju snage da uoče činjenice, i umirali s tim svojim nostalgičnim i senilnim uvjerenjem, a bilo ih je i ima ih dosta, koji su rekli da sve to ni Gospodin Bog nebi razumio i povukli se u svoj mir, svoju obitelj, svoj usamljeni bunker, koji su davno Boga i Hrvatsku zaboravili u tudjini, nego govorimo samo o pozetivnim ili barem poštenim reakcijama naših ljudi.

Bili ste svjedoci našega stava, koji je upodpunjen sa nekoliko poruka na magnetofonskim vrpcama, o kojima ste mogli samo djelomično saznati iz nešega tiska. Nastojali smo biti konkretni mjesto apstraktnih bulažnjenja. Naišli smo na mnogo otvorenih ruku i sredca, ali i na povika: “Opet Maks”, i “Maks ne može”, i mnogo toga, što nije potrebno prenašati, analizirati i podvrgavati kritici.

Istina bilo je i takvih, koji su sve svoje negativne ocjene moje osobe završavali sa rečenicom: “Doći će njegovo vrijeme” i “trebati ćemo mi Maksa”. Pa dobro, rekao bih, to je vrijeme došlo i treba se iznova baviti "neugodnim hrvatskim poslovima”, koji su redovno u svojem pozitivnim aspektima bili iskorišćavani po našim političkim predvodnicima, a u negativnim aspketima padali osobno na moja ledja.

Iz gornjih razloga mi smo izvršili reorganizaciju struktura Odpora i stvorili “VANJSKI FRONT ODPORA” koji će, ako Bog da, brzo prohodati svojim vlastitim nogama i često vezan uz sve ono što bi mogli nazvati “DRINAPRESS”, a koju djelatnost mislimo izdvojiti od djelatnosti “DOMOVINSKOG FRONTA” ili “POKRETA ODPORA”, gdje moraju doći do izražaja, kako u unutarnjim hrvatskim odnosima, tako i u vanjsko-političkoj koncepciji, elementi “nemogući” za bilo kakvi tretman u emigraciji, u zemljama, gdje se u dobroj obitelji ne govori ni o Fidelu Kastru, ni o Titu, ni Maksu, ni o logorima, ni o humanom socijalizmu, kao što se ne govori o prostituciji, homoseksualcima, popovima-gerilcima, oženjenim kanonicima i vambračnoj djeci.

Pokrenuli smo jedno vojno djelovanje “neugodnih poslova”, koji mogu izgledati “nemogući”, ali koji su, možda i najbitniji dio hrvatskih napora za izvojevanje hrvatske nezavisnosti.

“Gdje si Maksu” – znao sam čuti i čitati od mnogih! Ali tu smo i opet u problemu politike, a ne četovanja. Ja sam kao dijete otišao u “Pravašku Radničku Omladinu” i kasnije u “vojno-revolucionarnu bazu. – Jankapustu. O mojim pogreškama i grijesima mnogo se raspravljalo i pisalo i mnogo toga ostalo za napisati, a ako je napisano, (napisano je dosta toga, mo) za objelodaniti. Čitavu istinu zna samo nekoliko ispovjednika (dakle svećenika, mo) i Svemogići Sudac griješnika i ispovjednika, tužitelja i tuženih, pa ostavimo i to po strani, jer nećemo ništa definitvna ustanoviti. Ali ostaju problemi, koji su službeno po većini proglašeni “nemogućima”, a neslužbeno prepušteni “Maksu na nadležnost”. Jedan maldi intelektualc pokrenuo je bio jednu novinu i u njoj napisao: “da je ijedan od nas rekao ono, što je rekao Drinjanin, bili bi nas proglasili komunistima”. Pa ipak na kraju je i on pošao Maksovim stopama, i rekao, ali previše kasno, a da bi bio dobio naslov “pametna heroja”. Ne, niti je Maks komunistia, niti treba da to bude, niti bi bilo pametno takvim se predstavljati, jer baš kao takav ne bih imao šta reći. Ali kao hrvatski nacionalista, stari borac za Hrvarsku Državu i kao antikomunista, kao hrvatski vojnik, konspirativac, mogao bi biti koristan.

Ponavljam da ne tražim pristaše, jer ih nikad nisam imao, želio, ni trebao. Nisam političar, nego borac, pa neka svaki od Vas toj mojoj boračkoj kategoriji dade kakvu hoće nijansu. Tu ništa ili malo znači neki čin, javna priznanja ili javna napadanja. Tome ste bili svjedoci. Prenemaganja, zapomaganja, proklinjanja, zaklinjanja, plač i blačenje, niti su mene skrenuli s puta, niti su spriječili druge da me u borbi slijede. Što bude više “nemogućih” problema, što jači bude Ranković. što mahnitije stanje i ambijent, što bučniji četnici i srbokomunisti, što pasivniji i dekadantniji “zapad”, to će suze manje vrijediti.

U Katangi se interveniralo radi rudače urana za pravljenje atomskih bombi. Onda su Uj. Nacije “mogle” intervenirati i intervenirale su. U Biafri kolju dvevno stotine i umiru desetci tisuća . Umire jedan narod, ali je “nemoguće” intervenirati, jer su svi interesirani u petroleju NIGERIE i uloženim kapitalima. Česi su prepušteni Rusima u Yalti, a sve drugo je prenemaganje i zapomaganje. Dubček to mora riješiti u Moskvi i tamo je otišao, iako zna da je “moguće” da se ne vrati. I kao što to može biti “moguće” i mnogom od nas, pa i Maksu, koji se htjedne baviti “nemogućim” poslovima. Zato se ovim pismom obraćam i predstavnicima onih, koji mi niječu bilo kakvu katagoriju, ali dopuštaju “da će doći Maksovo vrijeme”.

Ja im velim: tu je to vrijeme i treba se požuriti, da ne prodje. (Ovo, nazovimo ga “Maksovo vrijeme”, je uistinu donekle, urodilo plodom Hrvatskim Proljećem, koje je počelo najprije Deklaracijom Hrvatskog Književnog jezika 1967., pokretanje časopisa Hrvatskih Samostalnih Pisaca TIN UJEVIĆ i HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST 1968/69., Hrvatski Tjednik 1970., pomol hrvatskog slobodnog govora, što je sve skupa rezultiralo SJEDNICOM KARAĐORĐEVO prosinac 1971., mo. Otporaš.) Neću zalaziti u tehničke detalje, jer ne spada u okvir ovog pisma, nego govorim načelno: jeste li voljni pomoći taj rad. AKO JESTE, POMOZITE, AKO TREBA DA SE OGRADJUJETE, OGRADITE SE I TAKO SI OSIGURAJTE ALIBI.

Pred par dana najnoviju interpretaciju jednog njemačkog komičara o razlozima izgubljena rata. on je naime pozvao publiku da digne ruku svaki onaj koji je bio u ratu protiv Rusa, Engleza, Francuza i Amerikanaca. Naravno nitko nije digao ruku. “Eto, sada znate zašto smo izgubili rat, jer na fronti smo bilo samo ja i Hitler”. Tako nešto se dogadja i samnom. Iznimka je bio Veliki Stepinac, koji niti je nijekao svoje veze sa mnom, niti me se htio odreći pred sudom. Ali, naravno, to je bio Stepinac…

Ljudi koji će Vam uručiti ovo moje pismo biti će diskretni. Oni su i pouzdani. Ako možete, pomozite nas materijalno, dajte svoj obol, jer bez sredstava ne može se voditi nikakva politika, a najmanje ona “nemoguća”. Mi smo stigli pred “PRVI KORAK” i idemo na svaki način. Ljudi Odpora će i nadalje raditi u novim oblicima i nastojati hrvatskim konspirativnim potezima dati političku podršku u koliko je to potrebno radi državotvornog karaktera. “Čupavci” (0vdje general misli na studente koji su pokrenuli masovne štrajkove po cijelom svijetu, a većina njih, ako ne i svi, imali su dugu kosu, pa je izgledalo kao da pred sobom vidiš čopor skitnica, mo. Otporaš.) se bune radi bune, a mi se borimo radi Hrvatske Države. Bez toga sva nastojanja ne bi imala smisla. Kada je trebalo boriti se protivu komunizma, ja sam se borio. Nije to tajna za nikoga a najmanje za komuniste. I baš zato može imati stanovite vrijednosti ruka pomirnica hrvatskim konunistima za suradnju u rušenju Jugoslavije. (Ovdje general misli na “PORUKA IZMIRENJA” koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964. strana 18-21, mo) Tako, a ne obratno, tj. da njima treba suprostaviti ljude “čiste kao ljiljan”, koji u životu ni “mrava zgazili nisu”. Za vrijeme rata, kako je mnogima od Vas poznato, ja sam vodio rat sa četnicima za svoj račun i onda, kada je Hrvatska Vlada s njima pregovarala, ili su to činili pojedini Ministri ili predstavnici pojedinih institucija lokalnog značenja . Nakon što je general Djukić, zamjenik Draže Mihailovića, dobio od Vlade i Vojnih vlasti dozvolu za prelaz za sebe i svoje ljude, on je tražio tada od Poglavnika, da razgovara sa mnom, i da od mene dobije potvrdu tih ugovora, jer: “prošli su slobodno oni, koji su imali njegovu privolu, i bez dozvole Vlade, a nisu prošli oni, koji su imali samo Vlade i Njemaca”. Komunisti u danom času mogu (i ne moraju) rešpektirati ljude, koji su se protiv njih borili baš zato, jer bi to i opet mogli činiti, a malo ili ništa su rešpektirali one, koji se nisu borili, jer se njih ne trebaju bojati. Vidi u Češkoj, gdje su ušle madžarske divizije onog istog Kadara, koji je prije Nadyove bune ležao kao “kao madžarski komunista” u zatvorima počupanih nokata. One iste divizije koje su se 1956. borile protiv Rusa i bile napuštene od Zapada! I još bi te divizije mogli vidjeti ne samo na granicama, nego i na području Jugoslavije.

Finska se je kao mala borila protiv Rusije, bila je pobjedjena, ali je danas slobodna i priznata od Rusije. Mnogo bolje nego Češka, koja je dva puta postala slobodna i dva puta slobodu izgubila a da hitca opalila nije.

Pojava ruskih snaga nije dovoljna, čak ni samo rušenje Jugoslavije i komunističkog režima. Ništa definitivna nema u povijesti naroda. Ogromni blokovi jesu i ostaju jedni na suprot drugima. Tako i u Hrvatskoj (bilo kakvoj) ostaje problem komunista, antikomunista i ne komunista, (KAKVA DOBRA PRONICLJIVOST I ISTINA JE IZREČENA U OVIM GENERALOVIM RIJEČIMA, ŠTO SE I DANAS MOŽE OČITOVATI U POLITIKI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, mo) i nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat, jer ga nema. Ali ako želimo da nas se smatra ozbiljnim političkim ljudima, potrebno je zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih ruka u ovim časovima. Eto, tu smo. Ni na jednoj strani nema ukrućene monolitnosti, jer se i Rusima bune njihovi sateliti, i Amerikancima njihovi. Svi problemi, pa kako god se riješe, ostaju permanentni za dugo vremena. Ali narod koji želi svoju slobodu, mora voditi borbu za svoju nezavisnost i unutar nezavisnosti za svoju dobrobit, bez obzira sjene tenkova velikih potencija ili ravnoteže atomskog straha kod sviju. Jedino što se ne može jest ono Mačekovo “Bumo vidili” jer ništa viditi nećemo, doli tragedije svoga naroda i svoje vlastite impotencije, koju skrivamo za tobožnje načelne i taktičke stavove, koji pokrivaju prostotu i golotinju vlastitih i osobnih interesa, komoditeta i često kukavičluka.

U takovu djelatnost valja ubrojiti i skrivanje za krilaticu da će “narod sprovesti svoje oslobodjenje”. Da, ali onda neće trebati onih, ni iz Domovine ni iz emigracije, koji nastoje govoriti u ime naroda, kojega su prepustili samome sebi.

I na kraju: što vrijedi Maks, ili netko drugi, što vrijedi ili ne vrijedi, reći će ono što u budućnosti učinimo ili propustimo učiniti. Reklo se mnogo o mojim ambicijama. Da, od najranijeg mojega djetinstva, tjerala me ambicija ulaska u povijest moga naroda. Ovu je probudio fra. Leon Petrović, koji je nas djake vodao po ruševinama naše slave i govorio nam o hrvatskoj veličini i budučnosti. I sada mislim na tu budućnost, koja će nas svrstati prema tome kako znadnemo ne samo sprovesti, nego i završiti jedan život. (E, dragi naš generale kako ti nas vodaš kroz borbu i borbe za NDH i kroz razne primjere i razne načine kako se međusobno izmiriti, oprostiti jedan drugome, i svi zajedno u jedna ROV ZA JEDNU NAM HRVATSKU! PISMO HRVATSKIM ELITAMA za nas mlađe mnogo znači. mo. Otpotaš.)

Svijestan sam činjenice da unatoč svega nisam osoba rekli bi “prihvatljiva” za zapad. Nu recite mi nakon iskrena ispita savjesti što se krije iza velikih “veličina”, iza zavjese koju vlade, vojske, promidžba, institucije, pa i povijest, montiraju o pojedinim velikim ljudima, a da ne padamo tako nisko i konzultiramo lakaje, kućne sluge, pa i supruge i punice. Pa i ono što jest u pobjedama uvijek izgleda drugačije, a u porazu drukčije. Iza gloriosnih figura, medelja, zlatnih gumba, pripremljenih biografija, retuširanih stranica, moralnih veličina, čvrstine, karaktera i drugih vrlina, obično ima mnogo a nekada i previše mizerije, kruhoborstva, oportiniteta, svakidašnje sivosti, (u ovomo slučaju “svakidašnje sivosti” bi nekako moglo značilo kao:”svakodnevne nakićenosti, mo) prosječne kulture, pa i nepismenosti. Tin Ujević bi rekao da se daju nagrade ne za “pismenost”, nego “protiv pismenosti”.

(KANA, br. 5. 24 svibnja 1972. na stranici 44 donosi slijedeći opis kojeg bi se moglo, donekle, usporediti o gore navedenim pretjerivanjma i lažima o kojim general Drinjanin piše:
“LAŽ. Zovem se Laž. Odmah po stvaranju svijeta krenula sam s Istinom u Svijet, u šetnju. Put nije bio lagan. Najednom smo došli do neke rijeke. Hoćemo li se ovdje okupati – pitala sam Istinu. I Ona je pristala. I dok se Istina bezbrižno skinula i kupala, ja sam smislila plan. Žurno sam se vratila do obale i ukrala joj haljine. Ona je ostala sama, gola golceta. Odtada se krećem svijetom obučena u Njene haljine i kitim se Njenim perjem, a Ona se potucava svijetom gola, siromašna, bez šarma i privlačnosti. Kažu ljudi da se opasno širim svijetom. Moj je jedini saveznik starh. Nastanio se u svakome više ili manje. Najbolje uspjevamo izdaleka. Naša je najbolja publika masa. Imamo mi i svoje aktiviste. Vrlo su nam odani. Ima ih mnogo, veoma mnogo…”
Tako to kaže KANA odmah iza Hrvatskog Proljeća i Bugojanske Akcije Finex 72. 1972., mo. Otporaš)

Da samo znate koliko se je “velikih ljudi” mizerno prodavalo ne za spasiti život, ili nekoga svoga, nego i za zdjelu čorbe ili komad kruha. Bilo je toga i kod nas, i na drugoj strani, a ne govorimo o najbjednijima, koji nisu bili ni na jednoj strani, i koji nisu poznavali granica ljudske mizerije, koju nije mogao zamisliti ni tragični De Vigny, (Plemić, Alferd de Vigny (1797-1863) francuski pisac, mo) koji je pisao o veličinama i podložnostima, (mizeriji), vojnog zvanja. I to sve kada se ratuje na zapadu i u klasičnim ratovima. Ali ratovati sa Srbima, sa četnicima, na Balkanu i usred gradjanskog rata, gdje smo divljali dobri i zli, pet i šest raznih vojska i u vrtlogu ideoloških borbi i upotrebljavajući metode partizanskog rata.

Ne, nisam htio sebe pravdati, jer sam mogao to učiniti i u listovima koje sam stvorio, nego sada pišem da bi hrvatske elite promislile na sve ono što nas dijeli, a medju time je i često hipoteka “grijeha hrvatske revolucije”. Nisam mislio revalorizirati te jade, niti ih braniti same po sebi, nego sam nabrojio nekoliko “olakotnih okolnosti” koje bi se davno zaboravile da smo rat dobili. Nismo ni mi tako zli, niti su tako oni “veliki”, koje bi mnogi od Vas rado gledali na čelu hrvatskih vojnika.

U redu tih misli treba imati u vidu i još jednu činjenicu: da sam ja bio jedan od onih, koji se nije skrivao za ledja šefova, iz naših redova nestalih odgovornih ljudi, iako sam to mogao. Mislim da će ipak trebati radi povijestne istine govoriti i o tome, pa ako ikada trebadne, ja neću bježati iz moga djela odgovornosti zato, jer to nikome nebi koristilo, a njamanje Hrvatskoj. Negdje je mislim Leon VIII. napisao da bi svako pisanje povijesti trebala voditi dva osnovna zakona: ne lagati u namjeri da se čovjek predstavi boljim nego jest i drugo, ne imati nikada straha u kazivanju istine, iako osobno nije ugodna. Mogli ste vidjeti na pr. da se nisam branio u pogledu odgovornosti za Vokića i Lorkovića, i dočekao vrijeme da se je ustanovilo da nemam nikakve krivnje, da ih nisam ni zatvarao, ni sudio, ni tjerao, ni ubio.

(Napomena: Iako sam već o tome iznio tko je ubio i kada ministre NDH, Vokića i Lorkovića, ipak ću u idućem opisu, koji će biti kraj ovoga pisma, napisti tko ih je ubio. PISMO HRVATSKIM ELITAMA (Kako sam rekao u prošlom opisu da ću navesti podatak tko je ubio ministre NDH Antu Vokića i dra. Mladena Lorkovića. Taj podatak se nalazi u novini OBRANA br. 150, travanj 1971. Pošto sam to već iznio u detalje u prošlim opisima, ovdje ću samo navesti izvor i ime počinitelja. Njegovo je ime Mijo Grabovac iz Proložca kod Imotskog. Ovu informaciju je službeno saopćio Mirko Čavić, a državni bilježnik Republike Argentine potvrdio 12 prosinca 1959. godine u Cordoba, Republica Argentina. Mo. Otporaš.)

Mogao bih lako nastaviti pokazujući prstom na žive i mrtve, na zakone, herarhije, itd. ali to neću uiniti. Neću to ni u novom karaku pri vodjenju “neugodnih poslova” tj. u pokušaju da neutraliziramo stare i privedemo Hrvatskoj, kroatiziramo, mlade hrvatske komuniste i njihove suputnike, što je odgovoran i “neugodan posao”. Možete svi biti sigurni, da se neću skrivati za druge, ni prebacivati krivnje, kao što ljudi često čine, nego ću znati snašati odgovornost, biti dosljedan prošlosti i misiji, koju mi nitko nije navalio na ledja, doli ja sam sebi. Kao što sam uvijek nastojao sačuvati slobodu vlastitog duha, znao sam biti vjeran i jednoj ekipi ljudi s kojima mislim da mogu nešto učiniti za Hrvatsku. Nova vremena, novi zahtjevi, novi ljudi, nove tehnike. Ta se sloboda unutarnjeg duha može sačuvati u svojoj nutrini i onda kada se prema vani mora prividno sklapati kompromise. Ne ulazim u ovu igru bez unutarnje rezerve i opreza. Ne znam dali sam uspio izraziti što sam htio, ovako na brzinu, jer se radi o jednom pismu, a imam slab običaj, da sve pišem na brzinu i skorom nikada, već i radi pomanjkanja vremena, nikada ne korigiram. Ako sam uspio, bit će mi drago, a ako ne, ništa Vi izgubili niste.

Samo još jedan konkretni primjer, kako je teško boriti se na više frontova odjednom: u Australiji su naši tragali za jednim previše bučnim vikačem i “superrevolucionarcem”, koji je proglasio izdajnikom svakog tko nije voljan dati svoje uštede u “fond za revoluciju”. Kad su imali dosta podataka izvršili su mu premetačinu i ustanovili ne samo da je Udbaš, nego k tome i Srbin, sa regularnim posošom Jugoslavije, s kojim je putovao od zemlje do zemlje, a onda “nestajao” i uz pomoć infiltriranih Udbaša bio uvijek prihvaćen kao hrvatski “robijaš”, “mučenik”, “heroj”, i naravno “organizator revolucionaraca”. I kad su ga progledali, izvadio bi iz kufera svoj pasoš, išao dalje i izlazio na sunce pod drugim imenom, na drugom mjestu, i u drugoj organizaciji. Moga bih Vam nabrojiti stotinjak takvih ili sličnih dogadjaja, sa konkretnim podatcima, imenima, datumima itd. Nu kome nisu dosta ove činjenice, neće ni deset sličnih.

Koristim ova priliku da vam kažem nekoliko intimnih riječi o "hrvtaskim komunistima". Dobar dio vas je uvjeren da je na mjestu ona
naša bosanska, iako vulgarna izreka, da se “ne može iz govana pitu napraviti”. Tu bih htio odmah nadodati, da kada se govori o “komunistima” uopće, trebalo bi postaviti najprije jedno pitanje: što je komunizam, odnosno što je tko tražio u komunizmu, pa de se odgovori na pitanje: tko je, ili nije komunista, a onda opet unutar samog pojma: kakve vrsti je komunista, koliko je uvjerenja, koliko oportunista, koliko iz kukavičluka, koliko iz “klasnih” razloga, koliko pak iz same činjenice rata, gdje smo svi bili nekamo svrstani i kad to nismo htjeli. Sjećam se i nikada neću zaboraviti, da smo jednom zgodom jedna grupa svih dužnostnika sigurnosti obilazili zatvore “ustaškog stožera”, improviziranih zatvora improviziranih institucija. Kod jednog zatvorenika, radnika iz Like, kao optužba stajalo je da je u jednoj brijačnici rekao da “bi trebalo sabotirati komunizam”.

U onim blaženim vremenima euforije i prodiranja prema Harkovu nekome se činilo da je to komunistčka propaganda, pa čovjeka zgrabili, prebili i doveli ga u zatvor, gdje je mjesecima ležao “radi sumnje komunističke propagande”. Kasnije je jedan čovjek pao u borbama na Kordunu kao član Ustških Pripremnih Bojna, a njegov slučaj često spominjan kao karakterističan čega se sve može dogoditi za vrijeme jednog rata, rata-revolucije. Osim toga svi mi znamo da je u svoje vrijeme svaki isticaj socijalnih prava bio skršen kao “komunizam”, i da su najuspješniji antikomunisti postali iz razuvjerenih komunista, ali da su mnogi komunisti to postali, jer smo ih tamo gurnuli. Generalizirati danas o tome značilo bi isto što i govoriti o “ustašama”, o “nastašama” i “pristašama”. Tko je sve bio Ustaša? Moramo zato i u tom pogledu stvoriti jasnije definicije. I kad smo već ustanovili za koga da je “komunista-komunista”, kao što smo nekoć dobru kafu morali zvati “kafe-kafe” za razliku samo od “kafe”, koja nije bila kafa, i k tome još uvijek praviti razliku medju starima i mladima, gdje stari komunisti traže u našim Srbima svoju životnu sigurnost, a mladi zaziru od istih i drugih, – ali možada više još od nas, tj. “ustaša”, “fašista”, “klerofašista”, “nacionalista” ili kako su nas već klasificirali. Još jednom molim da ovih par riječi shvatite kao jedan intimni razgovor ili osobno pismo. U to ime ja Vas, postovani gospodine i hrvatski brate, pozdravljam uz naš vojnički pozdrav general Drinjanin. Ispod je generalov podpis i grb Odpora. Ovo pismo je poslato pod brojem 00045 Boži Čuvalu.

Prepisao MB Otporaš

Pročitajte više na

http://kamenjar.com/pismo-hrvatskim-elitama-steta-da-ovo-pismo-nije-u-knjizi-pisma-vjekoslava-maksa-luburica/, Kamenjar

Bobani

30-12-2015, 09:16

NEKOLIKO MISLI O DESETOM TRAVNJU

http://www.gradjanska-akcija-official.com/iz-emigracije-nekoliko-misli-o-10-travnja/

Subject: Časopis OTPOR br. 1/2 1989

- N E K O L I K O  M I S L I  O  D E S E T O M  T R A V NJ U -

Časopis "OTPOR", glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, br. 1-2, 1989.

(Neki nakako shvatiti da se ne može sve objasniti običnom puku u par rečenica, pa ljubomorno gunđaju na one koji imaju volje pisati za njih romane iz prošlosti hrvatske povijesti. Ali ti romani su neophodni da bi ljudi dobili potrebne informacije o nečemu što ne znaju ili što nisu smijeli znati a trebaju znati; pa naravno da se sve može objasniti u tri rečenice, ali to nije poenta. Poenta je da se čitatelju prikaže čim bolje tematika i približi ga se istini o kojoj se želi pričati. A onda je u tom slučaju potrebno malo više i truda, odnosno volje - a ja sve to imam i na izvoz - za napisati štivo koje će čitatelju dati do znanja o čemu se radi.

Ovdje se radi o najdržavotvornijem hrvatskom državnom prazniku u hrvatskoj povijesti, DESETI TRAVNJA 1941., dan slave svih poraza, dan ponosa, dan divljenja, dan utjehe i nade, dan sporova i nesuglasica itd. Mi u emigraciji smo taj dan slavili sa velikim ponosom i zanosom, svaki u svojoj stranačkoj i političkoj sredini. Nekada i na istom mjestu su znale biti i po tri proslave dana hrvatske državnosti DESETI TRAVNJA, ali se je slavilo i davalo se veliko priznanje tom hrvatskom državnom prazniku. Reklo bi se da su taj praznik svi svojetali ali svaki na svoj način. Sjećam se, i to vrlo dobro, kada je gosp. Ivica Penavić iz Chicaga, član Hrvatske Republikanske Stranke, došao u San Jose, Californija, u ime svoje stranke - HRS - održati govor za DESETI TRAVNJA 1976. godine, da u tom svojem stranačkom govoru nije uopće spomenuo stvaraoca DESETOG TRAVNJA Poglavnika dra. Antu Pavelića. Tada je iz svojih starčkih i invaldinskih kolica Mate Kapulica, član Ustaškog Pokreta od 5 siječnja 1935. godine, (Izvor: Pavelić i Ustaše, st. 558, Bogdan Krizman, Globus; Zagreb., se digao i plačući rekao: Sram vas budi. Govorite o DESETOM TRAVNJU a da Poglavnika niste spomenuli. To je isto slaviti Uskrs a ne spomenuti Isusovo ime, slaviti Deseti Travnja a ne spomenuti Poglavnikovo ime.

U svim hrvatskim državotvornim sredinama se je na jedan ili drugi način slavio DESETI TRAVNJA, i svi su imali hrvatskog osjećaja osim Hrvata jugoslavenske orijentacije. To sam imao priliku iskusiti u mojim putovanjima duž Amerike i Kanade kao Kontinentalni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. Nastojao sam ih razumijeti, jer sam uvijek imao pred očima i u svijesti generala DRINJANINA "PORUKLA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964., st. 18-21. Kao Pročelnik HNO više sam mislio na ove labave Hrvate kako ih povratiti na stazu hrvatstva i upravo poradi njih sam napisao ovo "NEKOLIKO MISLI O DESETOM TRAVNJU".

Danas je utorak 29 prosinca 2015., dakle skoro 27 godina od ovoga opisa a pošto se približava dan hrvatske državnosti DESTI TRAVNJA, prilažem ovaj opis iz časopisa OTPORA za sve zgode, za sve praline i za sve Hrvatice i Hrvate. Mile Boban, Otporaš.)



N E K O L I K O  M I S L I  O  D E S E T O M  T R A V NJ U.

Mnogo se je reklo i pisalo o Desetom Travnju, ali najmanje se je reklo o njemu ono što je On uistinu. Mnogi su iskrivljivali pravi Njegov smisao i značenje. Jugoslaveni, svih bona, Ga svim sredstvima nastoje prešutiti. U mnogim svjetskom enciklopedijama o njemu ni riječi. Čini mi se da su mnoge - ako ne sve - te Enciklopedije koje pišu o povijesti Drugod svjetskog rata, tisane na temelju dnevnika grofa Ciana, koji sve bilježio do 8 travnja 1941., te se tada "razbolio" u Ljubljani do 12 travnja i nije mogao pisati svoj dnevnik, tako, navodno, da u njegovu dnevniku nama ništa o Desetom Travnju.

Jedna indijaaka stara legenda kaže da su nekada svi ljudi bili bogovi, ali da su ti ljudi mnogo griješili i zloupotrebljavali te svoje bogove. Tada je Brahma, bog svih bogova, odlučio božicu - njihovu svetinju - sakriti negdje tako da ju čovjek ne može više zloupotrebljavati. "Zakopat ćemo ju duboko u zemlju", savjetovaše ostali bogovi. "No", kaže Brahma, "jer će ju čovjek pronaći i otkopati". "Onda ćemo ju potopiti u najdublji ocean", savjetovaše oni. "No" kaže Brahma, jer će čovjek naučiti roniti i pronaći ju na dun ocean". "Onda ju sakrijmo na vrh najvećeg brad na svijetu", opet savjetovaše ostali bogovi. "No", kaže opet Brahma, jer će čovjek jedno dana uspjeti popeti se na taj najviši vrh i pronaći našu božicu". "Onda mi ne znamo gdje ju sakriti", potišteno kažu ostali bogovi. "Ja ću van reći gdje ćemo ju sakriti", kale Brahma. "Sakrit ćemo ju u srcs samosa čovjeka, tako da ju svaki pojedinac nosi u sebi dok je god živ i da ju čuva kao svoju svetinju".

Tako neka bude i sa IDEJOM DESETOG TRAVNJA. Neprijatelj ju je zloupotrebljavao a on a se sakrila u srca svih Hrvata, i onih koji to otvoreno ispoljavaju kao i kod onih koji svojom šutnjom manifestiraju ideju Desetog Travnja, jer i jedni i drug znaju da:

1. ) DESETI TRAVNJA je temeljni PROGRAM svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA je ETATIZAM, tj. načelo koje teži za tim da se proširi što je moguće više utjecaj i idea hravtske Države na svim područjima narodnog života!

3.) DESETI TRAVNJA je dialog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, organizacija ili osoba. DESETI TRAVNJA je PUT I CILJ!

5.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju hrvatske!

6.) DESETI TRAVNJA je EVOLUTIVAN jer neprekidno i sustain se razvija s nižih k višim oblicima nacionalizma!

7.) DESETI TRAVNJA je REVOLUCIONARAN jer ne poznaje norm, sustave, niti ima oči ni sat. On gaze preko staroga i stvara novo!

8.) DESETI TRAVNJA je škola i hrvatskim nacionalistima kao i hrvatskim komunistima i svim drugima kako se nebi ponovila pogriješka iz prošlosti!

9.) DESETI TRAVNJA je nazočan gdje god se govori o Hrvatskoj!

10.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske!

11.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego Hrvatski iako Jugoslaveni i neke današnje nastaše tvrde da je DESETI TRAVNJA samo Ustaški!

12.) DESETI TRAVNJA je odgovor na prošle, sadašnje i buduće elevate protiv Hrvata!

13.) DESETI TRAVNJA je ODRAZ svih: prošlih, sadašnjih i budućih htijenja za vlastitom HRVATSKOM DRŽAVOM!

14.) DESETI TRAVNJA je zauvijek pripojio Bosnu i hercegovinu u maticu Hrvatske Države!

15.) DESETI TRAVNJA je najsvijetliji dio hrvatske povijesti!

16.) DESETI TRAVNJA je okrunio sve hrvatske poraze i pobjede; naplatio sve hrvatske mučenike koji su pali za ideju Hrvatske Države!

17.) DESETI TRAVNJA je socijalan na bazi slobodne izmjene privatnog vlasništva, za razliku "socijalističkog proleterijata", odnosno "radničke klase"!

18.) DESETI TRAVNJA je politički i jamči svojim građanima: nacionalnu, vjersku, političku, kulturnu, gospodarsku slobodu i sigurnost, poštivanje prava čovjeka i njegove osobe!

19.) DESETI TRAVNJA je demokratski jer je izraz temeljnih principa demokracije koji jamči jednakost svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

21.) DESETI TRAVNJA je uzor Hrvatske Slobode!

22.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest i Dostojanstvo!

23.) DESETI TRAVNJA je INDEKS svih hrvatskih potreba i želja!

24.) DESETI TRAVNJA je GRANICA NA DRINI!

25.) DESTI TRAVNJA je DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!

Pročelnik Mile Boban.

Bobani

02-01-2016, 11:34

ŽIVO DJELO MAKSA LUBURUĆA - GOVOR MIŠKA MASLAČA U CHICAGU 30 TRAVNJA 1989. (prvi (1) dio)

(Miško Maslač (1940-2013) je bio jedan od vrlo aktivnih državotvornih Hrvata hrvatske političke emigracije. Po prvi puta sreo sam ga u Torontu na sjednici Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. kolovoza 1978. godine. Miško Maslač nije bio korpulentan po stasu, ali je bio i prednjačio po korpulentnim hrvatsko/državotvornim idejama. Kada Miško priča on uvjerljivo priča. Bio je vrlo uvjerljivi govornik. Mnoge hrvatske supine su ga pozivale da I'm dođe odžati govor za njihove prikladne zabave, piknike, priredbe i slično. Za dvadesetu obljetnicu mučeničke smrti Vjekoslava Luburića, generala Drinjanina, međudruštveni odbor hrvatskih društava grada Chicaga pozvali su Miška Maslača da održi komemorativni govor o maksu Luburiću. Za hrvatsku domoljubnu stvar Miško Maslač nije znao reći NO, nego objeručke prihvaća ideju i o svome trošku putuje i izlaže se troškovima, a sve to za našu svetu hrvatsku stvar.
Prenosim ovdje u cijelosti njegov izvanredno dobar govor, sa mnogo citata generala Drinjanina. Govor je malo podug, ali je svima poznato da se u kratkom govoru ne može reći mnogo niti sve što se ima reći i što bi nazočni trebali čuti. Ali prije nego pređem na Miškov govor, stavit ću uvod u njegov govor urednika časopisa OTPOR, br. 3/4 1989., strana 17. Otporaš.)

Na dan mučeničke smrti hrvatski velikana Petra Zrinjskog i Krste Frankopana, 30. travnja, u Chicagu je obilježena još jedna smrt, drugog hrvatskog velikana, hrvatskog vojskovođe, ideologue i političara Vjekoslava Maksa Luburića. U hrvatskoj crkvi svetog jeronima, punoj vjernika, miss zadužnicu prikazao je hrvatski književnik, urednik hrvatskog katoličkog glasnika i svećenik istoimene župe fra. Hrvoslav Ban. Nakon svete mise, u dvorani pokraj crkve okupilo se ooo dvije stotine Hrvata i Hrvatica da bi čuli izlaganje najavljenog gosta iz Clevelanda, tajnik HN Otpora za Sjevernu Ameriku gospsodina Miška Maslača. Izlaganje o životu i radu neumrlog Generala, nazočnici su s velikom pozornošću poslušali i na kraju burno pozdravili. Slijedi izlaganje gospodina Maslača:

Ž I V O  D J E L O  M A K S A  L U B U R I Ć A.

