KNJIGA 6

Comic sans MS  -11




KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

HRVATSKA I USTAŠTVO (br. 22)

Milan Boban <froate@hotmail.com>

To:dragutin safaric,Milan Boban

Feb 1 at 5:31 PM

Bog! dragi moj Dragutine,

1 - Subota jutro 1 veljače čitam Vaše drago pismo s naslovom KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI  i veselo viknu i uzviknu EURIKA!, tu smo s naslovom (samo bih još dodao jednu riječ a ta je KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI.

2 - Prepisao iz povijestnih pisama, Okružnica, Proglasa, knjiga, novina, časopisa DRINA i drugih izvora Mile Boban, Otporaš, priredio za tisak knjiga Dragutin Šafarić.

3 - To bi bio doprinos nas dvojice HRVATSKIH BUNTOVNIKA ZA NAŠU HRVATSKU ISTINU Mile Boban, Otporaša i Dragutina Šafarića našim hrvatskim nadolazećim naraštajima. 

4 - Zato sam ja tražio i nastojao da mogu korigirati, nadodavati, ispravljati, izbacivati što je od viška itd., staviti za KNJIGE samo ono što je najbitnije...

5 - Ja se nisam mogao prijaviti na taj portal pod mojim imenom Mile Boban, ili Otporaš, nego su mi dali korisničko ime "bobani" i pod tim imenom sam ja tu pisao i iznosio mnoge i mnoge povijestne naše hrvatske stvari i dogodovštine.

6 - Što se tiče ponavljanja to je najviše bila pokoja pogriješka ponajviše iz tada - kao i danas - nepoznavanja stručnosti na kompjutoru. 

7 - Kada bi ja tada završio jedno pisanje i kliknuo za poslati, skoro, skoro svakog puta bih pogriješkom kliknuo dva - nekada i tri - puta za pošalji. Kada ja kasnije pregledavam uočim duplikate koje nisam mogao ukloniti.

8 - Uprava portala Irvatski Integralisti su dali samo 10 minuta poslije poslatog opisa da možeš izmjene dodati. Poslije 10 minuta je sve kasno. Eto, zato dragi moj veliki prijatelju i hrvatski brate Dragutine da znaš zašto je bilo tolikih ponavljanja i zašto ja nisam tada mogao korekcije i ispravljanje činiti.

9 - Ja sam sada kod moje djece u San Francisku i nastojat ću s njihovom pomoći i njihovim znanjem da mi sve stave na Word tako da ja osobno mogu izmjenjivati i poništiti sve nepotrebno i što je od viška, jer ja sam taj originalni pisac i prepisivač svih tih opisa, te znam iz prve ruke šta treba i šta ne treba izbaciti/ubaciti, i

10 - kao Deset Božijih Zapovijedi dragi moj Dragutine čvrsto se nadam da smo obadvojica na istim našim hrvatskim povijestnim tračnicama, ne toliko za nas, Bože sačuvaj! koliko je to za naša hrvatska nadolazeća pokoljenja.

Usput, dragi moj Dragutine čitam jučer i jutros šta se dešava u Puli gdje su izvjesili petokraku u znak slavljenja i obožavanja onog sistema koji je sustavno branio i zabranjivao iznositi istinu, NAŠU HRVATSKU ISTINU našoj hrvatskoj školskoj djeci. Zato je na nama, onima koji to hoće u ime ISTINE iznositi ono što se je branilo znati; a ova pisma i sadržaji ovih knjiga koje ćemo uz pomoć Boga Velikoga nas dvojica ostaviti kao BAKLJU SVIJETILJKU našoj hrvatskoj budućoj mladosti...

Bog! i veliki poZdravi Vama i svim Vašima.

Mile Boban, Otporaš.




Otporaš Mile Boban – Dragutin Šafarić

KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

2020.

Iseljeništvo

6

KNJIŽNICA xx


Knjižnica xxx

Knjiga prva (VI.)

Nakladnik

OGNJIŠTE nakladna zadruga

Zagreb, Pete poljanice 7

Autor:

xx - xx

Pripremio – sredio dijaloge na forumu

Dragutin Šafarić

Izabrao tekst sa foruma

Dragutin Šafarić




HRVATSKI NARODNI ODPOR

Ured glavnog Tajnika

Predmet: Veze sa prijateljskim narodima i Organizacijama ABN-a. (Antiboljševički Blok Naroda, mo)

OKRUŽNO PISMO SVIM POVJERENICIMA ODPORA

I. Proslava Desetoga Travnja ove godine bezuvjetno je demonstrirala našu jakost unutar hrvatskih redova i to, kao nikada do sada. Ovog časa želimo govoriti o privlačivosti nadnevka Desetog Travnja i za sve druge narode, koji su porobljeni u Jugoslaviji. I do sada su na našim proslavama prisustvovali predstavnici porobljenih naroda Jugoslavije, a posebno braća Macedonci i Bugari. Ove godine dogodilo se to u mnogo pojačanoj mjeri i svuda po svietu. Ne samo Macedonci i Bugari, nego su braća Albanci, negdje u zatvorenim skupinama, a negdje tek po predstavnicima sudjelovali na proslavama Desetoga Travnja.

Posebno su to činili oni sa Kosova i Metohije. Na mnogobrojnim mjestima, prema stiglim izvješćima, Slovencu su veoma brojno prisustvovali našim proslavama. To nas sili na revidiranje našeg stava prema njima, jer na primjer Dr. Žebot otvoreno traži suradnju s Hrvatima. Naši najnoviji saveznici su Vojvodjanski Srbi, na čelu sa Dr. Eugenom Jocičem (dobar naš suradnik u Parizu, kojeg sam osobno poznavo i bili smo dobri prijatelji, mo). Oni otvoreno traže razpad svake Jugoslavije i tako imamo pred sobom i frontu Srbi - Srbijanci. (nešto slično kao danas Bosanci i bošnjaci, mo). Našim proslavama su sudjelovali i mnogi Nijemci, tako zvani Volkedeutscheri i Madžari iz Banata i Bačke, pa iz drugih krajeva Jugoslavije. Crnogorci, pristalice pok. Dra. Sekule Drljevića, uviek su bili naši iskreni suradnici i istomišljenici. Prema tome proslave Desetoga Travnja u godini 1953. bile su ne samo manifestacije hrvatske državnosti, nego i manifestacije svih porobljenih naroda u Jugoslaviji, koji u Desetom Travnju vide simbolički SMRT SVAKE JUGOSLAVIJE

Uzmimo inicijativu u svoje ruke, povežimo se gdje je to moguće s predstavnicima gornjih naroda i skupina, iskoristimo sve osobne i eventualne obiteljske veze u tu svrhu. Pozivajmo predstavnike tih naroda na svoje priredbe i posjećujmo njihove. Objasnimo im istovjetnost naše sudbine unutar granica Jugoslavije. Planirajmo stvar politički i nemojmo napadati vjerski osjećaj Macedonaca i Bugara, ili pak Vojvodjanskih Srba (koji sebe smatraju Srbijancima a ne Srbima, mo) i Crnogoraca, zato jer su pravoslavni. Čuvajmo naše vjerske organizacije i ostajmo vjerni našim osjećajima, ali nemojmo zamieniti iste sa državnim interesima i borbom za oslobodjenje. Kao što unutar naših redova uobće ne smije postojati pitanje vjerske u odnosu katoličanstva i muslimanstva, pa čak niti pravoslavlja, tako ne smijemo niti u našoj borbi protiv zajedničkih neprijatelja vriedjati vjerski osjećaj naših prirodnih saveznika, jer time automatski iste guramo u naručaj srpskog pravoslavlja. Posebno pak osudimo pisanje neodgovornih hrvatskih elemenata, kao na primjer ono Kljakovićevo, koji nam savjetuje, da se sa Beogradom nagadjamo na račun Bugara i Macedonaca, naših najvjernijih i najprirodnijih saveznika u rušenju svake Jugoslavije.

Osudite i pisanje one hrvatske štampe, koja hvali ovakove jugoslavenske genijalne misli Kljakovića i drugova, kojima se eto pridružio i komunista Dr. Ciliga i četnik Jugobogdan Radica, koji čitave hrvatske pokrajine poklanja nezasitnom srpskom Molohu.

Okupimo oko sebe sve one, koji su protiv svake Jugoslavije i svakog komunizma, SRBOKOMUNIZMA. Porobljeni narodi Jugoslavije u nama gledaju snagu i svoje buduće osloboditelje i nemojmo dozvoliti, da se u nama razočaraju, jer time neutraliziramo te snage ili ih prepuštamo srbokomunizmu. Neka Deseti Travnja bude polazna točka za sve narode Jugoslavije u borbi za slobodu i državnost.

II. Problemi čovječanstva riešavati će se na globalnoj bazi i mi Hrvati ne možemo se izvući ispod suda, koji će odlučivati sudbinom sviju i velikih i malih. Potrebno je stoga uskladiti naše osnovne stratežke planove sa protukomunističkim križarskim pohodom slobodnog svieta. Tome shodno moramo uskladiti i našu taktiku u odnosima, kako sa malim narodima, saveznicima unutar Jugoslavije, tako i sa velikim narodima, posebno pak sa onima, koji su kao i mi porobljeni po komunističkim snagama.

Kako u prvoj fazi naše borbe za NDH, tako i u sadašnjem našem progonstvu mogli smo računati sa simpatijama pojedinih naroda, ili pak pojedinih nacionalističkih grupa u svietu. U prvom redu tu su braća Bugari i Slovaci, zatim Ukrajinci, Madžari, pa i sami Njemački narod. U emigraciji smo stekli druge velike prijatelje, tako naprimjer Rumunje, Turkestance od porobljenih naroda, dok ovaj čas nemamo namjeru govoriti o našim vezama sa slobodnim zapadnim nacijama.

Bezuvjetno je potrebno, da sve naše skupine i organizacije u svietu formiraju posebna mala tiela, koja će gajiti odnose sa drugim porobljenim narodima, njihovom društvima i organizacijama, grupama ili pojedincima. Po mogućnosti izabrati borce ili prijatelje, koji poznaju strane jezike ili probleme one nacije, sa kojom mislimo praviti kontakt. Objasnimo tim ljudima prošlost našeg rata i naše borbe, objasnite im naš načelni stav protiv svakog komunizma i svake Jugoslavije (jer Jugoslavije nebi mogla opstojati ako nije komunistička i srpska. Zato general Drinjanin koristi riječ SRBOKOMUNIZAM, mo) i viditi ćete, da ćemo svaki dan imati više prijatelja, što uviek automatski znači, da smo oslabili svesrpsku frontu, a da smo dobili na ugledu medju svim ljubiteljima slobode. Inteligentnim i upornim radom u svakom i najmanjem mjestu, gdje ima predstavnika porobljenih naroda Hrvatska će imati prijatelja. Led je već davno probijen i moramo ići korak napried.

Izkoristimo svaku priliku, sudjelujmo u priredbama svih protukomunističkih organizacija u svietu, gajimo stečena prijateljstva i uspjeh neće izostati. Mi smo bili najfanatičniji prokomunistički borci na svietu i sviet to mora znati. Tako ćemo mi od obtuženika postati tužitelji, a naša dosliednost u borbi za državu biti će uzor svim ljubiteljima slobode.

Želimo reći par riječi o organizaciji A.B.N. (Antiboljševički Blok Naroda), koja ima svoje središte u Munchen-u. Prvi predstavnik Hrvata u toj organizaciji bio je opunomoćen od Odpora i sa potpisom generala Drinjanina. Tek kasnije manevrom Jelića mi smo pred tim forumom bili obtuženi, da smo nacisti i fašisti, prema tomu da ne smijemo politički raditi, a u isto vrieme, da je Jelić na pritisak Engleza bio primljen u organizaciju u ime Hrvatskog Narodnog Odpora (HNO). Jelić je išao tako daleko, da je osnovao tobože Hrvatski narodni odbor, sam da se može služiti inicijalima HNO, te tako iskoristio momentalno političko stanje i neupućenost zainteresiranih na vrhovima ABN-a. (Ovo je vrlo interesantno. Sada kada za ovo znam, odmah mi dolaze na sjećanja pola stoljeća stara sustavna isticanja organizacije dra. Branka Jelića Hrvatski Narodni Odbor, (HNO) kojeg se inicijali poistovjećuju sa inicijalima HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, HNO, mo).

Naša društva i organizacije diljem svieta sudjeluju u radu i manifestacijama ABN-a, vjerni načelima, koja su nas vodila u borbi za Državu, a u Centralnom Komitetu ABN-a sjedi politički hoštapler Dr. Jelić, koji je Ujedinjenim narodima uputio "Memorandum" i u njemu izjednačio Ustaše, četnike i partizane. (znamo da su se četnici i partizani borili protiv Hrvatske Države, ali nismo znali da su se i Ustaše borili protiv iste, kako ih je dr. Jelić izjednačio sa četnicima i partizanima, mo) Senilni starac Buć (dr. Stjepan Buć koji je za Poglavnika rekao da je sve dobro napravio do Desetog Travnja. Tada se je trebao povući i prepustiti državu drugome, a da nikada nije htio reći, koji bi to drugi mogli biti. Dr. Maček, znamo da nije htio nikakove Hrvatsku Državu za koju bi se trebalo boriti i gaće krvariti. On je bio mirotvorac bez oružja u ruci. Ostaje nam sada Tito ili Draža, a i jedan i drugi znamo šta su htjeli: Sve samo ne Hrvatsku Državu, mo), jedini hrvatski nacista, kojem je politička ambicija pomutila i ono malo mozga pomaže ovakovu rabotu Dr. Jelića na sramotu i štetu naše oslobodilačke borbe. Dok se Hrvatima govori o slozi, pred stranim svietom nas se besramno obtužuje.

Naši prijatelji Bugari, Slovenci, Turkestanci i drugi skočili su u našu obranu i pred vrhovnim forumom ABN-a postavljeno je pitanje predstavničtva Hrvatske. Informirajte sve područne organe ABN-a, kažite im čitavu istinu i zahtijevajte, da hrvatsku borbu predstavljaju oni, koji su se zaista borili, a ne dva samozvana politička špekulanta, koji do sada za borbu nisu žrtvovali ništa, niti će sutra biti u stanju pokrenuti i jednog čovjeka.

Madrid, dne 18 lipnja 1953.

Za Hrvatski Narodni Odpor:

general Drinjanin v.r.

"IZ OTPORAŠEVE TORBE" - MILE BUDAK I NJEGOVA OBITELJ

Odgovor prijatelju Tomislavu J. - Otporaševe Torbe

3/28/15

To: Tomislav J. -

Bog! dargi moj Tomislave,

Veseli me tvoje pismo preko kojega sam čuo da se kamokud bolje osjećaš. Fala dragom Bogu da se bolje osjećaš. Da, znam da ti nije bilo lako i da si se namučio; ali nadajmo se i uzdajmo se u Velikoga Boga da je najgore iza nas i da je prošlo.

Kako ti ostala obitelj, supruga, sinovi, unuk i nevjesta?

Kod mene fala Bogu sve je zdravo i veselo; sve pod kontrolom. Čut ćemo se prije Uskrsa, ako dargi Bog dadne. Sada ti prilažem još nešto pa se čvrsto nadam da te ne umaram i da ti nedosađujem mojim pošiljkama.

Najiskrenije svima vama i veliki poZDrav od sviju nas.

Bog! M. i Annie.

"IZ OTPORAŠEVE TORBE" - MILE BUDAK I NJEGOVA OBITELJ

Date: Fri, 27 Mar 2015 17:24:11 +0100

Subject: Re: Iz Otporaševe Torbe

From: brasinovic@gmail.com

To: froate@hotmail.com

Dragi Mile,

Draga Aannie,

Hvala lijepa na pošiljkama. Pročitao sam samo prvu poveznicu , vrlo zanimljivo i važno. Ponavljanje je majka znanja i podsjetnik. Kako ste vas dvoje ? Ima li što novoga kod vas i oko vas? Kakovo je vrijeme u Teksasu?

2015-03-26 13:19 GMT+01:00 Annie Boban <froate@hotmail.com>:

TITO JE JEDAN OD NAJGORI MASOVNIH UBOJICA, kaže Daily News

"KAVRANOVA AKCIJA" - PIŠE DINKO ŠAKIĆ

ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA - VERDIKT SUDA U SLUČAJU SREĆKA ROVERA

SPLETKE OKO GENERALA DRINJANINA

O POGIBIJE GENERALA LUBURĆA U CARCAGENTE, ŠPANJOLSKA

15-07-2015 12:44#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

SAVJETI ILI ISPOVIJED MAKSA LUBURIĆA

Svi smo mi pod BOŽIJOM KAPOM, kaže Maks Luburić

(Donosim jedno pismo Maksa Luburića kojeg je pisao 48 dana prije svoje mučeničke smrti. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 1012, 1013, 1014, 1015 i 1016. Pismo je poučno i očinski pisano, puno savjeta i primjera. Vrijedno za pročitat i po mogućnosti koristiti se u životu ovim savjetima. Mo. Otporaš.)

general DRINJANI

2.III.1969.

GLAVNIM PREDSTAVNICIMA ODPORA, i

NEKOLICINI HRVATSKIH SVEĆENIKA U EMIGRACIJI

Draga braćo ! Poštovana gospodo ! Dragi oci !

Kada se u ovoj zemlji gdje živim počme govoriti o odnosu izmedju vjernika i Crkve, kao po nekom nepisanom zakonu odmah se nadoda - "Amigo Sancho, con Iglesia hemos topado". To su riječi Don Quijota svom debelom, primitivnom, ali realnom štitonoši Sanchi. Tko manje, tko više, ali zna za djelo Migela Cervantez-a, (Miguel Saavedra de Carvantes (1547.1616) španjolski pisac, mo), pa ga zato stavljam kao uvod ovom okružnom pismu.

Neposredni razlog za ovo pismo jest jedan skup vijesti sa raznih područja o odnosima naših predvodnika sa hrvatskim i inim svećenicima, a odluku za pisanje stvorio sam nakon odlaska jednog našeg dobrog i vjernog čovjeka, koji je jutros u 6 sati otišao od mene, nakon kratke posjete, da se vrati svojim kanalima u domovinu. I taj mi je kulturni čovjek rekao prije spomenute riječi, koje znače, da smo došli u kontakt-sukob, dodir, ili tako nešto, sa CRKVOM. (odnosi se na gore spomenutu španjolsku izreku, mo)

Radi se, naravno, o dogadjajima izmedju mostarskog biskupa Čule i hercegovačkih fratara. O tome mi nismo pisali i mislim da nije ni DANICA, (novina hrvatskih Franjevaca uChicagu, mo.) iako smo naravna stvar imali vijesti, kao i mnogi naši ljudi.

(Za podsjetiti danas o čemu se je uistinu radilo tada, tih godina, kada je sukob počeo 1967 god. Većina Crkava su gradili i izgradili po Hercegovini hercegovački Franjevci, pa tako i Crkvu sv. Katarine u Grudama, bilzu Imotskog ili nedaleko od Širokog Brijega. Te godine 1967. mostarski biskup Čule je postavio "popovca" za župnika u grudskoj Crkvi sv. Katarine, umjesto franjevca. Udba, vrag ili sotona, ili svi zajedno, svejedno, su huškali narod i župljane da Crkva pripada franjevcima a ne popovima. Župljani se pobunili, silom istjerali župnika, Crkvu zaključali, dnevnu i noćnu stražu sastavili, naizmjenice župljani su Crkvu čuvali i pazili da nitko ne može u nju unići dok biskup Čule ne postavi franjevca za župnika u Crkvi sv. Katarine u Grudama, mo. Otporaš.)

Osim što smo Hrvati i katolici (tko je katolik) i što smo (tko jest) Hercegovci, radi se o tome da smo i VETERANI, kako sam u par riječi pisao našem dru. Dragutinu Kamberu, torontskom župniku. I zato što smo VETERANI na njivi rada za Hrvatsku i za Božiju Hrvatsku, znali smo da nema ništa pod Božijom kapom, pa tako niti su nešta nova ni sukobi vjernika i župnika, niti popova i fratara, niti Crkve i politike, niti Vatikana i Hrvatske. A koji smo k tome "veterani-veterani" iz Hercegovine, znamo i to, da su se fratri i mostarski biskupi i dosada "kroz kamiš ljubili". I baš zato znamo i to da je vrijeme rane liječilo, da su umirale Pape i mijenjali se Carevi, propadali režimi i države, a da su FRATRI U DOBRU I ZLU OSTAJALI SA SVOJIM NARODOM, i u njemu očuvali i vjeru i ljudstvo i hrvatstvo. Dakle - sve što nas čini onim što jesmo. Zato nismo pisali, pa ni u pismima, internos (unutarnja stvar, mo), jer nismo htjeli osim prljavog rublja naše politike i ljudskih mana, miješati i crkveno rublje, koje se isto ponekada pere, pa makar i ne bilo prljavo.

Ali nije tako u Domovini. Hrvati bježe u svijet i ne uvijek radi spašavanja života, radi Hrvatske, pa ni radi spašavanja od gladi svoje obitelji. Dosta ih, da ne kažem većina, ide radi "dolce vita", radi sladka života, kakvog su vidjeli u filomovima, rekli bi radi civilizacije Coca-Cole, radi darežljivih plavojki u mini suknjama, radi auta, koji idu brže od naše magaradi i cuga uzkog glajza (i radi uskog seotskog puta, mo), radi Boga-dolara, avanture, bezmislice, radiznalosti, osobne komotnosti itd. To se na ljudim odrazuje čim stignu van. Na naša napuštena ogništa naseljuju se Vlasi, ostavljene djevojke, žene, inovjerci i bezvjerci, i naše majke radjaju ekumensku jugoslavensku kopilad.

Pa ipak jedan dio ljudi, kao nekada u staro doba "ostatak ostataka" poveo je borbu za reorganizaciju, za vjernost ognjištima za duhovni preporod, te je čak i dobar dio hrvatske ljevice, pa i samih komunista, zahvatio taj val produhovljenja i kroatizacije. Rat biskupa Čule sa fratrima je zadao teži udarac tim ljudima, nego i Bleiburg.

To kaže moj gost, i stavljam sve redke na papir prije odmora i spavanja, nakon probdjele noći. Želim staviti na papir autentične njegove riječi.

Pitaju se ljudi; kome je bilo u interesu u OVIM PRILIKAMA, izvlačiti iz arhive sto godina stare zapise, kao da nemamo pametnijega posla. Kome? Kako ne, podgrijava se prošlost, govori se o svemu, pa i o patarenima, Madžarima, koji su tumačili volju Rima oštricama svojih mačeva, govori se o "Bosni koja šutkom pade", o dolazku Turaka, koji "da su imali više smisla nego Rim", i kako ne, govori se o "jugoslavenskom klerikalizmu", o vlč. Korošcu, koji je dao ubijati hrvatske rodoljube a onda očevima naplaćivao kugle, govori se o Protokolu, kako ništa ne bi falilo o "osveti Draganovića" Rimu. Možete li se snaći u svemu tome? Ne! Ali kako se mogu snaći naši mali ljudi u Hrvatskoj, kada tisak podgrijava, širi, počam od "popularnog VUS-a do Glasa Koncila". I na kraju, prema novim vijestima, biskup Čule i fratarski provincijal nastoje naći potok i pustiti potoku krivce da se operu...

Stavlja meni pitanje posjetnik: pa što Biskup i Provencijal nisu prije mislili na - kasniju potrebu potoka i pranja...? Ili je problem nametnut protokolom? Što se od nas Hrvata traži? jeli to - Ekumenizam u praksi? Jeli to stvar Crkve ili politike? A NAROD ŠTA? Što osta od Demokracije i od Ekumenizma? Što od VJERE I CRKVE? Zar će i oni služiti SVIM TLAČITELJIMA HRVATSKE?

Tako je govorio ustaški sin, sin palog Križara, mladi intelektualc, koji je bio kundekom prebijen i vidio svoju mrtvu majku uz humak oca, da bude spašen od susjeda, poslat u gornje krajeve i postane još vjerniji Vjernik i još vatreniji Hrvat od svog oca. Ali sa upitnicima u srcu, sumnjom u duši i prigušenom pobunom?

On je sve to, ali nije veteran, kao mi, koji stojimo na čelu Odpora i njegovih organizacija, i kao braća svećenici, fratri i "Petrovci" ili drugi redovnici u emigraciji, i koji su i sami bili kandidati smrti i na listi "ratnih zločinaca" radi Boga i Hrvatske. Mi, koji smo preživjeli Bleiburg i nadoživjeli Protokol, gdje se uz miris tamjana i diplomatske podsmjehe davala ruka ubojicama 500 hrvatskih svećenika i pola milijuna vjernika.

I sada dolazi drugi dio; problemi i emigraciji. Mi smo u OBRANI rekli sa onim austrijskim listom i nestalim Ceceljinim Glasnikom, da se u Rimu našlo riječi za atentatora i ubojicu iz Atene, ali ne za Hrvata Jelića u Beogradu (optužen da je stavio bombu u kino 20 oktobar u Beogradu. Kasnije je za istu stvar optužen i Miljenko Hrkač od Širokog Brijega, mo), kao da molba za milost za jednog katolika nije Bogu ugodna kao za jednog grčkog pravoslavca, pa makar i ne bila uslišena,

Ali zato nisu krivi ni hrvatski svećenici ni ljudi Odpora,- iako nas nitko neće osloboditi krivnje, ako u slobodnom svijetu i kao veterani Božije i Hrvatske stvari, napravimo nešto slično kao ono u Hercegovini, gdje su se odigrale nesretne bitke izmedju popova i fratara, izmedju župnika i vjernika, izmedju same crkvene hijerarhije i podredjenih, uz inspiraciju Vatikana i Udbe, pljesak bezvjernika i Vlaha, jer eto i mi slijedimo njihov tužni primjer obračunavanja i s noževima u crkvi i oko Crkve.

Mene toliko ne zabrinjava na pr. spor vlč. Kambera i predsjednika Odpora Ratka Gagre, kao ni stav jednog mladog i novodošlog dalmatinskog fratra u Argentini, kao ni čudnovato i nerazumljivo držanje jednog svećenika u Australiji, - nego ono što o tome misle, govore i pišu oni mali ljudi, do kojih je doprla jeka i odjeci. Jer u doba perfekcije "hladnog rata" i tehnike širenja istinitih i podvaljivanja lažnih vijesti, ljudima u emigraciji i domovini stižu stvari sa garnirungom, zapaprene, zasoljene, zabiberenem, džaba servirane i uvijek tendenciozno primjenjene.

To svi znamo. Dok sam ja skorom tri godine živio u jednom od najstrožijih klausura (klaustar, kloštar, samostan, mo), gdje su prije fratri odgajali misionere i danas služi kao seminarij i za obnovu duhovnih vježba za same svećenike, dotle su "dobro upućeni" i "naši" ljudi govorili o tome, kako živim sa nekom talijanskom glumicom. Ili- iako je u mojoj kući bilo sa svakog kontinenta barem desetak ljudi, ljudi svake vrsti, pa i svećenika, intelektualaca, predvodnika, poznatih ljudi i mnogi od njih proveli ne jedan ugodan časak u društvu moje djece, neki bili po desetak dana, ipak još uvijek dobivamo upute, čak i od pametnih ljudi, da li je istina da sam ja u ludnici, da su mi djeca oduzeta, da živim sa ne znam kime, itd.

Nu što bi bilo kada bi bilo nešto istine, kao u slučajevima, koje sam spomenuo, tj. kada izadje van nešto o "svadji izmedju Gagre (čitaj Odpor) i Kambera (čitaj Crkve)".

