KNJIGA 7

Comic sans MS  -11




KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

Milan Boban <froate@hotmail.com>

To:dragutin safaric,Milan Boban

Feb 1 at 5:31 PM

Bog! dragi moj Dragutine,

1 - Subota jutro 1 veljače čitam Vaše drago pismo s naslovom KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI  i veselo viknu i uzviknu EURIKA!, tu smo s naslovom (samo bih još dodao jednu riječ a ta je KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI.

2 - Prepisao iz povijestnih pisama, Okružnica, Proglasa, knjiga, novina, časopisa DRINA i drugih izvora Mile Boban, Otporaš, priredio za tisak knjiga Dragutin Šafarić.

3 - To bi bio doprinos nas dvojice HRVATSKIH BUNTOVNIKA ZA NAŠU HRVATSKU ISTINU Mile Boban, Otporaša i Dragutina Šafarića našim hrvatskim nadolazećim naraštajima. 

4 - Zato sam ja tražio i nastojao da mogu korigirati, nadodavati, ispravljati, izbacivati što je od viška itd., staviti za KNJIGE samo ono što je najbitnije...

5 - Ja se nisam mogao prijaviti na taj portal pod mojim imenom Mile Boban, ili Otporaš, nego su mi dali korisničko ime "bobani" i pod tim imenom sam ja tu pisao i iznosio mnoge i mnoge povijestne naše hrvatske stvari i dogodovštine.

6 - Što se tiče ponavljanja to je najviše bila pokoja pogriješka ponajviše iz tada - kao i danas - nepoznavanja stručnosti na kompjutoru. 

7 - Kada bi ja tada završio jedno pisanje i kliknuo za poslati, skoro, skoro svakog puta bih pogriješkom kliknuo dva - nekada i tri - puta za pošalji. Kada ja kasnije pregledavam uočim duplikate koje nisam mogao ukloniti.

8 - Uprava portala Irvatski Integralisti su dali samo 10 minuta poslije poslatog opisa da možeš izmjene dodati. Poslije 10 minuta je sve kasno. Eto, zato dragi moj veliki prijatelju i hrvatski brate Dragutine da znaš zašto je bilo tolikih ponavljanja i zašto ja nisam tada mogao korekcije i ispravljanje činiti.

9 - Ja sam sada kod moje djece u San Francisku i nastojat ću s njihovom pomoći i njihovim znanjem da mi sve stave na Word tako da ja osobno mogu izmjenjivati i poništiti sve nepotrebno i što je od viška, jer ja sam taj originalni pisac i prepisivač svih tih opisa, te znam iz prve ruke šta treba i šta ne treba izbaciti/ubaciti, i

10 - kao Deset Božijih Zapovijedi dragi moj Dragutine čvrsto se nadam da smo obadvojica na istim našim hrvatskim povijestnim tračnicama, ne toliko za nas, Bože sačuvaj! koliko je to za naša hrvatska nadolazeća pokoljenja.

Usput, dragi moj Dragutine čitam jučer i jutros šta se dešava u Puli gdje su izvjesili petokraku u znak slavljenja i obožavanja onog sistema koji je sustavno branio i zabranjivao iznositi istinu, NAŠU HRVATSKU ISTINU našoj hrvatskoj školskoj djeci. Zato je na nama, onima koji to hoće u ime ISTINE iznositi ono što se je branilo znati; a ova pisma i sadržaji ovih knjiga koje ćemo uz pomoć Boga Velikoga nas dvojica ostaviti kao BAKLJU SVIJETILJKU našoj hrvatskoj budućoj mladosti...

Bog! i veliki poZdravi Vama i svim Vašima.

Mile Boban, Otporaš.




Otporaš Mile Boban – Dragutin Šafarić

KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

2020.

Iseljeništvo

7

KNJIŽNICA xx


Knjižnica xxx

Knjiga prva (VII.)

Nakladnik

OGNJIŠTE nakladna zadruga

Zagreb, Pete poljanice 7

Autor:

xx - xx

Pripremio – sredio dijaloge na forumu

Dragutin Šafarić

Izabrao tekst sa foruma

Dragutin Šafarić




Nastavlja se.

09-12-2015 00:14#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU

POTPISOM "PETAR" (KREŠO ŠIMOVIĆ)

Subject: PISMO HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU IDBU POTPISMO "PETAR" (KREŠO ŠIMOVIĆ)

Bog! dragi moj Žarko,

Samo da ti se javim i da te lijepo poZDravim. Mi smo ovdje fala Bogu svi dobro i zdravo, kao što i vama svima želimo.

- Ono što sam ti prije dan/dva poslao nije moj stav iako sam ti to poslao na uvid. Mene je život naučio sve pratiti, čitati, promatrati ali se nikada ne udaljivati od mojeg hrvatskog osjećaja i državotvornih HRVATSKIH NAČELA. Tražio si od mene da ti u rezume opišem o pismu Mostarskoj Udbi s potpisom Petar. Prilažem ti link o Udbašu Miroslavu Šimiću kojemu sam pisao pismo u lipnju 1987. Pročitaj pomno sve pa mi javi.

http://otporas.com/pismo-u-mostar-hr...oslavu-simicu/

- Ovo što ti sada prilažem je pismo Kreše Šimovića (od Proboja kraj Ljubuškoga) koji je tada 1978. godine živio u Los Anđelesu. Prati datum pisama i pogubiju Križana Brkića (iz Pogane Vlake, kraj Gruda) 21 studenoga 1978. Ovaj isti Krešo Šimović i Slobodan Radić (od Drinovaca) su došli pred Božić 1978. godine u San Mateo, južno od San Francisca gdje sam ja živio, da me ubiju. Odsjeli su kod sada pok. Stipe Kožula a da ovaj za to nije ništa znao, ama baš ništa. Oni su iz Los Anđelesa došli kod Stipe Kožula u San mateo porukom Marinka Kožula, inače rođaka Stipe Kožula. Dakle, Udba je uvijek koristila svojtu i prijatelje kako bi s jedne strane svrsihodnije planirani zločin izvršila, a sa druge strane svoje tragove prekrila a odgovornost na Hrvate stavila.

- Mene je oko pola noći par dana prije Božića 1978. o tome izvijestila Marica Lević-Koranić koja je živjela u Los Anđelesu i bila upoznata s tim planom. Ja sam odmah nazvao FBI i saopćio im star. Dali su mi neke savjete po kojima sam se držao. Na svu sreću plan je bio osujećen. To je bilo pune dvije i pol godine ranije našeg sikroniziranog hapšenja samo dan kasnije Ukazivanja Gospe šestorici djece u Međugorju 24 lipnja 1981., dakle naše hapšenje je bilo 25 lipnja 1981.

- Prošle godine u svibnju (2014) bio sam u Ljubuškom i susreo se s čovjekom kojeg sam poznavao još u Parizu i nisam ga vidio od ljeta 1967. godine. Bilo mu je veoma drago a i meni još više, tim više jer smo obadvojica iz zatvora svjedočili naše hrvatstvo i za našu Hrvatsku. Htio je ovaj moj prijatelj me upoznati s jednim njegovim prijateljom koji mnogo o meni zna i koji bi me želio svakako susresti i vidjeti. Moj prijatelj ga je preko svojeg mobitela nazvao i rekao da za njega ima veliko iznenađenje te da dođe hitno i odmah. Četvrt sata kasnije pojavio se čovjek i skoro me odmah - po slikama - prepoznao.

- Pričali smo najviše o našem starom i prošlom djelovanju za Hrvatsku. Pitao me neke stvari vezane za Californiju i zbog kojih sam dospio na njujorški proces. Iznenadio sam se kako je bio upućen. Pitao me dotično o ovom Kreši Šimoviću. Kada sam mu sve rekao što sam znao i čuo o njemu, pitao me je dali bih ga želio vidjeti, da on zna gdje on živi i gdje mu je kuća. Nisam bio najzagrijaniji ići ga vidjeti, jer sam sve htio zaboraviti i ne izvlačiti neugodne uspomene iz prošlosti. Na njegovo insistiranje, pristao sam s tim da mu neću reći tko sam, ali da ću mu svakako dati do znanja tko je on i da je on taj koji je pisao ovo dolje priloženo pismo Mostarskoj Udbi.

- Taj čovjek je išao ispred mene u svojim kolima, ja iza njega u mojim. Kada je čovjek stao (na desno iduć iz Ljubuškog prema Vitini) pred jednom kućom u Proboju, ja sam zastao nekoliko kuća iza njega, izišao iz auta i kao izgubljen "tražio" neku adresu. Ovaj čovjek koji me je tu doveo se meni predstavlja i odmah govori ime i prezime svojeg prijatelja: Ovo je Krešo Šimović. Nije mi bilo svejedno se s njim sresti (prije ga nikada nisam vidio niti sam ga poznavao) niti upoznati, jer vrag ne spava. Pitao sam ga: dali je on nekada u prošlosti živio u Los Anđelesu? Čim je potvrdio da jest, uputao sam ga točno ovako: Gospodine, dali vi vjerujete u Boga. Odgovorio je da jest, na što sam mu rekao: Onda bi za vas bilo najbolje da se dobro ispovjediti prije nego bude kasnio i prije nego vas Bog pozove. Nisam htio tu više biti i odmah sam napustio to društvo. Ovaj čovjek je na moj poziv došao uveličati gozbu OBITELJSKOG SASTANKA PETRA I IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆ, u subotu 7 lipnja 20014.

- Dragi moj Žarko ovo sam - tražeći nešto po internetu što sam prije dvije godine stavio na Kamenjar. com. - pronašao i odlučih tebi poslati jer si ti od mene to tražio i znam da sve pratiš i sve želiš znati.

Iskreni poZDravi svima.

Bog! Stric Mile.

PISMO JEDNOG HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU POTPISOM "PETAR"

Zdravo prijatelji, Los Amgeles, 26.9.78.

(Pismo je pisano velikim slovima od početka do završetka. Ja ću ga iz kopije donijeti bez ikakovih ispravaka i malim slovima. Kasnije ću ga donijeti na engleskom jeziku kao dio povijesti sa suda u New York-u desetorici Hrvata 1982. godine, mo, Otporaš.)

Da se javim dragi moj prijatelju sa nekoliko riječi da sam dobro kao što i vama želim sve najbolje.

Mislio sam se prije javiti, ali znaš kako je malo nezgodno to znaš sam zbog čega. Mogu ti reći da sam se počeo uklapati u ovu sredinu. Misliš da znaš kakva je ona. Upoznao sam dosta ljudi i sa njima sam dobar jer moram sve da neću. Kupujem novine i pratim šta se zbiva i tako. Ima dosta novosti koje ne mogu još da pišem, pa ću drugi put. Dosta sam čuo od povjereni ljudi što ima i što se radi i što se sprema ali ne ubrzo, pa što bude ja ću javiti na vrime. Prijatelju po svoj prilici negdje oko 3 hiljade je spremno da pođu kućama, mislim da me razumiješ (kada!) Ja sam bio sa jednim od njih, ali nastojim da se približim glavnini. Ja mislim da ću uspjeti, čim dođem ja ču ti moj prijatelji javiti.

Prijatelji dragi, njegov rođak obečaje dosta toga. Nebi pisao sad o tome ( a možda znate i zašto ) Ja ću vam pomoći što mogu jer vidim da mogu samo ako mognem ostati ovdje, jer žena nešto sumnja, i kaže dame more povratiti kući kad ona zaželi, kažem ako ostanem. Ja vam želim puno pomoći, pa štogod bilo samnom jer osjećam da moram i hoću. Puno pozdrava svima vaš prijatelj Petar.

(Ovo pismo je pronašao Hrvat Zvonko Pavelić, detektiv koji je radio za kriminalnu Policiju Los Angelesa, L.A.P.D. Criminel Division. On je došao svjedočiti u prilog ISTINE u New York kada se je Hrvatima sudilo za takozvani "hrvatski terorizam". Sudkinja, (ona) mu nije dozvolila. On bi tu iznio kako je taj "PETAR" bio Krešo Šimović, koji je bio Udbaški doušnik i uhodao, špijunirao Hrvate Los Angelesa. ima toga mnogo za reći. Otporaš)

•Odgovori •Podijeli ›

http://otporas.com/pismo-u-mostar-hr...oslavu-simicu/

Eto Žarko sada će ti biti malo jasnije kako je Udba među nama operirala, uvjek u stilu: Kamen baciti a ruku sakriti. Opet ti prilažem link tako da sam siguran da ga nećeš mimoići.

Iskreni poZdravi svim tvojiMA. Bog! Otporaš.

13-12-2015 17:49#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Kliknite na: www.otporas.com

“obrana” glasilo hrvatskog narodnog odpora - OTPORAŠ

otporas.com/obrana-glasilo-hrvatskog-narodnog-odpo...

Translate this page

Nov 21, 2015 - Uspio sam, da ste svi Vi uvjereni da Odpor nije General Drinjanin, nego svi Vi po svih pet kontinenata. Ako ja padnem, znadem da ćete uskočiti ...

Pratio sam mnoge opise na ovoj Otporaševoj stranici. Tko ima vremena i živaca sve to pročitati a ponešto i zapamtiti, taj "netko" bi bio dobar nastavnik hrvatskih povijesnih dogodovštine, posebice iz hrvatske političke emigracije.

Posljednje uređivanje od Bobani : 13-12-2015 at 17:56

17-12-2015 14:22#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO MOJIM KOMŠIJAMA - NOVA GODINA 1987.

PISMO MOJIM SUSJEDIMA | Kamenjar

kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

(Sretan Božić, veseli božićnih blagdani, puno sreće i veselja, zdravlja i zadovoljstva, kućne i prijateljske snošljivosti, Sretna Nova 2016 godina svima Mile i Annie Boban sa obitelji!)

PISMO MOJIM SUSJEDIMA | Kamenjar

kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

Iz Otporaševe torbe:

PISMO MOJIM SUSJEDIMA

Siječanj 03, 2015in: Iz Otporaševe torbe - 9 Komentara

Dragi susjedi: Unatoč činjenici da dugo godina nismo skupa, ipak smo iz tisuću razloga jedni drugima bliski. Svakako da smo na različite načine često puta u mislima zajedno. To je upravo razlog da vam pišem ovo pismo kako ne bi kasnije ispalo da vam se nikada nisam javljao i da sam kao slobodan čovjek u slobodnom svijetu skriveno šutio, dok je poznato da šutnja znači smrt.

Istina da su naše sudbine različite, i u tome nije “istočni grijeh”. Ja sam vrlo mlad, neiskusan, bez poznavanja tuđih jezika i običaja, bez ikakovih sredstava i zbog pritiska države čija ekonomija nije funkcionirala, morao napustiti moj rodni zavičaj i otići “trbuhom za kruhom” izgrađivati tuđi svijet.

Istina je, da sam u tuđem svijetu stekao obitelj i da moja djeca nisu učila najljepši jezik na sviju, hrvatski; da nisu imali priliku upoznati hrvatske običaje i kulturu, da nemaju osjećaja za hrvatske vrednote kao što to vaša djeca imaju. Ali je također istina, da su poslije mene i mnogi drugi napustili svoje domove i otišli tražiti bolju budučnost i bolju mogućnost za život, kako za samog sebe tako isto i za svoju obitelj, ostvivši iza sebe staro i nejako, one koji nisu u stanju izgrađivati svoju i našu domovinu, koji nisu bili u stanju nadomijestiti onaj gubitak radne snage koja im je trebala za podmirivanje svih: seoskih, općinskih, kotarskih, republičkih i državnih troškova.

Zato ste ostali vi tamo, dragi moji susjedi, koji ste ostali vjerni svojoj kući, svojem djedovskom pragu, svojoj domovini, svojoj zemlji, svojim običajima i svojem jeziku, svojoj povijesti i svojoj kulturi. Ženili ste se sa svojim djevojkama i odgajali svoju djecu u svojoj zemlji Hrvatskoj. Vaša djeca imaju priliku upoznati sve ljepote i vrednote Hrvatske. I to je jedno bogatstvo koje se nigdje ne može naći niti igdje kupiti. Sav društveni teret vi ste podnosili. Morali ste dvostruko više raditi da bi mogli uzdržavati one koji ne rade a moraju živjeti, i to sto puta bolje žive oni koji ne rade a imaju povlaštene položaje, koje režim plaća iz radničkih kolektiva i tako režim stvara svoju “vojsku” koja se zove TO, Teritorijalna Obrana, od svih svojih sljedbenika, koja pokorno nadzire sve svoje građane, radnike i njihove obitelji.

Da je vas sudbina dodijelila da morate napustiti svoj zavičaj i živjeti razbacani po svijetu kao Židovi, vi biste isto bilo ono što sam ja bio za cijelo moje emigrantsko razdoblje života. Branili bi pred strancima čast i postojanje hrvatskog imena, kojeg je bivša monarhistička jugoslavenska vlada kao i sadašnja komunistička, sustavno prešućivala i zataškavala pred strancima, s očitom namjerom da ih se uvjeri da hrvatski narod ne postoji, već da postoji jedna hibridna smjesa jugoslvenskih naroda.

A da sam ja ostao kući sa vama, za sigurno bih bio kao i vi. Patio bih se skupa sa vama, trpio bih veliku neimaštinu i nepravdu, trpio bih poniženja, laži i razna zlostavljanja, bio bih izložen raznim ucjenama kao i vi itd.

Hladnjak bi mi bio skoro uvijek prazan. Ruka bi mi uvijek tražila novčanik kojeg bih proklinjao zato što u njemu nema dovoljno novca da kupim najosnovnije dnevne potrebštine. Kravu bih nagonio u trčenje da se oteli koji dan prije vremena kako bi mi djeca imala miljeka za doručak. Od nervoze bih otišao u gostionicu potražiti “spas i veselje” u piću tako da često puta ne bih ni večerao sa ženom i djecom. I tako to iz dana u dan dok ne pukne zora!

A ZAŠTO SVE TO ? Jednostavno zato, što svi skupa ne bi smjeli nikako razmišljati o našem zajedničkom nesnošljivom položaju. Svi bi zajedno gutali svako nezadovoljstvo, držali ga u sebi, umjesto da kao slobodni građani i ljudi zajednički potražimo riješenje našim bolima, ali tako, svi zajedno i solidarizirano, da ne ispadne: tko mu je kriv što je govorio. Zašto nije šutio kao ja pa mu se ne bi niša dogodilo, i tako dalje. Oni iz povlaštenih položaja bi, danas jednog, sutra drugog, postepeno maltretirali i otpuštali sa posla, kako bi ih na koncu što lakiše strpali u zatvor kao neprijatelje protiv naroda i države. Dok u Kini danas se narod diže i traži veću slobodu i veća demokratska prava, kako bi se i oni kinenski emigranti mogli slobodno svojim kućama povratiti. Gorbačov je također zajamčio slobodni povratak dugogodišnjim protivnicima ruskog režima, i niša se nije dogodilo onima koji su se već povratili. I jednim i drugima je to moguće zato što nemaju Beograda. A tko će nama Hrvatima zajmačiti našu sigurnost? Ja ju vidim samo u onoj: Uzdaje se use i u svoje fišeklije.

Dragi moji susjedi, sa opravdanim pravom možete pomisliti da je meni lako odavde iz Amerike govoriti što me je volja, kao što je bilo lako pok. Iviši Boban psovati Turke iz Vitroša, znajući vrlo dobro da mu se neće ništa dogoditi. Pa kada je to tako, onda trebate znati da ovo pismo nije pozv na uzbunu, niti poziv na svađu i mržnju, već, naprotiv, poziv na veselje i međusobno razumjevanje za bolji i slobodniji život radnika, koji je glavni pokretač narodnog i društvenog gibanja.

Usto, ovo pismo ima i jednu posebnu važnost i zato što u ovom teškome trenutku upozorava svakog radnika na propast države koja je kriva za sva zla koja su pretrpjeli svi jugoslavenski narodi, koja je kriva za mnoga: kulturna, vjerska, odgojna, moralna i sva druga obeščašćenja građana i radnika Hrvatske. Kriva je zbog nesposobnosti upravljanja narodne imovine, zbog najgoreg funkcioniranja ekonomije koja je narod dotjerala u očaj, kriva je zbog stalnog rasta inflacije i velikog pomanjkanja posla za svoje građane, kriva je za ogromne zajmove kod kapitalističkog zapada koje ni kamote ne može otplaćivati, a zajmove utrošila više od 65 posto u ideološke i špijunske svrhe svojih građana, kako u domovini tako, i još više, u inozemstvu, kriva je za masovno iseljavanje svojih građana, najviše Hrvata na čija mjesta stranci se useljavaju, kriva je za nazadovanje u razvitku na svim područjima, ako se usporede one zemlje u kojima najviše radi naš jadni hrvatski seljak i radnik, koji je svojim žuljevima izgrađivao tuđu zemlju, a svoju zanemario zbog nesposobnosti vladajuće povlaštene komunističke klase, itd.

Imajući u vidu sve poteškoće i jade našeg naroda, došao sam do spoznaje da: kada se nešto ne može popraviti, ne treba ga niti popravljati. Jugoslavija je nepopravljiva i zato ju treba rušiti i na njenim ruševinama obnoviti Slobodnu Državu Hrvatsku. Andrijica Šimić se nije borio da popravi tursko stanje, nego se je iz šume borio kako bi ga zamjenio s drugim, boljim i ljepšim. I ja se iz emigracije ne borim da mi bude bolje, nego se borim da loše zamjenim sa boljim, tako da nama svima bude dobro i bolje. Te da svi zajedno, kroz kratko vrijeme, osiguramo svim radnicima naše zemlje Hrvatske dohodak kojeg imaju stručnjaci i radnici u najrazvijenijim zapadnim zemljama, i tako da zajednički spriječimo daljnje iseljavanje Hrvata iz naše domovine Hrvatske.

Sa kapitalom kojeg bi Hrvati iz inozemstva donijeli i ulagali u izgradnju svoje zemlje i sa prirodnim bogatstvom kojeg Hrvatska ima, ubrzo bi postali druga Švicarska po standardu života, u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i koja bi u kratko vrijeme trebala uvoziti radnu snagu. Tada bi mi svi bili veseli, jer bi se osjećali da smo dio onog tijela koje sačinjava narodnu zajednicu za koju je vrijedno živjeti i umrijeti. Svi bi imali socijalno osiguranje – ne samo pojedinci! Svi bi imali godišnje odmore – ne samo povlašteni!

Niti sam ja drukčiji, niti sam pametniji, niti sam sposobniji od vas. Rodio sam se među vama. Dakle, iste grane smo list. Ja sam od vas drugačiji samo u tome što sam bez bojazni imao priliku više nego vi proučavati našu hrvatsku narodnu prošlost kao i sadašnjost – što je vama bilo uskraćeno – te sam došao do zaključka, na osnovu svih zgoda i nezgoda koje je naš hrvatski narod u prošlosti preživio, da mi ne možemo biti sretni, veseli i svoj na svome, dok god ne izgradimo JEDAN MOST HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA, na kojem će se radosno susresti domovinski i iseljeni Hrvati, i koji će s tog MOSTA HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA u nepovrat baciti sve zadjevice i mržnje iz prošlosti, koje su i jednima i drugima destljećima rastrgavale njihovu dušu i tijelo.

Naravno da će biti i onih koji će iz straha za svoje povlaštene položaje odmah početi sa starim otrcanim frazama: to su Ustaše, fašisti, koljači i neprijatelji “bratstva i jedinstva” itd. Da se odmah razumijemo. Niti postoji bratstvo i jedinstvo, niti postoje Ustaše, fašisti i koljači. Sve je to prošlost! Sve što danas postoji jest obmana pomoću koje razni karijeristi nastoje naturiti hrvatskome narodu kompleks krivnje za prošlost; tako da u svojoj kupusariji povežu i četništvo s određenim ciljem da što više razjare mržnju između Hrvata i Srba, znajući savršeno dobro da se njihova vlast temelji na: zavadi pa vladaj.

Dragi moji susjedi, ja čvrsto vjerujem, da vi niste protiv hrvatskog narodnog izmirenja, niti ste protiv povećanja plaća i poboljšanje životnog standarda, niti ste protiv izgradnje naše zemlje, niti ste protiv povratka iseljenih Hrvata svojim kućama, niti ste protiv da ovi ulažu svoj kapital u izgradnju naše domovine Hrvatske, u kojoj imaju podjednako pravo živjeti i pobjednici i pobjeđeni, niti ste protiv slobode i demokratskog poretka u našoj zemlji, niti ste protiv da vaš novac bude u vašem džepu a vaša puška na vašem ramenu, itd.

Ako je to tako, a tako je i tako bi moralo biti i ja se zato borim da nama Hrvatima bude dobro u Hrvatskoj kao što Francuzima nije loše u Francuskoj, Austrijancima u Austriji, Nijemcima u Njemačkoj, Talijanima u Italiji, Amerikancima u Ameriki, itd., onda ja ne vidim nikakva razloga da bi nama Hrvatima bilo loše u našoj Državi Hrvatskoj, koja po jugoslavenskom ustavu ima pravo na samoodređenje.

Na temelju iskustva raznih događaja iz prošlosti, došao sam do zaključka i do spoznaje da bi građani Hrvatske mogli imati trajni mir, ako se njihove težnje usmjere na:

(1) Hrvatska država sa svim svojim povijesnim i etničkim granicama.

(2) Glavni grad Hrvatske Banja Luka.

(3) Zastava hrvatske države crven-bijeli-plavi sa tri trake i tri različite boje koja bi predstavljala tri najznačajnije komponente hrvatskog naroda: katolici, muslimani i pravoslavci. Kockasti grb od 25 polja u sredini bijele trake bi predstavljao mozaočku povezanost snošljivosti i ravnopravnosti svih građana hrvatske države.

(4) Svaki tko se rodi u hrvatskoj državi je po međunarodnom pravu automatski i hrvatske narodnosti. Izuzetak su prolaznici strane narodnosti čije se dijete rodi u Hrvatskoj.

(5) Državljanin Hrvatske može biti svaki stanovnik koji je u stanju ispuniti međunarodne zahtijeve za državljanstvo. Narodnost je odvojena od državljanstva toliko da svaki stanovnik Hrvatske može njegovati svoje nacionalne osjećaje.

(6) U hrvatskoj državi će biti službeni jezik hrvatski, što ne znači da druge manjine ne mogu govoriti svojim jezikom, njegovati svoju tradiciju i običaje, ako oni to hoće.

(7) Za sve građane Hrvatske biti će jednaka putnica sa oznakom: Građanin Hrvatske. Građanin i stanovnik nije jedno te isto. Stanovnik može biti i stranac koji je na privremenom radu u Hrvatskoj ali nije građanin.

(8) Novac hrvatske države će biti stara tradicionalna hrvatska mjenica Kuna.

(9) Svaki stanovnik Hrvatske će imati iskaznicu sa slikom i kratkim osobnim podatcima za identifikaciju. Iskaznica i putnica nisu isto.

(10) Hrvatski državni praznik bi trebao biti 29 Listopada, simbol prekida svih veza sa strancima 1918. i prvi dan hrvatske samostalnosti.

(11) Dan hrvatske zastave i dan HOS-a bi trebao biti prvi dan ljeta, tj. 21 lipnja.

(12) Dan hrvatske žalosti (pijeteta) bi trebao biti prvi studenoga, tj. Dan Mrtvih kada bi svi građani Hrvatske sa svojim vjerskim i državnim predstavnicima odali počast mrtvima čije kosti pokriva zemlja i Država Hrvatska.

(13) Dan hrvatske mladosti i praznik rada bi trebao biti prvi svibnja.

(14) Hrvatska država priznaje sve glavne vjerske blagdane svojih građana.

(15) U hrvatskoj državi neće biti rasnih, vjerskih, nacionalnih i inih privilegija.

(16) U hrvatskoj državi će biti dozvoljeno slobodno ispoljavanje: vjersko, političko i ideološko; sloboda javnog sastajanja i govora, pisanja u granicama morala.

(17) Svakom građaninu Hrvatske će biti zajamčeno da neće biti gladan i da neće biti bez posla. Svaki građanin će biti socijalno osiguran. (18) U hrvatskoj državi neće biti političkih zatvorenika, jer će u njoj vladati pluralistički poredak, tj višestranački sistem na zasadama demokracije i prava slobodnog glass.

(19) U hrvatskoj državi žene će imati pravo na mirovinu u 58 godini a muškarci u 62. godini života.

(20) Svaki muškarac, građanin Hrvatske, prema zdravstvenim i fizičkim sposobnostima je obvezan služiti vojsku.

(21) U hrvatskoj državi neće i ne smije biti mita. Onaj tko ga bude davao i onaj tko ga bude primao, smatrat će se podjednako krivim i kao mjenjači nepoštene zarade, bit će po zakonu kažnjeni.

(22) Svaki građanin koji je rođen u Hrvatskoj ima pravo se natjecati za predsjednika Hrvatske, koji će se birati na pet godina i ne može biti biran više od dva puta uzastopice. Jedne izbore treba preskočiti da bi se po treći puta mogla kandidirati ista osoba.

(23) U odnosu na političke razlike u svijetu, Hrvatska će biti neutralna i neće se miješati u sporove drugih naroda, osim ako ti sporovi ne bi direktno utjecali na vitalne probitke hrvatskog naroda i njegove Države Hrvatske. Sa svim narodima u svijetu Hrvatska će nastojati imati najprijateljske odnose svih vrsta, osobito sa susjednim narodima.

(24) Hrvatska država će priznati svim svojim građanima mirovinu koju su zaslužili u jugoslavenskoj državi. Priznat će svim vojnim osobama njihovu sposobnost i njihove činove i sve što su zaslužili u svom vojničkom zvanju. Zajamčit će sva radna mjesta svim radnicima koji žele i dalje ostati na tim radnim mjestima.

(25) Hrvatska država će uskladiti gospodarsko stanje u zemlji na principu. tj. načelima privatnog vlasništva i slobodne izmjene.

Dragi moji prijatelji i susjedi, ovo nije neki ustav niti bilo kakav zakon. Ovo je moja ideja kako bi trebalo biti i moj odgovor jednom susjedu koji je pisao svojem prijatelju u Njemačku da mi njegovo pismo proslijedi, jer kako kaže da on nema moje adrese. On u svojem pismu mene moli da u slijedećem PISMO MOJIM KOMŠIJAMA pišem malo kako bi trebala izgledati Hrvatska Država. Ovo je samo jedan dio od tisuće ideja koje bi mogle pomoći da se ipak krene sa mrtve točke (EPPUR SI MUOVE.) Svrha ovog pisma je prijateljska, a sadržaj je miroljubiv i programatski, kojeg se treba na sav glas pročitati da bi ga se razumjelo.

Neka Vam je svima Sretana i Blagoslovljena Nova 1987. Godina! S velikim poštovanjem vaš prijatelj i susjed Mile Boban.

Pisano na Novu Godinu 1987. u glavnom gradu Texasa, Austinu.

Pročitajte više na PISMO MOJIM SUSJEDIMA | Kamenjar, Kamenjar

Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3uZpdsyTP

Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Posljednje uređivanje od Bobani : 17-12-2015 at 14:24

17-12-2015 21:10#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ODGOVOR GOSP. IVE JOLIĆA NA PISMO MOJIM KOMŠIJAMA –

NOVA GODINA 1987.

(Donosim u cijelosti i bez ikakovih ispravaka pismo, bolje rečeno, odgovor gosp. Ive Jolića iz Toronta na "PISMO MOJIM KMŠIJAMA - NOVA GODINA 1987". Trebali bi se i drug javiti i iznijeti svoja mišljenja kao što je i gosp. Ivo Jolić iznio svoje mišljenje. Svakako se treba uzeti u obzir da je ovo pismo pisano četiri (4) godine prije propasti bivše YU države i da je isano u ODRAZU VREMENA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. Pošto sam ja taj bio koji je to pismo pisao i, dans, 17 prosinca 2015. godine, dakle skoro punih 28 godina, iznosim ime onog čovjeka, Hrvata iz Njemačke koji je zamolio svojeg prijatelja da mene za moje mišljenje kako doći do hrvatske Države i kako se boriti protiv Jugoslavije. Njegovo je ime Miroslav Čuljak (1939-, poznat kao Mošo Đominov Onaj drugi, njegov prijatelj je Miloš Pejić, sada pokojni koji je od moje Majke tražio moju adresu da mi piše, i pisao mi je, naravno u tajnosti da Udba ne bi saznala. Kada sam ja po prvi puta u lipnju 1991. godine posjetio moje selo Bobanovu dragu poslije skoro 35 godina, pred crkvom, sav u ponosu, prišao je k meni, čestitao mi na svemu, rekao mi kako je sva ta PISMA MOJIM KOMŠIJAMA koja sam ja pisao i slao, kako je on to vrlo dobro sakrio pod kućni krov da Udba ne može pronaći.

Ovim putem želim čestitati svim kršćanima Sretan Božić i blagoslovljene božićne blagdane, a svima želim Sretnu Novu 2016. godinu! Otporaš.)

PISMO MOJIM KOMŠIJAMA - NOVA GODINA 1987.

John Jolic

Reply|

To:

Mile Boban <froate@hotmail.com>; Thu 12/17/2015 4:27 PM

Poštovani moj Otporašu !

Primam,čitam i slažem tvoju obilnu korespodenciju o NAŠOJ hrvatskoj borbi za slobodu i

nezavisnost LIJEPE NAŠE !

Međutim prekopavati po prošlosti izgubismo vrijeme i okupiramo mozak mentalno i vremenski

a da ništa ne koristi našoj svakidašnjoj borbi za boljitak sadašnjeg stanja u kojem se "DAVI "

hrvatski NAROD..!

Patnje i torture kroz koje je prošao hrvatski NAROD su ostavile POSLJEDICE I

DEFORMIRALE

ČITAVE GENERACIJE DANAŠNJIH HRVATSKIH NARAŠTAJA.

Ono o čeme ti pišeš je POVIJESNA ISTINA.ALI TA POVIJESNA ISTINA NIJE BITNA ZA 80 % mladje generacije,koju interesira FILOZOFIJA OČENAŠA ! "Kruh naš svagdanji DAJ NAM DANAS .... daklen današnje MUKE potiskuju JUČERAŠNJE,a to znači moramo tražiti rješenja za danas,a ne za JUČER. Dr. A. Starčevic je govorio da se DESPOCIJE NE POPRAVLJAJU NEGO RUŠE !,na tom putu hrvatskom NARODU treba pomoći revolucionarnim metodama za koje su nam debelo iskustvo ostavili DIKTATURE I DIKTATORI ili skraćeno drugovi Staljin i Bravar iz Kumrovca.!

Meni se čini da samo jedna " KULTURNA REVOLUCIJA " u Hrvatskoj mora dovesti do OLUJE ILI VIHORA,koji če POMEST HRVATSKU od SKOROJEVIĆA,ili kako ih je POGLAVNIK nazvao KUFERAŠIMA,što znači da su u Zagreb stili s KUFEROM i ZAUZELI VLAST,BOGATSTVO I APARAT

koji PRIJETI NARODU ,ništa manje nego je prijetila Bravarova krvava INTERNACIONALA.

Ja te pitam kako odgojiti današnji HDZ da bude PREPORODITELJ MODERNE I PRIJEKO POTREBNE NOVE POLITIČKE FILOZOFIJE.Tuđman je RAZARAO HSP i HSS,a danas HDZ cvili kao početnik i jadnik,jer se nije suprostavio DUBOKO UTEMELJENOM KOMUNISTIČKOM FAŠIZMU

ali je zato ODBACIO " NEPRIJATELJSKU EMIGRACIJU " a to znači TEBE I MENE I DRUGA BAR 3 MILIJUNA NACIONALNO I DRŽAVOTVORNIH HRVATA ,po svijetu uključujući i Hrvate BiH !!

Eto dragi moj Mile iz Bobanove drage,to je naš problem,a slavni Max Luburić je UČINIO I REKAO SVOJE P R A V O V R E M E N O, i POKOJ MU VJEČNI !

Pozdrav tebi i cijeloj obitelji od mene i moje supruge Marije !

Ivo

Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3ubfq3uaJ

Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

17-12-2015 23:46#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

HRVATSKO POMIRENJE - FRANJU TUĐMAN

UZEO IDEJU IZ "DRINE" br. 3/4, 1964., str. 18/21

Ideju hrvatskoga pomirenja razvija šezdesetih godina ustaški (pukovnik, a general Hrvatske Vojnice HOS-a, mo. Otporaš.) general Vjekoslav Luburić- Max. Ističe da mora doći do pomirenja ustaša i partizana te ustaških i partizanskih sinova jer je to jedini način na koji Hrvati mogu dobiti vlastitu državu. Kako bih što bolje približili ideju pomirenja preuzeti ćemo ulomak programskog teksta koji je objavljen u Luburićevom časopisu Drina.

Piše: Jozo Ćosić/HSPF.info

Evo ključnih dijelova toga programskoga teksta:

Govorim o tebi, kršni Istrijanče i Dalmatinče, koji si pred talijanskim zulumom pobjegao u partizane i doživio „oslobođenje“; o Tebi, koji i danas služiš Titovu vojsku, i koji se buniš što ne možeš napredovati i proslijediti školovanjem, dok Tvoji „drugovi“ s onu stranu Drine završavaju pomorske akademije, dolaze na Tvoje more, preuzimaju kapetanska mjesta, koja su vjekovima ponosno držali Tvoji djedovi, i tako Te guraju i istisnjuju iz Tvog položaja i kradu Tebi, i to u Tvojoj vlastitoj kući, Tvoj svakidašnji kruh.Govorim o Tebi, koji moraš slušati „časove“ o plivanju od onih koji mora nikada nisu ni vidjeli, i koji Ti sole pamet kako treba ploviti, Tebi, koji si srastao s morem i cijeli život na njemu ploviš.

Pogledaj oko sebe! Koliko je u vojnoj mornarici Istrana i Dalmatinaca među Tvojim predpostavljenima? Došlo je vrijeme, kada Te uvjeravaju da više ni ne znaš što je more! Pređi su ti bili umni morski orlovi; pogledaj u Pomorsku Enciklopediju: radi „bratstva i jedinstva“ to Tvoje more je postalo SRPSKIM! (…) Podsjećam Te Tvoje slave, Tvoga imena i Tvoga mora, kao i Dubrovačkog zvonca, koje je Srbima davalo do znanja, da moraju u predvečerje napustiti gradske miri (zidine).(…)

Opet Srbi „sve i svuda“! Opet moraš biti pokoran tuđincu! Zar su samo Srbijanci sposobni imati duplo veću plaću od tvoje, voziti se autom, imati vlastite vile, bolje zalogajnice, zubatiju ribu, širi pogled i čišći zrak? (…)

Ne misli , da Ti prigovaram, što si se borio za „bratstvo i jedinstvo“; svjestan sam da su Ti ga nametnuli, jer si se borio za svoju Istru i za svoju Dalmaciju, a ne za veliku Srbiju. Sada, kad nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela „U“ kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.(…)

Bio sam se ustao protiv preko-drinskog uljeza, koji su za kraljevske Jugoslavije činili ono, što Tebi danas čine: da, bio sam ustao za Hrvatsku, kako i Ti danas ustaješ.

Kako vidiš idemo istim putem. Jedno smo, samo što ja živim u ilegalnosti, a Ti u legalnosti, što Ti je u rukama oružje, a ja sam praznih ruku. Čuvaj svoje mjesto, jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas, kada ćeš moći petokraku zamijeniti kockastim grbom i postati gospodarom našem moru i našoj Hrvatskoj! Od danas budimo samo jedno, samo borci za Hrvatsku!

Dr. Franjo Tuđman upoznao se s ovom idejom šezdesetih godina dok je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta (od 1961. do 1965. godine).

Ideju hrvatskoga pomirenja također zastupa i Ante Bruno Bušić, ali poseban doprinos realizaciji te ideje pripisuje se fra Dominiku Mandiću.

Konstatirali smo da je idejni tvorac ideje hrvatskoga pomirenja Vjekoslav Luburić (Max) te da Tuđman upravo od njega preuzima ideju pomirenja. Ali, kakvu je ulogu u svemu tomu odigrao Ante Bruno Bušić?! Novinar Darko Hudelist smatra da se devedesetih godina Tuđmana povezivalo s Bušićem zato što Bušić nije nosio nikakav zločinački teret prošlosti (za razliku od Luburića) te da je ideju pomirenja bolje pripisati borcu za slobodnu Hrvatsku, hrvatskom imigrantu Bušiću, nego Luburiću jer bi samim time i ideja pomirenja postala prihvatljivija hrvatskoj ljevici.

Fra Dominik Mandić bio je glavna poveznica Tuđmana s emigracijom, bio je poglavar Komesarijata hercegovačkih franjevaca u Chicagu.

Polovicom 1987. Tuđman je krenuo u realizaciju ideje povezivanja hrvatskoga naroda, Hrvata u matici i hrvatske dijaspore; no, to nije bilo jednostavno izvesti budući da je bio dvostruki politički zatvorenik, osuđivan 1972. i 1981. Ipak, zahvaljujući starim poznanstvima i sve liberalnijoj politici uspijeva dobiti putovnicu. Formalan razlog odlaska u Kanadu naveo je predavanja na tamošnjim sveučilištima, naravno, pravi razlog ipak je zadržao za sebe. „Služba je, naravno, znala da je uspostavljenje „jedinstvene domovine i dijaspore“ u borbi za samostalnu hrvatsku državu „alfa i omega“ Tuđmanovoga cjelokupnoga političkoga angažmana.

O tome je on opširno pisao u pismu Bruni Bušiću davne 1977., kao i u brojnim drugim pismima što ih je slao politički aktivnim Hrvatima u zemljama zapadnoga svijeta. Pisma koja za službu nisu bila tajna.“ Putovanje u Kanadu, 1987.godine, a zatim 1988. te 1989. godine imalo je jasan cilj, uspostavljanje kontakta, a zatim i konkretnih dogovora i angažmana s najjačom zajednicom hrvatskih iseljenika u svijetu, zajednicom hercegovačkih franjevaca. (Treba ovdje nadodati, da se zna i da se ne zaboravi i druge hrvatske državotvorne i političke organizacije, poimenice Pročelništvo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. Mo. Otporaš.) Tu zajednicu pedesetih i šezdesetih podiže na noge fra Dominik Mandić. Vjekoslav Max Luburić tu zajednicu naziva „hercegovačkim Vatikanom“.

S Mandićem je Tuđman bio suglasan u četiri bitne teze: Prvo, da su razlike između Hrvata i Srba uvjetovane njihovim pripadnostima posve različitim nespojivim civilizacijama (Istoku i Zapadu). Drugo, da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi. Treće, da su muslimani (s malim „m“ kao isključivo vjerska zajednica), sastavni dio hrvatskoga naroda. I četvrto, da na širem, jugoslavenskom prostoru, nakon raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih država, treba stvoriti etnički kompaktne i homogene nacionalne teritorije, uz pomoć organiziranih preseljavanja velikih skupina stanovništva, odnosno dijelova pojedinih naroda. Mandić taj princip naziva „principom čistih nacionalnih teritorija“, a Tuđman „humanim preseljenjem“.

Bilo je jasno da povijesno pomirenje ne može realizirati ekstremni ljevičar, ili pak ekstremni desničar, stoga je Franjo Tuđman bio idealan za tu ulogu. „Dakle, bez nacionalnog pokreta, bez nacionalnog pomirenja Hrvata, bez završetka ideoloških sukoba iz Drugoga svjetskoga rata, bez političkog udruživanja Hrvata od ljevice do desnice u nacionalni pokret za stvaranje hrvatske države i bez čvrstog zajedništva domovine i iseljene Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, ponovno se ne bi ostvarile povoljne povijesne okolnosti za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske.

Potrebno je napomenuti da povezivati Tuđmana s Luburićem nije isto što i povezivanje Tuđmana s ustaškim pokretom, budući da nikada nije bio simpatizer istoga; štoviše, bio je istaknuti komunist. Istine radi, potrebno je reći da je uvijek bio hrvatski komunist koji se u danim uvjetima zalagao za ravnopravnost republika i naroda u jugoslavenskoj zajednici naroda. U komunizam se razočarao već pred kraj Drugoga svjetskoga rata (baš kao i njegov otac, inače istaknuti HSS-ovac) budući da je uvidio da se komunizam zaustavio samo na lijepim parolama.

Stoga, bilo bi pogrešno ne baviti se politikom u takvoj državi jer bi to podrazumijevalo kapitulaciju i nemogućnost provođenja vlastitoga cilja. Nego, sudjelovati u donošenju odluka i djelovanje u takvim uvjetima bio je hrabar čin jer se jedino na taj način moglo doprinijeti poboljšanju položaja vlastitoga naroda.

Napomena!

Stavovi izneseni u tekstu, izražavaju stavove pojedinca, a ne moraju biti nužno i stavovi Udruge

HSPF.info

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

18-12-2015 11:06#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZLOČIN U CARCAGENTE - Vjekoslav Maks Luburić

‘Ne odustajem od časti da postanem meta!’

(Cyrano de Bergerac, IV, 4)

piše: Christophe Dolbeau

Svatko zna kako je srpsko-komunistička propaganda tijekom 45 godina uspijevala pripisivati Hrvatima i njihovim čelnicima, vrlo često uz zeleno svjetlo zapadnih medija, najmrskije i najekstravagantnije zločine. Na top listi hrvatskih osoba koje je bivši sustav demonizirao nalaze se bez dvojbe Ante Pavelić i Andrija Artuković, ali također i Vjekoslav Maks Luburić, hrvatski general i bivši ustaški pukovnik kojeg je Beograd oslikao kao rijetku vrstu dinarske nemani. Kada se dobro osmisli, svaka dezinformacija sjajno funkcionira, i to do te mjere da ona stvara kontroverze i potiče na polemike i to među samim iseljeništvom. Zatrovani medijskim linčem, neki su (možda) stvarno bili šokirani pričama o generalu, dočim su neki našli izgovor da se njime posluže kao žrtvenim jarcem. I danas na početku 21. stoljeća, takav stav se nije promijenio. Hrvatski general i ustaški pukovnik Vjekoslav Maks Luburić i dalje služi kao antinacionalističko strašilo. U svakom slučaju, sjene starih laži i dalje lebde, osim ako se čovjek uistinu ne boji staviti povijest u svoje prave okvire. Ima tome 40 godina, tj. 20 travnja, 1969. godine, otkad je Udba likvidirala Vjekoslava Luburića, što zaslužuje da se njegovim portretom pozabavimo drugačije negoli ga se obično oslikava. Luburićev avanturistički život i njegov dramatični završetak govore u njegovu korist.

Početci revolta

Vjekoslav Luburić rođen je 6. ožujka 1913. u selu Radišići kraj Ljubuškog a kršten u Crkvi sv. Ante na Humcu, malom selu pored Ljubuškog, u srcu Hercegovine, u regiji koja je toliko dala za Hrvatsku. Pohađa pučku školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj dobiva dobre ocjene. Njegovo se školovanje odvija mirno. Još je mlad kad započinje nasilje, kada srpska kraljevska žandarmerija ulazi naglo u njegov život. U zimi 1923. žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. (To je bilo pred Božić 1918. godine, mo. Otporaš.) U Trebinju žandarmerija muči njegova oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Zatvorenik umire. Vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu ulogu u kasnijem Luburićevu životu. Prolazi još nekoliko godina tijekom kojih jačaju nacionalistički osjećaji kod mladića. U zemlji gdje je represija nemilosrdna, gdje je zabranjeno pjevati tradicionalne pjesme i gdje se čak puca na katoličke procesije, opasno je, čak i s petnaest godina, prkositi vlasti. Na kaznu ne treba dugo čekati: mladi Luburić isključen je iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je mladić primoran odsad raditi kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje. Bez dvojbe, ta su poniženja samo pojačala njegov bijes protiv srpskog okupatora.

U siječnju 1929. godine nacionalistički advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inozemstvo da nastavi s borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, no policija ga hvata pri prelasku granice i odvodi ga odmah njegovoj majci. No usprkos svemu tomu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Madžarsku u Janka Pustu, gdje se skupljaju prve Ustaše. U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on odsad uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobiva nadimak Maks). Malo je informacija o tom periodu njegova života, no možemo zaključiti da to vrijeme pridonosi jačanju njegovih uvjerenja. Odsad se on nalazi upleten u nemilosrdnoj borbi gdje je većina udaraca smrtonosna i gdje će dosta njegovih suputnika pasti. Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (svibanj 1931.), Ivana Rosića (srpanj 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. rujna 1934.), Andriju Gredičaka (25. svibnja 1935.) i Stipu Javora ( 27. ožujak 1936.). Luburićev je karakter očvrsnuo jer trebalo je preživjeti u Madžarskoj. Nakon zatvaranja Janke Puste, mladi čovjek jedva životari u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okolice unajmio kao običnog radnika. Rijetki su takvi mladi ljudi na koje takav ‘univerzitet‘ ne ostavlja tragove, a još su rjeđi oni koji iz njih izlaze još odlučniji.

Vojnik nezavisne Hrvatske

Nakon proglašenja neovisnosti, 10. Travanja 1941., Vjekoslav Luburić vraća se u zemlju kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Sa svojih 28 godina on je siguran i gotov borac kojem se odmah daju odgovorni zadatci. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi s Mijom Babićem, nakon kojega će preuzeti čelništvo III. ureda UNS-a (Ustaške nadzorne službe). Godine 1942. dobiva čin bojnika i to kada postaje šef nove jedinice ‘Ustaške obrane’ čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutarnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv srpskih vlasti, svakako da se on ne pokazuje nježan niti s četnicima, niti s partizanima, niti s njihovim simpatizerima. Svakom je jasno da gerilski rat i protugerilski rat imaju vrlo malo zajedničkog s pravilima konvencionalnog rata. Jasno je da ispred sebe čovjek ne dijeli darove, o čemu svjedoče tisuće leševa hrvatskih civila, katolika i muslimana svih uzrasta koje su srpske bande ostavljale iza sebe i to često strašno mučene. No isto tako desetine pravoslavne siročadi bit će spašeno i smješteno u institucije koje o svom trošku održava ‘Ustaška obrana‘. Isključivo vezan za interese Hrvatske, kad to zatreba Luburić ne oklijeva doći u sukob i s Nijemcima, što mu nekad stvara ozbiljne probleme. Tako u studenom 1942. godine Nijemci ga optužuju za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci Poglavnika koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga se izruči. Premda na terenu ima reputaciju da je čvrst i svojeglav, taj mladi časnik nema ništa od patološkog ubojice kako neki vole isticati. Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vlatka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, provest će tri mjeseca kod Luburića u njegovu stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim Memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.

Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime (Ustaški obrambeni sdrug). Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njezin će broj iznositi 7000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizat će operacije. Bori se na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U listopadu 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Vjekoslav Luburić dobiva čin pukovnika. On će dobiti visoka hrvatska odličja kao i naslov viteza. Usporedno s tim ratnim zadatcima, Vjekoslav Luburić dobiva također zadatak da vodi sabirne logore u hrvatskoj državi, jedan nimalo zahvalan zadatak za vojnika koji će omogućiti njegovim protivnicima da maksimalno ocrne njegovu reputaciju (suprotno – a i to treba navesti – ‘hrabrom‘ Lordu Kitcheneru koji je izumio prve koncentracijske logore u kojima je početkom 20. stoljeća nestalo 280.000 južnoafričkih Bura, od kojih 22.000 djece mlađe od 16 godina i 14.000 crnaca). Točna i objektivna povijest tih logora tek se mora napisati, a sve što znamo o njima dolazi isključivo od ljudi kojima je u interesu, zbog antihrvatske propagande, naslikati jednu apokaliptičku sliku. Ima već tomu mnogo godina da su neovisni povjesničari kao Ante Ciliga, Bruno Bušić ili bivši predsjednik Franjo Tuđman pokušali staviti stvari u ispravne okvire. Nije tu sve rečeno. To da ta mjesta za internaciju nisu bila mjesta za odmor i da su uvjeti života bili izuzetno teški, nitko u to ne sumnja. Ali u okvirima te epohe, je li uopće moglo biti drukčije? A što se tek zbivalo kod ostalih zaraćenih strana? Nepotrebno je naširoko opisivati ovdje paklene uvjete u sovjetskim i srpsko-komunističkim koncentracijskim logorima, no dovoljno je navesti da su tisuće zatvorenika živjeli kao mučenici u češkim logorima Jägerndorf, Lerchenfeld, Klaidovka, Burgberg, Kladno i Motol, u poljskim logorima Bereza Kartuska, Potulice, Jaworzno, Zgoda et Lambinowice, a prema Kanađaninu James Bacqueu (Other Losses) između 167.000 i 409.000 Nijemaca umire u zatočeništvu u Francuskoj! Hrvatske zatvori nisu bili modeli, međutim zatvori drugih, a osobito zatvori ‘antifašista‘ nisu bili nimalo ugodniji. Konačno, trebalo bi točno ustanoviti dio odgovornosti svakog na dnevnoj osnovi jer se ne može samostalno upravljati zatvorskim sustavom. Nije red tješiti se prigodnim žrtvenim jarcem kojega nam je ostavila u ostavštini komunistička propaganda. Godine 1945. Vjekoslav Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. Ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani crtu Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, svibnja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Nije on tip koji se predaje. Poput nekih drugih časnika koji se ne žele priznati pobijeđenima, i on se vraća i odlazi u šumu.

S padina Papuka do Costa del Azahara

Neposredno nakon rata, brojne skupine pokušavaju nastaviti borbu za Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2000 boraca, u Lici to je apovjednik Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je zapovjednik Niko Vladić. Neki pak djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu ( Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički guerillerosi nanijet će ozbiljne gubitke okupatoru (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 gubitke Ozne i Udbe između 1945. i 1948. godine). Jedna od tih skupina otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuka za teatar-operacije, a s tom skupinom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i pol godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan liječnik prijatelj liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Madžarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelomično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz.

U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet (između 1944. godine i 1947. godine Francuska ima nekolicinu komunističkih ministara), bjegunac skrivečki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španjolskoj, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život. Nakon što je relativno lako dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španjolskog jezika, Vjekoslav Luburić radi više poslova od koji su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi! Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz 18 studenoga 1953., koja mu rađa četvero djece: Domagoja 1954., Drinu 1956., Vjekoslava 1957. i Miricu 1958.

Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se začas proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu promidžbe, on priskrbljuje svom pokretu i tiskaru (gdje objavljuje časopise Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu ‘Drinapress‘. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu tiskaru koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura. Iz svog novog Stožera general Vjekoslav Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, on postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (stari mostovi još postoje s klanom Hebrang i sa skupinom oko Ivana Ribara) te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Takva strategija otvaranja i nacionalnog jedinstva, koja je prilično spretna (a da pritom ne niječe svoju prošlost), pokazuje jednu nedvojbeno modernu stranu koja je nespojiva s primitivnom i sirovom slikom koju neke žele zalijepiti generalu. Ne samo što to nije bio nikakav brlog aktivista koji imaju problema sa svojim vlastitim zavjerama, nego naprotiv, njegov pokret dobiva potporu više kvalitetnih emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Štiera, Ibrahima Pirić-Pjanića (1896.-1977.), Stjepana Crničkog (1903.- 2006.), ali također i kriminologa Žarka Šimata (1909.- 1985.), pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša (1921. – 1999.) i povjesničara Dabu Peranića. Blizak glasovitom Ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španjolske, general ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi surađuju u žurnalima generala u kojima Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojima on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španjolskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog fronta).

Dolazak ‘Jude‘

Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Vjekoslav Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Glede zločina, ti su ljudi tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica. Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom ‘general Ladislav Černošky‘ i ‘général Drinjanin‘ (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi ( u Ulici santa Ana 33) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad tiskare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje. Taj posao, posao Jude, bit će dodijeljen Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španjolsku krajem 1967. (Postoje istiniti podatci gdje se Ilija Stanić slika u Madridu polovicom ožujka 1967., mo. Otporaš.) dgodine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u listopadu 1945. godine, premda je vjerojatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićeva vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Otpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Je li on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), je li regrutiran u inozemstvu – to se nikad ne će znati. Kad je došao, već je znao par riječi španjolskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsificirane španjolske vize). Bilo kako bilo, evo njega nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u tiskari. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima surađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okolice ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobiva povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje. Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. No primjećuje se da je tijekom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, no viđen je u Parizu krajem rujna. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. [B][COLOR="blue"](Treba dobro pročitati knjigu "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" koju je napisao dr. Miljenko Dabo Peranić - generalov uski suradnik - 1984., i iz te knjige povaditi podatke o Stanićevu boravku u Parizu. Mo. Otporaš.) Nakon nekoliko tjedna nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin. (Ovo je potpuno istina. U Parizu se je razradila UROTA I UBOJSTVO generala drinjanina, mo. Otporaš.) Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim ‘prijateljem’. U stanu će ostaviti samo par svojih osobnih stvari, gotovo minimum, i ne će primati nikakvu poštu.

Ubojstvo

Ništa posebno na označava početak 1969. godine. Posao u tiskari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. General ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5 i 6. travnja da bi sudjelovao na kongresu Krug španjolskih prijatelja Europe (CEDADE), jedne antikomunističke udruga čiji je pokrovitelj bivši tajnik falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes. Nakon dva tjedna mračna urota ulazi u svoju zadnju fazu od koje izdvajamo značajne trenutke: 19. travnja četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu ‘Poljaka‘ na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće generala i kasnije se njih više nikad ne vidi. U nedjelju 20. travnja Vjekoslav Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerojatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobiva snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i skriti ga ispod jednog kreveta. Po izjavama liječnika, general umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubojica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da neće doći prije sutrašnjeg dana. Istu će priču ispričat povjesničaru Stanku Logariću, (Nije Stanko nego Slavko Logarić, koji uopće nije povjesničar, nego bivši Luburićev vojnik, koji je u kolovozu 1966. godine morao napustiti Njemačku i zatražiti politički azil u Španjolskoj, mo.) jednom generalovu poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Donki i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke osobne stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuskog kolodvora, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca! Dana 21. travnja ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara general. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu tiskare. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš generala. Nakon toga policija, liječnik i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću. Dana 22. travanja pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su nazočni mnogi Hrvati kao i veliki broj španjolskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španjolskom časniku, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem generalovu sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. („Ako ja stradam“, pisao je on neposredno prije smrti, „svatko neka zna da sam stradao kao Ustaša i kao hrvatski general.“) Bilo da opravdavamo ili ne njegovu osobu ili njegove izbore, takav put zahtjeva respect.

Pitanja bez odgovora

Zločin u Carcagenti ostaje na žalost nekažnjen, a njegova istraga (nimalo energična) nije uspjela osvijetliti sve kotače toga stroja. Četrdeset godina nakon toga ubojstva, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Je li Stanić radio sam, kako on to kaže u jednom snimljenom razgovoru arhiviranom kod Udbe, ili su mu pomagali četvorica nepoznatih ljudi koji su zamijećeni dan prije toga u Carcagenti? Tko su bili ti ljudi i kamo su oni otišli? Jednom čudnom koincidencijom, dva jugoslavenska broda Jugoslavija i Solin isplovila su iz luke Valencije u ponedjeljak 21 travnja 1969. godine. Izgleda da ih je španjolska policija zaustavila i da je prekontrolirala posadu. No u tom trenutku policija je tražila Stanića kojeg nije mogla naći. Dan nakon toga brodovi su se našli u međunarodnim vodama. Tko su bili nalogodavci i Stanićevi suradnici u Jugoslaviji i Njemačkoj i možda u Španjolskoj? Zašto se nije nikada ozbiljno ispitalo Stanića? Dugo vremena nije ga se moglo naći, no ta osoba nije nestala. Ima tome 15 godina kad se govorilo da je on član HDZ-a u Bosni i Hercegovini (gdje je njegova supruga radila kao tajnica kod jednog zastupnika), a u travnju 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu. Iz tog susreta on je snimio jedan film (za Malvarrosa Mediu) i napravio materijal za knjigu Susret u Sarajevu koja je objavljena 2006. u nakladi L’Eixam Edicions u Valenciji. Za vrijeme razgovara ubojica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), no on niječe da je radio za Udbu, već priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin, no s druge strane izbjegava govoriti o svojim motivima i eventualnim nalogodavcima. Zar se nije od njega moglo očekivati da će kazati nešto više? Što se dogodilo s cijelim sudskim dosjeom kod ispitivanja od strane španjolskog pravosuđa? Je li istina, kao što se kaže, da je on prenesen iz Alciara u Valenciju, a nakon toga u Moncadu gdje je bio uništen u poplavi? Je li uzaludno postavljati ta pitanja? Čak ako je prošlo 40 godina, djeca i unučad generala dužna su to znati. I hrvatski narod također je dužan to znati jer to je dio njegove borbe, a dakle i njegove povijesti!

Christophe Dolbeau je književnik. Surađuje s francuskim listovima Rivarol i Écrits de Paris. Autor je više djela iz područja književnosti. Između brojnih obavljenih knjiga, spomenimo Croatie, Sentinelle de l’Occident (Hrvatska, Na straži Zapada), Le Panserbisme, cancer yougoslave (Velikosrpstvo -jugoslavenska rakrana), France-Croatie (Francusko-hrvatski odnosi u razdoblju od 9. do 19. stoljeća), Les Forces Armées Croates 1941.-1945 (Hrvatske oružane snage 1941.-1945) i Face au Bolchevisme-petit dictionnaire des résistances nationales a l’Est de l’Europe 1917.-1989.

Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3uf28Yb9t

Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Posljednje uređivanje od Bobani : 18-12-2015 at 11:10

19-12-2015 00:59#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZAŠTO JE HRVATSKI NARODNI ODPOR PREŠAO U HRVATSKI NARODNI OTPOR?

SRETAN BOŽIĆ I VESELA SVIMA NOVA 2016 GODINA! Mile Boban, Otporaš.

HRVATSKI NARODNI ODPOR - U OGLEDALU - ZRCALU - POVIJESTI

(Ovo je originalno ime kada se je na Ivan planini u listopadu 1944 godine osnovao HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HOS. Na čelo HNO hrvatska državna vlada je (po)stavila generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića.

Godine 1951. u suglasnosti hrvatske državne vlade i Poglavnika dra. Ante Pavelića general Maks Luburić reorganizira i pokreće HNO i mjesečnik "DRINA", koja je u to vrijeme bila više kao vijestnik između razbacanih hrvatskih boraca u emigraciji. U tim "DRINAMA" Maks Luburić uzima ime "general DRINJANI", piše mnoga pisma, izvještaje, okružnice, članke što sve potpisuje pod imenom "general Drinjanin". Mnoge uspomene i ratne dogodovštine su u tim "DRINAMA" opisane i tako sačuvane za povijest.

Kada je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Drinjanina 1956 godine, dolazi i do obustave svih aktivnosti HNO kao i izlaženje časopisa "DRINA". Tko bi izbliza čitao u tim "DRINAMA" Maksa Luburića pisanja, očito bi mogao shvatiti po pisanju i izražaju da je Maks ostao onaj isti Maks iz Janka puste i rata.

Poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959. godine u Madridu, Maks Luburić se iz zimskog sna od skoro četiri godine pokreće. Odmah u početku 1960 g. pokreće organizaciju HNO, izdaje letak PRVI KORAK i za Deseti Travnja 1960. u 25 tisuća primjeraka tiska TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, a u ožujku iste godine daje intervju novini NOVA HRVATSKA koju u Londonu izdaje Jakša Kušan, gdje otvoreno govori da su grijesi "ustaške revolucije" na njemu i da nikada više neće biti Poglavnika , dvije vojske i Crne Legije u borbi za hrvatsku državu. U tom intervju je najznačajnije kada je rekao: "...da su neke ustaške glave počele misliti svojom glavom..."

Od tada je počeo novi horizont HNO u službi Domovine Hrvatske. Pratiti pisanje Maksa Luburića prije smrti Poglavnika i poslije smrti Poglavnika, uočit će se velika politička promjena, a ne nacionalna.

Poslije pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969 godine, dolazi do velikog nesnalaženja u organizaciji HNO. Novina OBRANA neredovito je izlazila sve do potpunog prestanka 1975. godine. Časopis "DRINA" je prestao izlaziti. Izišla su dva ili tri časopisa koja su već od prije bili pripremljeni za tiskanje. Napetost između Glavnih Povjerenika HNO se širi sve više i više. Saziva se Glavna Sjednica svih Povjerenika HNO u Hamilton, Canada 1974 godine. Na jednoj strani izabran je za Glavnog Pročelnika Stipe Bilandžić iz Njemačke a na drugoj Dinko Šakić, zet generala Drinjanina. Tako dolazi do polarizacije ove hrvatske vojničke i

stegovne organizacije HNO.

Novi Pročelnik HNO Stipe Biladžić sa svojim najužim suradnicima u Glavnom Pročelništvu: Mirko Bušić, Argentina, Tomislav Kvaternik, odnosno Nikola Štedul, Škodska, Ante Ljubas, Stipe Šego i Mile Markić, Chicago, počimaju davati nove smjernice, u duhu tadašnjice 1975/76., organizaciji HNO. Proljećari, Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi su srcem i dušom, drugim riječima idejno bili uz zacrtani program HNO.

Glavno Pročelničtvo Hrvatskog Narodnog Otpora HNO je sazvalo sjednicu u Chicagu u rujnu 1977 godine. Tada se je izabralo za Kontinentalnog Pročelnika za sjeverni kontinent gospodina Milu Boban iz San Francisca. Bruno Bušić je izradio i tiskao jednu knjižicu UPUTE ZA OSLOBODITELJSKI RAD - hrvatski grb - GLAVNO SJEDIŠTE HRVATSKIH OSLOBODITELJSKIH SNAGA, Zagreb 1977. Tada se je poteglo pitanje rijči "osloboditeljskih" umjesto "oslobodilačkih", našto je Bruno odgovorio da je jezik živ kao i riba i da se mora prilagođivati duhu i vremenu u kojem hrvatski narod živi. Tada smo mi OTPORAŠI došli do ideje da se riječ "Odpor" fonetički više izgovara "Otpor" nego "Odpor".

Tada smo zradili i izdali USTAVNA I PROGRAMSKA NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, kada je Glavno Pročelništvo Hrvatskog Narodnog Otpora, imao u Španjolskoj izvanredni Svjetski Sabor 16 kolovoza 1977. godine i zaključeno donijeli odluku da se ova Programatska Načela HNO tiskaju. Otporaš.)

Sada donosim ovdje:

RESISTENCIA NACIONAL CROATA (ovdje grb otopra) CROATIAN NATIONAL RESISTANCE

secretaria general secretary's general office

HRVATSKI NARODNI ODPOR

ured glavnog tajnika

GLAVNI STAN ODPORA,

Br. Z.: 738/64.

O T V O R E N A - Z A P O V J E D

bratu MILANU MARKICH, glavnom povjereniku Odpora, da kao posebni

izaslanik Zapovjednog Skupa otputuje u Njemačku, te u istoj obadje naše

povjerenike i suradnike i izvrši sliedeće:

1.) Provjeri i reorganizira sva povjereništva, te smjeni ili postavi druge povjerenike, ako potrebe zahtievaju.

2.) Skupi podatke o kretanju neprijateljskih agenata, te provjeri podatke o onim Hrvatima, koji rade za tudjina i strane službe.

3.) Održi sastanke glavnih suradnika i ustanovi taktiku za rad u budućnosti.

Svi su pripadnici HOS-a i ODPORA dužni dati svu pomoć br. Markiću u toj misiji i staviti mu na raspolaganje sve podatke.

Uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin

potpis

Veliki okrugli grb HNO s tropletom okolo.

19-12-2015 21:03#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NAPOKON UTVRĐENO TKO JE IZVRŠIO ATENTAT 1968. GODINE+AAA -

Devetorica slovenskih udbaša usred Münchena ubili trojicu Hrvata | Dnevno.hr

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatsk...-hrvata-871662

Autor: prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ i Roman LELJAK / 7Dnevno / 18. prosinca 2015.Subota, 19. Prosinac 2015. u 16:27

U izvješću njemačke policije opisana je likvidacija kojom je Udba usmrtila trojicu hrvatskih iseljenika: Milu Rukavinu (58), Krešimira Tolja (30) i Vida Maričića (22). Ubijeni su 26. listopada 1968., između 10 i 11 sati prijepodne u središtu Münchena, u prostorijama redakcije časopisa 'Hrvatska sloboda'. Ubojice su vjerojatno nastupili u ulozi njemačkih policajaca

“Kad smo u 14,30 provalili u prostorije – svi su već nekoliko sati bili mrtvi. Rukavina je u ruci držao neki spis i naočale, koje je upotrebljavao samo kod čitanja. Tolja su ubili s pet metaka u fotelji. Pokraj njega je ležala njegova putovnica, rastvorena. Maričić je ležao pred izlaznim vratima. On je, izgleda, pokušao pobjeći. Te okolnosti upućuju na neke pretpostavke. Ubojice su vjerojatno nastupili u ulozi njemačkih policajaca. Pri upadu, Rukavini su pružili fiktivni nalog, a od Tolja zahtijevali isprave. Zločinci su iskoristili trenutak njihove zbunjenosti, izvadili pripremljeno oružje i poubijali ih iz neposredne blizine.”

Na ovaj je način u dijelu izvješća njemačke policije opisana likvidacija kojom je Udba usmrtila trojicu hrvatskih iseljenika: 58-godišnjeg Milu Rukavinu, 30-godišnjeg Krešimira Tolja i 22-godišnjeg Vida Maričića. Ubijeni su 26. listopada 1968., između 10 i 11 sati prijepodne u središtu Münchena, u prostorijama redakcije časopisa “Hrvatska sloboda”.

Mile Rukavina je rođen 1910. u Gospiću. U Drugom svjetskom ratu bio je pripadnik oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske. Preživio je Bleiburšku tragediju i potom skrovito živio u Austriji. No, 1954., Jugoslavija je zatražila njegovo izručenje, pa je preselio u Schangau u Njemačkoj. Uskoro je postao čelnik organizacije Ujedinjeni Hrvati Njemačke (UHNJ).

Krešimir Tolj je rođen 1938. u Veljacima kod Ljubuškog. Studirao je medicinu u Zagrebu, a 1958. je prekinuo studij i ilegalno pobjegao u Njemačku. Učlanio se u Ujedinjene Hrvate Njemačke i postao je glavni urednik časopisa “Hrvatska sloboda”.

Vid Maričić je rođen je 1946. u Selcima Đakovačkim. Zajedno s bratom Blažem ilegalno je 1964. iz Jugoslavije otišao u Francusku, te se učlanio u Ujedinjene Hrvate Francuske. Dvije godine kasnije otišao je u Australiju i vrlo brzo postao član Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Već nakon nekoliko mjeseci HRB ga je vratio u Europu sa zadatkom da uspostavi suradnju s Milom Rukavinom.

Maričić je u München stigao 25. listopada 1968. i sutradan je otišao na dogovoreni sastanak s Rukavinom, u prostorije časopisa “Hrvatska sloboda”, koje su istodobno bile i ured UHNJ-a. U redakciji se nalazio i Krešimir Tolj. Petnaestak minuta nakon što je na sastanak stigao Rukavina, u prostorije je došla skupina Udbinih ubojica.

Početak serije udbaških ubojstava Hrvata u Njemačkoj

Likvidacija trojice Hrvata bila je dio serije ubojstava koje je jugoslavenski komunistički režim u tom razdoblju počinio nad Hrvatima u zapadnoeuropskim državama. Samo tijekom 1967. i 1968., Udbini likvidatori su usmrtili 15 iseljenih Hrvata, od kojih čak njih 11 u Zapadnoj Njemačkoj.

Pritom je najznakovitija sljedeća činjenica. Prije nego je jugorežim 1967. godine na teritoriju Zapadne Njemačke započeo s nizom ubojstava Hrvata, u dvadesetgodišnjem razdoblju od 1945. do 1966. u Njemačkoj nije ubijen ni jedan Hrvat, niti je u Njemačkoj otet Hrvat sa smrtnim posljedicama. Naime, od 1945. do 1966., Udba je u zapadnom svijetu ubila petoricu Hrvata, od kojih dvojicu u Europi (Ivu Protulipca u Italiji i Iliju Abramovića u Austriji). Uz to, u tom 20-godišnjem razdoblju, Udba je u zapadnoj Europi provela i pet otmica iseljenih Hrvata (Drago Jilek u Italiji, Mate Merčep u Austriji, te Zlatko Milković, Zvonimir Kučar i Geza Pašti u Francuskoj), nakon kojih su mučeni, saslušavani i ubijeni u Jugoslaviji.

Znakovita je i unutarhrvatska (i unutarjugoslavenska) činjenica, da su u razdoblju dok je na čelu Udbe bio zloglasni Aleksandar Ranković (do 1966.) u zapadnom svijetu ubijena petorica Hrvata, a u dva desetljeća nakon Rankovića u zapadnom svijetu Udba je ubila 64 Hrvata. Obje naznačene znakovitosti imaju složene uzroke i predstavljaju dio neistražene i prešućene hrvatske povijesti koja i sadašnjem hrvatskom naraštaju nedostaje kao pouka. No, vratimo se ubojstvu Rukavine, Tolja i Maričića.

TRUP – tajne revolucionarne ustaške postrojbe

Glavna meta Udbina trostrukog ubojstva u Münchenu nedvojbeno je bio Mile Rukavina kao čelnik Ujedinjenih Hrvata Njemačke, jer je UHNJ bio dio organizacijske mreže Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) kojeg je 1956. u Argentini osnovao Ante Pavelić. Veliki broj HOP-ovaca bio je sklon različitim oblicima oružanog suprotstavljanja Jugoslaviji i njenom režimu, s ciljem uspostave samostalne hrvatske države. Međutim, Pavelić – najvjerojatnije pod utjecajem strukture vlasti zapadnih država koje su čuvale opstanak Jugoslavije – nikako nije bio za oružane oblike djelovanja, nego za “čekanje pogodnog trenutka”.

Nakon smrti Pavelića (1959.), Mile Rukavina, Nahid Kulenović (tajnik UHNJ-a) i Dane Šarac, u Münchenu su 1961. donijeli odluku o osnivanju tajne revolucionarne organizacije, te su osnovane Tajne revolucionarne ustaške postrojbe (TRUP). Nekoliko godina provodile su se pripreme, regrutiranje i obuka pripadnika TRUP-a, a potom su počeli izvođenje različitih protivjugoslavenskih oružanih djelovanja – od postavljanja eksplozivnih naprava u Jugoslaviji, do napada na jugoslavensku imovinu u inozemstvu i diplomatske predstavnike Jugoslavije.

Još uvijek nije jasno iza kojih je protivjugoslavenskih oružanih akcija stajao UHNJ, a iza kojih druge hrvatske iseljeničke organizacije (HRB, Hrvatski narodni otpor, kojeg je osnovao Vjekoslav Maks Luburić, itd.). No, Udba i jugorežim su niz takvih akcija pripisali UHNJ-u, te su stoga donijeli odluke o ubojstvima niza pripadnika UHNJ-a, prvenstveno njenog čelnika Mile Rukavine. Prema metodologiji rada Udbe do sada je bilo jasno da su likvidacije zajednički planirali i organizirali savezna (jugoslavenska) razina Udbe i njen dio iz republike iz koje je poticala osoba na koju je vršen atentat.

To je bilo i logično, jer se svaka jugoslavenska republička Udba bavila iseljenicima porijeklom iz “svoje” republike – od praćenja i infiltracije do poduzimanja različitih akcija, kombinacija i operacija, uključujući ubojstva. Prema toj logici, ali i prema različitim svjedočanstvima iz Njemačke, te do sada poznatim dokumentima Udbe, znalo se da su u pripremi i organizaciji ubojstva Rukavine, Maričića i Tolja sudjelovale i savezna i republička Udba iz Hrvatske.

Smrtonosna imena za Hrvate: Silvo Gorenc i Milan Dorič – ‘Hanzi’

Međutim, prema mnogobrojnim dokumentima Udbe, koje posjeduje slovenski istraživač Roman Leljak, utvrđeno je da je u ubojstvima Rukavine, Maričića i Tolja ključnu ulogu imala slovenska Udba, kojoj je tada na čelu bio Silvo Gorenc. Slično je bilo i s nizom drugih ubojstava Hrvata u Njemačkoj i Austriji, u kojima je, pored savezne i hrvatske Udbe, značajnu ulogu imala i slovenska Udba…

Podsjećamo kako je 7Dnevno već pisalo o tome da Silvo Gorenc (jedno vrijeme šef slovenske, a potom i savezne Udbe), iako je odgovoran za sudjelovanje u nizu ubojstava, dugi niz godina spokojno živi u europskoj Sloveniji, primajući iznimno visoku državnu mirovinu.

Udbini dokumenti s kojima raspolaže Roman Leljak otkrili su da je posebno značajnu i dugogodišnju ulogu u slovenskom praćenju i ubojstvima iseljenih Hrvata imao i suradnik slovenske Udbe – Milan Dorič, kojeg je slovenska Udba, najčešće u svojoj opsežnoj pismohrani, vodila pod konspirativnim imenom – “Hanzi”.

U obuku, izgradnju i legendiranje ‘Hanzija’, slovenska je Udba uložila golemi trud i vrijeme, te novac, od kojeg je lavovski dio otpadao na nagrade “Hanziju” za sudjelovanje u ofenzivnim akcijama, tj. ubojstvima. Prema dosad otkrivenim računima, slovenska Udba je “Hanziju” isplatila više od milijun njemačkih maraka.

U iznimno opsežnom dosjeu slovenske Udbe o Milanu Doriču – “Hanziju” mogu se saznati svi, pa i najsitniji detalji o njegovom životu i dugogodišnjem špijunskom djelovanju. Milan Dorič je rođen 1930. u Mariboru, a a je imao 15 godina, Gestapo ga je vrbovao i ubacio kao špijuna među slovenske partizane. Dorič se 1954. pojavio u Klagenfurtu i od austrijskih vlasti zatražio politički azil. Nekoliko godina kasnije, preselio se u Njemačku i zbog znanja njemačkog jezika uspio se zaposliti u logoru za političke izbjeglice iz Jugoslavije. Od tada teče njegovo duboko uvlačenje u najpovjerljivije krugove niza hrvatskih iseljeničkih organizacija. Ujedno, to je bio i početak njegovog tajnog rada za slovensku Udbu, pod kodnim imenom “Hanzi”.

Dorič je sam ponudio svoje usluge Udbi, koja je brzo shvatila njegovu veliku iskoristivost. No, prije nego je “Hanziju” dala puno povjerenje, slovenska Udba je provela iznimno široku obavještajnu istragu o njemu, te provjeru i testiranje. Potom je “Hanzi” temeljito obučavan za konspirativno djelovanje i opskrbljen je s velikom količinom različitih vrsta oružja i eksploziva. Uz to, slovenska Udba je iznimno puno radila na legendiranju i drugim vrstama zaštite Doriča od provaljivanja njegovog tajnog djelovanja. Tako je on u svojem dugom radu za Udbu koristio čak 50-ak različitih identiteta. Zanimljivo je, da se Dorič, iako je po rođenju Slovenac, uvijek predstavljao kao Hrvat.

Akcija u Münchenu

U Udbinom dosjeu Milana Doriča – “Hanzija” već iz ranog razdoblja navodi se da on uspješno pokriva jugoslavenske iseljenike različitih nacionalnosti i iz nekoliko zemalja, ali da je “jedan od najbolje plasiranih suradnika u redovima ustaške emigracije u Zapadnoj Njemačkoj, prije svega u UHNJ i djelomično u HNO (Hrvatski narodni odbor, kojeg je osnovao Branimir Jelić op. a.).” Na temelju toga, “Hanzi” je bio jedan od ključnih sudionika u pripremi likvidacije Rukavine, uz kojeg su ubijeni Maričić i Tolj.