Prije nekoliko dana, ili točnije na 20-tog travnja, navršila se 20-ta obljetnica mučeničke smrti Vjekoslava Viteza Luburića - generala Drinjanina. Nema dvojbe da je general Luburić jedan od najvećih sinova svoje i naše domovine Hrvatske. Od najranije mladosti te kroz zadnji svjetski rat, a napose poslije rata, general Luburić najvjernije je svjedočio za svoju domovinu Hrvatsku. Naš zakleti neprijatelj koji je nadmašio i najokrutnije barbare povijesti, činio je sve što je mogao mako bi fizički likvidirao ovog hrvatskog Diva. Tipičnim četničkim načinom; kocem, nožem i štangom nasilno je zauvijek prestalo kucati jedno plemenito hrvatsko srcs. Krvavi neprijatelj je prije dvadeset godina triumfirao, oslobodivši se jednog protivnika koji je bio u stanju s njim se suočiti, i kako je to prije bivalo uvijek je izlazio pobjednikom.

Generalovu smrt Hrvati su primali različito; ali ipak su svi bili svijesni velikog gubitka koji je zadesio hrvatski narod. Mnogi su ga nastojali slijediti, imitirati, citrati, negirati, ospopravati pa čak i optuživati, ali Maks i njegovo djlo već su zauzelo dostojno mjesto u našoj nacionalnoj povijesti i ono se može pomicati samo na više.

Vjekoslav Luburić je rođen 6 ožujka u Ljubuškom, Hrvatska. Rano djetinstvo i pučku školu završava u rod nom mjestu. Nakon završene pučke škole upisuje se na glasovitu gimnaziju hercegovačkih fratara na Širokom Brijegu. Kako se već u to vrijeme osjetila prijevara ujedinjenja i krvavi terror četničkih bandi nad nezaštićenim hrvatskim pukom, mnogi hrvatski srednjoškolci, među njima i Vjekoslav Luburić, dolaze u sukob s okupacionim vlastima, što uzrokuje Vjekoslavovo isključenje iz svih srednjih škola na području Jugoslavije. Razbojstvo u beogradskoj skupštini gdje biva smrtno ranjen tadašnji vođa Hrvata Stjepan Radić i nakon toga još veći teror Alaksandrove diktature uvjetuje za stvaranje konačne odluke Vjekoslava Luburića a ta je odluka bila: Borba do konačne pobjede!

Tada, iako još vrlo mlad, odlazi Vjekoslav Luburić u Zagreb, gdje se povezuje s hrvatskim studentima i drugim aktivistima. U jednoj zgodi iz tog vremena Luburić će kasnije zapisati: BIO SAM DIJETE, KAD JE U ISTRI STRELJAN VLADIMIR GORTAN I DRUGOVI. ONI SU BILI HRVATI. OSIM TOGA HRVATI NACIONALISTI, KAO I MI U LJUBUŠKOM, ONI U ZLATARU ILI SENJU. ONI SU SE BORILI ZATO DA ISTRA BUDE HRVATSKA I DA HRVATSKA BUDE SVOJA. PA IPAK HRVATSKA IH JE SKORO PREŠUTJELA. I NE SAMO TO, NEGO IH JE PREPUSTILA HRVATSKIM JUGOSLAVENIMA, ORJUNI, JUGOSOKOLU I TERORISTIČKIM ORGANIZACIJAMA REŽIMA, S KOJIM VLADIMIR GORTAN I DRUGOVI NISU IMALI NIKAKVE VEZE. U ZAGREBU JE TADA NA ULICE IZIŠLA TA GRUPA DA DEMONSTRIRAJU PROTIV ITALIJE. NAŠAO SAM SE MEĐU NJIMA I VIKNUO: DOLJE ITALIJA, ŽIVILA HRVATSKA DRŽAVA! ŽIVILA HRVATSKA ISTRA! GLEDALI SU ME ČUDNO ONI OKO MENE, A NAKON TOGA DOBIO SAM "NOGOM U TUR", NEKOLIKO ĆUŠAKA I BIO "IZBAČEN IZ KOLONE" KOJA JA NASTAVILA ULICOM. (Nisam sigura, ali mislim da se ovi generalov citat nalazi u jedom od petnaest (15) nastavaka POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA koji su izlazili u novini OBRANA 1965-1966., mo. Otporaš.)

U ono vrijeme, nakon smrti Radića, među mnogima koji su se motali oko prolaza i Mačekove kuće i koji su htjeli čuvati hrvatskog vođu, da ga Srbi ne ubiju kao i Radića bio je i Vjekoslav Luburić…"već tri dana dolazi i ne da se odbiti, hoće da vidi predsjednika! reće Ive. Pa najavi ga - rekao sam Ivčecu - ne bu se atari ljitil - zapisao je Krunoslav Batušić. (Slično je tako nešto napisao i general Luburić u petom (5) opisu o Mačekovoj smrti u OBRANI br. 22, 1965., st, 7., mo.)

Među onima, koji su nakon mnogih razočaranja i besmislenih riječi i obećanja - piše Vjekoslav Luburić - bili smo i Moškov i ja, da se kasnije nađemo u ustaškim logorima u Mađarskoj i Italiji, u konspirativnom radu protiv najsramnije diktature koju je velikosrpstvo provodilo nad hrvatskim narodom.

Nakon drugog pokušaja uspjeva mu prijeći granicu tamnice i pridružiti se već organiziranim ustašama na glasovitom Janka Pusti. Poglavnikova parola "Na ljutu ranu, ljutu travu" postaje mu idea vidilja u borbi za Hrvatsku. Prirodna nadarenost i volja za slobodom pomažu mu u stjecanju vojničkog i političkog obrazovanja. Marljivo je učio i u zvanju napredovao. U ustaškom logoru Janka Pusta dobiva ime Maks. Kako je revolucionarna djelatnost pripadnika ustaške organizacije bivala sve očitija i kulminirala ličkim ustankom iz 1932, g. okupatori su počeli osjećati da im pozicije sve više slabe u narod. Zato nastoje s Italijom sklopiti sporazum davajući joj neke ustupke, na račun Hrvatske, naravno, a što bi ona za uzvrat raspustila postojeće logore i pohapsila vodstvo USTAŠE, hrvatske revolucionarne organizacije. Vojnička spremnost i gotovost hrvatske revolucionarne djelatnosti u ono vrijeme najbolje je dokazala kažnjavanjem ondašnjeg neprijatelja hrvatskog naroda br. 1 zloglasnog kralja Aleksandra u Marseille-u, 9-og listopada 1934. g. Nakon ovog veoma uspješnog i smjelog čina i pod pritiskom tada vladajućih krugova u Europi raspuštaju se ustaški logori, a ustaše stavljaju u sabirni logor na Liparima. (Sada se može malo bolje razumijeti Poglavnikova politička igra kada je iz torinskog zatvora uputo dra. Milu Budaka, Juru Francetića, Josipa Biošić i druge Ustaše da se povrate u Hrvatsku i da tu nastave svoj ustaški rad za oslobođenje Hrvatske. Mo. Otporaš.)

Dra. Antu Pavelića, ustaškog Poglavnika stavljaju u zatvor u Torinu. Mađarska također raspušta Janka Pustu i dio ustaša se prebacuje u Iatliju, a drugi dio, njih 18 ostaje zajedno s Maksom u Mađarskoj i tu nastavlja ilegalno živjeti. Živeći prikriveno u Pešti Maks se dao na izučavanje teorije o tactic strategiji, što mu upotpunjuje njegovo već solidno praktično znanje.

Njemačka je već dosta dugo u ratu, te da sebi osigura sigurnost s juga, sklopila je s Jugoslavijom pakt o ne napadanju. Taj pakt, međutim, nije dugo trajao jer su ga beogradski pučisti proglasili nevažnim, svojim pučem kojeg su izvršili na 27 ožujka a što je rezultiralo napalm Njemačke na Jugoslaviju 6-og travnja 1941.

Ovu međunarodnu zbrku vrlo uspješno koristi hrvatska revolucionarna organizacija, te preko smog predstavnika u Hrvatskoj proglasuje NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU, 10.og travnja 1941. g. Oduševljenju nije bilo kraja i sve živo u Hrvatskoj pozdravilo je svoju nacionalnu slobodu, obnovljenu nakon više od 800 godina.

Odmah pa proglašenju Hrvatske Države, Vjekoslav Maks Luburić vraća se sa svojih 18 boraca u Domovinu i stavlja se na raspolaganje hrvatskoj državnoj vladi. Mladoj državi prijete opasnosti sa svih strana i od različitih neprijatelja, koji se znaju i ujediniti kako bi što više nanijeli zla novoj državi. S tvaraju se prve hrvatske postrojbe. Najvažnije je bilo postaviti sigurnu zaštitu s istoka te je formirana Crna Legija kojoj je bio na čelu Maksov suborac s Janka Puste slavni Jure Francetić, i legendarna Obrana koju predvodi Vjekoslav Luburić. Teško je opisati sve bitke jer cijela Hrvatska bila je jedno veliko bojiše.

Nastavlja se.

Bobani

02-01-2016, 13:27

ŽIVO DJELO MAKSA LUBURIĆA - MIŠKA MASLAČA U CHICAGU 30 TRAVNJA 1989. (drug (2) dio)

Budući da je OBRANA imala važan položaj i uglavnom najgoreg hrvatskog neprijatelja, zato su i okršaji bili najžešći. Najvažnije i za povijest vrijednije bitke , a koje je hrvatski narod i kroz pjesme opjevao, odvijale su se na Kozari, Ljevče polju, na Ivan planing i ooo Banjaluke. Ove a i druge borbe vraćaju povjerenje hrvatskome narodu u vlastitu snagu, a isto tako daju neprijatelju do znanja, da i Hrvati znaju mako se treba boriti i kako se praktično primjenjuje on a Poglavnikova: "Na ljutu rani, ljutu travu".

Što je rat više odmicao, sve je postojalo očitije da će naši himbeni saveznici rat izgubiti, te da će s njima zajedno i Hrvatska biti prisiljena na golgotu. Bilo je mnogo pokušaja i idea za spašavanje što je samo onda spašavajuće izgledalo. Kada je pukka vijest da će se saveznici iskrcati na hrvatsku obalu, Maks Luburić bio je spreman da se sa svojim vodećim kadrom uputi njima u susret te uz dobrovoljno samokažnjavanje pokuša spasti Hrvatsku i njezinu vladu u Zagrebu, prihvaćajuću svu odgovornost tijekom cijeloga rata na sebe i na svoje suborn. Još jedna ovakva mogućnost bila je planirana nakon neuspjelog puča Lorković-Vokić i o kojoj je kasnije Maks pisao…AKO BI WEHRMACHT I ABWEHR, TO JEST NAMA NESKLONA OBAVIJEŠTAJNA SLUŽBA VOJSKE, POKRENULA PROTIV NAS NEKE SNAGE, I AKO NE BI BILO MOGUĆNOSTI DA SE ODUPREMO NAŠIM SNAGAMA I UZ POMOĆ NJEMACA, KOJI SU S NAMA MISLILI, ILI S NAMA MISLILI SPASITI SVOJE GLAVE, ONDA BI MI IŠLI U ŠUMU I POVELI BI SA SOBOM: POGLAVNIKA, DR. MAČEKA, DŽAFERBEGA KULENOCIĆA I DRUGE PA TO ONI HTJELI ILI NE. IZ ŠUME BI ONDA PODUZELI KORAKE ZA SPAŠAVANJE HRVATSKE DRŽAVE PREMA MOGUĆNOSTIMA KOJE BI NAMA BILE UKAZANE, ILI PREMA STANJU KOJE BI USPJELI STVORITI. VEĆ OD DOBA RIMSKOG UGOVORA U NAŠIM RAZGOVORIMA: MOŠKOV-LUBURIĆ POSTOJALA JE UVIJEK JEDNA ALTERNATIVA: ODLAZAK U ŠUME I BRDA.

Rat se primiče kraju, i hrvatska nepobjediva vojna niže i dalje pobjede i unatoč svemu tome, što je bilo vidljivo, da će pogubno završiti za Hrvatsku. U ožujku 1944. g. tada već general, Maks Luburić dobiva zapovijed da preuzme VRHOVNO ZAPOVJEDNIŠTVO JUŽNOG BOJIŠTA. U TU SAM SVRHU - piše dalje Maks - VEĆ BIO ORGANIZIRAO HRVATSKI NARODNI OTPOR, I TREBAO OSTATI IZA LINIJA, DOK BI MOŠKOV PRIHVATIO ONE SNAGE KOJE BI SE UPUTILE PREMA ZAGREBU. JA SAM USPIO - nastavlja dalje Maks - ODRŽATI FRONT NA IVANU, - I KAD JE ČITAVA BOSNA I HERCEGOVINA BILA VOLJNA PASTI NA IVANU DA BI SPASILA HRVATSKU DRŽAVU, BIO SAM POZVAN U ZAGREB, JER NISAM HTIO NAPUSTITI IVAN SEDLA, TE ZADNJE BRANE ŠTO JU JE IMALA HRVATSKA DRŽAVA. Na putu za Zagreb doživljava zrakoplovnu nezgodu i s potresom mozga završava na Rebro bolinici. Osvješćuje se nekoliko dana nakon udesa, a u isto vrijeme je data zapovijed za napuštanje položaja na Ivanu i povlačenje prema Zagrebu.

Još u toku pripremanja puča Poglavnik daje nalog Generalu Luburiću da stvori plan za obranu Zagreba. LOGIČNO JE DA JE ZA JEDAN TAKAV PLAN - pisao je o tome Maks - TREBALO MISLITI I NA RAZNE ZGRADE I INSTITUCIJE KOJE SU PRIPADALE CRKVI, ALI TO JE RIJEŠENO BEZ VEĆI POTEŠKOĆA. ZATO SU I NADBISKUP STEPINAC I O. MARCONE KAO I O. MASUCCI INTERVENIRALI DA BI SE NA NEKIM MJESTIMA UKLONILI TAKOVI BUNKERI PRIJE ULASKA PARTIZANA U GRAD, ŠTO JE NAŠA VLASTITA SLUŽBA I ČINILA IZ VLASTITE INICIJATIVE. (IZVOR: "MISIJA U HRVATSKOJ" st. 289-301, Madrid 1967, knjiga 20, BILJEŽKA br. 4, piše general Vjekoslav Luburić "PRO DOMO SUA", moja opaska, Otporaš.)

Dr. Giuseppe Masucci, bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatske Nadbiskupije, pisao je svoj dnevnik dok je boravio u N.D.Hrvatskoj i još jednu godinu dana nakon dolaska Hrvatima neprijateljskih snag. Dnevnik je pisan po čovjeku , koji je imao osobne hrabrosti prigovoriti kako ustaškim vlastima, tako i partizanskim okupatorima Hrvatske. Tako je jednom savjetovao Generalu Drinjaninu da bude "manje okrutan", dok je Eugena Didu Kvaternika nazvao živim Neronom. I na drugom mjestu opat Masucci u svom dnevniku kaže: "ALI SAM SE MORAO VEOMA MNOGO BORITI DA ODVRATIM GENERALA LUBURIĆA OD NJEGOVE LUĐAČKE NAMJERE, DA PRUŽA ODPOR DO POSLJEDNJEG ČOVJEKA, ŠTO JE USPJELO TEK NAKON OČINSKOG NAGOVORA NADBISKUPA STEPINCA.

Približava se kraj ratu i zadnja zapovijed Poglavnika bila je, da je imenovao Generala Luburića zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga sa, kako Maks kaže, tužnom zadaćom da se izbjegne svaki mason otpor, a vojska pokupi i povuče prema Englezima. Povlačenje je naredila Hrvatska Državna Vlada, s nadom da će Englezi poštivati međunarodne ugovore, što više da će reorganizirati hrvatsku vojsku i iskoristiti je za ponovni okršaj s komunizmom, a što je kako smo vidjeli bila velika prijevara. Jedino je protiv ideje povlačenja bio General Luburić i to nije ni tajik. Evo šta je sam o tome rekao: "POGLAVNIKU SAM IZRIČITO REKAO DA SE NE MISLIM NIKOME PREDATI, NI SADA NI POSLIJE, I DA ĆU KOD KUĆE ČEKATI DALI ĆE SE OSTVARITI ONO U ŠTO JE POGLAVNIK VJEROVAO, tj. DA ĆE AMERIKA OBNOVITI HRVATSKU I POMOĆI NAŠE ORUŽANE SNAGE, nastavlja dalje General Luburić, REKAO SAM I NA ZADNJEM SASTANKU GLAVNOG STANA, KAO I NADBISKUPU STEPINCU I NJEMAČKOM VRHOVNOM ZAPOVJEDNIKU FELDMARŠALU LEHRU U KUĆI POKOJNOG MILE BUDAKA I U PRISUTNOSTI MINISTRA ING. IVICE FRKOVIĆA, KOJI TO MOŽE I POTVRDITI. MARŠAL LEHR JE VEĆ TADA BIO U VEZI S PARTIZANIMA, I OBORIO JE GLAVU KAD SAM MU TO REKAO U LICE". JA SAM (IZ)VRŠIO I ZADNJU ZAPOVIJED - nastavio je Maks - PREVEO I OSIGURAO POVLAČENJE TE PREDAO ZAPOVJEDNIŠTVO GENERALU JUNUSU AJANOVIĆU MOM PRVOM ZAMJENIKU, I VRATIO SE U HRVATSKU, GDJE SAM SE ZADRŽAO SVE POD KRAJ 1947. g. KAD ME JE RANA PRISILILA NA PUT NA ZAPAD.

Nastavlja se.

(Izgleda da se je naš sada pok. Miško Maslač najviše služio izvorima iz novine OBRANA i dnevnikom opata Giuseppe masucci-a iz knjige "MISIJA U HRVATSKOJ". Osim toga opisi velikim slovima su generalovi citati. Mo. Otporaš.)

Bobani

02-01-2016, 16:52

ŽIVO DJELO MAKSA LUBURIĆA - GOVOR MIŠKA MASLAČA U CHICAGU 30 TRAVNJA 1989., (treći (3) dio, i kraj)

Ranjen i iscrpljen s nekoliko svojih najvjernijih suboraca, General Drinjanin probija se oružjem u rudi kroz Mađarsku i Austriju te se za kratko vrijeme zadržava u Francuskoj, da bi konačno došao na zamišljeno mjesto u Španjolsku. Obzirom na opravdanu opreznost Španjolske vlasti ga hapse i nakon provjeravanja identiteta viva potpuno slobodan i susretan mako je odgovaralo njegovu položaju. U Španjolskoj se najprije dobro odmorio, rane zaliječio, jezik naučio te stekao mnogo prijatelja i onda je počeo razmišljati o onome što je bilo i onome što se mora u buduće napraviti, kako bi došli do svoje nacionalne slobode.

Eto, do sada smo upoznali Vjekoslava Luburića od djetinstva do naslova viteza koji je dobio od Poglavnika 1944. g. A sada nam je da ga upoznamo kao tvorca ideje koja je jedino moguća u sadašnjim vremenima i koja će biti aktualna sve dok postoji tamnica hrvatskog naroda i drugih naroda Jugoslavije. I zato kad se sagledaju real no i rodoljubno smjernice kojima je General Drinjanin usmjerio H.N.Otopr, mora se priznati da je ta platforma i dans 20 godina nakon njegove smrti i još više od kako je postavljena najaktuelnija u ozbiljnnju hrvatskih htijenja za slobodnom Državom.

Nakon jednog vremena šutnje i izobrazbe Maks počinje svoje javno djelovanje i nastavlja a H.N.Otporom. Obraćajući se svojim prijateljima i suborcima piše…"JA SAM ŠUTIO GODINAMA DA NE MORAM RUŠITI, PA SU ME POKRENULI HRVATI I NE MISLIM STATI DOK NE PADNEM. RADIM ZATO JER DRUGI NISU HTJELI, ZNALI I MOGLI. General Drinjanin je bio svjestan da se buduća borba mora prilagoditi sadašnjim vremenima i da moramo gledati Hrvatsku u budućnosti. Zato je i zagovarao reviziju svih programa i parole. Reviziju treba početi - pisao je Maks u istarskoj Drini - s ocem Domovine, sa Dr. Antom Starčevićem. Njegova vrlo dobro poznata parola…"MAKAR HRVATSKA BILA SAMO URU DUGA I URU ŠIROKA, MAKAR BILO SAMO PET HRVATA, NEKA IH TO*PET BUDE SLOBONO I SRETNO". To je moglo biti - nastavlja Maks - dostatno onda kada je Eugen Kvaternik Rakovački postavljao temelje hrvatskoj strategiji na hrvatskoj krvi, ali ne danas. JA SAM KAO DIJETE I REKAO BIH SA MAJČINIM MLIJEKOM UPIJAO IDEJE OCA DOMOVINE, PA I GORNJU FATALNU PAROLU, KOJA JE KRIVA ZA RIMSKE UGOVORE, ALI NAKON BLEIBURGA DOŠAO SAM DO DRUGOG ZAKLJUČKA. TI SU ME ZAKLJUČCI DOVELI DO POBUNE PROTIV ONOGA KOGA SAM SLIJEDIO KROZ DJETINSTVO, MLADOST I U MUŽEVNO DOBA. NEZAVISNA DRŽAVA JE PALA JER SU POVRIJEĐENI PRINCIPI, A POVRIJEDILI SMO IH MI SAMI KOJI SMO DRŽAVU STVARALI, BRANILI I UMIRALI ZA ISTU.

Mnogi danas, a i davno prije pokušali su sebi i drugima pripisati ideju hrvatskog narodnog izmirenja. Da ta ideja nije novost dovoljno je prelistati Maksove Drine i s lakoćom se uvjeriti u isto. Evo mako General Luburić o tome govori. "NAŠA JE DUŽNOST RAZUMIJETI I ONE KOJI SU BILI S NAMA, I ONE KOJI SU SE BORILI U DRUGOM TABORU, KAO I ONE KOJI NISU BILI NIGDJE. NAŠE JE STAJALIŠTE, DA SU ONI HRVATI IZ DRUGOG TABORA KOJI SU MISLILI PA MAKAR I NA CRVENU HRVATSKU I LJUDSKIJI I POŠTENIJI OD ONIH PASIVNIH OPORTUNISTA, KOJI SU SJEDILI "NA VRH TARABA" I PROMATRALI KAKO DRUGI - KRVARE GAĆE - ČEKALI PA I DANAS ČEKAJU. U istarskoj (Drini, mo.) General mudro zaključuje: "POVIJEST ĆE PRIZNATI ŽRTVU ONIH, KOJI SU SE BORILI PROTIV HRVATSKE DRŽAVE ZATO, DA BI ISTRA, MAKAR KROZ ROPSTVO PRIPADALA MAJCI HRVATSKOJ". Na drugom mjestu i za opće interese Hrvatske Maks piše: "DA, BIT ĆE USTAŠKIH I PARTIZANSKIH SINOVA, A BIT ĆE I ONIH U OGROMNOJ VEĆINI KOJI NITI SU USTAŠE NITI PARTIZANI, I NE ŽELE TO BITI NI U BUDUĆNOSTI. MOŽDA ĆE I KOJI OD SINOVA PISCA OVIH REDAKA I BIT USTAŠA, ALI ĆU GA NAUČITI DA BUDE USTAŠA KAKVIM SAM SE OSOBNO OSJEĆAO KAD SAM IŠAO NA JANKA PUSTU, DA BUDEM VOJNIKOM REVOLUCIONARCEM U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE; ALI ĆU GA NAUČITI DA MOGNE RAZUMJETI I ONOGA KOJI BUDE IŠAO NA LIJEVO, JER ĆE HTJETI ŽRTVOVATI SEBE I SVOJE ZA SOCIJALNO UREĐENJE, ZA SOCIJALNI PRAVDU, ZA PRAVICU NARODA I ČOVJEKA, ZA LJUDSKA I DEMOKRATSKA PRAVA, ZA IDEJE MATIJE GUBCA, STJEPANA RADIĆA, ANDRIJE HEBRANGA, ISTARSKIH ANTIFAŠISTA, DALMATINSKIH PARTIZANA I HRVATSKIH PROLETERA, KOJI NE ŽELE SVOJU BUDUĆNOST NI BUDUĆNOST SVOJE DJECE STAVITI U RUKE KAPITALA I KAPITALISTA, FAŠISTIČKIH I NACI-IMPERIJALISTA I DRUGIH POTENCIJALNIH NEPRIJATELJA DRŽAVE I ČOVJEKA U NJOJ. MI NISMO ANTIKOMUNISTI - pisao je Maks LUBURIĆ - JER BITI UVIJEK PROTIV NEČEGA, ISTOVJETNO JE NIJEKANJU VLASTITE OSOBNOSTI, ZNAČI NE IMATI VLASTITE MISIJE U ŽIVOTU, te nadodaje "NAŠ STAV JE JASAN: RUŠITI SVAKU JUGOSLAVIJU! RUŠITI JU S RUSIMA I AMERIKANCIMA, S KOMUNISTIMA, NEKOMUNISTIMA I ANTIKOMUNISTIMA, RUŠITI JU SA SVAKIM KOJI JU RUŠE! RUŠITI JU S DIJALEKTIKOM RIJEČI I DINAMITA, ALI RUŠITI JU BEZUVJETNO, JER AKO JEDNA DRŽAVA NEMA PRAVO OPSTATI ONDA JE TO SAMO I JEDINO JUGOSLAVIJA! Pitamo se danas imali itko ozbiljan, da proturiječi ovako kristalno čistim i dalekovidnim idejama koje je Maks Luburić propovjedao pred više od dvadeset godina? (General Drinjanin je napisao tu povijestnu istinitu izreku u članku "ZAUZIMANJE STAVA", Obrana, br. 97-98., odmah poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u Cehoslovačku 21 kolovoza 1968. godine. Mo.Otoptaš.)

Pod vodstvom Generala Drinjanina H.N.Otpor razvio je vrlo jaku prosvjetno promidžbenu djelatnost. Obrana, glasilo H.N.Otpora, bila je mjesečnik, dok je revija DRINA povremene izlazila. Radni skup DRINE pod Maksovim vodstvom mudro i vrlo uspješno odabirao je gradivo za ove revive. Isto tako Maks je posvetio veliku pažnju hrvatskim pokrajinama te su poznate posvete DRINE: hrvatskom Sandžaku, Boki Kotorskoj, Drina posvećena sirotici ISTRI (u kojoj je tiskana "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" br. 3/4 1964., st. 1821., mo.) srijemska Drina i one druge ostvarene i neostvarene zamisli. Maks je pisao onako kako to najbolje koristi hrvatskim interesima i ništa nije uljepšavao ili prilagođivao, kako bi sebe prikazao u boljem položaju ili oak nijekao možebitne propuste ili omaške koje su se doodle i njegovim djelom ili zapovijedi. Za ova ilustraciju najbolje će poslužiti spomenuti dnevnik o. masuccija. U svom osvrtu na dnevnik General Drinjanin bilježi slijedeće:

"NE ZNAČI DA ĆEMO BRANITI I ODOBRAVATI SVAKI ČIN I SVAKU OSOBU, ALI NAŠI SU NERONI BRANILI HRVATSKU DRŽAVU, A TALIJANSKI NERONI SU POMAGALI, STVARALI I VODILI UBOJICE HRVATSKOG PUKA IZ SVOJIH IMPERIJALISTIČKIH I PODLIH RAZLOGA. TAKO SAM TO I REKAO O. MASUCCIJU NE JEDNOM. OSTAJE ZA USTANOVITI DA LI STOJI NJEGOVA TVRDNJA, DA JE ON U SVOJIM DEPEŠAMA VATIKANU GOVORIO O TOME.". U spomenutom osvrtu Maks dalje nastavlja: "DALI JE BILO LUĐAČKI STVORITI PLAN ZA OBRANU GRADA ZAGREBA, TO JE DRUGO PITANJE. JA SAM KAO GENERAL DOBIO ZAPOVIJED DA ORGANIZIRAM SNAGE ZA OTPOR PA I GRADA ZAGREBA, I STVORIO SAM VIŠE PLANOVA I JEDAN OD NJIH JE, KAO ŠTO JE LOGIČNO, BIO I BORBA ZA SVAKU KUĆU I SVAKI UGAO I DO ZADNJE KAPI KRVI. NISAM BIO PRVI NITI ZADNJI GENERAL, KOJI JE TAKAV PLAN STVORIO I KOJI BI GA BIO IZVRŠIO I ONDA, AKO JE NEKA CRKVENA ZGRADA TREBALA BITI ZA TO UPOTREBLJENA. DALI UOPĆE NETKO ZNA GRANICU IZMEĐU SAVJESTI I ZAKONA, KOJI SILI VOJNIKA KAO I REDOVNIKA NA POSLUŠNOST. I na kraju Maks zaključuje: "POVIJEST ĆE KAZATI DA LI SAM U OBRANI DRŽAVE TREBAO BITI "MANJE OKRUTAN" KAO ŠTO JE TO ŽELIO O. MASUCCI, I DA LI JE TREBALO BRANITI DRŽAVU ILI IĆI NA BLEIBURG? I DALI JE BIO LUĐAČKI PLAN PLAN BORBE "KUĆU PO KUĆU". (Ovi podatci su iz knjige "MISIJA U HRVATSKOJ", STRANA 298., mo. Otporaš.)

Danas, kada se pažljivo prate događaji koji se odvijaju u Domovini i ako smo svijesni situacije u kojoj se kao narod nalazimo, moramo zaključiti da su nam Maksove ideje danas najpotrebnije. Sadašnju situaciju Maks predviđa još prije više od 20 godina i eve što u Drini posvećenoj hrvatskom Sandžaku piše: "SRBI ĆE SA SVOJIM MAGLOVITIM PLANOVIMA I OPET DOĆI U SUKOB NE SAMO SA HRVATIMA, NEGO I SA SVIM POROBLJENIM NARODIMA JUGOSLAVIJE, SA SVIM SVOJIM SUSJEDIMA I TADA MORAMO BITI SMRENI".

Na kraju želim spomenuti još jednu od najzadnjih poruka Generala Drinjanina, a koja je izrečena tek nkoliko mjeseci prije tragične pogibije, odnosno u novogodišnjoj poruci za 1969. g.

"EKIPA OTPORA ĆE STIĆI NA CILJ, A SUDBINA NAS POJEDINACA MOŽE BITI VAŽNA, ALI NE SUDBONOSNA. ZATO I NE GOVORIMO O OSOBAMA I OSOBNIM SUDBINAMA, NE BRANIMO SE OD NAPADAJA, NE NAPADAMO OSOBE, NEGO DAJEMO IDEJE, NAPADAMO IDEJE I AKO TREBA PAST ĆEMO ZA IDEJE, I TA IDEJA JE HRVATSKA DRŽAVA"!

(Eto, to je bio govor pok. Miška Maslača za dvadesetu obljetnicu generalove smrti. Na istoj stranici časopisa OTPORA je jedna mala pjesmica Ranka Primorca generalu Drinjaninu. Otporaš.)

DRINJANINU

Vječno živi generalDrinjani!
Borcu snafu daje, Naš stab, revolucija, idea naš!
Za Hrvatsku Državu umiru spremni,
Desni i lijevi.
Poziva ih general USTAŠA.

Iz zarobljeništva
RANKO PRIMORAC
Objavilo glasilo "Otpor",
broj 3, 1983.

Bobani

02-01-2016, 21:05

PETO PISMO MOJIM KOMŠIJAMA - pisano za Novu Godinu 1990.

(Evo punih 26 godina od ovoga pisama kojeg sam pisao mojim susjedima. Sada se može vidjeti koliko se je promašilo ili pogodilo u ovome pismu. Mo.)

Dragi moji komšije,

Evo nas u novoj i prelomnoj tisuću revet stotina i devedesetoj (1990) godini! Evo nas na raskršću jednog povijesnog razdoblja u kojem će se odrediti i o kojem ovisi i naša sudbina, sudbina gradjana Hrvatske: "Il ćemo biti, il nas neće biti". Evo nas ne da plačemo za onima koji su dali živote za Hrvatsku niti da sa kuburom u ruci dočikamo one koji su krivi za sudbinu Hrvatske, nego nas evo spremni preuzeti sudbinu gradjana Hrvatske u svoje ruke i da spremni u ovoj Novoj Godini 1990. ostvarimo ono što se nije moglo ostvariti u zadnjih 45 godina: vjera u nacionalne ideale, vjera u nacionalno i političko izmirenje, vjera u uspostavu Savezne Države Hrvatske (SDH).

kao izbjeglica preko 30 godina naučio sam kako moderni ljudi prove bilance prolog djelovanja. Zato pravimo ih i mi jer spadamo u zajednicu civiliziranih i modernih ljudi i uklopimo se u svijet i dogadjaje koji su u zadnjih nekoliko mjeseci svijet izmijenili. Ne okrćimo glave na drugu stranu kao da nas se ništa ne tiče, kao da nismo ništa primjetili. Svaka pa i najmanja pasivnost može biti kobna u današnjem razvoju za ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda: SLOBODNA, DEMOKRATSKA I SAVEZNA DRŽAVA HRVATSKA.

Dragi moji komšije sinoć sam razgovarao sa jednim našim susjedom. Bilo je lijepo i ugodno čuti glas čovjeka kojeg nisam vidio preko 30 godina. Lijepo je bilo da ste vi ski "begeniaali" moje kćeri Katrinu i Ivu/Drinu kada su prolog ljeta bile u Hrvatskoj. Sve je bilo dobro i razgovor je bio tečan sve dok gismo prešli na "našu hrvatsku" stvar. Primjetio sam veliki stray i nesigurnost. Ne stray od komunizma nego od srpskog i jugoslavenskog fašizma, militarizma, profesionalnog antikomunizma koji govore na zapadu o demokraciji, a potajno pripremaju teren za dovršiti plan Ilije Garašanina, Aleksandra Karađorđevića, Draže Mihailovića, Aleksandra Rankovića, Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelje i drugih, ostvarenje "Velike Srbije", što i priložena karta svjedoči, koja je izišla koncem prošle godine u slovenskoj novini "Mladina". (Ovdje se radio o jednoj karti koje sam kopiju napravio i uz ovo pismo priložio i poslao mojim susjedima, mo. MB.) Vidite intervju dra. Franje Tudjmana u "Glas Koncila" broj 31- od 30 srpnja 1989. godine: KAKO JE STVARAN JASENOVAČKI MIT".

Dragi mojo komšije mi smo dugo vremena čekali da nam se prilika ukase ne samo kako govoriti o Hrvatskoj i mako slobodno slaviti Božić i druge svetkovine, nego mako stvoriti HRVATSKU DRŽAVU sa svim rodoljubnim snagama, kako u domovini tako isto i izvan domovine, ski zajedno. Dugo vremena smo curikali i išli natrag, pa malo naprijed, pa opet natrag, tražili zamaha i snage da krenemo naprijed, da se izvučemo iz kaljuže, iz mizerije, iz ropstva, iz moralnog i materijalnog siromaštva, da izidjemo na površinu s koje bi mogli vidjeti gdje smo bili i kako nam je bilo i s koje se možemo ubrzo osvjedočiti kako će nam lijepo biti! I sada, danas, kada nam se je ta prilika pružila - kao što se je našim očevima bila pružila 1941. i koji su znali tu priliku iskoristiti - iskoritimo ju, neiznevjerimo sami sebe, dokažimo da znamo misliti svojom glavom a ne glavom onih koji zagovoaraju neku demokraciju, neku slobodu mišljenja, ali mišljenja u okviru jugoslavenske zajednice. To NE! NE SRLJAJMO KAO GUSKE U MAGLU, rekao je blagopokojni Stjepan Radić.

