K O L E K C I J A H R V A T S K E P O V I J E S T I

    KNJIGA 12

    Comic sans MS  -11

     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    Milan Boban <froate@hotmail.com>

    To:dragutin safaric,Milan Boban

    Feb 1 at 5:31 PM

     

    Bog! dragi moj Dragutine,

     

    1 - Subota jutro 1 veljače čitam Vaše drago pismo s naslovom KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI  i veselo viknu i uzviknu EURIKA!, tu smo s naslovom (samo bih još dodao jednu riječ a ta je KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI.

     

    2 - Prepisao iz povijestnih pisama, Okružnica, Proglasa, knjiga, novina, časopisa DRINA i drugih izvora Mile Boban, Otporaš, priredio za tisak knjiga Dragutin Šafarić.

     

    3 - To bi bio doprinos nas dvojice HRVATSKIH BUNTOVNIKA ZA NAŠU HRVATSKU ISTINU Mile Boban, Otporaša i Dragutina Šafarića našim hrvatskim nadolazećim naraštajima. 

     

    4 - Zato sam ja tražio i nastojao da mogu korigirati, nadodavati, ispravljati, izbacivati što je od viška itd., staviti za KNJIGE samo ono što je najbitnije...

     

    5 - Ja se nisam mogao prijaviti na taj portal pod mojim imenom Mile Boban, ili Otporaš, nego su mi dali korisničko ime "bobani" i pod tim imenom sam ja tu pisao i iznosio mnoge i mnoge povijestne naše hrvatske stvari i dogodovštine.

     

    6 - Što se tiče ponavljanja to je najviše bila pokoja pogriješka ponajviše iz tada - kao i danas - nepoznavanja stručnosti na kompjutoru. 

     

    7 - Kada bi ja tada završio jedno pisanje i kliknuo za poslati, skoro, skoro svakog puta bih pogriješkom kliknuo dva - nekada i tri - puta za pošalji. Kada ja kasnije pregledavam uočim duplikate koje nisam mogao ukloniti.

     

    8 - Uprava portala Irvatski Integralisti su dali samo 10 minuta poslije poslatog opisa da možeš izmjene dodati. Poslije 10 minuta je sve kasno. Eto, zato dragi moj veliki prijatelju i hrvatski brate Dragutine da znaš zašto je bilo tolikih ponavljanja i zašto ja nisam tada mogao korekcije i ispravljanje činiti.

     

    9 - Ja sam sada kod moje djece u San Francisku i nastojat ću s njihovom pomoći i njihovim znanjem da mi sve stave na Word tako da ja osobno mogu izmjenjivati i poništiti sve nepotrebno i što je od viška, jer ja sam taj originalni pisac i prepisivač svih tih opisa, te znam iz prve ruke šta treba i šta ne treba izbaciti/ubaciti, i

     

    10 - kao Deset Božijih Zapovijedi dragi moj Dragutine čvrsto se nadam da smo obadvojica na istim našim hrvatskim povijestnim tračnicama, ne toliko za nas, Bože sačuvaj! koliko je to za naša hrvatska nadolazeća pokoljenja.

     

    Usput, dragi moj Dragutine čitam jučer i jutros šta se dešava u Puli gdje su izvjesili petokraku u znak slavljenja i obožavanja onog sistema koji je sustavno branio i zabranjivao iznositi istinu, NAŠU HRVATSKU ISTINU našoj hrvatskoj školskoj djeci. Zato je na nama, onima koji to hoće u ime ISTINE iznositi ono što se je branilo znati; a ova pisma i sadržaji ovih knjiga koje ćemo uz pomoć Boga Velikoga nas dvojica ostaviti kao BAKLJU SVIJETILJKU našoj hrvatskoj budućoj mladosti...

    Bog! i veliki poZdravi Vama i svim Vašima.

    Mile Boban, Otporaš.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    Otporaš Mile Boban – Dragutin Šafarić

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    2020.

     

    Iseljeništvo

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    2

    KNJIŽNICA 12

     

     

    KNJIGA - 12

     

    http://www.hrhb.info/archive/index.php/t-5135-p-3.html

     

     

    HERCEGOVAC I BOSANAC NISU NACIONALNI VEĆ REGIONALNI NAZIVI, kaže general DRINJANIN

    Bog! dragi Darko, na moj rođendan uoči Velike Gospe 14 kolovoza 2012.

    Čitaj i uživaj! Ovo što ti prilažem je nešto što je pok. general Drinjanin pisao. Ovo neka bude pečat da je Bosna i Hercegovina sastavni dio Hrvatske. I ne samo to, nego i još nešto više, a to je kako naš general Drinjanin kaže: "...Hercegovac i Bosanac nisu nacionalni već regionalni nazivi..." Pozdrav. Bog! Mile Boban, Otporaš.

    Bosanski i hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitijih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rijeke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dijelu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugnijezdio se na visokom, šumovitom brijegu između rijeke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orijentalni karakter. Nekoć je bio prijestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Hrvata, bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rijeka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se među zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote. Veličanstvena rijetkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neko dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samoprijegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borbeni duh i neviđenu ustrajnost.

    Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći hrvatski elemenat. Romantičnost bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama".

    Bosna i Hercegovina su oduvijek bile hrvatske zemlje, pokrajine Hrvatskog Kraljevstva baš kao što su to i Dalmacija, Slavonija, Zagorje, Istra itd. Hrvati su te krajeve naselili kad i sve ostale krajeve svoje Domovine Hrvatske. Hrvatsko ime se odmah nakon doselidbe Hrvata protezalo na prostoru od Alpa (Karantanska Hrvatska - današnja Slovenija) do Jadrana te Drine i preko Crvene Hrvatske (današnja Crna Gora) do središnje Albanije, a u tom povijesnom hrvatskom prostoru Bosna je bila jedna od središnjih i najvažnijih hrvatskih pokrajina. Hrvatska je jedna geopolitička i povijesna cjelina između rijeke Drine i Jadranskog mora. Rijeka Drina, istočna hrvatska granica, je stoljećima bila međa koja je još od rimskog doba dijelila Zapad i Istok, dva svijeta, dvije kulture i dvije civilizacije. Nazivi Hercegovac i Bosanac nisu nacionalni nazivi već regionalni nazivi istovjetni nazivima Dalmatinac, Slavonac, Zagorac, Istranin itd. Hrvatski srednjovjekovni kraljevi su vladali Bosnom i Hercegovinom što se može vidjeti na svim povijesnim kartama iz tog razdoblja. Prvi hrvatski kralj Tomislav je krunjen na Duvanjskom polju (kraj današnjeg Tomislavgrada, mo, Otporaš) a njegovo Hrvatsko Kraljevstvo se prostiralo od Jadrana do rijeke Drine i od Drave do Bojane (današnja granica Crne Gore i Albanije). Za kralja Stjepana III. Dobroslava (1030. - 1056.) Hrvatsko Kraljevstvo se protezalo do rijeke Drim (današnja Albanija), Drine, Dunava i Mure. Većinsko stanovništvo hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine u to doba su bili Hrvati, po vjeri katolici, a kasnije se pojavljuju hrvatski "krstjani" koji su bili jedna kršćanska sljedba. U to vrijeme pokrajinski naziv Bošnjanin označava hrvatsko stanovništvo Bosne kao što su to i Hrvati Dalmatinci u Dalmaciji itd.

    Vjekoslav Maks Luburić - General Drinjanin -

    Bobani

    07-01-2014, 06:22

    HERCEGOVAC I BOSANAC NISU NACIONALNI VEĆ REGIONALNI NAZIVI, kaže general DRINJANIN

    Bog! dragi Darko, na moj rođendan uoči Velike Gospe 14 kolovoza 2012.

    Čitaj i uživaj! Ovo što ti prilažem je nešto što je pok. general Drinjanin pisao. Ovo neka bude pečat da je Bosna i Hercegovina sastavni dio Hrvatske. I ne samo to, nego i još nešto više, a to je kako naš general Drinjanin kaže: "...Hercegovac i Bosanac nisu nacionalni već regionalni nazivi..." Pozdrav. Bog! Mile Boban, Otporaš.

    Bosanski i hercegovački kraj je nepregledno more slikovitih brežuljaka najrazličitijih oblika i veličine, između kojih vijugaju potoci i rijeke, zelene se dubrave, polja i doline. Stvarajuća moć prirode pokazuje se i u ovom dijelu Hrvatske u svoj svojoj veličini i sjaju. Izvanredan primjer prirodne krasote, njezine neizmjerne pronalazačke snage i duhovitosti je romantični grad Jajce, koji se nalazi u srcu Bosne. Ugnijezdio se na visokom, šumovitom brijegu između rijeke Vrbasa i Plive. Jajce je više nego ikoji drugi grad sačuvao orijentalni karakter. Nekoć je bio prijestolnica Bosanskog kraljevstva, sjedište slavnog Hrvata, bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Pod samim gradom ruši se rijeka Pliva niz golemu liticu ravno u Vrbas, koji je proždire. Prekrasni slap pjeni se među zelenilom grmlja i stabala, pružajući jedinstvenu sliku neviđene prirodne krasote. Veličanstvena rijetkost koju ovdje tvori priroda, kao da ima neko dublje značenje: karakter Bosanaca i Hercegovaca, njihova legendarna hrabrost, nesebičnost, samoprijegor, spremnost na žrtvu, sve se to na mah, u zanosu, žrtvuje idealu, bez kojega ponosna duša ne može biti. Energični, živog temperamenta, bistri kao suza u oku, sačuvali su Bosanci i Hercegovci borbeni duh i neviđenu ustrajnost.

    Dugo, neprestano ratovanje očeličilo je njihov značaj. Otac Domovine Dr. Ante Starčević s pravom je kazao, da se je na teritoriju Bosne i Hercegovine sačuvao rasno najčišći hrvatski elemenat. Romantičnost bosanskog kraja odrazuje se najbolje u divnim lirskim pjesmama "sevdalinkama".

    Bosna i Hercegovina su oduvijek bile hrvatske zemlje, pokrajine Hrvatskog Kraljevstva baš kao što su to i Dalmacija, Slavonija, Zagorje, Istra itd. Hrvati su te krajeve naselili kad i sve ostale krajeve svoje Domovine Hrvatske. Hrvatsko ime se odmah nakon doselidbe Hrvata protezalo na prostoru od Alpa (Karantanska Hrvatska - današnja Slovenija) do Jadrana te Drine i preko Crvene Hrvatske (današnja Crna Gora) do središnje Albanije, a u tom povijesnom hrvatskom prostoru Bosna je bila jedna od središnjih i najvažnijih hrvatskih pokrajina. Hrvatska je jedna geopolitička i povijesna cjelina između rijeke Drine i Jadranskog mora. Rijeka Drina, istočna hrvatska granica, je stoljećima bila međa koja je još od rimskog doba dijelila Zapad i Istok, dva svijeta, dvije kulture i dvije civilizacije. Nazivi Hercegovac i Bosanac nisu nacionalni nazivi već regionalni nazivi istovjetni nazivima Dalmatinac, Slavonac, Zagorac, Istranin itd. Hrvatski srednjovjekovni kraljevi su vladali Bosnom i Hercegovinom što se može vidjeti na svim povijesnim kartama iz tog razdoblja. Prvi hrvatski kralj Tomislav je krunjen na Duvanjskom polju (kraj današnjeg Tomislavgrada, mo, Otporaš) a njegovo Hrvatsko Kraljevstvo se prostiralo od Jadrana do rijeke Drine i od Drave do Bojane (današnja granica Crne Gore i Albanije). Za kralja Stjepana III. Dobroslava (1030. - 1056.) Hrvatsko Kraljevstvo se protezalo do rijeke Drim (današnja Albanija), Drine, Dunava i Mure. Većinsko stanovništvo hrvatskih pokrajina Bosne i Hercegovine u to doba su bili Hrvati, po vjeri katolici, a kasnije se pojavljuju hrvatski "krstjani" koji su bili jedna kršćanska sljedba. U to vrijeme pokrajinski naziv Bošnjanin označava hrvatsko stanovništvo Bosne kao što su to i Hrvati Dalmatinci u Dalmaciji itd.

    Vjekoslav Maks Luburić - General Drinjanin -

    Bobani

    07-01-2014, 16:54

    IZJAVA NA SUDU DRAŽE MIHAILOVIĆA O BITKI NA LJEVČE POLJU.

    Prenosim jedan dio iz Wikipedija opis bitke na Ljevče polju izmedju četnika i hrvatske vojske koncem ožujka i početkom travnja 1945 godina, kao i izjavu na sudu Draže Mihailovića na sudu u Beogradu 1946. godine. MB, OtporaŠ.


    Interpretacija svjedoka vremena.

    Sam Draža Mihailović, je tokom suđenja pred Sudom NOVJ, ovako prokomentarisao opisanu bitku:
    Vikicitati „"Sporadične borbe smo nastavili i naredne 1945. U toj godini, početkom aprila, Lijevče polje postalo je najtragičnije srpsko stratište, čemu sam i ja donekle doprineo, zadržavajući pored sebe majora Pavla i njegovu vojsku, slepo verujući u skoro iskrcavanje Saveznika na obale Jadrana. Moj nesuđeni naslednik major Đurišić, uzdajući se u podmetnutog i pokatoličenog Crnogorca Sekulu Drljevića, prešao je noću, između 2. i 3. aprila 1945. godine, reku Vrbas, a potom neoprezno zaposeo prazno Lijevče polje, svoju nesuđenu prelaznicu za spasonosnu Sloveniju. I dok je u kratkom predahu prebrojavao ljudstvo i vršio pripreme za dalji pokret, Ustaški generali Metikoš i Maks Luburić, napali su ga s leđa, svom žestinom... Tako se žedno Lijevče polje napojilo krvlju iz tela naše pospane i glađu iznurene dece. Od četrdesetak hiljada nevinih duša, uspelo je da se spase i pobegne prema Kordunu najviše 1.000 najzdravijih. Zarobljeni Pavle odveden je u kazamate Stare Gradiške, 20. aprila. Ugledavši u zatvorskim odajama svog krvopiju Luburića, moj crnogorski komandant istrčao je na balkon i iz sve snage pozvao svoje porobljene ljude da se dokopaju oružja i bore do poslednje kapi krvi. Među dvadesetak ustaša koji su se tada bacili na čeličnog majora bila su oba komandanta sa Lijevča polja. Dva dana pre konačne kapitulacije Nemačke (7. maja 1945.) završen je poslednji čin tragedije ovog polja, zalivenog srpskom krvlju. Tog dana pogromski ustaški logor i usijane jasenovačke peći progutale su krupnu figuru rodoljubivog otadžbinskog četničkog pokreta, majora Pavla Đurišića..."“
    ({{{2}}})

    Bobani

    10-01-2014, 01:25

    PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA
    prigodom proslave 25 godišnjice proglašenja NDH


    (Potrebno je reći da ova generalova poruka iz godine 1966. nije njegov povijestno poznati govor Hrvatima Toronta iz godine 1968. Taj generalov govor je mnogima poznat i može se pronaći na You-Tube. Ova poruka je pisana pisaćim strojem na 8 stranica. Original je kod mene i mogu jamčiti da još nikada nije bio prikazan u javnosti, bilo u kojoj formi, osm što je pročitan nazočnim Hrvatima na proslavi 25 obljetnice DANA HRVATSKE DRŽAVNOSTI u Torontu 1966. Poruka počima ovako: Otporaš)

    Četvrt stoljeća nas dijeli od dana kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i medju Vama ovdje ima ljudi, koji su bili medju stvaraocima Desetotravanjeske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.

    U prvom redu bit će potrebno i još jednom obnoviti i ponoviti naš načelni stav u pogledu Desetog Travnja. On za nas predstavlja jednu raskrsnicu u modernoj povjesti hrvatskog naroda. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu ostvarili oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni, koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila da dodje do Desetog Travnja. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću. Griješe isto oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti izključivo djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, -ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinacima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.

    Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu je proglasiti narod nezrelim i nesvijestnim narodom, kojemu su, eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana dali Državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života, i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povjestni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas, vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.

    Rekli smo od Vas, od sviju prisutnih. Postizavanje i gubljenje slobode i Države jesu akti, koji se tiču cijelog narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvjuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tudjina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog doma i domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život.

    Zato ste i Vi, braćo i sestre, dio toga narodnog kolektiva, jedna grana, ili jedna grančica narodnog stabla, koje se nije osušilo jer ima korjenja, ima proljeća, ima srčike, ima lišće, diše, razvija se, bori se za biološki opstanak. Zato je i važna Vaša funkcija, jer ono što Vi možete obaviti nemože nitko drugi. Ako sve grane i grančice, sve korjenje, lišće i srčike bubu izvršavale svoju misiju, naše će se stablo odhrvati i preživjeti sve silnike. Neka i ovo proljeće. prigodom 25 godišnjice bude dokaz, da je tako. Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca. ("Stope otaca" o kojima general govori su stope borbe za Hrvatsku Državu, a ne kako to i danas naši neprijatelji i naši protivnici, govore da je ta borba za Hrvatsku Državu bila boraba za fašizam i nacizam, što je notorna LAŽ, mo). I tu i tamo već se čuju jeka o odjeci prvih pokušaja. Daljnje jeke i odjeci dogoditi će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.

    Iz našega tiska mogli ste vidjeti da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJE FRONTU. Vjerujem da ste većina čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. (Vidi OBRAN32/33 1966., pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić, mo).U br. Znate da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. U posljednoj OBRANI mogli ste čitati i o PREDUVJETIMA hrvatske revolucije. (isti broj OBRANE i isti pisac, mo). Da, o preduvjetima. Htio bih Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, mužko i ženski, stari i maldi, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih pokrajina, stališa, dobi i vjeroispovjesti, pozvani dati svoj dio u radu tog VANJSKOG FRONTA.

    Jedan od preduvjeta za uspješni rat protivu Jugoslavije i mrzkog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama nama stoji jedan aparat sastavljen od raznovrstnih elemenata. Naprema njima treba pokrenuti hrvatski aparat, tehničare, snagu, koji će svladati taj postojeći srbokomunistički aparat. Sve drugo je pusto sanjarenje. Napravimo jednu usporedbu iz dnevnog života. Jedan lijep, mlad, sposoban, učen i prikladan čovjek ostvaruje svoje želje, pa i snove. Mlada i lijepa djevojka osvaja momka i uključuje se u božiji i naravni zakon radjanja, umnažanja i umiranja, osigurava kontinuitet obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva.

    Rekli bi vrši jednu misiju, ili prema izrazu Oca Domovine Ante Starčevića, vrši svoje deržanstvo. U obitelji, u obrtu, zvanju, politici, oružanim snagama, na polju umjetnosti, znanosti i bilo koje grane ljudske djelatnosti. U tu svrhu, već prema grani života, rada i zvanja, napravi se plan, pripremi se stručno, intelektualno, fizički, duhovno i duševno. I pedalj po pedalj, korak po korak, ostvaruje svoj san, svoju želju, svoj životni plan. Superira one poteškoće, koje nailazi na putu ostvarenja. To se dogadja i u braku, u politici, u trgovini, u vojsci. To je životna borba. Pada se i podiže se. Udružuje se obitelj, pleme, skupine, grupa, stranka, pukovnija, sindikat, i što nije mogao čovjek izvršiti sam, pokušava u zajednici. Borba naroda za slobodu, udružuje narod u tom velebnom planu. Ta radi se o svima. Zato treba i organizirati ljude prema njihovim sposobnostima, izobrazbi, inklinacijama, željama, mogućnostima razne vrsti. Borba izbacuje naravne vodje, one sposobnije, jače, odvažnije, pozvanije. Pokreće se kolektiv. Organizirani kolektiv, prihvaća borbu. Tom kolektivu se suprostavlja drugi kolektiv kojemu želimo nametnuti svoju volju. To je rat. Sukob ideja, htijenja, kolektiva. U ratu se bori, trpi, pada, umire, pobjedjuje ili budi.

    Oni imaju snage, uma, ideja i organizacija, ovako se spremaju za rat. Oni koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokretati duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavaju u brbljanju, u izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tudjim perjem i bježe od konkretnih problema. Ostaju apstraktni u izvodjenju. I da bi prikrili pomanjkanje plana, snage i konkretnih uspjeha, dreče u vjeri, da će nadvikati svoju vlastitu podsavjest, koja im u samoći veli, da to nevodi ničemu.

    A da bi zaglušili glas savjesti onih, koji pitaju da im se odgovori konkretno : RECITE MI KAKO MISLITE DA ĆE SE HRVATSKI NAROD OSLOBODITI, optužuju te ljude, proglašuju ih ovakovima i onakovima, napadaju ih da su sišli sa linije, da su iznevjerili ovoga ili onoga, i da će za sve doći vrijeme. (Osobno sam prošao kroz ovakova prozivanja. Ovo ovdje govorim, danas, 9 kolovoza 2012., ne za mene niti za one koji su prošli kroz slične prozivke, nego za današnji novi hrvatski naraštaj koji, ni u snu, nije mogao naslućivati kroz kakove poteškoće je prolazila hrvatska politička emigracija u borbi za slobodu hrvatskog naroda i za uspostavu HRVATSKE DRŽAVE, mo).

    Mnogo puta se radi o poštenim ljudima, pa ako ih pritisnete u četeri oka, reći će Vam, da jest, da je tako, ali da nemaju snage, da će umrijeti onakvi kakvi su bili, i dosta puta uz grižnju savjesti sprovode ostatak života u spominjanju tudjih imena, zasluga i djela. I onda zapadnu u duboki san, kao ljudi, koji moraju uzeti morfija, ili drugih droga, a da bi mogli zaspati. Tako čekaju konac vlastitog života. I kad je život gorak, stvarnost čemerna, kao što je gorka i čemerna stvarnost našega naroda, onda sanjaju ili pišu lijepe članke o tome, kako bi lijepo bilo kada bi bili slobodni, ili kako je lijepo bilo za vrijeme cara Franje Josipa (to su oni stari usidjelice sa kojima sam se često puta prepirao, baš i upravo zbog "cara Franje Josipa", kao što danas Hrvati opranog mozga antifašističkom promidžbom govore kako je bilo lijepo za vrijeme Tita, mo) ili Padišaaha na Bosforu, ili se gledaju u ogledalu žmirećo i sanjajući, kako su na Markovu Trgu, u uniformi, s odlikovanjima, u društvu milih i dragih, koji su davno nestali u vrtlogu klanja, progona i bježanja.

    Posljedice takovog izživljavanja i sanjearenja su mistifikacija i prazna obećanja, svadje, optuživanja, medjusobna blaćenja, i sve ono što danas vidimo oko sebe. Trebala je doći 1966. i navršiti se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21. od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dodju do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacije i obmamljivanja sebe i drugih.

    Eto to su konkretni problemi i preduvjeti. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije sastanemo, kao Vi ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, što sutra, što preksutra, tko i što može, mora i zna učiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke koje smo podpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvjek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože i učine ne sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu, ono što može.

    Što možete učinit Vi ovdje, koji ste se sakupili da proslavite dan državnosti, uz spomen na hrvatskog kralja Tomislava i 25 godišnjicu Desetog Travnja.

    Možete učiniti to što ste učinili, doći, manifestirati se, tako, pred desetak tisuća Hrvata u Torontu, pred vlastima slobodne zemlje KANADE, koja ne samo da Vam ne smeta u radu za Hrvatsku, nego to gleda i dobronamjerno i diže ugled Vaših sastanaka sa prisustvom svojih uglednih predstavnika. Time ste već učinili jedan akt. Posvjedočili ste javno, hrabro, dostojno, da ste sinovi onog naroda (Pitam se danas, 9 kolovoza 2012. koja se Hrvatica i Hrvat ne bi ponosili s ovim izlaganjem generala Drinjanina, koji nije govorio u svoje ime, nego u ime svih nas Hrvata, i s onim Hrvaticama i Hrvatima velegrada Toronta koji su svjedočili za HRVATSKU u ovoj slobodnoj zemlji Canadi, mo), koji je dao Kralja Tomislava i pred 25 godina stvorio i obnovio svoju Državu. Da ste braća, sinovi i djeca onih, koji su krvarili zato, da Hrvatska Država mogne 4 godine živjeti usprkos svih potežkoća. Tako će i hrvatski narod u Domovini saznati, da je u Torontu bilo 400 ili 500 osoba, koje su jednim političkim aktom u slobodnom svijetu protestirali protiv jedne mrzke tiranije, protiv jedne tamnice, jednog ropstva, protiv srbokomunističke i svake druge Jugoslavije. Potakli ste time i druge, da slijede Vaš čin. Dali ste primjer bratske snošljivosti, sloge i svijesti, jer znam da Vas ima, koji pripadate raznim hrvatskim strujama. Znam da se danas slavi Deseti Travnja u ovom istom gradu na drugom mjestu, a dogoditi će se to i u drugim mjestima. I na drugim mjestima neće se slaviti zato, jer se šaka Hrvata nije mogla složiti u tome, tko je od nas u našoj mizeriji veći, zaslužniji, pametniji ili čak ljepši i elegentniji, te prema tome pozvaniji da bude Predsjedatelj, govornik ili onaj, koji pusti, da ga aklamiraju, ili vole, ili slave, kao ono crnogorski serdari : ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a kakve smo rdje, to vidi cijeli svijet i naš jadni narod, za koji nismo ništa učinili i čak ne mislimo činiti.

    Možete, braćo i sestre, ovdje izvršiti i drugu misiju. Manje ili više svi vi radite, svi uživate prilično visoki standart života, mnogi imaju kuće, auta, frižidere, televizije, uštedjevina, i pravo je da ih imate, jer ste ih zaslužili svojim radom i žuljevima, u znoju i naporima bilo umnim ili fizičkim. Voljni ste i potrošiti za zabavu, koja je i te kako potrebna. Idete u kino i teatar, na izlete, zabave, plesove. Sve je to potrebno. Hrvatska će malo koristi imati od mističara, a sve ili mnogo može dobiti od normalnih gradjana, ljudi, žena i djece, koji rade, spavaju, misle, zabavljaju se, pa kako bi reka naš vrli fra Grga Martić: griješe i ispovjedaju se. I mnogi od Vas je dao za narodnu stvar više nego je mogao i imao. Neću spominjati primjere, iako bih mogao radi skromnosti tih osoba, koje su medju Vama...

    Ne bih htio biti kao onaj pop, koji je psovao one, koji su došli na misu, s ciljem da to prenesu na one, koji nisu došli. Htio sam samo reći, ako samo jedan mali dio onoga, što imamo dadnemo za stvar tiska, bili bi kadri učiniti mnogo na tom polju.

    Da, čujemo nekada da šta će nama piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša, i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da je nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, glavnim stožerima, pod barjacima i pod vrhovnim vodstvom jednog velikog muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa šta se je dogodilo? Napustili smo, nakon dobivenih bitaka, svoju zemlju, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci i još duge godine nakon svršetka rata.

    Volimo mi bacati krivnju i na strani svijet, na zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smao doživili i to, da inače pametni ljudi i u jedno uglednoj reviji (Hrvatska Revija koju je uređivao prof. Vinko Nikolić, mo) napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvatsku. Pitam ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vatikan, pa ni za Jugoslaviju, - kad mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo.

    Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: da zašto se ne bi svadjali i zašto bi se slagali? Pa zašto da rimski, njemački, poljski, ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske. Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumni trebali su na latinskom komponirati jedan apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom koncilu, i u tom apelu govorili o Hrvatskoj i spominjali zasluge Hrvatske i vjernost Crkvi. I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika da pale crkve (nesumnjivo se ovdje radi o hrvatskoj crkvi u Torontu koju je netko zapalio 1969 godine, i zli i zlonamjerni jezici okrivili hrvatskog župnika te crkve, vlč. dra. Charles Kambera, mo) i falsificiraju Papine izjave, mogli su, kao mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, medju nama, ovdje medju Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, revije, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.

    Govorili smo o preduvjetima. Da, preduvjetima. I to vanjskog fronta. Naših 17 divizija nisu pobjedili srbokomunisti, ali ih je uništio svijet, koji je o nama bio slabo ili nikako informiran. I dan danas, ovdje u Torontu, dobivate novine ne samo srbokomunističke, nego i one, koje izdaju hrvatski ljudi, pokreti, stranke, i u kojima se bezstidno optužuju ne srbokomunisti, nego oni hrvatski ljudi, koji su stajali na čelu hrvatskih postrojba, koje su se borile za Hrvatsku Državu čak i onda, kada iste nije bilo.

    Iz blata i tmine najednom izgmiže netko, tko ponavlja ono, što Udba želi. Odjednom vidimo hrvatske novine, koje to ponavljaju u vjeri, da će time umanjiti vrijednost ljudi, čiji je jedini grijeh, da se nisu dali zauzdati od ovog ili onog političara, koji nije voljan s nama razgovarati o tome, što se treba i može napraviti danas, nego piše i sanjari o tome što će učiniti ako i kada Hrvatska bude slobodna.
    Jedan se od tih čak i bavi i problemima kako će u novoj Hrvatskoj postaviti djecu u školu, i kako su djeca jednog generala samo toliko vrijedna koliko i jednog satnika ili radnika, a kako je u zboru pjevača satnik zborovodja, a ne general, iako još nikada nisam nigdje čitao da bi generali bili članovi pjevačkih zborova, niti je bilo problema sa satnicima koji su bili zborovodje, niti znam da bi bilo ikada čuda sa generalskom djecom u školama.

    Eto, vidite, tu možete učinit svoje. Za naš tisak i u ovom konkretnom slučaju "Operaciju HISPANIA 23". Mi smo već davno razaslali knjige i već smo dobili prva priznanja, zahvale i obećanja. Vidili ste učinak knjige u svim sektorima života, i danas u doba hladnog tj. psihološkog oružja. tj. riječi i pisana slova, ideje i misli, i znajte, da ako to mi ne napravimo, neće nitko drugi, pa ni rimski kardinali, mjesto nas.

    Govorili smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu (koliko je meni poznato bile su samo dvije hrvatske novine koje su izlazile u Torontu, a to je najprije bila novina GLAS DOMOVINE 1960, zatim HRVATSKI PUT 1963 pa dalje. Obje novine su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić, mo), da nema nikakva značenja činjenica, da se Vaš Predsjednik Gagro nadje na zasjedanjima, sastancima i dogovorima sa Predsjednikom Kanadske Vlade.
    U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBUNU, od 6.I.1966. br.2015 i koju čita pola milijuna izeljenih Macedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, i na obje brat Gagro, u društvu Predsjednika Vlade i ministra Gordona i vlč. Vasila Mihailova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjeto hrvatskih banova i ministara u Vladi Draže Mihailovića i Subašića, onda nam se nebi 1945. dogodilo ono što se dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj. (Za današnji novi naraštaj Hrvata je potrebno reći da to oni znaju, da su u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi Draže Mihailovića u Londonu bili istaknuti članovi HSS, koji su sustavno, i rame uz rame, sa Srbima u toj istoj srpskoj kraljevskoj vladi, radili proti Nezavisne države Hrvatske i svih onih Hrvata koji su se u bilo kojem obliku borili za opstanak svoje Hrvatske Države. General je htio reći da je Ratko Gagro bio na mjestu tih Hrvata u vladi Draže Mihailovića u Londonu, za sigurno se ne bi dogodio BLEIBURG, mo, Otporaš). A onako su znali da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.

    Zato je potrebno stvoriti HRVATSKI VANJSKI FRONT, koji će rado i uspješno pred strancima braniti stare i nove borce. Neka se sutra baci u borbu elita Odpora i izgine u nejednakoj borbi, dignut će se sami Hrvati, kao i 1941. te će iz osobnih, stranačkih i nama nepoznatih razloga oblatiti i ove borce, da su fašisti, nacisti, koljači, razbojnici, kao što se dogodilo i onima, koji su bili blaćeni skupa sa pokojnim Kavranom, Milošem i drugima, dok su prelomljenih udova i rebara, izmučeni stajali pred vješalima srbokomunista, neprijatelja hrvatske državne misli.

    I kao što se ti stranačari nisu digli 1941. u obranu NDH. ni 1945. u obranu pola milijuna izbjeglih Hrvata, nebi ni sutra ustali u obranu novih boraca. (to se najbolje može osjetiti danas kako vlada predsjednika RH Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića tretiraju hrvatske BRANITELJE hrvatsko/srpskog rata 1991/1995., mo). Znači da njihova žrtva nebi bila dostatno izkorišćena za Hrvatsku. A Hrvatska ima dosta martira, pa treba revolucionaraca, zapovjednika, tehničara revolucije, atentatora, komandosa, bomba, revolvera i drugih potrebština.

    I na kraju : svaki od Vas kada izidje iz ove dvorane mora ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama. Ne zato da pridju u Odpor, nego zato, da u svojim organizacijama unesu duh bratske skoge, snošljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. Kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proporoci, Udbini agenti i nevjerni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njegove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT. Taj će onda VANJSKI FRONT podpomoći borce u domovini, a ne odmagati ih, i braniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas. Nemojte zaboraviti da sve svjetske velesile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, da li će nas strani svijet pomoći, ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i jugoslaviju.

    Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na Unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u ime njegovo, jer on to nemože. Rekli smo u jednom članku, da je, prema jednoj kinenskoj poslovici, bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tamu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicima. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgojio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.

    Nemojte čekati ni časa. Naše je vrijeme davno došlo i može i proći, i ne zaboravite da nitko mjesto nas neće ostvariti našu slobodu. Mi vrijedimo pred Bogom i Narodom, pred Povješću, samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti. Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija koje ostvarimo danas i sjutra. Glave gore vitezovi nezasluženog poraza, i naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Tako nam i Bog pomogao!

    general Drinjanin.


    NB:

    (Kako ste mogli i pročitati ovdje u ovoj Poruki Hrvatima grada Toronta gdje general kaže: "... svaki od vas kada izidje iz ove sale MORA ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva...i MORA pridobiti ljude u svim grupama..." Tako isto i ja kažem svim onima koji imadnu priliku pročitati ovu poruku, koja nije PORUKA samo za tadašnje Hrvate Toronta, nego je PORUKA svim Hrvatima U HRVATSKOJ U SVIJETU da se promiče PORUKA IZMIRENJA MEĐU HRVATIMA. Otporaš)

    Bobani

    10-01-2014, 18:25

    T R Z A V I C E, - u hrvatskoj političkoj emigraciji

    general Drinjanin
    16.II.1965.

    Br. Došenu i Eriću. Usa
    Br. Gagri i Šimuncu, Kanada

    Dragi moji !

    Već se nalazi u tisku okružno pismo, koje će stići u sve dijelove svijeta s pozivom, da pošalju svoje pozdrave za proslavu Desetog Travnja u Toronto i svoje sugestije na pismeno za RADNI SKUP ODPORA, na kojem se trebaju izraditi norme i sve ostalo za rad VANJSKOG FRONTA. Naveo sam i razloge. Uputiti ću to na sve povjerenike u Usa i Kanadi sa sugestijom da osobno prisustvuju svi kojima je moguće, a da se dogovore radi eventualnog zajedničkog putovanja u Toronto i natrag, te da svi pripreme svoj referat o domaćim prilikama, kao i o idejama za rad na tom LEGALNOM VANJSKOM FRONTU. Vjerujem da će Vam se sviditi i vjerujem u uspjeh proslave i zaključke samog sastanka. Ja ću isto poslati referat kao i pozdrav.

    Na Vama je da organizirate vezu medju Vama, tj. najbližima. Staviti ću na taj poziv adresu Gagrinu u Torontu, te Rudinu u Usa, kao i adresu ODPORA U TORONTU, da se na te adresu mogu svi obratiti.

    Prilažem Vam kopiju pisma Dru. Krnjevića radi dvorane. U isto vrijeme vidjeti ćemo dokle su voljni ići oni iz HSS-a koji hoće Hrvatsku Državu. (Pojašnjenje današnjim naraštajima koji nisu upoznati, malo ili nimalo, sa hrvatskom situacijom u emigraciji. Državotvorni Hrvati su htjeli svake godine slaviti hrvatski državni praznik koji je bio DESETI TRAVNJA. Mi Hrvati prije 10 Travnja 1941 godine nismo imali naš hrvatski državni nacionalni praznik. Svake godine od 1945 pa sve, rakao bih, do 1990 Hrvati u iseljeništvu su bili razdjeljeni što se tiče slavljenja hrvatskog nacionalnog i državnog praznika. Hrvatski Oslobodilački pokret, HOP je držao monopol nad tim danom. HSS taj dan nije priznavala, tj. Deseti Travnja kao dan hrvatske državnosti. Njihovi članovi su mogli ako su htjeli ići na te proslave kao gosti ili kao dobri državotvorni Hrvati. Mnogi Hrvati koji se nisu slagali sa politikom HOP-a nisu htjeli ni ići na njihove proslave Desetog Travnja; te bi samo za sebe i svoje simpatizere održavali proslave Desetog Travnja posebno i zasebno. Sjećam se natezanja u Parizu i kada se nismo mogli složiti, isti dan bi se u gradu Parizu slavele dvije pa čak i tri proslave hrvatske državnosti Deseti Travanj. Tako je bilo, na svu žalost, i na drugim mjestima. Zato general u ovom svom pismu piše o dvorani HSS koju su Hrvati Toronta iznajmili kako bi imali svoj sastanak RADNOG SKUPA ODPORA I VANJSKOG FRONTA, a u isto vrijeme imati i proslavu DESETOG TRAVNJA, pošto će tog puta biti Hrvata sa svih Kontinenata. mo, Otporaš).

    Mi nikoga ne uključujemo, a niti izključujemo. Mi pružamo ruku svakom Hrvatu, koji je za Državu (Hrvatsku, mo). Ako smo voljni razgovarati, a jesmo, sa prevarenim hrvatskim istarskim partizanima, kako nebi sa HSS-om, koji nam je dao medju inim i šefa HOP-a Dra Hefera. (Dr. Stjepan Hefer je iz Osjeka. Bio je istaknuti član HSS. Za vrijeme NDH bio je neki službenik pri nekom ministrastvu, što mi nije sada najpoznatije kojega. Doselio se u Argentinu poslije Bleiburške Tragedije kao i mnogi drugi Hrvati. Poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., postao je predsjednik HOP-a. Postoje priče da ga je na smrti Poglavnik dr. Ante Pavelić "svojom oporukom" imenovao za predsjednika. Tu "oporuku" navodno je izmislio dr. Fra. Branko Marić, jer je on bio tu nazočan prilikom Poglavnikove smrti. Zato general govori o HSS da su oni dali Hefera za šefa HOP-a, mo, Otporaš). Ne vjerujem da itko misli da je Dr. Hefer jedini Hrvat u HSS.

    Vjerujem da bi PRIJATELJI ODPORA IZ USA morali izdati parolu: SVI U TORONTO ! Ove godine imati ćemo, vrlo vjerovatno proslavu HOP-a, a možda i saveza, kojemu je kako sam tek sada saznao br. Meheš (predsjednik, mo). On je napola naš, - ali Savez se pojavljuje sa idejom da sabotira Odpor. U tom nisu uspjeli sa Dubičancem, ali mi nemožemo samo zato da udovoljimo našeg polubrata Meheša otići u Savez. Bilo bi to glupo, kao što bi bilo glupo da ja osobno pomažem ljude, koji baš najmanje mene vole, a protiv ljudi, koji skupa s menom dijele zlu sudbinu dugi niz godina. Treba egzistirati, da bi mogli koegzistirati, zar ne? To ne znači da se trebamo odreći niti suradnje sa Savezom, niti vlastite proslave, kao što je to već tradicionalno. Australija i Njemačka su delikatne, a u Usa vjerujem da radi suradnje sa Uj. Hrvatima nemožemo. Ako sada zatajimo u Torontu, onda smo se odrekli nastupa KAO ODPORA. A to nesmijemo, ako hoćemo da nas se ozbiljno shvati.
    Zato: svi u Toronto ! Bog.
    podpis olovkom general Drinjanin.

    Bobani

    11-01-2014, 06:32

    UPORNOST GENERALA DRINJANINA


    (Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoka ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

    Prva (1) epoka je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944. godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

    Druga (2) epoka je bila KRIŽARSKA EPOKA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

    Treća (3) epoka je bila pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

    Četvrta (4) epoka je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

    Peta (5) epoka je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

    Šesta (6) epoka je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnaša general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.

    Sedma (7) epoka je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEĆARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

    Osma (8) epoka je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Mile Boban, Otporaš.)


    general DRINJANIN
    26.VI.1966

    Bratskim odborima
    SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i
    OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

    Draga i poštovana braćo !

    Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedinca. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

    Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze, -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

    Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

    Uz naš vojnički pozdrav,
    genera Drinjanin.

    Bobani

    12-01-2014, 13:11

    POSLIJE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

    (Donosim ovdje jedno pismo gospodina Štefa Crničkog (1903-2006) pisano olovkom Ratku Gagri u Toronto. Koliko god ovo pismo moglo izgledati nevjerodostojno glede nekih iskaza o ubojstvu generala Drinjanina, ipak ovo pismo je pisao čovjek koji je bio upoznat sa mnogim stvarima u Tiskari Dranapress-a i sa životom samog generala. Dakle osoba koja je bila na licu mjesta neposredno gnjusnog zločina i imala uvida u mnoge stvari, i velike i male sitnice. Tada sam živio u San Franciscu i dobio izvještaj kojeg su dr. Miljenko Dabo Peranić i Štef Crnički pisali. Taj izvještaj sam stavio ovdje 20 svibnja, pa ako netko treba neke pojedinosti neka potraži taj datum opisa ovih pisama. Također ću prilikama potrebe ubaciti neke nadopune poradi bolje jasnoće samog sadržaja pisma. Otporaš.)


    Carcagente 8 svibnja 1969.

    Gospodin

    Ratko Gagro Toronto


    Dragi Ratko !

    Ja sam primio obavjest i Vaše pismo od 28.IV. Ja sam Vam svima javio u okružnom pismu IV/1 i IV/2 što i kako se dogodilo. Policija je ubojici u tragu, ali više Vam ne smijem pisati u interesu istrage, premda znam mnogo više o tom, jer postoji mogućnost da cenzura čita i ovo moje pismo. General je s nama i mi idemo dalje. To smatram ovaj čas najvažnijim, jer u žalosti ne smijemo klonuti, budući da imamo pred sobom Domovinu i njezinu slobodu.

    Za ovaj šas je najvažnije što sam Vam već pisao. Trebamo ovlaštenje od Vanjskog Fronta uz podpis Predsjednika i Podpredsjednika (t.j. Erića i Gagre) uz supodpis Ivana Prcele, jer njega Padre Oltre najviše pozna, i nju najviše vjeruje a drugi Španjolci vjeruju zato, jer je ozenio Španjolku. (Ivan Prcela se je oženio sa Španjolkom 26 prosinca 1963., a vjenčani kum mu je bio general Drinjanin, mo) Kad ja taj dokumenat imam, onda mogu prevesti tiskaru, jer mi je sud prije neće uručiti. Taj dokumenat se ima poslati na Padre Oltra (ili ga Ti možeš donijeti). Oltra će tada dati to Fernandu Matteo Ross, koji ima glavnu riječ, jer tiskara glasi na njegovoe ime.

    Ovdje je naime zakon, da stranac ne može na svoje ime imati nikakovo poduzeće niti obrt. Obrt mora glasiti na ime španjolskog državljanina. (Gdje su oni Hrvati sada koji su spočitovavali prvom predsjedniku RH dru. Franji Tuđmanu koji je u zakon RH stavio DA SVAKI DRŽAVLJANIN RH. MORA UZ DRŽAVLJANSTVO IMATI I DOMOVNICU AKO ŽELI POSJEDOVATI NEKRETNINE U RH, mo). Toliko o tome.

    Ovamo je stigao preključer Dinko Šakić, šogor Maksov iz Argentine, i biti će ovdje dok Vi dodjete, a s Vama skupa putuje u Toronto do Zore...

    Pisao sam već (u povj. listu), (za mene nečitljivo, mo) da se ne obraćate na Beluhana, (Eugen Beluhan Kostelić, duhovnik Hrvata u Španjoloskoj, napisao knjigu u Valenciji 1967 godine u vlastitom izdanju od 525 stranica "STEPINAC GOVORI". Njega u svojoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" prof. dr. Miljenko Dabo Peranić u mnogo čemu sumnjiči kao potrebno ili posluženo oružje u uroti ubojstva generala Drinjanina. U daljnjim pismima koja ću iznositi bit će još spominjanja Eugena Beluhan Kostelić, mo) jer u njegovoj kući se skovala urota (a da on možda i nezna ništa, jer je bedast). U istom kolu je i Bebek, (Željko Bebek je bio glavni urednik novine OBRANA u prvim početcima 1963 god. Radio je s generalom i bio je vrlo neodgovran. Došao je u sukob s generalom a u isto vrijeme se usko sprijateljio s Ilijom Stanićem. Koliko se do sada doznaje iz samih izjava Ilije Stanića, ubojice generala Drinjanina, bio je Ilija kod Željka Bebeka čeasti gost tih pripremnih dana za ubojstvo generala. Ja sam pisao Željku Bebeku u siječnju 1979., našto je on meni odgovorio 8 siječnja iste godine sa adrese: Željko Bebek/ Av. Cardenal Benlloch, 89 Valencia - 10, Španjolska...Mnogi su sponjali tu istu adresu gdje je često navraćao Ilija Stanić. Mogao je Željko Bebek biti prijatelj Ilije Stanića a da ovaj uopće ništa nije ni zna niti u što posumnjao. Ali u zadnjim izvještajima Ilije Stanića, on govori da je imao ortake, tu u Valenciji, ili okolici, samo ih nije htio spominjati. Mo), kao i Filipović, pomoćnik Tijanov. (Pava Tijan je bio glavni urednik Hrvatskog Radio Sata GLAS MADRIDA, a Karlo Filipović o kojem dr. Peranić u spomenutoj knjigi piše na str. 100 "...da Vjerni Generalov vojnik nije ništa znao, ništa naslućivao..." Svi ovi su pod polic. paskom. Isto tako i Oreč (Jozo Oreč, živio u Australiji, bio član Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, udbini agenti ga ubili u južnoj Afriki u gradu Johansburgu 1979 g., mo), koji je došao iz Australije, a koji stanuje kod Beluhana. Dakle, nikakove veze ne imati s njima.

    Danas me je obavjestio Padre Oltra, da fra Branko Marić želi govoriti sa mnom. Nazvat ću ga (možda?) telefonski i pitati šta hoće, ali ništa više. Ja si mislim šta hoće?

    General je bio za njih sve previsok, pa ga nisu mogli preskočiti, ali sada kada njega nema, misle da će nas "male" prevesti žedne preko vode. varaju se! Mi idemo i dalje putem Odpora, kojeg je označio naš Veliki General.

    Za sada stanujem u hotelu Espana Carcagente telefon br. 230. Poštanska adresa je stara Apartado 32, Carcagente.

    oprostite što pišem rukom, jer su mašine zatvorene u tiskari i ne mogu do njih, Prije su mi posudili fratri, ali i oni trebaju svoju mašinu. Dakle, ja moram čekati dokumenat, kako sam spomenuo. Operacija X znači: dabo Peranić je takodjer trebao biti ubijen, nakon što sam ja otišao ovamo 23 travnja na večer. (Mišljenja sam da je ova stvar MALO preuveličana. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vrlo dobar osobni prijatelj. Radili smo skupa u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE preko šest godina. Bio mi je vjenčani kum. U kolovozu 1978 godine sam ga otišao posjetiti u New York. Tada mi je dao rukopis svoje knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" da pregledam te da dadnem moje opažanje, obzirom da sam mnoge spomenute Hrvate u toj knjigi poznavao i sa njima bio godinama dobar prijatelj. Prekonoći kod njega sam rukopis pregledao i stavio neke primjedbe. Sutra uz doručak sam mu rekao da se mnoge stvare iz te knjige trebaju izbaciti, našto je on rekao: NI SLOVA. SVE ILI NIŠTA. Njegova supruga Marija se je složila s menom. On je knjigu izdao u vlastitoj naklad 1984 god. u New York-u, mo). Izmaknuo je i danas sam primio pismo, da je za sada to odklonio (putem policije).

    Kopiju ovog pisma šaljem Rudi Erić na znaje.

    Primio sam pismo od Jakova, i odmah ću mu odgovoriti. Do malo prije sam bio na konferenciji sa policijom. Kako vidite nikad malo mira. Jučer smo ja i Dinko u Valenciji.

    Mnogo pozdrava Vama, gdji Lenki (Ratka Gagre supruga, mo), Vladeku i svoj ostaloj braći.

    Sloboda Hrvatskoj! vaš (podpis) Štef Crnički.

    PS.

    Kada dodjete u Carcagente (avionom možete u Valenciju te uzeti željeznicu do Carcagenta. Ako možete javite dolazak, da čekam u Valenciji). ako dodjete sami u carcagente, javite se policiji, Gardia Civil, da Vas oni dovedu k meni. Štef.

    NB:

    (Sada imamo pismo pukovnika Stjepana Crničkog, starog Maksova prijatelja još iz Janka Puste. On nam je dao do znanja kako stvari stoje četeri (4) tjedna poslije pogibije generala. Prethodno pismo kojeg je pisao Rudi Tomić je sasvim suprotnog značenja i sadržaja. zato se može reći da je bilo mnogo naklapanja i nagađanja sa svih strana oko pogibije generala Drinjanina. Danas nam je kamokud zgodnije povezti sve te spletke i nagađanja, jer je sami udbin ubojica Ilija Stanić izišao sa svojim pričama, osobito iz sarajevske udbine arhive gdje je Ilija Stanić 29 travnja 1969 god. u detalje dao izvještak kako je ubio generala Luburića.Otporaš)

    Bobani

    13-01-2014, 00:34

    ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA 19 STUDENOGA 1953.

    (Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršinić (1917-1995). Ante Kršinić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršinića sedamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršinić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su u duplikati, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Donosim ga u cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni, ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke. Otporaš.)

    ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

    T A J N O.
    Stan, 20 listopada 1953.

    Dragi brate !

    Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

    1. Znam da ste svi zabrinuti radi "DRINE", i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak "DRINE". Redovni broj 7-8 pretvoren je u "Domovinski broj" i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da ćete se svi veseliti toj činjenici, jer je "DRINA" izvršila svoju misiju. "DRINA" radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila "DRINA", i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. "DRINA" ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, - kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje "DRINA" bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.

    Dvobroj 9-10 izišao je i već je odpremljen. Odpremljeno je ...komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti. ( Gospodin Ante Kršinić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je "naški" i došli smo "iz staroga kraja" samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu gdje sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:(...Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije...Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš..., mo). Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

    II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja "DRINA" ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.

    III. S ovim brojem "DRINE" dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9-10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo: domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format "DRINE" je nastavak tradicije "Griča" i "Ustaše", nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi "DRINA" bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.

    IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su "DRINE" izlazile do 1956. godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš)

    V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme, fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle sve "DRINE" i "OBRANE" pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci i očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina "ustaške" borbe u obrani Hrvatske Države, mo) Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. Radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas, na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati ne napisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

    VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: "Čovjek i znanost u službi rata", "Ljudi, ideje i djela", "Stratežki vidici", "Dokumenti, koji obtužuju", "Iz poviesti našeg rata", "Iz Erine torbe" itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.

    VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. Viditi ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema našim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u gorjim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za odstanak.

    VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim "prijateljima".

    Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i radi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni.
    Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski vodiči svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao i uviek u poviesti, da odgajaju naš podmladak.

    Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. Kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića da je dijete partizana, mo otporaš)

    Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole - i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunović Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJA SE I DANAS NALAZI. ( Ne zaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953. godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo, Otporaš) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

    Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god., što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim pute. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban,supruga Mile Bobana, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo) i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja.

    Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.

    I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

    ZPID ! General Drinjanin (potpis)

    Bobani

    13-01-2014, 17:01

    TOČNI PODATCI ROĐENJA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA

    (Jučer mi se javio jedan Hrvat iz San Francisca s pitanjem:...Dali ja znam točan datum rođenja generala Drinjanina. Smeta ga, kako kaže, da neki uporno tvrde da je Maks rođen u selu Radišićima pokraj Ljubškoga, dok, s druge strane drugi tvrde da je rođen na Mostarskim Vratima...Pošto ni ja nisam točno bio siguran gdje je rođen i kada je kršten, javio sam to sinoć mojem prijatelju Mirku koji priprema knjigu i biografiju o Maksu Luburiću. Malo prije sam primio odgovor od Mirka kojeg ovdje prilažem. Podatci su iz crkvene knjige rođenih i krštenih s Humca. Otporaš.)


    Bog! Dragi Mile,

    Naš dragi Maks je rodjen u Ljubuškom dne 06.03.1913., od oca Ljubomira i
    majke Marije Soldo.

    Kršten je u Ljubuškom dne 23.03.13. U crkvi na Humcu. Ako još nešto tribaš
    samo javi.


    Primi puno pozdrv, ZA DOM SPREMNI !

    Mirko

    Bobani

    13-01-2014, 17:51

    blue
    green
    yellow
    red
    black

    Bobani

    14-01-2014, 00:43

    JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA UZROKOVANA MRŽNJOM

    Donosim ovdje jedno pismo pukovnika Stjepana/Štefa Crničkog, (1903-2006) koje će za sigurno biti citirano mnogo puta i koje će za sigurno poslužiti popuniti prazninu generala Drinjanina. Na kraju pisma ću reći par riječ i za sada ništa više. Otporaš.

    DRINAPRESS
    Santa Ana, 33
    CARCAGENTE Carcagente, dne 20 siječnja 1970.

    Gospodin

    R A T K O G A G R O

    Dragi brate ratko !

    Primio sam Vaše pismo od 12 siječnja ove god. i osvrnut ću se na njega kasnije, čim dospijem, ali sada bih Vam rado svratio pozornost na jednu stvar.

    Vidim teškoće Vaše, a da o svojim i ne govorim. Ljudi su mi u prvo vrijeme cvilili neka izdam OBRANU, a sada kad ju imaju hoće Bog zna što. Svi stavljaju zahtjeve, ali oni sami malo rade.

    U ovom pismu rado bih Vas upozoriti na jednu stvar:

    Pisali ste mi, da ste poslali na Padre Oltra ček na 400.- can.Dolara za djecu. Ček je ispunjen na Domči-a. To je učinjeno vrlo loše, jer djeca od toga neće imati ništa. Njihova mama će to potrošiti Bog zna zašto. To je takova baba, da ja takovu nisam vidio u životu. Nisam htio o tom pisati osim familiji i to Dinku (Šakić, mo), kako je postupala.

    Na dan Svih sveti bio je okićen grob Generala, i ljudi su dolazili u masama, bilo ih je više stotina, koji su došli posjetiti grob Generala.

    Bivša žena Izabel niti djeca nisu bili. Poslao sam Logarića u Beniganim, da vidi, nisu li možda otišli u Bilbao, ali nisu, jer su bili svi u Beniganimu. Logarić je pitao Domči-a (General je imao četvero (4) djece: Domagoj, 1954, hrvatsko ime, Domći, Drina, 1956, hrvatsko ime, granica na DRINI, Vjeko, 1957, hrvatsko i očevo ime i Marica, 1958, hrvatsko ime, mo, Otporaš) zašto nisu došli na grob oca, a on je slegnuo ramenima -- znači ona im je zabranila ići.

    Za Božić sam poslao djeci dar kao i obično, i Logarić (Slavko Logarić, mo) je odnio na badnjak u Beninganim. Predao je djeci, a ona je rekla Logariću, da ga zove Guardia civil /policija/. On je išao. Tamo su mu rekli, da ona traži, da nitko ne smeta djecu i ne posjećuje. Logarić se vratio natrag k njoj i pitao ju šta to znači. Ona mu je rekla, da ne želi da i jedan Hrvat dodje posjećivati djecu. Logarića je to razbjesnilo, što je posve naravno.

    Ja ne mogu doći niti blizu, jer sam se posvadio s njom kad sam preuzimao tiskaru /5 kolovoza/ jer je ona htjela arhivu, koju ja nisam dao. Tada se je ona izlajala do mile volje, govoreći, da ju hrvatska politika ne zanima. Udba bi imala tu arhivu, da ju nisam ja oteo, i to preko nje.

    Radi toga sam pisao Padru Oltri, ako još ima ček, neka ga vrati natrag, i ček se neka položi u banku. U buduće se neka čini tako, jer nije poželjno da se dade babi i jedna centa, da ona troši, a djeca ne će od toga imati ništa. Ona je sve kriva, i mene čudi, da je naš Maks živio s nojme i tri dana. To je takova osoba.

    O tim stvarima ja nerado pišem, jer to su osobne stvari, koje se ne tiču Odpora, ali vidim, ali vidim, da se u ovom slučaju i tiču, jer ne želim, da ljudi daju novac, a baba da troši, dok djeca nemaju ništa od toga.

    U buduće neka se novac stavlja u banku, tamo gdje je zaključano. Ako Padre Oltra nije taj ček poslao Domći-u, zadržat će ga, a Vi mu javite neka ga šalje natrag.

    Toliko o tome.

    Uz bratski pozdrav svima Vama.

    SLOBODA HRVATSKOJ ! (podpis Štef Crnički.)


    NB:

    (Prije nešto više od godinu i pol imao sam priliku preko telefona razgovarati s čovjekom koji je otišao u Španjolsku posjetiti djecu generala Drinjanina. To je bilo koncem 2010 godine. Tom prilikom je saznao da su djeca skoro izgubljena. Nezainteresiranost djece da saznaju nešto više o njihovu ocu ga je toliko raztužilo i ražalostilo da je zaplakao. To je upravo taj čovjek MB koji priprema knjigu o generalu Maksu Luburiću.

    Djeca su bila mala i ostali su kao SIROČAD. Drugi ih odgajao onako kako je to drugima odgovaralo. Dok su bili s ocem, bili su pod okriljem HRVATSTVA. Kasnije sve što se je dogodilo je JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA. Ima u hrvatskoj DIJASPORI takovih slučajeva na pretek. Pričao mi je Ante Miletić iz Toronta da je bio krizmani kum sinu njegova prijatelja. Sin nije govorio hrvatski a otac nije govorio engleski. Ante Miletić je morao biti i kum i prevoditelj. Obitelj se odgajala u dva smjera: jedan hrvatski a drugi kanadski. Žalosno ali i često puta istinito. Otporaš.)

    Bobani

    14-01-2014, 00:56

    NEKA OVAJ OPIS BUDE NASTAVAK IZ PROŠLOG #122

    (Malo prije mi se javio jedan prijatelj s ovom porukom prof. Ivana Prcele. Da reknem nekoliko riječi o devedesetgodišnjaku maldiću Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922. godine u selu Kašute kod Trilja. Bio je student bogoslovije u Sinju kada su ga partizani mobilizirali u listopadu 1944. u NOB. U svibnju 1945. sa svojom jedinicom u sastavu JNA bio je u Trstu, odakle je dezertirao i prišao na savezničku stranu. Po njegovim iskazima vidio je mnoge brutalnosti JNA što ga je potaklo u slobodnom svijetu raditi na tome da prikupi što god je više moguće iskaza živih svjedoka o partizanskim zločinima počinjeni, kako gosp. Prcela kaže, nad mojim hrvatskim narodom i mojim naraštajem. Uzelo mu je mnogo godina prikupljajući te podatke, sastaviti, složiti, prevesti na engleski i, konačno, napisati obujmu knjigu OPERATION SLAUTHERHOUSE od 557 stranica, 1970 godine.

    Početkom šesdesetih godina prof. Prcela dolazi u Europu, obilazi hrvatske iseljeničke zajednice, dolazi u Španjolsku posjetiti neke svoje prijatelje, s kojima je išao posjetiti hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Kako je sam pričao da je bio više nego oduševljen izjavama generala Drinjanina o svim hrvatskim zbivanjima. To je bio početak iskrene suradnje između generala Drinjanina i prof. Ivana Prcele. Kada se je Ivan Prcela 26 prosinca 1963. godine oženio s Španjolkom, general Drinjanin je potvrdio svoje iskreno i hrvatsko prijateljstvo prof. Ivanu Prceli tim da mu je bio vjenčani KUM. Eto, to je upravo KUM prof. Ivan Prcela koji je poslao svom prijatelju G. Vuškić ovu dolje niže poruku da se zna što bi svi Hrvati trebali znati. To ovdje prilažem jer se uistinu odnosi na moje prethodno pismo koje sam ovdje iznio. Otporaš.)


    G. Vuskic Fri, Jul 6, 2012 at 1:18 PM
    1ivanprcela@roadrunner.com <1ivanprcela@roadrunner.com> Fri, Jul 6, 2012 at 2:26 PM
    To: "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com>


    Dragi hrvatski brate i ja sam godine 1970., skupa sa svojom suprugom Španjolkom, htio posjetiti djecu mojega nezaboravnoga kuma, ali Isabel nas nije htjela primiti. Ni DOMĆI, sada doktor medicine, pred dvije godine ne htjede me primiti nego naprotiv... Isto tako Mirica NE HTJEDE ME primiti, iako sam iz stana gdje sam bio u Valenciji kamen mogao baciti u njezin stan. MIRICA TREBA BITI ZAHVALNA SVOME VELIKOME OCU ŠTO JE ŽIVA JER MAJKA JE HTJELA NJU POBACITI. Ovo sam nekidan istakao u prijevodu jednog španjolskoga časopisa - neka to udje u biografiju koja se u Zagrebu piše.

    BOG I HRVATI i ZA DOM SPREMNI!

    J. Ivan Prcela

    Bobani

    14-01-2014, 03:43

    TKO JE UBIO HRVATSKE MINISTRE ANTU VOKIĆA I MLADENA LORKOVIĆA?

    (Donodim jedno pismo Dra. Miljenka Dabe Peranić koji je bio član Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora. U svojstvu te dužnosti je otišao u lipnju 1968. godine posjetiti Hrvate Canade i Amerike. Kako sam i javio u jednom od prošlih pisama da ću iznijeti i pismo dra. Peranića, što sada i činim. Otporaš.)

    PISMO DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA
    17. VIII . 1968 God.

    Draga braćo !

    Trebao sam Vam se javiti odmah poslije prisustovanja na zborovanju Odpora Područja "Sjever". Čekao sam da dodjem do generala, te Vam se tek sada javljam. Sredjujemo zajednički misli i utiske, analiziramo sve što sam tamo doživljavao, razmatramo sve ono što se odnosi na budući rad, i nastojimo izvagnuti pri svakoj odluci sve "za" i sve "protiv". Hrvatska je emigracija sva u pokretu. Dopise i izvješća dobivamo sa svih strana, druge očekujemo, a u medjuvremenu Vam šaljemo nekoliko misli, o kojima smo ovog prvog dana razgovarali.

    1. Iako je Vanjski Front tek u svojim početcima / koji će biti napravljen iz svih kontinenata /, Radni Skup "Sjever" je zauzeo ekipno stav prema formiranju neke vrsti novog Vijeća. I u ostalim Područjima zauzimamo isti stav. Budimo jedinstveni, jer progresivnost naših koraka će biti Hrvatskoj od koristi samo ako i dalje ostanemo dosljedni samima sebi. Ostanimo tako dosljedni i prema rezoluciji u pogledu Vijeća, t.j. nastupajmo kao ekipa. Ostajmo čvrsto oko onoga što je zaključeno, i ne poduzimati ništa ni Glavni Stan bez vas, ni Vi bez Glavnoga Stana. / Zašto, reći ću pod brojem 3. /

    2. Da ostanemo tako jedinstveni, potreban je koordinirani rad medju svim organizacijama. Obavještavajte jedan drugoga što radite i poduzimate, podpomažite jedan drugoga u radu, znajte izbjeći sve ono što ne ide u korist Hrvatske, a idite za onim što uslovljuje skoro ostvarenje Hrvatske Države. Vi dobro znadete da je Odpor sa svojim djelovanjem pokrenuo zbližavanje Zagreba i hrvatske emigracije. Tim možemo nastaviti samo zajednički, složno, te radi toga Vam stavljamo na srce koordiniranost medju Vama. To traži Hrvatska. (Može nam svima samo ovaj pasos posvjedočiti da je Hrvatska Demokratska Zajednica temeljena na NAČELIMA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koje je dr. Franjo Tuđman uzeo vrlo ozbiljno i sproveo u djelo Obnovom Samostalne Hrvatske Države u obliku RH. Mo. Otporaš)

    3. Prvu i drugu točku kažem Vam radi ove treće. Pregledavam sa generalom konfidencijalna izvješća od prije i sravnjujemo sa onim što piše "Hravtski Narod" (novina, mjesečnik ili privremenik Reorganiziranog HOP-a kojeg je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo) od 15. VII . Dužnost nam je nastaviti u onom duhu, kako smo to propovjedali, za slogu i suradnju svih Hrvata i glupo bi bilo nijekati prilazak i suradnju novih ljudi, organizacija i ideja. Ali bi bilo još gluplje ne vjerovati onim izvješćajima od naših prijatelja iz novog HOP-a, koji su nam rekli, da će se preuzeti ideja Odpora, jer su suvremene i jer su se pokazale ispravnim., ali baš zato da će se opet raznim manevrima nastojati eliminirati ljude povezane sa generalom. Tako na str. 4 točka 12 izjave Vrančića, pod slovom a. / veli se, da je dužnost novog Odbora (ne Odpora, mo) za uspostavu Hrvatske Države, kako veli doslovno: "uspostaviti vezu sa političkim krugovima u domovini u svrhu suradnje na uspostavi Hrvatske Države". Pitamo se koje su to snage i politički ljudi, ako ne oni, o kojima je Odpor prvi i jedini kroz dugi niz godina govorio? Pa i točka b./ da treba S BILO KOJOM VLADOM SVIETA suradjivati. Što to znači, osim polaženja novim putevima? Ali pravi je dokaz u načinu, kako je sam Dr. Vrančić pokrenuo pitanje Lorkovića i Vokića, a na osnovi jednog dokumenta i izkaza jednog starog povratnika, častnika, koji daje pismeni iskaz o tome kako su prije povlačenja ubijeni Lorković i Vokić.

    Ali što on ne zna jest, da i general ima u rukama izvorni primitak i dosta bi bilo da ga otiska. (Ovdje prilažem dio iz jednog pisma kojeg je general pisao nekome, ne znam kome. U hrpi pisama koja posjedujem pronašao sam jedan škarama isječen odlomak pisma kojeg ću ovdje staviti od riječi do riječi, a na taj isječak pisma ću staviti moju bilježku za bolje razumjevanje onima koji budu imali moju ostavštinu, te da znadu od kuda i kako je došlo do ovog komadića pisma. Mo, Otporaš)
    Citiram:

    "...2. Br. Mirko Bušić, tajnik Odpora u Argentini mi javlja, da je dogovoreno sa Predsjednikom Lukasom Juričićem otišao na predavanje Vrančića, koje je isti održao nakon povratka iz USA i Kanade. Kao i uvijek bio je okružen prof. Oršanićem i prijateljima, i naši su stekli dojam, da je kao i obično sve unaprijed dogovoreno sa ovim i sa Jelićem, u koju svrhu je i išao na sjever, gdje je sa Došenom i Uj. Hrvatima, kako kaže SVE UREDIO. Govorio je 80 minuta i jednom spomenuo, da je bio sa Gagrom (Ratko Gagro, predsjednik Odpora za Canadu, mo) i tamo isto uredio. Odatle ona obaviest Došena, kako sam Vas prije obavijestio na osnovu izvješća brata Ratka i Šege, koji mi je poslao članak o javnom nastupu u Chicagu. Da polaže važnost na Uj. Hrvate, jer da su tamo većina intelektualaca. Ostali "tko se ne uključi, da sam sebe isključuje". Govorio je da je bio i sa Krnjevićem, (dr. Juraj Krnjević tajnik HSS i poslije smrti dra. Vladka Mačeka 1964 g., postao je predsjednik iste, mo) koji da je rekao, da nema običaja ići na Sabore u čijoj pripremi nema učešća, ali da je Krnjević sutrodan održao govor svojima i rekao da "put do Hrvatske vodi putem HSS-a". Zatim da je o Heferu (dr. Stjepan Hefer postao predsjednik HOP-a poslije Poglavnikove smrti, mo) nema govora, ali ako Hefer u 11 sati odrekne se svih časti i titula, da će u 11 i jednu minutu to isto činiti, pa što narod odluči. Nu to može biti solucija za HOP, ali ne za Odpor i hrvatsku Državu, jer nije drugo ništa rekao. Ostaje dakle borba oko vodstva HOP-a i tko će za to moći pokrenuti više ljudi, ideja i organizacija.

    3. Posebni problem u tome jest da je Vrančić, htijući ili ne, pokrenuo pitanje odgovornosti za Vokića i Lorkovića sa izjavama o povratniku Grabovcu (Mijo Grabovac postao 264 Ustaša i položio ustašku prisegu 11. 1. 1934 g., B. Krizman: PAVELIĆ I USTAŠE str. 557, mo), koji da je dao pismenu izjavu, kako je rekao generalu Moškovu (Ante Moškov, mo), da su svi zatvorenici u Lepoglavi pušteni, a "kako nismo znali što bi sa Lorkovićem i Vokićem, da smo ih ubili". Da tu izjavu imaju Asančić od Heferova Domobrana i on, tj. Vrančić jednu kopiju. S obzirom da neznamo ocijeniti što ima iza svega toga, što je Vrančić zapravo htio s time, te radi činjenice, da je isti Grabovac, prema mojim podatcima danas kod kuće, tj. u Imotskom, gdje slobodno živi, moramo biti oprezni. Da li se on...".

    (Na svu žalost isječak ovog pisma se završava tako kako sam opisao. mo, Otporaš)

    Medjutim morao bi optužiti jednog starog povratnika, satnika, PTB-a (Poglavnikova Tjelesna Bojna, mo), koji je k tome danas prema svemu živ i slobodan u Domovini. Dakle ili primiti na svoja ledja krivnju za onu dvojicu, ili optužiti jednog starog povratnika, kako bi Udba montirala još jedan proces i objesila tog čovjeka, kojega bi tužio nitko manje nego general Luburić! Vidimo sjene Azeva, vidim stare intrigente Jelića i Oršanića, koji svaki par godina prave na račun naivne emigracije POLITIČKI TURIZAM, i gdje se stalno optužuje sam generala, kao da hrvatski narod nema drugih problema doli pitanje smrti dvojice Ustaša koji su izdali Ustaštvo, dvojice ministara koji su izdali Vladu, dvojice ambiciozni ljudi, koji su razgovarali sa agentićima pete klase, a nama htijeli dokazati da su razgovarali sa "zapadnim saveznicima".

    Molim vas da pričekate detaljni studij, držite se skupa i razgovarajte kolektivno, i nedajte se navući na tanak led, ne davajte izjave i ne komentirajte, dok ovu stvar ne objasnimo.

    Prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić.

    (pridružuje se pozdravima: general Drinjanin.

    Olovkom nadodano. Stavit ću u zaporke: (Odboru Središnjice Erik Lisak Mnogo Vam se zahvaljujem na dočeku, čestitam na radu i uspjesima, te želim nove uspjehe. Uz pozdrav Vaš Miljenko.

    General Drinjanina također olovkom nadodaje: Zahvaljujem se svima na trudu i žrtvi za profesora. Generalov podpis.

    (Sada donosim izjavu Mije Grabovca i po potrebi, ako se ukaže, ću nadopuniti pod mojim uobičajnim znakom, moja opaska "mo").


    Prenosim sve iz novine OBRANA br. 150, Madrid - Travanj 1971., strana 16

    "HRVATSKA MISAO"

    Cordoba, Argentina 7. lipnja 1970.

    Poštovani Gospodine Uredniče!

    U pismu od 31. svibnja o.g. javljate mi, da ste - u dogovoru sa g. drom. Vjekoslavom Vrančićem - odlučio objaviti u Hrvatskoj Misli (povremeni časopis, mo) moje izvješće o smrti Vokića i Lorkovića, koje sam napisao 12 prosinca 1959. i original predao g. ing. Ivanu Asančaiću na čuvanje u uredu Hrvatskog Domobrana, a kopiju t.j. prepis sam dao g. Vrančiću; također sam poslao prepis pokojnom generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. (Pismo dra. Peranića je od 17 kolovoza 1968 u kojem navodi što piše novina "Hrvatski Narod" od 15 VII., dakle iste godine 1968., a pisac ove izjave kaže da je poslao "prepis" generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. Ako je ovaj izvještaj pisan 31. svibnja 1968. te nadodajmo oko prilike sedam mjeseci, evo nas u početku 1969. godine, ili oduzmimo 7 mjesece od generalove smrti, tj. od 20 travnja 1969., evo nas u mjesecu srpnju 1968.,mo) Luburiću sam poslao na njegovu pismenu želju, on me je zamolio u pismu da mu pošaljem rečeni izvještaj, ja kao njegov stari prijatelj nisam mu magao to odbiti nego sam mu to vrlo rado učinija, samo sam mu poslao malo skraćeno ono po vojnički. Ne samo da nemam ništa protiv toga da se objavi, nego naprotiv želim da se to učini, i to čim prije, a Vama hvala što ćete to učiniti.

    Marko Ćavić,
    Cordoba, Rep. Argentina
    B. Acosta 434, Cerro Las Rosas.

    U nastavku donosim izjavu Marka Čovića u vezi sa sudbinom bivših ministara u Vladi NDH, dra. Mladena Lorkovića i ustaškog Krilnika Ante Vokića. Smatrali smo uputnim ne vršiti nikakvih jezičnih izmjena, kako u naprijed objavljenom pismu, tako ni u izjavi, jer nismo željeli da bilo u čemu ograničimo slobodu izražavanja i neposrednost izvjestitelja. Držimo, da je sadržaj posve jasan, pa mu je stoga nepotreban bilo kakav komentar s naše strane.

    SLUČAJ VOKIĆA LORKOVIĆA

    Cordoba, Republica Argentina 12, prosinca 1959.

    Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije (položio prisegu 12 svibnja 1933. i postao Ustaša pod rednim brojem 67., B. Krizman PAVELIĆ I USTAŠE, st. 555, mo).
    Moškov je sjedio u svom automobilu te i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: Gosp. generale ustaški javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu, general priupita a gdje su ti njih dva misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama. General upita a što si sa njima učinija?
    Streljao sam ih gospodine generale. Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao djete suza za suzom su mu tekle niz lice, priupita ponovno Grabovca i reče mu a što da od tebe radim nesretni brate.
    Grabovac odgovara, streljajte me gospodine generale drugo nisam ni zaslužija...
    Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu odstupi da te ne vidim. Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.
    Moškov odgovara sada je sve kasno dragi moj Marko.

    Grabovac je rodjen u okolici Imotskog ako se ne varam mislim da je iz Runovića ali to bolje znadu svi Imoćani.

    Jedini živi svjedok koji ovu izjavu zna i čuja rečeni prijavak to sam ja.

    Marko ČavIć
    Pripadnik bivše P.T.B.

    (Svjedočanstvo gosp. Marka Čavića je razjašnjena tajna smrti Lorkovića i Vokića. A koliko se za nju nepravedno okrivljivalo generala Luburića! Kao u ovom slučaju, tako će istina izići vremenom na vidjelo i u drugim slučajevima. Tko je ubio Vokića i Lorkovića, bilo je odavno poznato generalu Luburiću, ali on je radije nevin podnosio lažne optužbe, nego da bude tužitelj. Uredništvo "Obrane".)

    Domagoj

    14-01-2014, 12:20

    Znameniti govor generala Luburica prigodom 10-og travnja 1968.

    http://www.badrecordcovers.com/wp-content/uploads/2008/04/luburic_03.jpg

    https://vimeo.com/84115821

    Bobani

    14-01-2014, 12:53

    Poštovani kolega Domagoj imam tu ploču i taj govor generala Drinjanina. S te ploče sam ga prepisao u cijelosti i stavio na internet upravo na stotu godišnjicu Maksova rođenja 6 ožujka 2013. Stavio sam ga na ovaj forum 12.6.2913. - tema: Govor generala Drinjanina iz 1968. Vrijedno pročitati.

    Domagoj

    14-01-2014, 15:58

    Poštovani kolega Domagoj imam tu ploču i taj govor generala Drinjanina. S te ploče sam ga prepisao u cijelosti i stavio na internet upravo na stotu godišnjicu Maksova rođenja 6 ožujka 2013. Stavio sam ga na ovaj forum 12.6.2913. - tema: Govor generala Drinjanina iz 1968. Vrijedno pročitati.

    Bobani, pročitao sam Vaš prijepis, svaka čast na trudu. Ipak, bolje ga je poslušati, zato sam i postavio poveznicu na video sa cijelim govorom:

    Poslušajte govor: https://vimeo.com/84115821

    PS:Nisam primjetio tu temu pa bi administrator mogao premjestiti moj upis.

    Domagoj

    23-01-2014, 09:12

    General Luburić: Zauzimanje stava

    "Tenkovska demokracija" koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog vojnog teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: "Rat je nastavak politike drugim sredstvima. ".

    "Pakt sa vragom" za vrijeme Drugog svjetskog rata ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o svjetskoj revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama.

    "Fifty-fifty" ili "pola meni-pola tebi" doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost od Rusije i tako,od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli su na ulice sa idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih ruski tenkovi. Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom, pa su ga rekli bi „urazumili“. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali jer je tamo bio uglavljen "fifty-fifty".

    Bismark je je već davno rekao da čija bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u Yalti, t j. nastavile istu politiku ali „drugim sredstvima“.

    Ruski radio je najbolje rekao o čemu se radi: "Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj opstanak. " Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i komunizmu.

    Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su stvoreni "OTAN" i "NATO" , a Rusija je uzvratila sa "Varšavskim paktom". Ne, nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE do rata, nego da se nastavi "drugim sredstvima".

    Ta "druga sredstva" su: hladni ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo „tenkovsku demokraciju“ u Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.

    Tito zna što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija "rumunjska staljinistica" bila na vlasti, znala je dobiti histerične napade slične "partizanskoj bolesti" naših grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski židov. Nama je to svejedno, - ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini. Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se "ljube kroz kamiš“ i kad paradiraju i govore o "svjetskoj revoluciji" i posebnom "socijalizmu svake zemlje" ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god.Tito je sa Dimitrovom htio napraviti "Balkansku Federaciju" , zato da bude sigurniji od "svojih". Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno. Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi završili u kloakama revolucije, kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom.

    Zato Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti "omladinske brigade" i "radničke zaštite". Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom. Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.

    Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine. Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna palih hrvata za domovinu.

    Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.

    Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će se nagoditi gdje bude trebalo, a rešpetirati ono, gdje su se prije nagodili. Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega: "ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU ! "

    Naš je stav jasan: "RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU !"
    Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!

    Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.

    Domagoj

    23-01-2014, 09:17

    Hrvatska mladost na grobu generala Luburića

    http://i.imgur.com/zg6Pne9.jpg

    Bobani

    27-01-2014, 02:54

    Bog! dragi Domagoj,

    Ovaj opis kojeg si stavio je jedan opis kojeg sam negdje davno, već davno negdjew pročitao. Neznam više gdje sam ga pročitao, ali svakako mislim da je to general Drinjanin napisao u novini OBRANA ili u rujnu, ili listopada 1968. god., odmah neposredno upada Varšavskog pakta u Čehoslovačku,, kada su na napali Dubčeka 21 kolovoza 1968, Molim te pregledaj i stavi izvor.

    Bobani

    29-01-2014, 22:36

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆU (prvi (1) dio)

    (U nastavicima ću donijeti Otvoreno Pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao 10 listopada 1955. god. srpskom i četničkom generalu Svetomiru Đujiću.
    Izvir: DRINA br. 8-12, God. V. prosinac 1955., strana 217/232. Otporaš)

    Gospodine generale i dragi prijatelju!

    Ima tome već dvanaest godina od kada smo tamo daleko na Pantovčaku, u našem bielom Zagrebu, glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske, nas dva zaključili, da ćemo se lavovski boriti jedan proti drugomu, kada nas naša vojnička dužnost pozove, a da ćemo unatoč toga uviek ostati osobno dobri prijatelji, i to prijateljstvo upotriebiti na dobro naših Domovina, kako bi prestala neprijateljstva izmedju srpskog i hrvatskog naroda. I sada, kada sam odlučio uputiti Vama osobno i javno pismo, nazivljem Vas dragim prijateljom. Izkreno priznajem, da ste me impresionirali, jer ste u svoje vrijeme iznašali ideje, koje dotada nijedan Srbin iznio nije. Drago mi je bilo, da smo se kao prijatelji sastali u Zagrebu, a ne u borbi u Srijemu, kako sam se u svoje vrieme bio spremao protiv Vaših četnika i koju akciju su spriečili Niemci, Vaši, srpski, prijatelji. Kako Vam nije bilo lako prijateljstvo baš MENI, tako nije ni meni lako, nakon svega toga, jednog srpskog generala zvati dragim prijateljom. Činim to ipak rado, iskreno od srdca i uvjeren, daćete kao gospodin i častnik znati izpravno ocieniti moje redke.

    Kada sam nakon nekoliko godina provedenih u našim šumama i planinama, (ovdje se radi o bitkama u hrvatskim šumama i planinama poslije Bleiburga, mo, Otporaš)te ilegalno u gradovima i izvan domovine, došao na zapad, medju prvim mojim pitanjima bilo je i ovo: dali je srpski general Djukić preživio "pomoć", kojoj se je nadao od Engleza...Neobično sam se veselio, i to znaju moji prijatelji, kada mi je saopćeno, da ste živi i zdravi. Rekao sam: jednog ćemo dana nastaviti započete razgovore (a ne bitke, mo) sa Pzntovčaka. Mislim da je taj dan došao pa Vam se obraćam ovim pismom, nudeći Vam i drugi put svu pomoć, moralnu i materijalnu, kao i pristup u moj dom, i u krug onih hrvatskih patriota, koji su voljni razgovarati s pravim srpskim predstavnicima, posebno častnicima, bez posredstva nečasnih, sumnjivih i neposrednih posrednika i "stručnjaka" za "srpsko-hrvatski problem".

    Htio sam Vam, već prije, odgovoriti na neke tvrdnje, koje ste iznieli u Vašem članku "IZ ŠUME U EMIGRACIJU", koji su donieli srpski listovi, "IZBOR" i "SRPSKA ZASTAVA", obadva predstavnici politike Dra. MILANA STOJADINOVIĆA. Nažalost, - izvjestnih razloga - moj članak nije bio objavljen. Ne smeta. Sada ću Vam odgovoriti, a ujedno i napisati nekoliko rieči o sadašnjosti i o budućnosti!

    Veliki francuzki državnik, "tigar" Clemanceau, rekao je jednom zgodom, da je rat i previše ozbiljna stvar, a da bi se mogao povjeriti vojnicima. Ja bih, rekao, analizirajući sve ono, što se u zadnje vrijeme dogodilo, kako u svjetskoj politici, tako i u odnosima Srba i Hrvata, da je MIR I PREVIŠE OZBILJNA STVAR A DA BI GA POVJERILI CIVILIMA, NEVOJNICIMA,jer smo mi, vojnici, oni, koji smo kušali strahote rata i jedini mi znamo ocieniti vriednost pravog mira. Zato mislim, da je potrebno, da i mi vojnici, kao i nekada, kažemo svoju rieč o sklapanju mira medju Srbima i Hrvatima, i budućoj Srpskoj Državi i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

    Nastavlja se.

    (Interesantno bi bilo znati kako bi se general Drinjanin danas snalazio da je kojim pukim slučajem živ i radi u vladi sina partizana predsjednika RH Ive Josipovića?! Otporaš)

    Bobani

    30-01-2014, 12:25

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆU (drugi (2) dio)

    Vi ste u navedenom članku a vjerujem, i u svojoj knjizi, pisali o našem susretu. Ne mogu se nikako oteti dojmu, da ste morali imati savjetnike, pomagače, ili dobrovoljne stručnjake za "srpsko-hrvatsko pitanje", koji su Vam podvalili neke stavke u Vašem članku. Postoje u njemu dvije tedencije: baciti krivnju "za sve" na srpske i hrvatske "rasove", (u ovom slučaju riječ "rasovi" znači: osobe koje su zapovjedale vojskama, vojskovođe, itd., mo)a oprati glavne srpske i hrvatske šefove s jedne strane, a s druge strane osobno meni nanieti uvredu, podvaliti Vama, kao da Vi podvalijivate meni, - da bi nas se tako izključilo iz nastavaka onih razgovra, koje smo ja i Vi, kao vojnici i predstavnici hrvatske i srpske vojske vodili. Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijega još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti, i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznijeli u Vašem članku. Obrazložit ću:

    1.) Čini se kao da ste posebno trudili, da Vaš susret sa menom dobije nedužnu formu slučajnog susreta. lažete doslovno:


    "Tu primjetih ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah "Ama, jeste li Vi naš čovjek, jako ličite..." - on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je rodom iz Hercegovine".

    Istina jest, da sam ja prisistvovao viećanju izmedju Vašeg predstavničtvai Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član. Prisutni su bili zapovjednik u Glavnom Stanu general Grujić, general Luburić, zapovjednik Ustaške Obrane i zapovjednik II. Ustaškog Zbora, dakle područja kroz koje ste Vi htjeli proći, i Glavnog Stožera Glavnog Stana Poglavnika, glavnostožerni pukovnik Helbich.

    Na kraju je zaključeno, da će general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga voditi pregovore i donieti zaključak o svim tehničkim pitanjima nakon što je Poglavnik, kao što je poznato, donio načelnu odluku, da se prihvaćaju političke izjave srbske delegacije kao priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane Srpske Vojske i time se stvara mogućnost za suradnju sa snagama Srpske Vojske, kojoj je na čelu stajao Draža Mihailović.

    Tako, Vi ste se meni predstavili s punomoći iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika, koju je supodpisao i ministar Oružanih Snagacontraadmiral Steinfl i Glavar Stožera Ustaške Vojnice general Tomislav Sertić. Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja. O tome ćemo još govoriti, a sada, da nastavimo tamo, gdje smo kao predstavnici srbske i hrvatske vojske pregovarali.

    Ne znam tko je sve posredovao, niti kumovao svemu tome ili je sve to fatalna slučajnost, ali gospodine generale, nema sumnje, da se je htjelo naš susret prikazati posve slučajnim, i još k tome "zabiberiti" ga sa meni imputiranom dosjetkom, koja je neukusna i zlonamjerna, barem za naše hrvatsko shvaćanje.

    2.) Zamislite si, kada bih ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mome članku sliedeći dialog:


    Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako ličite...
    Djukić: Znate gospon Maks, jasam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

    Šta biste Vi na to rekli?

    Znate, ja sam čitao Vuka karadžića, čitao sam i ono, što Srbin dr. Jocić (Eugen Jocić, Vojvođanski Srbin. Poznavao sam ga u Parizu. Bio je dobar prijatelj Hrvatske i Hrvata. Kada je izvršen atentat na Poglavnika 10 Travnja 1957. godine u Argentini, dr. Jocić je napisao članak povodom tog atentata: ATENTAT NA HRVATSKU. Dr. Jocić je umro, a ima verzija da je i ubijen, u Parizu 1971., mo.) piše o Srbijancima, pa ipak se nikada ne bih usudio o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna, tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali i Cvetkovića Ministra Predsjednika, ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškome.

    A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvijek bili poznati patrijci, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije tečko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce, i osvetnike. Sa slobodom vratio se je sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je komu otac.

    Nastavlja se. Otporaš.

    Bobani

    30-01-2014, 12:26

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆU (drugi (2) dio)

    Vi ste u navedenom članku a vjerujem, i u svojoj knjizi, pisali o našem susretu. Ne mogu se nikako oteti dojmu, da ste morali imati savjetnike, pomagače, ili dobrovoljne stručnjake za "srpsko-hrvatsko pitanje", koji su Vam podvalili neke stavke u Vašem članku. Postoje u njemu dvije tedencije: baciti krivnju "za sve" na srpske i hrvatske "rasove", (u ovom slučaju riječ "rasovi" znači: osobe koje su zapovjedale vojskama, vojskovođe, itd., mo)a oprati glavne srpske i hrvatske šefove s jedne strane, a s druge strane osobno meni nanieti uvredu, podvaliti Vama, kao da Vi podvalijivate meni, - da bi nas se tako izključilo iz nastavaka onih razgovra, koje smo ja i Vi, kao vojnici i predstavnici hrvatske i srpske vojske vodili. Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijega još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti, i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznijeli u Vašem članku. Obrazložit ću:

    1.) Čini se kao da ste posebno trudili, da Vaš susret sa menom dobije nedužnu formu slučajnog susreta. lažete doslovno:


    "Tu primjetih ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah "Ama, jeste li Vi naš čovjek, jako ličite..." - on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je rodom iz Hercegovine".

    Istina jest, da sam ja prisistvovao viećanju izmedju Vašeg predstavničtvai Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član. Prisutni su bili zapovjednik u Glavnom Stanu general Grujić, general Luburić, zapovjednik Ustaške Obrane i zapovjednik II. Ustaškog Zbora, dakle područja kroz koje ste Vi htjeli proći, i Glavnog Stožera Glavnog Stana Poglavnika, glavnostožerni pukovnik Helbich.

    Na kraju je zaključeno, da će general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga voditi pregovore i donieti zaključak o svim tehničkim pitanjima nakon što je Poglavnik, kao što je poznato, donio načelnu odluku, da se prihvaćaju političke izjave srbske delegacije kao priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane Srpske Vojske i time se stvara mogućnost za suradnju sa snagama Srpske Vojske, kojoj je na čelu stajao Draža Mihailović.

    Tako, Vi ste se meni predstavili s punomoći iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika, koju je supodpisao i ministar Oružanih Snagacontraadmiral Steinfl i Glavar Stožera Ustaške Vojnice general Tomislav Sertić. Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja. O tome ćemo još govoriti, a sada, da nastavimo tamo, gdje smo kao predstavnici srbske i hrvatske vojske pregovarali.

    Ne znam tko je sve posredovao, niti kumovao svemu tome ili je sve to fatalna slučajnost, ali gospodine generale, nema sumnje, da se je htjelo naš susret prikazati posve slučajnim, i još k tome "zabiberiti" ga sa meni imputiranom dosjetkom, koja je neukusna i zlonamjerna, barem za naše hrvatsko shvaćanje.

    2.) Zamislite si, kada bih ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mome članku sliedeći dialog:


    Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako ličite...
    Djukić: Znate gospon Maks, ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

    Šta biste Vi na to rekli?

    Znate, ja sam čitao Vuka karadžića, čitao sam i ono, što Srbin dr. Jocić (Eugen Jocić, Vojvođanski Srbin. Poznavao sam ga u Parizu. Bio je dobar prijatelj Hrvatske i Hrvata. Kada je izvršen atentat na Poglavnika 10 Travnja 1957. godine u Argentini, dr. Jocić je napisao članak povodom tog atentata: ATENTAT NA HRVATSKU. Dr. Jocić je umro, a ima verzija da je i ubijen, u Parizu 1971., mo.) piše o Srbijancima, pa ipak se nikada ne bih usudio o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna, tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali i Cvetkovića Ministra Predsjednika, ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškome.

    A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvijek bili poznati patrijci, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije tečko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce, i osvetnike. Sa slobodom vratio se je sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je komu otac.

    Nastavlja se. Otporaš.

    Čvrsti Čačić

    30-01-2014, 20:14

    Hrvatska mladost na grobu generala Luburića

    http://i.imgur.com/zg6Pne9.jpg
    Grob je u Španjolskoj?
    Hoće li se premjestiti u Ljubuški?

    Bobani

    30-01-2014, 23:06

    Radi se na tome da se posmrtni ostatci genija HOS-a Vjekoslava Mkasa Luburića, generala Drinjanina, prenesu u njegov rodni Ljubuški. To će se prije postići u hrvatskoj Herceg-Bosni, nego u Herceg-Bosanskoj Hrvatskoj. To ti ja jamčim, dragi naš prijatelju Čvrsti Čačić-u.

    Bobani

    30-01-2014, 23:58

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALI SVETOMIRU DJUJIĆU (trći (3) dio)

    Moderna znanost je dikazala utjecaj i procenat sličnostidjece s roditeljima, ali kod nas u Hercegovini gotovo uviek sinovi sliče na očeve, a posebno je to bilo u mome domu i upravo u mom slučaju. Kao mali dječak išao sam cestom mnogi stariji čovjek bi se okrenuo i rekao: gle, ovo je sin pokojnog gospodina Ljube, ili unuk "gazde Franje". Rekli bi da sliči kao jaje jajetu.

    Ne bih mene začudilo ako ste mislili, da bi čitav rod Luburića mogao biti srpski, nakon što se proglasili srbskom Bosnu i Hercegovinu (Svetog Save djedovinu), a rdo Gundulića, dubrovačkih gospara, kralja Tvrtka, i tisuće drugih uglednika prozvali Srbima. Alu su činjenice druge.

    Đtedimlija, Sekula Drljević i Crnogorci, a ne mi Hrvati, širili su teoriju o Crnoj Gori kao dielu hrvatskog etnikuma. Govori o tome i nesretna naša Trebinjska biskupija, porušeni franjevački samostani, kraljevski gradovi preko Neretve. Govori poviest, ali ovoga časa je važno, da u Crnoj gori ima Luburića (kliknite na: Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac, slobodni net.com.) Pa oko toga je bilo doskočica, ali ne tada, na predstavljanju, nego kasnije u prijateljskim i intimnim sastancima, i nikako ne u onoj formi, kako ste Vi to naveli, odnosno kako su to stručnjaci "udesili". Mi smo Luburići seljačkog i katoličkog roda i koljena, rodjeni u začaranom užem krugu područja, gdje su se krunili hrvatski Kraljevi. Pa ako ima koji Luburić u Crnoj Gori, tada su to oni, koje Štedimlija zove "Crvenim Hrvatima". Medjutim u Srbiji nije nikada bilo Luburića, i molite Boga, da slučajem prilika ne dodje koji s ove strane Drine, jer se to brzo neće zaboraviti...


    Nema sumnje, da bi svaki gospodin, posebno jedan general, zamjerio čak i neprijatelju ovakovu insinuaciju, koja nema nikakve podloge, osim one koju serviraju politički crnoburzijanci i srbsko-hrvatski stručnjaci kakove ste Vi Srbi uviek imali i imate medju Hrvatima., a koji su izdajnici svoje Hrvatske Domovine i zaslužuju samo prezir. (Čitajući Pisma Maksa Luburića u kojima i kroz koja on iznosi povezanost časopia "IZBOR" koje je uređivao Hrvat iz Livna Stjepan Subašić sa novinom "SRPSKA ZASTAVA", kao i drugi izvori koji su pisali i iznosili sastanak i razgovore POGLAVNIK I MAILN STOJADINOVIĆ o podjeli BOSNE, gdje se je pila i hrvatska i srpska šljivovica, i gdje je bio - nazovimo to tako - glavni "novinar" tih razgovora upravo glavni i odgovorni urednik časopisa "IZBOR", da general Drinjanin aludira u ovom zadnjem paragrafu na Stjepana Subašića, mo. Otporaš) Jedna ovakova neukusnost sama po sebi i bez političke pozadine, zaslužuje osudu i osodjuju je ljudi, koji drže do svog dostojanstva, časti, obraza i ugleda.


    *******

    Nastavlja se. Otporaš.

    Bobani

    31-01-2014, 14:49

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆU (četvrti (4) dio)

    Šta ste tražili u Zagrebu? Poglavnik je pisao o sastancima s Vama, Vašim prijateljima, Brašićem, te Predavcem, sinom "misteriozno ubijenog Predavca" kako kažete. (Nuzgredno budi rečeno, Predavca su kao opasnog patriota ubili za račun Dvora). Meni ostaje pisati o vojničkom, tehničkom dielu.

    Vas su poslali u Zagreb zato, jer su Vas poznavali kao ugledna i fina gospodina, koji je šest godina živio u Zagrebu, imao prijateljstva medju stanovitim gradjanima, i uživao glas spretna diplomata. Dali su Vam nalog da ispitate mogućnost suradnje, koju ste Vi osobno zaista željeli i kao prijatelj Hrvata, i kao uvjereni antikomunista i kao Europejac i kršćanin. Ja nikada nisam ni posumnjao u to, unatoč toga, što su Vaši četnici harali Sriemom i klali naš sviet, kao i svi drugi četnici. Mi smo Vas smatrali vojnikom, koji je upao u društvo te čeljadi, pa niste imali drugog izlaza nego sliediti ih prema Vašem uvjerenju, za dobro Srbije.

    Ali, moram reći, a rekao sam Vam u svoje vrieme u Zagrebu, da je Draža poslao Vas s jednom misijom, a glavnostožernog bojnika (majora) Andrića sa drugom. Ovaj je dobivao posebne upute osobno od Draže, ovaj je preko njemačke veze bio sa Dražinim Štabom u vezi, a posebni njemački agenti, koje su poslali iz Srpskog Ureda u Beču stajali su na raspolaganje Andriću, generalu Damjanoviću, generalu Kosti Mušackom, vojvodi Djujiću i Jevdjeviću. Zadaća Andrića bila je unovčiti Vašu diplomatsku misiju, izpitati teren i prevesti jedinice kako Pavla Djurišića, tako i svih drugih četničkih vojvoda i zapovjednika. Nakon što je odlučeno, da se ide na zapad u susret Englezima, Draža je prebacivao sve jedinice u Istru, gdje ih je okupljao njemački general Globotschnik u Trstu. Iz mnogobrojne literature, i baš srbskih izvora, može se dokazati svaka moja tvrdnja, a ja ću s vremenom obraditi sva ta pitanja upravo na temelju srbskih izvora i dokumenata. Draža je, što je isto dokazano, još uviek vjerovao, da ćete se Vi svi skoro vratiti kao Jugoslavenska Vojska pod oružjem, pojačanim i moderniziranim, sa svrhom uzpostave KRALJEVINE JUGOSLAVIJE s kraljem Petrom na čelu.

    Ja sam Vam rekao, još u Zagrebu, da Vam ne ćemo ništa na žao učiniti, ni Vama ni bojniku Andriću, Ali da Vam stavljam na znanje, da nam je plan pozna, i da smo uhvatili sve poruke, koje je Draža slao izravno ili posredno na Vas ili Andrića. Dao sam Vam papire, te ja osobno sve potrebno, odiela, rublje i druge potrebštine; pomogli smo Vas s novcem i zaželili sretan put, a mislim da Vam je ministar Ivica Frković ponudio i neke druge usluge, podvoz i t.d. - i na zapad!

    Rekao sam Vam, nakon razgovora i pregovora, da iste smatram zaključenima i Vaš boravak, s vojničke strane bezpredmetnim, baš zato, jer smo znali, da kod Draže nije bilo izkrenosti. Prema tome nema mjesta opravdanja Draže, a okrivljavanja "rasa" Djurišića.

    Ja sam uhvatio Vašeg Vojvodu Djurišića i zarobio sav njegov arhiv, korespodenciju i dokumente, što je i danas na sigurnom pohranjeno. On je bio od kralja Petra imenovan Vojvoda, posjedovao je najviša odličja, koja mu je Petar slao iz Londona, posjedovao više pohvala, pisama, te vojnički čin srbskog dopukovnika (podpukovnika), kojeg mu je dao general Nedić. Imao je izričiti nalog Glavnog Štaba, da ide na zapad i podredi se generalu Damjanoviću, zamjeniku Draže Mihailovića i zapovjedniku "ISTURENOG ŠTABA JUGOSLAVENSKE KRALJEVSKE VOJSKE U OTADŽBINI". U isto vrieme su vojvoda Djuić i drugi slali jedinice u susret Djurišiću, što je sve bjelodano dokazano u knjizi Kostića, jednog od suradnika Dimitrija Ljotića i generala nedića.

    Nastavlja se. Otporaš.

    (Napomen.

    Tek sam na stranici 222. Ima još 10 stranica. Nastojim biti što kraći u svakom nastavku, tako da čitanje ne bude "dosadno". Molim strpljenja! Ovo je poviestni dokumenat za hrvatsku povijest, kojeg je pisao osobnom rukom i perom očevidac dogodovština hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić. Koliko je meni poznato još nigdje nisam vidio da se je netko javio, bilo sa hrvatske, srpske ili jugoslavenske strane i opovrgao ove tvrdnje generala Drinjanina. Kada se bude povijest o ovom slučaju pisati, najvjerojatnije će se dogoditi i to da će se ovo Otvpreno Pismo Maksa Luburića srpskom generalu Svetomiru Djujiću do temelja proštudirati. Otporaš)

    Bobani

    31-01-2014, 23:58

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆU (peti (5) dio)

    Nitko ne zamjera Srbima da su konspirirali, ali je neozbiljno okriviti "rasa" Djurišića, kada se zna, da je ovaj radio točno po uputama Draže i ovome slao izvješća o pokolju u Foči i Sandžakau, dobaivao pomoć u ljudstvu, naoružanju i novcu od Nedića i Ljotića, pa čak i kompletnu glasbu, da pred Engleze dodje kao dostojni predstavnik Dražine Vojske. Mi razumiemo: i opet su "srpsko-hrvatski stručnjaci" htjeli reći nešto drugo: da smo mi Ustaše "rasovi" i da smo klali Srbe, što se očito vidi iz Vaših redaka:

    "Ipak sam znao, da je on (misli na Poglavnika) muku mučio sa svojim "rasovima", kao i naš Draža sa svojim...Rasovi su uviek neobuzdani i skloni na pretjerivanje svake vrsti".

    Pavle Djurišić. četnički vojvoda i srpski podpukovnik, imao je nalog dovesti vojsku pod oružjem na zapad, spojiti se s ostalima i onda se vratiti, srušiti Hrvatsku Državu i uništiti Hrvatske Oružane Snage, ako bi još postojale i dovesti kralja Petra. Vaš je zadatak bio "distrakcija" neprijatelja, dok su Draža, Djurišić i Andrić spremali nove pokolje medju našim svietom i uništenje i ostatka državnosti i snaga.

    Vi ste kao vojnik izvršili vašu dužnost, otišli na zapad i sada nastojite uzeti udjela u radu, koji je počeo Dr. Milan Stojadinović u ime Srba i Poglavnik Dr. Ante Pavelić, u ime Hrvata. I ovdje se i opet susrećemo. Govorit ćemo i opet o prošlosti, jer samo tako maožemo pogledati jasno u budućnost i bit ćemo iskreni, jer sam tako možemo napried.

    Kada Vi u Vašem članku govorite o hravtskom i srbskom problemu i iznosite razne anegdote i razgovore s Hrvatima, tada Vi to ne činite radi vriednosti samih tih dogadjaja, za koje predpostavljam da su istiniti, i da ih niste improvizirali ad hoc (u tu svrhu, mo) već zato, što time želite dokazati potrebu obstojnosti i novo stvaranje jedne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca na bilo koji način. Pričate o "rezervnom podpukovniku" ustaške straže, koji Vas je pozvao u svoj stan i pogostio, ali Vam je ujedno pričao jednu dražestnu priču iz svoje advokatske prakse o raztavi braka i čovjeku, koji je požalio, što se raztavio, jer mu je svaka nova žena bila gorja od prijašnje. Vjerujte mi, da sam ja tada čuo tu priču i znao ime tog advokata "rezervnog podpukovnika" tada bi taj bio zlo svršio. Slaba je to usporedba, vrlo slaba i nelogična. Ne treba nama ni prva, ni zadnja, jer bi onda čovjek mogao to primjeniti na Austriju, pa reći: Srbija je druga, pa mi ni ona ne treba, nego prva, tj. Austrija. Ali, mi, mlada generacija, Ustaše, revolucionarci, koji smo dali svoju mladost i krv nećemo ni prve Austrijske, ni druge srpske, ni treće ruske, ni četvrte, neznam koje, nego želimo djevičansko tielo i duh hrvatske djevice, kakova je bila ustaškinja Andjelka Šarić. (Andjelka Sarić, predsjednica ustaške ženske loze i poznata po mukama koje su joj partizani nanijeli užarenim "U" slovom po cijelom ženskom tijelu, samo zato što se nije htijela odreći Poglavnika i Nezavisne Države Hrvatske, mo)Želimo za ženu djevicu, našu, hrvatsku, i u svome domu, samo za sebe i svoj porod. Toga podpukovnika mi ne bismo bili streljali, ali bi ga bili sobom odveli u prve redove na Lievče Polje, gdje je bajuneta bila i sprieda i straga, i gdje se lila krv u potocima, jer su nam Vojvoda Pavle i "čiča Draža" htjeli silom nametnuti srpsku "staru" ženu, koja nam je silom bila nametnuta već 1918. god. i koja je lomila kosti "muževima" a sisala krv "svojoj hrvatsko.srpskoj deci". ne, gospodine generale, pustite te stare trikove, kao i one o pregradama, tri ograde male, jedna velika, tri kuće male male i jedna velika, jer gubite vrieme. Mi želimo ama baš samo i jedinu našu kućicu s našom ogradom, a svakog Hrvata, koji htjedne praviti oko naše male ograde novu jugoslavensku ogradu, mislimo objesiti na tu ogradu, da bude vječni momento svim novim izdajničkim pokušajima.

    Ne sumnjam da Vam je ministar Alaupović pričao "vic" o žabama, koju su skupa pojeli Srbi i Hrvati. Završavate:
    "Kada se braća zavade, daj im batine, da se dobro istuku, pa će se kanije istinski pomiriti",

    Težka je pogreška, ako se ovako misli sprovoditi novi sporazum, i pisati poviest odnosa Srba i Hrvata. Mi nismo braća bili, i nismo mogli "žabetinu žderati". Žabetinu ste Vi nama sa Soluna donieli i natrpali nam je u usta, da nismo mogli izreći ni: mi smo Hrvati! Žabetinu smo mi žderali, jer smo životima i imetkom plaćali, plaćamo i platit ćemo još fikciju "bratstva". Nije bilo, nema i neće biti bratstva. Ima sam jedno: inteligentno se rastai, ne kao braća, nego kao susjedi. Svaki na svoje. Mi živimo pod teretom kamena medjaša i dok se taj ne postavi NA SVOJE MJESTO, nema ni susjedstva, nego borba na život i smrt. (To je bio slučaj i veliki dokaz u prošlom Domovinskom ratu, koji je, hoćeš nećeš, bio nastavak i sastavni dio rata NDH, mo, Otporaš) Inače mi ćemo i opet progutati ne pola, nego cijelu žabetinu, koju nam je ugurao u usta Subašić, a guraju nam je i drugi, pa i Vi. zato, ne počimajte opet s izdajicama, nego imajte hrabrosti, pa svaku stvar postavite na svoje mjesto i kažite Vašem narodu: nema bratstva, nema zajedničkih ograda, nema novih smicalica, nego svaki na svoje, a Drina izmedju nas, kao što to kaže ugledni srbski političar iz Vojvodine Dr. Eugen Jocić.

    Nastavlja se. Optopraš.

    Napomena:

    Trebalo bi imati novinu "SRPSKA ZASTAVA" i vidjeti šta je tu pisao srpski general Svetomir Djujić e da bi se mogle razumijeti riječi i smisao istih koje ovdje iznosi general Drinjanin: žaba, ograda, žderanje, vicevi i sl., mo. Otporaš.

    Bobani

    01-02-2014, 13:20

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMITU DJUJIĆU (šesti (6) dio)

    Kada smo na pregovorima u Zagrebu postavili pitanje, da se imenuje jedno povjerenistvo za rješavanje svih pitanja. koja bi mogla prositeći iz naše suradnje na terenu, Vi ste osobno rekli: NE, gospodine generale, ne, mi ne želimo razgovarati s povjerenstvom, nego s Vama.
    - Upravo sa menom? zapitah. -
    Baš s Vama, jer znamo da predstavljate onaj duh, koji vlada sada u Hrvatskoj. Mi se ne varamo. Ustaše neće nikakve Jugoslavije i zato treba praviti ugovore sa onima, koji mogu i izvršiti ugovoreno. Dosta razgovora sa Vašim izdajnicima, treba razgovarati sa Luburićem (tako ste rekli!) jer će on htjeti i moći izdržatim zadanu rieč.

    Učinite tako i sada. Ja sam ugovoreno održao, pomogao Vaše ljude, Vas samoga, spasio Vaše ranjenike, pomogao materijalno Vaše nemoćne, prebacio van granica razoružane, ali i uništio vojsku Djurišića, četu vojvode Mane Rokvića i pola tuceta drugih vojvoda. U vršenju domovinske dužnosti bio sam i tamo, gdje pao Vaš sin ili posinak, t.j. na zagrebačkom kolodvoru, gdje su ljudi iz pratnje generala Zbora, Milorada Jonića, napali jednu ustašku ophodnju i ubili jednog mladog ustašu, a drugog ranili. radi toga čina bio je general sa čitavim "štabom" Ljetoćevih odreda na silu otet iz njemačke pratnje i odveden na zapovjedničtvo Ustačke Obrane na preslušanje. Gotovo je došlo do težkih okršaja s Njemcima, koji nisu dozvolili, da preslušamo sve ljude. (Čitaj četnike, mo) Na sprovodjenju u Maksimir, u barake PTS-a na preslušavanje, Nijemci su ih silom pokušali oteti, nakon čega je došlo do pobune medju četnicima i Ljotićevcima pa je i drugi ustaša bio ranjen. To je već bila treća žrtva usred ustaškog Zagreba. Tada je život vriedio jako malo. Ustaše su slomili pobunu, platili su skupo i Niemci, platili Ustaše i platili srpski general i njego Štab! Medju njima, nažalost, i Vaš sin. Trebali ste Vi tada vidjeti Zagreb! Kada je general Luburić vidio krv svojeg vojničara pred botaničkim vrtom uapo je sa dva pisara i osobnom pratnjom u njemački transport i počeo ganjati naoružane (svaki je imao šmajser) četnike i Niemce. (Iz ovog očito se može vidjeti da su četnici bili prisni prijatelji s Njemcima. Zato su ih Njemci uvijek štitili kao svoje saveznike. Zato su njemački vojni izvještaji iz Zagreba Berlinu uvijek bili negativni o generalu Luburiću, mo. Otporaš) Zagreb je progovorio hrvatski i ustaški, i za pet minuta bio je pun Ustaša, Redarstvenika, Domobrana, Mornara, gradjana, - ali i Niemaca, tenkova, bornih kola i topova. Medjutim ustaško srdce je bilo jače, i vjerujte mi, bit će i opet, ako uztreba, ako nam se htjedne nametnuti novo "bratstvo".

    Palo je mnogo naše braće, palo je i Srba. Pao je i Vaš sin i Vi nam to ne predbacujete, jer smo bili u ratu. O vama zavisi, da li ćemo se i opet biti. O Vama i Vašim političarima, Vašim generalima, Vašoj eliti i Vašem narodu. Tukli smo se, i mnogi od nas još uviek drži batinu u rukama, i ne misli je izpustiti za života. A nakon smrti će ju prihvatiti drugi, mladji, krepkiji, odvažniji i sposobniji. Razgovarajte, zato, ako želite svom narodu dobro, sa onima, koji su voljni ginuti za ideal, a ne sa hrvatskim izdajicama, koji vam mogu dobro služiti, ali nikada dovesti narod, ni osigurati mir. I kako nas vodi ideja mira, sreće i blagostanja u sretnim domovinama, to je najbolje, da o miru i traženju rješenja govore oni, koji su batinu imali u rukama i koji su batine dobivali, pa ju znaju ocieniti.

    Govori se o novom pokušaju Dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika, da se osigura miran razlaz. Nismo političari ni Vi ni ja, te ne znamo točno šta naši političari misle. Ali znamo točno, da nema mirna razlaza, ako taj razlaz nema preduvjeta. Vi ste meni u Zagrebu na pregovorima govorili o suradnji protiv komunista, o borbi protiv partizana, o fronti kod Banja luke, o hrvatskoj liniji "Zvonimir", o obrani Zagreba, o suradnji u Sloveniji sa slovenskim Domobrancima, četnicima i bjelogardijcima. o po,oći Engleza i zaštiti, koju će oni dati Vama, a Vi nama. Ali...

    Ja sam imao u ruci svezke poruka, koje su izmjenjivali Draža i Damjanović, Srpski Ured u beču i general Blobotschnik u Trstu, Vojvoda Djujić i Djurišić, i t.d. Znali smo za organiziranje "HRVATSKE DIVIZIJE", a onda "HRVATSKE ARNIJE" sa degeneriranim Parcom na čelu. Imali smo izvješća naše posebne službe. Znali smo Vaše namjere, Vaše stanje, Vaše staze, taktiku i tehniku. A meni Srbi nikada neće oprostiti, bit će zato, jer sam nastojao nešto od Vas naučiti. Odat ću Vam nešto od toga.

    nastavlja se. Otporaš.

    Bobani

    01-02-2014, 13:21

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMITU DJUJIĆU (šesti (6) dio)

    Kada smo na pregovorima u Zagrebu postavili pitanje, da se imenuje jedno povjerenistvo za rješavanje svih pitanja. koja bi mogla prositeći iz naše suradnje na terenu, Vi ste osobno rekli: NE, gospodine generale, ne, mi ne želimo razgovarati s povjerenstvom, nego s Vama.
    - Upravo sa menom? zapitah. -
    Baš s Vama, jer znamo da predstavljate onaj duh, koji vlada sada u Hrvatskoj. Mi se ne varamo. Ustaše neće nikakve Jugoslavije i zato treba praviti ugovore sa onima, koji mogu i izvršiti ugovoreno. Dosta razgovora sa Vašim izdajnicima, treba razgovarati sa Luburićem (tako ste rekli!) jer će on htjeti i moći izdržatim zadanu rieč.

    Učinite tako i sada. Ja sam ugovoreno održao, pomogao Vaše ljude, Vas samoga, spasio Vaše ranjenike, pomogao materijalno Vaše nemoćne, prebacio van granica razoružane, ali i uništio vojsku Djurišića, četu vojvode Mane Rokvića i pola tuceta drugih vojvoda. U vršenju domovinske dužnosti bio sam i tamo, gdje pao Vaš sin ili posinak, t.j. na zagrebačkom kolodvoru, gdje su ljudi iz pratnje generala Zbora, Milorada Jonića, napali jednu ustašku ophodnju i ubili jednog mladog ustašu, a drugog ranili. radi toga čina bio je general sa čitavim "štabom" Ljetoćevih odreda na silu otet iz njemačke pratnje i odveden na zapovjedničtvo Ustačke Obrane na preslušanje. Gotovo je došlo do težkih okršaja s Njemcima, koji nisu dozvolili, da preslušamo sve ljude. (Čitaj četnike, mo) Na sprovodjenju u Maksimir, u barake PTS-a na preslušavanje, Nijemci su ih silom pokušali oteti, nakon čega je došlo do pobune medju četnicima i Ljotićevcima pa je i drugi ustaša bio ranjen. To je već bila treća žrtva usred ustaškog Zagreba. Tada je život vriedio jako malo. Ustaše su slomili pobunu, platili su skupo i Niemci, platili Ustaše i platili srpski general i njego Štab! Medju njima, nažalost, i Vaš sin. Trebali ste Vi tada vidjeti Zagreb! Kada je general Luburić vidio krv svojeg vojničara pred botaničkim vrtom uapo je sa dva pisara i osobnom pratnjom u njemački transport i počeo ganjati naoružane (svaki je imao šmajser) četnike i Niemce. (Iz ovog očito se može vidjeti da su četnici bili prisni prijatelji s Njemcima. Zato su ih Njemci uvijek štitili kao svoje saveznike. Zato su njemački vojni izvještaji iz Zagreba Berlinu uvijek bili negativni o generalu Luburiću, mo. Otporaš) Zagreb je progovorio hrvatski i ustaški, i za pet minuta bio je pun Ustaša, Redarstvenika, Domobrana, Mornara, gradjana, - ali i Niemaca, tenkova, bornih kola i topova. Medjutim ustaško srdce je bilo jače, i vjerujte mi, bit će i opet, ako uztreba, ako nam se htjedne nametnuti novo "bratstvo".

    Palo je mnogo naše braće, palo je i Srba. Pao je i Vaš sin i Vi nam to ne predbacujete, jer smo bili u ratu. O vama zavisi, da li ćemo se i opet biti. O Vama i Vašim političarima, Vašim generalima, Vašoj eliti i Vašem narodu. Tukli smo se, i mnogi od nas još uviek drži batinu u rukama, i ne misli je izpustiti za života. A nakon smrti će ju prihvatiti drugi, mladji, krepkiji, odvažniji i sposobniji. Razgovarajte, zato, ako želite svom narodu dobro, sa onima, koji su voljni ginuti za ideal, a ne sa hrvatskim izdajicama, koji vam mogu dobro služiti, ali nikada dovesti narod, ni osigurati mir. I kako nas vodi ideja mira, sreće i blagostanja u sretnim domovinama, to je najbolje, da o miru i traženju rješenja govore oni, koji su batinu imali u rukama i koji su batine dobivali, pa ju znaju ocieniti.

    Govori se o novom pokušaju Dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika, da se osigura miran razlaz. Nismo političari ni Vi ni ja, te ne znamo točno šta naši političari misle. Ali znamo točno, da nema mirna razlaza, ako taj razlaz nema preduvjeta. Vi ste meni u Zagrebu na pregovorima govorili o suradnji protiv komunista, o borbi protiv partizana, o fronti kod Banja luke, o hrvatskoj liniji "Zvonimir", o obrani Zagreba, o suradnji u Sloveniji sa slovenskim Domobrancima, četnicima i bjelogardijcima. o po,oći Engleza i zaštiti, koju će oni dati Vama, a Vi nama. Ali...

    Ja sam imao u ruci svezke poruka, koje su izmjenjivali Draža i Damjanović, Srpski Ured u beču i general Blobotschnik u Trstu, Vojvoda Djujić i Djurišić, i t.d. Znali smo za organiziranje "HRVATSKE DIVIZIJE", a onda "HRVATSKE ARMIJE" sa degeneriranim Parcom na čelu. Imali smo izvješća naše posebne službe. Znali smo Vaše namjere, Vaše stanje, Vaše staze, taktiku i tehniku. A meni Srbi nikada neće oprostiti, bit će zato, jer sam nastojao nešto od Vas naučiti. Odat ću Vam nešto od toga.

    Nastavlja se. Otporaš.

    Bobani

    02-02-2014, 14:20

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆU (sedmi (7) dio)

    Poznati agent Gestapoa Konard Klaser, jedan od najsposobnijih protukomunističkih stručnjaka, koje su Niemci imali, bio je zaista prijatelj Hrvata, posebno ustaških krugova i tp radi naše efikasne protukomunističke borbe. Taj je čovjek padao i u nemilost radi intrige srpskih krugova i Srbofila Niemaca u Beču i prije u Beogradu. Ali kada se je ipak vidilo, da Hrvatska postoji, i kada se znalo, da general Luburić ostaje u Domovini i ne ide u emigraciju, onda je "Kaka", kako je bio zvan, bio poslan u Hrvatsku. Predstavio se je sa punomoći Hitlerovog Glavnog Stana, upravljenom na mene, u kojoj mi se dalo znati, da je Konard Klaser postavljen za Glavnog njemačkog povjerenika za poslove odpora komunizmu na Balkanu. Imao je posebno pismo Himlera i Kaltenbrunera u istom smislu. Ja sam pristao da ide s nama i bude veza s onim njemačkim ustanovama, koje se budu borile protiv ruskog komunističkog terora i njegovih slugu. kao antikomunisti brzo smo se sporazumijeli, a sporazumijet ćemo se i sa svakim drugim antikomunistom na svietu, pa, naravno, i sa srbskim antikomunistima, kojima bude jasno, da možemo biti dobri susjedi na Drini, i nikakva braća iza tih linija.

    Ja sam zahtievao, da mi se podredi, što je i učinjeno, kao što su se uostalom podredili i zapovjednici Unagarističke Madžarske Legije, te Albanske legije, i na kraju Crnogorska Vojska, koja je priznavala Sekula Drljevića za Šefa Crnogorske Države, koju je priznala Vlada NDH. Ona je imala svoga zapovjednika, pukovnika Agrama, ali je operativno, stegovno i materijalno bila meni podredjena. Njemačka misija, sastavljena od stručnjaka podzemnog rata, diverzije, dojavne službe i tehničke ekipe, podredila se unapried, i tako izvršila sve svoje naloge. Koristim ovu zgodu, da odam počast velikom njemačkom antikomunisti Konardu Klaseru, koji je junački pao u borbi protiv srbokomunizma, a neka Bog, Poviest i Njemački narod kažu svoju rieč o drugim Njegovim djelima, i djelima Njegovih šefova. Nas su interesirali samo i jedino kao saveznici i antikomunisti.

    Zahvaljujući izvanrednoj tehničkoj spremi njemačke skupine, ja sam imao podpuni pregled svih komunikacija izmedju Srba, od kojih je veći broj imao njmački karakter i osoblje. Naša je pak posebna služba pratila kretanje Vaših jedinica. Ni jednog časa Draža nije imao na umu pomagati hrvatske Oružane Snage i suradjivati s nama, ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, nego je imao cilj prebaciti što više oružanih četnika na zapad, da se vrate s engleskim oružjem i kraljem Petrom i sruše ono, što bi još ostalo od Hrvatske. Dražine izjave na procesu u Beogradu, kao i nadjen materijal, dobrano to potvrdjuju.

    Zato sam Vam bio postavio uvjete, da sve Vaše jedinice budu pod nadzorom mojih častnika, da budu izmješane medju moje jedinice, da budu podredjene mojem taktičkom zapovjedničtvu, da se predadu nama oni, koji su se o naše interese težko ogriešili, da budu gosti na hrvatskom području, a ne krvnici, kao što su bili, i.t.d., i.t.d.

    Zato i danas postavljamo uvjete: priznajte ono naše, priznajte granicu na Drini, (ja podvukao, mo)jer bez toga nema mira, nema mirna razlaza, nema sporazuma i nema pregovora. Čemu se varati? Nitko od nas ne želi rata, posebno ne krvljenja nakon rata s komunistima. Ali mi znamo, da će do njega doći i ne želimo prevariti sami sebe. Bit će novih četnika, jer ih odgaja Dr. Milan Stojadinovič, kada u svojim novinama piše o srpskom Dubrovniku i srpskim zemljama sa granicom na Kupi pod Zagrebom.

    Zato nemojte gubiti vrieme sa "srpsko-hrvatskim stručnjacima", sa Subašićima, sa Raićima, koji nude podjelu Bosne, sa vječnim izdajicama, sa plaćenicima, sa pokvarenjacima, nego razgovarajmo o tehničkim pitanjima, kako smo to nekada činili: kako se razgraničiti, kako usmjeriti borbu protiv komunizma na terenu, i svaki na svom području, za svoj ideal, za svoj narod i svoju Državu. Ne pokušavajte s novim podvalama, novim jugoslavenstvima, jer je sve zabadava. Najbolju uslugu možete napraviti vašoj Domovini, ako načinite još jedan korak i svom narodu kažete punu istinu.

    Nastavlja se. Otporaš

    Bobani

    03-02-2014, 14:03

    OTVORENO PISMO DRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆI (osni (8) dio)

    Kako su neozbiljni Vaši novi stručnjaci, neka posluži i ovo: Raić, prosječan novinar dobrog, ali vrlo problematičnog Obzora, sam mSplićanin i bez ikakvog ozbiljnog studija stanja o Bosni, nudi granice na Bosni i Sarajevo Srbiji, kad već imate tamo većinu, kakom on kaže. Kakovaj je to neozbiljnost, na koju je jedva tko prstom pokazao! Baš istočna Bosna i Sandžak imaju čisto hrvatsko muslimansko obilježje, dok Srba, iliti pravoslavnih, ima u zapadsnoj Bosni. Dakle Hrvate muslimane predati Srbima, a onda, poput Banovine ispraviti "klin" srpstva, koji se usjekao u živo tjelo u zapadnoj Bosni i kroči prema moru i Slovencima, - i predati to Srbiji, jer je "srbsko". Šta zna Šubašić o Bosni, kada je čitav život u Argantini i uviek u službi sad vraga, sad djavla, sad sotone, ali nikada u službi ideala hrvatskog naroda. Ne pravite politike ni tražite posredstvo hrvatskih izdajnika, nego hrvatski patriota. Ne tražite one, koji su nas zvali "ustaškom paščadi", a Vas, braćom, nego razgovarajte s onima, koji imaju prava govoriti u ime naroda i kadri su krvlju potvrditi svoju vjernost Drini, kao povjestnom, prirodnom i etničkom bunkeru. Ako ne želimo da i opet Drina nosi tjelesa naših dragih, da Ustaše ubijaju Vašeg poslanika, a Vaše četničke jedinice pod zapovjedničtvom komesara (čitaj partizana, mo) živa linčuju mog maloga Bracu i stotine tisuća naših i Vaših Braca, onda terba tražiti MIR SA ONIMA KOJI MOGU VODITI RAT. A uviek je granica na Drini!

    Gornje je već i zato potrebno, jer je genijalni srpski plan "klina" i sastanka sa Slovencima već bezpredmetan. Slovenci idu za svojom državnom samostalnošću. Imao sam prilike u Zagrebu razgovarati, uz generala Moškova, sa vojničkom i političkom delegacijom Slovenaca, koji su tražili našu suradnju, a imao sam priliku i poslije razgovarati s uglednim slovenskim rodoljubima, koji su se u šumi borili protiv srbokomunizma. I tamo Vi Srbi možete naći samo po kojeg starog politikanta, izdajnika slovenske narodne stvari, ali nova generacija, i posebno širi slojevi traže svoju Državu. Srpski političar Dr. Eugen Jocić u knjizu "Uništite Jugoslaviju" otvoreno kaže, da simpatizira Hrvatski Narodni Odpor. Sekula je posijao dobro sjeme medju starim u Crnoj Gori, a nesretni crnogorski proleteri drugo sjeme, crveno, medju mladima. Vama ostaje samo još nostalgija, jer će se Crnogorci prije ili poslie od Vas odciepiti. Prekinuta je i gradnja stratežke pruge Beograd-Bar, jer šefovi crvenog Beograda jedva vjeruju, da će se nakon rušenja Tita moći očuvati ta pruga za Srbiju. Nedaju da se gradi baš Vaši, srbijanski ljudi, jer ne vjeruju u jugoslavensku budućnost. macedonski će narodi ustati kao jedan protiv Vas čim mi povedemo borbu. (Mi, tj. Hrvati, general je htio reći. Tako je i bilo. To je dokazano i Domovinskim ratom, mo) Zato je najbolje neračunati s hrvatskim izdajicama, ni sa talijanskim imperijalizmom i kazanima. Sviet je mnogo napredovao, a hrvatski narod je izučio i još jednu školu. U Dalmaciji mrze Srbe gore nego u Lici, a pokazuje se, da i mnogi triezni Srbi i pravoslavni na teretoriju NDH žele Pax Croatica na Drini, jer znaju, da je to jedini uvjet slobodi, sreći i napredku.

    Svaki hrvatski političar, bez obzira tko bio,automatski će izgubiti svaku podršku hrvatskog naroda i posebno hrvatskih boraca, ako ne bude u pitanju Drine jasan, podpuno jasan. Glupo je govoriti o muslimanskom problemu, to je hrvatski problem opstanka Države Hrvatske. Zato mjesto novih podvala, ograda, bratstva i neojugoslavenstva, budimo posve stvarni, ako uopće želimo, da nas zapadni saveznici ozbiljno shvate i da nas oni s iztoka ne izigraju jedne protiv drugih.

    Velike se ribe hrane malim ribama. Hrvatska i Srbija samo dva zalogaja, dvije ribice. Ali ako bude u nama političke sviesti, mi možemo još uviek mnogo učiniti, ali svaki na svom području; možemo oslanjajući se na vlastite snage, još srušiti mrski komunistički režim i stvoriti na ruševinama Jugoslavije naše nove Države: Srbiju i Nezavisnu Državu Hrvatsku.

    Mi smo našim postupkom prema Vama ili Vašem sinu dokazali, da imamo kriterij, dokazali smo, da nam je stalo do mira, ali ne toliko, da bi ga prihvatili uz svaku cienu. Ono su bili isti hrvatski sinovi, koji su jurišali s bodom na Djurišića i koji su nosili gunjeve, liekove i hrvanu Vašim ranjenicima. Moji su ranjenici bili poklani u zagrebačkim bolinicama, a vaše smo preveli u boliničkom vlaku i pod pratnjom moje častničke i dočastničke škole, da zaštita bude jača i sigurnija. I da završim s poznatom narodnom pričom o TEŽINI KAMENA MEDJAŠA. (Ja premazao i podvukao, mo)

    Nastavlja se. Otporaš.

    Bobani

    03-02-2014, 20:50

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALI SVETOMIRU DJUJIĆI (deveti (9) dio)

    "Živila dva susjeda, i nastao spor radi zemlje. Jedan se zametne kamenom medjašom, koji nije bio ništa naročita, i htjedne ga pomaknuti na štetu susjeda i na svoju korist. Ali pade, kamen ga poklopi i ubi. Ostao je tamo pokopan, a nad njim kamen medjaš. Narod o tome govori od vajkada i jedva ima sela, u kojem se ne priča o kojoj historiji KAMENA MEDJAŠA. Uviek tragično svršava onaj, tko se snjim zametne, a uvijek se tuku oni, koji ŽIVE POD TERETOM KAMENA MEDJAŠA, tj. oni, koji se prepiru. I tako je to bilo, dok se kamen nije postavio na svoje mjesto.

    Zar je potrebno. da Hrvati i Srbi vječno žive pod teretom kamena medjaša? Ne! Odlučno tvrdimo, da je želja Hrvata za mirnim i sredjenim životom velika, ali ovo se ne održava u novinama, koje izdaje Dr. Milan Stojadinović, jer odgaja nove četnike huškajući ih na "ono malo Hrvata u Bosni". Ne vidimo kako se može tražiti miran razlaz i uzpavljavati hrvatsku emigraciju s pričama o novom "Baji" koji je sve predvidio, kada novine toga "Baje" traže BOSNU i Dubrovnik, a hrvatski im izdajnici, tobože u ime kompromisa, već nude pola Bosne i granice sa Sarajevom u Srbiji!

    Nakon što je hrvatski narod okusio slast slobode i nakon što su Legije smrti branile Drinu i orosile svaki pedalj Bosne hrvatskom krvlju, nema kompromisa bez granice na Drini. Ona je naša u svakom pogledu, a pta da varamo sebe i sviet, ako sutra opet trebamo braniti dom o obraz od četnika, koje će i opet voditi "rasovi", ali koji će od svake beogradske vlade dobivati topove, puške, hranu, novac i častnike, kao što je to bilo u zavjeri Principa i Gavrilovića, i kao što su kasnije Nedić i Ljotić slali ljude, oružje i novce Pavlu Djurišiću. Srbi su podigli spomenik Principu, hoće i Pavlu prije nego Vama, ili bilo kojem generalu srbske vojske, jer je Pavle Djurišić izvršavao onu !zavetnu misao", koju i danas na svoj način širi Dr. Milan Stojadinović.

    Nama se je već*predbacilo, da ne želimo mirni razlaz sa Srbima, a Vaš, srbski, stručnjak Subašić već je bacio anatemu na Ustaše i na sve one one, koji bi mogli stajati na putu novoj podvali. Želilo nas se uljuljati u san sigurnosti, mirnog razlaza, a k tome, , kod nas Hrvata je vrag, da imamo uviek ekipu pacifista, koji su služili Vama Srbima. Ne, nema sigurnosti, ne može je biti, ako sutra moramo na Stradunu krv liti mi i nađa djeca, jer smo se dali uljuljkati, prevariti, nasamariti.

    Kao nekada, Vi imate jednu ulogu, a novi Andrići su u većini, i oni mobiliziraju hrvatske izdajenike, Ali, kao i nekada, tu su HRVATSKI VOJNICI, borci, veterani iz naših ratova sa srbokomunizmom i sa veliko srbskim četnicima, koji bdiju nad onim, što se sprema. Uviek su nam govorili da smo glupi, jer da ne znamo šta hoćemo. Govorili su nam, da smo jaganjci. Prevarili su se. Meni osobno je rekao pred svoju smrt Vojvoda Mane Ratković, kojega su naše vojničke vlasti osudile na smrt radi počinjenih zločina, (To je taj isti vojvoda Mane Ratković o kojem je general govorio u svojem famoznom i povijestnom govoru Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine, mo. Otporaš) da je naš spas 1941. godine bio u tome, da smo na vrijeme uvidili opasnost, koja nam prieti. Da smo Vas na vrieme upoznali, i da smo pokazali, da nismo janjci, ni glupaci.

    Nastavlja se. Otporaš.

    Babalu...

    03-02-2014, 20:52

    Citiram : Ni jednog časa Draža nije imao na umu pomagati hrvatske Oružane Snage i suradjivati s nama, ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, nego je imao cilj prebaciti što više oružanih četnika na zapad, da se vrate s engleskim oružjem i kraljem Petrom i sruše ono, što bi još ostalo od Hrvatske.

    Oni,Srbi nikad nisu imali namjeru pomagati Hrvate,oni su prema Hrvatima uvijek bili dvolični,oni svi o Hrvatskoj misle kao i Draža u gore navedenom citatu.Predsjedniku Josipovicu savjetnik je čovjek koji uopće ne skriva Dražine ideje i stajališta o Hrvatima,a tebi treba dati Nobela za ova pisma,proklet bio ako sam znao za njih,pročitao sam ih u jednom dahu i pročitati ću ih opet.

    Bobani

    03-02-2014, 21:54

    Poštovani kolega i dragi prijatelju babalu...drago mi je da čitate što je hrvatski general Drinjanin, Vjekoslav Maks Luburić pisao. Bit će toga još. Mene poviest zanima, pa mi je dragi da ima još i drugih Hrvata koje povijest zanima. Pozdrav. Otporaš.

    Bobani

    03-02-2014, 23:15

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUJIĆU (deseti (10) dio i kraj ovog pisma)

    Ne sumnjam ni sada u Vaše dobre namjere, inače ne bi ovo pismo izišlo u ovom obliku. Dodjite, gospodine generale i dragi prijatelju i opet u moj dom i nas dvojica ćemo, kao i nekada osobno i otvoreno razgovarati o svemu. Naša će sudbina ovisiti u prvom redu o nama samima, o našoj svijesti, snazi i odlučnosti. Von Clausevitz je rekao, da je hrabrost nekada najveća mudrost. Budite hrabri i uzmite na svoja lrdja teret, kao što ga je nekad uzeo Nedić. Recite svojim zemljacima, da smo mi Hrvati većina u Bosni, i da smo odlučni ići do kraja, do zadnje kapi krvi putem Jure francetića i Legije smrti na Drini. Novim će se Djurišićima dogoditi novo Lievče polje, i novi će Mane Rokovići prije ili poslije visjeti na kojem hrvatskom stablu.

    Došli smo i opet u ćor sokak. Nitko ne vjeruje u mirno riješenjebez ugovora o onom osnovnom, o granicama. Nijedan Hrvat ne može vjerovati, da bi se moglo mirno razilaziti, ako Vi budete vladali Bosnom. Mi bi smo tada uživali mir groblja, kao i mnogo stotina tisuća Hrvata počam od Foče do maribora, i od Boke do Subotice. Mi želimo pred zapadne saveznike ići s otvorenim kartama. Samo tako možemo se uspješno boriti protiv komunista, jer nitko neće davati svoje krvi zato, da mjesto srbokomunista dodhu Stojadinovićevi vojvode, koji će se kasnije proglasiti "rasovima". Može se napisati što se hoće, ali se ne može uvjerovati one, koji znaju i previše iz prošlosti, a da bi se dali tako lako prevariti novim labudjim pjevom "srbohrvatskih stručnjaka".