Prema dokumentima slovenske Udbe, ubojstvo Rukavine pripremano je i u rujnu 1968. godine. Tako se u Udbinom popisu akcija u kojima je sudjelovao “Hanzi”, između ostaloga navodi: “Septembra 1968. je na temelju ‘Hanzijevih’ informacija i s njegovim sudjelovanjem, sačinjen program za akciju protiv Rukavine. Pripremljena su bila tehnička sredstva (u terminologiji Udbe to znači oružje i drugu potrebnu opremu, op. a.), a u Zapadnoj Njemačkoj je bila ekipa od 11 operativnih radnika i suradnika. Akcija je uz sudjelovanje ‘Hanzija’ tekla tako, da je on bio upoznat sa svojim zadatkom i tehničkim sredstvima o kojima je bio instruiran. Uoči realizacije, akcija je otkazana na zahtjev tadašnjega načelnika SDV-a (Služba državne varnosti, tj. sigurnosti, op. a.), tov. (tovariša, tj. druga, op.a.) Gorenca.”

Razlozi otkazivanja akcije još nisu poznati. Jedna od mogućnosti je da je Udba saznala za dolazak Vida Maričića iz Australije, te je akciju u rujnu odgodila, kako bi u isto takvoj akciji likvidirala i Rukavinu i Maričića. To se i dogodilo mjesec dana kasnije, kada su u prijepodnevnim satima u središtu Münchena, u redakciju časopisa “Hrvatska sloboda” ušli devetorica pripadnika slovenske Udbe, najvjerojatnije preobučenih u njemačke policajce.

Hladnokrvno su ubili iznenađene Rukavinu, Maričića i Tolja. O iznenađenju svjedoči i činjenica da je Rukavina u ladici stola imao pištolj, kojeg nije ni pokušao koristiti. Nakon pogubljenja trojice Hrvata, pripadnici slovenske Udbe su zaključali prostorije redakcije i neometano se vratili u Jugoslaviju.

Autor: prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ i Roman LELJAK / 7Dnevno / 18. prosinca 2015.Subota, 19. Prosinac 2015. u 16:27

Posljednje uređivanje od Bobani : 19-12-2015 at 21:15

19-12-2015 22:30#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - BILO JE PRAVO IME

NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio.To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagrebu.

(Niže priloženi osvrt na knjigu Ilije Barbarića: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - BILO JE PRAVO IME" je napisao hrvatski politički emigrante iz Toronta Rudi Tomić. Otporaš.)

Piše: Rudi Tomić

Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja hrvatskog Brazilijanca Ilije Barbarića: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA /BILO JE PRAVO IME/ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskog naroda i nadljudske izdržljivosti hrvatskog bojovnika, ustaša i domobrana u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH ( Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.

Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskog naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz II. svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutno istina o Domovinskom ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan.

Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju sa ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskom ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvatu kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i dana aktualna povijesna zbivanja iz II. svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskog rata.

''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo.'' (M. Vidović)

Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskog Holokausta, prof. J. Ivan Prcela, iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku – svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti.'' (str. 5.)

Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika.'' (Zajedničar, 15. rujna 2010., str. 11.)

Evanđelje po Iliji

Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o nadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi hrvatsku državu i hrvatski narod.

Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga , a ne kao ratni zarobljenici.

Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titu, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.

U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedan od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

Prvi zdrug ustaške obrane

Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941, donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić,'' (str. 15.)

Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednikom Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskom Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titovi partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju… Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare.'' (str. 28. – 32.) . Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče!

U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede.

''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik…krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni…. s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, s četvorici su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.)

Napomena: Uz ovaj gnjusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela; s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su lijesa ubijenih ustaša donesena u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

Razoružanje Talijana i pregovori sa partizanima

''Dne 8. rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9 rujna 1943, god. Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika.'' (str. 41.)

Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori sa Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše , ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima.

''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe.'' (str. 42.)

Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu sa partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati.

''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S nače strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je Italija kapitulirala i oni nemaju više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat , hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu.'' (str. 44.)

Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim nadležnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

Jasenovac značajniji je od Auswitscha!

Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvog obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, (hrvatski se kaže: sudionika, mo) što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu. Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'' , također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkve u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.

U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auswitscha? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano – 700 studija, dočim o Auswitschu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (procentualno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu!

Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka – cca. ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drugačije:

Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin.'' (str. 98.)

Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata.'' (str. 99.)

Adil Zulfikapašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titove dokumente o tom logoru, rekao je: '' U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.)

Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!

Na Institut for Reseach of genocid Canada, July 27, 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 – 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.''. Dakako, Broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70% veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. na ogled.

''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima – lažov i ubojica.'' (M. Vidović, H. Fokus)

Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. Te knjige nitko više neće pročitati (na žalost!, podcrtao rt) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika.'' (str. 100.)

Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru. Naime, mnogi od antihrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

Bleiburg – Golgota Hrvata

''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tita. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade.

''Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. Engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titu na milost i nemilost. ''Nitko ne može opisati divljački postupak Titovih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titove armije.'' (str. 46. – 47.)

Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremano u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja:

''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12 tisuća vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7 000 ljudi, oko 1.700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu. '' (str. 47 - 49)

Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovo su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6 000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešića . Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Iliju ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskog Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''. Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva ****, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi sa obitelji.

Doživljaji Ilije Barbarića

Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu. Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno neće doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i dijaspori; niti će biti predstavljena na globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić) , a sigurno neće ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH na program ''Nedjeljom u 2'', kako što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupovca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.

- U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenog križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaša (02. 08. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća.

- Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen – Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji Izraelsko general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj…) uočljiviji sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!).

- Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo – i to datumski kada i gdje.

- Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. – 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao SPOMENICA ŽRTVAMA hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobrižnjicima.

U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače 1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Soa Paulo u Brezilu. Ne samo što govori više jezika, osim hrvatskog, govori talijanski, španjolski i portugalski jezik; ima isto toliko i državljanstava: bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo.

Zbog gore svega iznesenoga preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskog naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nje jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe.

Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković, Tijardovićeva 22, 21000 Split, Republika Hrvatska E- mail: boskovic@stt-com.hr.

20-12-2015 09:49#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Komentar iz Slobodne Dalmacije od: Otporaš | Komentirano: 11. srpanj 2014. 13:12

Bog! Mile.

Za Dom Spremni!

Ova slika je uzeta iz DRINA br.1-2. 1965. strana 185.

Piše: Vjekoslav Luburić, Maks, general Drinjanin.

(Da se nezaboravi, ili bolje rečeno: DA SE ZNA, da je naš dragi Bog htio da naš hrvatski Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin, proživi rat NDH i da poživi toliko dugo koliko mu je bilo potrebno da napiše onoliko koliko je napisao u OBRANAMA, DRINAMA, PISMIMA, raznim drugim časopisima, novinama, Okružnicama i Okružnim Pismima svojim raznim prijateljima i suradnicima. U svim tim opisima general Drinjanin je iznio - moglo bi se reći - skoro sve važne dogodovštine vezane uz Ustaški Pokret, stvaranje NDH, borba za opstanak NDH, povlačenje HOS-a prema Austriji, propast NDH, stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, uzrok ili uzroke razlaza između njega i Poglavnika dra. Ante Pavelića; sve se to i mnogo više može naći u njegovim člancima, opisima, pismima, porukama i magnetofonskim vrpcama, itd. Nikako se ne može pisati jedna poštena i iskrena povijest o NDH a ne koristiti se iznešenim opisima generala Drinjanina. Tako bi se moglo reći da Maks Luburić nije samo dio hrvatske povijesti, nego u pravom smislu se može reći da je on, MAKS LUBURIĆ, HRVATSKA POVIJEST.

Priloženo je pisao general Luburić. Pročitajte pažljivo i sve će vam biti jasno. Otporaš Mile Boban.)

Ova je fotografija bila jedna od najdražih uspomena, kako za generala Moškova, tako i za mene osobno.

Zakon o novom hrvatskom državnom SABORU uključio je, kao izričite predstavnike hrvatskog naroda, sve one bivše hrvatske narodne zastupnike, koji su bilo na kojim izborima na teretoriju NDH izabrani. Bili su uključeni i oni pravoslavni i srpski zastupnici, koji su zaista imali podršku naroda i živili na teretoriju NDH.

Zato je bilo logično da u taj SABOR udju i predstavnici mlade ustaške generacije i USTAŠE, Hrvatske Revolucionarne Organiazcije, uopće. Tako su tom zakonskom Odredbom ušli u SABOR, kao Sabornici, pripadnici Doglavničkog Vijeća, t. j. Doglavni i Poglavni Pobočnici, te Povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, koji su bili postavljeni, bilo u emigraciji bilo u domovini, na razne dužnosti Glavnog Ustaškog Stana. Tako sam i ja, kao Povjerenik GUS-a bio izabran Sabornikom.

Budući sam smatrao da je nespojiva tadanja moja funkcija s onom saborničkom, zamolio sam Predsjednika SABORA - Dida Marka DOŠENA - da me oslobodi od vršenja saborničke dužnosti. POGLAVNIK je tada pozvao Antu Moškova i mene, i izričito nam izrazio svoju želju - da mu budemo osobna pratnja pri otvaranju Hrvatskog Državnog SABORA, kao predstavnici mlade hrvatske revolucionarne vojske. (Onaj šarlatan Mesić je izbacio riječ "DRŽAVNI", što bi za svakako predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović trebala i morala povratiti, mo.)

Kada je na raznim jezicima tiskana prva knjiga o Hrvatskoj, tako na njemačkom i talijanskom, izišla je spomen - knjiga KROATIEN MARSCHIERT - Erste Jahreslese in Wort und Bild aus der Wochenschift - "NEUE ORDNUNG". Europa Verlag, Zagreb 1942. Druckerei Karl Becker, Zagreb. - Na izričitu Poglavnikovu želju ova je fotografija bila na samoj omotnici spomen - knjige objavljena.

Ovu značajnu knjigu donio sam iz domovine, kao jednu dragu uspomenu, i ovom zgodom prenosim iz nje ovu fotografiju, koja će u svakom hrvatskom rodoljubu osvježiti onaj nezaboravni i historijski dan - svetčano otvoranje naše drevne SABORNICE.

general Drinjanin.

20-12-2015 17:38#15

Bobani Bobani je odsutan          

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

"U" NA FES GRANICA NA DRINI!

"Granica na Drini" zapravo je samo jedan ideološki obrazac u kojem su temeljito izokrenute neke Starčevićeve ideološke postavke: supremo je preuzeta Starčevićeva teza o Muslimanima (danas Bošnjacima) kao "cvijetu hrvatskoga naroda", ali je potom pridodan u najmanju ruku antagonistički stav, ako ne i mržnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu, koji ni Starčević ni njegovi neposredni sljedbenici nisu iskazivali. "Granica na Drini" i sve ono što ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom odnosu prema drugim južnoslavenskim narodima.

Bez obzira na sve nelogičnosti i proturječnosti, Sufflayeva idea o "stoljetnoj granici na Drini" postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima pisali, posebice nacionalnih ekskluzivista i proustaški nastrojenih intelektualaca.

Dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, geograf, geopolitičar, sveučilišni profesor, Filip Lukas u ZemljopisuNDHlogično tvrdi da je Drina "granična rijeka prema Srbiji", te da je "sjeverozapadni dio Balkana već od najstarijeg vremena bio priklonjen zapadu i da je bio uvučen u njegov državni, politički i kulturni krug". Njegove geografske analize i zaključci o Drini ne bi iskakali iz općeg duha i realnoga stanja toga vremena, da on sam u zbirci eseja, članaka i govora Hrvatski narod i hrvatska državna misao ne donosi kartu rasa na Balkanu i raspravlja o rasnim sastavinama nekih naroda. Zaključuje da Hrvati i Srbi predstavljaju suprotne rasne tipove, ali da i Crnogorci pripadaju hrvatskom rasnom tipu. Simpatizira i sa iranskom teorijom o porijeklu Hrvata, (vidi "IRANSKA HRVATSKA" (cc 2.000-653 pr. K), napisao i izdao Miljenko Dabo Peranić, Docteur de l'Universite de Paris, 1962., mo. Otporaš.) ali je interpretira krajnje tendenciozno. Bilo mu je osobito stalo da dokaže kako Hrvati nemaju ništa ni s Rusima: "Sigurno je da ne postoji rasna homogenost među slavenskim narodima, posebice da nema među Hrvatima i Rusima nikakvog krvnog srodstva."

Filip Lukas je u toj knjizi posve zaokružio svoje rasne teorije. Da bi se "razlike između Hrvata sa zapadnom orijentacijom i Srba s istočnom mogle shvatiti", Lukas tvrdi da "treba genetički zahvatiti u početke tog psihičnog diferenciranja među njima. Odmah iza seobe naroda i propasti zapadnog rimskog carstva počele su se na europskom prostoru izgrađivati dvije kulturne zajednice, i to istočna i zapadna, a granica među njima prolazila je Drinom s neznatnim transgresijama na jednu i drugu stranu..."Osnovna je Lukasova teza da su razlike između Hrvata i Srba goleme: "Razlike u geopsihi jednih i drugih ne mogu ukloniti nikakove jezične srodnosti, već su oni stajali za sve doba svoga razvoja u psihičnom pogledu leđima okrenuti jedni prama drugima"

Miljenko Barbarić posvećuje Drini kraću pjesmu: "obale Tvoje napuštene šute ... Vratit ćemo se opet, Drino, granico vječnog hrvatstva". Osim želje za povratkom i obnovom države, Barbarić (moguće da se radi o pseudonimu, kao i kod dobroga dijela suradnika Drine) spominje "opustjele minarete" koji se "biele i bdiju u tami" te posebno ističe da će Drina "čuti borbeni poklik našeg nedjeljivog bratstva" - dakle, bratstva Hrvata i Muslimana te da "se nećemo dieliti po vjeri, nego po

vrsti oružja".

Suradnik "Drine" koji živi u Siriji i koji sebe predstavlja kao hrvatskoga vojnika «koji ostaje u Siriji» piše o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: "Muslimanski sviet neće zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet će se kao i nekada na Drini vijati ponosni hrvatski barjak".

Izvjesni Tomšić u kratkoj priči Krik Drine tobože razgovara s rijekom koja mu kaže: "Čuj me prokletniče u crnoj šubari i ti u crvenoj šajkači, ja sam Drina majke Bosne -ja sam Drina, koja budi i zapovijeda: bježi dušmanine s moga praga, jer sinovi moje gore ustadoše da te dotuku".

U intervjuu jednom talijanskom novinaru 14. travnja 1941. godine, dakle, dan prije ulaska u Zagreb, budući Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić je izjavio: "Prirodna granica dviju država - Hrvatske i Srbije - je na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu imperiju od Zapadne imperije." Potom nastavlja da "današnje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etničkom momentu. Panslavistički pokret je proširio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budući da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i ništa više. Bez ponavljanja poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda se razlikuju etnički čak i u somatološkom smislu".

34 U svibnju 1941. počeo je izlaziti časopis Ustaša, a u ožujku 1942. časopis Spremnost; i jedan i drugi karakteristične su tiskovine iz vremena NDH. U prvim brojevima oba časopisa, na udarnim mjestima, tvrdi se daje Drina još u 10. stoljeću, u vrijeme kralja Tomislava, bila istočna granica Hrvatske. 35 Ustaša u članku "Drina opet dijeli dva svijeta", slavodobitno konstatira da "Drina opet dijeli dva svijeta, dvije kulture, dvije vjere, dva shvaćanja".

Granica novouspostavljene NDH utvrđena je 21. i 22. travnja slijedom dogovora ministara inozemnih poslova Reicha Joachima von Rib-bentropa i Italije Galeazza Ciana u Beču, kada je odlučeno da se BiH uključi u NDH, a da granica bude na Drini. 37 Time se Drina barem dijelom od ide-ologema preselila u realnost.

Predratni književnik i odvjetnik, a za vrijeme NDH ministar i Doglavnik dr. Mile Budak vrlo jednostavno sažima sve te ideologeme i mitologeme u jednostavnu političku praksu. Na "veličanstvenom skupu pred 15.000 ljudi" u Slavonskom Brodu 15. lipnja govori o tome da nekadašnja hrvatsko-bosansko-hercegovačka granica više "nije međa", dakle, "ova međa nije više međa, već simbolična granica. Poglavnik je uspio uz pomoć Führera i Ducea od ove međe napraviti simboličku granicu, da našu granicu postavi na Drini. Stražu na Drini može od sada držati samo Bošnjak, bio musliman, bio katolik."Budak se referira na nekadašnje hrvatsko-turske nesporazume i tvrdi: "Svi mi, braćo i sestre, moramo se međusobno razumjeti. Nema više Turske s one strane. Tu je najčišća hrvatska krv. S ove strane nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana."

Nekadašnji potpredsjednik Vlade NDH, Džafer-beg Kulenović, u to vrijeme u emigraciji u Siriji, objašnjava da je "od davnih davnina granica između Bosne i Srbije Drina…(Treba pregledati stare "DRINE" od 1951-1956. u kojima je dr. Džafer-beg Kulenović iznosio hrvatske stavove o BiH i granici na DRINI. Njemu se treba više vjerovati nego današnjim takozvanim bošnjacima. Mo. Otporaš.) Nju se ne može lako preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da braneći Drinu, brani čitavu Hrvatsku. Ova se je povijesna granica održala stoljećima i bila je granica ... između dva naroda, različita odgoja i različitih pogleda ... Srbijanci teže bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo da živimo potpuno ravnopravni s istim pravima i dužnostima."

Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih "Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi", u "Dravo, Savo, Drino tech, nit ti, Dunav, silu gubi". Dakle, među granične rijeke hrvatskog područja umetnuta je Drina. Tako su himnu preuzeli i emigrantski krugovi i tako su predstavljali i u šezdesetima. 40

No, vrlo brzo nakon uspostave NDH hrvatska je vlast imala velikih problema da uspostavi kontrolu nad područjem istočne Bosne od Sarajeva do Drine. U nekim gorskim dijelovima brzo se stvorio i ojačao četnički pokret, a stanje se još više pogoršalo kada su potkraj 1941. godine na to područje stigle jake partizanske jedinice na povlačenju iz Srbije, a zatim i iz Crne Gore. Nije stoga čudno da se uspostavljanje kontrole nad porječjem Drine postavlja kao preduvjet opstanka države. O tome svjedoči "Poglavnikova koračnica": "Ustaška se vojska diže, za slobodu vodi rat, dok ne stigne sve do Drine, nit će klonut, nit će stat".

U travnju 1942. ustaška je vlast podvlastila dolinu Drine nakon akcija Crne legije pod zapovjedništvom Jure Francetića. Dogodilo se to u okviru operacija koje su od početka travnja do lipnja 1942. godine poduzele združene njemačke, talijanske i ustaške snage. Te su operacije u historiografskoj literaturi socijalističkog razdoblja inače nazivane III. neprijateljska ofenziva. Francetiću je ta akcija priskrbila epitet nacionalnog junaka. U tom naletu, u akciji represalija, pobijeno je oko 3.000 Srba, uglavnom civila(…) na Romaniji, koja je bila jaka baza četničkih jedinica Jezdimira Dangića. Dido Kvaternik, Francetić i Mladen Lorković potom i Francetić i Rafael Boban slavodobitno su se slikali na mostu preko Drine u Zvorniku, odnosno uz hrvatsku zastavu zabijenu na obali rijeke. Časopis Drina, koji je izdavao Vje-koslav Maks Luburić, general Drinjanin prenio je 1954. sliku Francetića i Bobana na Drini.

Kada su ustaške jedinice ušle 9. travnja u Srebrenicu, o tome događaju Hrvatski narod izvještava bez prevelike pompe, na sedmoj stranici, sa zaključkom da "Sarajlije, poznavajući Juru Francetića vjeruju, da će njemu poći za rukom osloboditi ovaj dio Poglavnikove Ustaške Hrvatske Države od posljednjeg šumskog bandita..."

Desetak dana kasnije iz Glavnog Stana Poglavnika stigla je poduža vijest da su "naše oružane snage poduprte njemačkim oružanim snagama podpuno uništile sve te komuno-četničke bande, te očistile čitav taj prostor. Tako je sav predjel oko Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice, Prnjavora, Bratunca i Milića (sve mjesta u istočnoj Bosni - op. I. G.) podpuno u našim rukama, u svim tim mjestima vrše sada svoju redovitu djelatnost, a ustaške bojne pod zapovjednič-tvom Jure Francetića stoje čvrsto na obali Drine od Zvornika pa cielim lukom Drine do Višegrada."

Tadašnji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković posjetio je Podrinje nakon što su ga zaposjele ustaške jedinice. Lorković je, inače, 1940. godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata proglasio čitavu Bosnu i Hercegovinu hrvatskom zemljom, a bosanske Muslimane smatrao je Hrvatima "islamske vjeroispovijesti".47 Kada se u drugoj polovini travnja vratio u Zagreb, o dojmovima iz istočne Bosne održao je govor na radiju koji je potom prenesen u novinama. Očekivalo bi se da govor odiše patetikom, prigodničarstvom i o mitologiziranom pojmu Romanije, upotrijebljenom u političkom diskursu izvrsno je pisao I. Žanić, Prevarena povijest, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb 1998, 165-175.

U časopisu Drina još je 1951. pisalo da se izdaje "negdje u Evropi", očito iz razloga sigurnosti, a najkasnije od 1961. kao mjesto izdavanja upisuje se Madrid. Luburić je sebe proglasio "generalom Drinjaninom" i tako se potpisivao u nekim člancima (a ponekad i kao Bojnik Dizdar), iako na Drini nikada nije ratovao. Jednu od dvije kćeri nazvao je Drina (imao je i dva sina).63 Na naslovnici Drine iz 1954. godine iscrtana su dva vojnika u kanjonu rijeke, te se očigledno radi o Drini.64 Stranice njegova časopisa, uz kontinuiranu propagandu gotovo nimalo izmijenjene ustaške ideologije, i u pedesetima i u šezdesetima odišu militarizmom. Primjerice, u šezdesetima podnaslov je revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika, odnosno revija za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika.65 Koliko je Drina vjerodostojan izvor svjedoči i potpis pod slikom zagrebačke džamije u broju časopisa 1954. godine - "Poglavnikova Džamija u Zagrebu, koju su srbokomunisti srušili "66 - radi se o tome da je hrvatska vlada taj izložbeni paviljon, podignut tridesetih godina, pretvorio u džamiju i dao dograditi četiri minareta, a komunistička vlast je minarete srušila, a zgradu pretvorila u Muzej revolucije.

Nisu svi, poput Luburića, bili u "drugoj emigraciji" opsjednuti Drinom. Luburiću nasuprot uvijek maksimalno racionalni Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima Sjećanja i zapažanja Drinu uopće ne spominje na taj način. Dijelom to zasigurno proizlazi i iz činjenice da je Kvaternik rođen u Zagrebu i da je u njemu živio pretežni dio života, a da je Luburić iz Ljubuškog. Luburiću se očigledno činilo da je jedini način da se riješi nacionalno pitanje u njegovoj užoj domovini Hercegovini - obnavljanje granice na Drini.

Osim toga i sam Luburić, odnosno "General Drinjanin", objašnjava svoju zaokupljenost Drinom: "Ne želim reći, da druge hrvatske granice imaju manju važnost od granice na Drini i da bi ih mogli zanemariti, ali je sigurno, da se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi naši susjedi i neprijatelji našli s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske".

Najjasnije govori "general Drinjanin": "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'. Tu je cijeli naš program. Ni manje, ni više. To je program za milenije i za sve Hrvate ... Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optužili su nas, da smo za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali". 69 Potom čak i 1965. godine tvrdi da "se nismo odrekli i nikada se ne ćemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata". 70 "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'", postao je moto u nekim brojevima Drine.

Granica na Drini se kao pojam u javnoj komunikaciji opet afirmira devedesetih godina 20. stoljeća, ali u posve drugačijoj situaciji. (i drugačijem odrazu vremena, mo. Otporaš.) Propagiraju ga baštinici ideja iz pedesetih i šezdesetih godina, koji to sada mogu slobodno činiti i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini početkom devedesetih ta se ideja transformirala u zagovaranje saveza Hrvata s Bošnjacima i borbu za cjelovitu BiH. U hrvatskoj javnosti i među Hrvatima u BiH ona se sve manje čula otkako se od 1991. sve više afirmirala ideja, čiji je glavni nositelj bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, o tome kako je Bosna i Hercegovini umjetna tvorevina koju valja podijeliti sa Srbijom, a većinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj.

Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima bili su Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član bugojanske skupine iz 1972. godine,104 koji je 1991. pušten iz zatvora te general tada stvorenih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Blaž Kraljević, inače povratnik iz emigracije. Pavlović je u Hercegovini imao status mučenika za hrvatsku stvar. Ubijen je u prvim danima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubuškoga, (Ludvig Pavlović je poginuo iđući od Posušja prema Tomislavgradu, između Studeni vela i Posušja, mo. Otporaš.) a službeno objašnjenje je bilo da su ga ubili Srbi. Kraljević je počeo organizirati obranu Bosne i Hercegovine kada je počela agresija JNA i Karadžićevih Srba, primivši u svoje redove više tisuća Bošnjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu 1992. u zasjedi Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a nikada nije razjašnjeno tko je dao naredbu da se to učini.

Bez obzira što je ideju o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima hrvatska politika odbacila, Drina kao mitologem i dalje živi u desničarskim krugovima. Radi li se o nostalgiji, bolje rečeno ustašonostalgiji, ili nemogućnosti da se to ostvari, tj. GRANICA NA DRINI.

Radi se o skupini od 19 dobro naoružanih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva sa sjedištem u Salzburgu koja je u ljeto 1972. ilegalno ušla iz Austrije u Jugoslaviju. Većina je bila podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i, došavši u srednju Bosnu, na planinu Radušu kod Bugojna, namjeravali su podići ustanak na temelju pogrešne procjene da su tamošnji Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni da će im se masovno pridružiti. Nikoga nisu pridobili, a u potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovačkim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osuđeni na smrt osim najmlađega, 19-godišnjega Ludviga Pavlovića.

Nakon izbora 3. siječnja 2000. i pobjedom komunjara i Račana u Hrvatskoj i protokom poratnih godina u hrvatskoj se javnosti tema "Granice na Drini" više ne spominje, ali nema sumnje da ona živi i dalje u krugovima državotvorne hrvatske desnice.

Jure Francetic\

Maks Luburic = HEROJI!

Rafael Boban/

29-11-2016 04:15#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Citiraj Prvotno napisano od Bobani Vidi poruku

"U" NA FES GRANICA NA DRINI!

"Granica na Drini" zapravo je samo jedan ideološki obrazac u kojem su temeljito izokrenute neke Starčevićeve ideološke postavke: supremo je preuzeta Starčevićeva teza o Muslimanima (danas Bošnjacima) kao "cvijetu hrvatskoga naroda", ali je potom pridodan u najmanju ruku antagonistički stav, ako ne i mržnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu, koji ni Starčević ni njegovi neposredni sljedbenici nisu iskazivali. "Granica na Drini" i sve ono što ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom odnosu prema drugim južnoslavenskim narodima.

Bez obzira na sve nelogičnosti i proturječnosti, Sufflayeva idea o "stoljetnoj granici na Drini" postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima pisali, posebice nacionalnih ekskluzivista i proustaški nastrojenih intelektualaca.

Dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, geograf, geopolitičar, sveučilišni profesor, Filip Lukas u ZemljopisuNDHlogično tvrdi da je Drina "granična rijeka prema Srbiji", te da je "sjeverozapadni dio Balkana već od najstarijeg vremena bio priklonjen zapadu i da je bio uvučen u njegov državni, politički i kulturni krug". Njegove geografske analize i zaključci o Drini ne bi iskakali iz općeg duha i realnoga stanja toga vremena, da on sam u zbirci eseja, članaka i govora Hrvatski narod i hrvatska državna misao ne donosi kartu rasa na Balkanu i raspravlja o rasnim sastavinama nekih naroda. Zaključuje da Hrvati i Srbi predstavljaju suprotne rasne tipove, ali da i Crnogorci pripadaju hrvatskom rasnom tipu. Simpatizira i sa iranskom teorijom o porijeklu Hrvata, (vidi "IRANSKA HRVATSKA" (cc 2.000-653 pr. K), napisao i izdao Miljenko Dabo Peranić, Docteur de l'Universite de Paris, 1962., mo. Otporaš.) ali je interpretira krajnje tendenciozno. Bilo mu je osobito stalo da dokaže kako Hrvati nemaju ništa ni s Rusima: "Sigurno je da ne postoji rasna homogenost među slavenskim narodima, posebice da nema među Hrvatima i Rusima nikakvog krvnog srodstva."

Filip Lukas je u toj knjizi posve zaokružio svoje rasne teorije. Da bi se "razlike između Hrvata sa zapadnom orijentacijom i Srba s istočnom mogle shvatiti", Lukas tvrdi da "treba genetički zahvatiti u početke tog psihičnog diferenciranja među njima. Odmah iza seobe naroda i propasti zapadnog rimskog carstva počele su se na europskom prostoru izgrađivati dvije kulturne zajednice, i to istočna i zapadna, a granica među njima prolazila je Drinom s neznatnim transgresijama na jednu i drugu stranu..."Osnovna je Lukasova teza da su razlike između Hrvata i Srba goleme: "Razlike u geopsihi jednih i drugih ne mogu ukloniti nikakove jezične srodnosti, već su oni stajali za sve doba svoga razvoja u psihičnom pogledu leđima okrenuti jedni prama drugima"

Miljenko Barbarić posvećuje Drini kraću pjesmu: "obale Tvoje napuštene šute ... Vratit ćemo se opet, Drino, granico vječnog hrvatstva". Osim želje za povratkom i obnovom države, Barbarić (moguće da se radi o pseudonimu, kao i kod dobroga dijela suradnika Drine) spominje "opustjele minarete" koji se "biele i bdiju u tami" te posebno ističe da će Drina "čuti borbeni poklik našeg nedjeljivog bratstva" - dakle, bratstva Hrvata i Muslimana te da "se nećemo dieliti po vjeri, nego po

vrsti oružja".

Suradnik "Drine" koji živi u Siriji i koji sebe predstavlja kao hrvatskoga vojnika «koji ostaje u Siriji» piše o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: "Muslimanski sviet neće zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet će se kao i nekada na Drini vijati ponosni hrvatski barjak".

Izvjesni Tomšić u kratkoj priči Krik Drine tobože razgovara s rijekom koja mu kaže: "Čuj me prokletniče u crnoj šubari i ti u crvenoj šajkači, ja sam Drina majke Bosne -ja sam Drina, koja budi i zapovjeda: bježi dušmanine s moga praga, jer sinovi moje gore ustadoše da te dotuku".

U intervjuu jednom talijanskom novinaru 14. travnja 1941. godine, dakle, dan prije ulaska u Zagreb, budući Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić je izjavio: "Prirodna granica dviju država - Hrvatske i Srbije - je na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu imperiju od Zapadne imperije." Potom nastavlja da "današnje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etničkom momentu. Panslavistički pokret je proširio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budući da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i ništa više. Bez ponavljanja poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda se razlikuju etnički čak i u somatološkom smislu".

34 U svibnju 1941. počeo je izlaziti časopis Ustaša, a u ožujku 1942. časopis Spremnost; i jedan i drugi karakteristične su tiskovine iz vremena NDH. U prvim brojevima oba časopisa, na udarnim mjestima, tvrdi se daje Drina još u 10. stoljeću, u vrijeme kralja Tomislava, bila istočna granica Hrvatske. 35 Ustaša u članku "Drina opet dijeli dva svijeta", slavodobitno konstatira da "Drina opet dijeli dva svijeta, dvije kulture, dvije vjere, dva shvaćanja".

Granica novouspostavljene NDH utvrđena je 21. i 22. travnja slijedom dogovora ministara inozemnih poslova Reicha Joachima von Rib-bentropa i Italije Galeazza Ciana u Beču, kada je odlučeno da se BiH uključi u NDH, a da granica bude na Drini. 37 Time se Drina barem dijelom od ide-ologema preselila u realnost.

Predratni književnik i odvjetnik, a za vrijeme NDH minister i Doglavnik dr. Mile Budak vrlo jednostavno sažima sve te ideologeme i mitologeme u jednostavnu političku praksu. Na "veličanstvenom skupu pred 15.000 ljudi" u Slavonskom Brodu 15. lipnja govori o tome da nekadašnja hrvatsko-bosanskohercegova-čka granica više "nije međa", dakle, "ova međa nije više međa, već simbolična granica. Poglavnik je uspio uz pomoć Führera i Ducea od ove međe napraviti simboličku granicu, da našu granicu postavi na Drini. Stražu na Drini može od sada držati samo Bošnjak, bio musliman, bio katolik."Budak se referira na nekadašnje hrvatsko-turske nesporazume i tvrdi: "Svi mi, braćo i sestre, moramo se međusobno razumjeti. Nema više Turske s one strane. Tu je najčišća hrvatska krv. S ove strane nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana."

Nekadašnji potpredsjednik Vlade NDH, Džafer-beg Kulenović, u to vrijeme u emigraciji u Siriji, objašnjava da je "od davnih davnina granica između Bosne i Srbije Drina…(Treba pregledati stare "DRINE" od 1951-1956. u kojima je dr. Džafer-beg Kulenović iznosio hrvatske stavove o BiH i granici na DRINI. Njemu se treba više vjerovati nego današnjim takozvanim bošnjacima. Mo. Otporaš.) Nju se ne može lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da braneći Drinu, brani čitavu Hrvatsku. Ova se je poviestna granica održala stoljećima i bila je granica ... između dva naroda, različita odgoja i različitih pogleda ... Srbijanci teže bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo da živimo podpuno ravnopravni s istim pravima i dužnostima."

Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih "Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi", u "Dravo, Savo, Drino tech, nit ti, Dunav, silu gubi". Dakle, među granične rijeke hrvatskog područja umetnuta je Drina. Tako su himnu preuzeli i emigrantski krugovi i tako su predstavljali i u šezdesetima. 40

No, vrlo brzo nakon uspostave NDH hrvatska je vlast imala velikih problema da uspostavi kontrolu nad područjem istočne Bosne od Sarajeva do Drine. U nekim gorskim dijelovima brzo se stvorio i ojačao četnički pokret, a stanje se još više pogoršalo kada su potkraj 1941. godine na to područje stigle jake partizanske jedinice na povlačenju iz Srbije, a zatim i iz Crne Gore. Nije stoga čudno da se uspostavljanje kontrole nad porječjem Drine postavlja kao preduvjet opstanka države. O tome svjedoči "Poglavnikova koračnica": "Ustaška se vojska diže, za slobodu vodi rat, dok ne stigne sve do Drine, nit će klonut, nit će stat".

U travnju 1942. ustaška je vlast podvlastila dolinu Drine nakon akcija Crne legije pod zapovjedništvom Jure Francetića. Dogodilo se to u okviru operacija koje su od početka travnja do lipnja 1942. godine poduzele združene njemačke, talijanske i ustaške snage. Te su operacije u historiografskoj literaturi socijalističkog razdoblja inače nazivane III. neprijateljska ofenziva. Francetiću je ta akcija priskrbila epitet nacionalnog junaka. U tom naletu, u akciji represalija, pobijeno je oko 3.000 Srba, uglavnom civila(…) na Romaniji, koja je bila jaka baza četničkih jedinica Jezdimira Dangića. Dido Kvaternik, Francetić i Mladen Lorković potom i Francetić i Rafael Boban slavodobitno su se slikali na mostu preko Drine u Zvorniku, odnosno uz hrvatsku zastavu zabijenu na obali rijeke. Časopis Drina, koji je izdavao Vje-koslav Maks Luburić, general Drinjanin prenio je 1954. sliku Francetića i Bobana na Drini.

Kada su ustaške jedinice ušle 9. travnja u Srebrenicu, o tome događaju Hrvatski narod izvještava bez prevelike pompe, na sedmoj stranici, sa zaključkom da "Sarajlije, poznavajući Juru Francetića vjeruju, da će njemu poći za rukom osloboditi ovaj dio Poglavnikove Ustaške Hrvatske Države od posljednjeg šumskog bandita..."

Desetak dana kasnije iz Glavnog Stana Poglavnika stigla je poduža vijest da su "naše oružane snage poduprte njemačkim oružanim snagama podpuno uništile sve te komuno-četničke bande, te očistile čitav taj prostor. Tako je sav predjel oko Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice, Prnjavora, Bratunca i Milića (sve mjesta u istočnoj Bosni - op. I. G.) podpuno u našim rukama, u svim tim mjestima vrše sada svoju redovitu djelatnost, a ustaške bojne pod zapovjednič-tvom Jure Francetića stoje čvrsto na obali Drine od Zvornika pa cielim lukom Drine do Višegrada."

Tadašnji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković posjetio je Podrinje nakon što su ga zaposjele ustaške jedinice. Lorković je, inače, 1940. godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata proglasio čitavu Bosnu i Hercegovinu hrvatskom zemljom, a bosanske Muslimane smatrao je Hrvatima "islamske vjeroispovijesti".47 Kada se u drugoj polovini travnja vratio u Zagreb, o dojmovima iz istočne Bosne održao je govor na radiju koji je potom prenesen u novinama. Očekivalo bi se da govor odiše patetikom, prigodničarstvom i o mitologiziranom pojmu Romanije, upotrijebljenom u političkom diskursu izvrsno je pisao I. Žanić, Prevarena povijest, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb 1998, 165-175.

U časopisu Drina još je 1951. pisalo da se izdaje "negdje u Evropi", očito iz razloga sigurnosti, a najkasnije od 1961. kao mjesto izdavanja upisuje se Madrid. Luburić je sebe proglasio "generalom Drinjaninom" i tako se potpisivao u nekim člancima (a ponekad i kao Bojnik Dizdar), iako na Drini nikada nije ratovao. Jednu od dvije kćeri nazvao je Drina (imao je i dva sina).63 Na naslovnici Drine iz 1954. godine iscrtana su dva vojnika u kanjonu rijeke, te se očigledno radi o Drini.64 Stranice njegova časopisa, uz kontinuiranu propagandu gotovo nimalo izmijenjene ustaške ideologije, i u pedesetima i u šezdesetima odišu militarizmom. Primjerice, u šezdesetima podnaslov je revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika, odnosno revija za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika.65 Koliko je Drina vjerodostojan izvor svjedoči i potpis pod slikom zagrebačke džamije u broju časopisa 1954. godine - "Poglavnikova Džamija u Zagrebu, koju su srbokomunisti srušili "66 - radi se o tome da je hrvatska vlada taj izložbeni paviljon, podignut tridesetih godina, pretvorio u džamiju i dao dograditi četiri minareta, a komunistička vlast je minarete srušila, a zgradu pretvorila u Muzej revolucije.

Nisu svi, poput Luburića, bili u "drugoj emigraciji" opsjednuti Drinom. Luburiću nasuprot uvijek maksimalno racionalni Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima Sjećanja i zapažanja Drinu uopće ne spominje na taj način. Dijelom to zasigurno proizlazi i iz činjenice da je Kvaternik rođen u Zagrebu i da je u njemu živio pretežni dio života, a da je Luburić iz Ljubuškog. Luburiću se očigledno činilo da je jedini način da se riješi nacionalno pitanje u njegovoj užoj domovini Hercegovini - obnavljanje granice na Drini.

Osim toga i sam Luburić, odnosno "General Drinjanin", objašnjava svoju zaokupljenost Drinom: "Ne želim reći, da druge hrvatske granice imaju manju važnost od granice na Drini i da bi ih mogli zanemariti, ali je sigurno, da se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi naši susjedi i neprijatelji našli s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske".

Najjasnije govori "general Drinjanin": "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'. Tu je cijeli naš program. Ni manje, ni više. To je program za milenije i za sve Hrvate ... Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optužili su nas, da smo za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali". 69 Potom čak i 1965. godine tvrdi da "se nismo odrekli i nikada se ne ćemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata". 70 "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'", postao je moto u nekim brojevima Drine.

Granica na Drini se kao pojam u javnoj komunikaciji opet afirmira devedesetih godina 20. stoljeća, ali u posve drugačijoj situaciji. (i drugačijem odrazu vremena, mo. Otporaš.) Propagiraju ga baštinici ideja iz pedesetih i šezdesetih godina, koji to sada mogu slobodno činiti i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini početkom devedesetih ta se ideja transformirala u zagovaranje saveza Hrvata s Bošnjacima i borbu za cjelovitu BiH. U hrvatskoj javnosti i među Hrvatima u BiH ona se sve manje čula otkako se od 1991. sve više afirmirala ideja, čiji je glavni nositelj bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, o tome kako je Bosna i Hercegovini umjetna tvorevina koju valja podijeliti sa Srbijom, a većinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj.

Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima bili su Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član bugojanske skupine iz 1972. godine,104 koji je 1991. pušten iz zatvora te general tada stvorenih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Blaž Kraljević, inače povratnik iz emigracije. Pavlović je u Hercegovini imao status mučenika za hrvatsku stvar. Ubijen je u prvim danima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubuškoga, (Ludvig Pavlović je poginuo iđući od Posušja prema Tomislavgradu, između Studeni vela i Posušja, mo. Otporaš.) a službeno objašnjenje je bilo da su ga ubili Srbi. Kraljević je počeo organizirati obranu Bosne i Hercegovine kada je počela agresija JNA i Karadžićevih Srba, primivši u svoje redove više tisuća Bošnjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu 1992. u zasjedi Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a nikada nije razjašnjeno tko je dao naredbu da se to učini.

Bez obzira što je ideju o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima hrvatska politika odbacila, Drina kao mitologem i dalje živi u desničarskim krugovima. Radi li se o nostalgiji, bolje rečeno ustašonostalgiji, ili nemogućnosti da se to ostvari, tj. GRANICA NA DRINI.

Radi se o skupini od 19 dobro naoružanih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva sa sjedištem u Salzburgu koja je u ljeto 1972. ilegalno ušla iz Austrije u Jugoslaviju. Većina je bila podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i, došavši u srednju Bosnu, na planinu Radušu kod Bugojna, namjeravali su podići ustanak na temelju pogrešne procjene da su tamošnji Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni da će im se masovno pridružiti. Nikoga nisu pridobili, a u potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovačkim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osuđeni na smrt osim najmlađega, 19-godišnjega Ludviga Pavlovića.

Nakon izbora 3. siječnja 2000. i pobjedom komunjara i Račana u Hrvatskoj i protokom poratnih godina u hrvatskoj se javnosti tema "Granice na Drini" više ne spominje, ali nema sumnje da ona živi i dalje u krugovima državotvorne hrvatske desnice.

Jure Francetic\

Maks Luburic = HEROJI!

Rafael Boban/

Darko Šime Tolić ispjevao pjesmu za “U” NA FES GRANICA NA DRINI ...

otporas.com/hrvatski-bosnjaci/

22-12-2015 01:25#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

MIR U RATU I RAT U MIRU, piše Ive Graničar,

JUBILARNI 100-ti broj OBRANE, prosinac 1968.

(Ovaj opus je izišao na portal javno.com koji više ne postoji a na stranici HRVATSKA I USTAŠTVO (10) u rubric "REVIZIJA USTAŠTVA" po uvodu će se prepoznati da je ovo prepisano iz novine OBRANA za vrijeme predsjedničkih izbora 2009.. Mo. Otporaš.)

REVIZIJA USTAŠTVA

Pošto su sada predsjednički izbori,donosim ovaj članak generala Drinjanina iz 1968.,da se vidi kako je on mislio.

Potrebe radi odlučio sam u cijelosti i doslovno prenijeti na ove stranice portala javno.com članak iz novine OBRANA, Glavno Glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Molim drage i cijenjene čitatelje da pomno pročitaju članak, pribroje koliko puta pisac je spomenuo: Hrvatska, hrvatski narod, hrvatska sloboda, hrvatska nezavisnost, bilo u imenici bilo u pridjevu. Takodjer želim ovdje naglasiti (da ću dati 100 kuna onim prvim pet (5) komentatora koji se jave sa točnim brojem spomenutog imena Hrvatska, hrvatski narod, hrvatska sloboda, hrvatska nezavisnost itd.) da je pisac ovoga članka Ivo granicar, uistinu Vjekoslav Maks Luburić,???general Drinjanin. Maks Luburic je mnogo pisao pod raličitim imenima, ne da sebe sakrije, nego da sakrije trag svojih progonitelja. On je pisao ISTINU onakvu kroz kakvu je on prolazio i kakvu je proživljavao i dožio. Za to je jako intersantno njega, Maksa Lubirića, čitati. Bilo bi dobro da oni koji pročitaju ovaj članak usporede situaciju kada se je ovaj članak pisao pred Božić 1968. godine sa današnjom situacijom u Hrvatskoj, godine 2009.

Želim Vam svima Sretan Božić i Veseli Novu 2010 Godinu! Otporaš.

Riječ ima novina OBRANA:

" O B R A N A "

GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Zadnje Vijesti Jubilarnog Broja 100

Piše: Ive Graničar

MIR U RATU  I  RAT U MITU

U pradavnini kao i danas tražio je ljudski rod put u cilju riješavanja mnogih pitanja, koja su se ticala njega, te ih je nastojao rijšiti. Čovijek se je nastojao uzdignuti iznad svoje okoline, svojih dnevnih stvari i potreba, te je tražio i nastojao naći smisao i svrhu života, tražio je polaznu točku odakle je sve to - tražio je Boga.

Primitivni čovjek, koji je živio u špilji, imao je pojam o Bogu, te ga postivao i prikazivao na svoj način, obožavajući vatru, sunce, te ostale prirodne sile.

Od svih tih pojava nije bio izuzet niti Hrvatski narod, koji je u svojem životu u pradavnini, stoljećima prije Krista bio pobožan, vjerovao u Boga na svoj način, što svjedoče ostaci brojnih hramova onoga doba.

Hrvatski narod danas slavi Božić na posebno svečan način. To je dan izmirenja, i taj lijepi običaj živi u hrvatskome narodu koliko je poznato više od deset stoljeća. Taj lijepi običaj sili nas sve Hrvate, kako u Domovini, tako i u emigraciji, da se svi mi zamislimo prigodom ovoga Božića, te da pokušamo uvesti Božićni mir u dušama svojim, zatim u emigraciji i u Domovini.

Potreba iziskuje od nas i sili nas na taj korak. Ako pogledamo današnju situaciju u svijetu, mi vidimo, da se svijet približuje anarhiji i općem rasulu. Ako se podje tim putem dalje, opća katastrofa je neminovna. Komunističke fraze odviše su otrcane, da bi mogle išta pozitivno učiniti u pogledu općeg mira, a mi vidimo, da im nije niti stalo do toga, već jedino do prevlasti u svijetu. Kršćanstvo se jedino suprostavlja dekadenci našega vremena i nastoji da putem vjere spasi i preporodi savremeno društvo.

Isus Krist kao Sin Božiji, rodjen u Betlehemskoj štalici, postavši čovjekom, bio je historijska ličnost što potvrdjuje povijest, bio je preporoditelj ljudskog roda, koji je utonuo u najteže opačine u vrijeme Kristova života. Krist je donio ljudskom rodu puninu i smisao života, vratio je mir u duše ljudi. Ne postoji Bog radi ljudi, već ljudi postoje radi Boga. Nije Bogu potrebno, da ljudi vjeruju u njega, već je potrebno samim ljudima radi njihova života. Razlika medju ljudima postoji radi toga, što su neki od njih imali sreću, da Boga upoznaju, dok drugi nisu imali te sreće, i još uvijek lutaju i tumaraju tražeći Boga i Njegov mir.

Hrvatski narod je religiozan, kao što je to bio i u davnini, te je našao mir u duši svojoj i to ispoljava prigodom velike svetkovine Božića. Neka i ovaj nadolazeći Božić bude prilika, da Hrvati u Domovini i u emigraciji postignu mir u dušama svojim!

Drugi dio hrvatskog naroda, koji je islamske vjeroispovijesti, slavi Boga na svoj način prema nauci svoje vjere. Premda je taj dio Hrvata različite vjeroispovijesti od Hrvata katolika, medju njima vlada sklad, te se nikada ne dogadja da Hrvati, vjernici jedne vjere ometaju vršenje vjerskih dužnosti vjernicima druge vjere, premda su pomiješani i žive zajedno, a često slave svi zajedno vjerske blagdane jedne i druge vjere. Tako je u krilu Hrvatskog naroda postignuta ekumenska snošljivost davno prije ekumenskog Koncila koji je zauzeo stanovište, kakvo već davno postoji u praksi u hrvatskoj Bosni.

Hrvatskom narodu je potreban Božićni mir usred rata!

(Ova izreka se odnosi na današnju situaciju u Hrvatskoj, pred Božić 2015., mo. Otporaš.)

Kada bude taj i takav mir postignut medju Hrvatima, tada se može pomišljati na uspjeh u borbi za slobodu Hrvatskog naroda. Hrvatski narod se nalazi u borbi, upredvečerje teških i sudbonosnih dogadjaja, koji će mu bezuvjetno donijeti posljedica. Te posljedice mogu biti dobre, a mogu biti i zle. To ovisi o volji i spremnosti hrvatskog naroda na rad i žrtve, koje će mu biti nametnute.

Dogadjaji unutar hrvatskog naroda pokazuju preporod kod hrvatske mladeži u cilju hrvatske državne nezavisnosti, a ta se pojava najviše odrazuje kod mladih hrvatskih intelektualaca. Taj pokret mlade hrvatske generacije stavlja Jugoslaviju u pitanje. Razvitak dogadjaja izvan tako zvane Jugoslavije a na njezinim granicama, razvijaju se takodjer u smjeru, koji stavlja Jugoslaviju kao takvu u pitanje.

Hrvatski narod u Domovini budno prati sve dogadjaje, te nastoji svaki pokret iskoristiti u svoju korist. Sve to upućuje Hrvate u emigraciji, da zbiju svoje redove bez obzira na razliku u mišljenju, jer im je isti cilj: Sloboda hrvatskog naroda i uspostava samostalne Hrvatske Države. To je cilj kojemu ide Hrvatski narod u Domovini i emigraciji. U toj akciji će sudjelovati čitavi Hrvatski narod u Domovini i u iseljenoj Hrvatskoj. Netko više, netko manje. O tome koliko će tko biti spreman u danom času, ovisiti će tok borbe za slobodu, kao i njezin uspjeh. Neka si nitko ne pravi iluziju, da će sloboda biti donešena na tanjuru. To je izvan svake sumnje.

Za slobodu i samostalnost svoje Države morati će Hrvatski narod doprinijeti velike žrtve. No sve te žrtve i sva zla, koja će Hrvatski narod morati pretrpjeti biti će male, ako ih se usporedi sa robstvom, u kojem se sada nalazi Hrvatski narod, jer to robstvo priječi Hrvatski narod njegovom napredku, te ga gospodarski i biološki uništava. Zato se Hrvatski narod treba spremiti ubrzanim tempom za borbu, čiji ishod treba osigurati hrvatskom narodu slobodu i bolju budućnost kao slobodne Hrvatske Države.

U toj borbi ne treba imati mržnje prema nikome. Svaki Hrvat treba samo izvršiti svoju dužnost prema svojemu narodu i prema svojoj Domovini. Tu treba slijediti svijetle primijere hrvatski boraca, koji su pali u borbi za Hrvatsku državu u drevnoj prošlosti kao i za vrijeme zadnjega rata. Treba slijediti primjere i onih boraca, koji nisu Hrvati, ali su pali za slobodu svojeg naroda protiv isto takvog neprijatelja, kojega ima i Hrvatski narod. (Ovdje treba naglasiti da je general Luburić mislio na one narode pod komunističkom kontrolom, kao Madjari, Rumunji, Bugari, Slovaci i Cesi, pa i drugi, opaska Otporaš.)

Potrebo je sjetiti se tom prilikom hrabri boraca Alcatraza, koji je bio svjetionik u borbi španjolskog naroda protiv najazde internacionalnog komunizma, u kojemu su bili zastupani današnji gospodari Jugoslavije, tlačitelji Hrvatskog Naroda. Treba se sjetiti tom zgodom i riječi hrabrog borca Antonia Rivera, koji je bio teško ranjen u Alcatrazu, a koji je rekao svojim suborcima: "Pucaj, ali ne mrzi!"

Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje, već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskom narodu i budućim hrvatskim pokoljenjima, kojima će sloboda biti životno pitanje.

S tim mislima, draga hrvatska braćo, želimo vam svima i to Hrvatskom narodu u Domovini i emigraciji Sretan Božic i Novu Godinu, a Hrvatima islamske vjeroispovijesti sretan Kurban Bajram sa napomenom da je potreban Hrvatskom narodu Božićni mir usred rata.

ČESTIT BOŽIĆ !

BAJRAM MUBAREK OLSUN !

SRETNA NOVA GODINA 1969!

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

NAPOMENA:

Tako je mislio, razmišljao, sanjao i djelovao za slobodu

Hrvatskog naroda hrvatski revolucionarac, Ustaša i vojnik Vjekoslav

Maks Luburić, general DRINJAIN. Otporaš.

22-12-2015 15:50#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KAKO JE DOŠLO DO KNJIGE "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

SRETAN BOŽIĆ - BAJRAM MUBAREK OLSUN! - SRETNA NOVA 2016 GODINA SVIMA.

Mile Boban, Otporaš.

http://otporas.com/kako-je-doslo-do-...aksa-luburica/

KAKO JE DOŠLO DO KNJIGE “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”

otporas.com

KAKO JE DOŠLO DO KNJIGE "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

(Donosim za hrvatsko općinstvo iz časopisa "OTPOR" , br. 5 svibanj 1979. godine, strana 21, jedan povijestni izvor iz hrvatske političke emigracije. Kao Kontinentalni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za sjevernu Ameriku, tajnik Velimir Sulić i ja smo otišli posjetiti Zvonka Bušić u Lompac, na obale hladnog pacifika, koji je tu iz federalnog zatvora svjedočio za Hrvatsku. Pošto je Zvonko Bušić prije mene bio Kontinentalni Pročenik HNO za sjevernu Ameriku, Velimir i ja smo otišli ga posjetiti i izložiti mu našu namjeru da napišemo jednu knjigu Maksovih ideja prigodom desete (10) obljetnice njegove pogibije. Zvonko se je s tim složio. Ja sam kao Pročelnik HNO poslao jednu "MOLBA HRVATSKOJ JAVNOSTI", koju sada ovdje u cijelosti prepisujem i nadodajem da su mi se neki vrlo ozbiljni i državotvorni hrvati javili, pozdravili ideju, a neki su mi čak poslali kopiju ili kopije od kopija pisama, članaka i raznih novinskih izrezaka i Okružnica pisanja Maksa Luburić, generala Drinjanin. Ovo neka bude APEL, POZIV I MOLBA Hrvatima i dans, četiri (4) dana prije Božića 2015. godine, jer još uvijek ima Hrvata koji posjeduju Maksovih pisama, Obrana, DRINA, Okružnica isl., neka mi se javi, a za ostalo ćemo se dogovoriti. Čitati Maksa Luburića za hrvatsku stvar je isto što je čitati sv. Pismo i Bibliju za kršćanstvo.

Ovim putem svima želim čestitati Sretan Božić i veseli božićni blagdani, Sretna Nova 2016. Godina u kojoj da vam se svi vaši snovi ostvare, mnogo zdravlja i veselja, sreće i zadovoljstva. Mile Boban, Otporaš.)

MOLBA HRVATSKOJ JAVNOSTI

Najiskrenije se umoljavaju oni Hrvati koji su, na bilo koji način, surađivali i dopisivali se s generalom Drinjaninom, da nam pomognu nadopuniti, dovršiti i izdati knjigu njegovih pisanih i izrečenih riječi. Poznato je da je general Drinjanin u drugoj emigraciji, od svojeg dolaska u plemenitu Španjolsku pa do mučeničke smrti, mnogo koristnoga napisao i rekao. Svojim ridoljubnim radom, primjerom i nada sve svojim vojničkim umjećem i idejom je poučio mnoge od nas - kako djelovati i raditi za oslobođenje Hrvatske. Mnoge generalove ideje, tisane riječi i govori su tisane u nakladi "Drinapress-a" kao i u drugim publikacijama, koje se pročitaju i za neko vrijeme pohrane, da bi kasnije završili kao atari. nepotrebni material koji se baca u koš.

Da bi se te vrijedne misli, velike riječi i borbene ideje sačuvale za nadolazeći hrvatski naraštaj, odlučili smo sakupiti što god bude moguće te objaviti te objaviti u jednoj knjigi koja će se moći čuvati bolje nego časopis ili novine.

U tu svrhu molimo sve one Hrvate koji posjeduju bilo kakovu korespodenciju s generalom Drinjaninom - samo i jedino organizacione naravi - da nam ju dostave ili u original ili u kopijama, za koju materijalno i moral no odgovaramo, da bi knjiga bila što potpunija. Naglašujemo i podvlačimo, da nam je stall prikupiti svaku - i na oko najmanju potankost njegovih izjava, bilo u kakvu obliku, da bi mogli prikazati generala Drinjanina onakovim, kakav je on doista bio. Upoznati čovjeka se može samo kroz njegov rad, žrtvu i borbu. Zato ćemo izdati Generalove sve izjave kronološkim redom, da bi ga se moglo bolje upoznati i ocijeniti.

Bila nam je nakana izdati ova vrijednu knjigu za desetu obljetnicu Generalove smrti. Ali, nažalost, i uz najveću želju - nije nam bilo moguće, jer mnogi materijali nam još nisu stigli. Dajemo popis što nam sve manjka, ali nadodajemo, da nam nedostaju neke okružnice, letki i proglasi za koje ne možemo naznačiti datum i godinu objave. Zato umoljavamo one Hrvate koji takove stvari čuvaju, da pregledaju svoju pismohranu, i ako što od istoga pronađu, da nam pošalju ili original ili kopiju.

"DRINA"

God. 1951. br: 5, 10, 11, 12, ili su dvobroj,

God. 1952. br: 1-2, 3-4, 5-6, 7-8,

God. 1953. br: 7-8,

God. 1954. br: imamo sve brojeve,

God. 1955. br: imamo sve brojeve,

God. 1956. br: br: 1-3 travanj 1956.,

(To je jedina DRINA koja je izišla u godini 1956.

Prekid do siječnja 1960. Mo, mb pred Božić 2015.)

God. 1961. br: 1-2, 3-4, 5-6,

God. 1962. br: 10-12,

God. 1963. br: 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,

God. 1964. br: 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,

God. 1965. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,

God. 1966. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,

God. 1967. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10, 11-12,

God. 1968. br: 3-4, 5-6, 7-8, 9-10. 11-12,

God. 1969. br: (1-2 posjedujem i mislim da je to zadnja "Drina" koja je izišla.)

Posebno se ovim putem obraćam na brata Peru Tutavca iz Buenos Airesa, koji je svojedobno bio pripadnik H.N.O. za Južnu Ameriku i urednik lista "Napredak", da nam pomogne nadopuniti i dovršiti ova knjigu svojim dopisivanjem s generalom Drinjaninom, koji je surađivao i pisao u listu "Napredak".

Molimo i sve one druge nismo i ne možemo spomenuti, da se iskreno odazovu ovoj molbi i pomognu svojim savjetima. Svima najiskrenija hvala.

Za Pročelništvo H.N. Otpora za Sjevero. Američki Kontinent,

Pročelnik

MILE BOBAN

P.O BOX. 3314, SAN MATEO 94402,

CA., USA.

(Ova MOLBA/POZIV Hrvatima je pisana u svibnju 1979. godine, dakle ima tome 36 i pol godina. Vremenom potrebe ideja se je rodila ima 36 godina a tek početni dio posla se ostvario prije petnaest (15) mjeseci kada je preko Izdavača Despot Infinitus u Zagrebu izišla knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Na nama je svima zadaća da dovršimo knjigu ili knjige "SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA". Otporaš.)

23-12-2015 10:56#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

INAČE ĆE NAS STJERATI U ZAGORJE I NA OTOKE,

piše general Drinjanin prof. Peraniću

(Ovo pismo generala Drinjanina se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA " na stranici 500, 501, 502, mo.)

DRINAPRESS

Apartado 1523, VALENCIJA - Espana

general Drinjanin,

27.I.1966.

Dragi Miljenko !

Primio sam članak, primio sam paket sa knjigama, atlasom, i vidim, da ćemo dati PRVI PUTA U HRVATSKOJ POVJESTI, jednu verziju u pogledu sandžaka. Imam s Tvojim člankom i poslatim materijalom, dosta, uz to nešto džamija, islamskih pisaca itd. Vi to ostavljate za budućnost. Jednom će se i o tome govoriti, ako ne za drugo, a ono za cijenkanje sa Srbima, nagadjanje sa Crnogorcima, ili pak za plan vezanja našega geopolitičkog prostora sa Crnom Gorom, Albanijom, Macedonijom. Jednom će i nama vakat doći. Zadovoljan sam. (Ovdje se radi o "DRINI" br. 1-2, 1966. gdje se je jako lijepo, povijestno i dokunetirano dokazalo da je Sandžak sastavni dio Države Hrvatske. Na strinicama 122-144 je povijestni opis Adil Zulfikarpašića "PUT U FOČU" od 25. I. 1942. godine gdje Adil Zulfikarpašić, partizanski pukovnik, na putu da se sastane sa Titom opisuje srpskočetničke zločine počinjene nad hrvatskim muslimanima. Za povijest vrlo interesantno. Mo. Otporaš.)

Hvala ti na trudu i znam da dolazi i nova epoka mladih i modernih hrvatski povjestničara s Tobom na čelu, koji si znao postaviti teorije. Ostalo je pitanje vremena, sreće, snage i dalekovidnosti. Sve od Irana do obnove Tomislavove snage. To je jedna misija, koja je jedina, uz dobru politiku, kame, (kamena ili bajunete, nije najjasnije, mo), privredu i td. u službi HRVATSKE DRŽAVNE IDEJE, nasuprot srpskoj misiji i srpskom Dušanovu Carstvu. Tomislavovo Carstvo, makar i republičko, nasuprot vlaškom. Inače će nas tjerati i stjerati u Zagorje i otoke. Ja ću na kraju nešto napisati i poslati Tebi na uvid. Škakljivo je.

Nego u pogledu Enciklopedije. U njoj osim Sandžaka ima i Crna Gora, BRIGADE, Četnici, Dalmacija. To je blago (zahvaljujući poduzeću LIBRERIE HACHETTE gdje smo dr. Peranić i ja radili i sve naručivali što nam je treble, što je generalu trebalo a mi mu slali. To je taj Izvor zlata bio o kojem general piše, mo), koje trebam. Molim te poduzmi korake najhitnije i nabavi taj broj i daj odakle si posudio, i nabavi mi DRUGE IZAŠLE, i koštalo što bilo, ja ću ti to posebno nadoknaditi. Odmah učini, da imaš vremena časno riješiti stvar, reci šta bilo, i vrati novu njima. Stvar Atlasa nije toliko važna, i kad izvadimo što trebamo vratiti ću. Imam dobro spremljeno ono što si mi ranije slao o Boki. Da ti pošaljem, ili kad dodješ, na zimovanje ili ljetovanje. Lijepo je sačuvano.

Jedna novost: Husnija je u Parizu, ali ne znam da li ćete posjetiti. Otišao je, jer veli, da je dobio "jednu ponudu" za rad, za njega, gospodju i kćerku. Kćer je napustila studij, vratila se ovdje, a meni nisu ništa rekli. Husnija mi je tražio dva dana da to "vidi", ali nije se vratio i već je deset dana. Medjutim, izgleda da bi moglo biti da je to u vezi sa Nikolićem, s kojim je, možda, uglavio dok je tu bio, a ovaj (Nikolić, mo) kako mi vele ipak odlazi u Pariz, i da osim revije pokreće JEDNU POLITIČKU NOVINU U SLUŽBI SMIDTA PAVELIĆA I NEOJUGOSLAVENA.

(Dr. Ante (Smith) Pavelić je sin Dra. Ante (zubara) Pavelića koji je skupa sa Dr. Antom Trumbićem, Franjom Supilom i Ivanom Meštrovićem stvarao 1915. godine Jugoslavenski Narodni Odbor, JNO. Ovaj neojugoslaven Dr Ante (Smidt) Pavelić o kojem general govori u ovom pismu je za sebe uzeo ženino djevojačko prezime "Smith" kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od Poglavnika Dra. Ante Pavelića, za kojega je on često puta pisao nepovoljnije nego mnogi Srbi ili Titini Jugoslaveni, mo).

Tako to izgleda, i moglo bi biti iznenadjenja. Previše traje emigracija, i nije li to "šta drugo"? Neznam. Husnija ne voli raditi, on bi htio namjestiti kćer i ženu, ali će biti šta odluči kćer sa pretenzijama princeze. Husnijina žena je sestrična ili nešto slično od Nikolićeve žene.

Vratio se u Pariz Derviš Šehović i najavio svoju adresu. On je u službi onoga tko plati ručak. Mizerija. Prema Enveru pao je, sasma, Varoš i drugovi ga izkoristili, Židovi ga probali, Francuzi ga odbacili, i - svemu u svemu, mizerija. Kome bi i mogao biti ozbiljan suradnik. To je obično njuškalo, bez inteligencije, pa makar bi mogao voditi "inteligenciju". On će opet pokušati "tući žicu", petljati, lagati, ali više mu nitko ne vjeruje.

Poslao sam Ti novinu OBRANU avionski. Izostavio sam ono o PAPI, jer je Danica (tjednik, kojeg su izdavali hrvatski franjevci u Chicagu, mo) javila i sada i Cecelja u Vjesniku. (Vilim Cecelja, hrvatski svećenik u Austriji i navodno Poglavnikov ispovjednik. Izdavao privremenik Hrvatski Vjesnik, mo), DA JE PAPA GOVORIO O STEPINCU, HRVATSKOJ, itd. - ali je izostavio OSERVATORE ROMANO, a to je opet drugo.

Posebno ovdje bi nas odmah tužili, a uživamo baš zaštitu tih krugova. Nu ja ću donijeti stvar pametno, reći, da jedni vele ovo, drugi ovo, itd. pa opet iznijeti i više. Samo bez aluzija na PAPU, nego "rimske krugove" itd. Pogledaj stvar. Pošalji više radova, jer nemam vremena sredjivati. Napiši rastavljeno, da može ići u linotyp bez prepisivanja. Dosada mi je Husnija u tom pomagao, ali sad moram sve, (sve za našu Hrvatsku dragi naš generale, tebi ništa nije bilo teško, mo), a imam tri knjige, vježbovnike, pravilnike itd. za prevesti. Pošalji manjih i večih nota, bilježaka, mišljenja, za uokviriti, ali uvjek da bude za linotyp, rastavljeno itd. Budi dobar.

Sada radim na trećoj knjizi generala Diaza (španjolski general Diaz de Villegas je napisao nekoliko knjiga o ratu. General Drinjanin je preveo dvije i izdao 1965.,

(1) GRADJANSKI RATOVI I REVOLUCIJE i

(2) REVOLUCIONARNI RAT. Sada prevodi treću knjigu

(3) NAPADAJ I OBRANA koja je tiskana 1966.

Također general Drinjanin je preveo i četvrtu knjigu generala Diaz de Villegas POLITIČKI RAT koju je izdao 1968., mo), ali imam za 2 Drine dosta materijala slivena i ići će brzo.

Odpada da bi Husnije napravio nešta iz Ćelebije. Pokušao sam, nu on je to čitao pet mjeseci, nijedne note nije napravio, a u uredu dva tjedna, razgledao. On je strašna lijenčina. Svi ti pjesnici su takovi, ili barem većina. Eto Enver: pjesnik, ali pjesnik van ureda i radin, brz, moderan, stvaran, i smije iz bohema. To je prošlo kao i Baščaršija, i kako prolaze "literalne kafane". Mi smo Husniju zvali "Hrvatska Literalna Kafana" tj. hrv. lit. kafedžijom". Godinu dana ima kod sebe pjesme Kordićeve (Lucijan Kordić, Grljevići kod Ljubuškog 1914, Široki Brijeg 1993., hercegovački franjevac i pjesnik, mo) i nije bio kadar napisati, a na svojim pjesmama je utrošio dva mjeseca, dva plaćena mjeseca u uredu. Nije mi ništa žao, iako ne mislim nikoga dovoditi. Dosta mi je. Ali ako mi ti i Enver pomognete, mogu ići napried.

Vidim da mi Atlase ostavljaš. Dobro. Nastoj riješiti stvar sa Enciklopedijom. Ako treba platiti u dolarima, poslat ću ti. Nabavi mi ju cijelu, jer mi svaki čas treba, a znaš da mi fali ona kultura, koju se samo može naučiti u sveučilištu i višoj gimnaziji, ili nadomjestiti s donorom enciklopedijom.

O legionarskim divizijama imam nešto. Nije hitno. Trebam ono o AZEVU I REVOLUCIONARNOJ INFANTILNOSTI. (Vidi Obranu br. 37-38 1966., mo).

Enver je zasukao rukave i okupio Radni Skup u Argentini. O tom posebno. Kad sam mu govorio da bi ostao godinu dana ovdje, nije odbio, nego samo rekao: a od čega ću živjeti. Trebao bi ga kao komad kruha. Jak je u svakom pogledu, i posebno na peru, brz. Majka mu je zagrebčanka, on zagrebčanin, radikalan, i diskretan.

Pokušali bi nešto komercijalno. Bumo vidili. Kad bi dobio na lutriji, poslao bi mu odmah radiogram: traži neplaćeni dopust godinu dana i dolazi. Dao sam mu posebne misije. O tome isto posebno.

Ako mogneš izvaditi šta iz Ćelebije, dobro. Pisao sam Mandiću fra Dominiku o ovom izdanju i rekao da mu ga možeš nabaviti, veli da ga ima i da je na mnogo mjesta OSLABLJEN U HRVATSKOM DUHU. Nastojat ću dobiti jedno mdžarsko izdanje, koje sam nekada i čitao.

Stavit ću na prvu stranicu, portada, (španjolska riječ a znači: fasada; front; čelo, korice, mo.) sliku, jer nemam ništa pametnijega. Ostalo dobro, imam dvije bosanke, u mehmediji i fesu, i dosta drugih. Već je sve spremljeno, jedino mi nedostaje vremena da sredim.

Reci mi jeli ti dosta 50 OBRANA, koje šaljem, (ja sam ih prodavao. Nekada nije bilo dosta ni 100 komada, a nekada ostane od 50. Zavisi kako su ljudi raspoloženi i koliko ih je došlo na sv. Misu. Uvijek su jedni te isti kupovali. To ja znam, jer mi se često puta dogodilo da sam nekima dao novinu a oni da nisu imali usitnu, te da će mi dati idućeg puta. Često taj "idući put" nije došao, te sam morao platiti razliku svakog puta, mo), te dali trebaš još knjiga Diaz, Drina itd., pa ću ti poslati, jer imam u zalihi. Može ti poslužiti.

Naručio sam NOVE MATRICE SA IZVORNIM HRVATSKIM SLOVIMA, i sa "Đ""đ", pa ćemo početi fabricirati "domovinske letke" autentične. (radi se o letcima koje je tiskao DRINAPRES a zbilja su izgledali kao da su se tiskali u domovini, mo). Neću te matrice za drugo ništa upotrebljavati, nezna nitko osim Tebe i Envera.

Pljunuti ćemo vlasima u juhu. Mnogi hrvatski komunisti gledaju na emigraciju, ali šta možeš sa tim idijotima. Pukovnik Štir mi je poslao jedno "otvoreno pismo " i sjebati će Hefera kao Panto Babu. (Puk. Štir je napisao jednu knjižicu 0d 38 stranica koju je naslovio "Otvoreno pismo Dru. Stjepanu Hefferu" koje završava sa: Vaš mještanin i "kumaš" I. Štir., mo). Dosta smo ga čekali. Inače tamo u Buenos Airesu luda kuća. Dobivam na tisuće pisama od Dalmatinaca, naravno ima i Udbe ali ima i patriota kakav je bio HEBRANG.

I sada: uzmi kao zadaću br. 1. nabaviti mi materijal o procesu i smrti HEBRANGA. Bili su mi obećali i zapelo negdje na cenzuri. Trebam to kao oči u glavi. Rukoljub gdji, pusicu bebi, a Tebe grli odani Ti

general Drinjanin.

ps. (rukom napisano: urgente, što znači hitno, mo)

Bio sam počeo sredjivati već složeni materijal za razne Drine, pa sam počeo s Tvojim člancima o Hrv. Kralj. kući. Mislim da si mi bio pisao, da bi ovaj članak unišao kao PREDGOVOR, ili I. Dio članka o HRVATSKOM SANDŽAKU, pa mi odmah javi, da li si tako mislio. U tom bi slučaju trebalo biti naslov:

HRVATSTVO SANDŽAKA

uvod

PRVI DIO: prijašnji članak sa teorijom SURBIJE itd.

DRUGI DIO: članak o Sandžaku sa svojim podnaslovom etc.

Ili pak onaj članak je posebna stvar i mogli bi ostaviti za drugu DRINU, a staviti ovaj uvodnik o Sandžaku što si mi ga sada poslao. U koliko se stvari ponavljaju, skupa spadaju, ili ne, ti ćeš bolje znati. Javiti mi to odmah, dotle ću stati s tim.

Bog !

Moja napomena:

Možda se je moglo iz izloženih pisama primjetiti velika razlika sadržaja pisama koja je general pisao Radnim Skupovima po Canadi i USA i drugdje, i sadržaja pisama koja je pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću. Otporaš.

Posljednje uređivanje od Bobani : 23-12-2015 at 11:04

23-12-2015 14:45#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

SVE SE TREBA PREISPITATI U NAŠOJ POVIJESTI

(Ovo pismo je bez datuma i nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" a general ga je poslao u istoj omotnici u kojoj je poslao i dolje niže priloženo pismo sa datumom 16 studenoga 1963.; niže priloženo pismo se nalazi u spomenutoj knjigi na strain 268. Mo. Otporaš.)

Dragi brate Miljenko!

Prilažem Ti mape s molbom da ih iskoristiš, pregledaš i vratiš, ako pak misliš, da je potrebno napraviti drugu, ili daj - ispravku uz ovu. Sve se treba preispitati u našoj povjesti i podrediti novim kriterijama i novim podatcima.

Ovamo je stigao fratar Ivandić ili nešto slično. Inače Vrančićevac, (Dr. Vjekoslav Vrančić je predsjednik Reorganizacije HOP-a, dakle drugog krila HOP-a, jer se je HOP podvojio i razdvojio, negdje odmah poslije Poglavnikove smrti, od jednog postala su dva. Prvi, Poglavnikov HOP kojemu je bio predsjednik Dr. stjepan Heffer i drugi reorganizacija HOP-a, mo), koji Tebe pozna. Kad zapne s parama onda ćemo tiskati ovdje i " La Croatie ". Neće doživjeti sudbinu drugih listova. Tvoj rad će imati kontinuitet, a to je od prvobitne važnosti.

Ako vlč. Fržop dobije stroj, (ovdje se radi o tiskari "Alojzije Stepinac", o kojoj smo posali u prijašnjim pismima, mo), a ja u to sumnjam (7.000 dolara ne posjeduje se lako) nešto će koristi biti za Hrvatsku. Ti ne kidaj (prekidaj, mo) s njim, pa ćemo viditi.

Još jednom: bez garancije za Kongres (islamske organizacije "BRAĆA MUSLIMANI", Kongres koji se je trebao održati u Jeruzalemu, mo) i točnog datuma ne smije se napraviti posebni broj (novine "La Croatie", mo) o tome, jer ispadamo smješni. Jedan je broj tome posvećen, kao i "Drina" - i odjeka nikakva. Lagati se može dok je to uvjerljivo, ali se ne smije kad je neuvjerljivo. Rat tamo divlji i ja ne vjerujem da će do toga doći (do saziva kongresa Braće Muslimana u Jeruzalemu. Koliko je meni poznato do njega nikada nije došlo, mo).

Ustaštvo treba razdjeliti na dvoje:

(1) vojnički, ustanova za državu i protiv komunizma, a

(2) drugi ustaški nametnuti ideološki pravac radi Njemaca.

Šaljem ti jednu staru Drinu i pročitaj članak Štira. Javi se.

Pozdrav. Tvoj

general Drinjanin.

(drug pismo, mo.)

GLAVNI STAN ORUŽANIH SNAGA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

16. studenog 1963.

Bratu....... Mr.Dabo Peranić, Paris.........

( točkice su gdje je general stavio rukom napisano ime pošaljitelju ovog pisma, mo)

Dragi brate !

Nagli razvoj dogadjaja u našoj emigraciji i svietu uobće kao i unutar samog Odpora, zahtijeva od nas energičnije i konkretnije pothvate. U tu svrhu za vrieme Božićnih Blagdana održat ćemo ovdje sastanak područnih zapovjednika Otpora, na kojem će se učiniti naređeno:

a.) Analizirati dosadašnji rad Odpora i "Drine", te utvrditi dobre i slabe strane dosadašnjeg rada, kako bi se za budućnost odredio što ispravni put.

b.) Analizirati stanje i spremnost hrvatskih rodoljuba diljem svieta za ozbiljne akcije, te obći odjek rada Odpora i "Drine" medju masama.

c.) Formirati Zapovjedni Skup Odpora i odrediti mu djelokrug rada. Zapovjedni Skup treba biti vrhovno tielo, neka vrst parlamenta, s kojim će se moći izići pred strani sviet i hrvatski narod.

d.) Konkretizirati Odjel Odpora s njihovim Pročelničtvima i odrediti im djelokrug rada.

e.) Posebno riešiti postojeće probleme tiska i dati mu konačne smjernice za budućnost.

f.) Izraditi konkretni plan rada Odpora u duhu vremena (u kojem je i PORUKA IZMIRENJA izišla 1964., mo) i na postojećim činjenicama s tim, da se odmah priedje na njegovu primjenu u praksi.

g.) Konkretni plan rada na vojničkom području.

h.) Anlizirati referate i sugestije onih suradnika, koji ne budu prisutni, te poduzeti na osnovu tih odgovarajuće mjere.

To bi bio dnevni red u biti. Kako od vas mnogi neće moći prisustovati iz bilo kojeg razloga, a činbeni ste u Otporu i povjerenik "Drine", odnosno nalazite se medju masom i znadete njezino mišljenje, to Vas molim, da učinite naredjeno:

1. Da nam što prije pošaljete obširan, izkren i uredno na stroju napisan referat o stanju medju Hrvatima Vašeg područja, o učincima rada Otpora i "Drina" na ljude,; o prednostima budućeg rada i u vezi toga Vaše sugestije za sva polja djelovanja.

2. Da u tu svrhu konzultirate Vaše najuže suradnike ili, ako je moguće i širi krug.

3. Da obavezno stvorite radni krug intelektualaca tog područja i o svemu ovome ih konzultirate, da bi se dobilo mišljenje većine, a prema tome realno stanje i realna perspektiva.

4. Da nam pošaljete Vaše sugestije o potrebi buduće strukture Odpora te sugestije o potrebi i načinu djelovanja na svim poljima.