To su pitanja koja nas muče, tište, ne daju nam spavati sve dok se ne rodi sloboda koja će jamčiti slobodan povratak svim Hrvatima dobre volje u svoju rodnu grudu Hrvatsku. Bez takove slobode meni i mnogim drugim Hrvatima neće biti dozvoljeno povratiti se kući, što će biti očiti znak da ja i mnogi drugi nismo antikomunistički već antijugoslavenski izbjeglice. To je ono što smo mi oduvijek, od prvog dana emigracije, znali. Sada ćete znati i vi, dragi moji komšije, i sve medjunarodne instance da Hrvatima nije komunizam na putu za uspostaviti Hrvatsku Državu, nego Jugoslavija.

Dakle, stvarajte hrvatske političke organizacije koje će biti odraz slobodnog mišljenja i demokracije. Budite njihovi članovi, jer spas je u onima koji pripadaju NEGDJE a ne u onima koji pripadaju NIGDJE. Zato nemojte se bojati "politike" i budno pazite šta se dešava. Nedozvolite lažnim prorocima širiti hrvatstvo za račun spašavanja Jugoslavije. Lako ćete ih prepoznati. Ako vam zbog bilo kojih razloga ne dozvole govoriti o Hrvatskoj Državi u svim njezinim etničkim i povijesnim granicama, i ako vam ne dozvole njegovati groove onih koji su u prošlosti dali svoje mlade živote na Oltar Domovine, onda znadnite da tu nešto nije uredu i da tu nema slobode, da se tu nešto krije i da se tu nešto zagovara, kao što se je u problem ratu mamilo Hrvate u "brigade" braće Radića u borbu protiv Hrvatske Države. Tu se je iskoristilo ime braće Radića protiv Hrvatske. Imadnimo to na umu da se nešto slična nebi sada ponovilo: iskoristiti današnje praline i naše hrvatstvo za spasti Jugoslaviju.

Ako je ovo moje pismo pretjerivanje, onda je vrijeme za koje se ja i mnogi drugi Hrvati nismo smjeli povratiti svojim kućama, takodjer pretjerivanje, za koje netko mora snostiti odgovornost. Snositi ili nenije svrha ovog pisma. Svrha ovog pisma je ukazati na znakove koji nagovještavaju skori povratak tisuće i tisuće Hrvatica i Hrvata svojim kućama, punk iskustva, znanja i novca, a Hrvatska ima dovoljno radne snage koju se može zaposliti (o tome je danas 2 siječnja 2016. govorio gospodin Reiner, novi izabrani predsjednik Hrvatskog DRŽAVNOG Sabora, kao nova vlad treba poraditi na tome da se osigura povratak Hrvatima i da ulažu svoj novac u hrvatsku industriju, a ne ih porezima plait, mo) u izgradnju bolje, sretnije i viselije budućnosti. tada se izbjeglice neće osjećati izbjeglicama. Tada neće više biti Božića u izbjeglištvu. Tada će se Božići slaviti kao na odmoru, a ne kao izbjeglica, emigrant, tudjinac itd. Tada nam neće Božić biti kao jedan obični dan u tjednu, mjesecu ili godini. Tada će nam Božić biti pun slati, pun punih usta, pun ljubavi za sve, pun nade za nečim što ćemo 365 dana u godini sretni i zadovoljni očekivati, gdje ćemo svi uzviknuti EVO NAM BOŽIĆA!

Dragi moji komšije sa bankrotnim snagama se dalje ne može. Ne može se više ni sa starim imenima. Sve je to prošlost što dogadjaji dokazuju u svijetu i oko nas. Ne može se ići sa ljudima slaba i pokvarena karaktera, koji će uvijek nastojati skrenuti pažnju hrvatske evolucije i revolucije sa onog glavnog. Ali može se ići sa narodom a narod je snaga. Zato idimo vedro naprijed i stupimo u Novu 1990 Godinu sa konkretnim snagama i bez ikakovih kompleksa! U tom duhu ja vas sve iskreno pozdravljam i želim vam svima Blagoslovljenu Novu 1990 Godinu!

Pisano na Novu 1990 Godinu.
U Austin-u Texas.
Vaš komšija Mile Boban.

Bobani

02-01-2016, 21:28

DOČEK NOVE 2016 GODINE U KUĆI MILE I ANNIE BOBAN U AUSTIN-U TEXAS

Kliknite na priloženi link, ako se ne otvori, otvorit će se.
Photos

Odlično Milane! :)

http://kamenjar.com/docek-nove-2016-godine-u-kuci-mile-i-annie-boban-u-austin-u-texas/

Objavljeno. Bravo

Dana 2. siječnja 2016. u 18:50 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:


Bog! dragi moj Franjo,

Samo da ti se ukratko javim da sam vrlo dobro i zdravo, fala dragom Bogu, kako ja tako i svi moji. Nadam se da i ti sa svim tvojima također dobro i zdravo, veselo i raspolože.

Priloženo ćeti sve reći. Stavi ovo pa neka ljudi kometiraju, a i ti komentiraj i postavlja pitanja tako da se što više razvije dijalog između Hrvatske i Texas-a

Pozdrav. Bog! Milan.



DOČEK NOVE 2016 GODINE U KUĆI MILE I ANNIE BOBAN U AUSTIN-u, TEXAS

Kao i svake godine mi imamo tradiciju pozvati prijatelje Amerikance, njihove prijatelje, znance i Hravte za DOČEK NOVE GODINE. Tako smo učinili i ovog puta, tako da smo pozvali za četvrtak večer 31 prosinca 2015. godine za zajednički objed, piće i iće, ugodini razgovor, upoznavanje Amerikanaca i njihovih prijatelja sa našom hrvatskom tradicijom. Oduševljenju nije bilo kraja! Pitanja je bilo sa svih strana, osobito onih uzvanika kojima je bilo po prvi puta se suočiti sa hrvatskim tradicijama: kiseli kupus sa suvim mesom, sarma, baklava - moram priznati da nije bilo uštipaka - razni kolači itd., a što je najprivlačljivije bilo je to prava pravceta rakija loza koju sam ja osobno pekao 12 prosinca 2015. godine u San Luis Obispo, Kalifornija, kod jednog Amerikanca koji za to ima kotle. Moja kćer Sophija mu je za mene pričala i on je htio mene upoznati i isprobati moje znanje u pecivu rakije. Naravno da sam mu objasnio sve ono što sam osobno proživio na selu, kod kuće u Bobanovoj Dragi. Amerikanac se iznenadio, tim više da ja još to nisam zaboravio iako se približava šest deseljeća kada sam posljednji put pekao rakiju u mojoj kući 1956.

Kada smo se dobro okrijepili raznim jelom a raznim pićima utažili žeđ, prešlo se je na slikanje, razne priče, objašnjenja hrvatskih tradicija, tako da je došlo i do ovih nekoliko slika. Kako sam ja jedini koji znam i najmanje podatke ovih priloženih slika, uzvanici su bili više nego ushićeni pričom i podrijetlom pojedine slike.

Kaciga je iz Gornjeg Malovana. Bio sam tu na prvi travnja 1996. godine s jedni koji je bio u vojsci HVO. On je tada živio u selu Zlosela kod Kupresa. Htio mi je pokazati mako je srpska vojska bježala u srpnju i kolovozu 1995. godine pred hrvatskom vojskom. Snijeg je bio na zemlji a područje označeno "minska polja". Oprezno smo kroz snijeg prolazili i ja nabasao na ova kacigu, uzeo ju i donio ju u Ameriku. "Puška" u rudi je od stakla i puna TEQUILE, mexicansko piće.

Ova zemljovidna karta ne treba pojašnjenja. To je karta NDH u mojem uredu.

Ova slika sam a za sebe govori: "U" na Fes, Granica Na DRINI

Ovu kapu sam dobio na poklon od jednog hrvatskog generala vojske HV, kada je kod mene bio u posjeti prije 18 godina.

Ovaj šešir sam dao specijalno naručiti po mojoj glavi i mojem ukusu u Midland-u Texas, prosinac 1983. Značka je Texaškog Ranger-a

Ljiljana Antonović s ponosom je stavila "U" FES na glavu, a do nje je Pava Knežević u kapi hrvatskog častnika.



Eto, tako smo mi Hrvati pomješani sa Amerikancima proslavili Doček Nove 2016 Godine u glavnom grade Texas.a Austin-u. Mile Boban, Otporaš

Bog Mile, Evo par slika sa party'a Ljiljana

Bobani

03-01-2016, 13:28

"TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI"

Ova Temeljna Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigracije je najprije izdao generala Maks Luburić u prvoj DRINI druge EPOHE HNO za Travanj 1960. godine. DRINA je tiskana u 25 tisuća primjeraka i razaslata u ruke hrvatskih boraca diljem svijeta. Evo šta se tu kaže u prvom paragrafu prve DRINE poslije Poglavnikove smrti:

"Veliki razlozi, poviestne perspective, vodili su nas nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, eve, s Božijom pomoću, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve bilo nejasno."

Tko želi o ovome više saznati, neka klikne na Irvatski Integralisti, tema: Tko je Maks Luburić, general Drinjanin, i potraži opise od 24, 25, 26 srpnja 2015.

Evo šta general Drinjanin kaže za drug izdanje ovih "Temeljna Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigraciji, "Drinina Knjižnica" Madrid 1966.

UVUD DRUGOM IZDANJU:

" Pred šest godina, i u vrlo posebnim okolnostima, a nakon smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića, Hrvatski Narodni Odpor tiskao je u jednoj posebnoj Drini prvo izdanje "Načela Hrvatskih Boraca". Još prije smrti pok. Poglavnika svima nama je bilo jasno da sa Poglavnikom umpire i Ustaški Pokret. Pa kako smo sveukupno naše djelovanje više ili manje bazirali bilo na Ustaškim Načelima bilo u smislu ideje kontinuiteta Nezavisne Države Hrvatske, u osobama i strukturama iz doha NDH, ukazala se bezodvolično potreba da se postave Načela koja bi služila kao norma za daljnja nastojanja.

Desetog Travnja 1960. g. tiskali smo posebnu Drinu u 25 tisuća primjeraka, tako rekuć razbacali je u domovini i u emigraciji, s ciljem da stigne u ruke starih i maldih boraca. Nismo mogli djelovati u ime Ustaških Načela, jer niti je bilo već vodje, niti je bilo Pokreta, a niti izgleda da bi se našlo neko drugo riješenje. Nismo mogli niti kao "bivši vojnici" djelovati, jer se ne osjećamo bivšim vojnicima. Trebalo je imati ljudske "petlje" i otvoreno reći ove riječi ni pola godine nakon Poglavnikove smrti. Mo. Otporaš) Nestankom NDH nije prestala obveza hrvatskih vojnika prema njoj. Obveza vojnika ne prestige nego u grobu, a činjenica da je srbokomunizam zavladao našim teritorije nas ne oslobadja, nego nas obvezuje…"

Nastavlja se.

Sretan Božić i Vesela svima Nova 2016 Godina! Otporaš.

Bobani

05-01-2016, 15:08

VIŠE PUTA SAM POČIMAO PISMA SA RIEČIMA: PSUJTE ME ALI ME NE TUCITE,

(prvi (1) dio)

(piše Maks Luburić, general Drinjanin, svojim "Osobno nekim užim suradnicima" u pismu od 25. IV. 1964. Sadržaj pisma je jako zanimljiv a pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 324/326.
Meni se je nedavno jedan čovjek iz Hrvatske javio i zamolio me da mu iz originala prekopiram ovo pismo, jer kako kaže da je pismo vrlo mutno i skoro nečitljivo. Odmah sam potražio to dotično pismo koje nije original nego kopija od mnogo i mnogih kopija, tako da su mnoga slova mutna i nečitljiva. Ja ću sada to pismo ovdje prepisati. Iz te kopije od kopije koju ja posjedujem, nastojat ću uz naočale i povećalo prepisati što bolje mogu, a ako neku riječ ne mognem odgonetnuti, to ću navesti da se zna. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava
Madrid, 25. IV. 1964.

Dragi moji!

Više puta sam počimao pismo sa riečima: psujte me, ali me ne tucite. Ponavljam. Nisam spavao. Morao sam obaviti mnoge poslove izvan kuće, osobne i zajedničke. Mnogo posjeta, mnogo obaveza u Madridu, gdje smo pater Oltra i ja bili u kratko vrieme u tri navrata. I treba živiti, i obavljati tiskarske poslove. Ali sada sam, vjerujem, deset dana kod kuće, te ću pokrenuti OBRANU, napisati nekoliko izvješća ZAPOVJEDNOG SKUPA, okružno pismo za javnost, i pokrenuti material za dvije knjige. (Po svoj prilici radi se o knjigama (1) "VOJNIČKI PRIRUČNIK" Svezak I. (vojničke teme) i (2) "ELEMENTI I METODE KOMUNISTIČKE GERILE", one knjige tisane 1964. godine, mo.)

1. Pukovnik Štir…..nečitljivo (po svoj prilici se radi o knjigi "ELEMENTI I METODE KOMUNISTIČKE GERILE" koju je te godine napisao puk. Ivan Štir, mo) predgovor (taktika)
2. general Diaz de Villega: REVOLUCIONARNI RAT (prevod sa španjolskog) (DRINAPRESS je tiskao tri knjige španjolskog generala Diaz de Villegas (1) REVOLUCIONARNI RAT, knjiga br. 6. 1965., (2) GRADJANSKI RATOVI I REVOLUCIJE, knjiga br. 8. 1965., (3) NAPADAJ I OBRANA, knjiga br. 12. 1966. Ne samo da je ove knjige sa španjolskog na hrvatski jezik preveo general Drinjanin, nego je on ovim knjigama dao završnu riječ. U prvoj knjigi završna riječ je na stranici 156/171, druga knjiga završna riječ se nalazi na stranici 109/139, a treća knjiga završna riječ je na stravi 193/204. Ove završne riječi generala Drinjanina su kvas svih hrvatskih rasprava, svih hrvatskih dialog, kako desni tako i lijevi, tj. ustaških i partizanskih, bolje rečeno ustačkošnacionalističko hrvatski i partizansko/antinacionalističko hrvatski. Mo. Otporaš.)

Ovih dana odpravljamo Vam knjigu: SOCIJALNI ESEJI od pok. Felix Niedzielski (knjiga br. 2. 1964., mo) sa uvodom i predgovorom prof. Meheša. To je naučni rad o materijalizmu, historijskom i dijalektičkom materijalizmu, što je najviše trebalo.

Spremamo ogromni materijal vjerske prirode koji izlazi uz kolaboraciju jedne medjunarodne i španjolske organizacije, veoma uplivne i moćne za našu budućnost. Izlazi i circular patra Oltra na hrvatskom, 200.000 svetih sličica 1.000 brošurica na hrvatskom jeziku. (Ovo 1.000 ja sam stavio jer se na kopiji vidi samo .000, a ja nadodao broj 1, a može biti i više. To ne znam. Mo. Otporaš.)

Tiska se i neobično pametna protuttovaka (ova riječ je mutna, nečitljiva, mo) propaganda na engleskom, koju je sastavio i poslao prof. Meheš o tomekako je Tito ubijao i progonio protestants. židove, muslimane itd. a ne samo katolike. To je važno radi vlasti koju imaju protestanti u anglosanskom svietu.

Bili smo i na sastancima sa predstavnicima Španjolskog Crvenog Križa, a Rude Erić je bio predstavljen Glavnom Predsjedniku, … (riječ nečitljiva, mo) vlade. Za kraće vrieme izlazi prvi broj nove revije: C R O A C I A sasma na španjolskom jeziku, za ovdje i 22 države Južne Amerike (eto ni to nisam znao da postoje 22 druge države Latinske Amerike koje govore španjolskim jezikom; i ne kradu španjolski jezik kao svoj posebni jezki kao što to čine naši takozvani bošnjaci, kradu hrvatski i srpski jezik, mo.) sa prikladnim parialom.

Spremamo i posebni broj DRINE posvećena hrvatskoj ISTRI. Sazrijeva odlika za nastup KISH.KOMINFORME (Ova riječ je vrlo mutna, mo) Ovdje i s nama. Tu smo bili pokretači. Ne mogu sve staviti na papir, ni ovdje nemogu činiti šta hoće, ali ruka je tu, misao je tu, volja je tu, i vrijeme i za nas radi. (Tko iole ovo dobro pročita i proštudira, shvatit će misao generala Luburića i njegovu "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je upravo izišla u ovoj istarskoj DRINI br. 3/4 1964. godine. Sada mi je jasnije zašto mi se je taj čovjek iz Hrvatske javio i tražio od mene prijepis ovog pisma iz originala. Mo. Otporaš.) Svaki je dan više i onih iz Amerike, koji su odlučili da se ne daju živi pokopati. O tome ću pisati posebno i nadamo se da će tu Ante Došen, podpredsjednik Lige . u New Yorku i gl. tajnik Tomiša Grgić pokrenuti u obim Amerikama, koji vjeruju kao i mi i voljni su raditi.

Prvo demo sa Obranom, da izkoristimo ogromni material 10. travnja. Bar u Torontu, vjerujem dat će novi impuls. Nisam još dospio sve to srediti ali svi vele, da je proslava ne samo uspjela, nego i predstavlja novi korak. Zahvale novog Predsjednika br. Ratka Gagre. Ja čestitam njemu i svima, a onima svima koji su izdaleka došli, iz provincija, iz USA, i pretvorili proslavu u SABOROVANJE. Prisustvo Dešena dali posebno obilježje. Dolazak brata Eriće iz Evrope isto tako. Sada se je povratio i brat Bojčić, (Žarko iz Toronta, mo.) novi šef propaganda Odpora u Torontu.

Nastavlja se.

Bobani

06-01-2016, 13:48

VIŠE PUTA SAM POČIMAO PISMA SA RIEČIMA: PSUJTE ME ALI ME NE TUCITE,

(drugi (2) dio)

(piše Maks Luburić, general Drinjanin, svojim "Osobno nekim užim suradnicima" u pismu od 25. IV. 1964. Sadržaj pisma je jako zanimljiv a pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 324/326.
Meni se je nedavno jedan čovjek iz Hrvatske javio i zamolio me da mu iz originala prekopiram ovo pismo, jer kako kaže da je pismo vrlo mutno i skoro nečitljivo. Odmah sam potražio to dotično pismo koje nije original nego kopija od mnogo i mnogih kopija, tako da su mnoga slova mutna i nečitljiva. Ja ću sada to pismo ovdje prepisati. Iz te kopije od kopije koju ja posjedujem, nastojat ću uz naočale i povećalo prepisati što bolje mogu, a ako neku riječ ne mognem odgonetnuti, to ću navesti da se zna. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava
Madrid, 25. IV. 1964.

Dragi moji!

Njemu sam dao posebne instrukcije. Vjerujem da će se za novu vjersku stvar moći pokrenuti krugovi izva Odpora. O tome ćemo posebno govoriti u OBRANI i u Okružnici. (U spomenutoj knjigi Maksa Luburića se može pronaći na više mjesta gdje general piše da su španjolski katolički krugovi na čelu Padre Oltra pokrenuli jednu isključivo vjersku novinu na međunarodnoj razini. General je uz pomoć Padre Oltra htio promicati i naše hrvatsko ime, te je za tu svrhu zadužio Žarka Bojčića iz Toronta da on u ime Odpora vodi tu stvar. Mo. Otporaš.)

U Argentini novi gl. tajnik radi. Održali smo uspjelu proslavu 10. IV. sa uspjehom, sa novim poletnim suradnicima, i snagama. Pokrenuo se je i naš stari lav Štir, kojega su Odbori bili skoro "izili" da se izrazimo kako bi se reklo "ercegovački". (Maks je u pismima u spomenutoj knjigi često pisao da je puk. Štir išao iz organizacije u organizaciju, iz Odbora u Odbor, isključivo da bude izabran predsjednikom iste. Kada to nebi uspio, onda bi se povratio k svojima u Odpor. O tme general govori. Mo.) On i pul Grgić posjetili su Hefera sa mojim okružnim pismom Skandinavije. (Trebalo bi negdje pronaći to Okružno pismo Skandinavije i u istom vidjeti o čemu se radio i šta je tu general pisao, mo) Izgleda da će "vratnjak" i Barbarićima. Potrošili su mnogo tisuća dolara u skitanje, a samo su nastili novi razor. "DANICA" je objavila iako su denoncirali iz HOP…(tri riječi ne čitljive,mo.) njemačkoj policiji. Strahoviti načina će imati sve to. Dakle denunciraju revolucionarce policiji, (Vidi OBRANA br. 11-12 1964., st 4., Otvoreno Pismo g. dr. Stjepanu Heferu, mo) blate ih da su UDBA, itd. a kupe pare za obranu i - troše za propagandu, "živio ja, živio ti". (Radi se o dvadesetak Hrvata koji su za 29 studenoga 1962., dan jug. državnog praznika napali jugoslavensku Misiju u Mehlemu i tom prilikom je poginuo neki Momčilo Popović, službenik te Misije. Za tu shrhu se je novac kupio za obranu ovih Hrvata, a proces je trebao početi 12 ožujka 1964. Vidi OBRANU br. 9-10 1964., mo. Otporaš.) Hefer pošteno misli i mi želimo da okupi HOP na solidnim temeljima, a neka prestanu blaćenja i skupa napried. Netreba rušiti ni Vijeće, ali barem onda nesmijemo ništa rušiti, nego neumorno okupljati, suradjivati, indoktrinirati, svrastavati i pokretati.

Vrlo nesebično, pametno i izdržljivo radi brat Brbić. (Stipe Brbić iz Australije, mo) Prilazi nam civet ljudi iz Hrv. Rev. Bratstva. Dobivamo mnogo pisama u tom pogledu. Oni su tiskali brošuricu o Bleiburškim žrtvama. Čestitajte i pokažite Brbiću. Ide se napried. I ne želim da nam pristine kolektivno nikakve organizacije: imao sam i imam ponuda od desetak grupa i organizacija. No. Neka rade, udaraju, probaju snage, met ode i ljude. Probaju i - isprobaju. I kasnije "tko bolje, rodilo mu polje". Mi želimo samo da se ide napried. Glavno je izgraditi ljude u borbi, a borba će postaviti šefove. Ne treba nikoga izključiti, nikoga apsorbirati, previše je UDBA jaka da bi formirali sada velike organizacije. Individualno, treba postavljati, individualno i u manjim grupicama, pokretati da "grizu" i da se pojača psihoološki rat na svim poljima. EDITORIJAL DRINA I TISKARA IZVRŠIT će SVOJU MISIJU. Skoro ćemo pokrenuti nove stvari i ja smremam za tisak PRIRUČNIK ZA KONSPIRATINVI RAD. (Pošto je ovo pismo pisano 25 svibnja 1964. a te godine je izišao iz tiska "VOJNIČKI PRIRUČNIK", svezak I. (vojničke teme), Madrid, 1964., moglo bi se reći o tom priručniku general govori, jer drugih nije bilo, mo.)

Netko popa, netko popadiju, a netko popovu kčerku, - je vulgarni i stari izraz. Ja bih poludio kada bih poslušao sve savjete u pogledu šta bi sve naša tiskara trebla raditi. I morao bih imati ne samo čelične živce nego i posebnu milost Boga, da bih mogao ugoditi svima. Ima sasma oprečnih mišljenja ljudi, koji svi imaju prava reći svoju u pogledu tiskare, dionica, dada itd. Ugodi jednom, zamjeri se dvojici. Udovolji ovoj dvojici, zamjeriš se trojici. I tako. Ali demo napried. Vladek, Gagro i drugovi iz Toronta, bojim se da su sa kuburom u ruci i opipavši svoj džep, ali su skupili i platili smo i drugu ratu mašina i novih slova. Tiskara postaje stvarnost. Da: dolaze predstavnici dioničara, ja im stavljam na stop račune, ali svi vele, da je uredu, da vjeruju. Ja bih volio da bi grupe kontrolirale, a ako ne svaki kodak, ali osnovno, tj. upotrebu kapitala. Pokazao sam svima potvrde i na račune od 5 peseta, što je manje od 5 cenata kojega god novca. Nismo "izili" tiskaru kako su nebraća rekla. Ne samo da je izvršila misiju, nego je kapital tu. Najavljuju mi da će o svome trošku doći dvojica iz Argentine. Nastojat ću da ih prisilim da obave poslove kontrole. Zatvorit ću ih sa računima jednu noć u sobu bez kreveta, pa onda bumo vidili.

Nastavlja se.

Bobani

06-01-2016, 21:25

VIŠE PUTA SAM POČIMAO PISMA SA RIEČIMA: PSUJTE ME ALI ME NE TUCITE,

(treći (3) dio)

(piše Maks Luburić, general Drinjanin, svojim "Osobno nekim užim suradnicima" u pismu od 25. IV. 1964. Sadržaj pisma je jako zanimljiv a pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 324/326.
Meni se je nedavno jedan čovjek iz Hrvatske javio i zamolio me da mu iz originala prekopiram ovo pismo, jer kako kaže da je pismo vrlo mutno i skoro nečitljivo. Odmah sam potražio to dotično pismo koje nije original nego kopija od mnogo i mnogih kopija, tako da su mnoga slova mutna i nečitljiva. Ja ću sada to pismo ovdje prepisati. Iz te kopije od kopije koju ja posjedujem, nastojat ću uz naočale i povećalo prepisati što bolje mogu, a ako neku riječ ne mognem odgonetnuti, to ću navesti da se zna. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava
Madrid, 25. IV. 1964.

Dragi moji!

Ja tu stvar smatram ozbiljnom iako osobnom. Dobili smo dvije konkretne ponude za voditelja tiskare. Važem obadvije, nu o tome ja neću odlučivati, nego svi Vi. U moju kuću neće nijedan. S druge strane ja bih sutra to prepustio, nu taj mora stegnuti opanke u svakome pogledu. Tada Vi svi trebate riešiti, a i preuzeti odgovornost. Ja se obavezujem, da ako odlučimo predate tiskaru drugome (uzm punu odgovornost posjedniku svih uvjeta) onda ću ja za pola godine moj dio predati Editorijalu jednu LYNOTIPIJU, nu to je posebni problem, o kojem isto neću sam odlučivati, jer bih ja tada trebao uredjivati jedan ANTIKOMUNISTIČKI LIST MEDJUNARODNOG KARAKTERA I SA POGLEDIMA NAŠIH…(nečitljio, mo,)…što će imati slušati mene, patera Oltra i još jednog, o kojem ne govorim, jer je prerano, ali je tu, i neki od Vas ste ga upoznali. Za sada nisam ovlašten više reći. Ne znam jesam li sve pravedno vodio, ali onaj tko od mene preuzme, taj će morati pametno voditi. O svemu tome moram još govoriti i razmisliti: ja imam 4 djece i ne mogul to zaboraviti. Sa lynotipom u posjedu naš Editorijal DRINA će biti u stanju učiniti ono, što smo uvijek planirali: postaviti na trgovačku bazu, i iz dobitaka voditi propagandu. Nu taj lynotip i mjesto urednika (list, a ne Editorijala) meni bi onda osigurao život i za djecu, i mene osobno, i onda ja ne trebam gubiti dosta vremena za privatne poslove.

Da se razumijemo: ja ne trebam osobno od Editorijala "DRINE" za živiti, ali moram o življenju voditi računa, jer znate priču o magarcu koji je naučio ne jesti…Sve je to u pogonu, u pregovorima, o svemu ćete biti obavješteni, i ostaje Vam: vjerovati, progledati, uvjeriti se, i odlučiti. Nu ja ne mogu svakom dioničaru davati računa, ni publicirati imena dioničara, jer to mnogi ne žele, a ni svima ja ne želim iz razloga kojih je mnogo. Vjerujem da svi znate kakva je razlika imedju lynotipa, gdje sjedi čovjek sa pisaćom mašinom i izlaze stranice, ili slovo po slovo stavljati i razstavljati.

Dobio sam garancije, da ćemo uskoro imati tri puta jaču propagandu na Radiosatu, ali i oni žele tu stvar riešiti - globalno, a to je ono što treba. Jednom riečju, hoće da nam pomognu, pa eto, i rieše problem moje obitelji, i da posvetim 24 data na dan radu: (Tko je imao priliku partiti i čatati pisma Maksa Luburića, ili tko je imao priliku kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mogao se je osvjedočiti da taj čovjek, Maks Luburić, skoro ni spavao nije i da je sav svoj život bio posvetio našoj Hrvatskoj. Zato čitati njegova pisma, mako je rekao pok. Miško Maslač je jedna nepresušena ŽIVA IDEJA. Mo. Otporaš.) protiv komunizma a s time i za Hrvatsku.

Neće se ništa bez nas dogoditi, a biti ćemo prvi medju prvima. treba izdržati, neumorno ići putem i ne prenagliti se u postavljanju strukturaciji itd., jer smo vidili, da su svi drugi skrahirali baš u tome. Treba jedan zapovjednik, treba mistika povjerenja i zapovjedanja, jer bez toga nema revolucionarnog pokreta. Nije rečeno da "general Drinjanin" mora biti baš - Luburić. Ali mora postojati taj ili drugi, pa i kolektivni zapovjednik, pa čak i anonimni, ali čiji autoritet mogu jamčiti ljudi ZAPOVJENICI IZVRŠNOG SKUPA. Meni je stalo do toga da u mene imate povjerenje, stalo mi je i osobno. Dosada ste dali dokaza i uvijek ste me izvukli "iz dreka". Tiskara je tu kao sredstvo, ali ne jedino. Bit ću sretan, dakle, ako tako bude išlo i dalje, a ja mislim da moram Vama svima dati hvalu, priznanje i polagati računa. ne mislim na odborsko izživljavanje, ni nadglasavanje, nego na kolaboraciju zrelih muževa jedne ekipe, koja vjeruje da će osloboditi Hrvatsku.

Toliko za ovaj čas. Grli Vas sve, odani Vam general Drinjanin.

(Kraj ovog pisma.
Čuli smo sada generala Drinjanina kako kaže "…zreli muževi jedne ekipe, koja vjeruje da će osloboditi Hrvatsku…" a mislio je na organiziranu ekipu članova Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO., što je i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uočio kada je 1987. godine proputovao duž Kanade i Amerike i sastao se sa visokim dužnostnicima odganizaciej HNO. Mo. Otporaš.)

Bobani

08-01-2016, 01:18

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

(prvi (1) dio)

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, nažalost bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekao i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane tisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Gosp. Prof.
DABI PERANIĆU
Paris.

Dragi naš Dabo:

Dobih od Tebe dva pisma, t.j. jedno iz Carcagente i jedno u kopiji za Fra. Ljubu. (Po svoj prilici to bi mogao biti tadašnju urednik DANICE far. Ljubo Čuvalo, mo) Vjerujem da ne znaš da sam imao teški srčani napad i trebao ostati 5 tjedana u Bolinici. Moj je liječnik Dr. S. Hajdaz Ministar u Ottawi, te mi je dozvolio da ležim u krevetu kod kuće, te da trošim lijekove i on me pregleda tjedno kada dodje u Toronto. Prije tri tjedna me je to snašlo i radi toga ne mogu da nikon se javljam. Strogo mi je zapovjedio, da se ništa ne smijem nervirati i moram biti miran.

Dobih Tvoje pismo i mako se čovjek nevi ljutio, mad samo prije 5 dana dobio od Crničkog pismo, gdje mi javlja da je Dabo sa obitelji na ljetovanju, u Španjolskoj sa blizinom Carcagente i da ste Ti i Štef bili kod djece u kući njihove Majke, na imanju. Ujedno javlja da će mu Dabo pomoći credit Obranu dok je na odmoru, tj. do 20 srpnja, ukoliko se preuzme tiskara? (Poslije generalove smrti španjolske vlasti su sve zapečatile i čekalo se je da se tiskara i svi drugi materijai preuzmu od nadležnih španjolskih vlasti, mo.) Kao from iz vedra neb a stile Tvoje pismo i da sam najzdraviji morao bih se razboliti, mad vidim što je i kako je to počelo.

S obzirom da je u pitanju srčana bolest (a general je u svojim pismima mnogo puta isticao Gagrinu bolest, i čak pisao da: "…i sa bolestnim srcem brat Gagro radi za Hrvatsku, mo.) i tako sam samo na brzinu ono na preskak preletio i odmah pilule u usta, da mi se ne ponovi i da odem za generalom Bogu i ostalim hrvatskim mučenicima, prije vrijemena. Evo malo mi je lakiše i pišem Ti.

Gledajući Tvoje primjedbe na Crničkoga i kad sravnim sve, ne vidim da je tome puno on kriv. Fra. Branko, Tijan, Obitelj su nama manje više svi poznati, (Fra. Branko Marić je vjenčao Maksa Luburića 19 studenoga 1953. godine i bili su dobri prijatelji, a od razlaza Poglavnik/Luburić 1956. godine, postali su protivnici. Pavao Tijan je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Radio Programa GLAS MADRIDA. Na "Obitelj" se misli na generalovu suprugu Isabel Hernaiz Luburić, koja je napustila svojeg muža i djecu kao sršen i bliža bila onima koji su bili protiv generala, nego je bila generalu. Mo. Otporaš.) ali nam nije poznat "Kvesić" (za kojega dr. Peranić u svojoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", NEW YORK 1984., piše na st. 152-153-154 samo to: da je Rankovićevac i da se je predstavljao kao generalov rođak, mo) kojega si Ti sigurno poznavao prije Crničkoga, jer kako sam kažeš i to je tako, da si Ti manje više imao najviše priliku osobno biti sa našim Vjekom.

Dragi dabo: Sam znaš da je prije smrti, razapeća Isusa Krista, bilo Juda, Toma, Petar zatajio, pa što se mi crvi možemo čuditi, da se pojavljuju kod smrti generala razne sumnje, i to baš hoće Beograd, da nas pobije, razbije. A moramo na žalost priznati da imamo medju Hrvatima prodanih duša i izdajnika te i sam ja više ne mogul tako lako vjerovati ni mom rodjenom bratu, te kome bilo pravo kome krivo. Sumnja nije zločin nego oprez i kamo da je General bio oprezniji ne bi dans ležao pod zemljom. Ti znaš da si mi pisao, da gleam u Torontu za Tebe posao te ukoliko nevi dobio u Torontu da imaš namjeru poć u New York i napustiti Paris. Ja sam Ti odgovorio da neka dodješ i budeš bez brige, te bit će kruha za Tebe i obitelj u Torontu. Nakon tragedije našeg Generala prvi je bio Ratko Gagro koji je na sastanku predložio da se zamoli Mikeca da idje u Španjolsku uredjivati tisak i biti urednik, jer je to njegova profesija. Mislio sam da Mikec ne može biti loš jer je tog zvanja. Ti kako rekoh si pisao da dolaziš u Canadu, a osim toga to nije Tvoja profesija novinarstvo iako si toga puno pisao, te smo mislili da iz Canade budeš nastavio kako si iz Pariza.

Nastavlja se.