    (Ovdje bi se trebalo za današnji novi hrvatski naraštaj pojasniti neke stvari iz prošlosti za koje oni nisu znali ili nisu imali priliku (sa)znati. Kada general Drinjanin govori o "hrvatskim izdajicama" i o "srbskohrvatskim stručnjacima" on ne sumnjivo misli na Ivana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa "IZBOR" koji je neredovito izlazio u Buenos Aires-u, u vrijeme argentinske revolucije 1954/56 godine, i Nikolu Perića njegovog pomoćnika koji su svojim "simpatijama" prema Dr. Milanu Stojadinoviću uspijeli uvijeriti Poglavnika Dra. Antu Pavelića da se sastane s Drom. Stojadinovićem, što je Poglavnik i učinio. Taj sastanak Poglavnik/Stojadinović je toliko nevjerice i nesuglasica unio među Hrvate u tadašnjoj hrvatskoj emigraciji, da je taj sastanak uistinu polarizirao i pokolebao vjeru u Hrvate do te mjere da je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Čak se i danas osjećaju ožuljci tih trzavica i tog razlaza između uistinu dobrih i državotvornih Hrvata. Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti iz tih pisama mnoge zakulisne igre upravo ovog ktuga kojeg general ovdje naziva imenima "izdajnici" i "srpskohrvatski" stručnjaci. Mo. Otporaš)

    "Neojugoslavenstvo" je pogubnije nego i samo velikosrbstvo, jer s velikosrbstvom barem znamo na čemu smo i prema tome ćemo se spremati. Mi ne možemo u budućnosti čekati, dok nam ONU, (Organizacija Ujedinjenih Naroda, mo)ili Vrhovna Američka Komanda učini pravdu. Milijun Arapa je danas izvan svoje domovine Palestine, (kao što je danas na milijune Hrvata izvan svoje domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine, mo) pa iako je arapski blok jedan od važni faktora u medjunarodnoj politici, dapače, pomalo se pretvara u odsudni činbenik, nitko ne može pomoći palestinskim muhadžirima. Mi smo jednom ostavljali ognjišta i puštali umirati muhadžire od četničkog noža, tuberkuloze, gladi i studeni, ali drugi put ćemo ginuti na pradjedovskim pragovima i ginući uklanjati one, koji nam mira ne daju u našoj kući. Tko još od Hrvata vjeruje srbskim obećanjima? Niti šačica hrvatskih komunista, inače izdajnika svoje domovine, neće da čuje o Srbima. Manje prijatelja imate u Hrvatskoj danas nego ikada u poviesti, pa zašto onda ne dati dijetetu, i kazati: ne volimo se, ne ćemo se, nismo braća. nema izgleda za nove prevare i podvale. Svaki na svoje, a to znači, NA DRINU!

    U nadi da će Vas ovo redci naći u dobrom zdravlju i stanju, da što prije krenete na put, kojeg naravno plaćamo mi, kao domaćini, očekujem skoro vidjenje, uz srdačni pozdrav

    General vitez VJEKOSLAV LUBURIĆ DRINJANIN
    bivši zapovjednik II. Ustaškog Sbora.
    Stan, 10. X. 1955. g.

    (Po ovom završetku pisma "bivši zapovjednik II. Ustaškog Sbora", moglo bi se zaključiti da je već tada, tj. 10.X.1955. general bio prekinuo sve veze sa Poglavnikom i da mu je već bio povratio sva odlikovanja i odrekao se svih časti i Titula, kao i kumstva. General je u svojim pismima pisao da je on svojom voljom i dobrovoljon povrati sva odlikovanja Poglavniku, a ne kako se je to među mnogim Hrvatima širilo da ga je Poglavnik isključio iz Ustaškog Pokreta i ustaških redova. I sam Poglavnik je pisao svijim suradnicima da mu je general Luburić povratio sva odlikovanja i odrekao se svih časti i dužnosti, te da bi, piše Poglavnik, zardžao red i mir u HOP-u, prihvatio sam Luburićevu ostavku. Otporaš.)

    Bobani

    08-02-2014, 00:24

    ZA MOG DITINJSTVA U JUNAČKOM LJUBUŠKOM ...

    R I J E I L I K A S N I J E

    POĆI NAM JE " NAPRIDKOVIM" PUTEM
    piše: Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:

    "Napridkov" napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine.

    Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga,

    sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za

    očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez

    ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički

    razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu

    služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada

    nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji

    nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako

    i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim

    zbivanima!

    Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je

    najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje

    na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju

    nekakvog "jezika", koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima

    "slavomanije"?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je

    južnoslavjanska krlatica "jedan narod jedan jezik treba da imade",

    dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski

    pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se

    spasiti iz tog vrtloga?

    Eto, govorilo se je i o "ustaškom pravopisu" i odbijalo se

    "koriensko pisanje" iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu

    pristaša... Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razum govori u

    njezin prilog. Zato se i "Napredak" mora održati, kao luč, koja

    osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita

    odgovornost!

    Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao,

    da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad

    su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska

    ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i

    ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se

    nisam mogao baviti s tim problemom - a, iskreno govoreći, nije me

    stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, imao sam

    vrimena razmišljati o svačemu - pa i o tome. Posebno kad su mi

    čobanice donosile mlika... One nisu govorile ni "mlijeka", ni

    "mlieka", a još manje "mleka"...

    Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom.

    Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom

    narodu s tisućgodišnjom kulturom!...

    Velika je zasluga Hrvata muslimana i u tome, što su se za vrime

    tudjinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo

    autohtnog hrvatskog kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto

    zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama.

    Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom

    uredniku "Napredka" Peri Tutavcu, moja opaska, Otporaš) stvari, od srdca sam se

    veselio.

    Izdrži!!!

    Virujem da žrtva oko "Napridka" neće biti uzaludna. Osigurat će

    svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što

    je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg;

    stieg narodnog govora i narodnog pisma.

    Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći "Napredkovim" putem,

    pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima,

    koji omogućuju izlaženje i širenje "Napridka" i s tim razplamsuju

    baklju zapaljenu.

    Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu

    divizije. "Ikavska" je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi

    stignu. Divizija "Drine" će svoje isto učiniti. MAKS.

    Bobani

    09-02-2014, 16:45

    VELIKI ILI MALI MAKS LUBURIĆ

    (Izvor: kamenjar.info)

    Dinko Šakić je zet Maksa Luburić. Dinko se je preselio iz Buenos Airesa u Madrid poslije pogibije generala Drinjanina. Tu je već bio i tiskaru DRINAPRESS preuzeo puk. Stjepan, Štef Crnički. Trebalo je skoro puna četiri mjeseca rada i natezanja sa španjolskim vlastima dok su sve DRINAPRESSA stvari prešle službeno u tuke Glavnog Pročelnika HNO Rudi ERIĆE i Dioničara tiskare DRINAPRESS.

    Prvi broj novine OBRANE 109-110 je izišao u kolovozu 1969. Tu na stranici 19 možemo pročitati slijedeće:

    "ATENTAT NA GENERALA VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA
    Na brojne upute sa svih strana svijeta, kako se odigrao napadaj ne Generala Luburića nije moguće sa sigurnošću odgovoriti. (Nije tada, ni puna četiri mjeseca od ubojstva, ali jest danas skoro poslije 45 godina, mo Otporaš) General je mrtav, a ubojica (ili ubojice) nije još u rukama pravde. (Na svu žalost još se uvijek slobodno šeta po našoj Bosni i Hercegovini, mo) No može se sa stanovitom sigurnošću ustanoviti kako je izvršen zločin.

    General Vitez Luburić je ispirao usta i u tom času ga je ubojica udario iza ledja željeznom šipkom po glavi. Udarac je bio smrtoosan, te je General odmah pao na pod. Ubojica ga je udario još dva puta, a zatim ga je mrtvog ubo tri puta nožem s ledja. Potom ga je odvukao na suknenom zastoru za prozor u susjednu sobu, gdje ga je sakrio. Zločin se je odigrao u nedjelju, dne 20 travnja oko 11 sati prije podne a odkriven je slijedećeg dana u jutro. (Za sada najbolje detalje oko ubojstva generala Drinjanina donisi dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. mo, Otporaš.)

    Ubojica je Ilija Stanić. To je od vlasti ustanovljeno. Vlasti drže, da je u zločinu sudjelovalo više zločinaca. Imade takodjer više osumnjičenih. Vlasi vode svestranu istragu. Nedvojbeno je, da je taj zločin djelo jugoslavenske Udbe.
    Sve ostalo su prepričavanja i izmišljotine."

    Bobani

    10-02-2014, 00:03

    CROATIA'S WAY OF THE CROSS - THEY FELL FOR THEIR COUNTRY
    KRIŽNI PUT HRVARSKE - ZA DOM SU PALI

    general DRINJANIN
    5.VI.1966

    Mil. gdja Zora Levenski,
    Toronto

    Milostiva gospodjo i draga sestro !

    Dobio sam knjigu Tovila Mate na engleskom jeziku i ja Vam se zahvaljujem. (Radi se o knjigi koju je napisao gosp. Mate Tovilo iz Toronta: KRIŽNI PUT. Prevedena je na engleski 1966. Mate Tovilo je bio vojnik HOS-a NDH. Pozvao sam ga u San Francisco 1978. godine da prikaže film HRVATIMA SAN FRANCISCA I OKOLICE: "JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA." On se odazvao. Iznajmili smo u Redvood City Kinodvoranu. Hrvati su se znatiželjno odazvali i bilo je oduševljenje iznad svih očekivanja. Knjiga na engleskome nosi naslov kakav sam gore stavio. Mo, Otporaš) Mi ćemo preporučiti stvar, kao i svaku, koja je dobra, i posebno ako je na stranim jezicima.

    Mi od svega dadnemo vodećim ljudima i posebno vojnim zapovjednicima sve na stranim jezicima. Molim Vas da bi zamolili brata Tovila da nam pošalje deset komada, koje ćemo dati vojničkim zapovjednicima, kao što smo im dali i sve drugo. Mi ćemo mu rado dati u zamjenu naše stvari.

    Znam da Vam je br. Ratko povratio novce i vjrujem da ste kupili izravno dukate. Mi to kao i svaku drugu stvar preporučimo, ali nemamo veze sa trgovačkim dijelom. (Ovdje se radi o jednom Hrvatu, Zlatku Tudjinu, koji je otvorio svoju trgovinu zlatnina ili zlatarstva na adresi: 8 Munchen 2, Gabelsbergerstr. 69, W: GERMANY. Mnogi Hrvati su naručivali razne zlatnike kao dukate u obilku hrvatskih velikana, mo).
    Ovdje ima potežkoća oko stranih novaca, i ja sam uvjek slijedio u tom pravcu instrukcije i dobio od njih priznanje. Ja sam davao državi čekove i onda kada je dolar vrijedio dvostruko na crnoj burzi. Oni su meni dali zaštitu za moj život i jedan general ne smije se baviti poslovima ovakove prirode, iako skoro svi čine. (Ne mogu odoljeti da ne kažem i ja koju riječ glede ovoga što je upravo general rekao. Ovo je jedno izvanredno svjedočanstvo jednog častnog, poštenog hrvatskog generala. Kamo sreće da su svi oni koji su se koristili "ratnim profiterstvom" bili kao i general Drinjanin, možda, kažem samo MOŽDA, da nikada ne bi izgubili NDH, ili u najmanju ruku da nikada ne bi doši do Beliburga, tj. da Bleiburga ne bi bilo. Ima toga mnogo za reći, ali neka ova PISMA MAKSA LUBURIĆA kažu nama Hrvatima ono što bi trebali znati a ne znamo. Znam, kroz ova pisma sam to primijetio, da ima mnogo ponavljanja, ali zato se i zovu pisma koja su u jednu ruku kao i osobni razgovori. Jer kroz osobne razgovore se mnogo kaže, što se inače ne bi reklo preko novina i knjiga. Zato će ova pisma imati svoju specifičnu ulogu u hrvatskoj literaturi, osobito onda kada se netko potrudi i sve stavi u: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Mo) Mora se uvjek braniti vlastita kategorija, da je i drugi onda priznaju.

    Ja Vas molim da svima oko Vas izručite pozdrave i stavite im na srdce, da traže ruku brata, a ne nebrata, pa i onada ako se ta braća ne slažu u svemu.

    Još jednom topla hvala za sve ono što ste na svim poljima učinili, a i u našim akcijama isto. Uz rukoljub, odani Vam

    general Drinanjin.


    (Napomena:
    Maloprije sam nazvao prijatelja Blagu Nižića u Toronto i pitao ga o gospođi Levinski. Blago Nižić mi je rekao da ju je vrlo dobro poznavao. Ona je podrijeklom Čehinja ili Slovakinja. Udata za Hrvata. Njen muž je bio hrvatski vojnik u HOS i da je poginuo u borbama u Trstu ili oko Trsta 1945. Blago nadodaje da je gospođa Levinski velika Hrvatica kao i Katerina Zrinski. Tako veli Blago Nižić.)

    Bobani

    14-02-2014, 02:23

    DALI JE MAKS LUBURIĆ KRŠTENI KUM ILIJI STANIĆU???

    by Otporaš Dnevno.hr
    15th April 2012, 21:35#6



    JOŠ O ILIJI STANIĆU

    Dragi Franjo,

    Ovo sam potražio u mojoj kartoteki da ti pošaljem i da vidiš neke podatke o Iliji Staniću. Kako ćeš i vidjeti da je ovo poslato iz domovine jednome mome prijatelju, a ovaj mi strogo preporučio da ovo zadržim kao jednu veliku tajnu. Ne znam zašto, ali ipak tajna nije tajna ako ju više od dvojice znaju. Kako za ovu "tajnu" znaju više od dvojice, dakle da baš i nije tolika velika tajna. Zato ti ovo šaljem da vidiš šta bi iz ovoga moglo biti istina. Ovaj moj prijatelj iz San Francisca i Ilija Stanić su susjedi i poznaju se iz malih dana. Skupa su odrasli. Pošto je moj prijatelj nedavno išao posjetiti domovinu, zamolio sam ga da se raspita za Iliju Stanića i sve moguće što bi on mogao saznati. Jedan njegov prijatelj i poznanik njegov i Ilin mu je ovo poslao, a moj prijatelji iz San Francisca meni.

    Pozdrav. Bog! mb, Otporaš.


    Kako se može vidjet i po datumu kada je ovo meni poslato i tko mi je poslao. Telefonski mi je rečeno da o ovome nikome niša ne govorim. Ovaj izvještaj je poslan na A. S. koji živi u okolici San Francisca, Californija. Rečeno mi je da je autor ovog opisa osobni prijatelj A. S., jer, da su on, A. S. i Ilija Stanić iz istog sela, susjedi, skoro vršnjaci i odrasli skupa. Kasnije, trbuhom za kruhom, svak na svoju stranu.

    A. S. sam upoznao u San Franciscu u listopadu 1970 godine kada je igrao za Croatia Soccer Club. Od tada pa do ove 2011 godine mnogo puta sam imao priliku razgovarati s A.S. o Iliji Staniću, jer sam znao da su iz istog mjesta. Uvijek mi je govorio isto: da je Ilija jedan obični propalica, lažov i slično tome. Na pritisak mojeg prijatelj NM i mene da A.S. priko svojih veza iz Hrvatske pronađe i sazna nešto više i podrobnije o Iliji Staniću. Kako se može vidjeti i po datumu da je ovo meni poslato 24 travnja 2010 godine u formi najveće tajne. Ovo sam napisao dans, 28 rujna 2012 s namjerom da se ne izgubi i da se zna šta je meni poslato a da ne ulazim u istinitost ili neistinitost opisa. Svakako nije odviška ovo imati u vidu u svakoj razradi osobe Ilije Stanića. mb, Otporaš.



    Sent: Sat, April 24, 2010 12:24:20 AM
    Subject: IZ DOMOVINE

    Zaista tko je Ilija Stanić. Evo upravo što izvještava jedan od sinova Svačić iz Sarajeva Ilija Ilko Čolić Stanić rodjen iza polovice Travnja mj.1945 god. Čolina Ravan iznad sela Colopeći od oca Jozike i majke Andje. Kršćen u Ostrožcu u crkvi Presvetog srca Isusova negdje izmedju Lipnja i Rujna 1945 god. Obred kršćenja po fratru;, Mićo; Budjinski.Na rukama Ilijina oca Jozike kumovan po Maxu Luburiću koji se tada nalazio na braniku domovine na Ivan Planini. Otac Ilkin Jozika Stanić poznati ustaški vodja i borac Obrane u selu Vrći-Klis. Jozika i svi Hrvati toga kraja borili se i branili čitavu regiju toga kraja od upada partizanski četnika i lokalni oznaša , skojevaca , knojevaca i koga sve ostaloga vraga. Poslije 1945 god. Jozika ostaje još uvijek u obrani toga kraja, negdje u 1946 -1947 u križarima pod vodstvom Šimića. Jozika je jedan od poslijedni 7 Križara , Šimić, Stanić. Brkljačić, Vujinović, Drljo, Rašić, Rajić. 1948-1949 god. oznaši udbaši skojevci knojevci trebinjski gačanski partizanski četnici napadali su čitavu regiju počev od Bradine, Trečnjevice, Rasvara G.Višnjevice d. Višnjevice, Vrci, Pokojiste ,Radešine, Obri, Ostrožac, Seonica, Zitaće, Podhum, Solakova Kula, Trusina, Vratna gora pa sve do Jasenika, imenovani Križari su se viteški borili i dali svoje živote za slavnu nam domovinu NDH. Slijedio je progon hrvatskog pučanstva sa gore imenovani mjesta, S Ćoline Ravni velikoga imanja Jozike Ćolića Stanića čitava obitelj i rodbina je protjerana u Ostrožac u zatvor a kasnije na radilište u barake na gradnju jablaničke brane -centrale. Teror nad svim obiteljima regije vodio je trebinjski partizanski četnik koji je bio glavni komandir milicije u Ostrožcu.Tako su hrvatske obitelji protjeravani od nemila do nedraga. Brana na jablanici završena dosta hrvatskog življa masovno se selio u Srijem ,Bačka, Indjija, Maradik, Slankamen, Stara Pazova, Zemun, i sva ostala mjesta diljem Vojvodine takodje i obitelj Ćolić Stanić. Ilko (Ilija, tako su ga zvali i tako je Ilija Stanić bio poznat, mo) u problemima kod majke i sestara vraća se u Sarajevo kod tetke i brata Tomislava, te i tu u klapi svega i svačega na Grbavici te Dolac Malti Pofalićima, Vilsonova šetalista, kina Sutjeske operira, laže i mućka preprodaji karata lopovluka i kradje. Završava u kazneni popravni, vraća se u Konjic kod brata Luke koji je već kao udbin agent imao dosta dobar stan, Luka je na moranje radio za udbu, imao je izučeni konobarski zanat i radio kao konobar na lokalnim jugo vlakovima a kasnije medjunarodnim, preko brata i šefa udbe Barića te agenata, Avramovića , Kuribaka, Kujundjića, Vase,Ristića, primljen (je, mo) u školu policije u borbi protiv terorista i inozemno dijelovanje. Najvjerovatnije 1965 odlazi u Sarajevo na školovanje, po završetku škole prebačen preko brata Luke u Italiju ili Austriju. Najvjerovatnije izučeni udbaški specijalac te tako sa vezom dolazi kod svoga kuma kao skrušeni i učeni bogomoljac gdje ni ma ko nebi sumnjao o kakvom se licilu radi. Iz Španije bio je u vezi sa bratom, kada je ispunio svoju recimo skrušenu misiju u selu Lisčići, pretežno muslimani, Luka i Ilko napravili su veselje da se udvore lokalnim udbašima skojevcima i knojevcima oznašima i partijcima, nije niko bio na vidjenu od katolika te tako da su udbaši i ostali pošli kud koji. Kada je Luka vidio da je Hrvatska po zagovoru stratega M. Luburića na velikom pomolu muka je njega mučila te je isti u mukama umro. Danas Ilija živi u Sarajevu ne u jednom stanu već u tri. Ilija je bio u vrhu redova sinova Svačić i on sam zna da su sinovi Svačić sve i svugdje i burno prate sve i o svemu diljem domovine svih Hrvata. Iliju takodje danas muka muči jer jest zaista sam sa sobom u problemu. Odani vaš iz redova Svačić.O.Viganj S Bogom!


    (Moj dodatak,
    S jednom jedinom željom ovo iznosim u nadi da će se netko (pro)naći koji poznaje neke podatke o gore navedenom. Hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić, poznat kao general DRINJANIN, je ubijen istom metodom i skoro na isti način kao što je 1940 godine u Meksiko City ubijen Leon Lav Trocki. Otporaš.

    Tko je Ilija stanić? bi trebalo biti pitanje svake Hrvatice i svakog Hrvata i o njemu pronaći sve moguće podatka. mb. Otporaš.)

    Bobani

    20-02-2014, 12:29

    NAS SPAJA HRVATSKA I BOG!

    (Pismo koje ću ovdje iznijeti je pisao general Drinjanin Peri Tutavcu Bilić u Argentinu. Pero Titavac Bilić je rođen 1913 u Dančanju, Hercegovina a umro u Buenos Airesu 9 listopada 1985. Pero Tutavac je bio hrvatski novinar, publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac. U Argentini je izdavao "NAPREDAK" 1954., te "SVITLENIK" u kojima je nastojao Hrvatima vratiti njihov stari izvorni jezik "ikavicu".

    Poznavao sam Teru Tutavca preko organizacije HNO i novina. Po dolasku u Ameriku počeli smo se dopisivati. On bi mene često oslovljavao sa " Suborče " i " junače " a ja njega " Striče Pero ". Pero Tutavac je bio uski suradnik generala Drinjanina. Iz mnogobrojnih pisama se može primjetiti da su se poznavali još iz Domovine.

    Neugdno sam se iznenadio kada sam u listopada 1985 godine saznao da je umro. Nedugo iza njegove smrti njegova supruga mi je poslala paket pisama/korespodencije između general Drinjanina i njega, kao i drugih stvari. Jedno od tih pisama iznosim ovdje za sve Hrvatice i Hrvate kako bi se upoznali kako su dva Hrvata, dva emigranta, dva fanatika, dva buntovnika i dva zaljubljenika u Hrvatsku živjeli u duđem svijetu, s tuđim običajima i zakonima ali uvijek u SIJENI HRVATSKE. MB, Otporaš.)


    OVO PISMO NIJE IGRANJE "TOLDATA"

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    general Drinjanin
    13 . IV. 1962.

    Bratu Peri Tutavcu
    uredniku "napridka"
    Buenos Aures, Argentina

    Dragi moj Pero !

    Ovoga časa želim Te obavjestiti o nekim važnom činjenicama, a za koji dan zgrabiti ću u ruke fescikle Južne Amerike, Argentine, Napredka, i Tvoj osobni, pa ću ti se odužiti na sve, postaviti stvar na svoje mjesto, odgovoriti na sve, i poći korak naried. Nu kako ću taj posao obaviti sa jednog stanovišta, koje Ti je nepoznato, to Te želim o tome obavjestiti.

    Ovoga časa Ti piše Maks, ništa više, želim, vrlo želim, da suradnja podje i dalje. Nas spaja Hrvatska i Bog, a ništa nas ne dieli. To mi je rekao Stepinac na našem rastanku prije povlačenja. Malo sam puta upotrebio te rieči, u korespodenciji sa dva ili tri čivjeka i kada sam htio napraviti komparacije od efekta. Mene i Tebe spaja neizmjerna ljubav za majku Domovinu. Buntovnici, i valjda od rodjenja. Bavimo se iluziornim stvarima, pa nas i zovu budalama, i zbijaju šale. (kao i mene što iznosim pisma Maksa Luburića i pišem o prošlosti hrvatskog rata NDH., mo. Otporaš.) Mene to ne smeta, vjerujem ni tebe. A eto bavimo se, kako vele, i novinarstvom, što nam zadaje i još više briga, kao da drugih nebi imali dosta. I veže nas još nešta : ne bojimo se. Ni jednih, ni drugih, pa zato, ni trećih. I kako se jedan život ne improvizira, ni naš nije improviziran. Nije važno da li se slažemo u svim detaljima političkog programa, ni da li sam Ti simpatičan, ili Ti meni. Ni to da su "prijateljevi prijatelji uvjek prijatelji, a neprijatelji neprijatelja su neprijatelji". Imamo svoje kriterije i Bog neka nas čuva od siromašnih duhova, a kada bi bili gradjeni na jedan kalup, značilo bi, da smo duhom siromašni. Mi smo širokogrudni u pogledima. Mi smo patrioti. Kršćani, katolici. Pa i vrag nas odnio ako nebi bili kadri medju nama ljudski znati i razlike podnieti., trpiti se pedjusobno, i voliti se unatoč, recimo, razlika u trećima i u "sporednom". Eto, to je uvod.

    Radi se o sliedećem : USTAŠKI BOJNIK STJEPAN FIŠTROVIĆ, koji se sada nalazi u Peru, Lima, na adresi apartado 3637. i valjda je i državljanin Perua, odrdjen je jednoglasno od domovinskih i emigrantskih zapovjednika našeg nukleusa (1. jezgra, srž, bit; 2. uporište, središte, Klaić, Rječnik stranih riječi, mo), ZAPOVJEDNIKOM HRVATSKE VOJSKE ZA SVE JUŽNOAMERIČKE I SREDNJOAMERIČKE ZEMLJE. Nešto kao zapovjednik STOŽERA "SUR" "S".

    To se je dogodilo nakon dugog razmišljanja i izmjene misli na sastancima. On se je odazvao kao stegovni i sviestni častnik i prihvatio toga nezahvalnog posla, kao što smo se Ti i ja i mnogi drugi prihvatili.

    Mi, smo, Pero, vojnici. Mi smo i Ustaše. Ali smo sviestni svega, i znamo, kao što smo sigurni, da dijeliš naše mišljenje, da samo HRVATSKA VOJSKA može ostvariti borbeno jedinstvo hrvatskih ljudi, (to je dokazao i slučaj Domovinskog rata, mo) koji su voljni još, unatoč svega, dignuti stjegove REVOLUCIJE.

    Trebalo je poći putem demokracije. Nu znaš i sam, da to ne znači putem anarhije. Mi smo se dobro posavjetovali, i za zapovjednika Stožera "S" niti se Fištrović natjecao, i niti sam ga ja gurao, niti se tko suprostavljao, niti je itko postavio "njet", kojega inače upotrebljavamo. Svako glavnije postavljanje mora biti jednoglasno medju nama, koji smo stvarali, vodili i odgajali hrvatsku vojsku. (Dok ovo pišem, pada mi na pamet dali su se tako u zatočeništvu u Haagu osjećali hrvatski generali Gotovina, Merčep i drugi, kao što su se u emigraciji i izbjeglištvu osjećali hrvatski generali Luburić, Herenčić i drugi,mo). Nu baš zato, jer se stvar dobro postavila, i kako smo i javno rekli, da ćemo se podrediti VOJNOM ODBORU Hrvatskog Narodnog Predstavničtva, - do kojega će doći prije ili kasnije, i jer si ne uzurpiramo politička prava, koja pripadaju politici, stali smo na stanovište, da se i imenovanja

    a. / smatraju definitivnima, dok se ista ne opozovu jednoglasno i prema kriteriju vojničkih zapovjednika. Sve to znači, da nam je svejedno, da li je nekome pravo ili krivo, simpatično ili ne, zapovjednici vrše svoje dužnosti, i

    b. / branimo ih do groba. Mislim na to, da nećemo dozvoliti, da nam se jednom uprlja zato jer je bio HH-ovac, drugog jer je bio Ustaša, trećeg jer je bio domobranski, itd. "nastrojen". Inače korteši bi nas rastrovali. A kako mi gledam stvar iz horizonta povijesti i veličine zadatka, nemislimo za volju korteša pa niti korteških prvaka mienjati strukturu VOJSKE. Da, mogu se i moraju stavljati, skidati, mienjati, itd. GLAVNI ZAPOVJEDNICI I GLAVARI STOŽERA, jer stvar ovisi o političkim prilikama i potrebama, pa mogu imati rieč i snage IZVAN NAS. Nu nećemo dozvoliti, da se BOJNIKA FIŠTROVIĆA, ili pukovnika Batušića, ili pukovnika Pjanića žrtvuje fukari za gozbu.

    Prema gornjim točkama I JER NEMA DRUGE MOGUĆNOSTI ZA BEZUVJETNI POČETAK, nemože se ovog časa za volju predpostavki, za volju neodlučnih, za volju nekih, koji vječno čekaju "situaciju", - mienjati stvar FIŠTROVIĆA.

    Ako na teretoriju ima starijih častnika, to ne znači, da su isti izključeni, mimoidjeni, proskribirani, itd. itd. Jednostavno: EKIPA JE POČELA. I cilj joj je postaviti na noge ORGANIZACIJU. Nu, TERITORIJALNA ORGANIZACIJA je jedno, a druga je stvar MOBILIZACIJA ELEMENATA, pa iako eventualno tamo živi GENERAL, budući zapovjednik Hrvatske vojske, zbora ili divizije, - ipak ostaje bojnik Fištrović na čelu TERITORIJALNE ORGANIZACIJE: dok će general, eventualno biti postavljen za ZAPOVJEDNIČKO MJESTO KAMO SPADA. (Ne znam o kojem hrvatskom generalu NDH je ovdje riječ. General Ivo Herenčić je živio u Buenos Airesu, dakle na području "SUR" ili "S" kojem je bio na čelu Bojnik Fištrović, mo)

    I isto ne neznači, da sutra RADI POTREBE SLUŽBE, bojnik Fištrović, ne bude postavljen na drugo mjesto, a na mjesto TERITORIJALNOG ZAPOVJEDNIKA DODJE netko četvrti, možda jedan satnik, ili poručnik.

    Stvaraju se i POKRETNE SNAGE I STOŽERI, koji mogu imati zapovjedna mjesta prema svojim sposobnostima i potrebama, i koje snage mogu biti danas u Argentini, sutra u Njemačkoj, prekosutra u Hrvatskoj. (Vjerovao tko ili ne, tako se je nekako i dogodilo u Domovinskom ratu. Ja sam osobno položio prisegu TRUP-u 1959 godine. Moj email nosi uspomenu na to: trup1959@gmail.com. Imam ovaj e-mail nekoliko godina. Vježbali smo se "po vojnički". Imali smo svoje poligone. Sve se krilo kao zmija noge od vlasti zemalja u kojima smo živjeli. Prije nekoliko godina me je jedan, koji je prije pola stoljeća bio sa mnom, upitao dali možemo govoriti sada o TRUP-u. Rekao sam mu: Što se mene tiče moja prisega iđe sa mnom u grob, a ti radi po tvome, mo). Nu TERITORIJALNI STOŽER ostaje dok se ne sprovede REVOLUCIJA. Ona će izmjeniti mnogo toga, pa možda i sve nas, nu treba ju početi stegovno. Revolucija nije anarhija i njeni šefovi ne smiju pasti kao žrtve psihološkog rata, nego isti voditi, sredjeno, ledeno, hladnokrvno, sustavno, kao da se radi o jednoj trgovačkoj operaciji. NAŠA ZAJEDNIČKA TERITORIJALNA MJESTA ĆE BITI POPUNIDBENA ZAPOVJEDNA mjesta, i naša opskrbna središta, i naša diplomatska predstavničtva i naš nervni, obavještajni, spojni, edukativni, izvještajni centar. Nešto slično kao SBORNA PODRUČJA.

    Zato tim ljudima trebamo dati zaštitu od korteša, uljeza, uhoda, i onih, koji danas kliču Hosana, sutra raspni ga. Poučeni težkim izkustvima, mi ćemo NAŠE LJUDE BRANITI DO GROGA. Inače im ne bi mogli zahtievati rad, efektivnost, poslušnost i žrtvu.

    A mi smo voljni sve od sebe dati, a da pri tome ništa ne tražimo, jer je put dugačak, i jer znamo, da će malo koji od nas, osobno, uživati plodove rada. Mi nikada više nećemo dozvoliti, da se žrtve za domovinu i zasluge u emigraciji, ili u politici, ili na robiji, nagrade vojničkim činovima. Ima trgova u Hrvatskoj za spomenike, ima mjesta u Parlamentu za sposobne, ima novaca u slobodi za živiti i sredstava za nagraditi potrebne. ALI BAŠ ZATO SMO I ODLUČILI NE DOZVOLITI, kao što se dogodilo mnogima, da od danas na sutra budu ŽRTVOVANI NA OLTAR MIZERIJE. Na oltar Domovine, da. Ali na Olimpu Mizerije, ne.

    Sve ovo, vjerujem nije ni potrebno bilo,da ti kažem. Nu ipak sam želio, jer bojnika Fištrovića uz nas i mene veže obostrano strostrano VJERNOST DO GROGA. A mi ćemo, izmedju sebe stvarati kodekse, pa ako treba i suditi. Osiguran je potrebni kontrol, uz sami izbor, nu želimo se osigurati protiv hirova POLITIKE. Protiv mizerije korteštva, koji su nas dovle dotjerali. Jednom treba graditi na ljudima, i tim ljudima osigurati ono, što sam ja učino u slučaju Rovera (kada je Srećko Rover 1955. godine bio osumnjičen kao vodič prevodio u Kavranovoj Akciji 1947/48 ljude u Hrvatsku, da je radio za Oznu i ljude odmah predavao istoj. General Drinjanin je hrabro ustao u obranu hrvatskog častnika i sazvao Častni Sud da se ovaj slučaj ispita, mo), i što su mnogi učinili prema meni i rekli Poglavniku "Njet".

    Ja sam Ti rekao VOJNIČKU TAJNU, jer vjerujem Tebi kao borcu. Ja ni ništa Tebe ne obzvezumjem, ali te ljudski obvezujem na čuvanje tajne. Tajna je svako slovo ove obavjesti (a ne kao što je Mesić i kompanije predala visoke hrvatske vojničke tajne neprijatelju, mo), koju nemaš pravo nikome reći, iako ju ja sutra publiciram, ili to učini bojnik Fištrović.

    Radi se o dvije stvari:

    1. Prvo da znaš, osobno, Ti, Pero Tutavac. Da znaš radi rada, držanja, radi pisanja. Ja se u svemu, sasma, 100% identificiram sa bojnikom, on samnom, ostali sa obojicom, svi medju sobom. Medju nama nema izdaje, nema pametovanja. Htio sam do to znaš i radi "DRINE". "Drina je naša i Ti joj pomažeš, kao i mi tebi. Ja sam ti rekao, da ću posebno pisati o koracima, koje ćemo poduzeti KOD PRIJATELJA u svim zemljama za "NAPREDAK". Želimo da "Napredak" napreduje....Druga je stvar dokle može, mora, treba, smije ili nesmije ići ta suradnja. O tome se može govoriti i ljudski planirati, pa i mienjati planove.

    2. Drugo je, sasma drugo, da li se Ti dobrovoljno stavljaš na raspolaganje bojniku Fištroviću, kao vojnik stariešini, da mu pomogneš u čemu on nadje za potrebno. Tu opet ja nemam rieči, to je stvar kriterija Fištrovićeva. I Tvoja. Ti znaš mnogo toga. Ti znaš ljude. Poznaš "teren". Možeš ga izvješćivati. Možeš proturiti vijesti, letke, "patke", možeš koristiti u TERITORIJALNOJ MREŽI MOŽDA, MOŽDA MOŽEŠ "distrairati" /distraer al enemigo/. (koliko sam mogao ovu izreku razumijeti, značili bi ili moglo značiti; 1. pronaći neprijatelje, 2. rastjerati neprijatelje, 3. uhodati neprijatelje itd, mo) Bojnik je napisao seriju članaka o psiholočkom ratu, koji se mogu mjeriti sa najboljima u stručnoj literaturi. Pa tu Pero može sasma javno ili sasma tajno, kako Vama bude konveniralo, učiniti neusporedivo velikih usluga TERITORIJALNOJ MREŽI, odnosno zapovjedničtvu. Kažem: na Vama dvojici je, da do toga dodje, ili ne dodje, brzo ili polako, djelomično ili kompletno. Pa i onda, kada bilo radi čega do toga nebi moglo doći, na tebi je, da "poljubiš i ostaviš" zahvaljujući braći, koja su ti se povjerili vjerujući u Tvoje "čojstvo".

    Osobno bih mi bilo drago da do toga dodje. A ako ne dodje, sliedimo, kao do sada, računajući na Tvoje "čojstvo" i moralnu obvezu, da nas ne odkriješ, ako osjetiš mrežu na drugom mjestu. Bit tajne ti je poznata. Ona te obvezuje. Stari si borac, pa ti je poznato.

    Želim ti reći, za Tvoju osobnu informaciju, nešto o radu i bojniku. Ja sam imao privilegij, vrlo rijedak, da sam imao u mojim rukama TEMELJNE LISTOVE SVIH STARIH ZAKLETIH USTAŠA. Jedan od tih MALOBROJNIH je bio i Fištrović. Kada sam ja, kao zapovjednik SJEVERNOG PODRUČJA /Madjarska, Njemačka, Austrija / pošao u Hrvatsku i preko srušenog mosta u Gjekenješu došao u Hrvatsku, prvo mi je bilo ići tražiti STJEPANA FIŠTROVIĆA. On je obavjestio Zagreb da sam stigao, on mi dao posebni vlak i pratnju za Zagreb. Tamo me čekao Voskovodja na bazi veze Fištrovića. Da Fištrovič nije postao ZAPOVJEDNIKOM ŽELJEZNE VOJNICE, kako je to bilo na sastanku "pukovnika" u PTB.u odredjeno, zahvaljuje se "zaštitniku Poglavnika Josi Markoviću", koji se progurao prije vakta, a onda spriečio da se ZAISTA STARI DJELATNI USTAŠKI SURADNICI JANKA PUSTE STAVE NA MJESTA.

    To Fištrović nije znao, ali mi smo znali. Fištrović je bio predložen za pukovnika i ulaz u PTB., a u planovima JANKA PUSTE bio je predvidjen za zapovjednika gverilskih snaga. Pukovnik Servatzi, tada je, u NDH. a presiju nas, Jankopustaša izvadio Fištrovića iz jednog podruma, gdje su ga zgurali, kao i mnoge vrednote, da prevrće hartiju i tako smo ga izvukli i tako je postao zapovjednikmo Ozlja grada.

    Nu stari Bego se nije htio ili znao boriti, pa je i tamo ostao nezapažen, ali je Joso pokrenuo LIČKU VOLKSGRUPU, a kako su u Vojnici vladali oni, i tamo je ostao u pozadini, iako je dokazao neustrašivo i inteligentno vojničko zvanje, kao malo tko. Tako se dogodilo mnogima, jer kako bi se inače držali na površini "rasovi" da se dalo napried onima, koji nisu bili u klikama. Moškov je htio isto k sebi Fištrovića, ja sam isto htio, nu vojnica ga nije dala, jer je bio "bezuvjetno potreban". Da je bio kod Moškova, ili mene, a ne kod Servatzija, koji je bio lav, ali već šepav, onda bi Fištrović dočekao rat kao hrvatski general. To Ti kaže stari Maks, koji zna mnogo toga. Poglavnik je imao najbolje mišljenje o Fištroviću, a ja ću ti jednom, kada dodjemm do moje stare arhive, pokazati bilješku Poglavnika, (hoće li ikada itko uspijeti doći do te ili tih bilješaka, je velika tajna. Ja poznajem Hrvata koji je u Španjolskoj živio kada je ubijen general Drinjanin. On je španjolskim vlastima na njihov zahtijev pomagao neke stvari prevoditi sa hrvatskog na španjolski, mo) osobnu i vlastoručnu, na listu, koju sam mu predložio. To u (o) emigraciji. Nu zakon Pampe [I]((1) hladan južni vjetar u južnoamerčkim zemljama poznat po pampama, (2) tu u tom mjestu Pampa je živo predsjednik HOP dr. Stjepan Hefer kojeg je politika bila oprečna politiki generala Drinjanina, mo) ti je poznat bolje nego meni. Nu ja sam odlučio i pod cijenu života izvući na površinu STOTINE ZAPOVJEDNIKA KOJE IMAMO I NA KOJIMA BI NAM MOGLA ZAVIDITI I AMERIKA. Nije istina da nas nema, da smo nesposobni, da smo kukavice. (Kakav pozitivizam je tada vladao u emigraciji hrvatske nepobjeđene vojske NDH, mo) Da nam nisu zapovjedali da se predamo, poviest bi pisala o HRVATSKOJ VOJSCI KAO ŠTO PIŠE O KLASICIMA VOJNOG SVIETA.

    Ja ću izvaditi na sunce i neke, sa kojima osobno nisam bio dobar, jer me nisu shvatili, ili jer ja njih nisam shvatio, ili jer se neka misteriozna snaga uvijek medju nas stavila. Sada treba imati uma i srdca pa stvar postaviti na svoje mjesto. Ja imam suradnika, časnika, muslimana, intelektualaca, koji je tri godine bio u Glavnom Stožeru alžirske revolucije. Nemamo nikakvih kompleksa ni radi prošlosti, ni radi sadašnjosti, ni radi budućnosti. Bilo je hulja u našim redovima i ima ih svugdje, ali je bilo, ima i bit će genija, pa i poštenih ljudi u svim taborima. Ovi se i nude. Ja se neću bojati mobilizirati ih. A ti razmisli na šta mislim. Pa kako onda šutiti u pogledu Fištrovića, i sličnih. Zato ćemo ih i braniti do groba, i padati ćemo tako, braneći se I MEDJUSOBNO. Tražimo sve, dajemo sve. Suditi ćemo si medjusobno, ali i braniti od trećih, do kraja, do groba. Pa i onda kada nebude imao pravo. Dosta nam je ropstva onih iz vana i onih iznutra. Eto, Pero, pa ako možeš s nama, dodji, imat ćeš prijatelje u dobru i zlu. Pa kako smo Poglavniku, jednom u dekadenciji, izmedju Mare, Višnje, Jose i drugova, rekli "njet" reći ćemo i našem budućem Političkom vodstvu, pa bio tko bio. Nemožemo sužinski ni pred Mačkom (Mačekom, mo), Markovićima (Ante Marković, predsjednik UKA i HOP-a, mo), ni pred Heferom, ni Oršanićima. (Ivan Oršanić predsjednik Hrvatske Republikanske stranke koji je osnovao u Buenos Airesu 1951 godine, mo) Amen.

    Naš stav "vjernost za vjernost i do groba" neznači da ćemo sada lupati po krepaloj kobili. Pa ni po Markoviću. Ako Fištrović odluči ići u Buenos Aires, pa htjedne razgovarati sa Heferom i Markovičem, slobodan je, jer su ti ljudi na teritoriju kojemu je na čelu. Kao i onaj u USA sa ostalima. Kao i pukovnici u Munchenu. Ja sam baš poručio i Jeliću i Varošu, da razgovaraju sa ovima, jer ja i tako ništa neću učiniti bez njih tamo, kao ni Usa bez ekipe naše. Nismo militaristi, ali ćemo padati u obrani HRVATSKE VOJSKE, ali i u obrani EKIPE, i u obrani OSOBE. Bez toga nema sretna početka.

    Nikom ne namećemo / U OVOJ FAZI / stege. Nu doći će vrijeme, kada ću ju trebati nametnuti. Nu JEZGRU IZGRADJUJENMO VLASTITIM UMOM, SNAGAMA I ŽRTVOM. Ne prodajemo se nikome, tko god bude razgovarao, razgovarati će sa EKIPOM I SNAGOM KOJU VEĆ IZGRADJUJEMO. Jakima se daje pomoć. Tito i njegovi su ZAVRIEDILI pomoć, koju su dobili u svoje vrijeme. nitko do nas te snage neće izgraditi. Pa zašto onda čekati. Ne anuliramo stare vrijednosti, ali novu borbu mislimo mi graditi na STVARNIM SNAGAMA, a ne na fikcijama i mistifikacijama.

    Sada Ti imaš rieč.

    Grli Te odani Ti Maks
    podpis.

    Bobani

    21-02-2014, 01:44

    "PRVI KORAK" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA - PROČITAJ I ŠIRI DALJE!

    Editorial "DRINA"
    Apartado 5024
    MADRID - ESPANA

    " P R V I K O R A K "

    H R V A T S K I V O J N I C I!

    (Kako sam i rekao kada pronađem Okružno Pismo "Prvi Korak" da ću ga iznijeti i dati na uvid hrvatskim povijestničarima na raspolaganje, kako sami tekst, ideje istoga, tako i isto i način generalova pokatkada pisanja riječi korijenskog pravopisa NDH. Pronašao sam ga danas 20 veljače 2014. te ga dajem Hrvatima na čitanje, študiranje, razglabanje ali uvijek tako da se svaki pojedinac kod čitanja ovog Okružnog Pisma "PRVI KORAK" stavi u odraz vremena kada je general Drinjanin ovo Okružno Pismo pisao 3 veljače 1962., dakle dvije godine i 5 tjedana poslije Poglavnikove smri. U ta vremena kada su Hrvati bili podjeljeni u dva tabora, da ne kažem i u više tabora, jedni koji su oplakivali Poglavnikovu smrt, drugi koji su se radovali i veselili, a bilo je i treći, četvrti itd. koji su stali po strani kao da ih ama baš ništa ne tiče, general Drinjanin i pukovnik Ibrahim Pjanić pišu ovo Okružno Pismo "PRVI KORAK" i daju iseljenim i zarobljenim Hrvatima na znanje da se sa borbom nastavlja za oslobođenje Hrvatske i ponovne Obnove Hrvatske Države. Otporaš)

    Danas je 3. veljače 1962.g., niže podpisani legalizirali smo pred osnosnim španjolskim vlastima statute "DRINE" - dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska. Podpisani su po nama i po našim španjolskim prijateljima dokumenti o postanku i radu "DRINE", te je, "DRINA" vlastničtvo Vaše, tj. hrvatskih vojnika i hrvatskih emigranata u slobodnom svijetu. Time je stavljena točka na pripremni rad i ovim okružnim pismom mi Vas pozivamo, da nas moralno i materijalno pomognete u izvršenju onoga diela našeg sveopćeg plana, kojeg nazivamo "PRVI KORAK! -

    1.) Editorial "DRINA" je djelo Vaše. kao što smo Vas nekada zvali da za svoju Domovinu dadnete svoj obol krvi, tj. DIONICU KRVI, mi smo Vas pred nekoliko mjeseci pozvali, da dadnete i svoj obol u ZNOJU, svoju DIONICU ZNOJA. Mi smo bili sigurni u hrvatske vojnike i ostale rodoljube, jer oni, koji su bili voljni dati svoju krv, uvijek će biti voljni dati i sve ostalo. Bili smo uvjereni u sviest hrv. vojnika i hrvatske emigracije, uopće. hvala Vam na povjerenju i na sviesti. tri su "DRINE" već izišle, kao i desetak okružnih pisama i još neke stvari za domovinu, - a četvrta "DRINA" se dovršava, i peta sprema. I još mnogo toga. prema tome su i opipljivi rezultati Vaše žrtve, a mi se nadamo u Vašu sviest i u Božiju pomoć, da ćemo uskoro moći obaviti i dio plana "PRVI KORAK", a onda redom, vojnički, staloženo, i ostale "Korake", pa i onaj zadnji, a to je sprovodjenje hrvatskog narodnog ustanka u porobljenoj domovini.

    2.) Mi smo se savjetovali sa velikom brojem hrvatskih zapovjednika; hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, kao i velikim brojem slobodnih gradjana, civila, najraznijih političkih i ideoločkih smjerova. kako iz domovine, tako i iz emigracije stiže nam jednodušno mišljenje, da bez solidne HRVATSKE VOJSKE, bež oružanog ustanka i borbe, nema nama ni slobode, ni života, pa ni same časti. Dok i mali, neznatni pa i poludivlji narodi postižu svoju slobodu i medjunarodno priznatu državnu i nacionalnu nezavisnost, stari hrvatski narod, baštinik tisućugodišnje kulturne tradicije, ostaje u dvojstrukom ropstvu: tielo mu je sapeto u okove beogradskog velikosrpstva i jugoslavenske državne ideje, a duša u okove bezbožnog komunizma.

    Politički dogadjaji krajem godine 1961. u redovima hrv. politike dokazali su, da naša politika, tj. naše političke stranke, ne samo da nisu kadre sprovesti djelo oslobodjenja iz dvostrukog ropstva, nego da na to uopće i ne misli, jer niti su osjetili zov krvi i duha iz domovine, niti su pokušali uopće izići pred slobodni zapadni sviet sa programom, koji bi bio u isto vrieme i državotvoran i prihvatljiv po svietu. Zato mi, hrvatski vojnici, sviestni odgovornosti i pozivanja, uzimamo sudbinu Domovine u svoje ruke.

    3.) Mi hrvatskim vojnikom smatramo svakog hrvatskog sina, koji je sposoban za oružanu borbu. Hrvatska Vojska mora biti oružani dio svog naroda, koji će uz djelatno sudjelovanje svih narodnih snaga, preuzeti na sebe zadaću koja joj i pripada: oslobodjenje svoje Domovine i čuvanje reda i sigurnosti Države iza oslobodjenja. Hrvatski vojnik, zato, mora biti svaki hrvatski gradjanin, koji na vojničku dužnost bude pozvan. To je načelna stvar, pa zato se hrvatskim vojnikom smatra svaki gradjanin, koji je bilo gdje, bilo kada, bilo u čijoj vojsci, bilo pod kakvim okolnostima, služio u miru i ratu, ili je to pozvan učiniti. Tako je to u svim civiliziranim državama, tako je to svuda na svietu, tako je to, nekada, bilo i u Hrvatskoj Državi. To je norma, zakon, običaj i potreba, pa se iz toga nitko ne može izvući.

    4.) Mi unaprijed i načelno nikoga ne izključujemo. Mi to i ne možemo, niti smiemo učiniti, jer bi time nesamo nanieli uvredu izključenom, nego bi učinili i zločin protiv interesa hrvatske oslobodilačke borbe, protiv Domovine, koja nas sve zove i treba.

    Radi nesretnih prilika u našoj politici, radi težkog geopolitičkog smještaja našega prostora i radi skrajnjeg egoizma naših mnogobrojnih susjeda, mi smo kroz našu poviest bili križari i janjičari, krajišnici i panduri, legionari i askari, domobrani i ustaše, partizani i zaštitari.

    Ali, sada već u atomsko doba, zaista je već došlo vrieme, da budemo samo i jedino HRVATSKI VOJNICI, u službi hrvatskih stratežkih i političkih ciljeva, a sa hrvatskim oznakama, hrvatskim zapovjedničtvom i hrvatskim i božijim blagoslovom.

    nas je premalo, a da uredjujemo sviet, ali nas je upravo dosta da oslobodimo svoju zemlju, povratimo čast našim stjegovima, i osiguramo slobodu i sreću svom narodu. zato nikog ne izključujemo, jer će svi trebati. treba samo svakog postaviti na mjesto, gdje može biti koristan svojoj domovini.

    5.) Mi nismo "pučisti". Mi ne mislimo imitirati nikoga iz hrvatske ni strane političke pozornice. Mi ne želimo biti "pukovnička liga". Mi nismo "hrvatski militaristi". Mi se ne mislimo igrati diktatora, ni diktatorčića. Mi nismo neka nova ni stara stranka. Nismo ni nastavak ijednog pokreta, ideologije, organizacije. nas ne veže nikakva osoba, grupa osoba, ni bilo kakvi javni ili tajni politički program. Mi nismo ni u čijoj službi, mi nemamo obveze prema nikome. Mi se ne mislimo vezati za rep bilo kome. Nas ne vode osobne ambicije.

    mi želimo samo i jedino služiti ideju oslobodjenja i očuvanja države. hrvatski vojnici nisu zatajili ni 1914., ni 1918., ni 1928., ni 1941., pa ni 1945., jer smo u svim tim poviestnim zgodama bili spremni dati život na oltar Domovine.

    Ako smo, ipak, stigli u ropstvo i u Bleiburg, bilo je zato, jer smo dobili zapovjedi od svoje Vlade i Vrhovnog zapovjedničtva, da se predamo zapadnim saveznicima. Tada su bile pogažene naše zastave, tada su oskvrnuti grobovi palih, tada su heroji vezani žicom i poklani kao janjci. I zato: više nikada hrvatski vojnici nećemo propustiti nikome drugome svoju sudbinu!

    6.) Mi nismo došli na zapad zato da spasavamo naše glave. Mi smo te glave davno založili i samo čekamo priliku, da pošteno i koristno izkupimo naš zalog. Ljubav za domovinu natjerala nas je, da izpitujemo i razloge našega pada. tako smo došli do uvjerenja, da i na nama ima grieha za naše jade. Ako budemo sve krivnje stavljali na zapadne saveznike, a pri tome ne budemo imali pameti i hrabrosti uvidjeti i vlastite pogreške, onda nemamo prava zahtijevati od ostalih, da uvide svoje pogreške, koje se djlomično na zapadu priznaju, a pokazuje se i nešto volje, da se pogrešeke izprave.

    Zato i hrvatska politika mora ispitati svoju savjest. Mi se neizmjerno veselimo kada čujemo Dra. Krnjevića, da će i On zgrabiti pušku u ruke i pohiti u Hrvatsku boriti se, ali mi bi bili još sretniji, ako Njegova stranka DANAS oda počast onima, koji su godine 1941. tu pušku uzeli u ruku i pali u vršenju dužnosti.

    Mi smo sretni da čujemo: postoje organizacije, pokreti i stranke, koje u riečima nikome ne daju predase, ali bi bili sretniji, kada te rieči ne bi izgovorili ljudi, koji su gods. 1941. dezertirali, proglasili se talijanskin državljanima i dočekali Ruse u Beču sa cviećem i šljivovicom. (Ovo se za sigurno odnosi na dra. Andriju Ilića, jer je u pismima svojim suradnicima general pisao baš o tome kako je dr. Andrija Ilić dočekao kao talijanski državljanin Ruse u Beču. Da se zna ili da se ne zaboravi, dr. Andrija Ilić je u početku pokretanja Hrvatskog Narodnog Odpora i tiskanje prvih "DRINA" početkom pedesetih godina prošlog stoljeća radio skupa sa generalom Drinjaninom. I ne samo to, nego je jedno vrijeme dr. Andrija Ilić bio tajnik generalu Drinjaninu, te uzevši to u obzir, svakako da je general vrlo dobro upoznao dra. Ilića kroz taj zajednički rad. Mo. Otporaš,) Mi bi bili sretni, kada bi se zaista skupljalo nove vitezove, a ne raztjeravalo ono malo preživjelih, koji su zaista bili na svom mjestu "kad je grmilo".

    7.) Mi se ogradjujemo od sve vrsti vjerskih ispada. Mi osudjujemo sve vrsti vjerskih nesnošljivosti. Medju hrvatskim vojnicima nije nikada bilo, nema danas, i sve ćemo učiniti, da ne bude problema vjerske naravi. Mi uopće i ne razumijemo kako do tog može i doći medju braćom i u ova zla vremena. To samo može želiti dušmanin, neprijatelj i Hrvatske i Krista i Allaha! Mi bez kompleksa govorimo o Kristu i Allahu, mi smo vjernici i vjerujemo, da treba ići putem, kojeg su nam ostavili veliki ljudi, umovi, vjernici i patrioti. "DRINA" će ostati vjerna ideji snošljivosti, ljubavi, odanosti bez rezerve Bogu i Vjeri, i mi molimo i ostale, da razmisle o svemu, jer moraju, ako iskreno misle, doći do uvjerenja, da sloboda jednih prestaje tamo, gdje počima sloboda drugih, - a ako se ova izgubi, gubi se, za sve, a ne samo za jedne! Ima danas mnogo i pravoslavnih i židova, koji se nisu u kominističkoj Jugoslaviji bojali napisati da si pravoslavci Hrvati, da su židovske vjere a hrvatske narodnosti, i to potvrdjuju službeni komunistički izvori. Eto na razmišljanje duhovnoj djeci nadbiskupa Šarića i reus - ulme Čauševića!

    8.) Jedan stari borac ovako definira rad "DRINE": "Drina" je naš top, a njene stranice su šrapnele. Top - tiskaraje dobro smještena u zemlji generala Franka, koji je pobjedio medjunarodni komunizam topom i istinom. Prvi pogodci ukazuju na uspjeh. A svi ste Vi "osmatračnica", pa gdje vidite, da nismo pogodili, a Vi ispravite naše kalkulacije. Mi smo voljni prihvatiti razloge. Svi smo sudionici jednog pohoda, svi se žrtvujemo za isti ideal, za istu Hrvatsku. Ona jedna čarkarima i generalima! Neka svatko izvrši svoj dio. Mi smo stroj sastavljen iz stotine tisuća sviestnih dielova. Zato da mašina može dobro djelovati, svaki sviestni dio mora biti u stanju. "PRVI KORAK" počimlje današnjim danom i mi smo uvjereni da pišemo jednu zlatnu stranicu hrvatske vojne poviesti. Mi zato đivimo. taj rad daje značenje našem životu, daje mu smisao. Pripreme su završene, udjimo smjelo u prvi dio plana naše akcije. Uspjeh ovisi o nama. Šta može vojska bez duha? Bajunete se nošene ne samo rukom, nego i duhom. Šta je Vojska bez generala? Šta su generali ostavljeni od svojih vojnika? Šta su Vojska, Borci i Generali bez plana rada? Šta su svi, ako nije dobro postavljen cilj?

    9.) Znamo, da će i opet biti prigovora, da radimo na svoju ruku. Znamo, da će biti predbacivanja sa strane političara. Ali još jednom:

    a.) neka hrvatski političari stvore HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, ili bilo kakav forum, i neka postave osobu ili osobe, Odbore, za vojničke poslove i tada će se uvjeriti, da smo mi stegovni, pošteni i požrtvovani vojnici, koji jedva čekamo, da nam hrvatska politika dokaže, da nam ima tko zapovjedati, da nam ima tko davati ciljeve, bodriti nas i braniti nas pred svietom.

    b.) mi ćemo, tada, postaviti temelje budućoj hrvatskoj vojsci, organizirati njene zakone, pravilnike, vježbovnike, stručne i administrativne odsjeke i riešavati tehničke probleme. tada ćemo postrojiti i odjele, koji će voditi brigu o tome, da se medju nas ne uvuku neprijateljski agenti, da se pošteni borci ne tjeraju u očaj i oduzimlje im se čast po stranačarskim kortešima (agitatori, provokatori i sl., mo) koje nismo vidjeli tamo, gdje je trebalo dokazati svoju povezanost.

    A tako dugo, nas neće s puta svratiti, jer ne želimo, da se ponovi ni Odesa, (Odesa gdje su za vrijeme prvog svjetskog rata srpski vojnici na desetke tisuća poubijali hrvatskih vojnika koji nisu htjeli stupiti u tada novu stvorenu jugoslavensku vojsku, koji je predstavljao Jugoslavenski Narodni Odbor, mo) ni Bleigurg.

    10.) Mi Vas pozivamo, da izgradjujete svoja društva, svoje stranke, svoje pokrete, da svaki sliedi osobu, program ili skupinu, koja mu je najbliža. Ali da ne zaboravi, da HRVATSKA VOJSKA mora biti samo jedna: bez razlike na vjersku pripadnost, pokrajinu, stranku ili ideologiju. HRVATSKA DRŽAVA JE JEDNA I ZATO I HRVATSKA VOJSKA MORA BITI JEDNA!

    Mi ćemo u tom pravcu nastaviti i voljni smo sve od sebe dati, pa i život, da se postave zdravi temelji HRVATSKOJ VOJSCI!

    Tako nam Bog pomogao!

    U Madridu 3. veljače 1962.

    general Drinjanin v.r.

    pukovnik Ibrahim vitez Pjanić v.r.

    Bobani

    22-02-2014, 14:46

    IZVJEŠTAJ O SMRTI VJEKOSLAVA, MAKSA LUBURIĆA - GENERALA DRINJANINA

    (Bog! dragi Franjo i dragi franislave,
    Kako ste tražili Vama dvojici šaljem ovo pismo kojeg su meni pisali 16 svibnja 1969. godine Stjepan, Štef Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Osobe, Hrvati, o kojima se u ovom pismu piše danas, 22 veljače 2014., koliko je znam i koliko mi je poznato, nisu više žive osim dvojice: generalov ubojica Ilija Stanić i Željko Bebek. Te poradi toga ovo pismo više nije nikakova tajna već povijestna stvar, pa ga širite među vašim prijateljima i znancima tako da se mnogi Hrvati upoznaju s ovim rijetko znanim i poznatim detaljima oko pogreba našeg voljenog i dragog hrvatskog generala iz hrvatske Hercegovine Vjekoslava Maksa Luburića. Iskreno Vas obadvojicu pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati"
    Za Dom Spremni, Mile Boban, Otporaš.)


    IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA - DRINJANINA

    (Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969 godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carcagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradit toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisko. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga razdvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Otporaš)

    Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969 g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.

    Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov - Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godina, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

    Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktualci bez posla po Europi. Željko Bebek (o Željku Bebeku se uistinu treba posvetiti jedna velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina, mo) je već tada, navodno, bio u rukama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na "obuku" i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

    Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u štampu Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako - po računu Udbe - u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

    Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući - jer je poznato da je General bio oprezan - željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968. dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) ( Dr. Peranić u svojoj knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47 : "... Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbiljno. Nismo se htjeli brukati u Drina.pressu."

    Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:

    "Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968 god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima "nešto" novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i moža je već i pametniji".

    Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. - Ali važnije je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom "Bimbo" u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948. godine, da je skupinu koju je vodio izravno davao Ozni-Udbi u ruke, mo). Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: " Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku".

    General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko(Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. ( Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se ide lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESs i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata, mo. Otporaš)

    Pokopan je veličanstveno uz učešće dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: " Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?". Domagoj je odgovorio: " Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju ". General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.

    General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 godina, Drina 13, Vjekoslav 12, a najmladjoj Marica je 11 godina.

    Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj "naš brat X.", mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti?, mo.)

    Smijemo Vam za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice. ( Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56:

    "...Pogrebu je prisustvovao i Vel. Beluhan, kojemu su "povjerovali" vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile..."

    Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjolac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemogu će mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastave. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o "srbokomunističkoj zastavi", mo) ...

    Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali - i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.

    Kako "slučajno" našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979 god., mo) i kao "slučajno" je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali - i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu...

    Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom "Sinu Hrvatske - Padre Eugenio" (Eugen Beluhan Kostelić, duhovnik Hrvata u Španjolskoj i rector Crkve sestara "Esclavas del Corazon se Jusus" u Gandiji, napisao knjigu STEPINAC GOVORI, Valencija, 1967 .mo. Otporaš) - - na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci...(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) (Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo)..." kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom - da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. - Jest, nad grobom Generala viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.

    Tek četiri dana poslije Generalova umorstva stižemo podpisani (Štef Crnički, mo. Otporaš) i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četiri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.

    Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.

    Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) podpis

    Ovdje je nadodano rukopisom dra. Miljenka Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:

    " Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gore. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie I] (moja supruga,mo)[/I] i svima. "

    Tvoj Miljenko.

    Bobani

    24-02-2014, 23:16

    OD RAKOVICE DO SIDNEY-A

    Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN, 21. studenog 1961.

    (Donosim ovdje jedno Okružno pismo kojeg je general Drinjanin pisao skupini Hrvata u Australiji 21.XI.1961. Pismo je vrlo važno i povijsne naravi iz više razloga, a ponajviše iz tog razloga što se iz prve ruke, tj. ruke generala Luburića, može nešto saznati o uzrocima razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Što nije u ovoj Okružnici rečeno i izraženo, za sigurno, tko je pratio i čitao dosadašnja pisma generala DRINJANINA, mogao je iz istih saznati za mnoge pojedinosti...Mo)

    "NAČELA HRVATSKIH BORACA".

    - (Prvi broj "DRINE" je tiskan u 25 tisuća primjeraka u početku 1960 godine, odmah iz Poglavnikove smrti. U toj "DRINI" su izišla TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMOGRACIJI, Mo. Otporaš) Neka mi bude oprošteno od mnogih, što nisam odgovarao na mnogobrojna pisma i mnogobrojna pitanja savezno sa pojavom Načela u posebnoj "DRINI". Mo.)

    Obećao sam dati računa o tome hrvatskim vojnicima, pa to činim ovim putem, jer je to nemoguće (fizički) svakome posebno, a ne želim za istu stvar upotrebiti "DRINU".

    Htio sam i sačekati mišljenja nekih, kojima sam to izložio na SASTANKU HRVATSKIH ČASTNIKA U MADRIDU, (Potrebno je ovdje nadodati ili reći da je general imao neprilika ili nezgoda sa nekim svojim užim suradnicima koji su mu - navodno - prigovarali što nije stavio imena osoba koja su tu bila nazočna na tom sastanku hrvatskih Častnika u Madridu. U pismu od 14.X.1962. general piše Peri Tutavcu u Buenos Aires, između ostaloga i ovo:

    "...U posebnoj pošti - i preso (hitno, mo) šaljem nekoliko proglasa, koje smo u svoje vrijeme na zahtjev pukovnika Štira tiskali, i koje sam ja platio i poslao u 20.000 po cielom svietu. I to pukovnik zna. Nu ja nisam mogao tiskati uz NAČELA I IMENA TIH LJUDI, pa makar ih oni pisali. NISU TO NAČELA MOJA ILI TVOJA NEGO VOJSKE. Šta tu ima ime onih, koji su sastavljali? Reci mi: tko su ta gospoda: Matković, Kelava, Kalebić, Hraščan, Frantić, - da budu podpisnici NAČELA ZA VOJSKU. Ta nije ni pukovnik Štir podpisao..."

    Mo. Otporaš) kao i svršetak godine 1961., koja je bila godina proslava, jubileja, obljetnica, sastanaka, na kojim su se morali definirati stavovi hrv. političkih snaga u emigraciji.

    HRVATSKI VOJNICI U VRTLOGU PERMANENTNE POBUNE DUHOVA.

    - Sve tamo od bleiburžke tragedije hrvatski si vojnici postavljaju pitanje: je li to tako moralo biti, je li se moga spasiti Hrvatska država, je li morala biti poklana hrvatska Vojska, da li se je sve poduzelo za oslobodjenje domovine, kako to treba učiniti, tko je za to pozvan, i na koji način treba početi sa radom. Tragedija je bila previše velika, gubitci strahoviti, pa je čak bio u pitanju biološki opstanak hrvatskog naroda, a u najboljem slučaju poremećen je demografski ekvilibrij na načem području na našu štetu. Postavljalo se pitanje poviesne odgovornosti.

    "IGRA KOLO NAOKOLO...."

    - Ti su problemi podielili mnogo **** i rodjenu braću, stare prijatelje, suradnike i istomišljenike. Jedni su se bunili u ime savjesti, drugi su ih izključivali u ime stege i treći samo žmirkali u ime "viših interesa". Ja sam prošao sve faze te unutarnje tragedije; izključivao i bio izključen, optuživao i bio optužen, izrugivao i bio izrugan, ganjao i bio ganjan...Tako smo odlazili, povraćali se, napadali i bili napadati, blatili i bili blaćeni. Tu tragediju proživljavaju svi svjestni ljudi. Težko je bilo buniti se, još teže ostati. To je bilo još teže nego Bleiburg, jer nam otvara horizonte novog Bleiburga...

    NOVI VAL HRVATSKIH BUNTOVNIKA.

    - Jugoslavenske tamnice i zagrebačko sveučilište rodili su novu borbenu elitu, koja se osjetila pozvana da zabrtvi mjesto prodora u borbenim redovima i velikodušno se stavila na raspolaganje MAJCI DOMOVINI. Oni su u Domovini osjetili zov krvi, zov sudbine, zov hrvatske revolucije, one moderne, koju je u duhu pokrenuo OTAC DOMOVINE, a prvi hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik htio provesti u djelo u Rakovici pred 90 godina. Puni su zatvori onih, koji su osjetili mistiku hrvatske revolucije. Dio ih je stigao u emigraciju, pa se odmah stavili na raspolaganje veteranima najveće hrvatske revolucije svih vremena, što je bio u stvari tar 1941-1945.

    MUHADŽIRSKI JADI.

    - (turska riječ a znači: izbjeglica, bjegunac, emigrant i sl., mo. Otporaš) Mi smo te mlade ljude politički organizirali i duhovno pauperizirali. (U ovom smislu bi moglo značiti: "duhovno preodgojili, mo) U domovini su bili predhodnici jedne nove velebne bitke, koju će hrvatska revolucija voditi u skoroj budućnosti, a mi smo ih u emigraciji pretvorili u zalaznicu jedne izgubljene bitke. (Vođa Francuskog Narodnog Odpora general Charles de Gaulle je u svom APPEL = POZIVU francuskom narodu 18 lipnja 1940. godine rekao: Mi smo izgubili jednu bitku, ali nismo izgubili rat. O toj izgubljenoj bitki i naš general Drinjanin govori; kao što je i general Ranko Boban rekao svojoj vojsci na Bleiburgu 15 svibnja 1945. godine: "Vojsko moja nepobjeđena, razriješivam vas od vojničke prisege"...Mo. Otporaš)
    Bili su sjeme koje je dalo ploda prema njivi, kamo je sjeme palo, kamo ga je vihor sudbine donio. Tako su ti mladi ljudi postali neoustaše, jelićevci, draganovićevci, "seljaci" (ovdje se misli na simpatizere HSS, mo), maksovci, heferovci, - a neki su pali i još niže... kada su stigli u "moju stranku" bili su proglašeni zdravim, modernim, novim itd. snagama, a kada su pali u protivni tor, postali su partizani, partijci, izdajnici, sumnjivi, problematični... UDBA ne spava, pa je slala i zaista svoje, ali to su oni, sposobniji, koje bace kamen, a sakriju ruku.

    "TUGO MOJA PRIDJI NA DRUGOGA".

    - Problem smo riešavali, svi skupa, bacajući krivnju na drugoga. Svi smo baratali podatcima, za koje nikad nismo znali jesu li točni, jesu li podvaljeni po dobro organiziranoj Udbi, po velikosrbima, i ostalim neprijateljima. Heroji su bili oni, koji su znali i imali više patetizma(osjećaja, mo.) staviti u pozivima na slogu, na sudbinu, na ovo ili ono veliko ime iz daleke ili bliže prošlosti. Svi smo htjeli slogu svih, ali u našem taboru, i tako se rodila kanibalska organizacijska norma; "SVI SU POŠTENI HRVATI U NAŠOJ ORGANIZACIJI". Svatko je na svoj način reakcionirao na kompleks i zato smo se selili kao ptice selice, kao vagabundi, (lutalice, mo) idemo iz organizacije u organizaciju, da se razočarani povučemo, i prepustimo mjesto onima, koji su znali više drečati, više obećavati, više...

    OD RAKOVICE DO SYDNEYA.

    - Slika na pročelju ovog Okružnog pisma prikazuje skup od 200 takvih buntovnika, (Na vrh ovog Okružnog pisma ima jedna slika koja prikazuje punu i krcatu dvoranu okupljenih Hrvata koji sjede, kao u Crkvi, a među njima stoji i očito se primjećuje Srećko Rover (1920-2005) i kako svojom desnom rukom artikulira svoj govor i svoje razlaganje. Srećko Rover je bio poznat kao dobar govornik...Možda je slika sa ovog Okružnog pisma jako rijetka slika, a bez nje za sigurno povijest hrvatske političke emigracije nebi bila potpuna. Mo) koji traže put. Govore dva mlada čovjeka. Jednog poznam: Rovera. Iz pravaške obitelji. kao gimnazijalac član hrvatskih borbenih organizacija. Kao dječarac član tajne ustaške ćelije, i spašava se iz Ade Ciganlije i vješala na sudu za "Zaštitu Države" samo radi malodobnosti. Kao mladić ustaški časnik, kao čovjek suradnik u akciji Bože Kavrana, spašava se sa još dvojicom pukim slučajem. Postaje moj suradnik, pokazuje se izvrstan organizator, govornik, pisac, borac. Drugog osobno ne poznam, Pašti (Geza Pašti, osnivač Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, kojeg su agenti Udbe kidnapirali, kako se obično misli, u Nici, Francuska, ljeta 1965 god., mo) od novog vala. Obojica su pali u "čistki", (jer su obadvojica bili u organizaciji HOP-a i doživjelu sudbinu mnogih koji su bili isključeni iz svoje organizacije HOP-a, mo) na kojoj bi mogao i Kruščev zamjeriti. Pa ipak oba u Sydneyu, pred 200 buntovnika svih vrsta propovjedaju ideje hrvatske revolucije, koja je nastala u Rakovici.

    MINIMALNI HRVATSKI PROGRAM KAO BAZA AKCIONOG JEDINSTVA I HRVATSKE REVOLUCIJE.

    - Mladi je intelektualac Prcela (Ivan Prcela rođen u selu Košute kod Trilja 1922. a danas živi, i fala Bogu još je živ, u Clevelandu. Napisao knjigu HRVATSKI HOLOKAUST..., mo) dao emigraciji teoriju Bleiburga kao naše Arhimedove točke. Dajte mi jednu točku, pa ću se, čvrst na istoj uhvatiti u koštac sa sudbinom i pokrenuti sviet. To je pravo značenje jednog plana za akciju. Buntovnici su u Sudneyu postavili bazu: ta svi smo za Hrvatsku Državu, svi smo demokrate, svi smo protiv Jugoslavije, svi smo protiv svake vrsti komunizma. Nije li to Arhimedova točka koju traži intelektualac Prcela?

    MAKSIMALNI PROGRAM ZA NOVI MILENIJ.

    - Mladost je sviestna snage, jer je mlada. Ona je uviek idealistička, pa i onda, kada brani krivi ideal. Ona je jasna, jer ih oportunizam nije imao vremena razvodniti. Ona je revolucionarna i nije konzervativna, jer nema ništa za konzervirati, za očuvati. Oni se nezadovoljavaju "starim pravicama", oni hoće, zahtjevaju socijalnu jednakost. Oni se nezadovoljavaju "paternalizmom" oni hoće da biraju svoje tajnike, delegate, programe, odbore i ideje. Oni se nezadovoljavaju sa Hrvatskom "uru hoda široka i 5 dugom". Oni hoće VELIKU HRVATSKU sa sandžakom, sa Bokom Kotarskom, sa istrom, sa Otocima, sa Srijemom, sa Bačkom, sa Baranjom, a u njiov mentalitet ne dolazi u obzir dielenje Bosne, Dalmacije, stvaranje Banovina, uključivanje u zajednici sa susjedima. Oni hoče sve, jer su voljni sve dati. To je, gospodo, hrvatska revolucija, to je plan za budućih 1000 godina.

    TEORIJA BLATOBRANA.

    - Mladi, budući vojnici, ne mogu nikako shvatiti optužbe dviju hrvatskih tradiconalnih stranaka. Najveća je pogrda, kada "seljaci" (misli se na prvake HSS i njihove simpatizere, mo) žele uvriediti ustaše, jest, da su došli u Hrvatsku na talijenskim blatobranima. A onda replika: kada je stvorena HRVATSKA VOJSKA, i Hrvatska zaštita, kao partikularna stranačka Vojska HSS-a, razbijala ostatke jugoslavenske srpske vojske, onda se je Dr. Krnjević povlačio na srpskim blatobranima u Niš.
    Naprema tim činjenicama stoje geopolitika, politika i sudbina. Poglavnik je izabrao talijanske blatobrane jer drugih nije bilo. Krnjević se povlačio sa srpskom vojskom, jer nije vjerovao, da će Njemačka pobjediti, pa je predspostavljao, da će sa vojničkim padom Njemačke, pasti i politička tvorevina nastala sa pomoću istih.

    Poglavnik je tražio pomoć na sve strane, kao i Kvaternik, kao i Starčević, kao i Radić, kao i Maček. Krnjević je bio u Londonu i nasojao se sjesti na engleske blatobrane. Danas nam je odabrati izmedju ruskih ili američkih blatobrana. Izgleda da ostali ne fabriciraju blatobrane ili ih importiraju iz te dvije zemlje...A mi Hrvati nismo imali i nemamo fabrike blatobrana. Pa čemu onda taj spor blatobrana? Taktika je jedna stvar a stratežki i politički ciljevi, su druga stvar.

    JEDNA HRVATSKA UVIJEK U PARTIZANIMA.

    - Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice. Partizani su, poput penciline, televizije, gume za žvakanje i demokracije produkt vremena, doba, epoke. Pa valja s njima računati.
    Naši Križari i Mladi muslimani nisu drugo nego hrvatski partizani. Sutra će biti svake vrste partizana. Analizirajući glavne zaključke glavnih hrvatskih političkih stranaka u emigraciji, na kojima su stvoreni u stvari zaključci, da je svaka od njih, jedina legalna, pozvana, i da su svi pošteni Hrvati u njihovim redovima, pa ili "se pokloni, ili se ukloni"; dolazimo do sinteze naše budućnosti: jedna stranka na vlasti, druga u partizanima.
    Pa ako situacija bude pogodovala jednoj stranci, druga, ako neće svršiti u logorima, mora ići u šumu. Znači jedna Hrvatska na vlasti, okupljena oko jedne stranke, druga stranka, druga Hrvatska u šumi, u partizanima. Budući da u šumi imaju nasljedno pravo stari hajduci, komitadžije, partizani, i i "narodnooslobodilačka vojska", to je drugoj Hrvatskoj, priključiti se tim prastanovnicima hrvatskih šuma i brda.
    A ovi u službi kojega od susjeda. Četnici su služili Italiju i njemačku ekspanziju, komunisti rusku i medjunarodnu, pa bi tako DRUGA HRVATSKA uvjek morala biti protihrvatska. Tako bi imali Drugu Hrvatsku, (Pokušaj braće Andrića i Akcije Fenix 72. poznate imenom BUGOJANSKA AKCIJA; da se je pobuna proširila, evo nam Druge Hrvatske u šumi, o kojoj u ovom Okružnom pismu general Drinjanin govori, mo. Otporaš) ne samo politički, nego i teritorijalno, jer bi morali susjedima prepustiti jedan kraj: Srbima Sandžak, i Bosnu, Madjarima Medjumorje, Bačku i Baranju, Njemcima "lebensraum" ili Talijanima Istru, dio Dalmacije, Boku itd.

    SREDOVJEČNE FORMULE U ATOMSKO DOBA.

    - Jedna grupa mladih HSS-ovaca šalje mi izrezak iz Kalendara HSS-a, str. 34. za godinu 1961. Iz bogodane pjesme "Još Hrvatska nij' propala" napravljena je, ili bolje rečeno "poseljačena" je i izmedju ostalog veli "PUŠKA OBRAZ LJUDSKI KALJA, PLUG I KNJIGA TO TI VALJA, PO TOM SI JUNAK". Ti koncepti, danas, nakon svega što se dogodilo i što se dogadja, stavlja nas pred dilemu: proglasiti te ljude neozbiljnima, ludima, ignorantima, zastarjelima, ili pak poduzeti mjere, kako nas nebi i opet u budućnosti razoružavao "zeleni kadar", napravljen iz taloga ljudskog društva, kako nas nebi i opet "oslobadjale" srpske bajunete kao 1918., ili balkanski ušljivci kao 1945. godine. Kakvu sudbinu će imati Hrvatska Vojska u zemlji kojom bi upravljali učenici ove škole?

    Šta ova škola može reći NOVOM VALU HRVATSKE REVOLUCIJE, koji je sviestan, da će imati slobodu, ako se bude borio, a Državu, ako je bude stvorio. Ili ostaje ona stara sumnja, da ćemo i opet morati praviti vojsku pod "škrlakima" (neka vrst Mačekove odjeće, po kojoj su se prepoznavali Zaštitari, mo) i HRVATSKU REVOLUCIJU dovesti na degradirajuću ulogu prosječenja i meštarenja u beogradskim koalicijama? (Za naš hrvatski državotvorno nacionalni ponos, gora je bila koalicija HSS-e sa Beogradom nego Ustaška sa Rimom. Bit će ih koji će sada na ovo graknuti, ali prije nego graknu, analizirajte sve ono što nam je Beograd "dobra" učinio od 1918. pa do 1990., te šta nam je i koliko loša Rim napravio od 1941-1943. Ono što su saveznici tajnim Londonskim ugovorom 1915. dali Italiji, to se zna, ne spada u nikakovu odgovornost ustaškog pokreta, mo)

    IDEOLOŠKI I ORGANIZACIJSKI KAOS

    - Tko će posumnjati u Dra. Hefera, Njegovo čisto ime, Njegovu svietlu prošlost, Njegov patriotizam, i Njegovu demokraciju, u Njegovu sposobnost, i Njegovo pravo, da se bavi politikom, da vodi organizaciju, pa ako hoće i HOP-a. Nama je hrvatskim vojnicima, sasma jasno, da će u svim prilikama Dr. Hefer biti šef jedne velike snage, a možda i najjače hrvatske političke snage. Ali, velimo ali, čovjek se je našao u "neobranu groždju", i protiv svoje vlastite volje, (Svakako ovdje se treba nadodati da je bilo velikih polemika skoro u svim hrvatskim političkim emigrantskim organizacijama oko istinitosti i vjerodostojnosti oko Poglavnikove Oporuke kojom da je prije smrti opunomoćio dra. Stjepana Hefera kao predsjednika HOP-a. O tome je general htio ovdje reći kada je rekao "...i protiv svoje vlastite volje...", mo. Otporaš,) i možda čovjek žrtvuje i svoju vlastitu političku karijeru.

    Sasma je isključeno jednu snagu u isto vrieme smatrati revolucionarnom, elitnom, demokratskom, majoritarnom, (u ovom smislu najbrojčanijom, mo) ustaškom i svehrvatskom, pokretom, vojskom, strankom, te htjeti biti vodja, predsjednik, nasliedjen i biran, nametnut i prihvaćen. Ustaški revolucionarni pokret je izabrana elita hrvatske revolucije i nemože biti demokratski pokret. Nemože biti Poglavnik, jer nije Ustaša, a jest se trudio, da se to zna. Ako je izabrani Predsjednik jednog Pokreta, jer to može biti, nemože biti vodjom svehrvatstva, i najmanje si praviti iluzije u pogledu HRVATSKE VOJSKE. Ta neće biti ni HOPovska, ni "seljačka", ni "Katolička", ni "Muslimanska", ni "proleterska", pa ni "ustaška" nego samo i jedino HRVATSKA.

    HRVATSKA POLITIKA I HRVATSKA VOJSKA NE SMIJU IĆI U RASKORAK.

    - Nama je bitno, da izgradimo temelje HRVATSKE VOJSKE i pripremimo duhove, kako bi sutra svaki hrvatski sin mogao u redovima svoje nacionalne vojske naći svoje borbeno mjesto prema svojim stručnim uvjetima, a ne prema pripadničtvu nekoj stranci.
    Mnogo je stranaka u emigraciji, a ima poneka i u domovini, i ne može svaka praviti svoju Vojsku, jer bi to bilo gore nego ono što se dogadja danas u Kongu. Ne možemo ni stvoriti državotvorni front u emigraciji, jer ni London, ni Bonn, ni Paris, ni Washington neće razgovarati sa predstavnicima stranaka, pa i onda, ako vele, da su jedine...i neće baš zato, jer im to vele sa više strana.

    Mi hoćemo radni front emigracije, u Domovini jedinstvenu državotvornu i oslobodilaćku Politiku i jednu jedinu Hrvatsku Vojsku. I ako nam hrvatska politika neda to pravo, da stvaramo hrvatsku Vojsku, onda ju moramo stvoriti i bez politike. (A šta više na ovo reći!, osim citirati jedan mali citat s prve stranice i prve "DRINE" iz 1960 god., druge epohe, tj. epohe poslije Poglavnika:

    "...Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno..."

    Ovaj opis o "razlozima" je dug na velike dvije i pol stranice, u kojima se, rekao bih, potanko objašnjava kako je i zašto je došlo do razlaza. Možda bi bilo potrebno to stavititi ovdje za one koje taj razlaz zanima. Mo)

    A kako bi pripravili naš put, moramo stvoriti preduvjete u emigraciji, moramo stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo u emigraciji, koje može predstavljati sve hrvatske snage, a ne samo "moju stranku" ili "moj pokret". (Iz do sada izloženih pisama moglo se je uočiti da je upravo Hrvatski Narodni Odpor bio začetnik stvaranja prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. Ovdje general u ovom Okružnom pismu otvoreno poziva na jedno sveopće Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Mo)

    VERTIKALNE I HORIZONTALNE ORGANIZACIJE.

    - Mjesto deset stranak sa svojim vrhovnim stožerom, sa ramifikacijama (razgranatost, jer svaka od ovih deset stranak ima svoj posebni vrhovni stožer. O tome general govori, mo) po cieloj emigraciji, koja se snaga kanalizira vertikalno, k stranačkom vrhu, treba stvoriti svuda po svietu horizontalne organizacije na bazi demokracije i s osnovnih ciljeva,a ovim organizacijama trebaju pripadati svi Hrvati područja.
    I treba zatim sve te lokalne, pokrajinske, provincijske, itd. organizacije svih Hrvata ("Ujedinjeni Hrvati") grupirati u horizentalnim centrima, Glavnim Odborima, recimo, australskih, europskih, američkih itd. Hrvata, a onda iz ovih i ostalih, stranaka, odbora, vrhova, uglednih osoba, itd. stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Tek ovo mora onda stvoriti političke, Propagandističke, Vojničke, nadzorne itd. sekcije. I ove mogu, onda, obavit svoju dužnost. Mogu te sekcije, u ime sviju razgovarati, još uvjek, sa onima, koji to budu htjeli, koje vjerujemo, da smo nešto napredniji nego Kongo, i da nije potrebno, da nas eventualno sutra pacificiraju Abesinci, Malajci, ili Zulukteri.

    Tada ćemo moći razgovarati o predradnjama za stvaranje Hrvatske Vojske, kojoj će pripadati pripadnici svih stranaka u emigraciji i domovini ! Tada ćemo moći stvoriti Nadzornu Službu, i kontrolirati zaista sumnjive i provjerene agente, a nećemo iz poštenih, starih i maldih, praviti izdajnike zato jer nije u našoj stranci.

    SYDNEY NAM POKAZUJE PUT!

    GEN. DRINJANIN

    U Madridu, 21. XI. 1961.

    Bobani

    24-02-2014, 23:18

    OD RAKOVICE DO SIDNEY-A

    Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN, 21. studenog 1961.

    (Donosim ovdje jedno Okružno pismo kojeg je general Drinjanin pisao skupini Hrvata u Australiji 21.XI.1961. Pismo je vrlo važno i povijsne naravi iz više razloga, a ponajviše iz tog razloga što se iz prve ruke, tj. ruke generala Luburića, može nešto saznati o uzrocima razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Što nije u ovoj Okružnici rečeno i izraženo, za sigurno, tko je pratio i čitao dosadašnja pisma generala DRINJANINA, mogao je iz istih saznati za mnoge pojedinosti...Mo)

    "NAČELA HRVATSKIH BORACA".

    - (Prvi broj "DRINE" je tiskan u 25 tisuća primjeraka u početku 1960 godine, odmah iz Poglavnikove smrti. U toj "DRINI" su izišla TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMOGRACIJI, Mo. Otporaš) Neka mi bude oprošteno od mnogih, što nisam odgovarao na mnogobrojna pisma i mnogobrojna pitanja savezno sa pojavom Načela u posebnoj "DRINI". Mo.)

    Obećao sam dati računa o tome hrvatskim vojnicima, pa to činim ovim putem, jer je to nemoguće (fizički) svakome posebno, a ne želim za istu stvar upotrebiti "DRINU".

    Htio sam i sačekati mišljenja nekih, kojima sam to izložio na SASTANKU HRVATSKIH ČASTNIKA U MADRIDU, (Potrebno je ovdje nadodati ili reći da je general imao neprilika ili nezgoda sa nekim svojim užim suradnicima koji su mu - navodno - prigovarali što nije stavio imena osoba koja su tu bila nazočna na tom sastanku hrvatskih Častnika u Madridu. U pismu od 14.X.1962. general piše Peri Tutavcu u Buenos Aires, između ostaloga i ovo:

    "...U posebnoj pošti - i preso (hitno, mo) šaljem nekoliko proglasa, koje smo u svoje vrijeme na zahtjev pukovnika Štira tiskali, i koje sam ja platio i poslao u 20.000 po cielom svietu. I to pukovnik zna. Nu ja nisam mogao tiskati uz NAČELA I IMENA TIH LJUDI, pa makar ih oni pisali. NISU TO NAČELA MOJA ILI TVOJA NEGO VOJSKE. Šta tu ima ime onih, koji su sastavljali? Reci mi: tko su ta gospoda: Matković, Kelava, Kalebić, Hraščan, Frantić, - da budu podpisnici NAČELA ZA VOJSKU. Ta nije ni pukovnik Štir podpisao..."

    Mo. Otporaš) kao i svršetak godine 1961., koja je bila godina proslava, jubileja, obljetnica, sastanaka, na kojim su se morali definirati stavovi hrv. političkih snaga u emigraciji.

    HRVATSKI VOJNICI U VRTLOGU PERMANENTNE POBUNE DUHOVA.

    - Sve tamo od bleiburžke tragedije hrvatski si vojnici postavljaju pitanje: je li to tako moralo biti, je li se moga spasiti Hrvatska država, je li morala biti poklana hrvatska Vojska, da li se je sve poduzelo za oslobodjenje domovine, kako to treba učiniti, tko je za to pozvan, i na koji način treba početi sa radom. Tragedija je bila previše velika, gubitci strahoviti, pa je čak bio u pitanju biološki opstanak hrvatskog naroda, a u najboljem slučaju poremećen je demografski ekvilibrij na načem području na našu štetu. Postavljalo se pitanje poviesne odgovornosti.

    "IGRA KOLO NAOKOLO...."

    - Ti su problemi podielili mnogo **** i rodjenu braću, stare prijatelje, suradnike i istomišljenike. Jedni su se bunili u ime savjesti, drugi su ih izključivali u ime stege i treći samo žmirkali u ime "viših interesa". Ja sam prošao sve faze te unutarnje tragedije; izključivao i bio izključen, optuživao i bio optužen, izrugivao i bio izrugan, ganjao i bio ganjan...Tako smo odlazili, povraćali se, napadali i bili napadati, blatili i bili blaćeni. Tu tragediju proživljavaju svi svjestni ljudi. Težko je bilo buniti se, još teže ostati. To je bilo još teže nego Bleiburg, jer nam otvara horizonte novog Bleiburga...

    NOVI VAL HRVATSKIH BUNTOVNIKA.

    - Jugoslavenske tamnice i zagrebačko sveučilište rodili su novu borbenu elitu, koja se osjetila pozvana da zabrtvi mjesto prodora u borbenim redovima i velikodušno se stavila na raspolaganje MAJCI DOMOVINI. Oni su u Domovini osjetili zov krvi, zov sudbine, zov hrvatske revolucije, one moderne, koju je u duhu pokrenuo OTAC DOMOVINE, a prvi hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik htio provesti u djelo u Rakovici pred 90 godina. Puni su zatvori onih, koji su osjetili mistiku hrvatske revolucije. Dio ih je stigao u emigraciju, pa se odmah stavili na raspolaganje veteranima najveće hrvatske revolucije svih vremena, što je bio u stvari tar 1941-1945.

    MUHADŽIRSKI JADI.

    - (turska riječ a znači: izbjeglica, bjegunac, emigrant i sl., mo. Otporaš) Mi smo te mlade ljude politički organizirali i duhovno pauperizirali. (U ovom smislu bi moglo značiti: "duhovno preodgojili, mo) U domovini su bili predhodnici jedne nove velebne bitke, koju će hrvatska revolucija voditi u skoroj budućnosti, a mi smo ih u emigraciji pretvorili u zalaznicu jedne izgubljene bitke. (Vođa Francuskog Narodnog Odpora general Charles de Gaulle je u svom APPEL = POZIVU francuskom narodu 18 lipnja 1940. godine rekao: Mi smo izgubili jednu bitku, ali nismo izgubili rat. O toj izgubljenoj bitki i naš general Drinjanin govori; kao što je i general Ranko Boban rekao svojoj vojsci na Bleiburgu 15 svibnja 1945. godine: "Vojsko moja nepobjeđena, razriješivam vas od vojničke prisege"...Mo. Otporaš)
    Bili su sjeme koje je dalo ploda prema njivi, kamo je sjeme palo, kamo ga je vihor sudbine donio. Tako su ti mladi ljudi postali neoustaše, jelićevci, draganovićevci, "seljaci" (ovdje se misli na simpatizere HSS, mo), maksovci, heferovci, - a neki su pali i još niže... kada su stigli u "moju stranku" bili su proglašeni zdravim, modernim, novim itd. snagama, a kada su pali u protivni tor, postali su partizani, partijci, izdajnici, sumnjivi, problematični... UDBA ne spava, pa je slala i zaista svoje, ali to su oni, sposobniji, koje bace kamen, a sakriju ruku.

    "TUGO MOJA PRIDJI NA DRUGOGA".

    - Problem smo riešavali, svi skupa, bacajući krivnju na drugoga. Svi smo baratali podatcima, za koje nikad nismo znali jesu li točni, jesu li podvaljeni po dobro organiziranoj Udbi, po velikosrbima, i ostalim neprijateljima. Heroji su bili oni, koji su znali i imali više patetizma(osjećaja, mo.) staviti u pozivima na slogu, na sudbinu, na ovo ili ono veliko ime iz daleke ili bliže prošlosti. Svi smo htjeli slogu svih, ali u našem taboru, i tako se rodila kanibalska organizacijska norma; "SVI SU POŠTENI HRVATI U NAŠOJ ORGANIZACIJI". Svatko je na svoj način reakcionirao na kompleks i zato smo se selili kao ptice selice, kao vagabundi, (lutalice, mo) idemo iz organizacije u organizaciju, da se razočarani povučemo, i prepustimo mjesto onima, koji su znali više drečati, više obećavati, više...

    OD RAKOVICE DO SYDNEYA.

    - Slika na pročelju ovog Okružnog pisma prikazuje skup od 200 takvih buntovnika, (Na vrh ovog Okružnog pisma ima jedna slika koja prikazuje punu i krcatu dvoranu okupljenih Hrvata koji sjede, kao u Crkvi, a među njima stoji i očito se primjećuje Srećko Rover (1920-2005) i kako svojom desnom rukom artikulira svoj govor i svoje razlaganje. Srećko Rover je bio poznat kao dobar govornik...Možda je slika sa ovog Okružnog pisma jako rijetka slika, a bez nje za sigurno povijest hrvatske političke emigracije nebi bila potpuna. Mo) koji traže put. Govore dva mlada čovjeka. Jednog poznam: Rovera. Iz pravaške obitelji. kao gimnazijalac član hrvatskih borbenih organizacija. Kao dječarac član tajne ustaške ćelije, i spašava se iz Ade Ciganlije i vješala na sudu za "Zaštitu Države" samo radi malodobnosti. Kao mladić ustaški časnik, kao čovjek suradnik u akciji Bože Kavrana, spašava se sa još dvojicom pukim slučajem. Postaje moj suradnik, pokazuje se izvrstan organizator, govornik, pisac, borac. Drugog osobno ne poznam, Pašti (Geza Pašti, osnivač Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, kojeg su agenti Udbe kidnapirali, kako se obično misli, u Nici, Francuska, ljeta 1965 god., mo) od novog vala. Obojica su pali u "čistki", (jer su obadvojica bili u organizaciji HOP-a i doživjelu sudbinu mnogih koji su bili isključeni iz svoje organizacije HOP-a, mo) na kojoj bi mogao i Kruščev zamjeriti. Pa ipak oba u Sydneyu, pred 200 buntovnika svih vrsta propovjedaju ideje hrvatske revolucije, koja je nastala u Rakovici.

    MINIMALNI HRVATSKI PROGRAM KAO BAZA AKCIONOG JEDINSTVA I HRVATSKE REVOLUCIJE.

    - Mladi je intelektualac Prcela (Ivan Prcela rođen u selu Košute kod Trilja 1922. a danas živi, i fala Bogu još je živ, u Clevelandu. Napisao knjigu HRVATSKI HOLOKAUST..., mo) dao emigraciji teoriju Bleiburga kao naše Arhimedove točke. Dajte mi jednu točku, pa ću se, čvrst na istoj uhvatiti u koštac sa sudbinom i pokrenuti sviet. To je pravo značenje jednog plana za akciju. Buntovnici su u Sudneyu postavili bazu: ta svi smo za Hrvatsku Državu, svi smo demokrate, svi smo protiv Jugoslavije, svi smo protiv svake vrsti komunizma. Nije li to Arhimedova točka koju traži intelektualac Prcela?

    MAKSIMALNI PROGRAM ZA NOVI MILENIJ.

    - Mladost je sviestna snage, jer je mlada. Ona je uviek idealistička, pa i onda, kada brani krivi ideal. Ona je jasna, jer ih oportunizam nije imao vremena razvodniti. Ona je revolucionarna i nije konzervativna, jer nema ništa za konzervirati, za očuvati. Oni se nezadovoljavaju "starim pravicama", oni hoće, zahtjevaju socijalnu jednakost. Oni se nezadovoljavaju "paternalizmom" oni hoće da biraju svoje tajnike, delegate, programe, odbore i ideje. Oni se nezadovoljavaju sa Hrvatskom "uru hoda široka i 5 dugom". Oni hoće VELIKU HRVATSKU sa sandžakom, sa Bokom Kotarskom, sa istrom, sa Otocima, sa Srijemom, sa Bačkom, sa Baranjom, a u njiov mentalitet ne dolazi u obzir dielenje Bosne, Dalmacije, stvaranje Banovina, uključivanje u zajednici sa susjedima. Oni hoče sve, jer su voljni sve dati. To je, gospodo, hrvatska revolucija, to je plan za budućih 1000 godina.

    TEORIJA BLATOBRANA.

    - Mladi, budući vojnici, ne mogu nikako shvatiti optužbe dviju hrvatskih tradiconalnih stranaka. Najveća je pogrda, kada "seljaci" (misli se na prvake HSS i njihove simpatizere, mo) žele uvriediti ustaše, jest, da su došli u Hrvatsku na talijenskim blatobranima. A onda replika: kada je stvorena HRVATSKA VOJSKA, i Hrvatska zaštita, kao partikularna stranačka Vojska HSS-a, razbijala ostatke jugoslavenske srpske vojske, onda se je Dr. Krnjević povlačio na srpskim blatobranima u Niš.
    Naprema tim činjenicama stoje geopolitika, politika i sudbina. Poglavnik je izabrao talijanske blatobrane jer drugih nije bilo. Krnjević se povlačio sa srpskom vojskom, jer nije vjerovao, da će Njemačka pobjediti, pa je predspostavljao, da će sa vojničkim padom Njemačke, pasti i politička tvorevina nastala sa pomoću istih.

    Poglavnik je tražio pomoć na sve strane, kao i Kvaternik, kao i Starčević, kao i Radić, kao i Maček. Krnjević je bio u Londonu i nasojao se sjesti na engleske blatobrane. Danas nam je odabrati izmedju ruskih ili američkih blatobrana. Izgleda da ostali ne fabriciraju blatobrane ili ih importiraju iz te dvije zemlje...A mi Hrvati nismo imali i nemamo fabrike blatobrana. Pa čemu onda taj spor blatobrana? Taktika je jedna stvar a stratežki i politički ciljevi, su druga stvar.

    JEDNA HRVATSKA UVIJEK U PARTIZANIMA.

    - Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice. Partizani su, poput penciline, televizije, gume za žvakanje i demokracije produkt vremena, doba, epoke. Pa valja s njima računati.
    Naši Križari i Mladi muslimani nisu drugo nego hrvatski partizani. Sutra će biti svake vrste partizana. Analizirajući glavne zaključke glavnih hrvatskih političkih stranaka u emigraciji, na kojima su stvoreni u stvari zaključci, da je svaka od njih, jedina legalna, pozvana, i da su svi pošteni Hrvati u njihovim redovima, pa ili "se pokloni, ili se ukloni"; dolazimo do sinteze naše budućnosti: jedna stranka na vlasti, druga u partizanima.
    Pa ako situacija bude pogodovala jednoj stranci, druga, ako neće svršiti u logorima, mora ići u šumu. Znači jedna Hrvatska na vlasti, okupljena oko jedne stranke, druga stranka, druga Hrvatska u šumi, u partizanima. Budući da u šumi imaju nasljedno pravo stari hajduci, komitadžije, partizani, i i "narodnooslobodilačka vojska", to je drugoj Hrvatskoj, priključiti se tim prastanovnicima hrvatskih šuma i brda.
    A ovi u službi kojega od susjeda. Četnici su služili Italiju i njemačku ekspanziju, komunisti rusku i medjunarodnu, pa bi tako DRUGA HRVATSKA uvjek morala biti protihrvatska. Tako bi imali Drugu Hrvatsku, (Pokušaj braće Andrića i Akcije Fenix 72. poznate imenom BUGOJANSKA AKCIJA; da se je pobuna proširila, evo nam Druge Hrvatske u šumi, o kojoj u ovom Okružnom pismu general Drinjanin govori, mo. Otporaš) ne samo politički, nego i teritorijalno, jer bi morali susjedima prepustiti jedan kraj: Srbima Sandžak, i Bosnu, Madjarima Medjumorje, Bačku i Baranju, Njemcima "lebensraum" ili Talijanima Istru, dio Dalmacije, Boku itd.

    SREDOVJEČNE FORMULE U ATOMSKO DOBA.

    - Jedna grupa mladih HSS-ovaca šalje mi izrezak iz Kalendara HSS-a, str. 34. za godinu 1961. Iz bogodane pjesme "Još Hrvatska nij' propala" napravljena je, ili bolje rečeno "poseljačena" je i izmedju ostalog veli "PUŠKA OBRAZ LJUDSKI KALJA, PLUG I KNJIGA TO TI VALJA, PO TOM SI JUNAK". Ti koncepti, danas, nakon svega što se dogodilo i što se dogadja, stavlja nas pred dilemu: proglasiti te ljude neozbiljnima, ludima, ignorantima, zastarjelima, ili pak poduzeti mjere, kako nas nebi i opet u budućnosti razoružavao "zeleni kadar", napravljen iz taloga ljudskog društva, kako nas nebi i opet "oslobadjale" srpske bajunete kao 1918., ili balkanski ušljivci kao 1945. godine. Kakvu sudbinu će imati Hrvatska Vojska u zemlji kojom bi upravljali učenici ove škole?

    Šta ova škola može reći NOVOM VALU HRVATSKE REVOLUCIJE, koji je sviestan, da će imati slobodu, ako se bude borio, a Državu, ako je bude stvorio. Ili ostaje ona stara sumnja, da ćemo i opet morati praviti vojsku pod "škrlakima" (neka vrst Mačekove odjeće, po kojoj su se prepoznavali Zaštitari, mo) i HRVATSKU REVOLUCIJU dovesti na degradirajuću ulogu prosječenja i meštarenja u beogradskim koalicijama? (Za naš hrvatski državotvorno nacionalni ponos, gora je bila koalicija HSS-e sa Beogradom nego Ustaška sa Rimom. Bit će ih koji će sada na ovo graknuti, ali prije nego graknu, analizirajte sve ono što nam je Beograd "dobra" učinio od 1918. pa do 1990., te šta nam je i koliko loša Rim napravio od 1941-1943. Ono što su saveznici tajnim Londonskim ugovorom 1915. dali Italiji, to se zna, ne spada u nikakovu odgovornost ustaškog pokreta, mo)

    IDEOLOŠKI I ORGANIZACIJSKI KAOS

    - Tko će posumnjati u Dra. Hefera, Njegovo čisto ime, Njegovu svietlu prošlost, Njegov patriotizam, i Njegovu demokraciju, u Njegovu sposobnost, i Njegovo pravo, da se bavi politikom, da vodi organizaciju, pa ako hoće i HOP-a. Nama je hrvatskim vojnicima, sasma jasno, da će u svim prilikama Dr. Hefer biti šef jedne velike snage, a možda i najjače hrvatske političke snage. Ali, velimo ali, čovjek se je našao u "neobranu groždju", i protiv svoje vlastite volje, (Svakako ovdje se treba nadodati da je bilo velikih polemika skoro u svim hrvatskim političkim emigrantskim organizacijama oko istinitosti i vjerodostojnosti oko Poglavnikove Oporuke kojom da je prije smrti opunomoćio dra. Stjepana Hefera kao predsjednika HOP-a. O tome je general htio ovdje reći kada je rekao "...i protiv svoje vlastite volje...", mo. Otporaš,) i možda čovjek žrtvuje i svoju vlastitu političku karijeru.

    Sasma je isključeno jednu snagu u isto vrieme smatrati revolucionarnom, elitnom, demokratskom, majoritarnom, (u ovom smislu najbrojčanijom, mo) ustaškom i svehrvatskom, pokretom, vojskom, strankom, te htjeti biti vodja, predsjednik, nasliedjen i biran, nametnut i prihvaćen. Ustaški revolucionarni pokret je izabrana elita hrvatske revolucije i nemože biti demokratski pokret. Nemože biti Poglavnik, jer nije Ustaša, a jest se trudio, da se to zna. Ako je izabrani Predsjednik jednog Pokreta, jer to može biti, nemože biti vodjom svehrvatstva, i najmanje si praviti iluzije u pogledu HRVATSKE VOJSKE. Ta neće biti ni HOPovska, ni "seljačka", ni "Katolička", ni "Muslimanska", ni "proleterska", pa ni "ustaška" nego samo i jedino HRVATSKA.

    HRVATSKA POLITIKA I HRVATSKA VOJSKA NE SMIJU IĆI U RASKORAK.

    - Nama je bitno, da izgradimo temelje HRVATSKE VOJSKE i pripremimo duhove, kako bi sutra svaki hrvatski sin mogao u redovima svoje nacionalne vojske naći svoje borbeno mjesto prema svojim stručnim uvjetima, a ne prema pripadničtvu nekoj stranci.
    Mnogo je stranaka u emigraciji, a ima poneka i u domovini, i ne može svaka praviti svoju Vojsku, jer bi to bilo gore nego ono što se dogadja danas u Kongu. Ne možemo ni stvoriti državotvorni front u emigraciji, jer ni London, ni Bonn, ni Paris, ni Washington neće razgovarati sa predstavnicima stranaka, pa i onda, ako vele, da su jedine...i neće baš zato, jer im to vele sa više strana.

    Mi hoćemo radni front emigracije, u Domovini jedinstvenu državotvornu i oslobodilaćku Politiku i jednu jedinu Hrvatsku Vojsku. I ako nam hrvatska politika neda to pravo, da stvaramo hrvatsku Vojsku, onda ju moramo stvoriti i bez politike. (A šta više na ovo reći!, osim citirati jedan mali citat s prve stranice i prve "DRINE" iz 1960 god., druge epohe, tj. epohe poslije Poglavnika:

    "...Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno..."

    Ovaj opis o "razlozima" je dug na velike dvije i pol stranice, u kojima se, rekao bih, potanko objašnjava kako je i zašto je došlo do razlaza. Možda bi bilo potrebno to stavititi ovdje za one koje taj razlaz zanima. Mo)

    A kako bi pripravili naš put, moramo stvoriti preduvjete u emigraciji, moramo stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo u emigraciji, koje može predstavljati sve hrvatske snage, a ne samo "moju stranku" ili "moj pokret". (Iz do sada izloženih pisama moglo se je uočiti da je upravo Hrvatski Narodni Odpor bio začetnik stvaranja prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. Ovdje general u ovom Okružnom pismu otvoreno poziva na jedno sveopće Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Mo)

    VERTIKALNE I HORIZONTALNE ORGANIZACIJE.

    - Mjesto deset stranak sa svojim vrhovnim stožerom, sa ramifikacijama (razgranatost, jer svaka od ovih deset stranak ima svoj posebni vrhovni stožer. O tome general govori, mo) po cieloj emigraciji, koja se snaga kanalizira vertikalno, k stranačkom vrhu, treba stvoriti svuda po svietu horizontalne organizacije na bazi demokracije i s osnovnih ciljeva,a ovim organizacijama trebaju pripadati svi Hrvati područja.
    I treba zatim sve te lokalne, pokrajinske, provincijske, itd. organizacije svih Hrvata ("Ujedinjeni Hrvati") grupirati u horizentalnim centrima, Glavnim Odborima, recimo, australskih, europskih, američkih itd. Hrvata, a onda iz ovih i ostalih, stranaka, odbora, vrhova, uglednih osoba, itd. stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Tek ovo mora onda stvoriti političke, Propagandističke, Vojničke, nadzorne itd. sekcije. I ove mogu, onda, obavit svoju dužnost. Mogu te sekcije, u ime sviju razgovarati, još uvjek, sa onima, koji to budu htjeli, koje vjerujemo, da smo nešto napredniji nego Kongo, i da nije potrebno, da nas eventualno sutra pacificiraju Abesinci, Malajci, ili Zulukteri.

    Tada ćemo moći razgovarati o predradnjama za stvaranje Hrvatske Vojske, kojoj će pripadati pripadnici svih stranaka u emigraciji i domovini ! Tada ćemo moći stvoriti Nadzornu Službu, i kontrolirati zaista sumnjive i provjerene agente, a nećemo iz poštenih, starih i maldih, praviti izdajnike zato jer nije u našoj stranci.

    SYDNEY NAM POKAZUJE PUT!

    GEN. DRINJANIN

    U Madridu, 21. XI. 1961.

    Bobani

    01-03-2014, 13:04

    POVODOM SMRTI DRA. VLADKA MAČEKA

    (General Luburić je napisao petnaest (15) nastavak u novini OBRANA 1965 i 1966. god., "POVODOM SMRTI V. MAČEKA". Ovi su nastavci izišli na portalu javn.com na stranicama HRVATS I USTAŠTVO. Priloženo je jedan od tih nastavaka, mo. Otporaš.)


    Bez sumnje država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 1941., (iz knjige Ivana Meštrovića "USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE", mo.)

    piše: general DRINJANIN


    " OBRANA " br. 32-33 1966 godine


    Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"


    Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim , što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi.


    Pametni jludi uvijek su nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako, naravno, i na vojničko polje.


    Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo u zadnjem Domovinskom raru, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.


    Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri posebna pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva stvorila vojnicčke jedinice, vojničke logor, vojničku školu, vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske vojske, što se uostalom i dogodilo.


    Drugi pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V. Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radića. Kako znademo i ta je vojska dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na teretoriju N.D.H., još prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.


    Treći pokušaj je bio stvaranje partizanskih hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku šajkaču na glavu. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj vojničkoj prošlosti nikada nismo imali "šajkače" kao vojničke kape, moja opaska, Otporaš) Ali, i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske vojske, kao jednu od više mogućnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske državotvorne politike. (ovdje treba istaknuti kako je kolege komentatori: lokica, kolega matrix i mnogi drugi koji misle slično kao i oni, bili u prošlom Domovinskom ratu sastavni dio tih "vojničkih formacija, u službi hrvatske državotvorne politike", o kojoj general Drinjanin piše, moja opaska, Otporaš).


    Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A. Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogućnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što bi se moglo zavati - filozofija rata.


    Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim, kako na razvoj cijekle hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode, koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.


    Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac,moja opaska) pa iako je, kad bi se naljtio na Slovence i na slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček je bio eminentno politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije i Madjarske.


    Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja opaska) Politika je čista dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh. Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio stopostotni obožavatelj Tolstoja.


    Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i odatle njegovi nazori o vojsci.


    Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje konkretno ime: general Kutuzov.

    Bobani

    01-03-2014, 13:05

    POVODOM SMRTI DRA. VLADKA MAČEKA

    (General Luburić je napisao petnaest (15) nastavaka u novini OBRANA 1965 i 1966. god., "POVODOM SMRTI V. MAČEKA". Ovi su nastavci izišli na portalu javn.com na stranicama HRVATS I USTAŠTVO. Priloženo je jedan od tih nastavaka, mo. Otporaš.)


    Bez sumnje država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 1941., (iz knjige Ivana Meštrovića "USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE", mo.)

    piše: general DRINJANIN


    " OBRANA " br. 32-33 1966 godine


    Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"


    Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim , što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi.


    Pametni jludi uvijek su nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako, naravno, i na vojničko polje.


    Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo u zadnjem Domovinskom raru, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.


    Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri posebna pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva stvorila vojnicčke jedinice, vojničke logor, vojničku školu, vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske vojske, što se uostalom i dogodilo.


    Drugi pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V. Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radića. Kako znademo i ta je vojska dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na teretoriju N.D.H., još prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.


    Treći pokušaj je bio stvaranje partizanskih hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku šajkaču na glavu. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj vojničkoj prošlosti nikada nismo imali "šajkače" kao vojničke kape, moja opaska, Otporaš) Ali, i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske vojske, kao jednu od više mogućnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske državotvorne politike. (ovdje treba istaknuti kako je kolege komentatori: lokica, kolega matrix i mnogi drugi koji misle slično kao i oni, bili u prošlom Domovinskom ratu sastavni dio tih "vojničkih formacija, u službi hrvatske državotvorne politike", o kojoj general Drinjanin piše, moja opaska, Otporaš).


    Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A. Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogućnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što bi se moglo zavati - filozofija rata.


    Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim, kako na razvoj cijekle hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode, koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.


    Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac,moja opaska) pa iako je, kad bi se naljtio na Slovence i na slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček je bio eminentno politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije i Madjarske.


    Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja opaska) Politika je čista dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh. Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio stopostotni obožavatelj Tolstoja.


    Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i odatle njegovi nazori o vojsci.


    Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje konkretno ime: general Kutuzov.

    ogledalce

    01-03-2014, 13:36

    evo još jedna knjiga

    https://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/p350x350/1970678_250027608503040_278064718_n.jpg

     

    Bobani

    01-03-2014, 15:18

    ogledalce, svaka čast! Nemam te knjige ali ću ju svakako nabaviti. Javi mi gdje se može nabaviti. Hvala. Otporaš.

    Bobani

    01-03-2014, 22:47

    ZAKLEO SAM SE NA OSVETU, kaže general Drinjanin

    domobran.prkos.com
    (Autor: Otporaš NASLOVNICA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

    - S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i sudjelovao u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

    Bobani

    06-03-2014, 02:17

    NAŠA JE MISIJA OSLOBODITI HRVATSKU

    general DRINJANIN
    18.III.1968.

    DRAGI BRATE !

    "OBRANA" br. 83/84. otišla je danas jednim posebnim kanalom, avionski kao roba, putem komp. IBERIA. Nije važno kakvi pečat vidite, dali ide "via Africa" ili drukčije, ali se nadam, da ćemo ovako moći slati veće količine jeftinije. Tako će ovim brojem početi slanje za sve američke države i Australiju.

    Paketi idu na slijedeće adrese:
    1. Ratko Gagro, 47 Cloverdale Rd, Toronto, 9. Ont. Canada
    2. Barbara Wajdich, 13314 Sherry Ave, Cleveland, Ohio, Usa
    3. Lukas Jurich, 4398. Laprida, Villa Martelli, prov. Buenos Aires, Arg.
    4. Stipe Brbich, 51 Sewell Str, E. FREMANTLE, W.A., 6158 Australia.

    U ove zemlje ovim brojem prestaje slanje redovnom poštom, jer je ogromna većina za avionsko slanje, te one koje stignu redovnom poštom gube svaku vrijednost. Iz ove avionske pošiljke valja dostaviti i one, koje šaljemo "U ZAMJENU", kao i za izravne predplatnike, koji su meni izravno platili ili imam posebna interesa da im šaljem OBRANU kao suradnicima i prijateljima.

    Gornje ne znači, da će ovaj pokušaj zaista biti definitivan, ali je svakako korak naprijed posebno radi nekih zemalja, kamo avionski nismo mogli slati, pa ni pojedinačno, jer smo na pr. u Sydneyu javno prodavali (iz prestiža) pasošarima, za manje nego bi nas koštala sama poštarina avionska. I k tome ovdje je i opet povišena taksa, jer vele, da je dosada bila ispod univerzalnih taksa. Svakako će uspjeh ovisiti o mojim prijateljima ovdje, s jedne strane, i o Vama, Povjerenicima, s druge strane, jer će na Vas pasti dio posla. Nu to je potrebno, jer je samo decentralizacija administracije i raspačavanja sposobna rasteretiti mene. Svakome od Vas i posebno šaljem plan rada i raspodjele, a sve Vas molim, da mi odmah javite stečene eksperijancije, te na pr. točno dan kada ste dobili pakete, da li ste imali poteškoća, da li ste morali i koliko platiti, kako bi mogli napraviti točan proračun. Mislim da moramo slati kao minimum svaki paket barem 10 kg., jer toliko treba platiti, pa sam nadopunio knjigama, ali je moguće da je jeftinije redovno ako nema 10 kg., kao na pr. Argentina, pa skorom i Usa. KANADA I AUSTRALIA imaju odnosnu težinu i više. Problem raspodjele je uglavnom u Usa. dok Australija, Kanada i Argentina imaju već organiziranu raspodjelu za cijelu zemlju.

    To ćemo pokušati sada u USA. Ako bi to značilo mnogo posla, velikih potežkoća i više troška, promjeniti ćemo opet na stari sistem. Ako ide, bolje. Dakle treba kontrolirati troškove počam odavle u Madridu, kamo ide express, odatle u Cleveland, zatim odatle u New York, Chocago, Oakland i san Pedro, California. Kako ćete primjetiti paketi idu na gagru, a ne na Šimunca, jer Gagro može lakše ići na poštu, urede, carinu itd. sa kolima, što Vladek nemože, a u Cleveland šaljemo na Barbara Wajdich, sestru Štefa Crničkog, jer su stari Amerikanci, imaju stalnu adresu itd. Lukas i Brbić imaju stalne adrese.

    Desetotravanjska Obrana (br. 85/86) otišao je, kako sam Vam javio, brodom svakom na svoju adresu i možda je stigao, možda ne, negdje će stići prije, negdje poslije. Ponavljam to ne ovisi već o meni, ali u buduće u ove zemlje ide samo i jedino ovim putem, avionski, i na Glavno Povjereniđtvo, dok ne promjenimo sistem za drugi bolji. recimo ako bilo gdje ide na jedno mjesto oko 300 kom. OBRANE, onda se može slati i posebno, recimo Sydney. Nu to mora imati i jednu podlogu materijalnu, jer nemožemo izdržati troškove tog prestiža. (kako bi stara hrvatska poslovica rekla: "Od sile puca, a od hrđe propada", mo, Otporaš)Ili u Argentinu, gdje plaćamo 10 kg. minimum, a nešaljemo toliko, i vjerojatno da će biti jeftinije platiti por avion poštanske proškove. zato je važno, da mi i Glavni Povjerenici i Povjerenici odmah jave sve.

    Mogne li funkcionirati sve ovo totalno, onda možemo mirno gledati na pravljenje dobra Obrane i njeno avionsko odašiljanje, a da nemoradnemo povisiti cijene, i ne sniziti broj stranica. Na posao svi, jer samo tako može ovo i sve drugo dobro i uspješno funkcionirati.

    Ostanimo pri cijeni 0.50 dol. po primjerku, iako znamo da to nije moguće za Argentinu, ili za javnu prodaju u Sydneyu. Nu inicijativa braće i društava trebala bi i to pokriti, kako bi znali tošno s čim moramo računati. I ruke na posao oko proširenja broja predplatnika, jer svaki novi predplatnik jača pozicije Odpora, omogućiva rad tiska, i domovinske propagande, koju valja financirati iz ovih 0.50 dol. i prodaje drugog tiska.

    U paketima poslao sam i knjige LA CROATIE MARTYRE (Siva knjiga na francuskom), POLITIČKI RAT (general Diaz, sva četeri svezka) i SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD BOSNOM (Safet jaskić), zato, ako redovno nebi bilo stiglo, pa da prigodom proslave pokažete ljudima.

    Ne zaboravite da sam ja samo koordinator Vaših nastojanja i žrtava, te da mogu samo zajedničkom cilju privesti ono, što bi sami Vi učinili, i još drugi na svojim mjestima. Jedan general na čelu odjela, koje Vi vodite. Zato ne zaboravite moje probleme, koji su i Vaši, i uopće hrvatski. Svi bi mi ugodnije i bolje živjeli kada bi se svi bacili na naše poslovne probleme, osobne i obiteljske, a ne na hrvatske. Ali naša je misija osloboditi hrvatsku, i sve što učinimo, zato je.

    Grli Vas odani Vam, uz naš vojnički pozdrav,

    general Drinjanin

    Bobani

    08-03-2014, 12:05

     

    PROKLETSTVO KARLA MARKSA

    naslov je opisa od 28 stranica Ive Graničara, odnosno generala DRINJANINA u "DRINI" 1968., strana 9 i 10 posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, gdje kaže slijedeće:

    "...Pisac ovih redaka je seljak kojeg je rat i emigracija napravila radnikom. Ali kako je knjiga Božiji dar na raspolaganje svakome tko kod očiju nije slijep, nastojao sam nešto naučiti iz života i pročitati iz knjiga, kojih ima obilje svih vrsta i na svim jezicima. Našao sam tako stvari koje me tjeraju na razmišljanje i razmišljanje prisiljava na akciju.
    Tako sam došao do uvjerenja da treba razgovarati sa tim ljudima koji sami sebe zovu "hrvatskim komunistima" i onda, ako radi toga trebamo trpiti. Dva su razloga osnovna: radi se o Hrvatima, pa ili kao Hrvati imaju prava ispovjedati jedno političko uvjerenje, ili ih se unaprijed izključuje iz narodne sudbinske zajednice i silom (ih) tjera u naručaj neprijatelja, u ovom slučaju "srbokomunizma" i jedne strane državne tvorevine, koja se zove Jugoslavija. Drugi razlog jest, taj da baš dio tih "hrvatskih komunista" dokazuje nastojanje za hrvatskom evolucijom, koja se danas u onim prilikama (kod njih) zove "samoupravljanje", a koje će se sutra zvati "borba za državnu samostalnost..."

    Tako kaže pisac ovog opisa od 28 stranica general DRINJANIN, alijas Ive Graničar, koji je opisan upravo poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u tadašnju državu Čehoslovačku 21 kolovoza 1968. Iz ovog se očito može vidjeti to da je general sam sebe pobijedio i da se nije stranačarski začaurio do te mjere da bi mu smetali Hrvati drugih političkih opredjeljenja. Njemu su smetali samo oni Hrvati koji nisu bili za HRVATSKU DRŽAVU! Kada se budu čitala SABRANA DJELA Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA, tada će se iz njih mnoge stvari saznati. Otporaš.
    •

    Bobani

    09-03-2014, 15:43

    PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA U NOVOJ GODINI 1965.

    general DRINJANIN
    1.1.1965.

    Dragi Vladem i dragi Ratko !

    Ovo je prvo pismo koje pišem u novoj godini. Sa djecom smo sproveli sretno i berićetno Božićne Blagdane, proveselili se noćas, malo se odmorio, i evo danas odpremam što više mogu za Kandu i sutra za USA., ako dragi Bog dao, u nedjelju padre Oltra i ja idemo u Madrid, odakle ćemo Vas se sjetiti. Idemo na važne razgovore i sastanke, a isto vodim i mehaničara za linotyp, i kada svrši najpotrebitije, još ovog mjeseca raditi će linotyp i odmah ćemo jednu OBRANU sklepati za kratko vrijeme.

    Neka ovo nekoliko misli poleti k Vama, koji ste zaista dali primjer u svakom pogledu, ne samo tamo našima i prijateljima, nego i drugim Odporašima i svim Hrvatima. Iskrene su moje riječi i ja Vam se obojici toplo i bratski zahvaljujem. Isto Vam i čestitam i molim Vas, da moju hvalu i čestitku i drugima uručite.

    Primio sam dar za djecu. To je kneževski dar. Ja ću napisati 35 kratkih zahvalnica i poslati ih Ratku, a Ratko neka ih svima uruči. Moja je želja zaista bila da bude za djecu, i za sada sam učinio dvoje: kupio sam svima novu robu, kapute itd., i osim toga sam dečkima kupio kompletnu sobu za studij, sa modernim stolovima, itd. Rekao sam im da je to dar hrvatskih prijatelja. Djeca već razumiju mnogo toga i ako Bog dao skoro će i u tom pravcu biti za mene ugodnih iznenadjenja. Znam da ste Vas dvojica mozak i dinamika svih akcija, pa i ovakovih u korist moju. Kao borac osjećam se sretnim, da sa takovim suradnicima i prijateljima mogu u životu računati. Ipak je to utjeha u danima iskušnje, patnje, proba i nedaća. Stavljam Vam na srdce da i prijateljstvo medju Vama dvojicom, pokažete drugima primjer i uzor. Bog Vas pratio na tom putu i blagoslovio svaki Vaš korak. Prvom zgodom napraviti ću jednu fotografiju djeće i poslati kao znak zahvalnosti.

    Nakon što razašaljem Okružnicu i zahvalnicu, te odgovorim, pisati ću Vam o tekućim poslovima, poslati još DRINAPRESSA za one koji nisu dobili, a sada primite bratski stisak desnice. Vjerujem da ste proveli sretno i veselo blagdane.

    Grli Vas Vaš odani general Drinjanin.

    Nadodano rukom:
    Dragi Ratko i Lenka! (Ratko Gagro (1913.1975), Lenka je Ratkova supruga, mo. Otporaš.)

    Za ovaj čas samo toliko, a kasnije ću poslati pismeno zahvalu svima. Smijao sam se od srdca kako je Ratko sanjao i san tumačio! Hvala Bogu sve je bio san!

    Grli Vas odani Maks.

    Bobani

    09-03-2014, 21:44

    POGLAVNIK OPTUŽUJE ZA DJELA KOJA NITKO POČINIO NIJE

    general DRINJANIN
    Stan dne, 16. VIII.1956.

    Braći u Kanadi.

    Do pojave Subašić, Izbora i glorificiranja Stojadinovića, medju nama se je točno znalo, tko je Ustaša, tko je za Poglavnika, tko je protiv. A onda je došla zataja 25 godišnjice Ustaškog Pokreta, akcija protiv "Drine" i ugovor sa Stojadinovićem, došao Marković, Prpić, i s njima sve ostalo, kako kod Vas, tako i na sve strane. Tako smo za par mjeseci, u zadnja vremena, postali izdajnici, i kako mi kažu prijatelji iz Argentine, Poglavnik sam i obitelj mu, posebno zet Pšeničnik, (Dr. Srećko Pšeničnik oženio je Poglavnikovu kćer Mirjanu, mo. Otporaš) šire neku knjigu, koju je zet donio sa jugosl. poslanstva u kojoj se napadaju "ratni zločinci", posebno moju malenkost, i gdje smo svi obični lopovi, profesionalni provalnici, koljači i pataloški tipovi.

    Nedaju da dodje do suda, a udarnički bacaju nove laži, prietnje, optužbe, i to gore nego i one, što srbokomunisti i četnici dižu protiv nas. To je najnovija Poglavnikova politika i Vrančić i drugovi sa tajnim ugovorom sile Poglavnika do kraja i on će uvriedjene taštine i ljut, što smo napali Izbor, Stojadina, zetove i gadove, ići s njima do kraja i propasti s njima skupa. Stare smo prijatelje izgubili, moral je pao, novih prijatelja nemamo. I još jedino ostaje unovčiti ime Ustaša, Poglavnik, prodati našu baštinu, kako bi gospoda ministri, klika i obitelj mogli od toga živiti u Argentini. To nas ne vodi u Hrvatsku, ni ta politika vodi u USA, Rim i Madrid, jedini, koji nam mogu pomoći. Zato smo mi izdajnici i svaki nas je dan više, i svatko će izdajnikom biti proglašen, tko se suprostavi.

    Ja sam Ustaša od postanka organizacije i izvršio sam svega i svačega za taj Pokret i po nalogu Pokreta. Danas sam Poglavnik baca optužbe i na one, za koje je on kriv, i za one, koje nitko nije kriv, i za one, za koje nas nitko tužio nije, nego je cilj mene uništiti i sve one, koji nisu pred Ilićem i drugovima glavu prigeli i priznali podjelu Bosne, uvjet i temelj novoj politici. Ustaša sam i sada, kada me Poglavnik optužuje za djela koje nitko počinio nije, pa je čak pao tako nisko, da se služi i Titinim lažima. U mom temeljnom listu je sve što imam kazati, i moje akcije od najranijeg djetinstva, na koje sam i te kako ponosan, i koje bi sve ponovio za dobro domovine.

    Par rieči još o meni. Posebni Častni sud hrvatskih generala suditi će na moju zamolbu, i ja sam u tu svrku zamolio generala Herenčića, zapovjednika PTB-a, zatim one hrvatske generale, koji su samnom skupa u Glavnom Stanu pogl. vodili Hrvatsku Vojsku, a to su generali Dragojlov i Rupčić, te kap. bojnog broda Vrkljan. (Andrija Vrkljan, mo) Isto tako neka zapovjednik Vojnog redarstva pukovnik Rukavina ispita sve što protiv mene imaju, i neka pročelnik osobnog odjela puk. Gračan prikaže moje osobne podatke. Svi su ovi živi i pozvani suditi i kazati istinu i kazniti. Samo kukavice je mogao Poglavnik preplašiti žigom izdajstva i prietnjama sa maljem, ali se toga ne boje herojski zapovjednici ustaške i hrvatske vojske. Kao moga branitelja naznačio sam pukovnika Džala, (Pukovnik Jakov Džal je oženio generalovu polu sestru Zoru, rođenu Tambić, mo. Otporaš) a ponudili su se skoro 100 hrvatskih časnika, svih grana oružja, koji su voljni tražiti istinu.

    Tko dakle optužuje a nije voljan ići na sud, taj je nepošten. Imamo dokaza da je zet Dr. Pšeničnik česti gost na jugosl. poslanstvu, i da je još u Italiji bio smatran Titinim agentom. Poglavnik se uvjek okružio takovima, a komunisti znaju šta rade. Poglavnik više nije kadar izvesti nas iz jada i dovesti u Hrvatsku, jer je ciela njihova akcija u skupljanju dolara, opskrbi obitelji i obrani zeta, svi skupa u rukama Srba i crvenih. Zato su padale naše posade, zato smo padali kao stoka, jer smo uvjek bili izdani i danas smo. I danas hoće ubiti u meni rieč, kada mi nemogu glavu razmrskati, i ubijaju čast, jer borci nisu prihvatili moju likvidaciju, ni onih dragih zapovjednika i drugova, koji su imali hrabrosti oduprieti se teroru fukare.

    Upoznati ste sa akcijom Rude Erića u Washingtonu. Nešto ste malo čitali u Danici, nešto i čuli. To je put, kojim treba ići u Washington, jer će se tamo odlučivati. Postignuti su uspjesi, ali Eriću treba legitimacija. Mnogo ima prijatelja, senatora, odlučnih antikomunista, i uspjeh bi bio veći, da je mogao u Washingtonu imati legitimaciju. Dajmo ju u ime HRVATSKIH ANTIKOMUNISTIČKIH BORACA, kojih ima svugdje u svietu.

    Ostavili Vas zadnje, jer ste najbliži i jer ste i tako povezani. Danas se u Australiji, Zelandu, Argentini, Venezueli i europskim državama organizira taj Savez. Stvorite i Vi. Stvorite incijativne odbore, a ako nebi dozvolili ima boraca, stavite SAVEZ HRVATSKIH ANTIKOMUNISTA. Svakako najvažnije pošaljite na adresu:

    Rudolf Erić
    716 Grant Street
    AKRON, 11. Ohio, USA.

    Jedan pozdrav u ime grupe boraca, društava, povjereničtava Odpora, pojedinaca, i s time će se Rude legitimirati. Imamo moćnih prijatelja koji rade protiv Tita, ali od nas traže demokratske forme i norme, i posebno je od velike koristi da budu američki državljani, oni koji to vode. Učinite dakle svoju dužnost, jer je za Hrvatsku potrebno. Stvorite Ogranak saveza, bez obzira koliko Vas bilo. Ne pomažite društva za koja ste uvjereni, da rade protiv ideala. I budite složni, ne napuštajte druga u nevolji, nedajte se protiv Crkve nikada i ne dajte dirati u Drinu, i u mrtve.

    Sve što dobijete za DRINU prepuštam Vama za poštarinu i troškove, i u buduće nemojte slati nikakva novca ovamo, ja ću sam snašati sve troškove, i ako Bog da nadam se moći i više učiniti. Od nas se traži da jednom nešto u slobodnom svietu naučimo, pa stoga pazite, da Vaše organizacije budu legalne, da ne budu vezane za nikakvu instituciju izvan Kanade, kako Vas zakoni nebi poklopili, a bit će ih koji će Vas denuncirati. Pomozite ovo grupiranje i svakako obaspite Erića sa pozdravima. On je isto proglašen "izdajnikom" kao i mi svi, i nije mu naškodilo u Washingtonu, a jest koristilo, kao i meni.

    Erić radi sa američkim prijateljima, da se ukine pomoć Titu i već je mnogo učinjeno. Treba pojačati akciju, Erić je pozvan, sposoban i voljan, pa ga treba pomoći. Učinite Vašu dužnost i pozovite prijatelje da to učine.

    Srdačno Vas i bratski pozdravlja, odani vam Drinjanin.

    Za Dom Spremni ! Bog i Hrvati !

    Nadodano rukom:

    Dragi dane!

    Jednom se moram odlučiti. Pokrenuli su se naši sa svih pet kontinenata i stvaramo Savez. Učinite to odmah i pozdravite i pomozite Erića u njegovu radu. Ja sam pisao Vladeku, Nižiću, Gagri, Mariću i Erešu. Pokreni ih, ili oni Tebe, glavno da se nešto učini. Ja vjerujem u uspjeh, jer putevi vode u Wasjhington i mi smo na dobrom putu, koji vodi pobjedi.

    Javi se. Tvoj odani, Maks.

    Bobani

    10-03-2014, 14:57

    ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

    domobran.prkos.com
    (Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka u petnaest (15) nastavaka u novini OBRANA 1964-65. Otporaš)

    - S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili,dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

    Bobani

    10-03-2014, 15:38

    SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Glavno Tajničtvo
    br. 19/ 1955
    Stan, dne 20.I.1955.

    OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955

    SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

    Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

    Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

    Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

    Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

    Hrvati!
    Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
    Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
    Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.

    Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

    Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

    Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

    podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

    Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

    Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

    Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

    1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

    2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

    3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

    Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

    Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

    Ni Moskva ni Beograd !

    Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

    Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

    GENERAL DRINJANIN v.r.

    Bobani

    10-03-2014, 19:08

    DVA HRVATA, DVA GENERALA, JEDAN NDH, JEDAN JNA‏, OBA U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE

    (Neizmjerno mi je žao da nisam uspio staviti ovdje sliku predsjednika Tuđmana,mo)

    Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman. General DRINJANIN je sam sebe pobjedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima, komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijestnom govoru svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968. godine:
    "...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...". Također i dr. Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma, jugoslavenstva i antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja DRINAPRESS-a i članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa Luburića. Otporaš.

    Bobani

    11-03-2014, 03:41

    ZA HRVATSKU DRŽAVU I SA DR. JURAJEM KRNJEVIĆEM

    general DRINJANIN Carcagente, 16.2.1965
    Vjekoslav Luburić
    Santa Ana 33
    Carcagente

    (Valencia), Espana

    Gospodin
    Dr. JURI KRNJEVIĆU
    London

    Gospodine predsjedniče !

    Nadam se da ste dobili moje pismo od 12.o.v. mj. kao i tri paketa naših izdanja.

    Predsjednik organizacije Odpora u Torontu g. Ratko Gagro obratio se je na Vas pute. g. Ante Došena, da bi intervenirali kod tamošnjih Vaših predstavnika radi dvorane Hrvatskog Doma za našu proslavu.

    (Radi se o "Hrvatskom Domu HSS" kojega su mnogi Hrvati Toronta kao pojedinci, kao i neke hrvatske organizacije, dali svoj doprinos u dionicama kao dioničari za kupnju ovg Hrvatskog Doma koji nosi ime DOM HRVATSKE SELJAČKE STRANKE. Ovaj Dom se je iznamljivao svima i svakome za razne prigode: svatove, zabave, proslave, sastanke itd. Nastale su trzavice između vodećih članova uprave Doma i nekih iz uprave organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora ERIK LISAK, tako da je uprava doma zabranila ODPORAŠIMA održati proslavu DANA ODPORA u Torontu za sve Hrvate. Ovo generalovo pismo, uz ostalo, se odnosi i na tu temu, mo)

    Brat Gagro je inače utemeljitelj, odnosno jedan od početnih dioničara za kupnju Doma. Ja Vas isto molim, da bi mu izišli u susret, te tako i na djelu dokažemo, da smo svjesni Hrvati u suradnji za zajedničku stvar.

    Urednik OBRANE brat Husnija Hrustanović veli mi da Vas zamolim, da nam napičete za slijedeću OBRANU uvodni članak. Ako bi bili slobodni sugerirati Vam temu o hrvatskom državnom i pravnom pravu na svoju slobodu i svoju državnost, zatim o potrebi hrvatske slog i tolerancije u emigraciji - u čemu ste Vi i dosad dali bezbroj nejljepših primjera.