5. Da nam sugerirate sve, što budete smatrali potrebnim.

Svi referati moraju stići ovdje najkasnije do 20 prosinca. Slati preporučenom poštom i na našu redovitu adresu.

Uz srdačne i bratske pozdrave, odani Vam:

general Drinjanin.

Napomena:

Prethodno pismo je bilo bez datuma a prikopčano za ovo pismo. Dakle, moglo bi biti istog datuma. Ovo napominjem zato da bi oni koji se budu zanimali za ova pisma, imaju ideju odakle bi to pismo moglo biti. Hvala. Otporaš.

RETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2016 GODINA SVIMA!

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI ...

kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU ...

Neka svima ovaj priloženi link bude božićni i novogodišnji poklon svim Hrvaticama i Hrvatima koji se u bilo kojem obliku budu zanimali za tragičnu sudbinu i gnjusno ubojstvo Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a NDH Vjekoslava maksa Luburića, generala Drinjanina

Iliji Staniću GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU (Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovdje na portalu kamenjar.com generalovo pismo kojega je pisao svojem sura… kamenjar.com 6 Comments

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU ...

kamenjar.com

Dakle, sama riječ “pakrački dekret” potječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ …

(Žao mi je da se link nije pojavio. Kliknite na gore navedeni link i otvorit će Vam se. Hvala. Otporaš)

Posljednje uređivanje od Bobani : 24-12-2015 at 03:54

24-12-2015 12:20#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU

Krešimir Kraljević

Reply|

To:

Annie Boban <froate@hotmail.com>; Thu 12/24/2015 8:51 AM

Photos

You forwarded this message on 12/24/2015 9:32 AM

Pozdrav Drago moj Milane, evo završila je Hvala Bogu napokon ova trakavica oko izbora mandatara. Sretan sam da je ipak pobijedila domoljubna opcija, nadam se da smo se partizana riješili za dugo! A na tome ćemo ustrajno raditi ti i ja! Sad u miru se možemo posvetiti našim zadaćama u iznošenju povijesti iz otporaševe torbe! Evo danas je Badnjak a mi smo u firmi na nekim inventurama, tako da jedva stižem, no sad imam nekoliko dana slobodno i siguran sam da cu stici ubaciti sve! Siguran sam i da ćemo se još do sutra čuti, u svakom slučaju tebi i tvojoj divnoj obitelji želim Sretan i Blagoslovljen Božić! Neka vam Bog da obilje blagoslova zdravlja,mira, sreće, pa neka i materijalnog obilja ako se Bogu svidi! ...

... Ljubi vas i pozdravlja vaš Frano sa obitelji!

Dana 24. prosinca 2015. u 02:34 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

SRETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENA NOVA 2016 GODINA SVIMA!

Neka svima ovaj priloženi link bude božićni i novogodišnji poklon svim Hrvaticama i Hrvatima koji se u bilo kojem obliku budu zanimali za tragičnu sudbinu i gnjusno ubojstvo Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a NDH Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina

Iliji Staniću GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU (Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovdje na portalu kamenjar.com generalovo pismo kojega je pisao svojem sura… kamenjar.com 6 Comments

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU ...

kamenjar.com

Dakle, sama riječ “pakrački dekret” potječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ …

NE - NISTE SVI KRIVI - PIŠE GENERAL DRINJANIN  1960 ...

kamenjar.com › Povjesnice › Iz Otporaševe torbe

Translate this page

Jan 29, 2015 - GLAS DOMOVINE srpanj 1960. TORONTO, CANADA

(Ovaj opis generala Drinjanina nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”).

Posljednje uređivanje od Bobani : 24-12-2015 at 12:33

29-12-2015 04:34#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

GOVOR KONTINENTALNOG PROČELNIKA HNO MILE BOBAN…I

PISMO HRVATSKIM ELITAMA

GOVOR PROČELNIKA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA POVODOM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

"OTPOR" godina X. kolovoz 1984., glasilo HNO.

Kako smo najavili u prošlom broju "Otpora", a u znak petnaeste obljetnice smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića, ovaj broj posvećujemo njegovoj dalekovidnoj ideji, riječi i djelu. Odvelo bi nas predaleko kada bi smo išli u potanju raščlambu Maksova života i rada, zato smo se radije poslužili kraćim opisom života i rada, zatim govorom g. Mile Boban, kojeg je održao u Chicagu 29 travnja, na SPOMEN SLOVU ZA GENERALA LUBURIĆA i fotokopijom pisma HRVATSKIM ELITAMA koje je general Drinjanin, ljeta 1968., uputio svim istaknutim Hrvatima. Jedno i drugo upotpunjuju i daje cjelinu, koja sama za sebe govori. Uredništvo "Otpora".

Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita Posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, preko Zrinjskih, Frankopana i Bakača, Hrvoja Vučkića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Huesin Bega Gradaščevića, bana Jelačića, pa do novih - Kvaternika, Brojovića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana i tisuće drugih, stoji ime našega hrvatskog Viteza - generala Vjekoslava Luburića - Maksa. Urednoštvo OTPORA.

General Luburić se rodio 1913. u Ljubuškom, gdje je svršio pučku školu. Gimnaziju je učio u Mostaru kao pitomac Napredkova Konvikta. Kao đak se odlikovao velikom bistrinom i energijom. Za vrijeme pohađanja gimnazije, vidio je na sve strane velikosrpsku bahatost i progonstvo svega što je hrvatsko. To je na mladoga Vjekoslava učinilo takav dojam, da je jedva čekao kad će uzrasti, kako bi se mogao sav posvetiti revolucionarnom radu i rušenju Jugoslavije - tamnice hrvatskog naroda. Bježanje pred policijskim režimom dovelo je Luburića u Madžarsku, na Janka Pustu, (Ne znam koliko bi se danas među Hrvatima znalo i govorilo o "Janka Pusti", da nije tada tu bio Vjekoslav Maks Luburić, mo. Otporaš.) gdje se pridružio Ustaškom Pokretu, pod vodstvom sada pokojnog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Tu je dobio svoju vojnu izobrazbu. Pokazivao je u svemu neobičnu oštroumnost, što ga je dovelo u prve redove i vrhove Ustaškog Pokreta.

Proglašenjem Nezavisne Hrvatske Države, godine 1941., Luburić se stavlja u službu Domovine, zajedno s ostalim ustašama. Ulazi u borbu protiv neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za njegovu hrabrost i neustrašivo vođenje hrvatskih vojnih jedinica bio je unapređen u čin ustaškog Pukovnika i Domobranskog Generala, a zaslužio je najveća naša odličja, Krunu Kralja Zvonimira Prvog Reda i Orden Viteza.Bio je zapovjednikom Ustaške Obrane i Prve Udarne Divizije. Istakao se je sa svojim jedinicama u više ratnih okršaja. Osobito na Ljevču Polju i kod oslobođenja Banja Luke. Bio je zapovjednikom Južnog Fronta na Ivan Planini, (Ivan Sedlu, mo) gdje je i utemeljen Hrvatski Narodni Odpor, godine 1944.

Odlukom hrvatskog političkog vodstva o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji, general Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju. kada je uvidio od strane političkog vodstva počinjenu političku i vojnu pogriješku povlačenja tako silne, dobro naoružane, ratnički iskusne vojske, uspijeva se s manjom grupom probiti u hrvatske šume, gdje nastavlja borbu protiv partizanskog okupatora i biva ranjen više puta.

Gogine 1947. prebacuje se preko Madžarske, Austrije i Francuske u Španjolsku. (Ovdje treba nadodati da je zet Maksa Luburića, Dinko Šakić pisao na jednom portalu - ne sjećam se više na kojem - u dva nastavka o Kavranovoj Akciji i u tim opisima spominje da je Maks Luburić stigao preko Pirineja u Španjolsku 18 listopada 1948., mo. Otporaš) Tu nastavlja svoj rodoljubni rad za Hrvatsku, okuplja stare borce i mlade snage, koje su spremne na žrtve. Uspostavlja tiskaru u kojoj se tiskaju listovi "Obrana" i "Drina", te razne druge knjige na hrvatskom jeziku, a koje sadrže u sebi redovito najvažnija suvremena hrvatska pitanja. Svojim dalekovidnim i nesebičnim radom na okupljanju hrvatskih snaga, general Luburić, zvani i poznati Maks, postao je pojam hrvatske borbenosti, Otpora i ustrajnosti, u pravednoj borbi potlačenog hrvatskog naroda za ostvarenjem njegovih opravdanih težnja - slobodom i samostalnom Hrvatskom Državom. Neprijatelj Hrvatske je uvidio tko mu najviše mrsi račune, pa je na podmukli način, zločinačkom rukom skratio život neumrlom hrvatskom vojskovođi, generalu Vjekoslavu Vitezu Luburiću na dan 20 travnja 1969. u španjolskome gradu Carcagente.

Sjećajući se generala Luburića, sjećamo se i riječi njegova predšasnika, vojskovođe, junaka i pjesnika Frane Krste Frankopana. Te riječi vrijede za svakog Hrvata, koji je dao život za Domovinu Hrvatsku, a one nam otvoraju veličinu smrti generala Vjekoslava Viteza Luburića, jer glase: - NAVIK ON ŽIVI - KI ZGINE POŠTENO!

DRINJANIN I NJEGOVA IDEJA

Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati. Sastali smo se ovdje, ne da jadikujemo niti da donosim sud o djelovanju generala Drinjanina, nego da se prisjetimo njegovih ideja, koje je on ostavio za riznicu hrvatske budućnosti.

O generalu Luburiću se je mnogo pisalo i govorilo. Mnogi su samo ponavljali ono što se je na stotine puta reklo i zapisalo. Neki su nastojali uljepšati Drinjanovu prošlost, dok su neki drugi iskrivljivali činjenice, kako bi lakiše prikazali ljubav i žrtvu generala Luburića besmislenom i suvišnom, bez svrhe i cilja.

Ja Vam neću govoriti o njegovu djetinstvu i gdje je rođen, niti ću Vam govoriti o njegovim mukama i stradanjima, niti o njegovu predratnom djelovanju u redovima hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaša". Pa ni o njegovoj borbi za očuvanjem NDH.

Nedavno je štoviše i Đorđe Ličina "zasukao" rukave kako bi "novinar-Udbaš iz Zagreba, junački" opisao rad i djelovanje generala Drinjanina. Rijetki su oni koji su pravilno opisali ideje generala Drinjanina. Zato ću se ukratko osvrnuti na one ideje koje govore o izmirenju i integraciji svih Hrvata, na ideje, koje su mnogi prešućivali, navodno zbog njegove prošlosti. Koliko god je general Luburić neprijatelju bio opasan za vrijeme rata, još više im je on bio opasan poslije rata. Njegova ideja: "Sinovi bivših partizana i sinovi bivših Ustaša se moraju, rame uz rame, boriti zajedno za sretniju budućnost Hrvatske", nije ideja mržnje, niti ideja nastavljanja borbe između sinova jednih i drugih. Ovu ideju generala Drinjanina ni danas mnogi ne mogu shvatiti, jer računaju, da se nisu dostatno osvetili jedni nad drugima. Tu i jest kukavština onih Hrvata, koji se boje izmirenja takozvane hrvatske ljevice i desnice, zapravo onih strana koje su svoj idealizam mržnjom zadojile i svoju zemlju krvlju natopile.

Tu tragediju prvi je uočio general Drinjanin i malo po malo u časopisu "Drina" razrađivao razna gledišta na sudbinu Hrvatske u prošlosti. Revolucionarni "fanatik" Maks Luburić je pobjedio samog sebe, pobjedio je svoje stranačarsko-ustaške ideje - iako je pri tome ostao, do smrti, vjeran i dosljedan ustaško-državotvornim načelima. Na drugoj strani su uviđali svoje zablude i drugi hrvatski fanatici, kao: Andrija hebrang, Vjekoslav Holjevac, Franjo Tuđman i još neki.

Kasnije su ih počeli slijediti i mlađi: Vlado Gotovac, Marko Veselica, partizanski sinovi Budiša, Čičak, Paradžik, Franjo Mikulić, zatim Zlatko Tomičić, Bruno Bušić i još mnogi. To je bio i ostao plod izmirenja generala Drinjanina sa svim Hrvatima, što mu neprijatelj nikako nije htio oprostiti.

Deviza generala Drinjanina: "...Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili za onaj politički režim ili ideologiju...", jest kristalno jasna za svakoga državotvornog Hrvata. General Drinjanin čvrsto drži u svom srcu svoje stranačko-ustaško nadahnuće, a novom hrvatskom naraštaju nudi i preporuča hrvatsku revoluciju sa svakim Hrvatom, koji se je voljan žrtvovati za slobodu Hrvatske, za koju je vrijedno živijeti i umrijeti, a ne samo za "svoj" režim ili za svoju ideologiju. Ovo nije retorika generala Drinjanina, kako je to nedavno u nastavcima, u časopisu "Danas" naveo spomenuti Đorđe Ličina, nego iskrena, demokratska linija iskusnog i isprobanog hrvatskog rodoljuba i borca Maksa Luburića. To je bio njegov poslijeratni stav, kojeg je on unio kao temeljno načelo u redove HNO. I taj stav izmirenja su prihvatili mnogi Hrvati, osim grupaško-stranačarskih lutalica, kojih ima i u domovini i u iseljeništvu.

Neki poznaju generala Vjekoslava Luburića, neki generala Maksa Luburića, neki jedno i drugo, a ja ga poznajem kao generala Drinjanina, kroz njegovo pisanje u časopisu "Drina" i novini "Obrana", kao i kroz neke druge hrvatske publikacije. On je zagovarao hrvatsku i kulturnu i cijelovitu revoluciju. Jest on je zagovarao i revoluciju, a ne da ona jedne porobi, druge u emigraciju otjera, treće natjera u šumu, četvrte zatvori, pete da postavi na Markov trg, da nad šestima vladaju, već da svakog građanina Hrvatske oslobodi, hrvatsku državu ostvari i hrvatske granice učvrsti, sa susjedima prijateljske odnose uspostavi i da Hrvatima osigura miran i dostojan život, u vlastitoj državi Hrvatskoj. Za taj njegov cilj on je imao nacrt: izgraditi elitu hrvatskih vojnika, koji će biti kadri sprovesti plan u djelo, s njim ili bez njega. On je bio na čistu, da u jednoj nacionalnoj revoluciji nema priziva, kao na sudskim procesima. Za ti svrhu stvorio je tiskaru "Drinapress" i tiskao priručnike za izobrazbu hrvatskih vojnika. Jer, ako zbog pomanjkanja znanja nisi uspio, onda si sa znanjem drugih uništen. On je toga bio svijestan i zato je bio uporan u svojoj ideji opće hrvatskog IZMIRENJA, što je javno izrekao: "Ja se ne borim za hrvatsku državu, da netko sjaši a ja da uzjašim, već da pomognem Hrvatima državu stvoriti".

Poznata je izreka generala Drinjanina, koju je neprijatelj toliko puta izrabio u svoje svrhe: "Naš stav je jasan... rušiti Jugoslaviju..." Ova izjava je bila toliko snažna, da je potresla temelje Jugoslavije, potkopala povjerenje u savezu komunista Jugoslavije, stvorila razne frakcije među članovima komunističke partije, otrijeznila fanatike i zanešenjake jugoslavenske koncepcije, probudlia prirodni osjećaj kod Hrvata i stvorila mas-pokret, nazvan kasnije "Hrvatsko Proljeće".

Usuđujem se reći, uzvišene gospođe i gospodo, da ove zasluge ne pripadaju toliko ustaškom pukovniku i generalu Hrvatskih Oružanih Snaga Maksu Luburiću, koliko hrvatskom prognaniku i generalu DRINJANINU. Mnogi Hrvati još uvijek Ga ne mogu shvatiti. To mogu samo oni, koji uspiju sebe pobjediti i svoj život posvetiti Hrvatskoj. U njegovoj pravoj veličini i u njegovoj pravoj ideji Hrvati će shvatiti Drinjanina tek onda, kada iščeznu svi oni mržnjom zadojeni fanatici partizanske i ustaške revolucije.

General Drinjanin je pao na polju časti, za svoje hrvatske ideale, pao je kao što i vojnik kad padne na bojnom polju, vršeći svoju vojničku dužnost. Koja žrtva bi mogla biti potpunija, da potvrdi svoju ljubav i odanost prema Domovini Hrvatskoj, osim one po kojoj se može dati i vlastiti život za rodoljubne ideale? Živi duh generala Drinjanina nije umro. On živi među nama i živjet će vječito među državotvornim Hrvatima. To je blago, kojeg je general Drinjanin ostavio u riznici Hrvatske.

Slava generalu Drinjaninu! Slava svim Hrvatima koji žrtvovaše svoje živote za obranu časti i imena Hrvatskog!

NEKA ŽIVI DUH HRVATSKOG IZMIRENJA!

Hvala svima na pozornom slušanju.

Pročelnik Mile Boban.

PISMO HRVATSKIM ELITAMA,

piše: general DRINJANIN 1968.

Iz Otporaševe torbe:

PISMO HRVATSKIM ELITAMA – ŠTETA DA OVO PISMO NIJE U KNJIGI

“PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”

Bog! dragi moji prijatelji, Prilažem Vam ovo generalovo “PISMO HRVATSKIM ELITAMA”. Pismo je pisano poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u Pragu 21 kolovoza 1968. Pismo je podugo, a doći će vrijeme da će se i jedna ozbiljna studija napisati iz ovpg pisma. Zato je moja molba vama: Uzmite naočare i (neko) piće. Piće stavite na stol. Sjednite i raskomodite se na naslonjaču i nedopustite sami sebi da do kraja ne pročitate ovo pismo. Preporučio bih onima koji se bave pisanjem, da kraj sebe imaju papir i olovku kako bi mogli bilješke činiti. Ovo pismo nije izišlo u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Primite iskrene poZDrave, svi skupno. Mile Boban, Otporaš.

PISMO HRVATSKIM ELITAMA – ŠTETA DA OVO PISMO NIJE U KNJIGI

“PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”

(Želim reći par riječi o ovom pismu. Vjerovali li ne, ovo pismo nema datuma, ali ja sam jedan od svjedoka preko Dra. Dabe Peranića, koji mi je o nekim potankostima govorio. Veliko je gibanje bilo te godine 1968: Studenski štrajkovi diljem svijeta, a počeli su u Francuskoj u svibnju iste godine, kriza u Češkoj kada su jedinice Varšavskog Pakta uletile u Prag 21 kolovoza, svrgnuće liberalne vlade i intezivni rat u Vijetnamu i drugim mjestima. General je to pratio iz dana u dan, a osobito su ga njegovi prijatelji Španjolci iz vojničkih krugova obavještavali o situaciji. Na osnovi trenutne situacije u svijetu i informacija sa kojima je general raspolagao, on je napisao svojim užim suradnicima ovo pismo, u kojemu je razradio mnoge aspekte glede hrvatskog slučaja u Jugoslaviji. Ja posjedujem ovo pismo pod rednim broje 45. više od od četiri desetljeća. Često puta sam ga čitao sam sebi i iz njega crpio što mi je bilo potrebno. Više puta sam sam sebi rekao da je ovo pismo pisao neki general stranac, zbog ovog pisma bi ga njegova zemlja u zvijezde okovala veličinom svojeg vojničkog znanja, duha i sposobnosti. U tu svrhu donosim ovo pismo hrvatskoj javnosti da se uvjere u vidovitost i veličinu jednog hrvatskog generala. Naravno, čitajući ovo pismo, treba se staviti u odraz vremena kada je ovo pismo pisano kako bi ga se što svrsihodnije moglo razumijeti. Ako se ovo pismo bude gledalo kroz naočare današnjice, tj. današnje politike RH kojoj je na čelu sin partizana, protiv kojega se je general Luburić borio, a otac predsjednika RH Ive Josipovića, Ante se borio protiv generala Luburića, za sigurno možemo reći da se je borio protiv Hrvatske; kako je i Dr. Andrija Hebrang mlađi rekao u predizbornoj kampanji 2009...”da se je Luburić borio za interese Hrvatske Države…”, a otac predsjednika RH, Ante Josipović se borio protiv interesa Hrvatske Države. To su činjenice i zbog tih činjenica ovo se pismo MORA PROMATRATI IZ VREMENA KADA JE PISANO 1968. godine. Otopraš.)

piše: general Drinjanin

PISMO HRVATSKIM ELITAMA

U prvom redu molim Vas da bi ovo pismo smatrali izričito osobnim iako je umnoženo u ovoj formi. Tehnički mi je nemoguće, učiniti to individualno. Zato smo ga ovako umnožili, ali će svakome biti dostavljeno na njegovo ime i adresu i pod brojem. Možda će netko primjetiti da to nije običaj. Možda, ali mi ga radi potrebe uvodimo u nadi, da će biti dobro primljeno.

Pismo upućujem HRVATSKIM ELITAMA. Pri tome sam mislio na sve one Hrvate u inozemstvu koji još nešto osjećaju za Hrvatsku i nisu digli ruke od traženja riješenja za ono što nam je svima zajedničko. Elitama smatram sve one koji su spremni bilo što učiniti i bilo što žrtvovati za stvar svoje domovine. Elite su se uvijek raspoznavale po sposobnostima za traženje riješenja za stvar duha i slobode, ako su se pri tome htjeli za ta riješenja i žrtvovati bilo u kojoj formi. Nisam mislio identificirati elite sa klasom ljudi koja se ističe vanjskim i sporednim vrlinama, nego unutarnjom vatrom, koja je živa u mnogim Hrvatima svih ideologija, političkih stranaka i raznih socijalnih klasa.

Zato cilj i svrha ovoga pisma nije snubljenje pristaša, prelijevanje simpatizera, obrana jednoga ili napadnje drugoga stava, osobe ili organizacije. Cilj i svrha ovoga pisma jest molba jednog Hrvata koji je od najranijih dječačkih dana pa do zrele muževne dobi bio u službi Hrvatske i spreman je svoj život dokončati u toj službi, (što se je uistinu i ostvarilo, mo) a da od Vas ne traži niti priznanja za prošlost niti podrške za budućnost. Jedino što se moli jest: nastojati shvatiti ono što Vam želim reći i dati moralnu i materijalnu pomoć za ono što će se prema mom mišljenju dogoditi, a što se tiče sviju nas.

Neposredni povod za ovaj korak bio je jedan letak koji je proširen iz domovine po ljudima koji stoje vrlo blizu onoj grupi ljudi koju bi s pravom mogli nazvati “HRVATSKI KOMUNISTI”

Mi smo taj letak mogli donijeti u zadnjoj “OBRANI”, br. 97/98, ili u slijedećem broju, ali smo imali dovoljno razloga da to ne učinimo i nastojati ćemo Vam objasniti te naše razloge.

HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA

- Predsjednik republike HRVATSKE: JOSIP BROZ TITO

- DOPREDSJEDNIK REPUBLIKE I PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA:

DR. STJEPAN HEFER

- Predsjednik Vlade HRVATSKE: DR. Branko Jelić

- Dopredsjednik Vlade i Ministar spoljnih poslova: MIKA TRIPALO

- Ministar unutarnjih poslova: gen. MAKS LUBURIĆ

- Ministar narodne odbrane: gen. IVAN GOŠNJAK

- Ministar pravde: Prof. MIROSLAV KRLEŽAŽ

- Ministar financija: AVDO HUMO

- Ministar narodnog gospodarstva: Dr. JURAJ KRNJEVIĆ

- Ministar poljoprivrede: Dr. V. BAKARIĆ

- Ministar industrije: Dr. V. VRANČIĆ

- Ministar šuma i ruda: Ig. HAMID HROMALIĆ

- Ministar socijalnog staranja: Dr. EUGEN JOCIĆ

- Ministar mornarice: ADM. VICKO KRSTULOVIĆ

- Ministar turizma i povratnika svih Hrvata iz inozemstva: VJECESLAV HOLJEVAC

- Ministar narodne prosvjete: Prof. PAVLE TIJAN.

Predlaže se (dvanaest Državnih Sekretara) i to:

- (šest) Hrvata katolika

- (tri) Hrvata Muslimana,

- (tri) Hrvata Pravoslavne vjere,

isto tako se predlaže:

- (dvanaest) Ambasadora po istom ključu kao i državnih sekretara, te da ovako sastavljena

- HRVATSKA VLADA NARODNOG IZMIRENJA –

poradi na ocjepljenju – mirnom izlasku iz tzv. Jugoslavije i organizovanju izbora na cijelom Hrvatskom povjesnom teretoriju.

Moguća je izmjena i evntualna dopuna ličnosti u prvoj Hrvatskoj VLADI NARODNOG IZMIRENJA.

PRIPREMNI KOMITET za nezavisnu državu i socijalističku republiku HRVATSKU.

(Napomena:

Po sadržaju ovog pisma kojeg iznosim, moglo bi se reći da je general ovo pismo pisao isključivo na bazi sadržaja ovog letka koji se je širio po domovini Hrvatskoj i dalje… Otporaš.)

Budući da je letak u formi fotokopije stigao slučajno u vrijeme kada sam imao prilike razgovarati sa više uglednih Hrvata raznih tedencija, pokazao sam letak istima i pratio dojmove i geste tih ljudi. Jedan od duhovitijih intelektulaca je rekao, nakon što je pregledao imena i prebrojio “ministre”: “Ako ima 16 milijuna Sraba i Hrvata, lakše će se sporazumiti tih 16 milijuna Srba i Hrvata, nego ovih 16 ljudi”. Jedan ugledni vojnik iz starije generacije rekao je doslovno: “pametno ali nemoguće”. Treći je rekao slijedeće: “logično, u skladu sa stvarnim potrebama, a u duhu s intimnim osjećajima, iako nažalost neprovedivo”.

Konzultirao sam još nekoliko osoba. Neki su manje više razgoračili oči, neki sa manje više finog humora kulturnih ljudi označili materijal kao zgodan za šaljivi list, a neki su po starom hrvatskom običaju počeli odmah na papiru križati imena onih koje osobno ne simpatiziraju, odnosno stavljati imena svojih kandidata. Ali kod svih je ostalo “nešto”, što ne bih znao definirati, a skorom uvijek je ostao kao prizvuk svim komentarima “nemoguće”.

Upravo radi toga “nemoguće” htio sam napisati ovo pismo HRVATSKIM ELITAMA i bez obzira na ozbiljnost, namjere, značenje ili posljedice ovog letka. Zato i ne ulazim u meritum samog letka, nego se samo ograničavam na izraz “nemoguće”.

Sve ono što se dogadja oko nas trebalo bi smatrati donekle “nemogućim”, pa ipak se dogadja i moglo bi se dogoditi mnogo toga, što na oko, izgleda “nemoguće”, a to nije, a nama ostaje uvijek da postfactum komentiramo: “izgledalo je nemoguće” i “tko bi to mogao reći”. Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo, morali bi ne samo naučiti na pogreškama vlastitim i tudjim, nego i promijeniti dio samog našeg mantaliteta, kako bi pojmovi “moguće” i “nemoguće” dobili i za nas konkretno značenje.

Pogledajmo najprije malo unatrag, pa da vidimo, kolika je bila ograničena naša moć imahinacije (imaginacija, mašta, i sl.,mo) za predviditi, do koje mjere je bila opravdana naša nada, da će se kapitalisti i komunisti odmah “ZAKAČITI” 1945. godine? Ili možda i još ranije, da kako je, uopće, došlo do toga da su se uopće mogli sporazumijeti, unatoč svega, kapitalisti i komunisti tj. Rusija i Amerika? Ili da razmotrimo skakutanje Tita u ponore svjetske revolucije, da se odmetne i u lakiranim cipelama i nakićen medaljama kao Božićno drvo, snadje u salonima Engleske Kraljice, pa da opet sretno stigne u Moskvu, i sretnije iz nje izidje, kao “prejasni stari drug” i opet se nadje poput modernih “hyppy-a” na fronti protiv svega i svakoga, a u sred Beograda na strani studenata i protiv njih, na čelu milicije! Najveći dio hrvatske emigrantske akcije se sastoji iz nezgrapnih reakcija na te Titove skokove, padajući u teške kontradikcije i izlažući se stalno nelogičnom objašnjavanju i uvjerenju, koji ostavljaju jako siromašne dojmove na našu okolicu. Jer, uvijek se dogodilo i opet nešto, što je prema nama “nemoguće”, ali nije za Tita, odnosno za ostale protagoniste.

U novoj “DRINI” koja je posvećena žrtvama komunizma ("DRINA" God. XVIII, br. 1/2 , 1968. mo.) i ima u sebi gradivo počam od “Oktobarske Revolucije” pa do “Češke krize”, moći ćete primijetiti da insuiramo o mogućnosti “druge strategije” tj. na strani Sovjetskog Saveza ili Rusije. (Moglo se je vidjeti u seriji “jugoslavenska tajna služba” koja je bila prikazana na RTV u Zagrebu, kako generalov ubojica Ilija Stanić govori o nekim “šifriranim” pismima koja je on, navodno, vido na stolu generala Drinjanina, a da su ta “šifrirana” pisma se odnosila na suradnji s Rusijom. Pa, ipak Dr. Franjo Tuđman, general JNA, je uspio sa Sovjetskim Savezom ili današnjom Rusijom postići ono na čemu je – ako je – radio general Drinjanin, da Rusija prizna Hrvatsku Državu, mo. Otporaš) To je istina jedna strateška vizija, kao što je i svaka druga. – ali znamo da će biti ljudi (koji vole da im se dade legitimacija “političke pameti”, ako ne, daju je oni sami sebi) – koji će reći da je to jednostavno “nemoguće”. Čitao sam nedavno članak u madridskom uglednom “ABC” iz pera Arnold J. Toynbee, velikog engleskog filozofa poviesti, koji govori o Trećem svjetskom Ratu skorom jezikom Marcuse-a, koji da će se voditi unutar generacija i klasa. Njemu je sve “moguće” a samo nama, Hrvatima, nije moguće nešto što bi trebalo, a to jest koordinacija hrvatskih političkih ljudi, ideologija, organizacija i generacija, k istom cilju: stvaranje vlastite i nacionalne Hrvatske Države.

Najveći dio naše emigracije nalazi se mentalno u 1945., a oni od prije, jer i takovih ima, od novih generacija nisu uopće ozbiljno shvaćeni čak ni kao protivnici, a to je vrlo težka stvar. Govoriti u 1968. o legalnosti starih izbora, o zastupnicima, koji su većinom umrli od starosti u koliko nisu bili pobijeni za vrijeme rata ili u ovih 25 godina, podsjeća mladje na ono malo što znaju iz legende Zrinjskih i Frankopana, Muse Kesadžije i Ive Sibinjanina, Gričke Vještice, Od Doboja Muje, ili iz doba borbe stranih dinastija na našem području. Kao što ti ljudi nisu shvatili desetotravanjsku generaciju, ni ova nije malo ili ništa shvatila iz zadnjih četvrt stoljeća političkih i društevnih promijena, iz dolaska nove generacije, koja nije da je bolja ili gora, nego je jednostavno drukčija, kao i svaka nova generacija kod nas i svugdje u svijetu moderne civilizacije.

Ovi naši opet gledaju sve kroz izričito pitanje mejdana, vojničkog oružanog ustanka, oružanih sukoba, trećeg svjetskog rata, pitanje komunizma i antikomunizma, pitanje istoka i zapada, i ne vide ni političkih ni društvenih promijena, koje uvjetuje budućnost i s kojima treba bezuvjetno računati. Isti ti naši dragi ljudi uvijek svaku moguću vanjsku vojnu situaciju bezuvjetno povezuju sa našim hrvatskim problemima, sa našim pravima, našim zaslugama u prošlosti, pa i jednostavnim našim željama za budućnost, jer da “nema rata bez Hrvata”, – i kako smo inače junaci i naš teretorij od odsudne važnosti, da brate: “kud će bez nas”, a “tko će protiv nas”. Mi smo se rugali nekada našim Crnogorcima, da su svaki svoj politički i strateški plan počimali sa kalkulacijom “nas u Rusa 200 milijuna”, ili sada nasljednici Jure Kastriota Skenderbega “Nas i Kineza 800 milijuna”. (U to vrijeme koministička Albanija je bila uski saveznik s komunističkom Kinom, jer se je želila zaštititi od prijetnje i opasnosti SSSR-a i Srba, mo.)

I ako je netko mogao ustvrditi “nemogućnost” takvog stava, to smo bili mi, hrvatski vojnici. Tu bi trebalo tražiti i izvore naše tragedije na Bleiburgu, pa i tragedije Bože Kavrana i drugova jer se mislilo na bitke i mejdane, na komunizam-antikomunizam, a nije se mislilo na ono što je uvjetovalo našu tragediju, tj. polotički rad, ili politički ambient, koji je manjkao za svaki djelatni odpor nakon 1945. godine u hrvatskim šumama i brdima, i koji nije imao političkih uvjeta ni u akciji Kavrana.

Zato smo i u pitanju nedavne Češke krize gledali samo na tenkove i računali odmah na intervenciju Amerike i zemalja “NATO”. Kako smo god “nemogućim” smatrali svaki evolutivni napredak komunizma prema jednom socijalnom humanizmu ili socijalnoj demokraciji, a što se ipak dogodilo u češkoj i donekle u Hrvatskoj, smatrali smo “nemogućim” da bi ruska vojska stvar riješila “tenkovskom demokracijom” – kako sam to napisao u zadnjem uvodniku u “OBRANI”.

Neznam do koje mjere su zadnji dogadjaji na granicama Jugoslavije pojačali moć imaginacije hrvatskog čovjeka da shvati realnu definiciju “mogućeg” i “nemogućeg” u politici. Meni je na pr. bilo sasma logično da su Rusi zahvatili oružjem u jedan politički proces, tj. vodili politiku “drugim sredstvima”, kako ju je definirao von Klausewitz i o čemu sam u svoje vrijeme pisao u “Vojnom Priručniku” u raznim člancima.

Isto smo opetovano govorili o tome da će se pokrenuti evolutivni proces u domovini. Danas je to stvarnost, ali kad smo mi to počeli tvrditi, trebalo je biti hrabar i izložiti se. Sjetite se samo uzvika jedne Buenosaireške revije: “kako se usude u Frankističkoj i Flangističkoj Španjolskoj ovako pisati”. I sada su tu “nove političko-strateške mogućnosti”, koje bi vrlo lako kod većine ljudi mogle biti žigosane kao “nemoguće”, a mnoge od nas će se žigosati kao komunističke agente, a da ni ne spomenem ono tko ima a tko nema “političkog ugleda” i “političke pameti”. (Pa to je ono što je u svojim izjavama u seriji “jugoslavenskih tajnih službi”, generalov ubojica Ilija Stanić i nastojao progurati u javnost, kako bi rasteretio svoju odgovornost za ubojstvo generala, a još i neke druge u to ubojstvo umješao, kako bi javnost zbunio i podvojio, mo. Otporaš.)

Pa ipak, pa makar to nama bilo drago ili ne, situacija je takva da mi moramo povući konzekvence iz nastale vojno-političke situacije, a jedna od tih je i potreba da podvrgnemo analizi stanje oko nas i kod nas, da nas i opet “nemoguće” stvari nebi stavile pred još “nemogućnije” posljedice.

Rusija će braniti i svoje stratežke interese čak i na uštrb svoje politike i sprovoditi će tenkovima “drugim sredstvima” svoju politiku na uštrb svoje komunističke ideologije, koju će pak nastojati širiti i politikom i onim “drugim sredstvima” (promidžba, hladni rat, gerila, lokani ili mali klasični ratovi), i ako ne imadne drugog izlaza i globalnim, klasičnim ili atomskim, ratom. Ta Rusija je na našim granicama. Ustaše su već jednom bacile u Dravu jednu Rusku pukovniju, a Poglavar Hrvatske Države je odbio prolaz Rusima na Jadran, pa i uz cijenu priznanja NDH., sa strane Rusa. Nismo babe vračare pa da sad postfactum nagadjamo šta bi bilo da smo Ruse pustili i prihvatili NDH u sklopu ruske strategije, te što bi bilo od Sredozemlja danas, da je Rusija imala jadran u rukama i našu Boku Kotorsku kao bazu za svoje atomske i druge podmornice, a za ledjima solidan hinterland od Hrvatske, Crne Gore i Albanije, tj. da se je mogao stvoriti naš san da spasimo Hrvatsku Državu, a Ruski san Petra Velikoga i Katrine, da izidju na topla mora. Ali ovoga puta je nazočna Rusija na Jadranu i Sredozemlju sa svojim ratnim brodovima, koje je “došlo” za vrijeme židovsko-arapskog rata (u lipnju 1967. a taj rat je pozna kao “šesto/dnevni” rat, mo. Otporaš) i “ostalo” ovdje te se kasnije o “pojačalo” i kako izgleda i “učvrstilo” u lukama Egipta, Alžira (Mazalquivir, velika baza bivše francuske flote na Sredozemlju, danas je u rukama Rusa) te možda i u Libiji i Sirijskoj obali, uz slobodni prolaz kroz Bosfor i Dardanelle i pasivnost Američke VI. Flote u Sredozemlju i okolnih naroda , koji sa ironijom svoj “Mare Nostrum” (naše more, mo) zovu “Mare Vestrum” (Vaše More). tj. Američko i Rusko. Kina bi teoretski i praktično mogla biti nazočna u Albaniji u bazama koje su u svoje vrijeme Rusi sebi izgradili i kasnije napustili. Logično je da sada Rusija želi dolinom Vardara iziči na Solun, a to znači priključenje Makedonije svom vijernom i najsolidnijem savezniku Bugarskoj, ali to znači i komadanje Jugoslavije.

Prema svemu Bugarska se sprema na akciju. Jake Radio postaje na samoj bugarskoj granici dan i noć obradjuju stanovništvo Makedonije, te “Kosova i Metohije”. Odakle i žurba da se samim Makedoncima prizna pravo na federaciju, jezik, crkvu i samoupravljanje, (i poznato je da je baš u tom nastalom metežu Makedonska Pravoslavna Crkva se odvojila, ovog puta za vjeke vjekova od srpske PC, mo. Otporaš) a Područje Srbije “Kosovo i Metohiji” kategoriju NOVE REPUBLIKE, koja bi isto federirala sa svojom albanskom zastavom, albanskim jezikom, albanskim ljudima i albanskim sudbinama, koje su na kraju krajeva, pripojenje matici zemlji, tj. Albaniji. Nedaju se više zvati Šćipteri, što je slično nazivu Gedže ili Vlasi, za Srbe.

Pokreću se Rusi, Bugari, Makedonci, – i naravno pokreću se Srbi, Rankovićevci, koji su uspjeli pokrenuti i nove “Protogeroviste” u formi grupa nesvijesnih ili prodanih Makedonaca, koji za srpske pare počimaju, otvorenim napadajima na Ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave HRVATE, na čitavi hrvatski narod, na sami pojam i ime Hrvat, navješćujući rat Hrvatima. To isto spada u “nemoguću mogućnost”, znamo da su u svoje vrijeme Bugarska (Makedonstvujući) i Srbija (Protogerovisti) vodili krvavi bratski rat izmedju tih frakcija i koji je paralizirao svaku djelatnost, a za volju tobožnje “Stare” i “Južne” Srbije!

U zadnja vremena dogodilo se više toga što naslućuje aktivnost tih novih “protogerovista” (čitaj Srba, mo) u službi Rankovićevaca, (Paris, Goteborg, Malmo, Sydney, pisanje novine Makedonija itd). Dogadjaju se sasma neočekivani dogadjaji, rekli bi “nemogući”, da u tučnjavi na jednoj strani stoje recimo “vječni saveznici” Hrvati i Makedonci, Ustaše i Mihajlovisti, – a na drugoj strani “Hrvatski Revolucionarci, Udbaši” i Makedonci – Protogerovisti-Rankovićevci i Ljotićevci, koji “čuvaju Jugoslaviju”..To je sve u teoriji zapadnog čovjeka u Americi, koji bi htio na Balkanu gledati očima američkog demokrate, sasma “nemoguće”, ali znamo iz prošlosti da je sve to ne samo “moguće” nego da se i odigravalo to, i još mnoge druge stvari, kao što će se i opet odigravati, a nama tek ostaje da postfactum i sa gorčinom komentiramo: “nemoguće” i “tko bi to bio rekao”.

Tako se dogadja i dogoditi će se da će mali konspiratori Balkana i opet driblati generalštabce bilo koje nacije, – ali će to plaćati narodi i medju njima i naš hrvatski narod. Ako bacimo jedan pogled na “hrvatske revolucionarne akcije” i na “slučaj Draganović” viditi ćemo, da smo samo slijedili, rekli bi, našu tradiciju neshvaćanja “nemogućih stvari”. Mi smo te dogadjaje ne samo pravilno ocjenili, nego i najavili. Jedni su nas shvatili, jedni nisu ali su nam vjerovali, treći su u pomanjkanju sigurna kormilara hrvatske politike u emigraciji i nama prilazili, četvrti su nemoćno slijegali ramenima i prepustili drugima taj “nemoguć” teret, peti su ostajali “kod svoga” u pomanjkanju snage da uoče činjenice, i umirali s tim svojim nostalgičnim i senilnim uvjerenjem, a bilo ih je i ima ih dosta, koji su rekli da sve to ni Gospodin Bog nebi razumio i povukli se u svoj mir, svoju obitelj, svoj usamljeni bunker, koji su davno Boga i Hrvatsku zaboravili u tudjini, nego govorimo samo o pozitivnim ili barem poštenim reakcijama naših ljudi.

Bili ste svjedoci našega stava, koji je upodpunjen sa nekoliko poruka na magnetofonskim vrpcama, o kojima ste mogli samo djelomično saznati iz nešega tiska. Nastojali smo biti konkretni mjesto apstraktnih bulažnjenja. Naišli smo na mnogo otvorenih ruku i sredca, ali i na povika: “Opet Maks”, i “Maks ne može”, i mnogo toga, što nije potrebno prenašati, analizirati i podvrgavati kritici.

Istina bilo je i takvih, koji su sve svoje negativne ocjene moje osobe završavali sa rečenicom: “Doći će njegovo vrijeme” i “trebati ćemo mi Maksa”. Pa dobro, rekao bih, to je vrijeme došlo i treba se iznova baviti "neugodnim hrvatskim poslovima”, koji su redovno u svojem pozitivnim aspektima bili iskorišćavani po našim političkim predvodnicima, a u negativnim aspketima padali osobno na moja ledja.

Iz gornjih razloga mi smo izvršili reorganizaciju struktura Odpora i stvorili “VANJSKI FRONT ODPORA” koji će, ako Bog da, brzo prohodati svojim vlastitim nogama i često vezan uz sve ono što bi mogli nazvati “DRINAPRESS”, a koju djelatnost mislimo izdvojiti od djelatnosti “DOMOVINSKOG FRONTA” ili “POKRETA ODPORA”, gdje moraju doći do izražaja, kako u unutarnjim hrvatskim odnosima, tako i u vanjsko-političkoj koncepciji, elementi “nemogući” za bilo kakvi tretman u emigraciji, u zemljama, gdje se u dobroj obitelji ne govori ni o Fidelu Kastru, ni o Titu, ni Maksu, ni o logorima, ni o humanom socijalizmu, kao što se ne govori o prostituciji, homoseksualcima, popovima-gerilcima, oženjenim kanonicima i vambračnoj djeci.

Pokrenuli smo jedno vojno djelovanje “neugodnih poslova”, koji mogu izgledati “nemogući”, ali koji su, možda i najbitniji dio hrvatskih napora za izvojevanje hrvatske nezavisnosti.

“Gdje si Maksu” – znao sam čuti i čitati od mnogih! Ali tu smo i opet u problemu politike, a ne četovanja. Ja sam kao dijete otišao u “Pravašku Radničku Omladinu” i kasnije u “vojno-revolucionarnu bazu. – Jankapustu. O mojim pogreškama i grijesima mnogo se raspravljalo i pisalo i mnogo toga ostalo za napisati, a ako je napisano, (napisano je dosta toga, mo) za objelodaniti. Čitavu istinu zna samo nekoliko ispovjednika (dakle svećenika, mo) i Svemogići Sudac griješnika i ispovjednika, tužitelja i tuženih, pa ostavimo i to po strani, jer nećemo ništa definitvna ustanoviti. Ali ostaju problemi, koji su službeno po većini proglašeni “nemogućima”, a neslužbeno prepušteni “Maksu na nadležnost”. Jedan maldi intelektualc pokrenuo je bio jednu novinu i u njoj napisao: “da je ijedan od nas rekao ono, što je rekao Drinjanin, bili bi nas proglasili komunistima”. Pa ipak na kraju je i on pošao Maksovim stopama, i rekao, ali previše kasno, a da bi bio dobio naslov “pametna heroja”. Ne, niti je Maks komunistia, niti treba da to bude, niti bi bilo pametno takvim se predstavljati, jer baš kao takav ne bih imao šta reći. Ali kao hrvatski nacionalista, stari borac za Hrvarsku Državu i kao antikomunista, kao hrvatski vojnik, konspirativac, mogao bi biti koristan.

Ponavljam da ne tražim pristaše, jer ih nikad nisam imao, želio, ni trebao. Nisam političar, nego borac, pa neka svaki od Vas toj mojoj boračkoj kategoriji dade kakvu hoće nijansu. Tu ništa ili malo znači neki čin, javna priznanja ili javna napadanja. Tome ste bili svjedoci. Prenemaganja, zapomaganja, proklinjanja, zaklinjanja, plač i blačenje, niti su mene skrenuli s puta, niti su spriječili druge da me u borbi slijede. Što bude više “nemogućih” problema, što jači bude Ranković. što mahnitije stanje i ambijent, što bučniji četnici i srbokomunisti, što pasivniji i dekadantniji “zapad”, to će suze manje vrijediti.

U Katangi se interveniralo radi rudače urana za pravljenje atomskih bombi. Onda su Uj. Nacije “mogle” intervenirati i intervenirale su. U Biafri kolju dvevno stotine i umiru desetci tisuća . Umire jedan narod, ali je “nemoguće” intervenirati, jer su svi interesirani u petroleju NIGERIE i uloženim kapitalima. Česi su prepušteni Rusima u Yalti, a sve drugo je prenemaganje i zapomaganje. Dubček to mora riješiti u Moskvi i tamo je otišao, iako zna da je “moguće” da se ne vrati. I kao što to može biti “moguće” i mnogom od nas, pa i Maksu, koji se htjedne baviti “nemogućim” poslovima. Zato se ovim pismom obraćam i predstavnicima onih, koji mi niječu bilo kakvu katagoriju, ali dopuštaju “da će doći Maksovo vrijeme”.

Ja im velim: tu je to vrijeme i treba se požuriti, da ne prodje. (Ovo, nazovimo ga “Maksovo vrijeme”, je uistinu donekle, urodilo plodom Hrvatskim Proljećem, koje je počelo najprije Deklaracijom Hrvatskog Književnog jezika 1967., pokretanje časopisa Hrvatskih Samostalnih Pisaca TIN UJEVIĆ i HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST 1968/69., Hrvatski Tjednik 1970., pomol hrvatskog slobodnog govora, što je sve skupa rezultiralo SJEDNICOM KARAĐORĐEVO prosinac 1971., mo. Otporaš.) Neću zalaziti u tehničke detalje, jer ne spada u okvir ovog pisma, nego govorim načelno: jeste li voljni pomoći taj rad. AKO JESTE, POMOZITE, AKO TREBA DA SE OGRADJUJETE, OGRADITE SE I TAKO SI OSIGURAJTE ALIBI.

Pred par dana najnoviju interpretaciju jednog njemačkog komičara o razlozima izgubljena rata. on je naime pozvao publiku da digne ruku svaki onaj koji je bio u ratu protiv Rusa, Engleza, Francuza i Amerikanaca. Naravno nitko nije digao ruku. “Eto, sada znate zašto smo izgubili rat, jer na fronti smo bilo samo ja i Hitler”. Tako nešto se dogadja i samnom. Iznimka je bio Veliki Stepinac, koji niti je nijekao svoje veze sa mnom, niti me se htio odreći pred sudom. Ali, naravno, to je bio Stepinac…

Ljudi koji će Vam uručiti ovo moje pismo biti će diskretni. Oni su i pouzdani. Ako možete, pomozite nas materijalno, dajte svoj obol, jer bez sredstava ne može se voditi nikakva politika, a najmanje ona “nemoguća”. Mi smo stigli pred “PRVI KORAK” i idemo na svaki način. Ljudi Odpora će i nadalje raditi u novim oblicima i nastojati hrvatskim konspirativnim potezima dati političku podršku u koliko je to potrebno radi državotvornog karaktera. “Čupavci” (0vdje general misli na studente koji su pokrenuli masovne štrajkove po cijelom svijetu, a većina njih, ako ne i svi, imali su dugu kosu, pa je izgledalo kao da pred sobom vidiš čopor skitnica, mo. Otporaš.) se bune radi bune, a mi se borimo radi Hrvatske Države. Bez toga sva nastojanja ne bi imala smisla. Kada je trebalo boriti se protivu komunizma, ja sam se borio. Nije to tajna za nikoga a najmanje za komuniste. I baš zato može imati stanovite vrijednosti ruka pomirnica hrvatskim konunistima za suradnju u rušenju Jugoslavije. (Ovdje general misli na “PORUKA IZMIRENJA” koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964. strana 18-21, mo) Tako, a ne obratno, tj. da njima treba suprostaviti ljude “čiste kao ljiljan”, koji u životu ni “mrava zgazili nisu”. Za vrijeme rata, kako je mnogima od Vas poznato, ja sam vodio rat sa četnicima za svoj račun i onda, kada je Hrvatska Vlada s njima pregovarala, ili su to činili pojedini Ministri ili predstavnici pojedinih institucija lokalnog značenja . Nakon što je general Djukić, zamjenik Draže Mihailovića, dobio od Vlade i Vojnih vlasti dozvolu za prelaz za sebe i svoje ljude, on je tražio tada od Poglavnika, da razgovara sa mnom, i da od mene dobije potvrdu tih ugovora, jer: “prošli su slobodno oni, koji su imali njegovu privolu, i bez dozvole Vlade, a nisu prošli oni, koji su imali samo Vlade i Njemaca”. Komunisti u danom času mogu (i ne moraju) rešpektirati ljude, koji su se protiv njih borili baš zato, jer bi to i opet mogli činiti, a malo ili ništa su rešpektirali one, koji se nisu borili, jer se njih ne trebaju bojati. Vidi u Češkoj, gdje su ušle madžarske divizije onog istog Kadara, koji je prije Nadyove bune ležao kao “kao madžarski komunista” u zatvorima počupanih nokata. One iste divizije koje su se 1956. borile protiv Rusa i bile napuštene od Zapada! I još bi te divizije mogli vidjeti ne samo na granicama, nego i na području Jugoslavije.

Finska se je kao mala borila protiv Rusije, bila je pobjedjena, ali je danas slobodna i priznata od Rusije. Mnogo bolje nego Češka, koja je dva puta postala slobodna i dva puta slobodu izgubila a da hitca opalila nije.

Pojava ruskih snaga nije dovoljna, čak ni samo rušenje Jugoslavije i komunističkog režima. Ništa definitivna nema u povijesti naroda. Ogromni blokovi jesu i ostaju jedni na suprot drugima. Tako i u Hrvatskoj (bilo kakvoj) ostaje problem komunista, antikomunista i ne komunista, (KAKVA DOBRA PRONICLJIVOST I ISTINA JE IZREČENA U OVIM GENERALOVIM RIJEČIMA, ŠTO SE I DANAS MOŽE OČITOVATI U POLITIKI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, mo) i nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat, jer ga nema. Ali ako želimo da nas se smatra ozbiljnim političkim ljudima, potrebno je zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih ruka u ovim časovima. Eto, tu smo. Ni na jednoj strani nema ukrućene monolitnosti, jer se i Rusima bune njihovi sateliti, i Amerikancima njihovi. Svi problemi, pa kako god se riješe, ostaju permanentni za dugo vremena. Ali narod koji želi svoju slobodu, mora voditi borbu za svoju nezavisnost i unutar nezavisnosti za svoju dobrobit, bez obzira sjene tenkova velikih potencija ili ravnoteže atomskog straha kod sviju. Jedino što se ne može jest ono Mačekovo “Bumo vidili” jer ništa viditi nećemo, doli tragedije svoga naroda i svoje vlastite impotencije, koju skrivamo za tobožnje načelne i taktičke stavove, koji pokrivaju prostotu i golotinju vlastitih i osobnih interesa, komoditeta i često kukavičluka.

U takovu djelatnost valja ubrojiti i skrivanje za krilaticu da će “narod sprovesti svoje oslobodjenje”. Da, ali onda neće trebati onih, ni iz Domovine ni iz emigracije, koji nastoje govoriti u ime naroda, kojega su prepustili samome sebi.

I na kraju: što vrijedi Maks, ili netko drugi, što vrijedi ili ne vrijedi, reći će ono što u budućnosti učinimo ili propustimo učiniti. Reklo se mnogo o mojim ambicijama. Da, od najranijeg mojega djetinstva, tjerala me ambicija ulaska u povijest moga naroda. Ovu je probudio fra. Leon Petrović, koji je nas djake vodao po ruševinama naše slave i govorio nam o hrvatskoj veličini i budučnosti. I sada mislim na tu budućnost, koja će nas svrstati prema tome kako znadnemo ne samo sprovesti, nego i završiti jedan život. (E, dragi naš generale kako ti nas vodaš kroz borbu i borbe za NDH i kroz razne primjere i razne načine kako se međusobno izmiriti, oprostiti jedan drugome, i svi zajedno u jedna ROV ZA JEDNU NAM HRVATSKU! PISMO HRVATSKIM ELITAMA za nas mlađe mnogo znači. mo. Otpotaš.)

Svijestan sam činjenice da unatoč svega nisam osoba rekli bi “prihvatljiva” za zapad. Nu recite mi nakon iskrena ispita savjesti što se krije iza velikih “veličina”, iza zavjese koju vlade, vojske, promidžba, institucije, pa i povijest, montiraju o pojedinim velikim ljudima, a da ne padamo tako nisko i konzultiramo lakaje, kućne sluge, pa i supruge i punice. Pa i ono što jest u pobjedama uvijek izgleda drugačije, a u porazu drukčije. Iza gloriosnih figura, medelja, zlatnih gumba, pripremljenih biografija, retuširanih stranica, moralnih veličina, čvrstine, karaktera i drugih vrlina, obično ima mnogo a nekada i previše mizerije, kruhoborstva, oportiniteta, svakidašnje sivosti, (u ovomo slučaju “svakidašnje sivosti” bi nekako moglo značilo kao:”svakodnevne nakićenosti, mo) prosječne kulture, pa i nepismenosti. Tin Ujević bi rekao da se daju nagrade ne za “pismenost”, nego “protiv pismenosti”.

(KANA, br. 5. 24 svibnja 1972. na stranici 44 donosi slijedeći opis kojeg bi se moglo, donekle, usporediti o gore navedenim pretjerivanjma i lažima o kojim general Drinjanin piše:

“LAŽ. Zovem se Laž. Odmah po stvaranju svijeta krenula sam s Istinom u Svijet, u šetnju. Put nije bio lagan. Najednom smo došli do neke rijeke. Hoćemo li se ovdje okupati – pitala sam Istinu. I Ona je pristala. I dok se Istina bezbrižno skinula i kupala, ja sam smislila plan. Žurno sam se vratila do obale i ukrala joj haljine. Ona je ostala sama, gola golceta. Odtada se krećem svijetom obučena u Njene haljine i kitim se Njenim perjem, a Ona se potucava svijetom gola, siromašna, bez šarma i privlačnosti. Kažu ljudi da se opasno širim svijetom. Moj je jedini saveznik starh. Nastanio se u svakome više ili manje. Najbolje uspjevamo izdaleka. Naša je najbolja publika masa. Imamo mi i svoje aktiviste. Vrlo su nam odani. Ima ih mnogo, veoma mnogo…” Tako to kaže KANA odmah iza Hrvatskog Proljeća i Bugojanske Akcije Finex 72. 1972., mo. Otporaš)

Da samo znate koliko se je “velikih ljudi” mizerno prodavalo ne za spasiti život, ili nekoga svoga, nego i za zdjelu čorbe ili komad kruha. Bilo je toga i kod nas, i na drugoj strani, a ne govorimo o najbjednijima, koji nisu bili ni na jednoj strani, i koji nisu poznavali granica ljudske mizerije, koju nije mogao zamisliti ni tragični De Vigny, (Plemić, Alferd de Vigny (1797-1863) francuski pisac, mo) koji je pisao o veličinama i podložnostima, (mizeriji), vojnog zvanja. I to sve kada se ratuje na zapadu i u klasičnim ratovima. Ali ratovati sa Srbima, sa četnicima, na Balkanu i usred gradjanskog rata, gdje smo divljali dobri i zli, pet i šest raznih vojska i u vrtlogu ideoloških borbi i upotrebljavajući metode partizanskog rata.

Ne, nisam htio sebe pravdati, jer sam mogao to učiniti i u listovima koje sam stvorio, nego sada pišem da bi hrvatske elite promislile na sve ono što nas dijeli, a medju time je i često hipoteka “grijeha hrvatske revolucije”. Nisam mislio revalorizirati te jade, niti ih braniti same po sebi, nego sam nabrojio nekoliko “olakotnih okolnosti” koje bi se davno zaboravile da smo rat dobili. Nismo ni mi tako zli, niti su tako oni “veliki”, koje bi mnogi od Vas rado gledali na čelu hrvatskih vojnika.

U redu tih misli treba imati u vidu i još jednu činjenicu: da sam ja bio jedan od onih, koji se nije skrivao za ledja šefova, iz naših redova nestalih odgovornih ljudi, iako sam to mogao. Mislim da će ipak trebati radi povijestne istine govoriti i o tome, pa ako ikada trebadne, ja neću bježati iz moga djela odgovornosti zato, jer to nikome nebi koristilo, a njamanje Hrvatskoj. Negdje je mislim Leon VIII. napisao da bi svako pisanje povijesti trebala voditi dva osnovna zakona: ne lagati u namjeri da se čovjek predstavi boljim nego jest i drugo, ne imati nikada straha u kazivanju istine, iako osobno nije ugodna. Mogli ste vidjeti na pr. da se nisam branio u pogledu odgovornosti za Vokića i Lorkovića, i dočekao vrijeme da se je ustanovilo da nemam nikakve krivnje, da ih nisam ni zatvarao, ni sudio, ni tjerao, ni ubio.

(Napomena: Iako sam već o tome iznio tko je ubio i kada ministre NDH, Vokića i Lorkovića, ipak ću u idućem opisu, koji će biti kraj ovoga pisma, napisti tko ih je ubio. PISMO HRVATSKIM ELITAMA (Kako sam rekao u prošlom opisu da ću navesti podatak tko je ubio ministre NDH Antu Vokića i dra. Mladena Lorkovića. Taj podatak se nalazi u novini OBRANA br. 150, travanj 1971. Pošto sam to već iznio u detalje u prošlim opisima, ovdje ću samo navesti izvor i ime počinitelja. Njegovo je ime Mijo Grabovac iz Proložca kod Imotskog. Ovu informaciju je službeno saopćio Mirko Čavić, a državni bilježnik Republike Argentine potvrdio 12 prosinca 1959. godine u Cordoba, Republica Argentina. Mo. Otporaš.)

Mogao bih lako nastaviti pokazujući prstom na žive i mrtve, na zakone, herarhije, itd. ali to neću uiniti. Neću to ni u novom karaku pri vodjenju “neugodnih poslova” tj. u pokušaju da neutraliziramo stare i privedemo Hrvatskoj, kroatiziramo, mlade hrvatske komuniste i njihove suputnike, što je odgovoran i “neugodan posao”. Možete svi biti sigurni, da se neću skrivati za druge, ni prebacivati krivnje, kao što ljudi često čine, nego ću znati snašati odgovornost, biti dosljedan prošlosti i misiji, koju mi nitko nije navalio na ledja, doli ja sam sebi. Kao što sam uvijek nastojao sačuvati slobodu vlastitog duha, znao sam biti vjeran i jednoj ekipi ljudi s kojima mislim da mogu nešto učiniti za Hrvatsku. Nova vremena, novi zahtjevi, novi ljudi, nove tehnike. Ta se sloboda unutarnjeg duha može sačuvati u svojoj nutrini i onda kada se prema vani mora prividno sklapati kompromise. Ne ulazim u ovu igru bez unutarnje rezerve i opreza. Ne znam dali sam uspio izraziti što sam htio, ovako na brzinu, jer se radi o jednom pismu, a imam slab običaj, da sve pišem na brzinu i skorom nikada, već i radi pomanjkanja vremena, nikada ne korigiram. Ako sam uspio, bit će mi drago, a ako ne, ništa Vi izgubili niste.

Samo još jedan konkretni primjer, kako je teško boriti se na više frontova odjednom: u Australiji su naši tragali za jednim previše bučnim vikačem i “superrevolucionarcem”, koji je proglasio izdajnikom svakog tko nije voljan dati svoje uštede u “fond za revoluciju”. Kad su imali dosta podataka izvršili su mu premetačinu i ustanovili ne samo da je Udbaš, nego k tome i Srbin, sa regularnim posošom Jugoslavije, s kojim je putovao od zemlje do zemlje, a onda “nestajao” i uz pomoć infiltriranih Udbaša bio uvijek prihvaćen kao hrvatski “robijaš”, “mučenik”, “heroj”, i naravno “organizator revolucionaraca”. I kad su ga progledali, izvadio bi iz kufera svoj pasoš, išao dalje i izlazio na sunce pod drugim imenom, na drugom mjestu, i u drugoj organizaciji. Moga bih Vam nabrojiti stotinjak takvih ili sličnih dogadjaja, sa konkretnim podatcima, imenima, datumima itd. Nu kome nisu dosta ove činjenice, neće ni deset sličnih.

Koristim ova priliku da vam kažem nekoliko intimnih riječi o "hrvtaskim komunistima". Dobar dio vas je uvjeren da je na mjestu ona naša bosanska, iako vulgarna izreka, da se “ne može iz govana pitu napraviti”. Tu bih htio odmah nadodati, da kada se govori o “komunistima” uopće, trebalo bi postaviti najprije jedno pitanje: što je komunizam, odnosno što je tko tražio u komunizmu, pa de se odgovori na pitanje: tko je, ili nije komunista, a onda opet unutar samog pojma: kakve vrsti je komunista, koliko je uvjerenja, koliko oportunista, koliko iz kukavičluka, koliko iz “klasnih” razloga, koliko pak iz same činjenice rata, gdje smo svi bili nekamo svrstani i kad to nismo htjeli. Sjećam se i nikada neću zaboraviti, da smo jednom zgodom jedna grupa svih dužnostnika sigurnosti obilazili zatvore “ustaškog stožera”, improviziranih zatvora improviziranih institucija. Kod jednog zatvorenika, radnika iz Like, kao optužba stajalo je da je u jednoj brijačnici rekao da “bi trebalo sabotirati komunizam”.

U onim blaženim vremenima euforije i prodiranja prema Harkovu nekome se činilo da je to komunistčka propaganda, pa čovjeka zgrabili, prebili i doveli ga u zatvor, gdje je mjesecima ležao “radi sumnje komunističke propagande”. Kasnije je jedan čovjek pao u borbama na Kordunu kao član Ustških Pripremnih Bojna, a njegov slučaj često spominjan kao karakterističan čega se sve može dogoditi za vrijeme jednog rata, rata-revolucije. Osim toga svi mi znamo da je u svoje vrijeme svaki isticaj socijalnih prava bio skršen kao “komunizam”, i da su najuspješniji antikomunisti postali iz razuvjerenih komunista, ali da su mnogi komunisti to postali, jer smo ih tamo gurnuli. Generalizirati danas o tome značilo bi isto što i govoriti o “ustašama”, o “nastašama” i “pristašama”. Tko je sve bio Ustaša? Moramo zato i u tom pogledu stvoriti jasnije definicije. I kad smo već ustanovili za koga da je “komunista-komunista”, kao što smo nekoć dobru kafu morali zvati “kafe-kafe” za razliku samo od “kafe”, koja nije bila kafa, i k tome još uvijek praviti razliku medju starima i mladima, gdje stari komunisti traže u našim Srbima svoju životnu sigurnost, a mladi zaziru od istih i drugih, – ali možada više još od nas, tj. “ustaša”, “fašista”, “klerofašista”, “nacionalista” ili kako su nas već klasificirali. Još jednom molim da ovih par riječi shvatite kao jedan intimni razgovor ili osobno pismo. U to ime ja Vas, postovani gospodine i hrvatski brate, pozdravljam uz naš vojnički pozdrav general Drinjanin. Ispod je generalov potpis i grb Odpora. Ovo pismo je poslato pod brojem 00045 Boži Čuvalu.

Prepisao MB Otporaš

Pročitajte više na http://kamenjar.com/pismo-hrvatskim-...aksa-luburica/, Kamenjar

30-12-2015 10:16#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NEKOLIKO MISLI O DESETOM TRAVNJU

http://www.gradjanska-akcija-officia...-o-10-travnja/

Subject: Časopis OTPOR br. 1/2 1989

- N E K O L I K O  M I S L I  O  D E S E T O M  T R A V NJ U -

Časopis "OTPOR", glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, br. 1-2, 1989.

(Neki nakako shvatiti da se ne može sve objasniti običnom puku u par rečenica, pa ljubomorno gunđaju na one koji imaju volje pisati za njih romane iz prošlosti hrvatske povijesti. Ali ti romani su neophodni da bi ljudi dobili potrebne informacije o nečemu što ne znaju ili što nisu smijeli znati a trebaju znati; pa naravno da se sve može objasniti u tri rečenice, ali to nije poenta. Poenta je da se čitatelju prikaže čim bolje tematika i približi ga se istini o kojoj se želi pričati. A onda je u tom slučaju potrebno malo više i truda, odnosno volje - a ja sve to imam i na izvoz - za napisati štivo koje će čitatelju dati do znanja o čemu se radi.

Ovdje se radi o najdržavotvornijem hrvatskom državnom prazniku u hrvatskoj povijesti, DESETI TRAVNJA 1941., dan slave svih poraza, dan ponosa, dan divljenja, dan utjehe i nade, dan sporova i nesuglasica itd. Mi u emigraciji smo taj dan slavili sa velikim ponosom i zanosom, svaki u svojoj stranačkoj i političkoj sredini. Nekada i na istom mjestu su znale biti i po tri proslave dana hrvatske državnosti DESETI TRAVNJA, ali se je slavilo i davalo se veliko priznanje tom hrvatskom državnom prazniku. Reklo bi se da su taj praznik svi svojetali ali svaki na svoj način. Sjećam se, i to vrlo dobro, kada je gosp. Ivica Penavić iz Chicaga, član Hrvatske Republikanske Stranke, došao u San Jose, Californija, u ime svoje stranke - HRS - održati govor za DESETI TRAVNJA 1976. godine, da u tom svojem stranačkom govoru nije uopće spomenuo stvaraoca DESETOG TRAVNJA Poglavnika dra. Antu Pavelića. Tada je iz svojih starčkih i invaldinskih kolica Mate Kapulica, član Ustaškog Pokreta od 5 siječnja 1935. godine, (Izvor: Pavelić i Ustaše, st. 558, Bogdan Krizman, Globus; Zagreb., se digao i plačući rekao: Sram vas budi. Govorite o DESETOM TRAVNJU a da Poglavnika niste spomenuli. To je isto slaviti Uskrs a ne spomenuti Isusovo ime, slaviti Deseti Travnja a ne spomenuti Poglavnikovo ime.

U svim hrvatskim državotvornim sredinama se je na jedan ili drugi način slavio DESETI TRAVNJA, i svi su imali hrvatskog osjećaja osim Hrvata jugoslavenske orijentacije. To sam imao priliku iskusiti u mojim putovanjima duž Amerike i Kanade kao Kontinentalni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. Nastojao sam ih razumijeti, jer sam uvijek imao pred očima i u svijesti generala DRINJANINA "PORUKLA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964., st. 18-21. Kao Pročelnik HNO više sam mislio na ove labave Hrvate kako ih povratiti na stazu hrvatstva i upravo poradi njih sam napisao ovo "NEKOLIKO MISLI O DESETOM TRAVNJU".

Danas je utorak 29 prosinca 2015., dakle skoro 27 godina od ovoga opisa a pošto se približava dan hrvatske državnosti DESTI TRAVNJA, prilažem ovaj opis iz časopisa OTPORA za sve zgode, za sve praline i za sve Hrvatice i Hrvate. Mile Boban, Otporaš.)

N E K O L I K O  M I S L I  O  D E S E T O M  T R A V NJ U.

Mnogo se je reklo i pisalo o Desetom Travnju, ali najmanje se je reklo o njemu ono što je On uistinu. Mnogi su iskrivljivali pravi Njegov smisao i značenje. Jugoslaveni, svih bona, Ga svim sredstvima nastoje prešutiti. U mnogim svjetskom enciklopedijama o njemu ni riječi. Čini mi se da su mnoge - ako ne sve - te Enciklopedije koje pišu o povijesti Drugod svjetskog rata, tisane na temelju dnevnika grofa Ciana, koji sve bilježio do 8 travnja 1941., te se tada "razbolio" u Ljubljani do 12 travnja i nije mogao pisati svoj dnevnik, tako, navodno, da u njegovu dnevniku nama ništa o Desetom Travnju.

Jedna indijaaka stara legenda kaže da su nekada svi ljudi bili bogovi, ali da su ti ljudi mnogo griješili i zloupotrebljavali te svoje bogove. Tada je Brahma, bog svih bogova, odlučio božicu - njihovu svetinju - sakriti negdje tako da ju čovjek ne može više zloupotrebljavati. "Zakopat ćemo ju duboko u zemlju", savjetovaše ostali bogovi. "No", kaže Brahma, "jer će ju čovjek pronaći i otkopati". "Onda ćemo ju potopiti u najdublji ocean", savjetovaše oni. "No" kaže Brahma, jer će čovjek naučiti roniti i pronaći ju na dun ocean". "Onda ju sakrijmo na vrh najvećeg brad na svijetu", opet savjetovaše ostali bogovi. "No", kaže opet Brahma, jer će čovjek jedno dana uspjeti popeti se na taj najviši vrh i pronaći našu božicu". "Onda mi ne znamo gdje ju sakriti", potišteno kažu ostali bogovi. "Ja ću van reći gdje ćemo ju sakriti", kale Brahma. "Sakrit ćemo ju u srcs samosa čovjeka, tako da ju svaki pojedinac nosi u sebi dok je god živ i da ju čuva kao svoju svetinju".

Tako neka bude i sa IDEJOM DESETOG TRAVNJA. Neprijatelj ju je zloupotrebljavao a on a se sakrila u srca svih Hrvata, i onih koji to otvoreno ispoljavaju kao i kod onih koji svojom šutnjom manifestiraju ideju Desetog Travnja, jer i jedni i drug znaju da:

1. ) DESETI TRAVNJA

je temeljni PROGRAM svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA je ETATIZAM,

tj. načelo koje teži za tim da se proširi što je moguće više utjecaj i

idea hravtske Države na svim područjima narodnog života!

3.) DESETI TRAVNJA

je dialog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA

nije stranka, organizacija ili osoba.

DESETI TRAVNJA je PUT I CILJ!

5.) DESETI TRAVNJA

je kontroverzan samo neprijatelju hrvatske!

6.) DESETI TRAVNJA je EVOLUTIVAN

jer neprekidno i sustain se razvija s nižih k višim oblicima nacionalizma!

7.) DESETI TRAVNJA je REVOLUCIONARAN

jer ne poznaje norm, sustave, niti ima oči ni sat.

On gaze preko staroga i stvara novo!

8.) DESETI TRAVNJA

je škola i hrvatskim nacionalistima kao i hrvatskim komunistima i

svim drugima kako se nebi ponovila pogriješka iz prošlosti!

9.) DESETI TRAVNJA

je nazočan gdje god se govori o Hrvatskoj!

10.) DESETI TRAVNJA

je mobilizacija svih građana Hrvatske!

11.) DESETI TRAVNJA

nije Ustaški nego Hrvatski iako Jugoslaveni i neke današnje nastaše tvrde

da je DESETI TRAVNJA samo Ustaški!

12.) DESETI TRAVNJA

je odgovor na prošle, sadašnje i buduće elevate protiv Hrvata!

13.) DESETI TRAVNJA je ODRAZ svih:

prošlih, sadašnjih i budućih htijenja za vlastitom HRVATSKOM DRŽAVOM!

14.) DESETI TRAVNJA

je zauvijek pripojio Bosnu i hercegovinu u maticu Hrvatske Države!

15.) DESETI TRAVNJA

je najsvijetliji dio hrvatske povijesti!

16.) DESETI TRAVNJA

je okrunio sve hrvatske poraze i pobjede;

naplatio sve hrvatske mučenike koji su pali za ideju Hrvatske Države!

17.) DESETI TRAVNJA

je socijalan na bazi slobodne izmjene privatnog vlasništva,

za razliku "socijalističkog proleterijata", odnosno "radničke klase"!

18.) DESETI TRAVNJA

je politički i jamči svojim građanima: nacionalnu, vjersku, političku, kulturnu,

gospodarsku slobodu i sigurnost, poštivanje prava čovjeka i njegove osobe!

19.) DESETI TRAVNJA

je demokratski jer je izraz temeljnih principa demokracije koji jamči

jednakost svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA

je integracija svih građana Hrvatske!

21.) DESETI TRAVNJA       

je uzor Hrvatske Slobode!

22.) DESETI TRAVNJA      

je poziv na nacionalnu svijest i Dostojanstvo!

23.) DESETI TRAVNJA      

je INDEKS svih hrvatskih potreba i želja!

24.) DESETI TRAVNJA      

je GRANICA NA DRINI!

25.) DESTI TRAVNJA je DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!

Pročelnik Mile Boban.

02-01-2016 14:27#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ŽIVO DJELO MAKSA LUBURIĆA - MIŠKA MASLAČA U CHICAGU

30 TRAVNJA 1989. (drug (2) dio)

Budući da je OBRANA imala važan položaj i uglavnom najgoreg hrvatskog neprijatelja, zato su i okršaji bili najžešći. Najvažnije i za povijest vrijednije bitke , a koje je hrvatski narod i kroz pjesme opjevao, odvijale su se na Kozari, Ljevče polju, na Ivan planing i ooo Banjaluke. Ove a i druge borbe vraćaju povjerenje hrvatskome narodu u vlastitu snagu, a isto tako daju neprijatelju do znanja, da i Hrvati znaju mako se treba boriti i kako se praktično primjenjuje on a Poglavnikova: "Na ljutu rani, ljutu travu".

Što je rat više odmicao, sve je postojalo očitije da će naši himbeni saveznici rat izgubiti, te da će s njima zajedno i Hrvatska biti prisiljena na golgotu. Bilo je mnogo pokušaja i idea za spašavanje što je samo onda spašavajuće izgledalo. Kada je pukka vijest da će se saveznici iskrcati na hrvatsku obalu, Maks Luburić bio je spreman da se sa svojim vodećim kadrom uputi njima u susret te uz dobrovoljno samokažnjavanje pokuša spasti Hrvatsku i njezinu vladu u Zagrebu, prihvaćajuću svu odgovornost tijekom cijeloga rata na sebe i na svoje suborn. Još jedna ovakva mogućnost bila je planirana nakon neuspjelog puča Lorković-Vokić i o kojoj je kasnije Maks pisao…AKO BI WEHRMACHT I ABWEHR, TO JEST NAMA NESKLONA OBAVIJEŠTAJNA SLUŽBA VOJSKE, POKRENULA PROTIV NAS NEKE SNAGE, I AKO NE BI BILO MOGUĆNOSTI DA SE ODUPREMO NAŠIM SNAGAMA I UZ POMOĆ NJEMACA, KOJI SU S NAMA MISLILI, ILI S NAMA MISLILI SPASITI SVOJE GLAVE, ONDA BI MI IŠLI U ŠUMU I POVELI BI SA SOBOM: POGLAVNIKA, DR. MAČEKA, DŽAFERBEGA KULENOCIĆA I DRUGE PA TO ONI HTJELI ILI NE. IZ ŠUME BI ONDA PODUZELI KORAKE ZA SPAŠAVANJE HRVATSKE DRŽAVE PREMA MOGUĆNOSTIMA KOJE BI NAMA BILE UKAZANE, ILI PREMA STANJU KOJE BI USPJELI STVORITI. VEĆ OD DOBA RIMSKOG UGOVORA U NAŠIM RAZGOVORIMA: MOŠKOV-LUBURIĆ POSTOJALA JE UVIJEK JEDNA ALTERNATIVA: ODLAZAK U ŠUME I BRDA.

Rat se primiče kraju, i hrvatska nepobjediva vojna niže i dalje pobjede i unatoč svemu tome, što je bilo vidljivo, da će pogubno završiti za Hrvatsku. U ožujku 1944. g. tada već general, Maks Luburić dobiva zapovijed da preuzme VRHOVNO ZAPOVJEDNIŠTVO JUŽNOG BOJIŠTA. U TU SAM SVRHU - piše dalje Maks - VEĆ BIO ORGANIZIRAO HRVATSKI NARODNI OTPOR, I TREBAO OSTATI IZA LINIJA, DOK BI MOŠKOV PRIHVATIO ONE SNAGE KOJE BI SE UPUTILE PREMA ZAGREBU. JA SAM USPIO - nastavlja dalje Maks - ODRŽATI FRONT NA IVANU, - I KAD JE ČITAVA BOSNA I HERCEGOVINA BILA VOLJNA PASTI NA IVANU DA BI SPASILA HRVATSKU DRŽAVU, BIO SAM POZVAN U ZAGREB, JER NISAM HTIO NAPUSTITI IVAN SEDLA, TE ZADNJE BRANE ŠTO JU JE IMALA HRVATSKA DRŽAVA. Na putu za Zagreb doživljava zrakoplovnu nezgodu i s potresom mozga završava na Rebro bolinici. Osvješćuje se nekoliko dana nakon udesa, a u isto vrijeme je data zapovijed za napuštanje položaja na Ivanu i povlačenje prema Zagrebu.

Još u toku pripremanja puča Poglavnik daje nalog Generalu Luburiću da stvori plan za obranu Zagreba. LOGIČNO JE DA JE ZA JEDAN TAKAV PLAN - pisao je o tome Maks - TREBALO MISLITI I NA RAZNE ZGRADE I INSTITUCIJE KOJE SU PRIPADALE CRKVI, ALI TO JE RIJEŠENO BEZ VEĆI POTEŠKOĆA. ZATO SU I NADBISKUP STEPINAC I O. MARCONE KAO I O. MASUCCI INTERVENIRALI DA BI SE NA NEKIM MJESTIMA UKLONILI TAKOVI BUNKERI PRIJE ULASKA PARTIZANA U GRAD, ŠTO JE NAŠA VLASTITA SLUŽBA I ČINILA IZ VLASTITE INICIJATIVE. (IZVOR: "MISIJA U HRVATSKOJ" st. 289-301, Madrid 1967, knjiga 20, BILJEŽKA br. 4, piše general Vjekoslav Luburić "PRO DOMO SUA", moja opaska, Otporaš.)