Bobani

08-01-2016, 15:45

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

(drugi (2) dio)

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, koje nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i koje je bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekao i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane tisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Kažeš da je taj Kvesić UDBAŠ? Zašto nisi Ti odmah to upozorio Crničkog, jer si i sam sa njime na brzoglas razgovarao iz Pariza i kao pametan čovjekna fin način kazoo Štefu, a ne odmah zvati Fratre (ovdje se radi o generalovu prijatelju Pater Otlra koji je skoro sve službeno imao na svojem imenu, bankovne račune, tiskaru i sl., a španjolske vlasti sve zapčatile, mo) da nedaju tiskaru umjesto da nek dadnu Crničkome tiskaru, ali nikako nedozvoliti ni blizu Kvesiću, i tu bi oprao svoj obraz i obraz Crničkoga te Odpora. Što će misliti Fratri španjolski i kakovi smo mi Hrvati kad im sve otkrivamo, umjesto da si pametno postupio i ako je nešto Štef pogriješio i niste se mogli razumijeti? Zašto nisi poslao par riječi o tom Kvasiću Eriću i meni te da mi odmah javimo Crničkom, jer je on je on opunomoćen sa legalnim papirima i po Rudi Erićem i po Ratki Gagri, (Ova dvojica su dali punomoć Štefu Crničkome u ime organizacije Odpor, a Padre Oltra je imao sve službeno na svojem imenu kod španjolskih vlasti već od prvih početaka suradnje između generala i Padre Oltra, mo.) jer je tako zahtijevao Padre Oltra i Vlasti.

Dabo, sam vidiš da svi mogući tipovi love u mutnom i da UDBA ima u sve manje više avid, samo i jedino radi prodanih hrvatskih duša. Tebe milim da budeš strpljiv, hladan i promišljen te čovjek koji si, kako rekoh, imao tu sreću najviše biti u osobnom dodiru sa Pokojnikom. Ja u ime Odpora Canade Te molim i vjerujem da je to Tvoja dužnost mi sve povjeriti i reći kako je i na koji način došao Ubojica Ilija Stanić do Generala? TKO GA JE NJEMU PREPORUČIO I DALI TI KAO VEZA SA DOMOVINOM SI PROVJERIO O TOM UBOJICI TKO JE I ŠTO JE? Druga stvar za koju Te molim da mi na moj trošak umnožiš onih 50 stranica te preporučeno pošalješ na moj trošak kako o umnožavanju tako i poštarinu. (Ne znam o čemu se ovdje radi ako nije izvadak iz rukopisa knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" koju je dr. Peranić napisao i o svom trošku tiskao i izdao u New Yorku 1984., mo) Samo i jedino onda ja mogul donijeti svoj sud i reći svoje. Vidiš sam da mnogi lieu krokodilske size nad gubitkom Drinjanina, ali ih ima mnogo koji sada iskaču iz zapoćaka te mudruju, a dok su mnogi od njih zabijali u živo tijelo čavle MAKSU Luburiću.

Ti znaš da je Canada bila i ostaje glavni stup u moral nom i materijalnom pogledu ODPORA i baš radi toga mi hladno stvari promatramo te oprezno demo naprijed, bez da izmišljamo tko je prav a tko je kriv, sve dok ne dodjemo do gole istine. Kod obične tučnjave izmedju ljudi vlasti ispituju najprije najbliže svjedoke, mako se je stvar odigrala i tek onda dolaze u donašanje osude.

SUMNJA JE JEDNO ALI UPRIJETI U OSOBU PRSTOM JE DRUGO UKOLIKO SE NEMA DOKAZA.

Dabo tu moramo biti jako i jako oprezni i pravedni. Bebek (Željko, mo.) kaže da je Stanića poslije izgona našao kod Dabe Peranića? (Dr. Peranić u svojoj već spomenutoj knjigina strani 43 piše: …16 rujna 1968: "Vratio sam se iz Madrida, pa evo da Ti najprije reknem par riječi, prije nego zabodem nos u drek svakidašnji, koji mi se je povećao, jer sam morao izdati Iliji "pakrački dekret" (baš sada kada je počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospođom i djecom)…Bio je gulp i dao se već drugi navući na tank led…Pao je dvaput na istom mejstu…Mislim da li bi možda mogao zaposliti ga legalizirati u Francuskoj…", a dr. Peranić nastavlja: "26 rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Pariz. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji…". Sada se postavlja pitanje: gdje je Ilija Stanić bio od izgona 16 rujna do dolazka u Pariz kod dra. Peranića 26 rujna? Po knjigi dra. Peranića: "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" Željko Bebek je već bio u Parizu, mo. Otporaš.) Odmah je Jelić jedva dočekao i sve stavio u svoju novinu. Baš radi toga kako je tako Erić i svi mi naši smo rekli Štefu da ne smije ništa stavljati u Obranu što nema dokaza, da kanije nebi imali posljedica. Znamo za Bebeka, Oreča, Filipovića, Beluhana, i ostale da su za života i mrzili neki manje neki više Luburića, ali znamo i to da nemamo dokaza da su bili upleteni kod ubojstva Drinjanina, i tu su Španjolske Vlasti da reknu zadnju riječ tko je po dokazu kriv za smrt. (Nadati se je da će ubrzo doći vrijeme da će Španjolska slijediti primjer Njemačke i zatražiti izručenje Ilije Stanića kako bi mu se sudilo za ubojstvo jednog hrvatskog generala, španjolskog građanina na tlu Španjolske države. Mo.)

Buntićka je dolje otišla, (Ovdje se radi o gospođi Mari Buntić koja je bila dobra prijateljica generalove polusestre Zore update za pukovnika Džala. On a je bila u posjeti kod generala i prije. Njoj je general pisao 16. IV. 1968. godine i to pismo se nalazi u knjigi Pisma Vjekoslava Maksa Luburića na strani 876-877-978., mo.) ali nije on a naš član i baba ko baba može pričat što hoće, kao što meni piše gospodja Tijan da je General bio predobar i prepošten i primao svakoga k sebi, te mi savjetuje da se Odpor priključi tamo gdje misli da je mjesto, sozbirom da je general kao glava pao? Ona nema pojma što je Odpor i kakovi je kvalitet ODPORAŠA, te kad stignem morat ću joj odgovoriti, nek mi da savjet kud da se odlučimo? Kaže da je bio i Dr. Branko Jelić kod njih i Buntićka i FRA. Marić, te Bog nek sve zna tko tu kuha. ALI NEK SVI SKUPA ZAVEŽU MAČKU ZA REP I ČEKAJU.

Nastvalja se.

Bobani

08-01-2016, 17:15

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

(treći (3) dio)

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, koje nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i koje je bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekao i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane tisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Odpor je znao izdržati i gore udarce, alga Štir, Rover, Cecelja i mnogi ali su svi ostali kratkih rukava, pa će i ovog puta, pa makar se radilo o ma kojem predvodniku, bio to Gagro, Erić, Peranić i ma tko, uzalud će sve biti jer je Odpor atom postao kako u Domovini tako i u Inozemstvu. Za to Dabo polako treba stvari rasudjivati i ne odmah explodirati, jer to ni čemu ne vodi. Pokojni je Kennedy zacrtao plan poći na mjesec i pao je kao i naš VITEZ LUBURIĆ, ali je došao nasljednik, pa jedan pa drugi i plan Kennedija je rezultat da je 20 srpnja (1969. godine, mo) sin Amerike stupio nogom na mjesec i u roku 15 minuta drugi te sretno sproveli plan bivšeg predsjednika Kennedija. Isto tako naš NEUMRLI VITEZ GENERAL VJEKOSLAV LUBURIĆ ZACRTAO PLAN ODPORA I POKRENUO MASE I U DOMOVINI I U EMIGRACIJI, TE UZ BOŽIJU POMOĆ ĆE NJEGOV PLAN OSLOBODJENJA NAM ZAJEDNIČKE MAJKE HRVATSKE BIT JEDNOM U DJELO SPROVEDENO NA ČELU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. (Vjerovali danas ili ne ta se je ideja Maksa Luburića ostvarila. Ideju Maksa Luburića najbolje ju je proučavao dr. Franjo Tuđman, koji je u svojim turnejama po Kanadi i USA 1987. godine najradije raspravljao s članovima organizacije HNO kako osloboditi Hrvatsku. O ovoj suradnji između dra. Franje Tuđmana i HNO postaje mnogi zapisi, kako na jednoj tako isto i na drugoj strani. Mo. Otporaš.)

Nama je svima žao da imaš velike neugodnosti sa strane UDBAŠA, te se čuvaj. (Božo Vukušić u svojoj knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA" treće dopunjeno izdanje piše na strani 258-259261.262-263-264 "PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE PERANIĆA", gdje na kraju Udbinog izvještaja, kojeg je potpisala Riječka filijala Udbe 14 .2. 1969. godine, potpis Alberta Tulić. Ovdje treba nadodati iz ovog Udbinog izvještaja da su tri osobe, tri Udbina operativca stalno i sustavno pratili dra. Peranića. Zato i iz ovog ugla bi se mogla donekle i razumijeti bojazan i svako moguće pretjeravanje i strah dra. Peranića izraženo u njegovoj spomenutoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA". Mo. Otopraš.) Ne znam dali još imaš plan ići u Canadu ili Ameriku, kao što si mi pisao?

Dali Stanić piše iz Beograda ili je istina iz Pariza. Ti znaš Udbine patke da je lako sa diplomatskom poštom ubaciti ma gdje pismo. Dali si sravnio njegov rukopis? Čujem da je pisao i Fra. Branku Mariću. To mi piše gospodja Tijan u svom pismu. Nama uopće ne ide u glavu, da kako Maks tako Ti niste ga mogli odkriti za skoro dvije godine i oba ste iskusni i lukavi te poznavaoci udbinih metoda? Moram biti iskren da se svi više manje ljutimo na Vas obojicu, zašto se je to moral dogoditi? Vjerujem da si dobio pismo od Rovera i gdje i on line krokodilske suze nad smrću pokojnika iako je od 1962. u New Yorku na ovamo ubacivao smutnju i sam znaš too sve. Vidim moj Dabo kakovi smo mi Hrvati, brat brata ubija i brat brata napada, hrvati se prodaju za judine srebrenjake i ubijaju svoju braću. NADJI JEDNOGA SRBINA DA SE PRODA I DA UBIJA SRBINA. Jadna nam Majka!, zar se nikada nećemo dozvati pameti.

Pišeš da nek ja dodjem do Tebe ili da Ti platim put da Ti dodješ ovamo. Veliš da ERIĆ, PERANIĆ I R. GAGRO to moraju riješiti? Dabo ja tako ne gledam i sa tim se ne slažem. Nas tri gismo Odpor, nego ima, mogao bih reći i zaslužnijih u Odporu od nas trojice. To se tako ne smije raditi. Ja sam na čelu Središnjice 7. godina i nikad nisam ništa sam odlušivao i niti ću ikad. Samo i jedino u sporazumu sa svom braćom i većinom. Do sastanka će morati doći ali tu moraju biti svi continenti suglasni kao i svi predvodnici. Kad god većina odluči ja sam suglasan i samo tako će ići Odpor naprijed. Bar Ti znaš da je naš Drinjanin kao i Ti bio uvijek protean turističkom lutanju pojedinih osoba i na trošak i grbaču sirotinje, malih i poštenih hrvatskih ljudi. Ja vjerujem da imaš pune ruke posla u Evropi, da se ljudi nerazasiplju ili tube nacu, te je Tvoja dužnost kao i moja da bdijemo nad članstvom, a uz to da tiskara poradi, te svi kao jedan na posao dok ne dodje čas za sastanak.

Naše članstvo u Canadi je puno morala i ljubavi za daljnju borbu. Dok vidim kod Rovera kao da sve gori i samo revolucija? Valjda sličnu (revoluciju iz one 1963. godine Oblak/Tolić, mo) onih 9 jadnika što ni kamen ne baciše i padoše u muke i robstvo. Nadam se da sam bio iskren i moram stati, jer srcs lupa. Čekam što prije taj materijal i ostalo od Tebe.

Tvoj Ratko Gagro.

Kraj ovog Ratka Gagre pisma.

Bobani

08-01-2016, 23:04

KNJIGA "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA"

Pogibija generala Luburića - Pisac Dr. M.D.Peranić

1/04/13

Dragi prijatelju,

Veseli me da ti se pisma Maksa Luburića dopadaju. Još me više veseli da te mnoge stvari zanimaju, posebice slučaj dra. Miljenka Dabe Peranića. Ja ću ti ukratko nekoliko stvari reći o onome što ja znam, a tebe, čini mi se najviše zanima knjiga "POGIBIJA GENERALA DRINJANINA".

Tu knjigu je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je od gipsa izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: " ...Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO". Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969 godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige su 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

Dragi moj prijatelju ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da će biti jedna velika zadaća i dužnost onih Hrvata koji žele pošto poto nadolazećim hrvatskim naraštajima ostaviti što više materijala za napisati knjigu o Maksu Luburiću, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazovimo: "SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA" u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Otporaš.

Bobani

10-01-2016, 14:48

POZDRAV HRVATSKOME SEDMOM ŽRTVOSLOVNOM KONGRESU

(Nešto malo i ukratko o prof. Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 8 ožujka 1922. godine u selu Košute, kod Trilja. Partizani su ga mobilizirali u listopadu 1944. godine te nije imao drugog izbora osim slijediti ih u tome njihovu zločinačkom i rušilačkom pohodu. Tako je dospio konac rata u svibnju 1945. godine u Trstu gdje je dezertirao i odmah se prijavio američkoj vojsci. Tu je bio do 1949. godine i tada se seli u Ameriku, Cleveland. Godine 1960 posjećuje Europu i na tom putu s velikom željom putuje u Madrid da se upozna sa hrvatskim generalom Vjekoslavom Maksom Luburiće. Upoznali se i odmah jedan drugoga u potpunosti razumio, a to uopće nije bilo teško, jer i jedan i drugi su izgarali od ljubavi za Hrvatsku. Od tog susreta su postali osobni prijatelji i iskreni suradnici u borbi protiv Jugoslavije i za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. 26 prosinca 1963. godine general Drinjanin je bio vjenčani kum prof. Ivanu Prceli; a točno na Veliku Gospojinu 1967. godine general Vjekoslav Maks Luburić je osobno dao pismeni izvještaj prof. Prceli o Povlačenju Hrvatske Vojske prema Austriji, koji se izvještaj nalazi u knjigi "HRVATSKI HOLOKAUST" II, Zagreb 2005., strana 37-64, hrvatsko izdanje, a u knjigi "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71. Neka je nama naš mladi starac Ivan Prcela živ i zdrav. Uz pomoć Boga velikoga vidjet ćemo se iduće godine u Zagrebu. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

To:
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Sun 1/10/2016 12:55 PM
Documents
POZDRAV HRVATSKOME SEDMOM ZRTVOSLOVNOM KOBGRESU.docx
19 KB

POZDRAV HRVATSKOME SEDMOM ZRTVOSLOVNOM KONGRESU

(Piše: John Ivan Prcela)

Evo u ovoj tek nastaloj Novoj godini 2016 pozdravljam Dra. Zvonimira Separovica, Predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i sve članstvo ove divne hrvatske držatvorne organizacije i svima Vam želim obilje Božjega blagoslova u godini 2016.

U ovoj 2016. godini održat će se Hrvatski sedmi žrtvoslovni kongres, za koji sam pripremao svoj nastup govorom o temi “General Luburić žrtva najužasnijih ocrnjivanja u hrvatskoj povijesti.” Na žalost, zbog mojih previsokih godina i prevelikih troškova za objolodanjenje upravo u ovoj godini dviju najnovijih knjiga, moje autobiografije i već treće knjige iz josipologije, o spomenutoj temi neću moći govoriti na Sedmome kongresu, ali, ako budem živ i zdrav, tu temu ću obraditii u našemu slavnome Zagrebu sredinom godine 2017 kada dodjem na predstavljanje vrhunski pisanoga “Životopisa generala-viteza Vjekoslova Luburića.”

Mirko Bilić-Erić, glavni pokretač i velikodušni materijalni podupiratelj spomenutoga Projekta, zahtjeva da ja budem ključni predstavljač toga senzacionalnoga djela. Vrlo interesatno je za sve Vas ovo, što Vam upravo sada otkrivam - ta zamisao tiho je nikla na Petome žrvoslovome kongrsu i od tada ona se djelotvorno i strpljivo razvijala i razvila u veliko stablo! Plodove toga dugo očekivanoga POVIJESNOGA stabla hrvatski čitatelji će moći konačno uživati, i to, u spomen punih 56 godina mukotrpnoga života generala Luburića (1913-1969) i u čast mojega 95. rodjendana!

Vjekoslav Luburić bijaše više od pet desetljeća prava žrtva paljenica zbog svoje neopokolebive vjernosti BOGU I HRVATSKOJ. Od te ljubavi on je u “hrvatskome držatvornome bunkeru” cijeli svoj život izgarao dok kao div-junak ne bi 20. travnja 1969. preužasno umoren - za crne račune hrvatožderne srbokomunističke Jugoslavije! Dvadesetak godina poslije njegove mučeničke smrti, ta hrvatoždena aždaja CRKLA je za vijeke vjekova!

Pri srcu mi je vrlo teško što neću sudjelovati na Sedmome žrtvoslovnom kongresu pa Vam neću, kao na Trećemu, Četvrtom, Petom i Šestom kongresu, svjedočiti o mnoštvenim pokoljima mojega državotvornog naraštaja. Mjesto toga, svi ćete imati lijepu priliku naručiti moju autobiografiju, A LEGACY OF ENDURANCE (Ostavština izdržljivosti) koja je već objavljena od Dorrance Publishing Company u Pittsburghu. Ova tvrtka objavila je i 1970 i 1995 čak i moje životno djelo OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica). Na mnogim stranicama mojih doživljaja pišem o svojemu hrvatskom državotvornom naraštaju i o njihovom mučenišatvu ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU. Upravo zato, najtoplije Vam preporučujem da moje doživljaje pomnjivo čitate i da u duhu tih mojih iskustava uvijek ostanete čvrsti i nepokolebivi u vjernosti BOGU I HRVATSKOJ.

Ovim Pozdravom pozivam Vas da svojom nazočnošću dogodine uveličate predstavljanje Životopisa generala Luburića i da mene, možda poljednji put, slušate kako PROŽIVLJENO I DOKUMENTIRANO govorim o hrvatskom generalu-vitezu Vjekoslavu Maksu Luburiću, koji je kroz punih 56 godina svoga zemaljskoga života sav izgarao od vjernosti BOGU VJEČNOME I LJUBLJENOJ HRVATSKOJ. Neka mu je zato vječna slava gore na nebu i ovdje na zemlji u Nezavisnoj Republici Hrvatskoj!
________________________________________
From: 1ivanprcela@roadrunner.com <1ivanprcela@roadrunner.com>
Sent: Sunday, January 10, 2016 12:15 PM
To: Annie Boban
Subject: Re: PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

Dragi Odporaše Mile!

ŽELEĆI TI SVE NAJBOLJE U TEK NASTALOJ GODINI 2016, šaljem Ti priključeni Pozdrav Sedmome žrtvoslovnom kongresu koji će se sredinom lipnja ove godine održati u Zagrebu. Ti kao izvrsni i neumorni poznavatelj i širitelj ideja našeg neumrlog generala Viteza Luburića bi trebao biti na tom kongresu. O tome ćemo se naknadno dogovoriti.

S velikim poštovanjem.

Za Dom Spremni!

J. Ivan Prcela
Preživjeli iz Hrvatskog holokausta
---- Annie Boban <froate@hotmail.com> wrote:

xxxxx

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

http://kamenjar.com/prije-tocno-86-godina-u-zagrebu-je-osnovan-ustaski-pokret/
http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/09/VELEBITSKI-USTANAK.jpg

http://kamenjar.com/prije-tocno-86-godina-u-zagrebu-je-osnovan-ustaski-pokret/

Prije točno 86 godina u Zagrebu je osnovan Ustaški pokret | Kamenjar

http://kamenjar.com/prije-tocno-86-godina-u-zagrebu-je-osnovan-ustaski-pokret/
kamenjar.com
Na današnji dan prije točno 86 godina, 7. siječnja 1929. godine u Zagrebu je osnovan Ustaški pokret. Tada je dr. Ante Pavelić ustrojbu Hrvatski Domobran pretvorio u Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO) kao odgovor na proglašenje diktature kralja Aleksandra. Donosimo kratki prikaz povijesti djelovanja Ustaškog pokreta od osnutka pokreta do uspostave NDH, te Načela Hrvatskog ...

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, nažalost bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekao i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane tisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Bobani

14-01-2016, 07:20

TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA? (1)



Re: TKO JE PISAO "PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I PARTIZANA?

http://kamenjar.com/tko-je-pisao-poruku-izmirenja-ustasa-i-partizana/

(Ustao sam se jutros rano, vrlo rano, kao i obično; sa šalicom tople kave (mogu ja reći i kafe, zašto ne) u ruci i prigledavam očima koje ću sada pismo iznijeti. Pogled mi zastade na "Fijoki"/dosije "Kum Dabo Peranić". Uzmem i počmem pregledavati. U jednoj kuverti nekih 16 sa 25 centimetara nađoh pismo od 23.XI.1990, pisano na pisaćem stroju. Uz pismo ima i drugog priloženog materijala, ali mi je za oko zapala IDEJA I AKT IZMIRINJA. Mnogo puta mi je kum Peranić pričao kako je on bio taj koji je s generalom pisao PORUKU IZMIRENJA. Ovdje u ovom IDEJA I AKT IZMIRENJA dr. Peranić otkriva pojedinosti koje bi mogle zanimati mnoge Hrvate, posebice one koji se poviješću bave. Osobno pismo koje je meni pisao i poslao uz ovaj priloženi materijal nije dugo, ali ima u njemu stvari, koje mi je on pričao, a koje ću ja sada ovdje iznijeti. Kako se i po datumu može vidjeti da sam ja ovo pismo pisao na Forumu Dnevno.com 8 siječnja 2013. godine. Od tada pa do danas taj Forum na portalu Dnevno.com više ne postoji.

Prije nekoliko dana jedan mi se gospodin iz Hrvatske javio s molbom da ako mogu pronaći to pismo dra. Miljenka Dabe Peranića u kojem on iznosi pojedinosti: kako je došlo do "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", da mu ga proslijedim, jer, kako taj gospodin kaže, da predaje na sveučilištu i da mu je to potrebno znati, pošto mnogi danas pričaju o HRVATSKOJ POMIRDBI, pa čak i Josip Manolića, a da nitko ne spominje početnika i početne ideje Hrvatskog Izmirenja. Sreća da sam to pismo sačuvao i, danas, srijeda 13 siječnja 2016. godine ga iznosim ovdje na hrvatskom portal Kamenjar. com. Mo. Mile Boban. Otopraš.)


Milutin Dabo Peranić
10 Squire Avenue
East Northport
N.Y. 11731

Dragi Milane i Annie, 23.XI.1990.


Primio sam pismo sa riječima obiju Vas. Hvala. Milan spominje 4 točke, ali si zaboravio petu, onu gdje te molim da bi mi naznačiš adrese centra Otpora po svijetu da im šaljem publikacije o generalu.

Prilažem ti pregled o ADRSI IZMIRENJA, koju mi još treba popraviti. To je Uvod u PREDKULISNA KORAČANJA PREMA 1970-71. DO PREDSJEDNIKA TUĐMANA PREKO MAKSA.

Obrane ne želim primati preko ljudi koji se bore za Jugoslaviju. Ti ljudi za me opravdavaju strahovladu Aleksandra, ubijanja u KOLONI SMRTI, sva ubijanja i mučenja nas Hrvata preko Rankovića, Tita i njegovih ljudi-mučitelja i ubojica. Nastojat ću do njih doći drugim putevima.

Do drugog pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići,
Vaš kum Miljenko.

(Kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA mnogi čitatelji su upoznati tko je Dr. Miljenko Dabo Peranić. On je bio uski suradnik generala Drinjanina od rujna 1962. pa do generalove mučeničke smrti 20 travnja 1969. Nisu mi svi detalji poznati kako je do toga došlo da se je odmah iza generalove smrti počelo sumnjati na njega, Dra. Peranića. Kako je isti bio član Glavnog Stana Odpora i velikog generalova povjerenja, automatski je bio na Udbinoj listi za likvidaciju. Zato bi bilo potrebno (po)zabaviti se svim tadašnjim izvorima oko generalova ubojstva i usporediti Ilije Stanića izjavu koju je on dao Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969., dakle sam 9 dana poslije ubojstva generala Drinjanina. Mo)

Pukovnik HOS-a Krunoslav Batušić piše pismo na tri stranice Ratki Gagri u Toronto 24.VI.1969., dva mjeseca i 4 dana poslije generalove smrti. Između ostaloga piše i ovo u zadnjem paragrafu pisma na prvoj stranici: "...Vijest o hapšenju Stanića u Parizu, čuo sam i ja ovdje, ali ta vijest nikako nije potvrdjena, doduše Željko Bebek piše u Hrv. Državi, da je Stanić odputovao nakon atentata u Pariz i ovdje se priča, da Stanić piše pisma iz Pariza da on nije ubojica i da on ne želi nositi tu ljagu na sebi radi drugih, koji su to počinili..." Važno će biti ovdje navesti, kao vremenski dokumenat, šta o tome kaže Dr. Dabo Perenić u svojoj knjigi "PIGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" str. 175 :

Stanić mi se ponovo javlja pismom. 30. lipnja Stanić je još u Paris-u,...a na strani 176...Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2 Svibnja, "netko" je na istoj pošti, Rue des Pyrennees, Paris 20 stavio oko podne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučiću, a na pošti Rue du Louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skadinaviju, Stipa Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi odredjuju datume i satove odaslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

(Napomena:
Budući sam zašao u ovo opisivanje Ilije Stanića "lutanja po Parizu", potrebno će biti iznijeti neka saznanja do kojih sam došao ili predodžbe koje bi mogle poslužiti razotkriti donekle ove spletke i zagonetke oko ubojstva jednog Hrvata i jednog genijalnog hrvatskog vojničkog stručnjaka generala Vjekoslava Maksa Luburića. Hvala svima na strpljenju! Mo)

by: Otporaš 8th January 2013, 16:59




TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKI PARTIZANA"? (2)

1. Stipi MikulićuČ (strana 176.)

"Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni Ti ne vjeruješ u on što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaza protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!
Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!"

2. Iliju Vučiću:

"Dragi imenjače: (strana 176.)

Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod Tebe.
Piši mi: Poste restante, Paris VIe.
Voli Te Tvoj jaran
Ilija Stanić"

3. Dabi-Peraniću: (strana 177.)

" Dragi moj profesore!

Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me neko ne vidi. Ostavljen sam na cjedilu, molim Vas pomozite. Najbolje da se sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.

Ako mi ne pomognete ja ču reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!

Primite mnogo pozdrava od Vašeg Ilije! Doviđenja! "


(Ove tri razglednice kojih sadržaj Dabo Peranić ovdje donosi, trebalo bi vrlo dobro proštudirati, i tek tada bi se došlo do slijedećeg zaključka:

Prvo (1) da je Ilija Stanić uistinu došao u Pariz poslije ubijstva generala Drinjanina.

Drugo (2) kako je Željko Bebek mogao napisati u novini Branka Jelića "Hrvatska Država" "...da je Stanić otputovao nakon atentata u Parizu..." ako on za to nije ništa znao, onda se postavlja pitanje: odkud je Željko Bebek mogao znati da je on, Ilija Stanić otišao u Pariz?

Treće (3) da je jugoslavenska Ambasada u Parizu bila upletena u urotu oko ubojstva generala Drinjanina.

Četvrto (4) kada je Ilija Stanić u rujnu mjesecu 1968. bio u Parizu i dobio od francuskih vlasti privremeni boravak na mjesec dana, i kako ga je hitno nestalo iz Pariza, još hitnije je stigao kod generala.

Peto (5) Ilija Stanić je poslije ubojstva za sigurno bio u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, gdje se je s nadležnima dogovorio kako će ovi slati u njegovo ime pisma i razglednice istaknutim Hrvatima.

Šesto (6) Ilija Stanić je bio kod Sarajevske Udbe 29/30 travnja 1969. kojoj je sa svojim ponosom, ponosom Ilije Stanića, dao detaljan i opširan izvještaj o ubojstvu Maksa Luburića.

Sedmo (7) Službenici jugoslavenske Ambasade u Parizu su u ime Ilije Stanića iz Pariza slali razglednice kako bi na taj način mogli optužiti Dra. Peranića da je on bio upleten u generalovo ubojstvo, jer Ilija se nalazi u Parizu u kojem je živio i Dr. Peranić.

Osmo (8) u Dra. Peranića se nikada nije sumnjalo niti posumnjalo, sve dok se ubojica Ilija Stanić nije pojavio u Parizu odmah poslije ubojstva..

Deveto (9) to je bila Udbina svrha slanja tih razglednica upravo iz Pariza kako bi se sumnja proširila što brže na Dra. Miljenka Dabu Peranića, i

Deseto (10) na svu žalost i našu hrvatsku sramotu, ta sumnja se je tako brzo širila i proširila svijetom, da me je moj kum Peranić već u srpnju te godine (1969) obavijestio o tim sumnjama...Mo. Mile Boban, Otporaš.)


by: Otporaš 8th January 2013, 22:25






TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (3)

IDEJA I AKT IZMIRENJA, piše Dr. Miljenko Dabo Peranić

Oko Božića 1946. su nas sve političke zatvorenike prebacili u KULU u Staroj Gradiški. Bio je pojačan nadzor prema nama, ali je otvorenost istomišljenika ostala ista - premda postroženim šaputanjem ispod glasa.

Četiri kuta naše sobe (koju smo nazivali "soba dra. Opica" po našem supatniku dru. Opicu, profesoru Prirodoslovno-matematskom Fakultetu u Zagrebu) su sakupljala najprivržljivije od četiri "stranke" zatvorenika: HSS, Ustaša, partizane (prestupnike!) i kriminalce. Malobrojni od ove posljednje dvije grupe su vršili "nadzor" nad hrvatskim patriotima.

Bio sam u 23-oj godini života. Privlačio me kut dvaju mladića ispd 20 godina. Gledali su me simpatično i sa osmjehom oko usnica, kao da su znali da sam bio suđen kao "klero-fašista"; oni su bili iz Maksove Obrane.

Ušao sam u njihov kut kao treći član. Govorili su mi o Obrani i o Maksu. Tu sam po prvi puta čuo za Maksovo ime, jer nisam imao prilike kao fratarski gojenac čitati novine za NDH niti govoriti o politici, premda mi žarila hrvatska krv iz dječačkih dana za ubojstva Radića, Aleksandrove strahovlade i priprema za izbore 1935 g. Odmah me srce odvelo u Maksove redove; i kada sam 1954 g. dospio u emigraciju, poduzeo sam sve da me lično Maks pozove k sebi. Moje su pripreme za taj poziv trajale sedam godina, i kada je primio moje povjesne knjižice, među njima i onu o Iranskoj Hrvatskoj, Maks je bio ushićen: "Dosta je nama tog slavjanskog masla" (Pismo 26.XII.62...) (Knjižice koje je prof. Peranić napisao IRANSKA HRVATSKA br. 1. 1962. i REGUM CHROATORUM br. 4 iste godine u Parizu, osobno sam mu pomagao slagati slova na njegovom malom stroju kojeg je imao u svome stanu. Na moj nagovor on je poslao, ili bolje rečeno ja sam te knjižice poslao generalu Drinjaninu u ime Peranića...Mo) Prvi sam ga puta posjetio Svibnja slijedeće 1963. g.

Odkrio sam mu patriotsku zakulisnost određenih hrvatskih komunista. U nešto je i sam vjerovao, ali su ga oduševila njihova predkulisna koračanja u određenim prilikama, kao poplavi Zagreba, otvoranju renoviranog Hrvatskog Kazališta u Zagrebu, sa hrvatskim metropolitom i hrvatskim komunistima u prvom redu, "stanovištu" Golog otoka, desetkovanju hrvatskih komunista u vezi sa likvidacijom Hebranga, patriotizam (šutljivi patriotizam) hrvatskih studenata, itd.

I on je kao i mnogi na odgovornim mjestima u Hrvatskoj mislio na IZMIRENJE. Maksu je to bilo zacrtanije u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom "Doline Palih" (La Vale de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste. (Zamislimo se sada malo ovdje. Kako bi to bilo divno da vlada RH na čelu sina partizana Ive Josipovića, izda proglas da će vlada dignuti spomenik svim onim Hrvatima koji su pali u obrani Hrvatske i za Hrvatsku Države, na tlu Hrvatske, bez obzira kakovu je odoru vojnik nosio i pod kakovim znakovljem se je borio! To bi bio kraj svih natezanja, svih svađa oko toga tko je bio na pravom a tko na krivom putu. Mene su jučer s jednog poznatog hrvatskog foruma, kako su rekli, "trajno izbacili", jer sam veličao ustaštvo, a ja samo u mojim opisima citirao nekoliko Poglavnikovih izreka, počevši još od davne 1926 godine. I to je sloboda mišljenja, govora i pisanja! To je upravo to što je general Drinjanin i htio: pomiriti i ljevicu i desnicu, i baš upravo poradi toga je i došla ADRESA: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je prvi rekao da: Svaki onaj koji zagovara ustaško partizanski rat, je izdajnik hrvatske stvari. Mo. Otporaš)

Počeo mi je govoriti o izmirenju Ustaša sa Hrvatskim Partizanima i hrvatskim komunistima. Razgovarali smo. Analizirali sve. Već sam godinu dana bio njegovim suradnikom u OBRANI i DRINI. Odlučili smo ići do kraja. "Napast će Te emigracija da si me prevario - reče - jer ideju IZMIRENJA ne će nitko dugo prihvatiti. Odbacit će Te - i moglo bi se dogoditi (da me moji askari ne ostave) da Te i ja javno odbacim, ali ćemo i dalje biti skupa i skupa raditi za našu Hrvatsku, kojoj smo do sada dali sve od sebe što smo mogli. "Ne pitam Te da li se slažeš s time što sam rekao, jer onaj koji voli Hrvatsku radi što mu govori razum a ne srce."

Razišli smo se u ideji IZMIRENJA.



by: Otporaš 9th January 2013, 00:35






TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA" USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA? (4)

27.X.63. General mi šalje članak koji je trebao uvesti u to IZMIRENJE, i veli: "članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadranske-Dalmatinske "Drine", i trebao je biti objašnjenje o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. NDH., (po svoj prilici bi ta riječ "pol." mogla značiti "politika" NDH., mo) Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivši stanje sa svietom u kojem moramo živiti itd.

Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost."

Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje ne slaganje sa sadržajem članka. (Moglo bi se sada postaviti pitanje, sada pok. Miljenki Dabi Peraniću, kako je došlo do citiranja generalova pisma ako ga nisi imao dok si ovo pisao. Mo) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a (1), koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora "bratstva i jedinstva", naravno prosrpski i antihrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad:

"Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar." (Pismo 11.XI, 63.) Moj se rad, logično, oduljio, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz desetak dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IAMIRENJA.

"Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve to tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

Srcu mi godilo generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao uvodnik Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, tsr. 18-21.

--------------------------

(1) Pismo 6.VI.64.: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti van."

(Tako piše moj kum dr. Miljenko Dabo Peranić meni u pismu od 23.XI.90. Dok ovo pišem pregledavao sam kopije pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojem suradniku Dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nađoh kopiju tog pisma i zbilja, general je to pismo pisao 6.VI.64. rukom, olovkom na dvije stranice. Na drugoj stranici, predzadnji paragraf je gornji opis. Ja ću samo nadodati zadnji red kojeg je pisac Peranić ispustio, a taj je: "...Sada je negdje kelner u Benidormu kod Lončarića..." Mo)
(Nadodajem danas, 13 siječnja 2016. godine da se ovo generalovo pismo nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA" NA STRANICI 345/346, mo. Otporaš.)

by: Otporaš 9th January 2013, 05:14






TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (5)

Prva reakcija u emigraciji na Istarsku DRINU i ADRESU IZMIRENJA:

"Istarska DRINA je polučila efekt koji smo očekivali. Bili smo dapače pesimisti. Istina, moji prijatelji iz raznih brloga pišu mi o komešanju i spremanju dialektičara "pravovjernih", kao i naših stranačara, ali se boje da će samo pojačati pozetivni efekt, koji smo postigli...I kako ne, uvodnik je bio kruna svemu, a to je svakako Tvoja zasluga." (Pismo Travnja 66.)