Zatim kada se šire letci o tome u Australiji u kojima jedan svećenik i dotada veliki prijatelj Odpora (ili Udba u njegovo ime, ili budala bez znanja) odjednom optužuje Odpor da je -neprijatelj Crkve! U isto vrijeme "prijatelji Crkve" postaju svi neprijatelji, osobni i politički, ljudi iz Odpora, pa makar bili dojučer i rogati. Odjednom se stvara Oltarsko društvo od poganskih i antiklerikalnih razbijača. Ili kada jedan novodošli fratar, nama starima, u Crkvi i novini, ponavlja optužbe Beograda, kako se to u Argentini dogodilo. Ili kada se u srbokomunističkom tisku čita, kako su "pasošari" u Njemačkoj, dobri gradjani Jugoslavije, morali braniti "popa i crkvu" od "ustaških terorista".

Velim načelno da nas nitko neće osloboditi krivnje, ako i sami dademo povoda stvaranju takvih vijesti ili se prenaglimo i pred fukaru iznesemo prave ili krive probleme, koje fukara nije pozvana rješavati. Demokracija, tehnološki napredak, dizanje kulturnog nivela, pobuna duhova i Vatikanski Koncil i Ekumenski duh, onaj pravi i onaj krivi, daju sve većem broju ljudi prava, ali mu ne nameću nikakvih dužnosti, daju mu prava izricati mišljenja, ali mu ne nameće nikakve odgovornosti. Zato sam uvjek vjerovao i vjerujem u razbor elita, koje su uvjek bile odgovorne.

Dobio sam dvadesetak pisama od poznatih i nepoznatih, potpisanih i anonimnih ljudi, koji govore o sporu oca Kambera (Dragutin Kamber 1901-1969, bosanskohercegovački franjevac, župnik hrvatske župe u Torontu. Jutros, 11 rujna 2012. sam dobio e-mail od I.J. koji je u to doba živio u Torontu, kao što i danas živi u svezi tog spora. Neću ići u detalje. Reći ću samo toliko koliko bi se moglo razumijeti, ako je vjerovati I.J., kako je došlo do ovog spora. Citiraću samo najglavnije:

Pok Gagro je bio predsjednik Odpora, i u svojim stavovima je držao da se mora krenuti u revolucionarne aktivnosti, u tome ga nije podržavao Dr. Kamber, i sa oltara je napadao one koji "huškaju" narod ...(što bi se moglo odnositi na pok. Ratka Gagru, mo) On je govorio (Kamber, mo) da bi mogao sa oltara zapaliti mase, ali kakva korist. Takodjer je on bio protiv Maxa jer je iza sebe ostavio Jasenovac i td.. Tako kaže I.J. (Možda je ovo dobro znati kako bi se korijeni spora mogli znati. Mo) i Gagre, ali nadovezuju to i mnogo stvari, koje ni u kojem slučaju na njih ne spadaju, iako ne sumnjam u dobronamjernost. Ima aluzija i na "popovsko - fratarski rat u Hercegovini, pa bi jedni htjeli da otac Kamber obuče habet i stavi četeri svezana čvora, i tako uz tri klasična zavjeta stavi novi i proglasi se "ljutim Maksovcem".

Drugi bi htjeli da najavi rat "svim Ustašama, svim Hercegovcima i svim fratrima" kao ono "Hrvatska Revija". Za jedne je odjednom Gagro "neprijatelj Crkve", dok su postali "Kamberovcima" ljudi, koji su do jučer palili više svijeća vragu nego Bogu. Drugi ideoliziraju Gagru, dok se on sam, uza sve mane i vrline, smatra pučaninom poput onih Grge Martića: "ljudi griše i ispovidaju se". Nije najgore što sam ta pisma dobio ja, nego su ih dobili i drugi i sada bi htjeli "da se jednom za uvijek razčistimo".

Svaki čovjek je misterij za svakog drugog čivjeka, a ljudi koji se bave javnim poslovima su izloženi svake vrsti suda i osuda i onda kada su čisti kao ljiljan, pravedni kao gospodin Bog i strpljivi kao Job (po biblijsko priči bogati pravednik koji pobožno i strpljivo podnosi sve nevolje i nedaće, mo).

Osobno zazirem od svakog idealiziranja čovjeka jer grijeh nosimo u sebi i kao kršćani i katolici (tko jest) imamo ustanovu ispovjedi i pričesti, koji nam omogućuju mirniji život...

Imao sam prilike (nažalost) u mom životu vidjeti dosta ljudi koji su umirali od rana i bili na smrt osudjeni. Vjernici su mirnije umirali, neodlučni su pred smrt tražili Misterij, a nepopravljivi bezvjerci umirali su u sred strahoviti trzaja i otimanja od vječnosti. Zato niti je Gagro svetac, niti je to, kako sam kaže, otac Kamber.

Pa ako su se sukobili po ne samo tehničkim i taktičkim pitanjima, nego i načelnim, pustimo to toj DVOJICI VETERANA, koji će to na odgovoran način riješiti. Posrednici u ovakvim slučajevima znaju nanijeti više štete nego koristi, i znaju načeti više novih problema, nego riješiti stare probleme, radi kojih je izbio spor. Kada se stvar oslobodi pasionalnih i marginalnih krpelja, ostaje razum, ostaje ljubav za našu stvar, ostaje odgovornost veterana i elite.

Osobno, kao Hrvat (ne kao fratarski učenik) rado bi u Torontu vidio u župi (ili barem pri župi) fratre iz Chicaga, i ne radi toga jer su Hercegovci, nego jer su državotvorni. Vjerujem da tako misli i Gagro, i 99% Hercegovaca, što nije mjerodavno, ali i dosta dobrih župljana zasluženih za Hrvatsku Crkvu u Torontu, - a šta bi trebalo biti mjerodavno u bilo koje doba i danas više nego ikada. Otac Kamber je nesamo dosada javno rekao najviše pozetivnih stvari o Odporu, pa i o ovom grešniku Maksu, što je za zahvaliti, i brat Gagro je (uz griješenje i ispovidanje) bio jedan od zaslužnih ljudi za novu crkvu koju je digao vlč. Kamber, i ne misli ju nositi sa sobom u grob, nego ostaviti Hrvatima.

Zato ne dajte braćo, predstavnici Odpora i gg. svećenici, da se nama dogodi što i narodu u Hercegovini, jer osim Boga nitko ne može donijeti prave osude, nego ćemo svi ispasti bijedno, jadno, nikome za uzor i svakom dobrom i patećem katoliku-Hrvatu u Domovini za neuzor. A to nikom od nas nije cilj. Brat Gagro ima ne samo kao župljanin, nego kao i dobrotvor, koji je kao takav priznat, - ima prava, jer se to pravo dnevno ističe, i čini to u svojim člancima i propovjedima i otac Kamber. On ipak, kao župnik, pastir, borac i predvodnik ima svoja prava, koja valja rešpektirati, ako hoćemo da kao Don Quijetemora upozoriti svoga Sancho Panza: CON IGLESIA HOMOS TOPADO, AMIGO SANCHO !

Razum, odgovornost i ljubav jedinu su sudci, a publike ima i previše.

Zato osobno se ne stavljam u ulogu sudca, ni davokata, Ako nema državnog tužitelja, nego prijatelja, vjernika Hrvata. Ako nema druge, valja se "ljubiti kroz kamiš" kao i mostarski biskup sa hercegovačkim provincijalom, ali nedajmo fukari da sudi elitama po pitanjima duha, vjere Crkve i Hrvatske.

Meni bi bilo lakiše svakom napisati pismo osobno i nekako se u bujici riječi izvući, jer bi to bilo komotnije, ali nažalost, od djetinstva pa do danas sam bio odgojen tako da ZAUZIMA STAV! ja sam ga nastojao izraziti, a ako nisam uspio, bit će mi žao, jer me nije vodila ni džigerica, ni mali niski izstikti, ni interesi. Zato šaljem ovo pismo ne zato da bacim sol u more i osolim pamet ljudima, nego da spasim dušu svoju i da kao vjernik i borac ljudski reknem što mislim. To je bila i molba moga posjetitelja, i završavam s tim, da se ne radi o tome da kao u politici kažemo "tu se nikaj ni pripetilo". Bolje da istinu pogledamo u oči, isto kao i u politici, i da ljudski tražimo i naš medjuhrvatski ekumenski duh, koji će omogućiti dijalog medju elitama i bez čaršije i fukare.

Neka mi bude oprošteno ako ima neki izraz ili insinuacija, koji ne bi bili u skaldu sa uzvušenim temama o kojima se govori. Bit će to umornost ili pospanost, ili čak i jad moj nad jadima sviju nas.

Uz sinovsku i bezuvjetnu odanost svetoj materi Crkvi, uz nepokolebivu i trajnu vjernost majci Domovini, pozdravlja Vas u poštovanju i odanosti,

general Drinjanin, slijedi potpis i potpis Štefa Crničkog.

Napomena:

Ne mogu odoliti a da Vam ne kažem upaprijed da će slijedeći opisi biti generala Drinjanina odgovor na govor pukovnika HOS Tomice, Tomislava Mesića, s naslovom KRIVI SMO SVI kojeg je održao Hrvatima grada Toronta prigodom proslave dana hrvatske državnosti DESETOG TRAVMJA 1960 GODINE. General Drinjani je odgovorio na dugo i široko s naslovom: NE - NISTE SVI KRIVI. Hvala. Otporaš.

16-07-2015 23:13#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

HRVATSKO FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 1965.

http://kamenjar.com/hrvatskofrancusk...izu-31-srpnja/

17-07-2015 14:36#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PEDESETA GODIŠNJICA BRAKA MILE I ANNIE BOBAN

To: Annie Boban: 11:25 AM

HRVATSKO FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU

Dragi Mile i Tvoja Annie veliki pozdrav iz Domovine!

Pridružujem se čeztitkama za Vašu 50 godišnjicu braka koja će za par dana biti želim Vam sretan i dug život u okrilju vaših najmilijih i najbližih. Da, dirnulo me ono opisano s oznakom "U" našeg ubijenog brata te mjezta gdje počiva a da za njegov grob njegovi najmiliji ne znaju. Svaka Ti čast da si sačuvao uzpomenu na neznanog bojovnika naše vojske.

Srdačni pozdravi cijeloj obitelji!

UzaDoS

Dragutin Poturica

> http://kamenjar.com/hrvatskofrancusk...31-srpnja-1965

HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965.

in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu

10 Komentara

Kuća Petra Boban Gabrić u Bobanovoj Dragi je služila "narodnim vlastima" poslije WW2 za prisilno sazivanje mještana na njihove sastanke na kojima se je ljudima "mozak prao" o njihovoj "narodnooslobodilačkoj borbi", osnivanje "radnih zadruga", određivanje bezplatnih dnevnica po domaćinstvu za gradnju "Narodnih Domova", Staljinovo pripremanje "petogodišnjeg plana", sve u duhu sprovođenja "socijalističke komunističke revolucije" za očuvanje i učvršćivanje Jugoslavije.

Ja kao dijete ispod desetak godina sam sjedio u jednom uglu kuće između zida i štednjaka, sve slušao i promatrao ljude kako se prepiru s onima koji predstavljaju "narodnu vlast", s onima koji im tumače novo Staljinovo doba, novi početak svega, itd. itd. Tako sam ja u mojem dječačkom razvitku počeo tražiti istinu i sam sebe čeličio da budem ono što trebam biti, a to je pošten čovjek i dobar Hrvat.

Kuća Petra Boban Gabrić u kojoj se je rodio Mile Boban uoči svetkovine Velike Gospe 14 kolovoza 1939. godine.

Kako sam rastao, jači i veći iz dana u dan, radio sam fizičke poslove s odraslima na njivi i u polju, te sam imao priliku čuti mnoge priče - od tada još živih svjedoka - iz bliže i daljnje prošlosti. Oznaši/Udbaši su krstarili selom, hapsili i odvodili ljude u zatvor za najmanju prijavu. "Oznaških i Udbaških" doušnika je iz dana u dan bilo sve više i više, jer su ime se radna mjesta obećavala i privilegije davale. Mojeg brata Jerku (1935-) su u školi silom prisilili da se upiše u SKOJ, "Savez komunističke omladine Jugoslavije". Otac je za to saznao prije nego je brat kući došao. Otac je pitao sina Jerku da zašto se je on upisao u tu bezvjernu komunističku organizaciju. Brat Jerko plačući je rekao da je morao, jer ga je "drug nastavnik" teglio za uši sve dok nije potpisao, našto je brat Jerko pokazao uho iza kojeg se je mogao vidjeti ožiljak nokta i krv. To je moga oca toliko razljutilo da je odmah otišao u selo Vlašiće gdje se je škola nalazila i potražio tog "druga nastavnika". Tako je to počelo u mojoj kući, s mojim ocem, mojom majkom i mojom obitelji; a ja sve gledao, vidio, pamtio i zapamtio.

Dolazi srijeda 31 svibnja 1950. godine moj otac Petar Baban, Gabrić, i ja smo zalivali lozu na njivi zvanoj Padina ispod sela Bobanove Drage. Oko 6:00 sati u večer k nama dođoše tri "milicionera" iz Stanice "Narodna Milicija" Sovići/Gorica. Oštro pitanje je bilo: Jeste li vi drug Petar Boban Gabrić. Na odgovor da jest, skočiše se na njega i sa žicom mu povezaše ruke. Nisu mu dozvolili ni da kući dođe da se presvuče, nego je tako zamazan i poderanih hlača odveden u "Narodnu Stanicu Milicije" u Soviće.

Slika  Mile i Annie Robert - Prije vjenčanja

Optužen je i optužnica ga je teretila - uz ostale "netrepljivosti" (hrvatski nesnošljivosti) kako su znali reći - i za to je bio suđen što je sijao kukuruz na svojoj njivi, a ne pamuk kako su to "narodne vlasti zahtijevale". Tadašnja komunistička "narodna vlast" kukuruz su zvali BANDITOM kojeg se nije smijelo sijati da se ne bi, kako su to oni mislili i tumačili, "škripari" tj. Križari mogli hraniti. Mi djeca, jedno drugom do uha, a majka ostala trudna, ostali smo sami i obrađivali imanje onako koliko smo mogli i znali. Ja rastem i počimam prkosti i taj me prkos iz dana u dan sve više žestio, i rekao bih dovodio u neprilike; s kim, s tim predstavnicima "narodne vlasti".

Petak, 29 lipnja 1956. godine, Petrovdan, kod nas svetkovina sv. Petra i Pavla, dernek, veselje, užitak! Moj rođak - sada pok. - Ante Grugišić, Lukić, i ja smo u derneku zapjevali gangu i pjesmu: "MENE MOJA NAUČILA MATI, PJEVAJ SINE ŽIVJLI HRVATI". Čim je milicija za to čula, skočila je na nas. Nije trebalo puno ni dugo čekati, došlo je do tuče. Zahvaljujući prisebnosti ljudi koji su smirivali situaciju, sve je prošlo bez velikog incidenta. Ali sutra, subota 30 lipnja evo ih k meni gdje sam okopavao duhan. Pokazaše mi pozivnicu da moram sa njima u "Narodnu Stanicu". Ja sam im rekao da ja znam gdje je "Narodna Stanica" i da ću ja tamo doći, a da oni mene neće kroz selo 5/6 km. u žicu svezana sprovoditi. Uz malo natezanje i preprike, pristali su. Oni svojim putem a ja mojim. Mene moj put odveo u Sloveniju, Mislinje, Slovenjgradac, Dravograd, zatim Kopar, Trst, Milano, Torino, Cuneo, talijansko francuske Alpe, Nice-a, grad u Francuskoj, da bi konačno stigao u Pariz.

Marica Boban Mile i Annie Boban

Slika  Marica Boban Mile i Annie Boban

U Parizu najprije sam morao tražiti dozvolu za boravak. Francuske vlasti su davale i izdavale privremenu dozvolu za boravak svim onima koji su mogli dokazati da su bili politički i nacionalno proganjani i zlostavljani u komunističkoj Jugoslaviji. Meni to nije bilo teško dokazati, te sam dobio boravak na tri mjeseca s tim da nađem posao i stan, te da za produžetak boravka moram imati za sve to vrijeme potvrde da radim i da imam stan. Tako sam ja počeo moj život u Parizu, a prije i poslije mene mnogi drugi, kako Hrvati pa tako i ne Hrvati.

Prvu stvar koju sam uočio je bila: nepoznavanje francuskog jezika. Znao sam da ću biti "ćorav" kod mojih zdravih očiju ako ne govorim i čitam francuski. Zato sam se skoro odmah upisao na vrlo i svjetski poznatu francusku školu za učenje francuskog jezika "ALLIANCE FRANCAISE" 101 Boulevard Raspail, Paris. Iako je to preko pola stoljeća iza mene, još se uvijek - i to dobro - sijećam kako sam jedne zgode na rijeki Marne sjedio i pisao školsku zadaću. Rijeka Marne je bila istočno izvan grada Pariza a utjecala je u rijeku Seine koja je proticala kroz grad Pariz. Mnogi su se tu kupali ili su se došli poslije posla tu odmarati. Tako sam i ja tu bio, kupao se, odmarao i usput školsku zadaću pisao. Taška je tu, knjige su tu, rječnik francusko-hrvatki "VALENTIN PUTANEC", školska knjiga Zagreb, 1957., i hrvatsko-francuski rječnik J. DAYRE - M. DEANOVIĆ - R. MAIXNER, Zagreb 1960. Sve ovo govorim zato jer sam ovom taškom, knjigama i rječnicima na plaži bio mnogima uočljiv, posebice trima djevojčicama. Počele one mene nešto pitati a ja odgovaram hrvatski i pravim se da ne razumijem. Što one mene više pitaju, ja još više tražim riječi u rječniku i tako ja sa njima počeo komunicirati. Ubrzo ja počeo sa njima govoriti francuski, što ih je začudilo kako sam brzo naučio francuski. Tako je to počelo, a ove tri djevojčice su bili sestre, jedna od njih je moja draga 50 godina supruga Annie.

Poslije vjenčanja

Slika Poslije vjenčanja

Nikada neću zaboraviti pjesmu koju sam u mojem selu Bobanova Draga mnogo puta uz gangu pjevao: "Mala moja da si u Parizu, ti bi mi se učinila blizu". Dali je to puka slučajnost ili moja sudbina koju mi je Bog dodijelio, ne znam. Sve što znam je to da sam u ovoj mladoj francuskoj gospođici vidio jedno Božije stvorenje određeno za mene. Nisam oklijevao se potpuno zaljubiti u tu malda francusku damu. I ona sa njezine strane je također isto osjećala te smo se dogovorili zajednički reći njezinim roditeljima našu namjeru. Oni su pristali i zaruke su bile na Majčin Dan 1965. Na taj dan zaruka sam upoznao brojnu obitelj roditelja moje zaručnice Annie. Oni su htjeli mnogo toga znati o meni pa je pitanja bilo sa svih strana, kako o meni, mojoj obitelji, zašto sam ja utekao, jednom riječu da su svi htjeli znati za koga se njihova kćer, sestra, rodica, tako mlada djevojka, udaje. Svi moji odgovori su odsjevali hrvatskim osjećajima, što je kod nazočnih značilo malo ili ništa, jer, kako sami kažu, da nikada prije nisu čuli bilo što govoriti o Hrvatskoj, nego sve o Jugoslaviji. Dr. Miljenko Dabo Peranić je bio tu uz mene kao moj određeni vjenčani kum. Nas dvojica smo uljudno, staloženo, mirno i s povijene strane objasnili povezanost između Francuske i Hrvatske u prošlosti. Tu na taj dan zaruka je i dan vjenčanja bio određen za subotu, 31 srpnja 1965.

Poslije vjenčanja, malo prije podne, na izlazu gradaske vjećnice gdje se je obavilo sudbeno vjenčanje, na stepenicam smo se slikali. Marica Boban, supruga Jerke Boban, Kukića je izvadila iz svije taške hrvatsku trobojnicu, stavila preko grudi kako meni tako isto i mojoj suprugi Annie. Mnogobrojni gosti, uzvanici, slikari i znatiželjnici su slikali, dok su prolaznici zastajali i gledali jedno francusko/hrvatsko vjenčanje. Vijorile su se tu i nekoliko hrvatskih zastava što je svakako privlačilo znatiželju prolaznika. barjakAutobus od preko 80 sjedala je čekao pred općinom. Kada smo se svi ukrcali u autobus i sjeli na svoja mjesta, trojica mojih prijatelja Hrvata koji su za to bili zaduženi otvorili su prozor i kroz isti izvjesili našu hrvatsku zastavu, naš barjak: CRVEN BIJELI PLAVI, TO JE HRVAT PRAVI, TKO SE POD NJIM VIJE, KUKAVICA NIJE. S istočne strane grada Pariza pa do mjesta koje je vrlo dobro poznato svjetskom atrakcijom MONTMARTRE gdje će biti Reception, Primanje, u još poznatijem Restaurantu za takove prigode "LA BONNE FRANQUETTE", trebalo je proći kroz cijeli grad Pariz. Kada smo prolazili kroz vrlo turističko mjesto Pigalle i Moulin Rouge, tu nas je policija zaustavila i pitala za razlog zašto smo izvjeili zastavu jedne strane zemlje koju Francuska ne priznaje. Malo smo se natezali i u tim natezanjima francuskim redarstvenicima pojasnili i objasnili važnost hrvatskog svatovskog običaja sa hrvatskom zastavom. Sve su razumijeli i sve su odobrili, ali zastavu smo morali povući unutar autobusa. To nama nije bilo teško, jer smo skoro bili na samom mjestu i prilazu Restaurantu "LA BONNE FRANQUETTE" a hrvatska zastava je izvršila još jednom više, svoju nacionalnu dužnost u jednom svjetskom velegradu Parizu.

Točno u dva sata iza pola noći, nedjelja jutro 1 kolovoza 1965. vrata restauranta "LA BONNE FRANQUETTE" se zatvaraju i to je bio službeni završetak Francusko Hrvatskog Vjenčanja u Parizu.

Mile Boban & Kamenjar.com

18-07-2015 03:53#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NEKA I OVA POVIJESTNA PISAM BUDU DIO

"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

(Ova dolje priložena pisma sam nedavno primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz Zagreba. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne istine i važnosti, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Ova Hrvatica pozorno prati moja pisanja koja joj se dopadaju, pa je sama došla na ideju da mi ovo proslijedi i da uvrstim u moja pisanja, što rado činim. Zato ih stavljam ovdje kao dio tih pisama. Otporaš.)

_____________________ ________________________________________

1. Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. - - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

Zlatno i jedino srce moje!

Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!

Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.

Grli Tebe i Vericu Tvoj

Milivoj

xxxx

2. Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

24. 5. 1945

Draga Zorice!

Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj

Drago

xxxx

3. Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

Draga i mila majko!

Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

Jure

xxxx

4. Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:

Dragi striče!

Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

Vaš Štefek

xxxx

5. Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...

30. listopada 1945 napisao je:

Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

Drago.

xxxx

6. Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana, četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:

Draga Kate,

Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše. Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit. Bog zauvik.

Ante

xxxx

7. Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili pronašli tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo stradao je dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih interesa, nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo pismo:

Dragi moji!

Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.

Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante

Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi

Ante, Jure Gadže, Ljubuški

xxxx

8. Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:

Draga Seko!

Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zadnji zbogom!

Vaš Ive

xxxx

9. Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši 38, Livno, poslao ovo pismo:

Sarajevo, 24. 1. 1946.

Dragi prijatelju Duško!

Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude! Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava posljednjih od svog neumrlog

Ivice Sučića.

xxxx

10. Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure, Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.

Draga Zdenka,

Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima

Tvoj Tomica

11. Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948., u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je, kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:

Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)

Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.

Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj vjerne.

Vaš ćakan Mime

18-07-2015 12:47#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac; Datum registracije Jun 2013

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (1) dio

D O N E S E N I  S U

ZAKLJUČCI

DONESENI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I

DELEGATA

HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

(Donosim u nastavcima prvo Okružno Pismo HNO - poslije Poglavnikove smrti - od dvanaest (12) točaka koje je vrlo malo poznato hrvatskom općinstvu. Pismo je pisano iz dana u dan točno tjedan dana poslije Poglavnikove smrti, i, dok je ovo Okružno Pismo pisano, tada se još možda nije znalo za Poglavnikovu "oporuku" u kojoj da je Poglavnik stavio na čelo Ustaškog Pokreta Dra. Stjepana Hefera. Ovo bi mogao biti početak neve EPOHE hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje Hrvatske i Obnovu Hrvatske Države. Otporaš.)

Dana 4, 5, i 6 sijčnja 1960. održan je niz sastanaka izaslanih i delegiranih predstavnika organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, kako iz domovine, tako i iz slobodnog svieta. Nakon što su bile ovjerovljene punemoći izaslanika i delegata, koji predstavljaju organizacije Odpora u domovini i slobodnom svietu, prešlo se na viećanje, te je većinom glasova zaključeno sliedeće:

I. ODNOS POGLAVNIKA PREMA HRVATIMA.

Onoga časa, kada je umro Hrvatski Državni Poglavar, Poglavnik Ustaškog Pokreta i Vrhovni Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga, prestala je svaka obaveza hrvatskog naroda prema Poglavniku, jer mrtvi ljudi ne mogu iz groba voditi nikakovih organizacija, niti upravljati sudbinom svoga naroda. Takova se što nije dogodilo u poviesti svieta. Samo je Bog vječan, a ljudi, pa čak i narodi, su prolazni i na jedan ili drugi način moraju umrijeti. Prema tome, Božijom voljom je prekinuta jednom za uviek polemika medju Hrvatima, da li je predstankom Nezavisne Države Hrvatske prestala i prisega i odanost, koja je narod vezala uz stvaraoca Hrvatske Države, ili je pak prisega obvezatna do naše ili Poglavnikove smrti. Umrlo je pola milijuna Hrvata za svoj Državu, umro je i Poglavnik. Hrvatski narod od toga časa dužan je voditi računa o svojoj sudbini, a prestaje svaka obaveza juridičke i moralne naravi u odnosu izmedju mrtvoga Suverena i Vodje s jedne strane i sedam milijuna Hrvata s druge strane. Živimo u moderno doba, kad i afrička plemena stvaraju svoje države i žive svojim suverenim pravom, pa i Hrvatski Narod sa tisućgodišnjom kulturom i parlamentarnom tradicijom svojih Sabora, koji su postavljali i skidali careve i kraljeve (skinit će i titulu "doživotnog predsjednika" izdajniku i lažovu Stjepanu Mesiću, mo. Otporaš) i šefove država, ima pravo i dužnost upravljati suvereno svojom sudbinom. Slobodni sviet će nas suditi prema našem držanju u svim poviestnim časovima.

2. HRVATSKI NAROD

Nije nikakva stoka, da ga se može "naslijediti", dobiti u nasljedstvo, te ga u ime nekih kontinuiteta, stranačkih legitimiteta, ili osobne "besmrtnosti", jednostavno i bez pitanja samog naroda bilo kome preda u nasljedje.. Samo i jedino Hrvatski Narod u svojoj slobodnoj, demokratskoj, božijoj i nezavisnoj državi, preko svojih slobodnih i javnih izbora, može birati svoje predstavnike, i samo ovi u Hrvatskom (Državnom, mo) Saboru mogu govoriti u ime naroda, odlučivati njegovom sudbinom, krojiti zakone i postavljati poglavare države. Niečemo pravo bilo kome da iskorišćuje bol naroda nad gubitkom stvaraoca Države i sentimetalnost časa, da nam nametne novi "legalitet", nove vodje ili vodju, novu Vladu, ili bilo kakvu obavezu. Nikome se ne nieče pravo, da sliedi takove vodje, vlade, komitete, ali ovi nemaju pravo govoriti u ime naroda, nego u ime onih, koji su voljni sliediti ih, služeći se normama demokratskog postupka i ljudskih i božijih zakona i zasada, kao i u ostalim civiliziranom svietu. I kao što jedni imaju pravo, da sliede te vodje, vlade i šefove, drugi imaju pravo, da ih ne priznaju, i mi to javno i bez rezerve činimo. Na to nam daje pravo naša prošlost, naše patnje u borbi za svoju državu i svi ljudski i božiji zakoni, pa i onda, kad bi većina naroda usvojila bilo kakvo nasliedje, u što sumnjamo i sumnjat ćemo tako dugo, dok se to ne dokaže. U Engleskoj državi daju novčanu pomoć i službeni značaj opoziciji i zakonij svih civiliziranih država štite slobodu gradjana, da ovi izraze svoje mišljenje.