Dr. Giuseppe Masucci, bivši tajnik izaslanstva Svete Stolice kod hrvatske Nadbiskupije, pisao je svoj dnevnik dok je boravio u N.D.Hrvatskoj i još jednu godinu dana nakon dolaska Hrvatima neprijateljskih snag. Dnevnik je pisan po čovjeku , koji je imao osobne hrabrosti prigovoriti kako ustaškim vlastima, tako i partizanskim okupatorima Hrvatske. Tako je jednom savjetovao Generalu Drinjaninu da bude "manje okrutan", dok je Eugena Didu Kvaternika nazvao živim Neronom. I na drugom mjestu opat Masucci u svom dnevniku kaže: "ALI SAM SE MORAO VEOMA MNOGO BORITI DA ODVRATIM GENERALA LUBURIĆA OD NJEGOVE LUĐAČKE NAMJERE, DA PRUŽA ODPOR DO POSLJEDNJEG ČOVJEKA, ŠTO JE USPJELO TEK NAKON OČINSKOG NAGOVORA NADBISKUPA STEPINCA.

Približava se kraj ratu i zadnja zapovijed Poglavnika bila je, da je imenovao Generala Luburića zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga sa, kako Maks kaže, tužnom zadaćom da se izbjegne svaki mason otpor, a vojska pokupi i povuče prema Englezima. Povlačenje je naredila Hrvatska Državna Vlada, s nadom da će Englezi poštivati međunarodne ugovore, što više da će reorganizirati hrvatsku vojsku i iskoristiti je za ponovni okršaj s komunizmom, a što je kako smo vidjeli bila velika prijevara. Jedino je protiv ideje povlačenja bio General Luburić i to nije ni tajik. Evo šta je sam o tome rekao: "POGLAVNIKU SAM IZRIČITO REKAO DA SE NE MISLIM NIKOME PREDATI, NI SADA NI POSLIJE, I DA ĆU KOD KUĆE ČEKATI DALI ĆE SE OSTVARITI ONO U ŠTO JE POGLAVNIK VJEROVAO, tj. DA ĆE AMERIKA OBNOVITI HRVATSKU I POMOĆI NAŠE ORUŽANE SNAGE, nastavlja dalje General Luburić, REKAO SAM I NA ZADNJEM SASTANKU GLAVNOG STANA, KAO I NADBISKUPU STEPINCU I NJEMAČKOM VRHOVNOM ZAPOVJEDNIKU FELDMARŠALU LEHRU U KUĆI POKOJNOG MILE BUDAKA I U PRISUTNOSTI MINISTRA ING. IVICE FRKOVIĆA, KOJI TO MOŽE I POTVRDITI. MARŠAL LEHR JE VEĆ TADA BIO U VEZI S PARTIZANIMA, I OBORIO JE GLAVU KAD SAM MU TO REKAO U LICE". JA SAM (IZ)VRŠIO I ZADNJU ZAPOVIJED - nastavio je Maks - PREVEO I OSIGURAO POVLAČENJE TE PREDAO ZAPOVJEDNIŠTVO GENERALU JUNUSU AJANOVIĆU MOM PRVOM ZAMJENIKU, I VRATIO SE U HRVATSKU, GDJE SAM SE ZADRŽAO SVE POD KRAJ 1947. g. KAD ME JE RANA PRISILILA NA PUT NA ZAPAD.

Nastavlja se.

(Izgleda da se je naš sada pok. Miško Maslač najviše služio izvorima iz novine OBRANA i dnevnikom opata Giuseppe masucci-a iz knjige "MISIJA U HRVATSKOJ". Osim toga opisi velikim slovima su generalovi citati. Mo. Otporaš.)

02-01-2016 12:34#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ŽIVO DJELO MAKSA LUBURUĆA - GOVOR MIŠKA MASLAČA U

CHICAGU 30 TRAVNJA 1989. (prvi (1) dio)

(Miško Maslač (1940-2013) je bio jedan od vrlo aktivnih državotvornih Hrvata hrvatske političke emigracije. Po prvi puta sreo sam ga u Torontu na sjednici Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO. kolovoza 1978. godine. Miško Maslač nije bio korpulentan po stasu, ali je bio i prednjačio po korpulentnim hrvatsko/državotvornim idejama. Kada Miško priča on uvjerljivo priča. Bio je vrlo uvjerljivi govornik. Mnoge hrvatske supine su ga pozivale da I'm dođe odžati govor za njihove prikladne zabave, piknike, priredbe i slično. Za dvadesetu obljetnicu mučeničke smrti Vjekoslava Luburića, generala Drinjanina, međudruštveni odbor hrvatskih društava grada Chicaga pozvali su Miška Maslača da održi komemorativni govor o maksu Luburiću. Za hrvatsku domoljubnu stvar Miško Maslač nije znao reći NO, nego objeručke prihvaća ideju i o svome trošku putuje i izlaže se troškovima, a sve to za našu svetu hrvatsku stvar.

Prenosim ovdje u cijelosti njegov izvanredno dobar govor, sa mnogo citata generala Drinjanina. Govor je malo podug, ali je svima poznato da se u kratkom govoru ne može reći mnogo niti sve što se ima reći i što bi nazočni trebali čuti. Ali prije nego pređem na Miškov govor, stavit ću uvod u njegov govor urednika časopisa OTPOR, br. 3/4 1989., strana 17. Otporaš.)

Na dan mučeničke smrti hrvatski velikana Petra Zrinjskog i Krste Frankopana, 30. travnja, u Chicagu je obilježena još jedna smrt, drugog hrvatskog velikana, hrvatskog vojskovođe, ideologue i političara Vjekoslava Maksa Luburića. U hrvatskoj crkvi svetog jeronima, punoj vjernika, miss zadužnicu prikazao je hrvatski književnik, urednik hrvatskog katoličkog glasnika i svećenik istoimene župe fra. Hrvoslav Ban. Nakon svete mise, u dvorani pokraj crkve okupilo se ooo dvije stotine Hrvata i Hrvatica da bi čuli izlaganje najavljenog gosta iz Clevelanda, tajnik HN Otpora za Sjevernu Ameriku gospsodina Miška Maslača. Izlaganje o životu i radu neumrlog Generala, nazočnici su s velikom pozornošću poslušali i na kraju burno pozdravili. Slijedi izlaganje gospodina Maslača:

Ž I V O  D J E L O  M A K S A  L U B U R I Ć A.

Prije nekoliko dana, ili točnije na 20-tog travnja, navršila se 20-ta obljetnica mučeničke smrti Vjekoslava Viteza Luburića - generala Drinjanina. Nema dvojbe da je general Luburić jedan od najvećih sinova svoje i naše domovine Hrvatske. Od najranije mladosti te kroz zadnji svjetski rat, a napose poslije rata, general Luburić najvjernije je svjedočio za svoju domovinu Hrvatsku. Naš zakleti neprijatelj koji je nadmašio i najokrutnije barbare povijesti, činio je sve što je mogao mako bi fizički likvidirao ovog hrvatskog Diva. Tipičnim četničkim načinom; kocem, nožem i štangom nasilno je zauvijek prestalo kucati jedno plemenito hrvatsko srcs. Krvavi neprijatelj je prije dvadeset godina triumfirao, oslobodivši se jednog protivnika koji je bio u stanju s njim se suočiti, i kako je to prije bivalo uvijek je izlazio pobjednikom.

Generalovu smrt Hrvati su primali različito; ali ipak su svi bili svijesni velikog gubitka koji je zadesio hrvatski narod. Mnogi su ga nastojali slijediti, imitirati, citrati, negirati, ospopravati pa čak i optuživati, ali Maks i njegovo djlo već su zauzelo dostojno mjesto u našoj nacionalnoj povijesti i ono se može pomicati samo na više.

Vjekoslav Luburić je rođen 6 ožujka u Ljubuškom, Hrvatska. Rano djetinstvo i pučku školu završava u rod nom mjestu. Nakon završene pučke škole upisuje se na glasovitu gimnaziju hercegovačkih fratara na Širokom Brijegu. Kako se već u to vrijeme osjetila prijevara ujedinjenja i krvavi terror četničkih bandi nad nezaštićenim hrvatskim pukom, mnogi hrvatski srednjoškolci, među njima i Vjekoslav Luburić, dolaze u sukob s okupacionim vlastima, što uzrokuje Vjekoslavovo isključenje iz svih srednjih škola na području Jugoslavije. Razbojstvo u beogradskoj skupštini gdje biva smrtno ranjen tadašnji vođa Hrvata Stjepan Radić i nakon toga još veći teror Alaksandrove diktature uvjetuje za stvaranje konačne odluke Vjekoslava Luburića a ta je odluka bila: Borba do konačne pobjede!

Tada, iako još vrlo mlad, odlazi Vjekoslav Luburić u Zagreb, gdje se povezuje s hrvatskim studentima i drugim aktivistima. U jednoj zgodi iz tog vremena Luburić će kasnije zapisati: BIO SAM DIJETE, KAD JE U ISTRI STRELJAN VLADIMIR GORTAN I DRUGOVI. ONI SU BILI HRVATI. OSIM TOGA HRVATI NACIONALISTI, KAO I MI U LJUBUŠKOM, ONI U ZLATARU ILI SENJU. ONI SU SE BORILI ZATO DA ISTRA BUDE HRVATSKA I DA HRVATSKA BUDE SVOJA. PA IPAK HRVATSKA IH JE SKORO PREŠUTJELA. I NE SAMO TO, NEGO IH JE PREPUSTILA HRVATSKIM JUGOSLAVENIMA, ORJUNI, JUGOSOKOLU I TERORISTIČKIM ORGANIZACIJAMA REŽIMA, S KOJIM VLADIMIR GORTAN I DRUGOVI NISU IMALI NIKAKVE VEZE. U ZAGREBU JE TADA NA ULICE IZIŠLA TA GRUPA DA DEMONSTRIRAJU PROTIV ITALIJE. NAŠAO SAM SE MEĐU NJIMA I VIKNUO: DOLJE ITALIJA, ŽIVILA HRVATSKA DRŽAVA! ŽIVILA HRVATSKA ISTRA! GLEDALI SU ME ČUDNO ONI OKO MENE, A NAKON TOGA DOBIO SAM "NOGOM U TUR", NEKOLIKO ĆUŠAKA I BIO "IZBAČEN IZ KOLONE" KOJA JA NASTAVILA ULICOM. (Nisam sigura, ali mislim da se ovi generalov citat nalazi u jedom od petnaest (15) nastavaka

POVODOM SMRTI VLADKA MAČEKA koji su izlazili u novini OBRANA 1965-1966., mo. Otporaš.)

U ono vrijeme, nakon smrti Radića, među mnogima koji su se motali oko prolaza i Mačekove kuće i koji su htjeli čuvati hrvatskog vođu, da ga Srbi ne ubiju kao i Radića bio je i Vjekoslav Luburić…"već tri dana dolazi i ne da se odbiti, hoće da vidi predsjednika! reće Ive. Pa najavi ga - rekao sam Ivčecu - ne bu se atari ljitil - zapisao je Krunoslav Batušić. (Slično je tako nešto napisao i general Luburić u petom (5) opisu o Mačekovoj smrti u OBRANI br. 22, 1965., st, 7., mo.)

Među onima, koji su nakon mnogih razočaranja i besmislenih riječi i obećanja - piše Vjekoslav Luburić - bili smo i Moškov i ja, da se kasnije nađemo u ustaškim logorima u Mađarskoj i Italiji, u konspirativnom radu protiv najsramnije diktature koju je velikosrpstvo provodilo nad hrvatskim narodom.

Nakon drugog pokušaja uspjeva mu prijeći granicu tamnice i pridružiti se već organiziranim ustašama na glasovitom Janka Pusti. Poglavnikova parola "Na ljutu ranu, ljutu travu" postaje mu idea vidilja u borbi za Hrvatsku. Prirodna nadarenost i volja za slobodom pomažu mu u stjecanju vojničkog i političkog obrazovanja. Marljivo je učio i u zvanju napredovao. U ustaškom logoru Janka Pusta dobiva ime Maks. Kako je revolucionarna djelatnost pripadnika ustaške organizacije bivala sve očitija i kulminirala ličkim ustankom iz 1932, g. okupatori su počeli osjećati da im pozicije sve više slabe u narod. Zato nastoje s Italijom sklopiti sporazum davajući joj neke ustupke, na račun Hrvatske, naravno, a što bi ona za uzvrat raspustila postojeće logore i pohapsila vodstvo USTAŠE, hrvatske revolucionarne organizacije. Vojnička spremnost i gotovost hrvatske revolucionarne djelatnosti u ono vrijeme najbolje je dokazala kažnjavanjem ondašnjeg neprijatelja hrvatskog naroda br. 1 zloglasnog kralja Aleksandra u Marseille-u, 9-og listopada 1934. g. Nakon ovog veoma uspješnog i smjelog čina i pod pritiskom tada vladajućih krugova u Europi raspuštaju se ustaški logori, a ustaše stavljaju u sabirni logor na Liparima. (Sada se može malo bolje razumijeti Poglavnikova politička igra kada je iz torinskog zatvora uputo dra. Milu Budaka, Juru Francetića, Josipa Biošić i druge Ustaše da se povrate u Hrvatsku i da tu nastave svoj ustaški rad za oslobođenje Hrvatske. Mo. Otporaš.)

Dra. Antu Pavelića, ustaškog Poglavnika stavljaju u zatvor u Torinu. Mađarska također raspušta Janka Pustu i dio ustaša se prebacuje u Iatliju, a drugi dio, njih 18 ostaje zajedno s Maksom u Mađarskoj i tu nastavlja ilegalno živjeti. Živeći prikriveno u Pešti Maks se dao na izučavanje teorije o tactic strategiji, što mu upotpunjuje njegovo već solidno praktično znanje.

Njemačka je već dosta dugo u ratu, te da sebi osigura sigurnost s juga, sklopila je s Jugoslavijom pakt o ne napadanju. Taj pakt, međutim, nije dugo trajao jer su ga beogradski pučisti proglasili nevažnim, svojim pučem kojeg su izvršili na 27 ožujka a što je rezultiralo napalm Njemačke na Jugoslaviju 6-og travnja 1941.

Ovu međunarodnu zbrku vrlo uspješno koristi hrvatska revolucionarna organizacija, te preko smog predstavnika u Hrvatskoj proglasuje NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU, 10.og travnja 1941. g. Oduševljenju nije bilo kraja i sve živo u Hrvatskoj pozdravilo je svoju nacionalnu slobodu, obnovljenu nakon više od 800 godina.

Odmah pa proglašenju Hrvatske Države, Vjekoslav Maks Luburić vraća se sa svojih 18 boraca u Domovinu i stavlja se na raspolaganje hrvatskoj državnoj vladi. Mladoj državi prijete opasnosti sa svih strana i od različitih neprijatelja, koji se znaju i ujediniti kako bi što više nanijeli zla novoj državi. S tvaraju se prve hrvatske postrojbe. Najvažnije je bilo postaviti sigurnu zaštitu s istoka te je formirana Crna Legija kojoj je bio na čelu Maksov suborac s Janka Puste slavni Jure Francetić, i legendarna Obrana koju predvodi Vjekoslav Luburić. Teško je opisati sve bitke jer cijela Hrvatska bila je jedno veliko bojiše.

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 02-01-2016 at 12:48

02-01-2016 17:52#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ŽIVO DJELO MAKSA LUBURIĆA –

GOVOR MIŠKA MASLAČA U CHICAGU 30 TRAVNJA 1989., (treći (3) dio, i kraj)

Ranjen i iscrpljen s nekoliko svojih najvjernijih suboraca, General Drinjanin probija se oružjem u rudi kroz Mađarsku i Austriju te se za kratko vrijeme zadržava u Francuskoj, da bi konačno došao na zamišljeno mjesto u Španjolsku. Obzirom na opravdanu opreznost Španjolske vlasti ga hapse i nakon provjeravanja identiteta viva potpuno slobodan i susretan mako je odgovaralo njegovu položaju. U Španjolskoj se najprije dobro odmorio, rane zaliječio, jezik naučio te stekao mnogo prijatelja i onda je počeo razmišljati o onome što je bilo i onome što se mora u buduće napraviti, kako bi došli do svoje nacionalne slobode.

Eto, do sada smo upoznali Vjekoslava Luburića od djetinstva do naslova viteza koji je dobio od Poglavnika 1944. g. A sada nam je da ga upoznamo kao tvorca ideje koja je jedino moguća u sadašnjim vremenima i koja će biti aktualna sve dok postoji tamnica hrvatskog naroda i drugih naroda Jugoslavije. I zato kad se sagledaju real no i rodoljubno smjernice kojima je General Drinjanin usmjerio H.N.Otopr, mora se priznati da je ta platforma i dans 20 godina nakon njegove smrti i još više od kako je postavljena najaktuelnija u ozbiljnnju hrvatskih htijenja za slobodnom Državom.

Nakon jednog vremena šutnje i izobrazbe Maks počinje svoje javno djelovanje i nastavlja a H.N. Otporom. Obraćajući se svojim prijateljima i suborcima piše…"JA SAM ŠUTIO GODINAMA DA NE MORAM RUŠITI, PA SU ME POKRENULI HRVATI I NE MISLIM STATI DOK NE PADNEM. RADIM ZATO JER DRUGI NISU HTJELI, ZNALI I MOGLI. General Drinjanin je bio svjestan da se buduća borba mora prilagoditi sadašnjim vremenima i da moramo gledati Hrvatsku u budućnosti. Zato je i zagovarao reviziju svih programa i parole. Reviziju treba početi - pisao je Maks u istarskoj Drini - s ocem Domovine, sa Dr. Antom Starčevićem. Njegova vrlo dobro poznata parola…"MAKAR HRVATSKA BILA SAMO URU DUGA I URU ŠIROKA, MAKAR BILO SAMO PET HRVATA, NEKA IH TO*PET BUDE SLOBONO I SRETNO". To je moglo biti - nastavlja Maks - dostatno onda kada je Eugen Kvaternik Rakovački postavljao temelje hrvatskoj strategiji na hrvatskoj krvi, ali ne danas. JA SAM KAO DIJETE I REKAO BIH SA MAJČINIM MLIJEKOM UPIJAO IDEJE OCA DOMOVINE, PA I GORNJU FATALNU PAROLU, KOJA JE KRIVA ZA RIMSKE UGOVORE, ALI NAKON BLEIBURGA DOŠAO SAM DO DRUGOG ZAKLJUČKA. TI SU ME ZAKLJUČCI DOVELI DO POBUNE PROTIV ONOGA KOGA SAM SLIJEDIO KROZ DJETINSTVO, MLADOST I U MUŽEVNO DOBA. NEZAVISNA DRŽAVA JE PALA JER SU POVRIJEĐENI PRINCIPI, A POVRIJEDILI SMO IH MI SAMI KOJI SMO DRŽAVU STVARALI, BRANILI I UMIRALI ZA ISTU.

Mnogi danas, a i davno prije pokušali su sebi i drugima pripisati ideju hrvatskog narodnog izmirenja. Da ta ideja nije novost dovoljno je prelistati Maksove Drine i s lakoćom se uvjeriti u isto. Evo mako General Luburić o tome govori. "NAŠA JE DUŽNOST RAZUMIJETI I ONE KOJI SU BILI S NAMA, I ONE KOJI SU SE BORILI U DRUGOM TABORU, KAO I ONE KOJI NISU BILI NIGDJE. NAŠE JE STAJALIŠTE, DA SU ONI HRVATI IZ DRUGOG TABORA KOJI SU MISLILI PA MAKAR I NA CRVENU HRVATSKU I LJUDSKIJI I POŠTENIJI OD ONIH PASIVNIH OPORTUNISTA, KOJI SU SJEDILI "NA VRH TARABA" I PROMATRALI KAKO DRUGI - KRVARE GAĆE - ČEKALI PA I DANAS ČEKAJU. U istarskoj (Drini, mo.) General mudro zaključuje: "POVIJEST ĆE PRIZNATI ŽRTVU ONIH, KOJI SU SE BORILI PROTIV HRVATSKE DRŽAVE ZATO, DA BI ISTRA, MAKAR KROZ ROPSTVO PRIPADALA MAJCI HRVATSKOJ". Na drugom mjestu i za opće interese Hrvatske Maks piše: "DA, BIT ĆE USTAŠKIH I PARTIZANSKIH SINOVA, A BIT ĆE I ONIH U OGROMNOJ VEĆINI KOJI NITI SU USTAŠE NITI PARTIZANI, I NE ŽELE TO BITI NI U BUDUĆNOSTI. MOŽDA ĆE I KOJI OD SINOVA PISCA OVIH REDAKA I BIT USTAŠA, ALI ĆU GA NAUČITI DA BUDE USTAŠA KAKVIM SAM SE OSOBNO OSJEĆAO KAD SAM IŠAO NA JANKA PUSTU, DA BUDEM VOJNIKOM REVOLUCIONARCEM U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE; ALI ĆU GA NAUČITI DA MOGNE RAZUMJETI I ONOGA KOJI BUDE IŠAO NA LIJEVO, JER ĆE HTJETI ŽRTVOVATI SEBE I SVOJE ZA SOCIJALNO UREĐENJE, ZA SOCIJALNI PRAVDU, ZA PRAVICU NARODA I ČOVJEKA, ZA LJUDSKA I DEMOKRATSKA PRAVA, ZA IDEJE MATIJE GUBCA, STJEPANA RADIĆA, ANDRIJE HEBRANGA, ISTARSKIH ANTIFAŠISTA, DALMATINSKIH PARTIZANA I HRVATSKIH PROLETERA, KOJI NE ŽELE SVOJU BUDUĆNOST NI BUDUĆNOST SVOJE DJECE STAVITI U RUKE KAPITALA I KAPITALISTA, FAŠISTIČKIH I NACI-IMPERIJALISTA I DRUGIH POTENCIJALNIH NEPRIJATELJA DRŽAVE I ČOVJEKA U NJOJ. MI NISMO ANTIKOMUNISTI - pisao je Maks LUBURIĆ - JER BITI UVIJEK PROTIV NEČEGA, ISTOVJETNO JE NIJEKANJU VLASTITE OSOBNOSTI, ZNAČI NE IMATI VLASTITE MISIJE U ŽIVOTU, te nadodaje "NAŠ STAV JE JASAN: RUŠITI SVAKU JUGOSLAVIJU! RUŠITI JU S RUSIMA I AMERIKANCIMA, S KOMUNISTIMA, NEKOMUNISTIMA I ANTIKOMUNISTIMA, RUŠITI JU SA SVAKIM KOJI JU RUŠE! RUŠITI JU S DIJALEKTIKOM RIJEČI I DINAMITA, ALI RUŠITI JU BEZUVJETNO, JER AKO JEDNA DRŽAVA NEMA PRAVO OPSTATI ONDA JE TO SAMO I JEDINO JUGOSLAVIJA! Pitamo se danas imali itko ozbiljan, da proturiječi ovako kristalno čistim i dalekovidnim idejama koje je Maks Luburić propovjedao pred više od dvadeset godina? (General Drinjanin je napisao tu povijestnu istinitu izreku u članku "ZAUZIMANJE STAVA", Obrana, br. 97-98., odmah poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u Cehoslovačku 21 kolovoza 1968. godine. Mo.Otoptaš.)

Pod vodstvom Generala Drinjanina H.N.Otpor razvio je vrlo jaku prosvjetno promidžbenu djelatnost. Obrana, glasilo H.N.Otpora, bila je mjesečnik, dok je revija DRINA povremene izlazila. Radni skup DRINE pod Maksovim vodstvom mudro i vrlo uspješno odabirao je gradivo za ove revive. Isto tako Maks je posvetio veliku pažnju hrvatskim pokrajinama te su poznate posvete DRINE: hrvatskom Sandžaku, Boki Kotorskoj, Drina posvećena sirotici ISTRI (u kojoj je tiskana "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" br. 3/4 1964., st. 1821., mo.) srijemska Drina i one druge ostvarene i neostvarene zamisli. Maks je pisao onako kako to najbolje koristi hrvatskim interesima i ništa nije uljepšavao ili prilagođivao, kako bi sebe prikazao u boljem položaju ili oak nijekao možebitne propuste ili omaške koje su se doodle i njegovim djelom ili zapovijedi. Za ova ilustraciju najbolje će poslužiti spomenuti dnevnik o. masuccija. U svom osvrtu na dnevnik General Drinjanin bilježi slijedeće:

"NE ZNAČI DA ĆEMO BRANITI I ODOBRAVATI SVAKI ČIN I SVAKU OSOBU, ALI NAŠI SU NERONI BRANILI HRVATSKU DRŽAVU, A TALIJANSKI NERONI SU POMAGALI, STVARALI I VODILI UBOJICE HRVATSKOG PUKA IZ SVOJIH IMPERIJALISTIČKIH I PODLIH RAZLOGA. TAKO SAM TO I REKAO O. MASUCCIJU NE JEDNOM. OSTAJE ZA USTANOVITI DA LI STOJI NJEGOVA TVRDNJA, DA JE ON U SVOJIM DEPEŠAMA VATIKANU GOVORIO O TOME.". U spomenutom osvrtu Maks dalje nastavlja: "DALI JE BILO LUĐAČKI STVORITI PLAN ZA OBRANU GRADA ZAGREBA, TO JE DRUGO PITANJE. JA SAM KAO GENERAL DOBIO ZAPOVIJED DA ORGANIZIRAM SNAGE ZA OTPOR PA I GRADA ZAGREBA, I STVORIO SAM VIŠE PLANOVA I JEDAN OD NJIH JE, KAO ŠTO JE LOGIČNO, BIO I BORBA ZA SVAKU KUĆU I SVAKI UGAO I DO ZADNJE KAPI KRVI. NISAM BIO PRVI NITI ZADNJI GENERAL, KOJI JE TAKAV PLAN STVORIO I KOJI BI GA BIO IZVRŠIO I ONDA, AKO JE NEKA CRKVENA ZGRADA TREBALA BITI ZA TO UPOTREBLJENA. DALI UOPĆE NETKO ZNA GRANICU IZMEĐU SAVJESTI I ZAKONA, KOJI SILI VOJNIKA KAO I REDOVNIKA NA POSLUŠNOST. I na kraju Maks zaključuje: "POVIJEST ĆE KAZATI DA LI SAM U OBRANI DRŽAVE TREBAO BITI "MANJE OKRUTAN" KAO ŠTO JE TO ŽELIO O. MASUCCI, I DA LI JE TREBALO BRANITI DRŽAVU ILI IĆI NA BLEIBURG? I DALI JE BIO LUĐAČKI PLAN PLAN BORBE "KUĆU PO KUĆU". (Ovi podatci su iz knjige "MISIJA U HRVATSKOJ", STRANA 298., mo. Otporaš.)

Danas, kada se pažljivo prate događaji koji se odvijaju u Domovini i ako smo svijesni situacije u kojoj se kao narod nalazimo, moramo zaključiti da su nam Maksove ideje danas najpotrebnije. Sadašnju situaciju Maks predviđa još prije više od 20 godina i eve što u Drini posvećenoj hrvatskom Sandžaku piše: "SRBI ĆE SA SVOJIM MAGLOVITIM PLANOVIMA I OPET DOĆI U SUKOB NE SAMO SA HRVATIMA, NEGO I SA SVIM POROBLJENIM NARODIMA JUGOSLAVIJE, SA SVIM SVOJIM SUSJEDIMA I TADA MORAMO BITI SMRENI".

Na kraju želim spomenuti još jednu od najzadnjih poruka Generala Drinjanina, a koja je izrečena tek nkoliko mjeseci prije tragične pogibije, odnosno u novogodišnjoj poruci za 1969.g.

"EKIPA OTPORA ĆE STIĆI NA CILJ, A SUDBINA NAS POJEDINACA MOŽE BITI VAŽNA, ALI NE SUDBONOSNA. ZATO I NE GOVORIMO O OSOBAMA I OSOBNIM SUDBINAMA, NE BRANIMO SE OD NAPADAJA, NE NAPADAMO OSOBE, NEGO DAJEMO IDEJE, NAPADAMO IDEJE I AKO TREBA PAST ĆEMO ZA IDEJE, I TA IDEJA JE HRVATSKA DRŽAVA"!

(Eto, to je bio govor pok. Miška Maslača za dvadesetu obljetnicu generalove smrti. Na istoj stranici časopisa OTPORA je jedna mala pjesmica Ranka Primorca generalu Drinjaninu. Otporaš.)

DRINJANINU

Vječno živi generalDrinjani!

Borcu snagu daje, Naš stab, revolucija, idea naš!

Za Hrvatsku Državu umiru spremni,

Desni i lijevi.

Poziva ih general USTAŠA.

Iz zarobljeništva

RANKO PRIMORAC

Objavilo glasilo "Otpor",

broj 3, 1983.

                                                           02-01-2016 22:05#8           

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PETO PISMO MOJIM KOMŠIJAMA –

pisano za Novu Godinu 1990.

(Evo punih 26 godina od ovoga pisama kojeg sam pisao mojim susjedima. Sada se može vidjeti koliko se je promašilo ili pogodilo u ovome pismu. Mo.)

Dragi moji komšije,

Evo nas u novoj i prelomnoj tisuću revet stotina i devedesetoj (1990) godini! Evo nas na raskršću jednog povijesnog razdoblja u kojem će se odrediti i o kojem ovisi i naša sudbina, sudbina gradjana Hrvatske: "Il ćemo biti, il nas neće biti". Evo nas ne da plačemo za onima koji su dali živote za Hrvatsku niti da sa kuburom u ruci dočikamo one koji su krivi za sudbinu Hrvatske, nego nas evo spremni preuzeti sudbinu gradjana Hrvatske u svoje ruke i da spremni u ovoj Novoj Godini 1990. ostvarimo ono što se nije moglo ostvariti u zadnjih 45 godina: vjera u nacionalne ideale, vjera u nacionalno i političko izmirenje, vjera u uspostavu Savezne Države Hrvatske (SDH).

kao izbjeglica preko 30 godina naučio sam kako moderni ljudi prove bilance prolog djelovanja. Zato pravimo ih i mi jer spadamo u zajednicu civiliziranih i modernih ljudi i uklopimo se u svijet i dogadjaje koji su u zadnjih nekoliko mjeseci svijet izmijenili. Ne okrćimo glave na drugu stranu kao da nas se ništa ne tiče, kao da nismo ništa primjetili. Svaka pa i najmanja pasivnost može biti kobna u današnjem razvoju za ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda: SLOBODNA, DEMOKRATSKA I SAVEZNA DRŽAVA HRVATSKA.

Dragi moji komšije sinoć sam razgovarao sa jednim našim susjedom. Bilo je lijepo i ugodno čuti glas čovjeka kojeg nisam vidio preko 30 godina. Lijepo je bilo da ste vi ski "begeniaali" moje kćeri Katrinu i Ivu/Drinu kada su prolog ljeta bile u Hrvatskoj. Sve je bilo dobro i razgovor je bio tečan sve dok gismo prešli na "našu hrvatsku" stvar. Primjetio sam veliki stray i nesigurnost. Ne stray od komunizma nego od srpskog i jugoslavenskog fašizma, militarizma, profesionalnog antikomunizma koji govore na zapadu o demokraciji, a potajno pripremaju teren za dovršiti plan Ilije Garašanina, Aleksandra Karađorđevića, Draže Mihailovića, Aleksandra Rankovića, Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelje i drugih, ostvarenje "Velike Srbije", što i priložena karta svjedoči, koja je izišla koncem prošle godine u slovenskoj novini "Mladina". (Ovdje se radio o jednoj karti koje sam kopiju napravio i uz ovo pismo priložio i poslao mojim susjedima, mo. MB.) Vidite intervju dra. Franje Tudjmana u "Glas Koncila" broj 31- od 30 srpnja 1989. godine: KAKO JE STVARAN JASENOVAČKI MIT".

Dragi mojo komšije mi smo dugo vremena čekali da nam se prilika ukase ne samo kako govoriti o Hrvatskoj i mako slobodno slaviti Božić i druge svetkovine, nego mako stvoriti HRVATSKU DRŽAVU sa svim rodoljubnim snagama, kako u domovini tako isto i izvan domovine, ski zajedno. Dugo vremena smo curikali i išli natrag, pa malo naprijed, pa opet natrag, tražili zamaha i snage da krenemo naprijed, da se izvučemo iz kaljuže, iz mizerije, iz ropstva, iz moralnog i materijalnog siromaštva, da izidjemo na površinu s koje bi mogli vidjeti gdje smo bili i kako nam je bilo i s koje se možemo ubrzo osvjedočiti kako će nam lijepo biti! I sada, danas, kada nam se je ta prilika pružila - kao što se je našim očevima bila pružila 1941. i koji su znali tu priliku iskoristiti - iskoritimo ju, neiznevjerimo sami sebe, dokažimo da znamo misliti svojom glavom a ne glavom onih koji zagovoaraju neku demokraciju, neku slobodu mišljenja, ali mišljenja u okviru jugoslavenske zajednice. To NE! NE SRLJAJMO KAO GUSKE U MAGLU, rekao je blagopokojni Stjepan Radić.

To su pitanja koja nas muče, tište, ne daju nam spavati sve dok se ne rodi sloboda koja će jamčiti slobodan povratak svim Hrvatima dobre volje u svoju rodnu grudu Hrvatsku. Bez takove slobode meni i mnogim drugim Hrvatima neće biti dozvoljeno povratiti se kući, što će biti očiti znak da ja i mnogi drugi nismo antikomunistički već antijugoslavenski izbjeglice. To je ono što smo mi oduvijek, od prvog dana emigracije, znali. Sada ćete znati i vi, dragi moji komšije, i sve medjunarodne instance da Hrvatima nije komunizam na putu za uspostaviti Hrvatsku Državu, nego Jugoslavija.

Dakle, stvarajte hrvatske političke organizacije koje će biti odraz slobodnog mišljenja i demokracije. Budite njihovi članovi, jer spas je u onima koji pripadaju NEGDJE a ne u onima koji pripadaju NIGDJE. Zato nemojte se bojati "politike" i budno pazite šta se dešava. Nedozvolite lažnim prorocima širiti hrvatstvo za račun spašavanja Jugoslavije. Lako ćete ih prepoznati. Ako vam zbog bilo kojih razloga ne dozvole govoriti o Hrvatskoj Državi u svim njezinim etničkim i povijesnim granicama, i ako vam ne dozvole njegovati groove onih koji su u prošlosti dali svoje mlade živote na Oltar Domovine, onda znadnite da tu nešto nije uredu i da tu nema slobode, da se tu nešto krije i da se tu nešto zagovara, kao što se je u problem ratu mamilo Hrvate u "brigade" braće Radića u borbu protiv Hrvatske Države. Tu se je iskoristilo ime braće Radića protiv Hrvatske. Imadnimo to na umu da se nešto slična nebi sada ponovilo: iskoristiti današnje praline i naše hrvatstvo za spasti Jugoslaviju.

Ako je ovo moje pismo pretjerivanje, onda je vrijeme za koje se ja i mnogi drugi Hrvati nismo smjeli povratiti svojim kućama, takodjer pretjerivanje, za koje netko mora snostiti odgovornost. Snositi ili nenije svrha ovog pisma. Svrha ovog pisma je ukazati na znakove koji nagovještavaju skori povratak tisuće i tisuće Hrvatica i Hrvata svojim kućama, punk iskustva, znanja i novca, a Hrvatska ima dovoljno radne snage koju se može zaposliti (o tome je danas 2 siječnja 2016. govorio gospodin Reiner, novi izabrani predsjednik Hrvatskog DRŽAVNOG Sabora, kao nova vlad treba poraditi na tome da se osigura povratak Hrvatima i da ulažu svoj novac u hrvatsku industriju, a ne ih porezima plait, mo) u izgradnju bolje, sretnije i viselije budućnosti. tada se izbjeglice neće osjećati izbjeglicama. Tada neće više biti Božića u izbjeglištvu. Tada će se Božići slaviti kao na odmoru, a ne kao izbjeglica, emigrant, tudjinac itd. Tada nam neće Božić biti kao jedan obični dan u tjednu, mjesecu ili godini. Tada će nam Božić biti pun slati, pun punih usta, pun ljubavi za sve, pun nade za nečim što ćemo 365 dana u godini sretni i zadovoljni očekivati, gdje ćemo svi uzviknuti EVO NAM BOŽIĆA!

Dragi moji komšije sa bankrotnim snagama se dalje ne može. Ne može se više ni sa starim imenima. Sve je to prošlost što dogadjaji dokazuju u svijetu i oko nas. Ne može se ići sa ljudima slaba i pokvarena karaktera, koji će uvijek nastojati skrenuti pažnju hrvatske evolucije i revolucije sa onog glavnog. Ali može se ići sa narodom a narod je snaga. Zato idimo vedro naprijed i stupimo u Novu 1990 Godinu sa konkretnim snagama i bez ikakovih kompleksa! U tom duhu ja vas sve iskreno pozdravljam i želim vam svima Blagoslovljenu Novu 1990 Godinu!

Pisano na Novu 1990 Godinu.

U Austin-u Texas.

Vaš komšija Mile Boban.

Posljednje uređivanje od Bobani : 02-01-2016 at 22:23

                                                        02-01-2016 22:28#9 

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

DOČEK NOVE 2016 GODINE U KUĆI MILE I ANNIE BOBAN U AUSTIN-U TEXAS

Kliknite na priloženi link, ako se ne otvori, otvorit će se.

Photos

Odlično Milane!  http://kamenjar.com/docek-nove-2016-...ustin-u-texas/

Objavljeno. Bravo

Dana 2. siječnja 2016. u 18:50 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

Bog! dragi moj Franjo,

Samo da ti se ukratko javim da sam vrlo dobro i zdravo, fala dragom Bogu, kako ja tako i svi moji. Nadam se da i ti sa svim tvojima također dobro i zdravo, veselo i raspolože.

Priloženo ćeti sve reći. Stavi ovo pa neka ljudi kometiraju, a i ti komentiraj i postavlja pitanja tako da se što više razvije dijalog između Hrvatske i Texas-a

Pozdrav. Bog! Milan.

DOČEK NOVE 2016 GODINE U KUĆI MILE I ANNIE BOBAN U AUSTIN-u, TEXAS

Kao i svake godine mi imamo tradiciju pozvati prijatelje Amerikance, njihove prijatelje, znance i Hravte za DOČEK NOVE GODINE. Tako smo učinili i ovog puta, tako da smo pozvali za četvrtak večer 31 prosinca 2015. godine za zajednički objed, piće i iće, ugodini razgovor, upoznavanje Amerikanaca i njihovih prijatelja sa našom hrvatskom tradicijom. Oduševljenju nije bilo kraja! Pitanja je bilo sa svih strana, osobito onih uzvanika kojima je bilo po prvi puta se suočiti sa hrvatskim tradicijama: kiseli kupus sa suvim mesom, sarma, baklava - moram priznati da nije bilo uštipaka - razni kolači itd., a što je najprivlačljivije bilo je to prava pravceta rakija loza koju sam ja osobno pekao 12 prosinca 2015. godine u San Luis Obispo, Kalifornija, kod jednog Amerikanca koji za to ima kotle. Moja kćer Sophija mu je za mene pričala i on je htio mene upoznati i isprobati moje znanje u pecivu rakije. Naravno da sam mu objasnio sve ono što sam osobno proživio na selu, kod kuće u Bobanovoj Dragi. Amerikanac se iznenadio, tim više da ja još to nisam zaboravio iako se približava šest deseljeća kada sam posljednji put pekao rakiju u mojoj kući 1956.

Kada smo se dobro okrijepili raznim jelom a raznim pićima utažili žeđ, prešlo se je na slikanje, razne priče, objašnjenja hrvatskih tradicija, tako da je došlo i do ovih nekoliko slika. Kako sam ja jedini koji znam i najmanje podatke ovih priloženih slika, uzvanici su bili više nego ushićeni pričom i podrijetlom pojedine slike.

Kaciga je iz Gornjeg Malovana. Bio sam tu na prvi travnja 1996. godine s jedni koji je bio u vojsci HVO. On je tada živio u selu Zlosela kod Kupresa. Htio mi je pokazati mako je srpska vojska bježala u srpnju i kolovozu 1995. godine pred hrvatskom vojskom. Snijeg je bio na zemlji a područje označeno "minska polja". Oprezno smo kroz snijeg prolazili i ja nabasao na ova kacigu, uzeo ju i donio ju u Ameriku. "Puška" u rudi je od stakla i puna TEQUILE, mexicansko piće.

Ova zemljovidna karta ne treba pojašnjenja. To je karta NDH u mojem uredu.

Ova slika sam a za sebe govori: "U" na Fes, Granica Na DRINI

Ovu kapu sam dobio na poklon od jednog hrvatskog generala vojske HV, kada je kod mene bio u posjeti prije 18 godina.

Ovaj šešir sam dao specijalno naručiti po mojoj glavi i mojem ukusu u Midland-u Texas, prosinac 1983. Značka je Texaškog Ranger-a

Ljiljana Antonović s ponosom je stavila "U" FES na glavu, a do nje je Pava Knežević u kapi hrvatskog častnika.

Eto, tako smo mi Hrvati pomješani sa Amerikancima proslavili Doček Nove 2016 Godine u glavnom grade Texas.a Austin-u. Mile Boban, Otporaš

Bog Mile, Evo par slika sa party'a Ljiljana

03-01-2016 14:28#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

"TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI"

Ova Temeljna Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigracije je najprije izdao generala Maks Luburić u prvoj DRINI druge EPOHE HNO za Travanj 1960. godine. DRINA je tiskana u 25 tisuća primjeraka i razaslata u ruke hrvatskih boraca diljem svijeta. Evo šta se tu kaže u prvom paragrafu prve DRINE poslije Poglavnikove smrti:

"Veliki razlozi, poviestne perspective, vodili su nas nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, eve, s Božijom pomoću, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve bilo nejasno."

Tko želi o ovome više saznati, neka klikne na Irvatski Integralisti, tema: Tko je Maks Luburić, general Drinjanin, i potraži opise od 24, 25, 26 srpnja 2015.

Evo šta general Drinjanin kaže za drug izdanje ovih "Temeljna Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigraciji, "Drinina Knjižnica" Madrid 1966.

UVUD DRUGOM IZDANJU:

" Pred šest godina, i u vrlo posebnim okolnostima, a nakon smrti Poglavnika dra. Ante Pavelića, Hrvatski Narodni Odpor tiskao je u jednoj posebnoj Drini prvo izdanje "Načela Hrvatskih Boraca". Još prije smrti pok. Poglavnika svima nama je bilo jasno da sa Poglavnikom umpire i Ustaški Pokret. Pa kako smo sveukupno naše djelovanje više ili manje bazirali bilo na Ustaškim Načelima bilo u smislu ideje kontinuiteta Nezavisne Države Hrvatske, u osobama i strukturama iz doha NDH, ukazala se bezodvolično potreba da se postave Načela koja bi služila kao norma za daljnja nastojanja.

Desetog Travnja 1960. g. tiskali smo posebnu Drinu u 25 tisuća primjeraka, tako rekuć razbacali je u domovini i u emigraciji, s ciljem da stigne u ruke starih i maldih boraca. Nismo mogli djelovati u ime Ustaških Načela, jer niti je bilo već vodje, niti je bilo Pokreta, a niti izgleda da bi se našlo neko drugo riješenje. Nismo mogli niti kao "bivši vojnici" djelovati, jer se ne osjećamo bivšim vojnicima. Trebalo je imati ljudske "petlje" i otvoreno reći ove riječi ni pola godine nakon Poglavnikove smrti. Mo. Otporaš) Nestankom NDH nije prestala obveza hrvatskih vojnika prema njoj. Obveza vojnika ne prestige nego u grobu, a činjenica da je srbokomunizam zavladao našim teritorije nas ne oslobadja, nego nas obvezuje…"

Nastavlja se.

Sretan Božić i Vesela svima Nova 2016 Godina! Otporaš.

05-01-2016 16:08#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

VIŠE PUTA SAM POČIMAO PISMA SA RIEČIMA:

PSUJTE ME ALI ME NE TUCITE, (prvi (1) dio)

(piše Maks Luburić, general Drinjanin, svojim "Osobno nekim užim suradnicima" u pismu od 25. IV. 1964. Sadržaj pisma je jako zanimljiv a pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 324/326.

Meni se je nedavno jedan čovjek iz Hrvatske javio i zamolio me da mu iz originala prekopiram ovo pismo, jer kako kaže da je pismo vrlo mutno i skoro nečitljivo. Odmah sam potražio to dotično pismo koje nije original nego kopija od mnogo i mnogih kopija, tako da su mnoga slova mutna i nečitljiva. Ja ću sada to pismo ovdje prepisati. Iz te kopije od kopije koju ja posjedujem, nastojat ću uz naočale i povećalo prepisati što bolje mogu, a ako neku riječ ne mognem odgonetnuti, to ću navesti da se zna. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava

Madrid, 25. IV. 1964.

Dragi moji!

Više puta sam počimao pismo sa riečima: psujte me, ali me ne tucite. Ponavljam. Nisam spavao. Morao sam obaviti mnoge poslove izvan kuće, osobne i zajedničke. Mnogo posjeta, mnogo obaveza u Madridu, gdje smo pater Oltra i ja bili u kratko vrieme u tri navrata. I treba živiti, i obavljati tiskarske poslove. Ali sada sam, vjerujem, deset dana kod kuće, te ću pokrenuti OBRANU, napisati nekoliko izvješća ZAPOVJEDNOG SKUPA, okružno pismo za javnost, i pokrenuti material za dvije knjige. (Po svoj prilici radi se o knjigama (1) "VOJNIČKI PRIRUČNIK" Svezak I. (vojničke teme) i (2) "ELEMENTI I METODE KOMUNISTIČKE GERILE", one knjige tisane 1964. godine, mo.)

1. Pukovnik Štir…..nečitljivo (po svoj prilici se radi o knjigi "ELEMENTI I METODE KOMUNISTIČKE GERILE" koju je te godine napisao puk. Ivan Štir, mo) predgovor (taktika)

2. general Diaz de Villega: REVOLUCIONARNI RAT (prevod sa španjolskog) (DRINAPRESS je tiskao tri knjige španjolskog generala Diaz de Villegas

(1) REVOLUCIONARNI RAT, knjiga br. 6. 1965.,

(2) GRADJANSKI RATOVI I REVOLUCIJE, knjiga br. 8. 1965.,

(3) NAPADAJ I OBRANA, knjiga br. 12. 1966.

Ne samo da je ove knjige sa španjolskog na hrvatski jezik preveo general Drinjanin, nego je on ovim knjigama dao završnu riječ. U prvoj knjigi završna riječ je na stranici 156/171, druga knjiga završna riječ se nalazi na stranici 109/139, a treća knjiga završna riječ je na stravi 193/204. Ove završne riječi generala Drinjanina su kvas svih hrvatskih rasprava, svih hrvatskih dialog, kako desni tako i lijevi, tj. ustaških i partizanskih, bolje rečeno ustačkošnacionalističko hrvatski i partizansko/antinacionalističko hrvatski. Mo. Otporaš.)

Ovih dana odpravljamo Vam knjigu: SOCIJALNI ESEJI od pok. Felix Niedzielski (knjiga br. 2. 1964., mo) sa uvodom i predgovorom prof. Meheša. To je naučni rad o materijalizmu, historijskom i dijalektičkom materijalizmu, što je najviše trebalo.

Spremamo ogromni materijal vjerske prirode koji izlazi uz kolaboraciju jedne medjunarodne i španjolske organizacije, veoma uplivne i moćne za našu budućnost. Izlazi i circular patra Oltra na hrvatskom, 200.000 svetih sličica 1.000 brošurica na hrvatskom jeziku. (Ovo 1.000 ja sam stavio jer se na kopiji vidi samo .000, a ja nadodao broj 1, a može biti i više. To ne znam. Mo. Otporaš.)

Tiska se i neobično pametna protuttovaka (ova riječ je mutna, nečitljiva, mo) propaganda na engleskom, koju je sastavio i poslao prof. Meheš o tomekako je Tito ubijao i progonio protestants. židove, muslimane itd. a ne samo katolike. To je važno radi vlasti koju imaju protestanti u anglosanskom svietu.

Bili smo i na sastancima sa predstavnicima Španjolskog Crvenog Križa, a Rude Erić je bio predstavljen Glavnom Predsjedniku, … (riječ nečitljiva, mo) vlade. Za kraće vrieme izlazi prvi broj nove revije: C R O A C I A sasma na španjolskom jeziku, za ovdje i 22 države Južne Amerike (eto ni to nisam znao da postoje 22 druge države Latinske Amerike koje govore španjolskim jezikom; i ne kradu španjolski jezik kao svoj posebni jezki kao što to čine naši takozvani bošnjaci, kradu hrvatski i srpski jezik, mo.) sa prikladnim parialom.

Spremamo i posebni broj DRINE posvećena hrvatskoj ISTRI. Sazrijeva odlika za nastup KISH.KOMINFORME (Ova riječ je vrlo mutna, mo) Ovdje i s nama. Tu smo bili pokretači. Ne mogu sve staviti na papir, ni ovdje nemogu činiti šta hoće, ali ruka je tu, misao je tu, volja je tu, i vrijeme i za nas radi. (Tko iole ovo dobro pročita i proštudira, shvatit će misao generala Luburića i njegovu "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je upravo izišla u ovoj istarskoj DRINI br. 3/4 1964. godine. Sada mi je jasnije zašto mi se je taj čovjek iz Hrvatske javio i tražio od mene prijepis ovog pisma iz originala. Mo. Otporaš.) Svaki je dan više i onih iz Amerike, koji su odlučili da se ne daju živi pokopati. O tome ću pisati posebno i nadamo se da će tu Ante Došen, podpredsjednik Lige . u New Yorku i gl. tajnik Tomiša Grgić pokrenuti u obim Amerikama, koji vjeruju kao i mi i voljni su raditi.

Prvo demo sa Obranom, da izkoristimo ogromni material 10. travnja. Bar u Torontu, vjerujem dat će novi impuls. Nisam još dospio sve to srediti ali svi vele, da je proslava ne samo uspjela, nego i predstavlja novi korak. Zahvale novog Predsjednika br. Ratka Gagre. Ja čestitam njemu i svima, a onima svima koji su izdaleka došli, iz provincija, iz USA, i pretvorili proslavu u SABOROVANJE. Prisustvo Dešena dali posebno obilježje. Dolazak brata Eriće iz Evrope isto tako. Sada se je povratio i brat Bojčić, (Žarko iz Toronta, mo.) novi šef propaganda Odpora u Torontu.

Nastavlja se.

06-01-2016 14:48#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

VIŠE PUTA SAM POČIMAO PISMA SA RIEČIMA:

PSUJTE ME ALI ME NE TUCITE, (drugi (2) dio)

(piše Maks Luburić, general Drinjanin, svojim "Osobno nekim užim suradnicima" u pismu od 25. IV. 1964. Sadržaj pisma je jako zanimljiv a pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 324/326.

Meni se je nedavno jedan čovjek iz Hrvatske javio i zamolio me da mu iz originala prekopiram ovo pismo, jer kako kaže da je pismo vrlo mutno i skoro nečitljivo. Odmah sam potražio to dotično pismo koje nije original nego kopija od mnogo i mnogih kopija, tako da su mnoga slova mutna i nečitljiva. Ja ću sada to pismo ovdje prepisati. Iz te kopije od kopije koju ja posjedujem, nastojat ću uz naočale i povećalo prepisati što bolje mogu, a ako neku riječ ne mognem odgonetnuti, to ću navesti da se zna. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava

Madrid, 25. IV. 1964.

Dragi moji!

Njemu sam dao posebne instrukcije. Vjerujem da će se za novu vjersku stvar moći pokrenuti krugovi izva Odpora. O tome ćemo posebno govoriti u OBRANI i u Okružnici. (U spomenutoj knjigi Maksa Luburića se može pronaći na više mjesta gdje general piše da su španjolski katolički krugovi na čelu Padre Oltra pokrenuli jednu isključivo vjersku novinu na međunarodnoj razini. General je uz pomoć Padre Oltra htio promicati i naše hrvatsko ime, te je za tu svrhu zadužio Žarka Bojčića iz Toronta da on u ime Odpora vodi tu stvar. Mo. Otporaš.)

U Argentini novi gl. tajnik radi. Održali smo uspjelu proslavu 10. IV. sa uspjehom, sa novim poletnim suradnicima, i snagama. Pokrenuo se je i naš stari lav Štir, kojega su Odbori bili skoro "izili" da se izrazimo kako bi se reklo "ercegovački". (Maks je u pismima u spomenutoj knjigi često pisao da je puk. Štir išao iz organizacije u organizaciju, iz Odbora u Odbor, isključivo da bude izabran predsjednikom iste. Kada to nebi uspio, onda bi se povratio k svojima u Odpor. O tme general govori. Mo.) On i pul Grgić posjetili su Hefera sa mojim okružnim pismom Skandinavije. (Trebalo bi negdje pronaći to Okružno pismo Skandinavije i u istom vidjeti o čemu se radio i šta je tu general pisao, mo) Izgleda da će "vratnjak" i Barbarićima. Potrošili su mnogo tisuća dolara u skitanje, a samo su nastili novi razor. "DANICA" je objavila iako su denoncirali iz HOP…(tri riječi ne čitljive,mo.) njemačkoj policiji. Strahoviti načina će imati sve to. Dakle denunciraju revolucionarce policiji, (Vidi OBRANA br. 11-12 1964., st 4., Otvoreno Pismo g. dr. Stjepanu Heferu, mo) blate ih da su UDBA, itd. a kupe pare za obranu i - troše za propagandu, "živio ja, živio ti". (Radi se o dvadesetak Hrvata koji su za 29 studenoga 1962., dan jug. državnog praznika napali jugoslavensku Misiju u Mehlemu i tom prilikom je poginuo neki Momčilo Popović, službenik te Misije. Za tu shrhu se je novac kupio za obranu ovih Hrvata, a proces je trebao početi 12 ožujka 1964. Vidi OBRANU br. 9-10 1964., mo. Otporaš.) Hefer pošteno misli i mi želimo da okupi HOP na solidnim temeljima, a neka prestanu blaćenja i skupa napried. Netreba rušiti ni Vijeće, ali barem onda nesmijemo ništa rušiti, nego neumorno okupljati, suradjivati, indoktrinirati, svrastavati i pokretati.

Vrlo nesebično, pametno i izdržljivo radi brat Brbić. (Stipe Brbić iz Australije, mo) Prilazi nam civet ljudi iz Hrv. Rev. Bratstva. Dobivamo mnogo pisama u tom pogledu. Oni su tiskali brošuricu o Bleiburškim žrtvama. Čestitajte i pokažite Brbiću. Ide se napried. I ne želim da nam pristine kolektivno nikakve organizacije: imao sam i imam ponuda od desetak grupa i organizacija. No. Neka rade, udaraju, probaju snage, met ode i ljude. Probaju i - isprobaju. I kasnije "tko bolje, rodilo mu polje". Mi želimo samo da se ide napried. Glavno je izgraditi ljude u borbi, a borba će postaviti šefove. Ne treba nikoga izključiti, nikoga apsorbirati, previše je UDBA jaka da bi formirali sada velike organizacije. Individualno, treba postavljati, individualno i u manjim grupicama, pokretati da "grizu" i da se pojača psihoološki rat na svim poljima. EDITORIJAL DRINA I TISKARA IZVRŠIT će SVOJU MISIJU. Skoro ćemo pokrenuti nove stvari i ja smremam za tisak PRIRUČNIK ZA KONSPIRATINVI RAD. (Pošto je ovo pismo pisano 25 svibnja 1964. a te godine je izišao iz tiska "VOJNIČKI PRIRUČNIK", svezak I. (vojničke teme), Madrid, 1964., moglo bi se reći o tom priručniku general govori, jer drugih nije bilo, mo.)

Netko popa, netko popadiju, a netko popovu kčerku, - je vulgarni i stari izraz. Ja bih poludio kada bih poslušao sve savjete u pogledu šta bi sve naša tiskara trebla raditi. I morao bih imati ne samo čelične živce nego i posebnu milost Boga, da bih mogao ugoditi svima. Ima sasma oprečnih mišljenja ljudi, koji svi imaju prava reći svoju u pogledu tiskare, dionica, dada itd. Ugodi jednom, zamjeri se dvojici. Udovolji ovoj dvojici, zamjeriš se trojici. I tako. Ali demo napried. Vladek, Gagro i drugovi iz Toronta, bojim se da su sa kuburom u ruci i opipavši svoj džep, ali su skupili i platili smo i drugu ratu mašina i novih slova. Tiskara postaje stvarnost. Da: dolaze predstavnici dioničara, ja im stavljam na stop račune, ali svi vele, da je uredu, da vjeruju. Ja bih volio da bi grupe kontrolirale, a ako ne svaki kodak, ali osnovno, tj. upotrebu kapitala. Pokazao sam svima potvrde i na račune od 5 peseta, što je manje od 5 cenata kojega god novca. Nismo "izili" tiskaru kako su nebraća rekla. Ne samo da je izvršila misiju, nego je kapital tu. Najavljuju mi da će o svome trošku doći dvojica iz Argentine. Nastojat ću da ih prisilim da obave poslove kontrole. Zatvorit ću ih sa računima jednu noć u sobu bez kreveta, pa onda bumo vidili.

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 06-01-2016 at 14:53

06-01-2016 22:25#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

VIŠE PUTA SAM POČIMAO PISMA SA RIEČIMA:

PSUJTE ME ALI ME NE TUCITE, (treći (3) dio)

(piše Maks Luburić, general Drinjanin, svojim "Osobno nekim užim suradnicima" u pismu od 25. IV. 1964. Sadržaj pisma je jako zanimljiv a pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 324/326.

Meni se je nedavno jedan čovjek iz Hrvatske javio i zamolio me da mu iz originala prekopiram ovo pismo, jer kako kaže da je pismo vrlo mutno i skoro nečitljivo. Odmah sam potražio to dotično pismo koje nije original nego kopija od mnogo i mnogih kopija, tako da su mnoga slova mutna i nečitljiva. Ja ću sada to pismo ovdje prepisati. Iz te kopije od kopije koju ja posjedujem, nastojat ću uz naočale i povećalo prepisati što bolje mogu, a ako neku riječ ne mognem odgonetnuti, to ću navesti da se zna. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava

Madrid, 25. IV. 1964.

Dragi moji!

Ja tu stvar smatram ozbiljnom iako osobnom. Dobili smo dvije konkretne ponude za voditelja tiskare. Važem obadvije, nu o tome ja neću odlučivati, nego svi Vi. U moju kuću neće nijedan. S druge strane ja bih sutra to prepustio, nu taj mora stegnuti opanke u svakome pogledu. Tada Vi svi trebate riešiti, a i preuzeti odgovornost. Ja se obavezujem, da ako odlučimo predate tiskaru drugome (uzmi punu odgovornost posjedniku svih uvjeta) onda ću ja za pola godine moj dio predati Editorijalu jednu LYNOTIPIJU, nu to je posebni problem, o kojem isto neću sam odlučivati, jer bih ja tada trebao uredjivati jedan ANTIKOMUNISTIČKI LIST MEDJUNARODNOG KARAKTERA I SA POGLEDIMA NAŠIH…(nečitljio, mo,)…što će imati slušati mene, patera Oltra i još jednog, o kojem ne govorim, jer je prerano, ali je tu, i neki od Vas ste ga upoznali. Za sada nisam ovlašten više reći. Ne znam jesam li sve pravedno vodio, ali onaj tko od mene preuzme, taj će morati pametno voditi. O svemu tome moram još govoriti i razmisliti: ja imam 4 djece i ne mogul to zaboraviti. Sa lynotipom u posjedu naš Editorijal DRINA će biti u stanju učiniti ono, što smo uvijek planirali: postaviti na trgovačku bazu, i iz dobitaka voditi propagandu. Nu taj lynotip i mjesto urednika (list, a ne Editorijala) meni bi onda osigurao život i za djecu, i mene osobno, i onda ja ne trebam gubiti dosta vremena za privatne poslove.

Da se razumijemo: ja ne trebam osobno od Editorijala "DRINE" za živiti, ali moram o življenju voditi računa, jer znate priču o magarcu koji je naučio ne jesti…Sve je to u pogonu, u pregovorima, o svemu ćete biti obavješteni, i ostaje Vam: vjerovati, progledati, uvjeriti se, i odlučiti. Nu ja ne mogu svakom dioničaru davati računa, ni publicirati imena dioničara, jer to mnogi ne žele, a ni svima ja ne želim iz razloga kojih je mnogo. Vjerujem da svi znate kakva je razlika imedju lynotipa, gdje sjedi čovjek sa pisaćom mašinom i izlaze stranice, ili slovo po slovo stavljati i razstavljati.

Dobio sam garancije, da ćemo uskoro imati tri puta jaču propagandu na Radiosatu, ali i oni žele tu stvar riešiti - globalno, a to je ono što treba. Jednom riečju, hoće da nam pomognu, pa eto, i rieše problem moje obitelji, i da posvetim 24 data na dan radu: (Tko je imao priliku pratiti i čitati pisma Maksa Luburića, ili tko je imao priliku kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mogao se je osvjedočiti da taj čovjek, Maks Luburić, skoro ni spavao nije i da je sav svoj život bio posvetio našoj Hrvatskoj. Zato čitati njegova pisma, mako je rekao pok. Miško Maslač je jedna nepresušena ŽIVA IDEJA. Mo. Otporaš.) protiv komunizma a s time i za Hrvatsku.

Neće se ništa bez nas dogoditi, a biti ćemo prvi medju prvima. treba izdržati, neumorno ići putem i ne prenagliti se u postavljanju strukturaciji itd., jer smo vidili, da su svi drugi skrahirali baš u tome. Treba jedan zapovjednik, treba mistika povjerenja i zapovjedanja, jer bez toga nema revolucionarnog pokreta. Nije rečeno da "general Drinjanin" mora biti baš - Luburić. Ali mora postojati taj ili drugi, pa i kolektivni zapovjednik, pa čak i anonimni, ali čiji autoritet mogu jamčiti ljudi ZAPOVJENICI IZVRŠNOG SKUPA. Meni je stalo do toga da u mene imate povjerenje, stalo mi je i osobno. Dosada ste dali dokaza i uvijek ste me izvukli "iz dreka". Tiskara je tu kao sredstvo, ali ne jedino. Bit ću sretan, dakle, ako tako bude išlo i dalje, a ja mislim da moram Vama svima dati hvalu, priznanje i polagati računa. ne mislim na odborsko izživljavanje, ni nadglasavanje, nego na kolaboraciju zrelih muževa jedne ekipe, koja vjeruje da će osloboditi Hrvatsku.

Toliko za ovaj čas. Grli Vas sve, odani Vam general Drinjanin.

(Kraj ovog pisma.

Čuli smo sada generala Drinjanina kako kaže "…zreli muževi jedne ekipe, koja vjeruje da će osloboditi Hrvatsku…" a mislio je na organiziranu ekipu članova Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO., što je i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uočio kada je 1987. godine proputovao duž Kanade i Amerike i sastao se sa visokim dužnostnicima odganizaciej HNO. Mo. Otporaš.)

Posljednje uređivanje od Bobani : 06-01-2016 at 22:34

08-01-2016 02:18#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ (prvi (1) dio)

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, nažalost bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekao i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane tisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Gosp. Prof.

DABI PERANIĆU

Paris.

Dragi naš Dabo:

Dobih od Tebe dva pisma, t.j. jedno iz Carcagente i jedno u kopiji za Fra. Ljubu. (Po svoj prilici to bi mogao biti tadašnju urednik DANICE far. Ljubo Čuvalo, mo) Vjerujem da ne znaš da sam imao teški srčani napad i trebao ostati 5 tjedana u Bolinici. Moj je liječnik Dr. S. Hajdaz Ministar u Ottawi, te mi je dozvolio da ležim u krevetu kod kuće, te da trošim lijekove i on me pregleda tjedno kada dodje u Toronto. Prije tri tjedna me je to snašlo i radi toga ne mogu da nikon se javljam. Strogo mi je zapovjedio, da se ništa ne smijem nervirati i moram biti miran.

Dobih Tvoje pismo i mako se čovjek nevi ljutio, mad samo prije 5 dana dobio od Crničkog pismo, gdje mi javlja da je Dabo sa obitelji na ljetovanju, u Španjolskoj sa blizinom Carcagente i da ste Ti i Štef bili kod djece u kući njihove Majke, na imanju. Ujedno javlja da će mu Dabo pomoći credit Obranu dok je na odmoru, tj. do 20 srpnja, ukoliko se preuzme tiskara? (Poslije generalove smrti španjolske vlasti su sve zapečatile i čekalo se je da se tiskara i svi drugi materijai preuzmu od nadležnih španjolskih vlasti, mo.) Kao from iz vedra neb a stile Tvoje pismo i da sam najzdraviji morao bih se razboliti, mad vidim što je i kako je to počelo.

S obzirom da je u pitanju srčana bolest (a general je u svojim pismima mnogo puta isticao Gagrinu bolest, i čak pisao da: "…i sa bolestnim srcem brat Gagro radi za Hrvatsku, mo.) i tako sam samo na brzinu ono na preskak preletio i odmah pilule u usta, da mi se ne ponovi i da odem za generalom Bogu i ostalim hrvatskim mučenicima, prije vrijemena. Evo malo mi je lakiše i pišem Ti.

Gledajući Tvoje primjedbe na Crničkoga i kad sravnim sve, ne vidim da je tome puno on kriv. Fra. Branko, Tijan, Obitelj su nama manje više svi poznati, (Fra. Branko Marić je vjenčao Maksa Luburića 19 studenoga 1953. godine i bili su dobri prijatelji, a od razlaza Poglavnik/Luburić 1956. godine, postali su protivnici. Pavao Tijan je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Radio Programa GLAS MADRIDA. Na "Obitelj" se misli na generalovu suprugu Isabel Hernaiz Luburić, koja je napustila svojeg muža i djecu kao sršen i bliža bila onima koji su bili protiv generala, nego je bila generalu. Mo. Otporaš.) ali nam nije poznat "Kvesić" (za kojega dr. Peranić u svojoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", NEW YORK 1984., piše na st. 152-153-154 samo to: da je Rankovićevac i da se je predstavljao kao generalov rođak, mo) kojega si Ti sigurno poznavao prije Crničkoga, jer kako sam kažeš i to je tako, da si Ti manje više imao najviše priliku osobno biti sa našim Vjekom.

Dragi dabo: Sam znaš da je prije smrti, razapeća Isusa Krista, bilo Juda, Toma, Petar zatajio, pa što se mi crvi možemo čuditi, da se pojavljuju kod smrti generala razne sumnje, i to baš hoće Beograd, da nas pobije, razbije. A moramo na žalost priznati da imamo medju Hrvatima prodanih duša i izdajnika te i sam ja više ne mogul tako lako vjerovati ni mom rodjenom bratu, te kome bilo pravo kome krivo. Sumnja nije zločin nego oprez i kamo da je General bio oprezniji ne bi dans ležao pod zemljom. Ti znaš da si mi pisao, da gleam u Torontu za Tebe posao te ukoliko nevi dobio u Torontu da imaš namjeru poć u New York i napustiti Paris. Ja sam Ti odgovorio da neka dodješ i budeš bez brige, te bit će kruha za Tebe i obitelj u Torontu. Nakon tragedije našeg Generala prvi je bio Ratko Gagro koji je na sastanku predložio da se zamoli Mikeca da idje u Španjolsku uredjivati tisak i biti urednik, jer je to njegova profesija. Mislio sam da Mikec ne može biti loš jer je tog zvanja. Ti kako rekoh si pisao da dolaziš u Canadu, a osim toga to nije Tvoja profesija novinarstvo iako si toga puno pisao, te smo mislili da iz Canade budeš nastavio kako si iz Pariza.

Nastavlja se.

08-01-2016 16:45#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ (drugi (2) dio)

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, koje nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i koje je bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekao i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane tisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Kažeš da je taj Kvesić UDBAŠ? Zašto nisi Ti odmah to upozorio Crničkog, jer si i sam sa njime na brzoglas razgovarao iz Pariza i kao pametan čovjekna fin način kazoo Štefu, a ne odmah zvati Fratre (ovdje se radi o generalovu prijatelju Pater Otlra koji je skoro sve službeno imao na svojem imenu, bankovne račune, tiskaru i sl., a španjolske vlasti sve zapčatile, mo) da nedaju tiskaru umjesto da nek dadnu Crničkome tiskaru, ali nikako nedozvoliti ni blizu Kvesiću, i tu bi oprao svoj obraz i obraz Crničkoga te Odpora. Što će misliti Fratri španjolski i kakovi smo mi Hrvati kad im sve otkrivamo, umjesto da si pametno postupio i ako je nešto Štef pogriješio i niste se mogli razumijeti? Zašto nisi poslao par riječi o tom Kvasiću Eriću i meni te da mi odmah javimo Crničkom, jer je on je on opunomoćen sa legalnim papirima i po Rudi Erićem i po Ratki Gagri, (Ova dvojica su dali punomoć Štefu Crničkome u ime organizacije Odpor, a Padre Oltra je imao sve službeno na svojem imenu kod španjolskih vlasti već od prvih početaka suradnje između generala i Padre Oltra, mo.) jer je tako zahtijevao Padre Oltra i Vlasti.

Dabo, sam vidiš da svi mogući tipovi love u mutnom i da UDBA ima u sve manje više avid, samo i jedino radi prodanih hrvatskih duša. Tebe milim da budeš strpljiv, hladan i promišljen te čovjek koji si, kako rekoh, imao tu sreću najviše biti u osobnom dodiru sa Pokojnikom. Ja u ime Odpora Canade Te molim i vjerujem da je to Tvoja dužnost mi sve povjeriti i reći kako je i na koji način došao Ubojica Ilija Stanić do Generala? TKO GA JE NJEMU PREPORUČIO I DALI TI KAO VEZA SA DOMOVINOM SI PROVJERIO O TOM UBOJICI TKO JE I ŠTO JE? Druga stvar za koju Te molim da mi na moj trošak umnožiš onih 50 stranica te preporučeno pošalješ na moj trošak kako o umnožavanju tako i poštarinu. (Ne znam o čemu se ovdje radi ako nije izvadak iz rukopisa knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" koju je dr. Peranić napisao i o svom trošku tiskao i izdao u New Yorku 1984., mo) Samo i jedino onda ja mogul donijeti svoj sud i reći svoje. Vidiš sam da mnogi lieu krokodilske size nad gubitkom Drinjanina, ali ih ima mnogo koji sada iskaču iz zapoćaka te mudruju, a dok su mnogi od njih zabijali u živo tijelo čavle MAKSU Luburiću.

Ti znaš da je Canada bila i ostaje glavni stup u moral nom i materijalnom pogledu ODPORA i baš radi toga mi hladno stvari promatramo te oprezno demo naprijed, bez da izmišljamo tko je prav a tko je kriv, sve dok ne dodjemo do gole istine. Kod obične tučnjave izmedju ljudi vlasti ispituju najprije najbliže svjedoke, mako se je stvar odigrala i tek onda dolaze u donašanje osude.

SUMNJA JE JEDNO ALI UPRIJETI U OSOBU PRSTOM JE DRUGO

UKOLIKO SE NEMA DOKAZA.

Dabo tu moramo biti jako i jako oprezni i pravedni. Bebek (Željko, mo.) kaže da je Stanića poslije izgona našao kod Dabe Peranića? (Dr. Peranić u svojoj već spomenutoj knjigina strani 43 piše: …16 rujna 1968: "Vratio sam se iz Madrida, pa evo da Ti najprije reknem par riječi, prije nego zabodem nos u drek svakidašnji, koji mi se je povećao, jer sam morao izdati Iliji "pakrački dekret" (baš sada kada je počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospođom i djecom)…Bio je gulp i dao se već drugi navući na tank led…Pao je dvaput na istom mejstu…Mislim da li bi možda mogao zaposliti ga legalizirati u Francuskoj…", a dr. Peranić nastavlja: "26 rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Pariz. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji…". Sada se postavlja pitanje: gdje je Ilija Stanić bio od izgona 16 rujna do dolazka u Pariz kod dra. Peranića 26 rujna? Po knjigi dra. Peranića: "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" Željko Bebek je već bio u Parizu, mo. Otporaš.) Odmah je Jelić jedva dočekao i sve stavio u svoju novinu. Baš radi toga kako je tako Erić i svi mi naši smo rekli Štefu da ne smije ništa stavljati u Obranu što nema dokaza, da kanije nebi imali posljedica. Znamo za Bebeka, Oreča, Filipovića, Beluhana, i ostale da su za života i mrzili neki manje neki više Luburića, ali znamo i to da nemamo dokaza da su bili upleteni kod ubojstva Drinjanina, i tu su Španjolske Vlasti da reknu zadnju riječ tko je po dokazu kriv za smrt. (Nadati se je da će ubrzo doći vrijeme da će Španjolska slijediti primjer Njemačke i zatražiti izručenje Ilije Stanića kako bi mu se sudilo za ubojstvo jednog hrvatskog generala, španjolskog građanina na tlu Španjolske države. Mo.)

Buntićka je dolje otišla, (Ovdje se radi o gospođi Mari Buntić koja je bila dobra prijateljica generalove polusestre Zore update za pukovnika Džala. On a je bila u posjeti kod generala i prije. Njoj je general pisao 16. IV. 1968. godine i to pismo se nalazi u knjigi Pisma Vjekoslava Maksa Luburića na strani 876-877-978., mo.) ali nije on a naš član i baba ko baba može pričat što hoće, kao što meni piše gospodja Tijan da je General bio predobar i prepošten i primao svakoga k sebi, te mi savjetuje da se Odpor priključi tamo gdje misli da je mjesto, sozbirom da je general kao glava pao? Ona nema pojma što je Odpor i kakovi je kvalitet ODPORAŠA, te kad stignem morat ću joj odgovoriti, nek mi da savjet kud da se odlučimo? Kaže da je bio i Dr. Branko Jelić kod njih i Buntićka i FRA. Marić, te Bog nek sve zna tko tu kuha. ALI NEK SVI SKUPA ZAVEŽU MAČKU ZA REP I ČEKAJU.

Nastvalja se.

08-01-2016 18:15#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ (treći (3) dio)

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, koje nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i koje je bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekao i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane tisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Odpor je znao izdržati i gore udarce, alga Štir, Rover, Cecelja i mnogi ali su svi ostali kratkih rukava, pa će i ovog puta, pa makar se radilo o ma kojem predvodniku, bio to Gagro, Erić, Peranić i ma tko, uzalud će sve biti jer je Odpor atom postao kako u Domovini tako i u Inozemstvu. Za to Dabo polako treba stvari rasudjivati i ne odmah explodirati, jer to ni čemu ne vodi. Pokojni je Kennedy zacrtao plan poći na mjesec i pao je kao i naš VITEZ LUBURIĆ, ali je došao nasljednik, pa jedan pa drugi i plan Kennedija je rezultat da je 20 srpnja (1969. godine, mo) sin Amerike stupio nogom na mjesec i u roku 15 minuta drugi te sretno sproveli plan bivšeg predsjednika Kennedija. Isto tako naš NEUMRLI VITEZ GENERAL VJEKOSLAV LUBURIĆ ZACRTAO PLAN ODPORA I POKRENUO MASE I U DOMOVINI I U EMIGRACIJI, TE UZ BOŽIJU POMOĆ ĆE NJEGOV PLAN OSLOBODJENJA NAM ZAJEDNIČKE MAJKE HRVATSKE BIT JEDNOM U DJELO SPROVEDENO NA ČELU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. (Vjerovali danas ili ne ta se je ideja Maksa Luburića ostvarila. Ideju Maksa Luburića najbolje ju je proučavao dr. Franjo Tuđman, koji je u svojim turnejama po Kanadi i USA 1987. godine najradije raspravljao s članovima organizacije HNO kako osloboditi Hrvatsku. O ovoj suradnji između dra. Franje Tuđmana i HNO postaje mnogi zapisi, kako na jednoj tako isto i na drugoj strani. Mo. Otporaš.)

Nama je svima žao da imaš velike neugodnosti sa strane UDBAŠA, te se čuvaj. (Božo Vukušić u svojoj knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA" treće dopunjeno izdanje piše na strani 258-259261.262-263-264 "PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE PERANIĆA", gdje na kraju Udbinog izvještaja, kojeg je potpisala Riječka filijala Udbe 14 .2. 1969. godine, potpis Alberta Tulić. Ovdje treba nadodati iz ovog Udbinog izvještaja da su tri osobe, tri Udbina operativca stalno i sustavno pratili dra. Peranića. Zato i iz ovog ugla bi se mogla donekle i razumijeti bojazan i svako moguće pretjeravanje i strah dra. Peranića izraženo u njegovoj spomenutoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA". Mo. Otopraš.) Ne znam dali još imaš plan ići u Canadu ili Ameriku, kao što si mi pisao?

Dali Stanić piše iz Beograda ili je istina iz Pariza. Ti znaš Udbine patke da je lako sa diplomatskom poštom ubaciti ma gdje pismo. Dali si sravnio njegov rukopis? Čujem da je pisao i Fra. Branku Mariću. To mi piše gospodja Tijan u svom pismu. Nama uopće ne ide u glavu, da kako Maks tako Ti niste ga mogli otkriti za skoro dvije godine i oba ste iskusni i lukavi te poznavaoci udbinih metoda? Moram biti iskren da se svi više manje ljutimo na Vas obojicu, zašto se je to moral dogoditi? Vjerujem da si dobio pismo od Rovera i gdje i on line krokodilske suze nad smrću pokojnika iako je od 1962. u New Yorku na ovamo ubacivao smutnju i sam znaš to sve. Vidim moj Dabo kakovi smo mi Hrvati, brat brata ubija i brat brata napada, hrvati se prodaju za judine srebrenjake i ubijaju svoju braću. NADJI JEDNOGA SRBINA DA SE PRODA I DA UBIJA SRBINA. Jadna nam Majka!, zar se nikada nećemo dozvati pameti.

Pišeš da nek ja dodjem do Tebe ili da Ti platim put da Ti dodješ ovamo. Veliš da ERIĆ, PERANIĆ I R. GAGRO to moraju riješiti? Dabo ja tako ne gledam i sa tim se ne slažem. Nas tri gismo Odpor, nego ima, mogao bih reći i zaslužnijih u Otporu od nas trojice. To se tako ne smije raditi. Ja sam na čelu Središnjice 7. godina i nikad nisam ništa sam odlušivao i niti ću ikad. Samo i jedino u sporazumu sa svom braćom i većinom. Do sastanka će morati doći ali tu moraju biti svi continenti suglasni kao i svi predvodnici. Kad god većina odluči ja sam suglasan i samo tako će ići Odpor naprijed. Bar Ti znaš da je naš Drinjanin kao i Ti bio uvijek protean turističkom lutanju pojedinih osoba i na trošak i grbaču sirotinje, malih i poštenih hrvatskih ljudi. Ja vjerujem da imaš pune ruke posla u Evropi, da se ljudi nerazasiplju ili tube nacu, te je Tvoja dužnost kao i moja da bdijemo nad članstvom, a uz to da tiskara poradi, te svi kao jedan na posao dok ne dodje čas za sastanak.

Naše članstvo u Canadi je puno morala i ljubavi za daljnju borbu. Dok vidim kod Rovera kao da sve gori i samo revolucija? Valjda sličnu (revoluciju iz one 1963. godine Oblak/Tolić, mo) onih 9 jadnika što ni kamen ne baciše i padoše u muke i ropstvo. Nadam se da sam bio iskren i moram stati, jer srcs lupa. Čekam što prije taj materijal i ostalo od Tebe.