Zagreb ostao vedrog i optimističkog lica prema IZMIRENJU i meni (x), a (y) me pozvao raditi u domovini, jer da je meni mjesto tamo, a ne u emigraciji. (Božo Vukušić u knjigi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva", treće dopunjeno izdanje donosi na stranici 261 mako je "suradnica Irma" ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu materijale koji sadrže tajne kodove po slovima tko je tko, fotografije, pisma itd. Zato ovaj gore u zaporkama (x) i (y) su možda jednih od tih tajnih kodova. Mo. Otporaš.)

"Nema sumnje: između hrvatskih komunista koji se bore protiv svakog Beograda - i "Ustaša" koji se tuku među sobom za vodstvo "Fata Morgane" (optička varka u pustinjama usljed pregrijanog zraka, ili miraža, mo) - Odpor će ići s komunistima za Crvene granice na Drini". (Pismo 10.VII.66.)

PROTIVNICI I SLJEDBENICI

"Komentara ima mnogo i svake vrsti. Mnogi bi htjeli da sada partizani postanu Ustaše. To je primitivizam. Ali je većina prihvatila naše ideje kao jedino ispravne. I svećenika među njima ima, starih boraca i ustaša". (Pismo 12.VII.66.)

Međutim:

"Tetka Danica (tako bi general (po)nekada nazivao hrvatskih Franjevaca novinu iz Chicaga, koje je ime bilo DANICA, mo) (Ilinić) otvorila paljubu na suradnju..." (Pismo 19.X.66.)

Pa dalje:

"Prilažem Ti DANICU: Dakle ostali smo sami i ne samo to, nego je počela kampanja "od uha do uha" i od "tikve do tikve". Stare se.onje se udružile. Krnjević i drugi upozoruju da je prerano....Pernar (stari pristaša HSS, mo) se pretvorio u mirotvorca: valjda ne bute dečki prljali ruke s pužkami, nauka braće Radić mi partiri... Se.onja. Srbi su ga htjeli ubiti slučajno uz Radića, a za vrijeme NDH. intervenirao za zlato, za bogate židove, za one koji su nabijali kan.u i b.zili se po ćoškovima bijeloga grada, dok su se ustaše i partizani borili za ideal, ideal kakvi god bio, ali ideal." (Pismo 31.X.66.)

-----------------------------------

(x) i (y). Još nije vrijeme odkriti ličnosti.


Dragi Milane,

No ideja previrlja IZMIRENJA je išla i dalje naprijed kao i do sada; pa i oni koji su je napadali konfisciraju politiku tog IZMIRENJA generala Luburića. (Svako je konfisciranje neljudsko, ali ne kada se radi o uspjehu HRVATSKE DRŽAVNOSTI.)

Zakulisna koračanja su došla do 1990 g. ADRESA IZMIRENJA je ostvarena poslije 24 g., - 21 godinu poslije Generalove pogibije. Sljedbenici ADRESE IZMIRENJA su ostvarili tu njezinu ideju previrlju i uzdigli Dra. F. Tuđmana na kormilo Republike Hrvatske:

DRINA 1964: "Sada kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za Hrvatsku Državu."

VEČERNJI LIST, 26.II.1990: "PRVI OPĆI SABOR HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE." "...ovdje su sakupljeni "sinovi i kćeri hrvatskih domobrana, hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša, kojima je zajednički cilj pobjediti".

"Budimo samo vojnici za Hrvatsku", kojima je zajednički cilj pobjediti".

I pobjedili su.

Da nije hrvatski vojnik iz NDH, bivši Ustaša i bivši Domobran, prihvatio Maksovo IZMIRENJE i glasovao za hrvatskog Partizana generala Tuđmana, ovaj ne bi bio izabran Predsjednikom REPUBLIKE HRVATSKE.

Vjerujem da General mirno počiva vječni san s ponosom na čelu noseći sa sobom u grob pobjedonosnost svog IZMIRENJA,

ustaško-partizanski Maks, general Drinjanin.

Kraj ovog pisma.

(Eto, tako piše prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić o svojem Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog Odpora, generalu Drinjaninu. Mo)

Bobani

14-01-2016, 17:54

NEKOLIKO KOMENTARA NA OVAJ ČLANAK SA PORTALA KAMENJAR.COM

(Molim kliknite na priloženi link.)

http://kamenjar.com/tko-je-pisao-por...a-i-partizana/

Slunjski • prije 9 sati

Budalaština koja nas skupo košta!
• Odgovori•Podijeli ›

Avatar
Otporaš Slunjski • prije 6 sati

Slunjski po tvojem opisu izgleda da ti smatraš da je POMIRENJE Hrvata sa Hrvatom "Budalaština koja nas skupo košta". Bili ti znao malo opširnije pojasniti tu tvoju izreku drugima, onima koji ne znaju šta bi to uistinu moglo značiti. Mišljenja sam da nisam sam koji tu tvoju izreku nije razumio,..

Tyrex Rex • prije 5 sati

Da bi bilo jasnije o ćemu se ovdje radi jer članak je dosta nejasan pokušat ću to malo pojasniti. Naime Luburićeva “Poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana je objavljena u novinama “Istarska Drina“, u 3./4. broju 1964. godine. Luburić u emigraciji prije njegova ubojstva se zalagao za hrvatsko pomirenje, zbog čega se i razišao s Antom Pavelićem. “Poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana " su objavljena njegova pisma u samoj toj knjizi i prikaz ideje koje je Luburić počeo zagovarati u emigraciji, a to je pomirenje ustaša i hrvatskih partizana. .
2 • Odgovori•Podijeli ›

Avatar
Otporaš Tyrex Rex • prije 3 minute

Jest, istina je Tyrex Rex da je članak malo nejasan, jer se ne radi o samoj PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., strana 18-21, nego se ovdje u ovom članku radi o pismu dra. Peranića svome vjenčanome kumu Mili Boban, u kojem ovaj želi svome kumu Bobanu dati do znanja kako je došlo do te PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Više se je išlo odgovoriti na pismo dra. Peranića nego na sami sadržaj Poruke Izmirenja. Usput, kada smo na istoj temi, treba spomenuti URBI ET ORBI da ova PORUKA IZMIRENJA HRVATA SA HRVATOM nije produkt i proizvod dra. Franje Tuđmana, nego hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Dr. Franjo Tuđman je dobio titulu vojskovođe i prvi predsjednik RH samo i jedino zato što je pohlepno čitao i prihvatio pomirdbene ideje Maksa Luburića. Nerazumljivo je to da se još uvijek vrlo dobri i pošteni Hrvati ustručavaju reći istinu i spomenuti da je ideja IZMIRENJA pošla od Maksa Luburića, a samo zbog njegova imena mnogi se ustručavaju to spomenuti.

Slika mojeg Avatora koju vidite ovdje je slika sa predsjednikom HDZ drom. Franjom Tuđmanom na banquette-u Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 21 siječnja 1990. On i ja - tada sam bio Pročelnik HNO - smo se vrlo dobro razumijeli i sporazumijeli; u svakom pogledu u borbi za oslobođenje Hrvatske. Taj stisak ruke koji se vidi na sliki je stisak rukuh dvaju hrvatskih državotvornih Hrvata, jedan iz Domovine a drugi iz Emigracije, za isti cilj, istu svrhu, a taj CILJ je Hrvatska Država. Dru. Franji Tuđmanu nije smetalo ime Maksa Luburića kao generala HOS-a NDH-e, niti je nama, članovima Luburićeve organizacije HNO smetalo ime jugoslavenskog generala JNA dra. Dranje Tuđmana. I dok sam ja živ isticati ću IZVOR PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Da je dr. Franjo Tuđman ostao živ još desetak godina, mi ovog današnjeg problema, političkog i nacionalnog, nebi imali, jer za sigurno nebi imali lažova, izdajicu i lopova Mesića za predsjednika, niti bi imali dezertera YUsipovića, nego bi imali državotvornog Hrvata ili državotvornu Hrvaticu za predsjednika RH u kojoj bi se mladost i student odgajali u hrvatskome poštenome i nacionalnome duhu. Imali smo ono što smo imali, i to zaslugom najviše našom hrvatskom glupošću.

Sada imamo ono što imamo. Imamo za predsjednika RH državotvornu Hrvaticu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, koju ja od milja zovem LIEPA PLAVKA.
• Uredi• Odgovori•Podijeli ›

Bobani

17-01-2016, 23:36

DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA - general DRINJANIN i dr. F. Tuđman

Annie Boban <froate@hotmail.com>; Sun 1/17/2016 9:32 PM

F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata
www.gradjanska-akcija-official.com

Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije JNA dr. Franjo Tuđman. General Drinjanin je sam sebe pobijedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili […]

Bobani

18-01-2016, 13:23

DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA . GENERALA DRUNJANIN I DR. F. TUĐMAN

(Vijesti iz Hrvatske. Interesantno pročitati, osobito za Hrvate izvan Domovine Hrvatske. Pratiti, čitajte i širite hrvatsko državotvorno štivo. Ako se link ne otvori, milim kliknite na link. Otporaš.)

Delacroata <delacroata@aol.com>;
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Mon 1/18/2016 11:55 AM
Hrvatsko Obrambeno Štivo

Hrvatsko Obrambeno Štivo | od Strica Ivana
hrvatskoobrambenostivo.com
Četnici, daleko vam kuća! Manipulacija uma, psihe, i duše počinje onda kada pristajemo na nepravdu u svakom obliku! Makar to bio oblik koji je oku neprimjetljiv ...

Hrvatsko Obrambeno Štivo
od Strica Ivana
#POČETNA
BLEIBURG
BRAĆA U KRISTU
BRANITELJSKI KRIŽNI PUT
HRVATSKE HEROINE
IZ OTPORAŠEVE TORBE
JASENOVAC STRATIŠTE HRVATA
KNJIŽNICA
POEZIJA MISLAVA KONTIĆA
POPIS RATNIH ZLOČINACA
RATNICI
SPECIJALNI RAT PROTIV HRVATA
VUKOVARSKI BOJOVNICI
DONACIJE

17. SIJEČANJ 2016


JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ A KORIJENI U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI
bojovnik

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.

Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na razamišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, dali je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlja i kontinente.

Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA, a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje.

Prvo (1) Ustaše i partizani su se borlili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Sloveneaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku državu. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se ne mogu ignorirati.

Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstajati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog romanskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekirom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili pred sudca kao simbol moći. Tako je Musolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE.

Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može opstajati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika “žrtvama fašizma” u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata.

Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime “bratstva i jedinstva” hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titine ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvijedi, nastala hapšenja, nastala zatvoranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenje prema Titi i partiji se povećavaju.

Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da nezaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvtski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA.

Šesto (6) Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, adakle su sve strijele i oštrice poslate svim onim (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Brunu Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI.

Sedmo (7) Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu srcu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima.

Osmo (8) U Zagrebu je gorijelo pod nagama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1), kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših “drugova”, isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatskodržavotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju.

Deveto (9) Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULA HRVATSTVA kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Deseto (10) Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s drom. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA. Ne sjećam se više dali je točno rekao “žila” ili “korijen”.

Izvor: Otporaš

xxxx

Bog! dragi moj veliki brate Nikola,

Hvala ti na lijepim riječima, osobito za lijepe riječi o mojoj suprugi Annie. Istinu si rekao da je mnogo patila i veliku cijenu platila za ljubav Hrvatske. Jest, ona je, moglo bi se mire duše reći ONA ŠUTLJIVA HRVATICA koja izgara kao luč.

Lijepo si ono rekao: "…Zbog naše budućnosti ne smijemo dozvoliti da Hrvatska ostane zamrznuta u okovima drugog Svjetskog Rata."

Prilažem ti nešto što sam jutros pronašao na stranicama portala HRVATSKO OBRANBENO ŠTIVO. Ako ti se sviđa pošalji i drugima da se upoznaju sa ZDravim idejama.

Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! Otporaš.




From: Delacroata <delacroata@aol.com>
Sent: Monday, January 18, 2016 4:30 AM
To: froate@hotmail.com
Subject: Re: DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA . GENERALA DRUNJANIN I DR. F. TUĐMAN

Dragi Mile,
Hvala na poruci. Nek tebe i tvoju obitelj prati mir i svako dobro. Tvoja je Annie u istinu dar božiji ne samo tebi nego i našoj domovini za čiju je slobodu platila veliku cijenu. Kad su se crni oblaci nadvili nad njezinim domom ostala je vjerna supruga i dostojna majka. I u najtežim danima kad se je osjećala usamljena i napuštena od svih na pitanje Annie kako si uvijek bi odgovorila "just fine". Na sve ovo samo mogu nadodat i reč "nek joj Gospodin blagoslovi sve pute".
Dragi Mile što se tiče članka mogu reći da je dužnost svakog Hrvatskog domoljuba da poradi na danu kad će Hrvati postat jedno. Dobro se sjećam članak koji je izašao u Times Magazinu krajem šesdesetih ili početkom sedamdesetih u kojem se spominje blago-pokojni Branko Jelić i Hrvatska pomirdba. Zbog naše budućnosti ne smijemo dozvolit da Hrvatska ostane zamrznuta u okovima Drugog Svijetskog Rata.

Sve najbolje,
Nikola


-----Original Message-----
From: Annie Boban <froate@hotmail.com>
To: Nikola Bilandzic <delacroata@aol.com>
Sent: Sun, Jan 17, 2016 5:24 pm
Subject: DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA . GENERALA DRUNJANIN I DR. F. TUĐMAN

Bog! dragi moj brat Nikola,

Tako mi je bilo drago da si me zovnuo i da smo se malo popričali. Žao mi je da smo se moral na brzinu zaustaviti, jer me je rodila Mila, Nedjeljkina brata supruga nazvala. Nastavit ćemo gdje smo stali drugog puta. Za sada ti šaljem o čemu sam ti pričao. Klikni na link, otvori i pročitaj. Nije dugo ali za neke ljude je vrlo interesantno.

Iskreni pozdravi tebi i svoj tvojoj čestitioj obitelji.

Bog! Mile i Annie Bobqn sa obitelji.

ps. Kada ovo pročitaš, javi mi tvoje mišljenje.

Bog! Mile.

DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA . GENERALA DRUNJANIN I DR. F. TUĐMAN

HRVATSKA

F.Tuđman I V.M.Luburić- O Pomirbi Hrvata

Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije JNA dr. Franjo Tuđman. General Drinjanin je sam sebe pobijedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada …
Screenshot_7

HRVATSKA
23.OBLJETNICA AKCIJE MASLENICA

DA SE NE ZABORAVI! TAKO SU GOVORILI NEKADA.

Te 1999. bili smo 10 puta manje zaduženi, a dr.Tuđmana optuživali za ‘nevjerojatan porast duga’! U Globusu od 12. veljače 1999. objavljena je kolumna Ratka Boškovića, glavnog urednika magazina “Kapital” pod naslovom “Na što je u proteklih pet godina u Hrvatskoj potrošeno pet milijardi dolara novog duga?“. Jasno, ...
↑ Smanji


HRVATSKA

F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata
Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije JNA ...

Bobani

20-01-2016, 21:28

JEZGRA HRVATSTVA


Davor Javorovic/PIXSELL
Davor Javorovic/PIXSELL
'SVE DOK JE ČETNIKA, BIT ĆE I 'USTAŠA'!'+AAA-
MAKS SE PITA: ‘Je li ured predsjednice u Vukovaru imao dvojezičnu ploču?’

Autor: T. BudakPonedjeljak, 18. Siječanj 2016. u 10:13
"Predsjednica RH U Vukovaru nazočila sastanku zapovjednika obrane Vukovara i još nekih, no gle čuda nema na sastanku Merčepa, Dedakovića -Jastreba starog, Borkovića i drugih... No, mene čudi kako se uvijek nađe načina pozvati Pupovca, pravoslavne popove i ostale koji u danima između gostovanja kod najvećih hrvatskih političkih dužnosnika, pljuju i pišaju po Hrvatskoj", ističe Mario Maks Slaviček.

Mario Maks Slaviček se, na sebi svojstven način, osvrnuo na predsjedničin trodnevni boravak u Vukovaru. Pritom je postavio mnoga pitanja:

“Predsjednica RH U Vukovaru nazočila sastanku zapovjednika obrane Vukovara i još nekih, no gle čuda nema na sastanku Merčepa, Dedakovića -Jastreba starog, Borkovića i drugih… Nema na tom sastanku puno onih koji su uistinu obranom grada zapovijedali. Možda je to propust savjetnika, organizatora ili tražitelja sastanka.

No, mene čudi kako se uvijek nađe načina pozvati Pupovca, pravoslavne popove i ostale koji u danima između gostovanja kod najvećih hrvatskih političkih dužnosnika, pljuju i pišaju po Hrvatskoj i svemu što nosi imena hrvatskoga. Čudi ma pak kako to da nije odrađen performans s naše strane ovaj puta, pa da počnu ispadati kosturi iz ormara pred tom pročetničkom antihrvatskom svitom u privremenom Vukovarskom uredu Predsjednice RH.

Pitam se je li natpis na uredu u Vukovaru dvopismen ili dvojezičan? Možda su postigli kompromis. Ured Predsjednice sa Srbijancima pa potonjima u ovom trenutku ako nije natpis na uredu dvojezičan ne smeta. Iako bi po Ustavu morao (ustavnom zakonu), biti. A predsjednica je čuvar Ustava, ili se pak i ustav može prilagođavati dnevno političkim potrebama. Nije da sam za ćirilicu, nego sam za to da se Ustav i zakon poštuju, još sam više za to da se Ustav i zakoni sastavljaju tako da budu na korist i diku hrvatskom puku a ne kojekakvim tzv. manjinama . No možda je to ona kako oni kažu pozitivna diskriminacija, ali nas većinskoga naroda, nas Hrvata.

Pitam se zašto svi traže da se o žrtvi Vukovara iz pijeteta šuti. Dočim se kad se ide po mjestima Partizanskih derneka po sat vremena pričaju bajke i hvalospjevi o antifašizmu, poput sjetimo se,govora Predsjednice u šumi Brezovica. Ne držite li kako bi se baš uvijek kad su u Vukovaru, svi naši političari trebali služiti najoštrijim hrvatskim rječnikom upozoravajući i prokazujući tko je kriv za broj bijelih križeva, za nestale, pobijene i u nepoznato odvedene? Osobno držim kako se baš u te dane i baš na tim mjestima treba jasno i glasno pa čak i imenom i prezimenom kazivati tko je napadač a tko žrtva, koliko je agresija odnijela mladosti, koliko je napravila štete i baš prstom pokazivati u pravoslavne popove, Pupovca i ostale koji su bili politički čimbenici na strani agresorske Srbije i JNA. A ne dopuštati da ti isti stoje rame uz rame s predsjednicom države.

Zaključiti mogu, kako nema slobode Hrvatskoj dok takvi Hrvati koji stoje rame uz rame onima koji su hrvatsku zanijekali, protiv nje cijelo vrijeme djelovali i u ratu i u miru. Nema Hrvatske države i slobode dok se tima i takvima pruža ruka hrvatska. U konačnici nema slobode dok si Hrvati budu birali i izabirali ljude kojima je važnije da im u posjeti budu agresorski četnici nego Vukovarski heroji. Za mene nije čovjek niti Hrvat onaj koji može i hoće u istu prostoriju zbog tamo nekih političkih bodova i protokola staviti Hrvatske ratnike i one koji su Hrvate ubijali..

Sram me je postupaka i ponašanja tzv. hrvatskih političara koji tako postupaju, ma kojeg god oni ranga i zvanja bili i iz koje god oni političke stranke ispuzali. Ti i takvi su najveći štetnici i neprijatelji hrvatske države i naroda… Zašto kažem štetnici? Pa, stoga što su im od vlastitog naroda važniji Sbijanci, manjinci i ponajgore što im za stolom prečesto sjede četnici. Samo i na žalost, mnogi od onih koji su tim i takvima dali svoj glas još to ne vide.

Srećom, dok u Hrvatskoj bude partizana, četnika i njihovih dodvorica bit će i nas, nas kako oni kažu ” ustaša”. Bilo nas od prije mene bit će i poslije mene ….

“U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga”

Mario Maks Slaviček

Bobani

21-01-2016, 21:22

KONAČNO Film o jasenovcu

(Poštovane Hrvatice i Hrvati, kako po priloženom možeti vidjeti da sam dans primio ovu poruku sa molbom da ju proslijedim dalje, svim Hrvaticama i Hrvatima, a nakana je jasno izražena u dolje niže priloženoj poruki. Ovako nešto su Hrvati čekali - kao što su Židovi čekali preko 400 godina da se iz ropstva izbave - preko sedam resetljeća i vrijeme je da se ovo ostiari. Drugim riječima: DOŠLO JE NAŠE HRVATSKO VRIJEME i lijepo molim preko ovog portala sve Hrvatice i Hrvate da svojim prilozima priskoče u pomoć, pošalju svoj prolog gospodinu Jakovu Sedlaru kako bi on mogao ovaj velebni podhvat ostvariti na zadovoljstvo svih nas hrvatica i Hrvata. Nepropustimo ovu priliku!

Uz naš hrvatski poZDrav: BOG I HRVATI!
Mile Boban, Otporaš. (žao mi je da se link nije otvorio, ali se vi svakako javite gospodinu Jakovu Sedlaru na priloženu e-mail adresu. Hvala.)

Josipa Bliznac
To:
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Thu 1/21/2016 2:11 PM

You forwarded this message on 1/21/2016 5:47 PM
--------- Proslijeđena poruka ----------

Šalje: "Jakov Sedlar" <jakovsedlar52@gmail.com>

Poštovani gospodine …..,
,
Nakon 12 godina rada, prije nekoliko dana završen je dugometražni dokumentarni film "JASENOVAC-ISTINA". Redatelj filma je Jakov Sedlar, tekst su napisali Hrvoje Hitrec (prema djelima Novaka, Razuma, Vukića, Ivezića...) i Elyahu Tal (poznati izraelski povjesničar), tekst interpretiraju Dragan Despot i Sanja Marin, a film traje 60 minuta.

Po prvi put na jednom mjestu u mediju filma nalaze se mnogi nepoznati dokumenti vezani uz logor u Jasenovcu, ali ne samo onaj od 1941-1945, nego i od 1945. do 1951. kada je partizanski Jasenovac zatvoren.

Po prvi put donosimo sve relevantne dokumente o mistifikaciji oko broja žrtava, po prvi put će se vidjeti dva Pavelićeva pisma vezana uz Jasenovac i uz Židove, po prvi put će biti pokazan i dio filma kojega su Emglezi snimili 1945., a koji daje neke sasvim nove podatke o broju žrtava.

Ovaj film temeljen je na činjenicama i na istini, a ne na bilo kakvim insinuacijama ili pretjerivanjima s bilo koje strane. Jasenovac je jedna od bolnih točaka u hrvatskoj povijesti i napokon je donesena istina o njemu.

Film je, kao što smo rekli, završen. Međutim, za potpuni uspjeh i za pravu promociju potrebno je napraviti i englesku verziju filma. Preko te verzije imat ćemo priliku cijelom svijetu pokazati pravu istinu , a ne komunističke laži kojima je cijeli hrvatski narod optuživan kao genocidan. Izrada engleske verzije omogućuje i projekciju filma u Tel Avivu i New Yorku za Amerikance i Židove, kao i na nekoliko svjetskih tv postaje.


Izrada engleske verzije koju bi interpretirao slavni hollywoodski glumac Armand Assante stoji 49.000 USD. To je inače 1/3 regularne cijene jednoga takvoga glumca koji nam garantira prikazivanje i na nekoliko svjetskih tv postage.

Moja molba vezana je za zatvaranje financijskih obveza za izradu engleske verzije filma. Svatko tko pomogne na ovome putu bit će istaknut na špici filma kao donator i kao onaj koji je omogućio da film izidje na pravi način pred svjetsku publiku. Također, imena donatora bit će otisnuta na posebnom letku koji će biti dijeljen na svim premijerama. Osim toga, donatorima će biti poklonjen i dvd s potpisima autora filma.

Pošto se radi o povijesno važnom filmu koji govori o skrivenom dijelu hrvatske povijesti slobodni smo Vas zamoliti za pomoć.

Unaprijed Vam hvala.
Jakov Sedlar, redatelj filma

Bobani

26-01-2016, 02:42

Pisati o Maksu Luburiću nije lako. Zašto?

Mnogi se to pitaju, a ja ću ukratko reći zašto nije lako pisati o Maksu Luburiću.

1.) Maks je rođen (6 ožujka 1913.) najprije kao Hrvat, od hrvatskih roditelja, oca Ljube, Ljubomira Luburića, majke Marije Soldo, udata Luburić. Na krštenju u crkvi sv. Ante na Humcu je dobio kršteno ime Vjekoslav i katoličku kršćansku vjeru.

2.) Roditelji Vjekoslava Luburića su bili, po obiteljskoj tradiciji toga vremena, imućni, tj. trgovački bogati.

3.) Obitelj Luburići su se u svim oblicima isticali svojim, tj. našim državotvornim hrvatstvom.

4.) Neprijateljima hrvatstva i Hrvatske Države Srbima obitelj Luburića je postala meta svih odmazda.

5.) Pred Božić 1918. godine srpski žandari su u Trebinju ubili hranitelja obitelji kuće Ljube Luburić, dakle Vjekoslavova oca.

6.) Vjekoslavu Luburić je tada bilo ni punih šest (6) godina, a svi smo mi imali šest (6) godina, pa se poneki od nas vrlo dobro možemo prisjetiti šta se je u obitelji događalo.

7.) Kako je Vjekoslav rastao, u isto vrijeme su rasla i sijećanja na tragičnu smrt njegova oca.

8.) U pučkoj školi na Humcu i u gimnaziji na Širokom Brijegu mladi Vjakoslav priča i upoznaje svoje školske kolega da su mu srpski žandari ubili oca i obitelj osiromašili.

9.) Mladi Vjekoslav Luburić se oštri i čeliči u svojoj hrvatsko državotvornoj ideji; piše plakate hrvatskog sadržaja, dijeli ih školskim kolegama, lijepi ih na školske klupe, iđući iz škole kući, pješice, naravno, skoro na svakom stablu lijepi letke hrvatskog sadržaja.

10.) Srpskim žandarima to nije umaklo, te su počeli progoniti i zlostavljati mladog Vjekoslava Luburića.

11.) Što god više su srpski žandari jurišali na mladog Luburića, sve više i više Vjekoslav Luburić se opirao njima, prkosio im, bunt se stvarao.

12.) Da bi srpski žandari ukrotili mladog Vjekoslava Luburića, izbacju ga iz svih škola tadašnje srpskokraljevske Jugoslavije.

13.) Mladom Vjekoslavu Luburiću ne preostaje ništa drugo nego napustiti svoje selo Radišići, svoju majku i obitelj, svoj Humac i svoj Ljubuški, te tražiti spas drugdje, kako bi spasio goli život.

14.) Vjekoslav Luburić je imao svojtu, ujca ili strica na Korčuli. Odlučuje ih je posjetiti. O tome je opširno pisao u DRINI br. 8/12, 1955. strana 291-312. Tko želi o tome više znati, neka klikne na: Konspiracija na Jadranu. Tu ćete saznati mnoge još nepoznate detalje o životi Maksa Luburića. Taj cijeli opis je izišao u 14 nastavaka.

15.) Mladi Vjekoslav iz Korčule, još bolje rečeno iz Dalmacije, iđe za Zagreb. Tu upoznaje neke državotvorne Hrvate iz Dalmacije s kojima se je sprijateljio. Tu preko njih je saznao da neki od njih su čuvari Vladka Mačeka.

16.) Vjekoslava Luburića je uveliko zanimalo da vidi vođu Hrvata, dra. Vladka Mačeka. Bio je uporan i uz mnoge napore uspio je doći pred lice predsjednika HSS-e dra. Vladka Mačeka. Tko o tome želi nešto više znati, molim kliknite na: Prigodom smrti Vladka Mačeka. Tu ima 15 ili 16 nastavaka koje je general pisao u novini OBRANA 1965/1966.

17.) Tu u Zagrebu Vjekoslav je već saznao da u Mađarskoj postoji jedna hrvatska vojnička organizacija. nastojao je što više o tome saznati. Što god više je istraživao, tim više je dolazio u sve veće probleme.

18.) Odlučio je otići do Virovitice koja je graničila sa Mađerskom, u nadi da će tu nešto saznati. I saznao je da preko granice postoji jedno hrvatsko imanje na kojemu se vojnički treniraju Hrvati.

19.) Uz male poteškoće i čak vatrene okršaje sa kraljevsko srpskim pograničnim oružnicima, uspio je preći na mađarsku stranu.

20.) Tu se je maldi Vjekoslav Luburić već osjećao slobodnijim. Srpsko kraljevski oružnici su zahtijevali od mađarske pogranične straže da vrate tog Jugoslavena, kako ga je srpska straža nazvala. Naravno da Mađari nisu htjeli ni čuti za povratiti natrag mladog Vjekoslava Luburića.

21.) Tu je preko mađarskih vlasti Vjekoslav Luburić doznao gdje se nalazi taj hrvatski vojnički poligon Janka Pusta.

22.) Po svim saznanjima to bi moglo biti koncsm 1931 ili početkom 1932. godine.

23.) Vjekoslav Luburić je sada na vojničkom vježbalištu Janka Pusta za usavršavanje vojničkih vještina u rušenju srpsko/kraljevsje Jugoslavije a za oslobođenje i ostvarenje Hrvatske Države.

24.) Tu na Janka Pusti Vjekoslav Luburić - uz mnoge druge istaknute Hrvate - upoznaje i legendarnog Juru Francetića.

25.) Fure francetić tu, na tom hrvatskom vojničkom poligonu, daje Vjekoslavu Luburiću konspirativno ime MAKS, a Mkas Jure daje konspirativno ima LAZLO. Od toga dana pa do danas i dok bude postojala Hrvatska, Vjekoslav Luburić će biti i ostati više poznat kao MAKS nego kao Vjekoslav.

26.) Uzevši samo ovih 25 točaka o Maksu Luburiću biti će svakoj Hrvatici i svakom Hrvatu jasnije: Zašto nije lako pisati o Maksu Luburiću.

27.) Kako god je teško pisati istinu o Maksu Luburiću, još će biti teže njega u nekim filmovima glumiti. Glumiti Maksa Luburića se može samo iz jednog ugla, a to je HRVATSKA.

28.) Kako se još i danas mnogi ustručavaju spominjati ime Maksa Luburića, i bojim se da će to tako ostati sve dok se Hrvati ne oslobode krivnje hipoteke ustaških i hrvatsko/partizanskih očeva. Naši očevi nisu ništa krivi. Prvi su se borili iz uvjerenja za Hrvatsku Državu, dok su se drugi prijevarom borili protiv svije Hrvatske Države. To su činjenice koje možemo požaliti, ali ne i ignjorirati.

29.) Zato je genera Drinjanin bio taj koji je pobjedio sam sebe i shvatio da Hrvatska pripada hrvatima a ne Ustašama i hrvatskim partizanima.

30.) Zato je general Drinjanin u suradnji sa drom. Miljenkom Dabom Peranićem izdao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je tiskana u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964.

Ako netko želi da se nastavi dalje, neka se javi i ostavi poruku kao komentar. Ja ću tada nastaviti gdje sam stao, a to je broj 30.

PoZDrav svima. Mile Boban, Otporaš.

Bobani

27-01-2016, 13:27

ULOGA HRVATSKOG VOJNIKA U DOMOVINSKOM RATU I NJEGOVE MUKE!

(Jedan vojnik Domovinskog rata koji redovito prati i čita ovu stranicu o Maksu Luburiću mi je upravo poslao ovaj lin da pročitam i usporedim borbu, žrtvu, patnje i muku hrvatskog vojnika Domovinskog rata i hrvatskog vojnika HOS-a rata NDH. Otvorio sam i pročitao ovaj link i mogul iskreno reći da je ljuba za našu Hrvatsku bila ista vojnika Nezavisne Države Hrvatske i vojnika Domovinskog rata RH. Zato trebamo poštivati i jedne i druge, jer i jedni i drugi su se borili za isti cilj, a to je naša Dražava Hrvatska. Vojnik Domovinskog rata je samo nastavio undje gdje je vojnik NDH stao.
SLAVA PALIMA A ŽIVI NA OKUP! Otporaš.)

Wed 1/27/2016 9:14 AM
Čika Mile, jedan od mojih tekstova!

http://hrvatskoobrambenostivo.com/2015/04/08/ako-zelis-mir-spremaj-se-za-rat/
--
http://hrvatskoobrambenostivo.com/

Bobani

28-01-2016, 00:44

PITANJE RATNIH OZLIEDJENIKA JE PITANJE NAŠEG OBRAZA, ČASTI I OBVEZE

(Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u
izbjeglištvu. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Izvor: "DRINA" br. 9 prosinac 1951., st. 16-17-18-19. Pročitati ovo generalovo pismo koje je on pisao prije šesdeset pet (65) godina, podsjeća nas na današnju situaciju u Hrvatskoj gdje bivša vlada bivšeg premjera Zorana Milanovića nije htjela ni čuti o poštekoćama i zahtijevima hrvatskih ratnih ozliedjenika Domovinskog rata RH. A kako je tek bilo tada u hrvatskoj političkoj emigraciji kada su se Hrvati bojali izjasniti da su Hrvati, a kamo li novčano priskočiti u pomoć hrvatskim ratnim ozliedjenicima rata nezavisne Države Hrvatske,NDH. Što se osobno mene tiče, ovo ističem da se zna i da se nezaboravi, u mojim mogućnostima, ja nikada nisam odbio pomoći hrvatske potrebe u mojoj dugoj političkoj emigraciji. Mile Boban, Otporaš.)

General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bivali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.


U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

Budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

" Sve komisije za izseljenje (Ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači "Sve komisije za izseljivanje..." Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo.Otporaš) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto"?

" Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjeka. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira."

Da li ste čitali u "Hrvatskom Glasu", (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru."

" Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić osnivač (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa."

" Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu."

" Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. "

" Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. "

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.

JEDAN KONKRETNI KORAK PREMA riješenju problema je osnivanje Odsjeka za ratne ozliedjenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA u BUENOS AIRESI. Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog o poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovanosti naše emigracije u Argentini, koja se odazvala Odsjeku i pukovniku Štiru.

Svi ste čitali izvješća u novinama, a i k tome i mnogbrojna pisma ratnih ozliedjenika. Jedni se zahvaljivali, drugi nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma.

Najpotresnije je pismo M.J., (šteta što se nikada neće znati too stoji iz ovih inicijala "M.J.", mo.) koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa maker nikad ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se vratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nužne korake. Bog svojih ne ostavlja, tako veli. Podsjeća nas na slavne dane borbe za Državu. Radi se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako i divine rieči koje je izgovorio taj bistri seljački sin: "Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo u krpetinama predeverali zimu, da toplog rublja nismo ni vidjeli, da četiri godine nismo spavali u krevetu. Dvije godine nisam bio na dopustu. I kada nije streljiva, probijali smo se bajunetima, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako danas pada kamen sa srca, jer vidim da nas ima i da gismo ostavljeni na milost i nemilost".