Nastavlja se.

18-07-2015 18:12#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (2) dio

D O N E S E N I  S U

3. ZAHVALNOST NARODA PREMA POGLAVNIKU

Poviestna veličina Poglavnika kao stvaraoca Nezavisne Države Hrvatske, koji nas je naučio boriti se zubima i noktima za svoju slobodu, ne smije biti monopolistički izkorištavana od političkih grupa ili grupe, jer ako je Poglavnik bio Državni Suveren, kako mi vjerujemo i izpoviedamo, bio je cielom narodu, pa i svojim vlastitim neprijateljima. Ali u času smrti nitko ne smije biti neprijatelj, i mrtvi ljudi moraju biti pušteni na miru, dok je vrlina velikih ljudi oprostiti, da bude oprošten za nepravde i pogrešeke, koje u dugotrajnoj i teškoj borbi za slobodu prema ljudskim zakonima porao počiniti.

NA GROBU POGLAVNIKA Hrvati si moraju dati ruku pomirnicu, (kliknite na: "USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA", Drina br. 2/3 1962., mo. Otporaš.) kako bi se zaboravile i velikodušno i obostrano oprostile sve nedaće, razlike i nesuglasice, prouzrokovane pogledima na osobu Poglavnika. To je u skladu ne samo sa potrebama u ovim težkim časovima za napaćeni narod, nego je i u skladu sa vjerskim osjećajima hrvatskog naroda bilo koje vjere bio. Poglavnik je pripadao svom narodu, i kao takav mora ući u POVIEST uz bok Domagoja, Svačića, Tomislava i Gubeca, Zrinjskih i Starčevića, Kvaternika i Gradaščevića i onih hrvatskih velemoža u prošlosti, koji su živili i umirali za hrvatski narod, a ne za jedenu grupu, stranku ili pokret, pa makar kakvih zasluga ovi imali.

Prisvajati Poglavnika, živa ili mrtva, za jednu stranku, pokret ili organizaciju, ili čak grupu, značili bi niekati Mu nacionalnu i narodnu veličinu i degradirati Ga, mrtva, na stepen običnog političara, kakove narod brzo zaboravlja. Neka dobro promisle oni, koji iz bilo kojih razloga budu i nadalje pašovali hrvatskim obzorjom i poslije smrti Poglavnika, kako su to činili sa Poglavnikom, dok je bio u životu, mistificirajući narod i emigraciju sa činjenicama, koje nisu u skladu sa istinom (Za sigurno general ovdje misli na imenovanje Viteza generala Rafajela, Ranka Boban za Ministra Vojske i Hrvatski Oružanih Snaga; vidi DRINA, be. 1, godina prva, 1951., strana prva, a poznato je bilo, osobito generalu Luburiću da je general Boban poginuo 1946 godine negdje oko Papuka.Mo. Otporaš.) i potrebama naroda u borbi za svoju slobodu. Zahvalnost naroda prema Poglavniku, mrtvom Suverenu i Vodji, prema Vrhovnom Zapovjedniku slavnih oružanih snaga, mora biti bezkrajna i zato Poglavnik DR. ANTE PAVELIĆ, pripada SVOM NARODU I POVIESTI.

4. Iako je bolno o tome govoriti, moramo istaknuti činjenicu, da čak niti obitelj i uži krug Poglavnika nema pravo izkorišćavati političku baštinu mrtva Suverena, jer Poglavnik je djelovao u ime Naroda, za narod, i odlučivalo se i te kako o sudbini naroda. S Poglavnikom u grob otišlo je i pola milijuna Hrvata i 200.000 pripadnika USTAŠKOG POKRETA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, pa i ovi imaju prava tražiti da u miru i u grobu počivaju sa svojim Vodjom, koji ih je u toj borbi vodio. Prema tome s bolom u duši se konstatira činjenica, da je hrvatskom uzornom svećeniku, vlč Eugenu Beluhanu, (Eugen Beluhan Kostelić apisao knjigu "STEPINAC GOVORI" koju je tiskao "DRINAPRESS", Valencija 1967, Mo. Otporaš.) po vatikanu imenovanom hrvatskom svećeniku za sve izbjeglice Hrvate u Španjolskoj, zabranjeno sudjelovati na sprovodu svojem Državnom Poglavaru, kada je ovaj imao pravo i dužnost na vječni počinak odpratiti hrvatskog izbjeglicu katolika Antu Pavelića. I zabranjeno mu je u ime obitelji.

Pa ako je bivši vojnički kapelan vlč. Eugen beluhan služio svoju zemlju pod vodstvom Poglavara, tada isti, pripada i vlč. Beluhanu, kao i svakom Hrvatu dobre volje. na grobu nema neprijatelj, niti političkih protivnika, i u civiliziranom svietu je običaj, da se na grobu oprašta. tako i slično se postupalo i prema delegatu Odpora iz Kanade, Vladi Šimunci, koji je stiga sa drugog kraja svieta, da u ime svoje i svojih drugova oda počast mrtvom Suverenu i Vodji, kojega je sliedio jedan čitav život s puškom u ruci, pa Ga je sliedio u tudjini, ispovjedao odanost prisegi, i žrtvovao cielu svoju uštedjevinu, svoju i svojih drugova, da stavi vienac na grob mrtva Suverena i Vodje. Nikada se nije smjelo dogoditi da se u ime obitelji Poglavnika zabrani pristup na grob onima, koji su Ga sliedili u životu ne kao člana i glavu obitelji, nego kao narodnog Suverena, ustaškog vodju i vojničkog zapovjednika. (Ovde general ne govori da je i njemu bilo zabranjeno biti na sprovodu kao svojem vođi Poglavniku, pred kojim je on osobno na Jakna Puzsty položio Ustašku Prisegu. Ali se u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" svakako može naći pismo u kojem general piše svojim suradnicima da mu je poručila obitelj Poglavnika da, ako se Luburić pojavi, bit će krvi. To je više nego žalostno za nas Hrvate, ali je bilo veselo za Udbaškog piskarala Đorđe Ličina koji je napiso u svojim feljtonim, za časopis "Danas", gdje je ovaj piskaralo imao pristup pisati, kako se je on volio izražavati: "...protiv ekstremne fašističke emigracije..." Donosim ovdje jedan dio koji se upravo odnosi u ovom pravcu nesnošljivosti Poglavnikove obitelji s drugim Hrvatima. Na stranici 74 časopisa "Dana" tog zadnje feljtona br. 4 Đorđe Ličina piše između ostaloga:

"...Potkraj 1957. na adresu Izabele Hernaiz Santisteban-Luburić stiglo je neobično pismo. Pisao ga je navodno netko iz najužeg kruga Pavelićevih prijatelja. neki čak sumnjaju u Pavelićevu ženu maru. U pismu mladoj kontesi stajalo je, uz ostalo, da su ruke Vjekoslava Luburića, njezina supruga krvave..."

Poglavnik nije u životu djelovao kao glava svoje obitelji, nego kao narodni prvak, pa i u času smrti posebno ako želimo da Ga se i mrtva sliedi, pripada svom narodu, pa i onim hrvatskim izbjeglicama, koji su i te kako u životu žrtvovali, sliedeći narodnog prvaka, Poglavnika.

Nastavlja se.

19-07-2015 18:44#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (3) dio

D O N E S E N I  S U

5. USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Nekoliko dana prije smrti Poglavnika razaslali smo okružnicu (Ova okružnica je vrlo važa. Ja ju nemam. Za popuniti prazninu u ovim "svađama" između Poglavnika dra. Ante Pavelića i Vjekosava Maksa Luburića, generala Drinjanina, bilo bi vrlo poželjno da ju se pronađe i stavi na internet i na raspolaganje svim Hrvatima koje povijest zanima. Bio bih neizmjerno zahvalan onima koji ju pronađu i proslijede dalje. otporaš.) organizacijama Hrvatskog Narodnog Odpora, kao i nekim pojedincima, gdje smo molili da se na grobu Poglavnika, simbolički, stvori hrvatski mir, a prije svega USTAŠKI MIR, kao zalog budućeg jedinstva akcija Hrvata u borbi protiv neprijatelja. Ali onaj isti duh, koji je u svoje vrijeme prevladao i prouzrokovao bezkrajnu štetu hrvatskoj oslobodilačkoj borbi, prevladao je u času smrti Poglavnika, radi čega s bolom u duši protestiramo i izjavljujemo se spremni štititi naše pravo borbe za slobodu, koje nam nitko ne može niekati. Čitav niz čeličnih i u borbi isprobanih boraca jednostavno je izključen iz redova pokreta, vojske ili čak naroda, jer su počinili "svetogrdje" sa svojim konstruktivnim i opravdanim kritikama politike, koja nas je dovela u stanje u kojem se nalazimo. Mnogi su od nas šutjeli godinama na sve nepravde, klevete, uvriede i optužbe, koje su mnogom od nas mogle teško škoditi čak i život ugroziti.

Izjavljujemo radi nas i radi borbe, da je naša obveza smrću Poglavnika prestala, (Kamo sreća da su i drugi istaknuti Hrvati tadašnje hrvatske političke emigracije imali Luburićevu odvažnost i sami sebi rekli da je došlo vrijeme poslije Poglavnikove smrti da se iđe, korak uz korak, s vremenom, a ne zanositi se slavom prošlosti i stupkati uvijek po istom mjestu. Da se je tada pošlo novim putem, mnoge bi hrvatske političke stvari u emigracije drugačije bile i izgledale, a naša stara hrvatska glupost bi iščezla i mnoge svađe bi se izbjegle. Ja sam jučer (18 srpnja 2015. godine) dobio e-mail pismo od jednog - iz Domovine - koji redovito prati moje pisanje i iznosenje Maksovih pisama, da sam izdao Maksove ideje, jer pišem "OTPOR" a ne originalno "ODPOR". Nisam mu odgovorio niti misli, jer, ja nisam doktor da gluposti liječim. Jezik se po potrebi vremena mijenja. Prije se je govorilo: "Pasoš", onda "Putnica", sada "Putovnica". Poglavnik je 1956. godine promijenio Ustaški Pokret u "Hrvatski Oslobodilački Pokert", a danas bi za sigurno stavio "OSLOBODITELJSKI" umjesto "OSLOBODILAČKI". Netko će se možda sada pitati: da zašto sada o tome govorim? Govorim to zato da naglasim da još ta vražija GLUPOST vlada među nekim Hrvatima koji od pusta lišća ne vide granje. Mo. Otporaš.) te da ćemo u buduće ustaškom hrabrošću braniti svoje pravo, svoju čast, obraz i dostojanstvo. I izjavljujemo se spremnima žrtvovati i svoj život, ako treba, u obrani te časti, pa radilo se makar samo i o jednom čarkaru. Nikada više se ne smije dogoditi, da se nekoga okleveta, a onda predje preko toga "jer je to odredjeno". Ne bojimo se onih glupih prietnja koje smo dobivali (i anonimni pisama o kojima je pisao udbaški piskaralo Đorđe Lićina. Vidi prošli drugi (2) dio. Mo.) i dobivamo, jer smo dokazali u borbi sa neprijateljima hrvatskog naroda, mnogi od nas kroz čitav svoj život, dok ogromna većina onih, koji u ime svoje organizacije, ili Poglavnika izrekoše težke klevete, "nisu borbom dokazali svoje vitežtvo, nisu bili kadri pred nepristranim i objektivnim sudom svoje klevete dokazati, nego su otklonili takove čine "jer im je to ispod časti". (Ovdje se radi o ČASNOM SUDU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA koji se je održau u Valenciji u svobnju 1956. godine; kada se nije htijela pojaviti suprotna strana, a strana je bila "Poglavnikova okolina". Mo. Otporaš.) Odbijamo takova kanibalska sudjenja, i branit ćemo se protiv njih i naka znaju, da smo šutjeli (Od 1956. pa do Poglavnikove smrti i pisanja ove okružnice general se je bio povukao, i za to vrijeme od četiri godine ni na pisma nije odgovarao, kako je kasnije pisao u svojim pismima. Mo.) iz pieteta prema Poglavniku, koji je već odavna bio na laganom, ali sigurnom putu ka grobu, osobno, fizički i politički.

Pa ako treba, neka se zna, da smo voljni boriti se: na legalnu zakonsku i opravdanu optužbu branit ćemo se, a ako nas se prisili, da na silu odgovaramo silom, neće na nama biti krivnja. (Gledajući i promatrajući to danas, iz današnjeg ugla, napetost je bila velika. Mo.) Dostojanstvo čovjeka i u domovini i emigraciji stavljeno je na kušnju nepravdama koje su nam davno nametnute silom prilika, pa zato odbijamo pokušaj da se i nad ostatcima ostataka stvaraoca i branioca Države Hrvatske izriču osude, koje diraju u dostojanstvo, čast i obraz, sve što ljudski život ljudskim čini. Nećemo ustaknuti pred nikavom nepravdom, pa bilo tko ju počinio i bilo prema kome bude počinjena. Samo se jednom živi i samo jednom mrije, pa smo mi, stari borci i hrvatska mladost, koja je pali stieg prihvatila, voljni taj život dati za slobodu svog naroda. Podpuno je svejedno da li će nas nepravda svieta pribiti na križ u ime osvete za neprijateljstvo od jučer, dali ćemo pasti od četnika ili komunista, ili će nas braća-nebraća ubiti negdje u tuđini, jer nismo voljni sageti šiju pred nepravdama. Život je dokazao, i to je opipljivo, da se je hrvatska politika zadnjih godina vodila samovoljno, pogriješno i da se niekalo mnogima pravo na obranu svoje časti. Tražimo, stoga, reviziju svih osuda, izključenja, bačenih anatema, (prokletstava, izopćenja, itd. mo) kako bi se uspostavio ustaški i hrvatski mir, pa kako bi uskladili našu borbu s realnim stanjem u svijetu, i svi skupa, izmireni čvrsto stupili konačno u borbu porobljenog nam naroda. Većina onih, koji nasliedjuju Poglavnika dokazat će se u kratko vrieme, pa ili će nastati hrvatski preporod uz njihovu suradnju, ili će nastati preporod bez njih, pa i protiv njih.

Nastavlja se.

19-07-2015 22:22#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (4) dio

D O N E S E N I S U

6. ODNOSI MEDJU USTAŠAMA

Moraju biti regulirani suradnjom svih onih, koji su bili, jesu ili žele biti Ustaše. Mi smo u svoje vrijeme tražili u "dRINI! da se demokratizira ustaški Pokret, da se stvore ustaške organizacije, da se izgradjuju odozdol prema gore, da se uskladi naš stratežki cilj sa činenicama u svijetu, a ne da se vežeme za rep nekmi preživjelim pokretima i ostatcima režima, koji su nam nekada bili prijatelji; da se preporodi, podmladi pokret, da se tajnici i predsjednici društava biraju i rešpetiraju, da se organizacije iz Argentine ne nameću onima u drugim zemljama, kada zakoni tih zemalja brane takav odnos, da se uskladi odnos prema drugim grupama, strankama, pokretima, da se nauči nešto od slobodnog svieta gdje živimo, da se vratimo našim tradicionalnim prijateljima, i da tražimo nove prijatelje u svijetu. To je lako ustanoviti iz "Drina".

Medjutim prevladalo je mišljenje, da Poglavmik sve zna, da Poglavnik uvijek ima pravo, pa ipak su dogadjaji dokazali protivno, nije se tražio hrvatski napredak, nego stranačarski se izživljavalo pa puklo kud puklo. Smrt je zobala stare borce, staru školu, borbenu, revolucionarnu, a mladost je igrala drmeš (vrsta plesa, mo) i pravila folklornu grupu u Buenos Airesu, a zvalo se to revolucinarnom mladeži. Nije bila ni mladež, i još manje revolucionarna. Snetimentalni motivi i ljudski zakoni, istrošenost, obarali su jednog za drugim zapovjednike hrvatskih ustaških divizija, jer se nisu usudili suprostaviti se na vrieme Poglavniku, koji je bio u dekadanciji. komotnost i kukavičluk harali su našim redovima, pa ako pogledamo listu onih, koji su bili proglašeni "izdajnicima", naći ćemo nepreglednu listu intelektualaca, vojnika, revolucionaraca, političara, tehničara, boraca, a u stavu sudija-kadija, koji su tužili i sudili, naći ćemo one, koji nisu za hrvatsku stvar u životu ništa pridonieli, nego u većini slučajeva uživali u stranom svietu plodove naše muke, patnje i krvi.

Egoizam preživjeli staraca, nije dao stvoriti političku školu, koja bi uzela u ruke našu baštinu, koja je i Poglavnikova, ali i svih nas, nego se vegetiralo i mistificiralo, sebe i ostali sviet, gdje je to usjelo. Kuda je stigla Ustaška organizacija? Pogledajmo oko sebe, ako nismo sliepi, ako nam starost, bieda, neprijateljski ambient u svietu i Titovi agenti, nisu zamračili um, gdje je ustaška organizacija u domovini i svietu? Zar se smjelo dogoditi, da jedan Poglavnik počini pogreške koje su već počinjene i da se u ime Poglavnika počine težke nepravde prema starim i zaslužnim ustašđkim borcima, zato jer je nekome bio ćeif da to učini a to su oni, koji su imali privilegij govoriti u ime Poglavnika.

Ni u kojem slučaju ne možemo se pomiriti s činjenicim, da par preživjelih govore u ime USTAŠKOG POKRETA, pa makr ih bilo pet, nego smo voljni boriti se za veličini ustaškog pokreta, i za njegovo mjesto u borbenim redovima ostalih Hrvata, koji su voljni sudjelovati u borbi. A ako se ne budu tražili novi horizonti, ustaški će pokret preći u poviest hrvatske borbe za slobodu kao epizod kolaboracije sa nacizmom i fašizmom, pa makar to i ne bila istina i makar mi to htjeli ili ne. Sam način kako je Poglavnik živio i umro, dokaz je toj tvrdnji.

Smrću Poglavnika prestali su obziri, a govorit će činjenice

7. ODNOS HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA.

Mi, stari ustaški borci, od kojih su neki još legalni predstavnici Hrvatskih Oružanih Snaga, jer se još uvijek nalaze u borbenim redovima u domovini s oružjem u ruci, izjavljujemo, da se treba stvoriti podloga i duh, koji će omogućiti u danom času stvaranje Hrvatskih Oružanih Snaga, Hrvatske Vojske na podpuno vanstranačkoj bazi, i bez bilo kakvog obilježja bilo koje političke stranke, grupe, ili organizacije, kao i u svim civiliziranim zemljama. Hrvatski su vojnici pronieli slavu hrvatskig oružja kroz sva stoljeća, sve kontinente, sve epohe, i sva carstva. Oni su nosioci patriotizma hrvatskih ljudi u službi domovine kroz dva milenija i sadašnja hrvatska generacija dat će i opet hrvatskom narodu svoju VOJSKU, koja će služiti samo i jedino svom narodu, svojoj državi, oslobodilačkoj borbi, sigurnosti granica i bioložkom opstanku naroda, koji je ugrožen od srbokomunizma i jugoslavenstva.

U buduće će postojati samo i jedino HRVATSKA VOJSKA, gdje će služiti hrvatski ljudi vični oružju, pod emblemima Države, grbom, zastavom, imenom i oznakama samo i jedino hrvatskim. Svaki će pak Hrvat, pa tako i hrvatski vojnici, imati pravo pripadati bilo kojoj političkoj stranci, pkretu ili organizaciji, ali neće moći unutar Hrvatske Vojske ispoviedati bilo kakvu političku ideologiju, niti osnivati bilo kakove posebne stranačke ili organizacijske vojske.

To je žrtva, koju će sviestni Ustaša doprinieti svom narodu u svojo vojsci. Hrvatsku vojsku treba prožeti ustačkim duhom, a pod tim mislimo na spremnost za žrtvu. Ustaštvo je bila kulminacija svih vrednota u službi s oružjem u ruci. Ustaštvo je bilo radi Države i Hrvatstva, a ne obratno. Svaka je epoha dala svoje Ustaše, i buduće generacije će dati svoje. Mi ćemo našu djecu učiniti ustašama, ali će Hrvatsku Vojsku služiti kao Hrvati, kao što se to činilo kroz dva milenija, i kao što je to i običaj u svietu.

Treba tim aktom prirediti hrvatski duh, kako bi hrvatski sinovi u danom času mogli opet odbaciti mrzke šajkače, koje mu je srbokomunizam nametnuo, a s oružjem u ruci staviti se u službu hrvatske državne misli, kao što je to bilo i 1941. godine. Ni u kojem slučaju nećemo dozvoliti da se hrvatski vojnici stave pred alternativu: ili biti Ustaše, ili partizani u službi strane državne misli i ideje, koja je strana našem načinu života.

Nastavlja se.

20-07-2015 15:30#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (5) dio

D O N E S E N I  S U

8. Kao polaznu točku usvajamo "TEMELJNA NAČELA" i

 DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA ZA OSLOBODJENJE DOMOVINE,

"Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, (zna se, poradi razlaza Poglavnik/Luburić, mo) i da ju, evo, s Božijom pomoći, opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo reći i koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno...", kaže Maks Luburić, general Drinjanin kao uvod u prvom paragrafu. Predugo bi bilo sada sve to prepisati i saznati te razloge koji su doveli Maksa Luburića da se povuče četiri godine u "Zimski san", da nikome ne odgovara na poštu isl. O tome Maks piše. Otporaš.

(Prva "DRINA" poslije Poglavnikove smrti je tiskana u travnju 1960. U toj "DRINI" su tiskana ova "TEMELJNA NAČELA...". Ukazala se je velika potreba i potražnja za drugo izdanje koje učinjeno u tiskari "DRINAPRESS", Madrid. 1966. u obliku knjige od 88 stranica. Trba danas usporediti ova "TEMELJNA NAČALA" sa ustavom RH, tek bi tada vidjeli da tu ima mnogo zajedničkoga i da je dr. Franjo Tuđman pohlepno čitao pisanja Maksa Luburića i usvajao njegove ideje za oslobođenje Hrvatske i Obnovu Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)[/COLOR][/I]

A ovi će biti tiskani i dati hrvatskoj javnosti. rekli smo, da ih usvajamo kao POLAZNU TOČKU, čime si ne prisvajamo nikakovih prava, ali niti nedamo da nam se ta prava nieču. Jednoglasno se zaključuje, da se pukovniku ŠTIRU, kao prokušanom vojničkom stručnjaku, herojskom zapovjedniku ustaške divizije i starom borcu za našu stvar povjeri stvaranje UREDA ZA VEZE, kako bi se svi pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga mogli povezati. Ni manje, ni više. U svoje vrijeme pukovnik Štir je dobio nalog Državnog Poglavara da stvori taj ured, pa ni prije ni poslie nije ništa učinjeno izvan onog kruga, kojega je pokrenuo pukovnik Štir u dogovoru sa mnogo hrvatskih častnika i inih pripadnika Hrvatskih Oružanih Snaga. Pripadnici Odpora i posebno delegat iz Domovine, mole pukovnika Štira, da obnovi taj Ured, i mi mu jednoglasno izričemo naše puno povjerenje. čut će se mišljenje svih, koji imaju dužnost i prava u ime Hrvatskih Oružanih Snaga govoriti i učinit će se ono, što bude potrebno da se stvori mir medju hrvatskim borcima.

9. Izaslanik iz Domovine u ime preživjeli starih boraca iznosi stanje u domovini i zaključuje se sliedeće: stvoren je dodir izmedju raznih borbenih grupa i ilegalnih organizacija, da se sva borbena djelatnost usredotiči u postrojbama Hrvatske Vojske, sa starim i prokušanim borbenim zapovjednicima, a na sliedećim zasadama.

a. stega i vjernost medju vojnicima je temelj svake djelatnosti, a ovi su dužni braniti svoju zemlju. Prema tome u postrojbama HRVATSKE VOJSKE zapovjedat će zapovjednici, prema svojem činu, znanju, spremnosti, a ne prema bivšim ili sadašnjim političkim zaslugama.

b. nijedan Hrvatski državljanin nije isključen iz ove djelatnosti bez obzira na svoju političku prošlost. Svaki Hrvat sposoban za oružje mora se odazvati pozivu vojničkih zapovjednika u borbi protiv srbokomunizma, hrvatskog komunizma ili internacionalnog komunizma, a za svoju slobodnu, nezavisnu i suverenu HRVATSKU REPUBLIKU, (što je dr. Franjo Tuđman i usvojio i to je upravo što Hrvati dans imaju, u malo drugačijoj formi, tj. umjesto HR., imamo RH., mo. Otporaš.) gdje će vladati Hrvatski zakoni, medjunarodne norme usvojene po medjunarodnim forumima a u skladu sa ljudskim i juridičnim normama koje vriede za sve narode.

c. Izročito se naglasuje da mogu i moraju svi Srbi, nastanjeni na području Hrvatske Države, rodjeni u Hrvatskoj, prema tome gradjani Hrvatske Države, sudjelovati u toj borbi kao i svi ostali gradjani, te ne će imati ni manje ni više obaveza ni prava, nego ih imaju ostali gradjani. Isto se odnosi i na sve ostale narode ili narodnosne grupe, koje živu u Hrvatskoj Državi.

d. Izročito se naglasuje, da se neće vršiti odmazda nad onima, koji su prisiljeni stanjem stvari za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske sudjelovati u borbi protiv postrojbi Hrvatske Države i naših ratnih saveznika, (i Amerika, ili takozvani saveznici su imali "ratne saveznike" komunizam a da nikada nikome nije palo na pamet da optuži Ameriku i Saveznike da su komunisti i prijatelji Staljina i komunizma, mo.) a isto se odnosi i na one, koji su silom prilika bili prisiljeni pripadati raznim vojničkim, partijskim, poluvojničkim ili društvenim organizacijama, koje je nametnula srbokomunistička vladavina u Hrvatskoj.

e. Samo i jedino hrvatsko provosudje će biti pozvano da ispita život i djela onih, koji su se ogriešili o osnovne probitke Hrvatske ili su počinili zlodjela prema gradjanima države. Hrvatski je narod mnogo patio, treba sreće, mira, sigurnosti, i blagostanja, pa će se velikodušno postupati sa onima, koji nisu počinili težkih nedjela. (Zar danas i RH to ne čini i traži po cijelom svijetu one koji su se ogriješili vrđeći razne zločine po Hrvatskoj, mo.) Samo izmireni hrvatski narod, medju koje spadaju i zavarani partizani i hrvatski proleteri, (Zar ovo i ova izreka nije bila povod maksu Luburića za napisati "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964., mo. Otporaš,) može s uspjehom stupiti u borbu protiv snaga komunističke svjetske revolucije i strane državne misli.

f. Ogromni broj hrvatskih proletera dao je život u obrani svoje zemlje. prvi ustaški heroji došli su iz skromnih proleterskih petleušica (ne znam šta bi ova riječ "petleušica" mogla značiti. Ako netko zna, molim da pojasni, mo) i predgradja, a tisuće su hrvatskih radnika, kao i pripadnika i drugih staleža dali život za Hrvatsku Državu, i punili i pune tamnice komunističkih okupatora. Industrializacija zemlje stvorila je i novu klasu, radničku, i ova ima prava boriti se za svoja socijalna prava. Mi se ne vraćamo u Hrvatsku da niečemo sve ono, što su drugi režimi napravili, nego mislimo poboljšati stanje hrvatske radničke klase, a priznati joj ona prava, koja joj je dala nova situacija. Nije sve dobro što smo mi stvorili i nije sve loše i za odbaciti, što su učinili naši neprijatelji.

g. Izročito se naglasuje da nijedan hrvatski političar i nijedna politička grupa nema prava stvarati sporazume, ugovore, paktove o hrvatskim granicama. Samo i jedino HRVATSKI (DRŽAVNI, mo.) SABOR MOŽE GOVORITI U IME Hrvatskog Naroda i može sa ostalim narodima raspravljati o hrvatskim granicama.