Tvoj Ratko Gagro.

Kraj ovog Ratka Gagre pisma.

09-01-2016 00:04#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KNJIGA "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA"

Pogibija generala Luburića - Pisac Dr. M.D.Peranić

1/04/13

Dragi prijatelju,

Veseli me da ti se pisma Maksa Luburića dopadaju. Još me više veseli da te mnoge stvari zanimaju, posebice slučaj dra. Miljenka Dabe Peranića. Ja ću ti ukratko nekoliko stvari reći o onome što ja znam, a tebe, čini mi se najviše zanima knjiga "POGIBIJA GENERALA DRINJANINA".

Tu knjigu je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je od gipsa izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: " ...Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je teško zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO". Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana.. Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969 godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige su 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

Dragi moj prijatelju ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da će biti jedna velika zadaća i dužnost onih Hrvata koji žele pošto poto nadolazećim hrvatskim naraštajima ostaviti što više materijala za napisati knjigu o Maksu Luburiću, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazovimo: "SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA" u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Otporaš.

10-01-2016 15:48#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POZDRAV HRVATSKOME SEDMOM ŽRTVOSLOVNOM KONGRESU

(Nešto malo i ukratko o prof. Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 8 ožujka 1922. godine u selu Košute, kod Trilja. Partizani su ga mobilizirali u listopadu 1944. godine te nije imao drugog izbora osim slijediti ih u tome njihovu zločinačkom i rušilačkom pohodu. Tako je dospio konac rata u svibnju 1945. godine u Trstu gdje je dezertirao i odmah se prijavio američkoj vojsci. Tu je bio do 1949. godine i tada se seli u Ameriku, Cleveland. Godine 1960 posjećuje Europu i na tom putu s velikom željom putuje u Madrid da se upozna sa hrvatskim generalom Vjekoslavom Maksom Luburiće. Upoznali se i odmah jedan drugoga u potpunosti razumio, a to uopće nije bilo teško, jer i jedan i drugi su izgarali od ljubavi za Hrvatsku. Od tog susreta su postali osobni prijatelji i iskreni suradnici u borbi protiv Jugoslavije i za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. 26 prosinca 1963. godine general Drinjanin je bio vjenčani kum prof. Ivanu Prceli; a točno na Veliku Gospojinu 1967. godine general Vjekoslav Maks Luburić je osobno dao pismeni izvještaj prof. Prceli o Povlačenju Hrvatske Vojske prema Austriji, koji se izvještaj nalazi u knjigi "HRVATSKI HOLOKAUST" II, Zagreb 2005., strana 37-64, hrvatsko izdanje, a u knjigi "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71. Neka je nama naš mladi starac Ivan Prcela živ i zdrav. Uz pomoć Boga velikoga vidjet ćemo se iduće godine u Zagrebu. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

To:

Annie Boban <froate@hotmail.com>; Sun 1/10/2016 12:55 PM

Documents

POZDRAV HRVATSKOME SEDMOM ZRTVOSLOVNOM KOBGRESU.docx

19 KB

POZDRAV HRVATSKOME SEDMOM ZRTVOSLOVNOM KONGRESU

(Piše: John Ivan Prcela)

Evo u ovoj tek nastaloj Novoj godini 2016 pozdravljam Dra. Zvonimira Separovica, Predsjednika Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i sve članstvo ove divne hrvatske držatvorne organizacije i svima Vam želim obilje Božjega blagoslova u godini 2016.

U ovoj 2016. godini održat će se Hrvatski sedmi žrtvoslovni kongres, za koji sam pripremao svoj nastup govorom o temi “General Luburić žrtva najužasnijih ocrnjivanja u hrvatskoj povijesti.” Na žalost, zbog mojih previsokih godina i prevelikih troškova za objolodanjenje upravo u ovoj godini dviju najnovijih knjiga, moje autobiografije i već treće knjige iz josipologije, o spomenutoj temi neću moći govoriti na Sedmome kongresu, ali, ako budem živ i zdrav, tu temu ću obraditii u našemu slavnome Zagrebu sredinom godine 2017 kada dodjem na predstavljanje vrhunski pisanoga “Životopisa generala-viteza Vjekoslova Luburića.”

Mirko Bilić-Erić, glavni pokretač i velikodušni materijalni podupiratelj spomenutoga Projekta, zahtjeva da ja budem ključni predstavljač toga senzacionalnoga djela. Vrlo interesatno je za sve Vas ovo, što Vam upravo sada otkrivam - ta zamisao tiho je nikla na Petome žrvoslovome kongrsu i od tada ona se djelotvorno i strpljivo razvijala i razvila u veliko stablo! Plodove toga dugo očekivanoga POVIJESNOGA stabla hrvatski čitatelji će moći konačno uživati, i to, u spomen punih 56 godina mukotrpnoga života generala Luburića (1913-1969) i u čast mojega 95. rodjendana!

Vjekoslav Luburić bijaše više od pet desetljeća prava žrtva paljenica zbog svoje neopokolebive vjernosti BOGU I HRVATSKOJ. Od te ljubavi on je u “hrvatskome držatvornome bunkeru” cijeli svoj život izgarao dok kao div-junak ne bi 20. travnja 1969. preužasno umoren - za crne račune hrvatožderne srbokomunističke Jugoslavije! Dvadesetak godina poslije njegove mučeničke smrti, ta hrvatoždena aždaja CRKLA je za vijeke vjekova!

Pri srcu mi je vrlo teško što neću sudjelovati na Sedmome žrtvoslovnom kongresu pa Vam neću, kao na Trećemu, Četvrtom, Petom i Šestom kongresu, svjedočiti o mnoštvenim pokoljima mojega državotvornog naraštaja. Mjesto toga, svi ćete imati lijepu priliku naručiti moju autobiografiju, A LEGACY OF ENDURANCE (Ostavština izdržljivosti) koja je već objavljena od Dorrance Publishing Company u Pittsburghu. Ova tvrtka objavila je i 1970 i 1995 čak i moje životno djelo OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica). Na mnogim stranicama mojih doživljaja pišem o svojemu hrvatskom državotvornom naraštaju i o njihovom mučenišatvu ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU. Upravo zato, najtoplije Vam preporučujem da moje doživljaje pomnjivo čitate i da u duhu tih mojih iskustava uvijek ostanete čvrsti i nepokolebivi u vjernosti BOGU I HRVATSKOJ.

Ovim Pozdravom pozivam Vas da svojom nazočnošću dogodine uveličate predstavljanje Životopisa generala Luburića i da mene, možda posljednji put, slušate kako PROŽIVLJENO I DOKUMENTIRANO govorim o hrvatskom generalu-vitezu Vjekoslavu Maksu Luburiću, koji je kroz punih 56 godina svoga zemaljskoga života sav izgarao od vjernosti BOGU VJEČNOME I LJUBLJENOJ HRVATSKOJ. Neka mu je zato vječna slava gore na nebu i ovdje na zemlji u Nezavisnoj Republici Hrvatskoj!

________________________________________

From: 1ivanprcela@roadrunner.com <1ivanprcela@roadrunner.com>

Sent: Sunday, January 10, 2016 12:15 PM

To: Annie Boban

Subject: Re: PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

Dragi Odporaše Mile!

ŽELEĆI TI SVE NAJBOLJE U TEK NASTALOJ GODINI 2016, šaljem Ti priključeni Pozdrav Sedmome žrtvoslovnom kongresu koji će se sredinom lipnja ove godine održati u Zagrebu. Ti kao izvrsni i neumorni poznavatelj i širitelj ideja našeg neumrlog generala Viteza Luburića bi trebao biti na tom kongresu. O tome ćemo se naknadno dogovoriti.

S velikim poštovanjem.

Za Dom Spremni!

J. Ivan Prcela

Preživjeli iz Hrvatskog holokausta

---- Annie Boban <froate@hotmail.com> wrote:

xxxxx

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

http://kamenjar.com/prije-tocno-86-g...staski-pokret/

[http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/09/VELEBITSKI-USTANAK.jpg]<http://kamenjar.com/prije-tocno-86-g...staski-pokret/

Prije točno 86 godina u Zagrebu je osnovan Ustaški pokret | Kamenjar<http://kamenjar.com/prije-tocno-86-godina-u-zagrebu-je-osnovan-ustaski-pokret/>

kamenjar.com

Na današnji dan prije točno 86 godina, 7. siječnja 1929. godine u Zagrebu je osnovan Ustaški pokret. Tada je dr. Ante Pavelić ustrojbu Hrvatski Domobran pretvorio u Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO) kao odgovor na proglašenje diktature kralja Aleksandra. Donosimo kratki prikaz povijesti djelovanja Ustaškog pokreta od osnutka pokreta do uspostave NDH, te Načela Hrvatskog ...

PISMO RATKA GAGRE DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU U PARIZ

(Donosim ovdje jedno pismo Ratka Gagre, nažalost bez datuma, pisano iz Toronta dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Po sadržaju istoga će se moći razumijeti da je pisano negdje poslije 20 srpnja 1969. godine, jer pok. Gagro u ovom pismu spominje spuštanje američkih Astronauta na mjesec 20 srpnja 1969. Nekako i ovo pismo bude dio pisama Maksa Luburića. Pismo je puno tiparskih pogriješaka, jer to ti je tako prije bilo; ljudi naprosto nisu imali dovoljno vremena za brisanje pogriješaka i pregledavanje pisanja. Ja ću sa moje strane pisane pogriješke ispraviti a sve ostalo ću ostaviti netaknuto. Pismo je po sadržaju jako zanimljivo, jer se radi o napetosti između dra. Peranića o Stjepana, Štefa Crničkog. Dr. Peranić je bio član Glavnog Stana Odpora a Štef Crnički Koordinator Odpora i po Zapovijedi generala Drinjanina novi upravitelj tiskare DRINAPRESS-a. Tko je pratio ova pisma na ovom Forumu, mogao je to uočiti, kao što je mogao uočiti i to da je gosp. Ratko Gagro bolovao i patio od srca. Od te bolisti je umro 31. siječnja 1975. Mo. Otporaš.)

Posljednje uređivanje od Bobani : 10-01-2016 at 15:52

14-01-2016 08:20#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PISAO ADRESU

"PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA? (1)

Re: TKO JE PISAO "PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I PARTIZANA?

http://kamenjar.com/tko-je-pisao-por...a-i-partizana/

(Ustao sam se jutros rano, vrlo rano, kao i obično; sa šalicom tople kave (mogu ja reći i kafe, zašto ne) u ruci i prigledavam očima koje ću sada pismo iznijeti. Pogled mi zastade na "Fijoki"/dosije "Kum Dabo Peranić". Uzmem i počmem pregledavati. U jednoj kuverti nekih 16 sa 25 centimetara nađoh pismo od 23.XI.1990, pisano na pisaćem stroju. Uz pismo ima i drugog priloženog materijala, ali mi je za oko zapala IDEJA I AKT IZMIRINJA. Mnogo puta mi je kum Peranić pričao kako je on bio taj koji je s generalom pisao PORUKU IZMIRENJA. Ovdje u ovom IDEJA I AKT IZMIRENJA dr. Peranić otkriva pojedinosti koje bi mogle zanimati mnoge Hrvate, posebice one koji se poviješću bave. Osobno pismo koje je meni pisao i poslao uz ovaj priloženi materijal nije dugo, ali ima u njemu stvari, koje mi je on pričao, a koje ću ja sada ovdje iznijeti. Kako se i po datumu može vidjeti da sam ja ovo pismo pisao na Forumu Dnevno.com 8 siječnja 2013. godine. Od tada pa do danas taj Forum na portalu Dnevno.com više ne postoji.

Prije nekoliko dana jedan mi se gospodin iz Hrvatske javio s molbom da ako mogu pronaći to pismo dra. Miljenka Dabe Peranića u kojem on iznosi pojedinosti: kako je došlo do "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", da mu ga proslijedim, jer, kako taj gospodin kaže, da predaje na sveučilištu i da mu je to potrebno znati, pošto mnogi danas pričaju o HRVATSKOJ POMIRDBI, pa čak i Josip Manolića, a da nitko ne spominje početnika i početne ideje Hrvatskog Izmirenja. Sreća da sam to pismo sačuvao i, danas, srijeda 13 siječnja 2016. godine ga iznosim ovdje na hrvatskom portal Kamenjar. com. Mo. Mile Boban. Otopraš.)

Milutin Dabo Peranić

10 Squire Avenue

East Northport

N.Y. 11731

Dragi Milane i Annie, 23.XI.1990.

Primio sam pismo sa riječima obiju Vas. Hvala. Milan spominje 4 točke, ali si zaboravio petu, onu gdje te molim da bi mi naznačiš adrese centra Otpora po svijetu da im šaljem publikacije o generalu.

Prilažem ti pregled o ADRSI IZMIRENJA, koju mi još treba popraviti. To je Uvod u PREDKULISNA KORAČANJA PREMA 1970-71. DO PREDSJEDNIKA TUĐMANA PREKO MAKSA.

Obrane ne želim primati preko ljudi koji se bore za Jugoslaviju. Ti ljudi za me opravdavaju strahovladu Aleksandra, ubijanja u KOLONI SMRTI, sva ubijanja i mučenja nas Hrvata preko Rankovića, Tita i njegovih ljudi-mučitelja i ubojica. Nastojat ću do njih doći drugim putevima.

Do drugog pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići,

Vaš kum Miljenko.

(Kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA mnogi čitatelji su upoznati tko je Dr. Miljenko Dabo Peranić. On je bio uski suradnik generala Drinjanina od rujna 1962. pa do generalove mučeničke smrti 20 travnja 1969. Nisu mi svi detalji poznati kako je do toga došlo da se je odmah iza generalove smrti počelo sumnjati na njega, Dra. Peranića. Kako je isti bio član Glavnog Stana Odpora i velikog generalova povjerenja, automatski je bio na Udbinoj listi za likvidaciju. Zato bi bilo potrebno (po)zabaviti se svim tadašnjim izvorima oko generalova ubojstva i usporediti Ilije Stanića izjavu koju je on dao Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969., dakle sam 9 dana poslije ubojstva generala Drinjanina. Mo)

Pukovnik HOS-a Krunoslav Batušić piše pismo na tri stranice Ratki Gagri u Toronto 24.VI.1969., dva mjeseca i 4 dana poslije generalove smrti. Između ostaloga piše i ovo u zadnjem paragrafu pisma na prvoj stranici: "...Vijest o hapšenju Stanića u Parizu, čuo sam i ja ovdje, ali ta vijest nikako nije potvrdjena, doduše Željko Bebek piše u Hrv. Državi, da je Stanić otputovao nakon atentata u Pariz i ovdje se priča, da Stanić piše pisma iz Pariza da on nije ubojica i da on ne želi nositi tu ljagu na sebi radi drugih, koji su to počinili..." Važno će biti ovdje navesti, kao vremenski dokument, šta o tome kaže Dr. Dabo Perenić u svojoj knjigi "PIGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" str. 175 :

Stanić mi se ponovo javlja pismom. 30. lipnja Stanić je još u Paris-u,...a na strani 176...Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2 Svibnja, "netko" je na istoj pošti, Rue des Pyrennees, Paris 20 stavio oko pedne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučiću, a na pošti Rue du Louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skadinaviju, Stipa Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi odredjuju datume i satove odaslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

(Napomena:

Budući sam zašao u ovo opisivanje Ilije Stanića "lutanja po Parizu", potrebno će biti iznijeti neka saznanja do kojih sam došao ili predodžbe koje bi mogle poslužiti razotkriti donekle ove spletke i zagonetke oko ubojstva jednog Hrvata i jednog genijalnog hrvatskog vojničkog stručnjaka generala Vjekoslava Maksa Luburića. Hvala svima na strpljenju! Mo)

by: Otporaš 8th January 2013, 16:59

TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKI PARTIZANA"? (2)

1. Stipi MikulićuČ (strana 176.)

"Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni Ti ne vjeruješ u on što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaza protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!

Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!"

2. Iliju Vučiću:

"Dragi imenjače: (strana 176.)

Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod Tebe.

Piši mi: Poste restante, Paris VIe.

Voli Te Tvoj jaran

Ilija Stanić"

3. Dabi-Peraniću: (strana 177.)

" Dragi moj profesore!

Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me neko ne vidi. Ostavljen sam na cjedilu, molim Vas pomozite. Najbolje da se sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.

Ako mi ne pomognete ja ču reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!

Primite mnogo pozdrava od Vašeg Ilije! Doviđenja! "

(Ove tri razglednice kojih sadržaj Dabo Peranić ovdje donosi, trebalo bi vrlo dobro proštudirati, i tek tada bi se došlo do slijedećeg zaključka:

Prvo (1) da je Ilija Stanić uistinu došao u Pariz poslije ubijstva generala Drinjanina.

Drugo (2) kako je Željko Bebek mogao napisati u novini Branka Jelića "Hrvatska Država" "...da je Stanić otputovao nakon atentata u Parizu..." ako on za to nije ništa znao, onda se postavlja pitanje: otkud je Željko Bebek mogao znati da je on, Ilija Stanić otišao u Pariz?

Treće (3) da je jugoslavenska Ambasada u Parizu bila upletena u urotu oko ubojstva generala Drinjanina.

Četvrto (4) kada je Ilija Stanić u rujnu mjesecu 1968. bio u Parizu i dobio od francuskih vlasti privremeni boravak na mjesec dana, i kako ga je hitno nestalo iz Pariza, još hitnije je stigao kod generala.

Peto (5) Ilija Stanić je poslije ubojstva za sigurno bio u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, gdje se je s nadležnima dogovorio kako će ovi slati u njegovo ime pisma i razglednice istaknutim Hrvatima.

Šesto (6) Ilija Stanić je bio kod Sarajevske Udbe 29/30 travnja 1969. kojoj je sa svojim ponosom, ponosom Ilije Stanića, dao detaljan i opširan izvještaj o ubojstvu Maksa Luburića.

Sedmo (7) Službenici jugoslavenske Ambasade u Parizu su u ime Ilije Stanića iz Pariza slali razglednice kako bi na taj način mogli optužiti Dra. Peranića da je on bio upleten u generalovo ubojstvo, jer Ilija se nalazi u Parizu u kojem je živio i Dr. Peranić.

Osmo (8) u Dra. Peranića se nikada nije sumnjalo niti posumnjalo, sve dok se ubojica Ilija Stanić nije pojavio u Parizu odmah poslije ubojstva…

Deveto (9) to je bila Udbina svrha slanja tih razglednica upravo iz Pariza kako bi se sumnja proširila što brže na Dra. Miljenka Dabu Peranića, i

Deseto (10) na svu žalost i našu hrvatsku sramotu, ta sumnja se je tako brzo širila i proširila svijetom, da me je moj kum Peranić već u srpnju te godine (1969) obavijestio o tim sumnjama... Mo. Mile Boban, Otporaš.)

by: Otporaš 8th January 2013, 22:25

TKO JE PISAO ADRESU

"PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (3)

IDEJA I AKT IZMIRENJA, piše Dr. Miljenko Dabo Peranić

Oko Božića 1946. su nas sve političke zatvorenike prebacili u KULU u Staroj Gradiški. Bio je pojačan nadzor prema nama, ali je otvorenost istomišljenika ostala ista - premda postroženim šaputanjem ispod glasa.

Četiri kuta naše sobe (koju smo nazivali "soba dra. Opica" po našem supatniku dru. Opicu, profesoru Prirodoslovno-matematskom Fakultetu u Zagrebu) su sakupljala najprivržljivije od četiri "stranke" zatvorenika: HSS, Ustaša, partizane (prestupnike!) i kriminalce. Malobrojni od ove posljednje dvije grupe su vršili "nadzor" nad hrvatskim patriotima.

Bio sam u 23-oj godini života. Privlačio me kut dvaju mladića ispod 20 godina. Gledali su me simpatično i sa osmjehom oko usnica, kao da su znali da sam bio suđen kao "klero-fašista"; oni su bili iz Maksove Obrane.

Ušao sam u njihov kut kao treći član. Govorili su mi o Obrani i o Maksu. Tu sam po prvi puta čuo za Maksovo ime, jer nisam imao prilike kao fratarski gojenac čitati novine za NDH niti govoriti o politici, premda mi žarila hrvatska krv iz dječačkih dana za ubojstva Radića, Aleksandrove strahovlade i priprema za izbore 1935 g. Odmah me srce odvelo u Maksove redove; i kada sam 1954 g. dospio u emigraciju, poduzeo sam sve da me lično Maks pozove k sebi. Moje su pripreme za taj poziv trajale sedam godina, i kada je primio moje povijesne knjižice, među njima i onu o Iranskoj Hrvatskoj, Maks je bio ushićen: "Dosta je nama tog slavjanskog masla" (Pismo 26.XII.62...) (Knjižice koje je prof. Peranić napisao IRANSKA HRVATSKA br. 1. 1962. i REGUM CHROATORUM br. 4 iste godine u Parizu, osobno sam mu pomagao slagati slova na njegovom malom stroju kojeg je imao u svome stanu. Na moj nagovor on je poslao, ili bolje rečeno ja sam te knjižice poslao generalu Drinjaninu u ime Peranića...Mo) Prvi sam ga puta posjetio Svibnja slijedeće 1963. g.

Odkrio sam mu patriotsku zakulisnost određenih hrvatskih komunista. U nešto je i sam vjerovao, ali su ga oduševila njihova predkulisna koračanja u određenim prilikama, kao poplavi Zagreba, otvaranju renoviranog Hrvatskog Kazališta u Zagrebu, sa hrvatskim metropolitom i hrvatskim komunistima u prvom redu, "stanovištu" Golog otoka, desetkovanju hrvatskih komunista u vezi sa likvidacijom Hebranga, patriotizam (šutljivi patriotizam) hrvatskih studenata, itd.

I on je kao i mnogi na odgovornim mjestima u Hrvatskoj mislio na IZMIRENJE. Maksu je to bilo zacrtanije u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom "Doline Palih" (La Vale de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste. (Zamislimo se sada malo ovdje. Kako bi to bilo divno da vlada RH na čelu sina partizana Ive Josipovića, izda proglas da će vlada dignuti spomenik svim onim Hrvatima koji su pali u obrani Hrvatske i za Hrvatsku Države, na tlu Hrvatske, bez obzira kakovu je odoru vojnik nosio i pod kakovim znakovljem se je borio! To bi bio kraj svih natezanja, svih svađa oko toga tko je bio na pravom a tko na krivom putu. Mene su jučer s jednog poznatog hrvatskog foruma, kako su rekli, "trajno izbacili", jer sam veličao ustaštvo, a ja samo u mojim opisima citirao nekoliko Poglavnikovih izreka, počevši još od davne 1926 godine. I to je sloboda mišljenja, govora i pisanja! To je upravo to što je general Drinjanin i htio: pomiriti i ljevicu i desnicu, i baš upravo poradi toga je i došla ADRESA: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je prvi rekao da: Svaki onaj koji zagovara ustaško partizanski rat, je izdajnik hrvatske stvari. Mo. Otporaš)

Počeo mi je govoriti o izmirenju Ustaša sa Hrvatskim Partizanima i hrvatskim komunistima. Razgovarali smo. Analizirali sve. Već sam godinu dana bio njegovim suradnikom u OBRANI i DRINI. Odlučili smo ići do kraja. "Napast će Te emigracija da si me prevario - reče - jer ideju IZMIRENJA ne će nitko dugo prihvatiti. Odbacit će Te - i moglo bi se dogoditi (da me moji askari ne ostave) da Te i ja javno odbacim, ali ćemo i dalje biti skupa i skupa raditi za našu Hrvatsku, kojoj smo do sada dali sve od sebe što smo mogli. "Ne pitam Te da li se slažeš s time što sam rekao, jer onaj koji voli Hrvatsku radi što mu govori razum a ne srce."

Razišli smo se u ideji IZMIRENJA.

by: Otporaš 9th January 2013, 00:35

TKO JE PISAO ADRESU

"PORUKA IZMIRENJA" USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA? (4)

27.X.63. General mi šalje članak koji je trebao uvesti u to IZMIRENJE, i veli: "članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadranske-Dalmatinske "Drine", i trebao je biti objašnjenje o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. NDH., (po svoj prilici bi ta riječ "pol." mogla značiti "politika" NDH., mo) Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Otpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivši stanje sa svietom u kojem moramo živiti itd.

Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedjanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost."

Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje ne slaganje sa sadržajem članka. (Moglo bi se sada postaviti pitanje, sada pok. Miljenki Dabi Peraniću, kako je došlo do citiranja generalova pisma ako ga nisi imao dok si ovo pisao. Mo) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a (1), koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora "bratstva i jedinstva", naravno prosrpski i antihrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad:

"Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar." (Pismo 11.XI, 63.) Moj se rad, logično, oduljio, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz desetak dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IAMIRENJA.

"Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve to tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

Srcu mi godilo generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao uvodnik Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, tsr. 18-21.

--------------------------

(1) Pismo 6.VI.64.: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti van."

(Tako piše moj kum dr. Miljenko Dabo Peranić meni u pismu od 23.XI.90. Dok ovo pišem pregledavao sam kopije pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojem suradniku Dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nađoh kopiju tog pisma i zbilja, general je to pismo pisao 6.VI.64. rukom, olovkom na dvije stranice. Na drugoj stranici, predzadnji paragraf je gornji opis. Ja ću samo nadodati zadnji red kojeg je pisac Peranić ispustio, a taj je: "...Sada je negdje kelner u Benidormu kod Lončarića..." Mo)

(Nadodajem danas, 13 siječnja 2016. godine da se ovo generalovo pismo nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA" NA STRANICI 345/346, mo. Otporaš.)

by: Otporaš 9th January 2013, 05:14

TKO JE PISAO ADRESU

"PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (5)

Prva reakcija u emigraciji na Istarsku DRINU i ADRESU IZMIRENJA:

"Istarska DRINA je polučila efekt koji smo očekivali. Bili smo dapače pesimisti. Istina, moji prijatelji iz raznih brloga pišu mi o komešanju i spremanju dialektičara "pravovjernih", kao i naših stranačara, ali se boje da će samo pojačati pozitivni efekt, koji smo postigli...I kako ne, uvodnik je bio kruna svemu, a to je svakako Tvoja zasluga." (Pismo Travnja 66.)

Zagreb ostao vedrog i optimističkog lica prema IZMIRENJU i meni (x), a (y) me pozvao raditi u domovini, jer da je meni mjesto tamo, a ne u emigraciji. (Božo Vukušić u knjigi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva", treće dopunjeno izdanje donosi na stranici 261 mako je "suradnica Irma" ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu materijale koji sadrže tajne kodove po slovima tko je tko, fotografije, pisma itd. Zato ovaj gore u zaporkama (x) i (y) su možda jednih od tih tajnih kodova. Mo. Otporaš.)

"Nema sumnje: između hrvatskih komunista koji se bore protiv svakog Beograda - i "Ustaša" koji se tuku među sobom za vodstvo "Fata Morgane" (optička varka u pustinjama usljed pregrijanog zraka, ili miraža, mo) - Odpor će ići s komunistima za Crvene granice na Drini". (Pismo 10.VII.66.)

PROTIVNICI I SLJEDBENICI

"Komentara ima mnogo i svake vrsti. Mnogi bi htjeli da sada partizani postanu Ustaše. To je primitivizam. Ali je većina prihvatila naše ideje kao jedino ispravne. I svećenika među njima ima, starih boraca i ustaša". (Pismo 12.VII.66.)

Međutim:

"Tetka Danica (tako bi general (po)nekada nazivao hrvatskih Franjevaca novinu iz Chicaga, koje je ime bilo DANICA, mo) (Ilinić) otvorila paljubu na suradnju..." (Pismo 19.X.66.)

Pa dalje:

"Prilažem Ti DANICU: Dakle ostali smo sami i ne samo to, nego je počela kampanja "od uha do uha" i od "tikve do tikve". Stare se.onje se udružile. Krnjević i drugi upozoravaju da je prerano....Pernar (stari pristaša HSS, mo) se pretvorio u mirotvorca: valjda ne bute dečki prljali ruke s pužkami, nauka braće Radić mi partiri... Se.onja. Srbi su ga htjeli ubiti slučajno uz Radića, a za vrijeme NDH. intervenirao za zlato, za bogate židove, za one koji su nabijali kan.u i b.zili se po ćoškovima bijeloga grada, dok su se ustaše i partizani borili za ideal, ideal kakvi god bio, ali ideal." (Pismo 31.X.66.)

-----------------------------------

(x) i (y). Još nije vrijeme odkriti ličnosti.

Dragi Milane,

No ideja previrlja IZMIRENJA je išla i dalje naprijed kao i do sada; pa i oni koji su je napadali konfisciraju politiku tog IZMIRENJA generala Luburića. (Svako je konfisciranje neljudsko, ali ne kada se radi o uspjehu HRVATSKE DRŽAVNOSTI.)

Zakulisna koračanja su došla do 1990 g. ADRESA IZMIRENJA je ostvarena poslije 24 g., - 21 godinu poslije Generalove pogibije. Sljedbenici ADRESE IZMIRENJA su ostvarili tu njezinu ideju previrlju i uzdigli Dra. F. Tuđmana na kormilo Republike Hrvatske:

DRINA 1964: "Sada kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za Hrvatsku Državu."

VEČERNJI LIST, 26.II.1990: "PRVI OPĆI SABOR HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE." "...ovdje su sakupljeni "sinovi i kćeri hrvatskih domobrana, hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša, kojima je zajednički cilj pobjediti".

"Budimo samo vojnici za Hrvatsku", kojima je zajednički cilj pobjediti".

I pobjedili su.

Da nije hrvatski vojnik iz NDH, bivši Ustaša i bivši Domobran, prihvatio Maksovo IZMIRENJE i glasovao za hrvatskog Partizana generala Tuđmana, ovaj ne bi bio izabran Predsjednikom REPUBLIKE HRVATSKE.

Vjerujem da General mirno počiva vječni san s ponosom na čelu noseći sa sobom u grob pobjedonosnost svog IZMIRENJA,

ustaško-partizanski Maks, general Drinjanin.

Kraj ovog pisma.

(Eto, tako piše prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić o svojem Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog Odpora, generalu Drinjaninu. Mo)

Posljednje uređivanje od Bobani : 14-01-2016 at 08:24

14-01-2016 18:54#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NEKOLIKO KOMENTARA NA OVAJ ČLANAK SA PORTALA KAMENJAR.COM

(Molim kliknite na priloženi link.)

http://kamenjar.com/tko-je-pisao-por...a-i-partizana/

Slunjski • prije 9 sati

Budalaština koja nas skupo košta!

• Odgovori•Podijeli ›

Avatar

Otporaš Slunjski • prije 6 sati

Slunjski po tvojem opisu izgleda da ti smatraš da je POMIRENJE Hrvata sa Hrvatom "Budalaština koja nas skupo košta". Bili ti znao malo opširnije pojasniti tu tvoju izreku drugima, onima koji ne znaju šta bi to uistinu moglo značiti. Mišljenja sam da nisam sam koji tu tvoju izreku nije razumio,..

Tyrex Rex • prije 5 sati

Da bi bilo jasnije o ćemu se ovdje radi jer članak je dosta nejasan pokušat ću to malo pojasniti. Naime Luburićeva “Poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana je objavljena u novinama “Istarska Drina“, u 3./4. broju 1964. godine. Luburić u emigraciji prije njegova ubojstva se zalagao za hrvatsko pomirenje, zbog čega se i razišao s Antom Pavelićem. “Poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana " su objavljena njegova pisma u samoj toj knjizi i prikaz ideje koje je Luburić počeo zagovarati u emigraciji, a to je pomirenje ustaša i hrvatskih partizana. .

2 • Odgovori•Podijeli ›

Avatar

Otporaš Tyrex Rex • prije 3 minute

Jest, istina je Tyrex Rex da je članak malo nejasan, jer se ne radi o samoj PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., strana 18-21, nego se ovdje u ovom članku radi o pismu dra. Peranića svome vjenčanome kumu Mili Boban, u kojem ovaj želi svome kumu Bobanu dati do znanja kako je došlo do te PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Više se je išlo odgovoriti na pismo dra. Peranića nego na sami sadržaj Poruke Izmirenja. Usput, kada smo na istoj temi, treba spomenuti URBI ET ORBI da ova PORUKA IZMIRENJA HRVATA SA HRVATOM nije produkt i proizvod dra. Franje Tuđmana, nego hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Dr. Franjo Tuđman je dobio titulu vojskovođe i prvi predsjednik RH samo i jedino zato što je pohlepno čitao i prihvatio pomirdbene ideje Maksa Luburića. Nerazumljivo je to da se još uvijek vrlo dobri i pošteni Hrvati ustručavaju reći istinu i spomenuti da je ideja IZMIRENJA pošla od Maksa Luburića, a samo zbog njegova imena mnogi se ustručavaju to spomenuti.

Slika mojeg Avatora koju vidite ovdje je slika sa predsjednikom HDZ drom. Franjom Tuđmanom na banquette-u Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 21 siječnja 1990. On i ja - tada sam bio Pročelnik HNO - smo se vrlo dobro razumjeli i sporazumjeli; u svakom pogledu u borbi za oslobođenje Hrvatske. Taj stisak ruke koji se vidi na sliki je stisak rukuh dvaju hrvatskih državotvornih Hrvata, jedan iz Domovine a drugi iz Emigracije, za isti cilj, istu svrhu, a taj CILJ je Hrvatska Država. Dru. Franji Tuđmanu nije smetalo ime Maksa Luburića kao generala HOS-a NDH-e, niti je nama, članovima Luburićeve organizacije HNO smetalo ime jugoslavenskog generala JNA dra. Franje Tuđmana. I dok sam ja živ isticati ću IZVOR PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Da je dr. Franjo Tuđman ostao živ još desetak godina, mi ovog današnjeg problema, političkog i nacionalnog, ne bi imali, jer za sigurno nebi imali lažova, izdajicu i lopova Mesića za predsjednika, niti bi imali dezertera YUsipovića, nego bi imali državotvornog Hrvata ili državotvornu Hrvaticu za predsjednika RH u kojoj bi se mladost i student odgajali u hrvatskome poštenome i nacionalnome duhu. Imali smo ono što smo imali, i to zaslugom najviše našom hrvatskom glupošću.

Sada imamo ono što imamo. Imamo za predsjednika RH državotvornu Hrvaticu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, koju ja od milja zovem LIEPA PLAVKA.

• Uredi• Odgovori•Podijeli

DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA - general DRINJANIN i dr. F. Tuđman

Annie Boban <froate@hotmail.com>; Sun 1/17/2016 9:32 PM

F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata

www.gradjanska-akcija-official.com

Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije JNA dr. Franjo Tuđman. General Drinjanin je sam sebe pobijedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili […]

18-01-2016 14:23#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA –

GENERALA DRINJANIN I DR. F. TUĐMAN

(Vijesti iz Hrvatske. Interesantno pročitati, osobito za Hrvate izvan Domovine Hrvatske. Pratiti, čitajte i širite hrvatsko državotvorno štivo. Ako se link ne otvori, milim kliknite na link. Otporaš.)

Delacroata <delacroata@aol.com>;

Annie Boban <froate@hotmail.com>; Mon 1/18/2016 11:55 AM

Hrvatsko Obrambeno Štivo

Hrvatsko Obrambeno Štivo | od Strica Ivana

hrvatskoobrambenostivo.com

Četnici, daleko vam kuća! Manipulacija uma, psihe, i duše počinje onda kada pristajemo na nepravdu u svakom obliku! Makar to bio oblik koji je oku neprimjetljiv ...

Hrvatsko Obrambeno Štivo

od Strica Ivana - #POČETNA

BLEIBURG

BRAĆA U KRISTU

BRANITELJSKI KRIŽNI PUT

HRVATSKE HEROINE

IZ OTPORAŠEVE TORBE

JASENOVAC STRATIŠTE HRVATA

KNJIŽNICA

POEZIJA MISLAVA KONTIĆA

POPIS RATNIH ZLOČINACA

RATNICI

SPECIJALNI RAT PROTIV HRVATA

VUKOVARSKI BOJOVNICI

DONACIJE

17. SIJEČANJ 2016

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ A KORIJENI

U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI

bojovnik

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.

Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na razmišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, dali je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlja i kontinente.

Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA, a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje.

Prvo (1) Ustaše i partizani su se borili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Sloveneaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku državu. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se ne mogu ignorirati.

Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstajati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog romanskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekirom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili pred sudca kao simbol moći. Tako je Musolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE.

Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može opstajati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika “žrtvama fašizma” u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata.

Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime “bratstva i jedinstva” hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titine ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvjedi, nastala hapšenja, nastala zatvaranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenje prema Titi i partiji se povećavaju.

Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da ne zaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvtski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA.

Šesto (6) Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, adakle su sve strijele i oštrice poslate svim onim (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Brunu Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI.

Sedmo (7) Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu srcu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima.

Osmo (8) U Zagrebu je gorijelo pod nagama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1), kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših “drugova”, isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatskodržavotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju.

Deveto (9) Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULA HRVATSTVA kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Deseto (10) Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s drom. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA. Ne sjećam se više dali je točno rekao “žila” ili “korijen”.

Izvor: Otporaš

xxxx

Bog! dragi moj veliki brate Nikola,

Hvala ti na lijepim riječima, osobito za lijepe riječi o mojoj suprugi Annie. Istinu si rekao da je mnogo patila i veliku cijenu platila za ljubav Hrvatske. Jest, ona je, moglo bi se mire duše reći ONA ŠUTLJIVA HRVATICA koja izgara kao luč.

Lijepo si ono rekao: "…Zbog naše budućnosti ne smijemo dozvoliti da Hrvatska ostane zamrznuta u okovima drugog Svjetskog Rata."

Prilažem ti nešto što sam jutros pronašao na stranicama portala HRVATSKO OBRANBENO ŠTIVO. Ako ti se sviđa pošalji i drugima da se upoznaju sa ZDravim idejama.

Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! Otporaš.

From: Delacroata <delacroata@aol.com>

Sent: Monday, January 18, 2016 4:30 AM

To: froate@hotmail.com

Subject: Re: DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA –

GENERALA DRUNJANIN I DR. F. TUĐMAN

Dragi Mile,

Hvala na poruci. Nek tebe i tvoju obitelj prati mir i svako dobro. Tvoja je Annie u istinu dar božiji ne samo tebi nego i našoj domovini za čiju je slobodu platila veliku cijenu. Kad su se crni oblaci nadvili nad njezinim domom ostala je vijerna supruga i dostojna majka. I u najtežim danima kad se je osijećala usamljena i napuštena od svih na pitanje Annie kako si uvijek bi odgovorila "just fine". Na sve ovo samo mogu nadodat i reć "nek joj Gospodin blagoslovi sve pute".

Dragi Mile što se tiče članka mogu reći da je dužnost svakog Hrvatskog domoljuba da poradi na danu kad će Hrvati postat jedno. Dobro se sijećam člank koji je izašao u Times Magazinu krajem šesdesetih ili početkom sedamdesetih u kojem se spominje blago-pokojni Branko Jelić i Hrvatska pomirdba. Zbog naše budućnosti ne smijemo dozvolit da Hrvatska ostane zamrznuta u okovima Drugog Svijetskog Rata.

Sve najbolje,

Nikola

-----Original Message-----

From: Annie Boban <froate@hotmail.com>

To: Nikola Bilandzic <delacroata@aol.com>

Sent: Sun, Jan 17, 2016 5:24 pm

Subject: DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA –

GENERALA DRUNJANIN I DR. F. TUĐMAN

Bog! dragi moj brat Nikola,

Tako mi je bilo drago da si me zovnuo i da smo se malo popričali. Žao mi je da smo se moral na brzinu zaustaviti, jer me je rodila Mila, Nedjeljkina brata supruga nazvala. Nastavit ćemo gdje smo stali drugog puta. Za sada ti šaljem o čemu sam ti pričao. Klikni na link, otvori i pročitaj. Nije dugo ali za neke ljude je vrlo interesantno.

Iskreni pozdravi tebi i svoj tvojoj čestitioj obitelji.

Bog! Mile i Annie Boabn sa obitelji.

ps. Kada ovo prošitaš, javi mi tvoje mišljenje.

Bog! Mile.

DVA HRVATA U SLUŽBI HRVATSKOG IZMIRENJA

- GENERALA DRUNJANIN I DR. F. TUĐMAN

HRVATSKA

F.Tuđman I V.M.Luburić- O Pomirbi Hrvata

Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije JNA dr. Franjo Tuđman. General Drinjanin je sam sebe pobijedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada …

Screenshot_7

HRVATSKA

23.OBLJETNICA AKCIJE MASLENICA

DA SE NE ZABORAVI! TAKO SU GOVORILI NEKADA.

Te 1999. bili smo 10 puta manje zaduženi, a dr.Tuđmana optuživali za ‘nevjerojatan porast duga’! U Globusu od 12. veljače 1999. objavljena je kolumna Ratka Boškovića, glavnog urednika magazina “Kapital” pod naslovom “Na što je u proteklih pet godina u Hrvatskoj potrošeno pet milijardi dolara novog duga?“. Jasno, ...

↑ Smanji

HRVATSKA

F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata

Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije JNA ...

20-01-2016 22:28#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

JEZGRA HRVATSTVA

Davor Javorovic/PIXSELL

Davor Javorovic/PIXSELL

'SVE DOK JE ČETNIKA, BIT ĆE I 'USTAŠA'!'+AAA-

MAKS SE PITA: ‘Je li ured predsjednice u Vukovaru imao dvojezičnu ploču?’

Autor: T. BudakPonedjeljak, 18. Siječanj 2016. u 10:13

"Predsjednica RH U Vukovaru nazočila sastanku zapovjednika obrane Vukovara i još nekih, no gle čuda nema na sastanku Merčepa, Dedakovića -Jastreba starog, Borkovića i drugih... No, mene čudi kako se uvijek nađe načina pozvati Pupovca, pravoslavne popove i ostale koji u danima između gostovanja kod najvećih hrvatskih političkih dužnosnika, pljuju i pišaju po Hrvatskoj", ističe Mario Maks Slaviček.

Mario Maks Slaviček se, na sebi svojstven način, osvrnuo na predsjedničin trodnevni boravak u Vukovaru. Pritom je postavio mnoga pitanja:

“Predsjednica RH U Vukovaru nazočila sastanku zapovjednika obrane Vukovara i još nekih, no gle čuda nema na sastanku Merčepa, Dedakovića -Jastreba starog, Borkovića i drugih… Nema na tom sastanku puno onih koji su uistinu obranom grada zapovijedali. Možda je to propust savjetnika, organizatora ili tražitelja sastanka.

No, mene čudi kako se uvijek nađe načina pozvati Pupovca, pravoslavne popove i ostale koji u danima između gostovanja kod najvećih hrvatskih političkih dužnosnika, pljuju i pišaju po Hrvatskoj i svemu što nosi imena hrvatskoga. Čudi ma pak kako to da nije odrađen performans s naše strane ovaj puta, pa da počnu ispadati kosturi iz ormara pred tom pročetničkom antihrvatskom svitom u privremenom Vukovarskom uredu Predsjednice RH.

Pitam se je li natpis na uredu u Vukovaru dvopismen ili dvojezičan? Možda su postigli kompromis. Ured Predsjednice sa Srbijancima pa potonjima u ovom trenutku ako nije natpis na uredu dvojezičan ne smeta. Iako bi po Ustavu morao (ustavnom zakonu), biti. A predsjednica je čuvar Ustava, ili se pak i ustav može prilagođavati dnevno političkim potrebama. Nije da sam za ćirilicu, nego sam za to da se Ustav i zakon poštuju, još sam više za to da se Ustav i zakoni sastavljaju tako da budu na korist i diku hrvatskom puku a ne kojekakvim tzv. manjinama . No možda je to ona kako oni kažu pozitivna diskriminacija, ali nas većinskoga naroda, nas Hrvata.

Pitam se zašto svi traže da se o žrtvi Vukovara iz pijeteta šuti. Dočim se kad se ide po mjestima Partizanskih derneka po sat vremena pričaju bajke i hvalospjevi o antifašizmu, poput sjetimo se,govora Predsjednice u šumi Brezovica. Ne držite li kako bi se baš uvijek kad su u Vukovaru, svi naši političari trebali služiti najoštrijim hrvatskim rječnikom upozoravajući i prokazujući tko je kriv za broj bijelih križeva, za nestale, pobijene i u nepoznato odvedene? Osobno držim kako se baš u te dane i baš na tim mjestima treba jasno i glasno pa čak i imenom i prezimenom kazivati tko je napadač a tko žrtva, koliko je agresija odnijela mladosti, koliko je napravila štete i baš prstom pokazivati u pravoslavne popove, Pupovca i ostale koji su bili politički čimbenici na strani agresorske Srbije i JNA. A ne dopuštati da ti isti stoje rame uz rame s predsjednicom države.

Zaključiti mogu, kako nema slobode Hrvatskoj dok takvi Hrvati koji stoje rame uz rame onima koji su hrvatsku zanijekali, protiv nje cijelo vrijeme djelovali i u ratu i u miru. Nema Hrvatske države i slobode dok se tima i takvima pruža ruka hrvatska. U konačnici nema slobode dok si Hrvati budu birali i izabirali ljude kojima je važnije da im u posjeti budu agresorski četnici nego Vukovarski heroji. Za mene nije čovjek niti Hrvat onaj koji može i hoće u istu prostoriju zbog tamo nekih političkih bodova i protokola staviti Hrvatske ratnike i one koji su Hrvate ubijali..

Sram me je postupaka i ponašanja tzv. hrvatskih političara koji tako postupaju, ma kojeg god oni ranga i zvanja bili i iz koje god oni političke stranke ispuzali. Ti i takvi su najveći štetnici i neprijatelji hrvatske države i naroda… Zašto kažem štetnici? Pa, stoga što su im od vlastitog naroda važniji Sbijanci, manjinci i ponajgore što im za stolom prečesto sjede četnici. Samo i na žalost, mnogi od onih koji su tim i takvima dali svoj glas još to ne vide.

Srećom, dok u Hrvatskoj bude partizana, četnika i njihovih dodvorica bit će i nas, nas kako oni kažu ” ustaša”. Bilo nas od prije mene bit će i poslije mene ….

“U Mislima Domovina, U Srcu Odanost, U Desnici Snaga”

Mario Maks Slaviček

Posljednje uređivanje od Bobani : 20-01-2016 at 22:30

21-01-2016 22:22#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONAČNO Film o jasenovcu

(Poštovane Hrvatice i Hrvati, kako po priloženom možeti vidjeti da sam dans primio ovu poruku sa molbom da ju proslijedim dalje, svim Hrvaticama i Hrvatima, a nakana je jasno izražena u dolje niže priloženoj poruki. Ovako nešto su Hrvati čekali - kao što su Židovi čekali preko 400 godina da se iz ropstva izbave - preko sedam resetljeća i vrijeme je da se ovo ostiari. Drugim riječima: DOŠLO JE NAŠE HRVATSKO VRIJEME i lijepo molim preko ovog portala sve Hrvatice i Hrvate da svojim prilozima priskoče u pomoć, pošalju svoj prolog gospodinu Jakovu Sedlaru kako bi on mogao ovaj velebni podhvat ostvariti na zadovoljstvo svih nas hrvatica i Hrvata. Nepropustimo ovu priliku!

Uz naš hrvatski poZDrav: BOG I HRVATI!

Mile Boban, Otporaš. (žao mi je da se link nije otvorio, ali se vi svakako javite gospodinu Jakovu Sedlaru na priloženu e-mail adresu. Hvala.)

Josipa Bliznac

To:

Annie Boban <froate@hotmail.com>; Thu 1/21/2016 2:11 PM

You forwarded this message on 1/21/2016 5:47 PM

--------- Proslijeđena poruka ----------

Šalje: "Jakov Sedlar" <jakovsedlar52@gmail.com>

Poštovani gospodine …..,

,

Nakon 12 godina rada, prije nekoliko dana završen je dugometražni dokumentarni film "JASENOVAC-ISTINA". Redatelj filma je Jakov Sedlar, tekst su napisali Hrvoje Hitrec (prema djelima Novaka, Razuma, Vukića, Ivezića...) i Elyahu Tal (poznati izraelski povjesničar), tekst interpretiraju Dragan Despot i Sanja Marin, a film traje 60 minuta.

Po prvi put na jednom mjestu u mediju filma nalaze se mnogi nepoznati dokumenti vezani uz logor u Jasenovcu, ali ne samo onaj od 1941-1945, nego i od 1945. do 1951. kada je partizanski Jasenovac zatvoren.

Po prvi put donosimo sve relevantne dokumente o mistifikaciji oko broja žrtava, po prvi put će se vidjeti dva Pavelićeva pisma vezana uz Jasenovac i uz Židove, po prvi put će biti pokazan i dio filma kojega su Emglezi snimili 1945., a koji daje neke sasvim nove podatke o broju žrtava.

Ovaj film temeljen je na činjenicama i na istini, a ne na bilo kakvim insinuacijama ili pretjerivanjima s bilo koje strane. Jasenovac je jedna od bolnih točaka u hrvatskoj povijesti i napokon je donesena istina o njemu.

Film je, kao što smo rekli, završen. Međutim, za potpuni uspjeh i za pravu promociju potrebno je napraviti i englesku verziju filma. Preko te verzije imat ćemo priliku cijelom svijetu pokazati pravu istinu , a ne komunističke laži kojima je cijeli hrvatski narod optuživan kao genocidan. Izrada engleske verzije omogućuje i projekciju filma u Tel Avivu i New Yorku za Amerikance i Židove, kao i na nekoliko svjetskih tv postaje.

Izrada engleske verzije koju bi interpretirao slavni hollywoodski glumac Armand Assante stoji 49.000 USD. To je inače 1/3 regularne cijene jednoga takvoga glumca koji nam garantira prikazivanje i na nekoliko svjetskih tv postage.

Moja molba vezana je za zatvaranje financijskih obveza za izradu engleske verzije filma. Svatko tko pomogne na ovome putu bit će istaknut na špici filma kao donator i kao onaj koji je omogućio da film izidje na pravi način pred svjetsku publiku. Također, imena donatora bit će otisnuta na posebnom letku koji će biti dijeljen na svim premijerama. Osim toga, donatorima će biti poklonjen i dvd s potpisima autora filma.

Pošto se radi o povijesno važnom filmu koji govori o skrivenom dijelu hrvatske povijesti slobodni smo Vas zamoliti za pomoć.

Unaprijed Vam hvala.

Jakov Sedlar, redatelj filma

26-01-2016 03:42#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Pisati o Maksu Luburiću nije lako. Zašto?

Mnogi se to pitaju, a ja ću ukratko reći zašto nije lako pisati o Maksu Luburiću.

1.) Maks je rođen (6 ožujka 1913.) najprije kao Hrvat, od hrvatskih roditelja, oca Ljube, Ljubomira Luburića, majke Marije Soldo, udata Luburić. Na krštenju u crkvi sv. Ante na Humcu je dobio kršteno ime Vjekoslav i katoličku kršćansku vjeru.

2.) Roditelji Vjekoslava Luburića su bili, po obiteljskoj tradiciji toga vremena, imućni, tj. trgovački bogati.

3.) Obitelj Luburići su se u svim oblicima isticali svojim, tj. našim državotvornim hrvatstvom.

4.) Neprijateljima hrvatstva i Hrvatske Države Srbima obitelj Luburića je postala meta svih odmazda.

5.) Pred Božić 1918. godine srpski žandari su u Trebinju ubili hranitelja obitelji kuće Ljube Luburić, dakle Vjekoslavova oca.

6.) Vjekoslavu Luburić je tada bilo ni punih šest (6) godina, a svi smo mi imali šest (6) godina, pa se poneki od nas vrlo dobro možemo prisjetiti šta se je u obitelji događalo.

7.) Kako je Vjekoslav rastao, u isto vrijeme su rasla i sijećanja na tragičnu smrt njegova oca.

8.) U pučkoj školi na Humcu i u gimnaziji na Širokom Brijegu mladi Vjakoslav priča i upoznaje svoje školske kolega da su mu srpski žandari ubili oca i obitelj osiromašili.

9.) Mladi Vjekoslav Luburić se oštri i čeliči u svojoj hrvatsko državotvornoj ideji; piše plakate hrvatskog sadržaja, dijeli ih školskim kolegama, lijepi ih na školske klupe, iđući iz škole kući, pješice, naravno, skoro na svakom stablu lijepi letke hrvatskog sadržaja.

10.) Srpskim žandarima to nije umaklo, te su počeli progoniti i zlostavljati mladog Vjekoslava Luburića.

11.) Što god više su srpski žandari jurišali na mladog Luburića, sve više i više Vjekoslav Luburić se opirao njima, prkosio im, bunt se stvarao.

12.) Da bi srpski žandari ukrotili mladog Vjekoslava Luburića, izbacju ga iz svih škola tadašnje srpskokraljevske Jugoslavije.

13.) Mladom Vjekoslavu Luburiću ne preostaje ništa drugo nego napustiti svoje selo Radišići, svoju majku i obitelj, svoj Humac i svoj Ljubuški, te tražiti spas drugdje, kako bi spasio goli život.

14.) Vjekoslav Luburić je imao svojtu, ujca ili strica na Korčuli. Odlučuje ih je posjetiti. O tome je opširno pisao u DRINI br. 8/12, 1955. strana 291-312. Tko želi o tome više znati, neka klikne na: Konspiracija na Jadranu. Tu ćete saznati mnoge još nepoznate detalje o životi Maksa Luburića. Taj cijeli opis je izišao u 14 nastavaka.

15.) Mladi Vjekoslav iz Korčule, još bolje rečeno iz Dalmacije, iđe za Zagreb. Tu upoznaje neke državotvorne Hrvate iz Dalmacije s kojima se je sprijateljio. Tu preko njih je saznao da neki od njih su čuvari Vladka Mačeka.

16.) Vjekoslava Luburića je uveliko zanimalo da vidi vođu Hrvata, dra. Vladka Mačeka. Bio je uporan i uz mnoge napore uspio je doći pred lice predsjednika HSS-e dra. Vladka Mačeka. Tko o tome želi nešto više znati, molim kliknite na: Prigodom smrti Vladka Mačeka. Tu ima 15 ili 16 nastavaka koje je general pisao u novini OBRANA 1965/1966.

17.) Tu u Zagrebu Vjekoslav je već saznao da u Mađarskoj postoji jedna hrvatska vojnička organizacija. nastojao je što više o tome saznati. Što god više je istraživao, tim više je dolazio u sve veće probleme.

18.) Odlučio je otići do Virovitice koja je graničila sa Mađerskom, u nadi da će tu nešto saznati. I saznao je da preko granice postoji jedno hrvatsko imanje na kojemu se vojnički treniraju Hrvati.

19.) Uz male poteškoće i čak vatrene okršaje sa kraljevsko srpskim pograničnim oružnicima, uspio je preći na mađarsku stranu.

20.) Tu se je maldi Vjekoslav Luburić već osjećao slobodnijim. Srpsko kraljevski oružnici su zahtijevali od mađarske pogranične straže da vrate tog Jugoslavena, kako ga je srpska straža nazvala. Naravno da Mađari nisu htjeli ni čuti za povratiti natrag mladog Vjekoslava Luburića.

21.) Tu je preko mađarskih vlasti Vjekoslav Luburić doznao gdje se nalazi taj hrvatski vojnički poligon Janka Pusta.

22.) Po svim saznanjima to bi moglo biti koncsm 1931 ili početkom 1932. godine.

23.) Vjekoslav Luburić je sada na vojničkom vježbalištu Janka Pusta za usavršavanje vojničkih vještina u rušenju srpsko/kraljevsje Jugoslavije a za oslobođenje i ostvarenje Hrvatske Države.

24.) Tu na Janka Pusti Vjekoslav Luburić - uz mnoge druge istaknute Hrvate - upoznaje i legendarnog Juru Francetića.

25.) Fure francetić tu, na tom hrvatskom vojničkom poligonu, daje Vjekoslavu Luburiću konspirativno ime MAKS, a Mkas Jure daje konspirativno ima LAZLO. Od toga dana pa do danas i dok bude postojala Hrvatska, Vjekoslav Luburić će biti i ostati više poznat kao MAKS nego kao Vjekoslav.

26.) Uzevši samo ovih 25 točaka o Maksu Luburiću biti će svakoj Hrvatici i svakom Hrvatu jasnije: Zašto nije lako pisati o Maksu Luburiću.

27.) Kako god je teško pisati istinu o Maksu Luburiću, još će biti teže njega u nekim filmovima glumiti. Glumiti Maksa Luburića se može samo iz jednog ugla, a to je HRVATSKA.

28.) Kako se još i danas mnogi ustručavaju spominjati ime Maksa Luburića, i bojim se da će to tako ostati sve dok se Hrvati ne oslobode krivnje hipoteke ustaških i hrvatsko/partizanskih očeva. Naši očevi nisu ništa krivi. Prvi su se borili iz uvjerenja za Hrvatsku Državu, dok su se drugi prijevarom borili protiv svije Hrvatske Države. To su činjenice koje možemo požaliti, ali ne i ignjorirati.

29.) Zato je genera Drinjanin bio taj koji je pobjedio sam sebe i shvatio da Hrvatska pripada hrvatima a ne Ustašama i hrvatskim partizanima.

30.) Zato je general Drinjanin u suradnji sa drom. Miljenkom Dabom Peranićem izdao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je tiskana u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964.

Ako netko želi da se nastavi dalje, neka se javi i ostavi poruku kao komentar. Ja ću tada nastaviti gdje sam stao, a to je broj 30.

PoZDrav svima. Mile Boban, Otporaš.

27-01-2016 14:27#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ULOGA HRVATSKOG VOJNIKA U DOMOVINSKOM RATU I NJEGOVE MUKE!

(Jedan vojnik Domovinskog rata koji redovito prati i čita ovu stranicu o Maksu Luburiću mi je upravo poslao ovaj lin da pročitam i usporedim borbu, žrtvu, patnje i muku hrvatskog vojnika Domovinskog rata i hrvatskog vojnika HOS-a rata NDH. Otvorio sam i pročitao ovaj link i mogul iskreno reći da je ljuba za našu Hrvatsku bila ista vojnika Nezavisne Države Hrvatske i vojnika Domovinskog rata RH. Zato trebamo poštivati i jedne i druge, jer i jedni i drugi su se borili za isti cilj, a to je naša Dražava Hrvatska. Vojnik Domovinskog rata je samo nastavio undje gdje je vojnik NDH stao.

SLAVA PALIMA A ŽIVI NA OKUP! Otporaš.)

Wed 1/27/2016 9:14 AM

Čika Mile, jedan od mojih tekstova!

http://hrvatskoobrambenostivo.com/20...maj-se-za-rat/

--

http://hrvatskoobrambenostivo.com/

28-01-2016 01:44#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PITANJE RATNIH OZLIEDJENIKA JE PITANJE NAŠEG OBRAZA, ČASTI I OBVEZE

(Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u

izbjeglištvu. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Izvor: "DRINA" br. 9 prosinac 1951., st. 16-17-18-19. Pročitati ovo generalovo pismo koje je on pisao prije šesdeset pet (65) godina, podsjeća nas na današnju situaciju u Hrvatskoj gdje bivša vlada bivšeg premjera Zorana Milanovića nije htjela ni čuti o poštekoćama i zahtijevima hrvatskih ratnih ozliedjenika Domovinskog rata RH. A kako je tek bilo tada u hrvatskoj političkoj emugraciji kada su se Hrvati bojali izjasniti da su Hrvati, a kamo li novčano priskočiti u pomoć hrvatskim ratnim ozliedjenicma rata nezavisne Države Hrvatske,NDH. Što se osobno mene tiče, ovo ističem da se zna i da se nezaboravi, u mojim mogućnostima, ja nikada nisam odbio pomoći hrvatske potrebe u mojoj dugoj političkoj emigraciji. Mile Boban, Otporaš.)

General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bavali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

Budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

" Sve komisije za izseljenje (Ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači "Sve komisije za izseljivanje..." Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo.Otporaš) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto"?

" Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjeka. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira."

Da li ste čitali u "Hrvatskom Glasu", (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš) kako pišu invalidi i potpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru."

" Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić osnivač (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa."

" Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu."

" Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. "

" Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. "

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.

JEDAN KONKRETNI KORAK PREMA riješenju problema je osnivanje Odsjeka za ratne ozliedjenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA u BUENOS AIRESI. Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog o poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovanosti naše emigracije u Argentini, koja se odazvala Odsjeku i pukovniku Štiru.

Svi ste čitali izvješća u novinama, a i k tome i mnogbrojna pisma ratnih ozliedjenika. Jedni se zahvaljivali, drugi nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma.

Najpotresnije je pismo M.J., (šteta što se nikada neće znati too stoji iz ovih inicijala "M.J.", mo.) koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa maker nikad ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se vratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nužne korake. Bog svojih ne ostavlja, tako veli. Podsjeća nas na slavne dane borbe za Državu. Radi se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako i divine rieči koje je izgovorio taj bistri seljački sin: "Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo u krpetinama predeverali zimu, da toplog rublja nismo ni vidjeli, da četiri godine nismo spavali u krevetu. Dvije godine nisam bio na dopustu. I kada nije streljiva, probijali smo se bajunetima, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako danas pada kamen sa srca, jer vidim da nas ima i da gismo ostavljeni na milost i nemilost".

Nije običaj da generali kade pukovnicima, iako ni protivno nije običaj kod nas. Nije običaj, da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozledienici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, iz perspective gladne Europe znamo ocienuti rad Domobrana i pukovnika Štira.

IDEMO KORAK NAPRIED

Mjesto kilometarskih, sentimentalnih farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozitivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanism, o političkom katalicizmu, osnovali smo masu odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlje nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Priedjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista pribaviti ugled kod "malog naroda", o kojem toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je izbjeglicama dosta promidže, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči.

DAKLE, MORAMO DJELOVATI

Treba postrojiti "Savez Hrvatskih Ratnih Ozliedjenika". Postaviti mu na čelo starijeg ozbiljnog častnika. Postrojiti povjereničtvo od samih zainteresiranih. Organizirati stvar odozdo, s ljudima od povjerenja, inicijative. Kao što se mora vojska stvarati planski, tako se mora plan ski voditi i brig o onima, koji padaju u toj borbi. Tada nam se neće moći ništa predbaciti. Nećemo se izlagati, da se na nas bace blatom, niti ćemo se trebati nabacivati, niti ogradjivati.

VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE

Emigracija je izvarana. (Ovo general govri samo šest i pol godina druge hrvatske političke emigracije, dakle, prosinac 1951. Kako je kasnije bilo, bilo je mnogo puta gore. Mnogo novih emigranta, mnogo novih stranaka, mnogo novih potreba i zahtijeva, mnogo kupljačina, mnogo prevara, mnogo uzajmnog nepovjerenja, itd. To znamo mi koji smo vrlo maldi došli u emigraciju, a sada u njoj i ostarili, i malo nas je danas živi koji bi htjeli hrvatskim naraštajima ostaviti naše dojmove, naše emigrantske patnje, naše uspomene i naša nastojanja u tuđim zemljama kako pomoći hrvatskome narodu u porobljenoj Domovini Hrvatskoj. Mo. Otporaš.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novaca emigracije. Tukli su žicu "Banovi" i tuku je sada predsjednici za "slobodnu Hrvatsku", a misli se na novu Jugoslaviju. (Moglo bi se reći da ovdje general misli, kada kaže: "Tukli su žicu "Banovi"…na vodstvo HSS-a, jer su oni uistinu djelovali u ime hrvatstva a šurovali obilato sa jugoslavenima svih vrsta. Mo. Otporaš.)

Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tišuće dolara da "vodja" dodje u Ameriku, pa da tamo obtuži Ustaše, da su mu napastovali kuharicu. (Treba pročitati dra. Branka Pešelja članak: "S PREDSJEDNIKOM MAČKOM (tako piše u HR, mo) U EMIGRACIJU" u Hrvatska Revija, br. 4 prosinac 1970., str. 757-812. Tu u tom opisu od preko 50 stranica dr. Pešelj točno opisju kako je on tražio od Američkih Hrvata da mu pošalju novac u Paris gdje je on živio s drom. Mačekom sve do polaska u Ameriku 18 kolovoza 1947. godine. Mo. Mile Boban, Otporaš.) O novcima emigranta pišu se "Hrvatsko Antunovo" i slično štivo. No, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davit će. Izvarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriječimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje rathe ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.

Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima svoju!

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA.

"DRINA" u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, dra. Ante Pavelića; Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; ministra prosvjete Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina; pukovnika Pušića; Dra. Branka Marića i "Božićni Prolog".

General Drinjanina.

31-01-2016 17:31#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KRIV SAM

(Izvor ovog članka je iz časopisa OTPOR, br. 4. 1979. godine. Potpisao ga je "Razočarani Delivuk". Delivuk je lik jednog ratobornog i državotvornog Hrvata iz romana Marije Jurić, Zagorke. On se je u svoje vrijeme i u odrazu onoga vremena borio za osobođenje Hrvatske bilo od Austrohugarske Monarhije, bilo od osmanlija protiv osvajanja Bosne i Hercegovine. U svojoj teškoj i mukotrpnoj borbi razočarao se u državotvornost labavih Hrvata. Tako se on u jednom izvještaju potpisao "Razočarani Delivuk". Ali ovaj "Razočarani Delivuk" nije bio iz romana Marije Jurić Zagorke, nego je bio Hrvat, oženjen francuskinjom, šestero djece, sebe i svoju obitelj stavio u službu Hrvatske, pa kako je sam sebe i svoju obitelj žrtvovao hrvatskoj stvari, nastojao je - tako - da i drugi Hrvati čine isto. Drugi Hrvati su imali druge (ili svoje) razloge ne žrtvovati se u tolikoj mjeri za hrvatsku stvar koliko se je žrtvovao "Razočarani Delivuk". Tako je poslije polnočke sv. Mise za Božić 1978.godine u San Jose, Californija, na parking došlo do polemike i razgovora o hrvatstvu. Začetnik tog razgovora ili te polemike je bio sada pok. Branko Kujundžijić (1935-2006) iz okolice Imotskog. Par godina kasnije se je saznalo da je taj Branko bio suradnik jedne (ili više) strane službe, što na znači da je bio u službi YU Udbe, ali znači za sigurno da sve tajne službe svijeta moraju usko surađivati preko Interpola sa svim tajnim službama svijeta, pa tako i sa YU Udbom.

Nedavno smo imali priliku čitati izvještaj američke tajne službe poslije punih 40 godina gdje iznose da Zvonko Bušić nije stavio onu bombu koja je uzrokovala smrt jednom američkom redarstveniku. Uzevši ovo u obzir i ovaj gore opis "Razočaranog Delivuka", unosi se sada malo više svijetla i istine KAKO JE DOŠLO DO NJUJORŠKIH PROCESA DRŽAVOTVORNIM HRVATIMA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA! Zato se u potpunosti može razumijeti i nedavni odgovor kćeri Ive/Drine svojeme Tati: "Tata, svi mi tebe razumijemo, ali ti nas ne razumiješ. "TI NISI PATO ZBOG NAS, ALI SMO MI SVI PATILI ZBOG TEBE." To su riječi moje kćeri Ive/Drine izgovorene meni u mojoj kući u ponedjeljak 3 kolovoza 2015., poslije slavlja i veselja prilikom naše pedesetogodišnjice (50) braka. Otporaš.)

Čika Mile, pročitao sam tekst, i zadrhtao sam jer je to preslika svega onoga što se događalo, tom čovjeku a jednako se danas događa svima nama u Domovini. Nema nikakve razlike u ničemu...

Nijanse su samo te, što je neko drugo vrijeme, no ako se uzme ona Einsteinova- Vrijeme je relativno!, ostaje nam da se zamislimo, i upitamo kamo ide ova naša Domovina. Danas je manja no ikada. A jednak je progon možda još i žešći, jer su tajne službe stasale, u pogon zla, koji uništava našeg malog čovjeka..Zato sam stavio sliku, današnje i nekadašnje Hrvatske...jednako mi je su srcu, ali jako boli čitati ove riječi iz teksta. Ne zato što istina boli, već zato što nas gaze svi a PRAVEDNICI SMO, pred Bogom, i svijetom!!

Hvala za ovaj tekst..podijelio sam ga u 20- ak Domoljubniuh grupa.Izvrstan je.

http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/01/31/kriv-sam/

Pozdrav iz slavonske prerije!

Ivan!

31-01-2016 18:43#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj “Narodno Oslobodilačkoj Vojsci”, pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata. Kaže Maks Luburić u Okružnom Pisami 1961. godine.

Read More at http://otporas.com/okruznica-general...anina-iz-1961/, Written by , Copyright © Otporaš

08-02-2016 05:29#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (1)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Povlačenje Hrvatske vojske prema Austriji.

Ožujak 1945. Hrvatska južna vojska potukla je elitne partizanske jedinice u nizu borbi u Bosni. Sredinom travnja 1945. Hrvatska obavještajna mreža otkriva da njemački Wehrmacht planira povlačenje iz Hrvatske.

30. travnja. Hrvatska vlada stvara konačnu odluku da će napustiti domovinu i izbjeći pružanje šireg otpora da poštedi civilno pučanstvo od angloameričkih zračnih napada i od osvete partizana i bivših srpskih četnika koji su se okupili oko Tita.

1. svibnja, Odluka vlade priopćena je Glavnom Vojnonm Stožeru.

Generali su izradili u potankosti plana povlačenja preko Slovenije u Austriju i predaje Britancima, pozivajući se na status ratnih zarobljenika prema odredbama Ženevske i Haške konvencije.

5. svibnja. Državni ministar Vrančić i kapetan Vrkljan odlaze za britanski Glavni stan da zatraže od britanskoga zapovjedništva da primi predaju Hrvatskih oružanih snaga.

6. svibnja. Hrvatske oružane snage započinju evakuaciju Zagreba.

7. svibnja. Južna vojska povlači se prema sjeveru i zaobilazi Zagreb.

7. svibnja. General Luburić uvečer se vraća u Zagreb da evakuira najsprernnije jedinice koje su željele boriti se do zadnjega čovjeka.

8. svibnja. Sam general Luburić u zoru se povlači prema Sloveniji. Prve partizanske jedinice ulaze u Zagreb.

7*-12. svibnja. Prethodnice Oružanih snaga i građana koji su im se pridružili stižu u Sloveniju i Austriju bez posebnog ometanja od komunističkih snaga, koje su hrvatske elitne jedinice posvuda natjerale na uzmak. Rasulo njemačkog Wehrmachta za Balkan prouzrokuje zakrčivanje cesta sve od Zagreba do Celja u Sloveniji.

12, svibnja. Hrvatsku mirovnu misiju zaustavlja kapetan Crawford u Forliju u Italiji. Zato nije uspostavljena nikakva izravna veza s Glavnim stanom britanskog vojskovode maršala Montgomeryja u Caserti.

14-15. svibnja. Hrvatske oružane snage i pridruženi građani stižu do britanskih položaja u Austriji.

15. svibnja. Hrvatski predstavnici (Herenčić, Crljen i dr.) prihvaćaju britanski zahtjev o bezuvjetnoj predaji.

16. svibnja. Započinju pokolji vojnika i građana.

Svibanj*-kolovoz 1945. Diljem Jugoslavije provode se "marševi smrti" hrvatskih ratnih zarobljenika i gražana.

Kolovoz 1945.*jesen 1947. Pokolji se nastavljaju, dok austrijski i talijanski socijalisti vraćaju hrvatske izbjeglice u Jugoslaviju.

Tijekom ožujka 1945. naše Hrvatske oružane snage (1) Na dnu ove stranice je bilježka priređivača ove knjige koju prenosim ovdje za bolje razumjevanje: "(i) Bez obzira što neprijatelji, protivnici ili kritičari govore, pišu ili misle o djelovanju generala Luburića za vrijeme Drugog svjetskog rata, urednici ovog djela misle da je bit no uključiti njegov iskaz o događajima i uzrocima koji su vodili prema predaji Hrvatske vojske 1945. godine Luburićev iskaz daje avid u tragediju te godine, koji bi inače nedostojao u ovom prikazu lanca uzroka i posljedica koji čine stvarnost te velike hrvatske katastrofe. Ovo je više nego bilješka za povijest, ovo jest povijesno svjedočanstvo, zapravo nepatvoren opis onoga što se stvarno zbilo u posljednjim danima rata na ovim prostorima." Kraj bilješke) vodile su na sedlu Ivan-*planine u jugoistočnoj Bosni niz teških borbi protiv partizana koje je predvodio Josip Broz Tito. U ovim krvavim okršajima Hrvati su potukli elitne partizanske trupe, koje su bili izvježbavali Englezi i Amerikanci, opskrbili ih u Egiptu i Italiji te ih onda prevozili na Balkan. Premda je partizansko naoružanje bilo bolje, topništvo koje smo mi imali bilo je kadro da nadjača njihovo i da ih potuče u napadima koje su vodile motorizirane i tehničke "crvene" udarne jedinice. Hrvatski domoljubi bili su otkopali sakrivena skladišta oružja, i to neka još iz rata 1914-*1918. Premda je ovo oružje i streljivo bilo zastarjelo, njime su se služile nedavno opremljene policijske postrojbe koje ranije u ovome ratu izvojevahu posebne pobjede protiv partizana i četnika.

Naš lijevi bok prostirao se preko Ivan-*planine. Ovdje smo pripremili obrambene položaje i organizirali pomične jedinice koje podržavaše vezu izmedu brojnih hrvatskih policijskih skupina u zapadnoj Hercegovini i naših odreda u jugo-*zapadnoj Bosni. Pomoć koja im je stizala iz Glavnoga stana, omogućila je rakićanskoj vojsci, pod zapovjedništvom pukovnika Dragičevića, (Mislim da bi to mogao biti Fra. Berto Dragičević, jer se je upravo njemu general Luburić javio iz Francuske 1948. godine, mo. Otporaš.) i šuićkoj vojsci da se bore protiv raznih ofenziva koje su partizani vodili protiv našeg boka.

Neprestana izletna nadgledavanja naših položaja na Ivan-*planini, koje sam ja izvodio, bila su za mene posebno jamstvo da bismo ovdje mogli čvrsto izdržati protiv deset potpunih partizanskih divizija. Koncentracija od 100.000 vojnika na ovome sektoru osiguravala bi naš bok protiv napada svih jugoslavenskih komunista i srpskih šovinista na Balkanu.

Onaj dio naše fronte koji je bio rasporeden oko Banja Luke bio je takoder čvrst kao stanac-*kamen. Ja sam uspostavio postrojbe u srednjoj Slavoniji i na prostorima izmedu Gradiške, Dubice i Sanskoga Mosta. Ovi komandosi osiguravali su nesmetan prolaz trupa i materijala iz Broda do Zagreba. Tako su otvorene bile veze izmectu Južne i Sjeverne vojske te takoder i one koje su povezivale Srijemski front u istočnoj Slavoniji s našim glavnim gradom Zagrebom. Na sjeveru, general Moškov je pod svojim zapovjedništvom imao izabrane jedinice Pavelićevih Tjelesnih zborova. Ove trupe, skupa s divizijama veterana iz ogorčenih borbi duž Drine, pod zapovjedništvom generala Bobana, podržavale su frontu protiv ruskih i bugarskih masa koje su provodile svoje koncentriranje na toj ratnoj pozornici.

Nastavlja se.

09-02-2016 00:18#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (2)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Bilješka br. (1) Bez obzira što neprijatelji, protivnici ili kritičari govore, pišu ili misle o djelovanju generala Luburića za vrijeme Drugoga svjetskog rata, urednici ovoga djela misle da je bitno uključiti njegov iskaz o dogadajima i uzrocima koji su vodili prema predaji Hreatske vojske 1945. godine. Luburićev iskaz daje uvid u tragediju te godine, koji bi inače nedostajao u ovomu prikazu lanca uzroka i posljedica koji čine stvarnost te velike hrvatske katastrofe. Ovo je više nego bilješka za povijest; ovo jest povijesno svjedočanstvo, zapravo nepatvoren opis onoga što se stvarno zbilo u posljednjim danima rata na ovim prostorima.

Ja sam uvijek održavao izravan kontakt s hrvatskim čelnicima vojnoga osoblja i s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem. I brzoglasom i službeno pisanim raportima ja sam tim vlastima priopćio da je uspješno izveden onaj zadatak za koji su me zadužili - *organizirati obranu države Hrvatske na Ivan*-planini. Naše pobjede nad komunistima u ovoj zoni operacija uvjerile su svakoga koji bijaše sudionikom ovih akcija da smo mi mogli i morali braniti Hrvatsku na sedlu Ivan-*planine.

U ono vrijeme mnogo se govorilo o "Zvonimirovoj liniji",

(Bilješka br. (2) na dnu stranice: " Kralj Dmitar Zvonimir, koji je kraljevao od 1076. do 1088. ili 1089. godine, bio je posljednji kralj hrvatske narodne krvi. "Zvonimirova linija" trebala se sastojati od tri glavna sektora, čijim je srednjim dijelom, koji se oslanjao na Sisak i Petrinju, trebao zapovijedati general Luburić. Prva vojska generala Moškova s Pavelićevim Tjelesnim sdrugovima, trebala je kod Varaždina oblikovati lijevo krilo, dočim je general Sertić imao zadatak uspostaviti obranu desnoga krila. Njegovo zapovjedništvo trebalo je biti smješteno u Karlovcu. Odluka civilnih vlasti za evakuaciju zemlje poništila je planove tih operacija." koja se prostirala od Varaždina i Koprivnice u Slavoniji preko Siska i Petrinje i južno od Karlovca prema moru. Ova planirana linija utvrda trebala je služiti kao posljednji zid obrane protiv predmnijevanome prodiranju Rusa u našu zemlju sa sjeveroistoka. Mnogi optimisti mislili su da će Velika Britanija i Savezne Američke Države prepoznati pogibelj koja je nadolazila prodorom sovjetske Rusije i medunarodnoga marksizma u Srednju Europu i na Balkan. Ovi ljudi čak su vjerovali da bi nam Anglo-*Amerikanci dali potrebnu vojnu opremu da zaustavimo Ruse da nas ne pregaze! Danas ovaj način rezoniranja izgleda možda naivan, osobito u svjetlu dogadaja koji su uslijedili, ali u proljeće 1945. nemali broj Hrvata bio je uvjerio sam sebe da će zapadni Saveznici sigurno spoznati vrijednost Hrvatske vojske u nadolazećoj borbi svijeta protiv marksizma.

Visok moral naših postrojbi i gradanskog pučanstva na mene je ostavio dubok dojam. Jednom zgodom osobno sam nadgledao neke jedinice koje su se, zbog neočekivanoga bijega Nijemaca, bile povukle iz Hercegovine. Uvidio sam da su ti hercegovački Hrvati bili potpuno uvjereni da će se kao pobjednici naskoro povratiti na svoju rodnu grudu. Kada su Nijemci napustili Hercegovinu, oni to učiniše bez prethodnih dogovora s hrvatskim vojnim vlastima toga kraja. Stoga su se hrvatske postrojbe na položajima u tom dijelu naše zemlje našle u teškom škripcu. Da se spasi ugrožene jedinice i da ih napredujući partizani ne odsjeku jedne od drugih, sve vojne i civilne hrvatske vlasti u Hercegovini i okolnim krajevima bile su podložene mojoj vlasti. Sve hrvatske snage koje su se zbog njemačkoga povlačenja morale povlačiti iz Hercegovine, kao i razne jedinice na povlačenju iz južne i srednje Dalmacije te iz istočne i srednje Bosne, bile su uključene u našu Južnu vojsku.