    Gospodine Predsjedniče, slobodan sam napomenuti Vam, da je naša tiskara obogaćena novim elementima, medju inim i jednim linotypom, pa ćemo slijedeći broj spremiti u veoma velikoj tiraži i odpremiti ga po cijelom svijetu i u domovinu.

    Želim Vam svako dobro i uz dužno poštovanje ostajem odani Vam general Vjekoslav Luburić.

    (Napomena:

    1. ) Moglo se je primjetiti iz dosadašnjih pisama da je ovo prvi puta da se generala u svojim pismima potpisuje svojim punim imenom Vjekoslav Luburić.

    2. ) Svi bi mi mogli dati svoja mišljenja, koja bi bila jako različita i zanimljiva, žašto je general Drinjanin samo njemu, dru. juraju Krnjeviću (1895-1988) potpisivao se svojim punim imenom iz krsnog lista Vjekoslav Luburić. Jest, doduše, on je stavio "general", ali generala ima svaki narod na svijetu, svake države, svake vlade i režimi, prijateljske i neprijateljske.

    3. ) Ja bih mogao dati moje mišljenje glede ovog slučaja, ali to je samo moje mišljenje na koje ja imam pravo, makar to mišljenje bilo i krivo mišljenje. Ja sam formirao ovo moje mišljenje tijekom preko pola stoljeća praćenja hrvatske nacionalno državne politike. Dr. Juraj Krnjević kao Hrvat mogao je više koristiti hrvatskoj nacionalnoj stvari da se uopće nije bio ni rodio, ali kada se je već bio rodio da se uobće nije bavio NIKAKOVOM POLITIKOM, kad se već u najkritičnijim vremenima 1941-1945 bavio politikom. On je u ta najkritičnija vremena 1941-1945., kada su četnici u suradnji sa KPJ i svim njihovim filijalima koje su ovi kasnije prozvali: NOB, NOV, JNA, NOP, sve u svemu skraćeno AVNOJ, punom brzinom klali hrvatski narod, borili se protiv već postojeće hrvatske države, bio ministar srpske jugoslavenske vlade u Londonu, čitaj četničke vlade, lobirao za Srbe i njihova đenerala Dražu Mihailovića koji se je borio ZA KRALJA I OTADŽBINU JUGOSLAVIJU.

    4. ) Dr. Juraj Krnjević je uočio svoju zabludu tek poslije rata kada je uvidio da je izigran i prevaren, iscijeđen do kraja, kao svaka žvakaća guma koju se na koncu svakog žvakanja odbaci, tako je i četnička Jugoslavija odbacila dra. Krnjevića kojeg Titina Jugoslavija nije htjela.

    5. ) Dr. Krnjević je uz ostale svjedoke koji su svjedočili u prilog dra: Andrije Artukovića u Los Angelesu, svjedočio u korist istine i u korist Hrvatske, kako bi donekle opravdao svoje zablude iz prošlosti, najtragičnije prošlosti hrvatskog naroda 1941-1945, kada je on, dr. Krnjević, svim srcom i žarom bio protiv "ustaštva" koje je branilo hrvatske povijesne granice, pa tako i istočnu granicu na DRINI.

    6. ) Pošto je general Drinjanin u hrvatskoj političkoj emigraciji već bio poznat kao "general Drinjanin", za sigurno nije htio tim imenom "Drinjanin" navlačiti zlu prošlost u sjećanje dru. Krnjeviću. Otporaš)

    Bobani

    11-03-2014, 16:03

    Osobno Peri Tutavcu

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Ured glavnog Tajnika
    4.X.1960.

    Bratskom "NAPRIDKU"
    Buenos Aires, Argentina

    Dragi moj prijatelju Tutavac!

    Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slučaju znači, parobrodom, mo. Otporaš) hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.

    Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti......

    Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.

    Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u !Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.

    Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.

    Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako sam to pisao Štiru.

    Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.
    Odani Vam Vaš
    Maks.


    (Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni urednik novine NAPRIDAK isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću postepeno iznositi. Otporaš)



    Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960.

    Pere Tutavac
    Dupuy 87 - Buenos Aires
    Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo. Otporaš)

    Poštovani i dragi g. Generale!

    prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".

    Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.

    Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:

    "Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
    Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....

    Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.

    Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo. Otporaš) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...

    Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.

    Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.

    Odani Vam Vaš Maks".



    Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo. Otporaš) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. Napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, novčane strane) sam ne može.

    Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok" misli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime iskorišćavaju za pokriće...

    Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao. Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)

    Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da "Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim) pravopisom Titovog izdanja.

    Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome "gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga, doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti, pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se služe beogradske novine...

    Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući beogradsko novinstvo.

    Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima. Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti hrvatski književni jezik."........

    Što ovo sve skupa znači?...

    Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu "originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...

    Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u njihovoj moći, da me onemoguće!

    Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao - pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski rodoljubi" mogli umalatiti.

    Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika" ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.

    Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara. Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".

    Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.

    Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
    Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
    S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.


    P.s.
    Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških "rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji. Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.

    (Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi - nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Mi, današnji Hrvati, koji se budemo bavili hrvatskom političkom emigracijom od propasti nama Hrvatima NDH pa sve do danas, morati ćemo zasukati rukave i s velikim naporima tražiti tko je tko bio i tko je šta radio, jer živih svjedoka neće više biti. Mo. Otporaš)

    Bobani

    12-03-2014, 15:53

    PISMO DRA. ANDRIJE ARTUKOVIĆA

    (U hrpi pisama Maksa Luburića pronađoh i ovo pismo dra. Andrije Artukovića kojeg je on pisao olovkom na običnom papiru veličine 21 i pol centimetar sa 14 centimetara. Kako sam u početku opisivanja ovih pisama rekao i naglasio da želim biti dosljedan, što god više je to moguće, originalnim pismima, zato donosim ove, iako, male detalje, mo. Otporaš)

    9 Jan (siječnja, mo)1958.

    Dragi Ante ! (Ante Kršinić, mo)

    Ovaj čas pročitah u Danici (novina hrvatskih Franjevaca koju su oni izdavali u Chicagu, mo) da vlč. Cecelja (Vilim Cecelja (1909-1989) Poglavnikov osobni ispovijedaonik, emigrant, dobrotvorac, mnoge Hrvate spasio a još više je onih koje je pomogao, mo) stiže tamo k Vama. Molim Te poduzmi Ti i svi što hrvatski misli i osjeća, da se ovog divnog, svetog i uzor svećenika i rodoljuba što bolje primi i dočeka, da sa svojom svetom misijom što bolje uspije. To je jedan od onih najuzornijih svećenika što ih u emigraciji imamo. Nežali truda, jer ćeš učiniti za Boga i Hrvatsku neopisivo mnogo.

    Tebe i sve Tvoje drage i mile grli Vaš Andrija.


    Napomena:

    (Kako sam u emigraciji od 1957 godine, moglo bi se reći da već - ako već ne - mislim i osjećam "emigrantski", drugim riječima, da me je "ustaška emigracija" odgojila. Ako je to tako, onda moj roditeljski odgoj na mene i moju mladost uopće nije utijecao, što u potpunosti nije istina. Mene je moja majka najprije rodila kao Hrvata, tek par dana kasnije stavila na mene vjersko obilježje, u ovom slučaju katoličko. Moglo je biti i ne znam koje drugo, ali on KRVNO obilježje je hrvatsko. Zato me sada, dok ovo pišem, 20 listopada 2012. godine uistinu zanima kako na sva ova pisma koja iznosim na portalu Dnevno.hr, izražaji u pusmima, ljubav za Hrvatsku koja se izražava u ovim pismima, misli današnje hrvatsko pokoljenje. Upravo je to taj razlog zbog kojeg iznosim ova pisma. Sve što sada želim reći je to: ČITAJTE OVA PISMA, DRAGE MOJE HRVATICE I DRAGI MOJI HRVATI! Vaša je budućnost! Koliko god Hrvatska pripada Vama, toliko i Vi pripadate HRVATSKOJ. Otporaš.)

    Bobani

    12-03-2014, 22:32

    SINOVI SELJAČKE MAJKE DOBRI HRVATSKI VOJNICI

    (Donosim ovdje jedno vrlo zanimljivo pismo kojeg sam upravo sada, prije nekoliko minuta, pronašao u hrpi još nepregledani pisama. donijeti ću ga u originalu. Sve što ću zamoliti cijenjene čitatelje je to da ga pročitaju onoliko puta koliko će im biti potrebno kako bi ga u suštini mogli razumijeti. Dok sam čitao ovo pismo, pade mi na pamet jedan istinit slučaj iz Pariza. Nas nekoliko zagrijanih Hrvata smo znali da je Poglavnik jako bolestan, te se dogovaramo kako bi mu napisali pimo i zaželjeli brzo ozdravljenje. Problem je bio u tome da smo svi bili sinovi seljačke majke i bez neke školske spreme, te nismo znali kako mu pisati. Odlučili smo mu pisati, što smo i učinili. Kako nismo poznavali pravopisnu interpunkciju, stavili smo na dno pisma jedna red točaka, jedan red zareza, jedan red uskličnika, jedan red dvotičaka, jedan red zareztočaka, jedan red upitnika i zamolili Poglavnika da on to stavi undje gdje što pripada. Na naše veliko iznenađenje dobilo smo odgovor od Poglavnika koji nam je odgovorio od prilike ovako:)

    "Draga moja djeco, hvala Vam na pismu. Nemojte se stiditi što ste sinovi seljačke majke. Ja sam sa takovima uspio stvoriti Hrvatsku Državu, a sa školovanima sam ju izgubio".

    (Sada prelazim na pismo kojeg je jedan Hrvat iz Toronta pisao generalu Drinjaninu. Ja ću, ako ustreba, da bi se što bolje popunilo i razumjelo, staviti moju ili moje opaske, mo. Otporaš)

    Clarkson 23, Ožujka 1965.

    Mnogo Poštovani Gospodine Generale.

    Dragi moj Generale dobio sam Vaše Drago Pismo i sve sam točno razumio. Gospodine Generale molim Vas oprosti Temi pošto ja slabo pišem na mašinu ali znam daje Vami lakiše čitat nego da sa rukom pišem znam da mnogu poštu dobivate i da ste previše zauzeti, prvo menije drago da ste zdravo kako Vi tako i Vaša obitelj.

    Mnogo mije drago da ste u vezi sa mojim gosp. Zapovijednikom Štirom (pukovnik Ivan Štir, mo) a i Gos. Štir je prepatio svega pa eto kako čujem da nije najboljega zdravlja meni je prestao pisati 1959. godine ne znam razloga biće da ga, nešto zapriječilo može bit i kakav dobar Prijatelj, kada Gos. Štiru bude Te pisat molim Vas Srdačnoga Pozdravite.

    Gospodine Generalu Vis Te pitali brata V. Šimunca i brata R. Gagru u vezi Gos. N. Srtukovića a ja ću bit kratak a jasan on se dopisuje sa Pro. Varošom i sa Dr, Draganovićem i sa Osmanagićem (Adil Osmanhagić, mo) i Šehovićem (Derviš Šehović, mo) od ove gospode mi je pokazao pisma od svije su bila pisma Prijateljske naravi osim Gos. Pro. Varoša

    (Miroslav Varoš (20 srpnja 1923, 31 prosinca 1975) profesor glazebe, podrijetlom Čeh, oženjen srpkinjom, dokazani Udbin agent i kada mu je talijanska policija bila za petama da ga uhapsi, dobio je hitno poruku od svojih koja je bila kratka i dovoljno jasna: Talijani su ulovili zeca. Večera čeka. Dođi. Teta." Tako ti je Miroslav Varoš uspio pobjeći, mo, Otporaš)

    Njegova su pisma bila više Političke naravi tega molijo da što više poradi za Organiziranju Hrvatskog N-Odbora (Hrvatski Demokratski Odbor, HDO, mo) no to njega nije ništa smetalo meni pokazati i ja koliko sam moga primijetiti da je danas njemu naj bliži H-N.Otpor ali on nije zagrijan nizašto nego ponajviše novac voli, u razgovoru na Srcu mu leži i naša Hrvatska to su moji opažaji na njemu i on ima u sebi neke posebne Fantazije primjer voli sa Stranijem Narodima imat neke razgovore meni kaže da njega strani mnogo više Cijene i Poštivaju a to je točno pošto naši ljudi gledaju samo kakobi koga osramotili ili neki način našu samo da ne ostane čestit i Pošten.

    Ovo bi za sada sve bilo a Vas ako nešta više interesira molim samo izvolite pitat a znam da je i on sam piso Vami to mije danas rekao u razgovoru, kako Vidite po Adresi ja sada ne živim više u Torontu sada živim u blizini M. Luburića, Mile je dobar mladić, sinoć sam bio u Torontu na sjednici za spremanje Proslave Desetog Travnja biće dosta posla dok se sve postavi na svoje Mjesto mogu Vam reći da će Glavni Govornik bit brat Rudi Erić isti Erić nam je rekao da se Vi jako slabo čuvate pa bi Vas ja molio da se Vi čuvate što bolje. (Ovo je jako interesantno i vrlo važno spomenuti ovdje. Ima više pisama u kojima su pojedinci savjetovali generalu malo veći oprez. To se najbolje može uočiti iz knjige dra. Miljenka Dabe Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA New York 1984., mo. Otporaš)

    Gospodine Generalu znajući da sTe Vi zauzeti prema tome Vi ako bolje nešto bude Te trebali od mene izvolite samo pisati u brata Vladinom pismom da Vam bude manje posla, miće mose borit i radit koliko nam bude moguće braća Perići.

    Uz mnogo bratski Srdačnih pozdrava Vami Gospodine Generale i Vašoj Obitelji, pozdravite sve naše zapovjednike i Predvodnike hrvatskog Narodnog ODPORA uz Naš Vojnički Pozdrav.

    za Uvijek Odani Vam Martin Perić. (podpis, mo)

    Napomena:

    (Ospbno sam upoznao sada pok. Martina Perića 1978. godine kada sam iz San Francisca došao u Toronto održati govor u DOMU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA na Dupont Street.

    Tada, u to vrijeme bila je velika trzavica i podjela unutar redova Hrvatskog Narodnog Odpora. Poslije generalove tragične smrti 20 travnja 1969. godine, dolazi do velikog nesnalaženja u redovima organizacije HNO. Srećko Rover iz Australije vuče na svoju stranu i ima jedan dio pristalica, dok Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, tegli na svoju stranu, na staru i originalnu stranu ODPOR i ima svojih pristalica, dok na trećoj strani stoji većina, starih i mladih, sinova i Ustaša i partizana, koji fonetički ne izgovaraju niti govore "ODPOR" nego "OTPOR". Dolazi do Svjetskog Kongresa organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora u Hamiltonu, Canada 1974. godine. Tu su se mnoge stvari raspravljale i tu je, tada, došlo do polarizacije ODPORA. Stipe Bilandžić iz Njemačke biva biran za Pročelnika Svjetskog OTPORA HNO a Živko Vasilj za Tajnika. Dinko Šakić sa svojim pristalicama je napustio sjednicu i od tada su bila dva (2), jedan (1) ODPOR, drugi (2) OTPOR. Ja sam postao Kontinentalni Pročelnik za Sjevernu Ameriku Hrvatskog Narodnofg OTPORA.

    Poslije moga govora priđe k meni Martin Perić i sav uzrujan i ozbiljan me pita: Gospodine Pročelniče, Vi ste održali dobar govor i ja se sa Vama slažem i prilazim od sada k Vama, samo Vas molim da na ovoj zgradi ostane isto ime DOM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA., tj. da se slovo "D" ne promijene u slovo "T". Tu smo se složili tako da se ime Doma nije mijenjalo. Mo.Otporaš.)

    Bobani

    14-03-2014, 14:05

    DRAGA MILA MAJKO, BOG JE TAKO HTIO DA JA EVO SADA POLAŽEM SVOJ ŽIVOT NA OLTAR DOMOVINE!

    (Ova pisma sam NEDAVNO primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz zagreba Maje Pavelić Runje. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne istine, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato ih stavljam ovdje kao dio tih pisama. Otporaš.)


    Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. - - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

    Zlatno i jedino srce moje!

    Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!

    Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.

    Grli Tebe i Vericu Tvoj
    Milivoj


    2.

    Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

    24. 5. 1945
    Draga Zorice!

    Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj
    Drago


    3.

    Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

    Draga i mila majko!

    Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

    Jure


    4.

    Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:

    Dragi striče!

    Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

    Vaš Štefek


    5.

    Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

    Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

    ... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...


    30. listopada 1945 napisao je:


    Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

    Drago.


    6.

    Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana, četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:

    Draga Kate,

    Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše. Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit. Bog zauvik.

    Ante


    7.

    Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili pronašli tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo stradao je dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih interesa, nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo pismo:

    Dragi moji!

    Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.
    Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante

    Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi
    Ante, Jure Gadže, Ljubuški.


    8.

    Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:


    Draga Seko!

    Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

    Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zadnji zbogom!

    Vaš Ive


    9.

    Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši 38, Livno, poslao ovo pismo:

    Sarajevo, 24. 1. 1946.
    Dragi prijatelju Duško!

    Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude! Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava posljednjih od svog neumrlog
    Ivice Sučića.


    10.

    Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure, Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.

    Draga Zdenka,

    Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima
    Tvoj Tomica


    11.

    Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948., u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je, kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:

    Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)

    Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.

    Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj vjerne.

    Vaš ćakan Mime

    Bobani

    14-03-2014, 14:06

    DRAGA MILA MAJKO, BOG JE TAKO HTIO DA JA EVO SADA POLAŽEM SVOJ ŽIVOT NA OLTAR DOMOVINE!

    (Ova pisma sam NEDAVNO primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz zagreba Maje Pavelić Runje. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne istine, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zato ih stavljam ovdje kao dio tih pisama. Otporaš.)


    Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. - - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

    Zlatno i jedino srce moje!

    Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!

    Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.

    Grli Tebe i Vericu Tvoj
    Milivoj


    2.

    Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

    24. 5. 1945
    Draga Zorice!

    Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj
    Drago


    3.

    Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

    Draga i mila majko!

    Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

    Jure


    4.

    Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:

    Dragi striče!

    Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

    Vaš Štefek


    5.

    Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

    Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

    ... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...


    30. listopada 1945 napisao je:


    Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

    Drago.


    6.

    Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana, četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:

    Draga Kate,

    Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše. Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit. Bog zauvik.

    Ante


    7.

    Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili pronašli tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo stradao je dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih interesa, nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo pismo:

    Dragi moji!

    Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.
    Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante

    Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi
    Ante, Jure Gadže, Ljubuški.


    8.

    Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:


    Draga Seko!

    Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

    Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zadnji zbogom!

    Vaš Ive


    9.

    Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši 38, Livno, poslao ovo pismo:

    Sarajevo, 24. 1. 1946.
    Dragi prijatelju Duško!

    Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude! Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava posljednjih od svog neumrlog
    Ivice Sučića.


    10.

    Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure, Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.

    Draga Zdenka,

    Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima
    Tvoj Tomica


    11.

    Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948., u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je, kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:

    Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)

    Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.

    Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj vjerne.

    Vaš ćakan Mime

    Bobani

    17-03-2014, 13:06

    UPORNOST GENERALA DRINJANINA U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU.


    (Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA U BORBI ZA HRVATSKOM DRŽAVOM" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoka ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

    Prva (1) epoka je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944. godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

    Druga (2) epoka je bila KRIŽARSKA EPOKA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

    Treća (3) epoka bila je pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

    Četvrta (4) epoka je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

    Peta (5) epoka je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

    Šesta (6) epoka je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnaša general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili i izbacivali, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.

    Sedma (7) epoka je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je bio Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu, a na drugoj je strani bio Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimiteti prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

    Osma (8) epoka je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predao predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Od tada sve aktivnosti Hrvatskog Narodnog Odpora i Otpora su prestale. Otporaš.)


    general DRINJANIN
    26.VI.1966

    Bratskim odborima
    SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i
    OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

    Draga i poštovana braćo !

    Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedinca. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

    Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze, -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

    Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

    Uz naš vojnički pozdrav,
    genera Drinjanin.

    Bobani

    19-03-2014, 20:31

    TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"

    (Donosim ovdje pismo generala Drinjanina dru. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz koje je general pisao 27 listopada 1963. Kako je ovo pismo od vrlo povijestne važnosti i kako se još uvijek točno ne zna tko je pravi pisac a tko pravi začetnik spomenute Poruke Izmirenja, mišljenja sam da bi ovdje trebalo reći riječ dvije o dru. Miljeniki Dabi Peraniću.

    Ja sam gosp. Peranića upoznao u Notre Dame de Paris na polnoćki za Božić 1959. godine u Parizu. Dr. Peranić je po profesiji glazbenik i na tom području napisao je nekoliko knjiga a jedna od najznačajnijih je: "RECHERCHES SUR LES HARMONIE GREQUES" Paris, 1958. 1216 pages. Od tada smo postali poznanici, dobri prijatelji i još bolji suradnici u radu za oslobođenje Hrvatske. Ja sam bio član HOP-a i Hrvatskog Radničkog Saveza, HRS, dok dr. Peranić je bio samo član HRS-a.

    Poglavnik dr. Ante Pavelić je umro, kako se i zna, na Mladence 28 prosinca 1959. godine. Dr. Andrija Ilić koji je tada živio u Londonu je je bio na Poglavnikovu sprovodu u Madridu, te na povratku se navratio kod nas u Pariz. Mi smo u Parizu imali ogranak HOP-a "DR. Ev. Ivan Šarić" kojeg je dr. Ilić htio posjetiti. Mene je društvo "Dr. Ev. Ivan Šarić" zadužilo da je pratim dra. Ilića sve do Pas de Calais, odakle će dr. Ilić uzeti parobrod do Londona. U vlaku od Pariza do Pas de Calais dr. Ilić mi je sve najgore pričao o generalu Luburiću, a ja, mlad i neiskusan, u sve povjerovao. Kasnije sam saznao da je dr. Ilić živio u Madridu, bio tajnik generala Luburića i bio mu čak vjenčani kum 19 studenoga 1953. godine. Kada su se posvadili i razišli, tada se je gosp. Ilić preselio u London, Engleska. Kroz čitanje knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA i kroz mnoga pisma u istoj, olako se može doći do zaključka da je dr. Ilić s drugima igrao odlučujuću ulogo u razlazu između Poglavnika i generala Drinjanina 1955/1956 godine.

    Kako smo mi, "Društvo HOP-a Dr. Ev. Ivan Šarić" u Parizu počeli izdavati novinu 1960. i 1961. godine "Hrvatski Narod" kojeg su uređivali gg: Slavko Dubravica i Tomislav Jurašinović, dr. Pernić je tu pisao i iznosio neke svoje opise a dr. Andrija Ilić iz Londona bio jedne vrsti glavnog urednika te novine "Hrvatski Narod", te kao predsjednik SHODE, Savez Hrvatskih Osloboditeljskih Društava Europe, zabranio je dru. Peraniću pisati u listu "Hrvatski narod", s obrazloženjem zato što nije član HOP-a. Posšto smo dr. Peranić i ja bili dobri prijatelji i skupa radili u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE, on mi se je potužio na dra. Ilića đto mu je zabranio pisati u listu "Hrvatski Narod". Tada sam ja predložio dru. Peraniću da se javi generalu Luburiću koji će mu za sigurno tiskati u časopisu "DRINA" sve njegove opise. Dr. Peranić me je poslušao i tako je počela suradnaja između generala Drinjanina i dra. Miljenka Dabe Peranića, koja je dvije godine kasnije urodila plodom: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA Niže donosim pismo o kojem se govri. Otporaš.)

    general DRINJANIN
    27.X.1963.

    Be.M.Dabo Peranić,
    Pariz

    Dragi brate!

    Ovoga časa molio bih te za slijedeće: članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadransko-dalmatinske "Drine", (Radi se o "DRINI" br. 3/4 1963., dakle, rekao bih zadnjoj "DRINI" te 1963. godine, u kojoj je general Drinjanin ipak iznio svoj namjeravani uvodnik o "Jadransko-dalmatinskoj "Drini", mo. Otporaš) i trebao je dati objašnjenje o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija, savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. (ja bih ovu riječ skraćenicu "pol." označio kao punu riječ "položaj", mo.) NDH., Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše dobronamjerne dalmatinske i istarske partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivči stanje sa svijetom u kojem moramo živjeti itd.

    Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš*svoje mišljenje, osobno u duhu pisma, (Prenosim doslovno iz "DRINE" br. 3/4 1964., st.4: KRUG PRIJATELJA "DRINE", PARIS i KRUG PRIJATELJA DRINE "ISTRA": ISTRA I HRVATSKA DRŽAVA (S REFLEKSIJOM NA DALMACIJU)

    Ovaj naš uvodnik "ISTRA I HRVATSKA DRŽAVA"" napisala je jedna grupa intelektualaca uz suradnju Hrvata - vojnika, koji su na jednoj i drugoj strani lievali krv u uvjerenju, da se bore da se bore za Hrvatsku Državu u kojoj je trebala biti i HRVATSKA ISTRA i svaki pedalj hrvatske zemlje. Ono što drugima može izgledati slabost "DRINA" uzima kao izvor snage za bolju i sretniju budućnost hrvatskog naroda. Za volju te budućnosti treba opraštati i liečiti rane iz prošlosti.
    Uprava i Uredništvo "DRINE". Otporaš) koje prilažem, a onda da to daš Krugu prijatelja Drine odnosno mladim intelektualcima i Aliloviću (Nikola Alilović, oženjen francuskinjom, skupa s nama, on i Igor Buljan i drugi bili su članovi Društva Hrvatskih Studenata u Parizu, usko surađivali s prof. dro. Peranićem, osnovali Krug Prijatelja Drine, mo.) da to uzmu kao temu za jedan radni sastanak, da debatiraju, sasma slobodno, i da mi posebno počalju svoje mišljenje, a ako ih ima više. da onda to učine posebno, ili u dvije grupe, ili neka zajedno čitaju, a onda svaki zasebno, ako hoće, počalju nama izravno kritiku, sugestije, ili eventualno zajednički članak čitave grupe uvodnik o tako sudbonosnom pitanju, na kojem počiva sva naša politika. (Kada general ovdje kaže: "...na kojem počiva sva naša politika...", ne sumnjivo general misli na politiku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, mo.) Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijeđanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost.

    Pisati ću Ti posebno o drugim stvarima. Šta je sa Tvojom suradnjom za novu Drinu? pozdrav svima, Tvoj general Drinjanin.

    ("Šta je sa Tvojom suradnjom za novu Drinu"...kaže general u ovom pismu. Suradnja je došla u "DRINI" br. 3/4 1964., u kojoj je izišla adresa: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA pod naslovom: "POVIESTNO HRVATSTVO ISTRE" strana 5 do strane 21. Vrlo vrijedno za pročitati, i rekao bih ovdje da je ova PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA potpunama uvjerila generala JNA dra. Franju Tuđmana u iskrenos generala Drinjanina u borbi za Hrvatsku Državu, na osnovu čega je dr. Tuđman sam sebe uvjerio da je i on hrvatski Hrvat a ne jugoslavenski Hrvat. Otopraš.)

    Bobani

    20-03-2014, 20:40

    NEZNALICA HRVATSKE STVARI MILAN GABRIĆA
    Milan • dalje.com:
    Član Delivuk (Milan Gabrić) 06.11.2011 16:31 h

    Ustaše hapse dra. Vladka Mačeka. Paletkujući na internetu pronaša sam i ovo što me je uistinu iznenadilo. Iznenadilo me je ko jedna povjesna činjenica koja je nama Rvatima a najviše meni ko rođenom rvatu malo ili ni mlo poznata.

    HRVATSKA i USTAŠTVO (41)
    prkos.com

    Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo: teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN.

    Piše: general DRINJANIN
    " OBRANA " br. 28 1965 godine

    Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.

    Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam žvio tako rekuć od najranijeg djetinstva - naučile su me, da se u životu ne treba nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada nas je došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da je Kopčinović ("pobočnik Staniša") lud, jer je činio stvari, koje jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: " Pa jest, izgleda malo lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni ljudi bave se unosnijim poslovima, zarađuju, vesele se i odmaraju se, a mi, koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!"

    Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se među ljudima i djelima, koja nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza "abnormalnosti" bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći: nemoj pretjeravati (u šali se reklo "prijećeravati").
    Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom Ustaša Narodne i Obrambene službe, te, prema unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao.

    Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se predstavio i pokazao mu pismeni nalog. U istom je stajalo, da se ima pretresti dom dra. V. mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra. V. Maćeka, koji trebam ja osobno sprovesti u djelo.

    Sada počima iznenadđenje. Najprije zato, jer među prvim riječima, koje je izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. I drugo, veliko iznenadjenje, na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je jedna otvorena škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao. Kraj spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škutulja i u njoj jedan "Walter" revolver! Na škutulji i na revolveru bilo je urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema njemačkom Reichu, ili nešto slično. (Nezaboravimo jednu stvar ovdje spomenuti da je Hitlerova Njemačka podržavala Mačekovu i srpsku kraljevsku Jugoslaviju, moja opaska, Otporaš). Bilo je spominjano ime Goering-a, nu ne znam dali je to bila fabrikacija Herman Georing, ili mu je to maršal Goering, kao veliki prijatelj Jugoslavije, na poklon dao.
    (Dozvolite mi ovdje navesti šta o tom "revolveru, poklonu" kaže Marko Marković u svojoj knjigi " JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije", str. 34:

    "... Treba podsjetiti da je Mađarska četeri mjeseca prije njemačkog napada na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj nudeći teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Mađari su se morali predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju država.

    Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik mađarske vlade, počinio je samoubojstvo. O tom činu Maček je u "Memoarima" zapisao: "Ribbentropov posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3 travnja 1941. i donio mi poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u tim stvarima surađujem s Njemcima. Ja sam mu rekao da je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi ništa, (Sada se može vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio razdor među Hrvatima, koji je išao na ruke partizanima. Sada se olako može shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija, opaska Otporaš), nego ću sve svoje sile uložiti u to da sprijecžčim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr.V. Maček bio, i slike postoje kako vijerno prisegu polaže vjernosti srpske kraljevsje Jugoslavije, moj opaska, Otporaš) ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu 'pištolu". Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi "daru", ali sam shvatio značenje...")

    (Dali je general Drinjanin kada je pisao svoja sjećanja na dra. V. Mačeka znao za njegove "Memoare" u kojima se otkriva tajna "revolvera" na ormariću u spavaćoj sobi dra. Mačeka, kojega je on, general Drinjanin, pronašao, teško je reći. Otporaš)


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
    POVODOM SMRTI DRA. VLADKA MAČEKA (1964)

    (General Luburić je napisao petnaest (15) nastavaka u novini OBRANA 1965 i 1966. god., "POVODOM SMRTI V. MAČEKA". Ovi su nastavci izišli na portalu javno.com na stranicama HRVATS I USTAŠTVO. Priloženo je jedan od tih nastavaka, mo. Otporaš.)

    Bez sumnje Država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 1941., (iz knjige Ivana Meštrovića "USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE", mo.)

    piše: general DRINJANIN
    " OBRANA " br. 32-33 1966 godine


    Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"

    Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim , što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi. Pametni ljudi uvijek su nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako, naravno, i na vojničko polje.

    Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo u zadnjem Domovinskom raru, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska, Otporaš) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.

    Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri(3) posebna pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva (1) stvorila vojnicčke jedinice, vojničke logor, vojničku školu, vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske vojske, što se uostalom i dogodilo.

    Drugi (2) pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V. Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radića. Kako znademo i ta je vojska dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na području N.D.H., još prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.

    Treći (3) pokušaj je bio stvaranje partizanskih hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku šajkaču na glavu. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj vojničkoj prošlosti nikada nismo imali "srpske šajkače" kao vojničke kape, moja opaska, Otporaš) Ali, i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske vojske, kao jednu od više mogućnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske državotvorne politike.

    Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A. Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogućnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što bi se moglo zavati - filozofija rata.

    Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim, kako na razvoj cijele hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode, koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.

    Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac, razlikom što je Hitler više volio Njemačku nego Maček Hrvatsku, mo. Otporaš) pa iako je, kad bi se naljtio na Slovence i na slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček je bio eminentno politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije i Madjarske.


    Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja opaska) Politika je čista dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh. Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio stopostotni obožavatelj Tolstoja.

    Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i odatle njegovi nazori o vojsci. Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje konkretno ime: general Kutuzov.


    ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

    - S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

    Cijeli hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te naravno ona u sveučilšnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao što su tada hrvatski profesori odgajali, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, mo. Otporaš) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti mojeg dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Požudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)


    Iz Otporaševe Torbe: kamenjar.info
    General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA


    “Tenkovska demokracija” koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog vojnog teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: “Rat je nastavak politike drugim sredstvima. “.”Pakt sa vragom” za vrijeme Drugog svjetskog rata ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o svjetskoj revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama. “Fifty-fifty” ili “pola meni-pola tebi” doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost od Rusije i tako, od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli na ulice sa idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih ruski tenkovi.

    Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom, pa su ga rekli bi “urazumili”. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali jer je tamo bio uglavljen “fifty-fifty”. Bismark je već davno rekao da čija bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u Yalti, t j. nastavile istu politiku ali “drugim sredstvima”. Ruski radio je najbolje rekao o čemu se radi: “Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj opstanak. ” Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i komunizmu. (Ista stvar je danas i s Ukrajinom, koja bi mogla postati kao i Poljska u WW2, magare preko kojeg se dva jaka konja tuku, mo. Otporaš)

    Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su stvoreni “OTAN” i “NATO” , a Rusija je uzvratila sa “Varšavskim paktom”. Ne, nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE do rata, nego da se nastavi “drugim sredstvima”.Ta “druga sredstva” su: hladni ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo “tenkovsku demokraciju” u Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.Tito zna što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija “rumunjska staljinistica” bila na vlasti, znala je dobiti histerične napade slične “partizanskoj bolesti” naših grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski židov.

    Nama je to svejedno, – ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini. Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se “ljube kroz kamiš” i kad paradiraju i govore o “svjetskoj revoluciji” i posebnom “socijalizmu svake zemlje” ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god. Tito je sa Dimitrovom htio napraviti “Balkansku Federaciju” , zato da bude sigurniji od “svojih”. Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno. Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi završili u kloakama revolucije, kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom. Zato Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti “omladinske brigade” i “radničke zaštite”. Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom. Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.

    Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine. Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna palih Hrvata za domovinu. Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.

    Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će se nagoditi gdje bude trebalo, a respektirati ono, gdje su se prije nagodili. Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega: “ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU !

    “Naš je stav jasan: “RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU!” Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!" (Konačno pronađoh ovu poznatu i mnogo puta citiranu generalovu izreku, a da joj nitko nije citirao originalni izvor. Ovdje želim navesti velikim slovima izvor za sve one koje ova izreka bude zanimala. Originalni izvor je: ZAUZIMANJE STAVA, koji je izišao u novini Obrana studeni 1968. a portal kamenjar.info prenio, mo. Otporaš) Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.
    otporaš/kamenjar.com


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
    PROKLETSTVO KARLA MARKSA

    (Naslov je opisa od 28 stranica Ive Graničara, odnosno generala DRINJANINA u "DRINI" 1968., strana 9 i 10 posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, gdje kaže slijedeće:)

    "...Pisac ovih redaka je seljak kojeg je rat i emigracija napravila radnikom. Ali kako je knjiga Božiji dar na raspolaganje svakome tko kod očiju nije slijep, nastojao sam nešto naučiti iz života i pročitati iz knjiga, kojih ima obilje svih vrsta i na svim jezicima. Našao sam tako stvari koje me tjeraju na razmišljanje i razmišljanje prisiljava na akciju.

    Tako sam došao do uvjerenja da treba razgovarati sa tim ljudima koji sami sebe zovu "hrvatskim komunistima" i onda, ako radi toga trebamo trpiti. Dva su razloga osnovna: radi se o Hrvatima, pa ili kao Hrvati imaju prava ispovjedati jedno političko uvjerenje, ili ih se unaprijed izključuje iz narodne sudbinske zajednice i silom (ih) tjera u naručaj neprijatelja, u ovom slučaju "srbokomunizma" i jedne strane državne tvorevine, koja se zove Jugoslavija. Drugi razlog jest, taj da baš dio tih "hrvatskih komunista" dokazuje nastojanje za hrvatskom evolucijom, koja se danas u onim prilikama (kod njih) zove "samoupravljanje", a koje će se sutra zvati "borba za državnu samostalnost..."

    (Tako kaže pisac ovog opisa od 28 stranica general DRINJANIN, alijas Ive Graničar, koji je opisan upravo poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u tadašnju državu Čehoslovačku 21 kolovoza 1968. Iz ovog se očito može vidjeti to da je general sam sebe pobijedio i da se nije stranačarski začaurio do te mjere da bi mu smetali Hrvati drugih političkih opredjeljenja. Njemu su smetali samo oni Hrvati koji nisu bili za HRVATSKU DRŽAVU! Kada se budu čitala SABRANA DJELA Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA, tada će se iz njih mnoge stvari saznati. Otporaš.
    •


    DESET (10) TOČAKA NIKAD ZADOVOLJNIH ILI UVIJEK NEZADOVOLJNIH HRVATA

    PRVA TOČKA:
    Iako su Hrvati uvijek željeli biti svoj na svome, imati svoje ime i svoju Državu Hrvatsku, nikoga napadati, ničije otimati i imati prijateljske i dobre odnosi sa susjedima, uvijek su se morali braniti od napadača i taznih osvojača.

    DRUGA TOČKA:
    Iako su Hrvati kroz svoju dugu i burnu povijest živjeli u odrazima raznih vremena, raznih sistema, raznih običaja, raznih feudalnih i političkih mišljenja, uvijek su kroz isticanje hrvatskih nacionalalnih obilježja uspjeli sačuvati hrvatsko narodno ime HRVAT.

    TREĆA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti pod utjecajem tuđinca često **** bili skloni prilagoditi se stranim - uvijek nama Hrvatima neprijateljskim - političkim i ideološkim stremljenjima, uvijek je i u svakim prilikama prevladavala hrvatska državotvorna ideja za Hrvatskom Državom.

    ČETVRTA TOČKA:
    Iako je u prošlosti bilo Hrvata koji su iz svojeg malodušja posumnjali ponajprije sami u sebe i kroz sebe i u budućnost Države Hrvatske, u tim i takovim slučajevima je uvijek bilo državotvornih Hrvata koji su kroz isticanje hrvatskih obilježja pronosili baklju hrvatskog državotvorstva.

    PETA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti i u raznim političkim okolnostima isticali razna i ponekada kontroverzna hrvatska nacionalna obilježja, ipak, zahvaljujući onim svijestnim državotvornim Hrvatima koji su uvijek i u svakim prilikama, smjelo i odvažno, isticali i branili istinska i prava nacionalna hrvatska obilježja: zastavu, grb, predaju, jezik, običaje, pozdrav(e) i sve ono čime se jedan narod divi i ponosi i što ga predstavlja, uspjeli su se Hrvati održati do dana današnjega.

    ŠESTA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti znali biti dobre sluge loših tuđih i stranih gospodara, isticanje hrvatskih nacionalnih obilježja uvijek su smetali neprijateljima Države Hrvatske. To svjedoči naša hrvatska povijest, to svjedoče razna hapšenja, razna streljanja, razni progoni, razne muke i razni zatvori.

    SEDMA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti lutali kroz magle u maglu, hrvatska nacionalna obilježja su bila ta koja su im bila vodič kojim putem treba krenuti da se ne izgube i da ne skrenu s pravog **** prema Državi Hrvatskoj.

    OSMA TOČKA:
    Iako su Hrvati bili prevareni stupiti u državnu zajednicu s drugim narodima poslije prvog svijetskog rata 1918. godine, hrvatska nacionalna obilježja: zastava, grb, predaja, jezik, pozdravi i hrvatski narodni osjećaji su bili ti koji su progovorili u hrvatskom čovjeku da je došlo vrijeme da se Hrvati ujedine u borbi za oslobođenje Hrvatske i uspostavu Hrvatske Države.

    DEVETA TOČKA:
    Iako su Hrvati poznati kao vrlo miroljubiv narod, iako Hrvati ne vole rat niti vole ratovati, ali, da bi se Hrvati očuvali i zaštitili od podpunog uništenja, bili su primorani u siječnju 1929. godine osnovati jedan pokret koji će se suprostaviti stranim nasiljima da se tisućljetno ime hrvatskog naroda iskorijene i narod uništi. Tada se od svih državotvornih Hrvata izdiže jedan po imenu dr. Ante Pavelić i osniva organizaciju Hrvatski Revolucionarni Ustaški Pokret i kojim je i kroz koji je istakao sva hrvatska nacionalna obilježja bez ikakovih cenzura. Tako je došlo do osnutka Ustaškog Pokreta.

    DESETA TOČKA:
    Iako su mnogi današnji Hrvati upoznati o Hrvatskoj i Hrvatskom Ustaškom Pokretu, Poglavniku, Ustašama, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH, kroz ovu gore priloženu sliku spomenika Žrtava Fašizma u Jasenovcu, kojeg je projektirao beogradski srpski arhitekt Bogdan Bogdanović, ipak ovaj spomenik je taj koji je hrvatskim komunistima otvorio oči da taj spomenik predstavlja srpske, četničke i jugoslavenske laži. Dr. Franjo Tuđman je bio taj koji je prvi upro prstom u srpskojugoslavenske laži koje se promiču protiv hrvatskog naroda upravo kroz ovaj spomenik u Jasenovcu. Zato je Maks Luburić pisao svojem suradniku u Pariz dru. Miljenki Dabi Peraniću 1968. godine da je taj spomenik napravljen kao po njegovu, Maksa Luburića, planu. Jer, kako Maks piše u pismu, doći će vrijeme da će se na tom i oko tog spomenika hrvatski komunisti najprije posvaditi sa srpskim komunistima i na kraju potući zbog uveličavanja žrtava u Jasenovcu, a mnogi i ne znaju šta je sve tamo bilo. Eto, tako je i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uzeo taj spomenik kao pravac za rušenje Jugoslavije. Otporaš.


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
    SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Glavno Tajničtvo
    br. 19/ 1955
    Stan, dne 20.I.1955.

    OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955

    SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

    Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

    Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

    Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

    Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

    Hrvati!

    Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
    Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
    Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.

    Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

    Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

    Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

    podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

    Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

    Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

    Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

    1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

    2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

    3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

    Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

    Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

    Ni Moskva ni Beograd !

    Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

    Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

    GENERAL DRINJANIN v.r.


    DVA HRVATA, DVA GENERALA, JEDAN NDH, JEDAN JNA    ‏, OBA U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE


    Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman. General DRINJANIN je sam sebe pobjedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima, komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijestnom govoru svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968. godine:
    "...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...". Također i dr. Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma, jugoslavenstva i antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja DRINAPRESS-a i članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa Luburića. Otporaš.


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

    Osobno Peri Tutavcu

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Ured glavnog Tajnika
    4.X.1960.

    Bratskom "NAPRIDKU"
    Buenos Aires, Argentina

    Dragi moj prijatelju Tutavac!

    Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slučaju znači, parobrodom, mo. Otporaš) hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.

    Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti......

    Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.

    Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u "Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.

    Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.

    Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako sam to pisao Štiru.

    Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.
    Odani Vam Vaš
    Maks.


    (Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni urednik novine NAPRIDAK isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću postepeno iznositi. Otporaš)



    Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960.

    Pere Tutavac
    Dupuy 87 - Buenos Aires
    Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo. Otporaš)

    Poštovani i dragi g. Generale!

    prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".

    Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.

    Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:

    "Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
    Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....

    Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.

    Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo. Otporaš) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...

    Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.

    Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.

    Odani Vam Vaš Maks".



    Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo. Otporaš) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. Napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, novčane strane) sam ne može.

    Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok" misli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime iskorišćavaju za pokriće...

    Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao. Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)

    Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da "Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim) pravopisom Titovog izdanja.

    Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome "gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga, doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti, pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se služe beogradske novine...

    Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući beogradsko novinstvo.

    Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima. Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti hrvatski književni jezik."........

    Što ovo sve skupa znači?...

    Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu "originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...

    Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u njihovoj moći, da me onemoguće!

    Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao - pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski rodoljubi" mogli umalatiti.

    Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika" ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.

    Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara. Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".

    Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.

    Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
    Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
    S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.


    P.s.
    Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških "rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji. Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.

    (Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi - nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Mi, današnji Hrvati, koji se budemo bavili hrvatskom političkom emigracijom od propasti nama Hrvatima NDH pa sve do danas, morati ćemo zasukati rukave i s velikim naporima tražiti tko je tko bio i tko je šta radio, jer živih svjedoka neće više biti. Mo. Otporaš)

    Bobani

    20-03-2014, 20:42

    NEZNALICA HRVATSKE STVARI MILAN GABRIĆA
    Milan • dalje.com:
    Član Delivuk (Milan Gabrić) 06.11.2011 16:31 h

    Ustaše hapse dra. Vladka Mačeka. Paletkujući na internetu pronaša sam i ovo što me je uistinu iznenadilo. Iznenadilo me je ko jedna povjesna činjenica koja je nama Rvatima a najviše meni ko rođenom rvatu malo ili ni mlo poznata.

    HRVATSKA i USTAŠTVO (41)
    prkos.com

    Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo: teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN.

    Piše: general DRINJANIN
    " OBRANA " br. 28 1965 godine

    Njemačko odlikovanje i po Hitleru poklonjeni revolver na noćnom ormariću dra. V. Mačeka.

    Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam žvio tako rekuć od najranijeg djetinstva - naučile su me, da se u životu ne treba nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kada nas je došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i abnormalnih stvari, te ludi i pametni ljudi. Kad su se, naime, neki tužili da je Kopčinović ("pobočnik Staniša") lud, jer je činio stvari, koje jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: " Pa jest, izgleda malo lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni ljudi bave se unosnijim poslovima, zarađuju, vesele se i odmaraju se, a mi, koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!"

    Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se među ljudima i djelima, koja nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza "abnormalnosti" bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći: nemoj pretjeravati (u šali se reklo "prijećeravati").
    Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom Ustaša Narodne i Obrambene službe, te, prema unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našeg tajnog kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt Mačekova dvora i imanja. On nas je čekao.

    Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe i Glavnog ravnatelja za javni red i sugurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg vremena uveli su me u sobu, gdje je spavao dr. V. Maček. Njemu sam se predstavio i pokazao mu pismeni nalog. U istom je stajalo, da se ima pretresti dom dra. V. mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra. V. Maćeka, koji trebam ja osobno sprovesti u djelo.

    Sada počima iznenadđenje. Najprije zato, jer među prvim riječima, koje je izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. I drugo, veliko iznenadjenje, na njegovom noćnom ormariću, na lijevoj strani kreveta, bila je jedna otvorena škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao. Kraj spomenute škutulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škutulja i u njoj jedan "Walter" revolver! Na škutulji i na revolveru bilo je urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema njemačkom Reichu, ili nešto slično. (Nezaboravimo jednu stvar ovdje spomenuti da je Hitlerova Njemačka podržavala Mačekovu i srpsku kraljevsku Jugoslaviju, moja opaska, Otporaš). Bilo je spominjano ime Goering-a, nu ne znam dali je to bila fabrikacija Herman Georing, ili mu je to maršal Goering, kao veliki prijatelj Jugoslavije, na poklon dao.
    (Dozvolite mi ovdje navesti šta o tom "revolveru, poklonu" kaže Marko Marković u svojoj knjigi " JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije", str. 34:

    "... Treba podsjetiti da je Mađarska četeri mjeseca prije njemačkog napada na Beograd s Jugoslavijom sklopila Ugovor o trajnom prijateljstvu, a Hitler ju je prisiljavao da sudjeluje u napadu na svog južnog susjeda, za uzvrat joj nudeći teretorijalne ustupke. Pod njemačkim pritiskom Mađari su se morali predomisliti. Na sjednici vlade 1 travnja 1941. odlučili su napasti Jugoslaviju. Formalni izgovor našli su u očekivanju da će se napadom Njemačke na Jugoslaviju Hrvatska odcijepiti i da tim činom Jugoslavija prestaje postojati, a time prestaje važiti ugovor o vječnom prijateljstvu tih dviju država.

    Dva dana nakon te sjednice grof Tellkey, predsjednik mađarske vlade, počinio je samoubojstvo. O tom činu Maček je u "Memoarima" zapisao: "Ribbentropov posebni izaslanik Maletke posjetio me poslije podne 3 travnja 1941. i donio mi poruku da je dozrela stvar odcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u tim stvarima surađujem s Njemcima. Ja sam mu rekao da je odcjepljenje moguće samo ratom i da zato na toj stvari neću raditi ništa, (Sada se može vidjeti kokvog predsjednika HSS-a je imala, koji je svim silama htio spasiti Jugoslaviju, i tako, svojim nedržavotvorno hrvatskim stavom, uveliko doprinosio razdor među Hrvatima, koji je išao na ruke partizanima. Sada se olako može shvatiti odluka hrvatske državne vlade za Mačekovo hapšenje i internacija, opaska Otporaš), nego ću sve svoje sile uložiti u to da sprijecžčim rat. Zamolio sam zato neka saopći Reibbentropu da nema smisla sa njemačke strane navijestiti Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade (u kojoj je i dr.V. Maček bio, i slike postoje kako vijerno prisegu polaže vjernosti srpske kraljevsje Jugoslavije, moj opaska, Otporaš) ništa nije promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nedozrele mladeži u Beogradu, ne želi rat. To je bila istina prema onome što su me Košutić i Šutej bili izvjestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije kod mene naišao na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjrno reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu 'pištolu". Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi "daru", ali sam shvatio značenje...")

    (Dali je general Drinjanin kada je pisao svoja sjećanja na dra. V. Mačeka znao za njegove "Memoare" u kojima se otkriva tajna "revolvera" na ormariću u spavaćoj sobi dra. Mačeka, kojega je on, general Drinjanin, pronašao, teško je reći. Otporaš)


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
    POVODOM SMRTI DRA. VLADKA MAČEKA (1964)

    (General Luburić je napisao petnaest (15) nastavaka u novini OBRANA 1965 i 1966. god., "POVODOM SMRTI V. MAČEKA". Ovi su nastavci izišli na portalu javno.com na stranicama HRVATS I USTAŠTVO. Priloženo je jedan od tih nastavaka, mo. Otporaš.)

    Bez sumnje Država Hrvatska je tu. A šta će i kako će biti kasnije, to nitko ne može predvidjeti. Engleski konzul Rapp Ivanu Meštroviću 12.4. 1941., (iz knjige Ivana Meštrovića "USPOMENE NA POLITIČKE LJUDE I DOGAĐAJE", mo.)

    piše: general DRINJANIN
    " OBRANA " br. 32-33 1966 godine


    Razgovor s Mačekom o njegovoj vojsci: "Zaštiti"

    Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek bacajući pogled unatrag, da naše misli i planovi za budućnost usporedimo s onim , što smo jednom proživljavali, pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u svijetu i potrebama hrvatskog naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi. Pametni ljudi uvijek su nastojali učiti na pogreškama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz vlastitih pogrešaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako, naravno, i na vojničko polje.

    Mi hrvatski vojnici, i u domovini i u emigraciji, razmišljamo o načinu kako bi mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, (ruku na srce i sami sebi priznajmo da se je to i ostvarilo u zadnjem Domovinskom raru, u kojem je bilo mnogo povratnika, medju kojima i ministar Obrane Gojko Sušak, moja opaska, Otporaš) koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države.

    Bilo bi glupo, kada nebi kritički analizirali tri(3) posebna pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne političke ideologije. (Molim cijenjne čitatelje da pomno pročitaju i študiraju ove tri posebne ideologije u službi hrvatske politike i hrvatske sudbine, moja opaska) Nema nikakove sumnje, da je USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U.H.R.O. - prva (1) stvorila vojnicčke jedinice, vojničke logor, vojničku školu, vojnička zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske vojske, što se uostalom i dogodilo.

    Drugi (2) pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske i seljačke Zaštite, koju je na teretoriju hrvatske Banovine stvorio dr. V. Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radića. Kako znademo i ta je vojska dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na području N.D.H., još prije dolaska ustaških vojničkih jedinica iz Italije.

    Treći (3) pokušaj je bio stvaranje partizanskih hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri, koje su teoretski i juridički bile jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske. Druga je stvar ono, što se je dogodilo iza kulisa, te kako su izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolički nabili i srpsku šajkaču na glavu. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba vrlo dobro zamisliti i sam u sebi zaključiti dali je to istina ili ne, što hrvatski general Drinjanin ovdje kaže. Mi Hrvati u našoj vojničkoj prošlosti nikada nismo imali "srpske šajkače" kao vojničke kape, moja opaska, Otporaš) Ali, i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti i antikomunisti, bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske vojske, kao jednu od više mogućnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim formacijama, u službi hrvatske državotvorne politike.

    Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrang, (Mene su neki pitali dali ću išta pisati o A. Hebrangu. Jest, pisat ću čim za to dodje vrijeme, moja opaska) kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, pa makar ona bila, kako je Hebrang znao reći, " crvena kao kukurik ". On je bio u mojim rukama i kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogućnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa drom. V. Mačekom, ne samo o stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, nego smo razgovarali mnogo puta i o tome, što bi se moglo zavati - filozofija rata.

    Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom Domobranstvu kod "Vražije Divizije". Logična je stvar, kao intelektualac i pravnik, političar i vojnik, da je svijestan da ni jedan narod nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nije kadar stvoriti svoju državu, i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim, kako na razvoj cijele hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode, koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba.

    Maček se je rodio u Sloveniji, od slovenskih roditelja, (kao Hitler Austrijanac, razlikom što je Hitler više volio Njemačku nego Maček Hrvatsku, mo. Otporaš) pa iako je, kad bi se naljtio na Slovence i na slovensku politiku, znao reći : "Vrag im mater kranjsku", on je uvijek u sebi, u krvi i podsvjesti nosio taj slovenski i kranjski biljeg, koji je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je on, kao političar, morao i razvijati jednu politiku, gdje bi mogao uskladiti svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček je bio eminentno politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa Slovenijom tvorila je neke vrsti jezične, demografske, vjerske i sudbinske povezanosti za vrijeme borba protiv turske najazde, kao i borba protiv Austrije i Madjarske.


    Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti u ono doba, kada ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. (Ovo važi za svako povjesno rezoniranje, moja opaska) Politika je čista dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. (Bravo, Drinjanine!,moja opaska) Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundeke i školovao se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh. Dio tog duha sačinjavala je bogata ruska književnost. I u njoj, kao najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Maček je bio stopostotni obožavatelj Tolstoja.

    Tu dolazi sada obični čimbenik za formaciju dra. V. Mačeka, kao političara, i odatle njegovi nazori o vojsci. Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na dra. V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje konkretno ime: general Kutuzov.


    ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

    - S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

    Cijeli hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te naravno ona u sveučilšnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao što su tada hrvatski profesori odgajali, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, mo. Otporaš) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti mojeg dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Požudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)


    Iz Otporaševe Torbe: kamenjar.info
    General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA


    “Tenkovska demokracija” koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog vojnog teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: “Rat je nastavak politike drugim sredstvima. “.”Pakt sa vragom” za vrijeme Drugog svjetskog rata ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o svjetskoj revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama. “Fifty-fifty” ili “pola meni-pola tebi” doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost od Rusije i tako, od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli na ulice sa idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih ruski tenkovi.

    Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom, pa su ga rekli bi “urazumili”. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali jer je tamo bio uglavljen “fifty-fifty”. Bismark je već davno rekao da čija bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u Yalti, t j. nastavile istu politiku ali “drugim sredstvima”. Ruski radio je najbolje rekao o čemu se radi: “Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj opstanak. ” Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i komunizmu. (Ista stvar je danas i s Ukrajinom, koja bi mogla postati kao i Poljska u WW2, magare preko kojeg se dva jaka konja tuku, mo. Otporaš)

    Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su stvoreni “OTAN” i “NATO” , a Rusija je uzvratila sa “Varšavskim paktom”. Ne, nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE do rata, nego da se nastavi “drugim sredstvima”.Ta “druga sredstva” su: hladni ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo “tenkovsku demokraciju” u Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.Tito zna što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija “rumunjska staljinistica” bila na vlasti, znala je dobiti histerične napade slične “partizanskoj bolesti” naših grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski židov.

    Nama je to svejedno, – ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini. Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se “ljube kroz kamiš” i kad paradiraju i govore o “svjetskoj revoluciji” i posebnom “socijalizmu svake zemlje” ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god. Tito je sa Dimitrovom htio napraviti “Balkansku Federaciju” , zato da bude sigurniji od “svojih”. Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno. Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi završili u kloakama revolucije, kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom. Zato Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti “omladinske brigade” i “radničke zaštite”. Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom. Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.

    Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine. Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna palih Hrvata za domovinu. Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.

    Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će se nagoditi gdje bude trebalo, a respektirati ono, gdje su se prije nagodili. Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega: “ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU !

    “Naš je stav jasan: “RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU!” Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!" (Konačno pronađoh ovu poznatu i mnogo puta citiranu generalovu izreku, a da joj nitko nije citirao originalni izvor. Ovdje želim navesti velikim slovima izvor za sve one koje ova izreka bude zanimala. Originalni izvor je: ZAUZIMANJE STAVA, koji je izišao u novini Obrana studeni 1968. a portal kamenjar.info prenio, mo. Otporaš) Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.
    otporaš/kamenjar.com


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
    PROKLETSTVO KARLA MARKSA

    (Naslov je opisa od 28 stranica Ive Graničara, odnosno generala DRINJANINA u "DRINI" 1968., strana 9 i 10 posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, gdje kaže slijedeće:)

    "...Pisac ovih redaka je seljak kojeg je rat i emigracija napravila radnikom. Ali kako je knjiga Božiji dar na raspolaganje svakome tko kod očiju nije slijep, nastojao sam nešto naučiti iz života i pročitati iz knjiga, kojih ima obilje svih vrsta i na svim jezicima. Našao sam tako stvari koje me tjeraju na razmišljanje i razmišljanje prisiljava na akciju.

    Tako sam došao do uvjerenja da treba razgovarati sa tim ljudima koji sami sebe zovu "hrvatskim komunistima" i onda, ako radi toga trebamo trpiti. Dva su razloga osnovna: radi se o Hrvatima, pa ili kao Hrvati imaju prava ispovjedati jedno političko uvjerenje, ili ih se unaprijed izključuje iz narodne sudbinske zajednice i silom (ih) tjera u naručaj neprijatelja, u ovom slučaju "srbokomunizma" i jedne strane državne tvorevine, koja se zove Jugoslavija. Drugi razlog jest, taj da baš dio tih "hrvatskih komunista" dokazuje nastojanje za hrvatskom evolucijom, koja se danas u onim prilikama (kod njih) zove "samoupravljanje", a koje će se sutra zvati "borba za državnu samostalnost..."

    (Tako kaže pisac ovog opisa od 28 stranica general DRINJANIN, alijas Ive Graničar, koji je opisan upravo poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u tadašnju državu Čehoslovačku 21 kolovoza 1968. Iz ovog se očito može vidjeti to da je general sam sebe pobijedio i da se nije stranačarski začaurio do te mjere da bi mu smetali Hrvati drugih političkih opredjeljenja. Njemu su smetali samo oni Hrvati koji nisu bili za HRVATSKU DRŽAVU! Kada se budu čitala SABRANA DJELA Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA, tada će se iz njih mnoge stvari saznati. Otporaš.
    •


    DESET (10) TOČAKA NIKAD ZADOVOLJNIH ILI UVIJEK NEZADOVOLJNIH HRVATA

    PRVA TOČKA:
    Iako su Hrvati uvijek željeli biti svoj na svome, imati svoje ime i svoju Državu Hrvatsku, nikoga napadati, ničije otimati i imati prijateljske i dobre odnosi sa susjedima, uvijek su se morali braniti od napadača i taznih osvojača.

    DRUGA TOČKA:
    Iako su Hrvati kroz svoju dugu i burnu povijest živjeli u odrazima raznih vremena, raznih sistema, raznih običaja, raznih feudalnih i političkih mišljenja, uvijek su kroz isticanje hrvatskih nacionalalnih obilježja uspjeli sačuvati hrvatsko narodno ime HRVAT.

    TREĆA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti pod utjecajem tuđinca često **** bili skloni prilagoditi se stranim - uvijek nama Hrvatima neprijateljskim - političkim i ideološkim stremljenjima, uvijek je i u svakim prilikama prevladavala hrvatska državotvorna ideja za Hrvatskom Državom.

    ČETVRTA TOČKA:
    Iako je u prošlosti bilo Hrvata koji su iz svojeg malodušja posumnjali ponajprije sami u sebe i kroz sebe i u budućnost Države Hrvatske, u tim i takovim slučajevima je uvijek bilo državotvornih Hrvata koji su kroz isticanje hrvatskih obilježja pronosili baklju hrvatskog državotvorstva.

    PETA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti i u raznim političkim okolnostima isticali razna i ponekada kontroverzna hrvatska nacionalna obilježja, ipak, zahvaljujući onim svijestnim državotvornim Hrvatima koji su uvijek i u svakim prilikama, smjelo i odvažno, isticali i branili istinska i prava nacionalna hrvatska obilježja: zastavu, grb, predaju, jezik, običaje, pozdrav(e) i sve ono čime se jedan narod divi i ponosi i što ga predstavlja, uspjeli su se Hrvati održati do dana današnjega.

    ŠESTA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti znali biti dobre sluge loših tuđih i stranih gospodara, isticanje hrvatskih nacionalnih obilježja uvijek su smetali neprijateljima Države Hrvatske. To svjedoči naša hrvatska povijest, to svjedoče razna hapšenja, razna streljanja, razni progoni, razne muke i razni zatvori.

    SEDMA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti lutali kroz magle u maglu, hrvatska nacionalna obilježja su bila ta koja su im bila vodič kojim putem treba krenuti da se ne izgube i da ne skrenu s pravog **** prema Državi Hrvatskoj.

    OSMA TOČKA:
    Iako su Hrvati bili prevareni stupiti u državnu zajednicu s drugim narodima poslije prvog svijetskog rata 1918. godine, hrvatska nacionalna obilježja: zastava, grb, predaja, jezik, pozdravi i hrvatski narodni osjećaji su bili ti koji su progovorili u hrvatskom čovjeku da je došlo vrijeme da se Hrvati ujedine u borbi za oslobođenje Hrvatske i uspostavu Hrvatske Države.

    DEVETA TOČKA:
    Iako su Hrvati poznati kao vrlo miroljubiv narod, iako Hrvati ne vole rat niti vole ratovati, ali, da bi se Hrvati očuvali i zaštitili od podpunog uništenja, bili su primorani u siječnju 1929. godine osnovati jedan pokret koji će se suprostaviti stranim nasiljima da se tisućljetno ime hrvatskog naroda iskorijene i narod uništi. Tada se od svih državotvornih Hrvata izdiže jedan po imenu dr. Ante Pavelić i osniva organizaciju Hrvatski Revolucionarni Ustaški Pokret i kojim je i kroz koji je istakao sva hrvatska nacionalna obilježja bez ikakovih cenzura. Tako je došlo do osnutka Ustaškog Pokreta.

    DESETA TOČKA:
    Iako su mnogi današnji Hrvati upoznati o Hrvatskoj i Hrvatskom Ustaškom Pokretu, Poglavniku, Ustašama, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH, kroz ovu gore priloženu sliku spomenika Žrtava Fašizma u Jasenovcu, kojeg je projektirao beogradski srpski arhitekt Bogdan Bogdanović, ipak ovaj spomenik je taj koji je hrvatskim komunistima otvorio oči da taj spomenik predstavlja srpske, četničke i jugoslavenske laži. Dr. Franjo Tuđman je bio taj koji je prvi upro prstom u srpskojugoslavenske laži koje se promiču protiv hrvatskog naroda upravo kroz ovaj spomenik u Jasenovcu. Zato je Maks Luburić pisao svojem suradniku u Pariz dru. Miljenki Dabi Peraniću 1968. godine da je taj spomenik napravljen kao po njegovu, Maksa Luburića, planu. Jer, kako Maks piše u pismu, doći će vrijeme da će se na tom i oko tog spomenika hrvatski komunisti najprije posvaditi sa srpskim komunistima i na kraju potući zbog uveličavanja žrtava u Jasenovcu, a mnogi i ne znaju šta je sve tamo bilo. Eto, tako je i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uzeo taj spomenik kao pravac za rušenje Jugoslavije. Otporaš.


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN
    SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Glavno Tajničtvo
    br. 19/ 1955
    Stan, dne 20.I.1955.

    OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955

    SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

    Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

    Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

    Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

    Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

    Hrvati!

    Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
    Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
    Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.

    Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

    Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

    Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

    podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

    Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

    Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

    Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

    1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

    2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

    3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

    Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

    Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

    Ni Moskva ni Beograd !

    Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

    Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

    GENERAL DRINJANIN v.r.


    DVA HRVATA, DVA GENERALA, JEDAN NDH, JEDAN JNA    ‏, OBA U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE


    Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman. General DRINJANIN je sam sebe pobjedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima, komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijestnom govoru svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968. godine:
    "...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...". Također i dr. Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma, jugoslavenstva i antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja DRINAPRESS-a i članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa Luburića. Otporaš.


    piše: Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

    Osobno Peri Tutavcu

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    Ured glavnog Tajnika
    4.X.1960.

    Bratskom "NAPRIDKU"
    Buenos Aires, Argentina

    Dragi moj prijatelju Tutavac!

    Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slučaju znači, parobrodom, mo. Otporaš) hvala na pažni i ja ću nastojati uzvratiti.

    Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti......

    Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.

    Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u "Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.

    Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.

    Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ižpravku, kako sam to pisao Štiru.

    Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.
    Odani Vam Vaš
    Maks.


    (Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni urednik novine NAPRIDAK isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću postepeno iznositi. Otporaš)



    Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960.

    Pere Tutavac
    Dupuy 87 - Buenos Aires
    Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo. Otporaš)

    Poštovani i dragi g. Generale!

    prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, potežkoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".

    Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.

    Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:

    "Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina
    Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih podpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je težko novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....

    Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.

    Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo. Otporaš) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...

    Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.

    Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.

    Odani Vam Vaš Maks".



    Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu očevidnih dogodovština POKOLJ HRVATSKE VOJSKE, mo. Otporaš) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. Napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, novčane strane) sam ne može.

    Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok" misli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime iskorišćavaju za pokriće...

    Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao. Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)

    Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da "Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim) pravopisom Titovog izdanja.

    Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome "gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga, doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti, pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske i Slovenije, kako je to uveo srbski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji inače zaziru od svega što je srbsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo srbskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srbskog jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srbske rieči, kojima se služe beogradske novine...

    Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući beogradsko novinstvo.

    Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima. Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti hrvatski književni jezik."........

    Što ovo sve skupa znači?...

    Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu "originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...

    Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u njihovoj moći, da me onemoguće!

    Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao - pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski rodoljubi" mogli umalatiti.

    Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika" ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.

    Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara. Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".

    Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.

    Za sad ništa više već srdačni pozdravi.
    Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.
    S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.


    P.s.
    Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških "rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji. Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u odlučnim časovima ne bi dogodilo težko i sudbonosno iznenadjenje baš s one strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.

    (Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi - nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Mi, današnji Hrvati, koji se budemo bavili hrvatskom političkom emigracijom od propasti nama Hrvatima NDH pa sve do danas, morati ćemo zasukati rukave i s velikim naporima tražiti tko je tko bio i tko je šta radio, jer živih svjedoka neće više biti. Mo. Otporaš)

    Bobani

    22-03-2014, 20:36

    SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI - ALI BRANITE POGLAVNIKA I HRVATSKU ZUBIMA I NOKTIMA!

    (Donosim jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955 kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Mo. Otporaš)

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    GENERAL DRINJANI.
    Ured Glavnog Tajnika.
    Stan, dne 7. XI. 1955.

    Dragi brate !

    Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicin ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

    Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

    Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Šubašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo. Otporaš) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti.
    Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo. Otporaš) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

    Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Dr. Andrija Ilić je bio generalu Drinjaninu vjenčani kum, ili kum generalovu prvom sinu Domagoju koji je rođen 23 listopada 1954., a koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a, dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo. Otporaš) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

    Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaz u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo. Otporaš.)
    Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i Klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DDRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

    To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve.

    To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni.

    Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata.

    Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su: mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa.
    Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao.

    Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

    Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima.

    Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba.
    Ali IZBOR se je težko ogriešio o Crkvu i nas usosio. Ne dajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedino branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Ne znam šta bi to moglo značiti "Plovidba je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s parobrodom, tj. plovidbom, mo. Otporaš) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

    Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, i po svoj prilici to "novo vodstvo o kojem general govori, mo. Otporaš) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi fanatički u katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku.

    Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao njih tamo.

    Ne znam šta je sa Poglavnikom, ne znam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Valadu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina.

    Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim".
    Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine unapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnički tribuni, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama i neka nam daju jedno gdje nije najžešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

    Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Dr. Milan Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i na što smo spali.

    Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati.

    I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srbskog generala Djukića rekao, da ne znam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu".

    (Evo šta je o tome u "Otvoreno Pismo Srbskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. obrazložit ću:

    1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva o Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

    2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

    - Luburić: Slušaj, bre, Djuiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

    - Djukić: Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

    Šta biste Vi na rekli?

    Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, Vojviđanski Srbin, prijatelj Hrvata, napisao članak povodom atentata na Poglavnika 10 Travnja 1957. u Argentini: "ATENTAT NA HRVATSKU, poginuo ili umro u Parizu 1971. mo. Otporaš) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvjek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije težko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek goapoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo)

    I svakom srbskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

    Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini. Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji.

    Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR. A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

    Engleska nije naš nego petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vodili kakova je. Da li je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati.

    Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primio i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo.Otporaš) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji.

    Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti.
    Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni.

    To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samoubojstvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora.
    A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

    Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

    Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja težko breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se to izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

    Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva **** na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo)

    Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem.
    Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!


    Napomena:

    (Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može i ne smije napraviti sačuvati. Otporaš)

    Bobani

    24-03-2014, 15:59

    - OBRAZLOŽENJE -


    U ovm obrazloženju u skraćenim oblicima najviše ćemo govoriti kako je došlo do ove knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA i o nekim uočljivijim manjkavostima, tiparskim i pravopisnim pogreškama. Sve ostalo prepuštamo cijenjenim čitateljima i cijelom hrvatskom općinstvu.

    Kako smo rekli u uvodu da smo htjeli izdati jednu knjižicu ili knjigu prigodom desete obljetnice pogibije generala Drinjanina, dakle 1979. godine, za koju svrhu smo prikupili novinskih članaka, raznih pisama, Okružnica i drugog potrebnog materijala za spomenutu svrhu. Prilike u kojima smo tada živjeli su nas spriječile te smo morali odustati od namjeravane nakane, naravno do daljnjega. Kroz sve to vrijeme zastoja imali smo priliku pregledati i pregledavati sva ta pisma Maksa Luburića koja smo posjedovali. Mnoga smo pisma po nekoliko puta pročitali, i što god smo ih više čitali sve više i više smo dolazili do uvjerenja da se ideja pok. Karla Sopte treba ostvariti kada je on nama rekao pred svoju smrt u Torontu 2001. godine: "...ja sada ovo tebi dajem, jer u tebe vjerujem. Ova pisma su pisana Hrvatima i za Hrvatsku. Na tebi je da Hrvate i Hrvatsku upoznaš s ovim pismima". Ta ideja pok. Karla Sopte nas je vodila i fala dragom Bogu ovim putem i za sada u ovakovom spiralnom obliku predajemo ove dvije knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA hrvatima na študiranje.

    - Odmah dajemo do znanja - URBI ET ORBI - da ove dvije knjige: knjiga I i knjiga II su sastavni dio pisama Maksa Luburića koja smo mi imali i posjedovali a koja je on pisao svojim suradnicima. Kroz pisma će se vrlo uočljivo vidjeti kome je on ta pisma pisao i tko su mu bili najuži suradnici, i u dobru i u zlu. Svakako ovdje treba istaknuti i to da ove dvije knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA treba usporediti sa sv. BIBLIJOM. Zašto? Jednostavno zato što se Biblija ne čita kao romani, dnevne vijesti, knjige, i novine, pročitaš ih i ostaviš ih po strani. Biblija se čita za študiranje i po potrebi svaki dan, jer je puna mudrosti, puna ljubavi, puna savjeta kako se očuvati, puna putokaza kako se održati kao jedna kršćanska zajednica, kako opraštati i iznad svega priznavati svoje vlastite grijehe, zablude i pogreške i to sve kroz ispovijed. Ista stvar je i sa ovim knjigama PISMA MAKSA LUBURIĆA. Čovjek u svakoj potrebi kada počme sumnjati sam u sebe, bilo u kojem pravcu, osobito hrvatskom nacionalnom pravcu, uzeti će ove knjige i tražiti ona pisma u kojima će on naći izvor za snagu, izvor za razumjevanja, izvor za opraštanja, izvor za čvrstoću i upornost, izvor nepokolebljivosti, jednom riječu: vjeru u sama sebe. Kao što je Isus, žedan i umoran od puta kroz Samariju i Galileju, sjedio na Jokovljevu zdencu u gradu Sikar-u, da mu neka žena Samarijanka dadne vode da se okrijepi (Ivan 4:6.7), tako će i čitatelji ovih knjiga PISMA MAKSA LUBURIĆA , tražiti u njima okrijepu i snagu u svojem putu k hrvtskom cilju. To je general posvjedočio svojom adresom: "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u "ISTARSKA DRINA" br. 3/4 1964., kao i u svojem povijestnom govoru Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine, gdje je doslovno proročanski rekao: "...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski rat, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!..."

    - Naša originalna ideja je bila da preko jednog hrvatskog portala i njegova Foruma iznosimo ova generalova pisma, u originalu, bez ikakovih ispravaka, kako bi što bolje dali autentičnost samih pisama, gdje bi, s jedne strane, u svako pismo - po potrebi - mogli dopuniti i popuniti prazninu, spomenuti neka imena bez kojih pismo bi moglo, za današnje razumijevanje, gubiti na važnosti, kao i neke dogodovštine koje su falile u pismima. Mi smo bili u stanju dosta toga popuniti i na potrebna mjesta u pismima staviti odgovarajuća imena, jer smo na jedan ili drugi način bili upućeni na mnoge slučajeve o kojima general piše u ovim pismima, a s druge strane ljudi bi komentirali na pisma i možda donosili u svojim kometarima važnih informacija glede sadržaja ovih pisama.

    Jedan naš zajednički prijatelj, osobito prijatelj sada pok. Zvonka Bušića, nam je savjetovao, i rekao bih preporučio, hrvatski portal Dnevno.hr. Kontaktirali smo Administratora po imenu (inicilaje samo, P. M.) koji je jako bio oduševljen i dao nam zeleno svijetlo za iznošenje pisama. To je bilo prvog tjedna mjeseca travnja 2012. god.

    - Počeli smo sa pismima, a najteže je bilo odlučiti se da li ćemo pisma iznositi kronološki, po datumima i godinama. Što god više smo mislili da iznosimo pisma kronološki, ipak smo došli na ideju pisma ne iznositi kronološki, jer da će biti kud i kamo interesantnije i zanimljivije za čitatelje pročitati danas jedno pismo, recimo iz godine 1952., a sutra iz godine 1961 ili 1969., itd. Zašto to i zašto tako? Mi smo tako mislili kako bi čitatelju dali priliku da se sam uvjeri kroz ova pisma u evoluciju Maksa Luburića.

    - Već u prvih nekoliko pisama počeli su ljudi komentirati. Komentari su, sve u sveme, bili jako zanimljivi i pozetivni. Naravno da je bilo i onih žučljivih, što je i razumljivo, jer po onoj našoj hrvatskoj izreki: Nije se rodio da je cijelom svijetu ugodio. Bilo je i takovih komentara koji su tražili da prestanemo s pismima, jer da to više nije aktuelno. Odgovorili smo jednome da su Maksova pisma uvijek aktuelna toliko da bi mi, kada bi mogli, prepisali ih i prilijepili na nebo, tako da svaki prolaznik ih može vidjeti kao što se vide zvijezde, mjesec i oblaci, a svaki onaj koji govori hrvatski da ih može čitati.

    - Jedan vrlo državotvorni Hrvat iz Livna nam se javio i upozorio nas da ima mnogo pogrešaka u pismima, te nas zamolio da ispravljamo pogreške u idućim pismima. Od tada smo ispravljali (po)neke pogreške s tim da nismo ispravljali korijenske riječi pravopisa NDH.

    - Mi smo također ustanovili, čitajući Maksova pisma, nekoliko važnih stvari, a to su: da Maks skoro nikada nije pregledavao napisana pisma, jer za to nije imao vremena, da Maks u svojim pismima temeljito otkriva pozadinu razlaza POGLAVNIK/LUBURIĆ, da je Maks znao preko stotine pisama dnevno napisati i na pisma odgovoriti svojim suradnicima, da Maks nikoga nije isključivao iz redova hrvatske borbe, a da je svakoga uključivao.

    - Što smo dalje s pismima izlazili vani, više su nam se ljudi javljali. Preko privatni, osobni, sandučića primili smo mnogo pohvala i, rekao bih, još više sugestija kako bi trebalo knjigu izdati. Mnogi su bili ideje da se pisma skaniraju i tako skanirana izda se knjiga, pa neka se čitatelji sami uvjere u autentičnost i vjerodostojnost Maksovih pisama.

    - Pred Božić 2012. jedan vrlo državotvorni Hrvat iz Zagreba koji je redovito pratio PISMA MKASA LUBURIĆA na Forumu Dnevno.hr mi se javio s molbom da bi mi on vrlo rado htio pomoći skanirati sva Maksova pisma, ako sam ih ja voljan njemu poslati. Ja sam neka Maksova pisma preko pola stoljeća čuvao, te za mene je to bilo jako teško nepoznatu čovjeku tolika i važna pisma Maksa Luburića poslati. U nekoliko izmjena e-mail-a lijepo smo se sporazumijeli i kroz pisma uzajmno povjerenje stekli, tako da sam u veljači 2013. sve poslao tom dragom i nadasve požrtvovanom Hrvatu u Zagreb.

    - Polovicom siječnja 2013. na putu za San Francisco primjetio sam preko mojeg laptop kompjutora da Foruma na portalu Dnevno.hr više nema, tako da više nisam imao pristup tim nekoliko stotina iznešenih pisama. Čim sam došao kući, javio sam tom Hrvatu od povjerenja u Zagreb. Ovaj mi je odmah savjetovao da ne gubimo više vremena, nego da skaniramo pisma i pođemo dalje sa skaniranim pismima. Tako je došlo da imamo ovo što imamo i što dajemo Hrvatima na čitanje.

    - Prije nego smo se odlučili uvezati ova skanirana Maksova pisma u obliku spiralne knjige, tražili smo i druge načine, ali na žalost bez uspjeha. Što nama nije uspjelo, čvrsto vjerujemo da će nadolazeći iza nas, s mnogo većom snagom, žarom i poletom, dovršiti ovo započeto i početno djelo, usavršiti, uljepšati i dotjerati ga kao djevojku za prekrasno vjenčanje, i tako dotjerano i u profesionalno uljepšano, dati Hrvatima na študiranje.

    - Pisma su skanirana i kronološki po datumima i godinama poredani. Neka nisu čitljiva. Mi smo se često služili naočalima i povećalom. Ima nekoliko pisama kojima stranica ili više fale, što uopće nije toliko ni bitno za ovaj golemi podhvat.

    - Mnoga pisma su kopije od kopija i samo dragi Bog zna koliko kopija koje pismo je imalo. Neka pisma prilikom kopija su bila zgužvana, krajevi smotani, crnilo se veliko pokazuje na nekim stranicama. Uzevši u obzir važnost ovih pisama, tih nekoliko nejasnoća neće nikako biti odlučujući činbenik u odgonetki tih nekoliko nejasnoća.

    - Također ima nekoliko pisama gdje je general stavio povlaku olovkom ili penkalom s jednog ugla pisma na drugi. On je ta pisma slao Ratku Gagri u Toronto kao kopije odgovora pisama koje je general slao nekima a htio je svakako da Gagro zna što je general dotičnima pisao.

    - Svaki čitalac ovih knjiga vidjeti će imena i prezimena s kojima je general surađivao. I ne samo to. Svaki pojedinac će se pitati, kao što smo se i mi pitali: kako je general mogao to sve posavršavati, kada je njemu, kao i svima drugima, dan i noć 24 sata. Odgovor bi mogao biti samo jedan: LJUBAV ZA HRVATSKU!; kao što je rekao Dr. Andrija Hebrang mlađi u svojoj predizbotnoj kampanji za predsjednika RH 2009. godine: DA SE JE MAKS LUBURIĆ BORIO ZA HRVATSKE INTERESE!

    - Mi smo nastojali prebrojiti nebi li nekako došli do pravog broja koliko je puta u ovim pismima general napisao ime Hrvatska, bilo u imenici ili pridjevu, svejedno. Prešli smo preko dvije tisuće puta, pa se pitamo: kolika je to mogla biti velika ljubav da se je toliko puta spomenilo ime Hrvatska.

    - Izvor pisama ovih dviju knjiga su najviše od: Ratko Gagro, Dr. Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, pukovnik Ivan Štir, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan, Mile Boban i drugi.

    - Treba se također znati i spomenuti da je general imao mnoge druge kontakte i dopisivanja s mnogim drugim Hrvatima. Mi tih pisama nemamo. Spomenuti ćemo samo neka imena za koja znamo sigurno kojima je general pisao i sa kojima je on bio u izravnoj vezi: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilijam Cecelja, Stipe šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić i mnogi drugi.

    - Nadati se je da će ove dvije knjige skaniranih pisama Maksa Luburića potaknuti druge Hrvatice i Hrvate, a osobito one Hrvate - ili njihovu djecu ili unučad - koji još uvijek posjeduju bilo jedno ili više pisama generala Drinjanina, da ih dadnu onim osobama koje se budu bavile za izdavanje SABRANIH DJELA I PISAMA MAKSA LUBURIĆA.

    Mišljenja smo da bi za tu svrhu trebalo stvoriti jedan centar, središte, gdje bi ljudi mogli slati Pisma, Drine, Obrane i svaku napisanu riječ Maksa Luburića, generala Drinjanina. Mi za početak ovdje prilažemo jednu adresu gdje se traženi materijal može poslati i broj telefona gdje se može izravno dobiti odgovor.

    - Adresa: 9411 Winchester Road, Austin Texas 78733, broj: (512) 832-7755

    - Svima se najiskrenije zahvaljujemo na razumjevanju s vrućom željom i velikim pouzdanjem da ćete uživati u čitanju, študiranju, sugestijama, kritikama i širenju ideja ovih dviju knjiga.

    - U to ime mi vas iskreno pozdravljamo s našim hrvatskim pozdravom: Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!

    - Priređivači: Otporaš Mile Boban v.r. i D.D.

    - Želimo svima Sretan 73 treći hrvatski državni praznik Deseti Travnja!

    - Želimo svima Sretan Uskrs! 2014.

    Bobani

    25-03-2014, 23:33

    INAČE ĆE NAS TJERATI I STJERATI U ZAGORJE I NA OTOKE

    DRINAPRESS
    Apartado 1523, VALENCIJA - Espana

    general Drinjanin,
    27.I.1966.

    Dragi Miljenko !

    Primio sam članak, primio sam paket sa knjigama, atlasom, i vidim, da ćemo dati PRVI PUTA U HRVATSKOJ POVJESTI, jednu verziju u pogledu sandžaka. Imam s Tvojim člankom i poslatim materijalom, dosta, uz to nešto džamija, islamskih pisaca itd. Vi to ostavljate za budućnost. Jednom će se i o tome govoriti, ako ne za drugo, a ono za cijenkanje sa Srbima, nagadjanje sa Crnogorcima, ali pak za plan vezanja našega geopolitičkog prostora sa Crnom Gorom, Albanijom, Macedonijom. Jednom će i nama vakat doći. Zadovoljan sam.

    Hvala ti na trudu i znam da dolazi i nova epoka mladih i modernih hrvatski povjestničara s Tobom na čelu, koji si znao postaviti teorije. Ostalo je potanje vremena, sreće, snage i dalekovidnosti. Sve od Irana do obnove Tomislavove snage. To je jedna misija, koja je jedina, uz dobru politiku, kame, (kamena ili bajunete, nije najjasnije, mo), privredu i td. u službi HRVATSKE DRŽAVNE IDEJE, nasuprot srpskoj misiji i srpskom Dušanovu Carstvu. Tomislavovo Carstvo, makar i republičko, nasuprot vlaškom. Inače će nas tjerati i stjerati u Zagorje i otoke. Ja ću na kraju nešto napisati i poslati Tebi na uvid. Škakljivo je.

    Nego u pogledu Enciklopedije. U njoj osim Sandžaka ima i Crna Gora, BRIGADE, Četnici, Dalmacija. To je blago (Zahvaljujući poduzeću LIBRERIE HACHETTE gdje smo dr. Peranić i ja radili i sve naručivali što nam je trebalo. To je bio vrijedan izvor zlata za neše hrvatske potrebe, mo. Otporaš), koje trebam. Molim te poduzmi korake najhitnije i nabavi taj broj i daj odakle si posudio, i nabavi mi DRUGE IZAŠLE, i koštalo što bilo, ja ću ti to posebno nadoknaditi. Odmah učini, da imaš vremena časno riješiti stvar, reci šta bilo, i vrati novu njima. Stvar Atlasa nije toliko važna, i kad izvadimo što trebamo vratiti ću. Imam dobro spremljeno ono što si mi ranije slao o Boki. Da ti pošaljem, ili kad dodješ, na zimovanje ili ljetovanje. Lijepo je sačuvano.

    Jedna novost: Husnija je u Parizu, ali ne znam da li ćete posjetiti. Otišao je, jer veli, da je dobio "jednu ponudu" za rad, za njega, gospodju i kćerku. Kćer je napustila studij, vratila se ovdje, a meni nisu ništa rekli. Husnija mi je tražio dva dana da to "vidi", ali nije se vratio i već je deset dana. Medjutim, izgleda da bi moglo biti da je to u vezi sa Nikolićem, s kojim je, možda, uglavio dok je tu bio, a ovaj (Nikolić, mo) kako mi vele ipak odlazi u Pariz, i da osim revije pokreće JEDNU POLITIČKU NOVINU U SLUŽBI SMIDTA PAVELIĆA I NEOJUGOSLAVENA.

    (Dr. Ante (Smith) Pavelić je sin Dra. Ante (zubara) Pavelića koji je skupa sa Dr. Antom Trumbićem, Franjom Supilom i Ivanom Meštrovićem stvarao 1915 godine Jugoslavenski Narodni Odbor, JNO. Ovaj neojugoslaven Dr Ante (Smidt) Pavelić o kojem general govori u ovom pismu je za sebe uzeo ženino djevojačko prezime "Smith" kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od Poglavnika Dra. Ante Pavelića, za kojega je on često puta pisao nepovoljnije nego mnogi Srbi ili Titini Jugoslaveni, mo. Otporaš).

    Tako to izgleda, i moglo bi biti iznenadjenja. Previše traje emigracija, i nije li to "šta drugo"? Neznam. Husnija ne voli raditi, on bi htio namjestiti kćer i ženu, ali će biti šta odluči kćer sa pretenzijama princeze. Husnijina žena je sestrična ili nešto slično od Nikolićeve žene.

    Vratio se u Pariz Derviš Šehović i najavio svoju adresu. On je u službi onoga tko plati ručak. Mizerija. Prema Enveru pao je, sasma, Varoš i drugovi ga izkoristili, Židovi ga probali, Francuzi ga odbacili, i - svemu u svemu, mizerija. Kome bi i mogao biti ozbiljan suradnik. To je obično njuškalo, bez inteligencije, pa makar bi mogao voditi "inteligenciju". On će opet pokušati "tući žicu", petljati, lagati, ali više mu nitko ne vjeruje.

    Poslao sam Ti novinu OBRANU avionski. Izostavio sam ono o PAPI, jer je Danica (tjednik, kojeg su izdavali hrvatski franjevci u Chicagu, mo) javila i sada i Cecelja u Vjesniku. (Vilim Cecelja, hrvatski svećenik u Austriji i navodno Poglavnikov ispovjednik. Izdavao privremenik Hrvatski Vjesnik, mo), DA JE PAPA GOVORIO O STEPINCU, HRVATSKOJ, itd. - ali je izostavio OSERVATORE ROMANO, a to je opet drugo.
    Posebno ovdje bi nas odmah tužili, a uživamo baš zaštitu tih krugova. Nu ja ću donijeti stvar pametno, reći, da jedni vele ovo, drugi ovo, itd. pa opet iznijeti i više. Samo bez aluzija na PAPU, nego "rimske krugove" itd. Pogledaj stvar. Pošalji više radova, jer nemam vremena sredjivati. Napiši rastavljeno, da može ići u linotyp bez prepisivanja. Dosada mi je Husnija u tom pomagao, ali sad moram sve, (sve za našu Hrvatsku dragi naš generale, tebi ništa nije bilo teško, mo), a imam tri knjige, vježbovnike, pravilnike itd. za prevesti. Pošalji manjih i večih nota, bilježaka, mišljenja, za uokviriti, ali uvjek da bude za linotyp, rastavljeno itd. Budi dobar.

    Sada radim na trećoj knjizi generala Diaza (španjolski general Diaz de Villegas je napisao nekoliko knjiga o ratu. General Drinjanin je preveo dvije i izdao 1965., (1) GRADJANSKI RATOVI I REVOLUCIJE i (2) REVOLUCIONARNI RAT. Sada prevodi treću knjigu (3) NAPADAJ I OBRANA koja je tiskana 1966. Također general Drinjanin je preveo i četvrtu knjigu generala Diaz de Villegas POLITIČKI RAT koju je izdao 1968., mo), ali imam za 2 Drine dosta materijala slivena i ići će brzo.

    Odpada da bi Husnije napravio nešta iz Ćelebije. Pokušao sam, nu on je to čitao pet mjeseci, nijedne note nije napravio, a u uredu dva tjedna, razgledao. On je strašna lijenčina. Svi ti pjesnici su takovi, ili barem većina. Eto Enver: pjesnik, ali pjesnik van ureda i radin, brz, moderan, stvaran, i smije iz bohema. To je prošlo kao i Baščaršija, i kako prolaze "literalne kafane". Mi smo Husniju zvali "Hrvatska Literalna Kafana" tj. hrv. lit. kafedžijom". Godinu dana ima kod sebe pjesme Kordićeve (Lucijan Kordić, Grljevići kod Ljubuškog 1914, Široki Brijeg 1993., hercegovački franjevac i pjesnik, mo) i nije bio kadar napisati, a na svojim pjesmama je utrošio dva mjeseca, dva plaćena mjeseca u uredu. Nije mi ništa žao, iako ne mislim nikoga dovoditi. Dosta mi je. Ali ako mi ti i Enver pomognete, mogu ići napried.

    Vidim da mi Atlase ostavljaš. Dobro. Nastoj riješiti stvar sa Enciklopedijom. Ako treba platiti u dolarima, poslat ću ti. Nabavi mi ju cijelu, jer mi svaki čas treba, a znaš da mi fali ona kultura, koju se samo može naučiti u sveučilištu i višoj gimnaziji, ili nadomjestiti s donorom enciklopedijom.

    O legionarskim divizijama imam nešto. Nije hitno. Trebam ono o AZEVU I REVOLUCIONARNOJ INFANTILNOSTI. (Vidi Obranu br. 37-38 1966., mo. Otporaš).

    Enver je zasukao rukave i okupio Radni Skup u Argentini. O tom posebno. Kad sam mu govorio da bi ostao godinu dana ovdje, nije odbio, nego samo rekao: a od čega ću živjeti. Trebao bi ga kao komad kruha. Jak je u svakom pogledu, i posebno na peru, brz. Majka mu je zagrebčanka, on zagrebčanin, radikalan, i diskretan.
    Pokušali bi nešto komercijalno. Bumo vidili. Kad bi dobio na lutriji, poslao bi mu odmah radiogram: traži neplaćeni dopust godinu dana i dolazi. Dao sam mu posebne misije. O tome isto posebno.

    Ako mogneš izvaditi šta iz Ćelebije, dobro. Pisao sam Mandiću fra Dominiku o ovom izdanju i rekao da mu ga možeš nabaviti, veli da ga ima i da je na mnogo mjesta OSLABLJEN U HRVATSKOM DUHU. Nastojat ću dobiti jedno mdžarsko izdanje, koje sam nekada i čitao.

    Stavit ću na prvu stranicu, portada, sliku, jer nemam ništa pametnijega. Ostalo dobro, imam dvije bosanke, u mehmediji i fesu, i dosta drugih. Već je sve spremljeno, jedino mi nedostaje vremena da sredim.

    Reci mi jeli ti dosta 50 OBRANA, koje šaljem, (ja sam ih prodavao. Nekada nije bilo dosta ni 100 komada, a nekada ostane od 50. Zavisi kako su ljudi raspoloženi i koliko ih je došlo na misu. Uvijek su jedni te isti kupovali. To ja znam, jer mi se često puta dogodilo da sam nekima dao novinu a oni da nisu imali usitnu, te da će mi dati idućeg puta. Često taj "idući put" nije došao, te sam morao platiti razliku svakog puta, mo), te dali trebaš još knjiga Diaz, Drina itd., pa ću ti poslati, jer imam u zalihi. Može ti poslužiti.

    Naručio sam NOVE MATRICE SA IZVORNIM HRVATSKIM SLOVIMA, i sa "Đ""đ", pa ćemo početi fabricirati "domovinske letke" autentične. (radi se o letcima koje je tiskao DRINAPRES a zbilja su izgledali kao da su tiskani u domovini, mo). Neću te matrice za drugo ništa upotrebljavati, nezna nitko osim Tebe i Envera.

    Pljunuti ćemo vlasima u juhu. Mnogi hrvatski komunisti gledaju na emigraciju, ali šta možeš sa tim idijotima. Pukovnik Štir mi je poslao jedno "otvoreno pismo " i sjebati će Hefera kao Panto Babu. (Puk. Štir je napisao jednu knjižicu 1966. od 38 stranica koju je naslovio "Otvoreno pismo Dru. Stjepanu Hefferu" koje završava sa: Vaš mještanin i "kumaš" I. Štir., mo). Dosta smo ga čekali. Inače tamo u Buenos Airesu luda kuća. Dobivam na tisuće pisama od Dalmatinaca, naravno ima i Udbe ali ima i patriota kakav je bio HEBRANG.

    I sada: uzmi kao zadaću br. 1. nabaviti mi materijal o procesu i smrti HEBRANGA. Bili su mi obećali i zapelo negdje na cenzuri. Trebam to kao oči u glavi. Rukoljub gdji, pusicu bebi, a Tebe grli odani Ti

    general Drinjanin.

    ps. (rukom napisano: urgente, što znači hitno, mo)

    Bio sam počeo sredjivati već složeni materijal za razne Drine, pa sam počeo s Tvojim člancima o Hrv. Kralj. kući. Mislim da si mi bio pisao, da bi ovaj članak unišao kao PREDGOVOR, ili I. Dio članka o HRVATSKOM SANDŽAKU, pa mi odmah javi, da li si tako mislio. U tom bi slučaju trebalo biti naslov:

    "HRVATSTVO SANDŽAKA

    uvod

    PRVI DIO: prijašnji članak sa teorijom SURBIJE itd.

    DRUGI DIO: članak o Sandžaku sa svojim podnaslovom etc.

    Ili pak onaj članak je posebna stvar i mogli bi ostaviti za drugu DRINU, a staviti ovaj uvodnik o Sandžaku što si mi ga sada poslao. U koliko se stvari ponavljaju, skupa spadaju, ili ne, ti ćeš bolje znati. Javiti mi to odmah, dotle ću stati s tim.

    Bog !"

    Napomena:
    (Možda se je moglo iz izloženih pisama primjetiti razlika sadržaja pisama koja je general pisao Radnim Skupovima po Canadi i USA i drugdje, i sadržaja pisama koja je pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću. Otporaš.)

    Bobani

    26-03-2014, 13:22

    TUŽITI NEKOGA ZA POSJETITI POGLAVNIKOV GROB

    general Drinjanin,
    23.V.1962.
    Br. A. Kršinić,
    Usa.

    Dragi Ante !

    Kada sam zadnji put pisao nisam imao pri ruci Tvoje pismo od 16 travnja 1962., jer smo se selili u konačnu prostoriju tiskare, (Ovo je jako dobro znati. Zašto? Zato što su se dionice prodavale za kupnju tiskare DRINAPRESS i sav potrebni materijali oko tiskare, i zato što se je od te iznajmljene zgrade napravilo glavno središte HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, i zato što su mnogi istaknuti Hrvati dolazili tu kod generala, raspravljalo se o Hrvatskoj i kako istu osloboditi, i zato što su tu mnogi prenoćili, i zato što je general početkom 1969. godine nastojao kupiti tu zgradu a Ratko Gagro iz Toronta pokrenuo skciju prikuljanja sredstava da se ta zgrada kupi, i konačno zato što je Udbi uspijelo preko svojih agenata, a specijalno preko "KUMA" Ilije Stanića, koji je na 20 travnja 1969. ubio Vjekoslava Maksa Luburića, hrvatskog generala Drinjanina, mo. Otporaš), već radi na stalnom mjestu, gdje ima mogućnosti za razvijanje i eventualnu trgovačku bazu za tiskanje. Pa ću sada upodpuniti odgovor.

    Hvala na Uskrsnoj čestitci. Ja nisam ove godine nikome, ama baš nikome, čestitao. Selili smo se, posao kod tvrtke u sezoni, a tiskara daje briga. I kako smo se pokrenuli, to je pisama na kile. Hvala na čestitci, a eto, naknadno i ja Tebi i Tvojima, čestitam Uskrs, i Božić, i rodjendan i imendan, i Svetog Antu i sve skupa !

    U pogledu Baćana i pisma i dolara za Drinu. Mi smo bili rekli dva dolara, pa većina digla graju, da se nemože. Pa nekima sam rekao da uzmu normu dolarsku, a gdje se mogne više, i jest dobro, a gdje ne, da znaju, jer ih je bilo, koji su davali po jedan cenat, a pročitali četeri broja, a ima ih, koji su dali u mnogo godina jedan dolar, Ali ih ima, koji su dali i deset za svaki broj. Ima jedna grupa mladića u Kanadi, u šumi, koji rade tamo i koji dobivaju deset brojeva i svaki put i za svaki broj plate 100 dol. tj. deset dolara. Tako izadjemo nakraj. Prema tome reci Baćanu to, i niti pritišćemo, niti zahtjevamo, a niti se odričemo, ako ima plemenitijih i sviestnijih, pa plate i za one nemarne, kojih je najviše.

    Pišem danas Sušcu, (Janko Sušac iz Sacramenta, glavnog grada Californije, rođak ministra Gojka Šuška HOS RH, mo), a poslat ću Drinu. Pišem Mariju, tj. "malom Mariu" (Mario Matić, svećenik, živio u to vrijeme u mjestu Pacoima, okolica Los Angelesa, mo), a on se meni nije javio, a ako se ljuti, nek se jebe, jer ne znam njegove adrese.
    Pa da nisu ti Hercegovci maniti. Jednom je, prije, poslao svoje ime i ime nekog grada, a bez adrese, pa mu rekli, a on odpisuje, da će i mjesto radi njega postati slavno, jer je on u njem, pa neka ga traže. Valjalo bi mu poslati poštara na magaretu, pa da ga revanjem zove i da mu revanjem odzove.

    Pišem i Martinu (Martin Vidić, kojemu je general poslao sliju svojeg vjenčanja, a tu sliku meni dao u San Francisku Ante Krišinić 1981. Ja sam tu sliku poslao Ivani Josipović koja je tada bila novinarka za portal javno.mo. da ju stavio na portal javn.com za 40 obljetnicu generalove smrti. Ta slika može se naći ako se klikne: Reci istinu u razbiše ti glavu.mo. Otporaš) i zahvaliti ću mu se. Neka šalje Andriji (Artukoviću, mo) ako treba i dvadeset brojeva.

    U pogledu Hefera i drugova neznam šta bi ti rekao, jer jedno je želiti i on možda želi, ali sve je to puno agenata Udbe, posebno ovdje u Evropi. Ovdje mi je stigao i jedan Vendelinov rodjak, Vasilj, (Živko, mo.) koji je morao kidnuti jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Živko Vasilj kojeg sam poznavao prije pola stoljeća iz Pariza, odakle je početkom 1962. otišao kod generala u Carcagente. Vendalin Vasilj je hrvartski franjevac u Chicagu, bio je bojnik HOS NDH, mo), koji je morao kidati jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Organisation Armee Secrete 1961-1963, Francuska Tajna Vojna Organizacija, kojoj je na čelu bio general Raoul Salan a koja se je opirala De Gaulle-u da dadne Alžiru nezavisnost. De Gaulle-ova vlada je progonila simpatizere OAS-a isto kao što Račanove, Mesićeve i Josipovićeve vlade progone hrvatske Domoljube i sve one koji se ističu državotvornim Hrvatima, mo), samo zato jer je bio u HOP-u a prijatelj je Drine. Evo ga sada kod mene i priča mi čudne stvari. I drugi isto. Pukovnik Batušić mi piše, da su i njega denuncirali da stvara Vojsku, a kako ima prijatelja rekli mu, da je od HOP-a došla denuncija. Sve je puno Udbe., i oni imaju glavni glas.

    Ne znam kako dugo će se to moći izdržati. Mara i Višnja (Poglavnikova supruga i poglavnikova kćer, mo) su mene tužili španjolskom sudu da sam se slikao sa vitezom (Vitez i pukovnik Ibrahim Pirić Pjanić i general Drinjanin su se slikali na Poglavnikovu grobu, i tom prilikom general Drinjanin je napisao članak u Drini br. 2-3 1962. koja je posvećena Poglavniku: NA GROBU POGLAVNIKA I USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA, u kojim člancima moli Poglavnika DA MU POVRATI NJEGOV MIR. Klinkite: Na Poglavnikovu Grobu ili: Mir Na Poglavnikovu Grobu. mo.) na grobu Poglavnika bez njene dozvole. Pa šta je Poglavnik bio, da ga ta čifutka i danas mrtva hoće izkoristiti kao i živa.

    Eto, ali mi ćemo ipak sve učiniti da se rane lieče, jer mislimo na budućnost. Pozdrav Tebi i Tvojima, kao i svim prijateljima, odani Ti

    general Drinanjin.

    Bobani

    27-03-2014, 02:20

    by: Otporaš

    Američki predsjednik Barack Obama i Hrvatska Zastava    ‏

    Drage moje Hrvatice i dragi moji Hrvati prilažem vam ovdje našu hrvatsku zastavu pred kojom je u srijedu 26 ožujka 2014. predsjednik najmoćnije države na svijetu Amerike Barack Obama govorio u Bruxelu na sjednici NATO organizacije povodom Krimske krize između Ukrajine i Rusije.

    Da se je ovo zbilo prije četvrt stoljeća, milijunska hrvatska emigracija bi na koljenima dopuzala u Washington poljubiti pločnik po kojem predsjednik Barack Obama hoda. Tada su Hrvati bili kamo kud pohlepniji za našm hrvatskom narodnom zastavom nego danas, iako je to ista zastava crven, bijeli, plavi sa 25 polja i političkom oznakom HDZ na zastavi s kraljevskim oznakama, iako Hrvatska više nije nikakova kraljevina i daleko je od svake kraljevske dinastije, iako dr. Franjo Tuđman nije bio kralj; isto kao što je Poglavnik dr. Ante Pavelić stavio na našu narodnu hrvatsku zastavu crven, bijeli, plavipolitičku ustašku oznaku "U" slovo, s razlikom to da je Poglavnik bio i ostao Ustaša: isto kao što je i Tito stavio na našu narodnu hrvatsku zastavu crven, biljeli, plavi svoju političku i ideoločku oznaku petokraku, jer je on bio i ostao komunista.

    Ne mogu se oteti dojmu a da to ovdje ne kažem da je hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN u pismima svojim suradnicima, poimenice dru. Miljenki Dabi Peraniću pisao da je naše mjesto u okviru zajednice europskih naroda. I sad, kada je naša hrvatska narodna zastavacrven, bijeli, plavitu uz bok drugih euroskih naroda o kojoj je sanjao general DRINJANIN, trebamo sada biti toliko iskreni i priznati onima koji su se najviše za to trudili i borili da do toga dođe, drugim riječima da se zahvalimo onima koji su preuzeli zadaću generala DRINJANINA i krenuli njegovim putem do Europske Unije, a to su sinovi partizana koji su danas na čelu politike RH.

    Drage Hrvatice i dragi Hrvati budimo zadovoljni da se je ostvarila ideja Maksa Luburića, generala DRINJANINA negovom PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, vidi DRINA br. 3/4 1964. Nama, sinovima Ustaša nije žao niti krivo, niti smo ljubomorni što su sinovi hrvatskih partizana uzeli kormilo Hrvatske Države u svoje ruke. Zato su se Ustaše i borile, jer na mlađima svijet ostaje.

    Svima želim uskoro nadolazeći Sretan Deseti Travnja! Mile Boban, Otporaš.

    Drinapress

    27-03-2014, 15:59

    [B][U]Šesta (6) epoka je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnaša general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili i izbacivali, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.

    Sedma (7) epoka je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je bio Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu, a na drugoj je strani bio Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimiteti prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

    Osma (8) epoka je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predao predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Od tada sve aktivnosti Hrvatskog Narodnog Odpora i Otpora su prestale. Otporaš.)
    [/I][/COLOR]


    Poštovani korisniče Bobani, svaka medalja ima dvije strane, pa tako i sukob u organizaciji Hrvatski Narodni Odpor. Nije mi namjera braniti ni jednu stranu, jer nisam sudionik toga vremena i događaja. Međutim, pošto sam imao čast i privilegij poznavati neke osobe koji jesu, prilažem nekoliko dokumenata na tu temu. Uz najbolje želje

    http://i.imgur.com/bm1v38el.jpg (http://imgur.com/bm1v38e)

    http://i.imgur.com/VcLRe5ql.jpg (http://imgur.com/VcLRe5q)

    http://i.imgur.com/EpVZaqUl.jpg (http://imgur.com/EpVZaqU)

    http://i.imgur.com/6XdrRbwl.jpg (http://imgur.com/6XdrRbw)

    http://i.imgur.com/AQligE2l.jpg (http://imgur.com/AQligE2)

    Bobani

    27-03-2014, 18:05

    Poštovani Drinapress sve to stoji što ste naveli. Mene su krstili u crkvi i službeno mi je ime Mile, a više sam poznat kao Milan i tako me mnogi zovu, a ja sam uvijek ista osoba, bilo da me netko zove Mile ili Milane. Tako je isto i sa hrvatskom organizacijom ODPOR ili OTPOR, što je za normalong i državotvornog Hrvata ista stvar. Ja sam ima priliku prepisati prošle godine cijeli generalov govori Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine. Uzelo mi je preko dva tjedan dok sam cijelu vrpcu prepisao, i tu sam uočio da često puta u govoru se primjećuje kako general fonetički izgovara Otpor, jer je malo teže fonetički izgovarati Odpor, osim ako će čovjek svakog puta u mislima zastati pri izgovoru riječi Odpor i tek tada izgovoriti Odpor. U protivnom se često puta ljudi koriste fonetičkim izgovorom, kao na primjer: Svatovi, Svadba, Svat, Svadb, bio sam u Svadbi ili bio sam u Svatbi. Ima ovakovih primjera u našem hrvatskom jeziku mnogo, i n ije mi ovdje namjera ih tražiti, nego sam reći da je za mene to sve isto, kao što je bilo i pukovniku Ivanu Štiru koji je na osam (8) stranica napisao pismo generala Drinjaninu a da ni jedan jedini put nije napisao Odpor, već svakog puta Otpor. Kad smo kod fonetičkog izgovora, za podsjetiti samo, neznam koje je ispravnije: PEDest ili PETeset. Rekao bih da je ispravnije PEDeset iako u izgovoru često puta bi se moglo čuti PetESET. Pozdrav. Otporaš.

    Bobani

    28-03-2014, 02:52

    - "ŠTO SE MENE TIČE, JA SAM SA BOGOM UREDIO SVOJU SAVJEST"
    - "KADA SEBE STAVIM PREMA HRVATSKOJ, UMIREM MIRNE SAVJESTI"

    Pismo generala Drinjanina Dabi Peraniću 23.11.1967    ‏

    (Bog! dragi Darko, ovo je bio komentar kojeg sam dao na portal dnevno.hr. Tamo ga više nema. Ove izvadke sam izvukao iz pisma kojeg je general pisao Dru. Dabi Peraniću. Za sigurno će nam to trebati. Potraži, prekontroliraj i stavi gdje spada. Otporaš. Bog! mb.)


    Otporaš 2012-05-01 23:49:29

    Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

    Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

    ...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

    ...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

    ...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

    ...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo.Otporaš). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

    (Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i 1967. povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.

    Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)

    Bobani

    31-03-2014, 02:07

    MAKS LUBURIĆ JE HRVATSKA POVIJEST I HRVAT SVIH STOLJEĆA!

    Bog! Mile.
    Za Dom Spremni!

    Ova slika je uzeta iz DRINA br.1-2. 1965. strana 185.

    Piše: Vjekoslav Luburić, Maks, general Drinjanin.

    (Da se nezaboravi, ili bolje rečeno: DA SE ZNA, da je naš dragi Bog htio da naš hrvatski Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin, proživi rat NDH i da poživi toliko dugo koliko mu je bilo potrebno da napiše onoliko koliko je napisao u OBRANAMA, DRINAMA, PISMIMA, raznim drugim časopisima, novinama, Okružnicama i Okružnim Pismima svojim raznim prijateljima i suradnicima. U svim tim opisima general Drinjanin je iznio - moglo bi se reći - skoro sve važne dogodovštine vezane uz Ustaški Pokret, stvaranje NDH, borba za opstanak NDH, povlačenje HOS-a prema Austriji, propast NDH, stvaranje ORVATSKOG NARODNOG ODPORA, uzrok ili uzroke razlaza između njega i Poglavnika dra. Ante Pavelića; sve se to i mnogo više može naći u njegovim člancima, opisima, pismima, porukama i magnetofonskim vrpcama, itd. Nikako se ne može pisati jedna poštena i iskrena povijest o NDH a ne koristiti se iznešenim opisima generala Drinjanina. Tako bi se moglo reći da Maks Luburić nije samo dio hrvatske povijesti, nego u pravom smislu se može reći da je on, MAKS LUBURIĆ, HRVATSKA POVIJEST.
    Priloženo je pisao general Luburić. Pročitajte pažljivo i sve će vam biti jasno. Otporaš Mile Boban.)

    Ova je fotografija bila jedna od najdražih uspomena, kako za generala Moškova, tako i za mene osobno.

    Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

    Zato je bilo logično da u taj SABOR udju i predstavnici mlade ustaške generacije i USTAŠE, Hrvatske Revolucionarne Organiazcije, uopće. Tako su tom zakonskom Odredbom ušli u SABOR, kao Sabornici, pripadnici Doglavničkog Vijeća, t. j. Doglavni i Poglavni Pobočnici, te Povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, koji su bili postavljeni, bilo u emigraciji bilo u domovini, na razne dužnosti Glavnog Ustaškog Stana. Tako sam i ja, kao Povjerenik GUS-a bio izabran Sabornikom.

    Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvoranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske.

    Kada je na raznim jezicima tiskana prva knjiga o Hrvatskoj, tako na njemačkom i talijanskom, izišla je spomen - knjiga KROATIEN MARSCHIERT - Erste Jahreslese in Wort und Bild aus der Wochenschift - "NEUE ORDNUNG". Europa Verlag, Zagreb 1942. Druckerei Karl Becker, Zagreb. - Na izričitu Poglavnikovu želju ova je fotografija bila na samoj omotnici spomen - knjige objavljena.

    Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

    general Drinjanin.

    Bobani

    31-03-2014, 12:54

    Nova Hrvatska – interview sa Vjekosklavom Luburićem
    by: Otoporaš

    March 31, 2014
    u "Iz Otporaševe Torbe" (In Kolumna u "kamenjar.com")



    Dopisnik “Nove Hrvatske”, koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao u Madrid, da napiše posebni izvještaj o tom dogadjaju, posjetio je takodjer generala g. Vjekoslava Luburića koji sa svojom p0rodicom živi na obiteljskom posjedu u južnoj španiji, Naš dopisnik je zamolio g. Luburića da dadne interview za “Novu Hrvatsku” što je on vrlo rado učinio, odgovorivši opširno i vrlo otvoreno na sva postavljena pitanja.
    Zbog visokog i važnog položaja, koji je general Luburić zauzimao u hrvatskom javnom životu za vrijeme rata, kao i njegove vodeće uloge u Ustaškom Pokretu, objavljujemo ovaj interview, vjerujući da će zanimati mnoge čitaoce “Nove Hrvatske” i da će doprinijeti razbistravanju bar nekih pojmova naše emigracije.

    PITANJE: Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali Ustaša po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret?

    ODGOVOR: Ne bi bio iskren ako ne bi priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da na pr. nikada više ne će biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima Hrvatska Vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaško žrtvi i borbi.

    Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca. Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka. Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja ne može biti ustaška u bližoj budućnosti. Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svom Saboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim.

    Svijestan sam poteškoća, koje čekaju Ustaški Pokret. Znam da će mnogi ustaše slijediti jedan kurs, koji nam ništa dobra ne će donijeti. Oni će biti grobari naše političke akcije a spasioci ustaškog duha i imena. Teške su to riječi, ali sam potpuno svijestan njihovog značenja. Zavisi od mentaliteta, odgoja i doba, da shvatimo, da nas Hrvatska danas treba više kao Hrvate nego sutra kao preživjele Ustaše. Moramo biti više patrioti nego strančari, jer ustaštvo je bilo radi Države a Prema tome treba sve podrediti potrebama Domovine, Bila bi viečna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pezvanost i veličinu, ne budu realno gledali na dogadjaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom, koji nam neprijatelji žele staviti na čelo. Ustaški Pokret ne može danas ujediniti narod, a narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobodjenja,

    PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje?

    ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta dijela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati. Hrvatski ie narod ledini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koti smo se borili i griješili, kao i onima, koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle Na-rodu ulogu suca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac.
    Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No ne smijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo II zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac.

    PITANJE: Kakvo bi uredjene prema Vašem mišljenju trebalo vladati u budućoj Hrvatskoj?

    ODGOVOR: U velikom dijelu svi’eta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage medjunarodnog komunizma. Nam”! je mjesto uz te snage demokracije i htjeli mi ili ne u Hrvatskoj će vladati demokracija. Hrvati su išli sa silama osovine jer EU ove pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu,
    ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu. Da su snage demokraclte bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima. Danas situacija nije ista kao 1941. g. i narod očekuie slobodu orl zapadu ih saveznika. Našu slobodarsku borbu treba zato uskladltl sa stanjem u svijetu. Treba naučiti Ho više od svijeta s koilm dana” živimo i koji je napredniji od nas u političkom razvoju. Treba učvrstiti hrvatsko vanstranačko jedinstvo ljudi i oružja, jer je to uvjet da ne doživimo sudbinu ruskih emigranata.

    PITANTE: Upravo ste spomenuli emigrante. Kakvo je Vaše mišljenje o hrvatskoj emigraciji i što mislite kakvu ulogu mogu odigrati hrvatski emigranti?
    ‘
    ODGOVOR: Od emigracije ne treba mnogo očekivati. Velikim dijelom ona je ostarila i preživjela u mnogom pogledu, Onda je ako zavaravamo sebe i druge te mislimo da je drugačije. Domovina od nas očekuje mnogo više nego što mi možemo dati, a mi opet dajemo mnogo manje nego što nam je to moguće.
    Društvo u Hrvatskoj se mijenia, stvaraju se nove koncepcije prava i politike, nove socijalne ideje, koie većina u hrvatskoj staroj emigraciji ne može shvatiti sve da i hoće. Zato je i raskorak izmedju domovine i emigracije teško izbjeći. S time se moramo pomiriti. Jedna pojava ipak ulijeva ohrabrenje. To je nastup novih generacija, mladih Ijudi u emigraciji, koji ne trne od one hipoteke prošlosti, koju mi nosimo. Mladji daju još jedine nade. Ako se ne miješaju u rasprave nas starih. put za uspjeh im je otvoren. Neka poštuju stare, ali neka idu svojim putevima. Mladji Ljube majku Domovinu onako kako smo to činili mi, Ustaše, ona generaciia, koja je gradila jankapustu, i zato se ne bojim da će Hrvatska ikada ostati bez novih Bobana, Moškova, Lorkovića i Mortidjija.

    PITANJE: Što Vi kao vojnik mislite o prilikama II domovini i na koji način, držite, da bi moglo doći do promjene u Hrvatskoj?

    ODGOVOR: Ja vlerujem da će se hrvatski narod moći osloboditi samo i jedino borbom i da će se biološki očuvati jedino zalogom svih Hrvata, pa i onih, kofi danas svijesno ili nesvijesno pomažu režimu. Treba dati mogućnost i zalutalima da biraju izmedju demokracije i svjetskog komunizma, a ni u kom slučaju ne treba postaviti alternativu: ili ustaše ili komunisti. Narod ‘je trpio i nije isključeno da bi se odlučio za sadašnje stanje, samo zato da se spasi od novih nevolja, To bi bila tragedija za cijeli narod. Još jednom naglašavam. Hrvati će se moći oslobo
    diti samo borbom, samo složnim nastojanjima. U toj pak borbi treba računati s dalmatinskim i zagorskim bivšim partizanima s novom jugoslavenskom vojskom, dočasnicima, časnicima, oružjem, vezama itd. Bez svega toga, bez mnogih “Hebranga i Djilasa” nema novog ustanka u našoj zemlji, nema one djelotvorne pomoći, koju nužno trebaju sve brojnije hrvatske ilegalne skupine na terenu.

    PITANJE: Kakvi su Vaši osobni planovi za budućnost i da li smatrate da smrću dr Ante Pavelića nastupa vrijeme za Vašu ponovnu političku djelatnost?

    ODGOVOR: Moj odgovor je jednostavan: NE

    Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. Treba samo malo; da svijet grakne protiv mene i onih, koji idu s mojim imenom. Ljubim Hrvatsku i previše a da bi ne mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to. koliko imam sljedbenika. Meni su drugovi dostojno platili vjernost za vjernost, ali to Hrvatskoj ne će koristiti. Osobne osjećaje i želje dužni smo podrediti općoj stvari. Inače bi imali pravo oni, koji tvrde da sam poveo pobunu II Ustaškom Pokretu ne radi istine, drugarstva i interesa Hrvatske, nego samo zato da spasim svoje ime i svoje pozicije.

    Mene nije nikada vodila pa ni sada me ne vodi ambicija. Sve što sam učinio, dobro I zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan, da ako je neprihvatljivo ime Poglavnika, moje je još više. Ja bi se mogao prati, možda i “oprati”, da sam jednostavan vojnik, koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću učiniti, jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer snosim odgovornost u svakom pogledu. želim biti dosljedan samom sebi.

    Vrijeme šutnje i povučenosti iskoristio sam da ojačam duh i sakupim znanje, da se riješim balasta, kompleksa, sanja i prošlosti, koja vodi u grob. Sada mislim samo na budućnost Hrvatske, koja će moju djecu Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miroslava dovesti u Ljubuški, pa makar ja i “pukovnici” morali ostaviti kosti ili u borbi ili u tuđjinl.Ja sam voljan prisegnuti, da se ne samo ne ću primiti nikakvog položaja, časti itd. nego i da ne ću živjeti u Hrvatskoj, ako je to bezuvjetno potrebno za smirenje i sreću naroda.”

    Dopisnik “Nove Hrvatske” zadržao se nakon ovog interview-a još dulje vremena u razgovoru s generalom Vjekoslavom Luburičem, koji je pokazao zanimanje naročito za aktivnost novih emigranata i stanje 0 izbjegličkim logorima u Italiji, Austriji i Njemačkoj. (ANOH)

    Otporaš/kamenjar.com
    Podijeli sa drugima

    Bobani

    03-04-2014, 16:42

    NAŠ (HRVATSKI) VOJNIČKI POZDRAV

    Piše: general Drinjnin

    General Drinjanin, Vjekoslav Maks Luburić: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV

    Mnogo je novih, maldih, vojnika zatražilo, da im se u "DRINI" kaže odredjeno, kakav je naš vojnički pozdrav; da li se treba pozdravljati "rimskim pozdravom", tj. uzdignutom rukom, da li je naš pozdrav "Za Dom Spremni" ili "Za Poglavnika i Dom Spremni", da li je naš pozdrav stari starčevićanski "Bog i Hrvati - Hrvatska Hrvatom".

    Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i srbske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti, kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.

    "Rimski pozdrav", tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i zato se zvao "rimski pozdrav".

    Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo puta mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. "Guardia Civil" (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.

    Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i radilo baš ustaški.

    Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.

    Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke kape itd.

    U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA - HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U - HRO/. Nošene su čisto vojničke uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici, zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika - krilnika (za vrijeme rata jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).

    Išlo se na "prijavke". Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više. Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na prijavku, čitanje dnevne zapovjedi, raspored straže itd. itd.

    Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN - kao vrhovna uprava, je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo kasnije počeli su studenti i mađarski "Streljasti Križevi" po uzoru na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.


    Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim vojničkim pozdravom.

    Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU (P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili "USTAŠKU OBRANU" i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.

    "Rimski pozdrav", tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke okopne jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.

    Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj. dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.

    Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav, tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.

    Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku, koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.

    Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa "Ti", nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.

    Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko. Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.

    Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome, oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata, ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati, kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.

    Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima, koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage: komunisti i antikomunisti.

    Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje, preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti, koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era. Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav. (Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137.) Otporaš.


    Napomena:
    [I]
    (Ima jedna priča koju se olako može usporediti s ovim opisom generala Drinjanina, kako je hrvatski neprijatelj uspio nametnuti Hrvatima kompleks krivnje "fašističkog pozdrava uzdignutom rukom". Priča počima ovako:

    "Pošla žena musti kravu i sa sobom povela sinčića od nekih desetak godina. Krava je imala malo tele od nekih 3/4 tjedna. Majka rekla svome sinu da uzicom zadrži tele dok ona (po)muze kravu. Tele se opiralo tako da je mali uzicu stezao, dok tele nije palo. Kada je majka vidjela da je tele mrtvo, zavika na sina i majčinski ga plesne po vratu, mali pade na tlo mrtav. Kada je otac maloga to vidio, razljuti se i pleskom udari svoju ženu, koja pade na tlo mrtva. Narod se počeo okupljati da vidi šta se je desilo. Došla su i dva brata sada pok. žene, i u prepirki sa zetom udare čovjeka, koji mrtav pade na tlo. Ljudi se zaprepastili ovim žalostnim slučajem i svaki nazočni se pita kako je mogo do ovoga doći, da zbog ničega mrtvi ovdje leži jedna obitelj. Jedna žena u očaju reče: VELE TI JE MUKE VRAG IMAO DOK JE SVE OVO IZVEO. Vrag se oglasi sa grane: NISAM MNOGO. SAMO AMO TELETU UZICU STEGAO."

    Ova priča može nam poslužiti kako bi se što bolje mogla razumijeti naša hrvatska glupost, a ne našeg neprijatelja mudrost. Otporaš.)

    Bobani

    03-04-2014, 16:43

    NAŠ (HRVATSKI) VOJNIČKI POZDRAV

    Piše: general Drinjnin

    General Drinjanin, Vjekoslav Maks Luburić: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV

    Mnogo je novih, maldih, vojnika zatražilo, da im se u "DRINI" kaže odredjeno, kakav je naš vojnički pozdrav; da li se treba pozdravljati "rimskim pozdravom", tj. uzdignutom rukom, da li je naš pozdrav "Za Dom Spremni" ili "Za Poglavnika i Dom Spremni", da li je naš pozdrav stari starčevićanski "Bog i Hrvati - Hrvatska Hrvatom".

    Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i srbske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti, kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.

    "Rimski pozdrav", tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i zato se zvao "rimski pozdrav".

    Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo puta mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. "Guardia Civil" (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.

    Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i radilo baš ustaški.

    Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.

    Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke kape itd.

    U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA - HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U - HRO/. Nošene su čisto vojničke uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici, zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika - krilnika (za vrijeme rata jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).

    Išlo se na "prijavke". Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više. Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na prijavku, čitanje dnevne zapovjedi, raspored straže itd. itd.

    Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN - kao vrhovna uprava, je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo kasnije počeli su studenti i mađarski "Streljasti Križevi" po uzoru na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.


    Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim vojničkim pozdravom.

    Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU (P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili "USTAŠKU OBRANU" i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.

    "Rimski pozdrav", tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke okopne jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.

    Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj. dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.

    Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav, tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.

    Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku, koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.

    Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa "Ti", nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.

    Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko. Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.

    Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome, oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata, ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati, kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.

    Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima, koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage: komunisti i antikomunisti.

    Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje, preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti, koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era. Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav. (Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137.) Otporaš.


    Napomena:
    [I]
    (Ima jedna priča koju se olako može usporediti s ovim opisom generala Drinjanina, kako je hrvatski neprijatelj uspio nametnuti Hrvatima kompleks krivnje "fašističkog pozdrava uzdignutom rukom". Priča počima ovako:

    "Pošla žena musti kravu i sa sobom povela sinčića od nekih desetak godina. Krava je imala malo tele od nekih 3/4 tjedna. Majka rekla svome sinu da uzicom zadrži tele dok ona (po)muze kravu. Tele se opiralo tako da je mali uzicu stezao, dok tele nije palo. Kada je majka vidjela da je tele mrtvo, zavika na sina i majčinski ga plesne po vratu, mali pade na tlo mrtav. Kada je otac maloga to vidio, razljuti se i pleskom udari svoju ženu, koja pade na tlo mrtva. Narod se počeo okupljati da vidi šta se je desilo. Došla su i dva brata sada pok. žene, i u prepirki sa zetom udare čovjeka, koji mrtav pade na tlo. Ljudi se zaprepastili ovim žalostnim slučajem i svaki nazočni se pita kako je mogo do ovoga doći, da zbog ničega mrtvi ovdje leži jedna obitelj. Jedna žena u očaju reče: VELE TI JE MUKE VRAG IMAO DOK JE SVE OVO IZVEO. Vrag se oglasi sa grane: NISAM MNOGO. SAMO SAM TELETU UZICU STEGAO."

    Ova priča može nam poslužiti kako bi se što bolje mogla razumijeti naša hrvatska glupost, a ne našeg neprijatelja mudrost. Otporaš.)

    Bobani

    04-04-2014, 21:00

    PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA (Istarska DRINA, 1964)

    Donosim ovdje povijesnog značenja PORUKU IZMIRENJA...koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964. godine, strana 18-21.

    Ovu PORUKU IZMIRENJA.. je napisao dr. Miljenko Dabo Peranić a glavni zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJAN ju je malo izmijenio i odobrio. PORUKA IZMIRENJA počima ovako:

    Rat je zamukao i puške zamukle. Jugoslaviju je trebalo srediti i urediti administraciju.

    Dolazi do prvih razočaranja. I što dalje sve to gore. Srbski su elementi počeli iztiskivati hrvatske partizane i u samoj Dalmaciji i Istri. Ne radi se tu samo o direktorskim mjestima, boljim plaćama, odgovornim službama, nego i samim pomorskim položajima, a za koje se Istrani i Dalmatinci smatraju najpozvanijima, i to s pravom.

    Posebno je nezadovoljstvo zavladalo medju vojnim častnicima i dočastnicima Jugoslavenske Armije. Potomci starih Uskoka su uvidjeli da ih se udaljuje od odgovornijih mjesta u koris srbskog kadra, da im se onemogućuje napredovanje u činovima, pohadjanje pomorskih vojnih akademija i slično. Istarski i dalmatinski partizani su se osjetili prevarenima.

    Istranin se bunio, Dalmatinac brundao, a Hebrang sa svojom ekipom tražio zaštite kod Staljina. Ovaj, koji nije volio vidjeti jednu jaču Jugoslaviju, bio je više sklon ideji hrvatskih komunista, pa čak i stvaranju jugoslavenske federacije u smislu Hebranga sa republičkim vojskama, te ih je otvoreno i pomagao. Srbski su komunisti reagirali i nisu se htjeli pokoriti Staljinu. Nadolazi 1948 g. osuda kominforma. Pada Hebrangova glava, zatvori se pune hrvatskim komunistima, (i antikomunistima, otvara se Goli otok, postavlja se Antu Josipovića, oca Ive Josipovića, današnjeg predsjednika RH, za glavnog upravitelja istoga, mo. Otporaš) i na javu izlazi Goli Otok. Istrani i Dalmatinci su s gnjušanjem ustanovili da su žrtvama postali samo hrvatski komunisti, u dobrom dielu upravo dalmatinci i da su denuncianti bili uglavnom Srbi.

    Nastaje problem kod hrvatskih partizana. Vide da se bratstvo i jedinstvo pretvorilo u srbsku egemoniju, kao i u kraljevskoj Jugoslaviji. Istranin i Dalmatinac ne mogu glumitite počinju stradati. Odbacuje ih se sa odgovornijih mjesta i nastoji poslati u njihovu Istru ili Dalmaciju. Srbi se naveliko bahiću kako po svoj Dalmaciji tako i po istri. Vicko Krstulović se mora povlačiti prema Dalmaciji a Vici Buljanu je povjereno igrati se Alkarskog vojvode.

    Ideja Jugoslavije ili zajednice Hrvata i Srba, pa ma u kakovom obliku se ona propagirala, je zauviek pokopana u srdcima onih, koji su se za nju u jednom momentu, premda nesviestno, borili.

    PARTIZANI ISTRE I DALMACIJE - NA VAMA JE RIEČ

    Napravimo bilansu zadnjih 20 godina.

    Ne govorimo o našem seljaku, kojemu ogorčiše beogradski diktatori i ono malo života, koji mu da je škrti krš.
    Ne govorimo o ribaru, koji uz tegobe noćnog nespavanja mora smoći sredstva da plati porez, da uzdigne djecu i odhrani obitelj.
    Govorimo o Tebi, kršni Istrianče i Dalmatinče, koji si pred talijanskim zulumom pobjegao u partizane i doživio "oslobodjenje"; o Tebi, koji i danas služiš Titovu vojsku, i koji se buniš što ne možeš napredovati i prosliediti školovanjem, dok Titovi "drugovi" s onu stranu Drine završavaju pomorske akademije, dolaze na tvoje more, preuzimaju kapetanska mjesta, koja su vjekovima ponosno držali Tvoji djedovi, te Te tako guraju i iztisnjuju iz Tvojeg položaja i kradu Tebi, i to u Tvojoj vlastitoj kući, Tvoj svakidašnji kruh. Govorimo o Tebi, koji moraš slušati "časove" o plivanju od onih koji mora nikada nisu ni vidili, i koji Ti sole pamet kako treba ploviti, Tebi, koji si srastao s morem i cieli svoj život na njemu provodiš.

    Pogledaj oko sebe! Koliko je u vojnoj mornarici Istrana i Dalmatinaca medju Tvojim predpostavljenima? Došlo je vrieme, kada Te uvjeravaju da više ni ne znaš što je more! Predji su Ti bili umni morski orlovi; no, pogledaj u Pomorsku Enciklpoediju: radi "bratstva i jedinstva" Tvoje Hrvatsko more je postalo SRBSKIM! Kralj Krešimir IV. je ponovno nazvao Jadran "našim hrvatskim morem"; Dubrovnik je vjekovima prkosio svim morskim olujama; sjeti se pomorske bitke pod Visom, koju su odnieli Tvoji djedovi; zamisli nadjudske uskočke gusare, koji su stoljećima prkosili Sinjoriji, kao i nekada i Morski Župani sa svojim Neretljanima; - sve, sve Ti to sada moraš zaboraviti, da, svu tu slavnu prošlost od 800 - te godine na ovamo, kada su se Tvoji pradjedovi počeli boriti s tudjincem za svoje more i svoje otoke. Već preko 1150 godina Tvoji predji pišu i mačem i perom hrvatsko ime po morskim valovima i po kršu otoka. Podsjećam Te Tvoje slave, Tvog imena i Tvog mora, kao i Dubrovačkog zvonca, koje je Srbima davalo do znanja, da moraju u predvečerje napustiti gradske miri (zidine).

    Mnogi su se od Vas demobilizirali , jer nisu više mogli trpjeti sve te nepravde.

    Došao si u civilni život. Niesi li medjutim naišao na sve to isto i u civilu? Opet Srbi "sve i svuda"! Opet moraš biti pokoren tudjincu! Zar zbilja Istranin i Dalmatinac nije više sposoban upravljati svojom lukom, voditi civilnu vlast i upravljati brodom? Zar su samo Srbijanci sposobni imati dvaput veću plaću od Tvoje, voziti se autom, imati vlastite vile, bolje zalogaje, zubatiju ribu, širi pogled i čišći zrak? Krepki potomče nepobjedivih Uskoka, kojima ni sva Venecija nije mogal odoljeti, sada kada Si "oslobodjen" postao Si većim robom, nego li su bili Tvoji predji!

    Znam da Te sve to peče, kao i mene, koji se nisam borio pod zastavom "bratstva i jedinstva". Nepravda nas je zbližila i zlo pobratimilo. Bije nas ista prekodrinska ruka.

    Ne misli, da Ti prigovaram, što si se borio za to "bratstvo i jedinstvo"; sviestan sam da su Ti ga nametnuli, jer si se borio za svoju Istru i za svoju Dalmaciju, a ne za veliku Srbiju. Sada, kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.

    Zovu me reakcijom; a evo sada i Ti reagiraš na sve one nepravde koje nas zajednički biju!

    Brat mi je bio Domobran, koji se je borio samo za ovaj svoj krš, ovo naše more, za svoj dom, za koji se danas boriš i Ti, te tako i Ti postaješ Domobran.

    Bio sam se ustao proti preko drinskih uljeza, koji su za kraljevske Jugoslavije činili ono, što Tebi danas čine: da, bio sam se ustao za Hrvatsku, kao i Ti danas ustaješ.

    Kako vidiš idemo istim putem. Jedno smo, samo što ja živim u ilegalnosti, a Ti u legalnosti, što Ti je u rukama oružje, a ja sam praznih ruku. Šuvaj svoje mjesto, jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas, kada ćeš moći petokraku zamieniti kockastim grbom i postati gospodarem našem moru i našoj Hrvatskoj.

    Od danas budimo samo jedno: samo borci za Hrvatsku!

    (Eto, uspio sam u cijelosti i u originalu prepisati ovu PORUKU IZMIRENJA ...koja je pisana prije 50 godina; pisana rječnikom Ustaše, rječnikom borca za Hrvatsku, pisana rječnikom onoga koji je ubijao i bio ubijen za HRVATSKU, a to je glavom i petom hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić.

    Slava svima onima koji su svoje dragocijene živote dali za obranu i u obrani naše zemlje Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički ili ideološki režim!

    Sjetimo se nadolazećeg Desetoga Travnja, dana proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, NDH 1941 godine! Također sjetimo i uzrokovanih žrtava tog nadnevka, bilo u obrani ideje tog nadnevka, bilo u rušenju ideja tog nadnevka! Otporaš.)

    Bobani

    08-04-2014, 02:51

    (Dobro je jedan komentator rekao na ovom Forumu o ovoj temi " General Vjekoslav "Maks" Luburić: " Research him, study him and then let each individual decide". Prevedeno: Istražimo generala Drinjanina, studirajmo ga i tek onda svaki za sebe neka odluči.