Nastavlja se.

20-07-2015 19:13#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac : Datum registracije Jun 2013

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (6) dio

D O N E S E N I  S U

10. HRVATSKA VOJSKA

Današnjim danom Hrvatska Vojska odkazuje poslušnost bilo kojoj osobi, stranci, grupi ili organizaciji, jer nije volja degradirati se na stupanj stranačarske vojske, te izjavljujemo, da će se podrediti HRVATSKOM NARODNOM PREDSTAVNIČTVU, koje će biti postrojeno jednom demokratskom akcijom, suradnjom svih grupa, stranaka, organizacija, pokreta i uz suradnju onih Hrvata, društava i institucija, koji bi bili voljni tražiti bratsku ruku Hrvata, kako bi se mogli pred slobodnim svietom legitimirati i zauzeti mjesto, koje nam pripada po svim ljudskim i božijim zakonima.

Sa gnušanjem odbijamo teorije nekih, da su oni narod na temelju starih izbora, starih legimiteta, pa iako dnevno razgovaraju sa srpskim političarima, pa čak i o hrvatskim granicama, ali odbijaju razgovarati sa hrvatskim ljudima, kojima se jedino može predbaciti, da ne priznaju samovolju veličine, nego žele živjeti svojim demokratskim pravom i aktivno sudjelovati pri izgradnji svoje Države, svoje slobode za sebe i svoju djecu. Krivnja ovih starih samovoljnika svih vrsta je, da je slobodni sviet tako gluh kada se radi u obnovi Tomislavove Države, iako priznaju pravo samostalnog državnog života afričkim plemenima. Nije uviek krivnja niti na slobodnu svietu, nego i na nama, jer smo dobivali sve bitke na bojnom polju, a gubili sve, ili skoro sve na zelenom stolu, zahvaljujući baš držanju tih hrvatskih političkih ljudi.

Želimo da Hrvatska Vojska bude organizacija "SLUGA DOMOVINE" koja će svojim primjerom, radom, borbom i žrtvom, djelovati unutar svih mogućih grupa, stranaka i organizacija, propovjedajući snošljivost prema braći i odlučnost na život i smrt prema neprijateljima naše državnosti i našeg načina života, naše biti, naših vjerskih i obiteljskih tradicija.

Ove "Sluge Domovine" (tj. vojska, mo) će praviti pritisak unutar svih grupa i PRISILITI SVOJE ŠEFOVE, da pruže ruku bratu Hrvatu, ili ih moraju eliminirati iz redova i postaviti garnituru, ekipu ljudi, koji su shvatili poviestni čas, i voljni su najprije biti Hrvati, a onda pripadnici svoje stranke, grupe, ili pkreta, pa makar kakve zasluge ovi imali u prošlosti za Hrvatsku.

kada se stvori HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, hrvatska će Vojska, vjerna tradicijama hrvatskog oružja, svečano zaprisegnuti odanost, vjernost Vladi, Predsjedničtvu, i sliediti njegove instrukcije tako dugo, dok Hrvatski Narod mogne slobodno skidati i postavljati svoje Vlade i svoj Sabor, koji je pred tisuću godina krojio zakone Hrvatima, dok su čopori divljih svinja pasli travu na mjestima, gdje danas stoje parlamenti mnogih svjetskih naroda. tada će se povratiti dostojanstvo HRVATSKOM ORUŽJU, a Hrvatska će vojska bditi nad sigurnosti hrvatskih granica.

Nastavlja se.

21-07-2015 05:35#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (7) dio

D O N E S E N I  S U

11. Mole se hrvatski nezavisni ljudi:

Intelektualci, svećenici, častnici, umjetnici, privrednici, da pojačaju rad na kulturnom polju, da stvore hrvatske institucije, akademije, pravnička društva, književne centre, pa makar to i ne bilo shvaćeno od mnogih, kako u danom času ne bi hrvatski narod bio bez svojih institucija, koje je neprijatelj našega duha i naše državnosti uništio. Potrebno je proučiti institucije zapada, njegovu socijalnu strukturu, stvoriti veze sa književnim i umjetničkim institucijama Zapada, proučiti njegove juridične zasade; sve to nama hvali, kako bi se u Hrvatsku, iza borbenih redova vraćala sa pripremljenim planovima za obnovu duhovnog života u domovini. Isto kao što se ne mislimo boriti protiv hrvatskih proletera niečući im socijalna prava, ne mislimo, da se živi samo od kruha, pa niti od sigurnosti granica, nego smatramo, da je isto tako važno, da se obnovi hrvatski duh, da se uskladi stanje u svietu sa našim načinom života.

zato je bezuvjetno potrebno da se mobiliziraju i ljudi uma i pera, jer bez istih hrvatski preporod bi bio tek biedna slika onoga, što narod od nas očekuje i misli da sprovadjamo. Nismo došli u emigraciju tek da spašavamo glave, niti da stičemo dobra, i živimo, nego smo došli, da pripravimo naš povrata i da se borimo za uspostavu Hrvatske Države. (Tu smo, generale. Još mi zvuče riječi u ušima sada pok. Janka Skrbina kada je kao delegat na prvoj Konvenciji HDZ u Clevelandu 20 siječnja 1990. godine rekao doslovno dru. Tuđmanu: Gospodine predsjedniče ja hoću ići kući. Ja nisam Hrvatsku vidio od svibnja 1945..., na što mu je dr. Tuđman odgovorio: razumijem gospodine Skrbine, ali mi još nismo vlast preuzeli. kada mi preuzmemo vlast, jamčim vam da se svaki može pratiti..., mo.)

Osudjujemo neozbiljno klepetanje nekih zaostalih i duhom siromašnih advokata protin hrvatskih intelektualaca, koji su dali potoke krvi i rad ciela života za svoj narod, s njime bili proganjani, stali u prve borbene redove, i bili iskorievanji najnemilosrdnije po neprijateljima naše državne misli, a čiji su ostatci mnogo puta u emigraciji tretirani mnogo gore nego u Domovini. (Nikako današnji hrvatski naraštaj, sve kada bi i htio, ne može i nebi mogao razumijeti tadašnju situacije hrvatske iseljeničke emigracije odmah iza Bleiburške Tragedije Hrvatskog Naroda svibnja 1945. godine. tada je svak sebe spasavao, svak za sebe mislio, svak svakoga optuživao i okrivljivao za sudbinu kroz koju su prolazili, a da nitko tada nije htio niti imao vremena promisliti da se oni, tj. svi preživjeli Bleiburške Tragedije nalaze na istom brodu, na istom putu za spašavanje. O tome general Luburić ovdje govori. Mo.) Hrvatski su intelektualci punili tamnice stare i nove Jugoslavije, dali su cviet državnog vodstva, a "Željezni Trolist" sastavljen od nesvršenih djaka ispisao je zlatnim slovima svoje ime u poviest borbe hrvatskog naroda za svoju državu.

Osudjujemo kao neozbiljnu, štetnu i nepoštenu svaku akciju koja želi hrvatske intelektualce smatrati robotima ili kaplarima, jer bi to značilo uništiti hrvatski slobodarski duh i povratiti se na vremena, koja su zauvijek prošla i samo siromaštvo duha, istrošenost, plitkoća i stranačarska zagriženost mogu opravdati takove akcije, kada su vodjene od samih intelektualaca koji sebe smatraju bogomdanima i sa "linije". Gore srdca hrvatski intelektualci, hrvatska sveučilišna mladosti, gore srdca i dolje spone, predrasude, mlitavost, neutralnost, indiferencija za sudbinom naroda. Stavite svoj um u službu domovine, mi ćemo staviti naš mač, i hrvatski će ljudi žrtvovati i opet u svakom pogledu, ispuniti će nepobjedive legije, koje će jednoga dana i opet uzpostaviti HRVATSKU DRŽAVU. Podnešene uvrede i nepravde treba zaboraviti, oprostiti i uz bok hrvatskih ljudi smjelo u borbu za slobodu. A borba će izdići nove zapovjednike, nove šefove, pa ako treba i vodje.

12. Nebi bio naš poziv čitav,

ako se nebi obratili i na one Hrvate, koji su po svojim izvanrednim zaslugama na kulturnom i umjetničkom polju stvorili sebi i svom narodu ime pred stranim svietom. Ima medju Vama i ljudi, koji su stvarali prvu Jugoslaviju i ipak se izživljavate u predbacivanju našoj generaciji, jer je na "ljutu ranu stavljala ljutu travu". Čitava je jedna generacija bila ponižena, zaniekano nam je bilo ime, hrvatsko nacionalno ime, zabranjena zastava, pravo naživot. Ima nas, koji smo kao djeca dobili batina i vidjeli ljšinu očeva, ubijeni po Srbima zato, jer su ljubili svoju zemlju. Vi ste većina, dobronamjerno stvarali nesretnu Jugoslaviju, ali ste ipak pogriešili. Hrvatski Vam narod oprašta, ali i Vi, morate, shvatiti i oprostiti nepravde učinjene prema vama od one mladosti, od Vaših sinova, djece, koji su vas smatrali krivcima prošlosti i uzročnicima naših jada. (Da, generale, mi državotvorni Hrvati na čelu tvojeg đaka dra. Franje Tuđmana smo njima oprostili, ali Mesić, Boljkovac, Manolić, Josipović - koji još uvijek Hrvate zove "Ustaškom zmijom" - Perković, mustač i sva druga antifašistička garnitura ne oprašta. Oni se grčevito drže Tita i partije i YU. Mo.)

Tražite i opravdanje pred poviešću, jer ljubite svoj narod, ali ne nastojte naći psihološki motiv, koji je i nas naveo na nepravde, i čine, koji nam se osobno ne svidjaju, ali koje smo počinili u najboljoj vjeri, i u obrani stečene svetinje: slobode. Mi smo, gospodo, zaista smatrali našu Nezavisnu Državu Hrvatsku svojom Državom i tako ju je smatrao čitavi hrvatski narod. Pola je milijuna hrvatskih ljudi nosilo pušku, branilo Državu, a da ju nisu obranili, krivnja je i na nam, i na Vama, i na sudbini, i na slobodnu svietu, koji nam je niekao pravo na samostalni život, pomagao stečene interese u srpskim rudnicima i pare kapital uložen u Jugoslaviju, a ostao gluh na sve vapaje hrvatskih demokratskih vodja: radića, isto kao što su u svoje vrijeme niekali pomoć Starčeviću i Kvaterniku. Stekli ste ime pred svietom, steci te ga i pred onom generacijom, koja je izkrvarila u borbi za ideale. Da nas je Maček poveo u borbu za Hrvatsku Državu, bili bi išli, da ste nas Vi pozvali, išli bi, i sutra će ići narod, ako ga pozovete. Ne možete tražiti, memoarima i djelima, opravdanje svojem stvaranju Jugoslavije, (To je točno, generale. Imali smo mačeka, Radicu, Krnjevića, Jukića, Šubašića, i mnogo drugih koji se kasnije našli skupa s nama u emigraciji i htjeli svojim memorandumima i nekim poveljama pred stranim svijeto opravdati njihovu ulogu u stvaranju komunističke Titine Jugoslavije. Mo.) a niekati dostojanstvo i veličinu onoj mladosti, koja je jela kiselo groždje, sadjeno po očevima domovine. Veličina je velikih ljudi u veličini, u primjeru, pa postavimo stvar na svoje mjesto, izmirimo se generacija keštrovića i Bože Kavrana. bez toga koraka teđko će biti pred slobodnim svietom opravdati pola milijuna palih Hrvata u borbi za svoju Državu.

Obnovimo, Hrvatski sinovi, prisegu vjernosti SVOM PATNIČKOM NARODU, a to ćemo najbolje učiniti, da stvorimo jedinstvo duha i tako osiguramo uspjeh hrvatske AKCIJE, u borbi za svoju Državu. Hrvatski borci će i opet izvršiti svoju dužnost, ali isto tako mole, očekuju i zahtievaju, da i hrvatski političari izvrše svoju dužnost, ili se maknu i prepuste mjesto novoj generaciji. HRVATSKA VOJSKA u SLUŽBI SVOG NARODA, vodjena HRVATSKOM DEMOKRACIJON, ZAKONIMA, USTAVOM, SABOROM,stići će i opet na krvavu DRINU i štititi i zaštititi za uvijek život i slobodu hrvatskih ljudi.

TAKO NAM I BOG POMOGAO!

Kraj ove Okružnice Hrvatskog Narodnog Odpora.

21-07-2015 12:21#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TUŽITI NEKOGA ZA POSJETITI POGLAVNIKOV GROB

(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 136., mo.)

general Drinjanin,

23.V.1962.

Br. A. Kršinić,

Usa.

Dragi Ante !

Kada sam zadnji put pisao nisam imao pri ruci Tvoje pismo od 16 travnja 1962., jer smo se selili u konačnu prostoriju tiskare, (Ovo je jako dobro znati. Zašto? Zato što su se dionice prodavale za kupnju tiskare DRINAPRESS i sav potrebni materijalo oko tiskare, i zato što se je od te iznajmljene zgrade napravilo glavno središte HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, i zato što su mnogi istaknuti Hrvati dolazili tu kod generala, raspravljalo se o Hrvatskoj i kako istu osloboditi, i zato što su tu mnogi prenoćili, i zato što je general početkom 1969. godine nastojao kupiti tu zgradu a Ratko Gagro iz Toronta pokrenuo akciju prikupljanja sredstava da se ta zgrada kupi, i konačno zato što je Udbi uspijelo preko svojih agenata, a specijalno preko "KUMA" Ilije Stanića, koji je na 20 travnja ubio Vjekoslava Maksa Luburića, hrvatskog generala Drinjanina, mo), koja već radi na stalnom mjestu, gdje ima mogućnosti za razvijanje i eventualnu trgovačku bazu za kasnije. Pa ću sada upotpuniti odgovor.

Stiglo je pismo i ček na 48 dol. Hvala. Postao si najrevniji i srazmjerno najefikasniji povjerenik.

Hvala na Uskrsnoj čestitci. Ja nisam ove godine nikome, ama baš nikome, čestitao. Selili smo se, posao kod tvrtke u sezoni, a tiskara daje briga. I kako smo se pokrenuli, to je pisama na kile. Hvala na čestitci, a eto, naknadno i ja Tebi i Tvojima, čestitam Uskrs, i Božić, i rodjendan i imendan, i Svetog Antu i sve skupa !

U pogledu Baćana i pisma i dolara za Drinu. Mi smo bili rekli dva dolara, pa većina digla graju, da se ne može. Pa nekima sam rekao da uzmu normu dolarsku, a gdje se mogne više, i jest dobro, a gdje ne, da znaju, jer ih je bilo, koji su davali po jedan cenat, a pročitali četiri broja, a ima ih, koji su dali u mnogo godina jedan dolar, Ali ih ima, koji su dali i deset za svaki broj. Ima jedna grupa mladića u Kanadi, u šumi, koji rade tamo i koji dobivaju deset brojeva i svaki put i za svaki broj plate 100 dol. tj. deset dolara. Tako izadjemo na kraj. Prema tome reci Baćanu to, i niti pritišćemo, niti zahtjevamo, a niti se odričemo, ako ima plemenitijih i sviestnijih, pa plate i za one nemarne, kojih je najviše.

Pišem danas Sušcu, (Janko Sušac iz Sacramenta, glavnog grada Californije, rođak ministra HOS RH, mo), a poslat ću Drinu. Pišem Mariju, tj. "malom Mariu" (Mario Matić, svećenik, živio u to vrijeme u mjestu Pacoima, okolica Los Angelesa, mo), a on se meni nije javio, a ako se ljuti, nek se jebe, jer ne znam njegove adrese. Pa da nisu ti Hercegovci maniti. Jednom je, prije, poslao svoje ime i ime nekog grada, a bez adrese, pa mu rekli, a on odpisuje, da će i mjesto radi njega postati slavno, jer je on u njem, pa neka ga traže. Valjalo bi mu poslati poštara na magaretu, pa da ga revanjem zove i da mu revanjem odzove.

Pišem i Martinu (Martinu Vidiću, mo) i zahvaliti ću mu se. Neka šalje Andriji (Artukoviću, mo) ako treba i dvih deset brojeva.

U pogledu Hefera i drugova ne znam šta bi ti rekao, jer jedno je želiti i on možda želi, ali sve je to puno agenata Udbe, posebno ovdje u Evropi. Ovdje mi je stigao i jedan Vendelinov rodjak, Vasilj, koji je morao kidnuti jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Živko Vasilj kojeg sam poznavao prije pola stoljeća iz Pariza, odakle je početkom 1962. otišao kod generala u Carcagente. Vendalin Vasilj je hrvatski franjevac u Chicagu, bio je bojnik HOS NDH, mo), koji je morao kidati jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Organisation Armee Secrete 1961-1963, Francuska Tajna Vojna Organizacija, kojoj je na čelu bio general Raoul Salan a koja se je opirala De Gaulle-u da dadne Alžiru nezavisnost. De Gaulle-ova vlada je progonila simpatizere OAS-a isto kao što Račanove, Mesićeve i Josipovićeve vlade progone hrvatske Domoljube i sve one koji se ističu državotvornim Hrvatima, mo), samo zato jer je bio u HOP-u a prijatelj je Drine. Evo ga sada kod mene i priča mi čudne stvari. I drugi isto. Pukovnik Batušić mi piše, da su i njega denuncirali da stvara Vojsku, a kako ima prijatelja rekli su mu, da je od HOP-a došla denuncija. Sve je puno Udbe., i oni imaju glavni glas.

Ne znam kako dugo će se to moći izdržati. Mara i Višnja (Poglavnikova supruga i poglavnikova kćer, mo) su mene tužili španjolskom sudu da sam se slikao sa vitezom (Vitez i pukovnik Ibrahim Pirić Pjanić i general Drinjanin su se slikali na Poglavnikovu grobu, i tom prilikom general Drinjanin je napisao članak u Drini br. 2-3 1962. koja je posvećena Poglavniku: NA GROBU POGLAVNIKA I USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA, u kojim člancima moli Poglavnika DA MU POVRATI NJEGOV MIR, mo) na grobu Poglavnika bez njene dozvole. Pa šta je Poglavnik bio, da ga ta čifutka i danas mrtva hoće izkoristiti kao i živa.

Eto, ali mi ćemo ipak sve učiniti da se rane lieče, jer mislimo na budućnost. Pozdrav Tebi i Tvojima, kao i svim prijateljima, odani Ti

general Drinanjin.

21-07-2015 17:56#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

DRINA, DRINA, DRINA, I OPET DRAINA

Pišem mi jučer Drago Potkrajac

7/20/2015

Dragi moj prijatelju Mile!

Prvo da ti javim da je stanje g. Ante Ljubasa i dalje zadovoljavajuće ali da sestra ne zna kada bi g. Ante mogao biti otpušten iz oddjela!

Nadalje, opet se moram vratiti na knjigu "pisma generala Maksa Luburića" čitam vrlo sporo jer ja ne idem na drugu stranicu dok u potpunosti ne

pročitam i pisana rukom pisma a to oduzima puno vremena ali pročitao sam 215 stranica.

Opet Ti se neizmjerno zahvaljujem na Tvom trudu da je ta knjiga ugledala svjetlo dana jer tu se vidi kompletna osobnost jednog vrlo iskusnog generala kroz njegove reakcije na zbivanja unutar emigracije u ono vrijeme. Kakva je to bila, volja, želja, lukavstvo, mudrost reagiranja u pravo vrijeme a nadasve predvidjanja za budućnost. Presretan sam da tek sada doznajem neke pojedinosti koje su se zbivale u emigraciji. Ti iznosiš što drugi ne hoće ili se boje. Neki dana u Zadru na skupu HDZ-a bilo je govora o toj knjigi Maksa Luburića. Jedan istaknuti i pri vrhu HDZ-a kaže da je to vruća tema za koju još nije došlo vrijeme. Umjesto aplauza dobio je buuuuuuuu.

Mile podsjećam Te da Zvonimir očekuje podatke da bi mogao sačiniti troškovnik za DRINU i ODBRANU. Nu nije kraj svijeta i znam da ćemo mi to odraditi kako i trebamo a to me ohrabruje u svemu i daje veliku želju za realizacijom!

Dragi Mile želim Ti puno zdravlja i poZDrav tvojoj obitelji!

Krug prijatelja Drine se još nije javio!

UzaDoS

(Ovu poruku sam dobio jučer. U prijašnjim porukama me moli da nastavim iznositi što više o Maksu i Maksovih pisama. Zainteresiranost Maksovih pisama i ideja raste iz dana u dan. Poznato nam je da je u predizbornoj kampanji za predsjednika RH dr. Andrija Hebrang, Junior, mlađi rekao da se je Maks Luburić borio za interese Hrvatske kao i njegov otac. Ta izreka ga je koštala predsjedničkih izbora, pa bi se moglo, donekle, i razumijeti onog istaknutog člana HDZ kada je nedavno rekao u Zadru da još nije došlo Maksovo vrijeme. Ja nadodajem da ne dolazi Maksovo vrijeme, ali, jest, MAKSOVA ISTINA.

Slijedeći opisi će biti u nastavcima s naslovom: "IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI". Bit će desetak a možda i više nastavaka. Zato molim kopirajte, bilješke pravite, sačuvajte svoje živce i budite strpljivi. Otporaš.)

DP

22-07-2015 18:38#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (1) dio

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM,A ZOVEMO SE "DRINA"

Kako sam već najavio u prošlom opisu da ću u nastavcima iznijeti dio opisa ili razloga koji su prisilili tada, odmah, tjedan dana nakon Poglavnikove smrti, skupinu hrvatskih preživjelih viših i nižih častnika da javno iziđu pred hrvatsku emigraciju i hrvatski narod u domovini s novim idejama, novim elanom, novom snagom i NOVOM EPOHOM u borbi za oslobođenje Hrvatske i ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Nastojat ću biti vjeran u prepisivanju ovog vrlo rijetkog broja časopisa "DRINE", a gdje se potreba ukaže, tu ću nadodati ili popuniti prazninu onoliko koliko to bude potrebno za bolje razumijevanje današnjim naraštajima i povjesničarima. Uzmite u obzir da ovaj prvi i vrlo rijetki broj "DRINE" nema ni broja ni datuma, osim što se po opisima može zaključiti vrijeme i kada je to bilo. Zato sam i rekao da je potrebna nadopuna, koju ću po mojim znanjima i sjećanjima popuniti. Ja sam ovaj broj u originalu dobio od jedne vrlo povjerljive osobe koja je suhom olovkom napisala: "Prvi broj i pomogućnosti poslije Poglavnikove smrti, br. I 1960". Otporaš.

DRINA

NAŠ JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine", vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, (Zadnja "Drina" br. 8-12 1955. je izišla za vrijeme suradnje - ili bolje rečene prije razlaza: Poglavnik/Luburić - Poglavnika u časopsu "Drina". Izišla je još jedna "Drina" za travanj 1956. godine koja je posvećena ČASTNOM SUDU HNO. u Valenciji, Španjolska. Poslije toga je Maks Luburić otišao za četiri godine u "ZIMSKI SAN", šutnja . Mo. Otporaš.) i da ju, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našmi razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno.

----------------

Nastavlja se.

23-07-2015 14:50#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (2) dio

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Nakon tragedije Kavrana i drugova jednom skupu hrvatskih častnika bila je povjerena zadaća organizacije hrvatskih boraca. To je učinjeno prema odredbi Poglavnika i tadašnji voditelj poslova Hrvatskog Narodnog Odpora prof. Dr. Lovru Sušić, Ustaški Postrojnik, je to tako nama napisao. Kasnije je sam i osobno nam dao upute za daljnji rad.

Rečeno nam je, a bilo je to opće uvjerenje, da vodstvo boraca i akcije treba povjeriti onim zapovjednicima, koji su u prošlosti dokazali, da posjeduju potrebno stručno znanje, da se mogu uhvatiti u koštac sa stručnjacima srbokomunizma i komunističke stranke i njenih vojničkih, redarstvenih i konspirativnih organizacija.

Tragedija velikog idealiste Kavrana i drugova dokazala je, da nije dosta biti idealista, pa niti izgradjeni intelektualac, pa niti strateg, a još manje bi bilo dostatno, da netko bude "manje kompromitiran ustaša" i tako prihvatljiv, (za cijelo ovdje Maks misli na sebe, na generala Maksa Luburića, mo.) eventualno, po Amerikancima i zapadu, - nego je bilo, jest i bit će potrebno, da se postavi svakoga na ono mjesto, za koje je pozvan.

Ekipa starih boraca, starih konspirativaca, jankapustaša, od kojih su neki jedva stigli iz Domovine, da kažu, još prije pada Kavrana i onih, koji su ga pratili na zadnji put, da tamo ne postoji ona snaga i u onom obliku, kako se vjerovalo u vodstvo Odpora u ono doba, ta ekipa starih boraca, zaista je bila pozvana, da u svoje ruke uzme zapovjedničtvo nad hrvatskim borcima.

-------------

Mi smo, dakle, kao ustaški revolucionarci i kao hrvatski vojnici, jednostavno uzeli na sebe tešku odgovornost, izvršujući dobivenu zapovjed, a ni u kojem slučaju nije nas vodio nikakvi plan stvaranja neke političke organizacije, pokreta ili grupe. I još manje nas je mogla voditi neka ambicija, ili osobni ini razlog. Mi smo, tada, tada čvrsto vjerovali, da se zaista moramo okurpiti oko svog Hrvatskog Suverena, Državnog Poglavara i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga. To su vjerovali mnogi Hrvati. Posebno mi, stari ustaški borci, koji smo od najranijeg djetinstva sliedili svog Poglavnika, revolucionarnog vodju, vjerovali smo, da treba sliediti Poglavnika do Njegove smrti, a Ustaška načela do svoje smrti. Mislili smo, da je to pitanje časti, vojničke i hrvatske dužnosti.

Sve kad i nebi bilo tih sentimentalnih i moralnih obveza, ta šta smo i mogli drugo učiniti? Maček, koji je imao dobre izglede pred svietom, ne samo da nije ništa učinio, da spasi od progona ijednog Hrvata, nego nije ni rieči rekao u interesu Hrvatske Države, za koju smo mi svi izkrvavili, jednostavno proglasio (on, Maček, mo.) izdajničkom i satelitskom tvorevinom. (Ima ih i danas koji se služe tom jugoslavenskom krilaticom. Tko u to ne vjeruje, neka izvoli čitati novine, vijesti i pratiti današnju politiku vrha vlade RH, pa će se uvjeriti, mo. Otporaš.) Bilo je i prkosa, ponosa, gordosti u našem držanju. Ni sva tragedija nije nas bila slomila, mi smo sliedili Poglavnika, pa što Bog da.

Zato smo i digli odmah stieg Poglavnika, kao Poglavara i kao ustaškog Vodje. U ono vrieme smo otvoreno i bez rezerve izišli s Poglavnikom kao stvarnim političkim vodjom, dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu radi političkih razloga. (Dakle, po ovome što general ovdje kaže: "...dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu..." da je ipak, u ratnom stanju kakovo je bilo, Poglavnik nije bio diktator, kako ga je to neprijatelj sustavno okrivljivao. Sada mi pade na pamet jedna izjava gospodina Milana Ilinića, hrvatskog izbjegličkog novinara koji je živio u Njemačkoj, a dao je izjavu da Poglavnik dr. Ante Pavelić nije mogao biti diktator, jer, naprosto, za to nije imao dovoljno vremena od četiri godine. Diktatura je zanat, a zanat se uči više od četiri godine. Mo. Otporaš.) radi političkih razloga.