Moram iskoristiti ovu priliku i odati osobno priznanje hrvatskom pučanstu Hercegovine, bili oni katolici, muslimani ili pravoslavci. Od travnja 1941. do tužnih dana u svibnju 1945. čitava Hercegovina bila je vojni rezervoar za Hrvatsku vojsku. Svaka naša pojedina pukovnija imala je dobrovoljce iz ove drevne hrvatske zemlje i bila je jedini dio države Hrvatske u kojemu nije trebalo provoditi službene mobilizacijske mjere ili redovito novačenje u Oružane snage. Svaki hercegovački Hrvat, bio on katolik ili musliman, te neki pravoslavni Hercegovci, služio je kao dragovoljac. Čak i oni koji su bili premladi ili prestari molili su da im se dopusti služiti u Vojsci. Kad sam u Konjicu nadgledao kolone na povlačenju, vlastitim očima sam vidio kako tri naraštaja stupaju jedan uz drugi pod hrvatskim zastavama. Dan*-danas sam uvjeren da smo do posljednjeg čovjeka morali braniti domovinu na Ivan-*planini. Sto tisuća vojnika, koje sam imao pod svojim zapovjedništvom, dijelilo je moje uvjerenje, kao što je to učinilo i civilno pučanstvo na jugu.

Nitko ni pomišljao nije da je rat izgubljen. Opet se ponovila godina 1918., kada su Hrvati bili posljednji medu habsburškim narodima da pročitaju "rukopis na zidu" i zato nisu bili spremni iskoristiti političku priliku toga trenutka. Civilna izaslanstva dolazila su k meni daizraze svoju spremnost za obranu hrvatske granice na Ivan-*planini. Mnogi ugledni gradani dovodili su svoje sinove, od kojih su neki bili malodobnici, da služe kao dragovoljci u obrani rodne grude. Organizacija naših žena, Ženska loza, tražila je da sve hrvatske žene budu naoružane. Pristizanje svježih trupa (jedinica, mo) iz sjevernoga dijela naše zemlje još više je podiglo ratni duh koji se je zapažao posvuda. Atmosfera je bila tako ohrabrujuća da sam iz Broda doveo u Sarajevo vojnu opremu i topničke zalihe koje su upravo trebale biti otpremljene prema sjeveru. Časnici i vojnici imali su na umu samo jedno - tjerati i uništiti neprijatelja. Neki Austrijanci i Nijemci molili su da im se dopusti boriti se u našim redovima ako se Njemačka preda. Albanci, Makedonci i Bugari stizali su u Bosnu u sve većem broju, kao što su to činili i ljudi iz staroga Sandžaka i Novoga Pazara. Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića slali su svoje poklisare, moleći da im se dopusti pridružiti se nama. U Sarajevu sam razgovarao s mjesnim vojnim i civilnim vlastima. Nadugo sam raspravljao s državnim ministrom Frkovićem, s velikim županom dr. Spuževićem i s ustaškim predstavnikom Šćepom Barbarićem. Održao sam takoder dogovore s ministrom Vrančićem i s dr. Mehičićem. Oba ova dužnosnika nastojala su osigurati svu raspoloživu opremu za naše trupe. Oni su također pokušali pomoći muslimanskim izbjeglicama, tzv. "muhadžirima". Šest generala na bosanskoj pozornici operacija, na čelu s generalom Markuljem, zapovjednikom Sarajevskog vojnog okruga, stavili su se meni na raspolaganje. Tako je učinio i pukovnik Hadžić. Glavni imam ili kapetan muslimanske Tjelesne straže dr. Pavelića te i imam *efendija Aganović, izvanredni teolog i narodni voda hrvatskih bosanskih muslimana, učinili su isto. Kapetan Glavnog stožera i brojni časnici i dužnosnici, čiju sam službu zatražio, stigoše zrakoplovom da mi pomognu u planiranoj obrambenoj organizaciji, a jedna Udarna bojna stigla je kamionom. Zapazio sam da su hrvatske vojne kolone, koje su stizale iz Like i Krbave u zapadnoj Hrvatskoj, bile iznad svih drugih postrojbi čelične u svojoj odlučnosti boriti se do smrti protiv komunista svih boja.

No dok je moral na fronti rastao, u glavnome gradu Vlada je izradivala planove. Bojnik (Bilješka (3) na dnu stranice: "Imena obih hrvatski časnika moral su biti prešućena radio njihove vlastite sigurnosti (urednička bilješka9. Njihova je imena general Luburić odnio sa sobom u grog.") zapovjednik Vojnog redarstva, i bojnik (*), iz Vojne obavještajne službe, otkriše da su njemačke snage na Balkanu namjeravale povlačiti se kroz Hrvatsku u Sloveniju. Balkanski Wehrmacht radije bi se predao slovenskim partizanima nego Titovim južnim snagama. Ta dva časnika dostaviše hrvatskoj Vladi i Vojnome stožeru povjerljivu dokumentaciju o njemačkim namjerama. Čim sam doznao što su Nijemci planirali iza naših leda, kontaktirao sam s nekim austrijskim časnicima koji su bili služili u staroj carsko*kraljevskoj vojsci i koji su uvelike cijenili Hrvate. Ove osobe me obavijestiše da se neki austrijski i njemački časnici nisu slagali sa zamisli predaje partizanima, bilo to u Sloveniji bilo drugdje. To pak bijaše pravo kolo vještica. Kao i uvijek u ovome ratu, četnici igrahu dvostruku ulogu. Naše sigurnosne jedinice uhvatiše dvojicu njih koji su po danu hinili suradnju s Nijemcima, a poslije sumraka pravili su svoje "izlete" za partizane. Ova odabrana dvojica bijahu zabavljena pripremanjem pokolja ranjenih hrvatskih i njemačkih vojnika koji će ostati u sarajevskim bolnicama ako mi napustimo grad. Naši sigurnosnici otkriše i određen broj četničko*partizanskih urotničkih mreža te takoder uhitiše neke hrvatske izdajice. Unatoč ovim suprotnim snagama u pozadini, moral Oružanih snaga i domoljublje civilnoga pučanstva dosegnuli su najviši stupanj za čitavoga rata. Ovo sam priopćio Poglavniku i ministru obrane, admiralu Steinflu, kada ovaj dođe pregledati naše položaje na Ivan*-planini. Steinfl se složio s mojom analizom situacije i posvema očito izrazio je želju da radije ostaje s nama nego da se vraća u Zagreb. Čak i u ovim danima iskušenja on je nastojao sačuvati svoj smisao za humor, koji mu nikada, pa ni u najtežim prilikama, nije nedostajao. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata on je bio ranjen u desnu nogu i nije mogao hodati bez štapa. Kad je posjetio naše položaje na Ivan*-planini, podsjećao nas

je na tu svoju invalidnost. Zbijao je šale o tome, govoreći vojnicima da je njegova želja ostati s njima jer je među hrabrima morao biti najhrabriji. Zašto ne, kad ionako nije mogao bježati?

Nastavlja se.

09-02-2016 05:59#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (3)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Steinfl i ja bili smo dugogodišnji prijatelji. Kad smo ostali sami, iskreno mu rekoh kako imam osjećaj da mi ne govori o svemu što je znao. Pretpostavljao sam da ga je vlada poslala ovamo s posebnom namjerom, a ova namjera vjerojatno se odnosila na plan povlačenja iz Sarajeva i iz južnoga dijela države Hrvatske. S velikim elanom sam mu priopćio da ćemo u Bosni uspostaviti pravo hrvatsko kraljevstvo. General Boban, pukovnik Sudar, pukovnik Bogdanić, pukovnik Pjanić, pukovnik Dragičević (Fra. Berto, mo.) i pukovnik Hadžić pomoći će nam u ovome naumu. Isto će učiniti i muslimanske hodže, fratri franjevci i dominikanci i potomci starih paša, vezira i aga iz turskih vremena. Skupa smo se šalili kako ćemo okruniti novoga hrvatskoga kralja (Bilješka br. (4) na dnu stranice: "Kada je godine 1941. bila proglašena hrvatska državna nezavisnost, jedan član savojske kuće od Pavelićeve vlade bi prihvaćen za kralja. No, vojvoda je dobro znao da su po svojoj tradiciji Hrvati nastrojeni antitalijanski, pa ovaj nikad nije ni stupio na hrvatsko tlo." u Sarajevu. Što se tiče Hrvata s druge strane Save, neka oni po svojoj zamisli ustroje državu. Rezultat mnogih naših razgovora bio je da se Steinfl vratio u Zagreb uvjeren da se ja neću povlačiti s Ivan-*planine ako mi Vlada i Glavni stožer posebno ne nalože da tako učinitn.

Sarajevo je tada gorjelo od nacionalnoga žara. Vršile su se pripreme za slavljenje desetoga travnja, dana državne nezavisnosti, i to na stupnju koji Bosna još nije vidjela. Najugledniji građani, skupa s redovito rezerviranim begovima, čestitali su mi na uspješnoj obrani Ivan-*planine i na vojnim uspjesima koje smo postigli protiv komunista. Također izraziše svoje zadovoljstvo što smo uhitili i kaznili izdajice i neprijateljske agente koje su otkrili moji ljudi. (Ovdje se nesumnjivo radi o onim komunistima, četnicima i njihovom simpatizerima u službi jugoslavenske ideje, koji su tu stradali zakonom rata, mo. Otporaš.) Kao što se uvijek zbiva, kada izgleda da su dostignuti vrhunci veselja i oduševljenja, na vidiku naše časovite sreće pojavi se kobni oblak kao opomena da sva veselja svijeta imaju svoj neizbježiv konac. Premda su Nijemci činili sve da nam zajamče kako nas oni neće napustiti, mi smo znali da su upravo to pripremali. Kad sam raspolagao svim činjenicama, pozvah njemačke zapovjednike na svečani ručak, na kojemu su bili hrvatski generali i visoki civilni dužnosnici. Za obroka sasvim otvoreno priopćih svojim gostima da znam za njihove planove. Rekoh im da ću -* ako njihova nastojanja za provedbu općega povlačenja budu prijetila učinkovitosti hrvatskih trupa *- ja razoružati sve njemačke postrojbe. Objesit ću sve njemačke časnike koji su najodgovorniji za akcije na štetu naših državnih interesa. (Možda je među gore kažnjenima bilo i njemačkih častnika koji su platili zakonom rata svoju suradnju s komunistima, četnicima i njihovim simpatizerima u korist jugoslavenske ideje a na štetu hrvatske države. Mo.)

Očito Nijemci nisu sumnjali da sam mislio onako kako sam im rekao. Zamolili su njemačkoga konzula u Zagrebu da intervenira izmedu njih i vrhovnoga zapovjedništva u Zagrebu. Konzul R. bijaše desna ruka Siegfrieda Kaschea, berlinskoga poklisara pri Pavelićevoj vladi. Konzul R. bio je iskreni prijatelj hrvatskoga naroda a sa mnom je podržavao dobre osobne veze. U nekoliko navrata uručio mi je originale pritužbi ambasadoru od njemačkih časnika od kojih smo mi Hrvati oduzimali oružje i streljivo. Stoga te pritužbe nikada nisu stigle do viših njemačkih vlasti i nisu prouzročile kršenje veza izmedu nas i Nijemaca, premda se to moglo očekivati. Moram također naglasiti da je odmah nakon što je konzul R. stigao u Zagreb jedan broj njemačkih časnika, čija nazočnost bijaše nepoželjna u Hrvatskoj, bio ili od Berlina pozvan natrag ili dodijeljen drugim frontovima.

Zbog beskompromisnoga stava koji sam zauzimao u pogledu hrvatske državne suverenosti, mnogi me Nijemci nisu cijenili. Ja sam ih prihvatio kao ratne saveznike i kao antikomuniste, ali nikada, nikada se nisam slagao s praksom nacističkoga pozdravljanja dizanjem ruke, kako su oni mene redovito pozdravljali, niti sam ikada otišao na sastanke nacističke stranke na koje hrvatski časnici i dužnosnici katkad bijahu pozvani. Jednako sam odbijao civilne počasti koje mi je nudila njemačka vlada. Općenito, izbjegavao sam kontakt s nacističkom strankom kao i sa SS*om, SD*om, postrojbama nacističkih milicija itd. Hrvatska vlada ipak je odlučila da bi, ako Njemačka padne, bilo nerazborito nastaviti s našim vlastitim vojnim akcijama na području Hrvatske. Zato opomena koju sam bio priopćio njemačkim generalima u Zagrebu ne bi dobro primljena. (Ovdje moram nešto nadodati a to je da sam prije godinu dana i nešto nazvao telefonom prof. Ivana Prcelu i pitao ga za original Maksova zapisa ovog izvještaja. To sam ga pita zato što sam vrlo dobro upoznat stilom pisanja generala Drinjanina, a ovdje toga dosta ima što se ne poklapa sa stilom pisanja generala Vjekoslava Luburića, iako je sve potpuno jasno i razumljivo. Prof. Prcela mi je rekao da je on to prevodio sa engleskog na hrvatski jezik, a dr. Stanko Guldescu da je imao taj original i da on, dr. Guldescu, preveo to na engleski, a da on, prof. Ivan Prcela nikad više nije vidio taj originalni izvještaj Maksa Luburića, kojeg mu je Maks osobno dao u svojoj kući, 33 Santa Ana u Carcagente, Valencija, na Veliku Gospu 1966. godine. Mo. Otporaš.)

Sredinom travnja 1945. dr. Pavelić brzoglasom me pozva da dodem u naš glavni grad na razgovore u kojima će biti raspravljano o nadolazećoj vojnoj i političkoj situaciji. Pukovnik Rogulj na raspolaganje mi je dao jedan zrakoplov te sam otišao na uzletište a da nisam otvorio ni dnevnu poštu. Načelnik moga stožera, pukovnik Muhamed Ridanović, ostao je na dužnosti u Sarajevu. Njemu sam dao upute da poduzme jaku akciju otklanjanja bilo kakve sumnje da ja napuštam svoje zapovjedništvo. Ako ovakve glasine počmu kolati, njihov učinak na vojni i civilni moral bit će vrlo poguban. Konačno, moj zrakoplov mogao je poletjeti. Dva pilota i dva tjelesna stražara bili su uz mene u zrakoplovu. Iznad Kozare zašli smo u jaku oluju. Jedva što smo planinu ostavili iza sebe, dva britanska zrakoplova kroz zrak izroniše protiv nas. Morali smo letjeti vrlo nisko i nekoliko puta mijenjati tijek leta, e da izbjegnemo njihove napade. Već je bilo mračno kad smo se približavali Zagrebu. Uzbuna je bila na snazi u gradu, što nas je stavilo u vrlo tešku situaciju jer smo imali samo malo goriva. Niti smo se mogli vratiti natrag niti

letjeti na drugo odredište, a niti se spustiti. Piloti odlučiše da jedino što mogu učiniti jest spustiti zrakoplov na uzletište, premda se je znalo da je ono bilo oštećeno, a svjetala nije bilo da nas vode pri spuštanju na zemlju.

Piloti su zrakoplov spustili sigurno, ali kad smo bili na zemlji, upali smo u rupu od bombi. Zrakoplov se iznenada spotaknuo, pa je izgledalo da će se prevrnuti na bok. Nisam siguran što se desilo, osim što se sjećam da sam se bacio unatrag. Jedan pilot bi ozlijeden, dok su drugi piloti i jedan od mojih stražara zadobili lagan potres. Na sreću, drugi stražar ne bi ozlijeden i on je hitno pozvao liječničku pomoć. Treći dan poslije tog nesretnoga slučaja, probudio sam se u bolnici na Rebru. Imao sam potres mozga koji je nagovješćivao "nešto preozbiljnoga", kako bi se Shakespeare izrazio. Upravitelj bolnice na Rebru bio je pak (Ja mislim da je general ovdje mislio reći "pukovnik", skraćeno "puk.", jer mi je poznato iz generalova opisa "Misija u Hrvatskoj", Madrid 1967., da je dr. Cvitanović bio veza sastanka između nadbiskupa Stepinca i generala Luburića. To je te zgode bila kada je general Luburić rekao dru. Cvitanoviću da pita nadbiskupa mako on želi vidjeti generala Luburića u civilu ili u vojničkoj odor. Nadbiskup je odgovorio da želi razgovarati da generalom Luburićem. Mo.) dr. Cvitanović, koji je ranije u ratu bio jedan od mojih najužih suradnika u borbama uzduž jadranske obale. Njegova je briga bila da netko uvijek ostane uz moj krevet i da mi se pruži svaka njega.

U svojoj knjizi, objelodanjenoj prije nekoliko godina, dr. Jerko Jareb (Bilješka br. (5) na dnu stranice: "Jere Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike, Buenos Aires, knjižnica Hrvatske revive, 1959., str. 116.") veli da sam ja, čim dođoh k sebi, tražio da vidim dr. Pavelića. On je prišao mojem krevetu, a ja sam mu priopćio da Nijemci namjeravaju napustiti Sarajevo te vjerojatno čak i cijelu Hrvatsku. Nakon što je dr. Pavelić otišao iz bolnice, ja sam bio premješten u zapovjednički stožer na Pantovčaku. Ondje su me njegovali pukovnik Cvitanović i naš obiteljski liječnik i prijatelj, dr. K. Bio sam tako slab da bez pomoći nisam mogao stajati na nogama. Oko mene se odvijala neprestana aktivnost zbog vojnih operacija u punom pogonu. Tako mi je unatoč slabunjavome stanju bilo povjereno organiziranje Vojnoga zapovjedništva u Sisku. Čitavo osoblje hrvatske mornarice bilo je uključeno u postrojbe koje su sada bile podložne mojim nalozima. Riječke jedinice, kadeti mornaričkih akademija, sve mornaričke snage koje su se bile povukle iz obalnoga pojasa i sveukupno ministarstvo mornarice potpali su pod moje zapovjedništvo. lsto su tako jedinice Časne radne službe smjesta uključene u redovne vojne postrojbe.

Izgleda da su dužnosti koje su bile povezane s Vojnim zapovjedništvom u Sisku meni dodijeljene da ometu moj povratak u Sarajevo. Izdane su bile zapovijedi onim vlastima koje su bile zadužene za moje odsutnosti, da pokrenu pripreme za povlačenje prema sjeveru.Tako propade plan obrane hrvatske grude na crti Ivan*-planine i organiziranja narodnoga otpora u pozadini partizanskih linija. General Markulj sada je bio vodeći general na bosanskome sektoru. Zagreb mu je naložio da u red stavi povlačenje svih naših snaga iz Bosne, uključivši i poluvojne milicije i jedinice domobranstva, prema sjevernoj obali rijeke Save. Odavle će oni moći zauzeti položaje uzduž "Zvonimirove linije".

No, ta linija postojala je samo na papiru. (Bilješk br. (6) "Prema plan izgradnje Glavnog Stožera, general Luburić je trebao biti na čelu srednjega sktora ove linije, koju su treble braniti njegova drug vojska i postrojbe Obrane. Bilo je određeno da u Sisku bude njegovo zapovjedništvo za ovu operaciju." Vlada nije imala ozbiljnu namjeru nastaviti rat na našem državnom teritoriju. Značajan otpor partizanskome napredovanju bit će pružen samo nakon što glavnina vojske uđe u Sloveniju. Ova računica temeljila se na pretpostavci da će Nijemci koncentrirati velike količine svojih trupa u Sloveniji dok se njihove jedinice budu povlačile iz Italije i Trsta.

Većina naših vojnih vođa željela je organizirati vojni otpor u dom*ovini. Medutim civilni upravitelji su osjećali da će četnici i partizani, ako se mi odlučimo na konačnu borbu, dobiti toliko pomoći od Rusa, Engleza i Amerikanaca da bi borba mogla samo uroditi istrebljivanjem glavnine hrvatskoga pučanstva, žena, djece i starijih osoba. (Bilješka br. (7) "Poželjno je private pozornost na motive evakucije državnog teretorija, jer je srpski Židov Moše Pijade napisao vrlo tendenciozan i pogrešan prikaz o konačnim vojnim događajima1945. Pijadino pričanje iđe za tim da glorificira partizanske tripe koje su stvarno bile gotovo u stanju paralyze kad god nisu mogle računati s masovnom rusk, američkom i engleskom potporom."

Tako su bili izgradeni planovi za povlačenje prema Sloveniji. Čim sam fizički bio u mogućnosti preuzeti zapovjedništvo nad Južnom vojskom, to sam i učinio. Ova operacijska skupina uključivala je moj Drugi i uz to Treći i Četvrti Zbor. Zadatak generala Moškova i njegovih Zborova bio je preuzeti Sjevernu vojsku koja će biti prethodnica povlačenju. Moškov je već bio zauzet organiziranjem prihvatne postaje za članove Državnog savjeta, Sabora i vladinih dužnosnika, koji su očekivali da će napustiti Hrvatsku. Ta prihvatna središta bila su smještena u Austriji i Njemačkoj.

Nesretni slučaj sa zrakoplovom zapravo me ostavio paraliziranim, ali zahvaljujući učinkovitoj njezi, ja sam se brzo oporavio i naskoro sam se mogao posvetiti koncentriranju snaga moje Obrane u blizini Siska. Pukovnik Lisak i moj osobni predstavnik, pukovnik Ivica Matković, otišli su u Sarajevo da pomognu generalu Markulju s pripremama za povlačenje prema sjeveru.

Sve od početka rata ja sam bio zapovjednik postrojbi Obrane, koje je zapala odgovornost organizirati otpor u onim hrvatskim krajevima koji, zbog ratnih neprilika, padoše pod komunističku kontrolu. Kao po pravilu, Titove snage mogle su kontrolirati autentične hrvatske krajeve samo onda kad su u razgovorima uspjeli postići mjesne nagodbe s našim "saveznicima", osobito Talijanima. Jedinice Obrane služile su se protiv partizana istom gerilskom taktikom kojom su se sami "crveni" služili na prostorima pod našom kontrolom. Čim sam doznao da je naša vlada planirala povlačenje, poduzeo sam brze mjere organiziranja Hrvatskoga narodnoga odpora. Nadao sam se da ću moći zaštiti povlačenje naše redovite vojske izvodeći nenadane napade, zasjede napredujućim partizanskim kolonama i uspostavljajući opću sabotažu. Ova taktika bila je namijenjena dovođenju srpskih i komunističkih snaga u zbrku, paralizirajući njihovo tjeranje naših trupa na povlačenje. Da taj cilj bude lakši, sabrao sam i regrupirao ostatke od nekoliko antikomunističkih snaga koje su se kroz teritorij države Hrvatske povlačile prema zapadu.

Nastavlja se.

09-02-2016 19:08#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (4)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Sve do njemačkog sloma ti su elementi činili zalaznice, prethodnice i snage njemačkih vojski na Balkanu koje su zaštićivale bokove. U Prvome svjetskom ratu Nijemci su se služili hrvatskim i drugim austro*ugarskim trupama da one izvršavaju što je moguće više nečista posla i teške borbe, dok su oni pošteđivali svoje ljude i sebi pripisivali sav kredit za postignute uspjehe. Sada, u Drugome svjetskom ratu, Wehrmacht je ponavljao beskrupulozno iskorištavanje svojih saveznika. Velike skupine albanskih nacionalista dođoše u Sarajevo da se pridruže našim kolonama. Ovaj narod je bježao s Kosova, s glasovitoga "Polja kosptica" iz srpskih legendi, te iz Makedonije i Sandžaka, e da izbjegnu potpunu likvidaciju koju su partizani provodili u nekim krajevima. Srpski komunisti, a isto tako i četnici, znali su samo za jedan put za osiguravanje srpske brojčane nadmoći na Kosovu, Makedoniji i Novom Pazaru, a taj bijaše *pobiti što više Albanaca. Od ovih izbjeglica ustrojio sam posebnu jedinicu, "Skenderbegovu legiju". (Bilješka br. (8) na dnu stranice: "Skenderbeg (Juraj Kastriotić), koji je umro 1468., jest veliki nacionalni heron antikomunističkih Albanaca. On je u 15 stoljeću izvojevao mnoge pobjede nad Turcima."

Tu albansku postrojbu treba razlikovati od Sandžačke bojne koju je predvodio pukovnik Sulejman Pacariz i od jedne druge albanske gerilske jedinice pod zapovjedništvom Omar*paše, tzv. "Prekodrinske grupe", koja je operirala na srpskoj strani Drine. Pukovnik Pacariz jest Hrvat albanskog podrijetla koji bijaše organizator narodnoga otpora u Sandžaku. Njegovo zapovjedništvo bilo je uključeno u moju Drugu vojsku. Crnogorski sljedbenici Sekule Drljevića takoder su uspjeli stići do nas. Nazivajući se Crnogorskom vojskom, oni ustrojiše dvije bojne pod zapovjedništvom pukovnika Agrama. (Bilješka br. (9) na dnu stranice: "Sve do 19 stoljeća Crna Gora je bila jedina slavenska nezavisna država na Balkanu. Godine 1916. on bi pobjeđena od Austrijanaca, a 1918. bila je uključena u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Neki Crnogorci ipak su ostali vjerni starome kralju Nikoli i opet su željeli uspostaviti nezavisnost svoje zemlje". Tu je bila i Mađarska legija pod vodstvom bojnika Kovacsa. Sastojala se od izbjeglica iz same Mađarske, od mađarske skupine iz Osijeka i raznih mađarskih pojedinaca koji dezertiraše iz njemačke vojske u koju bijahu unovačeni. Kasnije za rata ti su se Madari borili uz bok hrvatskim trupama kao i u ratu 1914. Sve dok Nijemci ne započeše evakuaciju Balkana, Mađarska legija imala je svoj glavni stožer u Lepoglavi, starodrevnome središtu hrvatske znanosti i kulture.

U konačnoj fazi rata morao sam voditi razgovore s generalom Đukićem, vojnim predstavnikom tzv. "kraljevskih četnika" Draže Mihailovića. Hrvatsko vrhovno zapovjedništvo željelo je znati hoće li ti srpski monarhisti surađivati s nama u provođenju operacija protiv komunista na hrvatskom i slovenskom teritoriju. Zajedno s generalom Moškovom razgovore sam vodio i sa slovenskom vojnom delegacijom, koju posla general Rupnik, zapovjednik slovenskih bjelogardista ili domobrana. Biskup Rožman i gosp. Horvat, Slovenac koji je živio u Zagrebu, bili su takoder članovi te delegacije. Osim zadatka integriranja ovih nekoliko stranih elemenata s hrvatskim postrojbama pod mojim zapovjedništvom, Vlada mi je dala nalog da skupim i integriram u naše redove sve Hrvate koji su, zbog tehničkih razloga, služili u njemačkim jedinicama. Čitavo proljeće ostao sam u uskoj vezi s generalom Metzgerom, (Bilješka br. (l0) na dun stranice: "Vidi bilješku br.1, dok V, u drugom dijelu.") koji je bio zapovjednik Srijemskoga fronta. Kao odgovor na njegove zamolbe, poslao sam mu nekoliko iskusnih i hrabrih mladića koji su mu trebali za tenkovske jedinice. Oni su morali poći u susret prodoru jakih ruskih tenkovskih kolona koje se nagomilaše protiv Srijemskome frontu, kako bi pomogle Srbima u njihovim pokušajima da se tu učvrste.

Metzger mi je priopćio da su se Mihailovićevi četnici služili svojim uobičajenim trikovima. Oni su se tako podlo pretvorili u partizanske brigade da čak nisu ni skinuli srpske kraljevske oznake sa svojih šubara i uniforma. Metzger mi je rekao da se on ne bi povlačio, pa sve da ga napadne svaki Srbin, Rus i Bugarin na Balkanu. On nije bio mladić pod utjecajem izljeva nerazboritoga oduševljenja, nego je bio prokušani ratnik koji je ozbiljno promišljao svaku izgovorenu riječ. Poruke koje sam od njega primao uvelike su me ohrabrivale. Posebno sam bio oduševljen saznavši za sjajne uspjehe koje je postigao naš pukovnik Štir u okrugu Valpova. Ovdje je Štir potukao i raspršio jednu rusku pukovniju koja je bila stigla na desnu obalu Drave. Obavijestivši me o toj akciji, general Metzger nadoda da je on proveo opću mobilizaciju u Srijemu, najistočnijem dijelu hrvatskoga državnoga teritorija. Nakon velikih borbi koje su se vodile oko Siska i Petrinje, da zaustavimo partizansko napredovanje, ja sam iz Sunje organizirao napad na zalaznicu Titovih masa. Prije nego što sam mogao potpuno privesti kraju ovu operaciju, primih žuran brzoglasni naziv da se odmah prijavim Glavnome stožeru u Zagrebu. Poslan bi i poseban transportni zrakoplov da me doveze u naš glavni grad, u koji ovaj put stigoh bez nesretnoga slučaja.

U našem glavnome gradu čekale su me tužne vijesti. 30, travnja dr. Pavelić i ministar* predsjednik, dr. Nikola Mandić, predsjedali su sastankom hrvatske vlade. Na ovome je sastanku donesena odluka da napustimo hrvatsku zemlju i da se putem Slovenije povlačimo u Austriju. Hrvatske oružane snage u Austriji će se predati britanskoj vojsci. Izgledalo je kako je svatko mislio da će engleske vlasti poštivati odredbe Haške i Ženevske konvencije o vojnim ratnim zarobljenicima. Čak i civili, od kojih su neki imali dirljivo povjerenje u britanski razvikani duh "fair playa", složili su se da hrvatsko vojno osoblje ni pod kakvim uvjetima ne smije kapitulirati pred partizanima, srpskim četnicima ili Rusima. S takvim neprijateljima treba ratovati do smrti, i svatko je ovoga bio svjestan.

Sastanak Glavnoga vojnoga stožera bio je zakazan poslije vladine sjednice. Ja sam bio izričito pozvan u Zagreb da budem na tom sastanku. Glavni stožer bio je vrhovni vojni forum za odlučivanje kako će se voditi rat i za koordinaciju operacija nekoliko hrvatskih Vojski. Sam dr. Pavelić držao je položaj vrhovnoga zapovjednika, general Grujić bio je na čelu stvarnih operacija na terenu, general Dragojlov bio je načelnik Glavnoga stožera. General Perčević, glava Vojnoga ureda dr. Pavelića, general Herenčić, zapovjednik ustaških postrojbi, general Skoliber, zapovjednik Sigurnosnih snaga i general Sertić, načelnik Stožera vojnih snaga na terenu bili su drugi članovi Glavnoga stožera. Zapovjednik Zračnih snaga, general Kupčić, zapovjednik Redarstva, general Pećnikar, i general Moškov bili su takoder članovi, a i ja sam, kao zapovjednik postrojbi Obrane, bio član.

Sjednica Stožera sastala se 1. svibnja. Po mojemu dolasku, sjednica je trajala još tridesetak minuta. Dr. Pavelić (Uveliko sumnjam da je general Maks Luburić u svojem originalnom pisanom izvještaju pisao "dr. Ante Pavelić". Tko poznaje Maksa Luburića i njegovu odanost Poglavniku i poznaje njegov still pisanja, taj će odmah pomisliti da je Maks Luburić u svojem originalu uvijek spomanjao i pisao "Poglavnik". Mo. Otporaš.) nam je osobno priopćio vladinu odluku. Okupljeni generali bili su zamoljeni da iznesu svoje sugestije i protivljenja planu o povlačenju u Austriju i o tamošnjoj predaji Britancima.

Svi nazočni vojnici prihvatiše s ozbiljnim i smirenim dostojanstvom tu deprimirajuću obavijest koja je značila konac njihovih vojnih karijera kao i konac života većine njih. Kao jedan od nekolicine preživjelih svjedoka toga povijesnoga sastanka, sretan sam što mogu posvjedočiti da u tome času nadolazeće nesreće nijedan hrvatski general nije izgledao zabrinut za svoju vlastitu sudbinu. Njihova jedina briga bila je kako spasiti živote 200.000 mladih Hrvata postrojenih u sedamnaest redovnih divizija i u pomoćne jedinice Hrvatske vojske.

Budući da je naša kompetencija bila ograničena na vojne poslove, mi nismo imali ništa reći o političkim odlukama vlade. Žurno smo izračunali moć svih raspoloživih snaga. Ja sam ukratko iznio rezultate svojih razgovora sa Slovencima, s kraljevskim četnicima i s nekoliko balkanskih antikomunističkih skupina. Svatko se slagao da je moral naših snaga ostao netaknut povlačenjem Njemačke; glavna naša zabrinutost bila je nedostatak pušaka i streljiva, a da i ne spominjem zrakoplove, tenkove i tehničku opremu. To je bila ista slabost koja je pogađala naše vojne snage kroz čitav rat. Premda je cijela Hrvatska bila najindustrijaliziraniji dio južno*slavenskoga teritorija, u našoj zemlji nije bilo nijedne velike tvornice oružja. Stoga smo morali ovisiti o Nijemcima za vojne potrepštine. Nekad smo dolazili do pušaka i streljiva ne kupnjom ili nagodbom, nego zapravo krađom ili svrsishodnim skretanjem pošiljki oružja *- koje je Reich slao Wehrmachtu na Balkanu -* u naše ruke. Ova taktika bila je opravdana jer je hotimična njemačka politika bila da naša vojska ostane neopskrbljena. Berlin nas je htio učiniti potpuno ovisnima o sebi. Naravno, mi smo povremeno uspjeli zarobiti američko, britansko ili rusko oružje, kojim su te zemlje opskrbljivale partizane, ali Hrvatske oružane snage nikada u ratu nisu imale opremu koja im je trebala da bi ostvarile svoj potpuni potencijal.

Budući da su komunisti ubijali sve hrvatske domoljube koji im padoše u ruke, nužda uspostavljanja skoroga kontakta s Britancima, za koje se držalo da su civiliziraniji, bila je svakome jasna. Upravo čvrsta vjera u vojnu čast i poštenje Engleza navela je većinu naših vojnih vlasti da bez protivljenja prihvate plan o povlačenju najkraćim putem u austrijsku provinciju Korušku. Ondje ćemo moći položiti svoje oružje pred Britancima radije nego pred partizanima.

Kad je predaja već odlučena, činilo se da se je svatko nadao najboljem. Nitko nije bio tako naivan da misli da će zapadne demokracije učiniti ono što smo mi stvarno željeli *- opremiti nas topništvom, tenkovima i zrakoplovima, koje smo trebali, da zaustavimo Ruse od napredovanja prema zapadu. No, sigurno je prevladavao osjećaj da će Britanci i Amerikanci prihvatiti našu predaju i pružiti nam status ratnih zarobljenika.

Možda sam ja bio jedini vojnik na tom sastanku koji je imao malo vjere u britansku vojnu čast. Izgledalo je kako su naši generali potpuno zaboravili da su se 1918. godine austro*ugarske vojne vlasti gotovo dva mjeseca pokušavale predati Englezima i Amerikancima prije potpuno nepotrebne borbe kod Vittorio-*Veneta (od 24. listopada do 4. studenoga), a zrakoplovi, ponajviše britanski, igrali su se športa bombardirajući Austro*-ugarske kolone na povlačenju, i to nakon što su borbe prestale. Znao sam da Englezi posjeduju "sveti egoizam", koji je isto tako oštar kao i talijanski, te da je u vrijeme rata njihova jedina briga stići što brže na pobjedonosan završetak. Čineći to, ne vode brigu ni o čijim interesima osim onih vlastitih. Upravo kao što smo mi tražili saveznike gdjegod smo ih mogli naći, oslanjajući se na Njemačku i Italiju, tako je i britanski Lav (Ovdje se misli na Winstona Churchill-a, a da ga nitko pošten nije prozvao da je komunista, jer je u nuždi i potrbi bio saveznik Staljina, kao što naši - vrlo nepošteni - hrvatski antifašisti prišivaju Poglavniku, NDH i svakom državotvornom Hrvatu da su fašisti, samo zato što su u nuždi i potrebi bili vojnički saveznici i sa Mussolinijevim fašizmom i Hitlerovim nacizmom. Mo. Otporaš.) ležao u istom krevetu s komunističkom Zmijom. Meni se činilo vrlo nevjerojatnim da će London riskirati da upadne u nemilost svoga sovjetskoga saveznika samo zato da spasi živote nekoliko stotina tisuća Hrvata.

Izrazio sam drugim generalima i članovima vlade svoje uvjerenje da će Englezi, ako prihvate predaju naših trupa, to učiniti "Auf Gnade und Ungnade", tj. na milost i nemilost. Oni će naše ljude razoružati i onda ih poslati natrag da ih partizani pokolju, isto onako kao što su Britanci bili likvidirali hinduske i muslimanske pobunjenike nakon što su razbili veliku pobunu iz 1857.

Budući da sam bio siguran da će se to desiti, ja sam, umjesto predaje, sugerirao da razdijelimo naše snage u tri segmenta. Neka se prvi segment ne predaje ni Englezima niti ikome drugome, nego neka radije izvrše prodor preko savezničkih linija u Austriju. Hrvatske trupe bile su suočene s Britancima i prije, kada, nakon Caporettoa u Prvome svjetskome ratu, nekoliko Tommy*-divizija bijaše poslano u Italiju da zaustave daljnji raspad talijanske vojske. Nisam podcjenjivao "Tommyje", ali sam vjerovao da će se naši Ijudi probiti kroz njihove linije. Kada naša prethodnica takoučini, mogla bi se raspršiti u svim pravcima prema Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj. Sklonivši se u šumama, po bregovima i po poljima, preživjeli pojedinci iz prvoga segmenta naših Oružanih snaga imali bi dobru priliku za uspješan bijeg. Bez ikakve sumnje, neki bi Ijudi bili u okruženju ili bi se, prema svome nahođenju, morali predati zbog gladi, studeni i iznemoglosti, ali takve osobe gotovo sigurno ne bi bile izvedene na suđenje zbog bilo kakvih optužbi i njima bi se najvjerojatnije pružio status ratnih zarobljenika. Logično, general Moškov bio bi zapovjednik toga prvoga vala Hrvatske vojske, čiji je zadatak bio suzbiti britanske trupe u njihovim nastojanjima da zaustave naš put u sigurnost.

Preporučio sam da drugi val naših Oružanih snaga bude ustrojen od onih jedinica koje su se povlačile iz zapadnih krajeva Hrvatske, iz Dalmacije, Like i Krbave i iz pojaseva oko Karlovca. Tu bi bili uključeni mnogi Hrvati koji govore talijanski, na primjer svećenici, intelektualci i dvojezični Dalmatinci iz obalnih krajeva koji su bili okupirani. Predložio sam da general Herenčić bude zapovjednik ovoga vojnoga segmenta. On bi mogao računati s pomoći slovenskih nacionalista koji su bili koncentrirani oko Kranja. Slovenci bi pomogli pri povlačenju njegovih snaga u Istru preko Rijeke i Ljubljane. Kad Herenčićeva vojska jednom bude u Italiji, on bi mogao uspostaviti veze s Amerikancima. Ako pregovori s njima budu nemogući, ja sam očekivao da bi se oni pridržavali tradicije "bezuvjetne predaje", kojoj Ulysses S. Grant postavi temelje u američkome građanskom ratu 1861-1865., onda bi žitelji Istre, a moguće i sami Slovenci, pomogli ljudima da se rasprše i da kao pojedinci pobjegnu u Italiju i Austriju. Činjenica da većina Hrvata govori talijanski ili njemački zasigurno bi im olakšala uspjeh u takvim nastojanjima.

Nastavlja se.

10-02-2016 06:04#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (5)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Moja je zamisao bila da osobno trebam biti zapovjednikom trećega vala ili segmenta Oružanih snaga. Obući ćemo naše crne uniforme i udariti na partizane prije nego što oni uopće stignu do Zagreba. Mi ćemo zasigurno nanijeti dosta štete njihovim kolonama, e da osiguramo bijeg prvih dvaju valova naše vojske. Računao sam na pomoć Makedonske revolucionarne organizacije "Vanča Mihajlova" i njemačkih trupa koje će možda zaostati iza teutonske glavnine.

Drugi hrvatski generali ne odobriše moj plan. Oni su iskazali slijepu vjeru u smisao "fair playa" i u blagonaklonost Britanaca i Amerikanaca. Za sebe su očekivali izručenje komunistima, ali nisu mogli vjerovati da bi se ista sudbina takoder desila nižim stupnjevima vojske. U najgorem slučaju, bili su sigurni kako će glavnina vojnik i civila neko vrijeme biti stavljena u zarobljeničke logore, dok se ne ispitaju njihovi pojedini slučajevi. Bez ikakvog okolišanja upitah svoje kolege što oni pretpostavljaju da će se desiti, ako Britanci od nas oduzmu ontžje i onda nas izruče partizanima? Nadodao sam kako ja uopće ne sumnjam da će partizani poubijati sve mlade ljude za čije spasavanje su ovi generali bili zabrinuti. Na moja pitanja i predmnijevanja sam dr. Pavelić odgovorio je vrlo sažeto: "Onda će oni (Britanci) biti odgovorni!"

Tako sastanak 1. svibnja završi neopozivom odlukom da se ide naprijed s planovima povlačenja i predaje. Želim istaknuti činjenicu da je ova odredba hila potaknuta naivnim povjerenjem u čast zapadnih Saveznika. Rat je već davno bio izgubljen kada su se odgovorne civilne vlasti opredijelile za izbjegavanje masovnoga otpora u domovini ako nam se dogodi ono najgore. Oni su bili mišljenja da bismo neko vrijeme mogli izdržati boreći se protiv partizana, ako im Bugari ne pomognu svojim snagama, ali bi nas Rusi, kad jednom završe s Nijemcima, mogli iznenada napasti sa sjevera. Produženi otpor u Hrvatskoj, s nedovoljnim oružjem koje su nam dali Nijemci, mogao bi samo pogoršati sudbinu civilnoga pučanstva. Ni žestok posljednji otpor ne bi na dulji rok dao nikakvu prednost našoj vojsci, osim da joj se dade prilika poginuti u borbi. Upravo je to ono što se za vojsku pretpostavlja, kad joj ne preostaje drugi časni izlaz. Da su drugi generali dijelili moje mišljenje, znao sam da bi i oni izabrali boriti se do kraja unatoč beznadnom ishodu.

Namjesto toga mi smo slušali naloge civilnih vlasti i snagama pod našim zapovjedništvom dali smo upute da se povlače što je moguće kraćim putem prema britanskim linijama u Austriji. Ja sam dobio izričitu zapovijed da odustanem od vođenja gerilskih operacija u pozadini partizana. Moje upute su bile da oko Zagreba okupimo jedinice moje Obrane te da pokrivamo povlačenje glavnine vojske prema sjeveru i zapadu.

General Grujić predvodio je opći pravac povlačenja. Čim je završen sastanak Stožera, on je razgovarao s pukovnikom Helbichom, načelnikom Operativne divizije Glavnoga stana, e da se izrade opće potankosti povlačenja. Međutim, naši odnosi s njernačkim saveznicima doživješe još jedan neugodan zaokret. General*pukovnik Loehr, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, izričito dođe u Zagreb da razgovara sa mnom. Dr. Pavelić (Zakleo bih se da general Luburić u svojem originalnom izvještaju nije napisao "dr. Pavelić", nego "Poglavnik". Iako se ovdje u ovom prijevodu vrlo dobro, ama potpuno sve dobro razumije, ipak se treba uzeti u obzir da je najprije ovaj generalov izvještaj stručno i profesionalno preveden s hrvatskog na englesi, zatim s engleskog na hrvatski, što svakako oduzima originalni smisao izvještaja. Mo. Otporaš.) ga je obavijestio da ću ja koncentrirati snage koje su mi na raspolaganju za osiguravanje bokova i pozadine njemačkih jedinica i glavnine Hrvatske vojske na povlačenju.

Loehr i ja sastali smo se u kući dr. Mile Budaka, koji je, skupa s državnim ministrom Ivicom Frkovićem, bio nazočan za naših razgovora. Bilo je teško pregovarati s Loehrom jer on nije razumio hrvatski, a ni moje poznavanje njemačkoga nije bilo dovoljno za raspravljanje tehničkih detalja koji su se ticali općega povlačenja. Dr. Budak i ministar Frković ipak su mogli biti naši tumači.

Loehr je došao vidjeti mene, jer je znao da sam ja, kada Poglavnik, Vlada i Glavni stožer jednom prijedu slovensku granicu, bio zapovjednik svih narodnih snaga koje budu ostale na domovinskome tlu. Kao takav, ja bih imao slobodne ruke praviti odluke ad hoc, već prema potrebama časa. Naravno, ono što je on od mene želio bilo je da žrtvujem hrvatske postrojbe za zaštitu povlačenja njegovih njemačkih jedinica, isto onako kao što su Britanci godine 1940. očekivali da Belgijanci umiru do posljednjeg vojnika da se omogući operacija kod Dunkirka.

Na početku naših razgovora on je bio neugodno iznenaden kad sam ga preko Budaka i Frkovića podsjetio da je Wehrmacht, napustivši jedan most kod Petrinje, izložio jednu našu pukovniju pogibelji opkoljenja od partizana. Njemačke vlasti nisu na vrijeme obavijestile mjesnoga hrvatskoga zapovjednika da može poduzeti potrebne mjere za osiguranje svojih trupa. Mi više nećemo dozvoliti takvo držanje. Oštro mu rekoh da njemačko zapovjedništvo mora izvijestiti mene osobno o svim planovima evakuacije i o njihovu rasporedu.

Unatoč najboljim nastojanjima Budaka i Frkovića da posreduju izmedu nas, Loehr i ja rastadosmo se vrlo hladno. Ja osobno nisam nikada mnogo mario za Loehra jer mi se činilo da je bio tipični oportunist i ništa manje vrijedan povjerenja nego i druge osobe takvoga kova. Unatoč tome, nekoliko dana nakon tih razgovora ja sam pokrivao povlačenje njegovih kolona, boreći se grčevito u predgradima Zagreba, pa su njegove trupe mogle napustiti hrvatski teritorij a da nisu iskusile ozbiljnih zapreka od partizana. Mi smo spasili neke izolirane njemačke postrojbe, izvršivši napad na komunističku koncentraciju kod Podsuseda. Nisam mogao spriječiti da druge njemačke jedinice ne budu odsječene od Titovih trupa, mjesnih "petokolonaša" ili od milicije komunističke partije.

Nakon završetka sjednice Stožera, povratio sam se u Sisak. Unatoč ogorčenim nastojanjima partizana da zaustave naše povlačenje ili da ga pretvoreu bijeg, povlačenje naših snaga iz Bosne bilo je uspješno provedeno, i s malo gubitaka. Nažalost, posebni komandosi koje sam bio prethodno poslao generalu Metzgeru, ne mogoše se pridružiti borbi na Srijemskom frontu, izdržavši do konca masovne ruske tenkovske kolone i njihovu potporu od bugarskoga topništva.

U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedništvom približile Zagrebu, primih poruku od hrvatskog metropolita (kasnije kardinala) Stepinca. On me zamolio da dođem k njemu u nadbiskupsku palaču, a njegova zamolba uručena mi je preko njegovih tajnika i pukovnika dra. Cvitanovića. Meni bi sugerirano da se obučern kao civil kad mu budem išao u posjet.

Nadao sam se da ću u takvom odijelu izbjeći da mu prouzročim neugodnu situaciju pred komunistima koji će zauzeti Zagreb čim ga mi napustimo. Njegovi tajnici mi pak rekoše kako je nadbiskupova želja da ja njega službeno posjetim kao vodeći general na hrvatskome državnom tlu. On je bio voljan prihvatiti posljedice, odlučivši me primiti kao zapovjednika Hrv*atskih Oružanih Snaga, čiji je on bio vrhovni kapelan.

Budući da je on tako želio, obukao sam uniformu sa svim hrvatskim i stranim odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskome dvoru, tajnici me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor.

Nadbiskup je započeo razgovor, toplo mi se zahvalivši za pomoć koju sam tijekom rata pružao izbjeglicama kao i za pomoć koju sam davao brojnim samostanima redovnika i redovnica. Posebno se zahvalio na pomoći crkvenim vlastima u zbrinjavanju mnoge djece bez doma, koju smo bili sakupili s nekoliko fronti ili s ratom razrušenih prostora. lmena te siročadi nisu bila poznata, ali neki od njih morali su biti djeca pravoslavnih roditelja. Mnoga od te djece bila su pronađena po šumama ili zgurena uzduž cesta blizu norušenih ili popaljenih gradova i sela. Kroz čitav rat Nadbiskup**-metropolit pokušao je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hrvatska je vojska davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam posredovao da materijalna pomoć bude predviđena za izgubljenu djecu. Zato sada, "prije nego što noć padne"* kako se Nadbiskup izrazio *- on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam poduzimao za tu malu siročad. (Jakov Blažević, komunistički i jugoslavenski državni tužitelj protiv Njegove uzoritosti nadbiskupa Stepinca je podigao optužbu na osnovi ovog sastanka Stepinac/Luburić. Vidi knjiga "SUĐENJE LISAKU, STEPINCU, ŠALIĆU I DRUŽINI, USTAŠKO-KRIŽARSKIM ZLOČINCIMA I NJIHOVIM POMAGAČIMA", Zagreb 1946. Također vidite knjigu "MISLIJA U HRVATSKOJ", Drinapress, Madrid 1967. Posebice treba pročitati generala Vjekoslava Luburića Bilježku br 4 "PRO DOMO SUA" st. 289-298. Tu ćete naći opširnije o tome sastanku Stepinac/Luburić. Mo. Otporaš.)

Naš se razgovor zatim dotaknuo politike, a odvijao se na direktan, jednostavan i iskren način. Pitanja su bila kratka i precizna, a na njih se odgovaralo potpuno pošteno. Nadbiskup Stepinac zamolio me da odustanem od zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Nijemci zauzeli crkve te povijesne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo upotrijebiti za vojničke svrhe. Obećao sam mu da ću se pobrinuti da Nijemci odmah evakuiraju ta mjesta. (Bilješka br. (11) na dnu stranice "Moje zapovijedi u pogledu toga izdane su čim sam se povratio iz nadbiskupskih dvora. Moji su ljudi otkrili da su na ta mjesta Nijemci donijeli eksploziv, očito zato jer su ih namjeravali dići u zarak za vrijeme evakuacije". Složio sam se s njim da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište, kao što je to Wehrmacht učinio s Bečom i Budimpeštom. Nadbiskup je bio uvelike zabrinut za sudbinu hrvatskoga glavnoga grada, povijesnog središta hrvatske kulture i narodne svijesti. Znao je da su Keserevićevi, srpski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane, željeli sravniti omraženu hrvatsku metropolu sa zemljom i uz to poubijati čitavo stanovništvo. Bojao se da će Tito "dati zadovoljštinu" svojim srpskim novacima. Nadbiskup je smatrao vjerojatnim da će se komunisti poslužiti starom praksom plaćeničkih vojski iz tridesetogodišnjega rata 1618.*1648., kada su vojnici poslije zauzeća nekoga grada puna tri dana imali slobodne ruke za ubijanje, silovanje, paljenje i pljačkanje do mile volje. Stepinac i ja dobro smo znali za upute partizanskoga zapovjednika, generala Đoke Jovanića. One su bile primjer jasnoće: "Ako Zagreb dade otpor, naša oslobodilačka vojska na svome putu konačnoga oslobadanja naše zemlje i naše borbene snage pretvorit će ga u prah i pepeo."

Nadbiskup-*metropolis izgledao je uvelike rasterećen kada je od mene doznao da namjeravam evakuirati grad bez borbe. Ja mu jasno rekoh da su se Poglavnik, vlada i Vojni stožer složili s tom zamisli i *učinivši to *meni su zabranili pružanje širega otpora na teritoriju države Hrvatske. Usprotivili su se takoder mojoj želji da se poslužim gerilskom taktikom širih razmjera protiv partizana, jer su vjerovali da će takav otpor, pa makar on donekle bio uspješan, samo dati Titu potrebnu ispriku da pozove britanske i američke zračne snage da potpuno smrve naše gradove. Većina hrvatskoga gradskog pučanstva doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je rat izgubljen i da angloamerički pobjednici u nama ne vide ništa drugo nego fašiste, zločince i ubojice. Zato smo unaprijed znali da će englesk i američki komandosi dati partizanima svu potrebnu vojnu pomoć da izvrše pokolj hrvatskoga naroda. Nitko od vladinih i vojnih vlasti nije bio voljan prihvatiti odgovornost za zapovijed pružanja otpora i "ratovanja na noževe" u takvim prilikama.

Kada je opća slika rata počela biti mračnom, dr. Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo kojih razloga redovito uspostavljene državne vlasti ne budu mogle vršiti svoje službene dužnosti, u tom slučaju zagrebački Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne Vlade. Takva procedura ima svoj korijen u povijesnim prilikama iz naše prošlosti. Dio hrvatskih državnih arhiva, uključivši i državnu pismohranuod 1941. do 1945., bio je pohranjen u nadhiskupskim zgradama. Zato je, upravo u tom času kada su se političke vlasti povlačile iz zemlje, većina Hrvata smatrala Nadbiskupa Stepinca de facto i de jure poglavarom Vade.

Ovaj uzoriti Nadsvećenik uvjerio me da i on dijeli mišljenje Vlade i Vrhovnoga zapovjedništva u pogledu obrane Zagreba i izbjegavanja otpora širih razmjera na našem državnom teritoriju. Kada je ovo izrekao, pogledao sam ga ravno u oči i upitao: "Preuzvišeni, što vi mislite kakva će biti sudbina onih koji se predaju Britancima?"

"Generale, namjeravate li se vi predati?"

"Ne, niti Englezima niti ikome drugome, ali kao vojnik ja ću izvršiti danu mi zapovijed - pokrivati povlačenje naših Vojnih snaga i uputiti sve postrojbe do točki određenih za predaju. Kada borba prestane, ja ću sakupiti preživjele iz naše zalaznice i s njima ću otići u šume da organiziram otpor i da spasim sve živote koji se mogu spasiti. Ja ću u šumama čekati ishod i, vođen savješću i razumom, odlučiti što ću poduzeti, naravno, ako ostanem na životu."

"Dragi moj generale, ništa nema što nas dijeli; Bog i Hrvatska nas ujedinjuju. Ja Vam dajem svoj blagoslov. Podite u Ime Božje i učinite što možete! Nemojte se predati! U pogledu onih koji se predaju, nemajte nikakvih iluzija o njihovoj sudbini!"

On me zagrlio i blagoslovio i osobno me otpratio do vrata nadbiskupskoga dvora. Oprostili smo se, znajući da se više nikada nećemo vidjeti na ovome svijetu. Razgovor s Nadbiskupom-*metropolitom jest jedno od najzanimljivijih iskustava mojega života. Osim toga, to je bio jedan od brojnih značajnih sastanaka koje sam imao s uglednim osobama u Zagrebu "prije nego što noć padne". Danas mi je u sjećanju posebno živa uspomena na dug i prijateljski razgovor koji sam imao s dr. Džafer*begom Kulenovićem, potpredsjednikom hrvatske Vlade. Kroz čitav rat naši su odnosi bili vrlo srdačni. U vladinim krugovima on je uvijek branio moju politiku i moje akcije. Posebna dužnost dr. Kulenovića bila je briga i smještaj ratnih izbjeglica, a moji ljudi mogli su mu u tome često pomoći. Ujutro 6. svibnja dr. Pavelić imao je sa mnom dug i povjerljiv razgovor. Obavijestio sam ga o svojim razgovorima s nadbiskupom Stepincem i s dr. Kulenovićem. Zajamčio sam mu da ću, štogod me čekalo u budućnosti, ostati do smrti vjeran njemu, svojoj vojnoj prisegi i državi Hrvatskoj. Isto tako, da ću izvršiti naloge koje sam dobio, naime izvesti Oružane snage pod mojim zapovjedništvom s našega državnoga teritorija, premda ću ovo učiniti protiv svoje volje i protiv svoje prosudbe. Ako budem morao, žrtvovat ću cijelu Obranu da pokrijem zalaznicu i bokove glavnine vojske tako da se on kao Poglavnik može predstaviti zapadnim Saveznicima na čelu 200.000 naoružanih vojnika. Tako naši neprijatelji neće moći reći da marionetska vlada traži da joj se zajamči njezina vlastita sigurnost na štetu vojske i naroda koje treba predstavljati.

Zatim sam dr. Paveliću rekao da jedini nalog koji mi on ne može dati jest da se ja osobno predam. On me upita što mislim s takvom izjavom. Dao sam mu isti odgovor kao i nadbiskupu Stepincu: kada borba završi, ja ću sam otići u šume. Čak ni moji osobni stražari ne moraju me pratiti ako oni to neće. U šumama ću nastojati sakupiti sve zalutale ili one koji se odbiju predati. Podsjetio sam ga da sam ja čovjek s Janka Puszte, a "učenici" Janka Puszte se ne predaju. (Bilješka br. (12) na dnu stranice "Logor Janka Puszte bi tridesetih godina uspostavljen u južnoj Mađarskoj. Neki logoraši bili su trenirani u terorističkoj taktici sa svrhom da na sličan način uzmognu odgovoriti na terorizam kojim su se srbi služili tih godina". Tom prilikom potvrdio sam svoju vjernost onoj školi u koju uđoh kao novak i kojom sam kasnije zapovijedao.

Složili smo se da ja sebe moram smatrati zapovjednikom Oružanih snaga koje će ostati na hrvatskome tlu sve dok opća predaja ne bude izvršena u Austriji. Ja ću onda morati djelovati onako kako mi se bude činilo najboljim u danim prilikama. Dr. Paveliću sam ponovio svoje uvjerenje da će Britanci izručiti našu vojsku komunistima ako mi budemo toliko glupi da se predamo "Auf Gnade und Ungnade" predstavnicima "vjerolomnoga Albiona".

Izgledalo je da je dr. Pavelić razumio moje držanje o toj stvari. Onda me je upitao što ja mislim hoće li general Boban slijediti moj primjer i poći u šume da okupi sve nepopustljive elemente? Ja sam bio mišljenja da će Boban možda postupiti na isti način, premda je on jedan od onih koji vjeruju kako će Britanci pružiti status ratnih zarobljenika čitavom hrvatskom vojnom osoblju osim visokim časnicima. Boban je stvarno gajio nadu da će Englezi vidjeti prednost u upotrebi naših hrabrih hrvatskih jedinica da zaustave komunistički valjak koji je pod svojim teretom gazio čitavu Srednju Europu.

Za toga razgovora dr. Pavelić mi je konačno dao nalog u pogledu evakuacije agreba i povlačenja u Austriju. Odobrio je moj plan da pošaljem generala Junusa Ajanovića, moga pomoćnika u zapovjedništw Južne vojske, da preuzme zapovjedništvo prethodnice na povlačenju Južne vojske prema sjeveru. Ajanovićevo osoblje imalo je na raspolaganju radioodašiljač za koji su se nadali da će im omogućiti brz kontakt s Britancima, e da urede uvjete predaje. Istodobno taj bi odašiljač olakšao održavanje veze izmedu Druge vojske i ostalih hrvatskih Vojski na terenu. Dr. Pavelić se složio da ministar Vrančić mora pratiti Drugu vojsku. Vrančić je stvarno mislio da će Britanci i njihovi američki saveznici možda odbiti prihvaćanje formalne predaje naše Vojske, i to na temelju politike. Nažalost, ni Englezi ni "jenkiji" (Yankee, u pejorativnom, lošem, podrugljivom smislu Amerikanci, mo.) nisu bili toliko mudri da shvate kako bi Nezavisna Država Hrvatska mogla biti važna za Zapad nasuprot marksističkom kompleksu koji se je ostvarivao u srednjoistočnoj Europi i na Balkanu.

No Vrančić se uporno nadao da će Angloamerikanci barem na individualnoj razini našim ljudima dati status ratnih zarobljenika i tako spriječiti njihovo izručenje komunistima. Ja sam nisam imao nikakvih iluzija o tim mjerama, ali bilo je malo onih s vlašću u rukama koji su dijelili moju bojazan. Što se mene tiče, najgori element u ovoj situaciji nije u tome da ćemo mi poginuti i da je rat izgubljen, nego radije sama činjenica da će naši vojnici položiti oružje *ne stoga jer se nisu htjeli boriti do kraja, nego stoga jer im je njihova Vlada dala zapovijed da se predaju. Bio sam uvjeren da je Vlada donijela vrlo pogrešnu odluku, ali kao vojnik ja sam samo mogao slijediti zapovijed svojih pretpostavljenih.

Ministar Vrančić se iz Siska povratio u Zagreb da izvrši ulogu koju mu je dr. Pavelić namijenio, tj. da bude mirovni poklisar kod zapadnih Saveznika. On mi se predstavio obučen u vojnu uniformu, a preko ramena je imao ruksak i strojnicu. S njim je bio Vinko Nikolić, pa sam predmnijevao da će ići skupa kako bi kontaktirali s visokim britanskim zapovjedništvom. Satnik Vrkljan (Andrija, mo.) iz Glavnoga stožera bio je također dodijeljen da prati Vrančića i Drugu vojsku, jer je prije rata živio u Engleskoj i dobro je govorio taj jezik.

Posljednja zapovijed dr. Pavelića upućivala me je da pokrivam bokove i pozadinu naših kolona prethodnica. Čim se one predaju Britancima i drugim zapadnim Saveznicima, moj zadatak je bio sakupiti sve raspršene grupe i pojedince te, prema unaprijed izrađenim planovima, započeti takav otpor kakav je izgledao moguć. Mi smo imali na umu da će nas svojom moći Rusi napasti sa sjevera. Što se tiče partizana i njihovih nedavnih obraćenika četnika, očekivali smo malu pogibelj. Oba ova neprijatelja nisu bili tako ludi da se hvataju s nama u koštac. Dr. Pavelić mi je ostavio slobodne ruke da radim već prema prilikama koje će iskrsnuti. Rastali smo se nakon što smo uredili kako ćemo održavati vezu preko povjerljivih poklisara koji će jedni s drugima kontaktirati na određenim adresama u domovini.

I tako započe veliko povlačenje. Budući da su me i nadbiskup Stepinac i dr. Pavelić molili da vodim računa o tome da što više naših jedinica radije zaobiđe Zagreb nego da iđe kroz njega, povlačenje je trajalo dulje nego što bi trebalo. Nije se radilo o tome da izbjegnemo dezerterstva budući da sam ja našim snagama naložio da ne iđu direktnom cestom kroz našu metropolu, premda se je moglo očekivati kako če pojednici, i čak čitave skupine, izaći iz stroja i nestati kada vojska na povlačenju prolazi kroz grad bilo koje veličine. U ovom slučaju dobrovoljci su tako žarko željeli stupati pod našim barjacima da su neke naše bojne, koje su morale proći direktno kroz grad, u njega ušle s 500, a iz njega izašle sa 700 momaka u svojim redovima.

Nastavlja se.

11-02-2016 13:42#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI,

piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (6)

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

General Servatzi, vojni zapovjednik Zagreba, sa mnom je dijelio odgovornost da očisti grad od onih elemenata koji su bili odlučni boriti se do zadnjega daha. Naravno, nadbiskup Stepinac bio je u pravu misleći da će *- ako mi našu metropolu pretvorimo u bojno polje - *ona biti porušena tijekom borbe, bez obzira na to koga će zapasti pobjeda. I partizani i njihovi novi srpski saveznici (ovdje se misli na četnike, mo) pozdravili bi takav razvoj. S druge strane, većina Hrvata je osjećala da će ideja slobodne Hrvatske živjeti sve dotle dok je Zagreb nedirnut. Mi do iste mjere poštujemo svoj glavni grad kao što Francuzi poštuju svoj Pariz i Austrijanci svoj Beč. Ja sam ipak mislio da Austrijanci počiniše pogrešku što se nisu borili godine 1938., a na isti način mi smo učinili još veću pogrešku što se sada nismo borili.

No ja sam morao slušati zapovijedi i tako sam, da se usprotivim otporu mjesnih operacija, odredio posebne jedinice da iz glavnoga grada uklone one elemente koji su bili voljni poginuti ondje gdje su bili. Bilo je posebno teško ondje gdje su u pitanju bili ranjenici i invalidi. Mnogi od ovih domoljuba Hrvata micali su se polako, vukli su se ili su nekoga zamolili da ih prenese na podesnije točke, odakle će se svom odlučnošću boriti tako dugo dok im u tijelu preostaje daha. Neki od ovih Ijudi jednostavno nisu htjeli biti evakuirani. Kada su vidjeli da im nećemo dopustiti da vode otpor od kuće do kuće, pucali su sami u sebe ili su aktivirali bombe koje ih razniješe na komade. Kako strašan gubitak u ljudstvu iza sebe ostavismo u tim kritičnim danima!

Dr. Kumičić, član jedne ugledne obitelji koja je ostala u Zagrebu, organizirao je pučku miliciju koja je od pomoći bila mojim i Servatzijevim momcima da očiste grad od tvrdokornika. Kumičićeva milicija nosila je hrvatski grb na svojim kapama i na kaputima, a bila je naoružana puškama koje su im bile dane iz naših skladišta. Glavna zadaća milicije bila je zaustaviti pljačku i druge zločine koji bi se mogli desiti u vremenu izmedu našega napuštanja i partizanskoga ulaska u grad. One hrvatske snage koje su se povlačile iz istočnih i južnih dijelova naše Države imale su nalog da se povuku preko Zidanog Mosta. Da stignu do ove točke, one su morale proći kroz Zagreb ili ga zaobići sa sjevera ili s juga. Tako su naše kolone na povlačenju izgledale kao lijevak, a njegovi širi krajevi oslanjali su se na Varaždin i Karlovac. Od ovih točaka lijevak se sužavao preko Podsuseda i Sljemena u pravcu Zidanoga Mosta. Na drugoj strani ovoga grada naša je Vojska formirala golemu kolonu koja se protezala prema slovenskoj i austrijskoj granici.

Kako su ceste bile blokirane svakom vrstom vozila, bilo je ljudski nemoguće održavati bilo kakav učinkovit red. Tako su gusto bili "nagužvani" vagoni, tenkovi, volovska kola, kolica, samovozi, kamioni i svakovrsne prikolice, da se na mnogim mjestima izmedu njih nije moglo razabrati tlo. Nijemci su bili glavni krivci za takvo stanje. Oni su u blizini Zidanog Mosta koncentrirali ne samo konvoje, koji su pratili dvanaest ili četrnaest njihovih divizija, nego takoder i vozila koja su pripadala stotinama i više jedinica. Stoga je povlačenje prema Zidanome Mostu odavalo prizor masovne ostrogotske selidbe pod Teodorikom Mladim prije 1500 godina, kada su oni ovim prostorima prolazili na svome putu u Italiju. Žene, djeca, starci i starice i sve vrste životinja bili su pomiješani s hrvatskim, njemačkim, bjeloruskim i albanskim trupama. Seoska kola stajala su pokraj "tigar" tenkova. To je bio najveličanstveniji kaos što ga se može zamisliti, ali moje je mišljenje da se ovako ne završava rat.

Partizani i njihovi četnički obraćenici bil isu nesposobni da učinkovito iskoriste tu neusporedivu zbrku. "Leteće" bojne moje Obrane zaštićivale su pozadinu prednjih kolona koje su se slijevale na Zidani Most. Ove snage bile su pod zapovjedništvom takvih ljudi kakvi bijahu Krešo Majić, braća Primorci, bojnik Miro Matijević, satnik Krešić, satnik Nikica Kardum, satnik Joja Sudar, satnik Tiho Kordić i bojnik Hadžija Mataja. Njihovi momci bili su svi prokušani veterani i po izbor-borci. Kadgod su se partizani ili čelnici sukobili s ovim jedinicama, uvelike su požalili.

Dvije važne činjenice ipak su mi postale jasne u prvim satima povlačenja. Prvo, razvikana njemačka stega potpuno se srozala. Pojedini njemački časnici sami su uzmicali, napuštajući svoje jedinice. Male austrijske skupine tražile su bilo koju priliku, koja im se možda pružila, da se predaju partizanima ili bilo kome. S druge strane, neki Nijemci pridružiše se našim jedinicama, najavivši svoju namjeru da pobjegnu preko Alpa, bez obzira zapovijedili im njihovi časnici predaju ili ne.

Drugi aspekt situacije koja me se duboko dojmila bila je nužda poduzimanja najokrutnijih mjera za olakšavanje zbivanja koje je zakrčivalo ceste izmedu Zidanoga Mosta i drugoga glavnog cilja našega povlačenja, naime Celja u Sloveniji. Unatoč zakrčenosti prometa, mi smo imali malo gubitaka na putu prema Zidanom Mostu. Da raščistim cestu odavle do Celja, ja sam izveo nekoliko "izleta" uzduž obje strane glavne ceste, e da poubijam i raspršim partizanske skupine koje su pokušavale napadati naše kolone na povlačenju.

Nijemci su posvuda napuštali svoja vozila. Ostavljali su teške kamione i tenkove posred ceste, dok su oni pokušavali probiti se naprijed pješice ili pobjeći u šume. Ja sam poslao naše pionirske jedinice da uzduž glavne ceste sakupe streljivo koje je Wehrmacht odbacio. Pioniri su morali mnogo toga dignuti u zrak da se riješe kamiona i tenkova u kvaru koji su blokirali cestu. Usput, osjećam se prisiljenim primijetiti da bismo mi *da su nas Nijemci za rata bili opremili takvim oružjem kakvo oni tako olako ostavljaše iza sebe, u rekordno vrijeme mogli umiriti čitav sjeverni Balkan, ili učiniti makar ono što su napravili Englezi i Amerikanci da pomognu komunistima. Potpuno sam takoder uvjeren da nam je Wehrmacht bio isporučio svoje oružje i vojne potrepštine kada su bježali s Balkana, ne samo da bismo nesmetano mogli osigurati njihovo povlačenje nego bismo takoder mogli izdržati u našoj zemlji sve dotle dok se Englezii i Amerikanci ne umore financirati Tita. Naravno, moram priznati da ne bismo mogli na neodređeno vrijeme pružati otpor u slučaju naše borbe "do kraja" u domovini. Uz to, posjedovanje dobra oružja bilo bi nas učinilo mnogo učinkovitijom snagom nego što smo kao pastorče Osovine mi u stvarnosti bili.

Do Zidanoga Mosta naše je povlačenje u prvom redu bilo vojna operacija, premda je u našim kolonama bilo civilnih izbjeglica iz Zagreba i drugih mjesta. No s onu stranu Zidanoga Mosta mase civilnih bjegunaca Madara, Slovenaca i drugih nehrvatskih narodnosti gurale su se u naše redove. Ovo raznovrsno mnoštvo imalo je na umu samo jedno stići do britanskih linija i tamo se predati. Premda je neobično vruće vrijeme uzrokovalo veliku žeđu, a izbjeglice su od nespavanja bili napola mrtvi, ove su se ljudske mase žurile prema svome cilju *- prema engleskim linijama.

Drugi sastanak Glavnoga stožera trebao je biti održan 7* svibnja. Ja sam bio na putu za taj sastanak, vozeći se s mojim šoferom u vojnim kolima (svoja vlastita kola ostavio sam na raspolaganju generalu Begiću), kada alarmantne vijesti o rasulu njemačkih jedinica prouzročiše promjene naših planova. Dr. Pavelić i neko drugo osoblje Vlade i Stožera žurili su prema Austriji. Umjesto da sastanak bude održan naTuškancu, kako je biio određeno, on bi održan u Rogaškoj Slatini, Ja tamo nisam otišao jer sam smatrao potrebnijim nastaviti pročišćavanje partizanskih gnijezda uzduž ceste Zidani Most-*Celje, na putu prema Mariboru.

Čim sam bio siguran da su naši pioniri i "leteće" kolone učinkovito izvršile svoj zadatak, povratih se u Zidani Most. Ovdje dadoh posljednje zapovijedi ne trupama kao cjelini, nego pojedinim zapovjednicima. Kadgod sam vidio višega časnika u kolonama na povlačenju, pozvao bih ga k sebi i rekao: "Ne idite prema Celju glavnom cestom! Ona je već prenatrpana ljudstvom sve od Zidanoga Mosta do karavanskih Alpa. Napustite svoja vozila i smjesta se riješite bilo koje prtljage! Naložite svojim vojnicima da slijede male seoske ceste i staze i recite im da napreduju prema sjeveru! Ne žurite se na predaju bilo kome i budite sigurni da nikome pod vašim zapovjedništvom ne dopustite odložiti oružje u isto vrijeme! Kada vidite što se dešava onima koji se predaju prije vas, sami donesite odluku! Ja sam sada vrhovni zapovjednik svih Hrvatskih oružanih snaga koje su ostale na našem državnom teritoriju. Dobio sam upute da izdam zapovijed našim vojnicima da polože svoje oružje pred neprijateljem. No ako vi vidite da se ubija one koji se predadoše ili ih se izručuje partizanima, tada znajte da nema drugog izbora nego boriti se do kraja i poginuti kao ljudi. Idite u skupinama i podržavajte vezu sa skupinama u vašoj blizini! Sada je prošlo vrijeme održavanja redovitih vojnih postrojbi. Od sada nadalje inicijativa je u rukama onih koji znaju kako će se vladati u prilikama koje će možda iskrsnuti i onih koji će te prilike iskoristiti."

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 11-02-2016 at 13:47

12-02-2016 02:37#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POVLAČENJE HRVATSKE VOJEKE PREMA AUSTRIJI, piše Vjekoslav Luburić, general Drinjanin (7) Kraj ovog izvještaja.

3. POGLAVLJE - strana 37-64, hrvatsko izdanje.

Chapter 3. The End of The Croatian Army, st. 43-71 "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", Dorrance & Company, Philadelphia 1970., strana 43-71

(Prijepis iz knjige "Hrvatski Holokaust" II. Zagreb, 2001. Ovdje ću u nastavcima iznijeti očevidni i živi opis "Kraj Hrvatske Vojske" kojeg je napisao očevidac mnogih dogodovština povlačenja Hrvatske Vojske prema Austriji, zadnji Zapovjednik HOS-a NDH general Vjekoslav Maks Luburić. On je ovaj izvještaj napisao i dao ga profesoru Ivanu Prceli točno na Veliku Gospu, 15 kolovoza 1967. godine da to objavi u gore najavljenoj spomenutoj knjigi. Na svu žalost general Drinjanin nije imao priliku živ dočekati izdanje te knjige na engleskom jeziju, jer ga je Udbin agent i plaćenik Ilija Stanić ubio 20 travnja 1969. godine. Mo. Otporaš.)

Upravo se tada desilo: naša nepobjediva Vojska počela se rasipati. Mnogi časnici počiniše samoubojstvo čim su prešli granicu sa Slovenijom. Znali su da samoubojstvo nije nikakvo rješenje hrvatskih problema, ali kao domoljubi nisu vidjeli drugi izlaz iz dileme u kojoj se nadoše: njihova Vlada zabranila im je nastaviti borbu, a oni se ne žele predati.

Posljednji put zagrlih svoje rođake i drugu rodbinu; svi su oni željeli poći sa mnom u šume. Svaki čovjek iz Obraninih bojni, pukovnija i divizija učinio bi istu stvar. Pukovnici Pjanić, Hasić i Pacariz kao i albanski, crnogorski i mađarski saveznici htjeli su takoder poći sa mnom u šume. Oni hrvatski naraštaji koji dođu poslije nas neka ne zaborave da su sve ove narodnosti prolijevale svoju krv s nama i ginuli s nama. Budući hrvatski naraštaji ne bi smjeli zaboraviti njih i njihovo junaštvo koje su iskazivali do samog kraja, kao što ne bi smjeli zaboraviti ni sudbinu naših vlastitih trupa.

Zapravo neke vrste utjeha je za one koji smo imali sreću ili nesreću preživjeti poraz od 1945., jest da svi Hrvati i drugi protivnici komunizma nisu bili tako zaglupljeni da povjeruju britanskoj vojnoj časti. "Leteće" bojne, veterani od 1941. i Obranini (z),mo.) sdrugovi nisu se predali! Jedna bojna, pod zapovjedništvom časnika s mnogo odlikovanja, odlučno je stupala prema Ljubljani da skrene pozornost partizanskih snaga koje su se pripremale napasti našu pozadinu. Golemo partizansko mnoštvo pristiglo je iz Trsta da iznenada napadne ovu već iscrpljenu bojnu, koja izginu boreći se do zadnjega čovjeka. (Bilješka (13) dolje na dun stranice: "Partizanske snage iz Trasta djelomično su se sastojale od talijanskih trupa bivše redivide talijanske vojske. Kada se 1943. Italija predate Saveznicima, mnogi talijanski časnici i vojnici u Dalmaciji i Istri se pridružiše partizanima. Od tada do inca rata oni su uvelike pomogli i tisku razvikanim partizanskim postrojbama pod Titovim vodstvo." U ovome okršaju komunisti poubijaše čak i one Hrvate koji su bili teško ranjeni i nesposobni za daljnju borbu. Ovo je bio nagovještaj onoga što će se desiti Hrvatima koji se predaju.

Zahvaljujući zaštiti "letećih" bojni, veliko mnoštvo vojnih i civilnih izbjeglica stiže do Celja u sigurnosti i odanle nastavi svoj put za Austriju. Što se tiče samih ljudi u"letećim" bojnama, kosti ovih veterana iz prvih dana hrvatske državne nezavisnosti od 1941. razasute su diljem prostora izmedu Zidanoga Mosta i Maribora, osobito uzduž obiju strana ceste Zidani Most-Celje. Tu je mnogo i partizanskih kostiju da im prave društvo!

Moram takoder napomenuti da je jedna bojna mornaričke pješadije imala posebno sjajan udio u raščišćavanju puta za naše glavne kolone, natjeravši partizane na bijeg u nizu opetovanih "vrućih" akcija. Ova jedinica bila je naveliko angažirana u borbi istočno od Zidanoga Mosta 11. i 12. svibnja. U napadu na dosta brojnije partizanske koncentracije naši izgubiše više od 300 momaka, uključivši mnogo viših i nižih časnika. Komunisti su pobjegli u toj zbrci, a preživjeli iz mornaričke bojne potpadoše pod zapovjedništvo bojnika Matijevića. On mi kasnije reče kako je vjerovao da se nikada prije nigdje na svijetu nije vidjelo takvo junaštvo u borbi kakvo se vidjelo u tih mornaričkih vojnika. Napominjem ovu činjenicu, e da bi se odala dužna počast heroizmu koje je naše mornaričko osoblje tako sustavno dokazivalo. Na isti je način i naša Časna radna služba dokazala svoje najherojskije osobine.

U skladu s mojim zapovijedima, u Celju sam se rastao od posljednje jedinice svojih osobnih stražara. Oni me ostaviše suznih očiju. U Austriju su ih pratile dvije hrvatske dame, članice sarajevske Ustaške omladinske organizacije koje su dijelile sudbinu vojnika.

Ostao sam u blizini Celja sve dok naše posljednje jedinice ne izidoše iz grada na putu za karavanske Alpe. Sa mnom ostadoše dvojica ljudi koje sretoh u šumi. Sa sobom sam imao i svoju vjernu "askericu", strojnicu koju smo mi sami proizvodili, i dvanaest ručnih granata. Ovo je bilo sve oružje kojim je raspolagao posljednji zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga. Po prvi put tih dana oprah lice u jednome potoku te malo zaspah. Kada se probudih, osjećah se nekako osvježen pa započeh svoj put natrag prema hrvatskoj granici.