Nije običaj da generali kade pukovnicima, iako ni protivno nije običaj kod nas. Nije običaj, da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozledienici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, iz perspective gladne Europe znamo ocienuti rad Domobrana i pukovnika Štira.

IDEMO KORAK NAPRIED

Mjesto kilometarskih, sentimentalnih farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozetivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanism, o političkom katalicizmu, osnovali smo masu odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlje nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Priedjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista pribaviti ugled kod "malog naroda", o kojem toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je izbjeglicama dosta promidže, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči.

DAKLE, MORAMO DJELOVATI

Treba postrojiti "Savez Hrvatskih Ratnih Ozliedjenika". Postaviti mu na čelo starijeg ozbiljnog častnika. Postrojiti povjereničtvo od samih zainteresiranih. Organizirati stvar odozdo, s ljudima od povjerenja, inicijative. Kao što se mora vojska stvarati planski, tako se mora plan ski voditi i brig o onima, koji padaju u toj borbi. Tada nam se neće moći ništa predbaciti. Nećemo se izlagati, da se na nas bace blatom, niti ćemo se trebati nabacivati, niti ogradjivati.

VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE

Emigracija je izvarana. (Ovo general govri samo šest i pol godina druge hrvatske političke emigracije, dakle, prosinac 1951. Kako je kasnije bilo, bilo je mnogo puta gore. Mnogo novih emigranta, mnogo novih stranaka, mnogo novih potreba i zahtijeva, mnogo kupljačina, mnogo prevara, mnogo uzajmnog nepovjerenja, itd. To znamo mi koji smo vrlo maldi došli u emigraciju, a sada u njoj i ostarili, i malo nas je danas živi koji bi htjeli hrvatskim naraštajima ostaviti naše dojmove, naše emigrantske patnje, naše uspomene i naša nastojanja u tuđim zemljama kako pomoći hrvatskome narodu u porobljenoj Domovini Hrvatskoj. Mo. Otporaš.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novaca emigracije. Tukli su žicu "Banovi" i tuku je sada predsjednici za "slobodnu Hrvatsku", a misli se na novu Jugoslaviju. (Moglo bi se reći da ovdje general misli, kada kaže: "Tukli su žicu "Banovi"…na vodstvo HSS-a, jer su oni uistinu djelovali u ime hrvatstva a šurovali obilato sa jugoslavenima svih vrsta. Mo. Otporaš.)

Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tišuće dolara da "vodja" dodje u Ameriku, pa da tamo obtuži Ustaše, da su mu napastovali kuharicu. (Treba pročitati dra. Branka Pešelja članak: "S PREDSJEDNIKOM MAČKOM (tako piše u HR, mo) U EMIGRACIJU" u Hrvatska Revija, br. 4 prosinac 1970., str. 757-812. Tu u tom opisu od preko 50 stranica dr. Pešelj točno opisju kako je on tražio od Američkih Hrvata da mu pošalju novac u Paris gdje je on živio s drom. Mačekom sve do polaska u Ameriku 18 kolovoza 1947. godine. Mo. Mile Boban, Otporaš.) O novcima emigranta pišu se "Hrvatsko Antunovo" i slično štivo. No, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davit će. Izvarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriječimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje rathe ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.

Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima svoju!

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA.

"DRINA" u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, dra. Ante Pavelića; Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; ministra prosvjete Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina; pukovnika Pušića; Dra. Branka Marića i "Božićni Prolog".

General Drinjanina.

Bobani

31-01-2016, 16:31

KRIV SAM

(Izvor ovog članka je iz časopisa OTPOR, br. 4. 1979. godine. Potpisao ga je "Razočarani Delivuk". Delivuk je lik jednog ratobornog i državotvornog Hrvata iz romana Marije Jurić, Zagorke. On se je u svoje vrijeme i u odrazu onoga vremena borio za osobođenje Hrvatske bilo od Austrohugarske Monarhije, bilo od osmanlija protiv osvajanja Bosne i Hercegovine. U svojoj teškoj i mukotrpnoj borbi razočarao se u državotvornost labavih Hrvata. Tako se on u jednom izvještaju potpisao "Razočarani Delivuk". Ali ovaj "Razočarani Delivuk" nije bio iz romana Marije Jurić Zagorke, nego je bio Hrvat, oženjen francuskinjom, šestero djece, sebe i svoju obitelj stavio u službu Hrvatske, pa kako je sam sebe i svoju obitelj žrtvovao hrvatskoj stvari, nastojao je - tako - da i drugi Hrvati čine isto. Drugi Hrvati su imali druge (ili svoje) razloge ne žrtvovati se u tolikoj mjeri za hrvatsku stvar koliko se je žrtvovao "Razočarani Delivuk". Tako je poslije polnočke sv. Mise za Božić 1978.godine u San Jose, Californija, na parking došlo do polemike i razgovora o hrvatstvu. Začetnik tog razgovora ili te polemike je bio sada pok. Branko Kujundžijić (1935-2006) iz okolice Imotskog. Par godina kasnije se je saznalo da je taj Branko bio suradnik jedne (ili više) strane službe, što na znači da je bio u službi YU Udbe, ali znači za sigurno da sve tajne službe svijeta moraju usko surađivati preko Interpola sa svim tajnim službama svijeta, pa tako i sa YU Udbom.
Nedavno smo imali priliku čitati izvještaj američke tajne službe poslije punih 40 godina gdje iznose da Zvonko Bušić nije stavio onu bombu koja je uzrokovala smrt jednom američkom redarstveniku. Uzevši ovo u obzir i ovaj gore opis "Razočaranog Delivuka", unosi se sada malo više svijetla i istine KAKO JE DOŠLO DO NJUJORŠKIH PROCESA DRŽAVOTVORNIM HRVATIMA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA! Zato se u potpunosti može razumijeti i nedavni odgovor kćeri Ive/Drine svojeme Tati: "Tata, svi mi tebe razumijemo, ali ti nas ne razumiješ. "TI NISI PATO ZBOG NAS, ALI SMO MI SVI PATILI ZBOG TEBE." To su riječi moje kćeri Ive/Drine izgovorene meni u mojoj kući u ponedjeljak 3 kolovoza 2015., poslije slavlja i veselja prilikom naše pedesetogodišnjice (50) braka. Otporaš.)

Čika Mile, pročitao sam tekst, i zadrhtao sam jer je to preslika svega onoga što se događalo, tom čovjeku a jednako se danas događa svima nama u Domovini. Nema nikakve razlike u ničemu...

Nijanse su samo te, što je neko drugo vrijeme, no ako se uzme ona Einsteinova- Vrijeme je relativno!, ostaje nam da se zamislimo, i upitamo kamo ide ova naša Domovina. Danas je manja no ikada. A jednak je progon možda još i žešći, jer su tajne službe stasale, u pogon zla, koji uništava našeg malog čovjeka..Zato sam stavio sliku, današnje i nekadašnje Hrvatske...jednako mi je su srcu, ali jako boli čitati ove riječi iz teksta. Ne zato što istina boli, već zato što nas gaze svi a PRAVEDNICI SMO, pred Bogom, i svijetom!!

Hvala za ovaj tekst..podijelio sam ga u 20- ak Domoljubniuh grupa.Izvrstan je.

http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/01/31/kriv-sam/

Pozdrav iz slavonske prerije!

Ivan!

Bobani

31-01-2016, 17:43

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj “Narodno Oslobodilačkoj Vojsci”, pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata. Kaže Maks Luburić u Okružnom Pisami 1961. godine.

Read More at http://otporas.com/okruznica-generala-drinjanina-iz-1961/, Written by , Copyright © Otporaš

Bobani

08-02-2016, 04:29

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (1)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Povlačenje Hrvatske vojske prema Austriji.

Ožujak 1945. Hrvatska južna vojska potukla je elitne partizanske jedinice u nizu borbi u Bosni. Sredinom travnja 1945. Hrvatska obavještajna mreža otkriva da njemački Wehrmacht planira povlačenje iz Hrvatske.

30. travnja. Hrvatska vlada stvara konačnu odluku da će napustiti domovinu i izbjeći pružanje šireg otpora da poštedi civilno pučanstvo od angloameričkih zračnih napada i od osvete partizana i bivših srpskih četnika koji su se okupili oko Tita.

1. svibnja, Odluka vlade priopćena je Glavnom Vojnom Stožeru.

Generali su izradili u potankosti plana povlačenja preko Slovenije u Austriju i predaje Britancima, pozivajući se na status ratnih zarobljenika prema odredbama Ženevske i Haške konvencije.

5. svibnja. Državni ministar Vrančić i kapetan Vrkljan odlaze za britanski Glavni stan da zatraže od britanskoga zapovjedništva da primi predaju Hrvatskih oružanih snaga.

6. svibnja. Hrvatske oružane snage započinju evakuaciju Zagreba.

7. svibnja. Južna vojska povlači se prema sjeveru i zaobilazi Zagreb.

7. svibnja. General Luburić uvečer se vraća u Zagreb da evakuira najspremnije jedinice koje su željele boriti se do zadnjega čovjeka.

8. svibnja. Sam general Luburić u zoru se povlači prema Sloveniji. Prve partizanske jedinice ulaze u Zagreb.

7*-12. svibnja. Prethodnice Oružanih snaga i građana koji su im se pridružili stižu u Sloveniju i Austriju bez posebnog ometanja od komunističkih snaga, koje su hrvatske elitne jedinice posvuda natjerale na uzmak. Rasulo njemačkog Wehrmachta za Balkan prouzrokuje zakrčivanje cesta sve od Zagreba do Celja u Sloveniji.

12, svibnja. Hrvatsku mirovnu misiju zaustavlja kapetan Crawford u Forliju u Italiji. Zato nije uspostavljena nikakva izravna veza s Glavnim stanom britanskog vojskovode maršala Montgomeryja u Caserti.

14-15. svibnja. Hrvatske oružane snage i pridruženi građani stižu do britanskih položaja u Austriji.

15. svibnja. Hrvatski predstavnici (Herenčić, Crljen i dr.) prihvaćaju britanski zahtjev o bezuvjetnoj predaji.

16. svibnja. Započinju pokolji vojnika i građana.

Svibanj*-kolovoz 1945. Diljem Jugoslavije provode se "marševi smrti" hrvatskih ratnih zarobljenika i gražana.

Kolovoz 1945.*jesen 1947. Pokolji se nastavljaju, dok austrijski i talijanski socijalisti vraćaju hrvatske izbjeglice u Jugoslaviju.

Tijekom ožujka 1945. naše Hrvatske oružane snage (1) Na dnu ove stranice je bilježka priređivača ove knjige koju prenosim ovdje za bolje razumjevanje: "(i) Bez obzira što neprijatelji, protivnici ili kritičari govore, pišu ili misle o djelovanju generala Luburića za vrijeme Drugog svjetskog rata, urednici ovog djela misle da je bit no uključiti njegov iskaz o događajima i uzrocima koji su vodili prema predaji Hrvatske vojske 1945. godine Luburićev iskaz daje avid u tragediju te godine, koji bi inače nedostojao u ovom prikazu lanca uzroka i posljedica koji čine stvarnost te velike hrvatske katastrofe. Ovo je više nego bilješka za povijest, ovo jest povijesno svjedočanstvo, zapravo nepatvoren opis onoga što se stvarno zbilo u posljednjim danima rata na ovim prostorima." Kraj bilješke) vodile su na sedlu Ivan-*planine u jugoistočnoj Bosni niz teških borbi protiv partizana koje je predvodio Josip Broz Tito. U ovim krvavim okršajima Hrvati su potukli elitne partizanske trupe, koje su bili izvježbavali Englezi i Amerikanci, opskrbili ih u Egiptu i Italiji te ih onda prevozili na Balkan. Premda je partizansko naoružanje bilo bolje, topništvo koje smo mi imali bilo je kadro da nadjača njihovo i da ih potuče u napadima koje su vodile motorizirane i tehničke "crvene" udarne jedinice. Hrvatski domoljubi bili su otkopali sakrivena skladišta oružja, i to neka još iz rata 1914-*1918. Premda je ovo oružje i streljivo bilo zastarjelo, njime su se služile nedavno opremljene policijske postrojbe koje ranije u ovome ratu izvojevahu posebne pobjede protiv partizana i četnika.

Naš lijevi bok prostirao se preko Ivan-*planine. Ovdje smo pripremili obrambene položaje i organizirali pomične jedinice koje podržavaše vezu izmedu brojnih hrvatskih policijskih skupina u zapadnoj Hercegovini i naših odreda u jugo-*zapadnoj Bosni. Pomoć koja im je stizala iz Glavnoga stana, omogućila je rakićanskoj vojsci, pod zapovjedništvom pukovnika Dragičevića, (Mislim da bi to mogao biti Fra. Berto Dragičević, jer se je upravo njemu general Luburić javio iz Francuske 1948. godine, mo. Otporaš.) i šuićkoj vojsci da se bore protiv raznih ofenziva koje su partizani vodili protiv našeg boka.

Neprestana izletna nadgledavanja naših položaja na Ivan-*planini, koje sam ja izvodio, bila su za mene posebno jamstvo da bismo ovdje mogli čvrsto izdržati protiv deset potpunih partizanskih divizija. Koncentracija od 100.000 vojnika na ovome sektoru osiguravala bi naš bok protiv napada svih jugoslavenskih komunista i srpskih šovinista na Balkanu.

Onaj dio naše fronte koji je bio rasporeden oko Banja Luke bio je takoder čvrst kao stanac-*kamen. Ja sam uspostavio postrojbe u srednjoj Slavoniji i na prostorima izmedu Gradiške, Dubice i Sanskoga Mosta. Ovi komandosi osiguravali su nesmetan prolaz trupa i materijala iz Broda do Zagreba. Tako su otvorene bile veze izmectu Južne i Sjeverne vojske te takoder i one koje su povezivale Srijemski front u istočnoj Slavoniji s našim glavnim gradom Zagrebom. Na sjeveru, general Moškov je pod svojim zapovjedništvom imao izabrane jedinice Pavelićevih Tjelesnih zborova. Ove trupe, skupa s divizijama veterana iz ogorčenih borbi duž Drine, pod zapovjedništvom generala Bobana, podržavale su frontu protiv ruskih i bugarskih masa koje su provodile svoje koncentriranje na toj ratnoj pozornici.

Nastavlja se.

Bobani

08-02-2016, 23:18

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (2)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Bilješka br. (1) Bez obzira što neprijatelji, protivnici ili kritičari govore, pišu ili misle o djelovanju generala Luburića za vrijeme Drugoga svjetskog rata, urednici ovoga djela misle da je bitno uključiti njegov iskaz o dogadajima i uzrocima koji su vodili prema predaji Hreatske vojske 1945. godine. Luburićev iskaz daje uvid u tragediju te godine, koji bi inače nedostajao u ovomu prikazu lanca uzroka i posljedica koji čine stvarnost te velike hrvatske katastrofe. Ovo je više nego bilješka za povijest; ovo jest povijesno svjedočanstvo, zapravo nepatvoren opis onoga što se stvarno zbilo u posljednjim danima rata na ovim prostorima.

Ja sam uvijek održavao izravan kontakt s hrvatskim čelnicima vojnoga osoblja i s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I brzoglasom i službeno pisanim raportima ja sam tim vlastima priopćio da je uspješno izveden onaj zadatak za koji su me zadužili - *organizirati obranu države Hrvatske na Ivan*-planini. Naše pobjede nad komunistima u ovoj zoni operacija uvjerile su svakoga koji bijaše sudionikom ovih akcija da smo mi mogli i morali braniti Hrvatsku na sedlu Ivan-*planine.

U ono vrijeme mnogo se govorilo o "Zvonimirovoj liniji", (Bilješka br. (2) na dnu stranice: " Kralj Dmitar Zvonimir, koji je kraljevao od 1076. do 1088. ili 1089. godine, bio je posljednji kralj hrvatske narodne krvi. "Zvonimirova linija" trebala se sastojati od tri glavna sektora, čijim je srednjim dijelom, koji se oslanjao na Sisak i Petrinju, trebao zapovijedati general Luburić. Prva vojska generala Moškova s Pavelićevim Tjelesnim sdrugovima, trebala je kod Varaždina oblikovati lijevo krilo, dočim je general Sertić imao zadatak uspostaviti obranu desnoga krila. Njegovo zapovjedništvo trebalo je biti smješteno u Karlovcu. Odluka civilnih vlasti za evakuaciju zemlje poništila je planove tih operacija." koja se prostirala od Varaždina i Koprivnice u Slavoniji preko Siska i Petrinje i južno od Karlovca prema moru. Ova planirana linija utvrda trebala je služiti kao posljednji zid obrane protiv predmnijevanome prodiranju Rusa u našu zemlju sa sjeveroistoka. Mnogi optimisti mislili su da će Velika Britanija i Savezne Američke Države prepoznati pogibelj koja je nadolazila prodorom sovjetske Rusije i medunarodnoga marksizma u Srednju Europu i na Balkan. Ovi ljudi čak su vjerovali da bi nam Anglo-*Amerikanci dali potrebnu vojnu opremu da zaustavimo Ruse da nas ne pregaze! Danas ovaj način rezoniranja izgleda možda naivan, osobito u svjetlu dogadaja koji su uslijedili, ali u proljeće 1945. nemali broj Hrvata bio je uvjerio sam sebe da će zapadni Saveznici sigurno spoznati vrijednost Hrvatske vojske u nadolazećoj borbi svijeta protiv marksizma.

Visok moral naših postrojbi i gradanskog pučanstva na mene je ostavio dubok dojam. Jednom zgodom osobno sam nadgledao neke jedinice koje su se, zbog neočekivanoga bijega Nijemaca, bile povukle iz Hercegovine. Uvidio sam da su ti hercegovački Hrvati bili potpuno uvjereni da će se kao pobjednici naskoro povratiti na svoju rodnu grudu. Kada su Nijemci napustili Hercegovinu, oni to učiniše bez prethodnih dogovora s hrvatskim vojnim vlastima toga kraja. Stoga su se hrvatske postrojbe na položajima u tom dijelu naše zemlje našle u teškom škripcu. Da se spasi ugrožene jedinice i da ih napredujući partizani ne odsjeku jedne od drugih, sve vojne i civilne hrvatske vlasti u Hercegovini i okolnim krajevima bile su podložene mojoj vlasti. Sve hrvatske snage koje su se zbog njemačkoga povlačenja morale povlačiti iz Hercegovine, kao i razne jedinice na povlačenju iz južne i srednje Dalmacije te iz istočne i srednje Bosne, bile su uključene u našu Južnu vojsku.

Moram iskoristiti ovu priliku i odati osobno priznanje hrvatskom pučanstu Hercegovine, bili oni katolici, muslimani ili pravoslavci. Od travnja 1941. do tužnih dana u svibnju 1945. čitava Hercegovina bila je vojni rezervoar za Hrvatsku vojsku. Svaka naša pojedina pukovnija imala je dobrovoljce iz ove drevne hrvatske zemlje i bila je jedini dio države Hrvatske u kojemu nije trebalo provoditi službene mobilizacijske mjere ili redovito novačenje u Oružane snage. Svaki hercegovački Hrvat, bio on katolik ili musliman, te neki pravoslavni Hercegovci, služio je kao dragovoljac. Čak i oni koji su bili premladi ili prestari molili su da im se dopusti služiti u Vojsci. Kad sam u Konjicu nadgledao kolone na povlačenju, vlastitim očima sam vidio kako tri naraštaja stupaju jedan uz drugi pod hrvatskim zastavama. Dan*-danas sam uvjeren da smo do posljednjeg čovjeka morali braniti domovinu na Ivan-*planini. Sto tisuća vojnika, koje sam imao pod svojim zapovjedništvom, dijelilo je moje uvjerenje, kao što je to učinilo i civilno pučanstvo na jugu.

Nitko ni pomišljao nije da je rat izgubljen. Opet se ponovila godina 1918., kada su Hrvati bili posljednji medu habsburškim narodima da pročitaju "rukopis na zidu" i zato nisu bili spremni iskoristiti političku priliku toga trenutka. Civilna izaslanstva dolazila su k meni daizraze svoju spremnost za obranu hrvatske granice na Ivan-*planini. Mnogi ugledni gradani dovodili su svoje sinove, od kojih su neki bili malodobnici, da služe kao dragovoljci u obrani rodne grude. Organizacija naših žena, Ženska loza, tražila je da sve hrvatske žene budu naoružane. Pristizanje svježih trupa (jedinica, mo) iz sjevernoga dijela naše zemlje još više je podiglo ratni duh koji se je zapažao posvuda. Atmosfera je bila tako ohrabrujuća da sam iz Broda doveo u Sarajevo vojnu opremu i topničke zalihe koje su upravo trebale biti otpremljene prema sjeveru. Časnici i vojnici imali su na umu samo jedno - tjerati i uništiti neprijatelja. Neki Austrijanci i Nijemci molili su da im se dopusti boriti se u našim redovima ako se Njemačka preda. Albanci, Makedonci i Bugari stizali su u Bosnu u sve većem broju, kao što su to činili i ljudi iz staroga Sandžaka i Novoga Pazara. Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića slali su svoje poklisare, moleći da im se dopusti pridružiti se nama. U Sarajevu sam razgovarao s mjesnim vojnim i civilnim vlastima. Nadugo sam raspravljao s državnim ministrom Frkovićem, s velikim županom dr. Spuževićem i s ustaškim predstavnikom Šćepom Barbarićem. Održao sam takoder dogovore s ministrom Vrančićem i s dr. Mehičićem. Oba ova dužnosnika nastojala su osigurati svu raspoloživu opremu za naše trupe. Oni su također pokušali pomoći muslimanskim izbjeglicama, tzv. "muhadžirima". Šest generala na bosanskoj pozornici operacija, na čelu s generalom Markuljem, zapovjednikom Sarajevskog vojnog okruga, stavili su se meni na raspolaganje. Tako je učinio i pukovnik Hadžić. Glavni imam ili kapetan muslimanske Tjelesne straže dr. Pavelića te i imam *efendija Aganović, izvanredni teolog i narodni voda hrvatskih bosanskih muslimana, učinili su isto. Kapetan Glavnog stožera i brojni časnici i dužnosnici, čiju sam službu zatražio, stigoše zrakoplovom da mi pomognu u planiranoj obrambenoj organizaciji, a jedna Udarna bojna stigla je kamionom. Zapazio sam da su hrvatske vojne kolone, koje su stizale iz Like i Krbave u zapadnoj Hrvatskoj, bile iznad svih drugih postrojbi čelične u svojoj odlučnosti boriti se do smrti protiv komunista svih boja.

No dok je moral na fronti rastao, u glavnome gradu Vlada je izradivala planove. Bojnik (Bilješka (3) na dnu stranice: "Imena obih hrvatski časnika moral su biti prešućena radio njihove vlastite sigurnosti (urednička bilješka9. Njihova je imena general Luburić odnio sa sobom u grog.") zapovjednik Vojnog redarstva, i bojnik (*), iz Vojne obavještajne službe, otkriše da su njemačke snage na Balkanu namjeravale povlačiti se kroz Hrvatsku u Sloveniju. Balkanski Wehrmacht radije bi se predao slovenskim partizanima nego Titovim južnim snagama. Ta dva časnika dostaviše hrvatskoj Vladi i Vojnome stožeru povjerljivu dokumentaciju o njemačkim namjerama. Čim sam doznao što su Nijemci planirali iza naših leda, kontaktirao sam s nekim austrijskim časnicima koji su bili služili u staroj carsko*kraljevskoj vojsci i koji su uvelike cijenili Hrvate. Ove osobe me obavijestiše da se neki austrijski i njemački časnici nisu slagali sa zamisli predaje partizanima, bilo to u Sloveniji bilo drugdje. To pak bijaše pravo kolo vještica. Kao i uvijek u ovome ratu, četnici igrahu dvostruku ulogu. Naše sigurnosne jedinice uhvatiše dvojicu njih koji su po danu hinili suradnju s Nijemcima, a poslije sumraka pravili su svoje "izlete" za partizane. Ova odabrana dvojica bijahu zabavljena pripremanjem pokolja ranjenih hrvatskih i njemačkih vojnika koji će ostati u sarajevskim bolnicama ako mi napustimo grad. Naši sigurnosnici otkriše i određen broj četničko*partizanskih urotničkih mreža te takoder uhitiše neke hrvatske izdajice. Unatoč ovim suprotnim snagama u pozadini, moral Oružanih snaga i domoljublje civilnoga pučanstva dosegnuli su najviši stupanj za čitavoga rata. Ovo sam priopćio Poglavniku i ministru obrane, admiralu Steinflu, kada ovaj dođe pregledati naše položaje na Ivan*-planini. Steinfl se složio s mojom analizom situacije i posvema očito izrazio je želju da radije ostaje s nama nego da se vraća u Zagreb. Čak i u ovim danima iskušenja on je nastojao sačuvati svoj smisao za humor, koji mu nikada, pa ni u najtežim prilikama, nije nedostajao. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata on je bio ranjen u desnu nogu i nije mogao hodati bez štapa. Kad je posjetio naše položaje na Ivan*-planini, podsjećao nas
je na tu svoju invalidnost. Zbijao je šale o tome, govoreći vojnicima da je njegova želja ostati s njima jer je među hrabrima morao biti najhrabriji. Zašto ne, kad ionako nije mogao bježati?

Nastavlja se.

Bobani

09-02-2016, 04:59

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (3)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Steinfl i ja bili smo dugogodišnji prijatelji. Kad smo ostali sami, iskreno mu rekoh kako imam osjećaj da mi ne govori o svemu što je znao. Pretpostavljao sam da ga je vlada poslala ovamo s posebnom namjerom, a ova namjera vjerojatno se odnosila na plan povlačenja iz Sarajeva i iz južnoga dijela države Hrvatske. S velikim elanom sam mu priopćio da ćemo u Bosni uspostaviti pravo hrvatsko kraljevstvo. General Boban, pukovnik Sudar, pukovnik Bogdanić, pukovnik Pjanić, pukovnik Dragičević (Fra. Berto, mo.) i pukovnik Hadžić pomoći će nam u ovome naumu. Isto će učiniti i muslimanske hodže, fratri franjevci i dominikanci i potomci starih paša, vezira i aga iz turskih vremena. Skupa smo se šalili kako ćemo okruniti novoga hrvatskoga kralja (Bilješka br. (4) na dnu stranice: "Kada je godine 1941. bila proglašena hrvatska državna nezavisnost, jedan član savojske kuće od Pavelićeve vlade bi prihvaćen za kralja. No, vojvoda je dobro znao da su po svojoj tradiciji Hrvati nastrojeni antitalijanski, pa ovaj nikad nije ni stupio na hrvatsko tlo." u Sarajevu. Što se tiče Hrvata s druge strane Save, neka oni po svojoj zamisli ustroje državu. Rezultat mnogih naših razgovora bio je da se Steinfl vratio u Zagreb uvjeren da se ja neću povlačiti s Ivan-*planine ako mi Vlada i Glavni stožer posebno ne nalože da tako učinitn.

Sarajevo je tada gorjelo od nacionalnoga žara. Vršile su se pripreme za slavljenje desetoga travnja, dana državne nezavisnosti, i to na stupnju koji Bosna još nije vidjela. Najugledniji građani, skupa s redovito rezerviranim begovima, čestitali su mi na uspješnoj obrani Ivan-*planine i na vojnim uspjesima koje smo postigli protiv komunista. Također izraziše svoje zadovoljstvo što smo uhitili i kaznili izdajice i neprijateljske agente koje su otkrili moji ljudi. (Ovdje se nesumnjivo radi o onim komunistima, četnicima i njihovom simpatizerima u službi jugoslavenske ideje, koji su tu stradali zakonom rata, mo. Otporaš.) Kao što se uvijek zbiva, kada izgleda da su dostignuti vrhunci veselja i oduševljenja, na vidiku naše časovite sreće pojavi se kobni oblak kao opomena da sva veselja svijeta imaju svoj neizbježiv konac. Premda su Nijemci činili sve da nam zajamče kako nas oni neće napustiti, mi smo znali da su upravo to pripremali. Kad sam raspolagao svim činjenicama, pozvah njemačke zapovjednike na svečani ručak, na kojemu su bili hrvatski generali i visoki civilni dužnosnici. Za obroka sasvim otvoreno priopćih svojim gostima da znam za njihove planove. Rekoh im da ću -* ako njihova nastojanja za provedbu općega povlačenja budu prijetila učinkovitosti hrvatskih trupa *- ja razoružati sve njemačke postrojbe. Objesit ću sve njemačke časnike koji su najodgovorniji za akcije na štetu naših državnih interesa. (Možda je među gore kažnjenima bilo i njemačkih častnika koji su platili zakonom rata svoju suradnju s komunistima, četnicima i njihovim simpatizerima u korist jugoslavenske ideje a na štetu hrvatske države. Mo.)

Očito Nijemci nisu sumnjali da sam mislio onako kako sam im rekao. Zamolili su njemačkoga konzula u Zagrebu da intervenira izmedu njih i vrhovnoga zapovjedništva u Zagrebu. Konzul R. bijaše desna ruka Siegfrieda Kaschea, berlinskoga poklisara pri Pavelićevoj vladi. Konzul R. bio je iskreni prijatelj hrvatskoga naroda a sa mnom je podržavao dobre osobne veze. U nekoliko navrata uručio mi je originale pritužbi ambasadoru od njemačkih časnika od kojih smo mi Hrvati oduzimali oružje i streljivo. Stoga te pritužbe nikada nisu stigle do viših njemačkih vlasti i nisu prouzročile kršenje veza izmedu nas i Nijemaca, premda se to moglo očekivati. Moram također naglasiti da je odmah nakon što je konzul R. stigao u Zagreb jedan broj njemačkih časnika, čija nazočnost bijaše nepoželjna u Hrvatskoj, bio ili od Berlina pozvan natrag ili dodijeljen drugim frontovima.

Zbog beskompromisnoga stava koji sam zauzimao u pogledu hrvatske državne suverenosti, mnogi me Nijemci nisu cijenili. Ja sam ih prihvatio kao ratne saveznike i kao antikomuniste, ali nikada, nikada se nisam slagao s praksom nacističkoga pozdravljanja dizanjem ruke, kako su oni mene redovito pozdravljali, niti sam ikada otišao na sastanke nacističke stranke na koje hrvatski časnici i dužnosnici katkad bijahu pozvani. Jednako sam odbijao civilne počasti koje mi je nudila njemačka vlada. Općenito, izbjegavao sam kontakt s nacističkom strankom kao i sa SS*om, SD*om, postrojbama nacističkih milicija itd. Hrvatska vlada ipak je odlučila da bi, ako Njemačka padne, bilo nerazborito nastaviti s našim vlastitim vojnim akcijama na području Hrvatske. Zato opomena koju sam bio priopćio njemačkim generalima u Zagrebu ne bi dobro primljena. (Ovdje moram nešto nadodati a to je da sam prije godinu dana i nešto nazvao telefonom prof. Ivana Prcelu i pitao ga za original Maksova zapisa ovog izvještaja. To sam ga pita zato što sam vrlo dobro upoznat stilom pisanja generala Drinjanina, a ovdje toga dosta ima što se ne poklapa sa stilom pisanja generala Vjekoslava Luburića, iako je sve potpuno jasno i razumljivo. Prof. Prcela mi je rekao da je on to prevodio sa engleskog na hrvatski jezik, a dr. Stanko Guldescu da je imao taj original i da on, dr. Guldescu, preveo to na engleski, a da on, prof. Ivan Prcela nikad više nije vidio taj originalni izvještaj Maksa Luburića, kojeg mu je Maks osobno dao u svojoj kući, 33 Santa Ana u Carcagente, Valencija, na Veliku Gospu 1966. godine. Mo. Otporaš.)

Sredinom travnja 1945. dr. Pavelić brzoglasom me pozva da dodem u naš glavni grad na razgovore u kojima će biti raspravljano o nadolazećoj vojnoj i političkoj situaciji. Pukovnik Rogulj na raspolaganje mi je dao jedan zrakoplov te sam otišao na uzletište a da nisam otvorio ni dnevnu poštu. Načelnik moga stožera, pukovnik Muhamed Ridanović, ostao je na dužnosti u Sarajevu. Njemu sam dao upute da poduzme jaku akciju otklanjanja bilo kakve sumnje da ja napuštam svoje zapovjedništvo. Ako ovakve glasine počmu kolati, njihov učinak na vojni i civilni moral bit će vrlo poguban. Konačno, moj zrakoplov mogao je poletjeti. Dva pilota i dva tjelesna stražara bili su uz mene u zrakoplovu. Iznad Kozare zašli smo u jaku oluju. Jedva što smo planinu ostavili iza sebe, dva britanska zrakoplova kroz zrak izroniše protiv nas. Morali smo letjeti vrlo nisko i nekoliko puta mijenjati tijek leta, e da izbjegnemo njihove napade. Već je bilo mračno kad smo se približavali Zagrebu. Uzbuna je bila na snazi u gradu, što nas je stavilo u vrlo tešku situaciju jer smo imali samo malo goriva. Niti smo se mogli vratiti natrag niti letjeti na drugo odredište, a niti se spustiti. Piloti odlučiše da jedino što mogu učiniti jest spustiti zrakoplov na uzletište, premda se je znalo da je ono bilo oštećeno, a svjetala nije bilo da nas vode pri spuštanju na zemlju.

Piloti su zrakoplov spustili sigurno, ali kad smo bili na zemlji, upali smo u rupu od bombi. Zrakoplov se iznenada spotaknuo, pa je izgledalo da će se prevrnuti na bok. Nisam siguran što se desilo, osim što se sjećam da sam se bacio unatrag. Jedan pilot bi ozlijeden, dok su drugi piloti i jedan od mojih stražara zadobili lagan potres. Na sreću, drugi stražar ne bi ozlijeden i on je hitno pozvao liječničku pomoć. Treći dan poslije tog nesretnoga slučaja, probudio sam se u bolnici na Rebru. Imao sam potres mozga koji je nagovješćivao "nešto preozbiljnoga", kako bi se Shakespeare izrazio. Upravitelj bolnice na Rebru bio je pak (Ja mislim da je general ovdje mislio reći "pukovnik", skraćeno "puk.", jer mi je poznato iz generalova opisa "Misija u Hrvatskoj", Madrid 1967., da je dr. Cvitanović bio veza sastanka između nadbiskupa Stepinca i generala Luburića. To je te zgode bila kada je general Luburić rekao dru. Cvitanoviću da pita nadbiskupa mako on želi vidjeti generala Luburića u civilu ili u vojničkoj odor. Nadbiskup je odgovorio da želi razgovarati da generalom Luburićem. Mo.) dr. Cvitanović, koji je ranije u ratu bio jedan od mojih najužih suradnika u borbama uzduž jadranske obale. Njegova je briga bila da netko uvijek ostane uz moj krevet i da mi se pruži svaka njega.

U svojoj knjizi, objelodanjenoj prije nekoliko godina, dr. Jerko Jareb (Bilješka br. (5) na dnu stranice: "Jere Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike, Buenos Aires, knjižnica Hrvatske revive, 1959., str. 116.") veli da sam ja, čim dođoh k sebi, tražio da vidim dr. Pavelića. On je prišao mojem krevetu, a ja sam mu priopćio da Nijemci namjeravaju napustiti Sarajevo te vjerojatno čak i cijelu Hrvatsku. Nakon što je dr. Pavelić otišao iz bolnice, ja sam bio premješten u zapovjednički stožer na Pantovčaku. Ondje su me njegovali pukovnik Cvitanović i naš obiteljski liječnik i prijatelj, dr. K. Bio sam tako slab da bez pomoći nisam mogao stajati na nogama. Oko mene se odvijala neprestana aktivnost zbog vojnih operacija u punom pogonu. Tako mi je unatoč slabunjavome stanju bilo povjereno organiziranje Vojnoga zapovjedništva u Sisku. Čitavo osoblje hrvatske mornarice bilo je uključeno u postrojbe koje su sada bile podložne mojim nalozima. Riječke jedinice, kadeti mornaričkih akademija, sve mornaričke snage koje su se bile povukle iz obalnoga pojasa i sveukupno ministarstvo mornarice potpali su pod moje zapovjedništvo. lsto su tako jedinice Časne radne službe smjesta uključene u redovne vojne postrojbe.