    Ja o ovoj temi "General Vjekoslav "Maks" Luburić" ne znam mnogo, ali svakako i sa sigurnošću mogu reći to: da poznam Maksa Luburića - generala Drinjanina - u dušu, poznam njegove hrvatske državotvorne misli i ideje koje su ga kao dječaka, gola i bosa, gladna i žedna iz njegovog Humca pokraj Ljubuškoga, preko uvala i strmina i nepoznata puta odvele i dovele do Janka Puste u Mađarsku početkom tridestih godina prošlog stoljeća. Tu je dječačić Vjekoslav Luburić došao ne na odmor i da se odmara, nego je tu došao s jednom određenom MISIJOM a ta je bila da se vojnički istrenira i pripremi za rušenje srpske kraljevske Jugoslavije i za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Njegova MISIJA stvaranje hrvatske države je ostvarena Desetoga Travnja 1941 godine. Kao što je i Misija Isusa Krista bila ostvarena njegovim razapinjanjem na Križ a potom opet USKRSNUĆE, kojim se i dandans, poslije više od dvije tisuće godina, proučavaju detalji njegova života, uspona i pada, Slave i prezira, kako bi se svakom pojedincu dala prilika da se upozna sa mislima i idejama koje su vodile Isusa Krista da se ostvari Njegova Misija; tako isto i Maksa Luburića, generala Drinjanina treba študirati njegove Misli i njegove Ideje, kako u stvaranju Hrvatske Države, tako isto u borbi za obranu Hrvatske Države. Otporaš mb.)

    Board index < Axis History < Minor Axis Nations < Croatia
    Change font size

    AHF Bookstore
    Support AHF
    FAQ
    Register
    Login

    General Vjekoslav "Maks" Luburic
    Topic locked

    30 posts . Page 1 of 2 . 12
    General Vjekoslav "Maks" Luburic

    Postby Junak1929 on 14 Jul 2009, 08:14
    The Croatian sub-forum on Axis seems to be moving a little slow so I thought I'd throw in a new topic since I have some free time on my hands. I'm going to start off with information that I have compiled from various sources - if someone sees a mistake, feel free to correct me.
    Intro:
    General Luburic is a very difficult research subject - in most cases he has been demonized by tito's communist government, thus very basic information; such as DOB has been skewed. The reasoning behind his demon-ization is largely credited to the fact that he was one of the largest threats to the communist government in yugoslavia after the fall of NDH (why will be explained) - his demon-ization is very evident in Croatian society today in which most people who know very little about NDH can tell you "something" about Luburic, and it is usually very, very negative.


    -Vjekoslav "Maks" Luburic was born in Ljubuski, Herzegovina (Austro-Hungary at that time) on March 6th, 1913. Many sources have incorrectly cited his date of birth as June 20th of the same year.

    -Shortly after the end of WW1; around Christmas, his father was killed by Serbian Zandars - at this time there was a terrible famine sweeping most of Herzegovina and Dalmatia - it is also known that at this time, the early days of the Kingdom of Serbs Croats and Slovenes, Serbian "Zandars" were committing vast crimes within the newly created state; type of backlash if you will for Croats fighting on the Austro-Hungarian side against Serbia in WW1.

    -He attended highschool in Siroki Brijeg, Herzegovina.

    -During his time in Siroki Brijeg as a student, he was often put in jail for protesting the new government; handing out various pamphlets, propaganda articles etc. These actions eventually got him kicked out of school by Croatian Franciscan priests fearing the new regime.

    -He tried to escape yugoslavia several times: once via Dalmatia to Italy, another time Via northern Croatia into Hungary. He was apprehended and arrested numerous times; these attempts were fueled by the hearing of the Ustasa movement which was said to have been working in exile against yugoslavia.

    -He eventually made it to a Croatian camp in Hungary called "Janka Puszta". This camp initially had approx. 50 men, all Croats who fled for political reasons from yugoslavia. At this time, the leader of the camp was Gustav Percec - the camp was thus an Ustasa camp which maintained itself via physical labor, field work etc for monetary gain. Beyond regular work - during off time the men there engaged in military training.The tie between the Ustasa movement and the men at Janka Puszta was General Servatzy.

    Some other notable Ustase, such as Jure Francetic would eventually arrive and train at Jank Puszta - at this camp, is where Vjekoslav Luburic received the nickname "Maks".

    After the Marseilles Assassination of King Alexander, Luburic becomes the new leader of the camp. The camp was soon abolished by the Hungarian government due to the demands of the League of Nations in reaction to the assassination. The remaining men went off in their own directions, primarily most to the training grounds in Italy.

    Luburic decided to stay in Hungary - moved to Budapest. In Hungary is where he awaited the proclamation of the Independent State of Croatia.

    Bookmark and Share

    User avatar
    Junak1929
    Member
    Canada

    Posts: 369
    Joined: 17 Nov 2004, 05:52
    Location: Canada

    Top
    General Vjekoslav "Maks" Luburic

    Sponsor

    Sponsor


    Top
    Re: General Vjekoslav "Maks" Luburic

    Postby Junak1929 on 14 Jul 2009, 08:15
    War years are to follow, followed by the "second emigration" and the establishment of the "Croatian People's Resistance" movement.

    Feel free to add in or ask questions, post pics etc

    Bookmark and Share

    User avatar
    Junak1929
    Member
    Canada

    Posts: 369
    Joined: 17 Nov 2004, 05:52
    Location: Canada

    Top
    Re: General Vjekoslav "Maks" Luburic

    Postby grom1941 on 16 Jul 2009, 02:02
    Thanks Junak,
    I am intrigued with the relationship between Luburic and Ante Pavelic post ww2. My understanding is that HOP and HNO operated quite closely in the early days - I know Pavelic was totally against Luburic's idea of reconciliation between Ustase and 'croatian yugoslavs' - How hard was Luburic pushing this concept? Any info about the history between both Pavelic-Luburic and HNO-HOP would be greatly appreciated.
    Cheers

    Junak1929 wrote:War years are to follow, followed by the "second emigration" and the establishment of the "Croatian People's Resistance" movement.

    Feel free to add in or ask questions, post pics etc

    Bookmark and Share

    grom1941
    Member
    Australia

    Posts: 16
    Joined: 23 Apr 2009, 05:39

    Top
    Re: General Vjekoslav "Maks" Luburic

    Postby Junak1929 on 16 Jul 2009, 07:19
    I haven't had time to update this discussion since I opened it, but coincidentally enough - General "Drinjanin" (Vjekoslav Luburic) was in the Croatian media again - after the whole Hebrang interview etc. This time it was his alleged killer talking about his killing which he claims was ordered by members of HOP. I'm not sure if I believe him, but here's the link for people who understand Croatian:

    http://tv.jutarnji.hr/?bcpid=1758755200 ... 9557287001

    Bookmark and Share

    User avatar
    Junak1929
    Member
    Canada

    Posts: 369
    Joined: 17 Nov 2004, 05:52
    Location: Canada

    Top
    Re: General Vjekoslav "Maks" Luburic

    Postby Larry D. on 16 Jul 2009, 18:01
    Occasionally a non-Croatian accidently strays onto the Minor Axis Nations < Croatia sub-form and in doing so he or she might be semi-curious about the subject in this thread, probably having never heard of him before. So, with the presumed permission of Marcus Wendel and his team of moderators, I thought it might be helpful to post the generally accepted and highly abbreviated career profile of our subject, free of opinion, commentary and hyperbole, of course:

    LUBURIĆ, Vjekoslav ("Maks"). (DOB: 06.03.14 in Humac). 04.41 established the Kruščica concentration camp near Travnik and became its first commandant. 07.41 chief of UNS Section III (Obrana, i.e., concentration camps) (to 09.42). 29.11.41 promoted to Ust. Satnik. 09.08.42 promoted to Ust. Bojnik. 09.42 appointed CO of the quasi-independent Ustasha Obrana Command which exercised control over all concentration camps in the NDH (to 05.45). 10.44 promoted to Ust. Pukovnik. 15.03.45 appt CO of II Ustasha Corps. 04.45 promoted to General. 06.05.45 appointed commander of all HOS forces. ? assassinated 20.04.69 in Spain.

    A very controversial and polarizing player, indeed. In fact, one of the most so to come out of the Second World War. There is the huge body conprising his detractors and enemies vs the tiny body or ardent ultra nationalists who believe he walks on water. There is no one in the middle.

    Research him, study him and then let each individual decide.

    Bookmark and Share

    Larry D.
    Financial supporter
    United States

    Posts: 2877
    Joined: 05 Aug 2004, 00:03
    Location: Winter Springs, FL (USA)

    Top
    Re: General Vjekoslav "Maks" Luburic

    Post

    Bobani

    10-04-2014, 21:15

    "GAGRIN HOTEL U TORONTU"

    general DRINJANIN
    19.VIII.1968.

    Dragi Ratko !

    Odpratio sam profesora Dabu na aerodrom, obišao dicu, koja su vani, i evo počimamo iznova s poslom.

    Najprije o profesoru. Drago mi je da je svima Vama bio ugodan, jer je jednostavan, pametan, trijezan pri sudovima, narodni čovjek, i svi mi pišu, da je ostavio najbolji dojam. Dakle sve u svemu trebamo ipak smatrati da je sve za Sborovanjem ispalo dobro za našu stvar, posebno o ovim šašavim prilikama i radi turističkih putovanja naših Argentinaca. Ali ja se osjećam vrlo sretnim i zadovoljnim da imam suradnika, prijatelja i braće, kakve je on našao tamo. Razgovarali smo nekoliko sati o "Hotelu Gagri", (ovdje se za cijelo radi o Gagrinu gostoprimstvu svih Hrvata koje posjete Toronto i odsjednu kod Gagre, mo) prešli na drugo, pa se uvjek vraćali. Nema on riječi da se nahvali tvojim prijemom, požrtvovanošću, a o Lenki kaže ako su mnogi Odporaši dali svoje i mogu biti ponosni radi sebe, to ti možeš radi sebe, a i radi Lenke. Eto vidiš ipak ljudi imaju srca i dobro se uvijek priznaje. Hvala još jednom i Tebi i njoj.

    Jučer smo otpravili oko 40 pisama, kao ono tebi, sa par riječi osobno svakom, što je prof. napisao. On će inače sa tobom i dalje držati kontakt, pa koliko se stigne, držati vezu, recite si par riječi, jer je ovaj čestit i pametan i netreba se gledati kao kod nekih, hoćeš li niz dlaku ili uz dlaku. Budi iskren, kakav si bio, reci što misliš, jer je to osnovno pravo svakog čovjeka i posebno predvodnika, i nekako ćemo uvjek naći riješenje. Najgore je kada se čovjek drži kao vlaška mlada ili beba na tuti, pa neznaš bili reka istinu, jer je ne trpi, bili mu lagao, jer je nedostojno medju užim suradnicima za jednu svetu stvar, gdje barem medju nama valja biti iskren. Hvala Tebi i njemu, i sada znaš koliko je sati.. Jedan prijatelj više, kojega si uvjerio radom i bratskim prijemom. Ako si dosta puta izgubio vremena i novaca na ljude koji to nisu zaslužili, ovoga puta je "inverzija" vremena i sredstava i truda, bila opravdana.

    Ako je proradila pošta dobit ćeš pismo kojim sam potvrdio primitak čekova od 200 i 460 dol., a ujedno poslao sam i svima ostalim po par riječi.

    Dobio sam sada ovih 200, tj. 136 dolara od obećanih, te drugo za tisak. U redu, hvala. Da: prije si mi javio točno koliko je ko dao, ali sada nisi. Velim to zato, ako misliš, da pošaljem svima pismo-zahvalnicu, kao što sam znao prije, jer je to potrebno zato, da ljudima potvrdimo i zahvalimo već i zato, jer javno o tom ne pišemo.. Pa barem u osobnom pismu, pa makar bio i najmanji dar. Dakle javi o ovih 136 da pošaljem za sve, one i ove, potvrdu i pismo. (Potrebno je ovdje reći riječ/dvije o tome kako se general trudi i želi pismeno zahvaliti svakome i poslati potvrdu svim onima tko je pridonio za našu zajedničku "SVETU STVAR", tj. hrvatsku stvar, "...pa makar to bio i najmanji dar...", mo) Imam pri ruci onaj popis, netrebaš ga ponavljati, nego samo ovaj drugi od obećanih.

    Poslao sam i OBRANU i nadam se da je stigla. Ako Bog dao brzo ide i DRINA posvećena komunističkim problemima (DRINA br. 1/2 1968., 308 stranica, donosi obilato i opširno srbokomunističke zločine koja su počinili nad Hrvatima i nad hrvatskim narodom, mo. Otporaš) i tu ćemo imati uspjeha. Imam i nekih drugih stvari, koje smo priredili, i brzo će. NOVA DRINA isto će brzo. I sav materijal o Zborovanju. Imam sve, jer je Štef poslao, a o mom govoru je napisao profesor, jer sam mu dao čitavi govor napisan. (Ovdje se radi o generalovu govoru - na vrpci - kojeg je poslao Hrvatima grada Toronta prilikom proslave dana hrvatske državnosti DESETOGA TRAVNJA 1968 godine. Taj govor je poznat svim Hrvatima kao vrlo značajan povijestni govor o značenju i veličini tog nadnevka DESETOG TRAVNJA. U tom govoru general je rekao da "...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko hrvatski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE NACIONALNE STVARI...". Na kraju govora se može čuti i (po)kraći govor prof. dra. Miljenka Dabe Peranića, koji je upravo te godine, lipanj 1968., posjetio hrvatske zajednice Canade i Amerike, mo. Otporaš) Imam dakle sve samo je falio tvoj govor, i sada ga imam. Bit će sve u redu.

    Dabo mi je dao pismo, a dobio sam i od Envera. Ti si Ratko naše gore list, pametan si čovjek, rodoljub i daješ sve od sebe za Hrvatsku. Pa kao takvom samo par riječi: kao da ništa nije bilo. On je htio jače zaigrati, jer se osjeća sposobnim, mladim, jakim, poletnim i tu se je vidilo, da mu fali veteranstva u kontaktu sa ljudima. O tome smo govorili i sa Dabom, i pisali mu. Opet se smirio. Argentina je te ljude uništila. On ostaje u Odporu i baš sada smo podpisali novi letak, koji će biti masovno poslat na sve strane. (Ovdje se radi o Dru. Enveru Mehmedagiću. On je bio član Glavnog Stana H. N. Odpora i potpisivao sve letke koje su general i Dr. Mehmedagić pisali za Domovinu. Ovdje se radi o letku ČLANOVIMA SK HRVATSKE KAO I BIVŠIM UČESNICIMA NOB-a. Letak završava: SMRT JUGOSLAVIJI - ŽIVJELA HRVATSKA! Za hrvatski Narodni Odpor General Drinjanin i Enver Mehmedagić, mo) Da je on s nama spavao u slami, uši trijebio i čarkario, ne bi se to dogodilo, ali na nama je da znademo što treba činiti. Ide dakle sve u redu i izmjenite misli i ideje.

    Dobio sam 2 (novine Reorganizacije HOP-a koju je vodio u uređivao dr. Vjekoslav Frančić, mo. Otopraš) Hrvatska Naroda. I od Oršanića REPUBLIKU. Govnanje, kao i prije. Imam za odgovoriti ideje, koje smo promozgali. Sve je to bilo pripremljeno, kao u uvijek, ali vide se vražiji papci pod ruhom. Predložimo da se "uglednim Hrvatima" stavi oglav oko vrata, kako bi se razlikovali od ostalog naroda ! GLAVNO JE DA NEDAJTE NI PARE, A RAZGOVARAJTE SA SVIMA, a PODPIŠITE ONO ŠTO VIDITE DA JE PAMETNO I PO NAMA VIJEĆANO. O tome posebno.

    Vijesti iz Domovine su 100% za nas, a eno i Vrančić najavljuje "da će hvatati vezu sa političkim ljudima u Domovini". A ono sranje sa Tomićima? Pošalji mi taj broj i druge zadnjih dana ili recimo 3 mjeseca, da pregledam. Kao ono prije.

    Imamo sada u Sonji Nikoli jaka intelektualca. On je šogor Dabin. Trijezan, pametan, mlad. Pozovi ga jednom k sebi, vidit ćeš. On se dobro sa Krstićem drži, a izgleda i sa Osmanagić. Pa Čerkić kako hoće. On je stričeva desna ruka za brisanje riti... bojim se da će ometati, ali je kasno. Sonje je jači od svih njih. Evo baš Krstić javlja da ide dobro i mnogo je kao povjerenik uspješniji od Ismeta. Ja nikada ne napuštam prijatelja i Krstića neću žrtvovati, jer je spasio ogranak i Obranu i povjereništvo, kad je Ismet popustio s tim kao sa "begovom slamom". Podupri Sonju i Krstića i nadalje.

    Vrlo me veseli da se je Bojčić pokrenuo. Vidio sam da je dao 50 dol. i više me raduje njegov gest nego da mi je dao netko 1000 dolara. Kum sam mu ! Ti moraš imati negdje kijameta sa mnogobrojnim kumovima i kumčetima, ali dalje ! Hvala ti što si pomogao Džebina roda, jer je Džeba sjajan. Da nije njega, neznam šta bi tamo u Clevelandu sa tiskom. Pazi na zdravlje i kako smo rekli, kad htjedneš, mogneš i želiš, dodji, pa bi otišli u Madrid, da te vide dobri lijećnici. Pozdrav svima, a posebno Lenki. Grli te odani Ti

    general Drinjanin.

    Bobani

    10-04-2014, 21:17

    "GAGRIN HOTEL U TORONTU"

    general DRINJANIN
    19.VIII.1968.

    Dragi Ratko !

    Odpratio sam profesora Dabu na aerodrom, obišao dicu, koja su vani, i evo počimamo iznova s poslom.

    Najprije o profesoru. Drago mi je da je svima Vama bio ugodan, jer je jednostavan, pametan, trijezan pri sudovima, narodni čovjek, i svi mi pišu, da je ostavio najbolji dojam. Dakle sve u svemu trebamo ipak smatrati da je sve za Sborovanjem ispalo dobro za našu stvar, posebno o ovim šašavim prilikama i radi turističkih putovanja naših Argentinaca. Ali ja se osjećam vrlo sretnim i zadovoljnim da imam suradnika, prijatelja i braće, kakve je on našao tamo. Razgovarali smo nekoliko sati o "Hotelu Gagri", (ovdje se za cijelo radi o Gagrinu gostoprimstvu svih Hrvata koje posjete Toronto i odsjednu kod Gagre, mo) prešli na drugo, pa se uvjek vraćali. Nema on riječi da se nahvali tvojim prijemom, požrtvovanošću, a o Lenki kaže ako su mnogi Odporaši dali svoje i mogu biti ponosni radi sebe, to ti možeš radi sebe, a i radi Lenke. Eto vidiš ipak ljudi imaju srca i dobro se uvijek priznaje. Hvala još jednom i Tebi i njoj.

    Jučer smo otpravili oko 40 pisama, kao ono tebi, sa par riječi osobno svakom, što je prof. napisao. On će inače sa tobom i dalje držati kontakt, pa koliko se stigne, držati vezu, recite si par riječi, jer je ovaj čestit i pametan i netreba se gledati kao kod nekih, hoćeš li niz dlaku ili uz dlaku. Budi iskren, kakav si bio, reci što misliš, jer je to osnovno pravo svakog čovjeka i posebno predvodnika, i nekako ćemo uvjek naći riješenje. Najgore je kada se čovjek drži kao vlaška mlada ili beba na tuti, pa neznaš bili reka istinu, jer je ne trpi, bili mu lagao, jer je nedostojno medju užim suradnicima za jednu svetu stvar, gdje barem medju nama valja biti iskren. Hvala Tebi i njemu, i sada znaš koliko je sati.. Jedan prijatelj više, kojega si uvjerio radom i bratskim prijemom. Ako si dosta puta izgubio vremena i novaca na ljude koji to nisu zaslužili, ovoga puta je "inverzija" vremena i sredstava i truda, bila opravdana.

    Ako je proradila pošta dobit ćeš pismo kojim sam potvrdio primitak čekova od 200 i 460 dol., a ujedno poslao sam i svima ostalim po par riječi.

    Dobio sam sada ovih 200, tj. 136 dolara od obećanih, te drugo za tisak. U redu, hvala. Da: prije si mi javio točno koliko je ko dao, ali sada nisi. Velim to zato, ako misliš, da pošaljem svima pismo-zahvalnicu, kao što sam znao prije, jer je to potrebno zato, da ljudima potvrdimo i zahvalimo već i zato, jer javno o tom ne pišemo.. Pa barem u osobnom pismu, pa makar bio i najmanji dar. Dakle javi o ovih 136 da pošaljem za sve, one i ove, potvrdu i pismo. (Potrebno je ovdje reći riječ/dvije o tome kako se general trudi i želi pismeno zahvaliti svakome i poslati potvrdu svim onima tko je pridonio za našu zajedničku "SVETU STVAR", tj. hrvatsku stvar, "...pa makar to bio i najmanji dar...", mo) Imam pri ruci onaj popis, netrebaš ga ponavljati, nego samo ovaj drugi od obećanih.

    Poslao sam i OBRANU i nadam se da je stigla. Ako Bog dao brzo ide i DRINA posvećena komunističkim problemima (DRINA br. 1/2 1968., 308 stranica, donosi obilato i opširno srbokomunističke zločine koja su počinili nad Hrvatima i nad hrvatskim narodom, mo. Otporaš) i tu ćemo imati uspjeha. Imam i nekih drugih stvari, koje smo priredili, i brzo će. NOVA DRINA isto će brzo. I sav materijal o Zborovanju. Imam sve, jer je Štef poslao, a o mom govoru je napisao profesor, jer sam mu dao čitavi govor napisan. (Ovdje se radi o generalovu govoru - na vrpci - kojeg je poslao Hrvatima grada Toronta prilikom proslave dana hrvatske državnosti DESETOGA TRAVNJA 1968 godine. Taj govor je poznat svim Hrvatima kao vrlo značajan povijestni govor o značenju i veličini tog nadnevka DESETOG TRAVNJA. U tom govoru general je rekao da "...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko hrvatski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE NACIONALNE STVARI...". Na kraju govora se može čuti i (po)kraći govor prof. dra. Miljenka Dabe Peranića, koji je upravo te godine, lipanj 1968., posjetio hrvatske zajednice Canade i Amerike, mo. Otporaš) Imam dakle sve samo je falio tvoj govor, i sada ga imam. Bit će sve u redu.

    Dabo mi je dao pismo, a dobio sam i od Envera. Ti si Ratko naše gore list, pametan si čovjek, rodoljub i daješ sve od sebe za Hrvatsku. Pa kao takvom samo par riječi: kao da ništa nije bilo. On je htio jače zaigrati, jer se osjeća sposobnim, mladim, jakim, poletnim i tu se je vidilo, da mu fali veteranstva u kontaktu sa ljudima. O tome smo govorili i sa Dabom, i pisali mu. Opet se smirio. Argentina je te ljude uništila. On ostaje u Odporu i baš sada smo podpisali novi letak, koji će biti masovno poslat na sve strane. (Ovdje se radi o Dru. Enveru Mehmedagiću. On je bio član Glavnog Stana H. N. Odpora i potpisivao sve letke koje su general i Dr. Mehmedagić pisali za Domovinu. Ovdje se radi o letku ČLANOVIMA SK HRVATSKE KAO I BIVŠIM UČESNICIMA NOB-a. Letak završava: SMRT JUGOSLAVIJI - ŽIVJELA HRVATSKA! Za hrvatski Narodni Odpor General Drinjanin i Enver Mehmedagić, mo) Da je on s nama spavao u slami, uši trijebio i čarkario, ne bi se to dogodilo, ali na nama je da znademo što treba činiti. Ide dakle sve u redu i izmjenite misli i ideje.

    Dobio sam 2 (novine Reorganizacije HOP-a koju je vodio u uređivao dr. Vjekoslav Frančić, mo. Otopraš) Hrvatska Naroda. I od Oršanića REPUBLIKU. Govnanje, kao i prije. Imam za odgovoriti ideje, koje smo promozgali. Sve je to bilo pripremljeno, kao u uvijek, ali vide se vražiji papci pod ruhom. Predložimo da se "uglednim Hrvatima" stavi oglav oko vrata, kako bi se razlikovali od ostalog naroda ! GLAVNO JE DA NEDAJTE NI PARE, A RAZGOVARAJTE SA SVIMA, a PODPIŠITE ONO ŠTO VIDITE DA JE PAMETNO I PO NAMA VIJEĆANO. O tome posebno.

    Vijesti iz Domovine su 100% za nas, a eno i Vrančić najavljuje "da će hvatati vezu sa političkim ljudima u Domovini". A ono sranje sa Tomićima? Pošalji mi taj broj i druge zadnjih dana ili recimo 3 mjeseca, da pregledam. Kao ono prije.

    Imamo sada u Sonji Nikoli jaka intelektualca. On je šogor Dabin. Trijezan, pametan, mlad. Pozovi ga jednom k sebi, vidit ćeš. On se dobro sa Krstićem drži, a izgleda i sa Osmanagić. Pa Čerkić kako hoće. On je stričeva desna ruka za brisanje riti... bojim se da će ometati, ali je kasno. Sonje je jači od svih njih. Evo baš Krstić javlja da ide dobro i mnogo je kao povjerenik uspješniji od Ismeta. Ja nikada ne napuštam prijatelja i Krstića neću žrtvovati, jer je spasio ogranak i Obranu i povjereništvo, kad je Ismet popustio s tim kao sa "begovom slamom". Podupri Sonju i Krstića i nadalje.

    Vrlo me veseli da se je Bojčić pokrenuo. Vidio sam da je dao 50 dol. i više me raduje njegov gest nego da mi je dao netko 1000 dolara. Kum sam mu ! Ti moraš imati negdje kijameta sa mnogobrojnim kumovima i kumčetima, ali dalje ! Hvala ti što si pomogao Džebina roda, jer je Džeba sjajan. Da nije njega, neznam šta bi tamo u Clevelandu sa tiskom. Pazi na zdravlje i kako smo rekli, kad htjedneš, mogneš i želiš, dodji, pa bi otišli u Madrid, da te vide dobri lijećnici. Pozdrav svima, a posebno Lenki. Grli te odani Ti

    general Drinjanin.

    Bobani

    11-04-2014, 01:16

    POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA

    BOG! dragi Žarako,

    Samo da ti se javim i ukrato kažem da je ovu knjigu napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam originalni rukopisu i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

    Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom, čeličnom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984. Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam dam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je rukopis da pročitam, da nadodam nešto ako što imam za nadodati itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke nam prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

    Dragi moj Žarko da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: " Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (Junak iz grčke mitologije; prijatelj Achileja; poginuo u borbi protiv Trojanaca...,mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO". Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

    Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slika se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuva slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

    U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kume Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

    Dragi moj prijatelju Žarko ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na tebi i meni jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, jedan svežanj, a taj snop/svežanj nazovimo KNJIGE PISMA MAKSA LUBURIĆA u kojima ćemo iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2014. godini.

    Bog! Otporaš.

    Bobani

    13-04-2014, 12:58

    PISMO HRVATSKIM ELITAMA, piše general Drinjanin 1968.


    (Želim reći par riječ o ovom pismu. Vjerovali li ne, ovo pismo nema datuma, ali ja sam jedan od svjedoka preko Dra. Dabe Peranića, koji mi je o nekim potankostima govorio. Veliko je gibanje bilo te godine 1968: Studenski štrajkovi diljem svijeta, a počeli su u Francuskoj u svibnju iste godine, kriza u Češkoj kada su jedinice Varšavskog Pakta uletile u Prag 21 kolovoza, svrgnuće liberalne vlade i intezivni rat u Vijetnamu i drugim mjestima. General je to pratio iz dana u dan, a ospbito su ga njegovi prijatelji Španjolci iz vojničkih krugova obavještavali o situaciji. Na osnovi trenutne situacije u svijetu i informacija sa kojima je general raspolagao, on je napisao svojim užim suradnicima ovo pismo, u kojemu je razradio mnoge aspekte glede hrvatskog slučaja u Jugoslaviji. Ja posjedujem ovo pismo pod rednim broje 45. više od od četiri desetljeća. Često puta sam ga čitao sam sebi i iz njega crpio što mi je bilo potrebno. Više puta sam sam sebi rekao da je ovo pismo pisao neki general stranac, zbog ovog pisma bi njegova ga zemlja u zvijezde okovala veličinom svojeg vojničkog znanja, duha i sposobnosti. U tu svrhu donosim ovo pismo hrvatskoj javnosti da se uvjeri u vidovitost i veličinu jednog hrvatskog generala. Naravno, čitajući ovo pismo, treba se staviti u odraz vremena kada je ovo pismo pisano kako bi ga se što svrsihodnije moglo razumijeti. Ako se ovo pismo bude gledalo kroz naočare današnjice, tj. danačnje politike RH kojoj je na čelu sin partizana, protiv kojega se je general Luburić borio, a otac predsjednika RH Ive Josipovića, Ante se borio protiv generala Luburića, što znai da za sigurno možemo reći da se je borio protiv Hrvatske Države; kako je i Dr. Andrija Hebrang mlađi u predizbornoj kampanji 2009. godine rekao da se je Luburić borio za interese Hrvatske Države, a otac predsjednika RH, Ante Josipović se borio protiv interesa Hrvatske Države. To su činjenice koje možemo požaliti a ne šutke preko njih preći, i zbog tih činjenica ovo se pismo MORA PROMATRATI IZ VREMENA KADA JE PISANO1968. godine. Otopraš.)

    general Drinjanin:

    PISMO HRVATSKIM ELITAMA

    U prvom redu molim Vas da bi ovo pismo smatrali izričito osobnim iako je umnoženo u ovoj formi. Tehnički mi je nemoguće, učiniti to individualno. Zato smo ga ovako umnožili, ali će svakome biti dostavljeno na njegovo ime i adresu i pod brojem.

    Možda će netko primjetiti da to nije običaj. Možda, ali mi ga radi potrebe uvodimo u nadi, da će biti dobro primljeno.

    Pismo upućujem HRVATSKIM ELITAMA. Pri tome sam mislio na sve one Hrvate u inozemstvu koji još nešto osjećaju za Hrvatsku i nisu digli ruke od traženja riješenja za ono što nam je svima zajedničko. Elitama smatram sve one koji su spremni bilo što učiniti i bilo što žrtvovati za stvar svoje domovine. Elite su se uvijek raspoznavale po sposobnostima za traženje riješenja za stvar duha i slobode, ako su pri tome htjeli za ta riješenja i žrtvovati bilo u kojoj formi. Nisam mislio identificirati elite sa klasom ljudi koja se ističe vanjskim i sporednim vrlinama, nego unutarnjom vatrom, koja je živa u mnogim Hrvatima svih ideologija, političkih stranaka i raznih socijalnih klasa.

    Zato cilj i svrha ovoga pisma nije snubljenje pristaša, prelijevanje simpatizera, obrana jednoga ili napadnje drugoga stava, osobe ili organizacije. Cilj i svrha ovoga pisma jest molba jednog Hrvata koji je od najranijih dječačkih dana pa do zrele muževne dobi bio u službi Hrvatske i spreman je svoj život dokončati u toj službi, (što se je uistinu i na svu žalost i nesreću dogodilo 20 travnja 1969. godine, mo. Otporaš) a da od Vas ne traži niti priznanja za prošlost niti podrške za budućnost. Jedino što se moli jest: nastojati shvatiti ono što Vam želim reći i dati moralnu i materijalnu pomoć za ono što će se prema mom mišljenju dogoditi, a što se tiče sviju nas.

    Neposredni povod za ovaj korak bio je jedan letak koji je proširen iz domovine po ljudima koji stoje vrlo blizu onoj grupi ljudi koju bi s pravom mogli nazvati "HRVATSKI KOMUNISTI"

    Mi smo taj letak mogli donijeti u zadnjoj "OBRANI", br. 97/98, ili u slijedećem broju, ali smo imali dovoljno razloga da to ne učinimo i nastojati ćemo Vam objasniti te naše razloge.

    HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA

    Predsjednik republike HRVATSKE: JOSIP BROZ TITO
    DOPREDSJEDNIK REPUBLIKE I PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA: DR. STJEPAN HEFER

    Predsjednik Vlade HRVATSKE: DR. branko jelić
    Dopredsjednik Vlade i Ministar spoljnih poslova: MIKA TRIPALO
    Ministar unutarnjih poslova: gen. MAKS LUBURIĆ
    Ministar narodne odbrane: gen. IVAN GOŠNJAK
    Ministar pravde: Prof. MIROSLAV KRLEŽAŽ
    Ministar financija: AVDO HUMO
    Ministar narodnog gospodarstva: Dr. JURAJ KRNJEVIĆ
    Ministar poljoprivrede: Dr. V. BAKARIĆ
    Ministar industrije: Dr. V. VRANČIĆ
    Ministar šuma i ruda: Ig. HAMID HROMALIĆ
    Ministar socijalnog staranja: Dr. EUGEN JOCIĆ
    Ministar mornarice: ADM. VICKO KRSTULOVIĆ
    Ministar turizma i povratnika svih Hrvata iz inozemstva: VJECESLAV HOLJEVAC
    Ministar narodne prosvjete: Prof. PAVLE TIJAN

    Predlaže se (dvanaest Državnih Sekretara) i to:
    (šest) Hrvata katolika
    (tri) Hrvata Muslimana, (tri) Hrvata Pravoslavne vjere,
    isto tako se predlaže: (dvanaest) Ambasadora po istom ključu kao i državnih sekretara, te da ovako sastavljena
    HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA - poradi na ocjepljenju - mirnom izlasku iz tzv. Jugoslavije i organizovanju
    izbora na cijelom Hrvatskom povjesnom teretoriju. Moguća je izmjena i evnt. dopuna ličnosti u prvoj
    Hrvatskoj VLADI NARODNOG IZMIRENJA.


    PRIPREMNI KOMITET
    za nezavisnu državu i
    socijalističku republiku
    HRVATSKU

    **************************

    (Napomena:
    Po sadržaju ovog pisma kojeg iznosim, moglo bi se reći da je general ovo pismo pisao isključivo na bazi sadržaja ovog letka koji je se je širio po domovini Hrvatskoj i dalje... Otporaš.)

    Budući da je letak u formi fotokopije stigao slučajno u vrijeme kada sam imao prilike razgovarati sa više uglednih Hrvata raznih tedencija, pokazao sam letak istima i pratio dojmove i geste tih ljudi. Jedan od duhovitijih intelektulaca je rekao, nakon što je pregledao imena i prebrojio "ministre": "Ako ima 16 milijuna Sraba i Hrvata, lakše će se sporazumiti tih 16 milijuna Srba i Hrvata, nego ovih 16 ljudi". Jedan ugledni vojnik iz starije generacije rekao je doslovno: "pametno ali nemoguće". Treći je rekao slijedeće: "logično, u skladu sa stvarnim potrebama, a u duhu s intimnim osjećajima, iako nažalost neprovedivo".

    Konzultirao sam još nekoliko osoba. Neki su manje više razgoračili oči, neki sa manje više finog humora kulturnih ljudi označili materijal kao zgodan za šaljivi list, a neki su po starom hrvatskom običaju počeli odmah na papiru križati imena onih koje osobno ne simpatiziraju, odnosno stavljati imena svojih kandidata. Ali kod svih je ostalo "nešto", što ne bih znao definirati, a skorom uvijek je ostao kao prizvuk svim komentarima "nemoguće".

    Upravo radi toga "nemoguće" htio sam napisati ovo pismo HRVATSKIM ELITAMA i bez obzira na ozbiljnost, namjere, značenje ili posljedice ovog letka. Zato i ne ulazim u meritum samog letka, nego se samo ograničavam na izraz "nemoguće".

    Sve ono što se dogadja oko nas trebalo bi smatrati donekle "nemogućim", pa ipak se dogadja i moglo bi se dogoditi mnogo toga, što na oko, izgleda "nemoguće", a to nije, a nama ostaje uvijek da postfactum komentiramo: "izgledalo je nemoguće" i "tko bi to mogao reći". Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo, morali bi ne samo naučiti na pogreškama vlastitim i tudjim, nego i promijeniti dio samog našeg mantaliteta, kako bi pojmovi "moguće" i "nemoguće" dobili i za nas konkretno značenje.

    Pogledajmo najprije malo unatrag, pa da vidimo, kolika je bila ograničena naša moć imahinacije (imaginacija, mašta, i sl.,mo) za predviditi, do koje mjere je bila opravdana naša nada, da će se kapitalisti i komunisti odmah "ZAKAČITI" 1945 godine? Ili možda i još ranije, da kako je, uopće, došlo do toga da se uopće mogli sporazumijeti, unatoč svega, kapitalisti i komunisti tj. rusija i Amerika? Ili da razmotrimo skakutanje Tita u ponore svjetskt revolucije, da se odmetne i u lakiranim cipelama i nakićen medaljama kao Božićno drvo, snadje u salonima Engleske Kraljice, pa da opte sretno stigne u Moskvu, i sretnije iz nje izidje, kao "prejasni stari drug" i opet se nadje poput modernih "hyppy-a" na fronti protiv svega i svakoga, a u sred Beograda na strani studenata i protiv njih, na čelu milicije! Najveći dio hrvatske emigrantske akcije se sastoji iz nezgrapnih reakcija na te Titove skokove, padajući u teške kontradikcije i izlažući se stalno nelogičnom objašnjavanju i uvjerenju, koji ostavljaju jako siromašne dojmove na našu okolicu. Jer, uvijek se dogodilo i opet nešto, što je prema nama "nemoguće", ali nije za Tita, odnosno za ostale protagoniste.

    U novoj "DRINI" koja je posvećena žrtvama komunizma i ima u sebi gradivo počam od "Oktobarske Revolucije" pa do "Češke krize", moći ćete primijetiti da insuiramo o mogućnosti "druge strategije" tj. na strani Sovjetskog Saveza ili Rusije. (U seriji "jugoslavenska tajna služba" koja je početkom ove godine bila prikazana na RTV u Zagrebu, moglo se je vidjeti kako generalov ubojica Ilija Stanić govori o neki "šifriranim" pismima koja je on, navodno, vido na stolu generala drinjanina, a da su ta "šifrirana" pisma se odnosila na suradnji s Rusijom. Pa, ipak Dr. Franjo Tuđman, general JNA, je uspio sa Sovjetskim Savezom ili današnjom Rusijom postići ono na čemu je - ako je - radio general Drinjanin, da Rusija prizna Hrvatsku Državu, mo. Otporaš) To je istina jedna strateška vizija, kao što je i svaka druga. - ali znamo da će biti ljudi (koji vole da im se dade legitimacija "političke pameti", ako ne, daju je oni sami sebi) - koji će reći da je to jednostavno "nemoguće".

    Čitao sam nedavno članak u madridskom uglednom "ABC" iz pera Arnold J. Toynbee, velikog engleskog filozofa poviesti, koji govori o Trećem svjetskom Ratu skorom jezikom Marcuse-a, koji da će se voditi unutar generacija i klasa. Njemu je sve "moguće" a samo nama, Hrvatima, nije moguće nešto što bi trebalo, a to jest koordinacija hrvatskih političkih ljudi, ideologija, organizacija i generacija, k istom cilju: stvaranje vlastite i nacionalne Hrvatske Države.

    Najveći dio naše emigracije nalazi se mentalno u 1945., a oni od prije, jer i takvih ima, od novih generacija nisu uopće ozbiljno shvaćeni čak ni kao protivnici, a to je vrlo težka stvar. Govoriti u 1968. o legalnosti starih izbora, o zastupnicima, koji su većinom umrli od starosti u koliko nisu bili pobijeni za vrijeme rata ili u ovih 25 godina, podsjeća mladje na ono malo što znaju iz legende Zrinjskih i Frankopana, Muse Kesadžije i Ive Sibinjanina, Gričke Vještice, od Doboja Muje, ili iz doba borbe stranih dinastija na našem području. Kao što ti ljudi nisu shvatili desetotravanjsku generaciju, ni ova nije malo ili ništa shvatila iz zadnjih četvrt stoljeća političkih i društevnih promijena, iz dolaska nove generacije, koja nije da je bolja ili gora, nego je jednostavno drukčija, kao i svaka nova generacija kod nas i svugdje u svijetu moderne civilizacije.

    Ovi naši opet gledaju sve kroz izričito pitanje mejdana, vojničkog oružanog ustanka, oružanih sukoba, trećeg svjetskog rata, pitanje komunizma i antikomunizma, pitanje istoka i zapada, i ne vide ni političkih ni društvenih promijena, koje uvjetuje budućnost i s kojima treba bezuvjetno raćunati. Isti ti naši dragi ljudi uvijek svaku moguću vanjsku vojnu situaciju bezuvjetno povezuju sa našim hrvatskim problemima, sa našim pravima, našim zaslugama u prošlosti, pa i jednostavnim našim željama za budućnost, jer da "nema rata bez Hrvata", - i kako smo inače junaci i naš teretorij od odsudne važnosti, da brate: "kud će bez nas", a "tko će protiv nas". Mi smo se rugalai nekada našim Crnogorcima, da su svaki svoj politički i strateški plan počimali sa kalkulacijom "nas i Rusa 200 milijuna", ili sada nasljednici Jure Kastriota Skenderbega "Nas i Kineza 800 milijuna".

    I ako je netko mogao ustvrditi "nemogućnost" takvog stava, to smo bili mi, hrvatski vojnici. Tu bi trebalo tražiti i izvore naše tragedije na Bleiburgu, pa i tragedije Bože Kavrana i drugova jer se mislilo na bitke i mejdane, na komunizam-antikomunizam, a nije se mislilo na ono što je uvjetovalo našu tragediju, tj. polotički rad, ili politički ambient, koji je manjkao za svaki djelatni odpor nakon 1945. godine u hrvatskim šumama i brdima, i koji nije imao političkih uvjeta ni u akciji Kavrana.

    Zato smo i u pitanju nedavne Češke krize gledali samo na tenkove i računali odmah na intervenciju Amerike i zemalja "NATO". Kako smo god "nemogućim" smatrali svaki evolutivni napredak komunizma prema jednom socijalnom humanizmu ili socijalnoj demokraciji, a što se ipak dogodilo u Češkoj i donekle u Hrvatskoj, smatrali smo "nemogućim" da bi ruska vojska stvari riješila "tenkovskom demokracijom" - kako sam to napisao u zadnjem uvodniku u "OBRANI".

    Neznam do koje mjere su zadnji dogadjaji na granicama Jugoslavije pojačali moć imaginacije hrvatskog čovjeka da shvati realnu definiciju "mogućeg" i "nemogućeg" u politici. Meni je na pr. bilo sasma logično da su Rusi zahvatili oružjem u jedan politički proces, tj. vodili politiku "drugim sredstvima", kako ju je definirao von Klausewitz i o čemu sam u svoje vrijeme pisao u "Vojnom Priručniku" u raznim člancima.

    Isto smo opetovano govorili o tome da će se pokrenuti evolutivni proces u domovini. Danas je to stvarnost, ali kad smo mi to počeli tvrditi, trebalo je biti hrabar i izložiti se. Sjetite se samo uzvika jedne Buenosaireške revije: "kako se usude u Frankističkoj i Flangističkoj Španjolskoj ovako pisati". I sada su tu "nove političko-strateške mogućnosti". koje bi vrlo lako kod većine ljudi mogle biti žigosane kao "nemoguće", a mnoge od nas će se žigosati kao komunističke agente, a da ni ne spomenem ono tko ima a tko nema "političkog ugleda" i "političke pameti". (Pa to je ono što je u svojim izjavama u seriji "jugoslavenskih tajnih službi", generalov ubojica Ilija Stanić i nastojao progurati u javnost, kako bi rasteretio svoju odgovornost za ubojstvo generala, a još i neke druge u to ubojstvo umješao, kako bi javnost zbunio i podvojio, mo. Otporaš)

    Pa ipak, pa makar to nama bilo drago ili ne, situacija je takva da mi moramo povući konzekvence iz nastale vojno-političke situacije, a jedna od tih je i potreba da podvrgnemo analizi stanje oko nas i kod nas, da nas i opet "nemoguće" stvari nebi stavile pred još "nemogućnije" posljedice.

    Rusija će braniti i svoje stratežke interese čak i na uštrb svoje politike i sprovoditi će tenkovima "drugim sredstvima" svoju politiku na uštrb svoje komunističke ideologije, koju će pak nastojati širiti i politikom i onim "drugim sredstvima" (promidžba, hladni rat, gerila, lokani ili mali klasični ratovi), i ako ne imadne drugog izlaza i globalnim, klasičnim ili atomskim, ratom.

    Ta Rusija je na našim granicama. Ustaše su već jednom bacile u Dravu jednu Rusku pukovniju, a Poglavar Hrvatske Države je odbio prolaz Rusima na Jadran, pa i uz cijenu priznanja NDH., sa strane Rusa. Nismo babe vračare pa da sad postfactum nagadjamo šta bi bilo da smo Ruse pustili i prihvatili NDH u sklopu ruske strategije, te što bi bilo od Sredozemlja danas, da je Rusija imala jadran u rukama i našu Boku Kotorsku kao bazu za svoje atomske i druge podmornice, a za ledjima solidan hinterland od Hrvatske, Crne Gore i Albanije, tj. da se je mogao stvoriti naš san da spasimo Hrvatsku Državu, a Ruski san Petra Velikoga i Katrine, da izidju na topla mora. Ali ovoga puta je nazočna Rusija na Jadranu i Sredozemlju sa svojim ratnim brodovima, koje je "došlo" za vrijeme židovsko-arapskog rata i "ostalo" ovdje te se kasnije o "pojačalo" i kako izgleda i "učvrstilo" u lukama Egipta, Alžira (Mazalquivir, velika baza bivše francuske flote na Sredozemlju, danas je u rukama Rusa) te možda i u Libiji i Sirijskoj obali, uz slobodni prolaz kroz Bosfor i Dardanelle i pasivnost Američke VI. Flote u Sredozemlju i okolnih naroda , koji sa ironijom svoj "Mare Nostrum" (naše more, mo) zovu "Mare Vestrum" (Vaše More). tj. Američko i Rusko. Kina bi teoretski i praktično mogla biti nazočna u Albaniji u bazama koje su u svoje vrijeme Rusi sebi izgradili i kasnije napustili. Logično je da sada Rusija želi dolinom Vardara iziči na Solun, a to znači priključenje Makedonije svom vijernom i najsolidnijem savezniku Bugarskoj, ali to znači i komadanje Jugoslavije.

    Prema svemu Bugarska se sprema na akciju. Jake Radio postaje na samoj bugarskoj granici dan i noć obradjuju stanovništvo Makedonije, te "Kosova i Metohije". Odakle i žurba da se samim Makedoncima prizna pravo na federaciju, jezik, crkvu i samoupravljanje, a Područje Srbije "Kosovo i Metohiji" kategoriju NOVE REPUBLIKE, koja bi isto federirala sa svojom albanskom zastavom, albanskim jezikom, albanskim ljudima i albanskim sudbinama, (poput srpska republika u Bosni i Hercegovini, mo) koje su na kraju krajeva, pripojenje matici zemlji, tj. Albaniji. Nedaju se više zvati Šćipteri, što je slično nazivu Gedže ili Vlasi, za Srbe.

    Pokreću se Rusi, Bugari, Makedonci, - i naravno pokreću se Srbi, Rankovićevci, koji su uspjeli pokrenuti i nove "Protogeroviste" u formi grupa nesvijesnih ili prodanih Makedonaca, koji za srpske pare počimaju, otvorenim napadajima na Ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave HRVATE, na čitavi hrvatski narod, na sami pojam i ime Hrvat, navješćujući rat Hrvatima. To isto spada u "nemoguću mogućnost", znamo da su u svoje vrijeme Bugarska (Makedonstvujući) i Srbija (Protogerovisti) vodili krvavi bratski rat izmedju tih frakcija i koji je paralizirao svaku djelatnost, a za volju tobožnje "Stare" i "Južne" Srbije!

    U zadnja vremena dogodilo se više toga što naslućuje aktivnost tih novih "protogerovista" (čitaj Srba, mo) u službi Rankovićevaca, (Paris, Goteborg, Malmo, Sydney, pisanje novine Makedonija itd). Dogadjaju se sasma neočekivani dogadjaji, rekli bi "nemogući", da u tučnjavi na jednoj strani stoje recimo "vječni saveznici" Hrvati i makedonci, Ustaše i Mihajlovisti, - a na drugoj strani "Hrvatski Revolucionarci. Udbaši" i makedonci - Protogerovisti-Rankovićevci i Ljotićevci, koji "čuvaju Jugoslaviju"..To je sve u teoriji zapadnog čovjeka u Americi, koji bi htio na Balkanu gledati očima američkog demokrate, sasma "nemoguće", ali znamo iz prošlosti da je sve to ne samo "moguće" nego da se i odigravalo to, i još mnoge druge stvari, kao što će se i opet odigravati, a nama tek ostaje da postfactum i sa gorčinom komentiramo: "nemoguće" i "tko bi to bio rekao".

    Tako se dogadja i dogoditi će se da će mali konspiratori Balkana i opet driblati generalštabce bilo koje nacije, - ali će to plaćati narodi i medju njima i naš hrvatski narod.

    Ako bacimo jedan pogled na "hrvatske revolucionarne akcije" i na "slučaj Draganović" viditi ćemo, da smo samo slijedili, rekli bi, našu tradiciju neshvaćanja "nemogućih stvari". Mi smo te dogadjaje ne samo pravilno ocjenili, nego i najavili. Jedni su nas shvatili, jedni nisu ali su nam vjerovali, treći su u pomanjkanju sigurna kormilara hrvatske politike u emigraciji i nama prilazili, četvrti su nemoćno slijegali ramenima i prepustili drugima taj "nemoguć" teret, peti su ostajali "kod svoga" u pomanjkanju snage da uoče činjenice, i umirali s tim svojim nostalgičnim i senilnim uvjerenjem, a bilo ih je i ima (ih, mo) dosta, koji su rekli da sve to ni Gospodin Bog nebi razumio i povukli se u svoj mir, svoju obitelj, svoj usamljeni bunker, koji su davno Boga i Hrvatsku zaboravili u tudjini, nego govorimo samo o pozetivnim ili barem poštenim reakcijama naših ljudi.

    Bili ste svjedoci našega stava, koji je upodpunjen sa nekoliko poruka na magnetofonskim vrpcama, o kojima ste mogli samo djelomično saznati iz nešega tiska. Nastojali smo biti konkretni mjesto apstraktnih bulažnjenja. Naišli smo na mnogo otvorenih ruku i sredca, ali i na povika: "Opet Maks", i "Maks ne može", i mnogo toga, što nije potrebno prenašati, analizirati i podvrgavati kritici.

    Istina bilo je i takvih, koji su sve svoje negativne ocjene moje osobe završavali sa rečenicom: "Doći će njegovo vrijeme" i "trebati ćemo mi Maksa".

    Pa dobro, rekao bih, to je vrijeme došlo i treba se iznova baviti "neugodnim hrvatskim poslovima", koji su redovno u svojim pozitivnim aspektima bili iskorišćavani po našim političkim predvodnicima, a u negativnim aspketima padali osobno na moja ledja.

    Iz gornjih razloga mi smo izvršili reorganizaciju struktura Odpora i stvorili "VANJSKI FRONT ODPORA" koji će, ako Bog da, brzom prohodati svojim vlastitim nogama i često vezan uz sve ono što bi mogli nazvati "DRINAPRESS", a koju djelatnost mislimo izdvojiti od djelatnosti "DOMOVINSKOG FRONTA" ili "POKRETA ODPORA", gdje moraju doći do izražaja, kako u unutarnjim hrvatskim odnosima, tako i u vanjsko-političkoj koncepciji, elementi "nemogući" za bilo kakvi tretman u emigraciji, u zemljama, gedje se u dobroj obitelji ne govori ni o Fidelu Kastru, ni o Titu, ni Maksu, ni o logorima, ni o humanom socijalizmu, kao što se ne govori o prostituciji, homoseksualcima, popovima gerilcima, oženjenim kanonicima i vambračnoj djeci.

    Pokrenuli smo jedno vojno djelovanje "neugodnih poslova", koji mogu izgledati "nemogući", ali koji su, možda i najbitniji dio hrvatskih napora za izvojevanje hrvatske nezavisnosti.

    "Gdje si Maksu" - znao sam čuti i čitati od mnogih! Ali tu smo i opet u problemu politike, a ne četovanja. Ja sam kao dijete otišao u "Pravašku Radničku Omladinu" i kasnije u "vojno-revolucionarnu bazu. - Jankapustu. O mojim pogreškama i grijesima mnogo se raspravljalo i pisalo i mnogo toga ostalo za napisati, a ako je napisano, (Napisano je samo malo, a ima jedna skupina dobrih Hrvata koja radi na tome da se napiše i ono što se još nije napisalo, tako da se zna prava pravceta ISTINA o Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, mo. Otporaš) za objelodaniti. Čitavu istinu zna samo nekoliko ispovjednika (dakle svećenika, mo) i Svemogići Sudac griješnika i ispovjednika, tužitelja i tuženih, pa ostavimo i to po strani, jer nećemo ništa definitvna ustanoviti. Ali ostaju problemi, koji su službeno po većini proglašeni "nemogućima", a neslužbeno prepušteni "Maksu na nadležnost".

    Jedan maldi intelektualc pokrenuo je bio jednu novinu i u njoj napisao: "da je ijedan od nas rekao ono, što je rekao Drinjanin, bili bi nas proglasili komunistima". Pa ipak na kraju je i on pošao Maksovim stopama, i rekao, ali previše kasno, a da bi bio dobio naslov "pametna heroja". Ne, niti je Maks komunistia, niti treba da to bude, niti bi bilo pametno takvim se predstavljati, jer baš kao takav ne bih imao šta reći. Ali kao hrvatski nacionalista, stari borac za Hrvarsku Državu i kao antikomunista, kao hrvatski vojnik, konspirativac, mogao bi biti koristan.

    Ponavljam da ne tražim pristaše, jer ih nikad nisam imao, želio, ni trebao. Nisam političar, nego borac, pa neka svaki od Vas toj mojoj boračkoj kategoriji dade kakvu hoće nijansu. Tu ništa ili malo znači neki čin, javna priznanja ili javna napadanja. Tome ste bili svjedoci. Prenemaganja, zapomaganja, proklinjanja, zaklinjanja, plač i blačenje, niti su mene skrenuli s puta, niti su spriječili druge da me u borbi slijede. Što bude više "nemogućih" problema, što jači bude Ranković. što mahnitije stanje i ambijent, što bučniji četnici i srbokomunisti, što pasivniji i dekadantniji "zapad", to će suze manje vrijediti. U Katangi se interveniralo radi rudače urana za pravljenje atomskih bombi.

    Onda su Uj. Nacije "mogle" intervenirati i intervenirale su. U Biafri kolju dvevno stotine i umiru desetci tisuća . Umire jedan narod, ali je "nemoguće" intervenirati, jer su svi interesirani u petroleju NIGERIE i uloženim kapitalima. Česi su prepušteni Rusima u Yalti, a sve drugo je prenemaganje i zapomaganje. Dubček to mora riješiti u Moskvi i tamo je otišao, iako zna da je "moguće" da se ne vrati. I kao što to može biti "moguće" i mnogom od nas, pa i Maksu, koji se htjedne baviti "nemogućim" poslovima. Zato se ovim pismom obraćam i predstavnicima onih, koji mi niječu bilo kakvu katagoriju, ali dopuštaju "da će doći Maksovo vrijeme".

    Ja im velim: tu je to vrijeme i treba se požuriti, da ne prodje. (Ovo, nazovimo ga "Maksovo vrijeme", je uistinu donekle, urodilo plodom Hrvatskim Proljećem, koje je počelo najprije Deklaracijom Hrvatskog Književnog jezika 1967., pokretanje Hrvatskih Samostalnih Pisaca TIN UJEVIĆ i HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST 1968/69., Hrvatski Tjednik 1970., pomol hrvatskog slobodnog govora, što je sve skupa rezultiralo SJEDNICOM KARAĐORĐEVO prosinac 1971., mo. Otporaš)
    Neću zalaziti u tehničke detalje, jer ne spada u okvir ovog pisma, nego govorim načelno: jeste li voljni pomoći taj rad. AKO JESTE, POMOZITE, AKO TREBA DA SE OGRADJUJETE, OGRADITE SE I TAKO SI OSIGURAJTE ALIBI.

    Pred par dana najnoviju interpretaciju jednog njemačkog komičara o razlozima izgubljena rata. On je naime pozvao publiku da digne ruku svaki onaj koji je bio u ratu protiv Rusa, Engleza, Francuza i Amerikanaca. Naravno nitko nije digao ruku. "Eto, sada znate zašto smo izgubili rat, jer na fronti smo bilo samo ja i Hitler". Tako nešto se dogadja i samnom. Iznima je bio Veliki Stepinac, koji niti je nijekao svoje veze sa mnom, niti me se htio odreći pred sudom. Ali, naravno, to je bio Stepinac...

    Ljudi koji će Vam uručiti ovo moje pismo biti će diskretni. Oni su i pouzdani. Ako možete, pomozite nas materijalno, dajte svoj obol, jer bez sredstava ne može se voditi nikakva politika, a najmanje ona "nemoguća".
    Mi smo stigli pred "PRVI KORAK" i idemo na svaki način. Ljudi Odpora će i nadalje raditi u novim oblicima i nastojati hrvatskim konspirativnim potezima dati političku podršku u koliko je to potrebno radi državotvornog karaktera. "Čupavci" (0vdje general misli na studente koji su pokrenuli masovne štrajkove po cijelom svijetu, a većina njih, ako ne i svi, imali su dugu kosu, pa je izgledalo kao da pred sobom vidiš čopor skitnica, mo. Otporaš) se bune radi bune, a mi se borimo radi Hrvatske Države. Bez toga sva nastojanja ne bi imala smisla.

    Kada je trebalo boriti se protivu komunizma, ja sam se borio. Nije to tajna za nikoga a najmanje za komuniste. I baš zato može imati stanovite vrijednosti ruka pomirnica hrvatskim konunistima za suradnju u rušenju Jugoslavije. (Ovdje general misli na "PORUKA IZMIRENJA" koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964., mo. Otporaš) Tako, a ne obratno, tj. da njima treba suprostaviti ljude "čiste kao ljiljan", koji u životu ni "mrava zgazili nisu". Za vrijeme rata, kako je mnogima od Vas poznato, ja sam vodio rat sa četnicima za svoj račun i onda, kada je Hrvatska Vlada s njim pregovarala, ili su to činili pojedini Ministri ili predstavnici pojedinih institucija lokalnog značenja . Nakon što je general Djukić, zamjenik Draže Mihailovića, dobio od Vlade i Vojnih vlasti dozvolu za prelaz za sebe i svoje ljude, on je tražio tada od Poglavnika, da razgovara sa mnom, i da od mene dobije potvrdu tih ugovora, jer: "prošli su slobodno oni, koji su imali njegovu privolu, i bez dozvole Vlade, a nisu prošli oni, koji su imali samo Vlade i Njemaca".

    Komunisti u danom času mogu (i ne moraju) rešpektirati ljude, koji su se protiv njih borili baš zato, jer bi to i opet mogli činiti, a malo ili ništa su rešpektirali one, koji se nisu borili, jer se njih ne trebaju bojati. Vidi u Češkoj, gdje su ušle madžarske divizije onog istog Kadara, koji je prije Nadyove bune ležao "kao madžarski komunista" u zatvorima počupanih nokata. One iste divizije koje su se 1956. borile protiv Rusa i bile napuštene od Zapada! I još bi te divizije mogli vidjeti ne samo na granicama, nego i na području Jugoslavije. Finska se je kao mala borila protiv Rusije, bila je pobjedjena, ali je danas slobodna i priznata od Rusije. Mnogo bolje nego Češka, koja je dva puta postala slobodna i dva puta slobodu izgubila a da hitca opalila nije.

    Pojava ruskih snaga nije dovoljna, čak ni samo rušenje Jugoslavije i komunističkog režima. Ništa definitivna nema u povijesti naroda. Ogromni blokovi jesu i ostaju jedni na suprot drugima. Tako i u Hrvatskoj (bilo kakvoj) ostaje problem komunista, antikomunista i ne komunista, (KAKVA DOBRA PRONICLJIVOST I ISTINA JE IZREČENA U OVIM GENERALOVIM RIJEČIMA, ŠTO SE I DANAS MOŽE OČITOVATI U POLITIKI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, mo. Otporaš) i nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat, jer ga nema. Ali ako želimo da nas se smatra ozbiljnim političkim ljudima, potrebno je zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih rukuh u ovim časovima. Eto, tu smo. Ni na jednoj strani nema ukrućene monolitnosti, jer se i Rusima bune njihovi sateliti, i Amerikancima njihovi. Svi problemi, pa kako god se riješe, ostaju permanentni za dugo vremena. Ali narod koji želi svoju slobodu, mora voditi borbu za svoju nezavisnost i unutar nezavisnosti za svoju dobrobit, bez obzira sjene tenkova velikih potencija ili ravnoteže atomskog straha kod sviju. Jedino što se ne može jest ono Mačekovo "Bumo vidili" jer ništa viditi nećemo, doli tragedije svoga naroda i svoje vlastite impotencije, koju skrivamo za tobožnje načelne i taktičke stavove, koji pokrivaju prostotu i golotinju vlastitih i osobnih interesa, komoditeta i često kukavičluka.

    U takovu djelatnost valja ubrojiti i skrivanje za krilaticu da će "narod sprovesti svoje oslobodjenje". Da, ali onda neće trebati onih, ni iz Domovine ni iz emigracije, koji nastoje govoriti u ime naroda, kojega su prepustili samome sebi.

    I na kraju: što vrijedi Maks, ili netko drugi, što vrijedi ili ne vrijedi, reći će ono što u budućnosti učinimo ili propustimo učiniti. Reklo se mnogo o mojim ambicijama. Da, od najranijeg mojega djetinstva, tjerala me ambicija ulaska u povijest moga naroda. Ovu je probudio fra. Leon Petrović. koji je nas djake vodao po ruševinama naše slave i govorio nam o hrvatskoj veličini i budučnosti. I sada mislim na tu budućnost, koja će nas svrstati prema tome kako znadnemo ne samo sprovesti, nego i završiti jedan život.

    (Napomena:
    E, dragi moj i dragi naš generale, kako je tebe fra. Leo Petrović vodao po ruševinama, slavi i veličini naše Hrvatske, tako i ti nas vodaš kroz borbu i borbe za NDH i kroz razne primjere i razne načine kako se međusobno izmiriti, oprostiti jedan drugome, i svi zajedno u jedna ROV ZA JEDNU NAM HRVATSKU! Otporaš)

    Svijestan sam činjenice da unatoč svega nisam osoba rekli bi "prihvatljiva" za zapad. Nu recite mi nakon iskrena ispita savjesti što se krije iza velikih "veličina", iza zavjese koju vlade, vojske, promidžba, institucije, pa i povijest, montiraju o pojedinim velikim ljudima, a da ne padamo tako nisko i konzultiramo lakaje, kućne sluge, pa i supruge i punice. Pa i ono što jest u pobjedama uvijek izgleda drugačije, a u porazu drukčije. Iza gloriosnih figura, medelja, zlatnih gumba, pripremljenih biografija, retuširanih stranica, moralnih veličina, čvrstine, karaktera i drugih vrlina, obično ima mnogo a nekada i previše mizerije, kruhoborstva, oportiniteta, svakidašnje sivosti, (u ovomo slučaju "svakidašnje sivosti" bi nekako značilo kao:"svakodnevne nakićenosti, mo) prosječne kulture, pa i nepismenosti. Tin Ujević bi rekao da se daju nagrade ne za "pismenost", nego "protiv pismenosti". (KANA, br. 5. 24 svibnja 1972. na stranici 44 donosi slijedeći opis kojeg bi se moglo, donekle, usporediti o gore navedenim pretjerivanjma i lažima o kojim general Drinjanin piše:

    "LAŽ
    Zovem se Laž. Odmah po stvaranju svijeta krenula sam s Istinom u Svijet, u šetnju. Put nije bio lagan. najedno smo došli do neke rijeke. Hoćemo li se ovdje okupati - pitala sam Istinu. I Ona je pristala. I dok se Istina bezbrižno skinula i kupala, ja sam smislila plan. Žurno sam se vratila do obale i ukrala joj haljine. Ona je ostala sama, gola golceta. Odtada se krećem svijetom obučena i Njene haljine i kitim se Njenim perjem, a Ona se potucava svijetom gola, siromašna, bez šarma i privlačnosti. Kažu ljudi da se opasno širim svijetom. Moj je jedini saveznik starh. Nastanio se u svakome više ili manje. Najbolje uspjevamo izdaleka. Naša je najbolja publika masa. Imamo mi i svoje aktiviste. Vrlo su nam odani. Ima ih mnogo, veoma mnogo..." Tako to kaže KANA odmah iza Hrvatskog Proljeća i Bugojanske Akcije Finex 72. 1972., mo. Otptraš)

    Da samo znate koliko se je "velikih ljudi" mizerno prodavalo ne za spasiti život, ili nekoga svoga, nego i za zdjelu čorbe ili komad kruha. Bilo je toga i kod nas, i na drugoj strani, a ne govorimo o najbjednijima, koji nisu bili ni na jednoj strani, i koji nisu poznavali granica ljudske mizerije, koju nije mogao zamisliti ni tragični De Vigny, (Plemić, Alferd de Vigny (1797-1863) francuski pisac, mo) koji je pisao o veličinama i podložnostima, (mizeriji), vojnog zvanja. I to sve kada se ratuje na zapadu i u klasičnim ratovima. Ali ratovati sa Srbima, sa četnicima, na Balkanu i usred gradjanskog rata, gdje smo divljali dobri i zli, pet i šest raznih vojska i u vrtlogu ideoloških borbi i upotrebljavajući metode partizanskog rata.

    Ne, nisam htio sebe pravdati, jer sam mogao to učiniti i u listovima koje sam stvorio, nego sada pišem da bi hrvatske elite promislile na sve ono što nas dijeli, a medju time je i često hipoteka "grijeha hrvatske revolucije". Nisam mislio revalorizirati te jade, niti ih braniti same po sebi, nego sam nabrojio nekoliko "olakotnih okolnosti" koje bi se davno zaboravile da smo rat dobili. Nismo ni mi tako zli, niti su tako oni "veliki", koje bi mnogi od Vas rado gledali na čelu hrvatskih vojnika.

    U redu tih misli treba imati u vidu i još jednu činjenicu: da sam ja bio jedan od onih, koji se nije skrivao za ledja šefova, iz naših redova nestalih odgovornih ljudi, iako sam to mogao. Mislim da će ipak trebati radi povijestne istine govoriti i o tome, pa ako ikada trebadne, ja neću bježati iz moga djela odgovornosti zato, jer to nikome nebi koristilo, a njamanje Hrvatskoj. Negdje je mislim Leon VIII. napisao da bi svako pisanje povijesti trebala voditi dva osnovna zakona: ne lagati u namjeri da se čovjek predstavi boljim nego jest i drugo, ne imati nikada straha u kazivanju istine, iako osobno nije ugodna. Mogli ste vidjeti na pr. da se nisam branio u pogledu odgovornosti za Vokića i Lorkovića, i dočekao vrijeme da se je ustanovilo da nemam nikakve krivnje, da ih nisam ni zatvarao, ni sudio, ni tjerao, ni ubio.

    (Napomena:
    Iako sam već o tome iznio tko je ubio i kada ministre NDH, Vokića i Lorkovića, ipak ću u idućem opisu, koji će biti kraj ovoga pisma, napisti tko ih je ubio.)

    (Kako sam rekao u prošlom opisu da ću navesti podatak tko je ubio ministre NDH Antu Vokića i dra. Mladena Lorkovića. Taj podatak se nalazi u novini OBRANA br. 150, travanj 1971. Pošto sam to već iznio u detalje u prošlim opisima, ovdje ću samo navesti izvor i ime počinitelja. Njegovo je ime Mijo Grabovac iz Proložca kod Imotskog. Ovu informaciju je službeno saopćio Mirko Čavić, a državni bilježnik Republike Argentine potvrdio 12 prosinca 1959 godine u Cordoba, Republica Argentina. Mo)

    Mogao bih lako nastaviti pokazujući prstom na žive i mrtve, na zakone, herarhije, itd. ali to neću učiniti. Neću to ni u novom koraku privodjenju "neugodnih poslova" tj. u pokušaju da neutraliziramo stare i privedemo Hrvatskoj, kroatiziramo, mlade hrvatske komuniste i njihove suputnike, što je odgovoran i "neugodan posao". Možete svi biti sigurni, da se neću skrivati za druge, ni prebacivati krivnje, kao što ljudi često čine, nego ću znati snašati odgovornost, biti dosljedan prošlosti i misiji, koju mi nitko nije navalio na ledja, doli ja sam sebi. Kao što sam uvijek nastojao sačuvati slobodu vlastitog duha, znao sam biti vjeran i jednoj ekipi ljudi s kojima mislim da mogu nešto učiniti za Hrvatsku. Nova vremena, novi zahtjevi, novi ljudi, nove tehnike. Ta se sloboda unutarnjeg duha može sačuvati u svojoj nutrini i onda kada se prema vani mora prividno sklapati kompromise. Ne ulazim u ovu igru bez unutarnje rezerve i opreza. Ne znam dali sam uspio izraziti što sam htio, ovako na brzini, jer se radi o jednom pismu, a imam slab običaj, da sve pišem na brzinu i skorom nikada, već i radi pomanjkanja vremena, nikada ne korigiram. Ako sam uspio, bit će mi drago, a ako ne, ništa Vi izgubili niste.

    Samo još jedan konkretni primjer, kako je teško boriti se na više frontova odjednom: u Australiji su naši tragali za jednim previše bučnim vikačem i "superrevolucionarcem", koji je proglasio izdajnikom svakog tko nije voljan dati svoje uštede u "fond za revoluciju". Kad su imali dosta podataka izvršili su mu premetačinu i ustanovili ne samo da je Udbaš, nego k tome i Srbin, sa regularnim posošom Jugoslavije, s kojim je putovao od zemlje do zemlje, a onda "nestajao" i uz pomoć infiltriranih Udbaša bio uvijek prihvaćen kao hrvatski "robijaš", "mučenik", "heroj", i naravno "organizator revolucionaraca". I kad su ga progledali, izvadio bi iz kufera svoj pasoš, išao dalje i izlazio na sunce pod drugim imenom, na drugom mjestu, i u drugoj organizaciji. Moga bih Vam nabrojiti stotinjak takvih ili sličnih dogadjaja, sa konkretnim podatcima, imenima, datumima itd. Nu kome nisu dosta ove činjenice, neće ni deset sličnih.

    Koristim ovu priliku da vam kažem nekoliko intimnih riječi o "hrvatskim komunistima". Dobar dio Vas je uvjeren da je na mjestu ona naša bosanska, iako vulgarna izreka, da se "ne može iz govana pitu napraviti". Tu bih htio odmah nadodati, da kada se govori o "komunistima" uopće, trebalo bi postaviti najprije jedno pitanje: što je komunizam, odnosno što je tko tražio u komunizmu, pa de se odgovori na pitanje: tko je, ili nije komunista, a onda opet unutar samog pojma: kakve vrsti je komunista, koliko je uvjerenja, koliko oportunista, koliko iz kukavičluka, koliko iz "klasnih" razloga, koliko pak iz same činjenice rata, gdje smo svi bili nekamo svrstani i kad to nismo htjeli. Sjećam se i nikada neću zaboraviti, da smo jednom zgodom jedna grupa svih dužnostnika sigurnosti obilazili zatvore "ustaškog stožera", improviziranih zatvora improviziranih institucija. Kod jednog zatvorenika, radnika iz Like, kao optužba stajalo je da je u jednoj brijačnici rekao da "bi trebalo sabotirati komunizam". U onim blaženim vremenima euforije i prodiranja prema Harkovu nekome se činilo da je to komunistčka propaganda, pa čovjeka zgrabili, prebili i doveli ga u zatvor, gdje je mjesecima ležao "radi sumnje komunističke propagande". Kasnije je jadan čovjek pao u borbama na Kordunu kao član Ustških Pripremnih Bojna, a njegov slučaj često spominjan kao karakterističan čega se sve može dogoditi za vrijeme jednog rata, rata-revolucije.

    Osim toga svi mi znamo da je u svoje vrijeme svaki isticaj socijalnih prava bio skršen kao "komunizam", i da su najuspješniji antikomunisti postali iz razuvjerenih komunista, ali da su mnogi komunisti to postali, jer smo ih tamo gurnuli. Generalizirati danas o tome značilo bi isto što i govoriti o "ustašama", o "nastašama" i "pristašama". Tko je sve bio Ustaša? Moramo zato i u tom pogledu stvoriti jasnije definicije. I kad smo već ustanovili za koga da je "komunista-komunista", kao što smo nekoć dobru kafu morali zvati "kafe-kafe" za razliku samo od "kafe", koja nije bila kafa, i k tome još uvijek praviti razliku medju starima i mladima, gdje stari komunisti traže u našim Srbima svoju životnu sigurnost, a mladi zaziru od istih i drugih, - ali možada više još od nas, tj. "ustaša", "fašista", "klerofašista", "nacionalista" ili kako su nas već klasificirali.

    Još jednom molim da ovih par riječi shvatite kao jedan intimni razgovor ili osobno pismo.

    U to ime ja Vas, postovani gospodine i hrvatski brate, pozdravljam uz naš vojnički pozdrav

    general Drinjanin

    ispod je generalov podpis i grb Odpora.

    Ovo pismo je poslato pod brojem 00045 Boži Čuvalu.

    (Kraj ovog pisma generala Drinjanina HRVATSKIM ELITAMA. Otporaš)

    Bobani

    13-04-2014, 12:59

    PISMO HRVATSKIM ELITAMA, piše general Drinjanin 1968.


    (Želim reći par riječ o ovom pismu. Vjerovali li ne, ovo pismo nema datuma, ali ja sam jedan od svjedoka preko Dra. Dabe Peranića, koji mi je o nekim potankostima govorio. Veliko je gibanje bilo te godine 1968: Studenski štrajkovi diljem svijeta, a počeli su u Francuskoj u svibnju iste godine, kriza u Češkoj kada su jedinice Varšavskog Pakta uletile u Prag 21 kolovoza, svrgnuće liberalne vlade i intezivni rat u Vijetnamu i drugim mjestima. General je to pratio iz dana u dan, a ospbito su ga njegovi prijatelji Španjolci iz vojničkih krugova obavještavali o situaciji. Na osnovi trenutne situacije u svijetu i informacija sa kojima je general raspolagao, on je napisao svojim užim suradnicima ovo pismo, u kojemu je razradio mnoge aspekte glede hrvatskog slučaja u Jugoslaviji. Ja posjedujem ovo pismo pod rednim broje 45. više od od četiri desetljeća. Često puta sam ga čitao sam sebi i iz njega crpio što mi je bilo potrebno. Više puta sam sam sebi rekao da je ovo pismo pisao neki general stranac, zbog ovog pisma bi njegova ga zemlja u zvijezde okovala veličinom svojeg vojničkog znanja, duha i sposobnosti. U tu svrhu donosim ovo pismo hrvatskoj javnosti da se uvjeri u vidovitost i veličinu jednog hrvatskog generala. Naravno, čitajući ovo pismo, treba se staviti u odraz vremena kada je ovo pismo pisano kako bi ga se što svrsihodnije moglo razumijeti. Ako se ovo pismo bude gledalo kroz naočare današnjice, tj. danačnje politike RH kojoj je na čelu sin partizana, protiv kojega se je general Luburić borio, a otac predsjednika RH Ive Josipovića, Ante se borio protiv generala Luburića, što znai da za sigurno možemo reći da se je borio protiv Hrvatske Države; kako je i Dr. Andrija Hebrang mlađi u predizbornoj kampanji 2009. godine rekao da se je Luburić borio za interese Hrvatske Države, a otac predsjednika RH, Ante Josipović se borio protiv interesa Hrvatske Države. To su činjenice koje možemo požaliti a ne šutke preko njih preći, i zbog tih činjenica ovo se pismo MORA PROMATRATI IZ VREMENA KADA JE PISANO1968. godine. Otopraš.)

    general Drinjanin:

    PISMO HRVATSKIM ELITAMA

    U prvom redu molim Vas da bi ovo pismo smatrali izričito osobnim iako je umnoženo u ovoj formi. Tehnički mi je nemoguće, učiniti to individualno. Zato smo ga ovako umnožili, ali će svakome biti dostavljeno na njegovo ime i adresu i pod brojem.

    Možda će netko primjetiti da to nije običaj. Možda, ali mi ga radi potrebe uvodimo u nadi, da će biti dobro primljeno.

    Pismo upućujem HRVATSKIM ELITAMA. Pri tome sam mislio na sve one Hrvate u inozemstvu koji još nešto osjećaju za Hrvatsku i nisu digli ruke od traženja riješenja za ono što nam je svima zajedničko. Elitama smatram sve one koji su spremni bilo što učiniti i bilo što žrtvovati za stvar svoje domovine. Elite su se uvijek raspoznavale po sposobnostima za traženje riješenja za stvar duha i slobode, ako su pri tome htjeli za ta riješenja i žrtvovati bilo u kojoj formi. Nisam mislio identificirati elite sa klasom ljudi koja se ističe vanjskim i sporednim vrlinama, nego unutarnjom vatrom, koja je živa u mnogim Hrvatima svih ideologija, političkih stranaka i raznih socijalnih klasa.

    Zato cilj i svrha ovoga pisma nije snubljenje pristaša, prelijevanje simpatizera, obrana jednoga ili napadnje drugoga stava, osobe ili organizacije. Cilj i svrha ovoga pisma jest molba jednog Hrvata koji je od najranijih dječačkih dana pa do zrele muževne dobi bio u službi Hrvatske i spreman je svoj život dokončati u toj službi, (što se je uistinu i na svu žalost i nesreću dogodilo 20 travnja 1969. godine, mo. Otporaš) a da od Vas ne traži niti priznanja za prošlost niti podrške za budućnost. Jedino što se moli jest: nastojati shvatiti ono što Vam želim reći i dati moralnu i materijalnu pomoć za ono što će se prema mom mišljenju dogoditi, a što se tiče sviju nas.

    Neposredni povod za ovaj korak bio je jedan letak koji je proširen iz domovine po ljudima koji stoje vrlo blizu onoj grupi ljudi koju bi s pravom mogli nazvati "HRVATSKI KOMUNISTI"

    Mi smo taj letak mogli donijeti u zadnjoj "OBRANI", br. 97/98, ili u slijedećem broju, ali smo imali dovoljno razloga da to ne učinimo i nastojati ćemo Vam objasniti te naše razloge.

    HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA

    Predsjednik republike HRVATSKE: JOSIP BROZ TITO
    DOPREDSJEDNIK REPUBLIKE I PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA: DR. STJEPAN HEFER

    Predsjednik Vlade HRVATSKE: DR. branko jelić
    Dopredsjednik Vlade i Ministar spoljnih poslova: MIKA TRIPALO
    Ministar unutarnjih poslova: gen. MAKS LUBURIĆ
    Ministar narodne odbrane: gen. IVAN GOŠNJAK
    Ministar pravde: Prof. MIROSLAV KRLEŽAŽ
    Ministar financija: AVDO HUMO
    Ministar narodnog gospodarstva: Dr. JURAJ KRNJEVIĆ
    Ministar poljoprivrede: Dr. V. BAKARIĆ
    Ministar industrije: Dr. V. VRANČIĆ
    Ministar šuma i ruda: Ig. HAMID HROMALIĆ
    Ministar socijalnog staranja: Dr. EUGEN JOCIĆ
    Ministar mornarice: ADM. VICKO KRSTULOVIĆ
    Ministar turizma i povratnika svih Hrvata iz inozemstva: VJECESLAV HOLJEVAC
    Ministar narodne prosvjete: Prof. PAVLE TIJAN

    Predlaže se (dvanaest Državnih Sekretara) i to:
    (šest) Hrvata katolika
    (tri) Hrvata Muslimana, (tri) Hrvata Pravoslavne vjere,
    isto tako se predlaže: (dvanaest) Ambasadora po istom ključu kao i državnih sekretara, te da ovako sastavljena
    HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA - poradi na ocjepljenju - mirnom izlasku iz tzv. Jugoslavije i organizovanju
    izbora na cijelom Hrvatskom povjesnom teretoriju. Moguća je izmjena i evnt. dopuna ličnosti u prvoj
    Hrvatskoj VLADI NARODNOG IZMIRENJA.


    PRIPREMNI KOMITET
    za nezavisnu državu i
    socijalističku republiku
    HRVATSKU

    **************************

    (Napomena:
    Po sadržaju ovog pisma kojeg iznosim, moglo bi se reći da je general ovo pismo pisao isključivo na bazi sadržaja ovog letka koji je se je širio po domovini Hrvatskoj i dalje... Otporaš.)

    Budući da je letak u formi fotokopije stigao slučajno u vrijeme kada sam imao prilike razgovarati sa više uglednih Hrvata raznih tedencija, pokazao sam letak istima i pratio dojmove i geste tih ljudi. Jedan od duhovitijih intelektulaca je rekao, nakon što je pregledao imena i prebrojio "ministre": "Ako ima 16 milijuna Sraba i Hrvata, lakše će se sporazumiti tih 16 milijuna Srba i Hrvata, nego ovih 16 ljudi". Jedan ugledni vojnik iz starije generacije rekao je doslovno: "pametno ali nemoguće". Treći je rekao slijedeće: "logično, u skladu sa stvarnim potrebama, a u duhu s intimnim osjećajima, iako nažalost neprovedivo".

    Konzultirao sam još nekoliko osoba. Neki su manje više razgoračili oči, neki sa manje više finog humora kulturnih ljudi označili materijal kao zgodan za šaljivi list, a neki su po starom hrvatskom običaju počeli odmah na papiru križati imena onih koje osobno ne simpatiziraju, odnosno stavljati imena svojih kandidata. Ali kod svih je ostalo "nešto", što ne bih znao definirati, a skorom uvijek je ostao kao prizvuk svim komentarima "nemoguće".

    Upravo radi toga "nemoguće" htio sam napisati ovo pismo HRVATSKIM ELITAMA i bez obzira na ozbiljnost, namjere, značenje ili posljedice ovog letka. Zato i ne ulazim u meritum samog letka, nego se samo ograničavam na izraz "nemoguće".

    Sve ono što se dogadja oko nas trebalo bi smatrati donekle "nemogućim", pa ipak se dogadja i moglo bi se dogoditi mnogo toga, što na oko, izgleda "nemoguće", a to nije, a nama ostaje uvijek da postfactum komentiramo: "izgledalo je nemoguće" i "tko bi to mogao reći". Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo, morali bi ne samo naučiti na pogreškama vlastitim i tudjim, nego i promijeniti dio samog našeg mantaliteta, kako bi pojmovi "moguće" i "nemoguće" dobili i za nas konkretno značenje.

    Pogledajmo najprije malo unatrag, pa da vidimo, kolika je bila ograničena naša moć imahinacije (imaginacija, mašta, i sl.,mo) za predviditi, do koje mjere je bila opravdana naša nada, da će se kapitalisti i komunisti odmah "ZAKAČITI" 1945 godine? Ili možda i još ranije, da kako je, uopće, došlo do toga da se uopće mogli sporazumijeti, unatoč svega, kapitalisti i komunisti tj. rusija i Amerika? Ili da razmotrimo skakutanje Tita u ponore svjetskt revolucije, da se odmetne i u lakiranim cipelama i nakićen medaljama kao Božićno drvo, snadje u salonima Engleske Kraljice, pa da opte sretno stigne u Moskvu, i sretnije iz nje izidje, kao "prejasni stari drug" i opet se nadje poput modernih "hyppy-a" na fronti protiv svega i svakoga, a u sred Beograda na strani studenata i protiv njih, na čelu milicije! Najveći dio hrvatske emigrantske akcije se sastoji iz nezgrapnih reakcija na te Titove skokove, padajući u teške kontradikcije i izlažući se stalno nelogičnom objašnjavanju i uvjerenju, koji ostavljaju jako siromašne dojmove na našu okolicu. Jer, uvijek se dogodilo i opet nešto, što je prema nama "nemoguće", ali nije za Tita, odnosno za ostale protagoniste.

    U novoj "DRINI" koja je posvećena žrtvama komunizma i ima u sebi gradivo počam od "Oktobarske Revolucije" pa do "Češke krize", moći ćete primijetiti da insuiramo o mogućnosti "druge strategije" tj. na strani Sovjetskog Saveza ili Rusije. (U seriji "jugoslavenska tajna služba" koja je početkom ove godine bila prikazana na RTV u Zagrebu, moglo se je vidjeti kako generalov ubojica Ilija Stanić govori o neki "šifriranim" pismima koja je on, navodno, vido na stolu generala drinjanina, a da su ta "šifrirana" pisma se odnosila na suradnji s Rusijom. Pa, ipak Dr. Franjo Tuđman, general JNA, je uspio sa Sovjetskim Savezom ili današnjom Rusijom postići ono na čemu je - ako je - radio general Drinjanin, da Rusija prizna Hrvatsku Državu, mo. Otporaš) To je istina jedna strateška vizija, kao što je i svaka druga. - ali znamo da će biti ljudi (koji vole da im se dade legitimacija "političke pameti", ako ne, daju je oni sami sebi) - koji će reći da je to jednostavno "nemoguće".

    Čitao sam nedavno članak u madridskom uglednom "ABC" iz pera Arnold J. Toynbee, velikog engleskog filozofa poviesti, koji govori o Trećem svjetskom Ratu skorom jezikom Marcuse-a, koji da će se voditi unutar generacija i klasa. Njemu je sve "moguće" a samo nama, Hrvatima, nije moguće nešto što bi trebalo, a to jest koordinacija hrvatskih političkih ljudi, ideologija, organizacija i generacija, k istom cilju: stvaranje vlastite i nacionalne Hrvatske Države.

    Najveći dio naše emigracije nalazi se mentalno u 1945., a oni od prije, jer i takvih ima, od novih generacija nisu uopće ozbiljno shvaćeni čak ni kao protivnici, a to je vrlo težka stvar. Govoriti u 1968. o legalnosti starih izbora, o zastupnicima, koji su većinom umrli od starosti u koliko nisu bili pobijeni za vrijeme rata ili u ovih 25 godina, podsjeća mladje na ono malo što znaju iz legende Zrinjskih i Frankopana, Muse Kesadžije i Ive Sibinjanina, Gričke Vještice, od Doboja Muje, ili iz doba borbe stranih dinastija na našem području. Kao što ti ljudi nisu shvatili desetotravanjsku generaciju, ni ova nije malo ili ništa shvatila iz zadnjih četvrt stoljeća političkih i društevnih promijena, iz dolaska nove generacije, koja nije da je bolja ili gora, nego je jednostavno drukčija, kao i svaka nova generacija kod nas i svugdje u svijetu moderne civilizacije.

    Ovi naši opet gledaju sve kroz izričito pitanje mejdana, vojničkog oružanog ustanka, oružanih sukoba, trećeg svjetskog rata, pitanje komunizma i antikomunizma, pitanje istoka i zapada, i ne vide ni političkih ni društvenih promijena, koje uvjetuje budućnost i s kojima treba bezuvjetno raćunati. Isti ti naši dragi ljudi uvijek svaku moguću vanjsku vojnu situaciju bezuvjetno povezuju sa našim hrvatskim problemima, sa našim pravima, našim zaslugama u prošlosti, pa i jednostavnim našim željama za budućnost, jer da "nema rata bez Hrvata", - i kako smo inače junaci i naš teretorij od odsudne važnosti, da brate: "kud će bez nas", a "tko će protiv nas". Mi smo se rugalai nekada našim Crnogorcima, da su svaki svoj politički i strateški plan počimali sa kalkulacijom "nas i Rusa 200 milijuna", ili sada nasljednici Jure Kastriota Skenderbega "Nas i Kineza 800 milijuna".

    I ako je netko mogao ustvrditi "nemogućnost" takvog stava, to smo bili mi, hrvatski vojnici. Tu bi trebalo tražiti i izvore naše tragedije na Bleiburgu, pa i tragedije Bože Kavrana i drugova jer se mislilo na bitke i mejdane, na komunizam-antikomunizam, a nije se mislilo na ono što je uvjetovalo našu tragediju, tj. polotički rad, ili politički ambient, koji je manjkao za svaki djelatni odpor nakon 1945. godine u hrvatskim šumama i brdima, i koji nije imao političkih uvjeta ni u akciji Kavrana.

    Zato smo i u pitanju nedavne Češke krize gledali samo na tenkove i računali odmah na intervenciju Amerike i zemalja "NATO". Kako smo god "nemogućim" smatrali svaki evolutivni napredak komunizma prema jednom socijalnom humanizmu ili socijalnoj demokraciji, a što se ipak dogodilo u Češkoj i donekle u Hrvatskoj, smatrali smo "nemogućim" da bi ruska vojska stvari riješila "tenkovskom demokracijom" - kako sam to napisao u zadnjem uvodniku u "OBRANI".

    Neznam do koje mjere su zadnji dogadjaji na granicama Jugoslavije pojačali moć imaginacije hrvatskog čovjeka da shvati realnu definiciju "mogućeg" i "nemogućeg" u politici. Meni je na pr. bilo sasma logično da su Rusi zahvatili oružjem u jedan politički proces, tj. vodili politiku "drugim sredstvima", kako ju je definirao von Klausewitz i o čemu sam u svoje vrijeme pisao u "Vojnom Priručniku" u raznim člancima.

    Isto smo opetovano govorili o tome da će se pokrenuti evolutivni proces u domovini. Danas je to stvarnost, ali kad smo mi to počeli tvrditi, trebalo je biti hrabar i izložiti se. Sjetite se samo uzvika jedne Buenosaireške revije: "kako se usude u Frankističkoj i Flangističkoj Španjolskoj ovako pisati". I sada su tu "nove političko-strateške mogućnosti". koje bi vrlo lako kod većine ljudi mogle biti žigosane kao "nemoguće", a mnoge od nas će se žigosati kao komunističke agente, a da ni ne spomenem ono tko ima a tko nema "političkog ugleda" i "političke pameti". (Pa to je ono što je u svojim izjavama u seriji "jugoslavenskih tajnih službi", generalov ubojica Ilija Stanić i nastojao progurati u javnost, kako bi rasteretio svoju odgovornost za ubojstvo generala, a još i neke druge u to ubojstvo umješao, kako bi javnost zbunio i podvojio, mo. Otporaš)

    Pa ipak, pa makar to nama bilo drago ili ne, situacija je takva da mi moramo povući konzekvence iz nastale vojno-političke situacije, a jedna od tih je i potreba da podvrgnemo analizi stanje oko nas i kod nas, da nas i opet "nemoguće" stvari nebi stavile pred još "nemogućnije" posljedice.

    Rusija će braniti i svoje stratežke interese čak i na uštrb svoje politike i sprovoditi će tenkovima "drugim sredstvima" svoju politiku na uštrb svoje komunističke ideologije, koju će pak nastojati širiti i politikom i onim "drugim sredstvima" (promidžba, hladni rat, gerila, lokani ili mali klasični ratovi), i ako ne imadne drugog izlaza i globalnim, klasičnim ili atomskim, ratom.

    Ta Rusija je na našim granicama. Ustaše su već jednom bacile u Dravu jednu Rusku pukovniju, a Poglavar Hrvatske Države je odbio prolaz Rusima na Jadran, pa i uz cijenu priznanja NDH., sa strane Rusa. Nismo babe vračare pa da sad postfactum nagadjamo šta bi bilo da smo Ruse pustili i prihvatili NDH u sklopu ruske strategije, te što bi bilo od Sredozemlja danas, da je Rusija imala jadran u rukama i našu Boku Kotorsku kao bazu za svoje atomske i druge podmornice, a za ledjima solidan hinterland od Hrvatske, Crne Gore i Albanije, tj. da se je mogao stvoriti naš san da spasimo Hrvatsku Državu, a Ruski san Petra Velikoga i Katrine, da izidju na topla mora. Ali ovoga puta je nazočna Rusija na Jadranu i Sredozemlju sa svojim ratnim brodovima, koje je "došlo" za vrijeme židovsko-arapskog rata i "ostalo" ovdje te se kasnije o "pojačalo" i kako izgleda i "učvrstilo" u lukama Egipta, Alžira (Mazalquivir, velika baza bivše francuske flote na Sredozemlju, danas je u rukama Rusa) te možda i u Libiji i Sirijskoj obali, uz slobodni prolaz kroz Bosfor i Dardanelle i pasivnost Američke VI. Flote u Sredozemlju i okolnih naroda , koji sa ironijom svoj "Mare Nostrum" (naše more, mo) zovu "Mare Vestrum" (Vaše More). tj. Američko i Rusko. Kina bi teoretski i praktično mogla biti nazočna u Albaniji u bazama koje su u svoje vrijeme Rusi sebi izgradili i kasnije napustili. Logično je da sada Rusija želi dolinom Vardara iziči na Solun, a to znači priključenje Makedonije svom vijernom i najsolidnijem savezniku Bugarskoj, ali to znači i komadanje Jugoslavije.

    Prema svemu Bugarska se sprema na akciju. Jake Radio postaje na samoj bugarskoj granici dan i noć obradjuju stanovništvo Makedonije, te "Kosova i Metohije". Odakle i žurba da se samim Makedoncima prizna pravo na federaciju, jezik, crkvu i samoupravljanje, a Područje Srbije "Kosovo i Metohiji" kategoriju NOVE REPUBLIKE, koja bi isto federirala sa svojom albanskom zastavom, albanskim jezikom, albanskim ljudima i albanskim sudbinama, (poput srpska republika u Bosni i Hercegovini, mo) koje su na kraju krajeva, pripojenje matici zemlji, tj. Albaniji. Nedaju se više zvati Šćipteri, što je slično nazivu Gedže ili Vlasi, za Srbe.

    Pokreću se Rusi, Bugari, Makedonci, - i naravno pokreću se Srbi, Rankovićevci, koji su uspjeli pokrenuti i nove "Protogeroviste" u formi grupa nesvijesnih ili prodanih Makedonaca, koji za srpske pare počimaju, otvorenim napadajima na Ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave HRVATE, na čitavi hrvatski narod, na sami pojam i ime Hrvat, navješćujući rat Hrvatima. To isto spada u "nemoguću mogućnost", znamo da su u svoje vrijeme Bugarska (Makedonstvujući) i Srbija (Protogerovisti) vodili krvavi bratski rat izmedju tih frakcija i koji je paralizirao svaku djelatnost, a za volju tobožnje "Stare" i "Južne" Srbije!

    U zadnja vremena dogodilo se više toga što naslućuje aktivnost tih novih "protogerovista" (čitaj Srba, mo) u službi Rankovićevaca, (Paris, Goteborg, Malmo, Sydney, pisanje novine Makedonija itd). Dogadjaju se sasma neočekivani dogadjaji, rekli bi "nemogući", da u tučnjavi na jednoj strani stoje recimo "vječni saveznici" Hrvati i makedonci, Ustaše i Mihajlovisti, - a na drugoj strani "Hrvatski Revolucionarci. Udbaši" i makedonci - Protogerovisti-Rankovićevci i Ljotićevci, koji "čuvaju Jugoslaviju"..To je sve u teoriji zapadnog čovjeka u Americi, koji bi htio na Balkanu gledati očima američkog demokrate, sasma "nemoguće", ali znamo iz prošlosti da je sve to ne samo "moguće" nego da se i odigravalo to, i još mnoge druge stvari, kao što će se i opet odigravati, a nama tek ostaje da postfactum i sa gorčinom komentiramo: "nemoguće" i "tko bi to bio rekao".

    Tako se dogadja i dogoditi će se da će mali konspiratori Balkana i opet driblati generalštabce bilo koje nacije, - ali će to plaćati narodi i medju njima i naš hrvatski narod.

    Ako bacimo jedan pogled na "hrvatske revolucionarne akcije" i na "slučaj Draganović" viditi ćemo, da smo samo slijedili, rekli bi, našu tradiciju neshvaćanja "nemogućih stvari". Mi smo te dogadjaje ne samo pravilno ocjenili, nego i najavili. Jedni su nas shvatili, jedni nisu ali su nam vjerovali, treći su u pomanjkanju sigurna kormilara hrvatske politike u emigraciji i nama prilazili, četvrti su nemoćno slijegali ramenima i prepustili drugima taj "nemoguć" teret, peti su ostajali "kod svoga" u pomanjkanju snage da uoče činjenice, i umirali s tim svojim nostalgičnim i senilnim uvjerenjem, a bilo ih je i ima (ih, mo) dosta, koji su rekli da sve to ni Gospodin Bog nebi razumio i povukli se u svoj mir, svoju obitelj, svoj usamljeni bunker, koji su davno Boga i Hrvatsku zaboravili u tudjini, nego govorimo samo o pozetivnim ili barem poštenim reakcijama naših ljudi.

    Bili ste svjedoci našega stava, koji je upodpunjen sa nekoliko poruka na magnetofonskim vrpcama, o kojima ste mogli samo djelomično saznati iz nešega tiska. Nastojali smo biti konkretni mjesto apstraktnih bulažnjenja. Naišli smo na mnogo otvorenih ruku i sredca, ali i na povika: "Opet Maks", i "Maks ne može", i mnogo toga, što nije potrebno prenašati, analizirati i podvrgavati kritici.

    Istina bilo je i takvih, koji su sve svoje negativne ocjene moje osobe završavali sa rečenicom: "Doći će njegovo vrijeme" i "trebati ćemo mi Maksa".

    Pa dobro, rekao bih, to je vrijeme došlo i treba se iznova baviti "neugodnim hrvatskim poslovima", koji su redovno u svojim pozitivnim aspektima bili iskorišćavani po našim političkim predvodnicima, a u negativnim aspketima padali osobno na moja ledja.

    Iz gornjih razloga mi smo izvršili reorganizaciju struktura Odpora i stvorili "VANJSKI FRONT ODPORA" koji će, ako Bog da, brzom prohodati svojim vlastitim nogama i često vezan uz sve ono što bi mogli nazvati "DRINAPRESS", a koju djelatnost mislimo izdvojiti od djelatnosti "DOMOVINSKOG FRONTA" ili "POKRETA ODPORA", gdje moraju doći do izražaja, kako u unutarnjim hrvatskim odnosima, tako i u vanjsko-političkoj koncepciji, elementi "nemogući" za bilo kakvi tretman u emigraciji, u zemljama, gedje se u dobroj obitelji ne govori ni o Fidelu Kastru, ni o Titu, ni Maksu, ni o logorima, ni o humanom socijalizmu, kao što se ne govori o prostituciji, homoseksualcima, popovima gerilcima, oženjenim kanonicima i vambračnoj djeci.

    Pokrenuli smo jedno vojno djelovanje "neugodnih poslova", koji mogu izgledati "nemogući", ali koji su, možda i najbitniji dio hrvatskih napora za izvojevanje hrvatske nezavisnosti.

    "Gdje si Maksu" - znao sam čuti i čitati od mnogih! Ali tu smo i opet u problemu politike, a ne četovanja. Ja sam kao dijete otišao u "Pravašku Radničku Omladinu" i kasnije u "vojno-revolucionarnu bazu. - Jankapustu. O mojim pogreškama i grijesima mnogo se raspravljalo i pisalo i mnogo toga ostalo za napisati, a ako je napisano, (Napisano je samo malo, a ima jedna skupina dobrih Hrvata koja radi na tome da se napiše i ono što se još nije napisalo, tako da se zna prava pravceta ISTINA o Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, mo. Otporaš) za objelodaniti. Čitavu istinu zna samo nekoliko ispovjednika (dakle svećenika, mo) i Svemogići Sudac griješnika i ispovjednika, tužitelja i tuženih, pa ostavimo i to po strani, jer nećemo ništa definitvna ustanoviti. Ali ostaju problemi, koji su službeno po većini proglašeni "nemogućima", a neslužbeno prepušteni "Maksu na nadležnost".

    Jedan maldi intelektualc pokrenuo je bio jednu novinu i u njoj napisao: "da je ijedan od nas rekao ono, što je rekao Drinjanin, bili bi nas proglasili komunistima". Pa ipak na kraju je i on pošao Maksovim stopama, i rekao, ali previše kasno, a da bi bio dobio naslov "pametna heroja". Ne, niti je Maks komunistia, niti treba da to bude, niti bi bilo pametno takvim se predstavljati, jer baš kao takav ne bih imao šta reći. Ali kao hrvatski nacionalista, stari borac za Hrvarsku Državu i kao antikomunista, kao hrvatski vojnik, konspirativac, mogao bi biti koristan.

    Ponavljam da ne tražim pristaše, jer ih nikad nisam imao, želio, ni trebao. Nisam političar, nego borac, pa neka svaki od Vas toj mojoj boračkoj kategoriji dade kakvu hoće nijansu. Tu ništa ili malo znači neki čin, javna priznanja ili javna napadanja. Tome ste bili svjedoci. Prenemaganja, zapomaganja, proklinjanja, zaklinjanja, plač i blačenje, niti su mene skrenuli s puta, niti su spriječili druge da me u borbi slijede. Što bude više "nemogućih" problema, što jači bude Ranković. što mahnitije stanje i ambijent, što bučniji četnici i srbokomunisti, što pasivniji i dekadantniji "zapad", to će suze manje vrijediti. U Katangi se interveniralo radi rudače urana za pravljenje atomskih bombi.

    Onda su Uj. Nacije "mogle" intervenirati i intervenirale su. U Biafri kolju dvevno stotine i umiru desetci tisuća . Umire jedan narod, ali je "nemoguće" intervenirati, jer su svi interesirani u petroleju NIGERIE i uloženim kapitalima. Česi su prepušteni Rusima u Yalti, a sve drugo je prenemaganje i zapomaganje. Dubček to mora riješiti u Moskvi i tamo je otišao, iako zna da je "moguće" da se ne vrati. I kao što to može biti "moguće" i mnogom od nas, pa i Maksu, koji se htjedne baviti "nemogućim" poslovima. Zato se ovim pismom obraćam i predstavnicima onih, koji mi niječu bilo kakvu katagoriju, ali dopuštaju "da će doći Maksovo vrijeme".

    Ja im velim: tu je to vrijeme i treba se požuriti, da ne prodje. (Ovo, nazovimo ga "Maksovo vrijeme", je uistinu donekle, urodilo plodom Hrvatskim Proljećem, koje je počelo najprije Deklaracijom Hrvatskog Književnog jezika 1967., pokretanje Hrvatskih Samostalnih Pisaca TIN UJEVIĆ i HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST 1968/69., Hrvatski Tjednik 1970., pomol hrvatskog slobodnog govora, što je sve skupa rezultiralo SJEDNICOM KARAĐORĐEVO prosinac 1971., mo. Otporaš)
    Neću zalaziti u tehničke detalje, jer ne spada u okvir ovog pisma, nego govorim načelno: jeste li voljni pomoći taj rad. AKO JESTE, POMOZITE, AKO TREBA DA SE OGRADJUJETE, OGRADITE SE I TAKO SI OSIGURAJTE ALIBI.

    Pred par dana najnoviju interpretaciju jednog njemačkog komičara o razlozima izgubljena rata. On je naime pozvao publiku da digne ruku svaki onaj koji je bio u ratu protiv Rusa, Engleza, Francuza i Amerikanaca. Naravno nitko nije digao ruku. "Eto, sada znate zašto smo izgubili rat, jer na fronti smo bilo samo ja i Hitler". Tako nešto se dogadja i samnom. Iznima je bio Veliki Stepinac, koji niti je nijekao svoje veze sa mnom, niti me se htio odreći pred sudom. Ali, naravno, to je bio Stepinac...

    Ljudi koji će Vam uručiti ovo moje pismo biti će diskretni. Oni su i pouzdani. Ako možete, pomozite nas materijalno, dajte svoj obol, jer bez sredstava ne može se voditi nikakva politika, a najmanje ona "nemoguća".
    Mi smo stigli pred "PRVI KORAK" i idemo na svaki način. Ljudi Odpora će i nadalje raditi u novim oblicima i nastojati hrvatskim konspirativnim potezima dati političku podršku u koliko je to potrebno radi državotvornog karaktera. "Čupavci" (0vdje general misli na studente koji su pokrenuli masovne štrajkove po cijelom svijetu, a većina njih, ako ne i svi, imali su dugu kosu, pa je izgledalo kao da pred sobom vidiš čopor skitnica, mo. Otporaš) se bune radi bune, a mi se borimo radi Hrvatske Države. Bez toga sva nastojanja ne bi imala smisla.

    Kada je trebalo boriti se protivu komunizma, ja sam se borio. Nije to tajna za nikoga a najmanje za komuniste. I baš zato može imati stanovite vrijednosti ruka pomirnica hrvatskim konunistima za suradnju u rušenju Jugoslavije. (Ovdje general misli na "PORUKA IZMIRENJA" koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964., mo. Otporaš) Tako, a ne obratno, tj. da njima treba suprostaviti ljude "čiste kao ljiljan", koji u životu ni "mrava zgazili nisu". Za vrijeme rata, kako je mnogima od Vas poznato, ja sam vodio rat sa četnicima za svoj račun i onda, kada je Hrvatska Vlada s njim pregovarala, ili su to činili pojedini Ministri ili predstavnici pojedinih institucija lokalnog značenja . Nakon što je general Djukić, zamjenik Draže Mihailovića, dobio od Vlade i Vojnih vlasti dozvolu za prelaz za sebe i svoje ljude, on je tražio tada od Poglavnika, da razgovara sa mnom, i da od mene dobije potvrdu tih ugovora, jer: "prošli su slobodno oni, koji su imali njegovu privolu, i bez dozvole Vlade, a nisu prošli oni, koji su imali samo Vlade i Njemaca".

    Komunisti u danom času mogu (i ne moraju) rešpektirati ljude, koji su se protiv njih borili baš zato, jer bi to i opet mogli činiti, a malo ili ništa su rešpektirali one, koji se nisu borili, jer se njih ne trebaju bojati. Vidi u Češkoj, gdje su ušle madžarske divizije onog istog Kadara, koji je prije Nadyove bune ležao "kao madžarski komunista" u zatvorima počupanih nokata. One iste divizije koje su se 1956. borile protiv Rusa i bile napuštene od Zapada! I još bi te divizije mogli vidjeti ne samo na granicama, nego i na području Jugoslavije. Finska se je kao mala borila protiv Rusije, bila je pobjedjena, ali je danas slobodna i priznata od Rusije. Mnogo bolje nego Češka, koja je dva puta postala slobodna i dva puta slobodu izgubila a da hitca opalila nije.

    Pojava ruskih snaga nije dovoljna, čak ni samo rušenje Jugoslavije i komunističkog režima. Ništa definitivna nema u povijesti naroda. Ogromni blokovi jesu i ostaju jedni na suprot drugima. Tako i u Hrvatskoj (bilo kakvoj) ostaje problem komunista, antikomunista i ne komunista, (KAKVA DOBRA PRONICLJIVOST I ISTINA JE IZREČENA U OVIM GENERALOVIM RIJEČIMA, ŠTO SE I DANAS MOŽE OČITOVATI U POLITIKI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, mo. Otporaš) i nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat, jer ga nema. Ali ako želimo da nas se smatra ozbiljnim političkim ljudima, potrebno je zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih rukuh u ovim časovima. Eto, tu smo. Ni na jednoj strani nema ukrućene monolitnosti, jer se i Rusima bune njihovi sateliti, i Amerikancima njihovi. Svi problemi, pa kako god se riješe, ostaju permanentni za dugo vremena. Ali narod koji želi svoju slobodu, mora voditi borbu za svoju nezavisnost i unutar nezavisnosti za svoju dobrobit, bez obzira sjene tenkova velikih potencija ili ravnoteže atomskog straha kod sviju. Jedino što se ne može jest ono Mačekovo "Bumo vidili" jer ništa viditi nećemo, doli tragedije svoga naroda i svoje vlastite impotencije, koju skrivamo za tobožnje načelne i taktičke stavove, koji pokrivaju prostotu i golotinju vlastitih i osobnih interesa, komoditeta i često kukavičluka.

    U takovu djelatnost valja ubrojiti i skrivanje za krilaticu da će "narod sprovesti svoje oslobodjenje". Da, ali onda neće trebati onih, ni iz Domovine ni iz emigracije, koji nastoje govoriti u ime naroda, kojega su prepustili samome sebi.

    I na kraju: što vrijedi Maks, ili netko drugi, što vrijedi ili ne vrijedi, reći će ono što u budućnosti učinimo ili propustimo učiniti. Reklo se mnogo o mojim ambicijama. Da, od najranijeg mojega djetinstva, tjerala me ambicija ulaska u povijest moga naroda. Ovu je probudio fra. Leon Petrović. koji je nas djake vodao po ruševinama naše slave i govorio nam o hrvatskoj veličini i budučnosti. I sada mislim na tu budućnost, koja će nas svrstati prema tome kako znadnemo ne samo sprovesti, nego i završiti jedan život.

    (Napomena:
    E, dragi moj i dragi naš generale, kako je tebe fra. Leo Petrović vodao po ruševinama, slavi i veličini naše Hrvatske, tako i ti nas vodaš kroz borbu i borbe za NDH i kroz razne primjere i razne načine kako se međusobno izmiriti, oprostiti jedan drugome, i svi zajedno u jedna ROV ZA JEDNU NAM HRVATSKU! Otporaš)

    Svijestan sam činjenice da unatoč svega nisam osoba rekli bi "prihvatljiva" za zapad. Nu recite mi nakon iskrena ispita savjesti što se krije iza velikih "veličina", iza zavjese koju vlade, vojske, promidžba, institucije, pa i povijest, montiraju o pojedinim velikim ljudima, a da ne padamo tako nisko i konzultiramo lakaje, kućne sluge, pa i supruge i punice. Pa i ono što jest u pobjedama uvijek izgleda drugačije, a u porazu drukčije. Iza gloriosnih figura, medelja, zlatnih gumba, pripremljenih biografija, retuširanih stranica, moralnih veličina, čvrstine, karaktera i drugih vrlina, obično ima mnogo a nekada i previše mizerije, kruhoborstva, oportiniteta, svakidašnje sivosti, (u ovomo slučaju "svakidašnje sivosti" bi nekako značilo kao:"svakodnevne nakićenosti, mo) prosječne kulture, pa i nepismenosti. Tin Ujević bi rekao da se daju nagrade ne za "pismenost", nego "protiv pismenosti". (KANA, br. 5. 24 svibnja 1972. na stranici 44 donosi slijedeći opis kojeg bi se moglo, donekle, usporediti o gore navedenim pretjerivanjma i lažima o kojim general Drinjanin piše:

    "LAŽ
    Zovem se Laž. Odmah po stvaranju svijeta krenula sam s Istinom u Svijet, u šetnju. Put nije bio lagan. najedno smo došli do neke rijeke. Hoćemo li se ovdje okupati - pitala sam Istinu. I Ona je pristala. I dok se Istina bezbrižno skinula i kupala, ja sam smislila plan. Žurno sam se vratila do obale i ukrala joj haljine. Ona je ostala sama, gola golceta. Odtada se krećem svijetom obučena i Njene haljine i kitim se Njenim perjem, a Ona se potucava svijetom gola, siromašna, bez šarma i privlačnosti. Kažu ljudi da se opasno širim svijetom. Moj je jedini saveznik starh. Nastanio se u svakome više ili manje. Najbolje uspjevamo izdaleka. Naša je najbolja publika masa. Imamo mi i svoje aktiviste. Vrlo su nam odani. Ima ih mnogo, veoma mnogo..." Tako to kaže KANA odmah iza Hrvatskog Proljeća i Bugojanske Akcije Finex 72. 1972., mo. Otptraš)

    Da samo znate koliko se je "velikih ljudi" mizerno prodavalo ne za spasiti život, ili nekoga svoga, nego i za zdjelu čorbe ili komad kruha. Bilo je toga i kod nas, i na drugoj strani, a ne govorimo o najbjednijima, koji nisu bili ni na jednoj strani, i koji nisu poznavali granica ljudske mizerije, koju nije mogao zamisliti ni tragični De Vigny, (Plemić, Alferd de Vigny (1797-1863) francuski pisac, mo) koji je pisao o veličinama i podložnostima, (mizeriji), vojnog zvanja. I to sve kada se ratuje na zapadu i u klasičnim ratovima. Ali ratovati sa Srbima, sa četnicima, na Balkanu i usred gradjanskog rata, gdje smo divljali dobri i zli, pet i šest raznih vojska i u vrtlogu ideoloških borbi i upotrebljavajući metode partizanskog rata.

    Ne, nisam htio sebe pravdati, jer sam mogao to učiniti i u listovima koje sam stvorio, nego sada pišem da bi hrvatske elite promislile na sve ono što nas dijeli, a medju time je i često hipoteka "grijeha hrvatske revolucije". Nisam mislio revalorizirati te jade, niti ih braniti same po sebi, nego sam nabrojio nekoliko "olakotnih okolnosti" koje bi se davno zaboravile da smo rat dobili. Nismo ni mi tako zli, niti su tako oni "veliki", koje bi mnogi od Vas rado gledali na čelu hrvatskih vojnika.

    U redu tih misli treba imati u vidu i još jednu činjenicu: da sam ja bio jedan od onih, koji se nije skrivao za ledja šefova, iz naših redova nestalih odgovornih ljudi, iako sam to mogao. Mislim da će ipak trebati radi povijestne istine govoriti i o tome, pa ako ikada trebadne, ja neću bježati iz moga djela odgovornosti zato, jer to nikome nebi koristilo, a njamanje Hrvatskoj. Negdje je mislim Leon VIII. napisao da bi svako pisanje povijesti trebala voditi dva osnovna zakona: ne lagati u namjeri da se čovjek predstavi boljim nego jest i drugo, ne imati nikada straha u kazivanju istine, iako osobno nije ugodna. Mogli ste vidjeti na pr. da se nisam branio u pogledu odgovornosti za Vokića i Lorkovića, i dočekao vrijeme da se je ustanovilo da nemam nikakve krivnje, da ih nisam ni zatvarao, ni sudio, ni tjerao, ni ubio.

    (Napomena:
    Iako sam već o tome iznio tko je ubio i kada ministre NDH, Vokića i Lorkovića, ipak ću u idućem opisu, koji će biti kraj ovoga pisma, napisti tko ih je ubio.)

    (Kako sam rekao u prošlom opisu da ću navesti podatak tko je ubio ministre NDH Antu Vokića i dra. Mladena Lorkovića. Taj podatak se nalazi u novini OBRANA br. 150, travanj 1971. Pošto sam to već iznio u detalje u prošlim opisima, ovdje ću samo navesti izvor i ime počinitelja. Njegovo je ime Mijo Grabovac iz Proložca kod Imotskog. Ovu informaciju je službeno saopćio Mirko Čavić, a državni bilježnik Republike Argentine potvrdio 12 prosinca 1959 godine u Cordoba, Republica Argentina. Mo)

    Mogao bih lako nastaviti pokazujući prstom na žive i mrtve, na zakone, herarhije, itd. ali to neću učiniti. Neću to ni u novom koraku privodjenju "neugodnih poslova" tj. u pokušaju da neutraliziramo stare i privedemo Hrvatskoj, kroatiziramo, mlade hrvatske komuniste i njihove suputnike, što je odgovoran i "neugodan posao". Možete svi biti sigurni, da se neću skrivati za druge, ni prebacivati krivnje, kao što ljudi često čine, nego ću znati snašati odgovornost, biti dosljedan prošlosti i misiji, koju mi nitko nije navalio na ledja, doli ja sam sebi. Kao što sam uvijek nastojao sačuvati slobodu vlastitog duha, znao sam biti vjeran i jednoj ekipi ljudi s kojima mislim da mogu nešto učiniti za Hrvatsku. Nova vremena, novi zahtjevi, novi ljudi, nove tehnike. Ta se sloboda unutarnjeg duha može sačuvati u svojoj nutrini i onda kada se prema vani mora prividno sklapati kompromise. Ne ulazim u ovu igru bez unutarnje rezerve i opreza. Ne znam dali sam uspio izraziti što sam htio, ovako na brzini, jer se radi o jednom pismu, a imam slab običaj, da sve pišem na brzinu i skorom nikada, već i radi pomanjkanja vremena, nikada ne korigiram. Ako sam uspio, bit će mi drago, a ako ne, ništa Vi izgubili niste.

    Samo još jedan konkretni primjer, kako je teško boriti se na više frontova odjednom: u Australiji su naši tragali za jednim previše bučnim vikačem i "superrevolucionarcem", koji je proglasio izdajnikom svakog tko nije voljan dati svoje uštede u "fond za revoluciju". Kad su imali dosta podataka izvršili su mu premetačinu i ustanovili ne samo da je Udbaš, nego k tome i Srbin, sa regularnim posošom Jugoslavije, s kojim je putovao od zemlje do zemlje, a onda "nestajao" i uz pomoć infiltriranih Udbaša bio uvijek prihvaćen kao hrvatski "robijaš", "mučenik", "heroj", i naravno "organizator revolucionaraca". I kad su ga progledali, izvadio bi iz kufera svoj pasoš, išao dalje i izlazio na sunce pod drugim imenom, na drugom mjestu, i u drugoj organizaciji. Moga bih Vam nabrojiti stotinjak takvih ili sličnih dogadjaja, sa konkretnim podatcima, imenima, datumima itd. Nu kome nisu dosta ove činjenice, neće ni deset sličnih.

    Koristim ovu priliku da vam kažem nekoliko intimnih riječi o "hrvatskim komunistima". Dobar dio Vas je uvjeren da je na mjestu ona naša bosanska, iako vulgarna izreka, da se "ne može iz govana pitu napraviti". Tu bih htio odmah nadodati, da kada se govori o "komunistima" uopće, trebalo bi postaviti najprije jedno pitanje: što je komunizam, odnosno što je tko tražio u komunizmu, pa de se odgovori na pitanje: tko je, ili nije komunista, a onda opet unutar samog pojma: kakve vrsti je komunista, koliko je uvjerenja, koliko oportunista, koliko iz kukavičluka, koliko iz "klasnih" razloga, koliko pak iz same činjenice rata, gdje smo svi bili nekamo svrstani i kad to nismo htjeli. Sjećam se i nikada neću zaboraviti, da smo jednom zgodom jedna grupa svih dužnostnika sigurnosti obilazili zatvore "ustaškog stožera", improviziranih zatvora improviziranih institucija. Kod jednog zatvorenika, radnika iz Like, kao optužba stajalo je da je u jednoj brijačnici rekao da "bi trebalo sabotirati komunizam". U onim blaženim vremenima euforije i prodiranja prema Harkovu nekome se činilo da je to komunistčka propaganda, pa čovjeka zgrabili, prebili i doveli ga u zatvor, gdje je mjesecima ležao "radi sumnje komunističke propagande". Kasnije je jadan čovjek pao u borbama na Kordunu kao član Ustških Pripremnih Bojna, a njegov slučaj često spominjan kao karakterističan čega se sve može dogoditi za vrijeme jednog rata, rata-revolucije.

    Osim toga svi mi znamo da je u svoje vrijeme svaki isticaj socijalnih prava bio skršen kao "komunizam", i da su najuspješniji antikomunisti postali iz razuvjerenih komunista, ali da su mnogi komunisti to postali, jer smo ih tamo gurnuli. Generalizirati danas o tome značilo bi isto što i govoriti o "ustašama", o "nastašama" i "pristašama". Tko je sve bio Ustaša? Moramo zato i u tom pogledu stvoriti jasnije definicije. I kad smo već ustanovili za koga da je "komunista-komunista", kao što smo nekoć dobru kafu morali zvati "kafe-kafe" za razliku samo od "kafe", koja nije bila kafa, i k tome još uvijek praviti razliku medju starima i mladima, gdje stari komunisti traže u našim Srbima svoju životnu sigurnost, a mladi zaziru od istih i drugih, - ali možada više još od nas, tj. "ustaša", "fašista", "klerofašista", "nacionalista" ili kako su nas već klasificirali.

    Još jednom molim da ovih par riječi shvatite kao jedan intimni razgovor ili osobno pismo.

    U to ime ja Vas, postovani gospodine i hrvatski brate, pozdravljam uz naš vojnički pozdrav

    general Drinjanin

    ispod je generalov podpis i grb Odpora.

    Ovo pismo je poslato pod brojem 00045 Boži Čuvalu.

    (Kraj ovog pisma generala Drinjanina HRVATSKIM ELITAMA. Otporaš)

    Bobani

    14-04-2014, 13:06

    HRVATSKI NARODNI ODPOR - U OGLEDALU POVIJESTI

    (Ovo je originalno ime kada se je na Ivan planini u listopadu 1944 godine osnovao HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HOS. Na čelo HNO hrvatska državna vlada je (po)stavila generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića.

    Godine 1951. u suglasnosti hrvatske državne vlade i Poglavnika dra. Ante Pavelića general Maks Luburić reorganizira i pokreće HNO i mjesečnik "DRINA", koja je u to vrijeme bila više kao vijestnik između razbacanih hrvatskih boraca u emigraciji. U tim "DRINAMA" Maks Luburić uzima ime "general DRINJANI", piše mnoga pisma, izvještaje, okružnice, članke što sve potpisuje pod imenom "general Drinjanin". Mnoge uspomene i ratne dogodovštine su u tim "DRINAMA" opisane i tako sačuvane za povijest.

    Kada je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Drinjanina 1956 godine, dolazi i do obustave svih aktivnosti HNO kao i izlaženje časopisa "DRINA". Tko bi iz bliza čitao u tim "DRINAMA" Maksa Luburića pisanja, očito bi mogao shvatiti po pisanju i izražaju da je Maks ostao onaj isti Maks iz Janka puste i rata.

    Poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959 godine u Madridu, Maks Luburić se iz zimskog sna od skoro četeri godine pokreće. Odmah u početku 1960 g. pokreće organizaciju HNO, izdaje letak PRVI KORAK i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, u ožujku daje intervju novini NOVA HRVATSKA koju u Londonu izdaje Jakša Kušan, gdje otvoreno govori da su grijesi "ustaške revolucije" na njemu i da nikada viže neće biti Poglavnika , dvije vojske i Crne Legije u borbi za hrvatsku državu. U tom intervju je najznačajnije kada je rekao: "...da su neke ustaške glave počele misliti svojom glavo..."

    Od tada je počeo novi horizont HNO u službi Domovine Hrvatske. Pratiti pisanje Maksa Luburića prije smrti Poglavnika i poslije smrti Poglavnika, uočit će se velika politička promjena, a ne nacionalna.

    Poslije pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969 godine, dolazi do velikog nesnalaženja u organizaciji HNO. Novina OBRANA neredovito je izlazila sve do potpunog prestanka 1975 godine. Časopis "DRINA" je prestao izlaziti. Izišla su dva ili tri časoposa koja su već od prije bili pripremljeni za tiskanje. Napetost između Glavnih Povjerenika HNO se širi sve više i više. Saziva se Glavna Sjednica svih Povjerenika HNO u Hamilton, Canada 1974 godine. Na jednoj strani izabran je za Glavnog Pročelnika Stipe Bilandžić iz Njemačke a na drugoj Dinko Šakić, zet generala Drinjanina. Tako dolazi do polarizacije ove hrvatske vojničke i stegovne organizacije HNO.

    Novi Pročelnik HNO Stipe Biladžić sa svojim najužim suradnicima u Glavnom Pročelništvu: Mirko Bušić, Argentina, Tomislav Kvaternik, odnosno Nikola Štedul, Škodska, Ante Ljubas, Stipe Šego i Mile Markić, Chicago, počimaju davati nove smjernice, u duhu tadašnjice 1975/76., organizaciji HNO. Proljećari, Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi su srcem i dušom, drugim riječima idejno bili uz zacrtani program HNO.

    Glavno Pročelničtvo Hrvatskog Narodnog Odpora HNO je sazvalo sjednicu u Chicagu 1977 godine. Tada se je izabralo za Kontinentalnog Pročelnika za sjeverni kontinent gospodina Milu Boban iz San Francisca. Bruno Bišić je izradio i tiskao jednu knjižicu UPUTE ZA OSLOBODITELJSKI RAD - hrvatski grb - GLAVNO SJEDIŠTE HRVATSKIH OSLOBODITELJSKIH SNAGA, Zagreb 1977. Tada se je poteglo pitanje rijči "osloboditeljskih" umjesto "oslobodilačkih", našto je Bruno odgovorio da je jezik živ kao i riba i da se mora prilagođivati duhu i vremenu u kojem hrvatski narod živi. Tada smo mi OTPORAŠI došli do ideje da se riječ "Odpor" fonetički više izgovara "Otpor" nego "Odpor". Izradili smo i izdali USTAVNA I TEMELJNA NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA. Otporaš.)

    Sada donosim ovdje:

    RESISTENCIA NACIONAL CROATA (ovdje grb otopra) CROATIAN NATIONAL RESISTANCE
    secretaria general secretary's general office

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    ured glavnog tajnika


    GLAVNI STAN ODPORA,
    Br. Z.: 738/64.

    O T V O R E N A Z A P O V J E D

    bratu MILANU MARKICH, glavnom povjereniku Odpora, da kao posebni izaslanik Zapovjednog Skupa odputuje u Njemačku, te u istoj obadje naše povjerenike i suradnike i izvrši sliedeće:

    1.) Provjeri i reorganizira sva povjereništva, te smjeni ili postavi druge povjerenike, ako potrebe zahievaju.

    2.) Skupi podatke o kretanju neprijateljskih agenata, te provjeri podatke o onim Hrvatima, koji rade za tudjina i strane službe.

    3.) Održi sastanke glavnih suradnika i ustanovi taktiku za rad u budućnosti.

    Svi su pripadnici HOS-a i ODPORA dužni dati svu pomoć br. Markiću u toj misiji i staviti mu na raspolaganje sve podatke.

    Uz naš vojnički pozdrav,

    general Drinjanin
    podpis

    Veliki okrugli grb HNO s tropletom okolo.

    Bobani

    15-04-2014, 01:20

    U SPOMEN VIDOVITOG GENERALA V. LUBURIĆA

    40 godina poslije krvave pogibije

    Piše: J. Ivan Prcela

    Moja definicija generala Luburića

    Dne 11. svibnja 1969., pred tužnim skupom u Clevelandu ovako sam definirao umno prodoran i vidovit duh generala-viteza Vjekoslava Maksa Luburića: "Što čini jednoga lidera različitim od drugih ljudi u poslovanju ili na bilo kojoj dužnosti? Lider se ne radja nego se kuje u kovačnici života. Lider vidi ono što on uistinu jest a ne što bi mu bilo drago vidjeti. Lider se ne boji prstom ukazati na istinu ma koliko ona bila gorka. On je optimist kojega "željezni zakoni" determinizma nisu dotaknuli. Kad on čuje drukčiji ritam, ne zabrinjava ga mogućnost da on ide u raskorak. On se radije hvata originalne ideje i nastoji je učiniti izvedivom. Lider je svjestan odgovornosti da mora tražiti nove puteve i ispuniti nemoguće te ostaviti u baštinu svima onima koji se oko njega okupljaju ne samo ideju koja do u dubine ispituje sve dogadjaje nego i duh koji gleda na odlučnost u djelovanju kao na osebinu koja je uvijek dobro došla i od koje se nikada ne smije bježati."

    Prema susretu s generalom Luburićem

    Za te osebine generala Luburića mnogo puta sam čuo i o njima čitao u godinama 1941-1945 Prvoga domovinskog rata, kada sam se kao mladi franjevac molitvom i učenjem za život pripravljao na Visovcu, u Sinju i u Makarskoj. Pedesetih godina prošloga stoljeća u Clevelandu sam o tome junačkome hrvatskom generalu doznao od Bože Bagarića, hrvatskog vojnog veterana iz Bukovice kod Tomislavgrada; od Štefa Crničkog, prekaljenoga zagrebačkog Starčevićanca već u vrijeme kraljevske Jugoslavije; i od Rudolfa Erića, legendarnog hrvatskog Domobranca u SAD-u još prije NDH-a. O našemu dragome generalu doznao sam takodjer i od ustaškog satnika Ante Pivca, sina Krešimirovog grada Šibenika. Od spomenute četvorice i od drugih članova Kola hrvatskih vitezova (iz ove udruge sredinom 60-tih godina nikla je dinamična organizacija Američkih prijatelja hrvatskog narodnog o d p o r a) mnogo sam naučio o prodornome duhu generala Luburića. Oni su me njemu toplo preporučili i puteve mi utrli da se s njime u ljetu 1960. u Valenciji sastanem, kadno sam na mojim putovanjima po Zapadnoj Europi posjetio najistaknutije hrvatske javne djelatnike.

    Za sastanak s generalom Luburićem pripravljao sam se takodjer svojim posjetom fra Branku Mariću u franjevačkom samostanu San Francisco El Grande u Madridu. Ovaj hercegovački fratar kao poznavatelj Poglavnika Ante Pavelića i Maksa Luburića odveo me je da na Poglavnikov grob u ime Ujedinjenih americkih Hrvata u Clevelandu položim velik vijenac cvijeća. Medjutim, najviše sam upoznao veličinu duha generala Luburića od njegovih velikih štovatelja prof. Pavla Tijana, enciklopedijski obrazovanoga Senjanina, i od njegove supruge-junakinje Nedjeljke Tijan Luetić, kćerke hrvatske državotvorne splitske obitelji Luetić. Oni, i blagoslov Nadbiskupa Ivana Ev. Šarića baš na smrtnome krevetu, uputili su me na točnu adresu generala Luburića u njegovome poslovnome uredu u Valenciji. Kao što sam nekoliko dana prije preko hrvatske sekcije Nacionalnog španjolskoga radia u Madridu pred hrvatske domovinske slušatelje iznio veličantsven uspjeh Petnaeste godišnjice blajburške tragedije u Clevelandu (ona je 2. lipnja 1960. u analima američkog Kongresa u Washingtonu, CONGRESSIONAL QUARTERLY, nadugo zabilježena) isto tako sam nastupio i pred toplo-prijaznim generalom Luburićem.

    Sastanak s junakom širokih pogleda

    Budući da su Rezolucijom UA Hrvata u Clevelandu i brošurom S. W. Skertića o Blajburško-mariborskim pokoljima (vidi CONGRESSIONAL RECORD od 2. lipnja 1960.) već bile date smjernice za moje daljnje istraživanje i promicanje istine o Blajburškoj tragediji, glavna svrha mojega sastanka s generalom Luburićem bila je utjecati na njega da on kao član Glavnog ustaškog stana napiše svoj iskaz, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. On me je velikom pozornošću saslušao i obećao mi taj iskaz napisati i poštom mi ga u Cleveland poslati. I ja sam njega pozorno saslušao i njegovim vidovitim pogledima o izmirenju ustaških i partizanskih sinova u svrhu rušenja hrvatožderne Jugoslavije toliko frapiran ostao, da sam na licu mjesta postao njegov sljedbenik. U tim časovima došle su mi na pamet riječi dr. fra Otona Knezovića, koje sam u Chicagu pedesetih godina od njega čuo, naime, da jedino general Luburić posjeduje sposobnost Hrvate ujediniti u rušenju Jugoslavije i ponovnome ostvarenju Države Hrvatske.
    Upravo zato, desetak godina kasnije sam na proslavi 20. godišnjice uspostave NDH-a ovako u Torontu izrazio Maksove državotvorne poglede:

    "General Luburić Vam preko mene poručuje da U NARODNOM RADU GLEDATE NAJPRIJE NA SLUŽBU DOMOVINI I NA SVEOPĆE DOBRO HRVATSKOG NARODA I DA SE ČUVATE KULTA BILO KOJE POJEDINE OSOBE.
    ON VAM SVIMA NAPOMINJE DA NE ISTIČETE NI NJEGOVO IME JER ISTICANJE POJEDINANACA VIŠE NEGO NARODNOG PROGRAMA URODJUJE NEUSPJEHOM PA ČAK I TRAGEDIJOM ZA HRVATSKU STVAR."

    Razgovori s povjesničarom Draganovićem i drugi susreti

    Iz Španjolske put me odveo u Rim, gdje sam u Zavodu Sv. Jeronima imao duge razgovore s dr. K. Draganovićem kao najboljim poznavateljem Blajburške tragedije. S njime sam se dogovorio, kako ćemo zajednički raditi na pripremanju djela, kojemu smo već u Clevelandu postavili čvrste temelje. Iz Rima sam otišao u Klagenfurt a odavle u grad Bleiburg. Zatim sam vlakom otputovao za Munchen i u njemu, radi Mejunarodnog euharistijskog kongresa, desetak dana ostao. U tom glavnom gradu Bavarske često sam se sastajao s dr. Brankom i s dr. Ivanom Jelićem. Tu sam od njih i od drugih istaknutih Hrvata, kao na pr., od don Vilima Cecelje, fra Mirka Čovića, puk. Pjanića, puk. Batušića, dr. Buća, gosp. M. Ilinića, itd. tražio suradnju i moralnu podršku u promicanju Blajburške tragedije. S istim planovima otputovao sam takodjer u London na duge razgovore s dr. Jurjem Krnjevićem i s osobljem "Nove Hrvatske". O svim tim posjetima javljao sam vidovitom generalu Luburiću jer me je on kao revolucionarac, ratnik, general i sve od jeseni 1944. zapovjednik Hrvatskog narodnog o d p o r a najbolje razumio u pitanju Blajburške akcije. Prihvatio me je kao borca čvrste volje i spremna duha da, kako je on često isticao, RAZVIJEM BORBU BAŠ S BLEIBURGOM, GDJE JE MASOVNIM POKOLJIMA HRVATSKA VOJSKA ZAUSTAVLJENA.
    Posljednje desetljeće života generala Luburića, tj. razdoblje 1960-1969, prepuno je duboko-umnih njegovih tekstova, kako o rušenju Jugoslavije iznutra treba ujediniti sinove hrvatskih ustaša i partizana i kako se politički i vojno treba pripremati za ponovnu uspostavu Države Hrvatske. Ti tekstovi su objavljivani u posebno tiskanim letcima. Otiskivani su bili u Drinapressu, koju je on stvorio velikom novčanom pomoći svojih vjernih sljedbenika. Na prvom mjestu su to bili njegovi odporaši bojnik Stjepan Fistrović iz Lima, Peru, i Stipe Šego iz Chicaga. Ta izdanja Drinapressa su ne samo letci nego brojne knjige iz vojne znanosti. Tu dalekosežnu Doktrinu generala Luburića širili su ogranci i članstvo H. N. O d p o r a u SAD-u, Kanadi, Australiji, Južnoj Americi i u Zapadnoj Europi. Ta Doktrina širila se je i u našoj široj Hrvatskoj, prodrijevši čak i u redove Komunističke partije u Hrvatskoj, na čelu s Mikom Tripalom. On i ja učenici smo bili Franjevačke klasične gimnazije u Sinju još za vrijeme Kraljevske Jugoslavije. M. Tripalo često se je služio tekstovima generala Luburića, iz čije Doktrine je niklo i Hrvatsko proljeće

    Razbuktala vatra Blajburške akcije

    U godinama 1960-1969 razvila se je i razbuktala takodjer Bljajburška akcija, kojoj sam ja bio na čelu. Tu akciju je svim žarom promicao general Luburić, kako to možemo čitati na mnogim, mnogim stranicama službenih odporaških glasila "Drine" i "Obrane". One su preko odporaških organizacija po svijetu bile širene pa je preko njih dopirala moćna riječ o mojemu pisanju, organiziranju Blajburških komemoracija i pripremanju obsežne knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica). Stizala je i novčana pomoć, najviše od ogranaka HN O d p o r a, za to monumentalno izdanje. Tolika je bila ta pomoć, da su zli jezici širili "priče", kako ja spremam odporašku knjigu a ne djelo od sveopće hrvatske vrijednosti. Unatoč tome, ja sam baš udarnički vršio svoje DERŽANSTVO naprema svome poklanome naraštaju, umnažajući i prevadjajući dokumente, podržavajući korespondenciju, upravljajući sakupljanim novcem, itd., itd. Upravo zato, general Luburić me je ranih 60-tih godina "mobilizirao" i udijelio mi čin satnika, ali ja sam mu smjesta odgovorio, da on mene kao američkog državljanina ne može mobilizirati niti imenovati satnikom. Uz to sam nadodao, da ja samo želim biti njegov vjerni suradnik Ivan Prcela. On se na moj odgovor nije naljutio, nego me je čak skupa s puk. Erićem i puk. Crničkim ubrojio u svoja TRI VELIKA. Ostao je on, dakle, dosljedno vjeran onome što mi je već godine 1960. jednom pisao: "Ivane, Ti iza sebe ostavljaš tako dobar dojam, da se prvi sastanak s Tobom ne može nikada zaboraviti." Eto, tako ja udjoh u krug TROJICE VELIKIH vidovitog hrvatskog generala Luburića.