Čim sam ušao u domovinu, uspostavio sam vezu s jednom komando-postrojbom. Budući da sam bio ranjen u borbama za povlačenja, odlučih se na povratak u Zagreb zbog potrebe za njegom. Partizani kasnije doznaše gdje sam boravio za posljednjeg posjeta našem glavnom gradu. Vjerujem da je supruga jednoga od naših časnika izdala one osobe koje su me bile zaštitile.

Kada se to dogodilo, povratih se u šume u društvu drugih hrvatskih nacionalista koji su, prema svojim mogućnostima, željeli nastaviti rat protiv komunista. Prva nam je briga bila spasiti sve druge domoljube koji pobjegoše u šume. Čim smo okupili sve te ljude, započesmo s aktivnostima našega otpora. One su se temeljile na našoj pogrešnoj pretpostavci da će se dogadaji na medunarodnoj pozornici prije ili kasnije odvijati u prilog hrvatskih državnih interesa. U to vrijeme čak je i skeptik, kao što sam ja bio, morao vjerovati da će službeni Zapadni svijet naskoro morati zauzeti odlučno stajalište protiv ruskog i medunarodnog komunizma, ako ne želi da mu se desi sudbina Države Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nije potrebno naglašavati kako su naše nade bile iluzorne. Slobodni svijet pružao je materijalnu i moralnu pomoć komunistima posvuda, e da osigura uspostavu marksizma ne samo u Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Istri nego i u drugim zemljama i narodima srednje i istočne Europe. Kada Amerikanci konačno započeše suprostavljati se širenju komunizma, učiniše to na Dalekom istoku, točno na prostorima gdje su imali najmanje mogućnosti za uspjeh u svojem zakašnjelom nastojanju da zaustave komunističke prijetnje.

Budući da sam Hrvat, možda je naravno što osjećam kako je sudbina *Hrvata teža od sudbine koju je pretrpio bilo koji drugi narod koji potpade pod komunističku dominaciju. Zbog uloge na koju sam bio pozvan u strašnom razvoju dogadaja koji zapadoše naše Oružane snage i gradane koji im se pridružiše na put u tudinu, imam posebno gorke uspomene na dogadaje iz 1945. Kao vojnik bio sam uvježban slušati naloge, a meni izrečeni nalozi bili su: 1. dati upute čitavom našemu vojnom osoblju da se povlači u Austriju i 2. zaustaviti organiziranje masovnoga otpora u pozadini naše Vojske na povlačenju. Rezultat ove pogrešne odluke koju je naša Vlada donijela bio je da su većinu naših vojnika i gradana koji se predadoše Britancima u vjeri da će se s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima, engleske vojne v*lasti izručile partizanima. Čim su jugo*komunisti u rukama imali svoje žrtve daleko od očiju i ušiju zapadnih Saveznika, oni su ih tako mučili i klali da zaslužuju divljenje crvenih američkih Indijanaca otprije 200 godina.

I unatoč činjenici da su se pokolji hrvatskog vojnog osoblja i gradana nastavili u tjednima, mjesecima i čak godinama poslije Drugoga svjetskoga rata, tisak "slobodnoga svijeta" podržava urotu šutnje o Titovim klaonicama. "Slobodni svijet" previše je usredotočio svoju pozornost na uživanje plodova pobjede a da bi mario za sudbinu gubitaka u nedavno završenoj igri.

Odbor za istraživanje bleiburške tragedije zaslužuje pohvalu za svoja nastojanja da upoznaslužbeni civilizirani svijet s činjenicama bleiburških, mariborskih i drugih poratnih pokolja.

Dajem svoju časnu riječ vojnika da sam napisao ovaj iskaz o koncu Hrvatske vojske samo koliko sam to i sam iskusio, vidio i osjećao. Ja sam osobno sastavio original hrvatskoga teksta, ovoga iskaza u vjeri da će pomoći da se za buduće naraštaje sačuva istina o dogadajima u kojima sam, zbog svoje narodnosti i visokoga čina, odigrao razmjerno važnu ulogu.

(Bilješka (l4) i zadnja bilješka ovog izvještaja:

General Vjekoslav Luburić Carcagente

(Valencia), Španjolska 15. kolovoza 1967.

(Bilješka (14) i zadnja bilješka ovog izvještaja:

General Luburić nije doživio da u tisku vidi ovu svoju analizu. U nedjelju 20. travnja 1969. godine on bi umoren u Carcagentu blizu Valencije kao žrtva "lova" u kojemu su mnoge ugledne hrvatske izbjeglice umorene od agenata jugoslavenske tajne policije, UDBE, Podulji

63lanci o Luburićevu životu i smrti mogu se naći u svim važnijim španjolskim novinama i revijama. Na poseban način preporučujemo La Actualidad Espan`ola od 1. svibnja 1969, zbog cjelovitosti njezina članka o Luburiću. Koliko je nama poznato, američki mediji nisu uopće izvijestili o umorstvu generala Luburića. Sredinom šezdesetih godina, potonji je iskaz glavni urednik najprije doslovno preveo s hrvatskoga na engleski jezik. Onda je dr. Stanko Guldescu za američku publiku čitav iskaz uredio. Uredeni je tekst u ljeto 1967. na hrvatski preveden u nazočnosti generala Luburića, u njegovoj kući. Autor iskaza je uredeni tekst pred glavnim urednikom odobrio i vlastoručno ga potpisao točno na svetkovinu Velike Gospe 1967. godine. (Bilješka glavnog urednika i prevoditelja Johna Ivana Prcele.)

Prepisao Mile Boban, Otporaš.

Ivor: iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST II, Zagreb 2005, 36-64

Napomena.

Tko je imao priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mogao je u tim pismima pročitati da je Maks često pisao svojim suradnicima mako je on mnoge stvari zapisao i dobro pohranio. Pričitati sve generalove opise, članke i pisanja u časopisu DRINA i novini OBRANA, za sigurno se tu može naći mnogi podataka koje bi mogli smatrati kao veliki dio njegovi MEMOARA. Samo ovaj izvještaj o Povlačenju Hrvatske Vojske bi mogao biti dio tih USPOMENA. Otporaš.

12-02-2016 04:26#17

HR SOKOL HR SOKOL je odsutan

Spremnik: HR SOKOL avatarDatum registracije Jan 2016

Lokacija: Hrvatsko nebo

Imas sta od pukovnika Stira? I njegove bitke protiv rusa

15-02-2016 04:49#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Citiraj Prvotno napisano od HR SOKOL Vidi poruku

Imas sta od pukovnika Stira? I njegove bitke protiv rusa

Bog! HR SOKOL,

Ima mnogo zanimljivosti pukovnika Ivana Štira. Bilo bih mi drago da mi javite šta Vas najviše zanima o puk. Štiru. U ovim pismima Maksa Luburića koja iznosim ovdje na ovom forum bilo je mnogo puta riječi i o puk. Štiru.

Prilažem ovdje link "PURUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA". Poruka je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964., st 18/21. Otvorite svatri linka i pročitajte sadržaj, pa se javite komentarima.

PoZDrav.

Poštovani Otporaš: Izvolite: http://kamenjar.com/poruka-izm…

Avatar

Lilith Otporaš • prije 11 sati

Vrijedi se prisjetiti pa i tebi Otporaš prilažem poveznicu: http://kamenjar.com/poruka-izm...

Subject: Dva linka sa Kamenjara koja treba otvoriti

http://kamenjar.com/tko-je-pis… (Drugi link: http://kamenjar.com/tko-je-pis..)

Imate ovdje na portalu cijelu rubriku: Iz otporaševe torbe: kamenjar.com/kategorija/izotpo… (Treći link: kamenjar.com/kategorija/izotpo…)

Svašta se može pronaći

Posljednje uređivanje od Bobani : 15-02-2016 at 04:55

16-02-2016 02:07#19

HR SOKOL HR SOKOL je odsutan

Spremnik

HR SOKOL avatarDatum registracije Jan 2016

Lokacija                          Hrvatsko nebo

Bog i Hrvati Bobani!!! Bas sam u pismima koja objavljujes procitao o pukovniku Stiru i njegovoj hrabroj bitki protiv rusa. Pa me zanima ima kakvih informacija o samom tijeku bitke? A sta se tice pisma pomirenja partizana i ustasa Najveci problem su komunisti sve se mjenja oni su isti.Jos uvijek su rezervirani prvi redovi u Hrvatskom kazalistu

16-02-2016 03:38#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Citiraj Prvotno napisano od HR SOKOL Vidi poruku

Bog i Hrvati Bobani!!! Bas sam u pismima koja objavljujes procitao o pukovniku Stiru i njegovoj hrabroj bitki protiv rusa. Pa me zanima ima kakvih informacija o samom tijeku bitke? A sta se tice pisma pomirenja partizana i ustasa Najveci problem su komunisti sve se mjenja oni su isti.Jos uvijek su rezervirani prvi redovi u Hrvatskom kazalistu

Bog! HR SOKOL,

Za tvoju informaciju posjedujem skoro sve "DRINE" (fali mi ih samo nekoliko,) koja je počela izlaziti u početku 1951. godine, pa sve do generalove smrti 20 travnja 1969. Poslije njegove smrti izišlo je nekoliko "DRINA" kojih je material bio već od prije u pripremi. Zadnju "DRINU" je napisao puk. Stjepan (Štef) Crnički (1903-2006) 1989. godine u vlastitoj nakladi a koju je posvetio generalu Luburiću uz dvedesetu (20) godišnjicu pogibije generala Drinjanina. U tim "DRINAMA" puk. Štir je od početka mnogo pisao u njima o raznim bitkama. Na osnovu tih bitaka napisao je dvije (2) knjig, ("ELEMENTI I METODE KOMUNISTIČKE GERILE"), izdanje DRINAPRESS 1964. i "VOJNIČKI PRIRUČNIK", također izdanje DRINAPRESS. U tim DRINAMA se može mnogo stvari naći baš vezano o toj temi "BORBE HOS-a NDH".

( Novina "OBRANA" je počela izlaziti u siječnju 1963. godine. Do generalove smrti imam sve OBRANE. Poslije generalove smrti neredovito sam ih primao. Fali mi ih nekoliko. U tim OBRANAMA puk. Šire nije mnogo pisao o borbama NDH. On je radije prepustio drugima a pisao je mnogo o drugim stvarima.

Dragi prijatelju i kolega drago mi je da te ova tema zanima. Što god te zanima glede ove teem, javi se pa ćemo zajednički nadopunjati nenadopunjeno.

Bog! PoZDrav.

DOLAZI VRIJEME MAKSA LUBURIĆA!

Čitao sam negdje neku šaljivu priču, mislim da je naslov priče bio ERO S ONOGA SVIJETA. Priča pičima. Još za vrijeme stare Grčke bio neki mladić koji je počinio neko krivično djelo. Za taj prekršaj vlasti su ga uhapsile i dovele pred sudca. Sudac je okrivljenika pitao: dali je istina da je on to djelo učinio? Okrivljenik je odgovorio da jest. Sudac ga ponovno pita: Da zašto je on to krivično djelo počinio.? Okrivljenik je rekao: "Samo i jedino zato da se o meni priča". Sudac kao da je imao jugoslavenski odgoj i Udbaške ideje svojim sudskim autoritetom je za vjeke vjekova zabranio da se o tome slučaju iavno priča i piše. Što su vlasti više proganjale one koji su o tome kriomice pričali i pisali, priča se je sve više i više sirila. Eto, mako vidimi, poslije preko dvije tisuće godina, još se uvijek o tome priča.

Tako nekako bi se moglo usporediti i osoba i one Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ne trebamo ići u daleku prošlost kako bi pronašli i izvukle neke primjere koji su slični na Maksa Luburića. Sjetimo se šta je Udba, Jugoslavija, bjedni hrvatski antifašisti okupljeni oko Mesića, Josipovića, Milanovića i svih onih zalutalih Hrvata koji se još nalaze u njihovu drštvu, sjetimo se njihovih napora da se zabrani o Maksu Luburiću pričati, govoriti, pisati, a ako ne govoriš, nemaš šta pisati, a ako ne pišeš, nemaš šta pročitati. Otporaš.

IVICA ĐIKIĆ, GLAVNI UREDNIK NOVOSTI “Trebamo se držati riječi velikog vojskovođe Maksa Luburića za hrvatsku neovisnu državu” – poskok.info

poskok.info

Žao mi je da se link nije otvorio.

Posljednje uređivanje od Bobani : 17-02-2016 at 23:21

23-02-2016 01:52#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

OVA PORUKA GENERALA DRINJNANINA HRVATIMA TORONTA

JE IZ GODINE 1966.

(Ako se slučajno link ne otovri, molim samo potražite prikazani link. Hvala. Otopraš.)

Iz poruke generala Drinjanina Hrvatima Toronta za deseti ...

https://disqus.com/.../iz_poruke_generala_drinjanina_...

Translate this page

Miljenko Dabo Peranić prilikom svoje prve posjete generalu za vrijeme ... Peranić odgovra na prvo pismo generala Drinjanina u kojem ga je general pitao: ...

25-02-2016 02:29#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZIŠLA BIOGRAFIJA JOHN IVAN PRCELA!

Izašla biografija John Ivan Prcela!<http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/24/izasla-biografija-john-ivan-prcela/>

24. Veljaca 2016<http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/24/izasla-biografija-john-ivan-prcela/>

Izašla biografija John Ivan Prcela!

24. Veljača 2016

Ivan_John_Prcela_Cleveland

(Ukratko o hrvatskome mladiću od 94 godine professor Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922 u selu kašute kod Trilja. Bio je đak Bogoslovije kada su ga […]

THE JOHN PRCELA AUTOBIOGRPHY JUST PUBLISHED -

 (Ukratko o hrvatskome mladiću od 94 godine professor Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922 u selu Kašute kod Trilja. Bio je đak Bogoslovije kada su ga partizan u proljeće 1945. godine mobilizirali. To je bilo pred kraj rata WW2. U partizanskim odredima je vidio mnoge počinjene zločine nad hrvatskim narodom, posebice kod povlačenja hrvatske vojske prema Austriji. Sve što je tada vidio mladi Ivan Prcela to su bile partizanske okrutnosi i zločini. To nije mogao podnositi niti izdržati, te čim je stupio u Trst, dezertirao je jugopartizane i predao se Amerikancima.

U Ameriku dolazi 1949. godine, u grad Cleveland. Godine 1960 dolazi po prvi puta u Europu, posjećuje Rim i drug mjesta. Kako je mnogo puta čuo govoriti o generalu Maksu Luburiću, odlučio ga je posjetiti. Upoznali su se i kao dva dobra Hrvata odmah su se sporazumjeli u borbi za hrvatsku stvar i postali dobri prijatelji i još bolji suradnici. Kada se je prof. Ivan Prcela ženio sa vrlo otmjenom Španjolkom 26 prosinca 1963. godine, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin mu je bio vjenčani kum.

Po povratku od generala Drinjanina u Ameriku 1960. godine, prof. Ivan Prcela počima prikupljati materijal i materijale od preživjelih hrvatskih vojnika i svjedoka o Bleiburškoj Tragediji. Velik je to napor bio i konačno je ta knjiga izišla na engleskom jeziku 1970. godine pod naslovom "OPERATION SLAUGTHERHOUSE", koju je tiskala vrlo poznata američka izdavačka kuća DORRANCE PUBLISHING COMPANY. Knjiga je u Zagrebu prevedena na hrvatski 2005 "HRVATSKI HOLOKAUST II.

Ovo niže priloženo pismo sam malo prije primio od mojeg prijatelja prof. Ivana Prcele. Oni koji govore engleski će znati o čemu se radi. Knjiga o kojoj prof. Precela ovdje u svojem pismu govori je najnovija u nizu njegovih knjiga ne engleskom jeziku. Knjiga A LEGACY OF ENDURANCE se može prevesti kao BAŠTINA MOJE IZDRŽLJIVOSTI. Toplo preporučujem ovu knjigu svim Hrvaticama i Hrvatima koji govore engleski, a onim Hrvaticama i Hrvatima koji imaju prijatelje koji govore engleski bih preporučio da im po mogućnosti poklone ovu knjigu kako bi se upoznali što pobliže našim hrvatskim vrednotama, patnjama i mukama u borbi za ponovno oslobođenje naše drage Hrvatske. Dolje niže je adresa gdje se knjiga može naručiti.

Ovim putem bih zamolio one kojima to bude moguće da se jednom malom karticom jave prof. Prceli i zažele mu SRETAN DEVEDESET ČETVRTI (94) ROĐENDAN koji je 9 ožujka ov.g. To mogu učiniti jednim malim e-mail pismom. Također njegova adresa je priložena. Nemamo mi danas mnogo hrvatskih mladića tih godina koji još uvijek zasukanih rukava rade za hrvatsku stvar i upoznavaju strance o NAŠOJ HRVATSKOJ ISTINI.

Prf. Ivan Prcela se čak sprema iduće godine u Zagreb na otvoranje i promociju knjige o Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. Kada mi je to prof. Prcela nedavno javio, odmah su mi krila počela rasti da i mene iz dalekog Texas-a donesu u Zagreb na promociju te knjige. Što god mi danas činimo, usuđujem se reći, da je to naša hrvatska iseljenička povijest, koja će itekako jednog dana zatrebati hrvatskim nadolazećim naraštajima. U to ime svima želim nadolazeći Sretan Uskres! i nakon toga nadolazeći prvi hrvatski nacionalni i državni praznik Deseti Travnja. Mile Boban, Otporaš.)

To Mile Boban,

John (Ivan) PRCELA, author of the monumental works about the Croatian Holocaust and of the inspiring books about St. Joseph, now comes out with his autobiography, A LEGACY OF ENDURANCE: Memoirs of My Long Life. The publisher of this extremely interesting and highly informative patriotic-religious book is Dorrance Publishing Company in Pittsburgh, the same entity which had published Prcela’s life work, OPERATION SLAUGHTERHOUSE of 1970 and 1995.

The book can be ordered via the U. S. Postal Service at the following address: Dorrance Publishing Company, 585 Alpha Drive, Pittsburgh, PA 15238. It can be also ordered electronically at this Email: dorrordr@dorrancepublishing.com or directly from the author’s postal address given below.

There are over twenty photographs in the book and most of them are in color. That is why the publisher has set the book’s retail price at twenty-eight U. S. Dollars.

Order this precious book and THANK YOU in advance!

John Prcela

4037 Monticello Blvd.

Cleveland, Ohio 44121-2066

25-02-2016 14:42#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

OSTAVŠTINA IZDRŽLJIVOSTI - piše prof. Ivan Prcela

(Prilažem pismo prof. Ivana John Prcele kojeg mi je jutros uputio. Upozorava me na tipkarske pogreške na čemu mu iskreno i od srca zahvaljujem. Ja sam primjetio da mi se često puta podkradu pogreške za vrijeme pisanja, a nemam namjere (ili izgubio sam ju) pregledavati moje pisanje, nego odmah šaljem dalje. Oni koji su imali priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA", imali su priliku uočiti da je on u više pisama pisao svojim suradnicima da mu oproste na mogućim pogreškama, jer da on "naprosto nema dovoljno vremena za pregledavati što je napisao". Eto tako, nekako, mnogi od nas danas nemamo dovoljno vremena za poboljšati sami sebe u mnogim stvarima, pa tako i u pisanjima.

Pismo prof. Prcele sam našao shodno staviti ga na ovu temu o Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, jer je on skoro jedini danas živi od najužih suradnika pokojnog i Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS Nezavisne Države Hrvatske, NDH. generala Maksa Luburića. Kako se vrijeme približuje za iskreno i istinito pisanje o borbi stvaranje Hrvatima Hrvatske Države, hrvatske NEZAVINE DRŽAVE HRVATSKE, tako se u isto vrijeme približuje JAGMA za istinito i iskreno pisanje o DIV JUNAKU MAKSU LUBURIĆU. Sve što je hrvatska politička emigracija pisala od svibnja 1945. pa do svibnja 1990. godine je sastavni dio hrvatske povijesti. Tako ja mislim, tako bi trebali mnogi misliti, pa kada je to tako, neka poradi toga i ovo pismo šjora Ivana John Prcele bude dio hrvatske emigrantske povijesti. Mile Boban, Otporaš.)

1ivanprcela@roadrunner.com

To:

froate@hotmail.com; Cc:

antonius-haus@arcor.de; Thu 2/25/2016 6:07 AM

Dragi Mile,

Sam ugovor o objelodanjenju knjige već je pozobao SEDAM tisuća zeleniša. (Amerikanci često puta za njihov dollar kažu "green stuff" tj. "zeleni material, zelena tvar i sl. Mi Hrvati bi često puta "zelenaš, zelenaši" itd. Ovdje prof. Prcela midli na dollars, mo. Otporaš.) Unatoč tome, ja sam već na poklon poslao 45 primjeraka a do sada unovčio samo pola od toga ukupnoga broja. U radu sam sam samcat i oslon mi je moja profesorska mirovina.

Vidim da Ti imaš dara za promičbu, ali u pisanju ipak treba stvar toliko dotjerati da se ne vide mnoge tipkaće pogrješke. Najvažnije je biti VJERAN ČINJENICAMA pa mi nije drago da si Ti napisao da su me partizani mobilizirali u svoje redove u jeseni 1944. Ja sam dignut u JA sa studija teologije u Makarskoj točno 3. travnja 1945. a nakon 69 dana sam dezertirao u samome Trstu, sakrio se kod Otaca kapucina i krio se dva tjedna u jednoj redovničkoj sobici. Onda sam vlakom otišao u Veneciju i odatle se javio jednom fratru na Visovcu jednom razglednicom. Poruku kratku i jezgrovitu napisao sam na latinskome i potpisao se kao David Petrović. Na Veliku Gospu 1945. taj Fra Jerko Lovrić razglednicu je u Sinju pokazao mojim roditeljima i tako sam ja "od mrtvih uskrsnuo." Malo prije toga otkrića, sinjski franjevci rekli su Requiem misu za ubijenoga fra Rudolfa Vučića i za mene živoga ondašnjeg Fra. Matu Prcela.

Mnogo je tih potresnih činjenica u mojemu teškome i preteškome životu i one su u "katekizmu" mojega dugoga života vrlo zorno prikazane u 171 pitanje i u isto toliko odgovora. Činjenicama treba biti vjeran pa pošalji mi svoju poštansku adresu da Ti mogu odmah poslati jedan primjerak mojih JEDINSTVENIH doživljaja. Oni nisu Baština nego moja ostavština djeci i unučadi i mladim hrvatskim i američkim naraštajima.

Već me zovu marketing agenti jer moju AUTOBIOGRAFIJU smatraju "A Unique Story," na temelju koje se može napraviti jedan potresan film. Ja sam star da ulazim u business intrige pa sam ih uputio na mojega jedinca sina Josipa Alojzija (19. OŽUJKA MU JE 49. RODJENDAN) jer je on pravi pravcati "business man."

Kopija ovoga pisma ide Mirku Biliću Eriću u Njemačku jer on je glavni pokretač i financir Životopisa generala-viteza Vjekoslava Luburića. Predstavljanje ovoga povijesnoga djela predvidjeno je za jesen 2017.

Pozdrav Tebi i Tvojima i Bog Vas na svakome koraku pratio!

J. Ivan Prcela

Preživjeli iz Hrvatskog holokausta

27-02-2016 17:23#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

MAKS LUBURIĆ UPISAO TISUĆU (1000) DIONICA HŠK GRAĐANSKI 1944.

(A šta reći na ovo! Maks Luburić i kroz šport promiče hrvatsku državotvornu ideju. Jeli Vjekoslav "Maks" Luburić zbilja rođen da se bavi hrvatstvom ili mu je to hrvatstvo roditeljsko nadahnuće da voli i ljubi svoj narod hrvatski i da se bori za Hrvatsku Državu?! Bilo kako mu drago, Maks Luburić je jedan veliki dio naše hrvatske povijesti. Za neprijatelje Hrvatske on je "bič božiji" kako su ga udbaška piskarala opisali, a za svakog Hrvata, osobito državotvornog Hrvata, Maks Luburić je naš hrvatski VIZIONAR koji je kroz svoju hrvatsko/državotvornu borbu stekao toliko iskustvo da je pobijedio samog sebe, razumio i one Hrvate koji su se borili protiv Hrvatske Države a i on se borio protiv njih; dao im ruku POMIRENJA, napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964., na strani 18/21.

Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN je pisao u jednom od pisma dru. Miljenki Dabi Peraniću u Paris u: "…Kako nisam mogao pisati povijest, priključio sam se Ustašama o kojima će povijest pisati…" Zar to nije jedna od njegovih VIZIJA?!

Ja najiskrenije mislim da je došlo vrijeme da se hrvatski glumitelji počmu natjecati TKO BI MOGAO NAJSVHODNIJE GLUMITI MAKSA LUBURIĆA!?. Ja da sam glumac, s velikom čašću bih se natjecao da budem glavni glumac Maksa Luburića. Ali trebamo uzeti i u obzir, tj. činjenicu da će mnogi zainteresirani glumci oklijevati uzeti ulogu glumca Maksa Luburića, jer će biti jako teško glumiti Maksa Luburića hrvatstvo, požrtvovanost u borbi za Hrvatskom Državom, razumijeti i prijatelja i neprijatelja, svakome oko sebe govoriti o pomirenju Hrvata sa Hrvatom, itd. itd. Kliknite na priloženi link Kamenjar.com. Otporaš.)

http://kamenjar.com/maks-luburic-upi...radanski-1944/

Početna » Postovi » HŠK GRAĐANSKI 1944.

HŠK GRAĐANSKI 1944.

Posted on 28. Siječanj 2016

Građanski

Nakon neslavnog završetka prvenstva za 1944. godinu, sporovi oko tog prvenstva trajali su sve do kraja siječnja 1945. kad je odlukom povjerenika HNS-a dr. Rinalda Čulića odlučeno da „nemamo nogometnog prvaka za godinu 1944.“

Tjedan dana nakon ‘završetka’ posljednjeg prvenstva osnovan je ‘Zagrebački cup’ ZNP-a u kojem sudjeluje svih 25 zagrebačkih klubova. Krajem studenog 1944., nakon dva tjedna kaosa oko rasporeda, počele su kup utakmice. Građanski je s uvjerljivih 5:0 svladao Redarstveni ŠK.

I baš tada iz tajništva purgera objavljuju: „….Građanski neće igrati novu utakmicu dok se ne riješi naš prosvjed na utakmicu u kojoj je pobijedio HAŠK sa 1:0…“ Najavljuje se i posebna sjednica društva. Sa svekolikim članstvom, nešto kao plenum, ili izvanredna skupština. Sastanak je održan u tajništvu u Boškovićevoj 4/I kat, 29. studenog. Iz novina:

„… Uz mnoge članove, sve igrače, sastanku su prisustvovali i ministar vitez dr. Vjekoslav Vrančić, državni tajnik prof. Aleksandar Seitz, predsjednik i tajnik kluba Slavko Prevendar i Đuro Petermanec. Na govornici je bio i Ivica Nikolić, glavni ravnatelj Hrvatskog Radiše. Oštre kritike na ‘sve što se u sportskim postrojbama događalo u posljednje četiri godine’ dao je Antun Konrad. Na početku sjednice upućen je pozdravni brzojav Poglavniku i predsjedniku državne vlade, što je sa oduševljenjem prihvaćeno…“

…

„…Na skupštini, ustaški pukovnik Maks Luburić upisao je 1000 dionica (100.000 kuna), čime je postao član utemeljitelj Građanskog. Članstvo je to oduševljeno pozdravilo…“

…

Donesena je i ‘Rezolucija’ od 30 redaka. U novinama je spomenuta pod naslovom: „Građanski je započeo odlučnu borbu za uređenje prilika u hrvatskom športu“. Počeo je obračun s HNS-om i njegovim predsjednikom Vatroslavom Petekom.

…

Upravo su ti događaji mogli biti povod za progone i ukidanje klubova poslije rata od strane novih vlasti.

U subotu, 16. prosinca 1944., HNS proglašava HAŠK prvakom ‘Zagrebačke skupine’. Građanski odmah održava sastanak, dva dana kasnije. Zaključak: Građanski više neće nastupati pod okriljem HNS-a. Zbog te odluke, uzvratni susret 1.kola Zagrebačkog kupa nije odigran te Redarstveni prolazi dalje.

Ustaška mašinerija na izdisaju pokušala je imenovanjem novog državnog povjerenika za tjelesni odgoj i šport pojačati aktivnosti i uvesti red. Izbor je pao na Zdenka Blažekovića, stožernika ustaškog sveučilišta stožera i zapovjednika muške Ustaške mladeži. Unatoč brojnim obavezama Blažeković je obznanio svu silu ukaza, naredbi, odluka, zapovijedi… koje su imale mali, odnosno nikakav učinak.

U tijeku veljače 1945. čišćenje hrvatskog nogometa počinje izjavom Blažekovića: „Želim hrvatski šport potpuno nacionalizirati…“ a na opće iznenađenje, kritizira HNS i sam smjenjuje stare predsjednike športskih klubova! S namjerom da „novi ljudi donesu odluke kojima bi se stišalo sukobe, izmirile zaraćene strane“.

Predsjednik Građanskog Slavko Prevendar podnosi traženu ostavku. Blažeković potom imenuje svoje ‘povjerenike’ u klubovima, a u Građanskom su to: Karl Hruber, pomoćnici Ivo Stilinović i Vice Mandl.

Zatim slijede daljnje odluke Blažekovića. Mijenja imena nekih zagrebačkih klubova. Građanski i HAŠK ostaju. Iz Concordije nastaju Zeleni 1906., Ličaninu mijenja ime u Velebit, Ferraria postaje Gvožđar, Croatia – Crno-bijeli 1907,. HRS Zagorac – Zrinjski, Meteor – Zagrebački športski krug, itd.

Izdana je i zakonska odredba da športska godina počinje svake godine na 10. travnja i završava uključivo 9. travnja iduće godine. 23. veljače 1945. Blažeković je izdao naredbu da „ovogodišnje ratno dosavezno nogometno prvenstvo ima u najkraćem roku započeti i na najkraći i najjednostavniji način se odigrati.“

Slavko Prevendar ponovno postaje predsjednik Građanskog, a i drugi povjerenici vraćaju se u svoje klubove.

Krajem veljače Građanski je odigrao svoju prvu utakmicu u proljeće. U novinama piše: „Građanski je počeo s prvim vježbama, a tajnik Petermanec kaže: „Igralište još nismo mogli sasvim urediti, ali se nadamo da ćemo ubrzo. Htjeli smo i ove godine prirediti u Zagrebu nekoliko međunarodnih utakmica. Pregovarali smo s Spartom i Slavijom iz Praga, ali ratne prilike to onemogućuju. Novih igrača nemamo, jer je naš cilj, da sami odgajamo svoje vlastite igrače.“

U proljeće 1945., iako je rat došao na sam prag Zagreba, u tih još slobodnih stotinjak četvornih kilometara odvijala se intenzivna sportska djelatnost. I to u nekoliko sportskih grana: nogometu, rukometu, kuglanju, atletici i stolnom tenisu.

U ožujku nogometaši su odigrali utakmice u korist ‘Pomoći’, pomirbenu utakmicu s HAŠK-om (3:1) i održao se sastanak u klubu koji je formirao „Odbor za izgradnju veleborilišta 1.HGŠK.“ Te je ubrzo uslijedio poziv u novinama za upis dionica za izgradnju veleborilišta.

U travnju, na proslavi 4. godine uspostave NDH odigrana je prijateljska utakmica Građanski – HAŠK (2:2). Kasnije su Građanski i Concordija sudjelovali na velikoj vojno-sportskoj priredbi.

Iako su prilike zbog ratnog stanja bile teške i mnogi klubovi, posebice oni iz unutrašnjosti, prestali djelovati, a neki tek privremeno, pa su igrane samo prijateljske utakmice (Dosavezi su bili neaktivni i postojali su samo formalno), krajem travnja odigrano je 1.kolo nogometnog prvenstva ZNP-a!

Berlin je već pao (2. svibnja, op.a.) a u Zagrebu se još uvijek igrao nogomet! 2.kolo igrano je 5. i 6. svibnja. Ujutro 8. svibnja 1945. u Zagreb su stigli partizani. Svi prijeratni nazivi sportskih organizacija su promijenjeni.

dinamo

Načini upravljanja i oblici aktivnosti u sportu dvaju ideološki posve dijametralnih uređenja bili su u suštini posve identični. Bila je to u detalje programirana djelatnost, u cilju afirmacije političkog uređenja. Ta orvelovska uputstva prikrivana su tobožnjom brigom za bolji i sretniji život radnih ljudi.

Međutim čini se da su sportaši i iskreni kibici u svim političkim sistemima strastveno uživali u igri.

…

Izvor: Otporaš

03-03-2016 00:35#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POGLAVNIKOVO PISMO KILI BUDAKU: BRATE SPASI ŽIDOVE!

Kliknite na priloženi link. Tu ćete naći Poglavnikovo pismo dru. Mili Budaku. Otporaš.

Poglavnikovo pismo Mili Budaku: Brate, spasi ži... 2016

Pročitajte više na http://kamenjar.com/kategorija/izotporasevetorbe/, Kamenjar

03-03-2016 00:31#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Poglavnikovo pismo Mili Budaku: Brate, spasi ži... 2016

Pročitajte više na http://kamenjar.com/kategorija/izotporasevetorbe/, Kamenjar

04-03-2016 16:16#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KAKO I ZAŠTO JE DOŠLO DO SABIRNOG RADNOG LOGORA "JASENOVAC"

(Iz knjige Marijane Cota Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost)

Postanak Logora Jasenovac

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije. Mo.)

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske Države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i Radni Logor Jasenovac (Sabirni Logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. (Tko želi detaljnije saznati svih vrsta djelatnosti u Radnom Logoru Jasenovac, potrebo bi bilo potražiti i pročitati 15/16 nastavaka "PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA" u novini OBRANA iz godine 1965/66. Tu generala Drinjanin, uz opisivanje svojih uspomena sa drom. Vladkom Mačekom, opisuje razne djelatnosti kao i potrebe u Sabirnom Logoru Jasenovac. Mo. Otporaš.) U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike - slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u log or.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio Radni i Sabirni Logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i Radnom Logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. …(Sveukupne žrtve uzrokovane raznim bolestima, nasilnim činima nisu prešle dvije tisuće (2000) žrtava. Pregledajte, pročitajte knjigu Ilije Brabarića "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, BILO JE PRAVO IME", Split 2010., pa se sami uvjerite. Ilija Brabarić je Hercegovački Hrvat, rođen 1922. godine i još je živ i živi u San Paolu, Brazil. On je pristupio kao dobrovoljac HOS-ama 1942. godine i bio dodjeljen Sabirnom Logoru Jasenovac kao zapisničar svih mogućih dogodovština, ulaza i izlaza svih logoraša. Mo. Otporaš.)

07-03-2016 22:00#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Jezgra hrvatstva je u Hrvatskoj, a korijeni su u hrvatskoj političkoj emigraciji.

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU ...

kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe

Aug 10, 2014 - JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ,

A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ,

A KORIJENI SU U  HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI

mile boban i tudjman franjo

http://vladimir-lusic-mojj-curve.blo...je-mamica.html

SOA NIJE BILA NADLEŽNA ZA PRAĆENJE MAMIĆA!? - VLADO'S J-CURVE - Blog.hr

vladimir-lusic-mojj-curve.blog.hr

SOA NIJE BILA NADLEŽNA ZA PRAĆENJE MAMIĆA!?,vladimir-lusic-mojj-curve.blog.hr

Lijepi pozdrav, gosp. Otporaš.

Vlado Lušić

11-03-2016 03:53#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE –

Iz NOVE HRVATSKE 1980. br. 5

Ja sam prije neko vrijeme prepisao iz novine NOVA HRVATSKA, br. 5 1980., strana 10, koja je izlazila u Londonu a koju je uređivao Jakša Kušan, članak talijanskih novinara novine "L' Occhio" od 12 veljače 1980. i stavio na internet. Prošle godine mi se javio jedan čovjek iz Hrvatske i tražio od mene da mu skaniram taj članak iz Nove Hrvatske, jer, kako kaže da je on unuk Olge Karaule. Rado sam udovoljio njegovj želji i poslao mu skeniranu sliklu. mako on nije mogao jasno razabrati skenirani članak, zamolio me je da to prepišem i e-mail poštom pošalje, što sam opet rado učinio. kada je unuk Olge Karaule proučio članak talijanskih novinara, meni je odgovrio u šesnaest (16) točaka njegovu verziju istine između njegove bake Olge Karaule, čije je djevojačko ime bilo Olga Horvat, a udala se za Franju Karaulu (iz Livna) 1928. godine. Nije mi namjera proturiječiti ovih 16 točaka gosp. Željka Karaule, jer to nije moj posao. To će biti posao budućih povijestničara koji se budu bavili ovom temom. Sve što ovdje želim reći je to da malo izgleda smiješno i čudno da je jedina jedna djevojčica od nekih 9/11 godina iz tog mjesta je imala priliku kroz sve te godine, pa sve do njegove smrti, biti i pismenoj i usmenoj vezi sa Titom, pa čak i njegovim najbližim suradnicima koji su njegovu biografiju pisali.

Ja sam gospodinu Karauli odgovrio na ovih 16 točaka, pa kada to pronađem, stavit ću ovdje kao jedan javni (a ne tajni) povijestni dokumenat. Izvolite pročitati ovih 16 točaka i prijepis članka talijanskih novinara iz novine NOVA HRVATSKA. Prilažem ovdje link o tome članku kojeg možete naći na portalima Hrvatsko Obranbeno Štivo i Hrvatska Građanska Akcija. Otporaš.

bravar-je-voleo-decu-od-12-godina

From: Annie Boban <froate@hotmail.com>

Sent: Saturday, June 13, 2015 3:54 PM

To: Željko Karaula; Annie Boban

Subject: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

Bog! poštovani i dragi gospodine Karaula,

Tako me veseli i drago mi je da ste mi tako lijepo pojasnili neke nepoznate stvari. Od srca Vam hvala. A za sve ostalo, koliko iztinito ili ne bilo, stvar će biti do povijestničara da kažu konačni pravorijek. Meni je osobno drago sve čitati, a vejrujem u ono što ja hoću, a često ne vjerujem ni vlastitom ćaći, kako bi se to kod nas na selu reklo.

Nadam se i čvrsto vjerujem da Vam nisam podigao "tlak" što sam Vam dostavio one stvari za koje niste znali a sada znate. Nije loše pročitati i druge izvore.

Iskreni pozdravi.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

Date: Sat, 13 Jun 2015 17:25:06 +0200

Subject: Re: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

From: karaula1989@gmail.com

To: froate@hotmail.com

Dragi g. Boban,

hvala na prepisanom.

U tekstu ima dosta faktografskih grešaka, talijanski novinari su bili stranci čak i poznate detalje iz Titove biografije oni pogrešno pišu. To su po svemu senzacionalističke novine onoga vremena, kakvih u Jugoslaviji tada nije bilo i takvo novinarstvo je bilo tada u Jugi nepoznato.

1. Kako prva žena kada se Tito 1918. u Omsku oženio Pelagijom Belousovom?

2. Novinari očito izmišljaju "da se radi o ženi o kojoj se ne smije izustiti ni jedna riječ" jer je Olga od 1952. davala u niz navrata razne intervjue o Titovom životu u Velikom Trojstvu te je i Vladimir Dedijer (Titov biograf) u Prilozima za Titovu biografiju objavio njena pisma u kojima se to isto opisuje.

3. Tito je 1973. posjetio grob svoje djece u Velikom Trojstvu.

4. Hinko i Žarko nisu bili blizanci - Hinko je rođen 17. 11. 1922. i umro nakon 8 dana. Žarko je rođen tek 4. 2. 1924.

5. Ovo o bijegu kroz prozor je također netočno jer tada Žarko nije ni rođen. Broz je uhićen tek u ožujku 1925. i tjedan dana zadržan u zatvoru zbog govora na pokopu jednog komuniste.

6. Žarko nikada nije dat Titovom bratu Martinu već je obitelj poslije Velikog Trojstva otišla u Kraljevicu (brodogradilište) gdje se Tito zaposlio, Žarko i Pelagia su kraće vrijeme bili u Zagrebu kod Titovog prijatelja Mavraka dok nije nađen smještaj za obitelj, da bi zatim otišli u Kraljevicu.

7. Pelagija je napustija Jugoslaviju 1929. i više se nikada nije vratila. Znači nije mogla biti u Velikom Trojstvu 1935.

8. Olga i Tito nikada nisu živjeli zajedno, već je on živio u V. Trojstvu u milinu sa svojom suprugom Pelagijom.

9. Dakle Olga rođ. Horvat oženila se 1928. za učitelja Franju Karaulu (iz Livna - selo Čelebić) te od tada se preziva Karaula. Dakle sve do 1928. ona se zapravo preziva Horvat.

10. Nije bila učiteljica dječjeg vrtića već je bila učiteljica u osnovnoj školi za djecu do 5. razreda.

11. Ovo oko života u Bjelovaru i udovištva je posve pogrešno. Tada ona živi već 20 godina u Bjelovaru, a udovica je već tada (1980.) 13 godina.

12. Baka nikada nije imala toliko novaca kao umirovljenica da bi svake godine davala takav iznos grobaru.

13. Lobor je malo mjesto u Hrvatskom zagorju dosta udaljeno od Velikog Trojstva (pogledajte na karti).

14. Olga govori 1980. o Titu - normalno on se tada u Velikom Trojstvu tako nije zvao - već su ga zvali Joža - po Josip.

15. Ovdje griješite o imenu Tito - nije to bila teroristička organizacija, već je Broz imao mnoštvo pseudonima i lažnih imena kao ilegalac KPJ, jedno od čestih pseudonima koji je koristio bio je Tito, koji mu je dao CK KPJ, jer je ime Tito bilo vrlo često u Hrvatskom zagorju gdje je rođen. Ovo je naknadna izmišljotina u političke svrhe kada je zbilja vladala pometnja u vezi stvarnog Brozovog identiteta.

16. Kao što vidite Olga je novinarske tvrdnje nazvala besmisilcama, što sigurno i jesu, jer bi obitelj ipak nešto znala po tom pitanju. Senzacionalističke novine željne prodaje, a što možete.

ONO ISPOD SLIKE. Dakle Olga nije rekla o nikakvoj vezi s Titom tada, a Broz je rođen 1892. dakle on je u Trojstvu imao od 29-do 33 godine (1921-1925).

Mislim da u konačnici tu nema istine ni materijala. Naravno, to je izašlo u novinama, to je javno dobro i može se plasirati kao još jedan detalj u moru nedokumentirane literature o Titu i njegovim ženama i ljubavnicama koji su se pojavili nakon 1990. godine. Vidi npr. samo Filip Radulović, Ljubavi Josipa Broza, 1990.

Najbolje vam je o tom razdoblju Titovog boravka u V. Trojstvu pisla Stanislava Koprivica-Oštrić u knjizi "Tito u Bjelovaru", 1978. jer su tu svi podaci potkrepljeni dokumentima i preslikama tih dokumenata.

Eto toliko, pozdrav dr. sc. Željko Karaula

xxxxx

Dana 13. lipnja 2015. u 15:47 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

Bog! poštovani gosp. Željko Karaula,

Kako biste mogli imati cijeloviti opis iz novine "Nova Hrvatska", prepisujem od slova do slova te Vam putem Vaše e-mail adrese dostavljam cijeli tekst. Ja ću kasnije, ako se potreba ukaže, za hrvatsko općinstvo ovo staviti na internet kako bi se i drugi Hrvati upoznali s ovim Titovim "ljubavnim pustolovinama", tim više da ovo nije nikakova tajna, jer je već u novinama izišla u javnost prije 35 godina.

S iskrenim izrazima poštovanja primite moje pozdrave.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

Prijepis iz nopvine NOVA HRVATSKA, br. 5 1980., st. 10

NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

Priča o Titovoj ljubavnici, koja je rodila njegovo dijete kad je imala samo 12 godina.

"Demitologizacija" - ta nezgrapna riječ za još nezgodniju proceduru iznošenja istine o svjetskim diktatorima, proširila se svijetom pedesetih godina. Prvi put primjenjena je kao opis iznošenja djelomične istine o Staljinu poslije njegove smrti. Čekalo se i na Maovu smrt da bi se počelo s njegovim demilogiziranjem. No, slučaj jednonogog maršala toliko je golicav da svjetsko novinstvo ne može više ni dočekati JBT-ovu kliničku smrt da bi započelo s pričama, koje su za njegova života strožije čuvane od zlata u Fort Knoxu.

Ugodno je zato priopćiti, da se u susjednoj Italiji, čiji tisak redovito slijedi onaj beogradski, našao list koji je na svoju ruku i uz veliku opasnost pošao suprotnim stazama, još prije nego što su jugoslavenskog diktatora položili medju štafetne palice u "Muzeju 25. maja".

To je "L'Occhio", neka vrst "revolverbata" iz ergele "Gruppo Rizzoli", koja u Milanu izdaje i najozbiljniji talijanski dnevnik "Corriere della sera". Cilj je bio jasan: Ono što još ne smije reći ozbiljan "Corriere", to ipak smije, i želi, jedan "L'Occhio", kojemu je i te kako stalo do velikih senzacija.

"L'Occhio" je 12. veljače na preko dvije stranice objavio senzacionalnu reportažu pod naslovom "Olga, tajna Titova života". Reporteri ovoga lista pronašli su u Bjelovaru prvu Titovu "ženu", o kojoj se u Jugoslaviji ne smije javno izustiti ni jedna riječ. Ne samo to. Sada doznajemo da Titov sin Žarko, onaj koji se ovih dana pojavljivao na slikama uz Titovo bolesničko uzglavlje, nije dijete njegove "službeno" prve žene, Ruskinje Pelagije Denisove Bjelorusove, nego Olge Karaula, koja je Titu, uz Žarka, poklonila još dvoje djece. (Dakle, kako je talijanska novina donijela a talijanski novinari napisali, Olga Karaula je imala trope djece sa tim josipom Brozom, kasnije tituliran konspirativnim imenom Tito, mo. Otporaš.)

Olga Karaula, rekosmo, živi u Bjelovaru. Ima 71 godinu. U ono daleko doba kada je Titu počela radjati djecu (Zlaticu - 1921.), imala je samo 12 godina. Nikakvo čudo da se tako nešto ne smije pričati u Titovom carstvu.

Istina o tome izletila je najprije iz usta čuvara groblja u Velikom Trojstvu, gdje se još i danas nalazi nadgrobni spomenik Titove dvije djece koja su umrla u djetinstvu. Na pitanje talijanskih novinara da ih odvede do Titove djece, čuvar groblja, Vinko Rebić, pokazao im je spomenik, okićen svježim cvijećem, na kojem stoji natpis: "Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditelji."

Na pitanje novinara tko je majka Zlatice i Hinka, čuvar groblja se prepao i počeo mucati: "Ne sjećam se dobro, tada sam bio malo dijete. Čuo sam samo glasine. No, mogu Vas otpratiti do svojeg starog prijatelja, (Sada ću ovdje staviti kosim slovima i pomastiti šta piše iznad slike/spomenika djecu u groblju Veliko Trojstvo: ("Godine 1974. Tito je s Jovankom obišao grob svoje djece. Tvrdilo se da je njihova majka Pelagija Bjelorusova...Lijevo: Titovoj djeci podignut je nadgrobni spomenik s križem...") koji ima 82 godine, i koji je s Titom radio u Mlinu, kad je ovaj došao u Veliko Trojstvo izmedju 1920-1925."

"Stari prijatelj", Marko Spoljarić, bio je takodjer sumnjičav prema talijanskim novinarima, ali im je ipak dao dosta podataka: "Titu su se žene uvijek neobično svidjale. I ovdje u našem mjestu zavrtio je glavom nekolicini, ali se je posebno vezao za jednu, za onu, koja mu je dala troje djece: Zlaticu, Hinka i Žarka. Bila je lijepa djevojka, crnka s neobično crnim očima. Bila je nevjerojatno mlada. Ostala je odmah noseća, i 1921. rodila je malu Zlaticu, koja je umrla nakon 17 mjeseci. Pri kraju 1922. rodili su se blizanci, Hinko i Žarko. Prvi je umro osam dana nakon rodjenja, a drugi je preživio. Kad je Tito u ljetu 1923. morao bježati kroz prozor mlina da ga ne uhite, vratio se kriomice nekoliko dana kasnije i uzeo sa sobom Žarka. kasnije sam doznao da ga je dao na čuvanje bratu Martinu, koji je radio kao željezničar u jednom mjestu na granici izmedju Austrije i Madžarske.

Razgovor novinara s Olgom Karaulom

O Titu nisam više čuo. Vidio sam ga tek 1974. kada je došao u naše selo s Jovankom i pošao (prvi put poslije 1923.) na grob svoje djece. Vidio sam Žarka jednom, prije nekih pet-šest godina. I on je došao posjetiti grob svojeg brata i sestre. kakva je, eto, sudbina...Ja sam cijepao drva, a Tito je bacao cjepanice u parni kotao mlina..."

Na pitanje, kako se zvala Titova žena, i je li se stvarno s njom oženio, Marko odgovara: "Ženidba ili ne, živjeli su zajedno. Nisam siguran jesu li Olga i on sklopili službeni brak. No sada je dosta. Neću da otkrivam imena. Predsjedniku nije drago da se o tome priča...Ovamo u Veliko Trojstvo došao je s ruskom ženom i otišao je 1935..."

Tko je Olga? Novinari su pošli župniku. Ali se ovaj ispričao: "Oprostite, ja tada nisam bio ni rodjen, a ovdje nisu sačuvane sve matice rodjenih i krštenih. Znate, u Jugoslaviji se od 1920. koješta toga dogodilo. Po srijedi je i jedan veliki svjetski rat. Oprostite mi, oprostite..."

Nije preostalo drugo, nego da se novinari opet vrate čuvaru groblja. Tu su u razgovoru s njim i njegovom ženom načuli ime Olga Karaula, Bila je učiteljica dječjeg vrtića, a 1928. udala se za jednog učitelja iz Bosne...(Ovdje sam zbunjen., gosp. Karaula. Vi kažete da je Vaša baka bila djevojačkog prezimena Horvat, a u cijelom tekstu se ovdje govori o gospodjici Olgi Karauli. Želio bih, ako je ikako moguće, da mi dostavite sve što znate u svezi svih spomenutih tema u ovom tekstu. Mo. Hvala. Mile boban, Otporaš.) Već petnaest godina živi u Bjelovaru, od prije tri godine kao udovica: "Olga se brine za grob Titove djece otkako je on pobjegao iz Velikog Trojstva 1923", nastavio je čuvar Vinko Rebić. "Dolazi na grob svake sedmice i svake mi godine daje 10.000 dinara da bi grob čuvao u redu."

Tajna je otkrivena. Kada su se novinari suočili s Olgom u Bjelovaru, ispočetka je bila razgovorljiva, jer nije znala koliko su istine načuli. Pohvalila se je da je u mladosti bila vrlo lijepa, pokazala im je čak jednu fotografiju kad je imala 14 godina, i to uz riječi: "Tita sam upoznala pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu, gdje sam se rodila (Vi mi pišete da je Vaša baka rođena u Hrvatskom Zagorju. Ja ne znam koliko je udaljeno mjesto LOBOR gdje se je Vaša baka rodila od Velikog Trojstva, pa bih vas zamolio da mi malo pojasnite i tu udaljenost. Mo. Hvala. Mile Boban, Otporaš.) Tada sam imala tek 11 godina, (Olga Horvat je rođena 1909, godine, dakle bilo joj je samo 11 godina kada ju je ulovio kao ribar ribu na udicu, mo. Otporaš.) ali sam već bila prava djevojka, s crnom dugom kosom kao što možete vidjeti i na ovoj fotografiji...Tito me je odmah fascinirao..." (Sada se postavlja jedno pitanje: kada i koje godine je Tito dobio konspirativno ime Tito. Negdje sam čitao, ne sjećam se više gdje, da je on to konspirativno ime dobio u Moskvi, direktno od Staljina, a inicijali su značili: "T"ajna, "I"nternacionalna, "T"eroristička, "O"rganizacija. Olga Karaula ovdje govori: "...pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu...". Mo. Mile.)

Kad su ju pitali je li ona prva Titova, tajna žena, Olga je odgovorila: "Tko Vam je to rekao? To su laži..."

- Je li onda Pelagija majka one djece?

- "Ne mogu Vam ništa reći. Kakve su to priče?"

To je priča jedne žene koja se od 1923. brine za grob dvoje djece za koju kaže da nisu njezina! (Nadati se je da će doći vrijeme, i to ubrzo, kada će se iz povijestnih pobuda pokrenuti jedna ozbiljna DNA analiza povezanosti ove djece u pitanju sa osobom više poznate imenom Tito nego svojim pravim obiteljskim imenom. Mo. Mile.)

- "To što govorite nema smisla. Ja sam voljela onu djecu..."

- Kao majka?

- "Da, kao majka. Ali to ne znači ništa!"

- Budite iskrena. Jeste li bila samo Titiva ljubavnica ili i njegova žena? Kada ste ostala noseća, imali ste samo nešto više od 11 godina pa je u selu pukao škandal. Zato je Tito htio da se Vaša udaja za njega poništi. S time je na neki način zanijekao i Vas...

"To što pričate, potpuna je besmislica. (Ali ovdje Olga Karaula nije rekla da je "to potpuna laž". Olga je koristila blažu riječ "besmislica" a nama svima ostavila je za nagađati sve ostalo i tražiti istinu...Mo. Mile.) Predsjednik i ja se dopisujemo. Poslala sam mu i sada dobre želje za ozdravljenje. No, jeste li Vi pitali zagrebačku policiju za dozvolu da idete naokolo i postavljate ovakva pitanja? Znate li Vi da bez njihove dozvole ne biste se smjeli ni pojaviti u mojoj kući?...Prestanite! Napolje! Ili hoćete da pozovem policiju? Budite sigurni da ću im reći ono što radite. I onda..."

I onda su se pametni novinari, nakon što su prije toga dobili čak neke fotografije Titovih pisama Olgi, autom lijepo pobjegli natrag u Italiju. Ne preko Trsta, jer su se bojali da će ih tamo Udba vjerojatno čekati, nego preko Austrije.

I tako je "tajna" Titove prve žene, koja više nije tajna, izbila u javnost. Koliko će još sličnih tajni doći na vidjelo u procesu "demitologizacije" jednog od najvećih i najnemoralnijih tirana moderne svjetske povijesti? M.L. (Ovi inicijali M.L. su talijanskog novinara, mo. Otporaš.)

Poštovani i dragi gospodine Željko Karaula prepisao sam doslovno cijeli tekst iz Nove Hrvatske. Ovdje u tekstu piše da je članak u talijanskoj novini "LOcchio" od 12 veljače 1980. godine izišao na preko dvije stranice. Za zadovoljiti Istinu, svakako bi trebalo potražiti tu novinu i pronaći sve ono što su ti talijanski novinari tada pisali. Nadam se da ćete biti zadovoljno s ovim što Vam prilažem.

Primite moje iskrene pozdrave.

Bog Mile Boban, Otporaš.

xxxxx

Date: Sat, 13 Jun 2015 04:31:40 +0200

Subject: Re: PoZDrav iz Tekxas-a Željki Karauli - DSCN6957.JPG

From: karaula1980@gmail.com

To: froate@hotmail.com

Dragi g. Boban,

na žalost ništa ne mogu da vidim. Kada povećam sve se zamuti.

ŽELJKO

xxx

Dana 13. lipnja 2015. u 04:22 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

Bog! poštovani i dragi prijatelju Željko Karaula,

Udoljavam Vašoj želji te Vam šaljem kopiju članka iz Nove hrvatske. Ne znam dali ćete uspijeti s povećalom odgonetnuti ovaj Nove Hrvatske opis. Ako slučajno bude nejasnoća, molim vas samo mi javite te ću to vrlo rado prepisati od slova do slova i poslati Vam.

I mene veseli da je ta slučajnost ili tajnastvenost povezana s Vama i Vašom obitelji ili obiteljskim potomkom. Dolje donja slika je grbnica u Velikom Trojstvu kojeg je u to vrijeme, dakle kada su talijanski novinari to obilazili i slikali, uzdržavao Vinko Rebić i koji je mnoge priče ispričao, vezane uz Tita i Olgu Karaula i koji je, mišljenja sam, talijanskim novinarima rekao za Olgu Karaulu gdje živi ili slično. Ta grobnioca u Velikom Trojstvu je tada - godine 1980 - još uvijek tu bila s natpisom: "Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditeljiu."

Poštovani gospodine i dragi prijatelju Željko Karaula ovo bi se trebalo do temelja obraditi i s istinom izići na ČISTAC. To toliko o ovom predmetu za sada.

Bog! Iskreni poZDravi. Mile Boban.

12-03-2016 12:09#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

©Hrvatsko Obrambeno Štivo ©HRVATSKO OBRAMBENO ŠTIVO

12. Ožujak 2016 in Hrvatska // Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!

Početna » Hrvatska » Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!

Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!

Posted on 12. Ožujak 2016 // 0 Comments

Muslimanka iz Sarajeva posjetila je svoga brata u Njemačkoj. Donijela mu dašak domovine, nade, ali i srdžbe. Preko noći našla se u drugom svijetu, u kojem se ne govori stalno samo o Titovoj smrti, Rusima partizanima…Ostali su strah i nepovjerenje. Žena, koja nije političarka, žena koja je u Njemačkoj “vani”, a ne u Sarajevu “kod kuće”. Razgovarali smo pijući “pravu tursku”, bez papira, olovke, magnetofona. Počelo je kao uvijek kad se sretnu oni od “dolje” i oni iz inozemstva: (Ova riječ “inozemstva” se misli na hrvatsku političku emigraciju protiv koje je režimski jugoslavenski i udbaški sistem sustavno pisao sve najgore, i tako ulijevao strah i trepet u kosti onima koji bi došli posjetiti svojtu u Njemačku i drugdje. Meni se moj rođeni rodijak J.G: kojeg sam s ” Jerkom Boban, Kukićem” iz Pariza došao posjetiti u kolovozu 1964. godine, nije htio ni otkriti, jer je spavao, kada sam ga došao posjetiti u Pforzheim. Toliki je strah u njegove kosti Mostarska Udba ulila, da mi je ispod ogrtača rekao doslovno: Oprosti rodijače, ti si politički emigrant a ja sam “pasošar” na privremenom radu, pa kada se na jesen vratim kući, ne želim da me Mostarska Udba uhapsi i “pasoš” mi zbog tebe oduzmu, tako da opet iduće godine ne mogu ovdje doći i malo novca zaraditi.”, mo. Otporaš.)

– Kako je dolje?

– Deveri se, deveri…

– Mislim sada, kad Tito odlazi? Poslije hajke na “Preporod”? (Tito je tada bio u bolnici u Ljubljani i neizbježno se je pripremala i očekivala njegova smrt. Tada su bez njega i njegova znajna, ali uvijek u njegovo ime i u ime partije, pokrenuli i osnovali rotacijonu vladi predsjedništva Jugoslavije, tako da svaka od šest republika izabere po tri (3) člana , sveukupno 9 njih, koji će svaki godine jednog od njih izabrati za predsjednika predsjedništva Jugoslavije, što je automatski i vrhovni zapovjednik svih snaga JNA. Zadnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije i njenih oružanih snaga, tj. JNA je bio Stjepan Mesić. Sada nam postaje malo jasnije zašto je Stjepan Mesić bio takav kakav je bio: IZDAJICA, LOPOV, LAŽOV, SPLETKAROŠ, drugim rijećima: NITKOV. mo. Otporaš.)

– Ljudi se plaše Titove smrti. Ulili su im strah u kosti, da će doći Rusi i da je jedini on koji ih može od njih spasiti.

– A strah od još 41. godine, od četnika, Srba, “čišćenja”?

– U Sarajevu toga ima manje. Stanovništvo je novo. Ali oni u istočnoj Bosni pričaju još i danas što je i kako je bilo: pljačke, klanja, paljenja…

– Sarajevo je bilo poznato kao hrvatski grad.

– Puno se toga izmijenilo. Osjećamo sve više da nas Srbi tjeraju iz grada. Nas je sve manje, a njih sve više. Stariji muslimani ne dopuštaju svojoj djeci da napuste Sarajevo, bez obzira ne kakve teškoće nailazili. Prividno je sve mirno. Susjedi pravoslavci, katolici i muslimani – žive u miru, ali kad je u pitanju posao, zaposlenje, onda je jako važno što ste i tko ste.

– Postoje poduzeća u kojima su od direktora pa do vratara sve samo Srbi. U tom “tko će koga?” i muslimani ne ostaju mirni. Iako u manjoj mjeri, ipak nerijetko nalete na direktora Hadži, sekretaricu Hadži, vratara Hadži…

– Ipak grupiranje?

– Ma jasno!…Ali uz to “tko je što” dolazi još i novac. Tko da deblju kuvertu, taj dobiva zaposlenje.

– Korupcija? Podmićivanje?

– Da, ja imam djecu, pa sam kod kuće, ali poznam djevojke koje su študirale, a kasnije plaćale da bi dobile mjesto kao čistačice.

– Kad vas dolje pitaju za nacionalnost, šta kažete, šta ste? Hrvatica?

– Ni govora. Tu, u Njemačkoj sam Hrvatica, ali u Sarajevu sam muslimanka. Kad bih tamo rekla da sam Hrvatica, rekli bi mi da sam šovinistkinja. Pravoslavci kažu da su Srbi i to je normalno, to nije šovinizam. Samo nama muslimanima ako kažemo da smo Hrvati prišiju table da smo šovinisti.

– Ali ima muslimana koji otvoreno kažu da su Hrvati.

– Takvi su otpisani. Ti nemaju nikave šanse…Vi ne možete vjerovati da danas kod nas, čak i medju muslimanima, nema više povjerenja. Brat ne vjeruje sestri, sestra bratu! Jedni su muslimani, drugi “Muslimani” po nacionalnosti, treći “Muslimani” komunisti…Ludnica! Dođete poznatom, misleći da je musliman, a na zidu mu Titova slika. Jedno govori, drug misli, treće radi. Čula sam na svoje uši kako jedna stara muslimanka govori drugoj:

“Klanjate za Tita? Ma ljudi, za koga se vi to molite? Za nevjernika?” Jedni se primaju za glavu, drugi su zbunjeni, treći šute…Svašta se priča…Čula sam vic: “Danas je Tito ustao na desnu nogu”. (Prije smrti, u Ljubljanskoj bolnici Titi su amputirali lijevu nogu. Zato je taj vic da se je Tito ustao na desnu nogu, mo. Otporaš.)

Zamislite, netko je proširio Bosnom glasine da su muslimani najveća opasnost za katolike! Da se u Bugojnu javno prijetilo katolicima. Čak su i neki katolički svećenici morali u crkvama miriti svoje vjernike, da to nije istina.

– U inozemstvu se pisalo da je pred Titovu smrt u Jugoslaviji nastala panika?

– I je. Narod je navalio na sol, šećer, brašno, čokoladu…Proširila se ratna psihoza. Ako dijete zabunom uzme žlicu meda iz posebne zalihe, majka već viče: “Ostavi to! To je ratna rezerva!” Stanari velikih kuća morali su se javljati svojim pazikućama, a radnici i službenici čuvali su straže po tvornicama i uredima. Na krovu “Špada” gdje je tiskara “Oslobođenja” šetali su se jadnici po krovu sa mitraljezima u rukama. Kao u američkim filmovima.

– Protiv koga, od koga?

– A, to nitko nije znao. Valjda protiv Rusa. Smiješno, sada kad postoje te moderne bombe…Što će japan s puškom?

– I pucali bi?

– Ah, nemojte…Nabili su djevojkama kape na glave, dali mi oružje, a ja znam da nisu u stanju držati u rukama jedan običan prut.

– A što bi bilo kad bi se kao navodni neprijatelji pojavili vlastiti ljudi, braća, Hrvati…Da li bi i onda pucali?

– Mogu vam samo reći to, da danas u Sarajevu nitko ne zna što tko misli. Zato je teško reći tko bi na koga pucao. Nitko se neće prvi usuditi. (Kako danas znamo kako je rat počeo i kako su se stvari odvijale, i tko je bio agresor, treba ga ovdje i spomenuti. Agresor je bila JNA, a JNA je bila u rukama Srba, a Srbi su bili ti koji su od zemalja naroda i narodnosti Jugoslavije htjeli proširiti Veliku Srbiju, mo. Otporaš.)

– Dobro, vi ste muslimanka Hrvatica, i dali ste ikada pomislili da bi se svi trebali javno i bez straha izjašnjavati za onaj narod kojemu pripadate?

– To je jako teško, jer oni koji imaju vlast u rukama znaju da će ovako bolje proći. To su licemjeri…

– Ali oni koji ne misle tako, na primjer Vi?

– Lako je to vama tu govoriti…

Nasmijala se i kao da se time ispričava što je pogodila istinu.

…

Izvor: Otporaš

…

13-03-2016 16:19#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA!

13. Ožujak 2016 // 0 Comments

deset-zapovijedi-majke-hrvatske

VJEKOSLAV KLAIĆ Hrvatska njiva, 1917. I. Govori hrvatski! Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime [...]

Ustaška oslobodilačka borba!

12. Ožujak 2016 // 0 Comments

335px-Coat_of_arms_of_the_Independent_State_of_Croatia.s vg

Dok je trajala ustaška oslobodilačka borba, nije bilo potrebno voditi duge teoretske rasprave o ustaškim načelima. Cilj je tada bio jedan, sasvim jasan i točno [...]

Sotonizam u Hrvatskoj!

12. Ožujak 2016 // 0 Comments

hrvatsko-obrambeno-c5a1tivo-1_dvd.original

U pravu je potpuno Stiv Culej. Bare je davao podršku Josipoviću i Račanu, i SDP-u. Zašto? Vrana vrani, šišmiš šišmišu, sokol sa sokolima! Pođimo dalje. [...]

Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!

12. Ožujak 2016 // 0 Comments

preuzmi (1)

Muslimanka iz Sarajeva posjetila je svoga brata u Njemačkoj. Donijela mu dašak domovine, nade, ali i srdžbe. Preko noći našla se u drugom svijetu, u kojem se ne govori [...]

13-03-2016 20:34#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Iz Otporaševe Torbe, piše Zvonimir Došen iz Hamiltona-a, Canada

Sun 3/13/2016 3:55 PM

http://kamenjar.com/dalmatinski-proleteri-1-dio/

DALMATINSKI “PROLETERI” (1. DIO) | Kamenjar

kamenjar.com

Prilikom jedne moje posjete Domovini jedan moj rođak dao mi je knjigu koju je za vrime pretrage našao u raketnoj bazi JNA “Panos” na Velebitu. Naime, odmah na početku agresije na Hrvatsku u jesen 1991., moji rođaci iz Gospića i Lukova Šugarja naoružani većinom lovačkim oružjem uzpeli su se na Velebit i posadi baze, od ...

15-03-2016 01:24#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

HRVATSKA I USTAŠTVO

Bog! dragi moj Franjo,

Prilažem ti link gdje možeš pronaći mnoge opise koje sam bio stavio na ovu temu "Hravtska i Ustaštvo" na portalu javno.com od početka 2009. pa dak se u travnju 2010. godine forum nije ukinuo. Tu sam imao 168 različitih tema na ovoj stranici. Ima mnogo kometara koji su jako zanimljivi, jer čitatelji su komentirali na moje opise O Poglavniku, Ustašama, ratu NDH itd. Malo prije ovo pronađoh i sjeti se da sam neke stvari tu na ove stranice portala uzdanica forum free bio prenio, ali ne znam točno koliko i koje. Pošto je to u "Arhiva" pregledaj, možda pronađeš nešto za je zanimljivo. Koristi što god je zanimljivo. Sada ću i ja to pregledati, a što me najviše zanima jest nekih 15 ili 16 generala Luburić opisa u nastavcima "Prigodom smrti Vladka Mačeka". Tu ima mnogo stvari o radu na Janka Pusti o kojem je on tu pisao. Također sam tu stavio sve nastavke iz novine Nova Hrvatska iz Londona koju je uređiva Jakša Kušan, a pisao je u tridesetak nastavaka "SAKRIVENA STRANA BUGOJSNSKE AKCIJE". Klikni na priloženi link.

Iskrene pozdrave.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

From: Annie Boban <froate@hotmail.com>

Sent: Monday, March 14, 2016 10:10 PM

To: Annie Boban

Subject: Hrvatska i Ustaštvo

Ova stranica "Hrvatska i Ustaštvo" više ne postoji. Ja sam tu stranicu otvorio na bivšem portalu javno.com, koji je ukinut u nju 2010. godine.

HRVATSKA I USTAŠTVO - Forum

uzdanica.forums-free.com/hrvatska-i-ustastvo-t13.html

Translate this page

Oct 18, 2012 - 20 posts - 1 author

Prenosim ovdje - a ne po redu kako je bilo pisano u originalu - što sam prije više od tri godine pisao na mojoj osobnoj stranici HRVATSKA I ...

16-03-2016 00:37#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

Annie Boban <froate@hotmail.com>; Tue 3/15/2016 10:10 PM

Evo link:

http://kamenjar.com/krizni-put-pogla...-ante-pavelica

KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

POGLAVNIKOV ODLAZAK IZ ARGENTINE 1957.

(Donosim ovdje iz Jubilarnog Izdanja "USTAŠA" 1941 - 1971., br. 1 -71, prigodom tridesetgodišnjice Uspostave Nezavisne Države Hrvatske, opis o atentatu na Poglavnika i njegov odlazak iz Argentine za Španjolsku. Opis koliko god je zanimljiv, još više su današnjem hrvatskom naraštaju nepoznati detalji iz ovog opisa. Samo šteta da nema imena autora ovog opisa i imena osoba o kojima se ovdje govori. Nadati se je da će netko popuniti prazninu ovog opisa. M.B.Otporaš.)

KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

POGLAVNIK SMETA NEPRIJATELJA

Baš 10 travnja 1957. izabrao je neprijatelj hrvatskog naroda, da kukavički puca u noći, u tami iz busije, u ledja na vladara hrvatskog naroda Dr. Antu Pavelića u Palomaru u blizini njegova stana.

Kada su neprijatelji, srbokomunisti spremali ovaj plan, spremali su ga na jednoj široj osnovi. Predvidjeli su više mogućnosti, kako da se dočepaju onog, koji im najviše smeta. Ako ne uspije jedan plan, uspjeti će drugi. Stavili su u pokret ogromna novčana sredstva. Brojan ljudski aparat, svjestne i nesvjestne agente svoje razgranate uhodarske službe, sa ciljem, da bi djelo zločina bilo izvedeno točno po predvidjenom planu.

Da, izabrali su baš 10 travnja, jer znaju vrlo dobro, kad pucaju u Poglavnika Antu pavelića, pucaju ne samo u njegovo fizičko tielo, nego i na njegovo dugogodišnje političko djelovanje, naučavanje na njegov rad, na ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, pucaju na cieli hrvatski narod, koji je skupa sa njim oduševljeno i jednoglasno, složno kao jedan podupro njegovo djelo - osnutak Nezavisne Države Hrvatske.

Ne samo, da su organizirali gnjusni atentat, nego su u slučaju neuspjeha atentata istovremeno zatražili od argentinske vlade izručenje Poglavnika i to kao običnog zločinca. Pobrinuli se, da je skoro cieli argentinski tisak navalio kao bujica sa izmišljenim i unapried pripremljenim i neistinim člancima protiv dr. A. Paveliću, i hrvatskog naroda i to samo zato, što je dr. A. Pavelić i hrvatski narod bio dorastao situaciji i znao, da drugi svjetski rat izkoristi u svoju korist, strese okove robstva srpske tiranije i Proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.

PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKOV ODLAZAK

U jutro rano, dne 18. travnja 1957. još sa otvorenim ranama Poglavnik dr. Ante Pavelić u pratnji svoga osobnog liečnika i dvojice najintimnijih suradnika ukrcao se je u samovoz i otišao iz svoga stana u Palomaru u nepoznatom pravcu. Otputovao u nepoznatom pravcu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali, da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama, koje mu je neprijatelj zadao; (U tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, Zagreb 2010., može se naći, ako je vjerovati, da je na Poglavnika pucao neki Crnogorac imenom Blagoje Jovović, mo, Otporaš) da mu izraze svoju vjernost i odanost; da mu čestitaju na hrabrom i junačkom držanju i da zahvale Bogu na neuspjehu mučnog neprijateljskog napadaja.

Izgubio se, zameo potpuno trag svim neprijateljima i onima, koji su ga htjeli ako ne već mrtva, a ono živa pronaći, ugrabiti i predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. Odputovao je tiho i tajanstveno u zadnji čas. Par sati kasnije već je kuća u Palomaru bila "osigurana", da se Poglavniku ne bi tobože što dogodilo. Samo malo zakašnjenja i predomišljanja već bi bilo katastrofalno, jer bi Poglavnik bio uhićen i onako ranjen odveden. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao, kao da mu je govorio: "Žurno, žurno, skloni se, moja ruka bdije nad tobom. Čuvao i štito sam te kroz toliko godina, tvoje nadčovječanske borbe i požrtvovanosti za tvoj mukotrpni hrvatski narod, štito sam Te i čuvao već od tolikih opasnosti, pa i ovog puta moja ruka lebdi nad Tobom".

Samovoz započinje svoj put u nepoznato. Četvorica putnika, mirni i hladni, sviesni teškog podhvata, malo ili ništa razgovaraju, jer ne žele, da upravljač samovoza sazna o čemu se radi. Saobćava se upravljaču samo u glavnim linijama kamo treba voziti. Nakon izvjestnog prevaljenog puta promjenili smo samovoz i uzeli drugi s namjerom, da se upravljaču samovoza sprieči upoznavanje ciele rute putovanja do konačnog boravišta.

Dan prije namjeravanog putovanja jedan veliki prijatelj i štovatelj Poglavnika bio je toliko dobar i odvažan, on i njegova ciela obitelj, da je svoju kuću stavio na razpolaganje svom vladaru i njegovu liječniku, ne prezajući pred ničim. (Interesantno da beogradski Bilic u svojim nastavcima: Atentat na Poglavnika, spominje da je Poglavnik napustio Buenos Aires u tajnosti svojih najužih suradnika, dok časopis Ustaša ovdje piše da su napustili Buenos Aires 18 travnja. Blic, koristeći se knjigama Pere Zlatara META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, piše da su Poglavnika pratili na putu za Čile njegov osobni liječnik dr. Milivoj Marušić i dva Poglavnikova vjerna "telohranitelja" imenom Ivan i Jure. Dok ovo prepisujem iz časopisa Ustaša, pred sobom imam Pere Zlatara tri spomenute knjige koje pregledavam i nehotice se sam pitam: Dali se je Pere Zlatar služio ovim časopisom Ustaša br. 1, 1971. i iz njega crpio izvore koji se mogu naći u spomenutim knjigama, to ne znam. Sve što znam je to da ima dosta sličnosti u ovim opisima. Mo,Otporaš) kada sam bio na pola puta, pozvao sam telefonom tog prijatelja, da dodje sa samovozom pred svoje drage i mile goste, pred svog Poglavnika, pa neka ih on sam vozi svojoj kući onim putem, kojim on smatra, da je anjbolje i najsigurnije.

On je taj telefonski zov još od ranog jutra sa zebnjom očekivao. Žurno je sa samovozom stigao do nas, gdje smo ga mi, mirno se okrepljujući, dočekali. Nakon kraćeg razgovora i opraštanja njegovi se gosti ukrcali s njime u samovoz i nastavili preostali dio puta. Sretno i zdravo stigli su k njegovoj kući, utočište i sklonište našeg dragog Suverena.

Za vrieme tajnovitog boravka u kući svog prijatelja od 18 travnja do 16 srpnja 1957. (a beogradski Blic spominje da su napustili Čile "sredinom jula", mo, Otporaš) bio je s njime 49 dana i njegov osobni liečnik (prema beogradskom Blicu to je bio dr. Milivoj Marušić, mo) sve dok rane nisu potpuno zacielile. On je s njime proživljavao težke i bolne dane do njegovog ozdravljenja. Prema pričanju liečnika Poglavnik je bio uviek vedar i miran, spreman na najteže žrtve.

Nekoliko dana nakon dolazka šalje ga Poglavnik sa jednim žurnim, važnim pismom predsjedniku Doma D.D., u Salti 1241. Liečnik dolazi i predaje pismo predsjedniku, ali ga ovaj više ne pušta da se vrati Poglavniku, nego ga mjenjajući samovoze vozi na suprotnu stranu Poglavnikovog boravišta i smještava ga kod drugog vjernog i dobrog Poglavnikovog prijatelja. Ovu mjeru opreza upotrijebio je predsjednik Doma (Inž. Asančajić je tada bio predsjednik Domobrana a u isto vrijeme i predsjednik Hrvatskog Doma u Buenos Airesu, mo. Otporaš.) u sporazumu sa obitelji Poglavnika samo u cilju, da se ne udje u trag boravištu Poglavnika, uzprkos opasnosti, koja može nastati uslied otvorenih rana. Nakon 8 dana liečnik je opet na vrlo oprezan način povraćen Poglavniku, jer su se rane počele gnjojiti i postajala je opasnost komplikacije.

Možemo si zamisliti što je od časa odlazka liečnika, pa do časa ponovnog njegova povratka pretrpio Poglavnik. Prvo zato što nije znao što se je dogodilo sa liečnikom, a drugo jer je osjetio, da se stanje rana pogoršava. Zatim u kakvim je brigama bio i sam liečnik, koji je duboko osjećao odgovornost za zdravlje Poglavnika. Konačno: koliko je pretrpjela obitelj Poglavnika i njegovi najuži suradnici, koji su sa svim tim upravljali i bili najodgovorniji pred Bogom i narodom, ako se što Poglavniku dogodi. Nakon kraće liečničke njege stanje rana počelo se brzo popravljati i Poglavnik je opet nastavio svojim neumornim radom.

POGLAVNIK ODLUČIO NAPUSTITI ARGENTINU

Napetost još ne prestaje, niti je u izgledu, da će se što u tom pravcu promijeniti. Poglavnik u dogovoru sa obitelji odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu, te odatle opet prema prilikama vidjeti šta će se dalje poduzeti. (Evo jedan mali izvadak iz pisma generala Luburića Danijelu Joliću u Toronto dana 21.XI,1955., mo.)

"...P.s. 1.) Savezno s proglasom u pogledu intervencija, treba u glavnom sve bazirati na osobi Poglavnika, jer novine i radio javljaju, da policija traži Poglavnika. Za nas je neshvatljivo, da se jednog istaknutog svjetskog protukomunističkog borca, prijatelja argentinskog naroda traži na ovaj način, a na osnovu intriga neprijatelja, srbokomunista i političkih neprijatelja i protivnika. Mislimo stoga, da se pitanje Poglavnika pretresa s obzirom, koji zaslužuje kao prokomunistički borac i kao borac za slobodu svoga naroda i Poglavar Države Hrvatske. Čak su i neke španjolske novine doniele viesti, koje nam jako mnogo škode, jer dovode osobu hrvatskog Poglavara u vezu s stvarima, s kojima nema nikakove veze. Apelirati na argentinsko domoljublje i ljubav za slobodu, za koju se je narod i ovog puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastima, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod. Mi ne možemo reći, dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima naše oslobodilačke borbe...") (Sva šteta da se ovo pismo ne nalazi u knjigi "Pisma Vjekoslava Maksa Luburića", mo. Otporaš)

(Što bih ovoga puta zamolio zainteresirane o ovoj temi Poglavnikova odlaska ili bijega iz Argentine, da pregledaju PISMA MAKSA LUBURIĆA na portalu: uzdanica forum frees. Tu sam ja iznio nekoliko stotina pisama Maksa Lubuića. Najzanimljivije je - što se ove teme tiče - pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću u Toronto 7.XI.1955: VRLO TAJNO I POVJERLJIVO. Na vrh pisma olovkom napisano: Kada pročitaš, odmah spali. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani: 72, 73, 74, 75, 76 I 77. Otporaš.)