Izgleda da su dužnosti koje su bile povezane s Vojnim zapovjedništvom u Sisku meni dodijeljene da ometu moj povratak u Sarajevo. Izdane su bile zapovijedi onim vlastima koje su bile zadužene za moje odsutnosti, da pokrenu pripreme za povlačenje prema sjeveru.Tako propade plan obrane hrvatske grude na crti Ivan*-planine i organiziranja narodnoga otpora u pozadini partizanskih linija. General Markulj sada je bio vodeći general na bosanskome sektoru. Zagreb mu je naložio da u red stavi povlačenje svih naših snaga iz Bosne, uključivši i poluvojne milicije i jedinice domobranstva, prema sjevernoj obali rijeke Save. Odavle će oni moći zauzeti položaje uzduž "Zvonimirove linije".

No, ta linija postojala je samo na papiru. (Bilješk br. (6) "Prema plan izgradnje Glavnog Stožera, general Luburić je trebao biti na čelu srednjega sktora ove linije, koju su treble braniti njegova drug vojska i postrojbe Obrane. Bilo je određeno da u Sisku bude njegovo zapovjedništvo za ovu operaciju." Vlada nije imala ozbiljnu namjeru nastaviti rat na našem državnom teritoriju. Značajan otpor partizanskome napredovanju bit će pružen samo nakon što glavnina vojske uđe u Sloveniju. Ova računica temeljila se na pretpostavci da će Nijemci koncentrirati velike količine svojih trupa u Sloveniji dok se njihove jedinice budu povlačile iz Italije i Trsta.

Većina naših vojnih vođa željela je organizirati vojni otpor u dom*ovini. Medutim civilni upravitelji su osjećali da će četnici i partizani, ako se mi odlučimo na konačnu borbu, dobiti toliko pomoći od Rusa, Engleza i Amerikanaca da bi borba mogla samo uroditi istrebljivanjem glavnine hrvatskoga pučanstva, žena, djece i starijih osoba. (Bilješka br. (7) "Poželjno je private pozornost na motive evakucije državnog teretorija, jer je srpski Židov Moše Pijade napisao vrlo tendenciozan i pogrešan prikaz o konačnim vojnim događajima1945. Pijadino pričanje iđe za tim da glorificira partizanske tripe koje su stvarno bile gotovo u stanju paralyze kad god nisu mogle računati s masovnom rusk, američkom i engleskom potporom."

Tako su bili izgradeni planovi za povlačenje prema Sloveniji. Čim sam fizički bio u mogućnosti preuzeti zapovjedništvo nad Južnom vojskom, to sam i učinio. Ova operacijska skupina uključivala je moj Drugi i uz to Treći i Četvrti Zbor. Zadatak generala Moškova i njegovih Zborova bio je preuzeti Sjevernu vojsku koja će biti prethodnica povlačenju. Moškov je već bio zauzet organiziranjem prihvatne postaje za članove Državnog savjeta, Sabora i vladinih dužnosnika, koji su očekivali da će napustiti Hrvatsku. Ta prihvatna središta bila su smještena u Austriji i Njemačkoj.

Nesretni slučaj sa zrakoplovom zapravo me ostavio paraliziranim, ali zahvaljujući učinkovitoj njezi, ja sam se brzo oporavio i naskoro sam se mogao posvetiti koncentriranju snaga moje Obrane u blizini Siska. Pukovnik Lisak i moj osobni predstavnik, pukovnik Ivica Matković, otišli su u Sarajevo da pomognu generalu Markulju s pripremama za povlačenje prema sjeveru.

Sve od početka rata ja sam bio zapovjednik postrojbi Obrane, koje je zapala odgovornost organizirati otpor u onim hrvatskim krajevima koji, zbog ratnih neprilika, padoše pod komunističku kontrolu. Kao po pravilu, Titove snage mogle su kontrolirati autentične hrvatske krajeve samo onda kad su u razgovorima uspjeli postići mjesne nagodbe s našim "saveznicima", osobito Talijanima. Jedinice Obrane služile su se protiv partizana istom gerilskom taktikom kojom su se sami "crveni" služili na prostorima pod našom kontrolom. Čim sam doznao da je naša vlada planirala povlačenje, poduzeo sam brze mjere organiziranja Hrvatskoga narodnoga odpora. Nadao sam se da ću moći zaštiti povlačenje naše redovite vojske izvodeći nenadane napade, zasjede napredujućim partizanskim kolonama i uspostavljajući opću sabotažu. Ova taktika bila je namijenjena dovođenju srpskih i komunističkih snaga u zbrku, paralizirajući njihovo tjeranje naših trupa na povlačenje. Da taj cilj bude lakši, sabrao sam i regrupirao ostatke od nekoliko antikomunističkih snaga koje su se kroz teritorij države Hrvatske povlačile prema zapadu.

Nastavlja se.

Bobani

09-02-2016, 18:08

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (4)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Sve do njemačkog sloma ti su elementi činili zalaznice, prethodnice i snage njemačkih vojski na Balkanu koje su zaštićivale bokove. U Prvome svjetskom ratu Nijemci su se služili hrvatskim i drugim austro*ugarskim trupama da one izvršavaju što je moguće više nečista posla i teške borbe, dok su oni pošteđivali svoje ljude i sebi pripisivali sav kredit za postignute uspjehe. Sada, u Drugome svjetskom ratu, Wehrmacht je ponavljao beskrupulozno iskorištavanje svojih saveznika. Velike skupine albanskih nacionalista dođoše u Sarajevo da se pridruže našim kolonama. Ovaj narod je bježao s Kosova, s glasovitoga "Polja kosptica" iz srpskih legendi, te iz Makedonije i Sandžaka, e da izbjegnu potpunu likvidaciju koju su partizani provodili u nekim krajevima. Srpski komunisti, a isto tako i četnici, znali su samo za jedan put za osiguravanje srpske brojčane nadmoći na Kosovu, Makedoniji i Novom Pazaru, a taj bijaše *pobiti što više Albanaca. Od ovih izbjeglica ustrojio sam posebnu jedinicu, "Skenderbegovu legiju". (Bilješka br. (8) na dnu stranice: "Skenderbeg (Juraj Kastriotić), koji je umro 1468., jest veliki nacionalni heron antikomunističkih Albanaca. On je u 15 stoljeću izvojevao mnoge pobjede nad Turcima."

Tu albansku postrojbu treba razlikovati od Sandžačke bojne koju je predvodio pukovnik Sulejman Pacariz i od jedne druge albanske gerilske jedinice pod zapovjedništvom Omar*paše, tzv. "Prekodrinske grupe", koja je operirala na srpskoj strani Drine. Pukovnik Pacariz jest Hrvat albanskog podrijetla koji bijaše organizator narodnoga otpora u Sandžaku. Njegovo zapovjedništvo bilo je uključeno u moju Drugu vojsku. Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića takoder su uspjeli stići do nas. Nazivajući se Crnogorskom vojskom, oni ustrojiše dvije bojne pod zapovjedništvom pukovnika Agrama. (Bilješka br. (9) na dnu stranice: "Sve do 19 stoljeća Crna Gora je bila jedina slavenska nezavisna država na Balkanu. Godine 1916. on bi pobjeđena od Austrijanaca, a 1918. bila je uključena u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Neki Crnogorci ipak su ostali vjerni starome kralju Nikoli i opet su željeli uspostaviti nezavisnost svoje zemlje". Tu je bila i Mađarska legija pod vodstvom bojnika Kovacsa. Sastojala se od izbjeglica iz same Mađarske, od mađarske skupine iz Osijeka i raznih mađarskih pojedinaca koji dezertiraše iz njemačke vojske u koju bijahu unovačeni. Kasnije za rata ti su se Madari borili uz bok hrvatskim trupama kao i u ratu 1914. Sve dok Nijemci ne započeše evakuaciju Balkana, Mađarska legija imala je svoj glavni stožer u Lepoglavi, starodrevnome središtu hrvatske znanosti i kulture.

U konačnoj fazi rata morao sam voditi razgovore s generalom Đukićem, vojnim predstavnikom tzv. "kraljevskih četnika" Draže Mihailovića. Hrvatsko vrhovno zapovjedništvo željelo je znati hoće li ti srpski monarhisti surađivati s nama u provođenju operacija protiv komunista na hrvatskom i slovenskom teritoriju. Zajedno s generalom Moškovom razgovore sam vodio i sa slovenskom vojnom delegacijom, koju posla general Rupnik, zapovjednik slovenskih bjelogardista ili domobrana. Biskup Rožman i gosp. Horvat, Slovenac koji je živio u Zagrebu, bili su takoder članovi te delegacije. Osim zadatka integriranja ovih nekoliko stranih elemenata s hrvatskim postrojbama pod mojim zapovjedništvom, Vlada mi je dala nalog da skupim i integriram u naše redove sve Hrvate koji su, zbog tehničkih razloga, služili u njemačkim jedinicama. Čitavo proljeće ostao sam u uskoj vezi s generalom Metzgerom, (Bilješka br. (l0) na dun stranice: "Vidi bilješku br.1, dok V, u drugom dijelu.") koji je bio zapovjednik Srijemskoga fronta. Kao odgovor na njegove zamolbe, poslao sam mu nekoliko iskusnih i hrabrih mladića koji su mu trebali za tenkovske jedinice. Oni su morali poći u susret prodoru jakih ruskih tenkovskih kolona koje se nagomilaše protiv Srijemskome frontu, kako bi pomogle Srbima u njihovim pokušajima da se tu učvrste.

Metzger mi je priopćio da su se Mihailovićevi četnici služili svojim uobičajenim trikovima. Oni su se tako podlo pretvorili u partizanske brigade da čak nisu ni skinuli srpske kraljevske oznake sa svojih šubara i uniforma. Metzger mi je rekao da se on ne bi povlačio, pa sve da ga napadne svaki Srbin, Rus i Bugarin na Balkanu. On nije bio mladić pod utjecajem izljeva nerazboritoga oduševljenja, nego je bio prokušani ratnik koji je ozbiljno promišljao svaku izgovorenu riječ. Poruke koje sam od njega primao uvelike su me ohrabrivale. Posebno sam bio oduševljen saznavši za sjajne uspjehe koje je postigao naš pukovnik Štir u okrugu Valpova. Ovdje je Štir potukao i raspršio jednu rusku pukovniju koja je bila stigla na desnu obalu Drave. Obavijestivši me o toj akciji, general Metzger nadoda da je on proveo opću mobilizaciju u Srijemu, najistočnijem dijelu hrvatskoga državnoga teritorija. Nakon velikih borbi koje su se vodile oko Siska i Petrinje, da zaustavimo partizansko napredovanje, ja sam iz Sunje organizirao napad na zalaznicu Titovih masa. Prije nego što sam mogao potpuno privesti kraju ovu operaciju, primih žuran brzoglasni naziv da se odmah prijavim Glavnome stožeru u Zagrebu. Poslan bi i poseban transportni zrakoplov da me doveze u naš glavni grad, u koji ovaj put stigoh bez nesretnoga slučaja.

U našem glavnome gradu čekale su me tužne vijesti. 30, travnja dr. Pavelić i ministar* predsjednik, dr. Nikola Mandić, predsjedali su sastankom hrvatske vlade. Na ovome je sastanku donesena odluka da napustimo hrvatsku zemlju i da se putem Slovenije povlačimo u Austriju. Hrvatske oružane snage u Austriji će se predati britanskoj vojsci. Izgledalo je kako je svatko mislio da će engleske vlasti poštivati odredbe Haške i Ženevske konvencije o vojnim ratnim zarobljenicima. Čak i civili, od kojih su neki imali dirljivo povjerenje u britanski razvikani duh "fair playa", složili su se da hrvatsko vojno osoblje ni pod kakvim uvjetima ne smije kapitulirati pred partizanima, srpskim četnicima ili Rusima. S takvim neprijateljima treba ratovati do smrti, i svatko je ovoga bio svjestan.

Sastanak Glavnoga vojnoga stožera bio je zakazan poslije vladine sjednice. Ja sam bio izričito pozvan u Zagreb da budem na tom sastanku. Glavni stožer bio je vrhovni vojni forum za odlučivanje kako će se voditi rat i za koordinaciju operacija nekoliko hrvatskih Vojski. Sam dr. Pavelić držao je položaj vrhovnoga zapovjednika, general Grujić bio je na čelu stvarnih operacija na terenu, general Dragojlov bio je načelnik Glavnoga stožera. General Perčević, glava Vojnoga ureda dr. Pavelića, general Herenčić, zapovjednik ustaških postrojbi, general Skoliber, zapovjednik Sigurnosnih snaga i general Sertić, načelnik Stožera vojnih snaga na terenu bili su drugi članovi Glavnoga stožera. Zapovjednik Zračnih snaga, general Kupčić, zapovjednik Redarstva, general Pećnikar, i general Moškov bili su takoder članovi, a i ja sam, kao zapovjednik postrojbi Obrane, bio član.

Sjednica Stožera sastala se 1. svibnja. Po mojemu dolasku, sjednica je trajala još tridesetak minuta. Dr. Pavelić (Uveliko sumnjam da je general Maks Luburić u svojem originalnom pisanom izvještaju pisao "dr. Ante Pavelić". Tko poznaje Maksa Luburića i njegovu odanost Poglavniku i poznaje njegov still pisanja, taj će odmah pomisliti da je Maks Luburić u svojem originalu uvijek spomanjao i pisao "Poglavnik". Mo. Otporaš.) nam je osobno priopćio vladinu odluku. Okupljeni generali bili su zamoljeni da iznesu svoje sugestije i protivljenja planu o povlačenju u Austriju i o tamošnjoj predaji Britancima.

Svi nazočni vojnici prihvatiše s ozbiljnim i smirenim dostojanstvom tu deprimirajuću obavijest koja je značila konac njihovih vojnih karijera kao i konac života većine njih. Kao jedan od nekolicine preživjelih svjedoka toga povijesnoga sastanka, sretan sam što mogu posvjedočiti da u tome času nadolazeće nesreće nijedan hrvatski general nije izgledao zabrinut za svoju vlastitu sudbinu. Njihova jedina briga bila je kako spasiti živote 200.000 mladih Hrvata postrojenih u sedamnaest redovnih divizija i u pomoćne jedinice Hrvatske vojske.

Budući da je naša kompetencija bila ograničena na vojne poslove, mi nismo imali ništa reći o političkim odlukama vlade. Žurno smo izračunali moć svih raspoloživih snaga. Ja sam ukratko iznio rezultate svojih razgovora sa Slovencima, s kraljevskim četnicima i s nekoliko balkanskih antikomunističkih skupina. Svatko se slagao da je moral naših snaga ostao netaknut povlačenjem Njemačke; glavna naša zabrinutost bila je nedostatak pušaka i streljiva, a da i ne spominjem zrakoplove, tenkove i tehničku opremu. To je bila ista slabost koja je pogađala naše vojne snage kroz čitav rat. Premda je cijela Hrvatska bila najindustrijaliziraniji dio južno*slavenskoga teritorija, u našoj zemlji nije bilo nijedne velike tvornice oružja. Stoga smo morali ovisiti o Nijemcima za vojne potrepštine. Nekad smo dolazili do pušaka i streljiva ne kupnjom ili nagodbom, nego zapravo krađom ili svrsishodnim skretanjem pošiljki oružja *- koje je Reich slao Wehrmachtu na Balkanu -* u naše ruke. Ova taktika bila je opravdana jer je hotimična njemačka politika bila da naša vojska ostane neopskrbljena. Berlin nas je htio učiniti potpuno ovisnima o sebi. Naravno, mi smo povremeno uspjeli zarobiti američko, britansko ili rusko oružje, kojim su te zemlje opskrbljivale partizane, ali Hrvatske oružane snage nikada u ratu nisu imale opremu koja im je trebala da bi ostvarile svoj potpuni potencijal.

Budući da su komunisti ubijali sve hrvatske domoljube koji im padoše u ruke, nužda uspostavljanja skoroga kontakta s Britancima, za koje se držalo da su civiliziraniji, bila je svakome jasna. Upravo čvrsta vjera u vojnu čast i poštenje Engleza navela je većinu naših vojnih vlasti da bez protivljenja prihvate plan o povlačenju najkraćim putem u austrijsku provinciju Korušku. Ondje ćemo moći položiti svoje oružje pred Britancima radije nego pred partizanima.

Kad je predaja već odlučena, činilo se da se je svatko nadao najboljem. Nitko nije bio tako naivan da misli da će zapadne demokracije učiniti ono što smo mi stvarno željeli *- opremiti nas topništvom, tenkovima i zrakoplovima, koje smo trebali, da zaustavimo Ruse od napredovanja prema zapadu. No, sigurno je prevladavao osjećaj da će Britanci i Amerikanci prihvatiti našu predaju i pružiti nam status ratnih zarobljenika.

Možda sam ja bio jedini vojnik na tom sastanku koji je imao malo vjere u britansku vojnu čast. Izgledalo je kako su naši generali potpuno zaboravili da su se 1918. godine austro*ugarske vojne vlasti gotovo dva mjeseca pokušavale predati Englezima i Amerikancima prije potpuno nepotrebne borbe kod Vittorio-*Veneta (od 24. listopada do 4. studenoga), a zrakoplovi, ponajviše britanski, igrali su se športa bombardirajući Austro*-ugarske kolone na povlačenju, i to nakon što su borbe prestale. Znao sam da Englezi posjeduju "sveti egoizam", koji je isto tako oštar kao i talijanski, te da je u vrijeme rata njihova jedina briga stići što brže na pobjedonosan završetak. Čineći to, ne vode brigu ni o čijim interesima osim onih vlastitih. Upravo kao što smo mi tražili saveznike gdjegod smo ih mogli naći, oslanjajući se na Njemačku i Italiju, tako je i britanski Lav (Ovdje se misli na Winstona Churchill-a, a da ga nitko pošten nije prozvao da je komunista, jer je u nuždi i potrbi bio saveznik Staljina, kao što naši - vrlo nepošteni - hrvatski antifašisti prišivaju Poglavniku, NDH i svakom državotvornom Hrvatu da su fašisti, samo zato što su u nuždi i potrebi bili vojnički saveznici i sa Mussolinijevim fašizmom i Hitlerovim nacizmom. Mo. Otporaš.) ležao u istom krevetu s komunističkom Zmijom. Meni se činilo vrlo nevjerojatnim da će London riskirati da upadne u nemilost svoga sovjetskoga saveznika samo zato da spasi živote nekoliko stotina tisuća Hrvata.

Izrazio sam drugim generalima i članovima vlade svoje uvjerenje da će Englezi, ako prihvate predaju naših trupa, to učiniti "Auf Gnade und Ungnade", tj. na milost i nemilost. Oni će naše ljude razoružati i onda ih poslati natrag da ih partizani pokolju, isto onako kao što su Britanci bili likvidirali hinduske i muslimanske pobunjenike nakon što su razbili veliku pobunu iz 1857.

Budući da sam bio siguran da će se to desiti, ja sam, umjesto predaje, sugerirao da razdijelimo naše snage u tri segmenta. Neka se prvi segment ne predaje ni Englezima niti ikome drugome, nego neka radije izvrše prodor preko savezničkih linija u Austriju. Hrvatske trupe bile su suočene s Britancima i prije, kada, nakon Caporettoa u Prvome svjetskome ratu, nekoliko Tommy*-divizija bijaše poslano u Italiju da zaustave daljnji raspad talijanske vojske. Nisam podcjenjivao "Tommyje", ali sam vjerovao da će se naši Ijudi probiti kroz njihove linije. Kada naša prethodnica takoučini, mogla bi se raspršiti u svim pravcima prema Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj. Sklonivši se u šumama, po bregovima i po poljima, preživjeli pojedinci iz prvoga segmenta naših Oružanih snaga imali bi dobru priliku za uspješan bijeg. Bez ikakve sumnje, neki bi Ijudi bili u okruženju ili bi se, prema svome nahođenju, morali predati zbog gladi, studeni i iznemoglosti, ali takve osobe gotovo sigurno ne bi bile izvedene na suđenje zbog bilo kakvih optužbi i njima bi se najvjerojatnije pružio status ratnih zarobljenika. Logično, general Moškov bio bi zapovjednik toga prvoga vala Hrvatske vojske, čiji je zadatak bio suzbiti britanske trupe u njihovim nastojanjima da zaustave naš put u sigurnost.

Preporučio sam da drugi val naših Oružanih snaga bude ustrojen od onih jedinica koje su se povlačile iz zapadnih krajeva Hrvatske, iz Dalmacije, Like i Krbave i iz pojaseva oko Karlovca. Tu bi bili uključeni mnogi Hrvati koji govore talijanski, na primjer svećenici, intelektualci i dvojezični Dalmatinci iz obalnih krajeva koji su bili okupirani. Predložio sam da general Herenčić bude zapovjednik ovoga vojnoga segmenta. On bi mogao računati s pomoći slovenskih nacionalista koji su bili koncentrirani oko Kranja. Slovenci bi pomogli pri povlačenju njegovih snaga u Istru preko Rijeke i Ljubljane. Kad Herenčićeva vojska jednom bude u Italiji, on bi mogao uspostaviti veze s Amerikancima. Ako pregovori s njima budu nemogući, ja sam očekivao da bi se oni pridržavali tradicije "bezuvjetne predaje", kojoj Ulysses S. Grant postavi temelje u američkome građanskom ratu 1861-1865., onda bi žitelji Istre, a moguće i sami Slovenci, pomogli ljudima da se rasprše i da kao pojedinci pobjegnu u Italiju i Austriju. Činjenica da većina Hrvata govori talijanski ili njemački zasigurno bi im olakšala uspjeh u takvim nastojanjima.

Nastavlja se.

Bobani

10-02-2016, 05:04

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (5)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Moja je zamisao bila da osobno trebam biti zapovjednikom trećega vala ili segmenta Oružanih snaga. Obući ćemo naše crne uniforme i udariti na partizane prije nego što oni uopće stignu do Zagreba. Mi ćemo zasigurno nanijeti dosta štete njihovim kolonama, e da osiguramo bijeg prvih dvaju valova naše vojske. Računao sam na pomoć Makedonske revolucionarne organizacije "Vanča Mihajlova" i njemačkih trupa koje će možda zaostati iza teutonske glavnine.

Drugi hrvatski generali ne odobriše moj plan. Oni su iskazali slijepu vjeru u smisao "fair playa" i u blagonaklonost Britanaca i Amerikanaca. Za sebe su očekivali izručenje komunistima, ali nisu mogli vjerovati da bi se ista sudbina takoder desila nižim stupnjevima vojske. U najgorem slučaju, bili su sigurni kako će glavnina vojnik i civila neko vrijeme biti stavljena u zarobljeničke logore, dok se ne ispitaju njihovi pojedini slučajevi. Bez ikakvog okolišanja upitah svoje kolege što oni pretpostavljaju da će se desiti, ako Britanci od nas oduzmu ontžje i onda nas izruče partizanima? Nadodao sam kako ja uopće ne sumnjam da će partizani poubijati sve mlade ljude za čije spasavanje su ovi generali bili zabrinuti. Na moja pitanja i predmnijevanja sam dr. Pavelić odgovorio je vrlo sažeto: "Onda će oni (Britanci) biti odgovorni!"

Tako sastanak 1. svibnja završi neopozivom odlukom da se ide naprijed s planovima povlačenja i predaje. Želim istaknuti činjenicu da je ova odredba hila potaknuta naivnim povjerenjem u čast zapadnih Saveznika. Rat je već davno bio izgubljen kada su se odgovorne civilne vlasti opredijelile za izbjegavanje masovnoga otpora u domovini ako nam se dogodi ono najgore. Oni su bili mišljenja da bismo neko vrijeme mogli izdržati boreći se protiv partizana, ako im Bugari ne pomognu svojim snagama, ali bi nas Rusi, kad jednom završe s Nijemcima, mogli iznenada napasti sa sjevera. Produženi otpor u Hrvatskoj, s nedovoljnim oružjem koje su nam dali Nijemci, mogao bi samo pogoršati sudbinu civilnoga pučanstva. Ni žestok posljednji otpor ne bi na dulji rok dao nikakvu prednost našoj vojsci, osim da joj se dade prilika poginuti u borbi. Upravo je to ono što se za vojsku pretpostavlja, kad joj ne preostaje drugi časni izlaz. Da su drugi generali dijelili moje mišljenje, znao sam da bi i oni izabrali boriti se do kraja unatoč beznadnom ishodu.

Namjesto toga mi smo slušali naloge civilnih vlasti i snagama pod našim zapovjedništvom dali smo upute da se povlače što je moguće kraćim putem prema britanskim linijama u Austriji. Ja sam dobio izričitu zapovijed da odustanem od vođenja gerilskih operacija u pozadini partizana. Moje upute su bile da oko Zagreba okupimo jedinice moje Obrane te da pokrivamo povlačenje glavnine vojske prema sjeveru i zapadu.

General Grujić predvodio je opći pravac povlačenja. Čim je završen sastanak Stožera, on je razgovarao s pukovnikom Helbichom, načelnikom Operativne divizije Glavnoga stana, e da se izrade opće potankosti povlačenja. Međutim, naši odnosi s njernačkim saveznicima doživješe još jedan neugodan zaokret. General*pukovnik Loehr, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, izričito dođe u Zagreb da razgovara sa mnom. Dr. Pavelić (Zakleo bih se da general Luburić u svojem originalnom izvještaju nije napisao "dr. Pavelić", nego "Poglavnik". Iako se ovdje u ovom prijevodu vrlo dobro, ama potpuno sve dobro razumije, ipak se treba uzeti u obzir da je najprije ovaj generalov izvještaj stručno i profesionalno preveden s hrvatskog na englesi, zatim s engleskog na hrvatski, što svakako oduzima originalni smisao izvještaja. Mo. Otporaš.) ga je obavijestio da ću ja koncentrirati snage koje su mi na raspolaganju za osiguravanje bokova i pozadine njemačkih jedinica i glavnine Hrvatske vojske na povlačenju.

Loehr i ja sastali smo se u kući dr. Mile Budaka, koji je, skupa s državnim ministrom Ivicom Frkovićem, bio nazočan za naših razgovora. Bilo je teško pregovarati s Loehrom jer on nije razumio hrvatski, a ni moje poznavanje njemačkoga nije bilo dovoljno za raspravljanje tehničkih detalja koji su se ticali općega povlačenja. Dr. Budak i ministar Frković ipak su mogli biti naši tumači.

Loehr je došao vidjeti mene, jer je znao da sam ja, kada Poglavnik, Vlada i Glavni stožer jednom prijedu slovensku granicu, bio zapovjednik svih narodnih snaga koje budu ostale na domovinskome tlu. Kao takav, ja bih imao slobodne ruke praviti odluke ad hoc, već prema potrebama časa. Naravno, ono što je on od mene želio bilo je da žrtvujem hrvatske postrojbe za zaštitu povlačenja njegovih njemačkih jedinica, isto onako kao što su Britanci godine 1940. očekivali da Belgijanci umiru do posljednjeg vojnika da se omogući operacija kod Dunkirka.

Na početku naših razgovora on je bio neugodno iznenaden kad sam ga preko Budaka i Frkovića podsjetio da je Wehrmacht, napustivši jedan most kod Petrinje, izložio jednu našu pukovniju pogibelji opkoljenja od partizana. Njemačke vlasti nisu na vrijeme obavijestile mjesnoga hrvatskoga zapovjednika da može poduzeti potrebne mjere za osiguranje svojih trupa. Mi više nećemo dozvoliti takvo držanje. Oštro mu rekoh da njemačko zapovjedništvo mora izvijestiti mene osobno o svim planovima evakuacije i o njihovu rasporedu.

Unatoč najboljim nastojanjima Budaka i Frkovića da posreduju izmedu nas, Loehr i ja rastadosmo se vrlo hladno. Ja osobno nisam nikada mnogo mario za Loehra jer mi se činilo da je bio tipični oportunist i ništa manje vrijedan povjerenja nego i druge osobe takvoga kova. Unatoč tome, nekoliko dana nakon tih razgovora ja sam pokrivao povlačenje njegovih kolona, boreći se grčevito u predgradima Zagreba, pa su njegove trupe mogle napustiti hrvatski teritorij a da nisu iskusile ozbiljnih zapreka od partizana. Mi smo spasili neke izolirane njemačke postrojbe, izvršivši napad na komunističku koncentraciju kod Podsuseda. Nisam mogao spriječiti da druge njemačke jedinice ne budu odsječene od Titovih trupa, mjesnih "petokolonaša" ili od milicije komunističke partije.

Nakon završetka sjednice Stožera, povratio sam se u Sisak. Unatoč ogorčenim nastojanjima partizana da zaustave naše povlačenje ili da ga pretvoreu bijeg, povlačenje naših snaga iz Bosne bilo je uspješno provedeno, i s malo gubitaka. Nažalost, posebni komandosi koje sam bio prethodno poslao generalu Metzgeru, ne mogoše se pridružiti borbi na Srijemskom frontu, izdržavši do konca masovne ruske tenkovske kolone i njihovu potporu od bugarskoga topništva.

U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedništvom približile Zagrebu, primih poruku od hrvatskog metropolita (kasnije kardinala) Stepinca. On me zamolio da dođem k njemu u nadbiskupsku palaču, a njegova zamolba uručena mi je preko njegovih tajnika i pukovnika dra. Cvitanovića. Meni bi sugerirano da se obučern kao civil kad mu budem išao u posjet.

Nadao sam se da ću u takvom odijelu izbjeći da mu prouzročim neugodnu situaciju pred komunistima koji će zauzeti Zagreb čim ga mi napustimo. Njegovi tajnici mi pak rekoše kako je nadbiskupova želja da ja njega službeno posjetim kao vodeći general na hrvatskome državnom tlu. On je bio voljan prihvatiti posljedice, odlučivši me primiti kao zapovjednika Hrv*atskih Oružanih Snaga, čiji je on bio vrhovni kapelan.

Budući da je on tako želio, obukao sam uniformu sa svim hrvatskim i stranim odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskome dvoru, tajnici me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor.

Nadbiskup je započeo razgovor, toplo mi se zahvalivši za pomoć koju sam tijekom rata pružao izbjeglicama kao i za pomoć koju sam davao brojnim samostanima redovnika i redovnica. Posebno se zahvalio na pomoći crkvenim vlastima u zbrinjavanju mnoge djece bez doma, koju smo bili sakupili s nekoliko fronti ili s ratom razrušenih prostora. lmena te siročadi nisu bila poznata, ali neki od njih morali su biti djeca pravoslavnih roditelja. Mnoga od te djece bila su pronađena po šumama ili zgurena uzduž cesta blizu norušenih ili popaljenih gradova i sela. Kroz čitav rat Nadbiskup**-metropolit pokušao je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hrvatska je vojska davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam posredovao da materijalna pomoć bude predviđena za izgubljenu djecu. Zato sada, "prije nego što noć padne"* kako se Nadbiskup izrazio *- on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam poduzimao za tu malu siročad. (Jakov Blažević, komunistički i jugoslavenski državni tužitelj protiv Njegove uzoritosti nadbiskupa Stepinca je podigao optužbu na osnovi ovog sastanka Stepinac/Luburić. Vidi knjiga "SUĐENJE LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU I DRUŽINI, USTAŠKO-KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVIM POMAGAČIMA", Zagreb 1946. Također vidite knjigu "MISLIJA U HRVATSKOJ", Drinapress, Madrid 1967. Posebice treba pročitati generala Vjekoslava Luburića Bilježku br 4 "PRO DOMO SUA" st. 289-298. Tu ćete naći opširnije o tome sastanku Stepinac/Luburić. Mo. Otporaš.)

Naš se razgovor zatim dotaknuo politike, a odvijao se na direktan, jednostavan i iskren način. Pitanja su bila kratka i precizna, a na njih se odgovaralo potpuno pošteno. Nadbiskup Stepinac zamolio me da odustanem od zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Nijemci zauzeli crkve te povijesne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo upotrijebiti za vojničke svrhe. Obećao sam mu da ću se pobrinuti da Nijemci odmah evakuiraju ta mjesta. (Bilješka br. (11) na dnu stranice "Moje zapovijedi u pogledu toga izdane su čim sam se povratio iz nadbiskupskih dvora. Moji su ljudi otkrili da su na ta mjesta Nijemci donijeli eksploziv, očito zato jer su ih namjeravali dići u zarak za vrijeme evakuacije". Složio sam se s njim da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište, kao što je to Wehrmacht učinio s Bečom i Budimpeštom. Nadbiskup je bio uvelike zabrinut za sudbinu hrvatskoga glavnoga grada, povijesnog središta hrvatske kulture i narodne svijesti. Znao je da su Keserevićevi, srpski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane, željeli sravniti omraženu hrvatsku metropolu sa zemljom i uz to poubijati čitavo stanovništvo. Bojao se da će Tito "dati zadovoljštinu" svojim srpskim novacima. Nadbiskup je smatrao vjerojatnim da će se komunisti poslužiti starom praksom plaćeničkih vojski iz tridesetogodišnjega rata 1618.*1648., kada su vojnici poslije zauzeća nekoga grada puna tri dana imali slobodne ruke za ubijanje, silovanje, paljenje i pljačkanje do mile volje. Stepinac i ja dobro smo znali za upute partizanskoga zapovjednika, generala Đoke Jovanića. One su bile primjer jasnoće: "Ako Zagreb dade otpor, naša oslobodilačka vojska na svome putu konačnoga oslobadanja naše zemlje i naše borbene snage pretvorit će ga u prah i pepeo."

Nadbiskup-*metropolis izgledao je uvelike rasterećen kada je od mene doznao da namjeravam evakuirati grad bez borbe. Ja mu jasno rekoh da su se Poglavnik, vlada i Vojni stožer složili s tom zamisli i *učinivši to *meni su zabranili pružanje širega otpora na teritoriju države Hrvatske. Usprotivili su se takoder mojoj želji da se poslužim gerilskom taktikom širih razmjera protiv partizana, jer su vjerovali da će takav otpor, pa makar on donekle bio uspješan, samo dati Titu potrebnu ispriku da pozove britanske i američke zračne snage da potpuno smrve naše gradove. Većina hrvatskoga gradskog pučanstva doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je rat izgubljen i da angloamerički pobjednici u nama ne vide ništa drugo nego fašiste, zločince i ubojice. Zato smo unaprijed znali da će engleski i američki komandosi dati partizanima svu potrebnu vojnu pomoć da izvrše pokolj hrvatskoga naroda. Nitko od vladinih i vojnih vlasti nije bio voljan prihvatiti odgovornost za zapovijed pružanja otpora i "ratovanja na noževe" u takvim prilikama.

Kada je opća slika rata počela biti mračnom, dr. Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo kojih razloga redovito uspostavljene državne vlasti ne budu mogle vršiti svoje službene dužnosti, u tom slučaju zagrebački Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne Vlade. Takva procedura ima svoj korijen u povijesnim prilikama iz naše prošlosti. Dio hrvatskih državnih arhiva, uključivši i državnu pismohranuod 1941. do 1945., bio je pohranjen u nadbiskupskim zgradama. Zato je, upravo u tom času kada su se političke vlasti povlačile iz zemlje, većina Hrvata smatrala Nadbiskupa Stepinca de facto i de jure poglavarom Vade.