    Pri koncu 1962. poštom sam primio iskaz generala Luburića, kako je došlo do povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji. Ovim dokumentom bili su još više utvrdjeni temelji mojega životnoga djela o Blajburškoj tragediji. Odmah sam počeo planirati svoje putovanje u Španjolsku za slijedeću godinu, zapravo dug posjet našemu junačkome hrvatskom generalu. Tako, u ljetu 1963. dva mjeseca sam proveo kod njega u gradu Carcagente, gdje se je on pod zaštitom vjernoga prijatelja Padre Miguel Oltre krio u jednoj iznajmljenoj kući u neposrednoj blizini franjevačke škole Colegio San Antonio. Rektor ove škole bio je taj učeni Padre M. Oltra. Do tada, za mene i široku javnost Maksova adresa bila je jedino na poštanskim pretincima u Madridu i Valenciji a toga ljeta točna adresa je postala - Calle Santa Ana 33, Carcagente (Valenicia). Na toj adresi nalazila se je i Drinapress, odakle se je po svijetu i u Lijepoj našoj širila POVIJESNA Doktrina generala Luburića o rušenju Jugoslavije i o ponovnoj uspostavi Države Hrvatske. Ta vrlo plodna izdavalačka kuća stvorena je od poduzetnoga i vidovitog generala Luburića obilatom financijskom pomoći njegovih sljedbenika, medju kojima su se najviše istakli bojnik Stjepan Fistrović iz Lime, Peru, i Stipe Šego (rodjen i pokopan u Medjugorju) iz Chicaga.

    Upoznavajući Doktrinu o rušenju Jugoslavije

    Živeći puna dva mjeseca kod nezaboravnoga svog prijatelja i suborca generala Luburića, izbliza sam ga promatrao, slušao i pomagao mu u Drinapressu. U to vrijeme on mi je za glavni zadatak dao da za obljelodanjenje preuredim doživljaje Safeta Jaškića iz Osnabrucka u Zapadnoj Njemačkoj. Prvu polovicu te Jaškićeve knjige sam preuredio a drugu polovicu sam ostavio za dr. Dabu Peranića u Parizu jer sam, idući na dnevnu svetu Misu i Pričest u franjevačkoj crkvi Sv. Franje, susreo franjevačku trećoredkinju Ameliju Consuelo Mir pa smo si malo pomalo obećali doživotnu vjernost, koja je 26. prosinca 1963. konačno zapečaćena velikim sakramentom svete Ženidbe. Tih nezaboravnih dana u Cargenteu, mnogo puta na licu mjesta sam se uvjerio, kako nas veliki hrvatski general Luburić ljubomorno brani povijest Hrvatskog narodnog odpora, korijenski pisanoga u vrijeme njegova osnutka 1944. i pedesetih godina KORIJENSKI od njega obnovljenoga u prijateljskoj nam zemlji Španjolskoj. Po hrvatskim novinama njegov dragi H. N. ODPOR namjerno su izvrtali u "Odbor", "Otpor" i tome slično. NJEGA JE TO DO U DUBINE SRCA POGADJALO jer on je u tome vidio, da protivnici i neprijatelji H. N. O d p o r a time žele promjeniti smjernice toga dičnoga hrvatskog državotvornog Pokreta.

    Iako su ga te pojave pogadjale, on je ipak sa mnom šale zbijao o meni nadasve dragoj Blajburškoj akciji. Znao mi je dobaciti: "Ivane, čime bi se Ti bavio i o čemu bi pisao da se nikada Blajburška tragedija nije desila?" Ja bih mu odgovorio:"Dragi moj Makse, u tome slučaju ja bih sigurno pisao o dubini i visini, dužini i širini Božje i romantične ljubavi!" Na to je on nadodavao: "Ivane, počekaj sa Ženidbom dok ne odrastu moje kćerke Drina i Mirica!" Te prekrasne djevojčice i njihova braća Domagoj (Donchi) i Vjeko mene su od milja nazivali "Strikom Ivanom" i u srce su me dirali jer je u to vrijeme njihov nježni otac bio sudski rastavljen od majke im Isabele. Sud ih je povjerio skrbništvu NE njihove majke nego oca jer u njemu je sud, isto kao i ja, upoznao VELIKOGA LJUBITELJA ŽIVOTA I ZAGOVARATELJA JOŠ BROJNIJE SVOJE VLASTITE OBITELJI…

    "Doličan doček" najvećega krvnika hrvatskog naroda

    Uvijek vjerni uputama vidovitoga generala Luburića, da hrvatsku borbu vodimo u skladu sa zakonima zemlje u kojoj živimo, mi američki Hrvati smo u zadnjoj trećini godine 1963. razvili vrlo zavidnu promičbu sveopće hrvatske stvari.
    Pod vodstvom Rudolfa Erića pripremali smo se za "doličan doček" Tita u Bijeloj kući kod Predsjednika Kennedyja. Ja sam pripremio jedan dug opis najglavijih dijelova Blajburške tragedije - OSAM dugih i predugih "marševa smrti" od Bleiburga do rumunjsko-jugoslavenske granice. Te "marševe" sam ocrtao jasnom mapom i njih osvijetlio dugim sastavom pod naslovom THE POSTWAR MASSACRES IN YUGOSLAVIA.

    Na osam punih stranica velikog formata tu analizu dao sam tiskati u nekoliko stotina primjeraka pa smo to poštom razaslali na mnoge važne adrese, uključivši i Bijelu kuću. Američki Hrvati iz Clevelanda, New Yorka, Chicaga i drugih gradova pod vodstvom R.Erića otišli su da pred Bijelom kućom masovno prosvjeduju protiv Tita, dijelili su tu otiskanu analizu o Titovoj strahovladi i o masovnim pokoljima hrvatskih ratnih zarobljenika. Prosvjedi su dobro odjeknuli na televiziji i u američkim novinama, uključivši čak i New York Times. I general Luburić čitavu jednu stranicu "Obrane" posvetio je tim prosvjedima.
    Na prosvjedima ja nisam bio jer sam ostao predavati svojim razredima na Charles F. Brush High Schoolu u Lyndhurstu, Ohio. Američki tajni agenti ipak me nisu pustili u miru, nego su me u toj školi došli ispitivati o tobožnjim planovima, da mi Hrvati planiramo ubiti Tita. Dva agenta ispitivala su me u jednoj sobi na domak direktorovom uredu. Odmah sam im odvažno odgovorio, da mogu biti sigurni da ja ne ću pucati na Tita iz svojega razreda, ali ako ga slučajno netko u Washingtonu ubije, ja ću organizirati svečani program zahvalnosti Bogu, da je taj najgori medjunarodni zločinac konačno "dolično" završio. Na to će oni meni, da se uopće ne slažu s mojim mišljenjem. Odgovorio sam im, da se ne radi o nikakvom mišljenju, nego o dokazanim činjenicama iz najnovije povijesti moje rodne Hrvatske. Te povijesne činjenice, kako im rekoh, ja stručno istražujem i o njima već pripremam obsežno djelo. Za dokaz toga istraživanja dao sam im našu ukusnu brošuru o OSAM "marševa smrti" uzduž cijele Jugoslavije.

    Ni tri tjedna nisu prošla od toga mojega neugodnog razgovora s američkim tajnim agentima, kadno u Dallasu 22. studenoga 1963. bi ubijen Presjednik Kennedy. Američke tajne službe više su štitile krvnika Josipa Broza Tita nego svoga mladoga i popularnog presjednika!!
    General Luburić prati me u novu fazu mojega života

    Unatoč iznenadnom ubojstvu Predsjednika Kennedyja, moji planovi za vjenčanje s mojom cargagentijskom odabranicom nisu bili prekinuti pa par dana prije Božića 1963. ja se opet nadjoh u kući dragog mi prijatelja generala Luburića. Iz te kuće od njega sam čak i otpraćen bio u župnu crkvu Nuestra Senora de Remedios u Carcagenteu. Pred tom čudotvornom Gospinom slikom 26. prosinca vjenčao sam se sa svojom Amelijom Consuelo Mir. Na njezinoj lijevoj strani klečala joj je majka Remedios a na mojoj desnoj strani kum mi je bio general-vitez Vjekoslav Luburić. Padre Filibero Mir, brat moje odabranice i k tome svećenik-franjevac, u ime Crkve Kristove je blagoslovio naše vjenčanje a propovjednik nam je bio Padre Miguel Oltra, veliki, veliki prijatelj našega kuma generala Luburića. I četvero generalove djece bili su na toj nezaboravnoj svečanosti. Moja A. Consuelo "Chelo" i ja otišli smo u Madrid na naše bračno "putovanje". Tri puna tjedna odsjeli smo u Hotelu Nacional blizu željeznicke postaje Atocha. Taj hotel smo si izabrali jer smo znali da tu odsjeda naš kum general Luburić kadgod ga put vodi u Madrid. U prekrasnom glavnom gradu Španjolske morali smo biti radi mnogih, mnogih procedura na američkom veleposlanstvu za što skoriji ulazak moje supruge u SAD. Zahvaleći baš Padre Miguel Oltri, prijatelju našega kuma, i njegovom uplivu na američkom poslanstvu, moja Chelo dosta brzo je dobila papire za ulazak u Ameriku. Za vrijeme našega trotjednoga boravka u Madridu u posjet nam je došao naš kum general Luburić. S njime je bio Padre M. Oltra i još jedan njegov franjevački subrat.
    Sav sretan general je meni na poklon donio tek u Buenos Airesu objavljenu knjigu na španjolskom - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG u izdanju revije "Studia Croatica". Prije nekoliko mjeseci za tu knjigu, na nagovor generala Luburića, ja sam poslao dvadesetak iskaza o Blajburškoj tragediji, sakupljenih od dr. Krunoslava Draganovića. Za to izdanje poslao sam takodjer dugi iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatske Vojske.

    U toj knjizi taj njegov iskaz nisam našao, ali drugi iskazi iz moje pripremane knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE bili su na španjolski prevedeni i u to izdanje uključeni. U tome novo-objelodanjenom djelu uzalud sam tražio nekakvo priznanje za dvadestak iskaza, od mene njima u Buenos Airesu dostavljenih. Jedino "priznanje" sam našao, što se u knjizi spominje NE jedan, nego tri Odbora za istraživanje Blajburške tragedije - u Clevelandu, Rimu i Buenos Airesu. Od godine 1960. do konca 1963. po hrvatskim novinama se znalo samo za jedno tijelo KAO ODBOR a eto, tada se na stranicama knjige LA TRAGEDIA DE BLEIBURG iznenada pojavila tri "Odbora"!! Upravo zato, ta knjiga se spominjala onda a i dandanas se PROTUČINJENIČNO spominje (vidi članak Zvonimira Springera u ZBORNIKU Četrvrtoga žrtvoslovnog kongresa) kao majka drugih knjiga o Blajburškoj tragediji. Činjenicno stanje je skroz drukčije jer ja sam svome životnome djelu čvrste temelje postavio već godine 1960. i iz njega dosta dokumenata u Buenos Aires poslao.

    Neprestana borba oko iskaza generala Luburića

    Nakon povratka u Cleveland opet, iako oženjen, dao sam se svim žarom na prevadjanje mnogih dokumenata o Blajburškoj tragediji. Najviše me je ipak zanimao iskaz generala Luburića o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga prema Austriji jer sam tu njegovu analizu smatrao kamenom-temeljcem mojega već pripremanoga životnog djela. Iskaz generala-viteza DOSLOVNO sam na engleski preveo i onda ga svome suuredniku dr. Guldescuu, profesoru povijesti na Fayetteville State Teachers' Collegeu u Sjevernoj Karolini, na uvid poslao. Njemu se je smjesta neobično svidio taj Maksov opis ondašnjih dogadjaja. Taj američko-hrvatski povjesničar onda je taj vrijedni dokument preuredio i u engleskom jeziku za američku čitalačku publiku savršeno dotjerao te onda meni kao odgovornom uredniku natrag dostavio. Odmah sam vidio, da je taj iskaz toliko preuredjen da sam ga izmedju redaka s engleskog na hrvatski preveo. Taj preuredjeni i dobro organizirani tekst generalu Luburiću sam poštom poslao, da on engleski tekst odobri i potpiše. Nakon nedugog čekanja, manuskript sam natrag primio sa sljedećom napomenom: "Svaki prevod i pregrupiranje dovodi do manjih ili bitnijih pogrešnih interpretacija i posebno kad to čine osobe koje ne poznaju predmet izbliza."

    General Luburić kao istinoljubiv i izvanredno nadaren pisac pred mene je na više od dvije gusto tipkane stranice pomnjivo napisao ŠESNAEST svojih ispravaka koje je "bezuvjetno potrebno u tekst unijeti jer ćemo se izvrgnuti ruglu, kritici i ima ih previše koji bi to jedva dočekali. Ima tako velikih kontradikcija u izjavama, da se to jednome vojniku nikada ne bi oprostilo." Čim sam te BEZUVJETNE ispravke u ruke primio, spremno sam ih sve u generalov iskaz unio i tako ispravljen čitav tekst dr.Guldescuu natrag poslao. On se je sa svim ispravcima potpuno složio i manuskript mi poštom poslao, postavivši mi i on svoj NEOPOZIV UVJET, naime, da iskaz generala Luburića u našu knjigu mora ući kao Treće poglavlje. Inače, on (Guldescu), prestaje biti moj suurednik. Dr. Guldescu je tako postupio jer je, što se tiče generalova Poglavlja, od mene znao za "povuci-potegni" stavove mnogih hrvatskih povjesničara i drugih pisaca .

    Ta grmljavina je od mene detaljno opisana u HRVATSKOM HOLOKAUSTU od 2001. i od 2005. godine.pa ne želim više ulaziti u te dobronamjerne ali i zlonamjerne kritike. Nestanak dr. Draganovića, pogibija gen. Luburića i izlazak mojega djela

    U ljetu godine 1967. ja sam opet otputovao u Carcagente, ali ovoga puta sam sa trudnom ženom i dvoje male djece boravio u rodnoj kući moje supruge. Ja sam si ipak našao vremena da budem sa svojim dragim kumom generalom-vitezom Luburićem. On je posebnom nježnošću oca svoje četvero djece moju dječicu grlio i ljubio a mojemu četveromjesečnom sinčiću Josipu od srca je zaželio da jednom postane hrvatski general ili hrvatski kardinal. U generalovoj iznajmljenoj kući opet sam s njime mnogo razgovora vodio i s njime opet pomnjivo, pomnjivo njegovo dugo Treće poglavlje pregledao. ON GA JE PREDA MNOM ČAK I U ENGLESKOM PREVODU TU NA LICU MJESTA POTPISAO. Unatoč tadašnjem protivljenju dr. Krunoslava Draganovića (s njime su se slagali R. Erić i drugi vodeći odporaši) da generalov iskaz udje u moje životno djelo, dr. Guldescu i ja u to vrijeme bili smo jedini za to da generalovo Treće poglavlje udje u sastav knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE. Moj suurednik i ja smo to Poglavlje smatrali najbolje pisanim stranicama, kako je uopće došlo do povlačenja Hrvatske Vojske i kako se je ono u duhu već onda postojećega Hrvatskog narodnog o d p o r a u djelo provadjalo. General Luburić je do u dubine svoga srca bio potresen držanjem čak i njegovih VELIKIH da, u svrhu postignuća Draganovićeve analize Blajburške tragedije, njegova vlastita analiza bude iz knjige potpuno ispuštena.

    Nakon kratkoga vremena što sam se sa svojom dječicom u Cleveland povratio, hrvatskim se svijetom pročula vijest, da je dr. Draganović u blizini grada Trsta od Udbinih agenata ugrabljen, u nutrinu Jugoslavije odveden i smrskane glave u bolnicu u Splitu doveden. Udba je tim nasilničkim činom mislila, da je i djelu o Blajburškoj tragediji smrtni udarac zadala. Baš u tome duhu i HRVATSKA REVIJA je u Buenos Airesu pisala. Zloguki proroci ipak su se grdno prevarili jer nestanak dr. Draganovića s hrvatske iseljeničke pozornice izlaženje DEFINITIVNOGA DJELA (riječi su to sveučilišnog američkog profesora C. Michaela McAdamsa) o Blajburškoj tragediji ustvari je pospješio. Uklonjeno je dugogodišnje zatezanje dr. Draganovića pa sam ja kao odgovorni urednik dugo očekivane knjige čvstu odluku stvorio, da iskaz generala Luburića ulazi u moje životno djelo i ono će bez daljnjega zatezanja konačno biti objelodanjeno.Ta moja NEOPOZIVA odluka najviše je obradovala generala Luburića, jednoga od najvećih rušitelja i kraljevske i srbo-komunističke Jugoslavije. Tom mojom odlukom obradovao se i povjesničar dr. Guldescu. On i ja dali smo se smjesta na traženje izdavalačke kuće. Nakladničke usluge ponudio nam je i sam general Luburić, nastojeći mene pridobiti da OPERATION SLAUGHTERHOUSE bude tiskana u nakladi Drinapressa.

    Iz sveopće-hrvatskih narodnih interesa tu generalovu ponudu ja sam kategorički odbio. Moj suurednik dr. Guldescu napokon je našao izdavalačku kuću Dorrance Publishing Company u Philadelphiji, koja je prihvatila da sa mnom potpiše ugovor za objelodanjenje knjige. Ugovor sam s tom tvrtkom potpisao i točno na Veliki Petak 1969. o tome sam javio svome kumu generalu Luburiću. On mi nikada nije na tu vijest odgovorio jer. 20. travnja 1969. on od Ilije Stanića Livaje, upletenoga u za hrvatski narod i za H. N. O d p o r štetne terorističke mreže Hrvatskog revolucionarnog bratstva, bi metalnom šipkom u glavu smrtno dotučen, dok si je u svojoj kuhinji kavu pipremao. Taj legendarni i dalekovidni branitelj Države Hrvatske u vječnost je odselio, umrijeviši NE u krevetu nego USPRAVNO NA NOGAMA STOJEĆI, baš kako je on meni svome dragome suborcu često proricao.

    U proljeću godine 1970. moje životno djelo pred izlaskom se u Philadelphiji nalazilo, kadno iz newyorske "kuhinje", gdje je čitav moj manuskript bio u rukama dr. Mate Meštrovića, žestoki vjetar u Cleveland preko Rudolfa Erića zapuhnu pa mi ovaj vodeći čovjek H. N. O d p o r a pred Ivanom Džebom, Ivanom Ćorićem i preda mnom, dakle, pred TRI IVANA, i pred školom hrvatske župe Sv. Pavla jedne nedjelje zapovijed dade da smjesta zaustavim tiskanje knjige OPERATION SLAUGHTERHOUSE jer ona uvelike vrijedja Zapadne Saveznike!!

    Na tu autoritativnu zapovijed R. Erića, predsjednika Odbora za istraživanje Blajburške tragedije, ja sam odvažno kao odgovorni urednik knjige odgovorio, da mu ja poslušnost KATEGORIČKI ODKLANJAM i da će knjiga naskoro iz tiska izići. Sredinom godine 1970. knjiga je konačno na svijetlo izišla i otpremljena je bila na mnoge Delegate u Organizaciji Ujedinjenih Naroda. Ona je otišla i u Državno tajništvo u Washingtonu i tu se je uvijek nalazila na "Jugoslavenskom desku". Stigla je i u ruke mnogih sveučilišnih profesora povijesti i političke znanosti pa je svima njima i američkim novinama SKUPA S DOKTRINOM GENERALA LUBURIĆA nagovještala skori raspad hrvatožderne Jugoslavije.

    Zaključak

    U svijetlu svega u ovome dugome članku iznesenoga, u ime ubijenog generala Luburića, u ime njegovih pokojnih sljedbenika, u ime svih zivućih i umrlih veterana Prvoga i Drugoga domovinskog rata a poglavito u ime STOTINA TISUĆA hrvatskih narodnih mučenika apeliram na sve državotvorne Hrvate i Hrvatice u našoj široj domovini i u svijetu da proučavaju dalekovidnu Doktrinu generala Luburića i moćnu poruku mojega životnoga djela OPERATION SLAUGHTERHOUSE / HRVATSKI HOLOKAUST. Doktrina generala Luburića i moje životno djelo još uvijek sve Hrvate i Hrvatice moćnom porukom pozivaju da čvrsto stoje na braniku naše VJEČNE Hrvatske protiv mnoštvu njezinih neprijatelja iznutra i izvana. Svi moramo s velikom zahvalnošću poštivati hrvatske branitelje jer oni su svojom nevino prolivenom krvlju natopili sve kuteve Hrvatske, Bosne i Hercegovine te čak i susjednih država. Ne smijemo dozvoliti raznim demagozima i revizionistima da nam razvodnjavaju i iskrivljuju povijest Blajburške tragedije i uvijek državotvornoga H. N. O d p o r a. Ova dična hrvatska organizacija osnovana je od hrvatskih državnih vlasti već u jeseni 1944. a NE pedesetih ili sedamdesetih godina prošloga vijeka. Baš u 25. godišnjici H. N. O D P O R A ubijen je njegov zapovijednik general-vitez Vjekoslav Maks Luburić.
    Hrvatska braćo i sestre u domovini i širom svijeta, nadasve ustajte protiv iskrivljivanja povijesti naše VJEČNE Hrvatske.
    Crni izdajice hrvatskog naroda Prvome i Drugome domovinskom ratu svim silama nastoje nakalamiti nekakav magloviti i hrvatožderni "anitifašizam", tj. srbo-komunizam i jugo-partizanstvo. Medjutim, nadljudska borba hrvatskih branitelja u razdobljima 1941-1945 i 1991-1995.bila je čista hrvatska državotvorna borba protiv i prve i druge Jugoslavije. Ta nadljudska borba za Drzavu Hrvatsku, ako se u obzir uzmu sve okolnosti i mnoštvo neprijatelja iznutra i izvana, čistija je nego borba ijedne druge države na svijetu.
    Da je to prava pravcata povijesna istina, svjedoči nam u prvome redu Bl. Alojzije Kardinal-Mučenik Stepinac, najveći hrvatski domoljub svih vremena.
    To nam svjedoče i nekoliko hrvatskih biskupa-mučenika; to nam svjedoče takodjer više od ŠEST STOTINA svećenika-mučenika; to nam poglavito svjedoče STOTINE TISUĆA drugih narodnih mučenika. Njihova nevino prolivena krv neprestano vapi pred Božjim prijestoljem, pozivajući sve nas da u uzvišenoj hrvatskoj borbi nikada ne smalakšemo nego da do zadnjega svoga daha s Božjom pomoći ustrajemo.

    Eto, u to ime neka je vječna slava generalu-vitezu Luburiću i STOTINAMA TISUĆA drugih hrvatskih mučenika! Neka po zagovoru njihovom nad Hrvatskom i nad čitavim hrvatskim narodom uvijek vladaju samo BOG I HRVATI!

    J. Ivan Prcela
    Cleveland, Ohio, 11. veljače 2009.

    Bobani

    15-04-2014, 12:47

    KOMPROMITIRANI MAKS LUBURIĆ I NJEGOVE IDEJE

    Za dvadesetgodišnjicu HRVATSKOG NARODNOD ODPORA,

    (Donosim ovdje za mnoge koji nisu znali ZAŠTO JE OSNOVAN HRVATSKI NARODNI ODPOR iz pera generala Drinjanina. On je to iznio u prvom broju novine OBRANA od 1 siječnja 1963 godine. Maks Luburić nikada i nigdje nije zanijekao svoju ulogu u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, niti borbe za očuvanje iste, niti svojih visokih dužnosti u vojski HOS-a, niti odgovornosti koje je imao i koje je vršio kao vojnik u jednom nacionalnom ratu. Otporaš)

    ...Zašto je osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR godine 1943.- 1944, kada je postojala NDH sa svojom Vladom i državnim Poglavarom?

    ...Zašto se je neke poznate ustaške borce, posebno pripadnike Hrvatskog Narodnog Odpora, kako u Domovini, tako i u emigraciji, lišavalo čina, zatim opet rehabilitiralo, unapredjivalo u najveće položaje u državnoj, političkoj i vojničkoj hijerarhiji, da si se i opet proglasi buntovnicima, samovoljnicima, pa čak i komunističkim agentima?

    ...Zašto ti ljudi ne iznesu istinu sada u slobodnome svijetu?

    ...Zašto su puč Lorkoviča interpretirali jednom ovako, jednom onako, nikako i svakako, te da ih se u krugovima jedne iste stranke naziva herojim, drugi put neozbiljnim i nepoštenim ljudima, četvrti puta ih se opet jednostavno prešućuje?

    ...Zašto se je Hrvatska Vojska povukla kada je imala 17 divizija sa zavidnim moralom i spremnosti na žrtvu?

    ...Zašto je rečeno vojničkim zapovjednicima da idu na predaju, ako se je znalo (nije se tada znalo. Saveznici su iznevjerili na Bleiburgu. Vidi knjigu dra. V. Vrančića S Bijelom Zastavom preko Alpi, mo. Otporaš), da su propali svi pokušaji za naći neki kontakt sa zapadnim saveznicima?

    ...Zašto se je bio organizirao odpor (rezistencija), a onda opet dat nalog, da se ide na zapad?

    ...Zašto se je predala Hrvatska Vlada, Hrvatski Vojni Stožer i Vojska a zašto se nije predao Poglavnik?

    ...Zašto se nije obnovila Bitka na Krbavskom polju?

    ...Zašto je došlo do Bleiburga?

    ...Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude, koji žrtvuju sve, da svijet sazna za Bleiburšku tragediju i Titove zločine?

    ...Zašto blatimo jedni druge i nekada i brat brata, prijatelj prijatelja, iako znamo, da činimo nepravdu i škodimo našoj stvari; uništavamo ugled boraca za koje znamo, da su pošteni i hrabri rodoljubi!

    ...Zašto? Zašto...........

    Prošlo je 17 godina od Bleiburga, a 21 godina od Desetog Travnja i već se nova generacija boraca stvara za novu svehrvatsku revoluciju. Ta generacija ima pravo znati istinu. Mi je moramo reći prije konačnog polaska u boj, jer nas je tako jako malo preživjelih, koji nešto o tome znamo. Mi istinu moramo reći i onda, ako iz te bitke sa istinom i osobno ostanemo u slabom svijetlu. Svjetske velesile atvoraju arhive i iznose tajne, koje im ne služe na čast! Zašto to čine? Zato, jer ih nove generacije povjestničara tjeraju na to, kao što i nas naši povjestničari u ime časti pozvlju, da im kažemo istinu.

    Mi smo obećali nekolicini hrvatskih povjestničara, da ćemo iznieti ono što znamo. Obećali smo to hrvatskim povjestničarima Jeri Jarebu i Marku Sinovčiću, kao i pročelniku Odbora za istraživanje Bleiburške Tragedije Ivanu Prceli, u čije rodoljublje ne sumnjamo.

    "OBRANA" u svojim narednim brojevima donosi niz članaka, koje će napisati podpisani, dok će o akciji Odpora, koja je poznata pod imenom "Kavranova akcija" pisati jedan od sudionika br. Rover. Brat Rudi Erić će pisati o radu Odpora u stranome svijetu, a br. Dr. Mahmut Muftić o suradnji Odpora sa drugim organizacija.

    Mnogo smo puta rekli, da nam je težko govoriti istinu.

    Sada velimo: težko nam je već šutjti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje, pa je bolje, a da nadju svoj smisao za žrtvu u novom revolucionarnom pohodu za slobodu naroda.

    A svijestni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će nas povjest suditi prema onome, kako se budemo vladali danas, a ne prema tome što smo htjeli biti ili što bi bili, da smo mogli i htjeli...

    Prije odluke podpisani je dobro razmislio, uredio svoje račune sa Bogom i ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka, da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske.

    general Drinjanin.


    (Da. Tako je mislio i djelovao Maks Luburić. Kada se je on pokrenuo sa hrvatskim Narodnim Odporom odmah poslije smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića 28 prosinca 1959. godine, najprije je izdao jedan letak imenom PRVI KORAK.

    Zatim je početkom 1960. godine izdao TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Sa starim borcima prikuplja nove koje počima osvajati dinamikom novog političkog kursa. Izdaje nekoliko DRINA 1961. i 1962. godine.

    Zatim izdaje letak DRUGI KORAK. Tada sam bio i živio u Parizu. Bio sam član HOP-a i prisegnuti član TRUP-a. Pred crkvom svake nedjelje se dijele letci Maksa Luburića. Veliko komešanje nastade među Hrvatima grada Pariza. Jedni ostadoše u HOP-u, vjerni Poglavniku i ustaškom pokretu. Drugi ostaju uz HSS, svojatajući da samo oni imaju narodni mandat za voditi hrvatski narod. Treći odoše k dru. Branku Jeliću i njegov Hrvatski Narodni Odbor. U tom metežu i nesnalaženju izlazi dr. Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš sa svojim Hrvatskim Demokratskim Odborom. Sve to Hrvate zbunjuje. Svaki vrti glavom i ne zna gdje će i kojoj stranci prići.

    General Drinjanin nudi novi početak. Jedni samo o njemu govori i njegovu novom programu, dok drugi, treći i ostali govore kako je Maks kompromitiran svojim zlodjelima i Jasenovcem. Zatim izlazi prvi broj novine OBRANA baš na Novu Godinu 1963. godine. I tako počima TREĆI KORAK djelovanja HNO. Mo. Otporaš)

    Bobani

    15-04-2014, 19:12

    GOVOR PROČELNIKA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA PONODOM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

    "OTPOR" godina X. kolovoz 1984., glasilo HNO.


    Kako smo najavili u prošlom broju "Otpora", a u znak petnaeste obljetnice smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića, ovaj broj posvećujemo njegovoj dalekovidnoj ideji, riječi i djelu. Odvelo bi nas predaleko kada bi smo išli u potanju raščlambu Maksova života i rada, zato smo se radije poslužili kraćim opisom života i rada, zatim govorom g. Mile Boban, kojeg je održao u Chicagu 29 travnja, na SPOMEN SLOVU ZA GENERALA LUBURIĆA i fotokopijom pisma HRVATSKIM ELITAMA koje je general Drinjanin, ljeta 1968., uputio svim istaknutim Hrvatima. Jedno i drugo upotpunjuju i daje cjelinu, koja sama za sebe govori. Uredništvo "Otpora".

    Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita Posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, preko Zrinjskih, Frankopana i Bakača, Hrvoja Vučkića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Huesin Bega Gradaščevića, bana Jelačića, pa do novih - Kvaternika, Brojovića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana i tisuće drugih, stoji ime našega hrvatskog Viteza - generala Vjekoslava Luburića - Maksa.

    General Luburić se rodio 1913. u Ljubuškom, gdje je svršio pučku školu. Gimnaziju je učio u Mostaru kao pitomac Napredkova Konvikta. Kao đak se odlikovao velikom bistrinom i energijom. Za vrijeme pohađanja gimnazije, vidio je na sve strane velikosrpsku bahatost i progonstvo svega što je hrvatsko. To je na mladoga Vjekoslava učinilo takav dojam, da je jedva čekao kad će uzrasti, kako bi se mogao sav posvetiti revolucionarnom radu i rušenju Jugoslavije - tamnice hrvatskog naroda. Bježanje pred policijskim režimom dovelo je Luburića u Madžarsku, na Janka Pustu, (Ne znam koliko bi se danas među Hrvatima znalo i govorilo o "Janka Pusti", da nije tada tu bio Vjekoslav Maks Luburić, mo. Otporaš.) gdje se pridružio Ustaškom Pokretu, pod vodstvom sada pokojnog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Tu je dobio svoju vojnu izobrazbu. Pokazivao je u svemu neobičnu oštroumnost, što ga je dovelo u prve redove i vrhove Ustaškog Pokreta.

    Proglašenjem Nezavisne Hrvatske Države, godine 1941., Luburić se stavlja u službu Domovine, zajedno s ostalim ustašama. Ulazi u borbu protiv neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za njegovu hrabrost i neustrašivo vođenje hrvatskih vojnih jedinica bio je unapređen u čin ustaškog Pukovnika i Domobranskog Generala, a zaslužio je najveća naša odličja, Krunu Kralja Zvonimira Prvog Reda i Orden Viteza.Bio je zapovjednikom Ustaške Obrane i Prve Udarne Divizije. Istakao se je sa svojim jedinicama u više ratnih okršaja. Osobito na Ljevču Polju i kod oslobođenja Banja Luke. Bio je zapovjednikom Južnog Fronta na Ivan Planini, (Ivan Sedlu, mo) gdje je i utemeljen Hrvatski Narodni Odpor, godine 1944.

    Odlukom hrvatskog političkog vodstva o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji, general Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju. kada je uvidio od strane političkog vodstva počinjenu političku i vojnu pogriješku povlačenja tako silne, dobro naoružane, ratnički iskusne vojske, uspijeva se s manjom grupom probiti u hrvatske šume, gdje nastavlja borbu protiv partizanskog okupatora i biva ranjen više puta.

    Gogine 1947. prebacuje se preko Madžarske, Austrije i Francuske u Španjolsku. (Ovdje treba nadodati da je zet Maksa Luburića, Dinko Šakić pisao na jednom portalu - ne sjećam se više na kojem - u dva nastavka o Kavranovoj Akciji i u tim opisima spominje da je Maks Luburić stigao preko Pirineja u Španjolsku 18 listopada 1948., mo. Otporaš) Tu nastavlja svoj rodoljubni rad za Hrvatsku, okuplja stare borce i mlade snage, koje su spremne na žrtve. Uspostavlja tiskaru u kojoj se tiskaju listovi "Obrana" i "Drina", te razne druge knjige na hrvatskom jeziku, a koje sadrže u sebi redovito najvažnija suvremena hrvatska pitanja. Svojim dalekovidnim i nesebičnim radom na okupljanju hrvatskih snaga, general Luburić, zvani i poznati Maks, postao je pojam hrvatske borbenosti, Otpora i ustrajnosti, u pravednoj borbi potlačenog hrvatskog naroda za ostvarenjem njegovih opravdanih težnja - slobodom i samostalnom Hrvatskom Državom. Neprijatelj Hrvatske je uvidio tko mu najviše mrsi račune, pa je na podmukli način, zločinačkom rukom skratio život neumrlom hrvatskom vojskovođi, generalu Vjekoslavu Vitezu Luburiću na dan 20 travnja 1969. u španjolskome gradu Carcagente.

    Sjećajući se generala Luburića, sjećamo se i riječi njegova predšasnika, vojskovođe, junaka i pjesnika Frane Krste Frankopana. Te riječi vrijede za svakog Hrvata, koji je dao život za Domovinu Hrvatsku, a one nam otvoraju veličinu smrti generala Vjekoslava Viteza Luburića, jer glase: - NAVIK ON ŽIVI - KI ZGINE POŠTENO!

    DRINJANIN I NJEGOVA IDEJA

    Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati. Sastali smo se ovdje, ne da jadikujemo niti da donosim sud o djelovanju generala Drinjanina, nego da se prisjetimo njegovih ideja, koje je on ostavio za riznicu hrvatske budućnosti.

    O generalu Luburiću se je mnogo pisalo i govorilo. Mnogi su samo ponavljali ono što se je na stotine puta reklo i zapisalo. Neki su nastojali uljepšati Drinjanovu prošlost, dok su neki drugi iskrivljivali činjenice, kako bi lakiše prikazali ljubav i žrtvu generala Luburića besmislenom i suvišnom, bez svrhe i cilja.

    Ja Vam neću govoriti o njegovu djetinstvu i gdje je rođen, niti ću Vam govoriti o njegovim mukama i stradanjima, niti o njegovu predratnom djelovanju u redovima hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaša". Pa ni o njegovoj borbi za očuvanjem NDH.

    Nedavno je štoviše i Đorđe Ličina "zasukao" rukave kako bi "novinar-Udbaš iz Zagreba, junački" opisao rad i djelovanje generala Drinjanina. Rijetki su oni koji su pravilno opisali ideje generala Drinjanina. Zato ću se ukratko osvrnuti na one ideje koje govore o izmirenju i integraciji svih Hrvata, na ideje, koje su mnogi prešućivali, navodno zbog njegove prošlosti. Koliko god je general Luburić neprijatelju bio opasan za vrijeme rata, još više im je on bio opasan poslije rata. Njegova ideja: "Sinovi bivših partizana i sinovi bivših Ustaša se moraju, rame uz rame, boriti zajedno za sretniju budućnost Hrvatske", nije ideja mržnje, niti ideja nastavljanja borbe između sinova jednih i drugih. Ovu ideju generala Drinjanina ni danas mnogi ne mogu shvatiti, jer računaju, da se nisu dostatno osvetili jedni nad drugima. Tu i jest kukavština onih Hrvata, koji se boje izmirenja takozvane hrvatske ljevice i desnice, zapravo onih strana koje su svoj idealizam mržnjom zadojile i svoju zemlju krvlju natopile.

    Tu tragediju prvi je uočio general Drinjanin i malo po malo u časopisu "Drina" razrađivao razna gledišta na sudbinu Hrvatske u prošlosti. Revolucionarni "fanatik" Maks Luburić je pobjedio samog sebe, pobjedio je svoje stranačarsko-ustaške ideje - iako je pri tome ostao, do smrti, vjeran i dosljedan ustaško-državotvornim načelima. Na drugoj strani su uviđali svoje zablude i drugi hrvatski fanatici, kao: Andrija hebrang, Vjekoslav Holjevac, Franjo Tuđman i još neki.

    Kasnije su ih počeli slijediti i mlađi: Vlado Gotovac, Marko Veselica, partizanski sinovi Budiša, Čičak, Paradžik, Franjo Mikulić, zatim Zlatko Tomičić, Bruno Bušić i još mnogi. To je bio i ostao plod izmirenja generala Drinjanina sa svim Hrvatima, što mu neprijatelj nikako nije htio oprostiti.

    Deviza generala Drinjanina: "...Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili za onaj politički režim ili pak ideologiju...", jest kristalno jasna za svakoga državotvornog Hrvata. General Drinjanin čvrsto drži u svom srcu svoje stranačko-ustaško nadahnuće, a novom hrvatskom naraštaju nudi i preporuča hrvatsku revoluciju sa svakim Hrvatom, koji se je voljan žrtvovati za slobodu Hrvatske, za koju je vrijedno živijeti i umrijeti, a ne samo za "svoj" režim ili za svoju ideologiju. Ovo nije retorika generala Drinjanina, kako je to nedavno u nastavcima, u časopisu "Danas" naveo spomenuti Đorđe Ličina, nego iskrena, demokratska linija iskusnog i isprobanog hrvatskog rodoljuba i borca Maksa Luburića. To je bio njegov poslijeratni stav, kojeg je on unio kao temeljno načelo u redove HNO. I taj stav izmirenja su prihvatili mnogi Hrvati, osim grupaško-stranačarskih lutalica, kojih ima i u domovini i u iseljeništvu.

    Neki poznaju generala Vjekoslava Luburića, neki generala Maksa Luburića, neki jedno i drugo, a ja ga poznajem kao generala Drinjanina, kroz njegovo pisanje u časopisu "Drina" i novini "Obrana", kao i kroz neke druge hrvatske publikacije. On je zagovarao hrvatsku i kulturnu i cijelovitu revoluciju. Jest on je zagovarao i revoluciju, a ne da ona jedne porobi, druge u emigraciju otjera, treće natjera u šumu, četvrte zatvori, pete da postavi na Markov trg, da nad šestima vladaju, već da svakog građanina Hrvatske oslobodi, hrvatsku državu ostvari i hrvatske granice učvrsti, sa susjedima prijateljske odnose uspostavi i da Hrvatima osigura miran i dostojan život, u vlastitoj državi Hrvatskoj. Za taj njegov cilj on je imao nacrt: izgraditi elitu hrvatskih vojnika, koji će biti kadri sprovesti plan u djelo, s njim ili bez njega. On je bio na čistu, da u jednoj nacionalnoj revoluciji nema priziva, kao na sudskim procesima. Za ti svrhu stvorio je tiskaru "Drinapress" i tiskao priručnike za izobrazbu hrvatskih vojnika. Jer, ako zbog pomanjkanja znanja nisi uspio, onda si sa znanjem drugih uništen. On je toga bio svijestan i zato je bio uporan u svojoj ideji opće hrvatskog IZMIRENJA, što je javno izrekao: "Ja se ne borim za hrvatsku državu, da netko sjaši a ja da uzjašim, već da pomognem Hrvatima državu stvoriti".

    Poznata je izreka generala Drinjanina, koju je neprijatelj toliko puta izrabio u svoje svrhe: "Naš stav je jasan... rušiti Jugoslaviju..." Ova izjava je bila toliko snažna, da je potresla temelje Jugoslavije, potkopala povjerenje u savezu komunista Jugoslavije, stvorila razne frakcije među članovima komunističke partije, otrijeznila fanatike i zanešenjake jugoslavenske koncepcije, probudlia prirodni osjećaj kod Hrvata i stvorila mas-pokret, nazvan kasnije "Hrvatsko Proljeće".

    Usuđujem se reći, uzvišene gospođe i gospodo, da ove zasluge ne pripadaju toliko ustaškom pukovniku i generalu Hrvatskih Oružanih Snaga Maksu Luburiću, koliko hrvatskom prognaniku i generalu DRINJANINU. Mnogi Hrvati još uvijek Ga ne mogu shvatiti. To mogu samo oni, koji uspiju sebe pobjediti i svoj život posvetiti Hrvatskoj. U njegovoj pravoj veličini i u njegovoj pravoj ideji Hrvati će shvatiti Drinjanina tek onda, kada iščeznu svi noi mržnjom zadojeni fanatici partizanske i ustaške revolucije.

    General Drinjanin je pao na polju časti, za svoje hrvatske ideale, pa je kao što i vojnik kad padne na bojnom polju, vršeći svoju vojničku dužnost. Koja žrtva bi mogla biti potpunija, da potvrdi svoju ljubav i odanost prema Domovini Hrvatskoj, osim one po kojoj se može dati i vlastiti život za rodoljubne ideale? Živi duh generala Drinjanina nije umro. On živi među nama i živjet će vječito među državotvornim Hrvatima. To je blago, kojeg je general Drinjanin ostavio u riznici Hrvatske.

    Slava generalu Drinjaninu! Slava svim Hrvatima koji žrtvovaše svoje živote za obranu časti i imena Hrvatskog!

    NEKA ŽIVI DUH HRVATSKOG IZMIRENJA!

    Hvala svima na pozornom slušanju.
    Pročelnik Mile Boban.

    Bobani

    15-04-2014, 19:14

    GOVOR PROČELNIKA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA PONODOM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

    "OTPOR" godina X. kolovoz 1984., glasilo HNO.


    Kako smo najavili u prošlom broju "Otpora", a u znak petnaeste obljetnice smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića, ovaj broj posvećujemo njegovoj dalekovidnoj ideji, riječi i djelu. Odvelo bi nas predaleko kada bi smo išli u potanju raščlambu Maksova života i rada, zato smo se radije poslužili kraćim opisom života i rada, zatim govorom g. Mile Boban, kojeg je održao u Chicagu 29 travnja, na SPOMEN SLOVU ZA GENERALA LUBURIĆA i fotokopijom pisma HRVATSKIM ELITAMA koje je general Drinjanin, ljeta 1968., uputio svim istaknutim Hrvatima. Jedno i drugo upotpunjuju i daje cjelinu, koja sama za sebe govori. Uredništvo "Otpora".

    Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita Posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, preko Zrinjskih, Frankopana i Bakača, Hrvoja Vučkića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Huesin Bega Gradaščevića, bana Jelačića, pa do novih - Kvaternika, Brojovića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana i tisuće drugih, stoji ime našega hrvatskog Viteza - generala Vjekoslava Luburića - Maksa.

    General Luburić se rodio 1913. u Ljubuškom, gdje je svršio pučku školu. Gimnaziju je učio u Mostaru kao pitomac Napredkova Konvikta. Kao đak se odlikovao velikom bistrinom i energijom. Za vrijeme pohađanja gimnazije, vidio je na sve strane velikosrpsku bahatost i progonstvo svega što je hrvatsko. To je na mladoga Vjekoslava učinilo takav dojam, da je jedva čekao kad će uzrasti, kako bi se mogao sav posvetiti revolucionarnom radu i rušenju Jugoslavije - tamnice hrvatskog naroda. Bježanje pred policijskim režimom dovelo je Luburića u Madžarsku, na Janka Pustu, (Ne znam koliko bi se danas među Hrvatima znalo i govorilo o "Janka Pusti", da nije tada tu bio Vjekoslav Maks Luburić, mo. Otporaš.) gdje se pridružio Ustaškom Pokretu, pod vodstvom sada pokojnog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Tu je dobio svoju vojnu izobrazbu. Pokazivao je u svemu neobičnu oštroumnost, što ga je dovelo u prve redove i vrhove Ustaškog Pokreta.

    Proglašenjem Nezavisne Hrvatske Države, godine 1941., Luburić se stavlja u službu Domovine, zajedno s ostalim ustašama. Ulazi u borbu protiv neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za njegovu hrabrost i neustrašivo vođenje hrvatskih vojnih jedinica bio je unapređen u čin ustaškog Pukovnika i Domobranskog Generala, a zaslužio je najveća naša odličja, Krunu Kralja Zvonimira Prvog Reda i Orden Viteza.Bio je zapovjednikom Ustaške Obrane i Prve Udarne Divizije. Istakao se je sa svojim jedinicama u više ratnih okršaja. Osobito na Ljevču Polju i kod oslobođenja Banja Luke. Bio je zapovjednikom Južnog Fronta na Ivan Planini, (Ivan Sedlu, mo) gdje je i utemeljen Hrvatski Narodni Odpor, godine 1944.

    Odlukom hrvatskog političkog vodstva o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji, general Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju. kada je uvidio od strane političkog vodstva počinjenu političku i vojnu pogriješku povlačenja tako silne, dobro naoružane, ratnički iskusne vojske, uspijeva se s manjom grupom probiti u hrvatske šume, gdje nastavlja borbu protiv partizanskog okupatora i biva ranjen više puta.

    Gogine 1947. prebacuje se preko Madžarske, Austrije i Francuske u Španjolsku. (Ovdje treba nadodati da je zet Maksa Luburića, Dinko Šakić pisao na jednom portalu - ne sjećam se više na kojem - u dva nastavka o Kavranovoj Akciji i u tim opisima spominje da je Maks Luburić stigao preko Pirineja u Španjolsku 18 listopada 1948., mo. Otporaš) Tu nastavlja svoj rodoljubni rad za Hrvatsku, okuplja stare borce i mlade snage, koje su spremne na žrtve. Uspostavlja tiskaru u kojoj se tiskaju listovi "Obrana" i "Drina", te razne druge knjige na hrvatskom jeziku, a koje sadrže u sebi redovito najvažnija suvremena hrvatska pitanja. Svojim dalekovidnim i nesebičnim radom na okupljanju hrvatskih snaga, general Luburić, zvani i poznati Maks, postao je pojam hrvatske borbenosti, Otpora i ustrajnosti, u pravednoj borbi potlačenog hrvatskog naroda za ostvarenjem njegovih opravdanih težnja - slobodom i samostalnom Hrvatskom Državom. Neprijatelj Hrvatske je uvidio tko mu najviše mrsi račune, pa je na podmukli način, zločinačkom rukom skratio život neumrlom hrvatskom vojskovođi, generalu Vjekoslavu Vitezu Luburiću na dan 20 travnja 1969. u španjolskome gradu Carcagente.

    Sjećajući se generala Luburića, sjećamo se i riječi njegova predšasnika, vojskovođe, junaka i pjesnika Frane Krste Frankopana. Te riječi vrijede za svakog Hrvata, koji je dao život za Domovinu Hrvatsku, a one nam otvoraju veličinu smrti generala Vjekoslava Viteza Luburića, jer glase: - NAVIK ON ŽIVI - KI ZGINE POŠTENO!

    DRINJANIN I NJEGOVA IDEJA

    Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati. Sastali smo se ovdje, ne da jadikujemo niti da donosim sud o djelovanju generala Drinjanina, nego da se prisjetimo njegovih ideja, koje je on ostavio za riznicu hrvatske budućnosti.

    O generalu Luburiću se je mnogo pisalo i govorilo. Mnogi su samo ponavljali ono što se je na stotine puta reklo i zapisalo. Neki su nastojali uljepšati Drinjanovu prošlost, dok su neki drugi iskrivljivali činjenice, kako bi lakiše prikazali ljubav i žrtvu generala Luburića besmislenom i suvišnom, bez svrhe i cilja.

    Ja Vam neću govoriti o njegovu djetinstvu i gdje je rođen, niti ću Vam govoriti o njegovim mukama i stradanjima, niti o njegovu predratnom djelovanju u redovima hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaša". Pa ni o njegovoj borbi za očuvanjem NDH.

    Nedavno je štoviše i Đorđe Ličina "zasukao" rukave kako bi "novinar-Udbaš iz Zagreba, junački" opisao rad i djelovanje generala Drinjanina. Rijetki su oni koji su pravilno opisali ideje generala Drinjanina. Zato ću se ukratko osvrnuti na one ideje koje govore o izmirenju i integraciji svih Hrvata, na ideje, koje su mnogi prešućivali, navodno zbog njegove prošlosti. Koliko god je general Luburić neprijatelju bio opasan za vrijeme rata, još više im je on bio opasan poslije rata. Njegova ideja: "Sinovi bivših partizana i sinovi bivših Ustaša se moraju, rame uz rame, boriti zajedno za sretniju budućnost Hrvatske", nije ideja mržnje, niti ideja nastavljanja borbe između sinova jednih i drugih. Ovu ideju generala Drinjanina ni danas mnogi ne mogu shvatiti, jer računaju, da se nisu dostatno osvetili jedni nad drugima. Tu i jest kukavština onih Hrvata, koji se boje izmirenja takozvane hrvatske ljevice i desnice, zapravo onih strana koje su svoj idealizam mržnjom zadojile i svoju zemlju krvlju natopile.

    Tu tragediju prvi je uočio general Drinjanin i malo po malo u časopisu "Drina" razrađivao razna gledišta na sudbinu Hrvatske u prošlosti. Revolucionarni "fanatik" Maks Luburić je pobjedio samog sebe, pobjedio je svoje stranačarsko-ustaške ideje - iako je pri tome ostao, do smrti, vjeran i dosljedan ustaško-državotvornim načelima. Na drugoj strani su uviđali svoje zablude i drugi hrvatski fanatici, kao: Andrija hebrang, Vjekoslav Holjevac, Franjo Tuđman i još neki.

    Kasnije su ih počeli slijediti i mlađi: Vlado Gotovac, Marko Veselica, partizanski sinovi Budiša, Čičak, Paradžik, Franjo Mikulić, zatim Zlatko Tomičić, Bruno Bušić i još mnogi. To je bio i ostao plod izmirenja generala Drinjanina sa svim Hrvatima, što mu neprijatelj nikako nije htio oprostiti.

    Deviza generala Drinjanina: "...Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili za onaj politički režim ili pak ideologiju...", jest kristalno jasna za svakoga državotvornog Hrvata. General Drinjanin čvrsto drži u svom srcu svoje stranačko-ustaško nadahnuće, a novom hrvatskom naraštaju nudi i preporuča hrvatsku revoluciju sa svakim Hrvatom, koji se je voljan žrtvovati za slobodu Hrvatske, za koju je vrijedno živijeti i umrijeti, a ne samo za "svoj" režim ili za svoju ideologiju. Ovo nije retorika generala Drinjanina, kako je to nedavno u nastavcima, u časopisu "Danas" naveo spomenuti Đorđe Ličina, nego iskrena, demokratska linija iskusnog i isprobanog hrvatskog rodoljuba i borca Maksa Luburića. To je bio njegov poslijeratni stav, kojeg je on unio kao temeljno načelo u redove HNO. I taj stav izmirenja su prihvatili mnogi Hrvati, osim grupaško-stranačarskih lutalica, kojih ima i u domovini i u iseljeništvu.

    Neki poznaju generala Vjekoslava Luburića, neki generala Maksa Luburića, neki jedno i drugo, a ja ga poznajem kao generala Drinjanina, kroz njegovo pisanje u časopisu "Drina" i novini "Obrana", kao i kroz neke druge hrvatske publikacije. On je zagovarao hrvatsku i kulturnu i cijelovitu revoluciju. Jest on je zagovarao i revoluciju, a ne da ona jedne porobi, druge u emigraciju otjera, treće natjera u šumu, četvrte zatvori, pete da postavi na Markov trg, da nad šestima vladaju, već da svakog građanina Hrvatske oslobodi, hrvatsku državu ostvari i hrvatske granice učvrsti, sa susjedima prijateljske odnose uspostavi i da Hrvatima osigura miran i dostojan život, u vlastitoj državi Hrvatskoj. Za taj njegov cilj on je imao nacrt: izgraditi elitu hrvatskih vojnika, koji će biti kadri sprovesti plan u djelo, s njim ili bez njega. On je bio na čistu, da u jednoj nacionalnoj revoluciji nema priziva, kao na sudskim procesima. Za ti svrhu stvorio je tiskaru "Drinapress" i tiskao priručnike za izobrazbu hrvatskih vojnika. Jer, ako zbog pomanjkanja znanja nisi uspio, onda si sa znanjem drugih uništen. On je toga bio svijestan i zato je bio uporan u svojoj ideji opće hrvatskog IZMIRENJA, što je javno izrekao: "Ja se ne borim za hrvatsku državu, da netko sjaši a ja da uzjašim, već da pomognem Hrvatima državu stvoriti".

    Poznata je izreka generala Drinjanina, koju je neprijatelj toliko puta izrabio u svoje svrhe: "Naš stav je jasan... rušiti Jugoslaviju..." Ova izjava je bila toliko snažna, da je potresla temelje Jugoslavije, potkopala povjerenje u savezu komunista Jugoslavije, stvorila razne frakcije među članovima komunističke partije, otrijeznila fanatike i zanešenjake jugoslavenske koncepcije, probudlia prirodni osjećaj kod Hrvata i stvorila mas-pokret, nazvan kasnije "Hrvatsko Proljeće".

    Usuđujem se reći, uzvišene gospođe i gospodo, da ove zasluge ne pripadaju toliko ustaškom pukovniku i generalu Hrvatskih Oružanih Snaga Maksu Luburiću, koliko hrvatskom prognaniku i generalu DRINJANINU. Mnogi Hrvati još uvijek Ga ne mogu shvatiti. To mogu samo oni, koji uspiju sebe pobjediti i svoj život posvetiti Hrvatskoj. U njegovoj pravoj veličini i u njegovoj pravoj ideji Hrvati će shvatiti Drinjanina tek onda, kada iščeznu svi noi mržnjom zadojeni fanatici partizanske i ustaške revolucije.

    General Drinjanin je pao na polju časti, za svoje hrvatske ideale, pa je kao što i vojnik kad padne na bojnom polju, vršeći svoju vojničku dužnost. Koja žrtva bi mogla biti potpunija, da potvrdi svoju ljubav i odanost prema Domovini Hrvatskoj, osim one po kojoj se može dati i vlastiti život za rodoljubne ideale? Živi duh generala Drinjanina nije umro. On živi među nama i živjet će vječito među državotvornim Hrvatima. To je blago, kojeg je general Drinjanin ostavio u riznici Hrvatske.

    Slava generalu Drinjaninu! Slava svim Hrvatima koji žrtvovaše svoje živote za obranu časti i imena Hrvatskog!

    NEKA ŽIVI DUH HRVATSKOG IZMIRENJA!

    Hvala svima na pozornom slušanju.
    Pročelnik Mile Boban.

    Bobani

    15-04-2014, 22:04

    VAŽNOST JEDNOG PISMA:

    (Pismo koje dolje niže iznosim je pisao general Drinjanin gosp. Igoru Buljan (1935-2009). Upoznao sam Igora Buljana ljeti 1962. godine na Monmantre, Sacre Coeur u Parizu. Završio je kemijski fakultet na sveučilištu u Zagrebu. Sebe je smatrao studentom. Stric mu je bio Vice Buljan, hrvatski partizan, komunista, antifašista i jedan od jugoslavenskih prvoboraca NOR. Tražio je da mu pomognem naći posao. Mojom preporukom zaposlio se je u istom poduzeću gdje smo dr. Miljenko Dabo Peranić i ja radili, Labrairie Hachette. Razvili smo dobro prijateljstvo i našli zajednički rječnik u radu za Hrvatsku. Upoznao sam ga sa izdanjima DRINAPRESS-a: letke, Obrana, Drine i drugo. Iz dana u dan mu se svidjalo sve što je pročitao. Znao je mnogo o ishodu rata , više sa stričeve strane i, kako je sam rekao da za mnoge stvari nije čuo dok o njima nije sada pročitao u izdanjima DRINAPRESS-a. Na moj nagovor, kao intelektualac, pisao je generalu Luburiću. Neka mi se u zaporkama stavim neke dodatke poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja u pismu, jer su mi neke stvari poznate. Donosim pismu u originalu. Otporaš.)


    genera DRINJANIN
    12.II.1964.

    Br. Buljan Igor,
    90 rue Blomet, hotel du Nivernais,
    Paris, XV.e. FRANCE

    Dragi hrvatski brate ! (Već ovim naslovom, kako mi je Igor pričao, general Drinjanin ga je osvojio, mo)

    Primo sam Tvoje pismo, kao i priloge. Hvala na svemu i posebno na opširnosti. Ima mnogo mladih, koji žele da ih se razumije, shvati, a da ni prstom ne maknu, ni u pogledu napora prema ostalima, ni u pogledu nastojanja, da i sami shvate nešto od onoga što se dogadja i što je izvan njih. Kada god mognete pišite mi o problemima, a i ja ću u važnijim stvarima konzultirati Vas i prijatelje, pa da vidimo šta i kako mošemo napraviti za Hrvatsku, mladi i stari. I netreba se niti bojati da se ne razumimo, i nije važno da se u svemu razumimo, niti je odsudno, da se to odmah dogodi. Ali jest važno da ima dialoga.

    Skoro isti principi odnose se na i sastav i brojčano stanje onih komponenata, koji formiraju bilo grupu sveučilištaraca, bilo grupu Prijatelja Drine. Problemi i vrieme, osobe i dogadjaji, vrline i defekti komponenata zbližavati će i udaljivati ljude, - ali mukleusi (po mojoj prosudi ova riječ "mukleusi" bi trebala značiti šutnja, koji šute i rade, mo) su tu, misli se, radi se, nastoji se i iz svega će borba i vrijeme nešto učiniti za našu stvar kao i u formiranju samih. Ja dakle ne gledam tragično na gibanje, brojna stanja, odlazke i povratke. Ako proučite povjest revolucionarnih ( ili inih ) pokreta vidit ćete iste sintome. To je prirodno. U predvečerje dogadjaja to će sve izgledati solidnije, evidentnije, a tih dogadjaja na našem obzorju nema, kao ni izričitih dominatnih polova, osoba, dok su ideologije i tako već skoro sve istrošene i nalazimo se, svi skupa, u dobu kriza i traženja puteva unutra kanibalsko-pragmatičnih poteza "velikih". Hvala na imenima, i učinite to i drugi put, a ja Vam velim načelni stav. I onda na kraju - tu je još čovjek sa svim svojim manama, vrlinama, ambicijama, netaktičnostima i nekada se iz osobnih razloga traži ideološki, taktički, ili politički plašt, da ne ispadnemo smiešni. Napried, dakle.

    U svakom slučaju i uz sve gornje mene će jako veseliti, da Miljenko (Dabo Peranić, mo) nadje u Vama dobra i koristna suradnika.

    U pogledu letaka mi smo velikodušni i nama je svjedno, da li dolaze od NOVE HRVATSKE (novina koju je izdavao u Londonu Jakša Kušan, mo) i prijatelja, ili s druge strane, ali mislimo da bi letci namjenjeni hrvatskom narodu trebali biti nestranačarski, svehrvatski, i jedva vjerujem da će itko od HOP-a slati letke koje tiska DRINA ili idu u ime Kušana ili iz Munstera (grad u Njemčkoj, mo. Otporaš)

    Moramo biti apsolutno velikodušni i ne sitničavi. Nije pametno da tako rade, ali nije pametno ni to, da se od njih to traži. Pa uvijek sve propadne na tom nesretnom sitničavskom problemu. Nu stvorimo AKTIVISTIČKE CETRE, svehrvatske, državotvorne, i bez natruhe malog buržujskog i malogradjanskog karaktera. U Hrvatskoj vlada novo doba, novi duh, i Vi to znate. Šta je Hrvatima stalo do nekih imena iz Londona, Madrida, Munstera? Stvorimo aktivističke letke, aktivističke centre medju nama, i stvorimo sredstva, i napried ! Inače nikada napried ! Ja sam u zadnjih 7 mjeseci suradjivao i sa onim , koji me javno napadaju, ili se od nas elegantno ogradjuju. Mi hoćemo pokušati i to. Dajmo, zaboga, položimo ispit zrelosti u našoj propagandi. Vidite kako radio Madrid (Glas Madrida kojeg je vodio prof. Pavao Tijan sa svojom suprugom prko 20 godina, mo. Otporaš) daje primjer. Mi bi mogli, pa ne koristimo priliku, da o SEBI GOVORIMO. Tu je čitav problem naše politike, strategije i propagandne politike. Šta se hoće postići? Isticati Kušana iz Londona, Gezu iz Australije, (Geza Pasty je bio pokretač, organizator i prvi predsjednik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB kojeg su agenti Udbe kidnapirali iz Nice, francuska, ljeta 1965. godine i usmrtili u YU, mo. Otporaš) Maksa iz Madrida, Orlovića iz Munstera, ili Miroslava (Varoš, Udbin agent, mo) iz Rima, ili Derviša iz Pariza, (Derviš Šehović je bio predstavnik bosanskih muslimana u Francuskoj, mo), - ili trebamo pred narod izići sa problemima, primjerima i solucijama. Drugo : drukčiju propagandu treba voditi u tudjini, drukčiju pred narodom. Nisam ja proti stvaranja grupa i demokratizacije, nu pred narod treba izlaziti sa suvremenim riešenjem, ako hoćemo postići neki efekt. Računajte dakle sa nama, ali na drugoj bazi. Zašto nebi stavili adrese svih novina, radio postaja i javnih adresara? Nu i tako još od HOP-a nećete dobiti suradnju. Mi smo mnogo koplja polomili u tom predmetu, jer na sve vele: treba pitati Buenes Aires, a od tamo znate šta vele, da su svi pošteni Hrvati u njihovom redovima, i Živio Hefer! (Predsjednik HOP-a koji je naslijedio Poglavnika, mo. Otporaš) Razgovorite dakle o predmetu.

    Naša slova su br. 10. a uopće nemamo grugih, osim neznatno malo br. 6. koje ne upotrebljavama, a koja su predvidjena tek za trgovačko sveučilište. Mi nemamo foto i drugih sprava za to, nego samo tiskarske strojeve i poznata Vam slova.

    Ja ću poslati nešto ovih DRINA o kojima pišete, i razmišljao sam o ponovnom tisku. Molim vas uzmite tu stvar u razgovor sa našim Krugom i prof. Dabom, pa konkretno recite šta izostaviti, šta nadometnuti. Ispravno stavljate opasku da treba nadodati nešto o problemima muslimana, pa čak i izmjeniti tekst, jer ja sam to povjerio bio jednom drugom krugu intelektualaca, gdje je prevladao "zapad", a vi znate da to nije kriterij, osim - na zapadu samom i u propagandne svrhe. Mi moramo k tome i sa socijalne strane nešto izmjeniti i nadodati. Razgovorite i uzmite tu stvar ozbiljno, jer ima materije za tu u tom broju. Ja se nadam da ćete "osposobiti" tu Drinu za današnjicu.

    Ja sam poslao g. Profesoru 100 kom. OBRANA, a drugih 100 g. Šehoviću za muslimanski sektor kako u Francuskoj, tako i za druge geografske prostore. U pogledu cijena DRINE to neka tamo uredi sam g. Dabo, a prema prilikama i mogućnostima.

    Jezik ! Oh to je već tragično. Mi dobivamo sa svih strana toliko opaski i tako kontradiktornih, da je za poluditi. Ja tom problemu nisam davao važnosti. Prvo jer nisam siguran više u ništa, a ni gg. profesori, a osim toga ja se ne bavim tim nego do sada Bebek (Željko, prvi urednik novine OBRANE, mo), prije drugi, nekad jedan, nekad drugi, jedni čestitaju, drugi psuju za iste stvari. I budući da tu stvar ne možemo riešiti, ja ostavljam svakom neka piše kako hoće, a oni koji ispravljaju kako hoće, dok se ne nadje riešenje.

    Mene veseli da ste povezani sa g. Šehovićem, i da ispravno gledate na stvar muslimana i problematike koja postoji, i koja se neće riešiti negiranjem. Naravno ne radi se o g. Šehoviću, nego o Odboru Hrvata Muslimana. Trebalo bi svu tu propagandu uspraviti na načelne probleme i na aktiviste, koji mogu, trebaju i moraju pripadati svim hrvatskim grupama. U predvečerje dogadjaja i tako će se morati sva propaganda uskladiti, pa je dobro praviti pokuse i stvarati precedente.

    Nemojte se obezhrabiti ako naidjete na mnogo nerazumjevanja. Ima ih. Mi nikog ne isključujemo, ali ih ima mnogo, koji to čine sa nama, tajno i javno. I mi moramo računati sa ljudima, jer je sve veći broj onih (kvalitetno slabijih) koji nam predbacuju, da mi pomažemo mnogima, koji lupaju po nama, iako to rekompenzira kod elita (koje ne gledaju na kvalitet).

    Ja sam iz Pariza u više navrata dobio pisma od intelektualaca i na ista odgovorio. Uvjek ne prihvaćamo sve, ali je sigurno, da smo mnogo toga usvojili. Prijatelji smo dialoga, i kako vidite nikom ne solimo pamet, jer ljude želimo uvjeriti i damo se i sami uvjeriti. Nastavite, dakle, i dogovorite sa g. Profesorom i Milom.

    Svima oko Vas šaljem iskrene hrvatske pozdrave, a posebno onima, koji su s nama bili ili jesu u vezi. Odani Vam Vaš

    genera Drinjanin.


    (Poslije amnestije iz 1962. godine koju je Aleksandar Ranković uveo, mnogi Hrvati su napuštali svoja djedovska i roditeljska ognjišta. Mnogi su došli i u Pariz. Bio sam jedan od onih koji je mnogima pomogao. Kod mene u stanu po podu su spavali dok ime se papire ne srede za boravak i posao ne pronađe. Kako sam imao mnogo hrvatskih knjiga, časopisa, novina, letaka i sl. iz svih hrvatskih strujanja, po cijelu noć bi čitali. Najviše su govrili da im se štivo DRINAPRESS-a dopada, jer je bio više prikladan mišljenju ideja Hrvata iz Domovine. To je general Drinjanin znao vrlo dobro, te je na osnovu tih domovinskih ideja zadobivao povjerenje, kako se je to u ta vremena govorilo u emigraciji, PASOŠARA. Mošda baš iz tih od nekih "pasošara" Udba je vrbovala svoje agente protiv svojih poznanika i sunarodnjaka Hrvata. Tako je i Ilija Stanić kao "pasošar" postao ubojica hrvatskog generala Maksa Luburića. Otporaš.)

    Bobani

    18-04-2014, 04:08

    DESET (10) TOČAKA NIKAD ZADOVOLJNIH ILI UVIJEK NEZADOLVOLJNIH HRVATA‏

    Slika žrtava fašizma u Jasenovcu je simbol svih svađa, prošlih, sadašnjih i budućih.


    DESET (10) TOČAKA NIKAD ZADOVOLJNIH ILI UVIJEK NEZADOVOLJNIH HRVATA

    PRVA TOČKA:
    Iako su Hrvati uvijek željeli biti svoj na svome, imati svoje ime i svoju Državu Hrvatsku, nikoga napadati, ničije otimati i imati prijateljske i dobre odnosi sa susjedima, uvijek su se morali braniti od napadača i taznih osvojača.

    DRUGA TOČKA:
    Iako su Hrvati kroz svoju dugu i burnu povijest živjeli u odrazima raznih vremena, raznih sistema, raznih običaja, raznih feudalnih i političkih mišljenja, uvijek su kroz isticanje hrvatskih nacionalalnih obilježja uspjeli sačuvati hrvatsko narodno ime HRVAT.

    TREĆA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti pod utjecajem tuđinca često **** bili skloni prilagoditi se stranim - uvijek nama Hrvatima neprijateljskim - političkim i ideološkim stremljenjima, uvijek je i u svakim prilikama prevladavala hrvatska državotvorna ideja za Hrvatskom Državom.

    ČETVRTA TOČKA:
    Iako je u prošlosti bilo Hrvata koji su iz svojeg malodušja posumnjali ponajprije sami u sebe i kroz sebe i u budućnost Države Hrvatske, u tim i takovim slučajevima je uvijek bilo državotvornih Hrvata koji su kroz isticanje hrvatskih obilježja pronosili baklju hrvatskog državotvorstva.

    PETA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti i u raznim političkim okolnostima isticali razna i ponekada kontroverzna hrvatska nacionalna obilježja, ipak, zahvaljujući onim svijestnim državotvornim Hrvatima koji su uvijek i u svakim prilikama, smjelo i odvažno, isticali i branili istinska i prava nacionalna hrvatska obilježja: zastavu, grb, predaju, jezik, običaje, pozdrav(e) i sve ono čime se jedan narod divi i ponosi i što ga predstavlja, uspjeli su se Hrvati održati do dana današnjega.

    ŠESTA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti znali biti dobre sluge loših tuđih i stranih gospodara, isticanje hrvatskih nacionalnih obilježja uvijek su smetali neprijateljima Države Hrvatske. To svjedoči naša hrvatska povijest, to svjedoče razna hapšenja, razna streljanja, razni progoni, razne muke i razni zatvori.

    SEDMA TOČKA:
    Iako su Hrvati u prošlosti lutali kroz magle u maglu, hrvatska nacionalna obilježja su bila ta koja su im bila vodič kojim putem treba krenuti da se ne izgube i da ne skrenu s pravog **** prema Državi Hrvatskoj.

    OSMA TOČKA:
    Iako su Hrvati bili prevareni stupiti u državnu zajednicu s drugim narodima poslije prvog svijetskog rata 1918. godine, hrvatska nacionalna obilježja: zastava, grb, predaja, jezik, pozdravi i hrvatski narodni osjećaji su bili ti koji su progovorili u hrvatskom čovjeku da je došlo vrijeme da se Hrvati ujedine u borbi za oslobođenje Hrvatske i uspostavu Hrvatske Države.

    DEVETA TOČKA:
    Iako su Hrvati poznati kao vrlo miroljubiv narod, iako Hrvati ne vole rat niti vole ratovati, ali, da bi se Hrvati očuvali i zaštitili od podpunog uništenja, bili su primorani u siječnju 1929. godine osnovati jedan pokret koji će se suprostaviti stranim nasiljima da se tisućljetno ime hrvatskog naroda iskorijene i narod uništi. Tada se od svih državotvornih Hrvata izdiže jedan po imenu dr. Ante Pavelić i osniva organizaciju Hrvatski Revolucionarni Ustaški Pokret i kojim je i kroz koji je istakao sva hrvatska nacionalna obilježja bez ikakovih cenzura. Tako je došlo do osnutka Ustaškog Pokreta.

    DESETA TOČKA:
    Iako su mnogi današnji Hrvati upoznati o Hrvatskoj i Hrvatskom Ustaškom Pokretu, Poglavniku, Ustašama, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH, kroz ovu gore priloženu sliku spomenika Žrtava Fašizma u Jasenovcu, kojeg je projektirao beogradski srpski arhitekt Bogdan Bogdanović, ipak ovaj spomenik je taj koji je hrvatskim komunistima otvorio oči da taj spomenik predstavlja srpske, četničke i jugoslavenske laži. Dr. Franjo Tuđman je bio taj koji je prvi upro prstom u srpskojugoslavenske laži koje se promiču protiv hrvatskog naroda upravo kroz ovaj spomenik u Jasenovcu. Zato je Maks Luburić pisao svojem suradniku u Pariz dru. Miljenki Dabi Peraniću 1968. godine da je taj spomenik napravljen kao po njegovu, Maksa Luburića, planu. Jer, kako Maks piše u pismu, doći će vrijeme da će se na tom i oko tog spomenika hrvatski komunisti najprije posvaditi sa srpskim komunistima i na kraju potući zbog uveličavanja žrtava u Jasenovcu, a mnogi i ne znaju šta je sve tamo bilo. Eto, tako je i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, zadojen idejama i programom Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA uzeo taj spomenik kao pravac za rušenje Jugoslavije. Otporaš.

    Bobani

    20-04-2014, 04:02

    ZA HRVATSKU DRŽAVU I SA DR. JURAJEM KRNJEVIĆEM

    general DRINJANIN Carcagente, 16.2.1965
    Vjekoslav Luburić
    Santa Ana 33
    Carcagente

    (Valencia), Espana

    Gospodin
    Dr. JURI KRNJEVIĆU
    London

    Gospodine predsjedniče !

    Nadam se da ste dobili moje pismo od 12.o.v. mj. kao i tri paketa naših izdanja.

    Predsjednik organizacije Odpora u Torontu g. Ratko Gagro obratio se je na Vas pute. g. Ante Došena, da bi intervenirali kod tamošnjih Vaših predstavnika radi dvorane Hrvatskog Doma za našu proslavu.

    (Radi se o "Hrvatskom Domu HSS" kojega su mnogi Hrvati Toronta kao pojedinci, kao i neke hrvatske organizacije, dali svoj doprinos u dionicama kao dioničari za kupnju ovg Hrvatskog Doma koji nosi ime DOM HRVATSKE SELJAČKE STRANKE. Ovaj Dom se je iznamljivao svima i svakome za razne prigode: svatove, zabave, proslave, sastanke itd. Nastale su trzavice između vodećih članova uprave Doma i nekih iz uprave organizacije Hrvatskog Narodnog Odpora ERIK LISAK, tako da je uprava doma zabranila ODPORAŠIMA održati proslavu DANA ODPORA u Torontu za sve Hrvate. Ovo generalovo pismo, uz ostalo, se odnosi i na tu temu, mo. Otporaš)

    Brat Gagro je inače utemeljitelj, odnosno jedan od početnih dioničara za kupnju Doma. Ja Vas isto molim, da bi mu izišli u susret, te tako i na djelu dokažemo, da smo svjesni Hrvati u suradnji za zajedničku stvar.

    Urednik OBRANE brat Husnija Hrustanović veli mi da Vas zamolim, da nam napišete za slijedeću OBRANU uvodni članak. Ako bi bili slobodni sugerirati Vam temu o hrvatskom državnom i pravnom pravu na svoju slobodu i svoju državnost, zatim o potrebi hrvatske slog i tolerancije u emigraciji - u čemu ste Vi i dosad dali bezbroj najljepših primjera.

    Gospodine Predsjedniče, slobodan sam napomenuti Vam, da je naša tiskara obogaćena novim elementima, medju inim i jednim linotypom, pa ćemo slijedeći broj spremiti u veoma velikoj tiraži i odpremiti ga po cijelom svijetu i u domovinu.

    Želim Vam svako dobro i uz dužno poštovanje ostajem odani Vam general Vjekoslav Luburić.

    (Napomena:

    1.) [/B]Moglo se je primjetiti iz dosadašnjih pisama da je ovo prvi puta da se generala u svojim pismima potpisuje svojim punim imenom Vjekoslav Luburić.

    2.) Svi bi mi mogli dati svoja mišljenja, koja bi bila jako različita i zanimljiva, žašto je general Drinjanin samo njemu, dru. Juraju Krnjeviću (1895-1988) potpisivao se svojim punim imenom iz krsnog lista Vjekoslav Luburić. Jest, doduše, on je stavio "general", ali generala ima svaki narod na svijetu, svake države, svake vlade i režimi, prijateljske i neprijateljske.

    3.) Ja bih mogao dati moje mišljenje glede ovog slučaja, ali to je samo moje mišljenje na koje ja imam pravo, makar to mišljenje bilo i krivo mišljenje. Ja sam formirao ovo moje mišljenje tijekom preko pola stoljeća praćenja hrvatske nacionalno državne politike. Dr. Juraj Krnjević kao Hrvat mogao je više koristiti hrvatskoj nacionalnoj stvari da se uopće nije rodio il da se uopće nije bavio NIKAKOVOM POLITIKOM, kad se već u najkritičnijim vremenima 1941-1945 bavio politikom. On je u ta najkritičnija vremena 1941-1945., kada su četnici u suradnji sa KPJ i svim njihovim filijalima koje su ovi kasnije prozvali: NOB, NOV, JNA, NOP, sve u svemu skraćeno AVNOJ, punom brzinom klali hrvatski narod, borili se protiv već postojeće hrvatske države, bio ministar srpske jugoslavenske vlade u Londonu, čitaj četničke vlade, lobirao za Srbe i njihova "đenerala" Dražu Mihailovića koji se je borio ZA KRALJA I OTADŽBINU JUGOSLAVIJU.

    4.) Dr. Juraj Krnjević je uočio svoju zabludu tek poslije rata kada je uvidio da je izigran i prevaren, iscijeđen do kraja, kao svaka žvakaća guma koju se na koncu svakog žvakanja odbaci, tako je i četnička Jugoslavija odbacila dra. Krnjevića kojeg Titina Jugoslavija nije htjela.

    5.) Dr. Krnjević je uz ostale svjedoke koji su svjedočili u prilog dra: Andrije Artukovića u Los Angelesu, svjedočio u korist istine i u korist Hrvatske, kako bi donekle opravdao svoje zablude iz prošlosti, najtragičnije prošlosti hrvatskog naroda 1941-1945, kada je on, dr. Krnjević, svim srcom i žarom bio protiv "ustaštva" koje je branilo hrvatske povijesne granice, pa tako i istočnu granicu na DRINI.

    6.) Pošto je general Drinjanin u hrvatskoj političkoj emigraciji već bio poznat kao "general Drinjanin", za sigurno nije htio tim imenom "Drinjanin" navlačiti zlu prošlost u sjećanje dru. Krnjeviću. Otporaš)

    [/I]

    Bobani

    21-04-2014, 05:33

    PISMO PUK. IVANA ŠTIER-a GEN. VJEKOSLAVU LUBURIĆU

    Zapovjedniku Hrv. Nar. Otpora. (Na znanje i ravnjanje. Kako će se i vidjeti kroz cijelo pismo da puk. Štier ne piše "Odpor" nego "Otpoor". Mo, Otporaš)

    Znanja radi kopije upućene:

    Mirku Bušić za Hrv. Nar. Otpor u Ragentini,
    Rudolfu Eriću za Hrv. Nar. Otpor u U.S.A.
    Vjekoslavu Cecelji za Hrv. Nar. Otpor u Canadi,
    Stjepanu Brbić i Srećku Roveru, za H.N.O u Austreliji,
    Dr. M.Dabo Peranić, Paris,

    (U do sada iznešenim PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je uočiti osobna prijateljska povezanost između ova dva div junaka rata NDH generala Vjekoslava Luburića i pukovnika Ivana Štira, ili Štiera, svejedno, jedno ili drugo je ispravno. U osobnim izmjenama pisama su se uzajmno oslovljavali sa"dragi braco". Također se je magla uočiti preko ovih pisama udaljenost od jednog drugoga, pa se je moglo, s razlogom pitati: zašto je došao ovaj spor između ova dva hrvatska uzor vojnika. Donosim u devet (9) gusto tipkanih stranica pismo pukovnika Ivana Štira generalu Drinjaninu. Mislim da će se na neki način moći doći do nekog zaključka. Mo. Otporaš)

    Dragi Braco !

    Buenos Aires, 12 prosinca 1966.

    Tvoje zadnje pismo koje sam primio bilo je od 15 listopada o.g. Na isto sam Ti opširno odgovorio mojim pismom od 9 studenog. U istom pismu upoznao sam te sa razlozima moga negodovanja i nezadovoljstva sa stanjem koje (je) u posljednje vrijeme vlada u redovima Otpora općenito, a napose radi nastalog stanja u našoj lokalnoj organizaciji ovdje u Buenos Airesu.

    Što se tiče stanja u redovima Otpora općenito, o tom sam Ti pisao i u nekoliko ranijih pisama. Još onamo iz doba sastanaka Velikog Radnog Skupa, koji je održavan u Kanadi uoči Desetog Travnja prošle godine, kojom prilikom sam na Tvoj opći poziv tom sastanku uputio i ja moj prijedlog. Stajao sam na stanovištu da se cjelokupnoj organizaciji Otpora uznastoji što prije dati jedan jasniji i podpuniji formalni i organizacijski oblik.

    U mojim brojnim pismima koja sam Tebi upućivao (jer sa drugima se nikako ili vrlo malo dopisujem) trudio sam se uvjeriti Te da toj našoj "revoluciji duha", na kojoj smo obojica toliko radili, dademo konačno i jedno vidno, realno i elastično tijelo, u kojem će se moći ispoljiti djala i odgovorni rad svakog člana našeg pokreta. Drugim riječima, cjelokupnoj organizaciji Otpora krajnji je čas dati jedan bolji organizacioni oblik, na bazi demokratske izgradnje odganizacija od dolje prema gore, ili drugim riječima rečeno : ostvariti jednu demokratsku representivnu organizaciju. Općenito smo obojica u našim člancima zagovarali demokratiziranje naših i svih drugih hrvatskih organizacija, čemu bi vrhovna težnja i cilj imalo biti jedno opće hrvatsko predstavništvo, barem za hrv. emigraciju, ako već ne ono opće hrv. narodno predstavništvo.

    Mislim da je Tebi i ostaloj braći još svježa uspomena na sabor u New-Yorku, kojom prilikom je po prvi puta naša emigracija imala priliku nešto većega u tom duhu ostvariti. Osnovano je tada neko Predstavničko Vijeće, koje i danas još životari, a da nije uspjelo uhvatiti više korijena i efikasnog života, postoje danas zato razne isprike i razlozi. Ja ovdje ne želim ulaziti u detalje tih razloga i tražiti krivce. Želim samo podvući činjenicu, da je Otpor na tom saboru bio razmjerno najjače zastupan, a danas se u redovima našega tiska o tome više niti ne piše niti vodi računa.

    Pristaše Otpra su za pripremu tog sabora uložili mnogo truda i sredstava, a da sve to nije donijelo nikakove rezultate za Otpor, osim bacanje krivnje na Tvoje držanje i stav, koji nama općenito nije bio dovoljno razjašnjen i opravdan, kao što ni danas još ne znamo zašto je odjednom iza toga umuknuo brat Rover, član Vijeća i Otpora. Od svega toga vidjeli smo medjusobna obtuživanja izmedju Tebe, prof. Oršanića i dra. Jelića. Mislim, da su radi svega toga o tome trebali biti detaljnije i intimnije upoznati barem oni istaknuti članovi Otpora, kako bi izravno saznali koje i kakve uvjete osobne i kakove političke naravi, su si pojedinci ili skupine postavljali. Tako se neuspjehom i šutnjom prešlo preko rada, truda i materijalnih napora mnogih članova Otpora.

    Kada sam ipak nastavio insistirati i sugerirati jedno praktično rješenje ustavnog i representativnog uredjenja Otpora, te sam Ti u tu svrhu i pisao o mom planu kako to postići, Ti si razaslao okružnicu u kojoj si napose Radnom Skupu "North" predlagao da sastave u tom duhu svoj nacrt i pošalju kopiju i meni, kako bi se na bazi ovoga i drugih nacrta i prijedloga sporazumio sa g. Mehmedagićem i nas dvojica sačinili prvi opći nacrt ustava, načela i propisnika.

    U svrhu formalnog oblika organizacije Otpora ja sam Tebi predlagao da se organiziranje Otpora usmjeri i bazira na dva pravca: domovinski (tajni) i vanjski, javni sektor rada. Vanjski sektor bi sačinjavale raznovrsne organizacije i povjereništva, sačinjavani na bazi prilika i mogućnosti, te zakona, koji vladaju u pojedinim zemljama slobodnog svijeta, predstavljajući dijelove vanjskog sektora Otpora kao autonomne organizacije, koje bi kao takove, autonomne, samostalno djelovale prema postojećim mogućnostima u odnosnim zemljama, i kao takove neovisno i samostalno suradjivale na demokratskoj i ravnopravnoj bazi i sa ostalim postojećim hr, državotvornim i pozitivnim organizacijama, te na istima mogle stvarati i zajedničke lokalne (mjesna i zemaljska) tijela, t.j. lokalne odbore i predstavništva, u svrhu jačanja opće hrvatskih pozicija.

    U tom duhu razradio sam i nacrt i pravila za našu ovdašnju organizaciju u Argentini. Unutar Otpora pak, tj. unutar vanjskog sektora Otpora, sve te raznovrsne organizacije i povjereništva i radni skupovi, osim čisto svojih otporaških kontinentalnih predstavništva (vijeća), kao što su primjer "Radni Skupovi" "North", "Sud", "Oceanija" itd. imali bi i jedno svoje opće zajedničko predstavništvo-vijeće, načinjeno od izabranih delegata pojedinih odgovarajućih organizacija svojih odnosećih sektora.

    Što se pak tiče domovinskog tajnog sektora, predlagao sam da se načini tajni vrhovni stožer za taj sektor, koji ne bi mogao (iz razloga tajnosti) imati nikakovog izravnog dodira sa pojedinim organizacijama vanjskog sektora. A da bi ipak Otpor ostao i bio cjelovita organizacija, predlagao sam da se iznad oba sektora (vanjskog i unutarnjeg), uspostavi jedno "Vrhovno revolucionarno Vijeće Hr. Nar. Otpora" sačinjeno iz tri ili četiri člana iz svakog sektora, a koji bi, što se vanjskog sektora tiče, bili izabrani unutar "Vrhovnog Vijeća (predstavništva) toga sektora.

    To bi dakle "Vrhovno Revol. Vijeće Otpora" imalo biti spojni most iznad oba sektora rada, i ujedno vrhovno tijelo Otpora s Tobom na čelu. Logično je, da bi Ti time trebao renuncirati (odreći se, mo. Otporaš) na dosadašnjoj autorativnoj praksi "Glavnog Stana" kojega si Ti do sada popunajao po Tvom vlastitom nahodjenju, sa ljudima sa kojima si samo Ti bio sporazuman i zadovoljan, a koje si jednako autorativno mijenjao, bez ikakovog obrazloženja ikome unutar široke organizacije, bilo radi imenovanja, bilo radi uklanjanja članova "Glavnog Stana". (S ovim se ne bih složio. U hrvatskoj vojničkoj praksi riječ "Glavni Stan" je snaga vojske isto kao i u jednoj obitelji gdje riječ "Roditelji" predstavlja poštivanje i snagu obitelji. Izmijeniti riječ "Roditelji" u bilo koju drugu riječ, smisao obitelji se mijenja. Mo, Otporaš )

    Logično je i samo po sebi se razumije, da bi ta dosadašnja Tvoja praksa u slučaju ovakovog novog ustavnog uredjenja Otpora morala otpasti i Ti bi morao konzultirati se u svakom važnijem slučaju i pitanju sa članovima bilo "Vrhovnog Rev. Vijeća (što je u ovom slučaju "Glavni Stan", mo. Otporaš), bilo sa "Vrhovnim Vijećem vanjskog sektora, odnosno sa "Glavnim Stožerom" unutarnjeg (domovinskog) sektora. Time bi Ti imao jedan odgovoran položaj, te bi u pitanjima odsudne naravi dijelio odgovornosti i prava, ali bi zato i za svaki na takovoj bazi legalni čin imao pokriće i opravdanje prema svima i svakome. Drugim riječima, Otpor bi bio potpuno odgovorno i reprezentativno tijelo i prema svim drugim izvan naše organizacije. A to znači: imati drugog ugleda i povjerenja , nego li je postignuto dosadanjim načinom, kada je sve od odlučujuće i opće naravi i vrijednosti koncentrirano samo u jedoj osobi - u Tvom autoritetu i u Tvojoj vlastitoj volji i odlukama. Pa zar se nije na tome pitanju slomio i H.O.P.? I tu je logično moralo doći pitanje: Da li autorativni "vrhovnik", ili reprezantativno "predstavništvo", na čelu sa odgovornim i vremenski odredjenim "predsjednikom" ili "predstavnikom".

    Mi smo u duhu naše "revolucije duha" neprekidno zagovarali "demokratiziranje" svih naših organizacija, kao uslovnom potrebom i preduvjetom općeg okupljanja svih hrv. državotvornih snaga. Opća hrv. koncentracija i akcija nije se do sada ni mogla postići samo zato, jer su se ovi principi odbacili u ime nekih "legaliteta i kontinuiteta", predstavljeni obično po ambicioznim prvacima, koji su u svojim nezdravim ambicijama ustrajali usvajati si ona i onakova prava, koja više ni po logici, a ni po pravu i praktičnosti ne mogu opravdati. Opće hrvatska sloga ruši se i lomi danas na sebičnim ambicijama tek nekolicine pojedinaca, koji uporno ustraju na krivim i prozirnim "oporukama", "imenovanjima" i kontinuitetima". (Moglo bi se skoro sa sigurnošću reći da se ove tri riječi: "oporuka", "imenovanjima" i "kontinuitetima" odnosi na navodnu Poglavnikovu oporuku, kojom je on pred samu smrt oporukom imenovao Dra. Stjepana Hefera nasljednikom Ustaškog Pokreta, te tako postao predsjednik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP-a, mo. Otporaš)

    Posljedice su danas napose vidljive u redovima H.O.P-a, a što, kraj svih naših nastojanja i napora da s tom praksom prestane, i kraj sve teorije naše "revolucije duha", i kod nas se počelo uporno polaziti istim pogrešnim putem. Ja sam ti uvijek nastojao izbjeći i našoj organizaciji spriječiti sve negativne posljedice takovog krivig puta. Mogu si u tom pogledu jedino osporavati da nisam bio pri tome dovoljno ustrajan i energičniji. Ali ja sam se jedini ograničavao o tim pitanjima pisati, prepuštajući i ostaloj braći da reknu svoju, kako ne bi počeo stršiti i ispadati nikakva opozicija. Bili smo u eri evolucije naše "revolucije duha" pa se to i ne bi smjelo prerano forsirati.

    Ali sada, kada prelazimo iz ere evolucije u već dosta definirani i revolucionarni stav, program i sktivnost, sada mislim da se taj problem mora ipak jasno i glasno tretirati, prvo medju nama iz užeg i starog kruga, a po tome sve više i u širokim krugovima, koji će to od nas tražiti, jednako oni iz naših kao i iz drugih organizacija, koje su sklone s nama djelomično ili u širem suradjivati, jer nas počinju uočavati kao pozetivnu skupinu, ali nailazimo na poteškoće u pitanjima s kim i kako. Zato trebamo representativne autoritete, iza kojih će stajati organizirana odgovorna tijela.

    U našoj organizaciji postoji u tom pogledu jedan vakum izmedju representativnih prvaka pojedinih društava, odnosno kontinentalnih skupova ("North", "Sud" i.t.d,) i neprirodnog i nepraktičnog "Glavnog Stana". Slikovito rečeno: Do pojasa smo demokratski i representativno zastupani, glava je apsolutistička, a izmedju pojasa i glave nema ništa. Naša organizacija nepa prsa i zato glava može lako gubiti osjećaj i vezu sa ostalim dijelovima tijela. I ako je nekima od vidno da se ponekada misli na "pupak" kao spojnica, ali taj nikada ne će moći zamijeniti "kičmu" koju predstavlja svaki pojedini aktivni i pozetivni član Otpora pa makar i u najmanjem omjeru. Svaki pojedinac mora osjetiti svoj udio i taj mu po zasluzi mora biti priznat.

    On mora biti dio koji stvara, a ne koji samo slijedi i izvršuje naloge i upute, često puta bez prava i mogućnosti da svoje pravo i zaslužene pozicije održi, da ih sam zasluži a ne da čeka "imenovanja". (Budući da ja ova pisma pišem, i budući da sam više/manje, kroz ova pisma, dobio dojam da je došlo do spora u Odporu između Srećka Rovera, puk. Ivana Štira s jedne strane i generala Drinjanina s druge strane upravo stvaranjem Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. godine. Srećko Rover je uz druge delegate HNO predstavljao Odpor u New York-u, kao i puk Ivan Štir. Poslije Kongresa HNV u New York-u, Srećko Rover i Ivan Štir se više približuju HNV a sve više se udaljuju od Odpora. Barem se tako može zaključiti do sada izloženih pisama. Mo, Otporaš) Mi smo se radi te i takove prakse u H.O.P-u i pobunili, jer nismo htjeli živjeti od "milosti" ulizica oko Poglavnika, kao niti priznati njegova imenovanja i drugih njemu biližih-tajnika i blagajnika u našim organizacijama. U slučaju Rovera organizirao si čak i posebni sud za njegovu rehabilitaciju i slomili smo bili čak i sa samim Poglavnikom jer nismo htjeli trpjeti uvrede i poniživanja koje su nam laskavci oko njega i preko njega podvaljivali. Isticali smo u duhu naše revolucije da želimo ići putem političke škole a ne političke vojarne.

    I na koncu šta nam se sada dogadja? Umjesto da našoj revoluciji u času kada je uhvatila korijena i maha dademo isto onakovo tijelo kakovo smo htjeli dati i H.O.P-u kada je kulminirao, tj. stvorimo jako organizirano tijelo, mi se poput Poglavnika pobojasmo jake i uredjene organizacije, te i mi sada stadosmo na pola puta. I ne samo to, nego krenismo istim starim i krivim putem koji nam nije ni tada, pa neće ni ovaj puta, donijeti pozetivnih rezultata.

    I sada, dragi braco, da zaključim ovaj prvi dio našeg općeg problema: Ti meni na moje konkretne prijedloge o ustrojstvu ustavnog i representativnog Otpora nisi do danas ništa konkretnoga odgovorio. Tvoja okružnica koja samo donekle dotiče ovaj problem mene nije mogla zadovoljiti, nego je dapače smela braću u Sjev. Americi, koja su mi na Tvoj prijedlog poslali sasma nešto drugo nego li sam ja bio očekivao u toj stvari.Ti si u Tvojoj okružnici u njezinom prvom dijelu naveo da si Ti još prije povlačenja sa Ivan Planine bio po "Poglavniku imenovan zapovjednikom Hrv. Nar. Otpora i zapovjednikom Hrv. Oružanih Snaga" i dao si nam time izravno znati da tu stojiš na bazi kontinuiteta, te se i nadalje nazivaš "Zapovjednikom Otpora" (Uvijek sam cijenio talent, rodoljublje, vojničku sposobnost i sve moguće vrline pukovnika Ivana Štira, ali ovdje moram reći svoje, a to je da po svoj prilici puk Štir je uz svu najbolju volju i želju u ovom pismu zaboravio reći, ili nije znao, a to je da postoje samo tri univerzalna autoriteta na svijetu, a ta su: Roditelji, jer ih nitko ne može zamijeniti, general i svećenik isto tako, iako ih se može zamijeniti ali im se ne može titula oduzeti. Titula ostaje titula. Mo, Otporaš). Nije meni ovdje važan naziv Tvog položaja, ali mi jeste važna činjenica da mi javno ispovjedamo ništetnost svih "kontinuiteta", pa ne može, već reda radi, jedno pisati i govoriti, a drugo u praksi činiti, kada se i onako sve može na podesniji našin riješiti, napose, kada nitko od nas Tebi ne osporava vodeće mjesto.

    (Napomena:
    Kada sam u Parizu 1962. godine gledao film "NAJDUŽI DAN", francuski "LE JOUR LE PLUS LONG", engleski "THE LONGEST DAY", invazija u Normandiji 6 lipnja 1944., kada su saveznički vojnici se penjali uz one litice, mnogi i mnogi nisu uspjeli doći do vrha. Na koncu ipak je savezničkim vojnicima uspijelo se popeti na vrh litica, i tu su zastali. Njihovi glavni zapovjednici svi do jednog su izginuli, pa kako nisu dobivali nikakovih zapovjedi, samo su sjedili i čekali. Nakon nekog vremena naišao tuda jedan general iz nekih drugih jedinica i pitao vojnike: da šta oni tu čekaju, našto je jedan od vojnika odgovori da oni nemaju nikoga tko će sa njima zapovjedati. Ovaj general zapita dotičnog: gdje su vaši zapovjednici, našto vojnik upri i pokaza rukom na zopovjednike koji leže mrtvi, jer su svi izginuli. Ovaj general upita dotičnog da šta je on po činu, našto je ovaj odgovorio da je obični vojnik. Od sada si general, i naprijed! Vojska se je digla bez pregovora, svi zajedno u borbu, a ne u svađu.Dragi Hrvati tada sam shvatio šta znači biti vojnički zapovjednik; tada sam shvatio ulogu vojnika i ulogu zapovjednika. Otporaš.)

    Tražimo jedino podesnu suvremenu legalnu i odgovornu formu, niti radi Tebe, niti radi sebe i drugih, nego radi opće potrebe i opće hrv. stvari. Ti si se razumljivo morao onda razići i sudariti sa Oršanićem i Jelićem u Vijeću u New Yorku. Organizacija i pojedinci šutke smo prešli preko toga, iako nas još i danas boli neuspjeh toga Vijeća, bez obzira koliko je tu Tvoje, a koliko tudje, krivnje. Gubi na tome neuspjehu opće hrvatska konsolidacija i gube ona braća koja su se marljivo i svesrdno za uspjeh toga Vijeća bili zalagala. Tako sam i ja najzad iz Tvoje okružnice morao razabrati da odbijaš moja nastojanja i potrebno izmjena dosadanje prakse. Logično je, da su to tako kako si Ti htio shvatili i mnogi drugi, pa mi nije nikakovo čudo da moja uža okolina ovdje u Buenos Airesu nije mogla imati drugog razumijevanja i mišljenja nego ono koje si Ti na taj način sugerira. (Tko je pratio pisanje generala Drinjanina mogao je uočiti da je general pisao da pukovnik Štir ima svoj "komitet" u kojem on radi i u kojem on želi biti predsjednik i tome sl. mo,)

    Drugi dio spomenute okružnice govori najviše u pogledu načina organiziranja radnih skupova i uglavnom u pogledu širenja tiska "Drinapress-". Bilo mi je odmah jasno zašto su braća u Sjev. Americi logično i doslovno shvatili Tvoje priedloge i zato je njihovo izvješće sa zasjedanja "Radnog Skupa" "Noth" sve u duhu Tvoje okružnice i kao takova nisu ni mogla poslužiti onoj svrsi radi koje su i meni trebali poslati svoje zaključke i "nacrte" napravljene konačnog ustava i propisnika Otpora kao organizacije i općenito, već su tretirali jedino dio posla i rada, i to samo onoga oko širenja i finansiranja tiska "Drinapressa".

    Tako ja ne samo da nisam imao šta tretirati i pripremati sa Enverom Mehmedagićem, nego sam čak morao ustanoviti da on u cjelosti dijeli Tvoje dosadanje stanovište i smatra Otpor hrv. nad organizacijom, čime i on ide starim neostvarivim putevima, koji su do sada svi od reda bili frakasirali i eto ovo zato i pišem jer se bojim da će i naš frakasirati, a ja bih to želio dok je još vrijeme spriječiti. Mene nije ništa iznenadio na osnivačkoj skupštini našega društva u Buenos Airesu stav ovdašnje braće, pa niti brat Božo Veić, koji mi je na moje opaske u tom duhu izrečene žestoko dobacio da si Ti za njega sve. Dakle: i glava i smisao i snaga Otpora.

    Ja sam ga jedino mogao zapitati da što ćemo učiniti ako Ti kao smrtnik iznenada umreš, jer će na taj način s Tobom morati umrijeti i Otpor i sav rad i napori Otporaša, kojima onda jedino ostaje da slijede ispraznu teoriju "nasljedstva" i "besmrtnosti", te uz besmrtnog Poglavnika imati još i besmrtnog Luburića (Ne bih se baš potpuno složio s ovim što pukovnik Štir kaže. Poglavnik ostaje VJEČITI Poglavnik zbog svojeg djela u stvaranju hrvatske države poslije 839 godina, i ostaje VJEČIT po tome što je USTAŠTVO POISTOVJETIO S IMENOM HRVAT, HRVATSKA itd., a Vjekoslav Maks Luburić ostaje VJEČIT po tome što je dao ideje preko PORUKA IZMIRENJA koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964., kako se Hrvati mogu osloboditi samo onda kada se ujedinimo u JEDNU FALANGU. To su rijči generala Drinjanina izrečene više puta u ovim pismima. Mo, Otporaš). Nešto nas valjda naše već odmakle godine i iskustva drugih moraju naučiti!

    I sada će valjda i Tebi i braći biti jasno da se meni i ovdje u Buenos Airesu u slučaju stvaranja naše nove organizacije nije bilo moguće odreći se postulata i principa našeg revolucionarnog stava kojega smo do sada javno ipovjedali na naše i opće zadovoljstvo većine Hrvata, kao i mojih osobnih principa opće naravi, te je zato i došlo do mojega razilaženja sa ovdje najbližom mi skupinom otporaša.

    I tako eto dragi Braco, površno ili nikakovo rješenje našeg općeg problema ima za poljedicu i posebne lokalne probleme, kako ovaj moj sa našim odborom u Buenos Airesu. Ja sam Tebi o tom problemu detaljno pisao, ali jer su naša braća s pravom primjetila da u izvješćima o našem odboru, koja su u tri uzastopna dvobroja OBRANE uveličavala dvojbeni triumf kako odbora tako i Otpora općenito u Argentini mene u svemu tome ne nalaze, smatram se dužnim pred njihovim pismenim upitima izjasniti. Zato ću ovime i njima, kao i drugima za koje smatram da su potrebni znati o čemu se radi, upućujem kopije ovoga okružnog pisma. Tim više, što se u nejasnoći i nepoznavanju pravoga stanja, često i obično stvari iskrive prema nahodjenju pojedinaca. Sve su to naši stari prijatelji i suborci, i ja sam moralno dužan i njima opravdanja dati, a oni neka onda sude po svom najboljem nahodjenju i Tebe i mene, sebi i drugima koji bi bilo išta zajedničkog s tim problemima mogli imati.

    Konačno, ovo je otvoreni i iskreni razgovor medju nama i o nama o problemima koji sve nas manje ili više tangiraju i prema tome moraju zanimati. Ovo je naš čas otvorene kritike; jedna rasprava, koja bi više pripadala jednom vrhovnom vijeću kada bi ono kod nas postojalo. Smatram ovakove otvorene rasprave potrebnim i korisnim, jer ako ih se ne bude ovako prakticiralo i toleriralo, onda pojedincima ne ostaje drugo nego ili kimati na sve glavom u znak bezuslovnog prihvaćanja svakog, pa i najlošijeg stanja, i svake "zapovjedi" ili "odredbe" bezuvjetno i bez ikakove garancije, de facto priznavanih ili nelegitimnih "autoriteta".

    Evo u čemu se sastoji naš lokalni problem u Buenos Airesu (možda je ispravnije da ga nazovem za sada "mojim" problemom sa braćom u odboru u Buenos Airesu):

    1.) Smatram da je organizacija uspostavljena sa "Radnog Skupa" u rang odbora i društva, prenaglo i da se je skoro u svemu improviziralo, tražeći u svemu u prvom redu makar i časoviti efekt kratkotrajne vrijednosti. Tražio se je popularitet koji ne odgovara stvarnom stanju stvari.

    2.) Objavljena je na brzinu improvizirana osnivačka skupština, a da se prije toga nije objavio niti potrebni i mogući upis članova, a niti su upisani bili zaprimljeni u društvo u duhu naših pravila i opće prakticiranog načina, te tako na skupštini se nije znalo koliko članova društvo imade i koji su ti članovi, kakovi su i da li odgovaraju uslovima i smjernicama našega rada i programa općenito.

    Zatraženo je bilo da načinim nacrt pravila društva, kopiju kojega sam i za Tebe načinio i prema izjavi g. Šakića (Dinko Šakić, mo) ista Ti je poslana na uvid. Ti nisi, koliko je meni poznato na ista stavio nikakovu primjedbu, a to je i naša interna stvar ovdje, pa zato tu Tvoju primjedbu nisam niti mnogo očekivao. G. Mehmedagić je ista pravila trebao prevesti na kastellanski, što je on i učinio, ali ih je time u mnogome izmjenio. Iako je moj sastavk pravila bio tek nacrt, to je i samovoljni prevod g. Mehmedagića mogao imati samo isti značaj, te su se oba nacrta ipak trebala dati osnivačima na uvid, mišljenje i prihvat, što, koliko je meni poznato, nije bilo učinjeno, niti se je mene za te izmjene išta više pitalo, te barem uobičajnog reda radi izvjestilo zašto je moj nacrt pravila izmjenjen, u koliko i u čemu. Drugim riječima: ja sam trebao poorati njivu bez da imadem prava uvida što će se na nju posijati.

    Na isti način i bez predhodnog konsultiranja sastavljena je mimo mojeg znanja, udjela i mišljenja lista dužnostnika, gdje mi je "udijeljena" dužnost i jednostavno na skupštini data do znanja. Ako ne prije, a ono barem pred sam početak skupštine bilo je prilike i vremena da me se makar reda radi obavjesti i upita sporazumnost, ako ne za ništa drugo, a ono barem za ulogu meni namjenjenu. Dakle, ne peti, nego sam ispao zadnji (možda i deseti - jer nas više nije ni bilo prisutnih) točak u kolima - i to u kolima u kojima, koliko-toliko, vučem već nekoliko godina, svakako više nego li većina prisutnih, koji su-barem nekoji od njih-prvi puta se pojavili, ili uopće se nisu pojavili niti sam ikada znao da su bili skloni Otporu. Logično je, da sam već i radi toga otklonio primiti svaku dužnost u novom odboru.

    4.) Bio sam protivan ideji vješanja Tvoje slike uz slike Starčevića, Radića i Poglavnika, tim više, kada za mnoge je još diskutirana i slika samoga Poglavnika. G. Veić je izjavio da je sliku dao načiniti na svoju vlastitu inicijativu, dakle bez konsultiranja ostalih, što sam ja vidio vrlo netaktičnim potezom, koji će imati za sobom neželjnih i nepotrebnih negativnih komentara, kao što se je konačno i ostvarilo.
    - Mi smo uvjek isticali u duhu naše revolucije duha da smo protiv svakoga personalizma ovakove naravi, jer da nam je slijediti pouku i savjet Ante Starčevića, koji kaže da nam ne treba "gončina", ne vodju nego ideju da valja slijediti. A tako je to i u duhu "demokratiziranja" kojega stalno zagovaramo. Druga je stvar izvjesiti Tvoju sliku na čisto našim otporaškim priredbama i na odgovarajućem mjestu "domaćina" a ne narodnih neospornih velikana, kamo još za života malo tko pripada.

    Pisao sam Ti o mnogim drugim razlozima, o kojima ovdje neću duljiti, i predložio Ti da za Tvoje dobro u buduće zabraniš slične stvari. Ja nisam ni Tebi, a ovo ne tajim ovdje ni drugima, da ja Tebe ne ću kao "vodju" i autorativca na bazi starog sistema i "kontinuiteta" nego kao legitimnog representativnog prvaka unutar jednog representativnog i na demokratski način izabranog tijela i dotle, dok opravdavaš dobiveno povjerenje i izvršavanje postulata i ugovorena načela organizacije unutar ugovorenoga i općenitog priznatog programa po svim legitimnim forumama široke organizacije (Meni se čini da ovdje puk. Štir govori o konstituciji, Predsjednicima, Saboru, izborima, demokraciji, nadglašavanju itd., dok kroz Pisma Maksa Luburića se može uočiti da general ne govori o nekom preuzimanju vlasti kako bi on bio predsjednik. General isključivo govori o borbi i to oružanoj borbi za oslobođenje Hrvatske, a svaka borba imade svoje isoke vojničke zapovjednike, koje Vrhovni Zapovjednik Oružani Snaga postavlja i smjenjiva, nitko drugi. Vjekoslava Maksa Luburića je za generala postavi Vrhovni Zapovkednik Hrvatskih Oružanih Snaga, a taj je bio Poglavnik, te samo je on njega mogao razriješiti tih dužnosti, i nitko drugi. Kako je poznato iz Pisma Maksa Luburića da je on, Maks Luburić povratio sva vojnikčka odlikovanja Poglavniku, a ne da je Poglavnik to zahtijevao. Na pritisak sa mnogih strana, general se je povukao u "zimski san" sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god. Odmah poslije Poglavnikove smrti, dakle u siječnju 1960., general se pokreće sa svojim istomišljenicima, ne kao poglavar na čelu jedne države, nego kao jedan legitimni general Hrvatske Vojske. Na bazi toga general je prikupljao hrvatsku buduću vojsku. Mo. Otporaš.)
    Posljedice nerazumijevanja ili namjernog iskorištavanja ovog problema su vidne i koliko su mi rekli prijatelji iz drugih organizacija, biti će još vidnije i daleko po Tebe i nas negativnije.

    5.) Osnivačka skupština društva je zapravo bio trosatni govor o organiziranju famoznog "asada", koji sam ja mojom oštrom reakcijom prekinuo i sa čime se ja nisam solidarizirao, jer sam vido demagošku zavaravajuću pozadinu, koja je bila veća od one pozetivne. Skupština je obavljena bez ikakvog programatskog reda (koji nije ni postojao kao što je to svugdje običaj), jer je sve bilo već prije predhodno dogovoreno i uredjeno na jednoj sjednici priredjivačkog odbora kojoj ja radi gripe nisam mogao prisustvovati. Tako sam uglavnom ja bio stavljen pred gotove činjenice. Dakle, i u ovom slučaju posve zaobidjen i preskočen, kao da sam u Otporu novalija ili pak osoba nepoželjna i svakog povjerenja i pažnje vrijedan. Jedini je od prisutnih bio g. Mirko Bušić, koji je primjetio takovu nepažnju i osobno se izvinjavao radi toga.

    6.) Tri dana pred samu osnivačku skupštinu donio je g. Šakić svoj pisaći stroj u svrhu da na zahtjev odbora sastvim prigodni govor za skupštinu u kojem će se prisutni upoznati ciljevima društa, a isto tako da sastavim i govor koji će se održati za vrijeme "asada" (španjolska riječ a znači: za vrijeme obroka, pečenja, za vrijeme jela, gozbe ili peciva, mo Otporaš) sa prijateljima društva, kojom prilikom će se isti upoznati stavom i smjernicama društva, drugim riješima, čime ćemo se predstaviti đirem krugu uzvanjka. Udovoljio sam zahtjevu i sve ponio sobom na skupštinu. Na moje najveće iznenadjenje akt skupštine je formalno pretrčan i prešlo se je na drugu debatu o "asadu" a da me nitko ni jednom riječu nije upitao za zatražene sastavke govra.

    Kada sam na koncu prekinuo tu rasparavu, koja ne spada na skupštinu, nego tek na novu izabranu upravu društva, te ljutit pita zašto su tražili od mene govore koje sada nikoga ne zanimaju, tražili su konačno da ih oba pročitam. Prigovor je bio jednoglasan da su predugi (oba svega 40 minuta) i dato mi je znati da su govore već predvidjeli g.g. prof. Fržop i predsjednik Lukas Juričić. Sastavci su uzeti da će se o njima raspraviti na sjednici novog odbora i eventualno s njima koristiti makar djelomično, no, kako sam mogao kasnije saznati, niti je tako bilo niti su isti predani tajniku. Ostali su u nečijem džepu. Nije to na koncu važno, jer se i nisu trebali nikome svidjeti, ali je važan način postupanja, kao što je važno istaći da su se za vrijeme "asada" redali govori od podne do na večer, pri čemu su govorili od strane društva barem četiri govornika, a da ipak nije sve to skupa proglašeno "predavanjem" kako se to pokušalo ovdje među našima opravdati neprimanjem mojih primjedbi, prigovora i sastavaka, a na upite radoznalih zašto nisam "asadu" osobno prisustvovao i zašto nisam u odboru, biva "htio je držati predavanje" što se nije moglo dozvoliti itd.

    Eto Braco, još jednom Tebi, i nekolicini prijatelja, moje obrazloženje o tome u čemu se sastoji lokalni problem. Ti meni nisi htio odgovoriti ništa, te ja po svojoj logici zaključivanja osjetih da taj problem za mene postoji i da ipak nešto iza svega toga stoji. Moje postepeno eliminiranje? Lagano odbacivanje i guranje iz organizacije, ili mi je to jasno dato do znanja da sam radi svojih pogleda i stava u pogledu izgradnje organizacije, ideološkog smjera, ili nečeg drugog, jednostavno nepoželjan?

    I jer ni Ti do danas nisi htio zaći u taj "naš" lokalni problem, te se radije uopće ne javljaš, meni je konačno potrebno znati dokle ovaj problem imam smatrati zaista "lokalnim", ili si i Ti sasvim time sporazuman onako kako se odvija? Ili pak misliš da to mi moramo ovdje sami medju sobom riješiti? (Ja bih se ovdje s ovim složio s puk. Štirom. On za sigurno traži od generala Drinjanina njegov autoritet da uskoči u lokalni problem i da situaciju smiri onoliko koliko može. Mo. Otporaš) Ja ne tražim da budeš sudac bilo kome. Ti i ne možeš tu biti sudac. Ali jer sam ja Tebi pisao u zadnjem pismu i o drugim problemima od opće naravi, a Ti meni ne odgovaraš, ja najzad ne znam koji su tome razlozi: lokalni ili opći, pa ti ovi potonji dobro dodju da se ne javljaš tobože radi onih prvih, koji na Tebe možda i ne bi spadali.

    Ja sam Tebi u zadnjem pismu pisao da se ne mogu složiti sa pravcem kojim sve više polazi naš "službeni kurs", kojega u zadnje vrijeme diktiraš zajedno sa Mehmedagićem. (Ovo pismo je pisano 12 prosinca 1966. Dr. Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora, s kojim je general potpisivao sve letke koji su pisani za Domovinu i Proglase Hrvatskome Narodu, hrvatskim komunistima, hrvatskoj radničkoj klasi, hrvatskim studentima, hrvatskim vojnicima, itd. Ja ne znam jeli ili nije puk. Štir bio član Glavnog Stana, pa iz ovog proizlazi, rekao bih, čista ljubomora, što i ne mora biti mo. Otporaš) U prvi mah izgledao mi je taj kurs kao povremena taktika obzirom na zadnje dogadjaje u Jugoslaviji i pad Rankovića. Mislio sam da se na čas može za neko vrijeme malo zatomiti naš dosadanji nepomirljivi stav prema komunistima (pa i hrvatskim) kako bi se donekle okružilo hrvatske komuniste u otporu prema Srbima, misleći pri tome na daleke buduće posljedice koje bi se time mogle jače i brže izazvati.

    Upozorio sam Te na oprez, da se ne prenagliš, jer izgledalo mi je odmah da je sva ta rabota tamo ništa drugo nego spašavanje partije i Jugoslavije, i da zato moramo biti vrlo oprezni sa takovom našom taktikom. Ti si mi odgovorio da dijeliš u tom pogledu moju bojazan i time si me na čas umirio. Nije Ti to bilo teško postići jer ja prema Tebi u toj stvari nisam imao nepovjerenja. Ja nisam bliz onim izvorima podataka i vijestima koji Tebi stoje na raspolaganju i zato sam mirne duše mogao vjerovati da ćeš tu časovitu taktiku ipak znati kontrolirati i korisno iskoristiti. Tim više što je Dabo Peranić uporedio i uvjerljivo razčinjavao razvoje i uzroke dogadjaja u Jugoslaviji i dizao ideju veliko-hrvatstva, što sam obzirom na velikosrbstvo svih boja smatrao, i danas smatram potrebnim.

    Takodjer sam Te bio upozoravao da se ne prenagliš tom taktikom, jer da osjetim da ovdje u Argentini nas prate u radu i pisanju i da nam se zatvaraju sve više vrata i uskraćuju povjerenja. Hvala našim nerazumnim partijskim denuncijantima i suparnicima koji nerado gledaju uspjehe Otpora, iz (ne) zavidnosti i političke slijeposti koriste sve moguće da nas svojim tužbama vlastima oblate. I to su uspjeli i još uspjevaju. Mi smo do sada ovdje slovili općenito kao izraziti i nepomirljivi antikomunisti, a napose je takovim smatran gen. Drinjanin i Otpor, kao nešto upravo ekstremno protukomunistički, što kroz pisanje našrg tiska, što kroz moju knjigu o gerili. Nije baš bilo razumno da je za vrijeme "asada" govorio upravo prof. Fržop, koji je ovdje nerado gledan radi svojih nekadašnjih posjeta ambasadoru (jugoslavenskom), iako ja ne sumnjam u njegovo hrvatstvo i njegov nacionalizam, primjetio sam prijateljima da iz taktičkih razloga nije podesno strašiti ga, jer će to biti krivo tumačenje na štetu Otpora i našega novog društva.

    Iako je posjeta bila osobne naravi Fržopa, društvo se ne smije i ne može staviti iza njega i indirektno opravdavati njegov osobni čin i time se izložiti kompromitiranju. General Herenčić je to medju prvima javno iskoristio, ne da osudi prof. Fržopa, nego da mu njegov čin posluži za povod da napadne Tebe, Otpor i prijatelje. Vrlo nepromišljeno i neukusno od jednog hrvatskog generala, ali činjenica je tu i time nije još sve svršeno. Fržop je poslužio tek kao prva stepenica, prva kvaka.

    Ali i to bi Braco bilo prošlo, kada bi mi bili oprezniji i odgovorniji. Stvar i slučaj Fržopa ne bi sam po sebi bila važna niti da se spominje, kada ne bi bilo u zadnjim brojevima OBRANE sve više iznenadjenja i za nas same, barem mene osobno, a znadem pozetivno i za mnoge druge iz redova Otpora i izvan njega. Pomno pratim pisanje OBRANE, napose što se odnosi na nas ovdje, a što sve vjerujem piše uglavnom g. Mehmedagić, koji je do sada napisao mnogo lijepi stavri, realnih i prihvatljivih, ostajući uvijek u granicama i duhu naše revolucije i programa.

    Iako se u nekoliko slučajeva nisam s njima u svemu slagao, vjerovao sam da je to i prirodna pojava, napose obzirom na razlike u našim godinama starosti, pogledi mladjih i ne mogu se posve podudarati sa našim, mišljenja mladjih naraštaja moramo ipak upoznavati i sa našima nastojati koordinirati i td., (ovdje se u potpunosti slažem sa puk. Štirom. Na mlađima svijet ostaje, kaže hrvatska poslovica, mo.Otporaš)), ali imadem dojam da je počeo ići malo predaleko, dok najzad nisam pročitao u OBRANI novi program H.N.Otpora, koji me je više nego iznenadio. I to vrlo neugodno. Ja sam tebe u zadnjem pismu (kojega si vjerujem primio prije izdanja ovoga broja OBRANE) (dvobroj 49-50) upozorio da se opasno udaljujemo u taktiziranju i da imadem dojam da nam taktika, koja je trebala biti samo prigodne i sporedne, sve više postaje programom i da ću, ako se tako nastavi udaljivati od starog programa, biti prisiljen i javno protestirati. (Pred sobom imam taj dvobroj 49-50 OBRANE. Evo šta se tu kaže na strani 7 ovog dvobroja:


    "PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"

    BUDUĆI OBLIK HRVATSKE DRŽAVE

    U Hrvatskoj Državi, za koju se bori i zalaže HRVATSKI NARODNI ODPOR vladati će demokratski i parlamentarni (saborski) poredak, koji će svakome jamčiti pravo slobode, vjere i uvjerenja. Demokratski ustroj države, podpuna sloboda za svakog gradjinina bez razlike spola, vjere i uvjerenja, uključujući i komunističku stranku Hrvatske, pružiti će svim gradjanima mogućnost slobodne manifestacije misli.

    Tajnim slobodnim glasanjem, biraju se narodni predstavnici za Hrvatski Sabor. Država jamči svakome slobodan život i rad. Narod pomaže državne ustanove i državu kao zaštitnicu slobode. Hrvatska Država i njeni organi moraju svakog pojedinca i naroda kao cjeline. Politička stranka koja upravlja državom, nije država. Državu sačinjavaju samo narod i njemu treba biti podčinjena vlast. U svim državnim poslovima i za političare, valjan je samo pravorijek naroda. Ne će postojati ni povlaštena stranka, ni povlašteni stalež, ni povlaštena vjera. Pred državom smo svi jednaki.

    Svi gradjani bez razlike, mogu se natjecati na najviša državna namještenja, prema njihovim sposobnostima i obrazovanju, bez razlike na njihovo političko mišljenje. Organi reda (policija), redarstvenici (milicija), državni namještenici, kao i sudbene vlasti, neće biti pod uplivom niti zavisiti od političke stranke na vlasti, što vrijedi i za vojne formacije Hrvatske Države.

    Hrvatski Sabor će ukinuti sve represivne organizme sadašnjeg režima koji poput Udbe djeluje na području Hrvatske.

    Hrvatska će vojska preuzeti i držati vlast nakon uspostave Slobodne Hrvatske Republike, kroz dvije godine, za koje će vrijeme omogućiti primjenu i sprovedbu u stvarnost ovog programa.

    Hrvati - vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih Jugoslavensko - komunističkih vojnih formacija, automatski će preći i biti ukopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske Države.

    Garancije stanovništvu Hrvatske biti će date Revolucionarnim Privremenim Ustavom u ovoj prelaznoj fazi, dok Hrvatski Sabor ne donese jedan stalni i konačni Ustav koji će zadovoljavati sve komponente Hrvatskog Naroda.

    Svi gradjani i stanovnici Hrvatske podpasti će pod opću političku amnestiju za sva nedjela političke naravi počinjena od 1941. pa nadalje. (Ovo se za sigurno odnosi i na Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i druge, ako iz mržnje prema izraženom hrvatstvu nisu ubijali Hrvate, mo) Ovo je jedini način da se smire duhovi i sprovede u djelo bratstvo Hrvatskog Naroda. Svaka vrst osobne osvete ili proganjanja, biti će oštro zakonom zapriječeni i kažnjavani.

    U koliko stanovništvo hrvatskih pokrajina, Bosne, Hercegovine i Sandžaka plebiscitiranom većinom zažele da ove pokrajine u sastavu Hrvatske Države imadnu osobine koje će se ispoljavati u njihovoj autonomiji i federalnom odnosu sa ostalim dijelom Hrvatske, ovoj će se želji udovoljiti.

    Hrvatska Država će, prema tome, obuhvaćati cijelo povjesno i etničko područje koje nastanjuju Hrvati već preko tisuću godina."


    (To je što OBRANA dvobroj 49-50 1966. kaže. Šta je pogriješno s tim? Mo.)

    I zato je "novi program" za mene ne samo iznenadjenje, već je i najveće razočaranje. Ovaj novi program je prava kapitulacija Otpora i skretanje za 180 stupnjava i unazad i u lijevo (Na znanje. Mnogi su tada generala prozvali komunistom zbog PORUKA IZMIRENJA...i približavanja hrvatskim komunistima u borbi protiv Jugoslavije i "srbokomunizma", kako je to često govorio i pisao general Drinjanin. Evo, i naš junak i Vitez rata NDH puk. Ivan Štir tako misli, ge je general sa svojom politikom "IZMIRENJA" otišao... "za 180 stupnjeva unazad i u lijevo". I generalov ubojica Ilija Stanić u svojim izjavama preko "serija jugoslavenske tajne službe..." iznosi da je general imao na svojem pisaćem stolu šifrirana pisma za Ruse..., mo. Otporaš). Tko ga je sastavio, Ti ili Mehmedagić? To bi dakle imao biti odgovor na moja upozoravanja? Ako ga nisi Ti pisao, je si ga barem pročitao i trijezno analizirao? Jednostavno si ga otiskao, objavio i organizaciji diktatom nametnuo i sada neka se od njega pere i brani kako tko hoće i zna, iako se kome svidja ili ne.

    Opet, dakle, jedan udar Otporu, kao onaj u slučaju Jordana, koji te je skoro i glave koštao, jer si lakomisleno nasjeo ljudima za koje se nisi trudio prvo dobro u dušu upoznati. Opet zar na sklizavom i ne ispitanom terenu prenagljuješ u svojim samovoljnim odlukama i stavljaš organizaciju i sve ostalo pred neke gotove činove, a na bazi ničega stvarnog i općenito prihvatljivog. Što je Tebi da nas ovako dvije ili tri godine stavljaš u tako nejasne i nemoguće situacije? Smatraš li Ti nas, Tvoje osobne prijatelje stare suborce, i sve druge budalama, neodgovornim ljudima bez vlastite kičme i mozga? Sredstvom? Ili se smatraš jedino pozvanim i nadljudskim, da možeš sve prepisivati u ime nečega "svetoga" i "višega" kojega se jedino Ti nemoraš držati i poštivati? Zar snobovima misliš ostvariti Tvoje planove? Ja samo Tebe mogu smatrati odgovornim za taj neprihvatljivi "novi program" kojega smatram posvemašnijim napuštanjem dosadašnjeg smjera i borbe Otpora, jer je to skretanje u krajni socijalističku ljevice, na točku gdje se jedino mogu spojiti desničarski i ljevičarski ekstremi, neka vrst "naserovštine", gdje se arapski nacionalizam nameće sa Titovim komunizmom u sjeni rusko-komunističkog tutora.

    To je za moj pojam izdaja hrvatske narodne i oslobodilačke borbe, Otpora i prijatelja; to je kapitulacija posvemašnja pred svega nekoliko (možda tek 3%) hrv. komunista koji služe Titu da spasi Jugoslaviju i partiju, a ono opet pomalo rehabilitira Rankovića za volju Srba, koji u svojoj hrvatožderskoj megalomaniji i dalje će ostvarivati velikosrpsku "zavetnu misao", kako sam ono pisao u brošuri o Bosni: "da bi se srpskim selima moglo proći od Mostara do Zadra". A Ranković je spremao velikosrpski udar Titu, i Hrvatima, te je već bio dijelio kamionima oružje hercegovačkim četnicima za pokolje hercegovačkih Hrvata, za koje i ja kao Slavonac mnogo osjetim i strepim.

    Zar nije OBRANA mogla više o tome pisati, onako kako si pisao poprativši knjigu Gen. Villegasa, gdje si pisao kao onaj stari Maks, da sada ne mogu prepoznati Tebe u "novom programu". gdje si zapravi pravi i iskreni Maks?

    Ja se ovdje neću upuštati u detalje tog novog programa. Dovoljno je svakome da ga pomno i hladokrvno pročita pa da osjeti neku neugodnu hladnoću u duši. A čitati će ga mnogi Hrvati, pa i pravnici i socialozi i političari (Za sigurno ga je čitao general JNA dr. Franjo Tuđman, kojemu se je svidio ovaj "novi program" Hrvatskog Narodnog Odpora, te slijedeće godine, dakle, 1987. došao posjetiti Kulu Hrvatstva u Torontu i u njoj Državotvorne Hrvate organizacije HNO. Osobno sam bio na tom sastanku. Mo. Otporaš). I reagirati će. Imao sam prilike već neke od takovih čuti što misle. Jedna zbrka pojmova, protuslovlja i površenosti. Nešto što ja osobno ni da je ublažim zabludama i pogreškama napisano ne bih mogao prihvatiti.

    Dragi Braco, ne mogu pljuvati na prošlost; ne mogu taktiku pretvarati u program, najmanje taktiku vrlo prozirnu, prenagljenu, opasnu. Ja sa svoje strane taj novi program osudjujem i posve odbacujem u cijelosti, jer su u njemu posve zasjenjene i one neke pozitivne stvari, koje se ali ne mogu tako prikazati i plasirati.
    Ako još držiš do moga mišljenja i do moje suradnje, onda tražim da taj program odmah javno opozoveš i posve obezvrijediš. To nisu načela i program koji su objavljeni u onom izvanrednom broju DRINE, i koji je bio osnažen zaključkom Radnog Skupa "NortH" deseti travnja prošle godine. (Pukovnik Štir za sigurno misli na "izvanredni broj DRINE" koja je izišla kao 14 knjiga Drinine Knjižnice u početku 1966. godine, a ovo pismo je pisano iste godine, ali u zadnjem mjesecu godine, dakle u prosincu, pa se čini da je to bilo prošle godine. Ova DRINA donosi: TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Ova načela su uistinu izišla u prvoj DRINI poslije Poglavnikove smrti, a tiskana je u travnju 1960. Zbog važnosti i velike potražnje, DRINAPRESS je tiskala ovu izvanrednu DRINu 1966. Mo. Otporaš). To nije onaj program, niti su to ona načela za koje mi već u nekoliko navrata najavljuješ da su ponovno u tisku. Ako su Tvoja obećanja meni u toj stvari davana konačni odgovor u tom novom programu, onda mene nisi zadovoljio. Naprotiv, izazvao si me na ovakovu reakciju. Ja moje principe i stav ne mogu podvrći niti našem dugom prijateljstvu, jer oni služe nečemu višem i vrijednijem od nas. Barem ja nastojim da to tako bude u svakom ovom činu i naporu.

    I tebi i prijateljima dajem ovime otvoreno i iskreno moje misljenje. Nisam krzmao dati oduška mom pravom uvjerenju i mišljenju. Ne pišem ovo zato da tebi ili Otporu naškodim. Naprotiv! Želim samo koristiti našoj užoj i općoj hrvatskoj stvari, a na Vama je da zauzmete i prema meni Vaš stav, po Vašoj najboljoj savjesti. Vrijeme i istina biti će nam konačni sudac. Ne želim biti novi "Vrančić" u Otporu. Želim jedino reći što mislim, da nitko ne dvoji što mislim i osjećam, a o Vama svima ovisi kako će se stvari medju nama razvijati, te ću i ja onda konačno moći donijeti moju zadnju odluku. Ili ćemo ljudski stvari raspraviti i postaviti ih na mjesto kako ono Bog zapovjeda, ili ćete me uvjeriti u našu stvaralačku i organizatornu sposobnost, ili u moju zabludu. Ja ću prema tome znati i sam što mi je činiti, te ću se ili korigirati ili ću prestati zavaravati sebe i druge mlateći praznu slamu. Ili ću se pak okaniti neodgovornog igranja sa vatrom. Čitati ću po najboljoj savjesti, nastojeći biti i ostati odgovoran i svojoj savjesti i zajednici vrijednoj svake pažnje i odgovornosti, a ta zajednica je u našem nacionalističkom pozdravu:

    BOG I HRVATI!

    kojim Tebe Braco i ostalu braću ovom pozdravljam.

    Vaš I. Štir v.r.

    (Ispod ovog podpisa ima nadodatak kojeg prepisujem onako kako ovdje stoji, mo)

    "Prepis pisma puk. Štiera a u suglasnosti originala koji se nalazi u pismohrani Tajništva za Kanadu područnog R.S. "North" izvršio i jamči za vjerodostojnost ovog prepisa,

    Windsor, 31. prosinca 1966.

    Tajnik za Kanadu
    Područnog R:S: "North"
    Vjekoslav Cecelja. podpis Vjekoslav Cecelja.


    Napomena:
    Eto, sada smo čuli, donekle, i pukovnika Ivana Štira. Šteta što nemamo korespodenciju između generala Drinjanina i puk. Štira. Iz nje bi se mnogo toga saznalo, a ovako, obojica su već davno mrtva, nisu među živima. Nama ostaje sada samo iznijeti - ama baš - sve što znademo i što imademo, kako bi hrvatski novi naraštaji i hrvatski povijestničari imali sve zapisano pred sobom. To je sve što mi možemo učiniti dok smo još živi. Otporaš.


    Prijavi post

    Bobani

    21-04-2014, 05:34

    PISMO PUK. IVANA ŠTIER-a GEN. VJEKOSLAVU LUBURIĆU

    Zapovjedniku Hrv. Nar. Otpora. (Na znanje i ravnjanje. Kako će se i vidjeti kroz cijelo pismo da puk. Štier ne piše "Odpor" nego "Otpoor". Mo, Otporaš)

    Znanja radi kopije upućene:

    Mirku Bušić za Hrv. Nar. Otpor u Ragentini,
    Rudolfu Eriću za Hrv. Nar. Otpor u U.S.A.
    Vjekoslavu Cecelji za Hrv. Nar. Otpor u Canadi,
    Stjepanu Brbić i Srećku Roveru, za H.N.O u Austreliji,
    Dr. M.Dabo Peranić, Paris,

    (U do sada iznešenim PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je uočiti osobna prijateljska povezanost između ova dva div junaka rata NDH generala Vjekoslava Luburića i pukovnika Ivana Štira, ili Štiera, svejedno, jedno ili drugo je ispravno. U osobnim izmjenama pisama su se uzajmno oslovljavali sa"dragi braco". Također se je magla uočiti preko ovih pisama udaljenost od jednog drugoga, pa se je moglo, s razlogom pitati: zašto je došao ovaj spor između ova dva hrvatska uzor vojnika. Donosim u devet (9) gusto tipkanih stranica pismo pukovnika Ivana Štira generalu Drinjaninu. Mislim da će se na neki način moći doći do nekog zaključka. Mo. Otporaš)

    Dragi Braco !

    Buenos Aires, 12 prosinca 1966.

    Tvoje zadnje pismo koje sam primio bilo je od 15 listopada o.g. Na isto sam Ti opširno odgovorio mojim pismom od 9 studenog. U istom pismu upoznao sam te sa razlozima moga negodovanja i nezadovoljstva sa stanjem koje (je) u posljednje vrijeme vlada u redovima Otpora općenito, a napose radi nastalog stanja u našoj lokalnoj organizaciji ovdje u Buenos Airesu.

    Što se tiče stanja u redovima Otpora općenito, o tom sam Ti pisao i u nekoliko ranijih pisama. Još onamo iz doba sastanaka Velikog Radnog Skupa, koji je održavan u Kanadi uoči Desetog Travnja prošle godine, kojom prilikom sam na Tvoj opći poziv tom sastanku uputio i ja moj prijedlog. Stajao sam na stanovištu da se cjelokupnoj organizaciji Otpora uznastoji što prije dati jedan jasniji i podpuniji formalni i organizacijski oblik.

    U mojim brojnim pismima koja sam Tebi upućivao (jer sa drugima se nikako ili vrlo malo dopisujem) trudio sam se uvjeriti Te da toj našoj "revoluciji duha", na kojoj smo obojica toliko radili, dademo konačno i jedno vidno, realno i elastično tijelo, u kojem će se moći ispoljiti djala i odgovorni rad svakog člana našeg pokreta. Drugim riječima, cjelokupnoj organizaciji Otpora krajnji je čas dati jedan bolji organizacioni oblik, na bazi demokratske izgradnje odganizacija od dolje prema gore, ili drugim riječima rečeno : ostvariti jednu demokratsku representivnu organizaciju. Općenito smo obojica u našim člancima zagovarali demokratiziranje naših i svih drugih hrvatskih organizacija, čemu bi vrhovna težnja i cilj imalo biti jedno opće hrvatsko predstavništvo, barem za hrv. emigraciju, ako već ne ono opće hrv. narodno predstavništvo.

    Mislim da je Tebi i ostaloj braći još svježa uspomena na sabor u New-Yorku, kojom prilikom je po prvi puta naša emigracija imala priliku nešto većega u tom duhu ostvariti. Osnovano je tada neko Predstavničko Vijeće, koje i danas još životari, a da nije uspjelo uhvatiti više korijena i efikasnog života, postoje danas zato razne isprike i razlozi. Ja ovdje ne želim ulaziti u detalje tih razloga i tražiti krivce. Želim samo podvući činjenicu, da je Otpor na tom saboru bio razmjerno najjače zastupan, a danas se u redovima našega tiska o tome više niti ne piše niti vodi računa.

    Pristaše Otpra su za pripremu tog sabora uložili mnogo truda i sredstava, a da sve to nije donijelo nikakove rezultate za Otpor, osim bacanje krivnje na Tvoje držanje i stav, koji nama općenito nije bio dovoljno razjašnjen i opravdan, kao što ni danas još ne znamo zašto je odjednom iza toga umuknuo brat Rover, član Vijeća i Otpora. Od svega toga vidjeli smo medjusobna obtuživanja izmedju Tebe, prof. Oršanića i dra. Jelića. Mislim, da su radi svega toga o tome trebali biti detaljnije i intimnije upoznati barem oni istaknuti članovi Otpora, kako bi izravno saznali koje i kakve uvjete osobne i kakove političke naravi, su si pojedinci ili skupine postavljali. Tako se neuspjehom i šutnjom prešlo preko rada, truda i materijalnih napora mnogih članova Otpora.