Odluka je pala, treba pristupiti k djelu! Kamo, kuda, kako, na koji način? S kakovim prevoznim sredstvom, kojim i kakvim putničkim izvadjenjem? Gdje je manja opasnost, a čim veća sigurnost, na kojem mjestu jedne, ili druge sjedinjene države? - Puno i puno čimbenika igralo je tu veliku ulogu, koje je sve trebalo uzeti u obzir, dobro i dobro odvagnuti i prosuditi, te konačno stvoriti čvrstu odluku. Svaka, pa i mala neopreznost, propust i nepredvidljivost mogla bi donieti katastrofalne i nepopravljive posljedice.

Jedva je ovaj prvi podhvat sretno svršio već je trebalo misliti i pristupiti drugom. Ovaj zahtjeva mnogo više opreza, mudrosti i razboritosti i promišljenoga rada. Treba sretno i neprimjetno preći argentinsku granicu, sretno i zdravo stići na teritorij susjedne države. Ne biti odkriven, prepoznat, zaustevljen, i uhićen te konačno izručen.

Prošlo je mnogo neprospavanih noći i napetosti živaca, dok su se pohvatali svi konci u ruke, dok se je sve smislilo, uredilo i pripravilo, dok se je moglo reći: imamo sve spremno i uredjeno, da možemo bar sa relativnom sigurnošću reči Tati: "Sve smo Ti osigurali, i spremili, možeš mirno putovati." To je bio uistinu veliki podhvat, to je bilo herojsko djelo svih onih, koji su u tom poslu sudjelovali. Hrvatski narod biti će im za uviek zahvalan, i tu uslugu ne može im se nikakvim novčenim sredstvima naplatiti.

Kada su sve sigurnosne i tehničke pripreme bile gotove, zadnji dan prije odlazka, 15 srpnja, spremili smo Poglavniku nešto toplog rublja, odjeće, obuće i pokrivač, da na tom dalekom putu vozeći se samovozom može podnieti tu polarnu oštru zimu.

Sa jednim rodoljubom u Čile-u bilo je već unapried utvrdjeno, gdje ga ima dočekati, vrieme odlazka i dolazka, kao i način kako treba javiti kada tajanstveni putnik sretno stigne na odredište. Bilo je sve spremno i uredjeno, treba samo putovati i što je najteže, oprostiti se s našim Poglavnikom.

POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE.

U jutro dne 16 srpnja u 9 sati uputio sam se na Avdu. General Paz, da na jednom ugovorenom mjestu dočekam samovoz, koji će voziti Poglavara države, dr. Antu Pavelića iz njegovog tajnog i skromnog boravišta na daleki put iz velikog Buenos Airesa na Južni pol u Rio Gallegos u ukupnoj daljini od oko 8.000 km. (Gledao sam na karti preko interneta i dobio tu udaljenost od nekih 2.500 km. južno od glavnog grada Argentine Buenos Airesa, mo) Čekam samovoz i razne misli mi dolaze u glavu, prolaze i redaju se filmskom brzinom. Poglavnik mora ići žurno, vrlo žurno, otići iz svojeg skromnog, ali već ugodnog skrovišta. Poglavnik se mora moža zauviek rastati od svoje mile i drage obitelji, svoje žene i djece, svoje unučadi, koju je toliko volio. Poglavnik mora ostaviti sve svoje organizacije, svoje Ustaše, Domobrane i borce u Buenos Airesu, cijelom svietu i domovini Hrvatskoj. Poglavnika moram baš ja, nitko drugi, uzeti, iztrgnuti, iz do sada sigurna gniezda i smjestiti ga u samovoz; pustiti ga, da prevali toliki put u zimi, hladnoći, da se vozi toliko sati i dana nezaštićen i neobranjen od svih nepredvidjenih mogućnosti, koje se mogu na putu dogoditi..., (Šteta da se za sada ne zna tko je po imenu i prezimenu bio taj Hrvat koji ovo opisuje i koji je u "samovozu" vozio Poglavnika! Beogradski portal Blic o tome piše da su uz Poglavnika bila njegova dva vjerna prijatelja, po imenu Ivan i Jure, koji su uz njega bili dok je ležao ranjen u sirijskoj i libanskoj bolinici u Buenos Airesu, poslije atentata na njega 10 Travnja 1957., mo)

Konačno Poglavnik se mora ukrcati u avion u Rio Gallegos, preći sretno sve preglede, straže, sretno putovati i sretno stići u Punta Arenas, pograničnu postaju Chile-a. Nisam se mogao oteti ovim mislima, koje su me stalno obsjedale i mučile, jer sam strepio, kako će biti svršetak.

Oko 9 sati dojuri strašnom brzinom jedan samovoz, zakoči sve kočnice u mojoj blizini, dižući prašinu i sklizući se, zaustevi se preda mnom i prenu me temeljito iz mojih misli. Upravljač samovoza visoki, jaki, atletski razvijen čovjek, a prati ga jedan omanji plavi maldić, kojeg sam odmah prepoznao. Obadva ozbiljna, ali sa malim podsmjehom, valjada zato što su me prekinuli u mislima. Odmah otvoraju vrata samovoza, ja ulazim i sjedam, a oni me mole, da dajem pravac kuda treba ići. Nastavljamo vožnju. Upracljač samovoza daje glas, jurimo strelovitom brzinom. Vidi se da je upravljač siguran u sebe i u svoj volan. Brzina veća od 100 km na sat, a okuke sječe, kao da upravlja avionom na Istočnom bojištu. Pomišljam, da je samovoz u kojem će putovati Poglavnik u sigurnim i prokušanim rukama.

Stigosmo željnom cilju. Ostavio sam ih iza kuća 300 metara daleko od boravišta dičnog Poglavnika i umolio ih, da me pričekaju, dok se vratim. Uputio sam se do Poglavnika, koji me je već spreman čekao. Nakon kraćeg razgovora, opraštanja i zahvaljivanja prijatelju i njegovoj ženi i djeci, uputili smo se do samovoza, koji je već nestrpljivo čekao.

ZADNJI MOJ ZAGRLJAJ SA POGLAVNIKOM.

Žurno se ukrcasmo u samovoz i započinjemo dugi i naporni put, kojega treba prevaliti.Nakon izvjesnog djela prevaljenog puta, moram se rastati od onog čovjeka, kojeg već 3 mjeseca vjerno i brižno čuvam u tajnosti, moram se rastati od našeg dičnog i hrabrog vladara, od div čovjeka i mučenika hrvatskog naroda i prepustiti ga drugom. No utješno je, u sigurnim je snažnim rukama upravljača i vlasnika samovoza, prijatelja Poglavnika i hrvatskog naroda. (Možda je pisac ovih redaka jedan od onih Poglavnikovih vjernih prijatelja koji su ga čuvali dok je bio u sirijskoj i libanskoj bolinici poslije atentata na njega, Ivan ili Jure, kako je to pisalo u beogradskom portalu Blic., mo. Otporaš.)

Naš posljedni rastanak bio je vrlo kratak. Jedan časak u samovozu, ali tim bolniji i teži, da je razdirao i najjače srce. Zagrlili smo se i izljubili. Sa suznim očima i jecavim glasom zaželio sam mu sretan, sretan put, da ga dragi Bog čuva i prati sve do sretnog izkrcavanja na teretotiju Chile-a. Kada je po mojem izlazku samovoz pojurio napried, mahao sam rukom pozdravljajući ih i učinivši znak križa prema samovozu, prekrižio se i sam zaželivši, da ih dragi Bog čuva i sveti znak Križa prati na cielom ovom trnovitom putu. Učinio sam ovo gotovo instiktivno pod dojmom sjećanja na moje djetinstvo, kada bi moj otac, prije nego što je s kolima krenuo na put, uviek je stao pred konje, skinuo šešir, sa kandžijom na zemlji načinio znak križa, prekrižio se i tek onda sjeo na kola i otišao na put. (Ne znam tko je pisac ovog opisa, ali ova zadnja rečenica kako mu se je otac prekrstio pred konjima prije nego bi pošao na put, odgovara istini, jer je i moj otac Petar Boban Gabrić činio isto tako. Bio sam svjedokom toga čina mnogo puta i svakog puta kada bih sa ocem išao negdje s kolima, moj bi se otac ored konjima prekrstio na sve četiri strane svijeta, u znak da gg sve četiri strane svijeta čuvaju. Mo. Otporaš.) Samovoz je sve brže i brže odmicao, dok nije nestao iz vida, praćen blagoslovom Božijim.

NADČOVJEČANSKI NAPOR POGLAVNIKA –

PUT OD BUENOS AIRESA DO RIO GALLEGOS

Od Buenos Airesa do Rio Colorado put je bio prevaljen bez prekida. Ondje se je prespavalo u nekom malom hotelu. U jutro put se nastavlja. Prelaz kroz San Antonio u luku Madrin i upućuje se pravcem Comodoro Rivadavia, prelaze paralelu 42, gdje straža i carinici obavljaju pregled putnika kao na nekoj pograničnoj postaji. Pregled je izvršen bez ikakve sumnje i putnici nastavljaju put, te stižu u Comodoro Rivadavia, gdje prespavaju noć. Iz Comodoro Rivadavia kreću u Rio Gallegos, ne prekidajući vožnju, a prelazeći luku San Julian i Piedra Buena. Na tom velikom putu vrlo malo su se zaustavljali, tek toliko da se malo ugriju i okriepe, jer je trebalo na vrieme stići na odredište.

Dana 22 srpnja 1957. stigli su sretno i zdravo u Rio Gallegos, a dne 23 srpnja, upravljač i vlasnik samovoza odvezao je Poglavnika na uzletište, gdje se je ukrcao na avion i istog dana odletio u Punta Arenas. Tamo je stigao 24. srpnja, gdje ga je dočekao hrvatski rodoljub i odatle su zajedno avionom prosliedili u Santiago de Chile. Osovina samovoza pukla je baš na uzletištu. Dragi Bog je valjda tako htio i želio, da osovima samovoza izdrži sve dok Poglavnik stigne na uzletište, i da time hrabri upravljač izvrši svoj zadatak onako, kako ga je po planu zamislio i predvidio.

RADOSTNA VIEST: POGLAVNIK SRETNO STIGAO

Dana 25 srpnja stiže iz Punta Arenas šifrirani brzojav, da je Poglavnik sretno stigao. Svima, koji smo bili upoznati sa ovim poghvatom, a osobito obitelji Poglavnika dani od 16. do 25 srpnja su strahovito dugi, dok su sa strahom i zebnjom očekivali onaj radosni čas, kad će naš Poglavnik sretno prekoračiti granicu. Veselili smo se i čestitali jedan drugome na uspjehu ovog teškog podhvata.

(Želio bih znati postotak Hrvata koji su znali ili znaju za ovu Poglavnikovu Odisejadu. Možda se to neće nikada znati, ali za sigurno će se znati jedna stvar, a ta je da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio prvi Poglavar Hrvatske Države poslije 839 godina, i kao takvog povijest će ga zapisati i opisati. Usput, želim ovog puta reći, da sam u emigraciji skoro šest desetljeća i da su mi mnoge ako ne i sve hrvatske novine, časopisi i knjige poznate u emigraciji. Teško je bilo te novine izdavati, i u mnogim slučajevima su to ljudi iz vlastitog džepa plaćali, pred crkvama, utakmicama, zabavama prodavali. Često puta bi dobilo odgovor: pretplaćen sam, dobio sam, kupio sam neki dan i sto drugih izgovora. Ja sam ovaj časopis "USTAŠA" kupio od vrlo rodoljubnog i požrtvpvanog Hrvata Mate Šabića, od Imotskog, od osmero djece, za proslavu Desetog Travnja 1971. godine u San Jose, California. Platio sam ga 5 dollara a tjedno zarađivao 70/80 dollara. Mate nudi jednog Hrvata da kupi časopis, a ovaj se izmotava da je već kupio od tog i tog na kojeg upire prstom. Ovaj opis je napisao vjerojatno očevidac ove Poglavnikove Odiseje. On danas nije među živima, ali svakako da će se netko nekada ozbiljno pozabaviti ovim opisom poradi povijestne važnosti. Dok ovo prepisujem uz mene je zemljovidna karta i jedan velik okrugli globus kojeg vrtim okolo i tražim ta mjesta kuda je Poglavnik Prolazio. Sve sam ih pronašao i u mojim mislima izmaštao taj Poglavnikov put. Mile Boban, Otporaš.)

BORAVAK U CHILE-U

Poglavnik je boravio u Santiagu de Chile od 24. srpnja do 27. studenog 1957. Bio je smješten kod hrvatskog rodoljuba, gdje se je vrlo dobro osjećao. Uslied nastalih političkih prilika, u toj zemlji, morao je pomišljati da ponovno promjeni boravak.

PUTOVANJE U MADRID

Kada je Poglavnik uvidio, da boravak u Chile-u ne pruža dovoljno sigurnosti, odlučio je odputovati u Madrid. Priprema za ovaj prekooceanski put zahtjevala je mnogo posla, mnogo razgovora i sporazumjevanja, dok je konačno uredjeno onako kako se želilo.

Dana 27. studenoga ukrcao se je Poglavnik u pratnji jednog svog borca u avion i dana 29. studenoga stigao je u Madrid. (U PISMIMA MAKSA LUBURIĆA piše da je on, Maks Luburić, Padre Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) i Evanđelist Dr. Ivan Šarić sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Španjolsku. Kako je u to vrijeme bila jedna velika politička trzavica između Maksa Luburića i Poglavnikove obitelji, sve je došlo do zastoja, tako da Maks Luburić i Padre Mihuel Oltra uopće nisu znali gdje i kada je Poglavnik stupio na tlo Španjolske. Mo) Ovdje ga je dočekao Nadbiskup Ivan Šarić.

Odmah je pisao po milostivu gospodju, koja se je na brzu ruku spremila i 11. prosinca 1957. otputovala sa parabrodom k njemu, da mu bude u pomoći. Putovanje mil. gospodje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla s nikim oprostiti. Na ispraćaju u luci bili su samo tri osobe, koji su joj zaželile sretan put i skori sastanak s našim Poglavnikom. Poglavnik je želio da i kćerka Višnja dodje k njemu, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je odputovala dana 3. listopada 1958. sa parabrodom, izpraćena prijateljima i znancima.

SUPRUGA I KĆERKA UVIEK S POGLAVNIKOM

Preko dvije godine tihog boravka Poglavnika u Madridu, bile su dvie godine ogromnog i neumornog rada za svoj hrvatski narod i njegovo oslobođenje. U tom ogromnom radnom radu nije imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevriednu, marljivu i razboritu suprugu, svoju milu i energičnu kćerku Višnju, koju je nada sve volio. Njih dvoje, najvjerniji njegovi pratioci uviek samo s njim i uz njega. One su ga čuvale, pratile, i sakrivale po austrijskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uviek su s njim dielile dobro i zlo, sreću i nesreću, progon i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru (kako navodi beogradski portal Blic da je na Poglavnika pucao Crnogorac Blagoje Jojović, mo) bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji samo da ih nitko ne vidi, da se ne odkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najdelikatnijim podhvatima.

Kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u teškom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su iz dana u dan bili nepodnošljiviji, one su mu bile utjeha. Bile su jedine one na koje se je mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Milostiva gospodja bdila je nad njim ciele dane u bolinici, a gdjica Višnja ciele noći i tako je prošao u bolinici mjesec i pol bez odmora i spavanja. Uviek su bile sa njim i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile ga do njegovog zadnjeg časa.

Gdjica Višnja bila je prisutna kada je ujutro, u 3 sata 55 min. dana 28 prosinca izpustio svoju plemenitu dušu i zaklopio za uviek svoje blage oči. Te dvije žene su mučenice i patnice kroz cieli svoj život bile su žene heroji i junakinje. Nisu nikada pred ničim prezale, niti imala straha od koga, kada se je radilo o zaštiti i časti dragoga Tate, našeg dičnog Poglavnika i o obrani prava Hrvatskog naroda. Tim dvjema ženama biti će hrvatski narod za uviek zahvalan za žrtve, koje su pridoniele kroz svoj život.

POSLIEDNJA POSTAJA POGLAVNIKOVA KRIŽNOG PUTA

Dana 28 prosinca 1959. u 3 sata i 55 minuta Poglavnik pada i umire na svom posljednjem, mukotrpnom križnom putu za Hrvatsku i svoj hrvatski narod. Umire od posljedica srbokomunističkog naboja, koje je ostalo (ja bih ovdje opet ponovio, kojeg je, kako piše beogradski portal Blic, ispalio Crnogorac Blagoje Jovović, mo) u njegovom tielu. Pada i umire i pod teretom kleveta, napadaja, uvreda i izdaja baš onih njegovih suradnika, koji su slatko zobali iz njegovih ruku, i sve ono što jesu, ili misle, da jesu, postali su preko njega, s njim i uz njega. Pada i pod teretom rada i posla za svoj hrvatski narod. Svaki borac, ustaša, domobran, svaki ministar, general ili dužnostnik htio je pisati mu i očekivao je da mu on osobno, baš osobno, odgovori. On je to vrlo rado činio, a osobito svojim borcima nije propustio ni jedno pismo, a da ne odgovori barem s par rieči.

Umro je naš dični Poglavnik. Njega više nema živa u našoj sredini, ali njegov duh lebdi nad nama.

Naš div veliki Poglavnik vječno je s nama!

(Kraj ovog opisa, koji je, uz sve manjkavosti, jedan vrlo važan povijestni izvor. Šteta da se autor opisa nije potpisao. Može se na internetu pronaći sličan opis kojeg je donio Dragutin Pavlina povodom Poglavnikove 42 obljetnice smrti, dakle 2001 godine u Zagrebu, ispod kojeg opisa stoji: 28 prosinca 2001., Zastavnik Ustaške vojnice. To je sve što se zna o ovom opisu. Otporaš.)

17-03-2016 18:08#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KOMENTAR NA: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

(Uz privolu gospodina Ive Jolića iz Toronta donosim ovdje njegov komentar, bolje rečeno njegovo sjećanje o atentatu na hrvatskog Poglavara i Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića 10 travnja 1957. godine u Buenos Airesu, Argentina. Otporaš.)

Evo dva linka pa neka se čitatelji upoznaju s našom hrvatskom prošlošću:

http://kamenjar.com/krizni-put-pogla...ante-pavelica/

PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI - (Povodom 56-te godišnjice ...

kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe

Dec 28, 2015 - PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI. Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao “svojim konzulom” i prema obišaju, pola u ...

From: John Jolic <johnjolic@hotmail.com>

Sent: Thursday, March 17, 2016 1:10 PM

To: Mile Boban

Subject: RE: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

Dragi Otporašu !

Imena ljudi bi se mogla pronaći samo putem ponovnog kontakta sa Hrvatima iz Edmontona.Vjerujem da su mnogi od tih već umrli,ali ću ja nastojati da pronađem ta imena.

Nema problema da ti to objaviš,jer možda se netko javi od rođaka onih koje sam ja tada susretao !

To su bili doživljai koji se pamte sa te proslave 10.Travnja u Edmontonu .

poZDrav !

Mislim da bi se imena trebala znati iz ove epopeje o bijegu i spašavanju Poglavnika,jer većina vjerovatno više i nije živa !

xxx

From: froate@hotmail.com

To: johnjolic@hotmail.com; froate@hotmail.com

Subject: Re: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

Date: Thu, 17 Mar 2016 05:24:26 +0000

Bog! dragi moj Ivo,

Ovo što si napisao je vrlo interesantno. Bilo bi još interesantnije kada bi se mogao sjetiti imena dotičnih osoba koje spominješ. Svakako, kada bih se mene pitalo, ja bih ovo stavio pod punim imenom i e-mail adresom kao komentar na moj opis po pitanju "Atentat na Poglavnika". Javi mi dali se slažeš s time.

Bog! i velik poZDrav tebi i Mariji. Mile i Annie.

xxx

From: John Jolic <johnjolic@hotmail.com>

Sent: Thursday, March 17, 2016 1:00 AM

To: Mile Boban

Subject: RE: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

xxx

Dragi moj vrijedni OTPORAŠU !

Pročitao sam ovo štivo o atentatu na Poglavnika i njegov bijeg iz Argentine preko Perua do Madrida i do smrti u Madridu. Također sam negdje u pismima Maxa Luburića pročitao kako ga je on ćekao u Tangeru po njihovom dogovoru, ali je Max izigran, a to znači da je razdor bio golem među njima. Slušaj dalje o povijesti atentata na Poglavnika! (Istina je da je general u svijim posmima pisao da su on i Patre Oltra sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Madrid, čak su bili i neke nekretnine založili kod nadležnih vlasti za Poglavnikovu sigurnost. U tu svrhu general je, ne jednom nego dva puta išao išao u Tanger da dočeka Poglavnika, ali Poglavnika nije bilo. Za nedolazak Poglavnika general najviše okrivljuje Poglavnikovu sredinu i njabližu okolinu. Tanger je lučko pristanište između Maroka i Giblatarskog tjesnaca. Mo. Otporaš.)

Slučajno sam ja tih godina ( 1958-9 ) došao u kontakt sa jednom židovskom obitelji u Zagrebu koja je po mom mišljenju bila umješana u progon, a ja mislim i u ubojstvo Poglavnika.??????

Također nisam nikada nigdje ovo pisao o povijesti POGLAVNIKOVE TVRDOGLAVOSTI, koja ga je baš te noći poslije 10. Travnja 1957. koštala ŽIVOTA. Naime ja sam 1980 ili 81 bio glavni govornik na proslavi 10. Travnja u Calgariju, a nedjelju dana kasnije u Edmontonu, gdje su bili ogranci UJEDINJEH KANADSKIH HRVATA. Na tim proslavama je bilo veličanstveno, te sam susrio naše emigrante baš domaće ljude "USTAŠE " koje su zbog nezadovoljstva i slabog života i drugih okolnosti došli iz Argentine u Kanadu i naselili se u Edmontonu.

Jedan od njih mi je ispričao sve o TOJ PROSLAVI 10.TRAVNJA 1957,a on je bio OSOBNI TJELOHRANITELJ POGLAVNIKA. KADA JE POGLAVNIK POSLIJE PROSLAVE ( kasno u noći ) NAPUŠTAO OBJEKAT GDJE JE BILA PROSLAVA PRED SVIMA JE POGLAVNIK REKAO, BRAĆO NETREBATE ME PRATITI DO KUĆE. JA SE MOGU I SAM BRANITI AKO BUDE POTREBNO (jer je bio naoružan sa pištoljem) i tako ga ta dva Hrvata iz Like nisu partila. Priča ide dalje, kada je Poglavnik ulazio u svoje kućno dvorište i otključavao dvorišna vrata, sa druge strane ulice netko je iz mraka opalio nekoliko metaka na njega I POGODIO GA, Poglavnik je ušao u dvorište uzvratio vatru i napadač je pobjegao. To je istinita priča, a poslije je bilo mnogo tračeva, a ja mislim da nije istina da je baš taj Crnogorac bio atentator.

Taj Židov kojeg sam ja vidio i poznavao njegovu ženu jer smo imali neki biznis, je bio kapetan UDBE I KOS-a star oko 50-55 g..koji se bio odselio- vratio u Izrael, ali se vratio nazad nakon nekoliko godina i bio je u Zagrebu na dužnosti. Njegova žena mi je rekla jednog dana da odlaze u ARGENTINU, A DA ĆE Albert BITI " TRGOVAČKI ATAŠE ""??? Vratili su se negdje početkom 1960 u Zagreb !!! Rekla mi je da Srbi i Hrvati u Argentini trguju međusobno i da sve hrvatske novine koje izlaze u Argantini su kontrolirane po jugoslavenskom konzulatu !!??

Na bazi toga ja mislim da je BAŠ TAJ BIO GLAVNI ORGANIZATOR I EXZEKUTOR! Kasnije sam ja odselio iz Zagreba i nisam imao prilike istražiti taj slučaj dublje. Tamo negdje 1992 ili 3 sam po povratku u Hrvatsku potražio po tel.imeniku tu obitelj i GOSPOĐU i javila se baš ona. Saznao sam da joj je muž umro. Tražio sam da se nađemo na kaki, htio sam je pitati o tom slučaju. Ona mi je odgovorila " Ja sam sada stara i ne želim više imati bilo kakve razgovore sa mojim starim znancima "!! Vjerojatno da je i ona po starosti također već umrla!! To ti dragi Otporašu znači da su najmanje dvije kontraobavještajne službe likvidirale Poglavnika, kada ga nisu mogle živa dopremiti u Jugoslaviju, onaj! Crnogorac je samo jugo-šala !!??

poZDrav!

(To je komentar inžinjera Ive Jolića. Ja ovdje neću zalaziti u neke analize događaja kako je došlo do atentata na Poglavnika. Samo ću reći to da tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, Jutarnji List, Zagreb 2010. također donose verzije da je tu bilo više upletenih služba, posebice zagrebačke Udbe Steve Krajičića i beogradske Udbe. Sve se je to radilo u velikoj tajsnosti tako da jedna službe ne zna za drugu. Mo. Otporaš.)

18-03-2016 16:39#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO MAKSA LUBURIĆA DANI JOLIĆU U TORONTO 21.XI.1955. (1)

"BORITE SE DA NAM NE OTRUJU USTAŠIJU", kaže Maks Luburić u ovom pismu.

(Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". U ovom pismu general piše o općim tadašnjim hrvatskim pitanjima i daje do znanja da je u Barceloni umro Poslanik NDH u Španjolskoj Glavni Poslanik Pascal Trullols. Španjolska je bila jedina zemlja na svijetu koja je održavala diplomatske odnose sa hrvatskim narodom preko hrvatskog poslanstva u Barceloni. U gore spomenutoj knjigi u mnogim pismima Maks je o tome pisao, ne toliko ba ističe ime Poslanika NDH Pascal Trullols-a koliko da upozna Hrvate o odvažnosti i plemenitosti Španjolske prema Hrvatima i njihovim opravdanim željama za Hrvatskom Državom. Unatoč međunarodnim pritiscima Frankova Španjolska (nema tog Hrvata, niti ga je bilo prije niti ga ima danas koji bi negativno trepnuo okom na ovu riječ :"Frankova Španjolska", ali bi mnogi trepnuli okom ako bi se reklo "Pavelićeva Hrvatska". Sve je to odraz neprijateljske promidžbe protiv Poglavnika a preko njega i hrvatskog naroda. Treba se uzeti u obzir da su svi državnici živjeli u odrazu njihaova vremena, pa tako i Franco i Pavelić) je zadržala Poslavstvo NDH skoro sve do Francove smrti 1975. godine. O tome je general Drinjanin opširno pisao u DRINAMA još za života Poslanika Pascal Trullols-a. Možda bi bilo potrebo za današnja hrvatska pokoljenja to obijaviti tako da to ne ostane u sijeni ZABORAVA. Otporaš.)

general DRINJANIN,

Stan, den 21.XI.1955.

Dragi Dane!

Oba Tvoja pisma u redu primih. Mogao bih Ti pisati svaki dan jedan roman i opet bi ostalo isto. Razni Talaje (Koliko mi je poznato u to vrijeme je živio u Torontu jedan Hrvat prezimenom Talaja koji je, navodno, stvarao nerede u toronskoj zajednici Hrvata, mo.) Markovići, Subašići i slična čeljad upropašćuju krvavu baštinu.

Prilažem ti ovaj okružni list sa molbom, da ga pročitaš i spališ. (Ovaj okružni list od 7.XI.1955. se nalazi u spomenutoj knjigi na stranici 73/77, mo. Otporaš.) Napisan je ali nije razaslat iz stanovitih obzira. tebi samo za osobnu informaciju. (To je taj okružni list kojeg je general poslao Dani Joliću, a na vrh tog pisma olovkom napisao: "Samo za Tebe - pročitaj i spali", mo.)

Trullols je umro! a umirao je odavno i nije bio ni za kakav posao. Tvoj brat je lud i nema ni govora da ice u Titovinu, jer ove vlasti nedaju na silu, a on nije pri svojoj. (Ovdje se radio o bratu Danijela Jolića, Nikoli, koji je u to vrijeme živio u Španjolskoj, obolio a u Hrvatskoj imao je ženu i mislim djecu, pa je htio, tako bolestan, se vratiti u "Titovinu". O tome bi najbolje mogao znati njegov nećak, poznati hrvatski rodoljub u hrvatskoj zajednici u Torontu Ivo Jolić, pa ako ovo slučajno pročita, neka dadne svoj komentar na ovu tome. Mo. Otporaš.) Pa što da se radi?

Skoro ću praviti ustašku obiteljsku sliku, tj. sve trope i to ću ti poslati.

Drago mi je da si me poslušao. Tvoje pismo od 10.X. dokaz je Tvoje političke pameti i stege. Pazi na sebe, jer radio fukara nije vrijedno! a i nama svima bi škodilo. Svi ovdje 100% jednako mislimo, i tako ćemo i nastaviti. Ako vi tamo to nemožete učiniti, a izgleda, da se nemože, a Ti sa bojnikom skupa, pa "prezkurac" mako kod nas kažu. Borite se, da nam ne otruju ustašiju, a drug će s vremenom doći. Pokušati sve, a s kim se ne može ama baš ništa, neka ide "u p.m" i kvit.

Kako sin? Što pišu od kuće? (Ovdje se radio o ainu Danijela Jolića Viktoru koji je tražio pap ire da dođe kod ova Dane u Toronto. O tome najbolje zna njegov brat Ivo jolić. Mo.) Bojnik je gurao, da se za Božić održi zabava u korist "Drine". Znam da ćeš u tom pravcu pomoći, ali se bojim, da će ono gadovi ometati.

Pozdravi svu braću, svu askeriju (u ovom slučaju riječ "askerija" znači vojsku, mo) sve borce, a Tebe coli odani Ti Tvoj, Za Poglavnika i Dom Spremni! general Drinjanin.

Nastavlja se.

22-03-2016 22:43#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

USKORO IZLAZI KNJIGA "DNEVNIK JEDNOG UNUKA"

Recenzije Ivice Mijatovića i Marka Franciškovića…

Čika Mile...knjiga je gotova, i spremna za tiskanje. Kako ste vi? je li zdravlje bolje? Ja se nadam da ste bolje svim srcem. Radujem se jako što će knjiga uskoro u tisak. Jako mi je drago što imam recenzije od priznatog intelektualca i pisca..

Pročitajte! i podijelite mogućim donatorima!

Iz mog uredničkog pera uskoro u tisku "DNEVNIK JEDNOG UNUKA" autora Ivana Dujmića iz Vinkovaca.

Na knjizi su radili:

Ivo Mijatović-Ico- urednik

Katarina Saračević mag. prim. obrazovanja

Ivan Saračević prof. povijesti i hrv. jezika

S. Raguž, samostalni umjetnik

Recenzent: Marko Francišković

Knjiga govori o promišljanju Hrvatskog domoljuba, osobnih stavova, iskustava...knjiga koja je pisana eseističko-publicističkim jezikom, te kao takova i uređena....

Kao urednik, o knjizi sam napisao slijedeće:

Knjiga „Dnevnik jednog unuka“ nastala je kao svojevrsni revolt autora na sustavno marginaliziranje Hrvata kao naroda, te sustavnog pokušaja uništenja svega što u svom predznaku nosi Hrvat.

Netko će reći kako je autor svojim tekstovima pristupio kao ekstremni nacionalista. Međutim, tekstovi u kojima autor na sebi svojstven način prezentira viđenje zatiranja svega što je hrvatsko nisu ništa više nacionalistički od bilo kojeg pripadnika drugog naroda koji sebe naziva domoljubom.

Autor ovih tekstova jeste domoljub, istinski veteran Domovinskog rata koji je na svojim „leđima“, osobnim iskustvima, iskusio svu nepravdu poslijeratnih zbivanja, tako da se izuzetno oštro i kritički osvrće na postupanja svih vlada, kako onih od nastanka samostalne države Hrvatske tako i onih koje su uslijedile iza njih bez obzira koji politički predznak nosile ili orijentaciju.

Ali što je nacionalizam?

Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Prema nazoru pristalica nacionalizma, za pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog odnosa lojalnosti.

Međutim pojam „nacionalizam“ se u jeziku koristi kao pozitivan ili negativan kontekst ili smisao.

Gledajući na pozitivan aspekt Ivanova nacionalizma može se osjetiti doista ona istinska, domoljubna crta kojom naglašava kako nitko pred zakonom ne bi trebao biti nedodirljiv makar se radilo o bivšim predsjednicima države Hrvatske ili predsjednicima njenih vlada, odnosno svih političara koji nisu činili ništa dobroga svome narodu već se na uštrb i pod krinkom domoljuba bogatili preko leđa malog, običnog čovjeka, ili vojnika koji je s puškom u ruci branio svetinju, svoju domovinu. Ovakvim viđenjem i prezentiranjem autor nije odstupio, odnosno pristupio ekstremizmu već je naprotiv sve ovo napisano bazirao na tezi kroz patriotizam kakav je općeprihvaćen u društvu još kroz 18 i 19 st. kada se jasno naglasilo da niti kraljevi ili carevi nisu nedodirljivi.

Neupućen čitatelj mogao bi reći kako se ovdje ne radi o pozitivnom nacionalizmu već negativnom ili tzv. šovinizmu samo zato što je autor ove knjige zakopao dublje u povijest svog naroda. Da, autor se osvrnuo i na pojam, te pojavu ustaštva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj kao nacionalnom pokretu.

Sustavnim istraživanjem, iznošenjem teza, autor ove knjige pokušava oprati ljagu s imena Hrvat.

Zanimljiva je činjenica da kada sam dobio ove materijale u rad, pristupio proučavanju istih te ocjenjujući kvalitetu tekstova, nekih dvadesetak dana iza toga Jakov Sedlar je predstavio svoj drugi film o Jasenovcu u srcu Izraela. Ono o čemu je u svojim tekstovima progovorio Ivan Dujmić, a ne znajući za to, na ekran je postavio Jakov Sedlar. Ako sam se tada i dvoumio oko Ivanovih tekstova, pojava filma je uklonila svaku sumnju, te potvrdila Ivanovu tezu da su se najveći zločini u Jasenovcu dogodili upravo završetkom 2. sv. rata i to u periodu od 1945.god. do 1951.god. i to u vrijeme Komunističke partije i partizana koji su tada za sve ono što se dogodilo okrivili Hrvate, dajući svima predznak Ustaše, te enormno povećavali broj stradalih u samom logoru prikazujući Hrvate genocidnim narodom.

O ovome istom, Ivan progovara o događajima tijekom i poslije Domovinskog rata.

Sama vrijednost Ivanovih tekstova je u tome što su pisani esejističko-publicistički skoro kronološki, te on ne pretendira na davanje svih odgovora, već on postavlja niz pitanja i niz mogućnosti s nakanom da stvori svog idealnog čitatelja. Pišući iz osobnog iskustva, autor na trenutke prelazi iz jedne teme u drugu ali nas kroz tekstove jasno vodi stavljajući nam do znanja kako je sve o čemu piše isprepleteno, a opet tako usko povezano jedno s drugim. Pogotovo kada iznosi teorije o zbivanjima pred Domovinski rat , te tijekom i poslije is toga.

Može se reći da je ova knjiga zamišljena kao prikaz niza pitanja o kojima do skoro nitko nije raspravljao ili ako je i raspravljao vješto ih je gurao pod tepih sve pod krinkom domoljublja ili dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, ova knjiga ostavlja mogućnost istraživanja bilo povjesničara, bilo državnih institucija koje se bave tim radnjama.

Stoga, kada pročitate knjigu, vratite se na ovaj predgovor i ovo pitanje koje ću postaviti ovdje:

Ima li Hrvat pravo na svoj nacionalizam, ako se zna da je cit; "Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti.“ - Ivo Korsky.

UREDNIK

Ivo Mijatović – Ico, Gradište..

Recenziju za knjigu napisao je Marko Francišković te ju donosim u cijelosti...…..

O KNJIZI SU REKLI…MARKO FRANCIŠKOVIĆ

Već sam naslov Dujmićeve knjige ''Dnevnik jednog unuka'' ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan. Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom. Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina. U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e, konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se još uvijek i sve tiše šapuće, detektira pipke kriminalne hobotnice na svim razinama - od sabora, preko vlade, sudstva, bankarstva, tzv. liječničke struke, medija... Na koncu zaključuje ispravno:

- Ne, nemamo Hrvatsku. Može se jasno osjetiti njegovo neslaganje, bijes i tuga što je tome tako, naročito kada mora priznati da su Hrvati to i zaslužili jer se mire sa situacijom, prateći tv. programe. Svjestan je on raznih načina specijalnog ratovanja, kojima je cilj stvaranje armije nezainteresiranih i mirnih poslušnika. Svjestan je i masonskih ekspozitura te o njima ne govori kao o apstraktnoj pojavi koja se dešava tamo negdje daleko nego ih smješta u naš sokak, u našu neposrednu blizinu. Cijela je knjiga poziv na buđenje, na djelovanje iz vizure branitelja koji je to nastavio biti i nakon što je oružje utihnulo. Jednom branitelj, uvijek branitelj.

Naročito cijenim njegovu hrabrost u smislu da ne govori samo o vanjskim stvarima, to može svatko, nego govori i o vlastitoj privatnosti, borbi sa okolinom, posljedicama PTSP-a, krahu obitelji, nadanjima, izdajama, očekivanjima i snovima. I upravo kroz tu vrijednost ove knjige, čitatelj, na osnovu njegove priče, koja je neušminkana, gola i iskrena, može doživjeti svu golgotu braniteljske populacije općenito. Upravo iz tog razloga treba upozoriti da, zbog u knjizi prisutne naglašene istinitosti u dijagnozi današnje Hrvatske, čitatelj ne ostane pod tim mračnim dojmom misleći da nema izlaza, da nema svjetla koje će odagnati tamu. Istina je takva kakva je, treba se s njim moći suočiti i prihvatiti je, ali to je samo prvi korak, to je početak puta. Nakon toga slijedi nastavak, slijedi daljnje kretanje koje bi trebalo biti sukladno sa primljenom spoznajom. Knjiga ''Dnevnik jednog unuka'' je upravo to, taj početak, to suočavanje se teškom istinom, a čitatelj treba dalje nastaviti.

Naravno, da bi se tako moglo, da se ne bi ostalo u mraku, ušlo u neke depresije ili prihvatilo defetizam, neophodna je vjera u Jednoga Boga i sve treba biti tome podređeno pa tako i Domovina. Jer, niti Hrvatska niti Hrvatstvo nisu sami sebi smisao i nisu ono što je konačno nego može biti dobro i pravo samo ako su u funkciji Oca na nebesima, ako su usuglašeni sa Njegovim zakonima. Sve drugo, svaka druga postavka ovih prioriteta prijeti da se pretvori u idolopoklonstvo, a to je štetno i na taj način ne može se protiv ovog zla i njegovih slugu koji su doveli do ovog stanja opisanog u Dujmićevoj knjizi. Uostalom, izreka ''Bog i Hrvati'' točno tako i postavlja stvari. Bog je na prvom mjestu, a onda iza toga dolazi narod i svaki pojedinac u tom narodu kao čovjek napravljen na sliku Stvoriteljevu.

Također, u ovom današnjem trenutku potpune obezglavljenosti naroda, vladavine izdajnika i tuđinskih slugu, usprkos svega ne treba upasti u to pripremljeno crnilo i tamu nego se samim svojim primjerom, stavom, govorom postaviti kao svjetlo u toj tami. Ne treba naricati i zapomagati nego baš u inat svemu ovome zlu i mraku zapjevati pjesmu u slavu Gospodara i Njegovog svjetla. Prisjetimo se epizode iz rata kad je mala skupina branitelja na Srđu iznad Dubrovnika, kad su bili potpuno nadjačani od strane neprijateljske vojske, većina ranjeni, mnogi izginuli te je realno sve izgledalo kao da im nema spasa, da je sve izgubljeno. Ali ipak, i u tom najtežem trenutku, kad su se povukli u podrumske prostorije tvrđave na Srđu i kad je neprijatelj bio gore na tvrđavi i bacao bombe niz stepenice prema njima, oni malobrojni koji su preživjeli zapjevali su pjesmu ''Zovi, samo zovi''. Pjesma se čula gore na vrhu, na terasama tvrđave koju su zauzeli agresori te su poslije ti isti pripadnici agresorskih postrojbi svjedočili kako ih je ta pjesma uzdrmala i zadržala tako da su se nakon artiljerijske paljbe po njima iz par minobacača kojima su branitelji Dubrovnika raspolagali povukli i praktički izgubili dobivenu bitku.

Neka nam to svima bude pouka i primjer, da se ne zaboravi, da se na to još i nadogradi, jer situacija je danas još teža nego te sad već pomalo daleke 91', ali tim više traži se glasnija i odlučnija pjesma koja će nas odvesti u pobjedu.

Marko Francišković

--

http://hrvatskoobrambenostivo.com/

23-03-2016 22:18#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PROGLAS HRVATSKOM NARODU

"OBRANA", br. 41-42., 1966.

(Tito je zakazao sjednicu svih članova CK SKJ na Brijune za 30 lipnja 1966. godine u Hotelu "Istra". Iako je Ranković prisluškivao sve i svakoga, pa i samog Tita, nije nikako mogao dokučiti i shvatiti da se je i on prisluškivao. Tako je na toj Brijunskoj sjednici bio zatečen, iznenađen i lišen svih državničkih dužnosti jugoslavenskog monstruoznog režima i krvolok hrvatskog naroda Aleksandar Leka Ranković 1 srpnja 1966. godine. je bio smjenjen i odbačen kao žvakaća guma. O tome dan kasnije, tj. 2. srpnja 1966. godine Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin donosi u glavnom glasilu HNO "OBRANI" br. 41-42., na prvoj stranici Proglas Hrvatskom Narodu. Moglo bi se reći da je baš upravo zbog tog proglasa dr. Franjo Tuđman bio proganjan, zatvaran, osuđivan i pao u nemilost kod svojih bivših suboraca i članova KPJ. Kasnije je on to javno priznao i piscu ovih redaka da je pohlepno čitao tisak DRINAPRESS-a, što znači Maksa Luburića, iako ga imenom nije spomenuo.Otporaš.)

[/COLOR][/I]

P R O G L A S  H R V A T S K O M  N A R O D U

Posljednji dogadjaji koji su uzdrmali unutrašnju strukturu umjetne i monstruozne tvorevine Jugoslavije, padom u nemilost poznatog krvnika Aleksandra rankovića i zapovjednika zloglasne UDBE, Svetoslava Stefanovića kao i destitucija Vjećeslava Holjevca zbog podržke koju je pružao mladoj i elitnoj supini naprednih hrvatskih komunista okupljenih oko časopisa "PRAXIS", znaci su sigurnog raspadanja nasilnog režima koji, protiv volje naroda, gospodari Hrvatskom. (Sama generalova riječ "…zbog podržke koju je pružao mladoj i elitnoj supini naprednih hrvatskih komunista okupljenih oko časopisa "PRAXIS"…", uvjerila je dra. Tuđmana i druge hrvatske državotvorne komuniste da Maks Luburić nije protiv njih niti njihovih političkih i ideoloških uvjerenja, i pružio im širom otvorena vrata zajedničke hrvatske suradnje ustaških i hrvatsko/partizanskih sinova za ponovnu uspostavu hrvatske Države, što se je i ostvarilo u Domovinskom ratu. Mo. Otporaš.)

Neuspjeh nedavno provedene privredne reforme i stalni uzrast cijena životnih artikala, dokaz su više, da je vladajuća beogradska klika, predvodjena po hrvatskom izrodu Josipu Brozu Titi (ukoliko je zaista Hrvat kako tvrdi), nakon dvadeset godina uzurpiranja vlasti dovela je na rub propasti sve nacionalne component, koje, poput hrvatskog naroda, protiv svoje volje sastavljaju nakaznu, umjetnu i neprirodnu tvorevinu Jugoslaviju.

Zločini koja je ova razbojnička klika izvršila nad stotinama tisuća Hrvata kao i nad tisućama Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i pripadnicima ostalih narodnih manjina koji živu ili su prebivali na području Jugoslavije, ne poznaju premca u modernoj historiji čovječanstva. Rijeke nevine prolivene krvi potekle se uzduž naše domovine Hrvatske (a šta bi general Drinjanin rekao da je on tada znao za sve ove masovne grobnice za koje se danas zna a prije pola stoljeća se za iste nije znalo, mo.) nakon konačnog ustoličenja Tita i njegovih satrapa na vlasti.

Mlade hrvatske generacije, odgojene i rodjene pod komunističkim režimom odbijaju i odbacile su isti, vodjene idealima slobode i humanizma. Hrvatski komunisti, koji su prihvatili postulate marksističke ideologije iz ideala, svakodnevno sve to više uvidjaju da su slijepo oružje u rukama veliko-srpskih imperialista, ugnjetavača ne samo Hrvatske, već i ostalih naroda koji sačinjavanju Jugoslaviju.

Tisuće hrvatskih radnika prisiljeni su tražiti koru kruha za sebe i svoje obitelji u stranome svijetu dok se na njihovim ognjištima šepire novo doseljeni nehrvatski elementi. Prioritet koji se daje izgradnji i podizanju Srbije na uštrb Hrvatske i Slovenije i ostalih komponenata Jugoslavije, uzrok je da su se podigli glasovi prosvjeda i u samoj komunističkoj štampi spomenutih. (Ako netko misli da general Luburić nije znao dobro hrvatski jezik, vara se. On je namjerno, tu i tamo, ubacivao tadašnje riječi "srpsko/hrvatskog jezika, koji je, hoćeš/nećeš, tada bio službeni jezik Jugoslavije, kako ga nebi mladi hrvatski naraštaj, odgajan i Titinim školama, napao da govri i piše "ustaškim rječnikom". Mo. Otporaš.)

Masovno ilegalno napuštanje Jugoslavije, unatoč opasnosti nasilnog vraćanja po zemljama u kojima izbjeglice nastoje dobiti utočište svjedoče, da, unatoč režimske propaganda, beogradski vlastodršci nijesu drug do li nasilni ugnjetavači naroda. Hrvatski studenti, nedavno sudden diljem Hrvatske zbog svojeg rodoljublja i privrženosti narodu kojem pripadaju, podigli su prve stjegove "HRVATSKE NARODNO OSLOBODILAČKE BORBE".

Hrvatski radnici i seljaci u svom pasivnom odporu vlastodržcima, prihvatili su stjegove u zajednici sa činovnicima, intelektualcima i radnim kolektivima kojima se pridružuju i hrvatski komunisti kojima je preča sreća i budućnost vlastite Domovine od lažnih sirenskih poziva na nepostojeće "bratstvo i jedinstvo" iz Beograda.

HRVATSKI NARODNI ODPOR u ovim odlučnim časovima kroz koje prolazi naša Domovina, obraća se svim Hrvatima bez obzira na njihovu profesiju, vjersko ili stranačko uvjerenje, pozivajući ih na zbijanje red ova i zajednički slog u zbacivanju tudjinskog, nametnutog nam režima.

HRVATSKI NARODNI ODPOR priznaje svakom Hrvatu i Hrvatici pravo ispovjedanja bilo kojeg političkog postulate u jednoč oslobodjenoj Domovini Hrvatskoj i zbog toga računa sa aktivnom kolaboracijom hrvatskih komunista. (današnjih hrvatskih antifašista, mo.) Visoki standard života, vjerska i politička sloboda, sloboda mišljenja i neutralnost Hrvatske u sukobima svjetskih blokova, (Tako je i Poglavnik mislio i na osnovu tog ispravnog mišljenja dao je ime "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA", što bi uistinu ona i bila da su joj to hrvatski neprijatelji dozvolili, i da ju nisu odmah, s oružjem u ruci napalm, a mi Hrvati, vojnici i civili, bili smo prisiljeni se braniti i rukama i nogama od tog nametnutog hrvatskog neprijatelja, mo. Otporaš.) premise su sa kojima se povodi HRVATSKI NARODNI ODPOR, tumačeći želju većine Hrvatskog Naroda.

Industrijski kombineti kao i fabrička postrojenja treba da uistinu budu vlasništvo hrvatskih radnika, stvaranjem dioničkih poduzeća i davanjem dionica radnicima istih. Hrvatska zemlja mora biti vlasništvo onih, koji ju obradjuju i hrvatskom seljaku potrebno je pružiti svu pomoć kako bi ovaj mogao održati na visini ovu važnu granu privrede.

Hrvatski Narod sa simpatijama promatra nastojanja ostalih naroda koji sačinjavaju Jugoslaviju da dodju do svoje slobode.

HRVATSKI NARODNI ODPOR pruža prijateljsku ruku suradnje Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i ostalim narodnim manjinama sa kojima nikada, niti u svojoj prošlosti a niti u sadašnjosti, nije imao sukoba.

HRVATSKI NARODNI ODPOR OVIM PUTEM SVEČANO IZJAVLJUJE DA NEMA NIŠTA PROTIV SRPSKOG NARODA koji se, poput Hrvatskog nalazi okovan lancima internacionalnih komunista, želeći mu svaku sreću u njegovoj vlastitoj Državi nakon raspada umjetne tvorevine Jugoslavije. (Za Maksa Luburića nije bilo dvojbe za rasped jugoslavije. Samo se je radilo o vremenu, mo.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR protivi se bilo kakvoj vrsti ideološkog, klasnog ili vjerskog progona na teretriji buduće HRVATSKE DRŽAVE. Hrvatski Narodni Odpor vjerno tumačeći želju hrvatskih masa, imade za jedan od glavnih ciljeva osigurati svakom stanovniku Hrvatske, bio ovaj Hrvat ili ne, slobodu, rad i pravo glass.

HRVATSKA od Istre do Drine će obuhvatiti cijelo naše povijesno i etničko područje. Bosna i Hercegovina i Sandžak su pokrajine Hrvatske, i kao takove moraju pripadati Hrvatskoj. O mogućnostima njihova federativno-autonomnog odnosa sa ostalim djelovima Hrvatske, odlučiti će njihovo stanovništvo, slobodnim glasanjem.

HRVATSKI SABOR treba da bude vrhovno tijelo Hrvatske Države u kojemu će onda političke stranke, uključujući hrvatsku komunističku stranku, imati svoju riječ.

Hrvatski Narode!

Koraci pred kojima se nalazi naša Domovina odlučni su ne samo za našu, već i za buduće generacije. Nalazimo se na pragu slob ode i potrebno je samo učiniti kodak više da se do née dodje.

Hrvatski Oficiri, podoficiri i vojnici, hrvatski mornari i avijatičari, hrvatski milicioneri! Vi koji danas silom prilika služite tudjincu i porobljavaču svog vlastitog naroda, upravite cijevi svog oružja protiv zajedničkog nam neprijatelja.

Hrvatski Radnici!

Sabotirajte proizvodnju, kvarite industrijske strojeve!

Hrvatski Komunisti!

Vi koji ste znali davati živote za političke ideale budite spremni položiti iste za slobodu Hrvatske.

Živjela HRVATSKA!

ZA HRVATSKI NARODNI ODPOR:

General Drinjanin, Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora.

Enver Mehmedagić, Pročelnik u Glavnom Stanu.

2. srpnja 1966.

Prepisao iz novine OBRANA 23 ožujka 2016. godine, Mile Boban, Otporaš.

24-03-2016 04:42#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ŽIVOT I RAD MAKSA LUBURIĆA, by Otporaš u nastavcima.

Izvor: Uzdanica forums free.

(Prenosim samo komentare raznih komentatora koji se odnose na osobu maksa Luburića, jer je opis u nastavcima bio o životu i radu maksa Luburića. Kako se može vidjeti i po datumina da je to bilo prije šest godina i dva mjeseca. Mo.)

Nastavlja se. Otporaš.

Objavljeno: 23.01.2010. u 12:19h

Delivuk 23.01.2010 13:45 h

Otporaš. Ja ne znan šta na sve to reći. Da je moj dida živ pita bi ja njega. Kada je on meni priča svoje priče o ratu kod nas kada je brat iša na brata, bez da je jedan drugome bija fašista, komunista ili nacista. Oni nisu ni znali šta je to, jer su ispali iz iste p…. materine, a mater jim nija bila niti jedno niti drugo niti treće. Njezin čovik još manje, jer nije zna nizašto osim svoje Rvacke, vinograda, maslina i onog kamenjara po kojem je oda i sa velikom lulom škiju pušija. Kada ga je rvacka vojska pozvala da ide braniti svoju zemlju Rvacku, on je otiša i bija u Domobranima. Sada ja pitan moga pajdu matrixdc (Damir Car iz Rijeke. Otac mu je bio u partizanima. Tako je on meni pisao na moj osobni sandučić a da nije ni znao da sam ja taj s korisničkim imenom Delivuk iz Marije Jurić Zagorke romana "Republikanci". Mo. Otporaš,) da on meni lipo objasni ko se je za koga borija, ko je bija fašista, koje bija antifašista, ko se je borija za rvacku države a ko se je borija protiv rvacke države i koja je razlika izmedju njija. Vi školovani sve znate i nas koji samo čitamo što vi pišete, zbunjivate nas. Ja oću virovati ono što je rvacko a sve ostalo zaveziti mačku za rep pa neka vuče di god on oće, u fasištičku Italiju, u nacističku Njemacku ili u kmounističku Jugoslaviju, to me se ne tiče, samo neka pusti moju Rvacku na miru i neka meni moj pajdo matrixdc lipo kaže ko je ko a ko je niko.

Otporaš 23.01.2010 16:39 h

Delivuk. Želio bih znati šta vas toliko muči? Za sigurno vi ste jedan jako dobar čovjek i usto još bilji hrvatski rodoljub. Samo vi plivate izmedju istine i neistine. Vaš djed vam je, po vašim pričama, mnoge stvari pričao, ali ih vi niste dobro shvatili niti razumijeli. Sada se držite kolege - kako ga vi zovete "pajde" - matrixdc (Damir Car iz Rijeke, mo.) da vam neke stvari objasni.

Matrixdc (Damir Car iz Rijeke, mo.) vama ništa istinito neće objasniti, nego će vas svojim jugoslavenskim smicalicama i komunističkim žargonima još više zbuniti. To je matrixdc!, i nemojte se tome čuditi. Ja njega vrlo dobro poznajem i njegove stavove što se tiče hrvatsko/državotvorne ideje. On će vam lupati po svojem običaju i načinu a da vam neće niti na jedno pitanje iskreno i otvoreno odgovoriti. Govorit će vam o nekom fašizmu/antifašizmu samo da nešto rekne, a u stvari neće vam ništa reći, jer on ne poznaje definicije niti fašizama niti antifašizma, a još manje njihove doctrine.

Kolega delivuk, ja ću vama reći što vi želite znati. Titini partizani su se u ime antifašizma borili protiv vaše, moje i naše Hrvatske Države, dok Ustaše i hrvatska vojska se je borila za Hrvatsku Državu, za onu istu Hrvatsku Državu za koju su se borili vaša dva strica i vaš died. Eto, Delivuk, sada ćemo vidjeti šta će vam "vaš pajdo" matrixdc odgovoriti. Pozdrav, Otporaš.

matrixdc 24.01.2010 11:28 h

Delivuk. Toliko o koljaču Max-u, doduše i križ fašističke njemačke mu visi oko vrata a pozerska slika s pisanjem je samo za javnost ondašnje fašističke NDH. Crna kožna jakna jasno govori da mu ni Gestapo nije bio stran. Za sada smo jedina zemlja koja tolerira rasnu i vjersku mržnju koju šire ovi i ovakvi.

Otporaš 24.01.2010 12:54 h

Delivuk. Prvo, (1) rekao sam ja vama da vam vaš "pajdo" matrixdc neće niti na jedno vaše pitanje odgovoriti. On za "križ" kaže da je fašistički iako ovaj postoji preko dvije tisuće godina. Prelistajte hrvatsku vojničku povijest iz prošlosti i vidjet ćete da su hrvatski ratnici na svojim štitovima i mačevima imali znak " križa "kao njihovo vojničko obilježje, s jedne strane, a sa druge strane da svojem protivniku ili protivnicima kaže, pokaže i dokaže da su Hrvati katolici i kršćani koji vjeruju u Boga i u križ.

Drugo (2) za Maksa Luburića kaže napamet da je koljač, a na ovim stranicama portala u prošlosti matrixdc se je hvalio kako je njegov otac ubijao, dakle klao, fašiste. Sada se postavlja matrixdc-u jedno ozbiljno pitanje: Koliko je Talijana kao fašista njegov otac ubio/zaklao kao partizan, kao borac NOB i NOV, a koliko je pobio i zaklao Hrvata??? Delivuk, ni na ovo pitanje matrixdc neće odgovoriti jer ne zna, iako mu je to otac pred njim toliko puta pričao, ispričao

i govorio. Ali on na pamet "zna" (po jugoslavenski) koliko ih je pobio/zakla Maks Luburić.

Delivuk 24.01.2010 14:22 h

Otporaš. Ne znan koliko ti je godina ali po pisanju izgleda da nisi mlad. Ti goniš svoje i neka. Ja san navika na to. Za sinijon i u kući di san živija i odresta bile su take priče izmedju moji stričeva, ćaće i dida. Ni jedan nikada nije tija popustiti. Svaki gonija svoje ko i ti. Ti meni gori govoriš da mene nešto muči. Pa jest. Mučimo da partizni uvik svoje gone i pričaju, borci i prvoborci se uvik fale kako su uvik jurišali i kako su se dobro borili, kako su fašiste i okupatore nagonili i ubijali, kako je njijova socijalistička revolucija bila dobra. Ustaše to pričaju za sebe, kako su oni bili jedini i branili našu Rvacku, kako je Ustaška revolucija donila slobodu rvackome narodu, a svi drugi da su se borili protiva naše Rvacke. To je prešlo sve granice zdravog razuma. Ja poručujem i jednima i drugima da sračunaju koliko su njijove revolucije koštale tako da jim mi mladji to isplatimo u TOTALU tako da oni jedan put za vike vikova zavežu, a nas mladje neka puste na miru da moremo mirno ići našim putem k našoj srići.

matrixdc 24.01.2010 16:27 h

Vidiš Delivuk, zbog budalaština kojima ovi neofašisti mentalno povraćaju, šljam i bjeda ljudskog roda, dotle mi ostali razmišljamo i borimo se za budućnost u kojoj ovi i njihovi puleni pljačkaju, niti ne razmišljamo o njihovim neofašistićkim budalaštinam. Potpuno se slažem s tvojim razmišljanjima i mislim da ovome što sebe naziva Pragoljubom treba otpisati.

Otporaš 25.01.2010 02:01 h

Delivuk. Vidite, prijatelju Delivuk. Ja sam vam rekao da vaš "pajdo" matrixdc vam nikada neće odgovoriti ni na jedno pitanje. On samo kleveće, po partizanski i po jugoslavenski. On se ISTINE stidi i boji. Zato se on zove matrix, umišljena uloga iz filma...

Sa vašim člankom se i sa vašim mišljenjem se i ja slažem, kao i matrixdc. Samo se on sa mnom ne slaže polemizirati, jer mu ja odbrusim sa dokumentima, sa činjenicam, sa ISTINOM i uprem prstom gdje je istina a gdje nije.

Prijatelju Delivuk, ako vi hoćete možete mi postaviti pitanje ili pitanja kakva god vi hoćete, ja ću vam na ista nastojati odgovoriti do vaše potpune zadovolještine. Samo ista pitanja pošaljite i vašem "pajdi" matrixdc tako da se uvjerite da vam on neće odgovoriti. Ne da on ne bi htio vama odgovoriti, daleko od toga. On jednostavno ne zna šta bi i kako bi vam odgovorio. On ne odgovora jer se boji, pa lupeta s brda dola, tako da ispadne kao neka "noćna delija".

matrixdc 25.01.2010 08:32 h

Eto, popraviti ću ti posjet na ovom članku koji je na nivou ulice, no što je tu je. Argumenti koje ti spominješ su tekstovi iz fašističke emigracije i neka "vaša istina" kako se volite hvaliti. Dakle, na takve objede ne treba reagirati jer su same za sebe bezpredmetne. Nema se smisla boriti se argumentima s tobom niti me interesira takvo što. Bolje bi ti bilo da objavljuješ članke o korupciji i pljački u ovoj napaćenoj zemlji umjesto da žuboriš o partizanima i ustašama. To sam ja prepustio povijesti a ne nečijim prosudbama a najmanje tebi koji o tome imaš sasvim subjektivni pogled. Tvoja majorizacija i uporna tvrdnja o argumentima s kojima raspolažeš govori samo o tebi ali ne i o onom što želiš dokazati. Sizifov posao kojega si se latio, ispadaš smiješan sebi i drugima. Sa ovime zatvaram diskusiju o temama koje nikoga ne interesiraju osim vas 4-5 dežurnih skribomana i koje zabludjele ovčice.

Otporaš 25.01.2010 11:21 h

Kolega matrixdc. Shvaćam tvoju frustraciju. Sam si se u nju ubacio. Ja pratim pisanje i Delivuka i Domoljuba i tvoje. Prvi želi nešto znati pa na svoj način kaže šta ga "muči". Drugi zalazi u prošlost i povijest i iznosi činjenice potkrijepljene dokazima, što tebe uveliko smata. Mnoge stvari su se dešavale na našim područjima da mi nismo ni znali niti u tome kumovali. Ali za sigurno smo žrtva tih mržnja. Zato za tebe donosim nešto da ti ublažim živce i da vidiš kako se laži mogu iznositi bez ikakove odgovornosti. Da, u Jasenovcu je stradalo sve zajedno oko 2000 ljudi, ali Ivo Goldštien je ipak židov, tako da nas nimalo ne iznenađuje njegovo obmanjivanje javnosti, jer ipak je laž i varanje ljudi u židovskom mentalitetu. Postoje točni podaci iz NDH o broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje:

U radno-popravnom logoru Jasenovac je pobijeno svega 56 neprijatelja hrvatske države, koji su s pravom ubijeni jer su bili kriminalci, te 48 pripadnika Ustaške Obrane, i to zbog zlostavljanja logoraša. Također, logoraši su pobili 26 pratećih stražara Ustaške Obrane, i čak nisu bili kažnjeni zbog toga jer se stražari nisu pridržavali uputstava. Oko 1500 ljudi je umrlo od neke nepoznate bolesti koja je harala logorom. Oko 600 logoraša i 120 Ustaša je poginulo tijekom britanskog bombardiranja logora, a piloti su bili pripadnici jugoslavenskog kraljevskog zrakoplovstva iz Egipta, koji su 1944. nakon amnestije za četnike prešli u partizane. Također valja napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara kraj sebe, a neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim zatočenicima bio je priznat status "RATNOG ZAROBLJENIKA", što je vlada NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili na to.

Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima. Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti, koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način. Valja napomenuti da su istraživanja o stradanjima u Jasenovcu prekinuta jer su na žrtvama nađene domobranske uniforme, čizme i odličja. Mi zahtijevamo da napokon ponovno počnu iskopavanja u Jasenovcu, kako bi se možda neke od ondje pobijenih Ustaša, domobrana ili hrvatskih civila moglo identificirati, te kako bi ih njihovi najmiliji mogli dostojanstveno pokopati, umjesto da leže u jednoj od preko tisuću masovnih grobnica koje su napunili partizanski "osloboditelji".

DOSTA nam je komunističkih, židovskih, jugoslavenskih i srpskih laži, neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu. Otporaš.

j.perkovic 25.01.2010 11:40 h

Gospodine Otporaš. Takvim kao šta je ( matrixdc ) ne iplatise njemu objašnjavat o ISTINI jer on nezna drugu istinu nego onu koju je naučio od Partizana i komunista a ta istina bila je uvijek velika LAŽ. Također isto važi i za (Delivuka) pušedu zajedno u istu rupu i nepodnose istinu.

Delivuk 25.01.2010 13:56 h

j.perković. Mislija san da si malo bolji čovik. Moja dva strica su se borili u partizanima za ovu našu zemlju Rvacku. Moja dva strica su se borili u HOS za ovu našu zemlju Rvacku. Moj ćaća je bio u Domobranima a dida je bija Domobranski Tabornik našeg sela. Ja tražin ono što mnogi oće znati a to je koji je bija na pravoj strani a koji na krivoj. Pajdo matrixdc mi lipo kaže i ja njega volin čitati. Ja volin čitati što i ti pišeš, jer iznosiš ono što drugi ne znaju. To je dobro tako da se čuje i druga strana zvona. Što Otporaš donosi za mene je duboka povjest, koja kada je čitan odman se znojim.

Delivuk 25.01.2010 13:59 h

matrixdc. Ti si me sada rastužija. Kažeš da nećeš više pisati. Ja san to razumija ovako da ti meni i drugima ne želiš iznositi tvoje mišljenje, koje je ipak naše rvacko mišljenje. Nemoj se plašit. Poznato je da oni koji se plaše bilo čega, brzo odustaju od svega i svoga mišljenja. Tako je meni moj dida govorija.

j.perkovic 25.01.2010 15:51 h

Gospodine Delivuk. Vi govorite da su se vaši stričevi borili za Hrvatsku, a ko se onda borio za Jugoslaviju i komunizam ako nisu Partizani.

Delivuk 25.01.2010 22:14 h

j.perković. Jest, moja dva strica su bili u partizanima, dva u Ustašama a moj otac u Domobranima. Moj dida je uvik vika na svoja dva sina koji su bili u partizanima da su nosili na glavi srpsku šajkaču sa petokrakom i tako se sa Srbima borili za Jugoslaviju. Oni su se uvik branili da su se borili za socijalizam i protiv fašista i okupatora. Dida bi na njiha vika i psova da on nije nikakav fašista ni okupator ko ni njegova braća koja su se borila za Rvacku. To van je tako dico moja. To su činjenice koje su za požaliti ali se ne mogu zanikati. Ja ko dite i mališan kako su me ukućani zvali, nisan zna ništa nego slušati. Kada bi u kući nastala svadja oko ko je di bija za vrime rata, ja bi samo otiša iz kuće u pojetu na sino ili slamu, izvlaija bi se i samo plaka i mislija i mislija.

Tek 1972 godine kada su neki iz Australije došli se boriti za našu Rvacku, i pošto je to bilo u našem kraju kroz koji su prolazili, tek tada san nešto sazna od dida i ćaće da naši dolaze. Ali to se brzo završilo i ušutilo. O tomu više niko ne govori, a ja bi volija nešto više o tome znati, jer kako moj dida kaže, moj sinko mi smo svi naši samo neki su dobri a neki nisu. To je što mene boli i što mi ti i matrixdc morete razjasniti.

j.perkovic 26.01.2010 09:23 h

Gospodine Delivuk. Vaš dida je bio pametan Čovijek i treba mu se zahvaliti jer je bio kako vi pišete pravi Hrvat i nije hteo da njegovi Sinovi nose Srpsku šajkaču.

Gospodine Delivuk šta se tiče Emigranata iz Australije koji su došli u Hrvatsku to su bili veliki Rodoljubi i kojima su Partizani poubijali Očeve ili kako vi kažete stričeva i imali su toliku HRABRIST da dođu u Komunistički Raj i ako su znali da će izgubiti Živote, koje su izgubili zato što je TITO naredio da se svi poubijaju, bio je Sud ali je bila unaprijed stvorena presuda od Druga TITE jeli to bilo Demokratcki.

Delivuk 26.01.2010 13:51 h

j.perković. Vala ti što tako misliš o mome didu. On je zbilja bija dobar čovik. Bija je 2 metra i 2 centimietra visok. Kada se idje u crkvu cestom od sela pa do crkve, ljudi su govorili za moga dida: lako je Gabrića pripoznati kada je za glavu veći od drugi. Ljudi su ga respektirali i nisu se sa njim šalili. Zato su i njegova dica ga se bojala. Viruj mi da je jednog puta kad smo u vinogradu radili, oba sina koji su bili u partizanima zgrabija za prsa, jer su oni pivali pisme o Titu i Staljinu, i stresa ji tako da jim je zabranija pred njegovin ušima pivati takve pisme. Oni su se protivili i pitali zašto da ne pivamo te pisme. Dida jim je rekao zato što je pola žena ostale udovice i pola dice u našem selu su siročad i brez ćaće, jer su jim Tito i Staljin pobili očeve. Eto za to nikad više da niste pred menom to zapivali.

Za one iz Australije ti vala što si mi reka. Mene to vele zanima a o tome malo znan. Neki dan mi je neko reka da je neko o tome pisa ovdeka ali je to ne mogu naći. Lipo te pozdravljan.

j.perkovic 26.01.2010 15:18 h

Gospodine Delivuk uvijek je lijepo se informirat prije nego Čovijek nešto priča šta nije istina. Svaki pametan Čovijek uči dak je živ i niko još nije umra da sve znade. Tako će biti i sa nama POZDRAV.

Otporaš 26.01.2010 20:12 h

matrixdc. Ja sam se latio posla da iznesem ono što ja znam o našoj zajedničkoj stvari. Ja ne iznosim ništa što se nije dogodlio. E, baš o tome što se je dogodilo, ja iznosim i s užitkom mogu konstatirati da ste vi i mnogi drugi nešto doznali od mene što niste znali a što sam ja Šizifovski iznosio na ovim stranicama. Takodjer mogu izjaviti, dragi kolega matrixdc, da ja od vas nisam ama baš ništa doznao na ovim stranicama što bi bilo zanimljivo kopirati i za povijet - našu

hrvatsku povijest - iskoristiti. Ali, naprotiv, sam pročitatao mnoge žučljive uvrede i izazovne riječi.

Delivuk 27.01.2010 01:25 h

Otpotaš. Neznan zašto tako napadaš čovika, ni kriva ni dužna. Čovik je samo reka svoje mišljenje. On na to ima pravo i sa Božije i sa državne

strane. On se meni dopada ko čovik koji zna što piše. Ako se tebi ne dopada, nemoj ga molinte napadati. On je naš Rvat ko i ti i ja.

j.perkovic 27.01.2010 02:03 h

Delivuk. Svaki ima svoje mišljenje ali mora da bude istina i nesme se nikoga vrijeđati a to je matrixdc više puta na portalu napravio što od drugi nisam nikada pročitao.

DOMOLJUB 27.01.2010 13:02 h

j.perković. To je istina što si rekao da on uvijek druge vrijedja i da na postavljena pitanja nikada ne odgovara.

PUT  I  CILJ - (NEKOLIKO MISLI ZA DESETI TRAVNJA 1968.)

piše General DRINJANIN

"OBRANA" br.85-86, DSETI TRAVNJA 1968., početna strana.

(Mnogi Hrvati i veliki dio hrvatskog općinstva je upoznat sa povijestnim govorom Maksa Luburića Hrvatima za proslavu DESETOG TRAVNJA 1968. godine; ali za sigurno nisu upoznati kako je i zašto došlo do tog skoro jedan sat na vrpci snimljen povijestni govor "ŠTO JE ZNAČIO DESETI TRAVNJA" za hrvatski narod. Ovaj člank daje malo svijetla kako je i zašto došlo do tog govora u isto vrijeme dok je general ovoj članak pisao. Otporaš.)

Poznati njemački vojni teoretičar i pisac Karl von KLAUSEVITZ postavio je jedno strateško načelo prihvaćeno po svim nacijama i školama: "NE SMIJE SE DATI PRVI KORAK AKO NISMO U STANJU PREDVIDITI I ZADNJI".

Vladar nad 800 milijuna Kineza, pjesnik, filozof i strategy Mao Tse Tung stavio je u svim savojim djelima načelo, koje ni jedan revolucionarni vodja ne smije prekršiti, ako želi pobjediti u revoluciji: "SA REVOLUCIJOM SE MOŽE I ČEKATI, ALI KAD SE JEDNOM ZAPOČME, MORA SE NASTAVITI. BOLJE JE NE POČIMATI, NEGO POČETI I RADI POMANJKANJA UVIJETA, STATI."

Eto, na usta jednog klasika vojnog umjeća i jednog revolucionarnog vodje odgovor onima, koji vele, da se treba na neprijatelja baciti iz visine i bez padobrana. To se, doduše, može učiniti, ali to nije strategija, nego samoubojstvo.

****

Mnoge će naše ljude začuditi činjenica, da u DESETOTRAVANJSKOJ "OBRANI" donosimo misli hrvatskog Srbina Svetozara Pripičevića i crnogorskog nationaliste Save Štedimlije. (U istoj "OBRANI" na drugoj stranici donešen je jako zanimljiv članak Svetozara Pribičevića: BEOGRAD I POLITIKA PREMA HRVATIMA I SRBIMA IZVAN SRBIJE., mo. Otporaš)

Njima razjašnjenje: Svetozar Pribičević, vodka "prečanskih Srba" i Sekula Drljević, vodka crnogorskih nationalist, tjerali su i Radića i Mačeka, da povedu rat na Beograd. Oni to nisu učinili. Dio hrvatskih Srba i većina Crnogoraca slijedili bi bezuvjetno svoje vodje Prebičevića i Drljevića. Krivi su bili hrvatski političari, da do tog nije došlo.

Pouka: Prebičević je morao bježati iz države koju je stvarao u Prag, a pristaše Sekule Drljevića bili su pod mojim zapovjedništvom na Ljevče Polju. Ostavljene pristaše Prebičevića poveli su hrvatski komunisti ne za rušenje Jugoslavije, nego na rušenje HRVATSKE DRŽAVE u kojoj njima nije bilo mjesta. Dali hrvatski nacionalisti i hrvatski komunisti smiju danas počiniti iste pogreške?

****

Prenijeli smo sastavke listova i ljudi koji ne misle kao mi. To ne činimo zato da pripadnici Odpora prihvate kao svoja ta gledišta, nego zato, da se nauče i priuče slušati, poštivati i uvažavati ta gledišta zato, da bi ovi sutra poslušali, cijenili i eventualno slijedili naš stav. Iznositi smo ono što mislimo mi, je monolog, a preduvjeti za uspiješnu oslobodilačku borbu mogu se upoznati samo u dialozima više partnera. Onaj tko nije uz nas, biti će protiv nas, jer snage komunističke ideologije rijetko ostavljaju drugčiju alternative. Madjarski komunisti su jurišali na rusko-sovjetske (jesenska mađarska revolucija 1956. god., mo.) tenkove sa "Coktail-Molotovima", a ostatak desničara je u pokrajinama klao svoje ideološke protivnike nosioce iste vlasti, koja je jurišala na svoje ideološke srodnike.

Ako mi Hrvati ni u XX. stoljeću gismo kadri razlikovati pojmove Državnost od pojma Stranke, ideologije i osoba, onda nismo politički zero narod i nezaslužujemo imati svoju Državu, nego služiti uvijek nekome od svojih susseda.

****

Hrvatski Metropolita Šeper postao je br. 2. ili u najgorem slučaju br. 3. u hierarhiji Vatikana. Medjunarodni tisak zove taj dogadjaj "vatikanskom revolucijom". Nije bilo barikada, gerile, bomb i izgreda. Moglo se taj čin nazvati "EVOLUTIVNIM" a ne "REVOLUCIONARNIM", nu nitko još nije bio kadar postaviti sasma figurine definicije tih riječi. Evolucija je napredak, polagano okretanje, sistematizirani normalni razvitak. Revolucija pak ne pozna normi, sistema, calendar, ni data. Ona gaze preko staroga i stvara novo.

Mi smo na čelu sa Poglavnikom, Vladom, Saborom, Glavnim Ustaškim Stanom, Glavnim Stanom Poglavnika, Glavnim Stožerom, Generalitetom, sa organiziranim Hrvatskim Oružanim Snagama, 17 divizija i pola milijuna naroda napustili HRVATSKU i ostavili je na milost-nemilost okupatora i njegovih saveznika: HRVATSKE LJEVICE (i ne samo hrvatskih komunista).

Sada ta HRVATSKA LJEVICA pomalo i evolutivnim putem uzima kormilo državnog broda i vodi ga hrvatskoj državnosti. U tom poslu smetati će im velikosrpska koalicija monarhista, komunista, demokrata, četnika i teologa, predvodjena Rankovićem. Ali neće biti sama. Pomagati će im oni, koji poistovjećuju svoju stranku ili ideologiju sa Državom Hrvatskom, odnemažu.

****

Mnogi mi znaju predbacivati da "baš ja", koji sam bio predstavnikom radikalizma naše dinarske rase, pružam ruku hrvatskim komunistima. (Dokaz tome je njegova "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", Istarska DRINA, br. 3-4, st. 18-21, mo) To čine oni koji su je pružali četničkim koljačima Dalmacije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine. (Za cijelo ovdje general misli na čelnike HSS-e koji su sjedili u srpsko/četničkoj vladi u Londonu i preko jugoslavenskog radia pozivali hrvatski narod da se priključe titanium partizanima i četnicima Draže Mihailovića, mo. Otporaš.) Pružali su ruku srpskim gazdama Stojadinoviću, Pašiću, niškom ciganinu Dragiši, (Cvetkoviću, mo) fašisti Ljotiću, koljačima "Sirotice Istre" Talijanskim fašistima, najizrazitijim predstavnicima njemačkog imperijalizma i nacizma.

To su obi, koji nikada nisu razmišljali o tome što je u šumu na Kordun otjeralo pjesnika hratskih kraljeva Vladimira Nazora i po četnicima priklanog pjesnika Ivana Gorana Kovačevića.

To su "profesionalni antikomunisti" koji bi bili kadri navijestiti rat Americi i Vatikanu zato, jer nisu dovoljno aktivni antikomunisti. Ima dosta ljudi koji su tek onda postali pravi komunisti, kada im se na to nijekalo pravo.

Mi nismo komunisti. Prošlost je tome dokaz, ali gismo ni izključivo, samo i jedino "antikomunisti", koji nemaju drugog životnog cilja, do suzbijati komunizam u bilo kojoj formi. Nema tako "slabog Hrvata" sa kojim ja ne bih rušio i "najbolju Jugoslaviju", i nema tako "dobrog Srbina" s kojim bih ja "čuvao Jugoslaviju". (Ja pomastio i podvukao. I neka ova generalova izreka bude dio njegovih izreka. Otporaš.)

Neka ne optužuju, jer smo svi mi već davno na optužničkoj klupi, pa iako nam se eventualno neće suditi, jer će smrt preteći ovozemaljske sudce, suditi će nam svima BOG I POVIJEST, i mnogi će od nas završiti na djubrištu te povijesti. Optuženi i tužitelji podjednako! Mi smo bili sudionici dogadjaja i nismo pozvani ni sebi davati svjedodžbu pameti ni poštenja, ni drugima je nijekati.

General DRINJANIN.

Posljednje uređivanje od Bobani : 25-03-2016 at 18:08

26-03-2016 23:04#2

Bobani Bobani je odsutan