Mi smo bili vojnici, koji smo jednostavno izvršavali nalog, i sprovodili zapovjedi u djelo. Poglavnik nam je bio Poglavar, Vrhovni Zapovjednik i Vodja.

---------

Nastavlja se.

24-07-2015 14:42#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (3) dio

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Šta smo nasliedili?

Najbolje je to ocijenio Postrojnik, kada nam je napisao, da osim nekoliko adresa ništa, apsolutno nišat, ne može nam dati, jer ništa nema osim njih par, koji su se spasili kao utopljenici na splavi...(misli se na te adrese, mo).

Da, još su "Danica" (Hrvatskih Franjevaca novina u Chicagu, mo) i "Hrvatska" (novina koja je izlazila u Argentini i glavno glasilo Ustaškog Pokreta, mo) gordo dizali stijeg hrvatske Državnosti, branili su Državu i branili borce, ali osim par društava vrlo skučenih razmjera, jedva je išta bilo.

Poslije tragedije Kavrana i drugova jedva se je Hrvat usudio dati nekome svoju adresu, jer se bojao, da će i sam pasti u zamku mnogobrojnih agenata srbokomunističkih organizacija, koje su grozničavo radile na rastvaranju našeg duha.

Sviet o nama nije htio niša čuti. Ta Kavran i drugovi obješeni su na vješala podugnuta po Pobjednicima za fašiste i naciste. Ta bilo je i katoličkih, ili nazovi katoličkih listova, koji su aplodirale Titu, jer je Stepinca osudio! U ime humanizma, demokracije i zapada harala je hrvatskim zemljama smrt kao nigdje drugdje, i srbokomunizam je triebio hrvate, gdje je mogao. U zapadnim zemljama bili smo proganjani, predavani i prodavani Titu i vješalama. (O tome je pisala novina na francuskom jeziku "LA CROATIE" br. 6. 1964., s naslovom: "Le regugie Croate, objet de commerce entre les gouvernements italien et yougoslave" = "Hrvatski izbjeglica predmet trgovine izmađu talijanks i jugoslavenske vlade"; što sam preveo i stavio na stranice ovog portala 29 travnja 2015., mo) Trgovalo se hrvatskim životima za medalje, zlato i činove. Zna se i za nakite i briljante, koje su neki zapadni stratezi dobili od Tita radi izručenja hrvatskih boraca, onih istih, koji su pronieli slavu hrvatskog oružja po svim bojištima svieta.

Još smo vjerovali u Boga, još smo samo vjerovali u svoj narod i u "sietlo oružje". Bilo je ljudi koji su se izrugivali toj našoj ludoj vjeri, ali mi smo trebali vjere, pa kako ju nismo mogli imati u koga drugoga, mi smo vjerovali u Boga i Oružje. I kada smo doživjeli podpuni poraz u Kavranovoj akciji i kada je bilo jasno, da smo pred Amerikancima izgubili bitku kao konspirativci, što bi nas eventualno moglo njima približiti, jer su Rusi već počeli dokazivati šta misle sa svojim američkim saveznicima i spasiteljima, - tada je bila poljuljana i vjera mnogih kremenjaka. (U ovom smislu: čvrstih ljudih kao čelik, mo.) Vla malodušja harao je našim redovima, i mnogi su Hrvati vjerovali, da samo treba spasiti goli život, naći kutić u svietu, gdje mogu mirno raditi, živjeti kao ljudi, i umrieti kao Božija stvorenja bez sjene vješala.

Tada, i u tim okolnostima, bilo je nama povjereno, da stvorimo veze medju Hrvatima, da postavimo organizacije, i da spasimo što još imamo od veza u Domovini. tada smo počeli sa "DRINOMM". (Prvi broj "DRINE" bi moga biti za travanj 1951., jer na prvoj stranici pjesmic "HRVATSKI TRAVANJ" koju je napisao dr. Andrija Ilić. Broj 9 je Božićni broj "DRINE" od 20 prosinca 1951. mo. Otporap.)

------------

Nije slučajno izabrano ime "D R I N A"!!!

Nije slučajno izabran podnaslov:

"NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"!!!

Zašto je izabrano ovo ime i ova lozinka? Mi smo odmah shvatili, da će val malodušja, strahovita situacija u Domovini i svieta, pomanjkanje ikakvih perspektiva za budućnost, pomanjkanje prijatelja, pomoći, da će sve to utjecati na raspoloženje Hrvata u svom odnosu prema ujedinjenom srpstvu i srbokomunizmu. Bojali smo se, da će mnogi i dobronamjerni Hrvati, kako se zaista i dogodilo, poći putem onih, koji su već propovjedali, da mi ne možemo na kraj sa Srbima, da treba tražiti put u Jugoslaviji, ili da treba pokleknuti u pogledu Bosne. Srpstvo je triumfiralo u srbokomunizmu, jugoslavenstvo je dobilo svoju veliku bitku, jer se i opet medju Hrvatima počelo govoriti, da je Jugoslavija jedino riješenje, a neki su hrvatski političari počeli širiti parolu, da kada nebi bilo Jugoslavije, da bi ju trebalo stvoriti. Osim toga u europskim krugovima počelo se govoriti o budućnosti federacija i ostalih podunavskih, balkanskih ili mediteranskih kombinacija. (Ovdje se radi o nekoj Titinoj zamisli "Balkanske Federacije". To je on izmislio poslije prividnog razlaza sa Staljinom 1948. godine. na osnovu te Titine varka ili čarke, zapadni svijet je objeručke prihvatio i počeo Tita pomagati kapom i šakom. Zato su se reporteri američkog čuvenog časopisa "LIFE" 1948. godine odmah požurili u Beograd da intervijuiraju "druga Tita" i prikažu ga američkom narodu u najsvijetlijim pozicijama. Mo. Otporaš.) Jedan poznati hrvatski rodoljub, svećenik, pisao nam je, u ona vremena, da bi i on bio za Državu, ali da ista nema uvjeta za opstanak, a Hrvati da nemaju snage, da ostvare svoju Državu. Danas je taj isti, odlučni pobornik Države Hrvatske i sa uspjehom brani ideju.

Zato smo, uz ostalo, pokrenuli Vjesnik "DRINU", dali joj to ime i kao parolu , istakli, da je to naš program. Htjeli smo dići glas da se zna, da Hrvatsa Država stoji i pada na granicama na Drini, a to znači da svaka Hrvatska Država treba imati u svom sastavu Bosnu, Hercegovinu i hrvatski Sandžak, i da u tom pitanju nema nagodbe, nema sporazuma, nema politike, nema taktike. Tu stojimo i padamo.

"Dva su groba na vrh Romanije,

dva su groba Ante i Alije".

Mi smo, u duhu, pošli sa tih grobova, Ante i Alije, koracima Jurinih legija na vječnu granicu, na hrvatsku Drinu. Granica na Drini, bratstvo svih Hrvata, bez razlike na vjeru, veličinu majke domovine, - to je naša sudbina, to je naš život i naša smrt!!!

Za nas nema muslimanskog i katoličkog problema, nego hrvatski problem. Pitanje Bosne nije za nas pitanje taktike, nego pitanje života i smrti.

-----------------

Nastavla se.

25-07-2015 15:16#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (4) dio

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Ta i takova "DRINA" umjela je okupiti hodže i fratre, generale i čarkare, radnike i intelektualce, stare i maled, jer je to program svih Hrvata, a ne neke pokrajine, neke vjerske skupine, nego stališa.

Imena suradnika: Poglavnik, Džaferbeg, i stotine znanih i neznanih suradnika "DRINE" najbolje govore o oportunizmu našeg stava. Skoro sve uvodnike posvećujemo pitanju granica, a pišu ih ljudi, koji nešto znače. Kult Drine je naša zasluga, jer nitko nikada nije sa više ljubavi o tome problemu pisao. Mi smo pisali poviest hrvatskog rata a stotine su boraca u tome suradjivali, mi smo štovalči mrtve i spremali žive na nove borbe. Mi smo povezali borce po čitavom svietu, mi podigli organizacije, društva, dali borbeni smjer hrvatskoj emigraciji.

"DRINA" je osvajala hrvatska srdca, a hrvatski su borci bili ponosni na svoju bogato opremljenu "Drinu". Strancu su nam zavidjali na našoj "Drini", a i mnogi indiferentni pa i protivnici priznali su nam, da su "prkos Drine" bile i prkos, ali i ponos hrvatskih boraca. Ovi su žrtvovali, po neki i zamjerno, i uvijek anonimno, jer "DRINA" nije donosila imena svojih dobročinitelja, a "DRINA" k tome, nije se prodavala, nego ju je dobio svaki borac, koji ju je tražio, a stigla je u mnogi kutić u Domovini. Srbokomunisti su ubijali i bez suda svakoga, gdje se našla jedna "DRINA". Zloglasni Ranković je na svoju adresu dobio jednu "Drinu" na čijim je koricama pisalo, da je to govor druga Rankovića. (Ovdje se radi o jednoj specijalnoj "DRINI" br.9/10 god. III., rujan 1953. godine od 56 stranica. Na korici doslovno stoji, prenosim:

"DOVOR DRUGA

R A N K O V I Ć A

održan u Zemunu dana 13. juna 1953. godine

pred starim partizanima o bratstvu

jugoslavenskih naroda".

Ostalo nije potrebno nagađati šta je sve napisano na tih 56 stranica. napisani su u sažetom smisli mnogi Rankovićevi, Titini i svih drugih zločini, potkrijepljeni sa činjenicama i dokazima tada živućih svjedoka. Mo. Otporaš.)

"DRINA" je, jednom za uvijek, postavila pitanje Bosne kamo spada, a sve one, koji su zagovarali izdaju granica na DRINI proglasila narodnim izdajicama. I mi smo ponosani na taj rad. "DRINA" je postala trn u oku srbokomunizma, jugoslavenstva i svih narodnih izdajnika, Pa je logično, da su i poduzeli, što su mogli protiv "DRINE".

Ali, junački Andrija (Artuković, mo.) nije pobjegao iz USA, nego je sta pred pravedni sud velike Amerike, i pred očima svieta pobijedio srbokomunizam, pobijedio svjetsku komunističku revoluciju, pobijedio jugoslavensku državnu koncepciju. Andrija je vjerovao u Boga i američku pravdu i odbio pobjedu koja se može u najveću hrvatsku diplomatsku i političku pobjedu od kada smo u emigraciji! Zato, nisu nas mogli fizički istiebiti, jer je zapad već bio progledao i nije trgovao sa životima hrvatskih antikomunističkih boraca. Zastrašiti nas nisu mogli, jer smo Ustaše, jer smo Hrvati, jer smo vojnici Pa se trebalo nešto drugo učiniti. (a to je slučaj dra. Andrije Artukovića, za kojeg je jugoslavenska komunistička vlada iz Beograda tražila od Amerike izručenje od 29 kolovoza 1951. godine. Zahtjev jugoslavenske vlade je bio podkrijepljen, ni više ni manje, s 1293 krivična djela u kaja se uključuju ubojstva i sudjelovanje u istima, i, naravno, moralo se je u taj zahtjev za izručenje staviti i - opet ni više ni manje - 800 tisuća Serbs alone had been killed during Ustaša regime. Vidi: WIITEPAPER ON DR. ANDRIJA ARTUKOVIĆ, by: C.Michael McAdams, Croatian Information Series, no. 4, july 1975., strana 8/9. Mo. Otporaš.)

-------------

Tada je srbokomunizam preko svojih agenata pokrenuo one, koji su uviek služili svakoga, a samo nikada interese hrvatskog naroda. One koji ni danas ne znaju jesuli žensko ili muško, jesuli Hrvati ili Jugoslaveni, jesuli ljudi ili živine.

Preko ovih su nam podvalili i snieli nam KUKAVIČJE JAJE U USTAŠKO ORLOVSKO GNIEZDO. To je bio "Izbor", (časopis koji je izlazio u Buenos Airesu a kojeg je glavni i odgovorni urednik bio Stjepan Subašić, mo) Subašić i družina, a pomagali su im Raići, (Vlaho Raić, istaknuti član HSS, što mnogima može to mnogo značiti, napisao knjigu "NDH u svijetlu dokumenata", mo.) i oni, koji su nas već prije dielili na "turke" i "rimljane" i nazivlai nas "turskim upljuvcima".

Previše je bolno o tome govoriti, jer su ti dogadjaji usko vezani sa zadnjim tragičnim danima Poglavnika, koji je bio slomljen dugim godinama težke i nejednake borbe za Hrvatsku Državu, bolešću, ranama neprijatelja, tegobama emigracije i odgovornošću pred poviešću radi sudbine Hrvatske, koja Ga je sliedila u borbi. Kada bi mi htjeli preći preko toga poglavlja, ipak to nam nebi ništa koristilo, jer je dosta čitati "Izbor", "Hrvatsku", "Danicu" i "DRINU", a to su tiskani dokumenti, a da i ne govorimo o onom, što su neprijatelji o tome pisali.

Mi smo osjetili žalac: optuživalo se ustaške borce, zvalo ih se koljačima, (kao što su Račanova, Mesićeva, YUsipovićeva i Milanovićeva vlade optuživale vojnike Domovinskog rata ratnim zločincima i protiv njih optužbe dizali, mo) branilo se Stojadinovića, (dr. Milav Stojadinović, ministar vanjskih poslova kraljevine Jugoslavije, koji je sa Poglavnikom drom. Antom Pavelićem 1954-1955 nastojao potpisati neki sporazum o podsijelo Bosne, mo) jedno od najvećih krvnika hrvatskog naroda, zagovaralo se diobu Bosne, napadalo se hrvatsko svećenstvo, koje je uviek stajalo na braniku Doma i Države, - a sve se to pokrivalo hvalisanjem poglavnika. Taktika je bila jasna: razdieliti i uništiti! I čim su uspjeli u javno, pismeno i dokumentirano najavljenom planu, koji se sastojao iz separacije (odvajanje, mo) Poglavnika od Ustaša, oborili su se i protiv Poglavnika.

taj i takov "Izbor" bio je silom iz naših redova nametnut hrvatskoj emigraciji, koju su brzo podielili na dva tabora: na "poštene" a to su oni, koji su za volju stege širili "Izbor" i "izdajnike", a to su oni, koji su digli glas u obranu granice na Drini i u obranu našeg svećenstva. To su nam podvalili i srbokomunisti, koji su lili ulje u vatru....

-----------

Nastavlja se.

27-07-2015 16:23#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (5) dio

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Mi smo najprije, preko pola godine, nastojialu u tisućama pisama, (Pitanje se sada postavlja hoćeli ikada povijestničari moći doći do tih "tisuće pisama" i uvrstiti ih uz pisma koje su već izišla u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"?, mo.Otporaš.) čije kopije su dokumenti naše emigracije, da uvjerimo Poglavnika, tražili smo da se demokratizira Pokret, ako ga se hoće spasiti. Tražili smo, da počme ozbiljno misliti na borbu. Tražili smo da se prestane sa zetovskom politikom, (ovdje se misli na "zeta" dra. Srećka Pšeničnika koji je oženio Poglavnikovu kćer Mirjanu, mo.) da se obitelj ukloni iz djelatne politike, da se poštuju odluke društva, da im se ne nameću tajnici i predsjednici, a da im se ne postavljaju komesari čije su jedine odlike bile bezuvjetna poslušnost prema vodstvu koje je govorilo u ime Poglavnika.

Mi smo u "DDRINI" donieli Ustaška Načela i tvrdili, (Ta "Ustaška Načela" su izušla u Božićnom broju "DRINE" br. 9, strana 20, 21 i 22 od 20 prosinca 1951. godine, mo.) da nisu u protimbi sa demokratskim principima, ali neka se u praksi poštuje volja Ustaša i Hrvata uopće. Tražili smo ulogu Hrvata, pravo svih, da se čuje njihov glas. Mi smo tvrdili, da nije dobro sve ono, što smo mi učinili, i nije izdajnik svaki dalmatinski partizan, (ja pomastio i podvukao, mo) jer su ih naši saveznici u partizane natjerali svojim divljačkim, krvničkim postupkom.

Tražili smo, da se sazove Hrvatski Sabor i popuni hrvatskim živim snagama, a ne sa milosnicima, jer ne priznaju našeg legitimiteta i kontinuiteta, onda smo i javno, otvoreno, ustaški i vojnički, u "DRINI" osudili takav rad i od njega se ogradili U IME USTAŠKOG POKRETA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. (Vidi "DRINU" br. 1/3 travanj 1956., jedinu "DRINU" u toj godine i poljednja od razlaza Poglavnik/Luburić. Mo.) Tada već Ustaški Pokret nije postojao, jer su se kršila, grubo i otvoreno, USTAŠKA NAČELA, nego se iz zbrke pojmova stvorio HOP, koji sa ustaškim pokretom nema ništa zajedničkoga. Pročitajte "DRINU" i neće Vam trebati drugih dokaza!!!

--------

Na naše zahtjeve odgovorilo se točno onako, kako je to srbokomunizam želio. Skoro čitava stara garda bila je isključena, ožigosana, optužena radi izdajstva narodnih interesa, čak i radi služenja srbokomunizmu. Onog časa je bio pokopan ustaški pokret! Pokopan naš ugled pred narodom i strancima. Divlje i krvave orgije naših neprijatelja bacale su u očaj mnoge stare, vjerne i dobre borce za Hrvatsku. Nitko i ništa se nije štedilo.

Neborci i dezerteri optužili su borce, koji su kroz čitav život sve svoje dali za Hrvatsku. Jednostavno su zatajili, da i poznaju ljude Odpora. Neustaše su sudile Ustašama. Možemo postaviti pitanje potpisnicima naših osuda: dali se usudite danas, kada već Poglavnik počiva vječni san, potpisati da smo izdajnici, sluge komunizma itd. I sa čime će se pokriti pred sudom hrvatske povijesti, pred sudom naroda, i eventualno pred nazavisnim sudom države u kojoj žive oni, ili koji od nas optuženik, ako dignemo tužbu radi uvrede?

I kada su Poglavnika, koji je već bio na izmaku svih svojih umnih i fizičkih snaga, manevrom prisilili, da javno u "DOMU" istupi protiv "neposlušnih generala", jasno nam je bilo, da ima dva izlaza:

I. povesti borbu protiv Poglavnika, javno i otvoreno, i tako mu ogorčiti starost i put u drugi život, koji je bio neminovan,

2. ili pak pokleknuti, priznati pogrešku, poslije "pranja mozga", sageti šiju i kako su nam dobro namjerni savjetovali, pa čekati, kao ostali, da umre Poglavnik i poslije se boriti za nasljedstvo.

Budući nismo mogli ni rušiti samog Poglavnika, a niti pred Njim sageti šiju, odlučili smo se radije, na najbolnije za nas, a najsretnije za emigraciju, a to je -

O B U S T A V I T I  "DRINU".

Zato smo jednu čitavu "DRINU" osim deset primjeraka, koji su pohranjeni, ništili i prestali sa njenim izlaženjem, pa i sa svim vezama, od koji su neka bile osobne, pa i čisto obiteljske. (Ja sam tu "obustavu", taj prestanak od četiri (4) godine nazvao: "ZIMSKI SAN MAKSA LUBURIĆA", mo. Otporaš.)

I previše smo štovali Poglavnika i previše smo bili zabrinuti za Njegovo mjesto u Poviesti Hrvata, a da bi ga rušili. I previše smo bili sviestni VAŽNOSTI GRANICE NA DRINI, a da bi prešutili opasnost za granicu na Drini i sve ono, što nam je sporazum sa Stojadinovićem trebao donieti.

Tako je prestala "DRINA".

Nastavlja se.

27-07-2015 22:44#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (6) dio

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Šutnja, koju smo sami sebi dobrovoljno nametnuli, bila je samo i jedino do smrti Poglavnika, jer smo šutjeli samo i jedino radi Njega. Njegovom smrću, mi smo riešeni onih obveza, moralne naravi, koje smo sami sebi nametnuli.

Dana 4, 5 i šesti siečnja 1960. održan je niz sastanaka delegata i predstavnika raznih organizacija Hrvatskog Narodnog Odpora, kojom zgodom su doneseni i Zaključci za daljnji rad. Ti Zaključci će biti temelj za budući rad. Osim toga u istima je donešeno, da će se predati u tisak i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, na kojima će se bazirati rad hrvatskih boraca i stvarati temelji buduće Hrvatske Vojske. (Ova Temeljna Načela se nalaze u ovoj rijetkoj "DRINI" na stranici 15 pa do stranice 36. Drugo izdanje je izdala tiskara DRINAPRESS 1966. godine u Madridu. Knižnica ima 86 stranica ovih Temeljnih Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigraciji. Ova Načela bi se trebala tiskati danas u Hrvatskoj, i nadajmo se da će i za to ubrzo doći vrijeme. Mo.Otporaš.)

Predajemo ta Načela hrvatskim borcima čvrsto uvjereni, da će ona ipak pobjediti, pa makar mi to i ne dočekali. Zaista, iskreno, ustaški i vojnički, sasma otvoreno ispovijedamo, da sumnjamo, da će svi Hrvati nas prihvatiti, (a jedan koji je za sigurno prihvatio ova Načela je bio dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH, mo.) ali isto tako znamo, da će ipak naša Načela biti prihvaćena jer je nastala praznina, i tu prazninu valja popuniti. Do danas nije nitko tu prazninu popunio, jer naši monopolisti, legalisti itd. misle, svaki od njih, praviti SVOJU VOJSKU, dok mi jasno i glasno svima poručujemo:

Poglavnik je umro, a sa njim i Ustaški Pokret, a stim i misao, da se još jednom stvara ustaška Vojska. Maček uopće ni ne misli stvarati vojske, a svaku miliciju, koju su jednom stvorili ili opet stvore njihove seljačke organizacije, narod će staviti na raspolaganje HRVATSKOJ VOJSCI. Ona hrvatska braća, koja u Domovini nose pušku na ramenu, iako moraju nositi meske šajkače i petokraku komunističku zviezdu, pohrliti će u redove svoje narodne HRVATSKE VOJSKE, (što se je 100% posto obistinilo u Domovinskom ratu, i što je 100% posto dr. Franjo Tuđman sproveo u dijelo, mo. Otporaš.) kao što su to i prije učinili iz stare jugoslavenske vojske. Ogromna većina starih ustaških boraca i to onih, koji dočekaju sretni odgovorni čas stvaranje Hrvatske Vojske, stavit će se na raspolaganje toj vojsci kao HRVATSKI ČASNICI, DOČASNICI i VOJNICI, prema svojoj stručnoj spremnosti, a ne prema svojim bivšim političkim zaslugama.

U budućoj pak, ni ustaškoj ni seljačkoj, ni radničkoj stranici (što je nesumnjivo general mislio ni: komunističkoj i jugoslavenskoj, mo) NEĆE BITI DOZVOLJENO PRAVITI STALEŠKE, NI STRANAČKE VOJSKE, i u danom času hrvatski borci naći će se, kao i u 1941. godini rame uz rame za svoju Hrvatsku Državu. Neće biti ustaških, radničkih, seljačkih i katoličkih ili muslimanskih satnija, nego jedna, samo jedna i jedina HRVATSKA VOJSKA, kao i uvijek u poviesti hrvatskog naroda.

Ta će Hrvatska vojska absorbirati ne samo "bivše" ustaške i domobranske zapovjednike, nego i sve one Hrvate, koji su svršili u Titinoj Jugoslaviji vojničke škole. (To je dokazao Domovinski rat 1991-1995. i još i danas dokazuje. Ugledajmo se u bivšeg i posljednjeg zapovjednika JNA Stjepana Mesića i sina partizana i bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića. Mo. Otporaš.) Samo će izričiti zagriženi stranačari s jedne i s druge strane biti poslati tamo, gdje im je mjesto, dok će svi sviestni Hrvati, koji nisu okaljali svoj obraz ni štetovali Domovini, morati služiti Hrvatsku vojsku, sa samo i jedino hrvatskim oznakama. I nastojat će se odalečiti od vojničke službe sve one, koji službi oružja predpostavljaju bilo kakav politički rad. (Drugim riječima, general s ovim želi reći: da vojnik mora biti samo vojnik i mora biti u službi svoje Domovine Hrvatske, a ne u službi neke političke stranke, pokreta, ideologije isl. Mo.) neće se smatrati neprijateljima, pa ni protivnicima, ona braća, koja su u drugoj Jugoslaviji svršili časničke škole, jer će ih Hrvatska trebati. I u prvoj Jugoslaviji služili su hrvatski sinovi jugoslavensku vojsku da steknu stručno znanje, ali su se stavili na raspoloženje domovini, i tu su položili život na oltar majke domovine.

To znači, to propovjedaju naša Načela, pa makar se tako i ne zvala. Jednom će ta Načela biti i djelo prevadjanja. I to je naša misija.

Nastavlja se.

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (7) dio

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Ne mislimo, dakle, praviti novu ili obnavljati staru neku stranku, organizaciju ili pokret, a niti ne mislimo sliediti nikakvu stranku, ali ni niekati nijednoj stranci, da politički radi i djeluje. Mislimo, da je naša djelatnost time sasma jasno označena. I u tom radu, koji znamo da će biti nezahvalan, mi ne mislimo klonuti: ni pred Titom, ni pred Mačekom, ni pred nesretnim Poglavnikovim nasljednicima. Ne priznajemo ničiji monopol, ničiji legalitet, ničiji kontinuitet.

Mi priznajemo samo i jedino jedno HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, (Ovdje se treba i mora nadodati za hrvatsku povijest da je upravo bio Hrvatski Narodni Odpor na čelu s generalom Drinjaninom koji je počeo zagovarati hrvatsko narodno predstavništvo, što se je donekle i ostvarilo 1962. godine u New York-u osnivanjem Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV. Ovo HNV nije uspijelo poradi strančarstva pojedinih političara i njihovih organizacija, poimenice dr. Branko Jelić i njegov Hrvatski Narodni Odbor, HNO, dr. Ivo Korski i njegova Hrvatska republikanska Stranka, HRS i drugi. Kasnije, 1974. godine je pokrenuto novo HNV i ovo se je bilo dobro razgranalo u hrvatskoj iseljeničkoj političkoj emigraciji. Dr. Franjo Tuđman je pomno pratio događaje u emigraciji, mjerio, vagao i zaključe stvarao sve do te mjere da je 1987. godine počeo obilaziti državotvorne hrvatske organizacije u Ameriki i Kanadi. Sastao se je s mnogim istaknutim Hrvatima, ozbiljno s njima razgovarao, sastao se s visokim dužnostnicima HNO, slikao se s njima, a na prvoj i naslovnoj stranici časopisa "OTPOR" br. 4 1987. pristao je da se stavi njegova slika sa njegovom suprugom Ankicom, iako je vrlo dobro znao da časopis "OTPOR" stiže u velikoj količini i u Domovinu Hrvatsku. Dakle, ukratko, da je HNO bio dio stvaranja HNV kao i Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ. Mo. Otporaš.) koje bude stvoreno radom svih hrvatskih političkih snaga, da nas privremeno vodi, a sutra će nam zapovjedati samo i jedino naš Hrvatski Državni Sabor i zakonita, demokratska Vlada, koju narod u svojoj slobodnoj, nezavisnoj i suverenoj demokratskoj Hrvatskoj Državi narod izabere.

Ne niečemo pravo stranaka, ali niti ne vjerujemo u njihovu nepogrišivost. Moramo stvoriti Državu i u tom radu moraju svi Hrvati sudjelovati, a tako i svi Hrvati moraju stvoriti svoju narodnu vojsku. Tako je bilo, tako će to biti. Tako je to i u drugim zemljama, gdje vlada zakon, a ne nasilje političkih šefova, koji su pobrkali pojmove o državi, , vojsci, stranci i narodu. Odat će se dužno poštovanje hrvatskim političkim šefovima, ali će ovi morati poštivati zakon, jedinstvo, sigurnost i vrhovne interese Domovine. Nije Država radi njih, nego oni da služe domovini, pa se i moraju pokoravati tim zakonima, koje su i sami izgradjivali, za sebe, za svoju stranku, za suprotnu i za čitavi narod.