    Kada sam ipak nastavio insistirati i sugerirati jedno praktično rješenje ustavnog i representativnog uredjenja Otpora, te sam Ti u tu svrhu i pisao o mom planu kako to postići, Ti si razaslao okružnicu u kojoj si napose Radnom Skupu "North" predlagao da sastave u tom duhu svoj nacrt i pošalju kopiju i meni, kako bi se na bazi ovoga i drugih nacrta i prijedloga sporazumio sa g. Mehmedagićem i nas dvojica sačinili prvi opći nacrt ustava, načela i propisnika.

    U svrhu formalnog oblika organizacije Otpora ja sam Tebi predlagao da se organiziranje Otpora usmjeri i bazira na dva pravca: domovinski (tajni) i vanjski, javni sektor rada. Vanjski sektor bi sačinjavale raznovrsne organizacije i povjereništva, sačinjavani na bazi prilika i mogućnosti, te zakona, koji vladaju u pojedinim zemljama slobodnog svijeta, predstavljajući dijelove vanjskog sektora Otpora kao autonomne organizacije, koje bi kao takove, autonomne, samostalno djelovale prema postojećim mogućnostima u odnosnim zemljama, i kao takove neovisno i samostalno suradjivale na demokratskoj i ravnopravnoj bazi i sa ostalim postojećim hr, državotvornim i pozitivnim organizacijama, te na istima mogle stvarati i zajedničke lokalne (mjesna i zemaljska) tijela, t.j. lokalne odbore i predstavništva, u svrhu jačanja opće hrvatskih pozicija.

    U tom duhu razradio sam i nacrt i pravila za našu ovdašnju organizaciju u Argentini. Unutar Otpora pak, tj. unutar vanjskog sektora Otpora, sve te raznovrsne organizacije i povjereništva i radni skupovi, osim čisto svojih otporaških kontinentalnih predstavništva (vijeća), kao što su primjer "Radni Skupovi" "North", "Sud", "Oceanija" itd. imali bi i jedno svoje opće zajedničko predstavništvo-vijeće, načinjeno od izabranih delegata pojedinih odgovarajućih organizacija svojih odnosećih sektora.

    Što se pak tiče domovinskog tajnog sektora, predlagao sam da se načini tajni vrhovni stožer za taj sektor, koji ne bi mogao (iz razloga tajnosti) imati nikakovog izravnog dodira sa pojedinim organizacijama vanjskog sektora. A da bi ipak Otpor ostao i bio cjelovita organizacija, predlagao sam da se iznad oba sektora (vanjskog i unutarnjeg), uspostavi jedno "Vrhovno revolucionarno Vijeće Hr. Nar. Otpora" sačinjeno iz tri ili četiri člana iz svakog sektora, a koji bi, što se vanjskog sektora tiče, bili izabrani unutar "Vrhovnog Vijeća (predstavništva) toga sektora.

    To bi dakle "Vrhovno Revol. Vijeće Otpora" imalo biti spojni most iznad oba sektora rada, i ujedno vrhovno tijelo Otpora s Tobom na čelu. Logično je, da bi Ti time trebao renuncirati (odreći se, mo. Otporaš) na dosadašnjoj autorativnoj praksi "Glavnog Stana" kojega si Ti do sada popunajao po Tvom vlastitom nahodjenju, sa ljudima sa kojima si samo Ti bio sporazuman i zadovoljan, a koje si jednako autorativno mijenjao, bez ikakovog obrazloženja ikome unutar široke organizacije, bilo radi imenovanja, bilo radi uklanjanja članova "Glavnog Stana". (S ovim se ne bih složio. U hrvatskoj vojničkoj praksi riječ "Glavni Stan" je snaga vojske isto kao i u jednoj obitelji gdje riječ "Roditelji" predstavlja poštivanje i snagu obitelji. Izmijeniti riječ "Roditelji" u bilo koju drugu riječ, smisao obitelji se mijenja. Mo, Otporaš )

    Logično je i samo po sebi se razumije, da bi ta dosadašnja Tvoja praksa u slučaju ovakovog novog ustavnog uredjenja Otpora morala otpasti i Ti bi morao konzultirati se u svakom važnijem slučaju i pitanju sa članovima bilo "Vrhovnog Rev. Vijeća (što je u ovom slučaju "Glavni Stan", mo. Otporaš), bilo sa "Vrhovnim Vijećem vanjskog sektora, odnosno sa "Glavnim Stožerom" unutarnjeg (domovinskog) sektora. Time bi Ti imao jedan odgovoran položaj, te bi u pitanjima odsudne naravi dijelio odgovornosti i prava, ali bi zato i za svaki na takovoj bazi legalni čin imao pokriće i opravdanje prema svima i svakome. Drugim riječima, Otpor bi bio potpuno odgovorno i reprezentativno tijelo i prema svim drugim izvan naše organizacije. A to znači: imati drugog ugleda i povjerenja , nego li je postignuto dosadanjim načinom, kada je sve od odlučujuće i opće naravi i vrijednosti koncentrirano samo u jedoj osobi - u Tvom autoritetu i u Tvojoj vlastitoj volji i odlukama. Pa zar se nije na tome pitanju slomio i H.O.P.? I tu je logično moralo doći pitanje: Da li autorativni "vrhovnik", ili reprezantativno "predstavništvo", na čelu sa odgovornim i vremenski odredjenim "predsjednikom" ili "predstavnikom".

    Mi smo u duhu naše "revolucije duha" neprekidno zagovarali "demokratiziranje" svih naših organizacija, kao uslovnom potrebom i preduvjetom općeg okupljanja svih hrv. državotvornih snaga. Opća hrv. koncentracija i akcija nije se do sada ni mogla postići samo zato, jer su se ovi principi odbacili u ime nekih "legaliteta i kontinuiteta", predstavljeni obično po ambicioznim prvacima, koji su u svojim nezdravim ambicijama ustrajali usvajati si ona i onakova prava, koja više ni po logici, a ni po pravu i praktičnosti ne mogu opravdati. Opće hrvatska sloga ruši se i lomi danas na sebičnim ambicijama tek nekolicine pojedinaca, koji uporno ustraju na krivim i prozirnim "oporukama", "imenovanjima" i kontinuitetima". (Moglo bi se skoro sa sigurnošću reći da se ove tri riječi: "oporuka", "imenovanjima" i "kontinuitetima" odnosi na navodnu Poglavnikovu oporuku, kojom je on pred samu smrt oporukom imenovao Dra. Stjepana Hefera nasljednikom Ustaškog Pokreta, te tako postao predsjednik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP-a, mo. Otporaš)

    Posljedice su danas napose vidljive u redovima H.O.P-a, a što, kraj svih naših nastojanja i napora da s tom praksom prestane, i kraj sve teorije naše "revolucije duha", i kod nas se počelo uporno polaziti istim pogrešnim putem. Ja sam ti uvijek nastojao izbjeći i našoj organizaciji spriječiti sve negativne posljedice takovog krivig puta. Mogu si u tom pogledu jedino osporavati da nisam bio pri tome dovoljno ustrajan i energičniji. Ali ja sam se jedini ograničavao o tim pitanjima pisati, prepuštajući i ostaloj braći da reknu svoju, kako ne bi počeo stršiti i ispadati nikakva opozicija. Bili smo u eri evolucije naše "revolucije duha" pa se to i ne bi smjelo prerano forsirati.

    Ali sada, kada prelazimo iz ere evolucije u već dosta definirani i revolucionarni stav, program i sktivnost, sada mislim da se taj problem mora ipak jasno i glasno tretirati, prvo medju nama iz užeg i starog kruga, a po tome sve više i u širokim krugovima, koji će to od nas tražiti, jednako oni iz naših kao i iz drugih organizacija, koje su sklone s nama djelomično ili u širem suradjivati, jer nas počinju uočavati kao pozetivnu skupinu, ali nailazimo na poteškoće u pitanjima s kim i kako. Zato trebamo representativne autoritete, iza kojih će stajati organizirana odgovorna tijela.

    U našoj organizaciji postoji u tom pogledu jedan vakum izmedju representativnih prvaka pojedinih društava, odnosno kontinentalnih skupova ("North", "Sud" i.t.d,) i neprirodnog i nepraktičnog "Glavnog Stana". Slikovito rečeno: Do pojasa smo demokratski i representativno zastupani, glava je apsolutistička, a izmedju pojasa i glave nema ništa. Naša organizacija nepa prsa i zato glava može lako gubiti osjećaj i vezu sa ostalim dijelovima tijela. I ako je nekima od vidno da se ponekada misli na "pupak" kao spojnica, ali taj nikada ne će moći zamijeniti "kičmu" koju predstavlja svaki pojedini aktivni i pozetivni član Otpora pa makar i u najmanjem omjeru. Svaki pojedinac mora osjetiti svoj udio i taj mu po zasluzi mora biti priznat.

    On mora biti dio koji stvara, a ne koji samo slijedi i izvršuje naloge i upute, često puta bez prava i mogućnosti da svoje pravo i zaslužene pozicije održi, da ih sam zasluži a ne da čeka "imenovanja". (Budući da ja ova pisma pišem, i budući da sam više/manje, kroz ova pisma, dobio dojam da je došlo do spora u Odporu između Srećka Rovera, puk. Ivana Štira s jedne strane i generala Drinjanina s druge strane upravo stvaranjem Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. godine. Srećko Rover je uz druge delegate HNO predstavljao Odpor u New York-u, kao i puk Ivan Štir. Poslije Kongresa HNV u New York-u, Srećko Rover i Ivan Štir se više približuju HNV a sve više se udaljuju od Odpora. Barem se tako može zaključiti do sada izloženih pisama. Mo, Otporaš) Mi smo se radi te i takove prakse u H.O.P-u i pobunili, jer nismo htjeli živjeti od "milosti" ulizica oko Poglavnika, kao niti priznati njegova imenovanja i drugih njemu biližih-tajnika i blagajnika u našim organizacijama. U slučaju Rovera organizirao si čak i posebni sud za njegovu rehabilitaciju i slomili smo bili čak i sa samim Poglavnikom jer nismo htjeli trpjeti uvrede i poniživanja koje su nam laskavci oko njega i preko njega podvaljivali. Isticali smo u duhu naše revolucije da želimo ići putem političke škole a ne političke vojarne.

    I na koncu šta nam se sada dogadja? Umjesto da našoj revoluciji u času kada je uhvatila korijena i maha dademo isto onakovo tijelo kakovo smo htjeli dati i H.O.P-u kada je kulminirao, tj. stvorimo jako organizirano tijelo, mi se poput Poglavnika pobojasmo jake i uredjene organizacije, te i mi sada stadosmo na pola puta. I ne samo to, nego krenismo istim starim i krivim putem koji nam nije ni tada, pa neće ni ovaj puta, donijeti pozetivnih rezultata.

    I sada, dragi braco, da zaključim ovaj prvi dio našeg općeg problema: Ti meni na moje konkretne prijedloge o ustrojstvu ustavnog i representativnog Otpora nisi do danas ništa konkretnoga odgovorio. Tvoja okružnica koja samo donekle dotiče ovaj problem mene nije mogla zadovoljiti, nego je dapače smela braću u Sjev. Americi, koja su mi na Tvoj prijedlog poslali sasma nešto drugo nego li sam ja bio očekivao u toj stvari.Ti si u Tvojoj okružnici u njezinom prvom dijelu naveo da si Ti još prije povlačenja sa Ivan Planine bio po "Poglavniku imenovan zapovjednikom Hrv. Nar. Otpora i zapovjednikom Hrv. Oružanih Snaga" i dao si nam time izravno znati da tu stojiš na bazi kontinuiteta, te se i nadalje nazivaš "Zapovjednikom Otpora" (Uvijek sam cijenio talent, rodoljublje, vojničku sposobnost i sve moguće vrline pukovnika Ivana Štira, ali ovdje moram reći svoje, a to je da po svoj prilici puk Štir je uz svu najbolju volju i želju u ovom pismu zaboravio reći, ili nije znao, a to je da postoje samo tri univerzalna autoriteta na svijetu, a ta su: Roditelji, jer ih nitko ne može zamijeniti, general i svećenik isto tako, iako ih se može zamijeniti ali im se ne može titula oduzeti. Titula ostaje titula. Mo, Otporaš). Nije meni ovdje važan naziv Tvog položaja, ali mi jeste važna činjenica da mi javno ispovjedamo ništetnost svih "kontinuiteta", pa ne može, već reda radi, jedno pisati i govoriti, a drugo u praksi činiti, kada se i onako sve može na podesniji našin riješiti, napose, kada nitko od nas Tebi ne osporava vodeće mjesto.

    (Napomena:
    Kada sam u Parizu 1962. godine gledao film "NAJDUŽI DAN", francuski "LE JOUR LE PLUS LONG", engleski "THE LONGEST DAY", invazija u Normandiji 6 lipnja 1944., kada su saveznički vojnici se penjali uz one litice, mnogi i mnogi nisu uspjeli doći do vrha. Na koncu ipak je savezničkim vojnicima uspijelo se popeti na vrh litica, i tu su zastali. Njihovi glavni zapovjednici svi do jednog su izginuli, pa kako nisu dobivali nikakovih zapovjedi, samo su sjedili i čekali. Nakon nekog vremena naišao tuda jedan general iz nekih drugih jedinica i pitao vojnike: da šta oni tu čekaju, našto je jedan od vojnika odgovori da oni nemaju nikoga tko će sa njima zapovjedati. Ovaj general zapita dotičnog: gdje su vaši zapovjednici, našto vojnik upri i pokaza rukom na zopovjednike koji leže mrtvi, jer su svi izginuli. Ovaj general upita dotičnog da šta je on po činu, našto je ovaj odgovorio da je obični vojnik. Od sada si general, i naprijed! Vojska se je digla bez pregovora, svi zajedno u borbu, a ne u svađu.Dragi Hrvati tada sam shvatio šta znači biti vojnički zapovjednik; tada sam shvatio ulogu vojnika i ulogu zapovjednika. Otporaš.)

    Tražimo jedino podesnu suvremenu legalnu i odgovornu formu, niti radi Tebe, niti radi sebe i drugih, nego radi opće potrebe i opće hrv. stvari. Ti si se razumljivo morao onda razići i sudariti sa Oršanićem i Jelićem u Vijeću u New Yorku. Organizacija i pojedinci šutke smo prešli preko toga, iako nas još i danas boli neuspjeh toga Vijeća, bez obzira koliko je tu Tvoje, a koliko tudje, krivnje. Gubi na tome neuspjehu opće hrvatska konsolidacija i gube ona braća koja su se marljivo i svesrdno za uspjeh toga Vijeća bili zalagala. Tako sam i ja najzad iz Tvoje okružnice morao razabrati da odbijaš moja nastojanja i potrebno izmjena dosadanje prakse. Logično je, da su to tako kako si Ti htio shvatili i mnogi drugi, pa mi nije nikakovo čudo da moja uža okolina ovdje u Buenos Airesu nije mogla imati drugog razumijevanja i mišljenja nego ono koje si Ti na taj način sugerira. (Tko je pratio pisanje generala Drinjanina mogao je uočiti da je general pisao da pukovnik Štir ima svoj "komitet" u kojem on radi i u kojem on želi biti predsjednik i tome sl. mo,)

    Drugi dio spomenute okružnice govori najviše u pogledu načina organiziranja radnih skupova i uglavnom u pogledu širenja tiska "Drinapress-". Bilo mi je odmah jasno zašto su braća u Sjev. Americi logično i doslovno shvatili Tvoje priedloge i zato je njihovo izvješće sa zasjedanja "Radnog Skupa" "Noth" sve u duhu Tvoje okružnice i kao takova nisu ni mogla poslužiti onoj svrsi radi koje su i meni trebali poslati svoje zaključke i "nacrte" napravljene konačnog ustava i propisnika Otpora kao organizacije i općenito, već su tretirali jedino dio posla i rada, i to samo onoga oko širenja i finansiranja tiska "Drinapressa".

    Tako ja ne samo da nisam imao šta tretirati i pripremati sa Enverom Mehmedagićem, nego sam čak morao ustanoviti da on u cjelosti dijeli Tvoje dosadanje stanovište i smatra Otpor hrv. nad organizacijom, čime i on ide starim neostvarivim putevima, koji su do sada svi od reda bili frakasirali i eto ovo zato i pišem jer se bojim da će i naš frakasirati, a ja bih to želio dok je još vrijeme spriječiti. Mene nije ništa iznenadio na osnivačkoj skupštini našega društva u Buenos Airesu stav ovdašnje braće, pa niti brat Božo Veić, koji mi je na moje opaske u tom duhu izrečene žestoko dobacio da si Ti za njega sve. Dakle: i glava i smisao i snaga Otpora.

    Ja sam ga jedino mogao zapitati da što ćemo učiniti ako Ti kao smrtnik iznenada umreš, jer će na taj način s Tobom morati umrijeti i Otpor i sav rad i napori Otporaša, kojima onda jedino ostaje da slijede ispraznu teoriju "nasljedstva" i "besmrtnosti", te uz besmrtnog Poglavnika imati još i besmrtnog Luburića (Ne bih se baš potpuno složio s ovim što pukovnik Štir kaže. Poglavnik ostaje VJEČITI Poglavnik zbog svojeg djela u stvaranju hrvatske države poslije 839 godina, i ostaje VJEČIT po tome što je USTAŠTVO POISTOVJETIO S IMENOM HRVAT, HRVATSKA itd., a Vjekoslav Maks Luburić ostaje VJEČIT po tome što je dao ideje preko PORUKA IZMIRENJA koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964., kako se Hrvati mogu osloboditi samo onda kada se ujedinimo u JEDNU FALANGU. To su rijči generala Drinjanina izrečene više puta u ovim pismima. Mo, Otporaš). Nešto nas valjda naše već odmakle godine i iskustva drugih moraju naučiti!

    I sada će valjda i Tebi i braći biti jasno da se meni i ovdje u Buenos Airesu u slučaju stvaranja naše nove organizacije nije bilo moguće odreći se postulata i principa našeg revolucionarnog stava kojega smo do sada javno ipovjedali na naše i opće zadovoljstvo većine Hrvata, kao i mojih osobnih principa opće naravi, te je zato i došlo do mojega razilaženja sa ovdje najbližom mi skupinom otporaša.

    I tako eto dragi Braco, površno ili nikakovo rješenje našeg općeg problema ima za poljedicu i posebne lokalne probleme, kako ovaj moj sa našim odborom u Buenos Airesu. Ja sam Tebi o tom problemu detaljno pisao, ali jer su naša braća s pravom primjetila da u izvješćima o našem odboru, koja su u tri uzastopna dvobroja OBRANE uveličavala dvojbeni triumf kako odbora tako i Otpora općenito u Argentini mene u svemu tome ne nalaze, smatram se dužnim pred njihovim pismenim upitima izjasniti. Zato ću ovime i njima, kao i drugima za koje smatram da su potrebni znati o čemu se radi, upućujem kopije ovoga okružnog pisma. Tim više, što se u nejasnoći i nepoznavanju pravoga stanja, često i obično stvari iskrive prema nahodjenju pojedinaca. Sve su to naši stari prijatelji i suborci, i ja sam moralno dužan i njima opravdanja dati, a oni neka onda sude po svom najboljem nahodjenju i Tebe i mene, sebi i drugima koji bi bilo išta zajedničkog s tim problemima mogli imati.

    Konačno, ovo je otvoreni i iskreni razgovor medju nama i o nama o problemima koji sve nas manje ili više tangiraju i prema tome moraju zanimati. Ovo je naš čas otvorene kritike; jedna rasprava, koja bi više pripadala jednom vrhovnom vijeću kada bi ono kod nas postojalo. Smatram ovakove otvorene rasprave potrebnim i korisnim, jer ako ih se ne bude ovako prakticiralo i toleriralo, onda pojedincima ne ostaje drugo nego ili kimati na sve glavom u znak bezuslovnog prihvaćanja svakog, pa i najlošijeg stanja, i svake "zapovjedi" ili "odredbe" bezuvjetno i bez ikakove garancije, de facto priznavanih ili nelegitimnih "autoriteta".

    Evo u čemu se sastoji naš lokalni problem u Buenos Airesu (možda je ispravnije da ga nazovem za sada "mojim" problemom sa braćom u odboru u Buenos Airesu):

    1.) Smatram da je organizacija uspostavljena sa "Radnog Skupa" u rang odbora i društva, prenaglo i da se je skoro u svemu improviziralo, tražeći u svemu u prvom redu makar i časoviti efekt kratkotrajne vrijednosti. Tražio se je popularitet koji ne odgovara stvarnom stanju stvari.

    2.) Objavljena je na brzinu improvizirana osnivačka skupština, a da se prije toga nije objavio niti potrebni i mogući upis članova, a niti su upisani bili zaprimljeni u društvo u duhu naših pravila i opće prakticiranog načina, te tako na skupštini se nije znalo koliko članova društvo imade i koji su ti članovi, kakovi su i da li odgovaraju uslovima i smjernicama našega rada i programa općenito.

    Zatraženo je bilo da načinim nacrt pravila društva, kopiju kojega sam i za Tebe načinio i prema izjavi g. Šakića (Dinko Šakić, mo) ista Ti je poslana na uvid. Ti nisi, koliko je meni poznato na ista stavio nikakovu primjedbu, a to je i naša interna stvar ovdje, pa zato tu Tvoju primjedbu nisam niti mnogo očekivao. G. Mehmedagić je ista pravila trebao prevesti na kastellanski, što je on i učinio, ali ih je time u mnogome izmjenio. Iako je moj sastavk pravila bio tek nacrt, to je i samovoljni prevod g. Mehmedagića mogao imati samo isti značaj, te su se oba nacrta ipak trebala dati osnivačima na uvid, mišljenje i prihvat, što, koliko je meni poznato, nije bilo učinjeno, niti se je mene za te izmjene išta više pitalo, te barem uobičajnog reda radi izvjestilo zašto je moj nacrt pravila izmjenjen, u koliko i u čemu. Drugim riječima: ja sam trebao poorati njivu bez da imadem prava uvida što će se na nju posijati.

    Na isti način i bez predhodnog konsultiranja sastavljena je mimo mojeg znanja, udjela i mišljenja lista dužnostnika, gdje mi je "udijeljena" dužnost i jednostavno na skupštini data do znanja. Ako ne prije, a ono barem pred sam početak skupštine bilo je prilike i vremena da me se makar reda radi obavjesti i upita sporazumnost, ako ne za ništa drugo, a ono barem za ulogu meni namjenjenu. Dakle, ne peti, nego sam ispao zadnji (možda i deseti - jer nas više nije ni bilo prisutnih) točak u kolima - i to u kolima u kojima, koliko-toliko, vučem već nekoliko godina, svakako više nego li većina prisutnih, koji su-barem nekoji od njih-prvi puta se pojavili, ili uopće se nisu pojavili niti sam ikada znao da su bili skloni Otporu. Logično je, da sam već i radi toga otklonio primiti svaku dužnost u novom odboru.

    4.) Bio sam protivan ideji vješanja Tvoje slike uz slike Starčevića, Radića i Poglavnika, tim više, kada za mnoge je još diskutirana i slika samoga Poglavnika. G. Veić je izjavio da je sliku dao načiniti na svoju vlastitu inicijativu, dakle bez konsultiranja ostalih, što sam ja vidio vrlo netaktičnim potezom, koji će imati za sobom neželjnih i nepotrebnih negativnih komentara, kao što se je konačno i ostvarilo.
    - Mi smo uvjek isticali u duhu naše revolucije duha da smo protiv svakoga personalizma ovakove naravi, jer da nam je slijediti pouku i savjet Ante Starčevića, koji kaže da nam ne treba "gončina", ne vodju nego ideju da valja slijediti. A tako je to i u duhu "demokratiziranja" kojega stalno zagovaramo. Druga je stvar izvjesiti Tvoju sliku na čisto našim otporaškim priredbama i na odgovarajućem mjestu "domaćina" a ne narodnih neospornih velikana, kamo još za života malo tko pripada.

    Pisao sam Ti o mnogim drugim razlozima, o kojima ovdje neću duljiti, i predložio Ti da za Tvoje dobro u buduće zabraniš slične stvari. Ja nisam ni Tebi, a ovo ne tajim ovdje ni drugima, da ja Tebe ne ću kao "vodju" i autorativca na bazi starog sistema i "kontinuiteta" nego kao legitimnog representativnog prvaka unutar jednog representativnog i na demokratski način izabranog tijela i dotle, dok opravdavaš dobiveno povjerenje i izvršavanje postulata i ugovorena načela organizacije unutar ugovorenoga i općenitog priznatog programa po svim legitimnim forumama široke organizacije (Meni se čini da ovdje puk. Štir govori o konstituciji, Predsjednicima, Saboru, izborima, demokraciji, nadglašavanju itd., dok kroz Pisma Maksa Luburića se može uočiti da general ne govori o nekom preuzimanju vlasti kako bi on bio predsjednik. General isključivo govori o borbi i to oružanoj borbi za oslobođenje Hrvatske, a svaka borba imade svoje isoke vojničke zapovjednike, koje Vrhovni Zapovjednik Oružani Snaga postavlja i smjenjiva, nitko drugi. Vjekoslava Maksa Luburića je za generala postavi Vrhovni Zapovkednik Hrvatskih Oružanih Snaga, a taj je bio Poglavnik, te samo je on njega mogao razriješiti tih dužnosti, i nitko drugi. Kako je poznato iz Pisma Maksa Luburića da je on, Maks Luburić povratio sva vojnikčka odlikovanja Poglavniku, a ne da je Poglavnik to zahtijevao. Na pritisak sa mnogih strana, general se je povukao u "zimski san" sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god. Odmah poslije Poglavnikove smrti, dakle u siječnju 1960., general se pokreće sa svojim istomišljenicima, ne kao poglavar na čelu jedne države, nego kao jedan legitimni general Hrvatske Vojske. Na bazi toga general je prikupljao hrvatsku buduću vojsku. Mo. Otporaš.)
    Posljedice nerazumijevanja ili namjernog iskorištavanja ovog problema su vidne i koliko su mi rekli prijatelji iz drugih organizacija, biti će još vidnije i daleko po Tebe i nas negativnije.

    5.) Osnivačka skupština društva je zapravo bio trosatni govor o organiziranju famoznog "asada", koji sam ja mojom oštrom reakcijom prekinuo i sa čime se ja nisam solidarizirao, jer sam vido demagošku zavaravajuću pozadinu, koja je bila veća od one pozetivne. Skupština je obavljena bez ikakvog programatskog reda (koji nije ni postojao kao što je to svugdje običaj), jer je sve bilo već prije predhodno dogovoreno i uredjeno na jednoj sjednici priredjivačkog odbora kojoj ja radi gripe nisam mogao prisustvovati. Tako sam uglavnom ja bio stavljen pred gotove činjenice. Dakle, i u ovom slučaju posve zaobidjen i preskočen, kao da sam u Otporu novalija ili pak osoba nepoželjna i svakog povjerenja i pažnje vrijedan. Jedini je od prisutnih bio g. Mirko Bušić, koji je primjetio takovu nepažnju i osobno se izvinjavao radi toga.

    6.) Tri dana pred samu osnivačku skupštinu donio je g. Šakić svoj pisaći stroj u svrhu da na zahtjev odbora sastvim prigodni govor za skupštinu u kojem će se prisutni upoznati ciljevima društa, a isto tako da sastavim i govor koji će se održati za vrijeme "asada" (španjolska riječ a znači: za vrijeme obroka, pečenja, za vrijeme jela, gozbe ili peciva, mo Otporaš) sa prijateljima društva, kojom prilikom će se isti upoznati stavom i smjernicama društva, drugim riješima, čime ćemo se predstaviti đirem krugu uzvanjka. Udovoljio sam zahtjevu i sve ponio sobom na skupštinu. Na moje najveće iznenadjenje akt skupštine je formalno pretrčan i prešlo se je na drugu debatu o "asadu" a da me nitko ni jednom riječu nije upitao za zatražene sastavke govra.

    Kada sam na koncu prekinuo tu rasparavu, koja ne spada na skupštinu, nego tek na novu izabranu upravu društva, te ljutit pita zašto su tražili od mene govore koje sada nikoga ne zanimaju, tražili su konačno da ih oba pročitam. Prigovor je bio jednoglasan da su predugi (oba svega 40 minuta) i dato mi je znati da su govore već predvidjeli g.g. prof. Fržop i predsjednik Lukas Juričić. Sastavci su uzeti da će se o njima raspraviti na sjednici novog odbora i eventualno s njima koristiti makar djelomično, no, kako sam mogao kasnije saznati, niti je tako bilo niti su isti predani tajniku. Ostali su u nečijem džepu. Nije to na koncu važno, jer se i nisu trebali nikome svidjeti, ali je važan način postupanja, kao što je važno istaći da su se za vrijeme "asada" redali govori od podne do na večer, pri čemu su govorili od strane društva barem četiri govornika, a da ipak nije sve to skupa proglašeno "predavanjem" kako se to pokušalo ovdje među našima opravdati neprimanjem mojih primjedbi, prigovora i sastavaka, a na upite radoznalih zašto nisam "asadu" osobno prisustvovao i zašto nisam u odboru, biva "htio je držati predavanje" što se nije moglo dozvoliti itd.

    Eto Braco, još jednom Tebi, i nekolicini prijatelja, moje obrazloženje o tome u čemu se sastoji lokalni problem. Ti meni nisi htio odgovoriti ništa, te ja po svojoj logici zaključivanja osjetih da taj problem za mene postoji i da ipak nešto iza svega toga stoji. Moje postepeno eliminiranje? Lagano odbacivanje i guranje iz organizacije, ili mi je to jasno dato do znanja da sam radi svojih pogleda i stava u pogledu izgradnje organizacije, ideološkog smjera, ili nečeg drugog, jednostavno nepoželjan?

    I jer ni Ti do danas nisi htio zaći u taj "naš" lokalni problem, te se radije uopće ne javljaš, meni je konačno potrebno znati dokle ovaj problem imam smatrati zaista "lokalnim", ili si i Ti sasvim time sporazuman onako kako se odvija? Ili pak misliš da to mi moramo ovdje sami medju sobom riješiti? (Ja bih se ovdje s ovim složio s puk. Štirom. On za sigurno traži od generala Drinjanina njegov autoritet da uskoči u lokalni problem i da situaciju smiri onoliko koliko može. Mo. Otporaš) Ja ne tražim da budeš sudac bilo kome. Ti i ne možeš tu biti sudac. Ali jer sam ja Tebi pisao u zadnjem pismu i o drugim problemima od opće naravi, a Ti meni ne odgovaraš, ja najzad ne znam koji su tome razlozi: lokalni ili opći, pa ti ovi potonji dobro dodju da se ne javljaš tobože radi onih prvih, koji na Tebe možda i ne bi spadali.

    Ja sam Tebi u zadnjem pismu pisao da se ne mogu složiti sa pravcem kojim sve više polazi naš "službeni kurs", kojega u zadnje vrijeme diktiraš zajedno sa Mehmedagićem. (Ovo pismo je pisano 12 prosinca 1966. Dr. Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora, s kojim je general potpisivao sve letke koji su pisani za Domovinu i Proglase Hrvatskome Narodu, hrvatskim komunistima, hrvatskoj radničkoj klasi, hrvatskim studentima, hrvatskim vojnicima, itd. Ja ne znam jeli ili nije puk. Štir bio član Glavnog Stana, pa iz ovog proizlazi, rekao bih, čista ljubomora, što i ne mora biti mo. Otporaš) U prvi mah izgledao mi je taj kurs kao povremena taktika obzirom na zadnje dogadjaje u Jugoslaviji i pad Rankovića. Mislio sam da se na čas može za neko vrijeme malo zatomiti naš dosadanji nepomirljivi stav prema komunistima (pa i hrvatskim) kako bi se donekle okružilo hrvatske komuniste u otporu prema Srbima, misleći pri tome na daleke buduće posljedice koje bi se time mogle jače i brže izazvati.

    Upozorio sam Te na oprez, da se ne prenagliš, jer izgledalo mi je odmah da je sva ta rabota tamo ništa drugo nego spašavanje partije i Jugoslavije, i da zato moramo biti vrlo oprezni sa takovom našom taktikom. Ti si mi odgovorio da dijeliš u tom pogledu moju bojazan i time si me na čas umirio. Nije Ti to bilo teško postići jer ja prema Tebi u toj stvari nisam imao nepovjerenja. Ja nisam bliz onim izvorima podataka i vijestima koji Tebi stoje na raspolaganju i zato sam mirne duše mogao vjerovati da ćeš tu časovitu taktiku ipak znati kontrolirati i korisno iskoristiti. Tim više što je Dabo Peranić uporedio i uvjerljivo razčinjavao razvoje i uzroke dogadjaja u Jugoslaviji i dizao ideju veliko-hrvatstva, što sam obzirom na velikosrbstvo svih boja smatrao, i danas smatram potrebnim.

    Takodjer sam Te bio upozoravao da se ne prenagliš tom taktikom, jer da osjetim da ovdje u Argentini nas prate u radu i pisanju i da nam se zatvaraju sve više vrata i uskraćuju povjerenja. Hvala našim nerazumnim partijskim denuncijantima i suparnicima koji nerado gledaju uspjehe Otpora, iz (ne) zavidnosti i političke slijeposti koriste sve moguće da nas svojim tužbama vlastima oblate. I to su uspjeli i još uspjevaju. Mi smo do sada ovdje slovili općenito kao izraziti i nepomirljivi antikomunisti, a napose je takovim smatran gen. Drinjanin i Otpor, kao nešto upravo ekstremno protukomunistički, što kroz pisanje našrg tiska, što kroz moju knjigu o gerili. Nije baš bilo razumno da je za vrijeme "asada" govorio upravo prof. Fržop, koji je ovdje nerado gledan radi svojih nekadašnjih posjeta ambasadoru (jugoslavenskom), iako ja ne sumnjam u njegovo hrvatstvo i njegov nacionalizam, primjetio sam prijateljima da iz taktičkih razloga nije podesno strašiti ga, jer će to biti krivo tumačenje na štetu Otpora i našega novog društva.

    Iako je posjeta bila osobne naravi Fržopa, društvo se ne smije i ne može staviti iza njega i indirektno opravdavati njegov osobni čin i time se izložiti kompromitiranju. General Herenčić je to medju prvima javno iskoristio, ne da osudi prof. Fržopa, nego da mu njegov čin posluži za povod da napadne Tebe, Otpor i prijatelje. Vrlo nepromišljeno i neukusno od jednog hrvatskog generala, ali činjenica je tu i time nije još sve svršeno. Fržop je poslužio tek kao prva stepenica, prva kvaka.

    Ali i to bi Braco bilo prošlo, kada bi mi bili oprezniji i odgovorniji. Stvar i slučaj Fržopa ne bi sam po sebi bila važna niti da se spominje, kada ne bi bilo u zadnjim brojevima OBRANE sve više iznenadjenja i za nas same, barem mene osobno, a znadem pozetivno i za mnoge druge iz redova Otpora i izvan njega. Pomno pratim pisanje OBRANE, napose što se odnosi na nas ovdje, a što sve vjerujem piše uglavnom g. Mehmedagić, koji je do sada napisao mnogo lijepi stavri, realnih i prihvatljivih, ostajući uvijek u granicama i duhu naše revolucije i programa.

    Iako se u nekoliko slučajeva nisam s njima u svemu slagao, vjerovao sam da je to i prirodna pojava, napose obzirom na razlike u našim godinama starosti, pogledi mladjih i ne mogu se posve podudarati sa našim, mišljenja mladjih naraštaja moramo ipak upoznavati i sa našima nastojati koordinirati i td., (ovdje se u potpunosti slažem sa puk. Štirom. Na mlađima svijet ostaje, kaže hrvatska poslovica, mo.Otporaš)), ali imadem dojam da je počeo ići malo predaleko, dok najzad nisam pročitao u OBRANI novi program H.N.Otpora, koji me je više nego iznenadio. I to vrlo neugodno. Ja sam tebe u zadnjem pismu (kojega si vjerujem primio prije izdanja ovoga broja OBRANE) (dvobroj 49-50) upozorio da se opasno udaljujemo u taktiziranju i da imadem dojam da nam taktika, koja je trebala biti samo prigodne i sporedne, sve više postaje programom i da ću, ako se tako nastavi udaljivati od starog programa, biti prisiljen i javno protestirati. (Pred sobom imam taj dvobroj 49-50 OBRANE. Evo šta se tu kaže na strani 7 ovog dvobroja:

    (
    "PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"

    BUDUĆI OBLIK HRVATSKE DRŽAVE

    U Hrvatskoj Državi, za koju se bori i zalaže HRVATSKI NARODNI ODPOR vladati će demokratski i parlamentarni (saborski) poredak, koji će svakome jamčiti pravo slobode, vjere i uvjerenja. Demokratski ustroj države, podpuna sloboda za svakog gradjinina bez razlike spola, vjere i uvjerenja, uključujući i komunističku stranku Hrvatske, pružiti će svim gradjanima mogućnost slobodne manifestacije misli.

    Tajnim slobodnim glasanjem, biraju se narodni predstavnici za Hrvatski Sabor. Država jamči svakome slobodan život i rad. Narod pomaže državne ustanove i državu kao zaštitnicu slobode. Hrvatska Država i njeni organi moraju svakog pojedinca i naroda kao cjeline. Politička stranka koja upravlja državom, nije država. Državu sačinjavaju samo narod i njemu treba biti podčinjena vlast. U svim državnim poslovima i za političare, valjan je samo pravorijek naroda. Ne će postojati ni povlaštena stranka, ni povlašteni stalež, ni povlaštena vjera. Pred državom smo svi jednaki.

    Svi gradjani bez razlike, mogu se natjecati na najviša državna namještenja, prema njihovim sposobnostima i obrazovanju, bez razlike na njihovo političko mišljenje. Organi reda (policija), redarstvenici (milicija), državni namještenici, kao i sudbene vlasti, neće biti pod uplivom niti zavisiti od političke stranke na vlasti, što vrijedi i za vojne formacije Hrvatske Države.

    Hrvatski Sabor će ukinuti sve represivne organizme sadašnjeg režima koji poput Udbe djeluje na području Hrvatske.

    Hrvatska će vojska preuzeti i držati vlast nakon uspostave Slobodne Hrvatske Republike, kroz dvije godine, za koje će vrijeme omogućiti primjenu i sprovedbu u stvarnost ovog programa.

    Hrvati - vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih Jugoslavensko - komunističkih vojnih formacija, automatski će preći i biti ukopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske Države.

    Garancije stanovništvu Hrvatske biti će date Revolucionarnim Privremenim Ustavom u ovoj prelaznoj fazi, dok Hrvatski Sabor ne donese jedan stalni i konačni Ustav koji će zadovoljavati sve komponente Hrvatskog Naroda.

    Svi gradjani i stanovnici Hrvatske podpasti će pod opću političku amnestiju za sva nedjela političke naravi počinjena od 1941. pa nadalje. (Ovo se za sigurno odnosi i na Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i druge, ako iz mržnje prema izraženom hrvatstvu nisu ubijali Hrvate, mo) Ovo je jedini način da se smire duhovi i sprovede u djelo bratstvo Hrvatskog Naroda. Svaka vrst osobne osvete ili proganjanja, biti će oštro zakonom zapriječeni i kažnjavani.

    U koliko stanovništvo hrvatskih pokrajina, Bosne, Hercegovine i Sandžaka plebiscitiranom većinom zažele da ove pokrajine u sastavu Hrvatske Države imadnu osobine koje će se ispoljavati u njihovoj autonomiji i federalnom odnosu sa ostalim dijelom Hrvatske, ovoj će se želji udovoljiti.

    Hrvatska Država će, prema tome, obuhvaćati cijelo povjesno i etničko područje koje nastanjuju Hrvati već preko tisuću godina.")

    (To je što OBRANA dvobroj 49-50 1966. kaže. Šta je pogriješno s tim? Mo.)

    I zato je "novi program" za mene ne samo iznenadjenje, već je i najveće razočaranje. Ovaj novi program je prava kapitulacija Otpora i skretanje za 180 stupnjava i unazad i u lijevo (Na znanje. Mnogi su tada generala prozvali komunistom zbog PORUKA IZMIRENJA...i približavanja hrvatskim komunistima u borbi protiv Jugoslavije i "srbokomunizma", kako je to često govorio i pisao general Drinjanin. Evo, i naš junak i Vitez rata NDH puk. Ivan Štir tako misli, ge je general sa svojom politikom "IZMIRENJA" otišao... "za 180 stupnjeva unazad i u lijevo". I generalov ubojica Ilija Stanić u svojim izjavama preko "serija jugoslavenske tajne službe..." iznosi da je general imao na svojem pisaćem stolu šifrirana pisma za Ruse..., mo. Otporaš). Tko ga je sastavio, Ti ili Mehmedagić? To bi dakle imao biti odgovor na moja upozoravanja? Ako ga nisi Ti pisao, je si ga barem pročitao i trijezno analizirao? Jednostavno si ga otiskao, objavio i organizaciji diktatom nametnuo i sada neka se od njega pere i brani kako tko hoće i zna, iako se kome svidja ili ne.

    Opet, dakle, jedan udar Otporu, kao onaj u slučaju Jordana, koji te je skoro i glave koštao, jer si lakomisleno nasjeo ljudima za koje se nisi trudio prvo dobro u dušu upoznati. Opet zar na sklizavom i ne ispitanom terenu prenagljuješ u svojim samovoljnim odlukama i stavljaš organizaciju i sve ostalo pred neke gotove činove, a na bazi ničega stvarnog i općenito prihvatljivog. Što je Tebi da nas ovako dvije ili tri godine stavljaš u tako nejasne i nemoguće situacije? Smatraš li Ti nas, Tvoje osobne prijatelje stare suborce, i sve druge budalama, neodgovornim ljudima bez vlastite kičme i mozga? Sredstvom? Ili se smatraš jedino pozvanim i nadljudskim, da možeš sve prepisivati u ime nečega "svetoga" i "višega" kojega se jedino Ti nemoraš držati i poštivati? Zar snobovima misliš ostvariti Tvoje planove? Ja samo Tebe mogu smatrati odgovornim za taj neprihvatljivi "novi program" kojega smatram posvemašnijim napuštanjem dosadašnjeg smjera i borbe Otpora, jer je to skretanje u krajni socijalističku ljevice, na točku gdje se jedino mogu spojiti desničarski i ljevičarski ekstremi, neka vrst "naserovštine", gdje se arapski nacionalizam nameće sa Titovim komunizmom u sjeni rusko-komunističkog tutora.

    To je za moj pojam izdaja hrvatske narodne i oslobodilačke borbe, Otpora i prijatelja; to je kapitulacija posvemašnja pred svega nekoliko (možda tek 3%) hrv. komunista koji služe Titu da spasi Jugoslaviju i partiju, a ono opet pomalo rehabilitira Rankovića za volju Srba, koji u svojoj hrvatožderskoj megalomaniji i dalje će ostvarivati velikosrpsku "zavetnu misao", kako sam ono pisao u brošuri o Bosni: "da bi se srpskim selima moglo proći od Mostara do Zadra". A Ranković je spremao velikosrpski udar Titu, i Hrvatima, te je već bio dijelio kamionima oružje hercegovačkim četnicima za pokolje hercegovačkih Hrvata, za koje i ja kao Slavonac mnogo osjetim i strepim.

    Zar nije OBRANA mogla više o tome pisati, onako kako si pisao poprativši knjigu Gen. Villegasa, gdje si pisao kao onaj stari Maks, da sada ne mogu prepoznati Tebe u "novom programu". gdje si zapravi pravi i iskreni Maks?

    Ja se ovdje neću upuštati u detalje tog novog programa. Dovoljno je svakome da ga pomno i hladokrvno pročita pa da osjeti neku neugodnu hladnoću u duši. A čitati će ga mnogi Hrvati, pa i pravnici i socialozi i političari (Za sigurno ga je čitao general JNA dr. Franjo Tuđman, kojemu se je svidio ovaj "novi program" Hrvatskog Narodnog Odpora, te slijedeće godine, dakle, 1987. došao posjetiti Kulu Hrvatstva u Torontu i u njoj Državotvorne Hrvate organizacije HNO. Osobno sam bio na tom sastanku. Mo. Otporaš). I reagirati će. Imao sam prilike već neke od takovih čuti što misle. Jedna zbrka pojmova, protuslovlja i površenosti. Nešto što ja osobno ni da je ublažim zabludama i pogreškama napisano ne bih mogao prihvatiti.

    Dragi Braco, ne mogu pljuvati na prošlost; ne mogu taktiku pretvarati u program, najmanje taktiku vrlo prozirnu, prenagljenu, opasnu. Ja sa svoje strane taj novi program osudjujem i posve odbacujem u cijelosti, jer su u njemu posve zasjenjene i one neke pozitivne stvari, koje se ali ne mogu tako prikazati i plasirati.
    Ako još držiš do moga mišljenja i do moje suradnje, onda tražim da taj program odmah javno opozoveš i posve obezvrijediš. To nisu načela i program koji su objavljeni u onom izvanrednom broju DRINE, i koji je bio osnažen zaključkom Radnog Skupa "NortH" deseti travnja prošle godine. (Pukovnik Štir za sigurno misli na "izvanredni broj DRINE" koja je izišla kao 14 knjiga Drinine Knjižnice u početku 1966. godine, a ovo pismo je pisano iste godine, ali u zadnjem mjesecu godine, dakle u prosincu, pa se čini da je to bilo prošle godine. Ova DRINA donosi: TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Ova načela su uistinu izišla u prvoj DRINI poslije Poglavnikove smrti, a tiskana je u travnju 1960. Zbog važnosti i velike potražnje, DRINAPRESS je tiskala ovu izvanrednu DRINu 1966. Mo. Otporaš). To nije onaj program, niti su to ona načela za koje mi već u nekoliko navrata najavljuješ da su ponovno u tisku. Ako su Tvoja obećanja meni u toj stvari davana konačni odgovor u tom novom programu, onda mene nisi zadovoljio. Naprotiv, izazvao si me na ovakovu reakciju. Ja moje principe i stav ne mogu podvrći niti našem dugom prijateljstvu, jer oni služe nečemu višem i vrijednijem od nas. Barem ja nastojim da to tako bude u svakom ovom činu i naporu.

    I tebi i prijateljima dajem ovime otvoreno i iskreno moje misljenje. Nisam krzmao dati oduška mom pravom uvjerenju i mišljenju. Ne pišem ovo zato da tebi ili Otporu naškodim. Naprotiv! Želim samo koristiti našoj užoj i općoj hrvatskoj stvari, a na Vama je da zauzmete i prema meni Vaš stav, po Vašoj najboljoj savjesti. Vrijeme i istina biti će nam konačni sudac. Ne želim biti novi "Vrančić" u Otporu. Želim jedino reći što mislim, da nitko ne dvoji što mislim i osjećam, a o Vama svima ovisi kako će se stvari medju nama razvijati, te ću i ja onda konačno moći donijeti moju zadnju odluku. Ili ćemo ljudski stvari raspraviti i postaviti ih na mjesto kako ono Bog zapovjeda, ili ćete me uvjeriti u našu stvaralačku i organizatornu sposobnost, ili u moju zabludu. Ja ću prema tome znati i sam što mi je činiti, te ću se ili korigirati ili ću prestati zavaravati sebe i druge mlateći praznu slamu. Ili ću se pak okaniti neodgovornog igranja sa vatrom. Čitati ću po najboljoj savjesti, nastojeći biti i ostati odgovoran i svojoj savjesti i zajednici vrijednoj svake pažnje i odgovornosti, a ta zajednica je u našem nacionalističkom pozdravu:

    BOG I HRVATI!

    kojim Tebe Braco i ostalu braću ovom pozdravljam.

    Vaš I. Štir v.r.

    (Ispod ovog podpisa ima nadodatak kojeg prepisujem onako kako ovdje stoji, mo)

    "Prepis pisma puk. Štiera a u suglasnosti originala koji se nalazi u pismohrani Tajništva za Kanadu područnog R.S. "North" izvršio i jamči za vjerodostojnost ovog prepisa,

    Windsor, 31. prosinca 1966.

    Tajnik za Kanadu
    Područnog R:S: "North"
    Vjekoslav Cecelja. podpis Vjekoslav Cecelja.


    (Napomena:
    Eto, sada smo čuli, donekle, i pukovnika Ivana Štira. Šteta što nemamo korespodenciju između generala Drinjanina i puk. Štira. Iz nje bi se mnogo toga saznalo, a ovako, obojica su već davno mrtva, nisu među živima. Nama ostaje sada samo iznijeti - ama baš - sve što znademo i što imademo, kako bi hrvatski novi naraštaji i hrvatski povijestničari imali sve zapisano pred sobom. To je sve što mi možemo učiniti dok smo još živi. Otporaš.)


    Prijavi post

    Bobani

    22-04-2014, 16:24

    OVE GODINE USKRS JE BIO NA DAN HITLEROVA ROĐENJA. ZATO SLAVIMO DAN SUKRSA!

    Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

    JA SAM HRVATSKI DOMOLJUB, I TO S VELIKIM POČETNIM SLOVOM

    "Ja sam hrvatski Domoljub, i to s velikim početnim slovom. To znači da
    izjavljujem da moja rodoljubna pripadnost i sve moje misli i sve moje
    djelatnosti su usmjerene prema tome pravcu. Ja sam ljubitelj pravde
    i pristaša demokratskih zasada. Ne vidim nijedno društvo niti
    društveni stalež ispred mene, osim sreće u jedinstvu hrvatskog naroda,
    koji je sačinjen od Hrvatica i Hrvata sjedinjenih istom krvlju,
    ujedinjenih isitm jezikom i podređeni istoj zajedničkoj sudbini. Ja
    volim moj hrvatski narod, a mrzim samo ovu trenutnu i prolaznu
    antifašističku, u stvari neokomunističku i jugoslavensku vladu RH
    predsjednika Ive Josipovića, jer opravdano smatram da ovi posljednji
    ne mogu predstavljati veličinu i većinu mog hrvatskog naroda kao što
    ne mogu predstavljati ni njegovu sreću.

    Hrvatskodomoljubni prioritet kojeg državotvorni Hrvati danas osjećaju
    se vidi na svim hrvatski portalima, i vidi se da taj njihov cilj vidi
    k oslobođenju našeg naroda svih hipoteka prošlosti, kako ustaških, tako
    isto i partizansko/antifašističkih, kako iznutra tako i izvana.

    Hrvatskodomoljubni prioritet nastoji našem narodu pružiti one načine
    života koji njemu danas odgovaraju, njemu i njegovoj prirodi, i koji
    mu pomaže da se bolje izrazi na svim područjima svoje potrebe, zatim,
    u skladu svojih hrvatskih osjećaja stremi k tome da, na taj način,
    očuva osobitost svoga hrvatskoga naroda, kao i to da ga i dalje
    kultivira i sistematskim odgajanjem njegovih najboljih ljudi i
    njegovanjem najvećih vrlina i Velikana iz prošlosti.

    Hrvatskodomoljubni osjaćaj kojem ja pripadam cijelim mojim bićem
    se bori za slobodu kojeg naroda, jer sloboda je jedina forma kroz koju
    narod može napredovati. Moj HrvatskoDomoljubni osjećaj se bori za osnovna
    životna sredstva mojeg naroda zato što štiti njegova prava na postojanje i
    bori se za potreban prostor jer on predstavlja pravo mojeg naroda da živi
    u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj.

    Svojim konceptom unutarnje politike hrvatskodomoljubni osjećaj zato
    podrazumijeva napredak, jačanje i konsolidiranje egzistencije našeg
    naroda uvođenjem posebnog - za razliku od bivšeg YU sistema - načina
    života i takvih životnih zakona koji odgovaraju sa njegovom prirodom
    intiligencijom i uljudbom, i koji njegovu osnovnu snagu mogu učiniti
    maksimalno djelotvornom. Konceptom vanjske politike, on podrazumijeva
    osiguranje razvoja putem očuvanja slobode i stvaranja najneophodnijih
    preduvjeta za život.

    Na taj način, u vezi sa vanjskom politikom, hrvatskodomoljubni osjećaj
    se razlikuje od prethodnih monarhokraljevsko srpskim i
    srpskokomunističkim učenjem, na primjer, u sljedećem:
    hrvatskodomoljubna vanjska politika svijetu mora biti politika čuvanja
    i očuvanja hrvatskih granica, nasuprot politike popuštanja
    međunarodnim pritiscima, koji nas nagone da ozbiljno, sada, poslije 73
    godine podpisivanja rimskih ugovora, da priznamo Poglavniku dru. Anti
    Paveliću, da on tada nije imao izbora osim potpisati te nametnute
    ugovore, ili ne imati ni ono što smo imali, a povijest nam govori da
    smo imali svoju, našu, hrvatsku, NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU". Otporaš.

    Bobani

    23-04-2014, 03:34

    KUPILI SMO TISKARU ZA POTREBE HRVATSKIH VOJNIKA

    EDITORIAL " D R I N A "
    Apartado 5024
    MADRID - ESPANA

    PEROM I MAČEM U SLUŽBI DOMOVINE

    Hrvatski vojnici !

    U ranijim okružnicama iznieli smo naš načelni stav namrama totalnoj mobilizaciji svih neprijatelja Hrvatske Države. Ima nas mnogo, koji smo voljni pristupiti totalnoj hrvatskoj mobilizaciji. Jedan dio rada mi smo preuzeli na sebe, a izmedju ostalog i odgajanje hrvatskih vojnika u svehrvatskom, konstruktivnom, vojničkom duhu. Na nama je , da pripremimo stručno štivo, koje treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i izvan domovine. To bi se postiglo tiskanjem vojničkog časopisa "DRINE" i posebnih vojničkih vježbovnika i stručnih vojničkih knjiga za čarkare, dočasnike i časnike, te za posebne grane oružja i zvanja. Ili da se izrazimo s malo rieči: da spremimo sebe i druge, duh i tielo za naše zvanje i našu buduću misiju.

    PRETVORIMO IDEJE U DJELA.

    Ima nas dosta koji smo voljni i sposobni napisati poviest našeg rata, ali i izkustva istoga, jer će i budući rat, makar bio i atomski, biti ujedno i partizanski rat. Problem četnika i partizana neće riešiti ni Ujedinjeni Narodi a ni atomske rakete. Ta Srbi nam javno u svom tisku najavljuju odmazdu i klanje ako htjednemo ostvariti svoju Hrvatsku Državu, a mi to hoćemo i moramo učiniti. Ratovanje je umjeće i znanost, a gerilsko ratovanje je posebni kompleks pitanja, gdje sudjeluju i ratno umjeće i ratna znanost, i psihologija i politika, i niz ostalih činbenika.

    Mi smo u zadnjem ratu, a i poslije rata, mnogo toga naučili. Pratimo i dogadjaje poslie rata u hrvatskoj, ali i u stranom svietu. I sada je zadnji čas, da sve naše znanje pritvorimo u priručnike, svezke knjiga. Tada će naše znanje i naša izkustva biti koristni novim generacijama, a i nama samima. Trebamo mnogo knjiga, časopisa, i mnogo tisuća primjeraka. I to treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i u svietu. Treba ideje pretvoriti u djela, ili su nekoristne za narod.

    UZDAJE SE U SE, I U SVOJE KLJUSE.

    Mi smo u zadnja vremena izmjenili, pismeno i usmeno, misli sa mnogo hrvatskih rodoljuba. Ogroman je dio voljan započeti korisnim, konstruktivnim radom i na našem, tj. vojničkom sektoru. Pa ipak smo ustanovili jedan kompleks, koji nam je, gotovo svima, zajednički. Svi mi očekujemo, da će eto Amerika riešiti sve naše probleme, da će jednostavno uviditi, da smo na pravom putu, da će se odreći Tita, pa u danom času i ostvariti nam Hrvatsku Vojsku, opremiti ju, i pomoći nas, da stvorimo demokratsku, ali i Božiju Hrvatsku Državu. To je sve liepo i mi smo uviek bili na strani antikomunističke i moćne Amerike, pa će ona, možda i vjerojatno i učiniti dosta toga u korist našu.

    Ali Amerika mnogo grieši što misli, da se sve, pa i sloboda i krv, može kupiti i prodati, a mi griešimo, da naše želje konfundiramo (pomiješati, mo. Otporaš) sa stvarnošću. A stvarnost jest ta, da će nas Amerika pomoći kada njoj bude konveniralo, a učiniti će to ona a i ostali, ako mi dadnemo dojam jakih, sposobnih i spremnih boraca. (Zar se to nije pokazalo i ostvarilo Domovinskim ratom?!, mo. Otporaš)

    Jake se pomaže, a slabe se tek sažaljava. Na nama je da priredimo duh jedinstva medju hrvatskim vojnicima, i da stručno spremimo neše borce, kao što je i na hrvatskim političarima i hrvatskim umovima, da politički teren bude pripremljen. Inače će nas novi rat zateći kao i g. 1917., kada smo bili tjerani u Jugoslavenske Legije, ili kao g. 1941-1945. kada nas je bilo i u Ustašama i Domobranima, ali i u Titovim "Narodno-oslobodilačkim" brigadama i legijama, i u Handžar divizijama, i na kraju u kolonama smrti. Ima mnogo problema, koje samo i jedino mi možemo riešiti.

    DVA I DVA SU ČETIRI.

    Nje problem samo u tome da shvatimo, da mi to možemo učiniti, nego u tome, da hrvatskim borcima u domovini i svietu dadnemo mnogo tisuća primjeraka časopisa, priručnika i knjiga, odgojnog i stručnog sadržaja. I nije samo problem u tome, da mi to hoćemo, želimo i znademo izvršiti. Problem je i u materijalnim sredstvima. Ako rukopisi ne odu u tiskaru i ne budu tiskani, ostaje mrtvo slovo, mrtvi kapital. Ali tiskara košta mnogo novaca i mi taj novac nemamo.

    Mi smo prije teretili sami sebe, i uži krug. U ostvarivanju plana kojega smo Vam predstavili treba mnogo više. U tiskanju zadnje "DRINE" dokazalo se, da problem treba na drugi način riešiti.
    Ne samo da je rad i papir mnogo skuplji, kao što ste to mogli ustanoviti i kod ostalih hrv. pokušaja, nego ako taj rad treba sprovesti grupa iz Madrida, treba u Madridu za to imati tehnička sredstva.
    A pomanjkanje tiskanja i odlazak nekih, koji su se tiskanjem bavili, stavili su nas pred nerješiv problem: tiskare uništavaju naša slova i svaki ih puta moramo iznova naručiti i duplo plaćati lynotip, kao što je to bilo kod izvanredne "Drine" u kojoj smo donieli Načela Hrvatskih Boraca.
    A za mali broj knjiga, odnosno primjeraka, to je tako veliki izdatak, da bi tiskanje "Drine" ubrzo uništilo ekonomski one, koji ju izdaju. Morali smo se odlučiti: ili prekinuti svaki rad, ili kupiti tiskaru. Mi smo s vjerom u hrvatske vojnike donieli odluku i kupili tiskaru.

    EDITORIAL "DRINA" U SLUŽBI HRVATSKIH VOJNIKA

    Mi smo kupili tiskaru, preuzeli obveze naprama trećima, obvezali sami sebe na stalnu žrtvu, ali smo moralno obvezali i sve vas, one koji ste nas godinama bodrili, da neka se krenemo i mi, Vaši zapovjednici.

    Mi smo stvorili jedno trgovačko poduzeće, koje će nastojati raditi kao i svako drugo, tj. zaraditi tiskanjem tiskanica, brošura, knjiga itd. za Vas i za bilo koga, koji nam je voljan rada dati. Poduzeće će tiskati i za to ubirati odnosnu protuvriednost. A iz dobitka, ili iz diela dobitka bi onda tiskali "DRINE", priručnike, propagandistički material na stranim jezicima o našim problemima itd.

    Hrvatska društva, hrvatske skupine, stranke, grupe, novine ili pojedinci mogu nama povjeriti tiskanje letaka, brošura, izvješća, memoranduma, knjiga i mi ćemo to uviek savjestnije i jeftinije tiskati nego stranci. Mi ćemo to i razaslati za Vaš račun na osobe ili mjesta, kako to zatražite. Centralni položaj ove zemlje dozvoljava nam, da to dobro, savjestno i sigurno izvršimo.

    Mi bi taj rad naplatili po minimalnim cienama da pokrijemo troškove, dobitak, ili dio istog bu upotrebili za izravno vojničke ciljeve. Tako bi mogli pokrivati izdatke, koje nam je, već nemoguće pokrivati i tako bi mogli izvesti zadatke, koje inače nebi mogli izvesti.

    DIONICE KRVI I DIONICE ZNOJA.

    Mi se obraćamo onima koji su nam jednom povjerili svoje živote, svoju krv, kao i onima, koji su to sutra voljni učiniti. Obraćamo se onima, koji su dali svoj obol u krvi, koji su za domovinu dali svoju DIONICU KRVI. Znači, da se obraćamo onima, koji imaju povjerenja u svoje zapovjedinke. Pa, zaključujemo logički, kada ste voljni dati i opet svoj obol u krvi, svoju svetu DIONICU KRVI, morate dati i dio svoga rada, ploda svoga znoja, DIONICU ZNOJA. (Upravo pola stoljeća kasnije, dakle 1962-2012., želio bih podsjetiti danas, skoro treći naraštaj, kako je tada bilo. Živio sam u Parizu, i bio vrlo aktivan u hrvatskom državotvorno radu. General mi je poslao 20 DIONICA, svaka 5 tisuća starih francuskih franaka, ili 50 NF, što je bilo otprilike dvije dnevnice po DIONICI. Ne sjećam se više koliko sam ih prodao, ali nisam mnogo. Izgovora je bilo milijun, samo da se ne kupe, a pred crkvom, poslije sv. Mise, masa Hrvata i nešto malo Hrvatica.
    Sve uštirkano, uglađeno, od miline bi gledao tako divno uglađene Hrvate i Hrvatice, ali njihov negativni i škrti stav prema Hrvatskoj ih odaje tako mizerno, pa izgledaju kao da bi se njima trebala pomoć skupljati. Sjećam se kada sam u San Francisku 1976. godine sakupljao dobrovoljne doprinose za odvjetnike i obranu Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke, jedna vrlo dobro poznata grlata osoba, Hrvat, je pred Crkvom u San Jose, pred svima rekla: Glave damo, novac ne damo, i mnogi su se oglušili na ovo. Mo)

    Ako svaki od Vas prema svojim mogućnostima preuzme DIONICU ZNOJA, tj. kupi jednu ili više dionica "DRINE" dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska, postajete i vlasnici svoje tiskare, svog naknadnog društva. Ulažete, ali ne gubite svoj novac, a pomažete hrvatski tisak u tudjni, i posebno financirate borbu svog naroda, hrvatskih vojnika.

    Vi možete kupiti jednu ili više dionica, a možete i Vas više, skupa, kupiti jednu dionicu i biti njen skupni vlasnik. Možete to učiniti izravno kod nas, a možete i preko Povjerenika Drine, možete i preko "Kruga Prijatelja Drine", preko Društava, ili preko grupe posebno stvorenih od posjednika dionica.

    ČIST RAČUN DUGA LJUBAV.

    Na Vama je, posjednicima dionica, da upravljate dioničkim društvom koje će se legalizirati i biti vodjeno, kao i sva ostala društva. Na Vama je da delegirate svoje povjerenje na osobu, koja Vam se čini zgodnom. Na Vama je, da nadzirete rad dioničkog društva i odredite dokle se dobitak može upotrebitiza opću stvar, recimo za tiskanje "DRINE", kako bi ova moga izvršiti svoju misiju. Na Vama je da stvorite grupe interesiranih, i da nadzirete dio Vašeg imetka, koji je utrošen u dionice "DRINE".

    Znamo iz izkustva, da će biti hrvatskih vojnika ili nevojnika, ali poštenih rodoljuba, koji će naš rad ometati. Bit će poštenih Hrvata, koji nam neće vjerovati. Tome je lako pomoći: neka dodju ovamo, sjednu u Upravu "DRINE" i odterete nas, a preuzmu odgovornost za rad prema svima Vama, prema vojnicima i budućoj Hrvatskoj Vojsci, prema svom narodu i prema forumu, kojega će hrvatski ljudi, prije ili poslije u emigraciji stvoriti da vodi hrvatsku sudbinu. Ima nas, koji ćemo im biti zahvalni ako nas odterete, jer bi mogli upotrebiti svoj um u službi domovine i na drugi način, pomagajući njima i ostalima prema svojim sposobnostima.
    Ima Vas, koji morate posvjedočiti, da smo Vas nukali, da nastavite s "Drinom" na drugom mjestu i sa drugim ljudima. Mi smo ti i javno učinili u letcima i zadnjoj "Drini".
    Mi sada nudimo "DRINU" pa i dioničko društvo zato jačima, pozvanijima, a možda i pogodnijima. Mora se biti pošten, pa to priznati. I tko još uvjek ne vjeruje, neka se uvjeri, - ili neka nas barem pusti, da izvršimo misiju mi koji se kupimo oko "DRINE".
    Ima Vas na tisuće, koji ste od nas badava dobivale "DRINE" pa sada imate mogućnosti, da nas zamjenite. Odkupite dionice, i "DRINA" je Vaša. Samo poznati izdajnici, izrodi, neprijatelji naše stvari nemogu biti posjednici dionica "DRINE" ni sam "DRINE", a svim državotvornim Hrvatima put je otvoren. Izkoristite ga. Nadzirite nas, zamjenite nas, ali ne pustite, da nam se zakrči put, jer je svhrvatski, državotvorni, konstruktivni, vojnički.

    NAŠA JE VJERA NAŠ "SPUTNIK" I NAŠ "VOSTOK".

    Bez vjere se ne može živjeti. Pa i oni, koji nas ubijaju radi vjere čine to zato, da nam nametnu svoju nevjeru. Mi moramo vjerovati u ono što radimo. Mi moramo vjerovati u konačni uspjeh jedne pravedne stvari, a naša je pravedna. poštena, zakonita i logična.

    Čemu "DINA", čemo sve to, eno, pogledaj u nebo, reče mi jedan naš čovjek, pogledaj, kaže, kako ruski Sputnici i Vostoci kruže nebom. Sve će propasti, jer se sloboni sviet neće da brani od komunističke nemani, vele drugi. Eto, vele treći, ne možemo mi sa Srbima i komunistima, pa je najbolje pusti sve k vragu i ne žrtvovati vrieme, um i sredstva.

    Mi oko "Drine" vjerujemo u hrvatsku budućnost, kao i u bolju budućnost čovječanstva i slobodnog svieta. I hrvatski narod će znati nama ili našoj djeci zahvaliti na trudu i poviest će znati ocijeniti našu žrtvu. hrvatski je narod prošao kroz mnoge bure, težko je stradao, ali je volja za životom bila jača i žrtva je uvjek bila plemeniti gnjoj, kako bi hrvatska zemlja stvarala nova pokoljenja, nove nade. Zato i sada, iako nam je svima dosta stradanja, žrtve i vjerovanja, izvršimo našu dužnost.

    A onima, koji su izgubili sve, pa i vjeru, poručujemo: pa ako je zaista sve izgubljeno, da li ćemo moći onda pregoriti i ovu novu žrtvu, koji od vas traže vaši zapovjednici?
    Ako je sve propalo, šta će se izgubiti, ako se izgubi i Tvoja DIONICA ZNOJA u vidu Dionice "DRINE"?

    UPOZORENJE.

    Ako želite odkupiti jednu ili više dionica "DRINE" jevite nam to. Vriednost jedne dionice jest DESET DOLARA ili ptoruvriednost, u bvilo kojem novcu. Svaka dionica ima svoj broj, koji je naznačen na privremenoj dionici, koja će Vam biti uručena na mjestu, gdje uplatite, ili će Vam biti poslata preporučenom poštom izravno na adresu, koju nam naznačite.
    Sve ostalo ćete sami odlučiti, kao i to, da li dionice moraju biti nominalne, ili ne, kao i sve potrebno o djelovanju društva.
    Nećemo snositi odgovornost, ako ste nam poslali novce ili ček u običnim pismima. Najbolje je platiti u čeku, koji neka glasi na "Drinu". Svi će ti čekovi biti legalno unovčeni, a iznos uveden u blagajničke knjige i tekući račun "DRINE" u banci.
    Povjerenici i Društva koja odkupe blokove od Deset Dionica, izdat će Vam dionicu i skupno poslati novce. Oni koji budu trebali svoju dionicu, jer su bez posla, jer imaju drugih razloga, dobit će svoj obol natrag kada god zatraže. Jedino zasada, ne možemo jamčiti u pogledu kamota, interesa, jer to pitanje morate riješiti izmedju sebe, tj. izmedju posjednika dionica. Imajte u vidu, da vršite jednu domovinsku dužnost, a ne gubite svoj uložak.
    Tražite obaviesti, mi ćemo Vam ih dati, ali ne duljite, jer se približavaju odsudni časovi. Nama, zaista, nitko ne može predbaciti, da nismo htjeli ili smjeli.

    Bog i Hrvati !

    U Madridu 3. IX. 1961. g.

    Za "DRINU"

    general Drinjanin.

    Bobani

    23-04-2014, 03:36

    KUPILI SMO TISKARU ZA POTREBE HRVATSKIH VOJNIKA

    EDITORIAL " D R I N A "
    Apartado 5024
    MADRID - ESPANA

    PEROM I MAČEM U SLUŽBI DOMOVINE

    Hrvatski vojnici !

    U ranijim okružnicama iznieli smo naš načelni stav namrama totalnoj mobilizaciji svih neprijatelja Hrvatske Države. Ima nas mnogo, koji smo voljni pristupiti totalnoj hrvatskoj mobilizaciji. Jedan dio rada mi smo preuzeli na sebe, a izmedju ostalog i odgajanje hrvatskih vojnika u svehrvatskom, konstruktivnom, vojničkom duhu. Na nama je , da pripremimo stručno štivo, koje treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i izvan domovine. To bi se postiglo tiskanjem vojničkog časopisa "DRINE" i posebnih vojničkih vježbovnika i stručnih vojničkih knjiga za čarkare, dočasnike i časnike, te za posebne grane oružja i zvanja. Ili da se izrazimo s malo rieči: da spremimo sebe i druge, duh i tielo za naše zvanje i našu buduću misiju.

    PRETVORIMO IDEJE U DJELA.

    Ima nas dosta koji smo voljni i sposobni napisati poviest našeg rata, ali i izkustva istoga, jer će i budući rat, makar bio i atomski, biti ujedno i partizanski rat. Problem četnika i partizana neće riešiti ni Ujedinjeni Narodi a ni atomske rakete. Ta Srbi nam javno u svom tisku najavljuju odmazdu i klanje ako htjednemo ostvariti svoju Hrvatsku Državu, a mi to hoćemo i moramo učiniti. Ratovanje je umjeće i znanost, a gerilsko ratovanje je posebni kompleks pitanja, gdje sudjeluju i ratno umjeće i ratna znanost, i psihologija i politika, i niz ostalih činbenika.

    Mi smo u zadnjem ratu, a i poslije rata, mnogo toga naučili. Pratimo i dogadjaje poslie rata u hrvatskoj, ali i u stranom svietu. I sada je zadnji čas, da sve naše znanje pritvorimo u priručnike, svezke knjiga. Tada će naše znanje i naša izkustva biti koristni novim generacijama, a i nama samima. Trebamo mnogo knjiga, časopisa, i mnogo tisuća primjeraka. I to treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i u svietu. Treba ideje pretvoriti u djela, ili su nekoristne za narod.

    UZDAJE SE U SE, I U SVOJE KLJUSE.

    Mi smo u zadnja vremena izmjenili, pismeno i usmeno, misli sa mnogo hrvatskih rodoljuba. Ogroman je dio voljan započeti korisnim, konstruktivnim radom i na našem, tj. vojničkom sektoru. Pa ipak smo ustanovili jedan kompleks, koji nam je, gotovo svima, zajednički. Svi mi očekujemo, da će eto Amerika riešiti sve naše probleme, da će jednostavno uviditi, da smo na pravom putu, da će se odreći Tita, pa u danom času i ostvariti nam Hrvatsku Vojsku, opremiti ju, i pomoći nas, da stvorimo demokratsku, ali i Božiju Hrvatsku Državu. To je sve liepo i mi smo uviek bili na strani antikomunističke i moćne Amerike, pa će ona, možda i vjerojatno i učiniti dosta toga u korist našu.

    Ali Amerika mnogo grieši što misli, da se sve, pa i sloboda i krv, može kupiti i prodati, a mi griešimo, da naše želje konfundiramo (pomiješati, mo. Otporaš) sa stvarnošću. A stvarnost jest ta, da će nas Amerika pomoći kada njoj bude konveniralo, a učiniti će to ona a i ostali, ako mi dadnemo dojam jakih, sposobnih i spremnih boraca. (Zar se to nije pokazalo i ostvarilo Domovinskim ratom?!, mo. Otporaš)

    Jake se pomaže, a slabe se tek sažaljava. Na nama je da priredimo duh jedinstva medju hrvatskim vojnicima, i da stručno spremimo neše borce, kao što je i na hrvatskim političarima i hrvatskim umovima, da politički teren bude pripremljen. Inače će nas novi rat zateći kao i g. 1917., kada smo bili tjerani u Jugoslavenske Legije, ili kao g. 1941-1945. kada nas je bilo i u Ustašama i Domobranima, ali i u Titovim "Narodno-oslobodilačkim" brigadama i legijama, i u Handžar divizijama, i na kraju u kolonama smrti. Ima mnogo problema, koje samo i jedino mi možemo riešiti.

    DVA I DVA SU ČETIRI.

    Nje problem samo u tome da shvatimo, da mi to možemo učiniti, nego u tome, da hrvatskim borcima u domovini i svietu dadnemo mnogo tisuća primjeraka časopisa, priručnika i knjiga, odgojnog i stručnog sadržaja. I nije samo problem u tome, da mi to hoćemo, želimo i znademo izvršiti. Problem je i u materijalnim sredstvima. Ako rukopisi ne odu u tiskaru i ne budu tiskani, ostaje mrtvo slovo, mrtvi kapital. Ali tiskara košta mnogo novaca i mi taj novac nemamo.

    Mi smo prije teretili sami sebe, i uži krug. U ostvarivanju plana kojega smo Vam predstavili treba mnogo više. U tiskanju zadnje "DRINE" dokazalo se, da problem treba na drugi način riešiti.
    Ne samo da je rad i papir mnogo skuplji, kao što ste to mogli ustanoviti i kod ostalih hrv. pokušaja, nego ako taj rad treba sprovesti grupa iz Madrida, treba u Madridu za to imati tehnička sredstva.
    A pomanjkanje tiskanja i odlazak nekih, koji su se tiskanjem bavili, stavili su nas pred nerješiv problem: tiskare uništavaju naša slova i svaki ih puta moramo iznova naručiti i duplo plaćati lynotip, kao što je to bilo kod izvanredne "Drine" u kojoj smo donieli Načela Hrvatskih Boraca.
    A za mali broj knjiga, odnosno primjeraka, to je tako veliki izdatak, da bi tiskanje "Drine" ubrzo uništilo ekonomski one, koji ju izdaju. Morali smo se odlučiti: ili prekinuti svaki rad, ili kupiti tiskaru. Mi smo s vjerom u hrvatske vojnike donieli odluku i kupili tiskaru.

    EDITORIAL "DRINA" U SLUŽBI HRVATSKIH VOJNIKA

    Mi smo kupili tiskaru, preuzeli obveze naprama trećima, obvezali sami sebe na stalnu žrtvu, ali smo moralno obvezali i sve vas, one koji ste nas godinama bodrili, da neka se krenemo i mi, Vaši zapovjednici.

    Mi smo stvorili jedno trgovačko poduzeće, koje će nastojati raditi kao i svako drugo, tj. zaraditi tiskanjem tiskanica, brošura, knjiga itd. za Vas i za bilo koga, koji nam je voljan rada dati. Poduzeće će tiskati i za to ubirati odnosnu protuvriednost. A iz dobitka, ili iz diela dobitka bi onda tiskali "DRINE", priručnike, propagandistički material na stranim jezicima o našim problemima itd.

    Hrvatska društva, hrvatske skupine, stranke, grupe, novine ili pojedinci mogu nama povjeriti tiskanje letaka, brošura, izvješća, memoranduma, knjiga i mi ćemo to uviek savjestnije i jeftinije tiskati nego stranci. Mi ćemo to i razaslati za Vaš račun na osobe ili mjesta, kako to zatražite. Centralni položaj ove zemlje dozvoljava nam, da to dobro, savjestno i sigurno izvršimo.

    Mi bi taj rad naplatili po minimalnim cienama da pokrijemo troškove, dobitak, ili dio istog bu upotrebili za izravno vojničke ciljeve. Tako bi mogli pokrivati izdatke, koje nam je, već nemoguće pokrivati i tako bi mogli izvesti zadatke, koje inače nebi mogli izvesti.

    DIONICE KRVI I DIONICE ZNOJA.

    Mi se obraćamo onima koji su nam jednom povjerili svoje živote, svoju krv, kao i onima, koji su to sutra voljni učiniti. Obraćamo se onima, koji su dali svoj obol u krvi, koji su za domovinu dali svoju DIONICU KRVI. Znači, da se obraćamo onima, koji imaju povjerenja u svoje zapovjedinke. Pa, zaključujemo logički, kada ste voljni dati i opet svoj obol u krvi, svoju svetu DIONICU KRVI, morate dati i dio svoga rada, ploda svoga znoja, DIONICU ZNOJA. (Upravo pola stoljeća kasnije, dakle 1962-2012., želio bih podsjetiti danas, skoro treći naraštaj, kako je tada bilo. Živio sam u Parizu, i bio vrlo aktivan u hrvatskom državotvorno radu. General mi je poslao 20 DIONICA, svaka 5 tisuća starih francuskih franaka, ili 50 NF, što je bilo otprilike dvije dnevnice po DIONICI. Ne sjećam se više koliko sam ih prodao, ali nisam mnogo. Izgovora je bilo milijun, samo da se ne kupe, a pred crkvom, poslije sv. Mise, masa Hrvata i nešto malo Hrvatica.
    Sve uštirkano, uglađeno, od miline bi gledao tako divno uglađene Hrvate i Hrvatice, ali njihov negativni i škrti stav prema Hrvatskoj ih odaje tako mizerno, pa izgledaju kao da bi se njima trebala pomoć skupljati. Sjećam se kada sam u San Francisku 1976. godine sakupljao dobrovoljne doprinose za odvjetnike i obranu Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke, jedna vrlo dobro poznata grlata osoba, Hrvat, je pred Crkvom u San Jose, pred svima rekla: Glave damo, novac ne damo, i mnogi su se oglušili na ovo. Mo. Otporaš)

    Ako svaki od Vas prema svojim mogućnostima preuzme DIONICU ZNOJA, tj. kupi jednu ili više dionica "DRINE" dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska, postajete i vlasnici svoje tiskare, svog naknadnog društva. Ulažete, ali ne gubite svoj novac, a pomažete hrvatski tisak u tudjni, i posebno financirate borbu svog naroda, hrvatskih vojnika.

    Vi možete kupiti jednu ili više dionica, a možete i Vas više, skupa, kupiti jednu dionicu i biti njen skupni vlasnik. Možete to učiniti izravno kod nas, a možete i preko Povjerenika Drine, možete i preko "Kruga Prijatelja Drine", preko Društava, ili preko grupe posebno stvorenih od posjednika dionica.

    ČIST RAČUN DUGA LJUBAV.

    Na Vama je, posjednicima dionica, da upravljate dioničkim društvom koje će se legalizirati i biti vodjeno, kao i sva ostala društva. Na Vama je da delegirate svoje povjerenje na osobu, koja Vam se čini zgodnom. Na Vama je, da nadzirete rad dioničkog društva i odredite dokle se dobitak može upotrebitiza opću stvar, recimo za tiskanje "DRINE", kako bi ova moga izvršiti svoju misiju. Na Vama je da stvorite grupe interesiranih, i da nadzirete dio Vašeg imetka, koji je utrošen u dionice "DRINE".

    Znamo iz izkustva, da će biti hrvatskih vojnika ili nevojnika, ali poštenih rodoljuba, koji će naš rad ometati. Bit će poštenih Hrvata, koji nam neće vjerovati. Tome je lako pomoći: neka dodju ovamo, sjednu u Upravu "DRINE" i odterete nas, a preuzmu odgovornost za rad prema svima Vama, prema vojnicima i budućoj Hrvatskoj Vojsci, prema svom narodu i prema forumu, kojega će hrvatski ljudi, prije ili poslije u emigraciji stvoriti da vodi hrvatsku sudbinu. Ima nas, koji ćemo im biti zahvalni ako nas odterete, jer bi mogli upotrebiti svoj um u službi domovine i na drugi način, pomagajući njima i ostalima prema svojim sposobnostima.
    Ima Vas, koji morate posvjedočiti, da smo Vas nukali, da nastavite s "Drinom" na drugom mjestu i sa drugim ljudima. Mi smo ti i javno učinili u letcima i zadnjoj "Drini".
    Mi sada nudimo "DRINU" pa i dioničko društvo zato jačima, pozvanijima, a možda i pogodnijima. Mora se biti pošten, pa to priznati. I tko još uvjek ne vjeruje, neka se uvjeri, - ili neka nas barem pusti, da izvršimo misiju mi koji se kupimo oko "DRINE".
    Ima Vas na tisuće, koji ste od nas badava dobivale "DRINE" pa sada imate mogućnosti, da nas zamjenite. Odkupite dionice, i "DRINA" je Vaša. Samo poznati izdajnici, izrodi, neprijatelji naše stvari nemogu biti posjednici dionica "DRINE" ni sam "DRINE", a svim državotvornim Hrvatima put je otvoren. Izkoristite ga. Nadzirite nas, zamjenite nas, ali ne pustite, da nam se zakrči put, jer je svhrvatski, državotvorni, konstruktivni, vojnički.

    NAŠA JE VJERA NAŠ "SPUTNIK" I NAŠ "VOSTOK".

    Bez vjere se ne može živjeti. Pa i oni, koji nas ubijaju radi vjere čine to zato, da nam nametnu svoju nevjeru. Mi moramo vjerovati u ono što radimo. Mi moramo vjerovati u konačni uspjeh jedne pravedne stvari, a naša je pravedna. poštena, zakonita i logična.

    Čemu "DINA", čemo sve to, eno, pogledaj u nebo, reče mi jedan naš čovjek, pogledaj, kaže, kako ruski Sputnici i Vostoci kruže nebom. Sve će propasti, jer se sloboni sviet neće da brani od komunističke nemani, vele drugi. Eto, vele treći, ne možemo mi sa Srbima i komunistima, pa je najbolje pusti sve k vragu i ne žrtvovati vrieme, um i sredstva.

    Mi oko "Drine" vjerujemo u hrvatsku budućnost, kao i u bolju budućnost čovječanstva i slobodnog svieta. I hrvatski narod će znati nama ili našoj djeci zahvaliti na trudu i poviest će znati ocijeniti našu žrtvu. hrvatski je narod prošao kroz mnoge bure, težko je stradao, ali je volja za životom bila jača i žrtva je uvjek bila plemeniti gnjoj, kako bi hrvatska zemlja stvarala nova pokoljenja, nove nade. Zato i sada, iako nam je svima dosta stradanja, žrtve i vjerovanja, izvršimo našu dužnost.

    A onima, koji su izgubili sve, pa i vjeru, poručujemo: pa ako je zaista sve izgubljeno, da li ćemo moći onda pregoriti i ovu novu žrtvu, koji od vas traže vaši zapovjednici?
    Ako je sve propalo, šta će se izgubiti, ako se izgubi i Tvoja DIONICA ZNOJA u vidu Dionice "DRINE"?

    UPOZORENJE.

    Ako želite odkupiti jednu ili više dionica "DRINE" jevite nam to. Vriednost jedne dionice jest DESET DOLARA ili ptoruvriednost, u bvilo kojem novcu. Svaka dionica ima svoj broj, koji je naznačen na privremenoj dionici, koja će Vam biti uručena na mjestu, gdje uplatite, ili će Vam biti poslata preporučenom poštom izravno na adresu, koju nam naznačite.
    Sve ostalo ćete sami odlučiti, kao i to, da li dionice moraju biti nominalne, ili ne, kao i sve potrebno o djelovanju društva.
    Nećemo snositi odgovornost, ako ste nam poslali novce ili ček u običnim pismima. Najbolje je platiti u čeku, koji neka glasi na "Drinu". Svi će ti čekovi biti legalno unovčeni, a iznos uveden u blagajničke knjige i tekući račun "DRINE" u banci.
    Povjerenici i Društva koja odkupe blokove od Deset Dionica, izdat će Vam dionicu i skupno poslati novce. Oni koji budu trebali svoju dionicu, jer su bez posla, jer imaju drugih razloga, dobit će svoj obol natrag kada god zatraže. Jedino zasada, ne možemo jamčiti u pogledu kamota, interesa, jer to pitanje morate riješiti izmedju sebe, tj. izmedju posjednika dionica. Imajte u vidu, da vršite jednu domovinsku dužnost, a ne gubite svoj uložak.
    Tražite obaviesti, mi ćemo Vam ih dati, ali ne duljite, jer se približavaju odsudni časovi. Nama, zaista, nitko ne može predbaciti, da nismo htjeli ili smjeli.

    Bog i Hrvati !

    U Madridu 3. IX. 1961. g.

    Za "DRINU"

    general Drinjanin.

    Bobani

    23-04-2014, 21:44

    HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (11)

    Koliko god Hrvatski narod je trpio tegobe jugoslavenskog terora, hrvatska emigracija je trpjela dvojstruko više...
    prenosim ovo sa*portala javno.com.

    P I S M O H R V A T S K O G E M I G R A N T A.

    Pismo koje donosim je pisao hrvatski politički emigrant koji je živio u Parizu. Sudeći po pismu bio je upoznat se mnogim istaknutim Hrvatima ovog velikog grada Pariza. Pismo donosim u cijelosti kako bi čitatelji mogli malo iz bliza dobiti sliku kako je Udba djelovala medju Hrvatima. Pismo je objavio "OTPOR", glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, br. 4 1983. strana 2. Pismo pocima:

    T K O J E A N T E G R A N I ć ?

    Ante Granić je sinovac okrutnog Oznaša Ivana Granića iz okolice Širokog Brijega, koji je došao u Pariz ljeta 1965. godine. Odmah se je sprijateljio sa Slavom Lekom iz okolice Ljubuškog, mislim iz Tihaljine, hercegovina.

    Ubrzo se ustanovilo da je taj Ante Granić jugoslavenski doušnik. Postao je "prosvjetni radnik" za "jugoslavensku" djecu u klubu jugoslavenske ambasade u Parizu, što je uistinu značilo da je postao učiteljem.

    Poznato je da su taj Ante Granić i Slavo Leko, a možda još i neki drugi pripremali otmicu devetorice Hrvata iz Pariza. Otmica je tako "rodoljubno" smišljena da bi najoprezniji Hrvati pristali na tu smicalicu. Zahvaljujući jednom iz te skupine Granić-Leko, (To je bio Jerko Boban, zvani Kukić (1934-1994) koji je saznao za plan i otkrio ga jednom koji je bio na toj listi za otmicu, moja opaska, Otporaš.) zločinački plan se nije ostvario. Ovog zlopotnjačkog čina Hrvati Pariza se još uvijek dobro sjećaju.

    Da ne bi ispalo kao neko izmišljanje, evo imena onih koji su bili potencijalne žrtve UROTE GRANIĆ-LEKO:

    (1) Josip Čavčić, rodjen 1917.

    (2) Ivan Barun, rodjen 1937.

    (3) Jure Vidović, rodjen 1933.

    (4) Danko Leventić, rodjen 1931.

    (5) Žarko Luburić, rodjen 1934.

    (6) Pavo Miličević, rodjen 1931.

    (7) Milan Bagarić, rodjen 1936.

    (8) Mate Kolić, rodjen 1939., umoren u Parizu 1981.

    (9) Mile Boban, rodje, 1939.

    Na veliku sreću ovaj jugoslavenski zločinački plan nije uspio, te je teško proreći kako bi hrvatska politička emigracija reagirala u protivnom. Možda, kao i uvijek, okrivilo bi se nevine Hrvate kako bi stvarni počinitelji imali dovoljno vremena umaknuti i sakriti se na sigurna mjesta.

    Ljeta 1967. godine Slavo Leko je priznao nekim Hrvatima u Parizu govoreci sljedece: "Nisam vjerovao da se radi o ozbiljnim stvarima. Mislio sam da se sa time želi samo uplašiti Hrvate. Meni se govorilo, da se nikome ništa neće dogoditi. Kada sam opazio u jednom kutu u klubu (čitaj jugoslavenskome, moja opaska) odore francuske policije koje su se trebal upotrijebiti za otmicu devetorice Hrvata, počeo sam drhtati. Sam sebe sam uvjeravao da ništa nisam kriv iako sam sa Granićem i kompanijom u društvu". (Ovaj Slave Leke razgovor se je snimio na magnetofonsku vrpcu u satanu pisca ovih redaka, na adresi 8 Rue Belhomme Paris 17eme a da on nije uopće znao. Razgovor s ove vrpce je službeno bio preveden na engleski i predočen na sudu desetorici (10) Hrvata u New Yorku od 15 veljače do 15 svibnja 1982. godine. Svrha ovog prijevoda je bila da se upozna američki sud kako jugoslavenska Udba djeluje medju svojim "zemljacima" Hrvatima i huška jedne protiv drugih, itd, trd., moja opaska. Otporaš.)

    Kada se je urota otkrila i stvar bila poznata Hrvatima Pariza, Slavo Leko se povukao da ga više nitko nije vidio. Ubrzo je nesta iz Pariza i nastanio se u Osjeku, dok je Granić i dalje ostao u Parizu, da vrši dužnost "prosvjetnog" radnika za "jugoslavensku djecu" u domu jugoslavenske ambasade.

    One kobne nedjelje, 16. 10 . 1978 godine objedovali su (ručali) kod Stojana Rašića (oženjem kćerkom Petra Brnadića - pred čijim stanom je ubijen Bruno istog dana). Bruno Bušić, Mate Kolić, Petar Brnadić, Ante Granić (kum Stojanova sina) i još neki kojih se sada ne sjećam. U tome me može dopuniti Stojan ili Petar. Poznato mi je da je Stojan iz ovog stana, u nazočnosti navedenih, zvao Stipu Bilandžić u Njemačku i tražio Franju Mikulića da se Bruno s njim dogovori o važnim stvarima u svezi sastanka sabornika HNV u Amsterdamu. Ne bacam pečat sumnje na Stojana, nego mišljenja sam da bi on morao reći hrvatskoj javnosti što se je sve govorilo tog dana, kakav se razgovor vodio, a posebno izmedju Brune i Granića, te Granića i Kolića. (Te noći je ubijen Bruno pred stanom Petra Brnadića, a Matu Kolića je ubila Udba 3 godine kasnije, moja opaska.) Možda bi se mogli povući konci Brunina umorstva, jer poznavajući politički emigrantski mentalitet može se zaključiti da se tu otvoreno govorilo, otvoreno planovi pravili, nikakvih tajni nije bilo, drugom riječi, svak svakome vjerovao.

    Najzanimljivije bi bilo saznati kada je tko izišao iz kuće, s kim i u koliko sati i kuda. Obično kod prijateljskog i kumovog ručka ljudi su veseli, te razdragano kažu idu li kući ili negdje na drugo mjesto. Navodim ovo s ciljem da se svaki Hrvat zamisli nad tragičnom smrću Hrvata čiji se počinitelji umorstava nisu nikada otkrili. Tim plaćenicima i profesionalnim ubojicama uveliko pomaže hrvatska "dobronamjerna" šutnja iza koje se kriju mnoge ubojice i doušnici. Tako je šutnjom ubijen i hrvatski mučenik Bruno Bušić.

    Andrija Takač, Pariz.

    Bobani

    24-04-2014, 19:05

    UPORNOST GENERALA DRINJANINA U BORBI ZA OKUPLJANJE HRVATS


    (Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA BORBI ZA OKUPLJANJE HRVATA" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoka ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

    Prva (1) epoka je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944 godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

    Druga (2) epoka je bila KRIŽARSKA EPOKA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

    Treća (3) epoka je bila pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

    Četvrta (4) epoka je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

    Peta (5) epoka je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

    Šesta (6) epoka je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnašao hrvatski general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.

    Sedma (7) epoka je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEĆARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

    Osma (8) epoka je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja 1990. predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Otporaš.)


    general DRINJANIN
    26.VI.1966

    Bratskim odborima
    SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i
    OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

    Draga i poštovana hrvatska braćo !

    Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedince. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

    Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze. -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

    Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

    Uz naš vojnički pozdrav,
    genera Drinjanin.

    Bobani

    25-04-2014, 03:22

    Žena Maksa Luburića, Španjolka, kaže da je iz Ljubuškoga...‏

    by:Otporaš
    3rd December 2012, 13:00.

    FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.

    HRVATSKI NARODNI ODPOR.
    Ured Glacvnog Tajnika.
    Stan, 5.XII.1953.

    Nekolicini braće u Kanadi!

    Za prvi čas, da Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo opet po redu svakom odgovarati i učiniti potrebno. Znate i sami mali zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga, da Vam kažem par rieči i o tome.

    U prvom redu, topla hvala na čestitkama i telegramima, a molim Vas, da i drugima u svojoj okolici izrazite zahvalnost moju i moje supruge na tom sjećanju I na čestitkama, kao i na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je i tako zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je materijal već odavno spreman čekao.

    Par prijatelja je izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se i pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će i oni ustati na svoje noge, jer su dugim godinama progona i izolacije ekonomski slabi. Mi kao katolici i muslimani, kao Ustaše i Hrvati kod njih uživamo simpatije kao nitko drugi i vjerujem, da će moj brak ne samo koristiti, nego će možda biti i odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno. Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna, dobra i uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, i odgoja od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica i kaže, da je iz Ljuguškog...Uči Hrvatski i ako Bog da sina, samo će se hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju oženio I mislio točno tako kao i ti. Ja sam oženio stranjkinju, francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla, supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući i kada smo skupa, govorim s njima hrvatski. S moje strane je to sve bilo dobro, plemenito i lijepo, jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane, za njih, mojih šestero djece i suprugu, je to bilo vrlo naporno. Sa suprugom sam se dogovorio da jedan dan govorimo hrvatski, drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog i engleskog, tada je u kući mirno i sva čeljad uzajmno razgovara...Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica, sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više nego suprug, otac djece. Zato se I kaže: govorim matreinskim jezikom a ne ćaćinim, mo. Otporaš) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći i kako je iz dobre obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo i treba misliti na rod. Zašto da se baš zatre naš rod, koji smo sve dali, pobijeni kod kuće?

    Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim pločicama, (ovdje se misli na "emigrantske pločice" koje su nosili svi Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo. Otporaš) našim odlikovanjima, oznakama, i sve, kao da je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš franjevac i ustaški borac i bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata i telegrama sa svih strana svieta. (Ovdje se treba reći riječ/dvije o vojničkoj i ustaškoj odori o kojoj general Drinjanin ovdje govori. On govori kao da je bilo u Zagrebu 1941., tj. sa svim vojničkim i ustaškim obilježjima i odlikovanjima. Svima nama, koji smo ilegalno prelazili tuđe granice, je poznato koliko smo stvari mogli uz sebe imati: minimalno, radi boljeg i uspješnijeg kretanja. Poznato je da se general Luburić nije predao na Bleiburgu, nego je otišao u hrvatske šume se boriti protiv okupatora naše zemlje hrvatske. Također je, više manje poznato, kako se je on borio i kroz kolike je klance jadikovce prolazio dok, konačno, kako je to negdje zapisao njegov zet Dinko Šakić, on, vrlo traženi Maks Luburić, nije došao i8 listopada 1948. godine u Španjolsku. Sada se postavlja pitanje, i to jedno ozbiljno pitanje: Dali su ova odlikovanja, vojnička i ustaška odora, koja je na sebi s ponosom, s ljubavlju, vojničkoj odanosti i ustaškoj prisegi iz Janka Puste, originalna iz rata NDH ili ne. Na ovo pitanje će biti tisuće i tisuće različitih odgovora, a po mome skromnom mišljenju, ima samo jedan odgovor: REPLIKA. dao Bog da sam u krivu. Otporaš.)

    Ja idem u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado 979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam I tako ću dobiti prije u ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno i svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin, niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana Crničkog, da je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom i sudstvom, jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod španjolskih vlasti. Iz pisama Štefa Crničkoga se je moglo saznati da je on imao vrlo velike muke i poteškoće prinijeti generalovu ostavštinu na ime Hrvatskog Narodnog Odpora, jer je sve i svaki službeni papir i dokumenat bio na ime Roberto Campos Caballer, mo. Otporaš.) i samo smeta.

    Kako se primiču Božićni praznici, te Vas molm, da u moje ime čestitate svim katolicima Božić i svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam i ne mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, da ne znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao i Vi svi na mene, i to neka nam bude dosta. Recite svima to, i naka se braća ne ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj Vašoj okolini u ime moje i u ime Stožera.

    Nalazim se u stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se održati u Meksiku 27.V. 1954. Vjereujem da će se nešto učiniti i da će se i o nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.

    Pojačajte rad sa strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima, Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina da su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća i Jelića, jer su se uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, da ovi nemaju nikoga, nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove živine i na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe i Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše prilike.

    O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši "beati" (u ovom smislu riječ "beati" bi mogla značiti u pošprdnom smislu: naši "blaženi", naši "srećonoše" a misli se na one koji su protiv generala Drinjanina i na časopis DRINA, itd., mo. Otporaš) da je zadnji svečani broj DRINE bio rastanak, reci te im, da je na putu novi broj od 132 strane, i dok je nas pet, da će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar nekad i zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU bit će bojli nego sve dosada i ima izgleda, da ćemo tiskati i jedan roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u tom ramanu borbe za vrijeme NDH i borbe hrvatskih KRIŽARA, mo. Otporaš) i nekih drugih novosti. Radi se, žrtvuje se i vjeruje se. Mi ćemo zato i pobjediti I onda kada se ne tuže, da smo zločasti. Mi smo tukli komuniste, a i ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa i Kineza.

    Javite se, a i mi ćemo češće pisati svim povjerenicima i prijateljima.

    Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    general Drinjanin.

    Nadodano i rukom napisano:

    Dragi Dane! Javio mi se Kordić i poslao sam mu Okružnicu, pismo, foto i "Drina" starih. Bit će dobar - I hvala Ti na tome! Čekam viesti o proslavi i fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od 11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu (Nikola i Dane Jolić su braća. Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane se nalazi u Torontu, Canada, a ne zna za njegovu adresu, te preko generala nastoji saznati za brata, mo. Otporaš) za pisanje i poslati drugi put. U Rim ću pisati još danas i sve učiniti što se može, da Tvoj sin mogne u Canada. (Radi se o sinu Danijela Jolića Viktoru, kojeg je Dane htio pribaviti k sebi u Toronto, mo. Otporaš). A onda ću te obavjestiti. Javi se i opet čim uhvatiš vremena i piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe grli odani Ti.

    general Drinjanin.

    Prepisao iz pisma Otporaš.

    Bobani

    25-04-2014, 23:18

    T R Z A V I C E, (Da ih Bog iskorijenio,Otporaš)

    general Drinjanin
    16.II.1965.

    Br. Došenu i Eriću. Usa
    Br. Gagri i Šimuncu, Kanada

    Dragi moji !

    Već se nalazi u tisku okružno pismo, koje će stići u sve dijelove svijeta s pozivom, da pošalju svoje pozdrave za proslavu Desetog Travnja u Toronto i svoje sugestije na pismeno za RADNI SKUP ODPORA, na kojem se trebaju izraditi norme i sve ostalo za rad VANJSKOG FRONTA. Naveo sam i razloge. Uputiti ću to na sve povjerenike u Usa i Kanadi sa sugestijom da osobno prisustvuju svi kojima je moguće, a da se dogovore radi eventualnog zajedničkog putovanja u Toronto i natrag, te da svi pripreme svoj referat o domaćim prilikama, kao i o idejama za rad na tom LEGALNOM VANJSKOM FRONTU. Vjerujem da će Vam se sviditi i vjerujem u uspjeh proslave i zaključke samog sastanka. Ja ću isto poslati referat kao i pozdrav.

    Na Vama je da organizirate vezu medju Vama, tj. najbližima. Staviti ću na taj poziv adresu Gagrinu u Torontu, te Rudinu u Usa, kao i adresu ODPORA U TORONTU, da se na te adresu mogu svi obratiti.

    Prilažem Vam kopiju pisma Dru. Krnjevića radi dvorane. U isto vrijeme viditi ćemo dokle su voljni ići oni iz HSS-a koji hoće Hrvatsku Državu. (Pojašnjenje današnjim naraštajima koji nisu upoznati, malo ili nimalo, sa hrvatskom situacijom u emigraciji. Državotvorni Hrvati su htjeli svake godine slaviti hrvatski državni praznik koji je bio DESETI TRAVNJA. Mi Hrvati prije 10 travnja 1941. godine nismo imali naš hrvatski državni nacionalni praznik. Svake godine od 1945. pa sve, rakao bih, do 1990. Hrvati u iseljeništvu su bili razdjeljeni što se tiče slavljenja hrvatskog nacionalnog i državnog praznika.

    Hrvatski Oslobodilački pokret, HOP je držao monopol nad tim danom. HSS taj dan nije priznavala, tj. Deseti Travnja kao dan hrvatske državnosti. Njihovi članovi su mogli ako su htjeli ići na te proslave kao gosti ili kao dobri državotvorni Hrvati. Mnogi Hrvati koji se nisu slagali sa politikom HOP-a, a bilo ih je i takovih, nisu htjeli ni ići na njihove proslave Desetog Travnja; te bi sami za sebe i svoje simpatizere održavali proslave Desetog Travnja posebno i zasebno. Sjećam se natezanja u Parizu i kada se nismo mogli složiti, isti dan bi se u gradu Parizu slavele dvije pa čak i tri proslave hrvatske državnosti Deseti Travnja. Tako je bilo, na svu žalost, i na drugim mjestima. Zato general u ovom svom pismu piše o dvorani HSS koju su Hrvati Toronta iznajmili kako bi imali svoj sastanak RADNOG SKUPA ODPORA I VANJSKOG FRONTA, a u isto vrijeme imati i proslavu DESETOG TRAVNJA, pošto će tog puta biti Hrvata sa svih Kontinenata, mo. Otporaš).
    Mi nikoga ne uključujemo, a niti izključujemo. Mi pružamo ruku svakom Hrvatu, koji je za Državu (Hrvatsku, mo). Ako smo voljni razgovarati, a jesmo, sa prevarenim hrvatskim istarskim partizanima, kako nebi sa HSS-om, koji nam je dao medju inim i šefa HOP-a Dra Hefera. (Dr. Stjepan Hefer je iz Osjeka. Bio je istaknuti član HSS. Za vrijeme NDH bio je neki službenik pri nekom miniastrastvu, što mi nije sada najpoznatije kojega. Doselio se u Argentinu poslije Bleiburške Tragedije kao i mnogi drugi Hrvati. Poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god., postao je predsjednik HOP-a. Postoje priče da ga je na smrti Poglavnik dr. Ante Pavelić "svojom oporukom" imenovao za predsjednika. Tu "oporuku" navodno je izmislio dr. Fra. Branko Marić, jer je on bio tu nazočan prilikom Poglavnikove smrti. Zato general govori o HSS da su oni dali Hefera za šefa HOP-a, mo. Otporaš).
    Ne vjerujem da itko misli da je Dr. Hefer jedini Hrvat u HSS.

    Vjerujem da bi PRIJATELJI ODPORA IZ USA morali izdati parolu: SVI U TORONTO ! Ove godine imati ćemo, vrlo vjerovatno proslavu HOP-a, a možda i saveza, kojemu je kako sam tek sada saznao br. Meheš (predsjednik, mo). On je napola naš, - ali Savez se pojavljuje sa idejom da sabotira Odpor. U tom nisu uspjeli sa Dubičancem, ali mi nemožemo samo zato da udovoljimo našeg polubrata Meheša otići u Savez. Bilo bi to glupo, kao što bi bilo glupo da ja osobno pomažem ljude, koji baš najmanje mene vole, a protiv ljudi, koji skupa s menom dijele zlu sudbinu dugi niz godina. Treba egzistirati, da bi mogli koegzistirati, zar ne? To ne znači da se trebamo odreći niti suradnje sa Savezom, niti vlastite proslave, kao što je to već tradicionalno. Australija i Njemačka su delikatne, a u Usa vjerujem da radi suradnje sa Uj. Hrvatima nemožemo. Ako sada zatajimo u Torontu, onda smo se odrekli nastupa KAO ODPORA. A to nesmijemo, ako hoćemo da nas se ozbiljno shvati.

    Zato: svi u Toronto ! Bog.
    podpis olovkom general Drinjanin.

    Bobani

    26-04-2014, 23:03

    LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA (Iz OBRANA br. 107-108 1969., st 22)

    Domoljub 18th December 2012, 03:32

    Otporaš, svaka vam čast! na trudu i na upornošću u iznosenju ovih Maksovi pisama. Redevito čitan i pratin Maksova pisma. Ta pisma su izvor svake snage i svake izdržljivosti. Sinoć me je dirnilo pismo u kojem si iznija u onom članku kako je Ozna priseljivala sela u druga sela. Nešto san o tome čuja a ne znan puno. Raka si da ćeš taj članak iznijeti. Ja bi to želija pročitati, a siguran san da bi i drugi želili znati kako je to prije bilo.

    Sretan ti Božić i Nova Godina!


    Otporaš 18th December 2012, 10:07

    (Poštovanom kolegi Domoljubu,
    Dragi prijatelju Domoljub učinit ću vam tu želju te, kako sam već rekao, prepisati taj članak iz "Obrane" br. 107-108, strana 22, godina 1969. Poslije punih 43 godine od kada je ovaj članak napisan, danas, tjedan dana prije Božića 2012., biti će potrebno nešto nadodati uz ovaj opis, iz sjećanja tog slučaja koja me još i dandans drži. Nastojati ću biti dosljedan i vjeran originalnom opisu, a sve moje nadopune ću staviti u kurziv tj. kosim slovima i unutar zaporki.

    I ja vama želim Sretan Božić I Sretnu Novu 2013 Godinu! Pozdrav. Otporaš.)





    LJ U D I K O J I S E S R A M E S V O J I H D J E L A

    NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA



    Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše "braće" po bratstvu i jedinstvu - Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje "naše" janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije.

    Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali "bratstvu i jedinstvu" svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji "braći".

    Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza "oslobodjenja", bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj "braći" po "bratstvu i jedinstvu" u Beograd. Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na "bratski" i "ravnopravni" način.

    Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to.

    Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa "našom braćom" Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno. Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se "naša braća" već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara.

    Poslije spomenutog "oslobodjenja" su "braća" Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za "bratstvo i jedinstvo" ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

    Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu.

    Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani "Kurilj i veliki".

    Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku "braći" u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo - zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske "bande" kako su ih od milja nazivali janjičari. Za taj "delikatni" posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić ii okolice Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani "Vencelo" koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile tada žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani "Žerić". Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvo u službi Beograda. Mo. Otporaš). Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela u drugo, tj. izmješati sela.

    To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno "narodni" sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti. To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu "bratstva i jedinstva", janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su "možda" nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po više mjeseci i godina.

    U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano GRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja. Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani "brko", gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

    Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi "DJEVOJKA DRINA" fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore - pljačkanje svega do čega se može doći. Odredjeni su odkupi "narodnim vlastima". Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949. i 1950. bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuriz su prozvali "banditom". To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo)

    Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950. god., jer je seoski poljar Petar Boban "Dedo" pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojim ja kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su "narodne vlasti" misare zaustavljali I natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac otac je bio za istu stvar zatvoren I mnoge muke pretrpio.



    Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih "bogovi" danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju. Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Mrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. "Braća" Srbi iz "bratstva i jedinstva" se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači "braća" Srbi I ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima.



    Zato neka naši bivši "janjičari" osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa "bratstvom i jedinstvom", te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.



    San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.



    (Ovo je pisano prije 43 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja "OBRANA" koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo. Otporaš.)

    Bobani

    26-04-2014, 23:05

    LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA (Iz OBRANA br. 107-108 1969., st 22)

    Domoljub 18th December 2012, 03:32

    Otporaš, svaka vam čast! na trudu i na upornošću u iznosenju ovih Maksovi pisama. Redevito čitan i pratin Maksova pisma. Ta pisma su izvor svake snage i svake izdržljivosti. Sinoć me je dirnilo pismo u kojem si iznija u onom članku kako je Ozna priseljivala sela u druga sela. Nešto san o tome čuja a ne znan puno. Raka si da ćeš taj članak iznijeti. Ja bi to želija pročitati, a siguran san da bi i drugi želili znati kako je to prije bilo.

    Sretan ti Božić i Nova Godina!


    Otporaš 18th December 2012, 10:07

    (Poštovanom kolegi Domoljubu,
    Dragi prijatelju Domoljub učinit ću vam tu želju te, kako sam već rekao, prepisati taj članak iz "Obrane" br. 107-108, strana 22, godina 1969. Poslije punih 43 godine od kada je ovaj članak napisan, danas, tjedan dana prije Božića 2012., biti će potrebno nešto nadodati uz ovaj opis, iz sjećanja tog slučaja koja me još i dandans drži. Nastojati ću biti dosljedan i vjeran originalnom opisu, a sve moje nadopune ću staviti u kurziv tj. kosim slovima i unutar zaporki.

    I ja vama želim Sretan Božić I Sretnu Novu 2013 Godinu! Pozdrav. Otporaš.)





    LJ U D I K O J I S E S R A M E S V O J I H D J E L A

    NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA



    Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše "braće" po bratstvu i jedinstvu - Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje "naše" janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije.

    Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali "bratstvu i jedinstvu" svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji "braći".

    Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza "oslobodjenja", bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj "braći" po "bratstvu i jedinstvu" u Beograd. Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na "bratski" i "ravnopravni" način.

    Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to.

    Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa "našom braćom" Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno. Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se "naša braća" već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara.

    Poslije spomenutog "oslobodjenja" su "braća" Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za "bratstvo i jedinstvo" ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

    Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu.

    Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani "Kurilj i veliki".

    Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku "braći" u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo - zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske "bande" kako su ih od milja nazivali janjičari. Za taj "delikatni" posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić ii okolice Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani "Vencelo" koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile tada žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani "Žerić". Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvo u službi Beograda. Mo. Otporaš). Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela u drugo, tj. izmješati sela.

    To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno "narodni" sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti. To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu "bratstva i jedinstva", janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su "možda" nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po više mjeseci i godina.

    U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano GRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja. Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani "brko", gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

    Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi "DJEVOJKA DRINA" fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore - pljačkanje svega do čega se može doći. Odredjeni su odkupi "narodnim vlastima". Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949. i 1950. bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuriz su prozvali "banditom". To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo)

    Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950. god., jer je seoski poljar Petar Boban "Dedo" pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojim ja kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su "narodne vlasti" misare zaustavljali I natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac otac je bio za istu stvar zatvoren I mnoge muke pretrpio.



    Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih "bogovi" danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju. Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Mrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. "Braća" Srbi iz "bratstva i jedinstva" se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači "braća" Srbi I ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima.



    Zato neka naši bivši "janjičari" osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa "bratstvom i jedinstvom", te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.



    San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.



    (Ovo je pisano prije 43 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja "OBRANA" koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo. Otporaš.)

    Bobani

    28-04-2014, 00:28

    I DAN I NOĆ U SLUŽBI DOMOVINE HRVATSKE

    VJEKOSLAV LUBURIĆ
    23.IV.1961.

    Br. A. Kršinić
    Usa.

    dragi Ante !

    Veoma me je obradovalo ono što mi pišeš. Nisam Ti se javio, kao ni ikome drugom, jer sam htio sačekati odgovore na Načela, koja sam iznio u Drini. (Radi se o prvoj Drini poslije razlaza sa Poglavnikom 1956. godine. U toj prvoj Drini i u drugoj EPOHI Hrvatskog Narodnog Odpora general Drinjanin iznosi TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Na te odgovore general je očekivao, mo. Otporaš). I odlučio sam. Izlazi Drina kao i prije, na bazi Načela, a sa radošću prihvaćam da budeš Povjerenik za Kaliforniju. Poslat ću ti jedan paket Drina sa Načelima, a čim bude Okružni list o izlasku šaljem ga i poslie Drinu. Znam da imam prijatelja i pozdravi ih sve skupa i svakog posebno. Nova Drina će biti još bolja nego prije.

    Traži od Rudija da Ti pošalje jednu dok stignu ostale.

    Ja sam dobro i zdravo. Imam 48 godina (dakle, general je rođen 1913 god., mo).Zdravlje bolje nego 1945. Bio je kod mene i Prcela, ima i film, pa ti to može i potvrditi. Stojim na čelu jednog velikog poduzeća, a živimo na imanju žene. (Vrlo interesantno. Neki su tvrdili da se je general rastao sa ženom 1960., a on osobno kaže ovdje, u ovom pismu, da živu na imanju žene. Kroz pisma Maksa Luburića za mnoge stvari će se saznati, mo. Otporaš).Imam dva sina i dvije kćerke : Domagoj, Drina, Vjekoslav i Miroslava. Tvoja ide u školu i bit će Luburića.

    Napiši mi štogod za Drinu.

    Stvori "Krug Prijatelja Drine".

    Iz svega onoga što se dogadja očituje se, da bez krvavih gaća nema slobode ni nama, ni Americi. Dolari neće spasiti Ameriku. Pa ćemo se jednog dana naći u borbi za opstanak.

    Moj budući rad se bazira na vojsci, nacionalnoj, izvan i iznadstranačkoj, gledati u budućnost, a mrtvima pokoj duši.

    Javi se. Srdačan pozdrav Tvojoj supruzi i tvojim kćerima.

    Pozdravi sve prijatelje.

    Odani Ti Maks.

    Bobani

    28-04-2014, 18:06

    Pismo Maksa Luburića Anti Kršiniću 27.lipnja 1954.‏

    Stan, 27. VI. 1954.
    Br. Ante Kršinić

    San Lorenze, Cal., USA.



    Dragi Ante !

    Obećao Ti opširno odgovoriti, pa to evo i činim, nakon što sam "smlatio" najžurnije poslove u mom malom gospodarstvu, gdje sa mojom suprugom radim i živim. Ujedno sam morao srediti i najnoviju "DRINU", a znate, da sve dolazi rukom pisano, pa sve valja ispravljati, prepisivati, zatim korekture praviti i držati veze svuda na svietu. Ne stigne čovjek nešto pametna i sredjena napisati. Pokušati ću to sada Tebi, a ako ne uspijem, onda krivi kišu, koja nas je ove noći potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti.

    Radi "DRINE": nisam se ljutio, nego sam razaslao Okružno pismo i dao na znanje, da nikom nećemo pisati, ni slati "DRINE", ako nam svoju adresu ne potvrdi. Ljudi se skiću, a zaborave nam to javiti, pa onda uzalud pošta i novine, i propada, i vraća se i dolazi u ruke nepoznatih. Tako smo poslije Božića sve veze, nepotvrdjene i ne provjerene obustavili. Ja se veselim, da si na istom mjestu, da radiš, da imaš sredjen život itd., što se ne može reći za mnoge naše ljude.

    Sada vidim da sam pisao sa Ti. To je naime naš ustaški običaj ukorjenjen u ratu, i jedva se odučavamo od toga. Ti si stari borac, imaš i godine, pa budimo kao i drugi i govorimo si Ti.

    Molim Te, da pozdraviš prijatelja Vidića, da mu se zahvališ na pomoći datoj za "DRINU", a isto tako i moga zemljaka fra Nikolu, kao i sve "pravovjerene". Drago je čovjeku čuti, da ima "svojih" i da su dobro i da se sjećaju onih, koji rade i vjeruju, jer je to podstrek i moralna pomoć, koju i mi zapovjednici i te kako trebamo.

    Vidim, da si prošao rat na Pacifiku, bio ranjavan, pa tako će Ti biti jasnije mnogo toga, što se dogadjalo u Hrvatskoj, iako to nije bilo dosta, jer je ono bio klasični, frontalni, redoviti rat, dok smo mi vodili rat i ustanak, revoluciju i što god hoćeš. Znam da je bilo gerile i na Pacifiku, ali Balkan je gori, nego svi Japanci, Malajci i Koreanci skupa. Srbi su rodjeni gerilci, petsto godina pod Turcima su se hajdučki odgajali, uzeli hajdučke običaje, moral, taktiku i psihologiju hajduka poprimio čitav jedan narod, kraj toga brdjanin, gorski i pastirski narod, dakle pogodan za hajdukovanje. Ako bi Amerika vodila rat onake vrsti, odnosno pobijala redovitim divizijama, onda bi trebali 50 divizija, jer bi nestajale kao i njemačke.

    Nadam se, da ćemo se naći u borbi protiv komunizma, onog Malenkovog i onog Titova, Ti kao američki vojnik, ja kao hrvatski, ali za isti ideal, za slobodu, državnost naše domovine i za slobodu i dostojanstvo svih ljudi dobre volje na svietu.

    Ja imam jednog tetka i očeva brata, (dakle stric Maksa Luburića koji se je oženio sa Korčule, mo. Otporaš) koji se oženio sa Korčule. Bio sam tri puta na Korčuli, još kao diete, jer sam poslije otišao u emigraciju, i onda već znaš kako je išlo. Imao sam za vrieme rata dosta naših ustaških dobrovoljaca sa Korčule, a inače bilo je i tamo svašta, kako ćeš i sam znati, najviše radi onih gadova "digića" Talijana. Dao Bog, da nam Domovina bude slobodna brzo i da sretno možemo doći u naša sela i gradove, naše otoke i naša brda. Možemo u drugim zemljama i bolje živiti, ali sretni možemo biti samo tamo.

    Veseli me, da je prijatelj Vidić moj zemljak. Mislim da bi morao biti od Gorice ili Sovića, (Ja sam iz Sovića i kod nas ima Vidića. Da li je ovaj Vidić iz mojeg sela Sovića, ne znam, mo. Otporaš) iz Bekije, jer tamo ima Vidića, a ima i u Makarskoj, na granici sa Ljubuškim. Svejedno, glavno je, da je čestiti i državotvoran, a kao stari Domobranac, šta drugo može i biti. Toplo mi ga pozdravite i uručite mu jednu moju fotografiju, koju prilažem za Njega. (Radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina, original te slike se sada nalazi kod jednog vrlo državotvornog Hrvata u Zagrebu a kod mene kopija, mo. Otporaš).

    Frank Fekter je bojnik, izvanredan čovjek. Veliš da ne pozna stanja u toj zemlji. Možda. A ima nešto, što je u nama, pa makar i poznavali stanje. Mi smo za rata padali kao klasje. Svaki dan i svaki čas. Posebno ustaški častnici, što je i dalo podrške momčadi, da juriša, da gine i da trpi sve nepodobštine koje su Tebi dobro poznate. Pa čovjek, koji je svaki dan čuo pjevati : glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate, - nezna dobro cjeniti svoju glavu. Naučio je na pregaranje, pa (su) se sve čini dobro, ako i nije dobro, kao što i nije..... Stariji su već opekli prste sa Domobranom i Kolom, (po svoj prilici general misli na Coca Cola, mo) a i godine staloženog života u toj zemlji, unutarnji mir i red, blagostanje, zatim i tamošnji demokratski sistem, koji umiruje i zabrinjuje iste, - sve je to pomoglo da naši stari Domobranci drukčije gledaju na stvar, nego nova emigracija, iako smo plod istog stabla. Da, isto stablo, ali drugo podneblje, drugo kalamnjenje. U nekim mjestima: Cleveland, Chicago, New York, itd. nešto se postiglo, ali još uvjek najvići dio starih drži se po strani, ili pak drži sa fratrima i sa UH., (UH je Ujedinjeni Hrvati,mo) i ne želi čuti za nove. Možda jer se ne razumiju, jer se boje, itd.

    Ja sam u tom pravcu mnogo poduzimao, ali sa malo uspjeha. Osim Erića, koji je danas skupio nove, posebno nakon smrti Sulentića, jedva ima starih, koji rade. Godine isto čine svoje, nema sumnje, ali eto vidim, da ima "starih", koji su i te kako mladi, kao i Ti. Pa kao američki gradjani i vojnici, imate više prava, mogućnosti i mogli bi mnogo napraviti, da se krenemo s mrtve točke, ma i ne napravili čudesa radi nesretne politike s Titom. Ako, dakle, učiniš koji pozitivan korak, da skupiš stare i mlade, onda si zaista izvršio svoje "držanstvo", kako bi naš Stari rekao. Ja ću jako rado pomoći, ako je to moguće, savjetom, uplivom na naše nove za moderaciju, što bilo. Možeš na mene računati.

    Sada ću pokušati dati konkretne odgovore na Tvoja numerirana pitanja odnosno stavke:


    1.

    Upravo sam jučer čitao članak poljskog ministra Sumlakovskog, koji je predstavnik Poljaka u komitetu u Madridu, i on kaže, da treba postaviti Vladu, Vojsku, Organizme, pa makar to bilo i simbolički, a ako mogu nešto napraviti, tim bolje. To me je i ponukalo, da sam izvukao Tvoje pismo, koje je trebalo čekati, dok dobijem odgovor od Džaferbega i nekih naših ministara, kojima sam pisao o Tvojim sugestijama. Nadam se svaki čas odgovoru, ali nema sumnje, da Vlada postoji, imamo ju, samo bi ju trebalo, možda, upodpuniti i to predstavnicima drugih grupa, kontinenata, itd. Naime, da to ne budu stari ministri, nego da se uzmu i novi, mladji elementi, uzevši u obzir kontinente, da budu po svim kontinentima razdjeljeni i da mogu tamo djelovati.

    U isto vrieme, da bi se stvorilo neke vrsti Tajnog Državnog Savjeta, sa predstavnicima na sve strane, svih socijalnih i staležkih klasa, dobi, vjera i političkih grupacija. To je potrebno, ali se bojim, da će se moći nešto učiniti, jer ovog časa mi se nalazimo još uvjek u stadiju bjegstva, koje je započelo 1945., jer je i sada Tito predstavnik demokracije za nas Hrvate i on odlučuje, kome će glava dolje, a nedaj Bog, da bi se Andriji (u to doba 1954. god. bilo je suđenje dru. Andriji Artukoviću u Los Anđelesu za izručenje u Jugoslaviju, mo. Otporaš) šta dogodilo, koliko će ljudi vjerovati, da postoji demokracija i da je sposobna za život. Dok se ne vide konture nečeg solidnijeg nedaju se ljudi upregnuti, a ne samo masa, koja se pokreće samo u predvečerje velikih dogadjaja, nego ni predstavnici nacionalnih grupa, koji još neznaju "kaj bu". (Ovo "kaj bu" ili "bum vidili" je uobičajna izreka dra. Vladka Mačeka. Ovo je general Drinjanin često spominjao i ponavljao u svojim opisima u 15/16 nastavaka "Povodom smrti dra. Vladka Mačeka" koja su izlazila u novini OBRANA 1965. godine, mo. Otporaš)


    2.

    Svadje! To je posebno pitanje. Recimo "Sv. Ante /Plovidba/". (ovo ne znam šta bi moglo značiti, osim uobičajnih proslava u hrvatskoj emigraciji kada su se slavila tri (3) Antuna: Starčević, Radić, Pavelić u zajednici sv. Ante Padovanskog 13 lipnja, te uz to i Dan HOS, mo. Otporaš) Oni su jednostavno rješili stvar, nazvavši nas zločincima, zlikovcima, banditima, fašistima, komunistima. Prema tome, kog vraga se može raditi s njima. Mi znamo o čemu se radi. Vatikan ne će mir sa Titom, jer ne vjeruje u Hrvatsku. Ne vjeruje mnogo ni u pobjedu evropskog antikomunizma i kao što traže "modus vivendi" u Poljskoj, traže i u Hrvatskoj. Pa kako su Poljaci uvjek Poljaci, a mi smo, prema tome, Jugoslaveni ili Hrvati, treba akceptirati one, što je - danas. A to je Srbe, komunizam, Jugoslaviju i Beograd. Pa kako ne će da izostanu, natječu se u ocrnjenju, drugi "čekaju", treći se ogradjuju, neki su tek oprezni, itd. To je "pobuna duhova" radi izgubljena rata. Treba se spremati za novi rat. S kim da idemo?


    Maček je pacifista, on neće rata, a pobjediti komuniste krunicom i tolstojevštinom, to se ne može.

    Tko ga je pobjedio do sada? Franko, a kako, to znamo mi. Sve one, što o nama kažu, sve su rekli Franku. Baš sam o tome pisao u zadnjoj "DRINI" koju ću ti dati poslati iz Clevlanda, da ne čekaš dok ti od mene stigne. Evo sada u Sydneyu : došao vlč. Mihalić i tražio , na brzinu, da mu se da mjesečna plaća i kupi auto, da može obići svu Australiju. Ljudi tek počeli kupovati odjela, slati sirotinji kući koju šoldu i sada ovaj na brzinu i na friške, hoće - aute. Novi i u gotovu. E ljudi ne daju. Sada ih je proglasio sve komunistima. Domaći Srbi otišli do vlasti i rekli, da svećenik govori da su svi Ustaše komunisti. (Dakle, za Srbe svi Hrvati su Ustaše i u ovom slučaju su sada i komunisti, mo. Otporaš) I kako je upravo sada antikomunistički kurs, može biti vraga. Sada, ili moramo skrštenih ruku gledati, kako nas denunciraju, blate, truju strani svjet, koji ne pozna, - ili se moramo braniti.Težko pitanje, vrlo težko. (Ovdje se radi o pitanju kojeg je postavio brat Ante Kršanić generalu Drinjaninu da se u "DRINAMA" ne napada. General odgovara ovako kako i odgovara: "Težko pitanje, vrlo težko", mo. Otporaš) I to da čine svećenici, kao Kamber (Charles Kamber svećenik hrvatske župe u Torontu, mo), koji su nosili ustaške pukovničke odore, bili "ustaški povjerenici", vršili vlast itd. I sve išlo dobro, dok Rusi nisu preplavili sve. zar smo od heroja postali hajduci one noći, kad smo morali napustiti Zagreb? Čim novinari moradoše napustiti vile, aute i ne dobiše plaće, eto vraže, sve se okrenulo.


    3.

    Imaš podpuno pravo. Ne gubiti živce i spremati se. U Domovini i inozemstvu, Svaki svoj posao, svoje mjesto i odgovornost. Nije idealno sve što postoji. Ali ono, što postoji, možda može služiti za polaznu točku. Ja sam ostao kao zalaznica sa II. Sborom ustaša, dobrovoljaca. Tukao sam se, da se mogu izvući druge stajaće i rezervne trupe, časničke škole, itd., kako bi imali u emigraciji ljude, mladost, časnike, intelektualce, ministre i generale. Vjerovali smo, da sa Rusijom mora doći do rata i danas vjerujemo. Znaš kako smo svršili.

    Ja kada sam vidio, da ljude predaju probio sam partizanski obruč i vratio se natrag, kao i general Boban. (Ovdje se mora nešto nadodati za današnje prilike i za današnji hrvatski naraštaj, a to je da je hrvatska državna vlada NDH imala jednu vrst garancije od strane Saveznika da ih se neće izručiti Titi i partizanima. Na osnovu te nazovi "garancije" hrvatska vojska i civili su išli s pouzdanom vjerom u ruke Saveznika, tj. Zapada, a ovi su ih iznevjerili i judinskom izdajom izručili Titi i partizanima, mo. Otporaš). Stvorio sam Križare, ja, i moji prijatelji, vodili ih i čekali. Ali šta? Kada sam vidio, da Zapad još nije zreo za obračun sa Rusima, a kako sam bio ranjen u nogu, te sam izišao van i došao u emigraciju 1947. godine. I počeo sam okupljati ljude, koje se jedva moglo zamisliti nakon Kavranove neuspjele akcije. kojom su nastradali unatoč mojim opomenama i savjetima.

    Predalo mi je /Državni Odbor/ (po mome saznanju radi se o novoosnovanoj organizaciji "DRŽAVNI ODBOR" kojeg su istaknuti članovi hrvatske državne vlade NDH osnovali odmah poslije Tragedije Bleiburga. Taj DRŽAVNI ODBOR je koordinirao sve aktivnosti tadašnjeg rada hrvatskih izbjeglica, uključivši i Akciju Božidara Kavrana, Kavranova akcija mo. Otporaš) poslove Odpora u najteže vrijeme. Nastavio sam i s pomoći "DRINE" skupio borce po cielom svietu.

    Nastojim sačuvati živce i zdravlje, vjeru i vedrinu. To je sve, što se u ovim okolnostima može učiniti. Ja vjerujem u rat, jer poznam komunizam. Zapovjedao sam ustaškim Zborom, imao sam 50.000 /na kraju/ vojnika - dobrovoljaca, imao sam nadzor nad više institucija za sigurnost, kaznione, logore itd., kao i nadzor nad tajnom službom, pa znam šta je komunizam.

    Za vrijeme NDH imao sam svaki dan ujutro u 8 sati u ruci sve što su rekli zapadni saveznici, kao i Moskva. Nastojim i sada činiti isto i mjeriti. Radi se o vremenu. Sada nas Amerika ne će, ali će nas trebati i htjeti. Nas i sve druge. Amerika bi danas išla u preventivni rat, išli bi bez velike glavobolje, jer znaju, da će svaki dan Rusija biti jača i da će poslie biti gore, ali NE MOGU UVJERITI SVOJ NAROD. Ne mogu stvoriti psihozu koja je potrebna da se žrtvuju milijuni ljudi. Ili čekati Ruse, koji će pokrenuti crnce, slavene, sve vrsti nezadovoljnika, sve glupane i zvekane, kojih imade i u Americi i onda će tek viditi Amerikanci, o čemu se radi i šta je komunizam.

    Šta mi možemo: čekati i spremati se, prema skromnim sredstvima, koja nam hrvatski borci stave na raspolaganje. Ostavio sam nešto u Domovini (ovdje on misli na oružje i drugu ratnu spremu, kao, možda i za sigurno, svoja vojnička odlikovanja, odoru i sve što je u ratu stekao, mo. Otporaš), spremio nešto vani. Franka su nazivali istim imenima, njegov ministar i general Munoz Grandez je bio "ratni zločinac" kao i ja i na što sam jako ponosan, ali sve će to vrijeme urediti.

    Zvat će nas i mi ćemo ići. I nećemo zaboraviti braniti naše interese. Nama je Amerika u našoj Domovini, na Korčuli, Zagrebu i Ljubuškom. Stvar sa Titom će se rješiti na jedan ili drugi način. Mi bi ga ubili sutra, ali bi prva Amerika optužila nacionaliste, da radimo za - Rusiju. Ne. Neka ga ubiju nezadovoljni komunisti (to bi mu se i dogodilo da je dočekao do kraja propasti komunizma kao i rumunjski diktator Nikola Čaučeski, mo. Otporaš), kao što će i biti, ili neka ga ubiju Amerikanci, ta velika djeca, nakon što ih izda. Nitko još komunistu nije mogao poslati protiv majčice Rusije, a najmanje pak Srbina i Crnogorca, koji su stvoreni i ciele povjesti branjeni po Rusima. Ja mislim nastaviti istim putem, i prema mogućnostima.

    Sreća je, da sam se oženio dobro, naime, da mi je ženina obitelj pomogla, jer inače sve bi bilo stalo. Ali ipak krećemo, i vjerujem, da će borci uvjek pomoći, jedan, masa, društva, grupe, ali uvjek netko. Dali će nas drugi Hrvati sliediti, to ne znam. To su politička pitanja, koja su za mene rješena, jer sam djelatni general Hrvatskih Oružanih Snaga i tako meni će zapovjedati moj Vrhovni Zapovjednik. Politikom, onom stranačkom i partijskom, ne mislim se baviti, ni onda, ako bi bila naša, ustaška, starčevićanska. Interesira me oslobodilačke i državotvorna politika.

    Mnogi misle kao i ja, a mnogi misle i protivno i iz oportunističkih razloga odriču se nas, koji smo proveli čitav život u borbi i koji smo JEDINA GARANCIJA ZA USPJEH. Amerika će biti i previše okupljena svojim velikim jadima, a na našem prostoru odlučivat će Bog, Ustaše, Četnici i partizani. (Kolika velika pronicljivost!,mo. Otporaš) Drugi će čekati ishod borbe, pisati pisma i novine će hvaliti jedne ili druge, čekati i mudrovati. Prema tome, kako vidiš, ja ne mogu prisiliti ljude da idu sa mnom, jer su svi bili i jesu i bit će samo i jedino dobrovoljci. Ovi znaju ginuti, žrtvovati se. Ovi će doći sami. Ja ne mogu i ne ću rješiti nijednog političkog pitanja, iako vjerujem, da će to naši rješiti u danom času. JA SE SPREMAM BORBOM I ŽRTVOM STVORITI POLITIČKI KAPITAL U DANOM ČASU, A SLUŠAT ĆU SVAKOG TKO BUDE VODIO HRVATSKU DRŽAVU.

    Imam 42 godine (Moram ovdje nešto nadodati što me uistinu gnjavi i muči. Imaju dvije verzije kada je rodjen Vjekoslav Luburić. Neki tvrde 1913. a neki 1914. godine. Ovo njegovo rukom pisano pismo je pisano 27 lipnja 1954. godine. Dakle, po ovom pismu Maks Luburić bi trebao biti rođen 1914 a ne 1913 godine, mo. Otporaš) i 25 godina se nalazim u djelatnoj službi Domovine i s oružjem u ruci. Znam, da to nije sve, što bi Hrvatska trebala od nas. Nu ovog časa i ovim okolnostima, više se neće moći napraviti. Imam kontakt, javan ili tajan, sa svim onima, koji bi zaista nešto mogli napraviti. Ako dodju bolji časi bit će i toga. Zavisi sve u prvom redu ipak o nama samima i onda - o Americi.

    Rekao sam Ti o Americi i američkim vodjama. Znaju da treba ići u rat, ali ga se boje. Ako će medjusobni strah od atomske bombe odstraniti upotrebu istih onda će komunizam ići svojim putem, oslanjajući se na iskustvo i čovjeka. I napravit će, nažalost, kao i dosada. Francuska već pravi svoj mir, Engleska je radi Indije i trgovačkih interesa nemoćna.

    Ostaje Amerika i američki ljudi, koji previše dobro živu, da bi shvatili, da trebaju sve izgubiti. Ali najgore je da time neće izbjeći rata. Ima tri rata : klasični, atomski i gverilski. Ali s njim treba računati.Tisuću milijuna su komunisti organizirali i vara se onaj tko već od 1917. godine čeka, da se sruši iznutra. Roosvelet je bio paralitičar a Churchill ima prko 80 godina i iz vlastite perspektive i psihologije gledaju na problem svjetova. Tu je tragedija. Mi šta možemo napraviti? Čekati, vjerovati i podržavati vjeru u drugima. Bog će nam svima suditi, a Poviest će ipak na kraju istinu reći svima : velikima i malima, pobjednicima i pobjedjenima. Mi ćemo do kraja vršiti našu misiju. Ja osobno tako misim, i vjerujem najveći broj preživjelih hrvatskih vojnika tako misle.

    Slati ću Ti deset "DRINA". Ako želiš više piši. Daj ih starima i novima, a kada mogneš piši, ja ću Ti rado i iskreno odgovoriti na svako pitanje. Možda uvjek neće biti ono što bi ti želio, ali ja tako mislim i tako pišem. Mlad sam u godinama, ali previše star u borbi i životnom iskustvu. Znam da se komunizam može pobjediti samo borbom i krajnjom žrtvom, poznavajući njih, partiju, taktiku i psihologiju tih ljudi, znam, da valja raditi r a d i k a l n o.