Ovaj uzoriti Nadsvećenik uvjerio me da i on dijeli mišljenje Vlade i Vrhovnoga zapovjedništva u pogledu obrane Zagreba i izbjegavanja otpora širih razmjera na našem državnom teritoriju. Kada je ovo izrekao, pogledao sam ga ravno u oči i upitao: "Preuzvišeni, što vi mislite kakva će biti sudbina onih koji se predaju Britancima?"

"Generale, namjeravate li se vi predati?"

"Ne, niti Englezima niti ikome drugome, ali kao vojnik ja ću izvršiti danu mi zapovijed - pokrivati povlačenje naših Vojnih snaga i uputiti sve postrojbe do točki određenih za predaju. Kada borba prestane, ja ću sakupiti preživjele iz naše zalaznice i s njima ću otići u šume da organiziram otpor i da spasim sve živote koji se mogu spasiti. Ja ću u šumama čekati ishod i, vođen savješću i razumom, odlučiti što ću poduzeti, naravno, ako ostanem na životu."

"Dragi moj generale, ništa nema što nas dijeli; Bog i Hrvatska nas ujedinjuju. Ja Vam dajem svoj blagoslov. Podite u Ime Božje i učinite što možete! Nemojte se predati! U pogledu onih koji se predaju, nemajte nikakvih iluzija o njihovoj sudbini!"

On me zagrlio i blagoslovio i osobno me otpratio do vrata nadbiskupskoga dvora. Oprostili smo se, znajući da se više nikada nećemo vidjeti na ovome svijetu. Razgovor s Nadbiskupom-*metropolitom jest jedno od najzanimljivijih iskustava mojega života. Osim toga, to je bio jedan od brojnih značajnih sastanaka koje sam imao s uglednim osobama u Zagrebu "prije nego što noć padne". Danas mi je u sjećanju posebno živa uspomena na dug i prijateljski razgovor koji sam imao s dr. Džafer*begom Kulenovićem, potpredsjednikom hrvatske Vlade. Kroz čitav rat naši su odnosi bili vrlo srdačni. U vladinim krugovima on je uvijek branio moju politiku i moje akcije. Posebna dužnost dr. Kulenovića bila je briga i smještaj ratnih izbjeglica, a moji ljudi mogli su mu u tome često pomoći. Ujutro 6. svibnja dr. Pavelić imao je sa mnom dug i povjerljiv razgovor. Obavijestio sam ga o svojim razgovorima s nadbiskupom Stepincem i s dr. Kulenovićem. Zajamčio sam mu da ću, štogod me čekalo u budućnosti, ostati do smrti vjeran njemu, svojoj vojnoj prisegi i državi Hrvatskoj. Isto tako, da ću izvršiti naloge koje sam dobio, naime izvesti Oružane snage pod mojim zapovjedništvom s našega državnoga teritorija, premda ću ovo učiniti protiv svoje volje i protiv svoje prosudbe. Ako budem morao, žrtvovat ću cijelu Obranu da pokrijem zalaznicu i bokove glavnine vojske tako da se on kao Poglavnik može predstaviti zapadnim Saveznicima na čelu 200.000 naoružanih vojnika. Tako naši neprijatelji neće moći reći da marionetska vlada traži da joj se zajamči njezina vlastita sigurnost na štetu vojske i naroda koje treba predstavljati.

Zatim sam dr. Paveliću rekao da jedini nalog koji mi on ne može dati jest da se ja osobno predam. On me upita što mislim s takvom izjavom. Dao sam mu isti odgovor kao i nadbiskupu Stepincu: kada borba završi, ja ću sam otići u šume. Čak ni moji osobni stražari ne moraju me pratiti ako oni to neće. U šumama ću nastojati sakupiti sve zalutale ili one koji se odbiju predati. Podsjetio sam ga da sam ja čovjek s Janka Puszte, a "učenici" Janka Puszte se ne predaju. (Bilješka br. (12) na dnu stranice "Logor Janka Puszte bi tridesetih godina uspostavljen u južnoj Mađarskoj. Neki logoraši bili su trenirani u terorističkoj taktici sa svrhom da na sličan način uzmognu odgovoriti na terorizam kojim su se srbi služili tih godina". Tom prilikom potvrdio sam svoju vjernost onoj školi u koju uđoh kao novak i kojom sam kasnije zapovijedao.

Složili smo se da ja sebe moram smatrati zapovjednikom Oružanih snaga koje će ostati na hrvatskome tlu sve dok opća predaja ne bude izvršena u Austriji. Ja ću onda morati djelovati onako kako mi se bude činilo najboljim u danim prilikama. Dr. Paveliću sam ponovio svoje uvjerenje da će Britanci izručiti našu vojsku komunistima ako mi budemo toliko glupi da se predamo "Auf Gnade und Ungnade" predstavnicima "vjerolomnoga Albiona".

Izgledalo je da je dr. Pavelić razumio moje držanje o toj stvari. Onda me je upitao što ja mislim hoće li general Boban slijediti moj primjer i poći u šume da okupi sve nepopustljive elemente? Ja sam bio mišljenja da će Boban možda postupiti na isti način, premda je on jedan od onih koji vjeruju kako će Britanci pružiti status ratnih zarobljenika čitavom hrvatskom vojnom osoblju osim visokim časnicima. Boban je stvarno gajio nadu da će Englezi vidjeti prednost u upotrebi naših hrabrih hrvatskih jedinica da zaustave komunistički valjak koji je pod svojim teretom gazio čitavu Srednju Europu.

Za toga razgovora dr. Pavelić mi je konačno dao nalog u pogledu evakuacije agreba i povlačenja u Austriju. Odobrio je moj plan da pošaljem generala Junusa Ajanovića, moga pomoćnika u zapovjedništw Južne vojske, da preuzme zapovjedništvo prethodnice na povlačenju Južne vojske prema sjeveru. Ajanovićevo osoblje imalo je na raspolaganju radioodašiljač za koji su se nadali da će im omogućiti brz kontakt s Britancima, e da urede uvjete predaje. Istodobno taj bi odašiljač olakšao održavanje veze izmedu Druge vojske i ostalih hrvatskih Vojski na terenu. Dr. Pavelić se složio da ministar Vrančić mora pratiti Drugu vojsku. Vrančić je stvarno mislio da će Britanci i njihovi američki saveznici možda odbiti prihvaćanje formalne predaje naše Vojske, i to na temelju politike. Nažalost, ni Englezi ni "jenkiji" (Yankee, u pejorativnom, lošem, podrugljivom smislu Amerikanci, mo.) nisu bili toliko mudri da shvate kako bi Nezavisna Država Hrvatska mogla biti važna za Zapad nasuprot marksističkom kompleksu koji se je ostvarivao u srednjoistočnoj Europi i na Balkanu.

No Vrančić se uporno nadao da će Angloamerikanci barem na individualnoj razini našim ljudima dati status ratnih zarobljenika i tako spriječiti njihovo izručenje komunistima. Ja sam nisam imao nikakvih iluzija o tim mjerama, ali bilo je malo onih s vlašću u rukama koji su dijelili moju bojazan. Što se mene tiče, najgori element u ovoj situaciji nije u tome da ćemo mi poginuti i da je rat izgubljen, nego radije sama činjenica da će naši vojnici položiti oružje *ne stoga jer se nisu htjeli boriti do kraja, nego stoga jer im je njihova Vlada dala zapovijed da se predaju. Bio sam uvjeren da je Vlada donijela vrlo pogrešnu odluku, ali kao vojnik ja sam samo mogao slijediti zapovijed svojih pretpostavljenih.

Ministar Vrančić se iz Siska povratio u Zagreb da izvrši ulogu koju mu je dr. Pavelić namijenio, tj. da bude mirovni poklisar kod zapadnih Saveznika. On mi se predstavio obučen u vojnu uniformu, a preko ramena je imao ruksak i strojnicu. S njim je bio Vinko Nikolić, pa sam predmnijevao da će ići skupa kako bi kontaktirali s visokim britanskim zapovjedništvom. Satnik Vrkljan (Andrija, mo.) iz Glavnoga stožera bio je također dodijeljen da prati Vrančića i Drugu vojsku, jer je prije rata živio u Engleskoj i dobro je govorio taj jezik.

Posljednja zapovijed dr. Pavelića upućivala me je da pokrivam bokove i pozadinu naših kolona prethodnica. Čim se one predaju Britancima i drugim zapadnim Saveznicima, moj zadatak je bio sakupiti sve raspršene grupe i pojedince te, prema unaprijed izrađenim planovima, započeti takav otpor kakav je izgledao moguć. Mi smo imali na umu da će nas svojom moći Rusi napasti sa sjevera. Što se tiče partizana i njihovih nedavnih obraćenika četnika, očekivali smo malu pogibelj. Oba ova neprijatelja nisu bili tako ludi da se hvataju s nama u koštac. Dr. Pavelić mi je ostavio slobodne ruke da radim već prema prilikama koje će iskrsnuti. Rastali smo se nakon što smo uredili kako ćemo održavati vezu preko povjerljivih poklisara koji će jedni s drugima kontaktirati na određenim adresama u domovini.

I tako započe veliko povlačenje. Budući da su me i nadbiskup Stepinac i dr. Pavelić molili da vodim računa o tome da što više naših jedinica radije zaobiđe Zagreb nego da iđe kroz njega, povlačenje je trajalo dulje nego što bi trebalo. Nije se radilo o tome da izbjegnemo dezerterstva budući da sam ja našim snagama naložio da ne iđu direktnom cestom kroz našu metropolu, premda se je moglo očekivati kako če pojednici, i čak čitave skupine, izaći iz stroja i nestati kada vojska na povlačenju prolazi kroz grad bilo koje veličine. U ovom slučaju dobrovoljci su tako žarko željeli stupati pod našim barjacima da su neke naše bojne, koje su morale proći direktno kroz grad, u njega ušle s 500, a iz njega izašle sa 700 momaka u svojim redovima.

Nastavlja se.

Bobani

11-02-2016, 12:42

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (6)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

General Servatzi, vojni zapovjednik Zagreba, sa mnom je dijelio odgovornost da očisti grad od onih elemenata koji su bili odlučni boriti se do zadnjega daha. Naravno, nadbiskup Stepinac bio je u pravu misleći da će *- ako mi našu metropolu pretvorimo u bojno polje - *ona biti porušena tijekom borbe, bez obzira na to koga će zapasti pobjeda. I partizani i njihovi novi srpski saveznici (ovdje se misli na četnike, mo) pozdravili bi takav razvoj. S druge strane, većina Hrvata je osjećala da će ideja slobodne Hrvatske živjeti sve dotle dok je Zagreb nedirnut. Mi do iste mjere poštujemo svoj glavni grad kao što Francuzi poštuju svoj Pariz i Austrijanci svoj Beč. Ja sam ipak mislio da Austrijanci počiniše pogrešku što se nisu borili godine 1938., a na isti način mi smo učinili još veću pogrešku što se sada nismo borili.

No ja sam morao slušati zapovijedi i tako sam, da se usprotivim otporu mjesnih operacija, odredio posebne jedinice da iz glavnoga grada uklone one elemente koji su bili voljni poginuti ondje gdje su bili. Bilo je posebno teško ondje gdje su u pitanju bili ranjenici i invalidi. Mnogi od ovih domoljuba Hrvata micali su se polako, vukli su se ili su nekoga zamolili da ih prenese na podesnije točke, odakle će se svom odlučnošću boriti tako dugo dok im u tijelu preostaje daha. Neki od ovih Ijudi jednostavno nisu htjeli biti evakuirani. Kada su vidjeli da im nećemo dopustiti da vode otpor od kuće do kuće, pucali su sami u sebe ili su aktivirali bombe koje ih razniješe na komade. Kako strašan gubitak u ljudstvu iza sebe ostavismo u tim kritičnim danima!

Dr. Kumičić, član jedne ugledne obitelji koja je ostala u Zagrebu, organizirao je pučku miliciju koja je od pomoći bila mojim i Servatzijevim momcima da očiste grad od tvrdokornika. Kumičićeva milicija nosila je hrvatski grb na svojim kapama i na kaputima, a bila je naoružana puškama koje su im bile dane iz naših skladišta. Glavna zadaća milicije bila je zaustaviti pljačku i druge zločine koji bi se mogli desiti u vremenu izmedu našega napuštanja i partizanskoga ulaska u grad. One hrvatske snage koje su se povlačile iz istočnih i južnih dijelova naše Države imale su nalog da se povuku preko Zidanog Mosta. Da stignu do ove točke, one su morale proći kroz Zagreb ili ga zaobići sa sjevera ili s juga. Tako su naše kolone na povlačenju izgledale kao lijevak, a njegovi širi krajevi oslanjali su se na Varaždin i Karlovac. Od ovih točaka lijevak se sužavao preko Podsuseda i Sljemena u pravcu Zidanoga Mosta. Na drugoj strani ovoga grada naša je Vojska formirala golemu kolonu koja se protezala prema slovenskoj i austrijskoj granici.

Kako su ceste bile blokirane svakom vrstom vozila, bilo je ljudski nemoguće održavati bilo kakav učinkovit red. Tako su gusto bili "nagužvani" vagoni, tenkovi, volovska kola, kolica, samovozi, kamioni i svakovrsne prikolice, da se na mnogim mjestima izmedu njih nije moglo razabrati tlo. Nijemci su bili glavni krivci za takvo stanje. Oni su u blizini Zidanog Mosta koncentrirali ne samo konvoje, koji su pratili dvanaest ili četrnaest njihovih divizija, nego takoder i vozila koja su pripadala stotinama i više jedinica. Stoga je povlačenje prema Zidanome Mostu odavalo prizor masovne ostrogotske selidbe pod Teodorikom Mladim prije 1500 godina, kada su oni ovim prostorima prolazili na svome putu u Italiju. Žene, djeca, starci i starice i sve vrste životinja bili su pomiješani s hrvatskim, njemačkim, bjeloruskim i albanskim trupama. Seoska kola stajala su pokraj "tigar" tenkova. To je bio najveličanstveniji kaos što ga se može zamisliti, ali moje je mišljenje da se ovako ne završava rat.

Partizani i njihovi četnički obraćenici bil isu nesposobni da učinkovito iskoriste tu neusporedivu zbrku. "Leteće" bojne moje Obrane zaštićivale su pozadinu prednjih kolona koje su se slijevale na Zidani Most. Ove snage bile su pod zapovjedništvom takvih ljudi kakvi bijahu Krešo Majić, braća Primorci, bojnik Miro Matijević, satnik Krešić, satnik Nikica Kardum, satnik Joja Sudar, satnik Tiho Kordić i bojnik Hadžija Mataja. Njihovi momci bili su svi prokušani veterani i po izbor-borci. Kadgod su se partizani ili čelnici sukobili s ovim jedinicama, uvelike su požalili.

Dvije važne činjenice ipak su mi postale jasne u prvim satima povlačenja. Prvo, razvikana njemačka stega potpuno se srozala. Pojedini njemački časnici sami su uzmicali, napuštajući svoje jedinice. Male austrijske skupine tražile su bilo koju priliku, koja im se možda pružila, da se predaju partizanima ili bilo kome. S druge strane, neki Nijemci pridružiše se našim jedinicama, najavivši svoju namjeru da pobjegnu preko Alpa, bez obzira zapovijedili im njihovi časnici predaju ili ne.

Drugi aspekt situacije koja me se duboko dojmila bila je nužda poduzimanja najokrutnijih mjera za olakšavanje zbivanja koje je zakrčivalo ceste izmedu Zidanoga Mosta i drugoga glavnog cilja našega povlačenja, naime Celja u Sloveniji. Unatoč zakrčenosti prometa, mi smo imali malo gubitaka na putu prema Zidanom Mostu. Da raščistim cestu odavle do Celja, ja sam izveo nekoliko "izleta" uzduž obje strane glavne ceste, e da poubijam i raspršim partizanske skupine koje su pokušavale napadati naše kolone na povlačenju.

Nijemci su posvuda napuštali svoja vozila. Ostavljali su teške kamione i tenkove posred ceste, dok su oni pokušavali probiti se naprijed pješice ili pobjeći u šume. Ja sam poslao naše pionirske jedinice da uzduž glavne ceste sakupe streljivo koje je Wehrmacht odbacio. Pioniri su morali mnogo toga dignuti u zrak da se riješe kamiona i tenkova u kvaru koji su blokirali cestu. Usput, osjećam se prisiljenim primijetiti da bismo mi *da su nas Nijemci za rata bili opremili takvim oružjem kakvo oni tako olako ostavljaše iza sebe, u rekordno vrijeme mogli umiriti čitav sjeverni Balkan, ili učiniti makar ono što su napravili Englezi i Amerikanci da pomognu komunistima. Potpuno sam takoder uvjeren da nam je Wehrmacht bio isporučio svoje oružje i vojne potrepštine kada su bježali s Balkana, ne samo da bismo nesmetano mogli osigurati njihovo povlačenje nego bismo takoder mogli izdržati u našoj zemlji sve dotle dok se Englezii i Amerikanci ne umore financirati Tita. Naravno, moram priznati da ne bismo mogli na neodređeno vrijeme pružati otpor u slučaju naše borbe "do kraja" u domovini. Uz to, posjedovanje dobra oružja bilo bi nas učinilo mnogo učinkovitijom snagom nego što smo kao pastorče Osovine mi u stvarnosti bili.

Do Zidanoga Mosta naše je povlačenje u prvom redu bilo vojna operacija, premda je u našim kolonama bilo civilnih izbjeglica iz Zagreba i drugih mjesta. No s onu stranu Zidanoga Mosta mase civilnih bjegunaca Madara, Slovenaca i drugih nehrvatskih narodnosti gurale su se u naše redove. Ovo raznovrsno mnoštvo imalo je na umu samo jedno stići do britanskih linija i tamo se predati. Premda je neobično vruće vrijeme uzrokovalo veliku žeđu, a izbjeglice su od nespavanja bili napola mrtvi, ove su se ljudske mase žurile prema svome cilju *- prema engleskim linijama.

Drugi sastanak Glavnoga stožera trebao je biti održan 7* svibnja. Ja sam bio na putu za taj sastanak, vozeći se s mojim šoferom u vojnim kolima (svoja vlastita kola ostavio sam na raspolaganju generalu Begiću), kada alarmantne vijesti o rasulu njemačkih jedinica prouzročiše promjene naših planova. Dr. Pavelić i neko drugo osoblje Vlade i Stožera žurili su prema Austriji. Umjesto da sastanak bude održan naTuškancu, kako je biio određeno, on bi održan u Rogaškoj Slatini, Ja tamo nisam otišao jer sam smatrao potrebnijim nastaviti pročišćavanje partizanskih gnijezda uzduž ceste Zidani Most-*Celje, na putu prema Mariboru.

Čim sam bio siguran da su naši pioniri i "leteće" kolone učinkovito izvršile svoj zadatak, povratih se u Zidani Most. Ovdje dadoh posljednje zapovijedi ne trupama kao cjelini, nego pojedinim zapovjednicima. Kadgod sam vidio višega časnika u kolonama na povlačenju, pozvao bih ga k sebi i rekao: "Ne idite prema Celju glavnom cestom! Ona je već prenatrpana ljudstvom sve od Zidanoga Mosta do karavanskih Alpa. Napustite svoja vozila i smjesta se riješite bilo koje prtljage! Naložite svojim vojnicima da slijede male seoske ceste i staze i recite im da napreduju prema sjeveru! Ne žurite se na predaju bilo kome i budite sigurni da nikome pod vašim zapovjedništvom ne dopustite odložiti oružje u isto vrijeme! Kada vidite što se dešava onima koji se predaju prije vas, sami donesite odluku! Ja sam sada vrhovni zapovjednik svih Hrvatskih oružanih snaga koje su ostale na našem državnom teritoriju. Dobio sam upute da izdam zapovijed našim vojnicima da polože svoje oružje pred neprijateljem. No ako vi vidite da se ubija one koji se predadoše ili ih se izručuje partizanima, tada znajte da nema drugog izbora nego boriti se do kraja i poginuti kao ljudi. Idite u skupinama i podržavajte vezu sa skupinama u vašoj blizini! Sada je prošlo vrijeme održavanja redovitih vojnih postrojbi. Od sada nadalje inicijativa je u rukama onih koji znaju kako će se vladati u prilikama koje će možda iskrsnuti i onih koji će te prilike iskoristiti."

Nastavlja se.

Bobani

12-02-2016, 01:37

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (7) Kraj ovog izvještaja.

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Upravo se tada desilo: naša nepobjediva Vojska počela se rasipati. Mnogi časnici počiniše samoubojstvo čim su prešli granicu sa Slovenijom. Znali su da samoubojstvo nije nikakvo rješenje hrvatskih problema, ali kao domoljubi nisu vidjeli drugi izlaz iz dileme u kojoj se nadoše: njihova Vlada zabranila im je nastaviti borbu, a oni se ne žele predati.

Posljednji put zagrlih svoje rođake i drugu rodbinu; svi su oni željeli poći sa mnom u šume. Svaki čovjek iz Obraninih bojni, pukovnija i divizija učinio bi istu stvar. Pukovnici Pjanić, Hasić i Pacariz kao i albanski, crnogorski i mađarski saveznici htjeli su takoder poći sa mnom u šume. Oni hrvatski naraštaji koji dođu poslije nas neka ne zaborave da su sve ove narodnosti prolijevale svoju krv s nama i ginuli s nama. Budući hrvatski naraštaji ne bi smjeli zaboraviti njih i njihovo junaštvo koje su iskazivali do samog kraja, kao što ne bi smjeli zaboraviti ni sudbinu naših vlastitih trupa.

Zapravo neke vrste utjeha je za one koji smo imali sreću ili nesreću preživjeti poraz od 1945., jest da svi Hrvati i drugi protivnici komunizma nisu bili tako zaglupljeni da povjeruju britanskoj vojnoj časti. "Leteće" bojne, veterani od 1941. i Obranini (z),mo.) sdrugovi nisu se predali! Jedna bojna, pod zapovjedništvom časnika s mnogo odlikovanja, odlučno je stupala prema Ljubljani da skrene pozornost partizanskih snaga koje su se pripremale napasti našu pozadinu. Golemo partizansko mnoštvo pristiglo je iz Trsta da iznenada napadne ovu već iscrpljenu bojnu, koja izginu boreći se do zadnjega čovjeka. (Bilješka (13) dolje na dun stranice: "Partizanske snage iz Trasta djelomično su se sastojale od talijanskih trupa bivše redivide talijanske vojske. Kada se 1943. Italija predate Saveznicima, mnogi talijanski časnici i vojnici u Dalmaciji i Istri se pridružiše partizanima. Od tada do inca rata oni su uvelike pomogli i tisku razvikanim partizanskim postrojbama pod Titovim vodstvo." U ovome okršaju komunisti poubijaše čak i one Hrvate koji su bili teško ranjeni i nesposobni za daljnju borbu. Ovo je bio nagovještaj onoga što će se desiti Hrvatima koji se predaju.

Zahvaljujući zaštiti "letećih" bojni, veliko mnoštvo vojnih i civilnih izbjeglica stiže do Celja u sigurnosti i odanle nastavi svoj put za Austriju. Što se tiče samih ljudi u"letećim" bojnama, kosti ovih veterana iz prvih dana hrvatske državne nezavisnosti od 1941. razasute su diljem prostora izmedu Zidanoga Mosta i Maribora, osobito uzduž obiju strana ceste Zidani Most-Celje. Tu je mnogo i partizanskih kostiju da im prave društvo!

Moram takoder napomenuti da je jedna bojna mornaričke pješadije imala posebno sjajan udio u raščišćavanju puta za naše glavne kolone, natjeravši partizane na bijeg u nizu opetovanih "vrućih" akcija. Ova jedinica bila je naveliko angažirana u borbi istočno od Zidanoga Mosta 11. i 12. svibnja. U napadu na dosta brojnije partizanske koncentracije naši izgubiše više od 300 momaka, uključivši mnogo viših i nižih časnika. Komunisti su pobjegli u toj zbrci, a preživjeli iz mornaričke bojne potpadoše pod zapovjedništvo bojnika Matijevića. On mi kasnije reče kako je vjerovao da se nikada prije nigdje na svijetu nije vidjelo takvo junaštvo u borbi kakvo se vidjelo u tih mornaričkih vojnika. Napominjem ovu činjenicu, e da bi se odala dužna počast heroizmu koje je naše mornaričko osoblje tako sustavno dokazivalo. Na isti je način i naša Časna radna služba dokazala svoje najherojskije osobine.

U skladu s mojim zapovijedima, u Celju sam se rastao od posljednje jedinice svojih osobnih stražara. Oni me ostaviše suznih očiju. U Austriju su ih pratile dvije hrvatske dame, članice sarajevske Ustaške omladinske organizacije koje su dijelile sudbinu vojnika.

Ostao sam u blizini Celja sve dok naše posljednje jedinice ne izidoše iz grada na putu za karavanske Alpe. Sa mnom ostadoše dvojica ljudi koje sretoh u šumi. Sa sobom sam imao i svoju vjernu "askericu", strojnicu koju smo mi sami proizvodili, i dvanaest ručnih granata. Ovo je bilo sve oružje kojim je raspolagao posljednji zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga. Po prvi put tih dana oprah lice u jednome potoku te malo zaspah. Kada se probudih, osjećah se nekako osvježen pa započeh svoj put natrag prema hrvatskoj granici.

Čim sam ušao u domovinu, uspostavio sam vezu s jednom komando-postrojbom. Budući da sam bio ranjen u borbama za povlačenja, odlučih se na povratak u Zagreb zbog potrebe za njegom. Partizani kasnije doznaše gdje sam boravio za posljednjeg posjeta našem glavnom gradu. Vjerujem da je supruga jednoga od naših časnika izdala one osobe koje su me bile zaštitile.

Kada se to dogodilo, povratih se u šume u društvu drugih hrvatskih nacionalista koji su, prema svojim mogućnostima, željeli nastaviti rat protiv komunista. Prva nam je briga bila spasiti sve druge domoljube koji pobjegoše u šume. Čim smo okupili sve te ljude, započesmo s aktivnostima našega otpora. One su se temeljile na našoj pogrešnoj pretpostavci da će se dogadaji na medunarodnoj pozornici prije ili kasnije odvijati u prilog hrvatskih državnih interesa. U to vrijeme čak je i skeptik, kao što sam ja bio, morao vjerovati da će službeni Zapadni svijet naskoro morati zauzeti odlučno stajalište protiv ruskog i medunarodnog komunizma, ako ne želi da mu se desi sudbina Države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nije potrebno naglašavati kako su naše nade bile iluzorne. Slobodni svijet pružao je materijalnu i moralnu pomoć komunistima posvuda, e da osigura uspostavu marksizma ne samo u Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Istri nego i u drugim zemljama i narodima srednje i istočne Europe. Kada Amerikanci konačno započeše suprostavljati se širenju komunizma, učiniše to na Dalekom istoku, točno na prostorima gdje su imali najmanje mogućnosti za uspjeh u svojem zakašnjelom nastojanju da zaustave komunističke prijetnje.

Budući da sam Hrvat, možda je naravno što osjećam kako je sudbina *Hrvata teža od sudbine koju je pretrpio bilo koji drugi narod koji potpade pod komunističku dominaciju. Zbog uloge na koju sam bio pozvan u strašnom razvoju dogadaja koji zapadoše naše Oružane snage i gradane koji im se pridružiše na put u tudinu, imam posebno gorke uspomene na dogadaje iz 1945. Kao vojnik bio sam uvježban slušati naloge, a meni izrečeni nalozi bili su: 1. dati upute čitavom našemu vojnom osoblju da se povlači u Austriju i 2. zaustaviti organiziranje masovnoga otpora u pozadini naše Vojske na povlačenju. Rezultat ove pogrešne odluke koju je naša Vlada donijela bio je da su većinu naših vojnika i gradana koji se predadoše Britancima u vjeri da će se s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima, engleske vojne v*lasti izručile partizanima. Čim su jugo*komunisti u rukama imali svoje žrtve daleko od očiju i ušiju zapadnih Saveznika, oni su ih tako mučili i klali da zaslužuju divljenje crvenih američkih Indijanaca otprije 200 godina.


I unatoč činjenici da su se pokolji hrvatskog vojnog osoblja i gradana nastavili u tjednima, mjesecima i čak godinama poslije Drugoga svjetskoga rata, tisak "slobodnoga svijeta" podržava urotu šutnje o Titovim klaonicama. "Slobodni svijet" previše je usredotočio svoju pozornost na uživanje plodova pobjede a da bi mario za sudbinu gubitaka u nedavno završenoj igri.

Odbor za istraživanje bleiburške tragedije zaslužuje pohvalu za svoja nastojanja da upoznaslužbeni civilizirani svijet s činjenicama bleiburških, mariborskih i drugih poratnih pokolja.

Dajem svoju časnu riječ vojnika da sam napisao ovaj iskaz o koncu Hrvatske vojske samo koliko sam to i sam iskusio, vidio i osjećao. Ja sam osobno sastavio original hrvatskoga teksta, ovoga iskaza u vjeri da će pomoći da se za buduće naraštaje sačuva istina o dogadajima u kojima sam, zbog svoje narodnosti i visokoga čina, odigrao razmjerno važnu ulogu. (Bilješka (l4) i zadnja bilješka ovog izvještaja:
General Vjekoslav Luburić Carcagente
(Valencia), Španjolska 15. kolovoza 1967.

(Bilješka (14) i zadnja bilješka ovog izvještaja:

General Luburić nije doživio da u tisku vidi ovu svoju analizu. U nedjelju 20. travnja 1969. godine on bi umoren u Carcagentu blizu Valencije kao žrtva "lova" u kojemu su mnoge ugledne hrvatske izbjeglice umorene od agenata jugoslavenske tajne policije, UDBE, Podulji 63lanci o Luburićevu životu i smrti mogu se naći u svim važnijim španjolskim novinama i revijama. Na poseban način preporučujemo La Actualidad Espan`ola od 1. svibnja 1969, zbog cjelovitosti njezina članka o Luburiću. Koliko je nama poznato, američki mediji nisu uopće izvijestili o umorstvu generala Luburića. Sredinom šezdesetih godina, potonji je iskaz glavni urednik najprije doslovno preveo s hrvatskoga na engleski jezik. Onda je dr. Stanko Guldescu za američku publiku čitav iskaz uredio. Uredeni je tekst u ljeto 1967. na hrvatski preveden u nazočnosti generala Luburića, u njegovoj kući. Autor iskaza je uredeni tekst pred glavnim urednikom odobrio i vlastoručno ga potpisao točno na svetkovinu Velike Gospe 1967. godine. (Bilješka glavnog urednika i prevoditelja Johna Ivana Prcele.)

Prepisao Mile Boban, Otporaš.
Ivor: iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST II, Zagreb 2005, 36-64

Napomena.

Tko je imao priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mogao je u tim pismima pročitati da je Maks često pisao svojim suradnicima mako je on mnoge stvari zapisao i dobro pohranio. Pričitati sve generalove opise, članke i pisanja u časopisu DRINA i novini OBRANA, za sigurno se tu može naći mnogi podataka koje bi mogli smatrati kao veliki dio njegovi MEMOARA. Samo ovaj izvještaj o Povlačenju Hrvatske Vojske bi mogao biti dio tih USPOMENA. Otporaš.

HR SOKOL

12-02-2016, 03:26

Imas sta od pukovnika Stira? I njegove bitke protiv rusa

Bobani

15-02-2016, 03:49

Imas sta od pukovnika Stira? I njegove bitke protiv rusa

Bog! HR SOKOL,

Ima mnogo zanimljivosti pukovnika Ivana Štira. Bilo bih mi drago da mi javite šta Vas najviše zanima o puk. Štiru. U ovim pismima Maksa Luburića koja iznosim ovdje na ovom forum bilo je mnogo puta riječi i o puk. Štiru.

Prilažem ovdje link "PURUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA". Poruka je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964., st 18/21. Otvorite svatri linka i pročitajte sadržaj, pa se javite komentarima.

PoZDrav.


Poštovani Otporaš: Izvolite: http://kamenjar.com/poruka-izm…

Avatar
Lilith Otporaš • prije 11 sati
Vrijedi se prisjetiti pa i tebi Otporaš prilažem poveznicu: http://kamenjar.com/poruka-izm...

Subject: Dva linka sa Kamenjara koja treba otvoriti

http://kamenjar.com/tko-je-pis… (Drugi link: http://kamenjar.com/tko-je-pis..)

Imate ovdje na portalu cijelu rubriku: Iz otporaševe torbe: kamenjar.com/kategorija/izotpo… (Treći link: kamenjar.com/kategorija/izotpo…)
Svašta se može pronaći

HR SOKOL

16-02-2016, 01:07

:hrhb Bog i Hrvati:hrv Bobani!!!

Bas sam u pismima koja objavljujes procitao o pukovniku Stiru i njegovoj hrabroj bitki protiv rusa. Pa me zanima ima kakvih informacija o samom tijeku bitke? A sta se tice pisma pomirenja partizana i ustasa:naklon:naklon:naklon:naklon Najveci problem su komunisti:toljaga:toljaga sve se mjenja oni su isti.Jos uvijek su rezervirani prvi redovi u Hrvatskom kazalistu:evil

Bobani

16-02-2016, 02:38

:hrhb Bog i Hrvati:hrv Bobani!!! Bas sam u pismima koja objavljuješ pročitao o pukovniku Stiru i njegovoj hrabroj bitki protiv rusa. Pa me zanima ima kakvih informacija o samom tijeku bitke? A sta se tice pisma pomirenja partizana i ustaša:naklon:naklon:naklon:naklon Najveći problem su komunisti:toljaga:toljaga sve se mjenja oni su isti. Još uvijek su rezervirani prvi redovi u Hrvatskom kazalistu:evil

Bog! HR SOKOL,

Za tvoju informaciju posjedujem skoro sve "DRINE" (fali mi ih samo nekoliko,) koja je počela izlaziti u početku 1951. godine, pa sve do generalove smrti 20 travnja 1969. Poslije njegove smrti izišlo je nekoliko "DRINA" kojih je material bio već od prije u pripremi. Zadnju "DRINU" je napisao puk. Stjepan (Štef) Crnički (1903-2006) 1989. godine u vlastitoj nakladi a koju je posvetio generalu Luburiću uz dvadesetu (20) godišnjicu pogibije generala Drinjanina. U tim "DRINAMA" puk. Štir je od početka mnogo pisao u njima o raznim bitkama. Na osnovu tih bitaka napisao je dvije (2) knjig, ("ELEMENTI I METODE KOMUNISTIČKE GERILE"), izdanje DRINAPRESS 1964. i "VOJNIČKI PRIRUČNIK", također izdanje DRINAPRESS. U tim DRINAMA se može mnogo stvari naći baš vezano o toj temi "BORBE HOS-a NDH".

( Novina "OBRANA" je počela izlaziti u siječnju 1963. godine. Do generalove smrti imam sve OBRANE. Poslije generalove smrti neredovito sam ih primao. Fali mi ih nekoliko. U tim OBRANAMA puk. Šire nije mnogo pisao o borbama NDH. On je radije prepustio drugima a pisao je mnogo o drugim stvarima.

Dragi prijatelju i kolega drago mi je da te ova tema zanima. Što god te zanima glede ove teme, javi se pa ćemo zajednički nadopunjati nenadopunjeno.

Bog! PoZDrav.