Eto, to su naši pogledi u budućnost. I od toga nas programa može samo smrt odalečiti, da prepustimo mjesto drugima, koji će taj program ostvariti. (Taj "netko drugi" koji je taj program ostvario je predsjednik HDZ i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, kojemu nisu smetali Hrvati niti iz bojnih niti iz brigada. Mo.) Najmanje ćemo se, pak uplašiti od onih brbljavaca i neboraca, koji su jednom imali prilike izgradjivati i služiti vojsku, pa su bili dezerteri, kao zloglasni Ilić, (dr. Andrija Ilić koje je u svoje vrijeme živio u Madridu, bio tajnik generala Luburića i HNO, čak bio i vjenčani kum generalu Maksu Luburiću na vjenčanju 19 studenoga 1953., mo. Otporaš.) i nisu sliedili "Željezni Trolist". Jednog dana ipak će doći čas, kada će se znati, tko su brbljavci, a tko su borci. Tako je to bilo i prije. I mi ćemo tražiti ruku boraca, da svi skupa ostvarimo Hrvatsku Državu.

-------

Nastavlja se.

28-07-2015 12:37#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (8) dio, kraj ovih opisa

GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Ova će "Drina" biti plebiscit hrvatskih vojnika. I ovi će progovoriti. Mi sebi ne prisvajama više prava nego dužnosti, i ostalo će reći hrvatski vojnici. Ne mislimo na anarhiju, ne mislimo na "vojničke komitete", nego na demokratski narod, koji stvara svoju vojsku na zakonu i na hijerarhiji. Ne mislimo svoj rad bazirati na demagogiji, jer je neodgovorna, ne mislimo žive i mrtve ljude imenovati vojnim ministrima, (teško je sada reći dali je general Drinjanin kada je ovo pisao mislio na na imenovanje generala Rafajela Boban za ministra vojski i HOS-a. a znalo se je da je već bio mrtav. Vidi prvu "DRINU", godina: I, br. I 1951. godine, naslovna strana, mo) ne mislimo u emigraciji iz lakaja pravite pukovnike, nego mislimo pripremati duh hrvatskih boraca, kako bi u danom času shvatili što im je činiti. Oni u Domovini, posebno unutar Jug. Vojske znati će kako djelovati i u danom času staviti hrvatsku pušku na hrvatsko rame i sa ostalom braćom stati u obranu svetih nam prava. Ta narod je u domovini sviestniji od emigracije, jer je i pritisak srbokomunista veći. Tamo nitko ne misli na dielenje časti, na vladanje, nego na slobodu i na borbu, jer je narod već saznao sve što je htio, ako to već prije nije znao.

Hrvatski su proleteri jednom branili svoju Državu, hrvatski seljaci bacili su škrlake (kape koje su nosili Zaštitari HSS i po kojima su se poznavali simpatizeri iste stranke, mo.) i protiv uputa svoje stranke išli protiv silnika, a za svoju Državu, a evo i Ustaše, oni stari borci, ostavljaju bezumnu politikansku grupu, koja nije ustaška, a želi se nametnuti Ustašama. (Ovdje se nesumnjivo misli na novu politiku "imenovanih" Poglavnikovih nasljednika, mo) Naša je hrvatska sinteza: HRVATSKA VOJSKA.

I danas, kada je više nego jasno, da je u krizi i društvo, i politika, i sve institucije, koje podržavaju današnji uredjaj, mora se čuti i glas Vojske, jer je ista u službi Domovine. Ona je garancija da će se čuvati granice. I u danom času, a to je najglavnije, na hrvatskoj vojsci je zadaća da povede borbu za Državu, a to je glavni cilj. Danas, kada imamo, barem tri diktature, kada imamo tri stranke, od kojih svaka svojata za sebe Državu, Vlast i Narod, na nama je da budemo ekvilibrij, da izvršimo svoje "deržanstvo" vodeći borbu za slobodu, na šta naše stranke ne misle, a kada bi i htjele, ne mogu to sami ostvariti.

--------

Sloboda se ne daje, ona se oduzima. Mislimo na to, hrvatski vojnici! Preduvjet svakoj oslobodilačkoj borbi jest postojanje jedinstva duha hrvatskih boraca, koji će sutra morati umirati rame uz rame, dajući i život u obrani druga ili spasavanju ranjena druga. Pa kako ćemo to učiniti, ako jedinstva duha nema. Ne može biti ni akcija bez toga jedinstva, jer smo podieljeni, kao nikada u poviesti. Pa postavimo stvar na svoje mjesto i neka u politici svaki brani svoj stav a u Vojsci neka vrši onu dužnost, koja mu njegova stručna sprema dozvoljava.

S tim idejama ulazimo u drugu epohu "DRINE". Njena će pak sudbina ovisiti o Vama, hrvatski vojnici, koji se danas nalazite u sto stranaka u emigraciji i u sto pukovnija u jugoslavenskoj vojsci.

Pola godine smo čekali, sa skoro tiskanom "Drinom", da bi joj napisali ovaj Uvodnik. (Po ovome izgleda da je Poglavnik bio vrlo bolestan i da se je očekivalo njegovo polako ali sigurno umiranje, te da je general Luburić sa svojim vojničkim istomišljenicima pripremao novu "EPOHU" hrvatske političke emigracije, mo.) Htjeli smo znati mnogo toga i danas znamo. Nismo uspjeli u misiji, da uvjerimo Poglavnikove nasljednike, da treba tražiti ruku svih Hrvata i da postave stvar na svoje mjesto. (Iz ovog izlaganja se mogu nazrijeti ideje za "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", vidi Istarska "DRINA" br. 3/4 strana 18/21, mo.) Oni misle živjeti od političke baštine Poglavnika, a drugi se misle izživljavati dok se može. A mi, koji vidimo, da se ne smije više čekati, u ime Boga i Palih Hrvatskih Boraca, obnavljamo zavjet svom narodu, da ćemo se boriti dok se ne ostvari Država Hrvatska.

Tako nam i Bog pomogao!

Kraj ovih osam (8) nastavaka.

Posljednje uređivanje od Bobani : 28-07-2015 at 12:41

28-07-2015 18:54#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Treba pregledati ove linkove

Annie Boban

7/22/15

[Keep this message at the top of your inbox]

To: darko utovac, Dragutin Poturica, Franjo Cigic, Annie Boban, Kamenjar Herc, velikizdenko@gmail.com

1941.

1 year ago

Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske

1 year ago

Ilija Stanić - ubojica generala Luburića

1 year ago

Zagreb, 10. travanj 1941.

1 year ago

Recent Activity

1 year ago

Drinapress tagged Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske with Slavko Kvaternik and 10 travanj

1 year ago

Drinapress tagged Govor Poglavnika 21.V.1941. with NDH, Ustaše and Ante Pavelić

1 year ago

Drinapress tagged Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske with NDH, Ustaše and Ante Pavelić

29-07-2015 01:38#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI

(Donosim jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955 kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pročitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranicama 73, 74, 75, 76 i 77. Mo. Otporaš.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR

GENERAL DRINJANI.

Ured Glavnog Tajnika.

Stan, dne 7. XI. 1955.

Dragi brate !

Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicini ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Šubašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti.

Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a i generalov vjenčani kum, ili kum na krštenju generalovu sinu Domagoju koji je rođen 19 listopada 1954., dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaz u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo)

Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i Klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DDRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve.

To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni. (Tamo u Buenos Airesu, Argentina, mo.)

Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata.

Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su: mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa.

Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao. Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima. Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba.

Ali IZBOR se je teško ogriešio o Crkvu i nas usosio. Ne dajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedini branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Ne znam šta bi to moglo značiti "Plovidba je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s parobrodom, tj. plovidbom, mo) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, mo) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi u fanatički katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku. Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao njih tamo.

Ne znam šta je sa Poglavnikom, ne znam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo se bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Valadu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina.

Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim". Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine unapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnički tribuni, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama , i neka nam daju jedno gdje nije najčešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i na što smo spali.

Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati. I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srpskog generala Djukića rekao, da ne znam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu".

(Evo šta o tome u "Otvoreno Pismo Srpskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. Obrazložit ću:

1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva o Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srpske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

Djukić:Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srpski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

Šta biste Vi na rekli?

Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, mo) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srpskom generalu, da ne znam tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvjek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije teško ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. (Strana 220,..." Mo)

I svakom srpskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini.

Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji.

Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR.

A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

Engleska nije naš nego Petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vidjeli kakova je. Da li je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati.

Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić (po), mo) radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primio i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji.

Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti. Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni.

To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samoubojstvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora. A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja teško breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se ti izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva puta na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo)

Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog rješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem.

Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

Napomena:

Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može sačuvati.

Nastavlja se. Otporaš.

31-07-2015 13:11#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Ilija Stanić, Željko Bebek i general DRINJANIN

Annie Boban

7/30/15

colonia.tino.prkos.com

(Autor: Miroslav Smolković) NASLOVNICA

Najbolji »

Bog! Mrginjdzija, pričitaj priloženo pa mi javi. Bog! Mile.

(Ovo je izlišlo na portalu javno.com 20 travnja 2009., točno na četrdesetu obljetnicu pogibije generala Luburića, Drinjanina. Ovo je stavila Broken, Ivanka Josipović. Ne znam da li si ti već tada bio ili ne na portalu javno i da li si znao za ovo. Ja sam toj mladoj gospojici Ivani Josipović, korisničko ime "Broken" prije par tjedana poslao dosta materijala o Luburiću, posalo sam joj i govor za Deseti Travnja 1968. godine i ona je to već objavila pod naslovom: "RECI ISTINI I RAZBIŠE TI GLAVU". Pročitaj i nastoj pronaći gdje Ilija Stanic laže. Znam za sigurno da laže za fra. Branka Marića. Meni je fra. Branko Marić osobno pričao svoje nezadovoljstvo i nesporazume sa generalom Luburićem, kada je bio u Parizu rujna mjeseca 1962. godine na pogrebu dra. Georges Desbon-a.

Željko Bebek mi je vrlo zagonetan ovdje. Ako Stanić priznaje da je radio za Udbu i da ga je ova poslala sa za datkom da ubije Maksa, kako protumačiti neutralnost Željka Bebeka - da ne kažem sumnju - u suradnji sa Ilijom Stanićem u ubojstvu generala Maksa Luburića, Drinjanina. Bog! Pozdrav. MB, Otporaš.)

ISPOVIJEST UDBAŠKOG UBOJICE

Sliku učitao: colonia.tino.prkos.com

(Ovo je izišlo na portalu javno.com točno za četrdesetu obljetnicu pogibije Maksa Luburića, generala Drinjanina 20 travnja 2009. godine. Mo. Otporaš.)

Kako sam ubio Vjekolava Maksa Luburića?

U Španjolskoj 20. travnja, 1969. godine, UDBA je mučki likvidirala bivšeg zapovjednika zloglasnog ustaškog logora Jasenovac.

Ilija Stanić. Sarajevski kriminalac i pouzdanik UDBE kao sin ustaše i zbog toga pod stalnim nadzorom jugoslavenske tajne policije, bio je idealan kandidat za udbaškog egzekutora. Čovjek koji je dio svoje mladosti proveo u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu, kod tetke, gdje je učio keramičarski zanat.

Kum protiv kuma

Gdje god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i pravio sebi i rođacima nevolje. Poslije jedne racije u Sarajevu pobjegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bježi u Francusku, gdje je uhićen zbog krađe. Jugoslavenski konzul Mile Nešić ga je tada spasio zatvora. Brbljiv i slatkorječiv, Ilija Stanić se tada ovom konzulu i obavještajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića. Čak je Nešiću nudio i pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španjolskoj. Jednog dana je donio i Luburićev plan o miniranju Veleposlanstva Jugoslavije u Parizu. Posle toga SDB BiH je uhitila Iliju Stanića, natovarila mu na vrat i krađe, a i terorističke akcije protivdomovine. Da bi se zaštitila od Stanićeve izdaje, SDB BiH ga je zaplašila da će mu braća i majka otići u zatvor, i tako ga « uvjerila «da krene na svog kuma Maksa Luburica. Otac Luburicevog ubojice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u II svjetskom ratu član Maksove bojne. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške izdaje fra Bekavca, koji je pred bijeg u SAD, prijavio križare pripadnicima Udbe BiH. Tu izdaju i stradanje svog oca, Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim , emigrantima i odbjeglim ustašama. Tako barem ide priča od njega prema javnosti.

Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime «…Mungos…», prebjegao je u Italiju, a preko Francuske u Španjolsku i uspio 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburica kao kuhar i vozać, sa zadatkom i osobnom namjerom da « generala Drinjanina « u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića. Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburica u mjestu Karkahente kod Valencije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španjolske pobjegao u Njemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio sa Luburićevom kćerkom, sto je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je istjerao iz svog doma. Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović ga je poslao natrag u Španjolsku. Plaćeni ubojica je odvezen jugoslavenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gdje je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ prije toga uzeo crvenu putovnicu. U dosjeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanič je bio registriran i kao Stanko Ilić, odnosno «…Mungos…», dok je Maks Luburic bio samo «…M…». Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburica vođena je pod šifrom « Kobra «

Operacija " Kobra "

Sam Ilija Stanić, udbaški ubojica, ispričao je svoju priču: .

«…Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije, ilegalno ubacio u Francusku. Došao sam vlakom do Nice, tu prenoćio, a onda vlakom do Pariza. Svratio sam kod Miljenka Dabe Peranića, sa kojim sam prošle godine boravio kod Maksa Luburića. Dabo me je odmah pitao: «.. Gdje si ti nestao?..» Objasnio sam mu da sam ilegalno išao za Njemačku, pa me je policija uhvatila u krađi i protjerala za Jugu. On je povjerovao, ali mi je rekao da mi general ne vjeruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo moju španjolsku osobnu kartu i otputovao vlakom za Barcelonu, a ne direktno za Valenciju, da bih vidio da li me neko prati. U Barceloni uzmem kartu za Valenciju. Prvi razred. Legnem i probudim se u Valenciji. Pravo sa stanice otišao sam kod mog prijatelja Željka Bebeka. Četiri-pet dana izbjegavao sam da odem do Maksa, koji je već čuo da sam ja došao. Jedno jutro stavi me Željko u auto i odveze do generala u Kahakente. Dočekao me je usiljenim riječima: «… Gdje si kume moj! … «

Kako su dani prolazili, tako se Maksovo povjerenje u mene vračalo. Željko i ja bili smo već tri mjeseca u njegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je onu na katu pretvorio u magazin knjiga. U veljači 1969. godine Maksova kuća je bila puna ljudi. Tu mu žena, sin, ja, Željko, a pojavio se i pukovnik Štef Crnićki, koji je došao iz Clivlenda. U to su stigle vijesti da je Udba ubila Mila Rukavinu, Tolja i Maričića, a meni Maks u povjerenju kaže: «… Čuvaj se kume, vidiš što Udba radi! Otvori i oči i uši!…» - Vidim, vidim moj generale! Majku im komunističku. Paziti ću se ne brinite! I ne bojte se vi, paziti ću i vas ! - General je tih dana osobno bio jako nervozan. Posvađao se sa ženom, pa ga je ona napustila. Kažem ja sebi: Odlično! Posvađao se on i sa Željkom Bebekom, a na Branka Mariča, koji je pristigao iz Frankfurta potegnuo je i pištolj. Vidim i ja da mu Branko dosađuje, pa viknem na njega: «… Što ćeš ti, ostavi mi generala na miru! ..»

Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da nitko ne može biti tako prisan sa Maksom, niti mu itko može priči tako blizu kao ja. Kuhao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sacekao sam. Odredio sam da to bude krajem veljače. Međutim, opet su nam došli Dabo Peranić, pa neki Dragutin Jezina iz Lyona i Ante Nozina iz Frankfurta. Sjedimo mi tako i pričamo. A ja pitam Maksa Luburića: «… Generale, kada ćemo u Hrvatsku?…» «… Kume, sigurno, za tri godine…» kaže on, a ja mislim: «…Nećeš nikad moj kume!…»

U to vrijeme Maks Luburić je pokušavao da dođe u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i tražio da ga Rusi puste u Mađarsku. Dobivao je od KGB neka kodirana pisma. General je tada imao običaj da kaže: «… Bolje Hrvatska sa ruskim bazama, nego sa jugoslavenskom vojskom!…» Maks je šurovao sa starim i sa mladim ustašama. Prvi su mu bili potrebni zbog novca, a drugi zbog akcije, drskosti i bezobzirnosti. Uspio je u Švedskoj da stvori jak odbor borbenih ustaša. Bio je dobar i sa jednima i sa drugima. Svi su se u hrvatskoj emigraciji te 1969. godine probudili. Zagreb im je dao znak da opet dolazi 1941. godina, a Maks Luburić je sanjao da bude novi Pavelić.

Dana šesnaestog travnja 1969. godine, u Valenciji mi je poštar donio jedno pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi piše da mi šalje kurira u Španjolsku specijalno za mene. On mi je donio prah za Maksa. Dao mi je i dvije novčanice od po sto dolara. Poručio mi je da čekam da mi neko dođe iz BiH ili Hrvatske u pomoć. Rekao sam mu da mi nitko ne treba. Neću da čekam. Znao sam ja svoj trenutak. U kalendaru sam već zaokružio dvadeseti travanj. Rekao sam kuriru da vise neću da se javljam. Svi su gosti iz Maksove kuće otišli, ja sam bio spreman. Donio sam u sobu čekić i štangu. Pripremio sam dokumente za izlazak iz Španjolske. Ja sam kod Maksa bio prijavljen kao lektor u listu «…Drina…», a u Španjolskoj osobnoj karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske književnosti. U Udbi, međutim, nitko mi nije vjerovao da ću srediti Maksa. Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobjegnem. Nedjelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me nitko neće odmah tražiti. Dvadeseti travanjl, dan posle mog rođendana. Cijele noći, u subotu na nedjelju nisam mogao da zaspim. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: «… Dobro jutro generale, kako ste spavali?…» «… Dobro, dobro «… kaže on.

" Puče glava kao lubenica "

Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonći Luburic donio novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuham kavu. Kava gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je los. Rastopio se u vrećici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šalicu. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Ja držim čekić u hlačama Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šalicu u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Htio sam da odem u sobu po štangu. Jebem ti prasak! Štanga je najbolji lijek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: «… Ilija, meni je zlo! …»

Vidim pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: «… Tup!…» Maks pade kao svijeća. Mislio sam vise se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: «… Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puce glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakirao da ga brzo ne nađu. Da Španjolska policija pomisli da otetet. Čekić i štangu bacim u magazin Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju: � Koliko kosta do grada � pitam «… Tristo pedeset peseta…» kaže taksista. «… Evo ti pet stotina, ja častim!…» U osam sati i pet minuta navečer sa željezničke stanice poslao sam telegram « bratu » u Konjic: « M. nikad više! «

Od slave do nemilosti

Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju, udbaški egzekutor, postao je slavna zvijezda, tisak je pisao njemu, a postojala je realna mogućnost da ga primi i odlikuje osobno jugoslavenski diktator, Josip Broz Tito. Međutim, do toga nikada nije došlo, naime popularnost Ilije Stanića u partijskim krugovima bila je prevelika i ugrožavala je direktno one iznad njega u hijerarhiji, što je rezultiralo direktnim planom za likvidacijom ubojice ustaškog generala, od strane vlastitih ljudi. Iako se ne može reći kako nije dobro financijski situiran nakon ovog monstruoznog zločina, naime, kupljen mu je auto BMW, stan u Beogradu i stan u Sarajevu, plaćeno mu je školovanje i nađen mu je posao u Zavodu za zapošljavanje tadašnje Socijalističke Republike BiH, te je naravno i u gotovini nešto zaradio, ubojstva su se uvijek dobro plaćala.

Osamdesetih se Stanić povukao u miran život, no raspadom Jugoslavije, Ilija Stanić postaje visokopozicionirani dužnosnik HDZ-a Bosne i Hercegovine, sve dok ga u prvoj polovici devedesetih nije kao UDBINOG ubojicu razotkrio kontroverzni, « Slobodni tjednik ». Zanimljivo da se Stanić nije nimalo postidio svoje zločinke prošlosti. Možemo za kraj nedvojbeno konstatirati, zločinac je ubio drugog zločinca. Zaista je šteta, što zapovjednik zloglasnog, ustaškog logora, Jasenovac, i čitavog niza drugih logora na teritoriju tadašnje NDH, nije živ dočekao pravedno i pošteno suđenje u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Isto tako, treba izraziti zgražanje nad monstruoznom činjenicom, da u slobodnoj Hrvatskoj, niti jedan nemilosrdni ubojica komunističkog režima, a koji su diljem svijeta ubijali ljude (bezobzira tko god oni bili) bez suđenja, nije priveden pravdi, a onda i pravedno osuđen, prema vlastitim « zaslugama(nedjelima) «, koje im je « njihova borba dala «.

Posljednje uređivanje od Bobani : 31-07-2015 at 13:15

31-07-2015 20:48#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

DRINAPRESS I GLAVNI STAN HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

general DRINJANIN

16.X.1968.

Br. Marijan Nosić,

350 Dupont

Sudbury. Ont., Canada

Dragi moj Marijane !

Dobio sam na vrijeme tvoje pismo od 20.IX. kao i ček na 50 dolara, na čemu ti od srdca hvala. Ratko mi je poslao sve kako je bilo uredjeno za pomoć Drinapressu i Gl. Stanu. Hvala Tebi i svima, koji ste dali i pokrenuli druge da daju.

Poslao sam ti dva Okružna pisma (ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 972/973, mo.) u pogledu Bukovačkog, koji je već stigao u Tursku. Od tamo ide u Sofiju i Budimpeštu. Ostalo će se urediti. Ovog časa važno je da vratimo dug, što sam pouzdavajući se u sve Vas, učinio, i računajući da ćete odobriti i ovaj korak. Ovih dana ću ti poslati i treće pismo s konkretnim idejama, kako se u tom pravcu može, i iz Vanjskog Fronta gurati na diplomatskom polju. Radim na tome i čim smognem malo vremena, ide.

Poslao sam Ratku avionski paket sa nešto PISMA HRVATSKIM ELITAMA. (Kako se po datumu može vidjeti da je ovo pismo pisano polovicom listopada 1968., baš u vrijeme kada je ubojica Ilija Stanić se povratio kod generala. Oni koji su pratili "serijal jugoslavineskih tajnih služba" gdje je Ilija Stanić rekao da je vidio na generalovu stolu ŠIFRIRANA PISMA koje da je navodno pisao Rusima, za cijelo se je radilo o ovim pismima koje je general šifrirane slao onima koji su ih trebali imati. Ja posjedujem jedno pod šifriranim rednim brojem 45. Kada dođe vrijeme iznijeti ću ga ovdje tako da se svi Hrvati, i oni iz bojnih i oni iz brigada upoznaju sadržajem istog. Mo. Otporaš) Tebi i drugima po 4 komada. Poslat ću još i Vladeku.. Važno je da se taj posao sinkronizira i koordinira, da se nebi dogodilo da sa više strana pišete na istu osobu, a na drugu kojoj bi trebalo, da nitko ne piše. Puštam Vam detalje. Poslao sam i Nikici u Hamilton isto, i Luburiću (Mili, mo) u Oakville. Neka Središnjica ima inicijativu, jer je masa tamo. Dakle skupa sa njima i to i sredstva koncetrirati, i dogovoriti se kako potvrditi. Ratko je na pr. dobro učinio da je dao Bonove, odnosno potvrde Fonda, pa tako ne moram pisati svakome posebno, jer i nekonvenira da se pismeno mnogo o tome na papir stavlja.

Pisao mi je Ratko za glavnog govornika za Dan Odpora, pa sam rekao moje mišljenje. Možda Meheš? (Prof. Mirko Meheš, mo) Možda još netko, ali ovog časa nisam siguran, jer će ovisiti o drugima. Naime ima vremena, pa ćemo moći to riješiti još. Svakako preporučam najuži kontakt sa njima u Torontu, Hamiltonu i okolo, da se duhovi pobunu. Ideje naše pobjedjuju, ne smije zatajiti ni Ekipa.

Razgovarao sam sa prof. Peranićem i jučer sam mu pisao. Dobro je sa njim biti u izravnoj vezi. On gravitira prema Torontu, odnosno Kanadi, jer ženin brat je u New Yorku. To je sadanji naš predsjednik Ogranka. Ona bi radije tamo, (supruga Peranića bi radije u New York, jer ima tu brata Nikolu, mo), ali on bi radije u Canadu. Ovisi to o službi i mnogo čemu. Nu on je uvijek voljan žrtvovati i ostati gdje ga se treba.. Možda Meheš će znati bolje savjetovati ga.

U pogledu SIVE KNJIGE. Ne mogu da lokaliziram nigdje hrvatski original. (Ovdje sam vrlo zbunjen. Ja sam bio taj koji sam - jednu jedinu - kopjiu originala na hrvatskom jeziku iznio iz LA BIBLIOTEQUE NACIONALE FRANCAISE i dao Dru. Peraniću. Nas dvojica smo radili u ustom poduzeću LA LIBRAIRIE HACHETTE, ured do ureda. Mnoge zajedničke stvari smo radili i tu, u tom "našem uredu" smo najviše vremena proveli u spremanju i pripremanju novine LA CROATIE. Tu smo najviše vremena sproveli za prevesti taj original SIVE KNJIGE na francuski. Stavili smo naslov na francuskom jeziku LA CROATIE MARTYRE, a podnaslov na drugoj stranici: SAUVAGE ATROCITES ET DEVASTATIONS DES REBELLES...Zagreb Juin 1942..., compose sur la base de documents et suivant l'ordre du Ministre des Affaires Etrangeres par M.M. Kovačić, conseiller au Ministere des Affaires Etrangeres. Izdali smo ovu knjigu ZASLUGOM "HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA" U PARIZU. Osobno sam prikupljao doprinose onih Hrvata koji su htjeli pomoći. Istine i povijesti radi, poslije skoro pola stoljeća, iznosim ovdje imena darovatelja. Možda danas taj iznos ne bi značio mnogo, ali onda je to skoro, ponavljam skoro bila jedna tjedna plaća.

DAROVATELJI:

Virginija RUKAVINA 250 Fr.

Milan BAGARIĆ 100 Fr.

Mile BOBAN 100 Fr.

Ivan BARUN

Igor BULJAN ( umro San Franciscu u siječnju 2009, mo)

Josip ČAVČIĆ ( umro u Parizu lipnju 1972, mo)

Miljenko BABO-PERANIĆ ( umro u New York-u 1994, mo)

Stanko Dujam GALIĆ ( umro u Parizu 1972, mo)

Danko LEVENTIĆ

Žarko LUBURIĆ ( umro u New York-u 1996, mo)

Mate KOLIĆ ubili ga agenti Udbe ( u Parizu 1981, mo)

Ivan KOVAČEVIĆ ( umro u Los Angelesu 2005, mo)

Marijan KOVAČEVIĆ

Mirko KOVAČEVIČ

Pavo MILIČEVIĆ

Šime PRTENJAČA ( umro u Parizu ? mo)

Stojan RAŠIĆ ( umro u Parizu ? mo)

Veso ŠARAVANJA

Jure VIDOVIĆ - svi dali po 100 Fr.

Ivan BABIĆ 50 Fr.

Dinko JUKIĆ 50 Fr.

N.N. 50 Fr.

N.N. 50 Fr.

Stanko POžAR 50 Fr.

Nikola Šonje - Peranićev šogor- 30 Fr.

Mijo BOŽIĆ 30 Fr.

Radoslav ANDAČIĆ 20 Fr.

Slavko MAJCEN 10 FR.

N.N. 10 FR.

Ivan TALAJA 5 Fr.

Jure CVITANOVIĆ 5 Fr.