    Pomladiti redove i čekati. A s komunistima drugog razgovora nema. Sviet će doći na to. To ću i u "DRINI" propadirati. Kad mognete nadjite joj prijatelja, jer 90 posto ju čita i džabe dobiva, a može ili neće pomoći. Vjerujem da ćemo jednom biti ponosni na ono, što smo učinili.

    Rekao sam za prijatelja Vidića, a evo drugu šaljem Vama i jednu za vlč. Pehara. Možda ste vidili uniformu hrvatskog generala, možda niste. Neka Vam bude za uspomenu. (radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina i njegove supruge Isabele, mo. Otporaš)

    Ja se nisam predao 1945. nego sam otišao u hrvatske šume i u Vran planini udario Stožer. Danas ga imam u Madridu i u ovoj plemenitoj zemlji nadjoh drugaricu, koja je već Hrvatica i hrvatski misli. Ženio sam se usred Bilbao, velikog grada, u katedrali i u hrvatskoj uniformi. Donio sam ju, kao i moje oružje. Imam ga 25 godina djelatne borbe i neću se ni predati nikada, a borit se hoću, onda KADA VIDIM DA MOGU NOSITI UNIFORMU I MOJE ORUŽJE, koje sam upotrebio protiv neprijatelja Boga, Države, Naroda i Čovjeka. Imam pet rana, ožiljaka, bogato iskustvo, a nastojao sam naučiti i šta nova, pa čekam i ako Bog da, naći ćemo se još.

    Još bih Vam rekao koju o FBI. (Federal Bureau of Investigation, mo) Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude sa FBI. Ja se bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolje bi bilo razgovarati sa jednim od tih ljudi. Oni su intelegentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti, da će nas progoniti. Rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. Išli smo s Njemcima, idemo s Amerikancima, i možda sutra opet s Njemcima, protiv Rusa i komunizma.

    A pitanje Tita će se rješiti kao i pitanje sliepog crieva, koje za Zapad ne vrši koristne funkcije, a škoditi može.

    Vas sve i vaše obitelji pozdravlja, uz naš stari pozdrav BOG I HRVATI.

    Odani, podpis Maks.

    Bobani

    28-04-2014, 18:08

    Pismo Maksa Luburića Anti Kršiniću 27.lipnja 1954.‏

    Stan, 27. VI. 1954.
    Br. Ante Kršinić

    San Lorenze, Cal., USA.



    Dragi Ante !

    Obećao Ti opširno odgovoriti, pa to evo i činim, nakon što sam "smlatio" najžurnije poslove u mom malom gospodarstvu, gdje sa mojom suprugom radim i živim. Ujedno sam morao srediti i najnoviju "DRINU", a znate, da sve dolazi rukom pisano, pa sve valja ispravljati, prepisivati, zatim korekture praviti i držati veze svuda na svietu. Ne stigne čovjek nešto pametna i sredjena napisati. Pokušati ću to sada Tebi, a ako ne uspijem, onda krivi kišu, koja nas je ove noći potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti.

    Radi "DRINE": nisam se ljutio, nego sam razaslao Okružno pismo i dao na znanje, da nikom nećemo pisati, ni slati "DRINE", ako nam svoju adresu ne potvrdi. Ljudi se skiću, a zaborave nam to javiti, pa onda uzalud pošta i novine, i propada, i vraća se i dolazi u ruke nepoznatih. Tako smo poslije Božića sve veze, nepotvrdjene i ne provjerene obustavili. Ja se veselim, da si na istom mjestu, da radiš, da imaš sredjen život itd., što se ne može reći za mnoge naše ljude.

    Sada vidim da sam pisao sa Ti. To je naime naš ustaški običaj ukorjenjen u ratu, i jedva se odučavamo od toga. Ti si stari borac, imaš i godine, pa budimo kao i drugi i govorimo si Ti.

    Molim Te, da pozdraviš prijatelja Vidića, da mu se zahvališ na pomoći datoj za "DRINU", a isto tako i moga zemljaka fra Nikolu, kao i sve "pravovjerene". Drago je čovjeku čuti, da ima "svojih" i da su dobro i da se sjećaju onih, koji rade i vjeruju, jer je to podstrek i moralna pomoć, koju i mi zapovjednici i te kako trebamo.

    Vidim, da si prošao rat na Pacifiku, bio ranjavan, pa tako će Ti biti jasnije mnogo toga, što se dogadjalo u Hrvatskoj, iako to nije bilo dosta, jer je ono bio klasični, frontalni, redoviti rat, dok smo mi vodili rat i ustanak, revoluciju i što god hoćeš. Znam da je bilo gerile i na Pacifiku, ali Balkan je gori, nego svi Japanci, Malajci i Koreanci skupa. Srbi su rodjeni gerilci, petsto godina pod Turcima su se hajdučki odgajali, uzeli hajdučke običaje, moral, taktiku i psihologiju hajduka poprimio čitav jedan narod, kraj toga brdjanin, gorski i pastirski narod, dakle pogodan za hajdukovanje. Ako bi Amerika vodila rat onake vrsti, odnosno pobijala redovitim divizijama, onda bi trebali 50 divizija, jer bi nestajale kao i njemačke.

    Nadam se, da ćemo se naći u borbi protiv komunizma, onog Malenkovog i onog Titova, Ti kao američki vojnik, ja kao hrvatski, ali za isti ideal, za slobodu, državnost naše domovine i za slobodu i dostojanstvo svih ljudi dobre volje na svietu.

    Ja imam jednog tetka i očeva brata, (dakle stric Maksa Luburića koji se je oženio sa Korčule, mo. Otporaš) koji se oženio sa Korčule. Bio sam tri puta na Korčuli, još kao diete, jer sam poslije otišao u emigraciju, i onda već znaš kako je išlo. Imao sam za vrieme rata dosta naših ustaških dobrovoljaca sa Korčule, a inače bilo je i tamo svašta, kako ćeš i sam znati, najviše radi onih gadova "digića" Talijana. Dao Bog, da nam Domovina bude slobodna brzo i da sretno možemo doći u naša sela i gradove, naše otoke i naša brda. Možemo u drugim zemljama i bolje živiti, ali sretni možemo biti samo tamo.

    Veseli me, da je prijatelj Vidić moj zemljak. Mislim da bi morao biti od Gorice ili Sovića, (Ja sam iz Sovića i kod nas ima Vidića. Da li je ovaj Vidić iz mojeg sela Sovića, ne znam, mo. Otporaš) iz Bekije, jer tamo ima Vidića, a ima i u Makarskoj, na granici sa Ljubuškim. Svejedno, glavno je, da je čestiti i državotvoran, a kao stari Domobranac, šta drugo može i biti. Toplo mi ga pozdravite i uručite mu jednu moju fotografiju, koju prilažem za Njega. (Radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina, original te slike se sada nalazi kod jednog vrlo državotvornog Hrvata u Zagrebu a kod mene kopija, mo. Otporaš).

    Frank Fekter je bojnik, izvanredan čovjek. Veliš da ne pozna stanja u toj zemlji. Možda. A ima nešto, što je u nama, pa makar i poznavali stanje. Mi smo za rata padali kao klasje. Svaki dan i svaki čas. Posebno ustaški častnici, što je i dalo podrške momčadi, da juriša, da gine i da trpi sve nepodobštine koje su Tebi dobro poznate. Pa čovjek, koji je svaki dan čuo pjevati : glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate, - nezna dobro cjeniti svoju glavu. Naučio je na pregaranje, pa (su) se sve čini dobro, ako i nije dobro, kao što i nije..... Stariji su već opekli prste sa Domobranom i Kolom, (po svoj prilici general misli na Coca Cola, mo) a i godine staloženog života u toj zemlji, unutarnji mir i red, blagostanje, zatim i tamošnji demokratski sistem, koji umiruje i zabrinjuje iste, - sve je to pomoglo da naši stari Domobranci drukčije gledaju na stvar, nego nova emigracija, iako smo plod istog stabla. Da, isto stablo, ali drugo podneblje, drugo kalamnjenje. U nekim mjestima: Cleveland, Chicago, New York, itd. nešto se postiglo, ali još uvjek najvići dio starih drži se po strani, ili pak drži sa fratrima i sa UH., (UH je Ujedinjeni Hrvati,mo) i ne želi čuti za nove. Možda jer se ne razumiju, jer se boje, itd.

    Ja sam u tom pravcu mnogo poduzimao, ali sa malo uspjeha. Osim Erića, koji je danas skupio nove, posebno nakon smrti Sulentića, jedva ima starih, koji rade. Godine isto čine svoje, nema sumnje, ali eto vidim, da ima "starih", koji su i te kako mladi, kao i Ti. Pa kao američki gradjani i vojnici, imate više prava, mogućnosti i mogli bi mnogo napraviti, da se krenemo s mrtve točke, ma i ne napravili čudesa radi nesretne politike s Titom. Ako, dakle, učiniš koji pozitivan korak, da skupiš stare i mlade, onda si zaista izvršio svoje "držanstvo", kako bi naš Stari rekao. Ja ću jako rado pomoći, ako je to moguće, savjetom, uplivom na naše nove za moderaciju, što bilo. Možeš na mene računati.

    Sada ću pokušati dati konkretne odgovore na Tvoja numerirana pitanja odnosno stavke:


    1.

    Upravo sam jučer čitao članak poljskog ministra Sumlakovskog, koji je predstavnik Poljaka u komitetu u Madridu, i on kaže, da treba postaviti Vladu, Vojsku, Organizme, pa makar to bilo i simbolički, a ako mogu nešto napraviti, tim bolje. To me je i ponukalo, da sam izvukao Tvoje pismo, koje je trebalo čekati, dok dobijem odgovor od Džaferbega i nekih naših ministara, kojima sam pisao o Tvojim sugestijama. Nadam se svaki čas odgovoru, ali nema sumnje, da Vlada postoji, imamo ju, samo bi ju trebalo, možda, upodpuniti i to predstavnicima drugih grupa, kontinenata, itd. Naime, da to ne budu stari ministri, nego da se uzmu i novi, mladji elementi, uzevši u obzir kontinente, da budu po svim kontinentima razdjeljeni i da mogu tamo djelovati.

    U isto vrieme, da bi se stvorilo neke vrsti Tajnog Državnog Savjeta, sa predstavnicima na sve strane, svih socijalnih i staležkih klasa, dobi, vjera i političkih grupacija. To je potrebno, ali se bojim, da će se moći nešto učiniti, jer ovog časa mi se nalazimo još uvjek u stadiju bjegstva, koje je započelo 1945., jer je i sada Tito predstavnik demokracije za nas Hrvate i on odlučuje, kome će glava dolje, a nedaj Bog, da bi se Andriji (u to doba 1954. god. bilo je suđenje dru. Andriji Artukoviću u Los Anđelesu za izručenje u Jugoslaviju, mo. Otporaš) šta dogodilo, koliko će ljudi vjerovati, da postoji demokracija i da je sposobna za život. Dok se ne vide konture nečeg solidnijeg nedaju se ljudi upregnuti, a ne samo masa, koja se pokreće samo u predvečerje velikih dogadjaja, nego ni predstavnici nacionalnih grupa, koji još neznaju "kaj bu". (Ovo "kaj bu" ili "bum vidili" je uobičajna izreka dra. Vladka Mačeka. Ovo je general Drinjanin često spominjao i ponavljao u svojim opisima u 15/16 nastavaka "Povodom smrti dra. Vladka Mačeka" koja su izlazila u novini OBRANA 1965. godine, mo. Otporaš)


    2.

    Svadje! To je posebno pitanje. Recimo "Sv. Ante /Plovidba/". (ovo ne znam šta bi moglo značiti, osim uobičajnih proslava u hrvatskoj emigraciji kada su se slavila tri (3) Antuna: Starčević, Radić, Pavelić u zajednici sv. Ante Padovanskog 13 lipnja, te uz to i Dan HOS, mo. Otporaš) Oni su jednostavno rješili stvar, nazvavši nas zločincima, zlikovcima, banditima, fašistima, komunistima. Prema tome, kog vraga se može raditi s njima. Mi znamo o čemu se radi. Vatikan ne će mir sa Titom, jer ne vjeruje u Hrvatsku. Ne vjeruje mnogo ni u pobjedu evropskog antikomunizma i kao što traže "modus vivendi" u Poljskoj, traže i u Hrvatskoj. Pa kako su Poljaci uvjek Poljaci, a mi smo, prema tome, Jugoslaveni ili Hrvati, treba akceptirati one, što je - danas. A to je Srbe, komunizam, Jugoslaviju i Beograd. Pa kako ne će da izostanu, natječu se u ocrnjenju, drugi "čekaju", treći se ogradjuju, neki su tek oprezni, itd. To je "pobuna duhova" radi izgubljena rata. Treba se spremati za novi rat. S kim da idemo?


    Maček je pacifista, on neće rata, a pobjediti komuniste krunicom i tolstojevštinom, to se ne može.

    Tko ga je pobjedio do sada? Franko, a kako, to znamo mi. Sve one, što o nama kažu, sve su rekli Franku. Baš sam o tome pisao u zadnjoj "DRINI" koju ću ti dati poslati iz Clevlanda, da ne čekaš dok ti od mene stigne. Evo sada u Sydneyu : došao vlč. Mihalić i tražio , na brzinu, da mu se da mjesečna plaća i kupi auto, da može obići svu Australiju. Ljudi tek počeli kupovati odjela, slati sirotinji kući koju šoldu i sada ovaj na brzinu i na friške, hoće - aute. Novi i u gotovu. E ljudi ne daju. Sada ih je proglasio sve komunistima. Domaći Srbi otišli do vlasti i rekli, da svećenik govori da su svi Ustaše komunisti. (Dakle, za Srbe svi Hrvati su Ustaše i u ovom slučaju su sada i komunisti, mo. Otporaš) I kako je upravo sada antikomunistički kurs, može biti vraga. Sada, ili moramo skrštenih ruku gledati, kako nas denunciraju, blate, truju strani svjet, koji ne pozna, - ili se moramo braniti.Težko pitanje, vrlo težko. (Ovdje se radi o pitanju kojeg je postavio brat Ante Kršanić generalu Drinjaninu da se u "DRINAMA" ne napada. General odgovara ovako kako i odgovara: "Težko pitanje, vrlo težko", mo. Otporaš) I to da čine svećenici, kao Kamber (Charles Kamber svećenik hrvatske župe u Torontu, mo), koji su nosili ustaške pukovničke odore, bili "ustaški povjerenici", vršili vlast itd. I sve išlo dobro, dok Rusi nisu preplavili sve. zar smo od heroja postali hajduci one noći, kad smo morali napustiti Zagreb? Čim novinari moradoše napustiti vile, aute i ne dobiše plaće, eto vraže, sve se okrenulo.


    3.

    Imaš podpuno pravo. Ne gubiti živce i spremati se. U Domovini i inozemstvu, Svaki svoj posao, svoje mjesto i odgovornost. Nije idealno sve što postoji. Ali ono, što postoji, možda može služiti za polaznu točku. Ja sam ostao kao zalaznica sa II. Sborom ustaša, dobrovoljaca. Tukao sam se, da se mogu izvući druge stajaće i rezervne trupe, časničke škole, itd., kako bi imali u emigraciji ljude, mladost, časnike, intelektualce, ministre i generale. Vjerovali smo, da sa Rusijom mora doći do rata i danas vjerujemo. Znaš kako smo svršili.

    Ja kada sam vidio, da ljude predaju probio sam partizanski obruč i vratio se natrag, kao i general Boban. (Ovdje se mora nešto nadodati za današnje prilike i za današnji hrvatski naraštaj, a to je da je hrvatska državna vlada NDH imala jednu vrst garancije od strane Saveznika da ih se neće izručiti Titi i partizanima. Na osnovu te nazovi "garancije" hrvatska vojska i civili su išli s pouzdanom vjerom u ruke Saveznika, tj. Zapada, a ovi su ih iznevjerili i judinskom izdajom izručili Titi i partizanima, mo. Otporaš). Stvorio sam Križare, ja, i moji prijatelji, vodili ih i čekali. Ali šta? Kada sam vidio, da Zapad još nije zreo za obračun sa Rusima, a kako sam bio ranjen u nogu, te sam izišao van i došao u emigraciju 1947. godine. I počeo sam okupljati ljude, koje se jedva moglo zamisliti nakon Kavranove neuspjele akcije. kojom su nastradali unatoč mojim opomenama i savjetima.

    Predalo mi je /Državni Odbor/ (po mome saznanju radi se o novoosnovanoj organizaciji "DRŽAVNI ODBOR" kojeg su istaknuti članovi hrvatske državne vlade NDH osnovali odmah poslije Tragedije Bleiburga. Taj DRŽAVNI ODBOR je koordinirao sve aktivnosti tadašnjeg rada hrvatskih izbjeglica, uključivši i Akciju Božidara Kavrana, Kavranova akcija mo. Otporaš) poslove Odpora u najteže vrijeme. Nastavio sam i s pomoći "DRINE" skupio borce po cielom svietu.

    Nastojim sačuvati živce i zdravlje, vjeru i vedrinu. To je sve, što se u ovim okolnostima može učiniti. Ja vjerujem u rat, jer poznam komunizam. Zapovjedao sam ustaškim Zborom, imao sam 50.000 /na kraju/ vojnika - dobrovoljaca, imao sam nadzor nad više institucija za sigurnost, kaznione, logore itd., kao i nadzor nad tajnom službom, pa znam šta je komunizam.

    Za vrijeme NDH imao sam svaki dan ujutro u 8 sati u ruci sve što su rekli zapadni saveznici, kao i Moskva. Nastojim i sada činiti isto i mjeriti. Radi se o vremenu. Sada nas Amerika ne će, ali će nas trebati i htjeti. Nas i sve druge. Amerika bi danas išla u preventivni rat, išli bi bez velike glavobolje, jer znaju, da će svaki dan Rusija biti jača i da će poslie biti gore, ali NE MOGU UVJERITI SVOJ NAROD. Ne mogu stvoriti psihozu koja je potrebna da se žrtvuju milijuni ljudi. Ili čekati Ruse, koji će pokrenuti crnce, slavene, sve vrsti nezadovoljnika, sve glupane i zvekane, kojih imade i u Americi i onda će tek viditi Amerikanci, o čemu se radi i šta je komunizam.

    Šta mi možemo: čekati i spremati se, prema skromnim sredstvima, koja nam hrvatski borci stave na raspolaganje. Ostavio sam nešto u Domovini (ovdje on misli na oružje i drugu ratnu spremu, kao, možda i za sigurno, svoja vojnička odlikovanja, odoru i sve što je u ratu stekao, mo. Otporaš), spremio nešto vani. Franka su nazivali istim imenima, njegov ministar i general Munoz Grandez je bio "ratni zločinac" kao i ja i na što sam jako ponosan, ali sve će to vrijeme urediti.

    Zvat će nas i mi ćemo ići. I nećemo zaboraviti braniti naše interese. Nama je Amerika u našoj Domovini, na Korčuli, Zagrebu i Ljubuškom. Stvar sa Titom će se rješiti na jedan ili drugi način. Mi bi ga ubili sutra, ali bi prva Amerika optužila nacionaliste, da radimo za - Rusiju. Ne. Neka ga ubiju nezadovoljni komunisti (to bi mu se i dogodilo da je dočekao do kraja propasti komunizma kao i rumunjski diktator Nikola Čaučeski, mo. Otporaš), kao što će i biti, ili neka ga ubiju Amerikanci, ta velika djeca, nakon što ih izda. Nitko još komunistu nije mogao poslati protiv majčice Rusije, a najmanje pak Srbina i Crnogorca, koji su stvoreni i ciele povjesti branjeni po Rusima. Ja mislim nastaviti istim putem, i prema mogućnostima.

    Sreća je, da sam se oženio dobro, naime, da mi je ženina obitelj pomogla, jer inače sve bi bilo stalo. Ali ipak krećemo, i vjerujem, da će borci uvjek pomoći, jedan, masa, društva, grupe, ali uvjek netko. Dali će nas drugi Hrvati sliediti, to ne znam. To su politička pitanja, koja su za mene rješena, jer sam djelatni general Hrvatskih Oružanih Snaga i tako meni će zapovjedati moj Vrhovni Zapovjednik. Politikom, onom stranačkom i partijskom, ne mislim se baviti, ni onda, ako bi bila naša, ustaška, starčevićanska. Interesira me oslobodilačke i državotvorna politika.

    Mnogi misle kao i ja, a mnogi misle i protivno i iz oportunističkih razloga odriču se nas, koji smo proveli čitav život u borbi i koji smo JEDINA GARANCIJA ZA USPJEH. Amerika će biti i previše okupljena svojim velikim jadima, a na našem prostoru odlučivat će Bog, Ustaše, Četnici i partizani. (Kolika velika pronicljivost!,mo. Otporaš) Drugi će čekati ishod borbe, pisati pisma i novine će hvaliti jedne ili druge, čekati i mudrovati. Prema tome, kako vidiš, ja ne mogu prisiliti ljude da idu sa mnom, jer su svi bili i jesu i bit će samo i jedino dobrovoljci. Ovi znaju ginuti, žrtvovati se. Ovi će doći sami. Ja ne mogu i ne ću rješiti nijednog političkog pitanja, iako vjerujem, da će to naši rješiti u danom času. JA SE SPREMAM BORBOM I ŽRTVOM STVORITI POLITIČKI KAPITAL U DANOM ČASU, A SLUŠAT ĆU SVAKOG TKO BUDE VODIO HRVATSKU DRŽAVU.

    Imam 42 godine (Moram ovdje nešto nadodati što me uistinu gnjavi i muči. Imaju dvije verzije kada je rodjen Vjekoslav Luburić. Neki tvrde 1913. a neki 1914. godine. Ovo njegovo rukom pisano pismo je pisano 27 lipnja 1954. godine. Dakle, po ovom pismu Maks Luburić bi trebao biti rođen 1914 a ne 1913 godine, mo. Otporaš) i 25 godina se nalazim u djelatnoj službi Domovine i s oružjem u ruci. Znam, da to nije sve, što bi Hrvatska trebala od nas. Nu ovog časa i ovim okolnostima, više se neće moći napraviti. Imam kontakt, javan ili tajan, sa svim onima, koji bi zaista nešto mogli napraviti. Ako dodju bolji časi bit će i toga. Zavisi sve u prvom redu ipak o nama samima i onda - o Americi.

    Rekao sam Ti o Americi i američkim vodjama. Znaju da treba ići u rat, ali ga se boje. Ako će medjusobni strah od atomske bombe odstraniti upotrebu istih onda će komunizam ići svojim putem, oslanjajući se na iskustvo i čovjeka. I napravit će, nažalost, kao i dosada. Francuska već pravi svoj mir, Engleska je radi Indije i trgovačkih interesa nemoćna.

    Ostaje Amerika i američki ljudi, koji previše dobro živu, da bi shvatili, da trebaju sve izgubiti. Ali najgore je da time neće izbjeći rata. Ima tri rata : klasični, atomski i gverilski. Ali s njim treba računati.Tisuću milijuna su komunisti organizirali i vara se onaj tko već od 1917. godine čeka, da se sruši iznutra. Roosvelet je bio paralitičar a Churchill ima prko 80 godina i iz vlastite perspektive i psihologije gledaju na problem svjetova. Tu je tragedija. Mi šta možemo napraviti? Čekati, vjerovati i podržavati vjeru u drugima. Bog će nam svima suditi, a Poviest će ipak na kraju istinu reći svima : velikima i malima, pobjednicima i pobjedjenima. Mi ćemo do kraja vršiti našu misiju. Ja osobno tako misim, i vjerujem najveći broj preživjelih hrvatskih vojnika tako misle.

    Slati ću Ti deset "DRINA". Ako želiš više piši. Daj ih starima i novima, a kada mogneš piši, ja ću Ti rado i iskreno odgovoriti na svako pitanje. Možda uvjek neće biti ono što bi ti želio, ali ja tako mislim i tako pišem. Mlad sam u godinama, ali previše star u borbi i životnom iskustvu. Znam da se komunizam može pobjediti samo borbom i krajnjom žrtvom, poznavajući njih, partiju, taktiku i psihologiju tih ljudi, znam, da valja raditi r a d i k a l n o.

    Pomladiti redove i čekati. A s komunistima drugog razgovora nema. Sviet će doći na to. To ću i u "DRINI" propadirati. Kad mognete nadjite joj prijatelja, jer 90 posto ju čita i džabe dobiva, a može ili neće pomoći. Vjerujem da ćemo jednom biti ponosni na ono, što smo učinili.

    Rekao sam za prijatelja Vidića, a evo drugu šaljem Vama i jednu za vlč. Pehara. Možda ste vidili uniformu hrvatskog generala, možda niste. Neka Vam bude za uspomenu. (radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina i njegove supruge Isabele, mo. Otporaš)

    Ja se nisam predao 1945. nego sam otišao u hrvatske šume i u Vran planini udario Stožer. Danas ga imam u Madridu i u ovoj plemenitoj zemlji nadjoh drugaricu, koja je već Hrvatica i hrvatski misli. Ženio sam se usred Bilbao, velikog grada, u katedrali i u hrvatskoj uniformi. Donio sam ju, kao i moje oružje. Imam ga 25 godina djelatne borbe i neću se ni predati nikada, a borit se hoću, onda KADA VIDIM DA MOGU NOSITI UNIFORMU I MOJE ORUŽJE, koje sam upotrebio protiv neprijatelja Boga, Države, Naroda i Čovjeka. Imam pet rana, ožiljaka, bogato iskustvo, a nastojao sam naučiti i šta nova, pa čekam i ako Bog da, naći ćemo se još.

    Još bih Vam rekao koju o FBI. (Federal Bureau of Investigation, mo) Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude sa FBI. Ja se bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolje bi bilo razgovarati sa jednim od tih ljudi. Oni su intelegentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti, da će nas progoniti. Rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. Išli smo s Njemcima, idemo s Amerikancima, i možda sutra opet s Njemcima, protiv Rusa i komunizma.

    A pitanje Tita će se rješiti kao i pitanje sliepog crieva, koje za Zapad ne vrši koristne funkcije, a škoditi može.

    Vas sve i vaše obitelji pozdravlja, uz naš stari pozdrav BOG I HRVATI.

    Odani, podpis Maks.

    Bobani

    30-04-2014, 11:19

    HOĆE MENE OŽENUTI STRINA, NEĆE STRINA NEGO ARGENTINA


    HOĆE MENE OŽENITI STRINA - NE ĆE STRINA NEGO ARGENTINA

    (Pjesma uz gangu koju su po hrvtskim selima pjevali naši hrvatski mladići odmah poslije rata i tom pjesmom htjeli dati do znanja hrvatskom narodu da se "njihove djevojke" nalaze u Argentini, a to su bili Ustaše koji su se spasili Bleiburškog pokolja. Osobno sam bio saslušavan u "Stanici Narodne Milicije" Sovići zbog te pjesme, a mnogi mladići pa i neke djevojke su završili u zatvorima ili odvedeni na prisilne radove...

    Donosim jedne generalovo pismo kojeg je pisao suradniku Anti Kršeniću u Californiju. Pismo nema datuma ali na omotnici/kuverti poštanski žig nosi datum 28 rujna 1955. godine. U pismu je bila i OKRUŽNICA koja, skoro, u detalje opisuje situaciju Hrvata u revolucionarnom smjenjivanju peronističke vlasti u Argentini. Ja sam o tome iznio 25 lipnja ov.g jedan Poglavnikov sažeti izvještaj. Ova OKRUŽNICA popunjava prazninu Poglavnikova izvještaja. Sada najprije donosim pismo Anti Kršaniću, a poslije ovoga ću u cijelosti iznijeti OKRUŽNICU. Mo. Otporao)


    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    ured glavnog tajnika
    (Datum s poštanskog žiga 28 rujna 1955., mo)

    TAJNO.

    Bragi brate !

    U prilogu Vam šaljem najnovije OKRUŽNO PISMO, koje nastojte što prije razpačati medju naše ljude, a posebno medju one, koji su udaljeni od centara. Nastojte svim sredstvima proširiti misli istaknute u OKRUŽNOM PISMU, pridavajući posebnu važnost pokušaju "IZBORA" (jedan mjesečnik kratkog života kojeg su izdavali Hrvati u Argentini, mo), da Poglavnika i naš Pokret predstavi u lažnom svjetlu. Svima nam je poznato, da Poglavnik sa ogromnim brojem naših prvaka živi u Argentini, pa nisu imali mnogo mogućnosti, nego su morali prihvatiti tamošnju situaciju. U takovim okolnostima naši se nisu mogli dovoljno braniti od podvala "IZBORA", radi čega je ta dužnost bila pala na nas.

    Poglavnik je uviek bio u najsrdačnijim odnosima sa Crkvom, pa tako i nadalje treba sve činiti, da vi svi u vašim sredinama djelujete kako smo mi to i uobičajali. (Ovdje se radi da je peronisički režim došao u sukob s crkvom te tako postao neprijatelj i crkve i katolika u svojoj zemlji Argentini. Došlo je do revolucije koju je poveo general Eduardo Lonardi. U toj argentinskoj reveoluciji perosistički režim se istakao u paljenju crkava i progonu crkvenih dostojanstvenika. Jugoslavenske tejne i javne službe i njihova promidžbena mašinerija, naravno uz podršku nekih naivnih Hrvata oko časopisa "IZBOR" su dojavljivali revolucionarnoj JUNTI Eduarda Lonardija da su Poglavnik i Ustaše sudjelovale na strani Peronista u progonu svećenstva i paljenju crkava. Kada je JUNTA došla na vlast, počela su masovni progoni i hapšenja istaknutih Hrvata. Mnogi su završili u zatvorima...Ostalo čete razumijeti i shvatiti iz OKRUŽNOG PISMA kojeg ću poslije ovog pisma iznijeti. Mo. Otporaš) Od dana kada smo štampali letak nastale su političke promjene u Argentini, gdje je Peron izgubio vlast, pa nastojte svim sredstvima spriečiti lažno tumačenje naših političkih protivnika o tobožnjem ustaškom sudjelovanju na strani Peronista, a protiv Crkve.

    Poznati su nam srbski i slovenski izvori, koji te viesti fabriciraju, a za predpostaviti je, da će biti i Hrvata, koji će ih pokušati širiti.

    Javljajte se redovno i najstojte organizirati i poslati suradnju za DRINU, a posebno bi nas radovali mali ratni prikazi borbi, života i stradanja u Dalmaciji i njenim otocima.

    Pišite mi na istu adresu t.j. Isabel Hernaiz, Beniganim, bez obzira kakovu mi naznaku stavili na kuvertu, ili ako bi vam se javili iz koje druge zemlje. Pošta će u svakom slučaju funkcionirati i svaka žurna stvar će biti riešena, a ako vam ne bi obširnije pisali za ovo prieme to je zato, jer smo spriečeni s poslovima na drugim sektorima.

    Za Poglavnika i Dom - Spremni !
    (podpis general Drinjanin.)



    OKRUŽNICA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA


    SVIM HRVATIMA U SVIETU

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    glevno tajničtvo
    Br. 7129/55
    Okr. pismo br. 104/1955,
    Stan, 20 listopada 1955.

    SVIM HRVATIMA U SVIETU

    Svima su Vam, barem u krupnim potezima, poznati dogadjaji zadnjih sedmaica u Argentini kao i posljedice, koji bi sbog tih dogadjaja, lažno intrepetiranih, himbeno i bezdušno izkorišćavanih od raznih neprijatelja hrvatskoga naroda, mogla doživjeti hrvatska skupina u Argentini, i to posebno njezini prvoborci s Poglavnikom na čelu. Mi smo već učinili neke korake kod uglednih osoba, kako bi se pružila moralna pomoć i zajamčio zakonski postupak progonjenim Hrvatima, progonjenim na temelju podlih laži i najnižeg ocrnjivanja.

    Budući da nove viesti govore o pogoršenju stanja o - povećanoj djelatnosti naših neprijatelja i protivnika - ovime proširujemo akciju na najšire slojeve hrvatske emigracije, kako smo to činili i u drugim sgodama, kada su bili ugroženi hrvatski životi i hrvatski interesi.

    Poznato je, da je Argentina - u času, kada nas nitko nije htio primiti, u pretežko doba naše poviesti - primila mnogo tisuća hrvatskih izbjeglica, da ih je primila i da im je pružila zaštitu, osiguravši im život dostojan ljudi. Hrvatske su izbjeglice razumjeli značenje toga gesta, te su se pokazale kao zahvalni sinovi nove domovine, nastojeći sa svojim radom odužiti se za širokogrudni priem, ali ne pojedincima, već čitavoj argentinskoj naciji. Hrvatske su izbjeglice pristupile izgradnji Argentine sa svim svojim sposobnostima, dok su se u politički život uključili samo nekoliko, koliko je to tadašnji peronistički režim zahtjevao od svih izbjeglica. Hrvatska je skupina služila Argentini, a ne prolaznome peronističkom režimu.

    Treba požaliti, da je spomenuti peronistički režim poveo samoubilačku borbu protiv katoličke Crkve, a treba energično osuditi, da su paljene crkve i da je progonjeno svećenstvo, s čim hrvatska skupina u Argemtini nije imala ništa zajedničko. Hrvatski Narodni Odpor, vjerni tumač osjećaja goleme većine hrvatske emigracije i cijeloga hrvatskoga naroda, osudio je takove i slične čine, i to jasno u svom službenom glasilu "DRINI" kao i u okružnim pismima, što je poznato čitavoj hrvatskoj emigraciji. Pouzdano znamo, da ni jedan jedini Hrvat nije sudjelovao u tom svetogrdnom poslu, zato s pravom možemo - i moramo - ustati na obranu naše hrvatske braće, kojima lažci i klevetnici, koji su davno pogazili obraz i ponos, pripisuju razna zlodjela, pred kojima se zgraža ljudsko srce.

    Jugoslavensko komunističko poslanstvo u Buenos Airesu fabricira "dokaze" o tobožnjom sudjelovanju Ustaša u paljenju crkava, a neki naši politički protivnici u želji, da se nametnu za vodje hrvatskoj skupini ili da je dezorganiziraju i unište, ako im ne uspije postati vodjama, svojski pomažu i šire jugoslavensko komunističke obtužbe ne samo protiv Ustaša nego i protiv samih članova Hrvatske Državne Vlade u izbjegličtvu, protiv starješinstva hrvatskog Domobrana i protiv čitavog niza naših prvoboraca.

    Oslanjajući se na te laži i podvale, nove argentinske vlasti, koje još ne poznaju istinsko stanje stvari, vrše premetačine u stanovima naših ljudi, zatvaraju ih, (sličnu stvar su francuske vlasti činile s nama državotvornim Hrvatima prigodom sastanka u Parizu u ožujku 1960. gogine,: De gaulle-a, McMilan-a, Eisenhower-a i Kruščeva, te nas internirali preko tri tjedna na otok Korziku, mo. Otporaš), traže oružje i obtužuju ih, da tobože organiziraju protirevoluciju, da su sudjelovali u paljenju crkava i progonu svećenika. Mi smo sigurni, da ni jedan Hrvat nije počinio tako težko i svetogrdno djelo, kao što je paljenje crkava. A kada bi to učinio, mi bismo sami tražili najstrožiju kaznu i javnu osudu. U tome bismo slučaju tražili, da se nama - hrvatskim vojnicima - dadne mogućnost, da mu sudimo i na njemu kaznu izvršimo. Ali nove argentinske vlasti progone hrvatske prvoborce ne sbog počinjenih zlodjela, jer ih Hrvati u Argentini nikada nisu počinili, već sbog lažnih obtužba naših neprijatelja, koji se služe svim sredstvima, da unište ili obezglave moćnu hrvatsku skupinu u Argentini, da bi tako razbili naše falange, koje se spremaju osloboditi Domovinu Hrvatsku od srbokomunističkog jarma i njegove tiranije i robstva. Sbog toga je očito, da je naša sveta dužnost razkrinkati laži i octnjivanja naših neprijatelja i protivnika, kako bismo spasili ugrožene živote naših prvoboraca i kompaktnost naših redova.

    Zato je potrebno, da mi svi: družtva, pokreti, organizacije, skupine, logori, grupe, bez obzira na vjerske ili eventualne političke razlike, apeliramo na novog Predsjednika Argentine, na poznatog vojnika i iztaknutog katoličkog javnog radnika, na generala Lonardia, da uzme u zaštitu hrvatske zatvorenike i hrvatsku skupinu; potrebo je, da tražimo, u ime pravde i demokracije, da novi predsjednik Argentine učini sve, kako bi se bez strasti izpitali "dokazi", koji terete našu braću, i da se zajamči hrvatskim izbjeglicama, poznatim nacionalnim i protukomunističkim borcima, pravedni pravni postupak; potrebno je, da zahtjevamo, da se pravedno i dolično postupi s hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Paveližem, koji je uviek bio praktični katolik i sdušno pomagao sv. Mater Crkvu, kako je to uviek priznavao cjelokupni katolički hrvatski episkopat. (Koliko mi je poznato da se je tih teških i revolucionarnih prevrtničkih momenata naš Poglavnik morao sakrivati, jer je postojala velika mogućnost da se u toj "mutnoj kaljuži" i Poglavnika ulovi i tajnim kanalima odvede za Beograd, kao što se je dogodilo par godina kasnije i sa Adolfom Eichmann/a i tajnim kanalima dopremilo u TelAviv, mo. Otporaš).

    Držeći se gornjih uputa i podataka, pišite apele na jeziku zemlje, u kojoj živite, pošaljite ih zračnom poštom - po mogućnosti preporučeno - na sliedeću adresu:

    Exmo. Senor Presidente da la repubilca Argentina, general Eduardi, Bueons Aires, Argentina.

    Nastojte sakupiti što više podpisa i poslati što više osobnih pisama! Stavite svoju adresu, jer će Vam se odgovoriti, kao što je to bio slučaj i u stvari Dra. Andrije Artukovića. Pokrenite naše prijatelje i saveznike sa njihovim družtvima, organizacije i ugledne osobe, navlastito svećenike.! Treba postupati žurno, da naši neprijatelji i politički protivnici ne bi izkoristili novonastalu situaciju - situaciju nastalu iza revolucije, kada mržnja zna postati jedinim pokretačem akcija i kada naši neprijatelji, loveći u mutnome, ubacuju nove laži i bezdužno ocrnjuju - i uništili ili onemogućili naše prvoborce. Treba raditi odlučno, jer naši neprijatelji i politički protivnici , izkorišćuju uzvrele strasti, svojstvene svakom većem preokretu, da onemoguće našu rodoljubnu djelatnost i oslobodilačku borbu; prikazuju nas i naše prvoborce pred svietom i svjetskim javnim mnienjem kao avanturiste i teroriste, kao zaklete neprijatelje vjere i kao obične zločince! Neprijatelj opet posegao za obtužbama i klevetama! U pitanju su Hrvati! Na neprijateljske laži i klevete odgovorimo istinom! Pokažimo svietu, da smo povezani; na smrt i život! Braneći našu braću, branimo i sami sebe!

    U ovim težkim časovima mi obnavljamo našu vjernost državnom Poglavaru i Vrhovnom zapovjedniku, Poglavniku Dru. Anti Paveliću, na koga posebno vrebaju neprijatelji Hrvatske i njezine budućnosti. Mi, vojnici katoličke vjere, očitujemo i iztičemo svoju odanost Crkvi, kako smo ti uviek činili, ne samo riečima već i djlima.

    Sigurni smo, da će katolik vojnik, novi Predsjednik Argentine, General Lonardi, izići ususret našim molbama i apelima, da će udovoljiti pravdi i istini i tako uništiti sve neprijateljske laži i klevete.

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    General drinjanin v.r.
    Pukovnik Pušić v.r.

    Bobani

    30-04-2014, 11:20

    HOĆE MENE OŽENUTI STRINA, NEĆE STRINA NEGO ARGENTINA


    HOĆE MENE OŽENITI STRINA - NE ĆE STRINA NEGO ARGENTINA

    (Pjesma uz gangu koju su po hrvtskim selima pjevali naši hrvatski mladići odmah poslije rata i tom pjesmom htjeli dati do znanja hrvatskom narodu da se "njihove djevojke" nalaze u Argentini, a to su bili Ustaše koji su se spasili Bleiburškog pokolja. Osobno sam bio saslušavan u "Stanici Narodne Milicije" Sovići zbog te pjesme, a mnogi mladići pa i neke djevojke su završili u zatvorima ili odvedeni na prisilne radove...

    Donosim jedne generalovo pismo kojeg je pisao suradniku Anti Kršeniću u Californiju. Pismo nema datuma ali na omotnici/kuverti poštanski žig nosi datum 28 rujna 1955. godine. U pismu je bila i OKRUŽNICA koja, skoro, u detalje opisuje situaciju Hrvata u revolucionarnom smjenjivanju peronističke vlasti u Argentini. Ja sam o tome iznio 25 lipnja ov.g jedan Poglavnikov sažeti izvještaj. Ova OKRUŽNICA popunjava prazninu Poglavnikova izvještaja. Sada najprije donosim pismo Anti Kršaniću, a poslije ovoga ću u cijelosti iznijeti OKRUŽNICU. Mo. Otporao)


    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    ured glavnog tajnika
    (Datum s poštanskog žiga 28 rujna 1955., mo)

    TAJNO.

    Bragi brate !

    U prilogu Vam šaljem najnovije OKRUŽNO PISMO, koje nastojte što prije razpačati medju naše ljude, a posebno medju one, koji su udaljeni od centara. Nastojte svim sredstvima proširiti misli istaknute u OKRUŽNOM PISMU, pridavajući posebnu važnost pokušaju "IZBORA" (jedan mjesečnik kratkog života kojeg su izdavali Hrvati u Argentini, mo), da Poglavnika i naš Pokret predstavi u lažnom svjetlu. Svima nam je poznato, da Poglavnik sa ogromnim brojem naših prvaka živi u Argentini, pa nisu imali mnogo mogućnosti, nego su morali prihvatiti tamošnju situaciju. U takovim okolnostima naši se nisu mogli dovoljno braniti od podvala "IZBORA", radi čega je ta dužnost bila pala na nas.

    Poglavnik je uviek bio u najsrdačnijim odnosima sa Crkvom, pa tako i nadalje treba sve činiti, da vi svi u vašim sredinama djelujete kako smo mi to i uobičajali. (Ovdje se radi da je peronisički režim došao u sukob s crkvom te tako postao neprijatelj i crkve i katolika u svojoj zemlji Argentini. Došlo je do revolucije koju je poveo general Eduardo Lonardi. U toj argentinskoj reveoluciji perosistički režim se istakao u paljenju crkava i progonu crkvenih dostojanstvenika. Jugoslavenske tejne i javne službe i njihova promidžbena mašinerija, naravno uz podršku nekih naivnih Hrvata oko časopisa "IZBOR" su dojavljivali revolucionarnoj JUNTI Eduarda Lonardija da su Poglavnik i Ustaše sudjelovale na strani Peronista u progonu svećenstva i paljenju crkava. Kada je JUNTA došla na vlast, počela su masovni progoni i hapšenja istaknutih Hrvata. Mnogi su završili u zatvorima...Ostalo čete razumijeti i shvatiti iz OKRUŽNOG PISMA kojeg ću poslije ovog pisma iznijeti. Mo. Otporaš) Od dana kada smo štampali letak nastale su političke promjene u Argentini, gdje je Peron izgubio vlast, pa nastojte svim sredstvima spriečiti lažno tumačenje naših političkih protivnika o tobožnjem ustaškom sudjelovanju na strani Peronista, a protiv Crkve.

    Poznati su nam srbski i slovenski izvori, koji te viesti fabriciraju, a za predpostaviti je, da će biti i Hrvata, koji će ih pokušati širiti.

    Javljajte se redovno i najstojte organizirati i poslati suradnju za DRINU, a posebno bi nas radovali mali ratni prikazi borbi, života i stradanja u Dalmaciji i njenim otocima.

    Pišite mi na istu adresu t.j. Isabel Hernaiz, Beniganim, bez obzira kakovu mi naznaku stavili na kuvertu, ili ako bi vam se javili iz koje druge zemlje. Pošta će u svakom slučaju funkcionirati i svaka žurna stvar će biti riešena, a ako vam ne bi obširnije pisali za ovo prieme to je zato, jer smo spriečeni s poslovima na drugim sektorima.

    Za Poglavnika i Dom - Spremni !
    (podpis general Drinjanin.)



    OKRUŽNICA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA


    SVIM HRVATIMA U SVIETU

    HRVATSKI NARODNI ODPOR
    glevno tajničtvo
    Br. 7129/55
    Okr. pismo br. 104/1955,
    Stan, 20 listopada 1955.

    SVIM HRVATIMA U SVIETU

    Svima su Vam, barem u krupnim potezima, poznati dogadjaji zadnjih sedmaica u Argentini kao i posljedice, koji bi sbog tih dogadjaja, lažno intrepetiranih, himbeno i bezdušno izkorišćavanih od raznih neprijatelja hrvatskoga naroda, mogla doživjeti hrvatska skupina u Argentini, i to posebno njezini prvoborci s Poglavnikom na čelu. Mi smo već učinili neke korake kod uglednih osoba, kako bi se pružila moralna pomoć i zajamčio zakonski postupak progonjenim Hrvatima, progonjenim na temelju podlih laži i najnižeg ocrnjivanja.

    Budući da nove viesti govore o pogoršenju stanja o - povećanoj djelatnosti naših neprijatelja i protivnika - ovime proširujemo akciju na najšire slojeve hrvatske emigracije, kako smo to činili i u drugim sgodama, kada su bili ugroženi hrvatski životi i hrvatski interesi.

    Poznato je, da je Argentina - u času, kada nas nitko nije htio primiti, u pretežko doba naše poviesti - primila mnogo tisuća hrvatskih izbjeglica, da ih je primila i da im je pružila zaštitu, osiguravši im život dostojan ljudi. Hrvatske su izbjeglice razumjeli značenje toga gesta, te su se pokazale kao zahvalni sinovi nove domovine, nastojeći sa svojim radom odužiti se za širokogrudni priem, ali ne pojedincima, već čitavoj argentinskoj naciji. Hrvatske su izbjeglice pristupile izgradnji Argentine sa svim svojim sposobnostima, dok su se u politički život uključili samo nekoliko, koliko je to tadašnji peronistički režim zahtjevao od svih izbjeglica. Hrvatska je skupina služila Argentini, a ne prolaznome peronističkom režimu.

    Treba požaliti, da je spomenuti peronistički režim poveo samoubilačku borbu protiv katoličke Crkve, a treba energično osuditi, da su paljene crkve i da je progonjeno svećenstvo, s čim hrvatska skupina u Argemtini nije imala ništa zajedničko. Hrvatski Narodni Odpor, vjerni tumač osjećaja goleme većine hrvatske emigracije i cijeloga hrvatskoga naroda, osudio je takove i slične čine, i to jasno u svom službenom glasilu "DRINI" kao i u okružnim pismima, što je poznato čitavoj hrvatskoj emigraciji. Pouzdano znamo, da ni jedan jedini Hrvat nije sudjelovao u tom svetogrdnom poslu, zato s pravom možemo - i moramo - ustati na obranu naše hrvatske braće, kojima lažci i klevetnici, koji su davno pogazili obraz i ponos, pripisuju razna zlodjela, pred kojima se zgraža ljudsko srce.

    Jugoslavensko komunističko poslanstvo u Buenos Airesu fabricira "dokaze" o tobožnjom sudjelovanju Ustaša u paljenju crkava, a neki naši politički protivnici u želji, da se nametnu za vodje hrvatskoj skupini ili da je dezorganiziraju i unište, ako im ne uspije postati vodjama, svojski pomažu i šire jugoslavensko komunističke obtužbe ne samo protiv Ustaša nego i protiv samih članova Hrvatske Državne Vlade u izbjegličtvu, protiv starješinstva hrvatskog Domobrana i protiv čitavog niza naših prvoboraca.

    Oslanjajući se na te laži i podvale, nove argentinske vlasti, koje još ne poznaju istinsko stanje stvari, vrše premetačine u stanovima naših ljudi, zatvaraju ih, (sličnu stvar su francuske vlasti činile s nama državotvornim Hrvatima prigodom sastanka u Parizu u ožujku 1960. gogine,: De gaulle-a, McMilan-a, Eisenhower-a i Kruščeva, te nas internirali preko tri tjedna na otok Korziku, mo. Otporaš), traže oružje i obtužuju ih, da tobože organiziraju protirevoluciju, da su sudjelovali u paljenju crkava i progonu svećenika. Mi smo sigurni, da ni jedan Hrvat nije počinio tako težko i svetogrdno djelo, kao što je paljenje crkava. A kada bi to učinio, mi bismo sami tražili najstrožiju kaznu i javnu osudu. U tome bismo slučaju tražili, da se nama - hrvatskim vojnicima - dadne mogućnost, da mu sudimo i na njemu kaznu izvršimo. Ali nove argentinske vlasti progone hrvatske prvoborce ne sbog počinjenih zlodjela, jer ih Hrvati u Argentini nikada nisu počinili, već sbog lažnih obtužba naših neprijatelja, koji se služe svim sredstvima, da unište ili obezglave moćnu hrvatsku skupinu u Argentini, da bi tako razbili naše falange, koje se spremaju osloboditi Domovinu Hrvatsku od srbokomunističkog jarma i njegove tiranije i robstva. Sbog toga je očito, da je naša sveta dužnost razkrinkati laži i octnjivanja naših neprijatelja i protivnika, kako bismo spasili ugrožene živote naših prvoboraca i kompaktnost naših redova.

    Zato je potrebno, da mi svi: družtva, pokreti, organizacije, skupine, logori, grupe, bez obzira na vjerske ili eventualne političke razlike, apeliramo na novog Predsjednika Argentine, na poznatog vojnika i iztaknutog katoličkog javnog radnika, na generala Lonardia, da uzme u zaštitu hrvatske zatvorenike i hrvatsku skupinu; potrebo je, da tražimo, u ime pravde i demokracije, da novi predsjednik Argentine učini sve, kako bi se bez strasti izpitali "dokazi", koji terete našu braću, i da se zajamči hrvatskim izbjeglicama, poznatim nacionalnim i protukomunističkim borcima, pravedni pravni postupak; potrebno je, da zahtjevamo, da se pravedno i dolično postupi s hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Paveližem, koji je uviek bio praktični katolik i sdušno pomagao sv. Mater Crkvu, kako je to uviek priznavao cjelokupni katolički hrvatski episkopat. (Koliko mi je poznato da se je tih teških i revolucionarnih prevrtničkih momenata naš Poglavnik morao sakrivati, jer je postojala velika mogućnost da se u toj "mutnoj kaljuži" i Poglavnika ulovi i tajnim kanalima odvede za Beograd, kao što se je dogodilo par godina kasnije i sa Adolfom Eichmann/a i tajnim kanalima dopremilo u TelAviv, mo. Otporaš).

    Držeći se gornjih uputa i podataka, pišite apele na jeziku zemlje, u kojoj živite, pošaljite ih zračnom poštom - po mogućnosti preporučeno - na sliedeću adresu:

    Exmo. Senor Presidente da la repubilca Argentina, general Eduardi, Bueons Aires, Argentina.

    Nastojte sakupiti što više podpisa i poslati što više osobnih pisama! Stavite svoju adresu, jer će Vam se odgovoriti, kao što je to bio slučaj i u stvari Dra. Andrije Artukovića. Pokrenite naše prijatelje i saveznike sa njihovim družtvima, organizacije i ugledne osobe, navlastito svećenike.! Treba postupati žurno, da naši neprijatelji i politički protivnici ne bi izkoristili novonastalu situaciju - situaciju nastalu iza revolucije, kada mržnja zna postati jedinim pokretačem akcija i kada naši neprijatelji, loveći u mutnome, ubacuju nove laži i bezdužno ocrnjuju - i uništili ili onemogućili naše prvoborce. Treba raditi odlučno, jer naši neprijatelji i politički protivnici , izkorišćuju uzvrele strasti, svojstvene svakom većem preokretu, da onemoguće našu rodoljubnu djelatnost i oslobodilačku borbu; prikazuju nas i naše prvoborce pred svietom i svjetskim javnim mnienjem kao avanturiste i teroriste, kao zaklete neprijatelje vjere i kao obične zločince! Neprijatelj opet posegao za obtužbama i klevetama! U pitanju su Hrvati! Na neprijateljske laži i klevete odgovorimo istinom! Pokažimo svietu, da smo povezani; na smrt i život! Braneći našu braću, branimo i sami sebe!

    U ovim težkim časovima mi obnavljamo našu vjernost državnom Poglavaru i Vrhovnom zapovjedniku, Poglavniku Dru. Anti Paveliću, na koga posebno vrebaju neprijatelji Hrvatske i njezine budućnosti. Mi, vojnici katoličke vjere, očitujemo i iztičemo svoju odanost Crkvi, kako smo ti uviek činili, ne samo riečima već i djlima.

    Sigurni smo, da će katolik vojnik, novi Predsjednik Argentine, General Lonardi, izići ususret našim molbama i apelima, da će udovoljiti pravdi i istini i tako uništiti sve neprijateljske laži i klevete.

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    General drinjanin v.r.
    Pukovnik Pušić v.r.

    Bobani

    01-05-2014, 12:49

    JEDNO PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVE NAS.

    (Donosim ovdje jedno pismo u kojem se mi svi možemo na jedan ili drugi način naći. Pismo je puno iskrenosti, pisano od prijatelja prijatelju, prof. Mirku Mehešu. Mirko Meheš je živio u Canadi. Znao sam za njega od prvih dana moje emigracije. Odmah poslije Bleiburga živio je jedno vrijeme u Parizu. Bio je iskreni prijatelj branitelja hrvatskih Ustaša u Marseillskom atentatu Georges-a Desbons-a. Skupa su radili u pomaganju i spašavanju razbacanih Hrvata poslije Bleiburske Tragedije. Možada u tom pomaganju i spašavanju Hrvata - kažem samo možda - ona dvojica su pomogli Maksu Luburiću da se dočepa Španjolske.

    Kada je u rujnu 1962. godine umro u Parizu branitelj hrvatskih Ustaša: Pospišila, Rajića i Kralja, Georges Desbos, fra. Branko Marić iz Madrida je predvodio pogreb. Tom zgodon na sprovod su došli mnogi istaknuti Hrvati svih zvanja. Mene je zapala dužnost da je nosim četeri (4) odlikovanja koje je Georges Desbons dobio od hrvatske državne vlade NDH za sve usluge koje je Maitre Geores Desbons učinio Hrvatima i za Hrvatsku. Odlikovanja Maitre Geores Desbons su po vojničkom postupku položena sa njim u grob ili raku. Slijedi pismo puno ispovijedi i još više razočaranja, ne razočaranja u Hrvatsku nego u ljude bez srca i karaktera. Ovo pismo najviše se bavi prof. Dubičancem koji je živio u Canadi i najviše se radi o Hrvatima iz Canade. Pošto nisam živio u Canadi, mnogi predmeti mi nisu dovoljno poznati, iako sam mnoge osobe o kojima general Drinjanin ovdje piše poznavao. Zato bi iz povijesne perspektive bilo poželjno da se netko javi koje živio u Canadi i komentira na sadržaj ovoga pisma. Pismo je pisano na osam (8) stranica te ću ga u nastavcima iznijeti. Hvala na razumjevanju. Otporaš.)


    general dRINJANIN
    8.2.1965.

    Br.
    Prof. Mirko Meheš
    Sudbury. Canada.


    Dragi moj brate !

    Pišem Vam ovo pismo u onom duhu u kojem smo nas dva bratski radili u duhu ideja "SLUGA DOMOVINE". Vjerujem da ćemo nas dva tako i biti do zadnjega daha života i do konačnog cilja, a to je ostvarenje hrvatske Države, a onda se možemo i svadjati pa i pomlatiti. Vi ste svakako bili u hravtskoj emigraciji jedan od nosioca ideja hrvatske sloge. Gdje god Vi budete tu će se nešto za Hrvatsku raditi. Može Vam ovo izgledati kao neko hofiranje, ali bolje je da moje riječi uzmete kao uvod u ono što Vam mislim reći. Radi se kao i uvijek o Savezu i Dubičancu.

    Kada god čujem ime Dubičanac i Savez sjetim se Vaših riječi u jednom starijem pismu, koje ste pisali prijateljima u Toronro, a meni poslali kopiju. Rekli ste medju inim i to da se vidi iz načina i rada Dubičanca, da je nekada bio u školi kod Luburića. To bi mogao biti nekada i komplimenat, ali vremena su se promijenila i sa njima i Luburić, dok je dubičanac ostao isti. (Za današnju hrvatsku mladost i naraštaj potrebo je reći da je poslije razlaza s Poglavnikom 1956. godine, ustaška glava Maksa Luburića je počela sasvim drugačije misliti. Tko bude pratio ova Maksa Luburića Pisma, nesumnjivo će primjetiti tu razliku. Zato i ne donosim po redosljedu i datumima Maksova Pisma. To činim zato da se ljudi prilagode Maksovu načinu pisanja, mo. Otporaš)

    Dubičanac je u svom javnom radu najprije postavio svoj problem. Dok ste vi u Francuskoj na žuljevima svojih ruku stvarali svoj profesorat, podizali jednu brojnu hrvatsku obitelj i odgajali iz hrvatskih askera buduće hrvatske sindikaliste, dr. Dubičanac je šutio, sredjivao svoj život i zaradjivao pare. Kad je već bio što se veli - "gospodin čovjek" - onda je sazvao jednu konferenciju, u elitnom hotelu i uz dobru kapljicu i rekao: evo, ljudi, mene i evo Saveza!

    Ukopčao se je u dobrom psihološkom, kojega smo mi stvarali podnoseći teške udarce naše braće-nebraće, održao jedan govor u kojem je rekao da je i on za hrvatsku državu, a da je za nju bio i Tomislav i Trpimir i Krešimir i Svačić i Starčević i Pavelić. (Samo se za Tita ne može reći da je bio za Hrvatsku Državu, mo. Otporaš). Dapače je medju velikane ubrojio i mene i to tako, da je ispustio nekog drugog velikana čije je ime bilo dulje nego moje, pa je na prazno mjestio nezgrpano uključio moje, vjerojatno sjećajući se u zadnjih čas ne toliko svog boravka u Jasenovcu nego činjenice, da u Torontu postoji jedna grupa Odporaša, koji su izdržali s organizacijom i imenom Luburića (ovdje se radi o Ogranku HNO ERIK LISAK kojeg su u Torontu osnovali 1957. godine Hrvati: Ratko Gagro, Vladek Štefanac, Karlo Sopta i drugi, mo. Otporaš) i onda kada je to zaista bilo teško činiti.

    S tim riječima nisam htio reći, da bi g. Dubičanca smatrao ovakvim ili onakvim. On je gospodin, patriota, i čak vjerujem da je pozetivno raspoložen prema svom bivšem zapovjednku. Čak je kupio i dionice (DRINAPRES-a, mo) i DRINE i poslao mi jednu lijepu umjetninu sa posvetom na dar. (I ovdje se mora reći nešto što je u svojim lažnim izjavama nedavno izjavio ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić, da je general bio bogat i imao mnogo različitih nakita, mo. Otporaš). Nu u njegovu držanju ima nešto s čim nisam na čistu. Nije nikada smio počiniti tako napadno veliku taktičku i psihološku pogrješku, da je sebe proglasio Savezom, a zatim uz pomoć Vašu i drugih dobronamjernih ljudi stvorio Savez saveza, da bi taj predstavljao Hrvate Kanade u Hrvatskom Narodnom Vijeću.

    Ovo pismo sam već počeo pisati tri puta i tri puta ga isparao, da ne bi povrijedio Vašu osjetljivost. To ne bi bilo lijepo. Nu jučer sam dobio jedno pismeno svjedočanstvo, da je ta "kuhinja" odlučila prevesti Odpor i Odporaše žedne preko vode. U tu svrhu eliminiran je Rude Erić, a iskorošćena posebna situacija brata Rovera, kojemu je trebala javna politička rehabilitacija, (radi se o Srećku Roveru iz Australije kojeg se je bilo osumnjičilo da je kao vodič skupina Kavranove Akcije, radio za Oznu. Upravo zbog njega su trzavice počele između Poglavnika i generala Drinjanina 1955/1956., mo. Otporaš) da ga se iskoristi protiv Erića, protiv Odpora i naravno Luburića. Neću ovog časa govoriti o Roveru i o tome koliko je on toga bio svjestan i koliko je u njemu prevladala osobna ambicija nad interesima Odpora. Jedno je sigurno, da je Rover imao nečistu savjest, jer mi se jedva usudio u oči gledati prilikom susreta u Madridu, a nakon povratka njegova u Australiju samnom je skoro prekinuo veze, ali je sa Brankom Jelićem našao mnogo dodirnih točaka.

    Stvar Odpora u Australiji iza povratka Rovera išla je vertikalno niz brdo. Mali ljudi, poput onih Odporaša u Torontu, bili su eliminirani i mimoilaženi, a osobni prijatelji Roverovi, nekada dobri i stari povjerenici DRINE vraćali su mi pakete DRINE iz Australije i ubrzo se postavila kandidatura Rovera za šefa Odpora. S jedne strane je bilo Vijeće tj. VLADA I POLITIKA, a s druge strane Rover se izgubio ko magare u magli, konspirirajući s problematičnim Gezom Pasty i t.zv. revolucionarno Bratstvom. Na povratku u Australiju više je vremena posvetio Varošu i ljudima oko Varoševog odbora, koji su zapravo bili taj famozni "četvrti domovinski kanal". Postavljen je bio i hrvatski nacionalno fond u Australiji, a nekom zgodom sam čitao negdje, da takav fond postoji i u New Yorku. Dapače, Rover mi je jasno napisao, da će se u slijedeća dva mjeseca odrediti sudbina Hrvatske i tko tada zgrabi vlast, da će biti njegova. Izričito sam odbio ponudu za strukturalnu i akcionu suradnju sa Bratstvom, a ponudio sam individualno prilaženje za akciju spremnih pod mojom osobnom odgovornosti.

    Medju onima koji su u New Yorku znali za tu akciju eliminiranja Odpora i ljubljenja u New Yorku gdje je dr. Jelić mnogima obećavao da iz New Yorka leti za Madrid, da se sa Maksom dogovori o tome što treba raditi na DOMOVINSKOM SEKTORU, a za koji je bio izabran dr. Jelić od strane Vijeća u New Yorku. (Ovdje treba za današnji naraštaj Hrvata pojasniti neke strvari iz tog doba hrvatske političke emigracije. Osobno sam dio tih gibanja i promatranja pa se osjećam ponukanim reći slijedeće:
    Teško se je poslije Tragedije Bleiburga Hrvatima bilo snalaziti u tuđim zemljama; bez poznavanja jezika zemalja u kaojima su prebivali, bez prijatelja i bez ičega. Svak svakoga okrivljavao za lošu sudbinu kroz koju prolaze, svak se osjećao ispravan, nitko se nije osjeća krivim. U tom vrtlogu nesnalaženja samo su razdor i sumnja cvale i množile se. Nove hrvatske nacionalističke organizacije su se stvarale i izbijale na površinu. Ustaški Pokret kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda nastoji prikupiti u svoje redove svaku Hrvaticu i Hrvata. HSS priznaje samo sebe kao istinitog i jedinig legitimnog predstavnika hrvatskog naroda. Nesnošljivosti između ove dvije krovne hrvatske organizacije su dovele do osnutka: Hrvatske Republikanske Stranke 1951., Ivo Oršanić, iste godine Hrvatski Narodni Odpor, HNO Maks Luburić (tada u okviru Ustaškog Pokreta kao nastavak iz 1944 god.), Hrvatski Narodni Odbor, dr. Branko Jelić, Hrvatski Demokratski Odbor, dr. Krunoslav Stjepan Draganović i Miroslav Varoš. Svaka ova organizacija je imala svojih pristaša, sljedbenika i simpatizera; uz to i svoje nazovimo više manje novine. Prepucavanja su bila velika i odvratna. Novodošli Hrvati bi sa veseljem došli prve nedjelje u hrvatske crkve da upoznaju svoje Hrvate, da im kažu kako je u Domovini Hrvatskoj, kako tamo narod živi itd. Tek tu, sada, počima "regrutiranje" novodošlih Hrvata u ove hrvatske organizacije različitih pogleda. Iz dana u dan procijep između Hrvata je sve veći i veći. Došlo do jedne prave i pravcate POLARIZACIJE HRVATA.

    Naravno da je dolazak novodošlih Hrvata u emigraciju, svojim domovinskim shvaćanjem, prisilio hrvatsko političko vodstvo da osnuju jednu novu - do tada nepostojeću - hrvatsku organizaciju koja će predstavljati sve postojeće hrvatske organizacije i pokrete. Tako je došlo da stvaranja HRVATSKOG NARODNOG VIJEĆA. Naravno Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP i HSS nisu za to ni čuti htjeli, jer su se obe stranke smatrale kao legitimni predstavnici hrvatskog naroda. Do sastanka je došlo u New Yorku 1962. godine. Na kratko veselje mnogih Hrvata u Dijaspori, nazovimo ju tako, sada imamo HRVATSKU KROVNU ORGANIZACIJU HRVATSKO NARODNO VIJEĆE koja će nas dovesti do oslobođenja Hrvatske. Prvi predsjednik HNV bio je Hrvat musliman dr. Ibrahim beg Džinich. Ali na svu žalost svih nas, tako nije mislilo vodstvo dviju hrvatskih organizacija HOP i HSS. Bilo je i drugih, što tajnih što javnih rušitelja HNV. O tome u ovome pismu general Drinjanin piše. Ovo sam smatrao nadodati poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja pisma. Mo. Otporaš)

    Medjutim, dobar dio pripadnika Vijeća, čim je izišao iz New Yorka počeo je svoju djelatnost napadajima na ljude Odpora, posebno na mene osobno. Prof. Oršanić je priredio proslavu 10. Travnja u Buenos Airesu, u duhu napadaja na vojnike i posebno na mene. Dr. Jelić je na hamburškoj televiziji skupa sa komunistima i čifutima - napadao sve bivše borce i mene posebno. Poslije se je pravdao, da su ga prevarili, da i opet ponovi igru i opet isprika da su ga prevarili. Međutim, kada bi netko pogledao njegovu novinu iza New Yorka odmah će se osvjedočiti, da je to dio plana koji je stvoren prilikom zasjedanja Vijeća. Prema pukovniku Štiru, koji je inače vrlo sklon političkom djelovanju, dr. Jelić je u Buenos Airesu rekao: da kada mu govore o hrvatskim vojnicima, da ne zna bili plakao ili se smijao. Inače on je prijavio njemačkim vlastima pukovnika Batušića i tražio da mu se onemogući rad, jer je moj zastupnik, a ja da sam jasenovački koljač. Mogao bih Vam nabrojiti lijepu kiticu sličnoga cvijeća iz usta druge gospode, koji su se ljubili i grlili u New Yorku.

    Pitam ja Vas postoji li uopće Vijeće?

    Tko je kriv da se je dijete skoro mrtvo rodilo, a da su ono malo života u njemu ugušili hrvatski stranačati?

    Kakav raison-detre (opravdanje,mo) postojanja ima Savez kanadskih saveza, čiji je cilj predstavljati kanadske Hrvate u nepostojećem Vijeću?

    Kakvi taktički misterij može imati taj manevar sa odporaškim ljudima bez Odpora, sa nama nametnutim predstavnicima, izigravajući one koje smo mi između sebe postavili. Vidite, ja još nikada nisam mjenjao, ali ni postavio nijednoga predsjednika, tajnika, odbornika itd. ni u jednom odporaškom društvu i skupini. Ja sam dakle poštivao slobodnu igru ljudskih htijenja, sposobnoti, ambicija i akcije. Isto tako na domovinskom sektoru vladam se kao general i tu si nedam nametnuti ničiji diktat. Nastojao sam biti jedan demokratski general, kako bi mogao moje dugogodišnje iskustvo dati za Hrvatsku. Ja sam još uvijek onaj stari Maks, koji je jeo s čarkarima na kaznu i spavao na slami i u bunkerima. Vladek (Šimunac iz Toronta, mo) je bio na našem imanju i zna da sam ostavio jedno bogatstvo, da bi se mogao posvetiti Hrvatskoj. Padre Oltra (jedan španjolski svećenik koji je vrlo dobro volio Hrvate i pomagao Hrvtima u svakoj potrebi, mo) i mnogi španjolski franjevci znadu za svaki moj korak, pa i ovaj. Moram Vam reći da sam prošao gorkih časova u zadnje tri godine, a ako budete imali vremena za razgovor sa stricom Antom Došenom, sa Rudom Erićem i suprugom Milom, sa prof. Prcelom i njegovima, te sa mnogim drugim koji su kod mene bili u toku zadnjih godina - mogu Vam sve to potvrditi. Mogu vam reći da sam u pedesetoj godini sa četvero djece ostao na ulici, ali nisam popustio i nastojao sam biti dobar zapovjednik Odpora.

    Što mislite zašto?

    Svatko si može praviti svoje kalkulacije o meni, svatko može odobravati ili ne moj korak, ali ja Vas uvjeravam da sam se izložio skupa sa mojom četvero djecom zato da bi mogao biti dostojan zapovjednik, pa makar i samo ono male i vjerne grupe Odporaša u Torontu. (Zato se nije niti čuditi da je Maks Luburić prozvao Toronto KULOM HRVATSTVA. Imam zapisnik s jedne sjednice organizacije ERIK LISAK iz Toronta gdje je zapisničar sjednice vodio zapisnik i stavio po rednom broju imena i prezimena onih članova koji taj dan nisu bili na sjednici. Vjerovali ili ne 97 članova ogranka ERIK LISAK toj sjednici iz različitih razloga nisu bili na sjednici. To nam govori da je ogranak HNO ERIK LISAK bio snažan i jak, nacionalno svjestan i stegovan, mo. Otporaš).

    Kada bih ja Vama rekao istinu kakovih je sve ljudi bilo koji su me nastojali uništiti kod španjolskih vlasti, a sve zbog moje tobožnje izdaje prema Poglavniku, Vi bi se krstili lijevom nogom, a ne desnom rukom. Kad bih Vam ja rekao, da mi je sam nadbiskup Šarić (Ivan Šarić, Nadbiskup Vrhobosanski, umro u Madridu u srpnju 1960. god., mo) u društvu moje supruge, da ako ne prignem šiju pred Poglavnikmo, da ću biti istjeran iz Španjolske, a to znači formalno biti predan srbokomunistima. Da vam kažem da su stratezi Hopa (Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, mo) na čelu sa jednom osobom, koju iz posebnih obzira ne spominjem, dali znati mojoj supruzi, da ja nisam nikakav general, nego kriminalni tip i obični ubojica, (zar Stipe Misić i kompanija nisu rekli za hrvatske generale Antu Gotivinu i druge da su obični kriminalci i ubojice, mo. Otporaš) koji je djecu klao i ljudsku krv pio, te joj nudili, ne samo gradjanski nego i crkveni razvod braka i stotinu stvari, koje ne spominjem radi dobrog ukusa i radi Vas samih, da Vas ne izlažem nepotrebnim šokovima.

    Znam, da vjerujete u moje poštenje, pa i sposobnost i hrabrost. Zato vjerujem da znate da mene ne vode osobne ambicije. Ja sam ljudima Odpora mnogo puta ponudio, da neka medju sobom izaberu drugog zapovjednika, a neće biti nikakova tajna, da sam nastojao pukovnika Štira izgurati na to mjesto, a na politička mjesta postaviti ljude, koje Vi dobro poznajete sa raznih sastanaka u Torontu. Medjutim, DOGADJA SE TO, DA OGROMNA VEĆINA PRIPADNIKA ODPORA TVRDI DA BI MOJE POVLAČENJE BILO SMATRANO NAJOBIČNIJIM DEZERTERSTVOM. Nakon razlaza sa Poglavnikom dobio sam preko dvjesta pisama od najuglednijih ljudi emigracije, koji su u ime viših hrvatskih interesa zahtijevali od moga rodoljublja, da se povučem. Pa vidite, ja sam se povukao i bio sam valjda tri godine da nisam skoro nikome ni pisma potvrdio, a kamoli napisao. U to vrijeme su ovi mali ljudi Odporaši, moji mnogi bivši vojnici i drugi koji to nisu bili - ne samo meni pisali nego i obnavljali vjeru, da ih neću napustiti. Prema tome, onoga časa, kada sam se okrenuo, moj životni put je već bio odredjen. Imam jednu misiju i tako dugo dok traje moj život idem tim putem.

    (Što god više čitam Pisma Maksa Luburića, sve više upoznajem njegov životni put. Ići stopama Maksa Luburića nije bilo LAKO. On je jedne zgode napisao, mislim u novini GLAS DOMOVINE 1960. god., koju su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić u Torontu: Da sve što sam činio, činio sam iz ljubavi prema Hrvatskoj. To najbolje objašnjava dr. Ante Ciliga, koji je bio Maksa Luburića ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac:

    "...Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju polemensku razdrobljenost i pocijepanost, u slobodnu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Mirogoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagreb, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje, koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je činio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikad za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest ne sumnjivo dati". Iz "DANICE" 17 prosinca 1969 godine.

    OBRANA br. 135/136 str. 9 kolovoza 1970.

    Prepisao sam doslovno. Htio sam sve prepisati velikim slovima, ali nisam jer sam htio biti dosljedan originalu članka. Zato bi bilo poželjno ovaj opis dra. Ante Cilige (1892/1998) staviti u velika slova. Otporaš.)

    Možda ćete reći zašto Vam sve to govorim?

    1. Činim to zato, jer sam uvjeren, da sva tako zvana gospoda - stranačari rade na tome da raskopaju Odpor eliminirajući mene i one za koje se predpostavlja, da mene neće (iz bilo kojih rzaloga) napustiti. Pri tome kao inteligentniji nastoje raznim manevrima, sintezama itd. stvoriti grupe, koje bi preuzele incijativu u svoje ruke, a sami Odporaši bili bi tek siva masa, koja bi pljeskala govornicima i punila kase raznih fondova za politički turizam i fabriciranje superstruktura, koje tako brzo nestaju kako su i postale. Oko stotinjak poznatih hrvatskih intelektualaca bili su izigrani po dru. Jeliću u Europi. Mnogi od njih na upit zar ne vide kuda to vodi, sto puta su rekli, da oni žele kolektivnom akcijom nadomjestiti personalnost leadera Jelića, a oni preuzeti vodstvo. Kako se je svršilo znate i sami. Ja ne želim biti korisna budala samo zato, da nekoliko dobronamjernih ljudi kao Vi izgubite nekoliko godina, da Vašem novom leaderu Dubičancu nametnuli kolektivno vodstvo. Nasuprot tome, kao praktičan čovjek, vjerujem da takove ljude ne treba dizati, kako bi si uštedjeli kasnije obaranje.

    2. Ako su jednom Odporaši odlučili da im ja budem zapovjednik, a mene pokrenuli iz moga bogatog buržujskog doma i moje nove kramarske obitelji, a ja se odlučio i pošao tim stazama, onda je to za cijeli život. Čovjek koji ima jednu misiju i ima tako postojane sljedbenike, koji su bili dosljedniji od mene samoga, nema prava dezertirati. Ja osobno ne bih smatrao ni ozbiljnim ni dostojnim ni jednoga generala, koji bi preuzeo jednu dužnost, a onda prepustio vjetrovima i hirovima jednu organizaciju kojoj stoji na čelu. Prema tome ne mogu pomagati one ideje, skupine ili ljude, koji rade osobno protiv mene. Ili jesam ili nisam zapovjednik Odpora! Prema tome smatram logičnim, da ona gospoda, koji hoće računati sa Osporom moraju računati samnom osobno i sa svim onima, koje mi medjusobno stavimo na čelo Odpora.

    S druge strane ja nikada kanadskom Odporu neću nametati nikakovih lokalnih ni taktičkih rješenja. Imam apsolutno povjerenje ne samo u našu medjusobnu vjernost - medju Odporašima - nego i u izdržljivost i permanentnost tih ljudi zacrtanim idealima, a moram Vama i njima priznati, da su njihovi sudovi o pojedinim ljudima bili točniji nego moji.

    Evo baš Husnija (njegov vojnik i satnik HOS NDH, mo) mi veli, da mu je pisao Galić iz Australije, da je jedan tamošnji Jelićev povjerenik u Sydney-u govorio odporaškim ljudima, kako bi skupa platili put Jeliću da dodje u Australiju i tako izvrši hrvatsku slogu. (Osobno sam poznavao dra. Jelića. Branko Jelić je u ime Poglavnika i Ustaškog Pokreta išao par puta u sjevernu i južnu Ameriku promicati ideje Nezavisne Države Hrvatske. Treba priznati da je u svojoj misiji u mnogome uspio. Kada je zadnji puta bio u posjeti sjevernoj Ameriku i pri povratku za Europu, engleske vlasti ga uhapse i zadržale u zatvoru sve do, mislim, 1947. godine. Od tada u glavi dra. Branka Jelića je rasla ideja političkog leadera. U svojoj novini HRVATSKA DRŽAVA je napisao nekih 35 nastavaka POVODOM POGLAVNIKOVE SMRTI. Imao sam priliku čitati te opise kroz koje se je mogla vidjeti otvorena prozirnost veličanja samog sebe, kako bi se reklo: Ja, do mene ja, a pokraj nas dvojice opet JA, mo. Otporaš) Iz Švedske je meni osobno pisao glavni povjerenik Hrvoj, da je tamošnji povjerenik Jelića htio na brzinu supodpisati pozivno pismo Jeliću da dodje u Švedsku, jer da on ne samo - da ima mandat svoga odbora nego i HOP-a i Domobrana, te Oršanića itd. itd. - Vijeće uopće ni ne spominje. Pa pitam ja Vas, kakvoga smisla ima sve to.

    Mošda ćete Vi meni reći da se samo radi o Hrvatima Kanade. Ja bih Vas podsjetio na sudbinu Ujedinjenih Hrvata u Australiji, na sudbinu istih i u samoj USA. Ja Vam o tome mogu nešto reći, jer sam za vrijeme stvaranja istih Ujed. Hrvata bio u najtješnjoj vezi sa fra. Silvijem Grubišiće. (Silvije Grubišić (1909/1985) je bio hrvatski svećenik na župi u Chicagu. Napisao je knjigu OD PRADOMOVINE DO DOMOVINE, Chicago 1979g., mo) I Ujedno Hrvati USA su bili zamišljeni kao Savez saveza ili raznih društava. Istina je ta, da niti se uspjelo absorbirati ni desnicu t.j. ustaše ili hop, kako hoćete, a niti Hrv. Bratsku Zajednicu, a niti HSS.

    Jedino su Odporaši podmetali ledja, a iz Chicaga su bili isto tako tretirani kao mi sada od Vijeća. Stvaralo se dojam, kao da mu trebamo biti sretni što nas pripuste nekamo. O tome bi Rude Erić i Ivan Prcela mogli mnogo govoriti. Ista taktika se je upotrebljavala i sa Vijećem, jer se nije od svih pošteno mislilo. Tako ili gore dogodit će se i sa tim Savezom i ja zato otvoreno velim, da Odpor u Kanadi i USA mora najprije ostvariti svoje legalne i funkcionalne baze, izabrati svoje predstavnike i neka ovi razgovaraju sa svima, koji to hoće.

    Jesam i za razgovor sa svim drugim predstavnicima, ali sam apsolutno protiv svake izborne geometrije i visoke matematike, gdje se samo žonglira (gdje se vješto - a ne sasvim častno - iskorišćavaju činjenice u sporu dviju ili više političkih frakcija, mo) i sa nekoliko imena, a sa otvorenim ciljem, da se zabije klin izmedju mene i Odporaša, odnosno izmedju društava i Odporovskih predstavnika, kao što su Erić, Crni, Prcela, Šego, Gagro, Vladek itd. itd. Dobio sam dovoljno pisama od malih ljudi iz Hamiltona, Otawe, Montreala itd. u kojima oni na svoj jedinstven način govore o problemima, pa medju inim i o tome, kako ljudi Saveza sa svojom, možda nadmoćnijom ekipom intelektualaca, nastoje izvrgnuti ruglu ne samo Gagru i Šimunca, nego i sve druge vodeće ljude Odpora skupa samnom na čelu. Ja znam imamo mana i nedostataka, pa možda je koji od nas polupismen ili nepismen, a čak dozvoljavam da je neki od nas i zaklao koga partizana.

    JEDNO PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVE NAS

    Unatoč toga ti naši nepismeni koljači, kako nas zovu, vodili su bojne, pukovnije i divizije, isto sa uspjehom, kao i na drugoj strani gdje su brice i terezije driblali naše glavnoštabce. Hrvatska je postajala tako dugo, dok su harambaše krstarili sa ovakovim nepismenim predvodnicima ustaških jedinica. I ne samo to, nego vam ispovjedam moju čvrstu vjeru, da će Hrvatska biti oslobodna tek onda, kad njezini preživjeli harambaše povedu hrvatske seljake i proletere i nesavršene djake u borbu. Vi znate, da nisam demagog i uvijek sam branio intelektualce, ali Vam velim sasma iskreno, da više vjerujem u one male ljude, koji su se našli u ovoj gužvi i stvorili i održali društva, nego one superintelektualce sa računicom u ruci, koji sebe smatraju bogomdani vodiocima naroda. Prema tomu ja sam za to, da se sjeda sa svim Hrvatima koji su za Hrvatsku Državu, sve počam tamo od državotvornih socijalista i sindikalista, istarskih i dalmatinskih partizana, (treba ovdje spomenuti da je u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964 g. izišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA ,str. 19/21, koju je sastavio dr. Miljenko Dabo Peranić a general Drinjanin djelomično izmjenio i odobrio. Dakle, u ovom pismu ni godinu dana kasnije general Drinjanin govori i piše u duhu PORUKE IZMIRENJA..., mo. Otporaš), preko HSS, islamskih, katoličkih i pravoslavnih državotvornih skupina, pa do onih najdivljijih ustaša, pa makr ih vodio moj bivši šepavi ćata Jakov Barbarić. Ali sam apsolutno protiv toga, da ljudi Odpora ubuduće gube vrijeme u fiktivnim strukturama. Nakon atomizacije Hop-a i neslavnog uminuća Vijeća - bezuvjetno je potrebno, da se Odpor afirmira na nedvojben način, na dva posebna fronta : onom vanjskom i političkom frontu, te onom drugom vojno - konspirativnom ilegalnom domovinskom. Ja bih se osjeća sretnim, da Vaše veliko hrvatsko srce i Vaš duboki um - budu stavljeni podpuno u službu tih ideja i kroz Odpor. Kanadski Savez nikada neće moći ni preteći, ni nadomjestiti Odpor, jer niti ima jasnih ideja, niti ekipe prokušanih boraca predvodnika, koji bi mogli zatalasati i oduševiti mase. Tih nekolicina intelektualaca nisu ni intelektualno, ni brojčano, ni potencijalno, ni politički, ni stoti dio onoga što ima u USA, pa kada oni nisu medju milijun Hrvata uspijeli ostvariti nešto efikasnoga u USA, jedva je za vjerovati, da bi stvorili u Kanadi, gdje je elemenat mnogo revolucionarniji i dinamičniji.

    Mnogo su konstruktivnije Vaše ideje o organizaviji tečajeva za odgoj vodećih ljudi za legalno, društveno, političko i socijalno djelovanje u slobodnom svijetu. Napravite lekcije, ja ću Vam ih tiskati. Kada sam počeo pisati ovo pismo nisam mislio biti tako opširan, ali sam iz poštovanja prema Vašoj osobi i radi značenja ideja koje iznosite, stvar namjenio ne smao Vama, nego i onom krugu ljudi iz Kanade i USA, koje dobro poznate sa naših radnih sastanaka i koji su svi Vaši prijatelji i poštivaoci. Vjerujem, da ćete znati cijeniti moju iskrenost i volio bih da me netko ocijeni kao egoistu, kao zla čovjeka ali ambicioznog generala, nego da me drže glupanom. Radije neka me mrzi nego da me sažaljavaju. Budući da sam uvjeren, da kanadski Savez neće ništa dobra učiniti za našu stvar (poznavajući ideje i mišljenje generala Drinjanina, za sigurno je htio reći ...učiniti za našu "hrvatsku" stvar, mo) - ostajemo Odpor - i onda ćemo sami snositi odgovornost za naša djela i nedjela. Želio bih da nas dva budemo i nadalje ono što smo bili do sada.

    Uz pozdrav Vašoj obitelji, odani Vam
    general Drinjanin, podpis.

    (Osobno sam vidio sama sebe u mnogim izraženim mislima u ovom pismu. Mnogi smo mi državotvorni Hrvati patili za Domovinom Hrvatskom. To je uvijek izgledalo tako kao da smo si na tabane ispisali ime HRVATSKA te kuda god smo koracali i hodali, tragovi hrvatstva su ostajali. Mnogima to nije bilo po vilji ni želji. Tuđe zemlje imaju svoje zakone koji su prilagođeni njihovim težnjama i željama, a ne našim hrvatskim htijenjima, pa smo često puta imali sukoba sa vlastima dotičnih zemalja; a naši folklorni Hrvati bi nam se naslađivali: NEKA TO STE I ZASLUŽILI, onom istom nasladom što se je neki dana hrvatski poslanik iz Beča naslađivao hrvatskome Domoljubu koji leži u austrijskom zatvoru samo zato što je došao na Bleiburg odati počast Hrvatima, žrtvama antifašizma, žrtvama jugoslavenske mržnje...Otporaš.)

    Bobani

    01-05-2014, 12:51

    JEDNO PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVE NAS.

    (Donosim ovdje jedno pismo u kojem se mi svi možemo na jedan ili drugi način naći. Pismo je puno iskrenosti, pisano od prijatelja prijatelju, prof. Mirku Mehešu. Mirko Meheš je živio u Canadi. Znao sam za njega od prvih dana moje emigracije. Odmah poslije Bleiburga živio je jedno vrijeme u Parizu. Bio je iskreni prijatelj branitelja hrvatskih Ustaša u Marseillskom atentatu Georges-a Desbons-a. Skupa su radili u pomaganju i spašavanju razbacanih Hrvata poslije Bleiburske Tragedije. Možada u tom pomaganju i spašavanju Hrvata - kažem samo možda - ona dvojica su pomogli Maksu Luburiću da se dočepa Španjolske.

    Kada je u rujnu 1962. godine umro u Parizu branitelj hrvatskih Ustaša: Pospišila, Rajića i Kralja, Georges Desbos, fra. Branko Marić iz Madrida je predvodio pogreb. Tom zgodon na sprovod su došli mnogi istaknuti Hrvati svih zvanja. Mene je zapala dužnost da je nosim četeri (4) odlikovanja koje je Georges Desbons dobio od hrvatske državne vlade NDH za sve usluge koje je Maitre Geores Desbons učinio Hrvatima i za Hrvatsku. Odlikovanja Maitre Geores Desbons su po vojničkom postupku položena sa njim u grob ili raku. Slijedi pismo puno ispovijedi i još više razočaranja, ne razočaranja u Hrvatsku nego u ljude bez srca i karaktera. Ovo pismo najviše se bavi prof. Dubičancem koji je živio u Canadi i najviše se radi o Hrvatima iz Canade. Pošto nisam živio u Canadi, mnogi predmeti mi nisu dovoljno poznati, iako sam mnoge osobe o kojima general Drinjanin ovdje piše poznavao. Zato bi iz povijesne perspektive bilo poželjno da se netko javi koje živio u Canadi i komentira na sadržaj ovoga pisma. Pismo je pisano na osam (8) stranica te ću ga u nastavcima iznijeti. Hvala na razumjevanju. Otporaš.)


    general dRINJANIN
    8.2.1965.

    Br.
    Prof. Mirko Meheš
    Sudbury. Canada.


    Dragi moj brate !

    Pišem Vam ovo pismo u onom duhu u kojem smo nas dva bratski radili u duhu ideja "SLUGA DOMOVINE". Vjerujem da ćemo nas dva tako i biti do zadnjega daha života i do konačnog cilja, a to je ostvarenje hrvatske Države, a onda se možemo i svadjati pa i pomlatiti. Vi ste svakako bili u hravtskoj emigraciji jedan od nosioca ideja hrvatske sloge. Gdje god Vi budete tu će se nešto za Hrvatsku raditi. Može Vam ovo izgledati kao neko hofiranje, ali bolje je da moje riječi uzmete kao uvod u ono što Vam mislim reći. Radi se kao i uvijek o Savezu i Dubičancu.

    Kada god čujem ime Dubičanac i Savez sjetim se Vaših riječi u jednom starijem pismu, koje ste pisali prijateljima u Toronro, a meni poslali kopiju. Rekli ste medju inim i to da se vidi iz načina i rada Dubičanca, da je nekada bio u školi kod Luburića. To bi mogao biti nekada i komplimenat, ali vremena su se promijenila i sa njima i Luburić, dok je dubičanac ostao isti. (Za današnju hrvatsku mladost i naraštaj potrebo je reći da je poslije razlaza s Poglavnikom 1956. godine, ustaška glava Maksa Luburića je počela sasvim drugačije misliti. Tko bude pratio ova Maksa Luburića Pisma, nesumnjivo će primjetiti tu razliku. Zato i ne donosim po redosljedu i datumima Maksova Pisma. To činim zato da se ljudi prilagode Maksovu načinu pisanja, mo. Otporaš)

    Dubičanac je u svom javnom radu najprije postavio svoj problem. Dok ste vi u Francuskoj na žuljevima svojih ruku stvarali svoj profesorat, podizali jednu brojnu hrvatsku obitelj i odgajali iz hrvatskih askera buduće hrvatske sindikaliste, dr. Dubičanac je šutio, sredjivao svoj život i zaradjivao pare. Kad je već bio što se veli - "gospodin čovjek" - onda je sazvao jednu konferenciju, u elitnom hotelu i uz dobru kapljicu i rekao: evo, ljudi, mene i evo Saveza!

    Ukopčao se je u dobrom psihološkom, kojega smo mi stvarali podnoseći teške udarce naše braće-nebraće, održao jedan govor u kojem je rekao da je i on za hrvatsku državu, a da je za nju bio i Tomislav i Trpimir i Krešimir i Svačić i Starčević i Pavelić. (Samo se za Tita ne može reći da je bio za Hrvatsku Državu, mo. Otporaš). Dapače je medju velikane ubrojio i mene i to tako, da je ispustio nekog drugog velikana čije je ime bilo dulje nego moje, pa je na prazno mjestio nezgrpano uključio moje, vjerojatno sjećajući se u zadnjih čas ne toliko svog boravka u Jasenovcu nego činjenice, da u Torontu postoji jedna grupa Odporaša, koji su izdržali s organizacijom i imenom Luburića (ovdje se radi o Ogranku HNO ERIK LISAK kojeg su u Torontu osnovali 1957. godine Hrvati: Ratko Gagro, Vladek Štefanac, Karlo Sopta i drugi, mo. Otporaš) i onda kada je to zaista bilo teško činiti.

    S tim riječima nisam htio reći, da bi g. Dubičanca smatrao ovakvim ili onakvim. On je gospodin, patriota, i čak vjerujem da je pozetivno raspoložen prema svom bivšem zapovjednku. Čak je kupio i dionice (DRINAPRES-a, mo) i DRINE i poslao mi jednu lijepu umjetninu sa posvetom na dar. (I ovdje se mora reći nešto što je u svojim lažnim izjavama nedavno izjavio ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić, da je general bio bogat i imao mnogo različitih nakita, mo. Otporaš). Nu u njegovu držanju ima nešto s čim nisam na čistu. Nije nikada smio počiniti tako napadno veliku taktičku i psihološku pogrješku, da je sebe proglasio Savezom, a zatim uz pomoć Vašu i drugih dobronamjernih ljudi stvorio Savez saveza, da bi taj predstavljao Hrvate Kanade u Hrvatskom Narodnom Vijeću.

    Ovo pismo sam već počeo pisati tri puta i tri puta ga isparao, da ne bi povrijedio Vašu osjetljivost. To ne bi bilo lijepo. Nu jučer sam dobio jedno pismeno svjedočanstvo, da je ta "kuhinja" odlučila prevesti Odpor i Odporaše žedne preko vode. U tu svrhu eliminiran je Rude Erić, a iskorošćena posebna situacija brata Rovera, kojemu je trebala javna politička rehabilitacija, (radi se o Srećku Roveru iz Australije kojeg se je bilo osumnjičilo da je kao vodič skupina Kavranove Akcije, radio za Oznu. Upravo zbog njega su trzavice počele između Poglavnika i generala Drinjanina 1955/1956., mo. Otporaš) da ga se iskoristi protiv Erića, protiv Odpora i naravno Luburića. Neću ovog časa govoriti o Roveru i o tome koliko je on toga bio svjestan i koliko je u njemu prevladala osobna ambicija nad interesima Odpora. Jedno je sigurno, da je Rover imao nečistu savjest, jer mi se jedva usudio u oči gledati prilikom susreta u Madridu, a nakon povratka njegova u Australiju samnom je skoro prekinuo veze, ali je sa Brankom Jelićem našao mnogo dodirnih točaka.

    Stvar Odpora u Australiji iza povratka Rovera išla je vertikalno niz brdo. Mali ljudi, poput onih Odporaša u Torontu, bili su eliminirani i mimoilaženi, a osobni prijatelji Roverovi, nekada dobri i stari povjerenici DRINE vraćali su mi pakete DRINE iz Australije i ubrzo se postavila kandidatura Rovera za šefa Odpora. S jedne strane je bilo Vijeće tj. VLADA I POLITIKA, a s druge strane Rover se izgubio ko magare u magli, konspirirajući s problematičnim Gezom Pasty i t.zv. revolucionarno Bratstvom. Na povratku u Australiju više je vremena posvetio Varošu i ljudima oko Varoševog odbora, koji su zapravo bili taj famozni "četvrti domovinski kanal". Postavljen je bio i hrvatski nacionalno fond u Australiji, a nekom zgodom sam čitao negdje, da takav fond postoji i u New Yorku. Dapače, Rover mi je jasno napisao, da će se u slijedeća dva mjeseca odrediti sudbina Hrvatske i tko tada zgrabi vlast, da će biti njegova. Izričito sam odbio ponudu za strukturalnu i akcionu suradnju sa Bratstvom, a ponudio sam individualno prilaženje za akciju spremnih pod mojom osobnom odgovornosti.

    Medju onima koji su u New Yorku znali za tu akciju eliminiranja Odpora i ljubljenja u New Yorku gdje je dr. Jelić mnogima obećavao da iz New Yorka leti za Madrid, da se sa Maksom dogovori o tome što treba raditi na DOMOVINSKOM SEKTORU, a za koji je bio izabran dr. Jelić od strane Vijeća u New Yorku. (Ovdje treba za današnji naraštaj Hrvata pojasniti neke strvari iz tog doba hrvatske političke emigracije. Osobno sam dio tih gibanja i promatranja pa se osjećam ponukanim reći slijedeće:
    Teško se je poslije Tragedije Bleiburga Hrvatima bilo snalaziti u tuđim zemljama; bez poznavanja jezika zemalja u kaojima su prebivali, bez prijatelja i bez ičega. Svak svakoga okrivljavao za lošu sudbinu kroz koju prolaze, svak se osjećao ispravan, nitko se nije osjeća krivim. U tom vrtlogu nesnalaženja samo su razdor i sumnja cvale i množile se. Nove hrvatske nacionalističke organizacije su se stvarale i izbijale na površinu. Ustaški Pokret kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda nastoji prikupiti u svoje redove svaku Hrvaticu i Hrvata. HSS priznaje samo sebe kao istinitog i jedinig legitimnog predstavnika hrvatskog naroda. Nesnošljivosti između ove dvije krovne hrvatske organizacije su dovele do osnutka: Hrvatske Republikanske Stranke 1951., Ivo Oršanić, iste godine Hrvatski Narodni Odpor, HNO Maks Luburić (tada u okviru Ustaškog Pokreta kao nastavak iz 1944 god.), Hrvatski Narodni Odbor, dr. Branko Jelić, Hrvatski Demokratski Odbor, dr. Krunoslav Stjepan Draganović i Miroslav Varoš. Svaka ova organizacija je imala svojih pristaša, sljedbenika i simpatizera; uz to i svoje nazovimo više manje novine. Prepucavanja su bila velika i odvratna. Novodošli Hrvati bi sa veseljem došli prve nedjelje u hrvatske crkve da upoznaju svoje Hrvate, da im kažu kako je u Domovini Hrvatskoj, kako tamo narod živi itd. Tek tu, sada, počima "regrutiranje" novodošlih Hrvata u ove hrvatske organizacije različitih pogleda. Iz dana u dan procijep između Hrvata je sve veći i veći. Došlo do jedne prave i pravcate POLARIZACIJE HRVATA.

    Naravno da je dolazak novodošlih Hrvata u emigraciju, svojim domovinskim shvaćanjem, prisilio hrvatsko političko vodstvo da osnuju jednu novu - do tada nepostojeću - hrvatsku organizaciju koja će predstavljati sve postojeće hrvatske organizacije i pokrete. Tako je došlo da stvaranja HRVATSKOG NARODNOG VIJEĆA. Naravno Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP i HSS nisu za to ni čuti htjeli, jer su se obe stranke smatrale kao legitimni predstavnici hrvatskog naroda. Do sastanka je došlo u New Yorku 1962. godine. Na kratko veselje mnogih Hrvata u Dijaspori, nazovimo ju tako, sada imamo HRVATSKU KROVNU ORGANIZACIJU HRVATSKO NARODNO VIJEĆE koja će nas dovesti do oslobođenja Hrvatske. Prvi predsjednik HNV bio je Hrvat musliman dr. Ibrahim beg Džinich. Ali na svu žalost svih nas, tako nije mislilo vodstvo dviju hrvatskih organizacija HOP i HSS. Bilo je i drugih, što tajnih što javnih rušitelja HNV. O tome u ovome pismu general Drinjanin piše. Ovo sam smatrao nadodati poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja pisma. Mo. Otporaš)

    Medjutim, dobar dio pripadnika Vijeća, čim je izišao iz New Yorka počeo je svoju djelatnost napadajima na ljude Odpora, posebno na mene osobno. Prof. Oršanić je priredio proslavu 10. Travnja u Buenos Airesu, u duhu napadaja na vojnike i posebno na mene. Dr. Jelić je na hamburškoj televiziji skupa sa komunistima i čifutima - napadao sve bivše borce i mene posebno. Poslije se je pravdao, da su ga prevarili, da i opet ponovi igru i opet isprika da su ga prevarili. Međutim, kada bi netko pogledao njegovu novinu iza New Yorka odmah će se osvjedočiti, da je to dio plana koji je stvoren prilikom zasjedanja Vijeća. Prema pukovniku Štiru, koji je inače vrlo sklon političkom djelovanju, dr. Jelić je u Buenos Airesu rekao: da kada mu govore o hrvatskim vojnicima, da ne zna bili plakao ili se smijao. Inače on je prijavio njemačkim vlastima pukovnika Batušića i tražio da mu se onemogući rad, jer je moj zastupnik, a ja da sam jasenovački koljač. Mogao bih Vam nabrojiti lijepu kiticu sličnoga cvijeća iz usta druge gospode, koji su se ljubili i grlili u New Yorku.

    Pitam ja Vas postoji li uopće Vijeće?

    Tko je kriv da se je dijete skoro mrtvo rodilo, a da su ono malo života u njemu ugušili hrvatski stranačati?

    Kakav raison-detre (opravdanje,mo) postojanja ima Savez kanadskih saveza, čiji je cilj predstavljati kanadske Hrvate u nepostojećem Vijeću?

    Kakvi taktički misterij može imati taj manevar sa odporaškim ljudima bez Odpora, sa nama nametnutim predstavnicima, izigravajući one koje smo mi između sebe postavili. Vidite, ja još nikada nisam mjenjao, ali ni postavio nijednoga predsjednika, tajnika, odbornika itd. ni u jednom odporaškom društvu i skupini. Ja sam dakle poštivao slobodnu igru ljudskih htijenja, sposobnoti, ambicija i akcije. Isto tako na domovinskom sektoru vladam se kao general i tu si nedam nametnuti ničiji diktat. Nastojao sam biti jedan demokratski general, kako bi mogao moje dugogodišnje iskustvo dati za Hrvatsku. Ja sam još uvijek onaj stari Maks, koji je jeo s čarkarima na kaznu i spavao na slami i u bunkerima. Vladek (Šimunac iz Toronta, mo) je bio na našem imanju i zna da sam ostavio jedno bogatstvo, da bi se mogao posvetiti Hrvatskoj. Padre Oltra (jedan španjolski svećenik koji je vrlo dobro volio Hrvate i pomagao Hrvtima u svakoj potrebi, mo) i mnogi španjolski franjevci znadu za svaki moj korak, pa i ovaj. Moram Vam reći da sam prošao gorkih časova u zadnje tri godine, a ako budete imali vremena za razgovor sa stricom Antom Došenom, sa Rudom Erićem i suprugom Milom, sa prof. Prcelom i njegovima, te sa mnogim drugim koji su kod mene bili u toku zadnjih godina - mogu Vam sve to potvrditi. Mogu vam reći da sam u pedesetoj godini sa četvero djece ostao na ulici, ali nisam popustio i nastojao sam biti dobar zapovjednik Odpora.

    Što mislite zašto?

    Svatko si može praviti svoje kalkulacije o meni, svatko može odobravati ili ne moj korak, ali ja Vas uvjeravam da sam se izložio skupa sa mojom četvero djecom zato da bi mogao biti dostojan zapovjednik, pa makar i samo ono male i vjerne grupe Odporaša u Torontu. (Zato se nije niti čuditi da je Maks Luburić prozvao Toronto KULOM HRVATSTVA. Imam zapisnik s jedne sjednice organizacije ERIK LISAK iz Toronta gdje je zapisničar sjednice vodio zapisnik i stavio po rednom broju imena i prezimena onih članova koji taj dan nisu bili na sjednici. Vjerovali ili ne 97 članova ogranka ERIK LISAK toj sjednici iz različitih razloga nisu bili na sjednici. To nam govori da je ogranak HNO ERIK LISAK bio snažan i jak, nacionalno svjestan i stegovan, mo. Otporaš).

    Kada bih ja Vama rekao istinu kakovih je sve ljudi bilo koji su me nastojali uništiti kod španjolskih vlasti, a sve zbog moje tobožnje izdaje prema Poglavniku, Vi bi se krstili lijevom nogom, a ne desnom rukom. Kad bih Vam ja rekao, da mi je sam nadbiskup Šarić (Ivan Šarić, Nadbiskup Vrhobosanski, umro u Madridu u srpnju 1960. god., mo) u društvu moje supruge, da ako ne prignem šiju pred Poglavnikmo, da ću biti istjeran iz Španjolske, a to znači formalno biti predan srbokomunistima. Da vam kažem da su stratezi Hopa (Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, mo) na čelu sa jednom osobom, koju iz posebnih obzira ne spominjem, dali znati mojoj supruzi, da ja nisam nikakav general, nego kriminalni tip i obični ubojica, (zar Stipe Misić i kompanija nisu rekli za hrvatske generale Antu Gotivinu i druge da su obični kriminalci i ubojice, mo. Otporaš) koji je djecu klao i ljudsku krv pio, te joj nudili, ne samo gradjanski nego i crkveni razvod braka i stotinu stvari, koje ne spominjem radi dobrog ukusa i radi Vas samih, da Vas ne izlažem nepotrebnim šokovima.

    Znam, da vjerujete u moje poštenje, pa i sposobnost i hrabrost. Zato vjerujem da znate da mene ne vode osobne ambicije. Ja sam ljudima Odpora mnogo puta ponudio, da neka medju sobom izaberu drugog zapovjednika, a neće biti nikakova tajna, da sam nastojao pukovnika Štira izgurati na to mjesto, a na politička mjesta postaviti ljude, koje Vi dobro poznajete sa raznih sastanaka u Torontu. Medjutim, DOGADJA SE TO, DA OGROMNA VEĆINA PRIPADNIKA ODPORA TVRDI DA BI MOJE POVLAČENJE BILO SMATRANO NAJOBIČNIJIM DEZERTERSTVOM. Nakon razlaza sa Poglavnikom dobio sam preko dvjesta pisama od najuglednijih ljudi emigracije, koji su u ime viših hrvatskih interesa zahtijevali od moga rodoljublja, da se povučem. Pa vidite, ja sam se povukao i bio sam valjda tri godine da nisam skoro nikome ni pisma potvrdio, a kamoli napisao. U to vrijeme su ovi mali ljudi Odporaši, moji mnogi bivši vojnici i drugi koji to nisu bili - ne samo meni pisali nego i obnavljali vjeru, da ih neću napustiti. Prema tome, onoga časa, kada sam se okrenuo, moj životni put je već bio odredjen. Imam jednu misiju i tako dugo dok traje moj život idem tim putem.

    (Što god više čitam Pisma Maksa Luburića, sve više upoznajem njegov životni put. Ići stopama Maksa Luburića nije bilo LAKO. On je jedne zgode napisao, mislim u novini GLAS DOMOVINE 1960. god., koju su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić u Torontu: Da sve što sam činio, činio sam iz ljubavi prema Hrvatskoj. To najbolje objašnjava dr. Ante Ciliga, koji je bio Maksa Luburića ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac:

    "...Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju polemensku razdrobljenost i pocijepanost, u slobodnu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Mirogoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagreb, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje, koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je činio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikad za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest ne sumnjivo dati". Iz "DANICE" 17 prosinca 1969 godine.

    OBRANA br. 135/136 str. 9 kolovoza 1970.

    Prepisao sam doslovno. Htio sam sve prepisati velikim slovima, ali nisam jer sam htio biti dosljedan originalu članka. Zato bi bilo poželjno ovaj opis dra. Ante Cilige (1892/1998) staviti u velika slova. Otporaš.)

    Možda ćete reći zašto Vam sve to govorim?

    1. Činim to zato, jer sam uvjeren, da sva tako zvana gospoda - stranačari rade na tome da raskopaju Odpor eliminirajući mene i one za koje se predpostavlja, da mene neće (iz bilo kojih rzaloga) napustiti. Pri tome kao inteligentniji nastoje raznim manevrima, sintezama itd. stvoriti grupe, koje bi preuzele incijativu u svoje ruke, a sami Odporaši bili bi tek siva masa, koja bi pljeskala govornicima i punila kase raznih fondova za politički turizam i fabriciranje superstruktura, koje tako brzo nestaju kako su i postale. Oko stotinjak poznatih hrvatskih intelektualaca bili su izigrani po dru. Jeliću u Europi. Mnogi od njih na upit zar ne vide kuda to vodi, sto puta su rekli, da oni žele kolektivnom akcijom nadomjestiti personalnost leadera Jelića, a oni preuzeti vodstvo. Kako se je svršilo znate i sami. Ja ne želim biti korisna budala samo zato, da nekoliko dobronamjernih ljudi kao Vi izgubite nekoliko godina, da Vašem novom leaderu Dubičancu nametnuli kolektivno vodstvo. Nasuprot tome, kao praktičan čovjek, vjerujem da takove ljude ne treba dizati, kako bi si uštedjeli kasnije obaranje.

    2. Ako su jednom Odporaši odlučili da im ja budem zapovjednik, a mene pokrenuli iz moga bogatog buržujskog doma i moje nove kramarske obitelji, a ja se odlučio i pošao tim stazama, onda je to za cijeli život. Čovjek koji ima jednu misiju i ima tako postojane sljedbenike, koji su bili dosljedniji od mene samoga, nema prava dezertirati. Ja osobno ne bih smatrao ni ozbiljnim ni dostojnim ni jednoga generala, koji bi preuzeo jednu dužnost, a onda prepustio vjetrovima i hirovima jednu organizaciju kojoj stoji na čelu. Prema tome ne mogu pomagati one ideje, skupine ili ljude, koji rade osobno protiv mene. Ili jesam ili nisam zapovjednik Odpora! Prema tome smatram logičnim, da ona gospoda, koji hoće računati sa Osporom moraju računati samnom osobno i sa svim onima, koje mi medjusobno stavimo na čelo Odpora.

    S druge strane ja nikada kanadskom Odporu neću nametati nikakovih lokalnih ni taktičkih rješenja. Imam apsolutno povjerenje ne samo u našu medjusobnu vjernost - medju Odporašima - nego i u izdržljivost i permanentnost tih ljudi zacrtanim idealima, a moram Vama i njima priznati, da su njihovi sudovi o pojedinim ljudima bili točniji nego moji.

    Evo baš Husnija (njegov vojnik i satnik HOS NDH, mo) mi veli, da mu je pisao Galić iz Australije, da je jedan tamošnji Jelićev povjerenik u Sydney-u govorio odporaškim ljudima, kako bi skupa platili put Jeliću da dodje u Australiju i tako izvrši hrvatsku slogu. (Osobno sam poznavao dra. Jelića. Branko Jelić je u ime Poglavnika i Ustaškog Pokreta išao par puta u sjevernu i južnu Ameriku promicati ideje Nezavisne Države Hrvatske. Treba priznati da je u svojoj misiji u mnogome uspio. Kada je zadnji puta bio u posjeti sjevernoj Ameriku i pri povratku za Europu, engleske vlasti ga uhapse i zadržale u zatvoru sve do, mislim, 1947. godine. Od tada u glavi dra. Branka Jelića je rasla ideja političkog leadera. U svojoj novini HRVATSKA DRŽAVA je napisao nekih 35 nastavaka POVODOM POGLAVNIKOVE SMRTI. Imao sam priliku čitati te opise kroz koje se je mogla vidjeti otvorena prozirnost veličanja samog sebe, kako bi se reklo: Ja, do mene ja, a pokraj nas dvojice opet JA, mo. Otporaš) Iz Švedske je meni osobno pisao glavni povjerenik Hrvoj, da je tamošnji povjerenik Jelića htio na brzinu supodpisati pozivno pismo Jeliću da dodje u Švedsku, jer da on ne samo - da ima mandat svoga odbora nego i HOP-a i Domobrana, te Oršanića itd. itd. - Vijeće uopće ni ne spominje. Pa pitam ja Vas, kakvoga smisla ima sve to.

    Mošda ćete Vi meni reći da se samo radi o Hrvatima Kanade. Ja bih Vas podsjetio na sudbinu Ujedinjenih Hrvata u Australiji, na sudbinu istih i u samoj USA. Ja Vam o tome mogu nešto reći, jer sam za vrijeme stvaranja istih Ujed. Hrvata bio u najtješnjoj vezi sa fra. Silvijem Grubišiće. (Silvije Grubišić (1909/1985) je bio hrvatski svećenik na župi u Chicagu. Napisao je knjigu OD PRADOMOVINE DO DOMOVINE, Chicago 1979g., mo) I Ujedno Hrvati USA su bili zamišljeni kao Savez saveza ili raznih društava. Istina je ta, da niti se uspjelo absorbirati ni desnicu t.j. ustaše ili hop, kako hoćete, a niti Hrv. Bratsku Zajednicu, a niti HSS.

    Jedino su Odporaši podmetali ledja, a iz Chicaga su bili isto tako tretirani kao mi sada od Vijeća. Stvaralo se dojam, kao da mu trebamo biti sretni što nas pripuste nekamo. O tome bi Rude Erić i Ivan Prcela mogli mnogo govoriti. Ista taktika se je upotrebljavala i sa Vijećem, jer se nije od svih pošteno mislilo. Tako ili gore dogodit će se i sa tim Savezom i ja zato otvoreno velim, da Odpor u Kanadi i USA mora najprije ostvariti svoje legalne i funkcionalne baze, izabrati svoje predstavnike i neka ovi razgovaraju sa svima, koji to hoće.

    Jesam i za razgovor sa svim drugim predstavnicima, ali sam apsolutno protiv svake izborne geometrije i visoke matematike, gdje se samo žonglira (gdje se vješto - a ne sasvim častno - iskorišćavaju činjenice u sporu dviju ili više političkih frakcija, mo) i sa nekoliko imena, a sa otvorenim ciljem, da se zabije klin izmedju mene i Odporaša, odnosno izmedju društava i Odporovskih predstavnika, kao što su Erić, Crni, Prcela, Šego, Gagro, Vladek itd. itd. Dobio sam dovoljno pisama od malih ljudi iz Hamiltona, Otawe, Montreala itd. u kojima oni na svoj jedinstven način govore o problemima, pa medju inim i o tome, kako ljudi Saveza sa svojom, možda nadmoćnijom ekipom intelektualaca, nastoje izvrgnuti ruglu ne samo Gagru i Šimunca, nego i sve druge vodeće ljude Odpora skupa samnom na čelu. Ja znam imamo mana i nedostataka, pa možda je koji od nas polupismen ili nepismen, a čak dozvoljavam da je neki od nas i zaklao koga partizana.

    JEDNO PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVE NAS

    Unatoč toga ti naši nepismeni koljači, kako nas zovu, vodili su bojne, pukovnije i divizije, isto sa uspjehom, kao i na drugoj strani gdje su brice i terezije driblali naše glavnoštabce. Hrvatska je postajala tako dugo, dok su harambaše krstarili sa ovakovim nepismenim predvodnicima ustaških jedinica. I ne samo to, nego vam ispovjedam moju čvrstu vjeru, da će Hrvatska biti oslobodna tek onda, kad njezini preživjeli harambaše povedu hrvatske seljake i proletere i nesavršene djake u borbu. Vi znate, da nisam demagog i uvijek sam branio intelektualce, ali Vam velim sasma iskreno, da više vjerujem u one male ljude, koji su se našli u ovoj gužvi i stvorili i održali društva, nego one superintelektualce sa računicom u ruci, koji sebe smatraju bogomdani vodiocima naroda. Prema tomu ja sam za to, da se sjeda sa svim Hrvatima koji su za Hrvatsku Državu, sve počam tamo od državotvornih socijalista i sindikalista, istarskih i dalmatinskih partizana, (treba ovdje spomenuti da je u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964 g. izišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA ,str. 19/21, koju je sastavio dr. Miljenko Dabo Peranić a general Drinjanin djelomično izmjenio i odobrio. Dakle, u ovom pismu ni godinu dana kasnije general Drinjanin govori i piše u duhu PORUKE IZMIRENJA..., mo. Otporaš), preko HSS, islamskih, katoličkih i pravoslavnih državotvornih skupina, pa do onih najdivljijih ustaša, pa makr ih vodio moj bivši šepavi ćata Jakov Barbarić. Ali sam apsolutno protiv toga, da ljudi Odpora ubuduće gube vrijeme u fiktivnim strukturama. Nakon atomizacije Hop-a i neslavnog uminuća Vijeća - bezuvjetno je potrebno, da se Odpor afirmira na nedvojben način, na dva posebna fronta : onom vanjskom i političkom frontu, te onom drugom vojno - konspirativnom ilegalnom domovinskom. Ja bih se osjeća sretnim, da Vaše veliko hrvatsko srce i Vaš duboki um - budu stavljeni podpuno u službu tih ideja i kroz Odpor. Kanadski Savez nikada neće moći ni preteći, ni nadomjestiti Odpor, jer niti ima jasnih ideja, niti ekipe prokušanih boraca predvodnika, koji bi mogli zatalasati i oduševiti mase. Tih nekolicina intelektualaca nisu ni intelektualno, ni brojčano, ni potencijalno, ni politički, ni stoti dio onoga što ima u USA, pa kada oni nisu medju milijun Hrvata uspijeli ostvariti nešto efikasnoga u USA, jedva je za vjerovati, da bi stvorili u Kanadi, gdje je elemenat mnogo revolucionarniji i dinamičniji.

    Mnogo su konstruktivnije Vaše ideje o organizaviji tečajeva za odgoj vodećih ljudi za legalno, društveno, političko i socijalno djelovanje u slobodnom svijetu. Napravite lekcije, ja ću Vam ih tiskati. Kada sam počeo pisati ovo pismo nisam mislio biti tako opširan, ali sam iz poštovanja prema Vašoj osobi i radi značenja ideja koje iznosite, stvar namjenio ne smao Vama, nego i onom krugu ljudi iz Kanade i USA, koje dobro poznate sa naših radnih sastanaka i koji su svi Vaši prijatelji i poštivaoci. Vjerujem, da ćete znati cijeniti moju iskrenost i volio bih da me netko ocijeni kao egoistu, kao zla čovjeka ali ambicioznog generala, nego da me drže glupanom. Radije neka me mrzi nego da me sažaljavaju. Budući da sam uvjeren, da kanadski Savez neće ništa dobra učiniti za našu stvar (poznavajući ideje i mišljenje generala Drinjanina, za sigurno je htio reći ...učiniti za našu "hrvatsku" stvar, mo) - ostajemo Odpor - i onda ćemo sami snositi odgovornost za naša djela i nedjela. Želio bih da nas dva budemo i nadalje ono što smo bili do sada.

    Uz pozdrav Vašoj obitelji, odani Vam
    general Drinjanin, podpis.

    (Osobno sam vidio sama sebe u mnogim izraženim mislima u ovom pismu. Mnogi smo mi državotvorni Hrvati patili za Domovinom Hrvatskom. To je uvijek izgledalo tako kao da smo si na tabane ispisali ime HRVATSKA te kuda god smo koracali i hodali, tragovi hrvatstva su ostajali. Mnogima to nije bilo po vilji ni želji. Tuđe zemlje imaju svoje zakone koji su prilagođeni njihovim težnjama i željama, a ne našim hrvatskim htijenjima, pa smo često puta imali sukoba sa vlastima dotičnih zemalja; a naši folklorni Hrvati bi nam se naslađivali: NEKA TO STE I ZASLUŽILI, onom istom nasladom što se je neki dana hrvatski poslanik iz Beča naslađivao hrvatskome Domoljubu koji leži u austrijskom zatvoru samo zato što je došao na Bleiburg odati počast Hrvatima, žrtvama antifašizma, žrtvama jugoslavenske mržnje...Otporaš.)

    Bobani

    02-05-2014, 03:10

    TORONTO - KULA HRVATSTVA!

    (Čitajući ova PISMA MAKSA LUBURIĆA olako se može primijetiti da je težina rada HNO u svim pogledima bila u pravo u Torontu. Naravno da je jezgra bila u Glavnom Stanu HNO kojim je rukovodio, upravljao i smjernice davao general Drinjanin. Također se olako može primijetiti da je general Drinjanin stalno pisao, na pisma odgovarao, - pogledajte datume na svakom pismu - reklo bi se kao da ni spavao nije. Ideja vodilja mu je bila Hrvatska. Otporaš.)


    " D R I N A " - Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika.

    Uredničtvo i Uprava Madsrid, 15.9.1964.

    general Drinjanin

    Vel. T. Vidovu, dužobrižniku Odpora,
    Br. V. Šimincu, gl. povjereniku,
    Br. Z. (Žarko, mo) Bojčiću, odsjek za promidžbu,
    na znanje br. R. Gagri, Predsjedniku
    Toronto, Kanada

    Draga braćo !

    U svoje vrijeme pisao sam Vam o materijalu vjerske prirode, te o želji, da bi se za tu stvar dobila suradnja i drugih osoba, koje recimo nebi htjele s nama suradjivati na čisto vojno-političkom, društvenom itd. radu. Potreba je bila da u tom radu sudjelujemo, te smo padre Oltra i general Luburić predstavnici Hrvatske u toj medjunarodnoj organizaciji i predstavljati ćemo Hrvatsku na raznim Kongresima i priredbama. Nu ne kao Odpor, Vojska itd. nego kao - katolici. I svaki od nas ima pravo kao vjernik sudjelovati. I naravno i druge osobe, koje politički misle drugačije. I ovdje ih ima raznih gledišta, nacija, ideologija, ali su pristalice svog pokreta.

    Naravno da ovu stvar treba i pomoći, jer tiskanje sličica, knjižica, pravljenje i slanje paketa, itd. isto košta. Nastojte dakle nekako tu nešto sabrati, pa ili poslati izravno ili predati bratu Šimuncu na posebni konto. Mi naravno ne možemo teretiti fond Drine sa tim izdatcima, nego smo to pokrili osobno padre Oltra i ja. Nismo nikome postavili uvjeta, silili na prodaju, pa iako su nam neki obračunali dolar po paketu od deset knjižica i 10 sličica, većina nije ništa dala. Kao i uvjek: mi vršimo jednu misiju, a kao i uvjek oni najsvjestniji pomažu stvar, koja nam je isto potrebna kao i kruh u tijelu. Hrvatska će imati koristi i od ove pobožne akcije.

    Poslao sam pakete (svaki deset kuverata kompletnih) ovako : Šimuncu 6, Nosić 3, Markić 1, Ostojić 6, Sreter 1, Ćurić 3, Alilović 1, Fra Berto Dragičević 2, (Koliko je meni poznato, a o tome je pisao pok. Dinko Šalić, generalov zet, da je prva osoba kojoj se je general Luburić 1947. ili još bolje 1948. iz Francuske javio, bio je vlć. Roberto dragičević, mo. Otporaš) vlč. Vidov 10, Papec 1, GDJA Lavinski 6, GAGRO (za Bojčića) 6 paketa.

    Poslao sam i knjižicu SOCIJALNI ESEJI (Pro. Mirko Meheš, izdanje DRINAPRESS-a 1964. o radu Dr. Felix Niedzielski, mo. Otporaš) total no komada: Šimunac 180, Nosić 20, Markić 10, Ostojić 60, SRETER 10, Ćurić 30, ALILOVIĆ 10, FRA BERTO 10, Papec 10, GAGRO (bojčić) 60. Ta je knjižica zgodna za sve, jer upoznaje sa komunističkom doktrinom, a zgodna je s vjerske strane jer upoznaje sa socijalnom naukom Crkve.

    I ovom zgodom mogu reći dvoje: možda sam slab trgovac u ovim stvarima i možda bi drugi to bolje vodio, - ali onoga časa nebi vršili misiju i onda bi moje sposobnosti trgovca bolje izkoristio, nego prodajući sve te knjižice. Vjerujem da smo svi toga sviestni. Ova će nam stvar mnoga vrata ovdje i drugdje otvoriti, a kao vjernici uživamo u duhu, kao drugi u vrsti slastima. Duša se hrani, kao i tijelo. I mi smo oboje. Pokušajte nekako, skupa il posebno, učiniti što možete, barem u Torontu, kamo i pišem za ovu stvar i neka se materijal proširi, šalje kući rodbini i dade u ruke svima, a koliko se može pomozite. Mi smo stari marijanski narod. Širimo tu pobožnost, jer nastavljamo sa radom. Ostalima, u provincijama nisam poslao, nego ću drugom zgodom, a vi mi predložite rješenje. Bog!

    Odani vam general Drinjanin.

    Bobani

    03-05-2014, 21:24

    ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "DESETI TRAVNJA"

    OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA

    (Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je je izdalo društvo "UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE" iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Otporaš)


    "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVANJA"

    Nakon izlaska knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta "10 Travnja", koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

    Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povučenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

    Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

    Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

    Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadsatnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

    Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije "10 Travanja" (ja podvukao, mo) u zagrebu.

    Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

    Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

    Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani "Lojzek", bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

    Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u "PISMA MAKSA LUBURIĆA" o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo. Otporaš) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

    Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom "Slovenija", vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom "Madžarska" vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

    Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

    Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal "Madžarska" i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara. (Da li šta ili išta ima srodna Pero Zlata koji je napisao 2010. godine tri knjige: "META POGLAVNIK, ŽIV ILI MRTAV" s ovim Leonom Zlatarom?, teško je reći, ali s vremenom će se i to saznati, mo. Otporaš

    Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

    Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala "Madžarska" ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

    Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

    PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

    Istina je, i to posve utvrđena, da Rover nije preveo Božidara kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo Ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

    Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

    Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo "Do znanja", koje je upućeno povjerenicima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta o Poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. (U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo. Otporaš.)

    U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. Mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo. Otporaš)

    Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbora, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

    Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

    Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

    Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

    Što se tiče Roverova "izdajstva" u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno na čistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo. Otporaš)

    Za sudbinu pokreta "10 Travanja" tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti još nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

    Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom "Domovina-emigracija".

    Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

    Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

    Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom ("Madžarska"), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

    Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

    Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA". Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

    I. PRISAC
    Siezenhiemerst. 155
    5020 SALZBURG, Austrija.

    (To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije "10 Travnja". Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo. Otporaš)

    Bobani

    04-05-2014, 16:37

    "UDBINA POSLA U HRVATSKOJ EMIGRACIJI"

    general DRINJANIN

    (Ovo pismo nema datuma. Po svoj prilici general ga zaboravio staviti; ali po sadržaju pisma mogo bi biti da ga je pisao 1966. jer se govori o Srećku Reveru iz Australije i atentatu na njega koji je bio te godine, mo. Otporaš).

    Bratskom Glavnom Odboru Središnjice Odpora "ERIK LISAK" Toronto, Ont. Canada
    na ruke br. gl tajnika

    Draga braćo odbornici !

    U zadnja vremena dogodilo se mnogo toga. Medju inim dobili smo od prijatelja sasvim sigurne vijesti, da će se preko agenata provokatora započeti sa organiziranim difamacijama (što bi u ovom slučaju moglo značiti ozloglasiti, oklevetati i osramotiti osobu ili osobe, ustanovu ili organizaciju, ocrnuti čast i ugled istaknutih ljudi u tisku i svim javnim propćenjima, mo. Otporaš.), optuživanjima i blaćenjima svih onih, koji imaju ugleda i snage u emigraciji. Nastojati će se zavaditi ljude, grupe, društva medju sobom, pokrenuti će se procesi, da se zavade još više i istroše materijalno.

    Iz gornjih razloga ja bih Vas sve molio, da bi s jedne strane nastojali spriječiti sve one elemente koji bi pokušavali unutar naših redova izazvati sukobe, intrige, tučnjave, svadje i slično. Posebno Vas molim, da nebi pokretali nikakvih procesa, da nebi udgovarali u novinama, da nebi pisali pamflete, okružna pisma, itd. jer neprijatelj to jedva čeka, da može nanovo tužiti, voditi parnicu, jer oni znaju začim idu, imaju sredstava i mogu izdržati više. Oni će svaku osudu pravno napisati i javno interpretirati. To znači novi škandal, novi proces, nove svadje. To bi nas odvelo s našeg puta.

    Što bi bilo iz mene da sam svima na sve odgovarao? vidili ste kako je svršio proces prof. Prcele, koji je bio oblaćen, tužio, izgubio novce i morao stati. I nekoliko viđe takvih slučajeva. Ja nisam nikada zapovjedao, nego sam molio i sugerirao. U ovom slučaju, koji Vi imate osobno osobno bi se smatrao krivcem, jer sam ja poslao pismo. Nu poslao sam ga za informaciju, ne za sud. Ako bi imali poteškoća, osjećao bi se osobno krivcem, jer sam morao računati s tim, da ćete s pravom braniti svoju čast. Nu kako ste mogli viditi novine pišu svega i svačega, veliki ljudi nazivlju jedan drugoga magarcima, šuftovima, (huljama, nitkovima, pokvarenjacima, podlima, ništarijama isl., mo. Otporaš), izdajnicima, i nikom ništa. U slučaju pokušaja umorstva Rovera u Australiji sud uopće nije dozvolio raspravljati. Ujeo vuk magare...

    Koristim ovu zgovdu da Vam zaželim dobar uspjeh za Dan Odpora, i uspješan sastanak Radnog Skupa.

    Uz naš vojnički pozdrav, odani Vam

    general Drinjanin.

    Bobani

    08-07-2014, 13:07

    "OGRANAK RAFAEL VITEZ BOBAN"

    general DRINJANIN
    6.XI.1968.

    Bratskom Odboru
    Ogranka "RAFAEL VITEZ BOBAN"
    Chicago

    Draga braćo!

    Brat Jerko Grubišić poslao mi je ček na 300 dol. (na koji) potvrditi primitak, i zatim zahvaliti se Vama svima, koji ste za ovu svrhu pomogli, i koji i inače snosite težinu rada na svojim ledjima.

    Koristim ovu zgodu da Vam svima stavim na srdce potrebu zajedničkog rada, dogovoaranja, izmjene misli, pa i dobre konstruktivne kritike, kako bi bili na visini potreba, kako nebi zakržljali u duhu i idejama, kako nebi nikada više ovisili niti o volji jednog čovjeka, niti jedne grupe, niti jedne stranke, nego da što širi krug svijestnih rodoljuba bdije nad narodnom sudbinom.

    Potrebno je s jedne strane zadržati monolitnost organizacije Odpora, i s druge strane suradjivati sa svakim našim državotvornim pokretom bez razlika na jačinu. To se mora činiti, naravno, na jednoj ozbiljnoj bazi, na odgovornom načinu, solidno i bez osobnih i malih razlika, koje često znaju anulirati uspjehe i ozbiljnih i svijestnih ljudi i grupa.

    Brat Šego (Stipe, mo) je stari borac, vojnik, a kasnije je u novim borbama i progonima naučio politički misliti. Vidite da je znao i suradjivati sa državotvornim grupama, i stvoriti ogranak na koji smo svi ponosni. Hrvati Chicaga mogu mnogo toga učiniti. I ja vjerujem da će Vaš Ogranak znati biti prvi.

    Grli Vas sve i čestita Vam, uz naš vojnički pozdrav
    odani Vam
    general Drinjanin (podpis)

    Bobani

    14-07-2014, 01:34

    Ovo je jedna od rijetkih i do sada nikad viđene slike Ilije Stanića, ubojice posljednjeg Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Sliku mi je nedavno poslao jedan moj prijatelj, a na sliki pozadi piše točno ovako: "Ilija Stanić, Madrid 11.lll.1967. za uspomenu .........od Stanić Ilije." Tako točno piše na pozadini slike.




    O Iliji Staniću se je mnogo pisalo i još više reklo, ali još uvijek nije toliko dovoljno da bi se mogle sve potankosti u detalje znati i tko je sve bio upetljan u toj uroti u ubojstvu generala Drinjanina. Ali svakako i u svakom slučaju i za svaku analizu se treba ozbiljno uzeti Ilije Stanića izjava sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine, dakle samo 9 i 10 dana poslije gnjusnog ubojstva hrvatskog generala. Sve njegove ostale i kasnije izjave su vrlo kontradiktorne i pune promijena i laži, sve s jednim ciljem da žaštiti imena svojih naredbodavaca, da što više upetlja drugih osoba kako bi sebe rasteretio odgovornosti i krivnje a javnost zbunio.

    Za jednu ozbiljnu analizu ISTINE kako je Ilija Stanić ubio hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića 20 travnja 1969. godine, treba se uzeti u obzir slijedeće:

    Prvo (1) da je Ilije Stanića brat Luka Stanić već radio za bosansko-hercegovačku, tj. sarajevsku Udbu.

    Drugo (2) da je Ilija Stanić bio sarajevski uličar, skitnica, mnoge neugodnosti po gradu Sarajevu pravio tako da je postao uočljiv sarajevskoj policiji, tadašnjoj miliciji, kako su je os milja zvali, koja ga je često puta hapslia i u zatvor stavljala.

    Treće (3) da je Ilijin brat Luka posredovao preko svoje udbaške veze za svojeg brata Iliju da ga izbavi iz zatvora.

    Četvrto (4) tako je Ilija Stanić preko veze svojeg brata Luke postao suradnik Udbe i kasnije agent Udbe.

    Peto (5) treba ispitati dali je Udba poslala Iliju Stanića na treniranje na Goli Otok, jer, navodno, Ilija je uvijek tvrdio da je bio politički zatvorenik na Golom Otoku poradi hrvatstva.

    Šesto (6) Ilija Stanić je došao u Njemačku negdje ili polovicom 1966. godine i tu se povezao s nekim istaknutim Hrvatima, članovima "Prijatelja Drine" i HNO.

    Sedmo (7) Ante Vukić iz Njemačke je pisao u novini Nova Hrvatska odmah neposredno ubojstva generala Drinjanina da su njemačke vlasti kod Ilije Stanića početkom 1967. godine pronašli krivotvorenu španjolsku putovnicu, te da mu je prijetila opasnost da ga se izruči Jugoslaviji. Navodno, kako piše Nova Hrvatska, da su mu Jakov Jurić (sada pok.) i Milan Dorić (o kojem je pisao slovenski publicista Roman Ljeljak početkom ove 2014. godine, da je on bio agent Udbe od 1953. pa sve do 1990. i da je za udbaške usluge dobio više od jedan miolijun njemačkih DM, te da je on, Milan Dorić, ubio hrvatskog emigranta i predsjednika Bleiburškog Počastnog Voda Nikolu, Nikicu Martinović u Austriji 1975.; te da su mu Jakov Jurić i Milan Dorić pomogli doći do francuske granice i preko Francuske da je došao u Španjolsku.

    Osmo (8) da se je tu u Madridu upoznao s Željkom Šuškom u "Santiago Apostol", a Josip Perković je pisao da je ovaj Željko Šušak (kako je do sada poznato da ovaj Željko Šušak nije brat ministra HOS-a Domovinskog rata Gojka Šušak) bio njihov čovjek, tj. da je radio za Udbu.

    Deveto (9) da je Ilija Stanić preko veze nekih iz Madrida i navodno ovog Sveučilišta "Santiago Opostol" (ili "Apostol", nije najjasnije ni čitljivije, mo. Otporaš.)
    došao do Maksa Luburića upravo u to vrijeme, jer i sami Ilija Stanić tvrdi da je počeko kod Maksa raditi u proljeće 1967.

    Deseto (10) da je general Drinjanin u rujnu 1968. godine otpustio Iliju Stanića iz vojeg stana i iz Tiskare DRINAPRESS.

    Jedanaesto (11) da je genera dao malo novca Iliji Staniću i poslao ga u Pariz kod svojeg suradnika dr. Miljenka Dabe Peranića da mu pomogne naći posao i srediti Papire da ostane u Francuskoj, ili da mu pomogne da dođe do Njemačke ili Švedske do Stipe Mikulića.

    Dvanaesti (12) u Parizu se je Ilija sastao s dr. Peranićem koji mu je uistinu i nastojao pomoći pronaći posao i srediti papire.

    Trinaesto (13) dok je dr. Peranić pripremao papira za Iliju, njega je nestalo za desetak dana, ako ne i više, kako dr. Peranić piše u knjige: POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, vlastita naklada, New York 1984.

    Četrnaesto (14) za neka dva tjedna Ilija Stanić se je povratio i došao u stan dra. Peranića, koji ga je pita: a gdji si ti bio...? našto mu je Ilija odgovorio da je bio u krađi i da ga je uhapsila francuska policija i da je bio u zatvoru. (Po mome mišljenju i po svemu što sam do sada mogao zaključiti, Ilija Stanić je bio u Jugoslabiji, išao je tamo po upute, i kako je sam negdje izjavio da mu je toga puta Stanko Čolak dao prašak, otrov za otrovati Maksa. Također, postoje indicije, čitajući spomenutu knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića, da je Ilija Stanić bio i u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu kao za jednu odskočnu dasku u pripremanju ubojstva generala Drinjanina. Mo.)

    Petnaesto (15) na preporuku dra. Peranića Ilija Stanić se vraća u Španjolsku, najprije kod svojeg poznanika i dobrog prijatelja Željka Bebek kod kojeg ostaje nekoliko dana, tako kako bi general mogao saznati da se je Ilija vratio i da želi ponovno doći kod njega.

    Šesnaesti (16) sada se postavlja pitanje dali je i koliko je Željko Bebek pomogao Iliji Staniću da se ovaj opet, spreman i opremljen otrovom da ubije hrvatskog generala Drinjanina? Za povjerovati je da Željko Bebek o tome ništa nije znao, jer, kako je poznato Udbini ubojice zaliveno šute i nikome niša ne pričaju o svojim namjerama.

    Sedamnaesto (17) po onome što mi do sada znamo a znamo ono što je Ilija Stanić rekao sarajevskoj Udbi u svojoj izjavi 29 i 30 travnja 1969. godine da je on sam djelovao, da mu u tome nitko nije jer da on, Ilija Stanić nikome nije vjerovao.

    Osamnaesto (18) kada je Ilija Stanić ubio generala Luburića i smišljao način kako što prije napustiti Carcagenta, mjesto i grad zločina, tada je za sigurno smišljao kome će se najprije javiti.

    Devetnaesto (19) već oko osam sati na večer iz Barcelone, prije nego se je ukrcao na vlak za Francusku, jer, kako Ilija sam kaže da je trebao preći francusko/španjolsku granicu prije polnoću, nazvao je svojeg brata Luku i u tri riječi bratu rekao: NEMA VIŠE "M"., što svakako znači: nema više Maksa.

    Dvadeset (20) sada i po ovome se može znati koliku je ulogu igrao brat Ilije Stanića Luka u ubojstvu generala Drinjanina.

    Dvadest i jedan (21) postoji velika mogućnost da je Ilija Stanić iz Španjolske otišao direktno i u sigurno skrovište u jugoslavensku Ambasada u Parizu. To bi moglo biti i logično, jer bi tu bio i siguran, dok bi službenici jugoslavenske Ambasade prikupljali sve potrebne podatke o ubojstvu Maksa Luburića, itd.

    Dvadeset i dva (22) uzevši u obzir tih desetak dana od dana zločina pa do dana davanja izjave sarajevskoj Udbi, može se olako zaključiti da doći s vlakom iz Pariza za Zagreb uzme samo, tada, te godine 1969. sam 24 sata, a iz zagreba par sati do Sarajeva.

    Dvadeset i tri (23) ako bi se išlo s avionom iz Pariza za Zagreb bilo bi riskantnije, iako bi uzelo samo nekoliko sati.

    Dvadeset i četeri (24) dakle, vlakom je bilo najsigurnije.

    Dvadeset i pet (25) dragi moji Hrvati ovo bi bio jedan vremenski scenario ubojice Ilije Stanića od dana počinjenog zločina do dana davanja izjave 29 i 30 travnja 1969. godine sarajevskoj Udbi. Bilo bih mi drago da svaki od nas koji bude ovo čitao smatra obveznim i dužnim popuniti svaku prazninu u ovom opisu. Iskreno vas sve pozdravlja Otporaš.

    Bobani

    15-07-2014, 03:40

    1st May 2012, 23:52
    Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića,

    (Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:)

    "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

    ...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

    ...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

    ...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

    ...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

    Bobani

    17-07-2014, 03:37

    by: General Drinjanin

    Naš Hrvatski stav je jasan:

    “RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU !”Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!"

    "Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav."

    OBRANA br. 97-98, Madrid 1968.


    otporaš/kamenjar.com

    Bobani

    19-07-2014, 13:37

    Iz Otporaševe Torbe: TKO JE UBIO HRVATSKE MINISTRE ANTU VOKIĆA I MLADENA LORKOVIĆA?


    TKO JE UBIO HRVATSKE MINISTRE ANTU VOKIĆA I MLADENA LORKOVIĆA?

    (Donodim jedno pismo Dra. Miljenka Dabe Peranić koji je bio član Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora. U svojstvu te dužnosti je otišao u lipnju 1968. godine posjetiti Hrvate Canade i Amerike. Kako sam i javio u jednom od prošlih pisama da ću iznijeti i pismo dra. Peranića, što sada i činim. Otporaš.)

    PISMO DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA
    17. VIII . 1968 God.

    Draga braćo !

    Trebao sam Vam se javiti odmah poslije prisustovanja na zborovanju Odpora Područja “Sjever”. Čekao sam da dodjem do generala, te Vam se tek sada javljam. Sredjujemo zajednički misli i utiske, analiziramo sve što sam tamo doživljavao, razmatramo sve ono što se odnosi na budući rad, i nastojimo izvagnuti pri svakoj odluci sve “za” i sve “protiv”. Hrvatska je emigracija sva u pokretu. Dopise i izvješća dobivamo sa svih strana, druge očekujemo, a u medjuvremenu Vam šaljemo nekoliko misli, o kojima smo ovog prvog dana razgovarali.
    Mladen_LorkovićAnte_Vokić
    1. Iako je Vanjski Front tek u svojim početcima / koji će biti napravljen iz svih kontinenata /, Radni Skup “Sjever” je zauzeo ekipno stav prema formiranju neke vrsti novog Vijeća. I u ostalim Područjima zauzimamo isti stav. Budimo jedinstveni, jer progresivnost naših koraka će biti Hrvatskoj od koristi samo ako i dalje ostanemo dosljedni samima sebi. Ostanimo tako dosljedni i prema rezoluciji u pogledu Vijeća, t.j. nastupajmo kao ekipa. Ostajmo čvrsto oko onoga što je zaključeno, i ne poduzimati ništa ni Glavni Stan bez vas, ni Vi bez Glavnoga Stana. / Zašto, reći ću pod brojem 3. /

    2. Da ostanemo tako jedinstveni, potreban je koordinirani rad medju svim organizacijama. Obavještavajte jedan drugoga što radite i poduzimate, podpomažite jedan drugoga u radu, znajte izbjeći sve ono što ne ide u korist Hrvatske, a idite za onim što uslovljuje skoro ostvarenje Hrvatske Države. Vi dobro znadete da je Odpor sa svojim djelovanjem pokrenuo zbližavanje Zagreba i hrvatske emigracije. Tim možemo nastaviti samo zajednički, složno, te radi toga Vam stavljamo na srce koordiniranost medju Vama. To traži Hrvatska. (Može nam svima samo ovaj pasos/opis posvjedočiti da je Hrvatska Demokratska Zajednica temeljena na NAČELIMA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koje je dr. Franjo Tuđman uzeo vrlo ozbiljno i sproveo u djelo Obnovom Samostalne Hrvatske Države u obliku RH. Mo. Otporaš)

    3. Prvu i drugu točku kažem Vam radi ove treće. Pregledavam sa generalom konfidencijalna izvješća od prije i sravnjujemo sa onim što piše “Hravtski Narod”(novina, mjesečnik ili privremenik Reorganiziranog HOP-a kojeg je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo. Otporaš) od 15. VII . Dužnost nam je nastaviti u onom duhu, kako smo to propovjedali, za slogu i suradnju svih Hrvata i glupo bi bilo nijekati prilazak i suradnju novih ljudi, organizacija i ideja. Ali bi bilo još gluplje ne vjerovati onim izvješćajima od naših prijatelja iz novog HOP-a, koji su nam rekli, da će se preuzeti ideja Odpora, jer su suvremene i jer su se pokazale ispravnim., ali baš zato da će se opet raznim manevrima nastojati eliminirati ljude povezane sa generalom. Tako na str. 4 točka 12 izjave Vrančića, pod slovom a. / veli se, da je dužnost novog Odbora (ne Odpora, mo. Otporaš) za uspostavu Hrvatske Države, kako veli doslovno: “uspostaviti vezu sa političkim krugovima u domovini u svrhu suradnje na uspostavi Hrvatske Države”. Pitamo se koje su to snage i politički ljudi, ako ne oni, o kojima je Odpor prvi i jedini kroz dugi niz godina govorio? Pa i točka b./ da treba S BILO KOJOM VLADOM SVIETA suradjivati. Što to znači, osim polaženja novim putevima? Ali pravi je dokaz u načinu, kako je sam Dr. Vrančić pokrenuo pitanje Lorkovića i Vokića, a na osnovi jednog dokumenta i izkaza jednog starog povratnika, častnika, koji daje pismeni iskaz o tome kako su prije povlačenja ubijeni Lorković i Vokić.

    Ali što on ne zna jest, da i general ima u rukama izvorni primitak i dosta bi bilo da ga otiska. (Ovdje prilažem dio iz jednog pisma kojeg je general pisao nekome, ne znam kome. U hrpi pisama koja posjedujem pronašao sam jedan škarama isječen odlomak pisma kojeg ću ovdje staviti od riječi do riječi, a na taj isječak pisma ću staviti moju bilježku za bolje razumjevanje onima koji budu imali moju ostavštinu, te da znadu od kuda i kako je došlo do ovog komadića pisma. Mo, Otporaš)
    Citiram:

    “…2. Br. Mirko Bušić, tajnik Odpora u Argentini mi javlja, da je dogovoreno sa Predsjednikom Lukasom Juričićem otišao na predavanje Vrančića, koje je isti održao nakon povratka iz USA i Kanade. Kao i uvijek bio je okružen prof. Oršanićem i prijateljima, i naši su stekli dojam, da je kao i obično sve unaprijed dogovoreno sa ovim i sa Jelićem, u koju svrhu je i išao na sjever, gdje je sa Došenom i Uj. Hrvatima, kako kaže SVE UREDIO. Govorio je 80 minuta i jednom spomenuo, da je bio sa Gagrom (Ratko Gagro, predsjednik Odpora za Canadu, mo. Otporaš) i tamo isto uredio. Odatle ona obaviest Došena, kako sam Vas prije obavijestio na osnovu izvješća brata Ratka i Šege, (Stipe Šego iz Chicaga, mo. Otporaš) koji mi je poslao članak o javnom nastupu u Chicagu. Da polaže važnost na Uj. Hrvate, jer da su tamo većina intelektualaca. Ostali “tko se ne uključi, da sam sebe isključuje”. Govorio je da je bio i sa Krnjevićem, (dr. Juraj Krnjević tajnik HSS i poslije smrti dra. Vladka Mačeka 1964 g., postao je predsjednik iste, mo. Otporaš) koji da je rekao, da nema običaja ići na Sabore u čijoj pripremi nema učešća, ali da je Krnjević sutrodan održao govor svojima i rekao da “put do Hrvatske vodi putem HSS-a”. Zatim da je o Heferu (dr. Stjepan Hefer postao predsjednik HOP-a poslije Poglavnikove smrti, mo. Otporaš) nema govora, ali ako Hefer u 11 sati odrekne se svih časti i titula, da će u 11 i jednu minutu to isto činiti, pa što narod odluči. Nu to može biti solucija za HOP, ali ne za Odpor i hrvatsku Državu, jer nije drugo ništa rekao. Ostaje dakle borba oko vodstva HOP-a i tko će za to moći pokrenuti više ljudi, ideja i organizacija.

    3. Posebni problem u tome jest da je Vrančić, htijući ili ne, pokrenuo pitanje odgovornosti za Vokića i Lorkovića sa izjavama o povratniku Grabovcu (Mijo Grabovac postao 264 Ustaša i položio ustašku prisegu 11. 1. 1934 g., B. Krizman: PAVELIĆ I USTAŠE str. 557, mo. Otporaš), koji da je dao pismenu izjavu, kako je rekao generalu Moškovu (Ante Moškov, mo. Otporaš), da su svi zatvorenici u Lepoglavi pušteni, a “kako nismo znali što bi sa Lorkovićem i Vokićem, da smo ih ubili”. Da tu izjavu imaju Asančić od Heferova Domobrana i on, tj. Vrančić jednu kopiju. S obzirom da neznamo ocijeniti što ima iza svega toga, što je Vrančić zapravo htio s time, te radi činjenice, da je isti Grabovac, prema mojim podatcima danas kod kuće, tj. u Imotskom, gdje slobodno živi, moramo biti oprezni. Da li se on…”.

    (Na svu žalost isječak ovog pisma se završava tako kako sam opisao. mo, Otporaš)

    Medjutim morao bi optužiti jednog starog povratnika, satnika, PTB-a (Poglavnikova Tjelesna Bojna, mo), koji je k tome danas prema svemu živ i slobodan u Domovini. Dakle ili primiti na svoja ledja krivnju za onu dvojicu, ili optužiti jednog starog povratnika, kako bi Udba montirala još jedan proces i objesila tog čovjeka, kojega bi tužio nitko manje nego general Luburić! Vidimo sjene Azeva, vidim stare intrigente Jelića i Oršanića, koji svaki par godina prave na račun naivne emigracije POLITIČKI TURIZAM, i gdje se stalno optužuje sam generala, kao da hrvatski narod nema drugih problema doli pitanje smrti dvojice Ustaša koji su izdali Ustaštvo, dvojice ministara koji su izdali Vladu, dvojice ambiciozni ljudi, koji su razgovarali sa agentićima pete klase, a nama htijeli dokazati da su razgovarali sa “zapadnim saveznicima”.

    Molim vas da pričekate detaljni studij, držite se skupa i razgovarajte kolektivno, i nedajte se navući na tanak led, ne davajte izjave i ne komentirajte, dok ovu stvar ne objasnimo.

    Prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić.

    (pridružuje se pozdravima: general Drinjanin.

    Olovkom nadodano. Stavit ću u zaporke: (Odboru Središnjice Erik Lisak Mnogo Vam se zahvaljujem na dočeku, čestitam na radu i uspjesima, te želim nove uspjehe. Uz pozdrav Vaš Miljenko.

    General Drinjanina također olovkom nadodaje: Zahvaljujem se svima na trudu i žrtvi za profesora. Generalov podpis.

    (Sada donosim izjavu Mije Grabovca i po potrebi, ako se ukaže, ću nadopuniti pod mojim uobičajnim znakom, moja opaska “mo”. Otporaš).

    Prenosim sve iz novine OBRANA br. 150, Madrid – Travanj 1971., strana 16

    “HRVATSKA MISAO”

    Cordoba, Argentina 7. lipnja 1970.

    Poštovani Gospodine Uredniče!

    U pismu od 31. svibnja o.g. javljate mi, da ste – u dogovoru sa g. drom. Vjekoslavom Vrančićem – odlučio objaviti u Hrvatskoj Misli (povremeni časopis, mo. Otporaš) moje izvješće o smrti Vokića i Lorkovića, koje sam napisao 12 prosinca 1959. i original predao g. ing. Ivanu Asančaiću na čuvanje u uredu Hrvatskog Domobrana, a kopiju t.j. prepis sam dao g. Vrančiću; također sam poslao prepis pokojnom generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti.(Pismo dra. Peranića je od 17 kolovoza 1968. u kojem navodi što piše novina “Hrvatski Narod” od 15 VII., dakle iste godine 1968., a pisac ove izjave kaže da je poslao “prepis” generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. Ako je ovaj izvještaj pisan 31. svibnja 1968. te nadodajmo oko prilike sedam mjeseci, evo nas u početku 1969. godine, ili oduzmimo 7 mjesece od generalove smrti, tj. od 20 travnja 1969., evo nas u mjesecu srpnju 1968.,mo. Otporaš) Luburiću sam poslao na njegovu pismenu želju, on me je zamolio u pismu da mu pošaljem rečeni izvještaj, ja kao njegov stari prijatelj nisam mu magao to odbiti nego sam mu to vrlo rado učinija, samo sam mu poslao malo skraćeno ono po vojnički. Ne samo da nemam ništa protiv toga da se objavi, nego naprotiv želim da se to učini, i to čim prije, a Vama hvala što ćete to učiniti.

    Marko Ćavić,
    Cordoba, Rep. Argentina
    B. Acosta 434, Cerro Las Rosas.

    U nastavku donosim izjavu Marka Čovića u vezi sa sudbinom bivših ministara u Vladi NDH, dra. Mladena Lorkovića i ustaškog Krilnika Ante Vokića. Smatrali smo uputnim ne vršiti nikakvih jezičnih izmjena, kako u naprijed objavljenom pismu, tako ni u izjavi, jer nismo željeli da bilo u čemu ograničimo slobodu izražavanja i neposrednost izvjestitelja. Držimo, da je sadržaj posve jasan, pa mu je stoga nepotreban bilo kakav komentar s naše strane.

    SLUČAJ VOKIĆA LORKOVIĆA

    Cordoba, Republica Argentina 12, prosinca 1959.

    Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije (položio prisegu 12 svibnja 1933. i postao Ustaša pod rednim brojem 67., B. Krizman PAVELIĆ I USTAŠE, st. 555, mo. Otporaš).
    Moškov je sjedio u svom automobilu te i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: Gosp. generale ustaški javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu, general priupita a gdje su ti njih dva misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama. General upita a što si sa njima učinija?
    Streljao sam ih gospodine generale. Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao djete suza za suzom su mu tekle niz lice, priupita ponovno Grabovca i reče mu a što da od tebe radim nesretni brate.
    Grabovac odgovara, streljajte me gospodine generale drugo nisam ni zaslužija…
    Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu odstupi da te ne vidim. Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.
    Moškov odgovara sada je sve kasno dragi moj Marko.

    Grabovac je rodjen u okolici Imotskog ako se ne varam mislim da je iz Runovića ali to bolje znadu svi Imoćani.

    Jedini živi svjedok koji ovu izjavu zna i čuja rečeni prijavak to sam ja.

    Marko ČavIć
    Pripadnik bivše P.T.B.

    (Svjedočanstvo gosp. Marka Čavića je razjašnjena tajna smrti Lorkovića i Vokića. A koliko se za nju nepravedno okrivljivalo generala Luburića! Kao u ovom slučaju, tako će istina izići vremenom na vidjelo i u drugim slučajevima. Tko je ubio Vokića i Lorkovića, bilo je odavno poznato generalu Luburiću, ali on je radije nevin podnosio lažne optužbe, nego da bude tužitelj. Uredništvo “Obrane”.)

    Otporaš/Kamenjar.com

    Bobani

    19-07-2014, 13:38

    Iz Otporaševe Torbe: TKO JE UBIO HRVATSKE MINISTRE ANTU VOKIĆA I MLADENA LORKOVIĆA?


    TKO JE UBIO HRVATSKE MINISTRE ANTU VOKIĆA I MLADENA LORKOVIĆA?

    (Donodim jedno pismo Dra. Miljenka Dabe Peranić koji je bio član Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora. U svojstvu te dužnosti je otišao u lipnju 1968. godine posjetiti Hrvate Canade i Amerike. Kako sam i javio u jednom od prošlih pisama da ću iznijeti i pismo dra. Peranića, što sada i činim. Otporaš.)

    PISMO DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA
    17. VIII . 1968 God.

    Draga braćo !

    Trebao sam Vam se javiti odmah poslije prisustovanja na zborovanju Odpora Područja “Sjever”. Čekao sam da dodjem do generala, te Vam se tek sada javljam. Sredjujemo zajednički misli i utiske, analiziramo sve što sam tamo doživljavao, razmatramo sve ono što se odnosi na budući rad, i nastojimo izvagnuti pri svakoj odluci sve “za” i sve “protiv”. Hrvatska je emigracija sva u pokretu. Dopise i izvješća dobivamo sa svih strana, druge očekujemo, a u medjuvremenu Vam šaljemo nekoliko misli, o kojima smo ovog prvog dana razgovarali.
    Mladen_LorkovićAnte_Vokić
    1. Iako je Vanjski Front tek u svojim početcima / koji će biti napravljen iz svih kontinenata /, Radni Skup “Sjever” je zauzeo ekipno stav prema formiranju neke vrsti novog Vijeća. I u ostalim Područjima zauzimamo isti stav. Budimo jedinstveni, jer progresivnost naših koraka će biti Hrvatskoj od koristi samo ako i dalje ostanemo dosljedni samima sebi. Ostanimo tako dosljedni i prema rezoluciji u pogledu Vijeća, t.j. nastupajmo kao ekipa. Ostajmo čvrsto oko onoga što je zaključeno, i ne poduzimati ništa ni Glavni Stan bez vas, ni Vi bez Glavnoga Stana. / Zašto, reći ću pod brojem 3. /

    2. Da ostanemo tako jedinstveni, potreban je koordinirani rad medju svim organizacijama. Obavještavajte jedan drugoga što radite i poduzimate, podpomažite jedan drugoga u radu, znajte izbjeći sve ono što ne ide u korist Hrvatske, a idite za onim što uslovljuje skoro ostvarenje Hrvatske Države. Vi dobro znadete da je Odpor sa svojim djelovanjem pokrenuo zbližavanje Zagreba i hrvatske emigracije. Tim možemo nastaviti samo zajednički, složno, te radi toga Vam stavljamo na srce koordiniranost medju Vama. To traži Hrvatska. (Može nam svima samo ovaj pasos/opis posvjedočiti da je Hrvatska Demokratska Zajednica temeljena na NAČELIMA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koje je dr. Franjo Tuđman uzeo vrlo ozbiljno i sproveo u djelo Obnovom Samostalne Hrvatske Države u obliku RH. Mo. Otporaš)

    3. Prvu i drugu točku kažem Vam radi ove treće. Pregledavam sa generalom konfidencijalna izvješća od prije i sravnjujemo sa onim što piše “Hravtski Narod”(novina, mjesečnik ili privremenik Reorganiziranog HOP-a kojeg je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo. Otporaš) od 15. VII . Dužnost nam je nastaviti u onom duhu, kako smo to propovjedali, za slogu i suradnju svih Hrvata i glupo bi bilo nijekati prilazak i suradnju novih ljudi, organizacija i ideja. Ali bi bilo još gluplje ne vjerovati onim izvješćajima od naših prijatelja iz novog HOP-a, koji su nam rekli, da će se preuzeti ideja Odpora, jer su suvremene i jer su se pokazale ispravnim., ali baš zato da će se opet raznim manevrima nastojati eliminirati ljude povezane sa generalom. Tako na str. 4 točka 12 izjave Vrančića, pod slovom a. / veli se, da je dužnost novog Odbora (ne Odpora, mo. Otporaš) za uspostavu Hrvatske Države, kako veli doslovno: “uspostaviti vezu sa političkim krugovima u domovini u svrhu suradnje na uspostavi Hrvatske Države”. Pitamo se koje su to snage i politički ljudi, ako ne oni, o kojima je Odpor prvi i jedini kroz dugi niz godina govorio? Pa i točka b./ da treba S BILO KOJOM VLADOM SVIETA suradjivati. Što to znači, osim polaženja novim putevima? Ali pravi je dokaz u načinu, kako je sam Dr. Vrančić pokrenuo pitanje Lorkovića i Vokića, a na osnovi jednog dokumenta i izkaza jednog starog povratnika, častnika, koji daje pismeni iskaz o tome kako su prije povlačenja ubijeni Lorković i Vokić.

    Ali što on ne zna jest, da i general ima u rukama izvorni primitak i dosta bi bilo da ga otiska. (Ovdje prilažem dio iz jednog pisma kojeg je general pisao nekome, ne znam kome. U hrpi pisama koja posjedujem pronašao sam jedan škarama isječen odlomak pisma kojeg ću ovdje staviti od riječi do riječi, a na taj isječak pisma ću staviti moju bilježku za bolje razumjevanje onima koji budu imali moju ostavštinu, te da znadu od kuda i kako je došlo do ovog komadića pisma. Mo, Otporaš)
    Citiram:

    “…2. Br. Mirko Bušić, tajnik Odpora u Argentini mi javlja, da je dogovoreno sa Predsjednikom Lukasom Juričićem otišao na predavanje Vrančića, koje je isti održao nakon povratka iz USA i Kanade. Kao i uvijek bio je okružen prof. Oršanićem i prijateljima, i naši su stekli dojam, da je kao i obično sve unaprijed dogovoreno sa ovim i sa Jelićem, u koju svrhu je i išao na sjever, gdje je sa Došenom i Uj. Hrvatima, kako kaže SVE UREDIO. Govorio je 80 minuta i jednom spomenuo, da je bio sa Gagrom (Ratko Gagro, predsjednik Odpora za Canadu, mo. Otporaš) i tamo isto uredio. Odatle ona obaviest Došena, kako sam Vas prije obavijestio na osnovu izvješća brata Ratka i Šege, (Stipe Šego iz Chicaga, mo. Otporaš) koji mi je poslao članak o javnom nastupu u Chicagu. Da polaže važnost na Uj. Hrvate, jer da su tamo većina intelektualaca. Ostali “tko se ne uključi, da sam sebe isključuje”. Govorio je da je bio i sa Krnjevićem, (dr. Juraj Krnjević tajnik HSS i poslije smrti dra. Vladka Mačeka 1964 g., postao je predsjednik iste, mo. Otporaš) koji da je rekao, da nema običaja ići na Sabore u čijoj pripremi nema učešća, ali da je Krnjević sutrodan održao govor svojima i rekao da “put do Hrvatske vodi putem HSS-a”. Zatim da je o Heferu (dr. Stjepan Hefer postao predsjednik HOP-a poslije Poglavnikove smrti, mo. Otporaš) nema govora, ali ako Hefer u 11 sati odrekne se svih časti i titula, da će u 11 i jednu minutu to isto činiti, pa što narod odluči. Nu to može biti solucija za HOP, ali ne za Odpor i hrvatsku Državu, jer nije drugo ništa rekao. Ostaje dakle borba oko vodstva HOP-a i tko će za to moći pokrenuti više ljudi, ideja i organizacija.

    3. Posebni problem u tome jest da je Vrančić, htijući ili ne, pokrenuo pitanje odgovornosti za Vokića i Lorkovića sa izjavama o povratniku Grabovcu (Mijo Grabovac postao 264 Ustaša i položio ustašku prisegu 11. 1. 1934 g., B. Krizman: PAVELIĆ I USTAŠE str. 557, mo. Otporaš), koji da je dao pismenu izjavu, kako je rekao generalu Moškovu (Ante Moškov, mo. Otporaš), da su svi zatvorenici u Lepoglavi pušteni, a “kako nismo znali što bi sa Lorkovićem i Vokićem, da smo ih ubili”. Da tu izjavu imaju Asančić od Heferova Domobrana i on, tj. Vrančić jednu kopiju. S obzirom da neznamo ocijeniti što ima iza svega toga, što je Vrančić zapravo htio s time, te radi činjenice, da je isti Grabovac, prema mojim podatcima danas kod kuće, tj. u Imotskom, gdje slobodno živi, moramo biti oprezni. Da li se on…”.

    (Na svu žalost isječak ovog pisma se završava tako kako sam opisao. mo, Otporaš)

    Medjutim morao bi optužiti jednog starog povratnika, satnika, PTB-a (Poglavnikova Tjelesna Bojna, mo), koji je k tome danas prema svemu živ i slobodan u Domovini. Dakle ili primiti na svoja ledja krivnju za onu dvojicu, ili optužiti jednog starog povratnika, kako bi Udba montirala još jedan proces i objesila tog čovjeka, kojega bi tužio nitko manje nego general Luburić! Vidimo sjene Azeva, vidim stare intrigente Jelića i Oršanića, koji svaki par godina prave na račun naivne emigracije POLITIČKI TURIZAM, i gdje se stalno optužuje sam generala, kao da hrvatski narod nema drugih problema doli pitanje smrti dvojice Ustaša koji su izdali Ustaštvo, dvojice ministara koji su izdali Vladu, dvojice ambiciozni ljudi, koji su razgovarali sa agentićima pete klase, a nama htijeli dokazati da su razgovarali sa “zapadnim saveznicima”.

    Molim vas da pričekate detaljni studij, držite se skupa i razgovarajte kolektivno, i nedajte se navući na tanak led, ne davajte izjave i ne komentirajte, dok ovu stvar ne objasnimo.

    Prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić.

    (pridružuje se pozdravima: general Drinjanin.

    Olovkom nadodano. Stavit ću u zaporke: (Odboru Središnjice Erik Lisak Mnogo Vam se zahvaljujem na dočeku, čestitam na radu i uspjesima, te želim nove uspjehe. Uz pozdrav Vaš Miljenko.

    General Drinjanina također olovkom nadodaje: Zahvaljujem se svima na trudu i žrtvi za profesora. Generalov podpis.

    (Sada donosim izjavu Mije Grabovca i po potrebi, ako se ukaže, ću nadopuniti pod mojim uobičajnim znakom, moja opaska “mo”. Otporaš).

    Prenosim sve iz novine OBRANA br. 150, Madrid – Travanj 1971., strana 16

    “HRVATSKA MISAO”

    Cordoba, Argentina 7. lipnja 1970.

    Poštovani Gospodine Uredniče!

    U pismu od 31. svibnja o.g. javljate mi, da ste – u dogovoru sa g. drom. Vjekoslavom Vrančićem – odlučio objaviti u Hrvatskoj Misli (povremeni časopis, mo. Otporaš) moje izvješće o smrti Vokića i Lorkovića, koje sam napisao 12 prosinca 1959. i original predao g. ing. Ivanu Asančaiću na čuvanje u uredu Hrvatskog Domobrana, a kopiju t.j. prepis sam dao g. Vrančiću; također sam poslao prepis pokojnom generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti.(Pismo dra. Peranića je od 17 kolovoza 1968. u kojem navodi što piše novina “Hrvatski Narod” od 15 VII., dakle iste godine 1968., a pisac ove izjave kaže da je poslao “prepis” generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. Ako je ovaj izvještaj pisan 31. svibnja 1968. te nadodajmo oko prilike sedam mjeseci, evo nas u početku 1969. godine, ili oduzmimo 7 mjesece od generalove smrti, tj. od 20 travnja 1969., evo nas u mjesecu srpnju 1968.,mo. Otporaš) Luburiću sam poslao na njegovu pismenu želju, on me je zamolio u pismu da mu pošaljem rečeni izvještaj, ja kao njegov stari prijatelj nisam mu magao to odbiti nego sam mu to vrlo rado učinija, samo sam mu poslao malo skraćeno ono po vojnički. Ne samo da nemam ništa protiv toga da se objavi, nego naprotiv želim da se to učini, i to čim prije, a Vama hvala što ćete to učiniti.

    Marko Ćavić,
    Cordoba, Rep. Argentina
    B. Acosta 434, Cerro Las Rosas.

    U nastavku donosim izjavu Marka Čovića u vezi sa sudbinom bivših ministara u Vladi NDH, dra. Mladena Lorkovića i ustaškog Krilnika Ante Vokića. Smatrali smo uputnim ne vršiti nikakvih jezičnih izmjena, kako u naprijed objavljenom pismu, tako ni u izjavi, jer nismo željeli da bilo u čemu ograničimo slobodu izražavanja i neposrednost izvjestitelja. Držimo, da je sadržaj posve jasan, pa mu je stoga nepotreban bilo kakav komentar s naše strane.

    SLUČAJ VOKIĆA LORKOVIĆA

    Cordoba, Republica Argentina 12, prosinca 1959.

    Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije (položio prisegu 12 svibnja 1933. i postao Ustaša pod rednim brojem 67., B. Krizman PAVELIĆ I USTAŠE, st. 555, mo. Otporaš).
    Moškov je sjedio u svom automobilu te i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: Gosp. generale ustaški javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu, general priupita a gdje su ti njih dva misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama. General upita a što si sa njima učinija?
    Streljao sam ih gospodine generale. Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao djete suza za suzom su mu tekle niz lice, priupita ponovno Grabovca i reče mu a što da od tebe radim nesretni brate.
    Grabovac odgovara, streljajte me gospodine generale drugo nisam ni zaslužija…
    Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu odstupi da te ne vidim. Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.
    Moškov odgovara sada je sve kasno dragi moj Marko.

    Grabovac je rodjen u okolici Imotskog ako se ne varam mislim da je iz Runovića ali to bolje znadu svi Imoćani.

    Jedini živi svjedok koji ovu izjavu zna i čuja rečeni prijavak to sam ja.

    Marko ČavIć
    Pripadnik bivše P.T.B.

    (Svjedočanstvo gosp. Marka Čavića je razjašnjena tajna smrti Lorkovića i Vokića. A koliko se za nju nepravedno okrivljivalo generala Luburića! Kao u ovom slučaju, tako će istina izići vremenom na vidjelo i u drugim slučajevima. Tko je ubio Vokića i Lorkovića, bilo je odavno poznato generalu Luburiću, ali on je radije nevin podnosio lažne optužbe, nego da bude tužitelj. Uredništvo “Obrane”.)

    Otporaš/Kamenjar.com

    Bobani

    20-07-2014, 20:41

    Knjiga: PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA ubrzo izlazi u Zagrebu.

    Ja Maksu Luburući iskreno čestitam na tome, da je omogućio našim "antifašistima" da jedanput godišnje hrle u Jasenovac na kukulekanje i oplakivanje svojih drugova koji su netragom nestali. Izgubio im se svaki trag, i sada zbog Maksa i njegovih koljača moraju ispod "bogdanovog cveta" krokodilske suze ronit za svojim drugovima, čak je i Tito 1942 očajnički pokušavo provalit u Jasenovac i "oslobodit" drugove od fašističkog terora ali nije uspio. Maks je bio u to vrijeme prejak za partizane. Zato su 1945. onako srčano i drčno, klali od vardara do triglava, sve su naši drugovi nadoknadili bez brige. Nije maršal nikome ostao dužan, a ponajmanje "fašistima".

    Zato, sada, ubrzo izlazi u Zagrebu knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" u kojoj se mogu pronaći pisma od 1951. tj, od ponovong osnivanja pokretanja Hrvatskog Narodnog Odpora u emigraciji pa sve do njegove mučeničke smrti 20 travnja 1969. U tim preko pet stotina pisama su izražene misli svih aspekata: Stvaranje Ustaškog Pokreta 1929. godine, djelatnosti treniranja Ustaša na Janka Pusta, Proglašenje Nezavisne Hrvatske Države, četničko/partizansko/ustaški rat, Rimski ugovori, prekid Rimskih ugovora, Afera Vokić/lorković, četničko/partizanski zločini, Jasenovac, povlačenje HOS-a prema Austriji, povratk i borba Križara protiv Ozne, ranjivanje i liječenje u Mađarskoj, ponovno u emigraciju, dolazak listopada 1948. godine u Španjolsku, aktivnost u pokretanju Časopisa "DRINA" 1951., razlaz od Poglavnika, isključenje iz Ustaških redova, povratak svih odlikovanja Poglavniku, četiri godine ZIMSKOG SNA 1956-1960., razlaz s ženom Isabelom zbog ljubavi prema Hrvatskoj, povijestni interview u novini Nova Hrvatska iz Londona br. 4 1960., prikupljanje razbacanih i razočaranih hrvatskih vojnika, kupnja tiskare DRINAPRESS, izdavanje časopisa "DRINA" i novina "OBRANA", Adresa Izmirenja hrvatskim partizanima komunistima koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., strana 18-21, i mnogo drugog vrlo važnog povijestnog materijala može se naći u toj skoro ili preko 1000 (tisuću) stranica knjigi. Nastojte ne izostati kupiti tu povijestnu knjigu i svakako ne zaboravite obavijestiti vaše prijatelje, isatomišljenike, neistomišljenike, protivnike, prijatelje i neprijatelje o izlazku ove vrlo važne knjige. Hvala. Otporaš.

    comi12

    22-07-2014, 09:16

    ovo je odlično svaka čast imaš li možda ovo negdje sve fino složeno i napisano u word ili pdf izdanju ili ako ti nije mrsko na scribd prebaciti pošto je zanimljivo..

    Bobani

    22-07-2014, 13:29

    Poštovani comi12 sve je to tako lijepo poredano i uređeno kao i curica za vjenčanje, okićeno prikladnim slikama kao božićno drvce. Knjiga će izići iz tiska najkasnije do listopada ove godine. Tu knjigu bi trebala posjedovati svaka hrvatska kuća, još bolje rečeno: SVAKI HRVITAKI DOM! Pozdrav, Otporaš.

    Bobani

    27-07-2014, 15:46

    PRISTOJNOST I FINOĆA GENERALA DRINJANINA

    (Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA na hrvatskim portalima, taj je mogao pročitati u mnogim pismima generalovu brigu za svakog Hrvata i njegovu privrženost da svakome Hrvatu odgovori na primljeno pismo. Priloženo pismo je jedno od mnogih generalovih pisama kojeg je pisao članu ogranka "VITEZ GENERAL RAFAJEL BOBAN" Hrvatskog Narodnog Odpora u Chicago, bratu Jerki Grubišić, u kojem izražava, uz ostalo i svoju hrvatsku i vojničku uljudnost. Pošto je pismo pisano ima tome skoro 46 godina, tj. točno pet i pol mjeseci prije počinjenog gnjusnog zločina nad njim, ja ću neke stvari pojasniti u pismu kako bi današnji čitatelji mogli bolje razumijeti o čemu se radi. Pismo je povijestne naravi. Otporaš.)

    general DRINJANIN.
    6. Xl. 1968.

    Brat
    Jerko Grubišić
    Chicago

    Dragi Jerko!

    Prilažem ti pismo za Odpor, pa budi dobar i upoznaj sa sadržajem ostalu braću i zahvali im se.

    Rado ti pišem, iako ne stignem pisati ni najužim suradnicima. Rado to činim i podsjeća me na Jerku Grubišića, (Ovdje se radi o Jerki ili Jozi Grubišić, dva brata fra. Silvije Grubišić, koji su bili u Ustašama, dakle strici Jerke Grubišić kojem je general pisao ovo pimo, mo.) kojega će se Stipe (Šego, mo) sigurno sjećati. Mislim da je bio zastavnik i dugo je vremena bio moj osobni pratioac na putovanjima. Ako se ne varam bio je brat fra. Silvija Grubišić. Bio je dobar junak, pa budi i ti, i svi mladi.

    Ponekada mi se javi, a iako ti ne odgovorim uvijek brzo, odgovoriti ću svakako.

    Pokušaj svakako u pogledu tiska pomoći Stipi, jer on sam nemože stići. Ako svaki od Vas uzme na sebe obligatorno nešto, Chicago može mnogo više knjiga i novina kupiti, a to za nas znači dupli uspjeh, materijalni i moralni.

    Izruči moj pozdrav svima mladima, jer na njima je naša budućnost. Stari moraju predati neokaljani stijeg mladim našim borcima, stijeg i znanje, i mladi moraju s ponosom i spremni na sebe uzeti dužnost.

    Uz naš vojnički pozdrav, grli te odani
    general DRINJANIN.

    Bobani

    01-08-2014, 18:17

    IDELOGIJSKA I DNEVNOPOLITIČKA ULOGA JASENOVAČKOG MITA

    Mr. Mladen Ivezi?, autor knjige »Titov Jasenovac« | Ideologijska i dnevnopoliti?ka uloga jasenova?koga mita | Intervju | Glas Koncila | 27.7.2014. | 30 (2092)

    Ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita

    Quote:
    Quote:
    Nedavno je u velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu predstavljena knjiga mr. Mladena Ivezića »Titov Jasenovac«. Unatoč tomu što na gotovo 200 stranica donosi, u dosadašnjim historiografskim okvirima, gotovo nevjerojatne podatke, u hrvatskoj je javnosti potpuno prešućena i marginalizirana. Stoga smo zamolili autora da iznese neke podatke do kojih je došao u svojim višegodišnjim istraživanjima i tako, ipak, potakne znanstveni razgovor o toj još uvijek kontroverznoj temi novije hrvatske povijesti.
    Mr. Mladen Ivezić rođen je 1957. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij povijesti i komparativne književnosti te psihologiju i filozofiju upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistriravši tezom »Društvena uvjetovanost i kulturni utjecaj pučkih kalendara u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji od ilirizma do sedamdesetih godina prošloga stoljeća«. Od njezina osnutka godine 1991. bio je član Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća Republike Hrvatske sve do njezina ukinuća.

    Stotine proturječja o proboju zatočenika

    Vaša knjiga od prve stranice bez pretjerivanja šokira, i to ne samo obične čitatelje, nego i znanstvenike koji se sustavno bave proučavanjem jasenovačkoga logora. Tako npr. donosite članak »protuhrvatskog titovskog generala Jefte Šašića - kako to doslovce stoji u predgovoru knjige - da je Statistički zavod Jugoslavije već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik...«

    IVEZIĆ: Jeftu Šašića može se sresti u mnogim izvješćima titovske vojske, uglavnom iz zapadne Slavonije. Krajem rata dobio je pod upravu Sisak i okolicu, pa i Jasenovac. U svojih pet knjiga o marksizmu i titovskom genocidu nad Hrvatima rabio sam više od 95 posto protuhrvatske literature i dokumenata jer su oni nesustavno lagali, a često se i hvalili svojim zločinima. Radi se o kakvih 6000 znanstvenih fusnota, među kojima je i vrelo za taj članak, objavljen 1986. u zagrebačkom komunističkom listu »Naše teme«.

    Josip Broz morao je biti spreman na to da će Rankovićev odlazak 1966. dati ideologijsku podlogu beogradskoj »čaršiji«, a teorijski i velikosrbima u JNA i nekim komunistima. Zato je Tito 1966. dopustio nastanak toga dokumenta, kojim je Savezni zavod za statistiku broj žrtava Jasenovca utvrdio na 403 i odmah to kuvertirao. Točno 20 godina kasnije Jefto Šašić objavljuje tu službenu tajnu (nikada nisam vidio taj dokument), nakon Miloševićeva dolaska na vlast, ali sada ne kao demistifikaciju, nego kao dokaz protiv Broza, da je neprijatelj Srba jer je dopustio smanjivanje jasenovačkoga mita. Koju godinu kasnije u Srbiji će Broza već masovno nazivati ustašom. Svakodnevno sam čitao četiri beogradska dnevna lista od 1986. do 1991. gdje se, kao i drugdje, vidi ideologijska i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita.

    Na stotine proturječja u iskazima

    Kako je uopće nastao spomenuti članak, koji je samo dio stalne i vječne kontroverze o broju jasenovačkih žrtava. Koja su Vaša znanstvena saznanja o tome?

    IVEZIĆ: Članak je nastao očito u sklopu protuhrvatske harange, kada se više nije okrivljavalo samo Andriju Hebranga, nego i tadanje komunističko vodstvo SR Hrvatske pa sve do Tita. Svoje sam spoznaje formulirao u zaključku knjige »Jasenovac/Brojke«. Prije toga sam ismijao sve glavne skupine laži. Jedan je Srbin, primjerice, tvrdio da je, radeći u kancelariji, izdao 1 400 000 smrtnih listova s lažnim uzrocima smrti. Ja pitam: »Dobro, ako je tako, gdje su ti dokumenti?« Moj je djed morao spaliti fotografije moje mame s prve pričesti jer su joj kumovi bili njemački časnik i njegova žena. Ali zašto bi, iz kojega straha, tko spaljivao dokumente koje je izdala NDH, a poslije rata su mu mogli služiti jedino kao podloga za nekakvu mirovinu?

    Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično. Nejasan je onaj proboj 22. travnja 1945., gdje često i sami zatočenici priznaju da su 400 svojih, nemoćnih ili nevoljkih za proboj, natjerali popiti cijankalij... Jako su im različite brojke poginulih u proboju. Sve je o tom proboju jako varljivo i mitomanski. Otkrio sam stotine proturječja u njihovim iskazima, među kojima i unutarnja proturječja. U Jasenovcu se umiralo, da. No u granicama koje sam ovdje procijenio.

    Bez logoraša prije studenoga 1941.

    Vi doslovce tvrdite da su »tvrdnje svjedoka da su hrvatske vlasti koga odvele u Jasenovac prije listopada 1941... obična laž«. Na temelju čega izričete tako kategoričku tvrdnju?

    IVEZIĆ: Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine. Pripadnike neprijateljskih sila mora se zaštititi od vatre s fronte, osvete većinskoga naroda, izoliranosti, gladi i neimaštine. Tome služe logori i zato je njihov ustroj određen međudržavnim pravom.

    Jednostavno, 1941. su u nekim seocima, Krapje i Bročice nedaleko od Jasenovca, bili zadržani sumnjivci ili protuhrvatski teroristi, četnici i komunisti. Kada je nastupila studen, njih se prebacilo u ciglanu, sa zidanim i grijanim kućama, protuhrvatskoga terorista Ozrena Bačića, koji je bio utekao. Ondje je nastao Sabirni i radni logor Jasenovac. Druga je stvar što su antifašisti kasnije sve to slijepili jer im je trebao što veći i što maglovitiji mit. Jasenovački logor nije samo formalno osnovan tek u studenom 1941., nego u Jasenovcu jednostavno nije bilo ni jednoga logoraša do toga mjeseca.

    »Poimenični« popis pun je izmišljenih ljudi

    Kako onda gledate na poimenični popis žrtava Spomen-područja Jasenovac koji donosi imena čak 10 462 žrtve samo u 1941. godini?

    IVEZIĆ: Postoje mnogi lažni popisi. Ovaj »poimenični« je, osim što je nepismen kao i drugi, pun izmišljenih ljudi. U New Yorku su bili objavili kakvih 700 000 imena i prezimena, a neki su naši amateri tu pronalazili stotine žrtava titovskoga terora iz svoga sela...

    Židovska bogoštovna općina u Zagrebu (usputno, pod tim imenom opstala je do 1945., a onda Boga izagnaše antifašisti) sastavila je popis. Pet je takvih popisa u Hrvatskom državnom arhivu. Izvana je rukopis nekakva antifašističkoga tužiteljskoga zamjenika Zlatarića: »Židovi ubijeni u ustaškom logoru Jasenovac 1941., 1942...« No Općina je pisala istinu pa na njezinim košuljicama piše: »Židovi smješteni u Jasenovac 1941., 1942...« Tako je 80-ak posto ljudi i sljedeće godine uvijek isto kao prijašnje, uvijek istih potpunih generalija, zanimanja, obrta... Bili su potrebni kao majstori. Ostali su bili otpušteni; 630 ih iz Jasenovca bijahu dragovoljci u 13. SS - Handžar diviziji.

    Tu je moj najveći problem. Čim se uhvatim rušenja antifašističkih laži, etiketiraju me ružnim uvredama. Svaki put kada dokažem da lažu, prikrivaju moje knjige te pišu nove laži.

    Gledajte Jadovno, tobožnji logor kraj Gospića s tobožnjom strašnom Šaranovom jamom - bezdankom u koju su Hrvati, tobože, od 11. travnja do sredine kolovoza 1941. bacili, po nekim antifašistima, do 80 000 Srba i Židova. Četnici, Srpska pravoslavna Crkva i Vlada Kraljevine Jugoslavije onoga vremena i poraća lagali su jako masno - do 800 000 ubijenih u tri mjeseca, ali nisu spominjali Jadovno. Sada Slavko Goldstein i dr. Đuro Zatezalo iz Beograda, koji je upropastio fond ratnih dokumenata u Karlovcu, pokreću novu harangu. Svake godine u srpnju onamo odlaze predstavnici najviših hrvatskih vlasti ili njihovi izaslanici. Međutim, dvojica naših speleologa spustila su se u Šaranovu jamu. Njezina je dubina 7 m, a prosječni promjer ni 4 m. Da ste ih slagali kao sardine, ne bi stalo 500 ljudi. Sedam minuta u jednom kadru snimali su jamu izvana i iznutra. Nigdje ni kamenčića, gole stijene, nema ni koščice! Upišite u preglednik »Šaranova jama« i vidjet ćete taj filmić na internetu. Poslali su ga i predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade...

    Strijeljan brat logorskoga upravnika

    Jedan ste međunaslov naslovili: »Tifus - antifašistički zločin«. Zbog čega? Spominjete i »10 ustaških grobova posred logora«. Zašto baš posred logora i o čemu oni svjedoče?

    IVEZIĆ: Koliko je jasenovački mit proizvod izopačene svijesti govore nam i česta zatočenička priznanja o epidemijama tifusa. Svi su liječnici bili zatočenici i oni su, premda epidemiologijski obrazovani, širili laži da će vlasti ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima!!! Tako se širio tifus. Vlasti su kasnije osnovale poseban odjel za liječenje tifusa, a fotografije mršavaca ošišanih do kože dokazuju to.

    Dr. Herman Pröbst objavio je veljače 1942. u »Deutsche Zeitung im Kroatien« članak »Jasenovac - ni lječilište ni mučilište«, što ga preniješe sve hrvatske novine i novine hrvatskih saveznika. Taj se članak nikako ne može uvrstiti u hrvatsku ratnu promidžbu, ali u ovom svijetu protuhrvatskih laži on je ključan dokaz istine.

    Primitak u Tabor izvodio se javno, pred povjerenstvom. Svaki je novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku. Nitko zatočenike nije osobno pregledavao.

    To je tjedan dana objavljivano svaki dan u svim hrvatskim kinima. Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu. Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: »ustaše pljačkaju logoraše«. Pozor, to se prikazivalo pred cijelim hrvatskim narodom.

    Dalje se u svemu bitnom slažu Pröbst i naknadne izjave antifašista.

    U debele su kapute mnogi Židovi znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo. Svaka je skupina u Taboru imala svoje kape, a vlast nije ulazila, osim za svečanosti, »u žicu«. Dva su se zagrebačka židovska kapa, šefovi baraka Bruno Diamantstein i David Špiler, dosjetili, a kasnije im se pridružiše i tri osječka, te počiniše pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge. Tako im izvukoše znatne svote novca, za koje su im neki stražari kroza žicu dostavljali robu nabavljenu u civilstvu.

    To je ubrzo zamijetilo redarstvo. Ispitalo je slučaj. Krivci su predani Priekom sudu, koji ih je u tri dana sve, pa i brata logorskoga upravnika Ivice Matkovića, osudio na smrt i strijeljao. Židove pokopaše na židovsko groblje u Jasenovcu, a ustaše nasred logora. Kada bi se svaki mjesec mijenjala stražarska postrojba, novi bi stražari bili poučeni o tom slučaju i morali su nad tim grobovima prisegnuti, životom ucijenjeni, da ničim ne će ni pokušati zlorabiti nadmoćnost svoga položaja.

    Više od stotinu ustaša, državnih službenika i busatih Hrvata, među kojima i jedan bivši katolički svećenik, bilo je tijekom NDH pogubljeno zbog koristoljubivih zločina, od kojih bi se neki, kao npr. šverc, u miru držali prekršajem. To je sve objavljeno u novinama. Titovci su svoje tobožnje strijeljanje za jednu jabuku izmislili tek desetljeća nakon rata.

    Jasenovački mit - uporište progona

    Citirate i zanimljiv govor Vicka Krstulovića u Slavonskom Brodu 1952. u kojem je ustvrdio: »Svojom smo revolucijom uništili stari buržoaski aparat... Ali nismo uspjeli uništiti Crkvu kao instituciju.« U tom smislu pojasnite svoju tvrdnju da je »jasenovački mit motivacija i opravdanje zločina nad svećenstvom i vjernicima u Hrvatskoj«.

    IVEZIĆ: U svojim knjigama »Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito« i »Titova umjetnost mržnje« pokazao sam kako su se titovci prvo ulizivali HSS-u jer su k njima prilazili Srbi, Židovi i Slovenci, gubitnici rušenja Kraljevine, a ne Hrvati. Tek je u studenom 1944. postotak Hrvata među titovcima na području Glavnoga štaba Hrvatske bio veći od 50 posto. Na silu su ih mobilizirali i gurali u juriš. U međuvremenu su titovci uspjeli pridobiti neke vodeće HSS-ovce, Božidara (Jove) Magovca, Iliju (Jove) Jakovljevića, Frola i još neke takve.

    Jedini im je institucionalni otpor pružala Katolička Crkva, ideologijski neprijatelj, kao i pokretač narodnih masa. Odgovarajući toj svojoj dužnosti i pozivu, Alojzije Stepinac postavio je vlastima u svojemu pastirskom pismu tada već retoričko pitanje: Gdje su ratni zarobljenici i drugi izbjeglice? To ga je stajalo zatvora i života.

    U daljnjem je progonu katoličkih duhovnika i vjernika, kao i u svim drugim društvenim odnosima, jasenovački mit bio glavno uporište.

    Kako je u hrvatskoj javnosti primljena Vaša knjiga?

    IVEZIĆ: Kao i inače, zagovornike laži ne zanima. Nastoje ju skriti. Glavni distributeri knjiga, Dušević i Keršovnik, što pokrivaju 400-tinjak prodajnih mjesta, bojkotiraju sve moje knjige. Idem sam k nekim dobronamjernim knjižarima, ali to je jako mukotrpno. Prodam knjige doma, kada mi se tko javi.

    Koga zanima Drugi svjetski rat, mora svakako na internetu pročitati knjigu Uda Walendyja »Die Wahrheit für Deutschland (Istina za Njemačku)«, prevedenu cijelu na engleski »Truth for Germany / The Guilt Question of the Second World War«. Na internetu pročitajte i knjigu Theodorea Kaufmana »Germany Must Perish (Njemačka mora nestati)« iz 1940.

    Mi znamo da je potpuna istina u Bogu, ali smo dužni utvrđivati i objavljivati činjeničnu istinu. Biti vjernikom znači zalagati se za Božju slavu. Ona je najjača u istini. Nema mira bez istine i pravde. Takav bi mir bio treuga diaboli, mir potrošaštva i materijalizma svih vrsta.

    Quote:
    Titovske novine izmišljaju žrtve

    Kako to da se baš nitko dosada nije osvrnuo na tobožnje jasenovačke žrtve prije listopada 1941. i starogradiške nakon listopada 1944.?

    IVEZIĆ: Kako rekoh, oni bulazne o žrtvama prije listopada 1941., ali u Jasenovcu tada nije bilo ni jednoga zatočenika, pa ni logora.

    O Staroj Gradiški čak i njihovi očevidci priznaju da, osim desetak čistačica, ondje nakon listopada 1944. više nikoga nije bilo. Tek u svibnju 1945. titovske novine izmišljaju tisuće svježih žrtava pronađene u Staroj Gradiški. To negiraju njihova vojna izvješća i pravi očevidci u naknadnim izjavama.

    Quote:
    Titovci su malo kopali i brzo zakapali

    Možda je trebalo odmah na početku pojasniti provokativan i zanimljiv naslov knjige: »Titov Jasenovac«! Znači li to da i Vi donosite dokaze o poslijeratnom jugoslavenskom logoru za sve »nepoćudne« komunističkim vlastima?

    IVEZIĆ: Da, dokazujem titovske zločine nad Hrvatima i drugim uljuđenim državljanima Nezavisne, danas bismo rekli Srbima, muslimanima, Nijemcima, Mađarima, Talijanima... što ih počiniše do 1948. godine u Jasenovcu. Zato su titovci toliko malo kopali i toliko brzo zakapali lešine ondje pronađene.

    U većemu dijelu knjige dokazujem pak ulogu jasenovačkoga mita kao stožerne laži titovskoga sustava
    .

    Bobani

    01-08-2014, 21:56

    <1ivanprcela@roadrunner.com> Fri, Aug 1, 2014 at 2:28 PM
    To: "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com>

    Dragi hrvatski brate,

    Usred ljeta 1960. ja sam s generalom Luburićem bio u Valenciji. ON TADA NIJE BIO RASTAVLJEN, ALI MI JE DAO NASLUTIT DA ĆE DO RASTAVE NASKORO DOĆI. Padre Miguel Oltra je 26. prosinca 1963 bio propovjednik na mojemu vjenčanju. KUM MI JE BIO MAKS LUBURIĆ!

    Knjiga korespondencije pokojnoga generala s najdražim mu suradnicima bit će sigurno velika senzacija. Neka je na tome hvala O D P O R A S U Mili Bobanu.

    JOŠ VEĆA SENZACIJA ĆE BITI GENERALOVA VRHUNSKI PISANA POTPUNA BIOGRAFIJA jer on nije bio samo Upravitelj Jasenovca nego je cijeli život sudjelovao u vatrenim i nevatrenim borbama te je u "Hrvatskome bunkeru" u gradiću Carcagente UŽASNO na smrt dotučen od UBOJICE I LAŽCA Ilije Stanića.

    SLAVA HEROJSKOME MAKSU LUBURIĆU, UVIJEK VJERNOME HRVATSKOM USTAŠI I POSLJEDNJEM ZAPOVJEDNIKU HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!

    J. IVAN PRCELA
    JEDAN OD TROJICE VELIKIH UMORENOGA GENERALA LUBURIĆA

    Bobani

    11-08-2014, 04:36

    GENERAL DRINJANIN I NJEGOVIH ČETVERO (4) DJECE.
    Date: Sun, 10 Aug 2014 21:58:00 +0000

    Bog! Franislave,

    Ovaj Dorijan mi se javlja već neko vrijeme i jako ga zanimaju sva saznanja o našem generalu. Tu i tamo ja mu šaljem neke stvari. Malo prije me je zamolio da mu nešto podrobnije napišem o djeci generala Drainjanina. Ovo sam pronašao što je prof. Ivan Prcela meni pisao prije skor četiri godine. Ja sam to stavio na Slobodnu Dalmaciju kao Gabro Vuškic, ime mojeg djeda. Bilo bi dobro i poželjno iz povijestnih načela ovo staviti na našu stranicu. Okiti ovo sa slikama generala i njegovih četvero djece. Ti ni zamisliti ne možeš koliko ja to šaljem dalje s našeg portala Kamenjar. com.
    Iskreni pozdravi. Bog! Otopraš.

    Bog! dragi prijatelju Dorijan,

    (Tako me veseli da ste zainteresirani prikupiti što više materijala o hrvatskom zadnjem Zapovjedniku Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a rata NDH, Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu DRINJANINU. Kada se piše o generalu Drinjaninu onda se misli o Hrvatskoj, bez obzira šta tko mislio. Kada se govori o generalu Drinjaninu, onda se misli o Hrvatskoj. Kada se čita o generalu Drinjaninu, onda se misli o Hrvatskoj. To je upravo to što je naš hrvatski neprijatelj sustavno omalovažavao i nastojao da se o generalu Luburiću ne zna prava istina. Prava je ISTINA ono što državotvorni hrvatski nepristrani povijestničari budu pisali. A da bi oni mogli našu hrvatsku ISTINU pisati, potrebno je sve iznijeti na dan svijetlosti o životu i radu Maksa Luburića.

    Zato Vam i prilažem ovaj mali isječak profesora Ivana Prcele kojeg je on napisao 27 studenoga 2010. godine, neposredno iza njegovog i Mirka Bilića posijeti u Carcagente, Valencija i Španjolskoj, s namjerom da što više pojedinosti saznaju upravo o onome što Vas najviše zanima. Zato sam se potrudio da to pronađem, i fala dragome Bogu da sam to pronašao i Vama šaljem na uvid.

    Primite, dragi prijatelju Dorijan moje iskrene i srdačne pozdrave. Bog! Otporaš.)

    xxxxx

    OSVJETLJIVANJE LIKA DI-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA

    (Prof. Ivan Prcela i Mirko Bilić iz Njemačke su išli u Španjolsku koncem 2010 godine u potražnju informacija koje se još uvijek kriju u Španjolskoj. Osobito u pogledu informacija o ubojici Iliji Staniću. Uspijeli su pronaći Ilije Stanića nekadašnju "zaručnicu", Consuelo "Chelo" Salom, koja im je rekla "da neće usta otvoriti u pitanju Luburića i Stanića. Ovaj izvješta prof. Prcele je jako važan za one koji se budu bavili iztraživanjem ISTINE: ZAŠTO JE ILIJA STANIĆ UBIO HRVATSKOG GENERALA? Otporaš)

    Poštovani Hrvatski brate!

    Riječ "PETDESETA" je korijenski točna, ali u današnjem pravopisu tamo u Hrvatskoj prihvatljivije je pisati "pedeseta." Nisam ja hrvatski jezikoslovac, ali jesam veliki štovatelj generala-viteza Vjekoslava Luburića. ON JE NAJINTILIGENTNIJI I NAJOCRNJENIJI USTAŠA. 6. ožujka 2013. godine bilo bi mu ravnih 100 godina. Je li to moguće da je "Slobodna Dalmacija" baš za tu važnu obljetnicu objavila moj članak o Slučaju Luburić-Stanić? Imat će SD priliku da u doglednoj budućnisti piše i o vrhunskoj knjizi o svih 56 godina njegova plodnoga života.
    Ivan Prcela.


    HABEMUS PAPAM FRANCISCUM JESUITAM!

    J. Ivan Prcela
    - Hide quoted text -

    ---- "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com> wrote:

    > Poštovani gosp. Prcela,
    > Naletih na ovo na stranicama Slobodne Dalmacije. Vrlo mi se svidjelo
    > kako ste lijepo i temeljito opisali slučaj Luburić-Stanić. Tu i tamo
    > kadkada pročitam što Vi pišete i što drugi pišu o vama. Pročitao sam
    > nedavno da ste pisali povodom PEDESETE OBLJETNICE MOJEG...Koliko se ja
    > razumim u naš jezik, ne kaže se PEDESETE, nego PETDESETE, što dolazi
    > od PET plus DESET, gdje se sljubljuju samoglasnici "T" i "D" u jedan
    > samoglasnik. Sada mi počima biti jasnije zašto jedni kažu ODPOR a drugi opet OTPOR.
    > Molio bih Vas da mi Vi kao stručnjak za jezik ovo objasnite, jer za mene je to jedna te ista stvar.
    > Jer za mene i nas mlađe lakiše je reći Otpor, jer se upravo tu nečujno "D" stapa u "T".
    Pozdrav iz naše Domaje.
    > Gabro Vuškić
    >
    > http://www.slobodnadalmacija.hr/Novo...3/Default.aspx
    >
    > Thank you,
    > Slobodna Dalmacija
    >

    Sat, Mar 16, 2013 at 1:39 PM

    OSVJETLJIVANJE LIKA DIV-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA
    > Piše J. Ivan Prcela
    >
    > Više od četiri desetljeća muči me pitanje, zašto je Ilija Stanić
    > trovao i konačno željeznom šipkom u zatiljak ubio 56-godišnjega
    > generala-viteza Vjekoslava Luburića. Ove godine, PEDESETE obljetnice
    > mojega sustavnog osvjetljivanja Bleiburške Tragedije, poduzeo sam dva
    > putovanja u velegrad Valenciju i u gradić Carcaixent, u čijemu groblju
    > počivaju smrtni ostaci hrvatskog div-junaka i nezaboravnoga mi kuma na
    > vjenčanju ima skoro 47 godina.
    >
    > U mjesecu srpnju generalov grob skupa sa mnom posjetio je i moj vjerni
    > prijatelj Mirko. (Mirko Bilić iz Njemačke, mo. Otporaš) Mirko je doletio iz
    > Njemačke a ja iz dalekoga Clevelanda. Obojica smo tada stupili u
    > kontakt sa svih četvero djece generala Luburića. On je iza sebe
    > ostavio dva ucviljena sina i dvije prežalosne kćerke. Kćerku Drinu
    > (rođena 1956., mo. Otporaš) smo posjetlili u staračkom domu u gradiću Carlet,
    > gdje ona uslijed davnog pada muke muči u kolicima, iako je tek stupila
    > u ranije pedesete godine. S generalovim sinom Vjekoslavom (rođen
    > 1957., mo. Otporaš) otišli smo u posjete grobu njegova ljubljenoga oca. Tu smo
    > se za vječni pokoj generalove duše pomolili i onda se fotografirali.
    >
    > Posjet najmladjoj Mirici, (rođena 1958., mo. Otporaš) iako ona živi vrlo blizu
    > mojega šurjaka Filiberta Mir, ostvario se nije jer ona to nije htjela.
    > Najstarijega generalova sina liječnika Domagoja (rođen 23 listopada 1955, mo, Otporaš.)
    nazvao sam u Barceloni
    > i protumačio mu namjere mojega naziva. On je moja plemenita izlaganja
    > najprije sašlusao i onda mi tako grubo odbrusio da sam u kući svoga
    > šurjaka GORKO PLAKAO. Rekao mi je, da on na svoga oca ima samo loše
    > uspomene. Na to sam mu odgovorio, da ja na njegova oca imam SAMO DOBRE
    > USPOMENE i da svojim perom želim osvjetliti lik njegova preocrnjenoga
    > oca i proslavljenog hrvatskog junaka.
    >
    > Mirko i ja smo u radnji "Optica Tomas" u Carcaixentu pokušali
    > posjetiti čak i Consuelo "Chelo" Salom, bivšu zaručnicu lašca i
    > ubojice Ilije Stanića. Ovo nam nije uspjelo jer ona je bila u
    > Valenciji. Ostavili smo joj telefonski broj mojega šurjaka u
    > Valenciji, da me ona kod njega nazove. Nazvala me nije, ali ja sam
    > njoj ipak iz Clevelanda s puno poštivanja napisao jedno pismo i
    > najavio da ćemo moj prijatelj i ja u studenom opet doći u Carcaixent.
    > Nakon punih 40 godina želim je opet vidjeti i prijateljski pozdraviti.
    > Bivša Stanićeva "ljubav" mojoj je šogorici Carmen Mir, jer se cijeli
    > život dobro poznaju, saopćila da je od mene primila vrlo toplo i
    > uljudno pismo, ali da ona, iako me duboko poštuje, usta ni otvoriti
    > neće o slučaju "Luburić-Stanic."
    >
    > Na koncu prvoga tjedna ovogodišnjeg mjeseca studenoga, ja sam se opet
    > pojavio u "Optica Tomas" u Carcaixentu da 62-godišnju, sada suprugu,
    > majku i baku, koja čak od raka na grudima trpi, iskreno pozdravim.
    > Odmah sam joj rekao, da ju molitve moje prate i zato se ona sada bolje
    > osjeća. Ovoga puta ona, još uvijek otmjena i lijepa, mene je
    > prepoznala i sa mnom razgovor započela, naglasivši da o predmetu, zbog
    > kojega sam opet u Carcaixentu, ona ne želi NI USTA OTVORITI. Ja sam
    > joj odgovorio, da ja njezin stav potpuno razumijem i poštujem, ali moj
    > stav je skroz drukčiji - JA NE MOGU NITI ŽELIM ŠUTJETI O SVOJEMU
    > POGUBLJENOM KUMU JER JE ON U NEDAVNO IZIŠLOJ JEDNOJ KNJIZI I NA
    > VALENCIJANSKOM I NA ŠAPANJOLSKOM PREVEĆ NEGATIVNO OPISAN.
    >
    > Bivšoj djevojci Ilije Stanića, kako je ona u jednom nazivu mojoj
    > šogorici Carmen Mir rekla, moj posjet se neobično svidio jer je bio
    > pun poštivanja njezine osobe i njezine šutnje. Ona ipak nije šutjela o
    > mojoj pojavi za koju je, kada sam ju kao 88-godišnji Hrvat pozdravio,
    > uskliknula:! QUE FUERTE! To znaci: "Kako ste snažan!"
    >
    > Otmjenoj dami, Consuelo Salom, naslov knjige i ime Francesca Bayarrija
    > ni spomenuo nisam, ali u susretu s njome mislio sam na njega i na
    > njegovu knjigu CITA EN SARAJEVO. Bayarri, premda mu je knjiga vrlo
    > negativna o generalu Luburiću, pokazao se je vrlo susretljiv prema
    > mojemu prijatelju Mirku i prema meni u našoj misiji osvjetljivanja
    > lika Maksa Luburića. On nas je uputio na Jose Luis Ramosa, koji
    > posjeduje DESET velikih kutija korespondencije i drugih papira
    > neumornoga hrvatskog generala. Taj ugledni španjolski novinar i ČOVJEK
    > DOBRE VOLJE na vrijeme nas je upozorio, da J. L. Ramos misli da u tim
    > kutijama ima dragocjeno zlato i tim dokumentima se želi obogatiti! On
    > nam je svjetovao BUDNI OPREZ!
    >
    > U petak, 12. studenoga, J. L. Ramos je u pratnji samoga Bayarrija u
    > stan mojega šurjaka Filiberta donio ČETIRI kutije tih "dokumenata."
    > Mirko ih je skoro puna ČETIRI sata prebirao a taj ugledni novinar se s
    > Filibertom, s Jose Luisom i sa mnom strpljivo i nevezano razgovarao.
    > Na koncu toga sastanka, Mirko je J. L. Ramosu rekao da su ti
    > "dokumenti" od vrlo male vrijednosti pa je tako završio naš prvi
    > sastanak s posjednikom "dokumenata" i s novinarom Bayarrijem. Mi smo
    > ipak s gosp. Ramosom ugovorili još jedan sastanak za sutrašnji dan, za
    > subotu ujutro 13. studenoga. S Bayarrijem smo takodjer ugovorili
    > sastanak o sadržaju njegove knjige za petak 19. studenoga od 16 do 20
    > sati. Mirku je žao bilo, što toga dana neće moći nazočan biti jer 17.
    > studenoga leti za Njemačku. Žao mu je bilo i zbog toga, što je on u
    > Njemačku sa sobom na dar odnio Video-disk o "Operaciji Kobra" Ilije
    > Stanića. ZAUZIMANJEM novinara F. Bayarrija sam producent nam je na
    > poklon dao taj važan dokumentarac.
    >
    > U srijedu 17. studenoga Mirko je odletio za Muenchen, ali ostavio je
    > DESETAK pitanja za ugovoreni PREVAŽAN sastanak s Bayarrijem. Ostavio
    > nam je i jedan primjerak "Obrane" od jeseni 1971. godine, u kojoj je
    > bila fotografija vjenčanja Eduarda Martineza Ramosa i njegove životne
    > odabranice Clotilde. Njih dvoje U VJENČANOME RUHU iskazuju počast
    > generalu Luburiću i njegovom grobu! Mirko je mojemu šurjaku Filibertu,
    > 72-godišnjemu umirovljenome profesoru, izrazio želju da svakako
    > pronadje Eduarda Martineza, jer je on kao sin Leonore Ramos Serrano,
    > generalove kućanice i uzgojiteljice njegove djece, KLJUĆNA osoba za
    > upoznavanje umorenoga hrvatskog div-junaka. Još prije Mirkina odlaska,
    > Filiberto je preko telefonske knjige u Valenciji pronasao dva E.
    > Martineza. Prvi je bio "Ernesto" a drugi od nas traženi Eduardo
    > Martinez Ramos. SVA SRETNA, na telefonu se javila Eduardova supruga
    > Clotilde. Još sretniji i veseliji bio je Filiberto. Kao mladi dečko on
    > je od veselja skakao! Vidio je jasno, da Mirka i mene prati Božja ruka
    > u našoj misiji osvjetljivanja velikoga lika generala Luburića.
    > Svijesni smo bili, da je naša misija VRLO TEŠKA. Upravo zato, Mirko i
    > ja išli smo na dnevnu svetu Misu u obližnjoj crkvi simpatičnog Sveca
    > naših dana Sv. Jose Maria Escriba, osnivača svijetom poznate
    > Kongregacije "Opus Dei."
    >
    > Eduardo je sa svojom majkom Leonorom u kući generala Luburića živio od
    > 1963. do 1971. godine i neko je vrijeme bio radnik Drinapressa. Kao
    > takav on je za osvjetljivanje života generala Luburića MNOGO KLJUČNIJA
    > osoba nego je to Ilija Stanić koji je u generalovoj kući živio samo
    > GODINU I POL DANA. (Ilija Stanić je živio kod generala od ožujka 1967.
    > pa do ubojstva generala 20 travnja 1969., osim neka dva mjeseca,
    > listopad i studeni 1968., kada ga je general izbacio iz kuće, zbog
    > kućnih i poslovnih neugodnosti i neslaganja. Mo,Otporaš) I Salvador Alminana,
    > prijatelj mojega nećaka Javiera Gomis Mir-a, dulje je poznavao
    > generala Luburića nego veliki lažac, glumac-"zaljubljenik i domoljub"
    > Judina kova Ilija Stanić. I sam Filiberto Mir, "bivši"
    > svećenik-franjevac i mnogi drugi franjevci mogli su mnogo doprinijeti
    > potpunijem sadržaju Bayarrijeve knjige jer su od srednjih 50-tih
    > godina prošloga vijeka i nadalje poznavali generala pod imenom
    > "Vicente Perez Garcia" dok se je on u njihovom novicijatu Santo
    > Espiritu sakrivao. I ja kao bivši franjevac VJEČNIH ZAVJETA, položenih
    > 1946. u Rimu na ruke slavnoga fra Dominika Mandića, DEVET godina sam
    > bio jedan od TROJICE VELIKIH generala Luburića. Nažalost, Bayarri nas
    > KLJUČNE osobe uopće nije kontaktirao. Medjutim, lažnim pričama Ilije
    > Stanića i njegovih naredbodavaca u velikosrpskome Beogradu toliku je
    > pažnju posvetio da njegova knjiga na SVAKOJ STRANICI obiluje lažima
    > kurve Jugoslavije. Sve na štetu Države Hrvatske, ukjučivši i onu pod
    > vodstvom dr. F. Tudjmana! Bayarri je u rukama držao moj primjerak
    > svoje knjige i vlastitim je očima vidio, da sam nju tako rekuć na
    > svakoj stranici ispunio mnogim komentarima i pitanjima.
    >
    > Bayarri je iz pričanja Ilije Stanića, predradnika Pepe Segui-a i nekih
    > hrvatskih "revolucionaraca," koje je u svoje vrijeme general bio
    > istjerao iz svoje kuće, generala Luburića prikazao ne samo kao
    > NAJOKRUTNIJEGA čovjeka 20. vijeka nego čak i kao pijanca i nemilosrdna
    > poslodavca. Zato sam ja još prije Mirkina dolaska u Valenciju, u
    > Carcaixentu vodio razgovore sa Salvadorem Alminanom. Onda, kada je
    > Mirko u Muenchen odletio, Filiberto Mir i ja dva dana kasnije dugi
    > razgovor smo vodili s Eduardom Martinezom i s njegovom suprugom.
    > Filiberto je glavne točke razgovora ukratko zabilježio a ja sam ih
    > onda sve spojio i tako ih na španjolskom vjerno opisao, da je moj
    > šurjak skupa sa mnom to vlastoručno potpisao, da se tim Dokumentom
    > mogu služiti Bayarri i svi drugi koji budu pisali o plodonosnome
    > životu generala-viteza V. Maksa Luburića. Razgovori sa Salvadorem
    > Alminanom i Eduardom Martinezom daleko su vrijedniji nego svih 25
    > stranica UNAPRIJED FABRICIRANE autobiografije Ilije Stanića u
    > Bayarrijevoj knjizi!
    >
    > U subotu 13. studenoga, dok je Mirko još bio u Valenciji, Jose Luis
    > Ramos donio je jos ŠEST velikih kutija "dokumenata". Od 8 sve do 12
    > sati ujutro Mirko je u kući mojega šurjaka te "dokumente" pregledavao.
    > Onda je posjedniku vrlo jasno rekao, da on i tih ŠEST kutija smatra
    > nevrijednima ikakve svote novaca! Filiberto Mir je u ovoj situaciji
    > posredovao i preporučio da gospodinu Ramosu ipak platimo 50 Eura za
    > benzin i za ukupnih OSAM sati koje je on u toj stvari strpljivo
    > žrtvovao. Moj prijatelj i suradnik Mirko tu svotu je dao Jose Luisu
    > Ramosu. J. L Ramos je, dakle, otišao a da se obogatio nije tom
    > korespondencijom i papirima generala Luburića koji su ionako plod
    > mnogih, mnogih žrtava mojih i drugih generalovih sljedbenika širom
    > svijeta.
    >
    > U petak, 19. sdudenoga, u ČETIRI I POL SATA poslije podne, Filiberto
    > Mir i ja dočekali smo Francesca Bayarrija opet u istoj kući. Čim je
    > gosp. Bayarri stupio u Filibertov stan, on je odmah na ulazu vidio
    > pravu izložbu hrvatskih knjiga: Moje životno djelo o Bleiburškoj
    > tragediji u PET različitih izdanja, moju knjižicu na engleskom o
    > Nadbiskupu Alojziju Stepincu, NASTANAK JASENOVAČKOG MITA od dr. J.
    > Jurčevića, OGOLJELU LAŽ LOGORA JASENOVAC od prof. V. Mrkocija i dr. V.
    > Horvata, D. I., tek objavljenu knjigu o NDH od Ilije Barbarića, OTOK
    > SV. GRGUR HRVATSKI "GULAG" od Željka Kuzatka i snop članaka iz
    > "Hrvatskog Lista" i dosta drugih dokumenata. Usred te izložbe bila je
    > slika našega Sveca Kardinala-mučenika Stepinca još iz njegovih
    > mučenickih dana u Lepoglavi; tu je bila i slika od dana vjenčanja
    > Filibertove sestre sa mnom (26. prosinca 1963.) gdje je uz njihovu
    > majku moja životna odabranica i ja odmah do nje. Medju tim slikama,
    > bila je i slika msgra. Franje Komarice, hrvatskog biskupa i živućega
    > mučenika u Banja Luci! Sve skupa je jasno govorilo o VELIKOJ
    > OZBILJNOSTI Bayarrijeva i mojega sastanka.
    >
    > Naš sastanak je trajao TRI I POL SATA! Razgovor je otvoren bio
    > pitanjima mojega prijatelja Mirka kojih je bilo svega DESET. Sva
    > pitanja Mirkina pred Bayarrijem sam doslovno pročitao i ovome
    > uglednome novinaru čak i na čitanje ostavio. Na temelju citata mnogih
    > stranica Bayarrijeve knjige ja sam ga u punome smislu riječi
    > "bombardirao" sa OSAMDESETIPET pitanja o NDH, koju on nazivlje
    > nacističkom; o generalu Luburiću, kojega on nazivlje nacističkim i
    > vulgarnim generalom; o ratovima koje su u 20. stoljeću nama Velikosrbi
    > nametnuli a koje on nazivlje "gradjanskim ratovima;" o PRENAPUHANOM
    > broju žrtava ustaškog Jasenovca i o potpuno preskočenom broju
    > MIRNODOBNOG srbo-komunističkog Jasenovca; o upotrebi samo jednoga
    > hrvatskog izvora, dr. F. Tudjmana, kojega on (Bayarri) obtužuje
    > revizijom povijesti! Ukratko i sažeto sam mu naglasio da ovakva lažna
    > pisanja o mojemu naraštaju, koji je svoje živote uzidao u temelje
    > UVIJEK VJEČNE Hrvatske, mene su pred pune 53 godine gurnule u hrvatski
    > javni rad organiziranjem i perom. Jesam 88-godišnjak, ali JOŠ SAM
    > UVIJEK SPREMAN da s puno ljubavi i žara sve do posljednjega svoga daha
    > branim svetu i uzvišenu borbu svih hrvatskih boraca, poglavito
    > NEUSTRASIVIH ustaša, od kojih je NAJNEUŠTRASIVIJI bio general
    > Vjekoslav Luburić. On je superstaljinmistički U SVOJEMU POLJEDNJEM
    > ROVU, 20. travnja 1969. ubijen u pitome i mirnome gradicu Carcaixent
    > (Valencia). General Vjekoslav Maks Luburić morao je pogubljen biti
    > SAMO DA SE KREPAVANJE KURVE JUGOSLAVIJE JOŠ 20 GODINA PRODUŽI!
    >
    > Francesc Bayarri je mene svoga novoga prijatelja strpljivo saslušao i
    > od slušanja mojih DUBOKO PROŽIVLJENIH argumenata izmoren ostao. Unatoč
    > svemu tome, priznao je samo jednu pogrešku, naime, da je NDH trajala
    > samo DVIJE godine! Uvjerio sam ga, da je ona trajala od Desetoga
    > travnja 1941. do 8. svibnja 1945, što se može vidjeti i iz besmrtnoga
    > govora Nadbiskupa Alojzija Stepinca od 11. listopada 1946. godine.
    > Spomenuvši Bl. Alojzija Stepinca, najvećega hrvatskog Domoljuba svih
    > vremena, pred Bayarrijem sam naglasio, da je naš Svetac Alojzije
    > Stepinac najbolji barometar onih apokaliptičkih godina NDH. Takav je
    > bio i njegov tajnik svete uspomene Msgr. Stjepan Lacković, koji je na
    > Danu Kardinala Stepinca u Clevelandu 1959. godine za buduće hrvatske
    > naraštaje naglasio, da će "hrvatski ustaše, ako njih prosudjujemo u
    > svijetlu svih zbivanja iz onih apokaliptičkih godina, iz Drugoga
    > svjetskoga rata izići KAO NAJČISTIJA VOJSKA!" Uz ove riječi citirao
    > sam i vjerovanje jednog mladog ustaše iz Kozice, koji je nama
    > franjevačkim klericima u Sinju na našim šetnjama znao reći, da je
    > USTAŠKA BORBA NIŠTA DRUGO NEGO BORBA ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU.
    > Istoga uvjerenja je bio, pred Bayarrijem sam istaknuo, i moj
    > ispovjednik, duhovni vodja i profesor dr. fra Jerko Šetka. Kad su naši
    > klerici u Makarskoj, Sinju i na Visovcu skidali svoj franjevački habit
    > i stupali u ustaške posatrojbe, on je nama koji smo još bili vjerni
    > svojim franjevačkim zavjetima znao reći: " Na naše klerike koji
    > stupaju u ustaške redove moramo gledati kao na članove Marijine
    > kongregacije!" Slične misli nalazimo i u pismu Nadbiskupa Stepinca,
    > koje je on u srpnju 1945. uputio dr. Vladimiru Bakariću U OBRANU
    > TISUĆA HRVATSKIH ČASNIKA I STOTINA TISUĆA HRVATSKIH VOJNIKA jer oni su
    > tada, kako moj prijatelj Bayarri može dobro vidjeti iz poklonjene mu
    > knjige OPERATION SLAUGGHTYERHOUSE, bili masovno likvidirani diljem
    > Titove Jugoslavije.
    >
    > Najviše sam svoj glas digao protiv Bayarrijevih tvrdnji, da je general
    > Luburić masovno ubijao djecu i muslimane i da je glavni cilj
    > Radno-popravnog logora Jasenovac bio ISTRIJEBLJENJE Srba, Židova i
    > Cigana. Prema mojim proživljavanjima Drugoga svjetskoga rata i prema
    > mojim istraživanjima istoga EX PROFESSO, ja svojim životom i plodnim
    > perom svjedočim, da se je u paklu onih ratnih godina išlo za potpunim
    > uništenjem hrvatskog naroda sa strane srpskih četnika, Titovih
    > jugopartizana i sa strane Mussolinijevih fašista. LOGOR JASENOVAC i
    > mnogobrojni drugi pothvati Hrvatskih oružanih snaga isključivo su
    > imali SAMO-OBRANBENU značajku! O ovome sam dosta **** razgovarao s
    > generalom Luburićem. On mi je govorio i često, često pisao NE o mržnji
    > ni na Srbe, ni na Židove, ni na Cigane ni na hrvatske partizane nego
    > samo o mržnji na kurvu Jugoslaviju te i o mržnji na Hitlerov nacizam i
    > Mussolinijev fašizam. Borba protiv kurve Jugoslavije i obnova
    > starodrevne Države Hrvatske bio mu je životni put od njegove pete
    > godine, kad su mu srpski zandari oca ubili, sve do posljednjega daha,
    > kad ga je Ilija Stanić "kao jedan on najučinkovitijih UDBINIH agenata"
    > u njegovoj vlastitoj kuhinji željeznom šipkom u zatiljak na smrt
    > pretukao i za taj zločin od Hrvatroždera Tita i njegove kurve
    > Jugoslavije obilato nagradjen bio.
    >
    > Samo nekoliko od mojih OSAMDESETIPET pitanja, što je bilo za
    > očekivati, uspio sam usmeno pred Bayarrija iznijeti. Upravo zato, ja
    > sam ih na PETNAESTAK stranica za njega napisao. Moj šurjak Filiberto,
    > koji je svaku moju želju za što bolji opis slučaja "Luburić-Stanić" u
    > tančine ispunio, ta pitanja i komentare o Bayarrijevoj knjizi za njega
    > je umnožio i na razmišljanje mu ih u ruke predao. Sada se je nadati,
    > da će Francesco Bayarri kao naš prijatelj, čovjek dobre volje i
    > profesionalni novinar slavnoga Sveučilišta u Valenciji novo izdanje
    > svoje SENZACIONALNE knjige konačno tako preurediti da mu dužno
    > priznanje oda NE velikosrpski Beograd nego hrvatski Zagreb. U ovu
    > svrhu dao sam mu dugu listu PLODNIH hrvatskih pisaca, počevši s dragim
    > mi prijateljeima dr. Zvonkom Šeparovićem, dr. Ivanom Čizmićem i
    > završivši s Ilijom Barbarićem i Darkom Šagrakom, piscima značajnih
    > najnovijih knjiga o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U obrani VJEČNE
    > Hrvatske poslije rata od Hrvatroždera J. B. Tita pouobijano je
    > NEKOLIKO STOTINA TISUĆA Hrvata i Hrvatica. Eto, i ti su zločini,
    > dovaženjem Titovih žrtava u blizinu Jasenovca, natovareni na široka
    > pleća hrvatskog div-junaka generala Luburića!
    >
    > Hrvatski rode moj, probudi se i poput mojega POKLANOGA naraštaja,
    > uhvati se u koštac ustrajnom molitvom, požrtvovanim životom,
    > plodonosnim perom i oružjem, ako nužda bude, sa zakletim
    > neprijateljima drage nam Hrvatske! Da u ovoj borbi uspjeh postignemo,
    > žarko se molimo našemu Svecu Kardinalu-mučeniku Stepincu i mnogim
    > legijama naših velikih mučenika! Nada sve, zazivajmo Krista Kralja,
    > Mariju Vjernu Odvjetnicu Hrvatske i Sv. Josipa, Zaštitnika domovine
    > naše! U njihovo ime, sve svoje čitatelje od srca pozdravljam i opet
    > Vam obećanje dajem, da ću do smrti vjeran ostati svome POKLANOM
    > naraštaju. Tako mi Bog pomogao!
    >
    > Ivan Prcela,
    Cleveland, Ohio
    > 27. studenoga 2010

    Bobani

    22-08-2014, 23:58

    TKO JE KRIV ZA JASENOVAČKI MIT?

    Uloga SUBNOR-a u stvaranju jasenovačkoga mita

    Antifašistički borci krivi su za »700.000 žrtava u Jasenovcu«

    Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata odrađivao je »prljavi posao« za ondašnje jugoslavenske vlasti u njihovim reparacijskim zahtjevima. Da bi se izvršio pritisak na njemačke vlasti za isplatom što veće ratne odštete, antifašistički borci su širili u inozemstvu izmišljeni broj od 1.700.000 stvarnih žrtava, koji je bio moguć jedino s tobožnjih 700.000 ubijenih u Jasenovcu.

    »U igru je ubačen Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) koji se trebao obratiti Međunarodnoj federaciji bivših boraca pismom u kojem bi - pozivajući se na 1.700.000 žrtava koje je Jugoslavija dala 'za svoje oslobođenje i za oslobođenje Europe' - zamolio podršku jugoslavenskom zahtjevu za odštetu... Zanimljivo je i autorstvo tog dopisa koji je poslan Međunarodnoj federaciji u Pariz g. 1962. On je, naime, nastao u krugovima jugoslavenske diplomacije, ili bar na njezin poticaj i u njezinoj redakciji.«

    »Prema vatikanskoj evidenciji, u Jasenovcu je likvidirano 985.756 ljudi... i to Srba 754.387, Židova 176.932 i Roma 54.437« - vrlo pedantno pokrijepljena i na prvi pogled uvjerljiva tvrdnja objavljena ne tako davno u beogradskom dnevnom glasilu »Glas javnosti« (Pavle Janković: »Progon Srba i Židova u Jasenovcu«, 27. ožujka 2005), pokazuje svu otpornost jasenovačkoga mita na bilo kakve rezultate znanstvenih istraživanja, pokušaje objektivnijeg pristupa ili nepolitikantskih analiza. U spomenutom napisu, koji je tek prototip silnog mnoštva istovrsnih teorija, izjava i napisa, ne samo u susjednoj državi tijekom više od pola stoljeća nego i u Hrvatskoj i diljem svijeta, ne navodi se znanstveni izvor, iako bi se očekivalo da se citira tobožnji ključni vatikanski dokument. Umjesto toga, napis u nastavku i dalje iznosi neke druge zadivljujuće »točne« podatke povezane s jasenovačkom temom: »Radi istine, evo samo još jednog podatka. U NDH-u, pod ustaškim pokretom, borilo se 12.879 katoličkovatikanskih i hrvatskih svećenika« (isto).



    Neokrnjena »jasenovačka megalomanija«

    Ostavljajući po strani problematiku upornog trovanja vlastite nacionalne (pod)svijesti mržnjom i motive svojevrsne intelektualne samodestrukcije, prepuštajući to psiholozima i psihoanalitičarima, potrebno je odgovoriti na jedno od temeljnih pitanja: Otkuda uopće tako silna »moć« i »žilavost« izmišljenom broju jasenovačkih žrtava (prema današnjim znanstvenim istraživanjima) koja suvereno, neokrnjeno i nedodirljivo već desetljećima vlada u glavama ne samo nekih »običnih« ljudi nego i brojnih znanstvenika, političara, novinara i drugih javnih djelatnika? Naime, očekivala bi se svojevrsna korekcija krivih i lažnih povijesnih zaključaka nakon urušavanja ideološkog jednoumlja, no to se kod mnogih, nažalost, nije dogodilo. Diktatura, koja je strogo kontrolirala i znanost, otišla je u prošlost, novi rezultati nesputanog znanstvenog istraživanja ugledali su svjetlo dana, ali sve to kao da se ne tiče »jasenovačke megalomanije« koja tvrdoglavo i dalje opstaje i traje.


    Pukovnici, znanstvenici, redatelji...

    Prevladavajuće je mišljenje da je to zbog dugogodišnje velikosrpske promidžbe, koja je kroz ključne institucije onodobne jugoslavenske države - diplomaciju, JNA, Komunističku partiju, znanstvene ustanove, medije i dr. - podržavala jasenovački mit. To je posve točno, ali tek djelomično, i o tome postoje doista brojni primjeri, od kojih vrijedi spomenuti barem neke: vojnog povjesničara pukovnika dr. Antuna Miletića, nekadašnjeg direktora Spomen-područja Jasenovac Radovana Trivunčića i člana savjeta te ustanove general-pukovnika Jeftu Šašića, Državnu komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Leksikografski zavod, Vojnoistorijski glasnik, Enciklopediju Jugoslavije, Prosvjetinu Malu enciklopediju, Vojnu enciklopediju, književnika i političara Vuka Draškovića, beogradsku novinsku agenciju »Tanjug« i mnoge beogradske dnevne listove, tjednike i časopise, Srpsku pravoslavnu Crkvu, »narodnog heroja« Milana Bastu, pisca Branimira Stanojevića, povjesničare dr. Milana Bulajića, dr. Dragoljuba Živojinovića, Viktora Novaka, dr. Vladimira Dedijera, dr. Radomira Bulatovića i Simu Simića, komunističkog dužnosnika Jakova Blaževića, filmskog redatelja Lordana Zafranovića, ondašnjega jugoslavenskog veleposlanika u Bonnu Budimira Lončara, otpravnika poslova u tome veleposlanstvu Željka Jegliča, zagrebačkog novinara Đorđa Milišu, nekadašnjeg jasenovačkog općinskog bilježnika Milana Duzemlića, Srpsku demokratsku stranku u Hrvatskoj te mnoštvo drugih (među njima i danas ugledne novinare i javne djelatnike u Hrvatskoj).


    Sramotna uloga hrvatskih subnorovaca

    Malobrojni su se hrvatski povjesničari još za vrijeme nekadašnje Jugoslavije usprotivili mitu o jasenovačkim žrtvama, znajući da je on bio u službi monstruozne teorije o genocidnosti hrvatskog naroda kroz povijest koja je dobila i konačnu potvrdu u napisu srbijanskog akademika dr. Vasilija Krestića »O genezi genocida nad Srbima u NDH« («Književne novine«, br. 716, Beograd, 15. rujna 1986). Među njima svakako treba spomenuti u ono doba najistaknutije: dr. Franju Tuđmana («Bespuća povijesne zbiljnosti«, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1989), Vladimira Žerjavića («Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu«, Jugoslavensko viktimološko društvo, Zagreb, 1989) i dr. Ljubu Bobana («Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 3«, Školska knjiga - Stvarnost, Zagreb, 1990).
    Samo nekoliko godina kasnije Žerjavić je u novoj knjizi posebnu pozornost posvetio opće prihvaćenom broju jasenovačkih žrtava, znanstveno dokazujući njegovu neodrživost («Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga«, Globus, Zagreb, 1992). Svi spomenuti hrvatski znanstvenici, istina, spominju, uz velikosrpska nastojanja da se hrvatskome narodu nametne kolektivni zločinački kompleks, i reparacijske zahtjeve jugoslavenskih vlasti zbog kojih su demografske žrtve prikazane kao stvarne ljudske žrtve, no tek usputno i, čini se, ne pridavajući im primjerenu važnost. To je tek kasnije učinio Zoran Janjetović, rođeni Zagrepčanin koji živi u Beogradu, i to vrlo temeljito i sustavno, objavljujući brojne nepoznate dokumente iz Diplomatskog arhiva Ministarstva vanjskih poslova Srbije i Političkog arhiva njemačkog Ministarstva vanjskih poslova («Od Auschwitza do Brijuna - Pitanje odštete žrtvama nacizma u jugoslavensko-zapadnonjemačkim odnosima«, Srednja Europa, Zagreb, 2007). Iz tih se dokumenata, pored ostaloga, nameće zaključak da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata odrađivao »prljavi posao« za ondašnje jugoslavenske vlasti u njihovim reparacijskim zahtjevima. Da bi se izvršio pritisak na njemačke vlasti za isplatom što veće ratne odštete, antifašistički borci su širili u inozemstvu izmišljeni broj od 1.700.000 stvarnih žrtava, koji je bio moguć jedino s tobožnjih 700.000 ubijenihu Jasenovcu. Tako susubnorovci kao produžena ruka vladajuće Komunističke partije počinili strašan povijesni zločin protiv hrvatskoga naroda, svjesno sudjelujući u preuveličavanju jasenovačkih žrtava. Izravni su krivci za tobožnjih »700.000 žrtava u Jasenovcu«, a u svemu tome je najsramotnija uloga i hrvatskih antifašističkih boraca kojima, izgleda, nije bilo nimalo stalo do vlastitog naroda i njegove budućnosti.


    »Matematičar« Josip Broz Tito

    Umjesto da dignu glas protiv jasenovačkog mita i klevetanja Hrvata koji su sustavno i organizirano šireni po svijetu, oni su odmah, kao njegovi najvjerniji sinovi, stali uz Josipa Broza Tita koji je već u svibnju 1945. »u Ljubljani izjavio da je Jugoslavija u toku Drugog svjetskog rata imala 1,7 milijuna gubitaka života svog stanovništva« (Žerjavić, »Opsesije i megalomanije...«, str. 15). Matematičke tvrdnje »najvećeg sina svih jugoslavenskih naroda i narodnosti«, koje su podrazumijevale 700.000 jasenovačkih žrtava, postale su temelj svih kasnijih zahtjeva i pregovora jugoslavenskih vlasti: »Službeno je podnesen podatak Pariškoj međunarodnoj reparacijskoj komisiji godine 1946. (krivo otisnuta godina jer je konferencija o reparacijama održana od 9. studenoga do 21. prosinca 1945, op. T. V.) od naše vlade iznosi 1.706.000, u koji je broj uključen i gubitak 305.000 poginulih boraca« (Žerjavić, isto). Međutim, taj je broj ne samo njemačkim vlastima bio neprihvatljiv, koje su ga u pregovorima dovodile pod upitnik i odbijale ga, nego su i same jugoslavenske vlasti znale da on nije utemeljen: »Što se tiče najvažnijeg broja, onoga koji se odnosi na osobe koje su izgubile život, za njega znamo da je bio izmišljen (sva su isticanja moja, T. V.)odnosno da je bio rezultat proračuna demografskih gubitaka (tj. poginulih, umrlih prirodnom smrću i zbog rata nerođenih) koji je načinio tadašnji student matematike Vladeta Vučković. Pokušaj da se on stvarno i dokumentira izvršile su i državna komisija i pokrajinske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača tek 1946, ali izgleda da je on završio neuspjehom jer rezultati nisu nikada objavljeni« (Janjetović: »Od Auschwitza...«, str. 22).


    Iz »kuhinje« jugoslavenske diplomacije

    Kad god bi jugoslavenske pregovaračke pozicije bile oslabljene, »na scenu« je dolazio SUBNOR: »Da bi se izvršio pritisak na SRNJ, u igru je ubačen Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) koji se trebao obratiti Međunarodnoj federaciji bivših boraca pismom u kojem bi - pozivajući se na 1.700.000 žrtava koje je Jugoslavija dala 'za svoje oslobođenje i za oslobođenje Europe' - zamolio podršku jugoslavenskom zahtjevu za odštetu, koji je bio 'moralno i pravno nepobitan', a predstavljao je 'samo mali dio i posebno osjetljiv vid šire obveze da se nadoknadi materijalna i moralna šteta'« (Janjetović, isto, str. 42). Subnorovsko pozivanje na moral doista je bio vrhunac licemjerja i beskrupuloznosti, budući da o moralnoj šteti nanesenoj cijelome jednom narodu, hrvatskome, nitko nije smio ni pomišljati.
    Zanimljivo je i autorstvo dopisa koji je poslan Međunarodnoj federaciji u Pariz g. 1962. On je, naime, »nastao u krugovima jugoslavenske diplomacije, ili bar na njezin poticaj i u njezinoj redakciji« (isto, str. 42). Nacrt pisma u Diplomatskom arhivu u Beogradu nosi datum od 31. listopada 1962. (isto, fusnota 31, str. 151), a trebao je poslužiti i za »unutarnju uporabu« jer je bilo predviđeno njegovo objavljivanje u boračkim glasilima »4. julu« i »Biltenu SUBNOR-a«.
    Taj se uhodani diplomatsko-politički postupak često ponavljao, pa je dobro spomenuti barem neke slučajeve. Tako je npr. upravitelj Službe za zaštitu jugoslavenskih interesa u Bonnu Milan Georgijević u kolovozu 1965. ponovno predložio da se »izvrši pritisak preko postojećeg kongresa SUBNOR-a« (isto, str. 60).
    I nekadašnji savezni tajnik za vanjske poslove Mirko Tepavac je u razgovoru s njemačkim ministrom vanjskih poslova i vicekancelarom Walterom Scheelom u studenom 1970. »diplomatski zaprijetio nezadovoljstvom jugoslavenske javnosti, delegata Savezne skupštine i akcijama SUBNOR-a, koje jugoslavenska vlada navodno neće moći prigušiti« (isto, str. 99).
    Kada su njemački sugovornici upozorili da su jugoslavenska »javnost« i SUBNOR »prevršili mjeru«, tada su komunistički vlastodršci galantno »prali ruke« od svega, kao što je to bilo i g. 1968: »Jugoslavenski veleposlanik u Bonnu je, naravno, demantirao da SIV stoji iza učestalih napisa u tisku i stava SUBNOR-a, ukazujući na suzdržanu reakciju SIV-a i DSIP-a na njih« (str. 69). Na kraju, zanimljivo je spomenuti još jedan zaključak koji donosi Janjetovićeva knjiga: »Nije ni postojala namjera da se novac koji bi se eventualno dobio na ime odštete žrtvama nacističkog progona tim žrtvama i isplati« (isto, str. 36). Danas je pitanje ratne odštete »završena priča«. Ostao je, nažalost, njezin najbitniji dio: - »700.000 žrtava u Jasenovcu« - na sramotu antifašističkih boraca!
    Glas koncila

    Bobani

    24-08-2014, 21:06

    general DRINJANIN
    9.2.1965.


    "PRIPADNICIMA ZAPOVJEDNOG SKUPA ODPORA"

    (U predhodnom opisu br. 221 donio sam pismo generala Drinjanina kojeg je pisao prof. Mirki Mehešu 8.2.1965., dakle dan prije ovog pisma kojeg sada iznosim. Otporaš.)

    Draga braćo!

    Prilažem Vam kopiju pisma kojeg sam uputio našem dragom prijatelju prof. Mehešu. Nakon ozbiljnih poteškoća koje sam imao krajem 1964., kako u mom privatnom životu, tako i u pogledu tiskare, zahvaljujući Bogu i pomoći i izdržljivosti Vas sviju, vjerujem da je došao čas, (vrijeme, mo) da afirmiramo ime i organizaciju Odpora na način, da organizacija može funkcionirati sa mnom ili bez mene. (Svakako bih preporučio čitateljima ovog pisma da pročitaju i prethodno pismo br. 221, mo) To je preduvjet, da se može ići korak dalje. Oni koji su nam negirali političku pamet, davno su propali. Oni koji su nam negirali pravo da vodimo revoluciju, frakasirali su. Oni koji su dirali u našu čast, - dokazali su da su bili nečastni. Sada je na nama red. Ne smijemo zatajiti. Legalizacijom kruga Prijatelja ODPORA u USA stvoreni su temelji za našu afirmaciju. Svaki na svom području neka taktizira kako može, neka sudjeluje u radu društava kojih hoće, ali ne gubite vrijeme u očekivanju nemogućeg. Treba izvršiti potpunu reviziju naše taktike i strategije na političkom polju. Ja se nadam, da ću za najkraće vrijeme moći izbaciti nekoliko OBRANA (novina i glavno glasilo organizacije HNO, mo.) manjeg obimai u mnogo primjeraka, kako bi Vi mogli na svojim područjima povezati nama sklone ljude. Podpuni frakaso HOP-a, Vijeća i HSS - da ne govorimo o H.B.Z. - stavlja nas u svijetu pred čisto politički problem. Vama prepuštam taktički dio, pa ostanite u drugim društvima gdje mislite da je potrebno, a stvarajte ODPOR gdje se to može.

    Ja vjerujem, da ću u nizu okružnih pisama pripadnicima Zapovjednog Skupa moći obraditi aktuelna pitanja i posvetiti se domovinskom sektoru. Ako Husnija (Husnija Hrustanović Hrvat, musliman, rođen 5 svibnja 1922. u Gacku, Hercegovina, pjesnik, emigrirao 1945., najprije odlazi u Siriju, zatim u Austrliju, da bi konačno 1964. gođao u Španjolsku. Surađivao je u mnogim hrvatskim publikacijama, te je počeo surađivati i sa generalom Drinjaninom i raditi u tiskari DRINAPRESS, gdje je tiskao knjižicu ili zbirku pjesama U PONORIMA VREMENA, kniga br. 5, Valencija 1965., mo) i njegova obitelj budu mogli izdržati ovu klimu t.j. vlagu - onda će i stvar tiskare imati svoga čovjeka. Na svaki način ja ću ja ću napraviti ono što mognem, a učinite i Vi isto tako. Vjerujem, da ću tijekom ovog tjedna staviti u pogon LINOTYP, a to će biti početak jednog novog doba za Odpor.

    Ovih dana razaslati ćemo malu ali značajnu raspravu puk. Štira: "Strateška Važnost Bosne" (To je jedna knjižica od 48 stranica u kojoj pu. Ivan Štir analizira važnost BOSNE u ratnim zbivanjima međunarodnih interesa. To se je moglo osjetiti, osobito mi Hrvati, u zadnjem ratu 1991-1995. Knjižica je tiskana u izdanju DRINAPRESS, knjiga br. 4, Madrid 1965., mo) Naravna stvar da Vam svima ostavljam na srce, da za 10 Travnja afirmirate gdje je god to moguće ODPOR, ako ne drugo - jednom Misom ili bratskim sastankom, pa da odmah o svemu tome pošaljete izvještaje i fotografije u crno-vijelom, a ne u bojama, kao bi neposredo iza toga mogli tiskati jednu spomen DRINU o 20-godišnjici ODPORA, za koji broj od sviju Vas očekujem suradnju. Od sada u buduće, ukoliko se ne dogodi štogod nepredvidjenoga, naše veze će biti češće i sigurne.

    Uz naš vojnički pozdrav, odani Vam
    general drinjanin.

    Bobani

    25-08-2014, 12:59

    IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – DRINJANINA


    (Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969. godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carcagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradi toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisko. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga razdvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Otporaš)

    Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969. g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.
    Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov – Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godina, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu.(Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo. Otporaš) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

    Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo. Otporaš), kao i toliki mladi intelktualci bez posla po Europi. Željko Bebek (o Željku Bebeku se uistinu treba posvetiti jedna velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina, ne da se u njega sumnja, već, po samoj izjavi ubojice i Udbina agenta Ilije Stanića, koji kaže da je naprije došao kod Željka Bebeka i tu ostao neko vrije, te se kasnije sa Željkom uputio kod generala, mo. Otporaš) je već tada, navodno, bio u rukama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na “obuku” i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

    Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u štampu Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako – po računu Udbe – u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

    Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući – jer je poznato da je General bio oprezan – željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968. dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) (Dr. Peranić u svojoj knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47 : “… Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbiljno. Nismo se htjeli brukati u Drina.pressu.”

    Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:
    “Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konačno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968. god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima “nešto” novca za početi tiskati knjigu,mo. Otporaš) Ja nisam osoban, a on je mald, i možda je već i pametniji”.

    Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. – Ali važnije je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom “Bimbo” u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948 godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo). Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: ” Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku”.

    General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko (Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod.( Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se ide lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESS i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata, mo. Otporaš)

    Pokopan je veličanstveno uz učešće dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: ” Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?”. Domagoj je odgovorio: ” Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju “. General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.
    General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, (druga strana pisma, mo.) dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 godina, Drina 13, Vjekoslav 12, a najmladjoj Marica je 11 godina.

    Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj “naš brat X.”, mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti?, mo.)

    Smijemo Vam za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice. (Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56:

    “…Pogrebu je prisustvovao i Vel. Beluhan, kojemu su “povjerovali” vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile…”

    Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjolac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemoguće mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastave. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o “srbokomunističkoj zastavi”, mo) …

    Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali – i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.
    Kao “slučajno” našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979 god., mo) i kao “slučajno” je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali – i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu…

    Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom “Sinu Hrvatske – Padre Eugenio” (Eugen Beluhan Kostelić, duhovnik Hrvata u Španjolskoj i rector Crkve sestara “Esclavas del Corazon se Jusus” u Gandiji, napisao knjigu STEPINAC GOVORI, Valencija, 1967 .mo. Otporaš)- – na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci…(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) ( Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo)…” kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom – da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. – Jest, nad grobom Generala viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.


    Tek četiri dana poslije Generalova umorstva stižemo podpisani (Štef Crnički, mo. Otporaš) i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četiri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.
    Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.
    Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) podpis

    Ovdje je nadodano rukopisom dra. Miljenka Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:


    ” Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gore. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga, mo) i svima. ”
    Tvoj Miljenko.

    NorthStand

    25-08-2014, 13:09

    maks luburić je penicilin za srbe i komuniste, čestitam generale drinjanine ako išta barem ste im naplatili danak u krvi, znajući kako će oni s nama postupat kad " preko vode dođu do slobode ". ZA DOM SPREMNI!

    Bobani

    25-08-2014, 13:52

    ZA DOM SPREMNI i tebi dragi brate NorthStand. Znam da znaš, znam da mnogi znaju da ubrzo izlazi knjiga PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA u nakladi povijestnog instituta Zvonimira Despota. Tu, u toj knjigi će biti nekoliko stotina pisama a knjiga će biti - ili u dvije knjige ili - nekih 1000 stranica. Uzelo mi je dugo vremena dok sam to sve pripremio i ovog svibnja mjeseca sam bio u posjeti u Domovini, pronašao izdavača, dao mu rukopis, ugovor potpisao, i uz pomoć Boga Velikoga knjiga izlazi, ili trebala bi izići do konca listopada.

    U tim pismima Maksa Luburića, generala Drinjanina, bit će raznih tema: stvaranje Ustaškog Pokreta, ubojstvo generalova oca u Trebinju 1918., odlazak u prvu emgraciju, dolazak na Janka Puszta, vojničko treniranje, povratak u Hrvatsku u travnju 1941., zauzimanje važnih i odgovornih dužnosti u NDH, Jasenovac, borbe protiv četnika, partizana, talijanskih fašista i njemačke vojske koja je šurovala i sa četnicima i sa partizanima, priprema za obranu grada Zagreba, povlačenje, Bleiburg, povratak u Hrvatsku, borbe protiv OZNE, ranjivanje, odlazak ponovno u Mađarsku na liječenje, druga emigracija, dolazak u Španjolsku, pokretanje Ogravtskog narodnog Odpora, razlaz od Poglavnika, zimski sam od četiri godine (1956-1960), tiskara DRINAPRESS, ZAUZIMANJE STAVA i mnogo i mnogo drugog važnog materijala, sve vezano za oslobođenje Hrvatske. Nastojte ne ispustiti priliku si nabaviti ovu isključivu i nada sve vrlo važnu hrvatsku povijestnu knjigu. Hvala. Otporaš.

    Bobani

    26-08-2014, 02:33

    Bog! prijatelju Aryan Sentinel,

    Prvo, nije mi namjera mješati kruške i jabuke u istu vreću. Ja sam sam htio s onim naslovom o Mladenu Schwartz-u razviti dijalog svake vrsti kao bih imao priliku iznijeti moje stavove o onim žiteljima koji su se rodili u Hrvatskoj a istu ne smatraju kao svoju domovinu po rođenju. Tu sam htio, malo po malo, razviti povijestne dodire Srba kako su se povijestnom silom i prilika doseljavali u našu Hrvatsku, te ponajviše kako ih je mrzitelj Hrvata, na svu žalost hrvatski ban od 1883-1893., Karlo Khuen Hedervary (1849-1918) pomagao do te mjere da im je on među prvima rekao da oni nisu nikakovi Hrvate pravoslavne vjere, nego da su oni Srbi. Tako je to počelo. Tu sam htio razviti dijalog, ništa više i ništa manje. Bilo bih mi uveliko žao ako bi me banirali s ovog vrlo vrijednog portala.

    Drugo, što se tiče stvarni žrtava u Jasenovcu, mišljenja sam da će proću još dugo vremena da se o tome počme trijezno, temeljito i s dokumentiranih uglova pisati. Svakom slijepcu - a da ne kažem glupanu - bi trebalo biti jasno da u ono mržnjom zadojeno vrijeme na svako hrvatstvo u svibnju 1945. godine kada su partizanske, i gle čuda!, srpske jedinice došle u Jasenovac 9, 10 i 11 svibnja, da nije bilo Hrvata, ni komuniste ni partizana, koji bi se mogao opirati tadašnjim srpskim partizanima i reći im da ostave svu arhivu i dokumentaciju u Zagrebu, umjesto da ju nose u Beograd. Čak i dandanas se u beogradskom muzeju nalazi Poglavnikov blandirani Mercedes kojeg mu je Hitler poklonuo. Navodno su srbi mrzili i Hitlera i Poglavnika, ali su voljeli Poglavnikov Mercedes.

    Treće, Ilija Barbarić (1922-) je još živ i živi u Rio de Jenerio u Brazilu, je napisao knjigu: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO PRAVO IME". Knjiga je tiskana u naklada Bošković u Splitu 2010. godine. Tu Ilija Barbarić iznosi kako je on došao u Sabirni logor Jasenovac 1942. godine i bio zadužen kao knjigovođa za svaki ulazak i izlazak svih osoba, što je tko radio, broj umrlih prirodnom i nasilnom smrću, gdje isplicito spominje da ih je najviše umrlo od tifusa i drugih raznih bolestiju, sve u pomanjkanju liječničke njege, te da ih je sve u svemu do početka svibnja 1945. godine umrlo oko dvije tisuće.

    Četvrto, poštovani i dragi prijatelju Aryan ja sam otvorio temu "Kako se je stvarao Jesenovački Mit" i tu sam htio razviti dijalog i razraditi tu teme. Ako skokneš na stranice "Tko je Maks Luburić" i tu ćeš naći jedno pismo generala Drinjanina kojeg je pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću 1967. godine u kojem kaže "...da mu je savijest čista i da je spomenik žrtava rata u Jasenovcu napravljen točno kao po njegovu planu..."

    Kada sam primjetio da ljudi ne žele komentirati ni iznositi svoje stavove glede Sabirnog Logora Jasenovac, i ja se počimam malo hladiti, što mi nije nikako drago.

    Eto, dragi moj prijatelju Aryan to su bili moji motivi. Tebi želim sve najbolje i daj, nađimo načina kako zainteresirati čitatelje da malo više posvete pažnji i događajima isprepletenim oko NDH i Ustaštva.

    Bog! Primi iskrene i srdačne pozdrav.

    Otopraš. ZDS!

    Puno hvala na preporuci za ovu knjigu! Znači Barbarić kaže se brojka kreće oko 2 tisuće umrlih. To su otprilike realne brojke koje sam povremeno pročitao i u nekim drugim izvorima. Budem baš nabavio tu knjigu i pročitao je.
    Ako naiđeš na još kakvih informacija o Jasenovcu, pošalji mi to preko privatne poruke. Zanimaju me takve informacije iz prve ruke (kakve iznosi Barbarić), znači od nekoga tko je doslovno bio tamo i tko je svojim očima vidio što se tamo dešavalo.

    Trenutno sam u fazi istraživanja, no kad prikupim potrebne podatke imam u planu iznijeti moje viđenje o Jasenovcu. Također planiram posvetiti jedan thread katastrofi koju je hrvatski narod doživio u zadnjih 100 godina zbog projekta "Velike Srbije".

    Uglavnom hvala na informacijama prijatelju i nadam se da te ovi neće banat. Ja sam učinio koliko sam mogao da te zaštitim, ali konačna odluka je na moderatoru. Nemoj im u idućim danima davat više povoda i nadam se da će sve biti u redu. Ako imaš malo slobodnog vremena molim te probaj pročitat knjigu Vječna religija prirode, jer će ti otvorit oči na mnoga pitanja u pogledu židovskog osvajanja svijeta.

    ZDS!, i čujemo se.

    Poštovani i dragi prijatelju Aryan hvala i tebi da si mi se ovako lijepo javio. Nabavi svakako tu knjigu Ilije Bagarića. Ja ju imam i trenutno je kod jednog prijatelja - a nije izgubljena - koji se također bavi istraživanjem istinitih činjenica vezane za Jasenovac.

    Za tvoju informaciju ja sam posljednji Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora. Mije je ime Mile Boban.

    Ja sam taj koji sam 21 siječnja raspustio organizaciju HNO i dao sve u ruke dru. Franji Tuđmanu u Clevelandu na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice. Nedavno sam stavio na ovim stranicama sliku sa doktorom Tuđmanom, ne da istaknem sebe, nego da istaknem ulogu HNO u stvaranju Hrvatske Države u obliku RH. Ministar Gojko Šušak je moj prijatelj i ja sam mu bio Pročelnik. Ovo spominjem info i povijesti radi.

    Bilo bih mi posebno drago da izmijenjivamo neke info glede Jasenovca. Ja sam taj koji je pripremio knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA koja izlazi ubrzo. Moja je jedina želja, na kojoj radim preko dva desetljeća, da se osvijetli istiniti slučaj Jasenovca. Neću se pohvali, niti se želim pohvaliti, ali posjedujem skoro tisuće pisama generala Maksa Luburića. Ta pisma je on pisao svojim suradnicima, uključivši i moju malenkost, kroz desetljeća, a ja sam ih prikupio kako bih mogao dati jednu istinitu viziju o Jasenovcu.

    Moj vjenčani kum dr. Miljenko Dabo Peranić (1925-1994) je bio Član Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora, desna ruka generala Drinjanina, koji je uz generala napisao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA a koja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine strana 18-21. Ja ne znam koliko ti pratiš i čitaš što ja donosim na ovim stranicama na temi: Tko je Maks Luburić. Ja sam ta pisma, preko pet stotina njih, iznio na Forumu Dnevno.hr, dok je taj Forum postojao. To sam - i srećom da jesam - sve stavio u Word tako da sve imam sačuvano. Zato si ti vrlo dobro primjetio da ja često "paste", što je istina, jer ono što ja sada tu stavljam sam već jednom napisao, pa ćeš me razumijeti zašto ja to samo kopiram i tu stavljam, a jamčim da je sve originalno kako sam to napisao prije par godina.

    Samo se ti meni, dragi prijatelju javi za svaku potrebu. Ja ću biti najsretniji ako ti u bilo čemu mogu pomoći, jer se ne radi o nama nego se radi o našoj Hrvatskoj.
    Za mene, u mojim godinama, nema više nikakove tajne. Za mene postoji samo istina i to ona NAŠA HRVATSKA ISTINA. Sve što ti pišem u privatnom sandučiću, ako smatraš da je za javnost, slobodno stavi. Jer ljudi vole "poštu", i to tuđu, čitati. A tako i na taj način ljudi se upoznavaju, izgrađuju, nadopunjavaju i rakao bih usavršavaju.

    Hvala ti na svakoj pomoći da me ne baniraju. U ovom slučaju, o baniranju, pade mi na pamet jedna generalova izreka koju je rekao u svojem famoznom govoru Hrvatima za dan hrvatske državnosti Desetog Travnja 1968. godine: "Reci istinu i razbiše ti
    glavu!"

    Iskreni i srdačni pozdravi iz Texasa.

    Bog! Otporaš

    ZDS!

    Bobani

    29-08-2014, 13:47

    (1) Koliko god se je do sada o Maksu Luburiću pričalo i pisalo, i koliko god će se još uvijek pisati o Maksu Luburiću,
    nezaboravimo jednu stvar, o njemu će se pisati (po)najviće onako kako ga je nać hrvatski neprijatelj desetljećima
    prikazivao, sve dotle dok istiniti stručnjaci ISTINE I POVIJESTI ne počmu iznositi i pisati o Maksu Luburiću pravu i
    živu hrvatsku ISTINU, kao što ovaj Francuz Christophe Dolbeau piše i iznosi.

    (2) Da je Maks Luburić uistinu i bio ono i onakav kako ga naš hrvatski neprijatelj opisiva, čovjek najgore vrsti, samo da
    nije bio Hrvat i bez straha da se nije borio za Hrvatsku, naš hrvatski neprijatelj bi sve to već davno bio zaboravio.

    (3) Dr. Ante Ciliga je u novini Chikaške Danice koncem 1969. godine napisao (neću moći citirati,mo) da se Maks Luburić
    nikada nije borio za koristoljublje, za bogadstvo, za osobne probitke, što mu svakako uveličava njegovu žrtvu i
    požrtvovanost u borbi za Hrvatskom Državom. To je jedno najveće nacionalno odlikovanje koje će mu ne sumnjivo
    hrvatski narod dati kad bude prolazilo njegovo mrtvo tijelo kroz naš Zagreb do njegovog posljednjeg počinka u
    njegovom rodnom Ljubuškom.

    (4) Ako je to tako, a to je tako!, onda je NAŠ MAKS LUBURIĆ simbol državotvornog hrvatstva, simbol GRANICA NA
    DRINI, simbol NDH, simbol USTAŠTVA, simbol borbe za HRVATSKU DRŽAVU, simbol borbe protiv svake korupcije, simbol poštenja, simbol skromnosti, simbol patnje, simbol oproštenja izmedju dviju hrvatskih zaraćenih struja,
    simbol zajedništva hrvatske desnice i ljevice, SIMBOL HRVATSTVA KAO ŠTO JE ISUS KRIST SIMBOL KRŠĆANSTVA.

    (5.) Ubrzo u Zagrebu izlazi knjiga PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Knjiga će svakako razotkriti mnoge do sada nepoznate stvari i dogodovštine zbivanja rata za vrijeme NDH, povlačenje HV, Bleiburg, borba protiv Ozne/Udbe, druga emigracija, dolazak u Španjolsku, ponovno pokretanje Hrvatskog Narodnog Odpora, razlaz od Poglavnika, zimski san od četiri godine 1956-1960., tiskara DRINAPRESS, časopisi DRINA, novina OBRANA, i mnogo drugih povijestnih zanimljivosti.

    (6) Svaka hrvatska kuća bi trebala imati ovu knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA.

    (7) Svaka Hrvatica i svaki Hrvat bi trebali imati ovu knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA.

    Bobani

    08-09-2014, 20:21

    MNOGO SE JE PISAO O MAKSU LUBURIĆU A VRLO MALO O NJEGOVOJ DJECI.

    Maks Luburić je bio oženjen Španjolkom Isabel Hernaiz 19 studenog 1953. Vjenčao ih je Fra. Branko Marić a vjenčani kum im je bio dr. Andrija Ilić. Imali su četvero djeca: Domagoj 1954., Drina 1956., Vjekoslav 1957. i Mirica 1958. Kako se je general Luburić stalno bavio prikupljanjem razbacanih starih hrvatski boraca i pronalazak novih, u tome teškom i nesebičnom radu nije naišao na potporu tada mnogih istaknutih hrvatskih prvaka Ustaškog Pokreta, pa ni samog Poglavnika. Kroz to vrijeme sustavnog rada u okupljanju Hrvata pod jedan stijeg, dolazi do nesuglasica između supruge Isabele i generala Luburića. Te nesuglasice su konačno rezultirale rastavom braka, nisam točno siguran kada, mislim 1960. godine. Kroz knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA koja ubrzo izlazi iz tiska, moći će se mnogo više o tome saznati iz prve ruke, tj. iz ruke generala Drinjanina.

    Ne ulazeći u razloge rastave braka, sud je dodijelo djecu Ocu, tj. Maksu Luburiću, koji se je Otčevom i roditeljskom ljubavlju brigao za djecu. To svjedoče brojna pisma koja se mogu pronaći u spomenutoj knjigi. O tome malo i Padre Oltra smpominje u ovom pismu, dolje priloženom. O tome je i pukovnik HOS-a Štef Crnički pisao Ratki Gagri odmah poslije pogibije generala Drinjanina, kako je imao problema sa bivšom gospođom Luburić.

    Prva stranica pisma fra. Miguel Oltra kojeg je pisao Ratimiru Gagri u Toronto 16 ožujka 1970. Kopija ovog pisma napravljena je iz originala, kojeg pisac ovih redaka posjeduje. Pismo je sa španjoslkog preveo prof. Ivan Prcela 30 travnja 1970., te poslao Ratki Gagri. Ja ću, prije nego pređem na sadržaj prevedenog pisma, dati jedan mali rezume, osvrt na Fra. Miguel Oltra i na djecu Maksa Luburića, koja su, hošeš nećeš - a najmanje našom hrvatskom krivnjom - potpuno zaboravljena i rekao bih otuđena.

    Fra. Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) je najviše poznat među Hrvatima kao "Fra. Padre Oltra". Padre Oltra je rođen u jednom malom mjestu Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Iako je pastoralno djelovao u raznim mjestima, među kojima je i Carcaixent, tj. Carcagente, gdje je i general Drinjanin živio, iako je svojeg plodnog života najviše sproveo u povijestnom samostanu Francisco El Grande u Madridu, gdje se je često general navraćao.

    Padre Oltra je uživao veliki ugled među španjolskim misliocima, političkim i vojnim uglednicima, a posebno je bio vrlo cijenjen kod generala Francisca Franca.

    Padre Oltra je preko Ev. Dra. Ivana Šarića i fra. Branka Marića upoznao i generala Vjekoslava Luburića početkom pedesetih godina. Kada ja Padre Oltra saznao svu istinu i tko je general Luburić, dao mu je ime Vicente Perez Garcia koje je general zadržao sve do dvoje smrti u Carcagente 20 travnja 1969.

    Sada prilažem pismo Padre Miguel Oltra Hernandez-a. Stavit ću ga "italique", tj. kosim slovima. Pismo počima:

    "16. ožujka 1970.
    gg. Ratimiru Gagro i Paul Tokich.

    Moji dobri i vrijedni prijatelji:

    Za Božić sam primio Vašu čestitku s čekom na 400 dollara od Montreal Bank (br. 1190.0385) na ime Domagoja Luburića, starijeg sina našeg nezaboravnog prijatelja. Vraćam Vam ček i savjetujem Vam da našete riješenje, e da novac koji šaljete bude zaista za djecu. Imajući na umu, kako se je udovica Luburić vladala za života i još se vlada nakon smrti mojega prijatelja, mislim da bi bilo zbog toga što sam Maksov prijatelj i brat, ta gospođa mene ni u sliki ne može vidjeti. Čestitam Vam i zahvaljujem Vam se na zanimanju , koje hrvatski Odpor pokazuje za Luburćevu djecu i molim Vas da ih ne zapustite u poteškoćama, za sada, ne držim da se majka prema njima slabo vlada, ali u budućnosti ne znamo, slučaju da se majci nešto desi. U vidu ovoga, o čemu sa i sa Stjepana Crničkog obavijestio, možete učiniti slijedeće:

    1.) Može se otvoriti tekući račun u Torontu ili ovdje u madridu, gdje će se polagati novci koje hrvatska emigracija bude slala za djecu. Naprave se papiri, ovjerovljeni po javnom bilježniku, s osiguranjem da se u novac ne smije dirati dok djeca ne postanu punoljetna. U dokument se može uključiti i posebna stavka, da u slučaju potrebe novac mogu pridigniti one osobe, koje Vi opunomoćite, ali samo u korist djece.

    2.) Ako se odlučite za tekući račun u Španjolskoj i želite da Vam ja to uredim, morali biste dostavite čekove na moje ime i ja bih kod javnog bilježnika izradio papire i povremeno bih Vam javljao stanje Bankovnog Računa. Ako se odlušite račun otvoriti tamo u Canadi, smatram da je i to u redu.

    Pokušavao sam vidjeti djecu nakon smrti njihova otca, ali mi nije uspjelo. Djeca me jako vole a i ja njih isto tako. Pokušat ću naći načina da ih vidim u školi, gdje se, kako doznajem, nalaze kao nutarnji đaci.

    Djeca Vam se, zbog držanja majke, neće moći zahvaliti. Kad se pruži prilika i ako bude moguće, pokušat ću im dati Vašu adresu, da neka Vam se zahvale. Mnogo me veseli da ovu dječicu ne zaboravite.

    Oprostite mi na ovom što Vam velim! Maksova smrt je mene vrlo jako pogodila. U onim danima (ima tome godina dana) bio sam jako bolestan i vijest mi je skoro smrt prouzrokovala. Možete biti uvjereni, da će Maksova smrt donijeti Blagoslova Mučeničkoj Hrvatskoj. U Carcagente-u je ostavio divno ime i divan primjer. Malo se može naći ljudi kao Luburić, a narodi koji imaju čast ubrajati ih među svoje Heroje mogu biti ponosni da neće propasti, uzprkos poteškoćama.

    U posebnom omotu Vam šaljem letke u spomen njegove smrti, s mojim nadpisom i s nadpisom Luis Antonio iz Barcelone. U kratkom opisu (Epitafiju) pokuđao sam ocrtati njegovu dušu. Ujedno Vam šaljem jednu novinicu, koju izdajem u ime svjetskog Svećeničkog Pokreta kojemu sam predsjednik. Ima nas 13.000 (trinaest tisuća) svećenika. Tek započinjemo! Molim Vas uručite Vijesnik hrvatskim svećenicima, nebi li nam kojim darom pomogli. Zbog delikatne situacije i krize unutar svete Božije Crkve, podiga sam kristov barjak, da se suprostavimo tolikoj izdaji i apostaziji. Bog nas blagosivlje. U dolini palih (Valle de los Caidos) (Tu u toj VALLE DE LOS CAIDOS = DOLINA PALIH, general Franco je dao izraditi zajednički spomenik svim onim Španjolcima koji su se borili za Španjolsku u redovima crvenih međunarodnih brigada, tj. komunista, gdje je bilo i Titovih kamarada u borbi protiv Španjolske, kao i onima koji su se borili protiv međunarodnog komunizma a za dobrobit španjolskog naroda. Tu se vidi velika razlika između španjolskih rodoljuba za spas Španjolske Države, i hrvatskih "rodoljuba Mesića, Josipovića i njihovih DERNEKAŠA" za spas Hrvatske Države; da se, recimo, na vrh Velebita napravi jedan zajednički spomenik i onima koji su se borili u redovima Bojnih, kao i onima koji su se borili u redovima Brigada, tako da se i tu, već jedno, stavi točka na to poglavlje. Otporaš.)održao sam Međunarodni Kongres s predstavnicima Delegacija od 10 naroda. Ovo je bila manifestacija posvemašnje vjere, odlučnosti i junaštva protiv neprijateljima oduvijek. (Ja bih ovo preveo kao: ...protiv vječiti neprijatelja, mo. Otporaš) Zadovoljan sam i od prijatelja tražim da mi pomognu u ovom podhvatu od važnosti za sve katolike u svijetu. Bog Vam unaprijed platio!

    Izručite moje tople pozdrave dobrim prijateljima i svećenicima Velike Hrvatske nacije, koju ćemo vidjeti visoko uzdignutu i punu života, jer je vjeru sačuvala i mučeništvom ju popratila.

    OVO ZAUVIJEK VRIJEDI!

    Računajte uvijek s dobrim prijateljima Hrvatske!

    Fra. Miguel Oltra.

    Bobani

    11-09-2014, 19:19

     

     

     

     

    HRVATSKA I USTAŠTVO (41)

    "Mnogo puta smo rekli, da nam je teško govoriti i pisati istinu. Sada velimo: teško nam je već više šutjeti. U pohodu za slobodu, idemo sa Istinom, pa šta god dragi Bog dao i sreća junačka!, kaže Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN".

    Piše: general DRINJANIN
    " OBRANA " br. 28 1965 godine

    Ovu gore citiranu izreku je general Drinjanin izrekao u novini "OBRANA" br. 28 1965. godine, u svojim opisima ili 15 nastavaka "POVODOM SMRTI DRA. VLADKA MAŠEKA" Ti opisi, svih 15, su izišli na portalu javno.com na stranici HRVATSKA I USTAŠTVO, prije 4/5 godine, dok je taj portal postojao. Ako netko iz povijesnih pobuda želi pronaći te vrlo zanimljive i povijesne opise, neka sam klikne na google HRVATSKA I USTAŠTVO i potraži na stranicama Prkos.com Otpors ili Domobran, jer se ne sjećam više pod kojim korisničkim imenom sam te opise iznosio. Svakako za tu svrhu i za potrebu, možete mi se javiti preko sandučića, i bit ću više nego sretan vam u tom pravcu pomoći.

    Bobani

    14-09-2014, 17:28

    Molim lijepo, sjednite u naslonjač, uzmite piće u ruke, kliknite na priloženi link i uživajte!

    http://kamenjar.com/pisma-vjekoslava-maksa-luburica-2/

    Bobani

    22-09-2014, 20:22

     

     

     

     

    DAJEMO IDEJE, NAPADAMO IDEJE I AKO TREBA PAST ĆEMO ZA IDEJE. TA IDEJA JE HRVARSKA DRŽAVA, kaže general DRINANIN.

    (Naletih na ovo priloženo. Po datumu se može vidjeti kada je pisano. Neznam tko je korisnik imenom "General Drinjanin". On je ovaj priloženi komentar poslao nekom komentatoru imenom "roker". Koliko ima istine ili ne istine u njegovu komentaru, neznam niti ću u to zalaziti. Sve što bih ovoga puta rekao je to da je korisnik "General Drinjanin" sam priznao da su mu se ideje generala Drinjanina dopadale. Ja sam mu se jevio da mi se javi kako bi mogli zajednički razviti dijalog o ovoj ša i drugim temema. Odgovora nije bilo. Otporaš.)

    General Drinjanin 18.01.2010 - 14:56
    @roker
    General Drinjanin je ime kojim se potpisivao Vjekoslav Luburić kad je posljednjih godina života u emigraciji realizirao da je ustaški pokret jako pogriješio i kad se otvoreno kajao za sve žrtve koje su umorene od pripadnika ustaškog pokreta.
    Nadalje,Max Luburić alias General Drinjanin meni osobno nije sam po sebi uzor ali mi je njegova ideja o pomirenju sinova i unuka ustaša i partizana misao vodilja kroz život.Ponekad imam odstupanja od tih stavova ali naravno da se podrazumijeva da nisam general a još manje \"đeneral\".
    Izgleda da na ovom portalu komentare piše i puno jako nepismenih ljudi jer ako misle da se ja potpisujem kao General Drinjanin i da sam još uz to i Srbin onda pojma nemaju o vlastitoj povijesti.

    Kći Ante Pavelića zvala se Drina Pavelić.

    Drina je rijeka koja je u našim umovima krajnja istočna prirodna granica koja nas razdvaja od Srpskog naroda u kojem su se rodili neki od najvećih zatirača svega što je Hrvtasko.Taj dio Srpskog naroda nam je nažalost i na njihov izbor vjekovni neprijatelj i to su sami odabrali. Danas kad im ponovo kao žrtve pružamo ruku pomirenja i nudimo Hrvatskim pravoslavcima da se konačno potpuno integriraju u Hrvatski narod njihov predsjednik Tadić pljuje na tu ruku pomirnicu i želi se uplitati u naša unutarpolitička pitanja.Nadam se da sam sa ovim svima koji nisu znali konačno utuvio u glavu što znači alias \"General Drinjanin\".I nadam se da mi vas par pljuvača konačno vjeruje da sam Hrvat po materi i ocu.

    Dodao bih još i činjenicu da je Pavelićeva kćer Drina voljela jahanje i da je omiljenog konja zvala General Drinjanin,a isto tako se zove prvoklasno lipicansko grlo
    koje je sudjelovalo na olimpijadi u Ateni 2004. koje je predstavljalo republiku Hrvatsku u konjičkom sportu.
    Jedino je razlika što se to grlo naziva General Drinjanin 2.

    Ako još nekom od vas padne napamet da moj nick-name \"Gen.Drinjanin\" ima veze sa Srbijom onda se informirajte bolje pa bar u Google upišite moj i Luburićev nick i naučite nešto o našoj zajedničkoj povijesti.A od svih ustaških pokolja i zločina se ovim putem ograđujem i izražavam žaljenje.
    Eto,tako je i Tadić rekao da nama i bošnjacima doslovno izražava žaljenje za sve žrtve koje su nam nanijeli.Moje je bar iskreno.

    Otporaš 23.03.2011 - 11:53

    Znatiželja.

    Želio bih znati pravo ime komentatora koji se podpisuje "general Drinjanin". General Drinjanin je u Obrana za prosinac 1968. godine, pet (5) mjeseci prije pogibije napisao, citiram: " Zato idemo vedro naprijed, i stupamo u godinu 1969. sa konkretnim nadama i bez ikakvih kompleksa.
    Ekipa Odpora će stići na clij (i stigla je 1990. idejom izmirenja hrvatskih Ustaša i hrvatskih partizana, moja opaska. Otporaš), a sudbina nas pojedinaca može biti važna, ali ne sudbonosna. Zato i ne govorim o osobnim sudbinama, ne branimo se od napadaja, ne napadamo osobe, nego dajemo ideje, napadamo ideje i ako treba pasti žemo za ideje. Ta ideja je: HRVATSKA DRŽAVA."

    Javite mi se preko mojeg e-mail-a. Pozdrav. Otporaš.

    Bobani

    01-10-2014, 02:16

     

     

     

    IZREKE MAKSA LUBURIĆA

    Kaže Maks Luburić, general DRINJANIN, u pismu Peri Bilić Tutavcu 16 veljače 1963. godine između ostalog i ovo:

    "...ne obazirite se na one, koji se ogradjuju od vojske i od akcije. Dolazi brzo vrijeme, pa ćemo im se zahvaliti, da su se od nas ogradili, kako mi to nebi trebali napraviti. To je uvijek nezgodno, jer mi zaista želimo hrvatsku slogu. Ali mi je na želimo zato, da se medjusobno tješimo, nego da provedemo revoluciju. (Kolinda Grabar Kitarović bi se trebala ugledati u ovu izrelu i ne rabiti riječ "revoluciju", ali svakako može rabiti riječ "EVOLUCIJU" za hrvatsku slogu, mo. Otporaš) Zato nemojte gubiti vrijeme u uvjeravanju onih, koji su i krivi za sve ono, što se dogadja i koji su najviše pridonijeli našem ocrnjavanju, a danas hoće da nas upotrijebe za daljnja razraćunavanja. Mi nećemo upotrijebiti naše energije, naš ugled za spašavanje onih koji su punih niz godina pašovali (ovdje riješ "pašovali" znači biti Paša, mo. Otporaš) nad hrvatskim obzorjem..."

    Eto, čuli ste šta je rekao hrvatski VIZIONAR Maks Luburić, general DRINJANIN prije pedeset i jednu i pol godinu za one koji taru svojim "Pašalukom" hrvatski narod. To se odnosi na današnju politiku RH Ive Josipovića. Zato Kolinda Grabar Kitarović ima sve konce u rukama kako pobijediti na slijedećim predsjedničkim izborima.

    Ova generalova izreka se može naći u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", Zagreb 2014., pogledati kronološki po datumima i naći ćete 84 i 85 stranicu pisma Peri Bilić Tutavac.

    • Uredi• Odgovori•Podijeli ›
    Avatar
    Milan • prije jednog sata
    Kolinda nemoj obilaziti oko istine i prikriveno istinu prikazivati. Hrvatski narod nije trpio i patio poradi "...komunizma, sozijalizma i ustaštva...", nego poradi jugoslavenskog partizanštva kojeg ti iz nekog straha ili još uvijek prikrivenoj lojalnosti propalom režimu nisi htijela niti spomenuti. Otresi se prošlosti, digni glavu gore i uzdignuto gledaj i hodaj!, je moj savijet tebi. Jer "politika je dobra čorba ko' ju zna srkati", rekla je davno, još u prošlom stoljeću, Iva/Vićeka Boban, Gabrića svome sinu Milanu kada se je ovaj počeo baviti politikom. Posluži se ovim savijetom, ao ti uztreba.
    • Uredi• Odgovori•Podijeli ›