Knjiga je tiskana preko DRINAPRESS, Apartado 1523. Paris et Valencija, Siječnja 1968. god.

Poslije tolikih godina saznajem preko ovoga pisma da general traži original. Sve što bih mogao sada reći je to da je original ostao kod dra. Preanića, išaran, zgužvan, jer smo se mjesecima služili za prijevod. Ako ovo može pomoći onima koje bude zanimala hrvatska iseljenička politička djelatnost, onda sam zadovoljan. Mo)

Treba misliti na prevod sa francuskog na engleski. (prevedena je na engleski. Ja sam ju vidio kod Srečka Čuline u San Francisku koncem sedamdesetih godina. Mislim, a nisam siguran, da ju je neko hrvatsko društvo u Švedskoj tiskalo na engleski. Ja ju nemam, mo.) Nema drugog riješenja. Treba to englesko izdanje što prije stvoriti, jer će još Vatikan i Pentagon kanonizirati Tita prije smrti, a i mladi naši kod kuće, a i komunisti, i ne komunisti, i antikomunisti, znaju da treba tražiti neke nove ideje, iako glodjemo i po starima. Tito ima 76 godina, a ruši mu se sve, i valja biti spreman. SIVA KNJIGA NA ENGLESKOM JE BAZIČNI DOKUMENAT. Mnogi misle da je samo prof. Meheš kadar to napraviti. Govori sa njim. Eventualno bi platili nekome da mu pomogne prepisivati itd. Onoga dana kada imadnem rukopis, ide u tiskaru.

Nadam se da će i naši u Clevelandu moć izbaciti BLEIBURŠKU KNJIGU. To je važno, jer ako dodje Nikson (Richard Nixon se te godine 1968. natjecao za predsjednika Amerike, i na izborima pobijedio, mo.), mogli bi imati interesa za nas.

Ruska flota zaposjeda Mediteran, eno je u Casablanki, a ovdje neće da produlje sporazum sa Amerikom i za 6 mjeseci morat će isprazniti baze. Oni ili traže oružje i brodove da se mogu braniti, ili će i Španjolska kao i Francuska ići u pasivnost i neutralnost. Neki vrag će se dogoditi, a mi moramo američko javno mnijenje o svemu informirati.

Dakle dragi moj Marijane, nastojte ovo dvoje sprovesti, tj. Dan Odpora i Sivu Knjigu, a pomozite što možete od tamo akciju Središnjice da mogu barem vratiti dug.

Toplo pozdravi prof. Meheša i sve naše. Poljubi dječicu, i uruči im pozdrav mojih.

Grle tebe i sve tvoje odani Ti

general Drinjanin

04-08-2015 03:28#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!

(Ovdje donosim jedno okružno pismo u obliku letka upućeno, kako se u pismu kaže, hrvatskim borcima, društvima, skupinama, pojedincima i hrvatskoj emugraciji općenito. Ne znam tko još ili koliko nas ima još živi danas da imaju original ovog okružnog pisma. Ja ga imam i izvijet ću ga na ovim stranicama tako da oni zainteresirani mogu pratiti ovu ozbiljnu situaciju koja je dovela do potpunog razlaza između zadnjeg Zapovjednika HOS generala Vjekoslava Maksa Luburića i Poglavara NDH Poglavnika dra. Ante Pavelića. Pregledao sam knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i noisam pronašao to Okružno Pismo u spomenutoj knjigi. Nadopunit ću neke mene poznate stvari poradi boljeg razumijevanja poradi samog sadržaja ovog okružnog pisma koji iznosi neke dijelove ili početak uzroka tog razlaza. Što je najžalostnije da u ovom okružnom pismu nije naveden i datum kada je pisano. Pošto su mi donekle neke stvari poznate i po pisanju ove okružnice, to bi moglo biti po raspletaju svih dogodovština početkom godine 1956. Ako netko uz ovu temu imadne bilo kakovo ozbiljno pitanje, zamolio bih ga da se preko ovog Foruma javi. Hvala. Otporaš)

HRVATSKI NARODNI ODPOR - Okružno pismo.

POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!

Hrvatski borci! Braćo Ustaše, Domobrani, Legioneri, Mornari! Hrvatski emigranti!

Hrvatski borci, društva, klubovi, logori i skupine po svietu dobivaju, čak i avionski, novi list iz Buenos Airesa, kojeg izdaje Vlaho Rajić, a zove se "SLOBODNA RIJEČ". Znam da debeli paketi tih novina idu redovnim putem na sve naše skupine po svietu. To je nastavak neslavno preminulog "IZBORA" a Rajić je, poput Šubašića (Ovdje se radi o Stjepanu Subašiću koji je bio urednik časopisa "IZBOR" a ne o dru. Ivanu Šubašiću, koji je bio u sastavu jugoslavenske kraljevske vlade u Londonu i kasnije šurovao sa Titom s kim je sastavio prvu komunističku jugoslavensku vladu u kojoj je on bio ministar vanjskih poslova, mo), jedan od onih, koji je ponudio Srbima pola Bosne i pripada "genijalnoj" skupini Hrvata, koji žele mir sa Srbima, odricajući se sami sebe, svoje prošlosti, ustaške revolucije i pola Bosne! Rajić je napisao pred tri godine debelu knjigu ničega, samo da može na kraju predložiti mirno riešenje i razlaz medju Srbima i Hrvatima tako, da im prepustimo Sarajevo i pola Bosne, te još neka područja, kao pola Istre, koju ni Tito nije prepustio Talijanima. Rajić je cielog života, kao i Subašić, bio nepopravljeni Jugoslaven, bio je medju onima, koji su izdali Hrvatsku 1918. god., služio je sve srpske režime, bio je uviek protiv nacionalista i ustaša, da sada pod starost, i opet ponudi Srbima, ne cielu Hrvatsku, nego pola Bosne.

"DRINA" (br.1-3 1956, imam taj broj,mo Otporaš) donosi opširni material o svemu, a vas upozorujemo, da znate o kome se radi, i da najenergičnije poduzmete korake i povratite taj novi izdajnički list onome, tko Vam ga je poslao bez Vašeg znanja. Povratite list i kažite u skupnim pismima tom nepopravljivom izdajniku, da će ga hrvatski borci, kadli-tadli staviti pred ustaški sud i suditi radi veleizdaje. Izrazite svoj prezir prema čovjeku, koji je ponudio Srbima pola Bosne i našu VJEKOVNU GRANICU NA DRINI, za koju je proliveno (Vidi Adil Zulfikarpađić PUT U FOČU, veljača 1942., mo) more krvi naših najboljih sinova. Preživjeli borci bezsmrtne Legije Smrti, Francetićeve Crne Legije, pripadnici domobranskih i ustaških postrojba, koji su branili ideale na Romaniji i na Drini, izrazite svoj prezir i svoju osudu prema onima, koji zatajuju krv Vašu i Vaše pale braće, stotine tisuća muhadžira, ponosnih koljenovića hrvatske istočne Bosne! Osudite onoga, koji vara hrvatsku javnost očitom laži da Srbi imaju u istočnoj Bosni većinu, kada je poznato svima nama da BAŠ U ISTOČNOJ BOSNI HRVATSKI MUSLIMANI IMAJU OGROMNU VEĆINU, a da Srba ima u zapadnoj Bosni, gdje prema zamisli velikosrba od Pašića do Stojadinovića, nadiru prema moru i prema Slovencima, da se spoje i uguše hrvatski narod na području, gdje danas srbokomunisti vrše istu misiju. Kada bi se Srbima predala istočna Bosna i sarajevski kraj srednje Bosne sa Sarajevom, tada bi Srbi, nakon što bi doklali što Koča i Peko nisu poklali, sutra tražili i zapadnu Bosnu, jer bi u njoj imali većinu! Zato listovi Dra. Milana Stojadinovića, kao buenosaireška "Srpska Zastava" i traže granicu na Kupi pod Zagrebom i zahtievaju hrvatski Dubrovnik!

Ta "Slobodna Riječ" donosi na str. 4 tri bilješke pod skupnim naslovom: UPOZORENJE BJEGUNCIMA IZ JUGOSLAVIJE, i u jednoj bilježci daje znati tim bjeguncima iz Jugoslavije, da je informiran iz nacionalističkih krugova, da su isključeni M. Luburić i S. Rover iz nacionalističkih redova, i da vlada medju istima velika radost!

(Tko pažljivo bude ovo pratio olako će uočiti nagomilanu napetost između Poglavnika i Maksa Luburića. To je naš zajednički jugoslavenski neprijatelj iskoristio do te mjere da se je izvršio atentat na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 travnja 1957. godine u predgrađu Bueos Airesa. Napetost je išla tako daleko da se čak optuživalo generala Maksa Luburića da je on sa svojim ljudima izvršio taj atentat. To se je moglo čuti i u emisiji o jugoslavenskoj tajnoj službi, gdje je ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić otvoreno lagao da je u tom ubojstvu na generala Drinjanina indirektno sudjelovala i Poglavnikova supruga Mara. Mo.)

Tako, nakon što je neslavno preminuli " Izbor " godinu dana unapried davao znati, tko će iz nacionalističkih redova biti eliminiran, i nakon što je srpski sluga Subašić javljao u osobnim pismima odluke, koje će se donieti, i koje su se doniele nakon izvjesnog vremena, tu je novi izdajnik, koji je informiran iz "nacionalističkih krugova", kakva radost vlada, jer se obistinilo ono, što je " Izbor " najavio u svom listu, a Subašić u osobnim pismima najavio sa strahovito mnogo vjernosti.

Sada je jasno, koji smo branili ideal na Romaniji, Drini, Ivan Planini i diljem svete hrvatske grude, koji su to "nacionalistički krugovi", gdje srpske sluge Subašić i Rajić znaju davno prije, nego mi svi skupa, šta će se dogoditi i šta se je dogodilo.

Ako nam se ne bi uzelo za zlo, postaviti ćemo sliedeća pitanja:

a). koji su to "nacionalistički ktugovi", gdje imaju društvene prostorije, tko im je šef, zapovjednik, vodja, predsjednik ili tajnik, kakovi nazov imaju, koji list zastupa njihovo stanovište, šta je njihov cilj, koji im je program, ideologija, i tko su im pristaše, sljedbenici i vjernici?

b). kako to, da poznati ustaški generali, zapovjednici Zborova, članovi Glavnog Stana Poglavnika, sabornici Hrvatskog Sabora, povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, Zapovjednici Ustaške Obrane, Upravitelji Ustaške Nadzorne Službe, pukovnici Poglavnikove Tjelesne Bojne, saznaju iz novina onoga, koji dieli Bosnu, da je izvršeno ono, što je najavio Subašić, koji nas je zvao "ustaškom paščadi", a Srbe braćom, dok smo mi krv lili svakodnevno za Ustašku i Poglavnikovu Hrvatsku?

c). kako to, da je brat S. Rover, Glavni Povjerenik Hrvatskog Narodnog Odpora za Oceaniju, bio najprije ukoren što je vraćao pakete " Izbora ", zatim po ministru Iliću razriešen dužnosti Glavnog Povjerenika, zatim ustanovljeno da Odpor uopće ne postoji, zatim ukoren što nije dobro potpisao proteste, (ovdje se nesumnjivo radi o prosvjedima koje su Hrvati u tadašnjoj političkoj hrvatskoj emigraciji slali novoj argentinskoj vladi koja je progonila i hapsila državotvorne Hrvate, osobito Poglavnika i pripadnike ustaškog Pokreta, koje je jugoslavenska promidžba optužila da su bili na strani Perona i njegovog režima. Tada je Poglavniku prijetila opasnost uhićenja i mogućeg izručenja Titinoj Jugoslaviji, kao što se je desilo i s Adolfom Eichmannon 1960. kojeg je nova argentinska vlada izručola Izraelu, mo, Otporaš), koji su upućeni za Argentinu, zatim ukoren, što novom "vodstvu" (te godine 1956. Poglavnik je preimenovao Ustaški Pokret u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP u kojem nije bilo niti jednog istaknutog Ustaše/borca NDH, osim nekih nevažnih ili niži častnika i dočastnika, mo, Otporaš) nije dao dovoljno navca (što sve možemo dokumentirano dokazati), a na kraju, kada su Rovera njegovi zapovjednici, general Drinjanin i pukovnik Pušić, uzeli u zaštitu, da je na kraju proglašen - izdajnikom i krivcem za tragediju Bože Kavrana? Zar se je smjelo tolerirati Rovera, da je udovoljio zahtjevima "vodstva", makar je na njemu bila sumnja izdaje?

d). kako to, da se na izdanog ustaškog častnika nabacuje optužbom, i to najtežom, a unapred se isključuje svaki dokazani postupak, sudjenje, kao i unapred odbija materijal, kojeg Roverovi zapovjednici posjeduju kao rezultat istrage od dvije godine?

e). kako to, da se sada iz "nacionalističkih krugova" nabacuju optužbom suradnje sa komunistima na suradnike Odpora, kao Rovera, kada je Hrv. Narodni Odpor već pred godinu dana u svom letku, koji je rasturen po cielom svietu u mnogo tisuća primjeraka (br. 19. od 26.1.1955. okružno pismo br. 7,) dao na znanje hrvatskoj emigraciji, da komunistički agenti iz Beča pokušavaju doći u dodir sa predstavnicima nacionalista, izmedju ostalih, i da infiltriraju svoje agente u naše redove, i to u vrijeme, kada je Subašić sablazno protiv svega što je nama sveto, protiv svećenstva, protiv same dogme i doktrine, kada je provodio svoje "antiklerikalno manhitanje" otvarajući razornom duhu, sumnji i kulturnom razkolu? Kako se može svoj vlastiti frakaso pokrivati nečastnom optužbom protiv onih, koji su imali hrabrosti upozoriti na komunističke i srpske agente medju nama, koji su hvalili Nedića i branili Mihailovića, zvali ih patriotima, a ustaške generale, pobjednike četničke vojske na Ljevču polju običnim koljačima i zločincima, pa čak napisali i to, da se ne zna tko je otac hrvatskome generalu Luburiću, pobjedniku sa Ljevča Polja? (General Luburić je uputio jedno otvoreno pismo četničkom generalu Svetomiru Đukiću povodom te četničke klevete da je general Luburić srpskog podrijetla. Pismo je tiskano u časopisu DRINA 1955. Mo,)

(Moja bilješka. Kako sam prije rekao da je ovo početak početaka razlaza Poglavnik/Luburić. U svim ovim unutarnjim prepucavanjima, samo naš hrvatski neprijatelj se veselio i od veselja ruke trljao i smutnje ubacivao gdje god je to trebalo. Poznavajući površno ovaj slučaj, drugim riječima vrlo malo, a za današnje naraštaje - možda dovoljno -, postavlja se sada pitanje dali je i koliku ulogu u atentatu na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 Travnja 1957. godine u blizini Buenos Airesa, direktno ili indirektno, igrao ikakovu ulogu dr. Milan Stojadinović, koji je godinu dvije ranije s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem razpravljao o podijeli Bosne. Dr. Milan Stojadinović je imao brata u četnicima kojeg je srpska Udba držala u zatvoru i uvijek ucjenjivala i preko njega slala poruke bratu Milanu Stojadinoviće. Možda će još o tome biti govora u ovim opisima.)

[/I]

f). Kako to, da se tek nakon Subašića, Rajića i Stojadinovića, negdje uz "srpsku i hrvatsku šljivovicu" došlo na to, da je general Luburić i u prošlosti počinjao djela, koja da sada treba u emigraciji spriečiti? Koja su to djela? Gdje i kada su počinjene? Zašto se to prije nije spriečilo ili zašto se "takova djela" nagradjivalo najvišim činovima, počastima, odlikovanjima i položajima? Kako to, da jedan Subašić i jedan Rajić, mogu u listovima, u novinama, u razgovorima sa čestitim hrvatskim emigrantima, govoriti u ume "nacionalističkih krugova" i konkretno u ime osoba, da se treba odreći onih, koji su "za sve krivi", a to su Ustaše i svećenstvo, na koje se baca ljaga, da su klali Srbe i time krivci "za sve", a da se, time ubija moral hrvatskih vojnika, koji će i sutra morati krv liti i tući se protiv vojvoda Gazde Stojadina (mislise ovdje na dra. Milana Stojadinovića, mo), koji unapred traži Bosnu i granicu na Kupi i traži hrvatski Dubrovnik, a daje izjavu o "mirnom razlazu". Kakav bi taj razlaz morao biti? Gdje? I zašto treba uništiti Hrvatski Narodni Odpor i " Drinu ", (časopis kojeg je izdavao Hrvatski Narodni Odpor za obuku i izobrazbu budućih hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, mo) koja je uzela za lozinku i ove rieči:

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, a zovemo se " D R I N A "

Zašto proglasiti Rovera izdajnikom, a Drinjanina krivcem za ono, što se u prošlosti dogodilo, kada znamo da Srbi i opet spremaju isto ono, i da će se morati odgovoriti silom na silu, puškom na pušku i krvlju na krv palih Hrvata? Zašto se u nebesa dizalo Stojadinovića, kada se zna, da je pao baš zato, jer mu nije uspjelo terorom uništiti naš odpor i riješiti hrvatsko pitanje? Zašto uljuljčivati u san sigurnosti hrvatsku emigraciju i hrvatski narod, kada je jasno, da se Srbima oduprieti možemo samo snagom oružja i moralom hrvatskih vojnika, koji se ruši od tamo, gdje se sprema izdaja Bosne i Drine, a time i ideala na kojima može počivati zgrada NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE?

Tražimo odgovor na gornja pitanja i od Rajića i od Subašića, ali i od "nacionalističkih krugova", koji su nam naprtili na ledja neprijateljstvo Crkve, peronistički frakaso, podjelu Bosne i izdaju Drine, i da raskol medju dobrim i vjernim Poglavnikovim ustaškim fanaticima, borcima, kojima nije trebalo stvarati zasluge riečima, nego borbom, djelima i krvlju kroz 25 godina, kroz četvrt stoljeća ustaške revolucionarne borbe u prvim borbenim redovima. Danas, tobože, brane Poglavnika oni, od kojih smo mi morali braniti i Poglavnika i Hrvatsku kroz mnogo godina. Izbijaju na površinu tipovi, koji su deset godina sjedili u zaprećku, kada smo mi, Hrvatski Narodni Odpor i " Drina " razvili ustaški i Poglavnikov stieg! Tražimo da se stvore naše institucije, da proradi naša vlada, da se stvori Glavni Ustaški Stan i Vrhovno Zapovjedništvo HOS-a, da djeluju Ustaški, Vojnički, Stegovni, i Častni sudovi, da šačica intelektualaca, koji su sami sebe proglasili "vodstvom" i "nacionalističkim krugovima", razbijaju ono, što smo stvarali čestitim radom kroz dugi niz godina, ne može se dogoditi, da izdajnici, kao Subašić i Rajić, te razni promičbenjaci postavljaju i smjenjuju generale i vojnička zapovjedničtva, i ne bi se moglo dogoditi, da se izigrava auktoritet Poglavnika u malim trzavicama, svadjama i ambicioznim obračunavanjima "vodstva". Danas se ne kolju Srbi radi "Izbora" što je navodno bio cilj, nego se koljemo mi Ustaše, jer su ne Srbima, nego nama na ledja uprtili "Izbor" i njegov otrov, i jer i opet na isti način rade sa drugim nečastnim tipom, Rajićem.

Čuvajmo auktoritet našeg Vrhovnog Zapovjednika, Vodje i Poglavara, Poglavnika dra. Ante Pavelića za najviše poslove!

Čuvajmo jedinstvo, koje neka dostojno predstavlja Hrvatska Državna Vlada i njen Predsjednik Dr. Džafer Kulenović! Neka se sa više dojstojanstva biraju ministri i upotrebljava ime Vlade!

Stvorimo GLAVNI USTAŠKI STAN, koji neka provede ustaški preporod i neka vodi poslove novog hrvatskog narodnog Ustanka, novog 10 travnja, bez koga nama nema povratka! Neka Stegovni sudovi Glavnog Stana, kako predvidjaju i Ustaška Načela, vrše stegovnu vlast i izriču osude nad ustaškim častnicima!

Pomozimo HRVATSKI NARODNI ODPOR I " DRINU " koji u Domovini i izvan domovine, u tudjini, okuplja hrvatske borce i spremaju ih za njihovu novu misiju, za novi hrvatski ustanak, novu borbu i novi DESETI TRAVNJA. Bez borbe i ustanka nema povratka u Hrvatsku! Neka rade i druge organizacije, ali se ne smije zaboraviti, da nije sav narod u emigraciji, i da nije sva emigracija u Argentini, ni sve Ustaše u Domu (ovdje se misli na službenu adresu Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu gdje je bilo glavno sjedište HOP-a, mo), odakle ras Vrančić (ministar hrvatske državne vlade dr. Vjekoslav Vrančić, mo), novi vodja novog vodstva poručuje: idite od nas! Tko ste to " Vi " pa da idemo od " Vas ". Kuda? Zašto?

Zar nije nama mjesto ovdje, iza Pirineja, gdje je vodstvo svih protukomunističkih pokreta na svietu, i gdje je novi Antikominform, pod vodstvom generalisimusa Franka, pobjeditelja nad komunizmom u vrijeme, kada je Subašić u svojim tadašnjim novinama hvalio Moskvu, komuniste, a Franka i novu Španjolsku nazivao onim imenima, koja prišiva danas nama? Zar braća iz "nacionalističkih krugova", sa kojima ima tako dobre veze Subašić i Rajić, misle da će se Hrvatska osloboditi sa onim radom, kojega oni provadjaju na drugom kraju svieta i najudaljenijoj točci na kugli zemaljskoj od drage nam Hrvatske? Argentina je izvršila svoju misiju, a ta je bila spasiti glavu i reorganizirati se, pa sada samo životari i izživljavaju se u nostalgiji starih dana, stare slave, kada je jasno, da su novi centri u Munchenu, Madridu i Washingtonu, gdje se sigurno nije moglo rješiti hrvatsko pitanje Subašićevom antikomunističkom kampanjom i peronističkom propagandom. Treba istini pogledati uoči i odstraniti iz našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novom putevima, bez Rajića, Subašića i nestrpljivih "nacionalističkih krugova", koji su nas i doveli u ćor sokak, iz kojeg moramo naći izlaz, a ne prikrivati svoj frakaso napadajem na one, koji na vrijeme pokazaše prstom u izdajnike i srbokomunističke agente medju nama.

Mi smo za ustašku i hrvatsku revoluciju, najprije u našim redovima, a onda smjelo napried u borbu za Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer narod od nas očekuje više, nego što mi činimo! Mi smo za hrvatsku i ustašku legalnost i državni kontinuitet! Nezavisna Hrvatska Država (to je bilo u početku originalno ime ustaškog pokreta pod kojim je imenom izlazila novina u Chicagu NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA, mo) i ustaška revolucija žive u nama i mi ih se ne smijemo na nedostojan način odricati, nego se spremiti na novu borbu i nove žrtve. Židovi, Arapi i ostali narodi oružjem u ruci krvare za svoj ideal i nama mora biti jasno, da bez borbe nema Hrvatske!

Živio hrvatski Suveren, Poglavnik i Vrhovni Zapovjednik, Dr. Ante Pavelić!

Živio sin Bosne i Predsjednik Hrvatske Državne Vlade Dr. Džafer Kulenović, branitelj Drine!

Živio neustrašivi Kardinal Stepinac, koji nije ni pred srbokomunističkim sudom zatajio svoje Hrvatske, nego ju je tada i uniek neustrašivo branio pred slobodnim svietom i savjesti čovječanstva!

Živio Hrvatski Narodni Odpor, koji nastavlja radom i žrtvama tako dugo, dok se ne ostvari Nezavisna Hrvatska Država sa granicama na Drini!

Živila " Drina ", (misli se na časopis "Drina", knjiga za odgoj i izobrazbu budućih hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika, mo) koja će Vam skoro stići veća i bolja, ustaškija, hrvatskija i borbenija nego ikada dosada!

Živili sviestni hrvatski borci diljem svieta, koji ostaju nepokolebivo na stanovištu, koje smo iznosili kroz pet godina, i koje jedino može dovesti do NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE gdje će VLADATI BOG I HRVATI!

Za Poglavnika i Dom Spremni! Bog i Hrvati!

HRVATSKI NARODNI ODPOR (general Drinjanin)

(Ovdje se može primjetiti početak i završetak razlaza između Poglavnika dra. Ante Pavelića i generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Poglavnik je preimenovao Ustaki Pokret te godine 1956 u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, ali je i dalje ostala suština i jezgra ustaških načela u HOP-u. General Drinjanin ovdje kaže: "...Treba istini pogledati uoći i odstraniti od našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novim putevima..." Ti novi putevi su započeti razlazom Poglavnika/Luburića 1956. godine., i taj razlaz je dove do PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj Drnini 1964. godine. Otporaš.)

04-08-2015 16:32#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ŽENIDBA MUJE GRABOVICE

general DRINJANIN

Madrid, 12 prosinca 1965.

Draga braćo !

U prilogu vam šaljem "ŽENIDBA MUJE GRABOVICE" avionski i preporučeno u nadi, da će Vam stići do Božića.

(Drinina Knjižica knjiga 9 je "ŽENIDBA MUJE GRABOVICE", koja je tiskana 1965. s pjesmama u desetercu o svim istaknutim Vitezovima rata NDH. Knjiga/pjesmarica se čita na dušak, a pjesme su napisane u desetercu na bazi borbenih činjenica. Ovdje ću, za bolje razumjevanje, staviti riječ Uredništva Drine:

B A J R A K T A R  M U R A T - je bio dva metra visoki, snažni i mladi borac, koji je bio kao sjena Jure Francetiča, pratio ga na svakom koraku i s njim jurišao u svaki okršaj. On je bio tipičan "CRNAC", jedan od onih, koji su pohrlili u borbu, kako pjesma kaže:..."od hamala do kadije...".

Bajraktar Murat je bio pravi sin ponosne Bosne, čija je krv poškropila povijesnu grudu Hrvata. Nosio je desetak rana i nekoliko ožiljaka. U živom je sjećanju iz akcije u Kozari, koju su vodili pukovnici Francetić i Luburić. Murat se kao munja zaletio s motorm na grupu partizana, koji su bili upali izmedju zapovjedne grupe i same Legije. Ubojita kugla je samo prošišala Francetićevu kapu i očešala kožu, jer se neustrašivi i vjerni Murat bacio svojim tijelom na Juru , kada je vidio opasnos za život zapovjednika.

Murat je pored rana i ožiljaka imao i sva odlikovanja, a oni, koji su ga poznavali, mogli bi napisati cijelu knjigu o njegovim zgodama i podvizima. Ne znamo mu sigurno prezimena, nu neka ostane BAJRAKTAR MURAT, kako ga je narod poznavao i pjesma zabilježila. On je završio onako, kako i dolikuje takvome junaku. Pao je pokošen u vatri strojničkih rafala.

Uredništvo "DRINA", MO)

To neka bude moj mali dar za Božić svima Vama, koji ste na jedan ili drugi način doprinijeli, da se nakon teških bura stvar ODPORA pokrenula i još jednom u duhu one naše: da ćemo posrćati, padati i dizatise, i kretati uvijek naprijed, i uvijek naprijed, pa makar to bilo sto puta, s vjerom u konačnu pobjedu - do koje će netko iz ekipe ODPORA stići. Ja Vam se svima Zahvaljujem, s molbom da bi ovu zahvalu, skupa s Božićnim, Novogodišnjim i Bajraskim čestitkama, prenijeli i na sve one, koji su zajedno s Vama u ovim iskušnjama izdržali i pomagali Vas. Takodjer Vas molim, da bi ove zahvale i čestitke prenijeli i na društva i organizacije, u kojima lokalno sudjelujete, kao i na ostalu braću, jer su Božić i Bajram dani mira i dobre volje.

U isto vrijeme prilažemo Vam okružno pismo RADNOG SKUPA Editoriala DRINE i DRINAPRERSS-a, s molbom, da bi uzeli učešća u anketi PROBLEMI HRVATSKE REVOLUCIJE, a s druge strane, da bi općenito poradili na suradnji oko širenja našega tiska.

Kada smo već kod tiska, stavljamo Vam na srce nekoliko činjenica: Sloboda se neće postići smao širenjem tiska, ali se neće postići, ako ne bude tiska, ako ne pripremimo ljude za borbu i posebno, ako ne pripremimo svijet, da shvati našu pravednu borbu. Samo ignjoranti, agenti Udbe ili su zagriženi stranačari mogu voditi propagandu protiv našeg tiska, koji je i konstruktivan i potreban. Što prije riješimo problem pripreme, lakiše će bit ići korak dalje. Nemojmo zaboraviti 1945. i Bleiburg i mi nismo bili na visini, a svijet o nama nije ništa znao, pa smo unatoč naših 17 Divizija bili poklani kao janjci. To neka bude ujedno odgovor kojega možete dati onima koji vele - šta će nama novine, revije i knjige, jer - da je dosta tisuću Ustaša. Godine 1945. u svibnju, imali 300.000 Ustaša, a danas vladaju svijetom isti oni, koji su nas 1945. ignorirali.

Zato, braćo, doprinesite Vaše zrno, kao što je to većina Vas dosad činila, da nove generacije pripremimo za borbu. To se ponajprije vrši duhovno, a tomu mogu doprinijeti i ovakove knjige kao "Ženidba Muje Grabovice"; to se može učiniti pomoću povijesnog i odgojnog štiva, kao što su naše jadranske, istarske, bokeljske i druge DRINE; a s posebnim uspjehom se to postiže sa stručno - tehničkim štivom, kao što su naši Priručnici i stručni članci općenito.

Isti odgojni i informativni cilj ima "Obrana",kojoj je osiguran stalni izlazak, zahvaljujući svijesti svih Vas. O Vama će takodjer ovisiti kakva će ubuduće biti "Obrana": o Vašoj intelektualnoj suradnji,o Vašem trudu da se "Obrana" rasproda, jer jedan list, koji ne stigne čitaocima - nema misije ni svrhe. Ne može izlaziti jedna novina, koja ne stiže do većeg broja čitalaca, to je problem kojega možete riješiti Vi. Mi smo sa tiskanjem DRINA i knjiga dokazali, prema pismima svih Vas, da znamo i hoćemo, a na Vama je da to stigne do onih, kojima je namjenjeno, te konačno - da njihovi prilozi stignu preko Vas k nama. Bez toga zatvorenoga kruga ne može izlaziti nijedna novina, pa ni "Obrana".

Ja bih Vas sve molio, da bi nakon pripitka ovogaa pisma, poradili na tome i da bi se sa ostalom braćom, i preko Povjerenika i Radnih Skupova, dogovorili o načinu kako možemo najuspješnije razviti našu djelatnost. Mi ćemo o tome pisati i u "Obrani", a ovaj čas htjeli smo samo podsjetiti Vas i u osobnim pismima, a prigodom dolazećih blagdana i svečanosti, kada se mnogi od Vas nadju na okupu s braćom Hrvatima.

I još jednom Vam želimo, da u obiteljskoj sreći i hrvatskom društvu provedete ove velike blagdane - Božić i Ramazan. Novu Godinu i Bajram -i da pri tom veselju ne zaboravite, da su naši mili i dragi u najcrnjem robstvu, a da većina njih nema ni sreće, ni mira, ni zadovoljstva, a mnogima fali možda i kruha, a skoro svima sloboda.

Uz bratske pozdrave, odani Vam

general DRINJANIN

06-08-2015 18:51#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

HRVATSKI NARODNI ODPOR U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE

ured glavnog tajnika

general Drinjanin,

Stan, 27. VI. 1954.

Br. Ante Kršinić

San Lorenze, Cal., USE.

(Ovo pismo se nalazi i knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strain 47, 48, 49, 50, 51.)

Dragi Ante !

Obećan (obećao sam Ti, mo.) Ti opširno odgovoriti, pa to evo i činim, nakon što sam "smlatio" najžurnije poslove u mom malom gospodarstvu, gdje sa mojom suprugom radim i živim. Ujedno sam morao srediti i najnoviju "DRINU", a znate, da sve dolazi rukom pisano, pa sve valja ispravljati, prepisivati, zatim korekture praviti i držati veze svuda na svietu. Ne stigne čovjek nešto pametna i sredjena napisati. Pokušati ću to sada Tebi, a ako ne uspijem, onda krivi kišu, koja nas je ove noći potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti.

Radi "DRINE": nisam se ljutio, nego sam razaslao Okružno pismo i dao na znanje, da nikom nećemo pisati, ni slati "DRINE", ako nam svoju adresu ne potvrdi. Ljudi se skiću, a zaborave nam to javiti, pa onda uzalud pošta i novine, i propada, i vraća se i dolazi u ruke nepoznatih. Tako smo poslije Božića sve veze, nepotvrdjene i ne provjerene obustavili. Ja se veselim, da si na istom mjestu, da radiš, da imaš sredjen život itd., što se ne može reći za mnoge naše ljude.

Sada vidim da sam pisao sa Ti. To je naime naš ustaški običaj ukorjenjen u ratu, i jedva se odučavamo od toga. Ti si stari borac, imaš i godine, pa budimo kao i drugi i govorimo si Ti.

Molim Te, da pozdraviš prijatelja Vidića, da mu se zahvališ na pomoći datoj za "DRINU", a isto tako i moga zemljaka fra Nikolu, kao i sve "pravovjerene". Drago je čovjeku čuti, da ima "svojih" i da su dobro i da se sjećaju onih, koji rade i vjeruju, jer je to podstrek i moralna pomoć, koju i mi zapovjednici i te kako trebamo.

Vidim, da si prošao rat na Pacifiku, bio ranjavan, pa tako će Ti biti jasnije mnogo toga, što se dogadjalo u Hrvatskoj, iako to nije bilo dosta, jer je ono bio klasični, frontalni, redoviti rat, dok smo mi vodili rat i ustanak, revoluciju i što god hoćeš. Znam da je bilo gerile i na Pacifiku, ali Balkan je gori, nego svi Japanci, Malajci i koreanci skupa. Srbi su rodjeni gerilci, petsto godina pod Turcima su se hajdučki odgajali, uzeli hajdučke običaje, moral, taktiku i psihologiju hajduka poprimio čitav jedan narod, kraj toga brdjanin, gorski i pastirski narod, dakle pogodan za hajdukovanje. Ako bi Amerika vodila rat onake vrsti, odnosno pobijala redovitim divizijama, onda bi trebali 50 divizija, jer bi nestajale kao i njemačke.

Nadam se, da ćemo se naći u borbi protiv komunizma, onog Malenkovog i onog Titova, Ti kao američki vojnik, ja kao hrvatski, ali za isti ideal, za slobodu, državnost naše domovine i za slobodu i dostojanstvo svih ljudi dobre volje na svietu.

Ja imam jednog tetka i očeva brata, (dakle stric Maksa Luburića koji se je oženio sa Korčule, mo) koji se oženio sa Korčule. Bio sam tri puta na Korčuli, još kao diete, jer sam poslije otišao u emigraciju, i onda već znaš kako je išlo. Imao sam za vrieme rata dosta naših ustaških dobrovoljaca sa Korčule, a inače bilo je i tamo svašta, kako ćeš i sam znati, najviše radi onih gadova "digića" Talijana. Dao Bog, da nam Domovina bude slobodna brzo i da sretno možemo doći u naša sela i gradove, naše otoke i naša brda. Možemo u drugim zemljama i bolje živiti, ali sretni možemo biti samo tamp. (u Hrvatskoj, mo)

Veseli me, da je prijatelj Vidić moj zemljak. Mislim da bi morao biti od Gorice ili Sovića, (ja sam iz Sovića i kod nas ima Vidića. Da li je ovaj Vidić iz mojeg sela Sovića, ne znam, mo) iz Bekije, jer tamo ima Vidića, a ima i u Makarskoj, na granici sa Ljubuškim. Svejedno, glavno je, da je čestiti i državotvoran, a kao stari Domobranac, šta drugo može i biti. Toplo mi ga pozdravite i uručite mu jednu moju fotografiju, koju prilažem za Njega. (Radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina, mo).

Frank Fekter je bojnik, izvanredan čovjek. Veliš da ne pozna stanja u toj zemlji. Možda. A ima nešto, što je u nama, pa makar i poznavali stanje. Mi smo za rata padali kao klasje. Svaki dan i svaki čas. Posebno ustaški častnici, što je i dalo podrške momčadi, da juriša, da gine i da trpi sve nepodobštine koje su Tebi dobro poznate. Pa čovjek, koji je svaki dan čuo pjevati : glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate, - nezna dobro cjeniti svoju glavu. Naučio je na pregaranje, pa mu se sve čini dobro, ako i nije dobro, kao što i nije..... Stariji su već opekli prste sa Domobranom i Kolom, (po svoj prilici general misli na Coca Cola, mo) a i godine staloženog života u toj zemlji, unutarnji mir i red, blagostanje, zatim i tamošnji demokratski sistem, koji umiruje i zabrinjuje iste, - sve je to pomoglo da naši stari Domobranci drukčije gledaju na stvar, nego nova emigracija, iako smo plod istog stabla. Da, isto stablo, ali drugo podneblje, drugo kalamnjenje. U nekim mjestima: Cleveland, Chicago, New York, itd. nešto se postiglo, ali još uvijek najvići dio starih drži se po strani, ili pak drži sa fratrima i sa UH., (UH je Ujedinjeni Hrvati,mo) i ne želi čuti za nove. Možda jer se ne razumiju, jer se boje, itd.

Ja sam u tom pravcu mnogo poduzimao, ali sa malo uspjeha. Osim Erića, koji je danas skupio nove, posebno nakon smrti Sulentića, jedva ima starih, koji rade. Godine isto čine svoje, nema sumnje, ali eto vidim, da ima "starih", koji su i te kako mladi, kao i Ti. Pa kao američki gradjani i vojnici, imate više prava, mogućnosti i mogli bi mnogo napraviti, da se krene i krenemo s mrtve točke, ma i ne napravili čudesa radi nesretne politike s Titom. Ako, dakle, učiniš koji pozitivan korak, da skupiš stare i mlade, onda si zaista izvršio svoje "držanstvo", kako bi naš Stari rekao. Ja ću jako rado pomoći, ako je to moguće, savjetom, uplivom na naše nove za moderaciju, što bilo. Možeš na mene računati.

Sada ću pokušati dati konkretne odgovore na Tvoja numerirana pitanja odnosno stavke:

1. Upravo sam jučer čitao članak poljskog ministra Sumlakovskog, koji je predstavnik Poljaka u komitetu u Madridu, i on kaže, da treba postaviti Vladu, Vojsku, Organizme, pa makar to bilo i simbolički, a ako mogu nešto napraviti, tim bolje. To me je i ponukalo, da sam izvukao Tvoje pismo, koje je trebalo čekati, dok dobijem odgovor od Džaferbega i nekih naših ministara, kojima sam pisao o Tvojim sugestijama. Nadam se svaki čas odgovoru, ali nema sumnje, da Vlada postoji, imamo ju, samo bi ju trebalo, možda, upodpuniti i to predstavnicima drugih grupa, kontinenata, itd. Naime, da to ne budu stari ministri, nego da se uzmu i novi, mladji elementi, uzevši u obzir kontinente, da budu po svim kontinentima razdjeljeni i da mogu tamo djelovati. (Šteta da nemamo to pismo gosp. Ante Kršinića kojeg je pisao general Drinjaninu i vidjeti koja su to bila numerirana pitanja…Dali se je već tada, koncem lipnja 1954. godine, osjećao sukob i razlaz Poglavnik/Luburić. Mo. Otporaš.)

U isto vrieme, da bi se stvorilo neke vrsti Tajnog Državnog Savjeta, sa predstavnicima na sve strane, svih socijalnih i staležkih klasa, dobi, vjera i političkih grupacija. To je potrebno, ali se bojim, da će se moći nešto učiniti, jer ovog časa mi se nalazimo još uvjek u stadiju bjegstva, koje je započelo 1945., jer je i sada Tito predstavnik demokracije za nas Hrvate i on odlučuje, kome će glava dolje, a nedaj Bog, da bi se Andriji (u to doba 1954. god. bilo je suđenje dru. Andriji Artukoviću u Los Anđelesu za izručenje u Jugoslaviju, mo) šta dogodilo, koliko će ljudi vjerovati, da postoji demokracija i da je sposobna za život. Dok se ne vide konture nečeg solidnijeg nedaju se ljudi upregnuti, a ne samo masa, koja se pokreće samo u predvečerje velikih dogadjaja, nego ni predstavnici nacionalnih grupa, koji još neznaju "kaj bu". (Ovo "kaj bu" ili "bum vidili" je uobičajna izreka dra. Vladka Mačeka. Ovo je general Drinjanin često spominjao i ponavljao u svojim opisima u 15/16 nastavaka "Povodom smrti dra. Vladka Mačeka" koja su izlazila u novini OBRANA 1965 godine, mo)

2. Svadje! To je posebno pitanje. Recimo "Sv. Ante /Plovidba/". (ovo ne znam šta bi moglo značiti, osim uobičajnih proslava u hrvatskoj emigraciji kada su se slavila tri (3) Antuna: Starčević, Radić, Pavelić u zajednici sv. Ante Padovanskog 13 lipnja, te uz to i Dan HOS, mo) Oni su jednostavno riješili stvar, nazvavši nas zločincima, zlikovcima, banditima, fašistima, komunistima. Prema tome, kog vraga se može raditi s njima. Mi znamo o čemu se radi. Vatikan ne će mir sa Titom, jer ne vjeruje u Hrvatsku. Ne vjeruje mnogo ni u pobjedu evropskog antikomunizma i kao što traže "modus vivendi" u Poljskoj, traže i u Hrvatskoj. Pa kako su Poljaci uvijek Poljaci, a mi smo, prema tome, Jugoslaveni ili Hrvati, treba akceptirati one, što je - danas. A to je Srbe, komunizam, Jugoslaviju i Beograd. Pa kako ne će da izostanu, natječu se u ocrnjenju, drugi "čekaju", treći se ogradjuju, neki su tek oprezni, itd. To je "pobuna duhova" radi izgubljena rata. treba se spremati za novi rat. S kim da idemo?

Maček je pacifista, on neće rata, a pobjediti komuniste krunicom i tolstojevštinom, to se ne može. Tko ga je pobjedio do sada? Franko, a kako, to znamo mi. Sve one, što o nama kažu, sve su rekli Franku. Baš sam o tome pisao u zadnjoj "DRINI" koju ću ti dati poslati iz Clevlanda, da ne čekaš dok ti od mene stigne. Evo sada u Sydneyu : došao vlč. Mihalić i tražio , na brzinu, da mu se da mjesečna plaća i kupi auto, da može obići svu Australiju. Ljudi tek počeli kupovati odjela, slati sirotinji kući koju šoldu i sada ovaj na brzinu i na friške, hoće - aute. Novi i u gotovu. E ljudi ne daju. Sada ih je proglasio sve komunistima. Domaći Srbi otišli do vlasti i rekli, da svećenik govori da su svi Ustaše komunisti. (Dakle, za Srbe svi Hrvati su Ustaše i u ovom slučaju su sada i komunisti, mo) I kako je upravo sada antikomunistički kurs, može biti vraga. Sada, ili moramo skrštenih ruku gledati, kako nas denunciraju, blate, truju stari (strani,mo) svjet, koji ne pozna, - ili se moramo braniti.

Teško pitanje, vrlo teško. (Ovdje se radi o pitanju kojeg je postavio brat Ante Kršanić generalu Drinjaninu da se u "DRINAMA" ne napada. General odgovara ovako kako i odgovara: "Teško pitanje, vrlo teško", mo) I to da čine svećenici, kao Kamber (Charles Kamber svećenik hrvatske župe u Torontu, mo), koji su nosili ustaške pukovničke odore, bili "ustaški povjerenici", vršili vlast itd. I sve išlo dobro, dok Rusi nisu preplavili sve. Zar smo od heroja postali hajduci one noći, kad smo morali napustiti Zagreb? Čim novinari moradoše napustiti vile, aute i ne dobiše plaće, eto vraže, sve se okrenulo.

3. Imaš podpuno pravo. Ne gubiti živce i spremati se. U Domovini i inozemstvu, Svaki svoj posao, svoje mjesto i odgovornost. Nije idealno sve što postoji. Ali ono, što postoji, možda (može, mo) služiti za polaznu točku. Ja sam ostao kao zalaznica sa II. Sborom ustaša, dobrovoljaca. Tukao sam se, da se mogu izvući druge stajaće i rezervne trupe, časničke škole, itd., kako bi imali u emigraciji ljude, mladost, časnike, intelektualce, ministre i generale. Vjerovali smo, da sa Rusijom mora doći do rata i danas vjerujemo. Znaš kako smo svršili.

Ja kada sam vidio, da ljude predaju probio sam partizanski obruč i vratio se natrag, kao i general Boban. (Ovdje se mora nešto nadodati za današnje prilike i za današnji hrvatski naraštaj, a to je da je hrvatska državna vlada NDH imala jednu vrst garancije od strane Saveznika da ih se neće izručiti Titi i partizanima. Na osnovu te nazovi "garancije" hrvatska vojska i civili su išli s pouzdanom vjerom u ruke Saveznika, tj. Zapada, a ovi su ih iznevjerili i judinskom izdajom izručili Titi i partizanima, mo). Stvorio sam Križare, ja, i moji prijatelji, vodili ih i čekali. Ali šta? Kada sam vidio, da Zapad još nije zreo za obračun sa Rusima, a kako sam bio ranjen u nogu, te sam izišao van i došao u emigraciju 1947. godine. I počeo sam okupljati ljude, koje se jedva moglo zamisliti nakon Kavranove neuspjele akcije. kojom su nastradali unatoč mojim opomenama i savjetima.

Predalo mi je /Državni Odbor/ (po mome saznanju radi se o novoosnovanoj organizaciji "DRŽAVNI ODBOR" kojeg su istaknuti članovi hrvatske državne vlade NDH osnovali odmah poslije Tragedije Bleiburga. Taj DRŽAVNI ODBOR je koordinirao sve aktivnosti tadašnjeg rada hrvatskih izbjeglica, uključivši i Akciju Božidara Kavrana, Kavranova akcija mo) poslove Odpora u najteže vrijeme. Nastavio sam i s pomoći "DRINE" skupio borce po cielom svietu. Nastojim sačuvati živce i zdravlje, vjeru i vedrinu. To je sve, što se u ovim okolnostima može učiniti. Ja vjerujem u rat, jer poznam komunizam.

Zapovjedao sam ustaškim Zborom, imao sam 50.000 /na kraju/ vojnika - dobrovoljaca, imao sam nadzor nad više institucija za sigurnost, kaznione, logore itd., kao i nadzor nad tajnom službom, pa znam šta je komunizam.

Za vrijeme NDH imao sam svaki dan ujutro u 8 sati u ruci sve što su rekli zapadni saveznici, kao i Moskva. Nastojim i sada činiti isto i mijeriti. Radi se o vremenu. Sada nas Amerika ne će, ali će nas trebati i htjeti. Nas i sve druge. Amerika bi danas išla u preventivni rat, išli bi bez velike glavobolje, jer znaju, da će svaki dan Rusija biti jača i da će poslie biti gore, ali NE MOGU UVJERITI SVOJ NAROD. Ne mogu stvoriti psihozu koja je potrebna da se žrtvuju milijuni ljudi. Ili čekati Ruse, koji će pokrenuti crnce, slavene, sve vrsti nezadovoljnika, sve glupane i zvekane, kojih imade i u Americi i onda će tek viditi Amerikanci, o čemu se radi i šta je komunizam. Šta mi možemo: čekati i spremati se, prema skromnim sredstvima, koja nam hrvatski borci stave na raspolaganje. Ostavio sam nešto u Domovini (ovdje on misli na oružje i drugu ratnu spremu, mo), spremio nešto vani. Franka su nazivali istim imenima, njegov ministar i general Munoz Grandez je bio "ratni zločinac" kao i ja i na što sam jako ponosan, ali sve će to vrijeme urediti.

Zvat će nas i mi ćemo ići. I nećemo zaboraviti braniti naše interese. Nama je Amerika u našoj Domovini, na Korčuli, Zagrebu i Ljubuškom. Stvar sa Titom će se riješiti na jedan ili drugi način. Mi bi ga ubili sutra, ali bi prva Amerika optužila nacionaliste, da radimo za - Rusiju. Ne. Neka ga ubiju nezadovoljni komunisti (to bi mu se i dogodilo da je dočekao do kraja propasti komunizma kao i rumunjski diktator Nikola Čaučeski, mo), kao što će i biti, ili neka ga ubiju Amerikanci, ta velika djeca, nakon što ih izda. Nitko još komunistu nije mogao poslati protiv majčice Rusije, a najmanje pak Srbina i Crnogorca, koji su stvoreni i ciele povjesti branjeni po Rusima. Ja mislim nastaviti istim putem, i prema mogućnostima.

Sreća je, da sam se oženio dobro, naime, da mi je ženina obitelj pomogla, jer inače sve bi bilo stalo. Ali ipak krećemo, i vjerujem, da će borci uvjek pomoći, jedan, masa, društva, grupe, ali uvjek netko. Dali će nas drugi Hrvati sliediti, to neznam. To su politička pitanja, koja su za mene riješena, jer sam djelatni general Hrvatskih Oružanih Snaga i tako meni će zapovjedati moj Vrhovni Zapovjednik. Politikom, onom stranačkom i partijskom, ne mislim se baviti, ni onda, ako bi bila naša, ustaška, starčevićanska. Interesira me oslobodilačke i državotvorna politika. Mnogi misle kao i ja, a mnogi misle i protivno i iz oportunističkih razloga odriču se nas, koji smo proveli čitav život u borbi i koji smo JEDINA GARANCIJA ZA USPJEH.

Amerika će biti i previše okupljena svojim velikim jadima, a na našem prostoru odlučivat će Bog, Ustaše, Četnici i partizani. (Kolika velika pronicljivost!,mo)

Drugi će čekati ishod borbe, pisati pisma i novine, hvaliti jedne ili druge, čekati i mudrovati. Prema tome, kako vidiš, ja ne mogu prisiliti ljude da idu sa mnom, jer su svi bili i jesu i bit će samo i jedino dobrovoljci. Ovi znaju ginuti, žrtvovati se. Ovi će doći sami. Ja ne mogu i ne ću riješiti nijednog političkog pitanja, iako vjerujem, da će to naši riješiti u danom času.

JA SE SPREMAM BORBOM I ŽRTVOM STVORITI POLITIČKI KAPITAL U DANOM ČASU, A SLUŠAT ĆU SVAKOG TKO BUDE VODIO HRVATSKU DRŽAVU.

Imam 42 godine (Moram ovdje nešto nadodati što me uistinu gnjavi i muči. Imaju dvije verzije kada je rodjen Vjekoslav Luburić. Neki tvrde 1913 a neki 1914 godine. Ovo njegovo rukom pisano pismo je pisano 27 lipnja 1954 godine. Dakle, po ovom pismu Maks Luburić bi trebao biti rođen 1914 a ne 1913. godine, iako se službeno može tvrditi da je rođen 6 ožujka 1913.mo) i 25 godina se nalazim u djelatnoj službi Domovine i s oružjem u ruci. Znam, da to nije sve, što bi Hrvatska trebala od nas. Nu ovog časa i ovim okolnostima, više se neće moći napraviti. Imam kontakt, javan ili tajan, sa svim onima, koji bi zaista nešto mogli napraviti. Ako dodju bolji časi bit će i toga. Zavisi sve u prvom redu ipak o nama samima i onda - o Americi.

Rekao sam Ti o Americi i američkim vodjama. Znaju da treba ići u rat, ali ga se boje. Ako će medjusobni strah od atomske bombe odstraniti upotrebu istih onda će komunizam ići svojim putem, oslanjajući se na iskustvo i čovjeka. I napravit će, nažalost, kao i dosada. Francuska već pravi svoj mir, Engleska je radi Indije i trgovačkih interesa nemoćna. Ostaje Amerika i američki ljudi, koji previše dobro živu, da bi shvatili, da trebaju sve izgubiti. Ali najgore je da time neće izbjeći rata. Ima tri rata : klasični, atomski i gverilski. Ali s njim treba računati.

Tisuću milijuna su komunisti organizirali i vara se onaj tko već od 1917. godine čeka, da se sruši iznutra. Roosvelet je bio paralitičar (u ovom smislu "slabić", mo) a Churchill ima prko 80 godina i iz vlastite perspektive i psihologije gledaju na problem svjetova. Tu je tragedija. Mi šta možemo napraviti? Čekati, vjerovati i podržavati vjeru u drugima. Bog će nam svima suditi, a Poviest će ipak na kraju istinu reći svima : velikima i malima, pobjednicima i pobjedjenima. Mi ćemo do kraja vršiti našu misiju. Ja osobno tako misim, i vjerujem najveći broj preživjelih hrvatskih vojnika tako misle.

Slati ću Ti deset "DRINA". Ako želiš više piši. Daj ih starima i novima, a kada mogneš piši, ja ću Ti rado i iskreno odgovoriti na svako pitanje. Možda uvjek neće biti ono što bi ti želio, ali ja tako mislim i tako pišem. Mlad sam u godinama, ali previše star u borbi i životnom iskustvu. Znam da se komunizam može pobjediti samo borbom i krajnjom žrtvom, poznavajući njih, partiju, taktiku i psihologiju tih ljudi, znam, da valja raditi r a d i k a l n o. Pomladiti redove i čekati. A s komunistima drugog razgovora nema. Sviet će doći na to. To ću i u "DRINI" propagirati. Kad mognete nadjite joj prijatelja, jer 90 posto ju čita i džabe dobiva, a može ili neće pomoći. Vjerujem da ćemo jednom biti ponosni na ono, što smo učinili.

Rekao sam za prijatelja Vidića, a evo drugu šaljem Vama i jednu za vlč. Pehara. Možda ste vidili uniformu hrvatskog generala, možda niste. Neka Vam bude za uspomenu. (radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina i njegove supruge Isabele, mo)

Ja se nisam predao 1945. nego sam otišao u hrvatske šume i u Vran planinu udario Stožer. Danas ga imam u Madridu i u ovoj plemenitoj zemlji nadjoh drugaricu, koja je već Hrvatica i hrvatski misli. Ženio sam se usred Bilbao, velikog grada, u katedrali i u hrvatskoj uniformi. Donio sam ju, kao i moje oružje.

Imam ga 25 godina djelatne borbe i neću se ni predati nikada, a borit se hoću, onda KADA VIDIM DA MOGU NOSITI UNIFORMU I MOJE ORUŽJE, koje sam upotrebio protiv neprijatelja Boga, Države, Naroda i Čovjeka. Imam pet rana, ožiljaka, bogato iskustvo, a nastojao sam naučiti i šta nova, pa čekam i ako Bog da, naći ćemo se još.

Još bih Vam rekao koju o FBI. (Federal Bureau of Investigation, mo) Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude sa FBI. Ja se ne bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolje bi bilo razgovarati sa jednim od tih ljudi. Oni su intelegentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti, da će nas progoniti. Rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. Išli smo s Njemcima, idemo s Amerikancima, i možda sutra opet s Njemcima, protiv Rusa i komunizma.

A pitanje Tita će se riješiti kao i pitanje sliepog crieva, koje za Zapad ne vrši koristne funkcije, a škoditi može.

Vas sve i vaše obitelji pozdravlja, uz naš stari pozdrav BOG I HRVATI.

odani potpis Maks.

08-08-2015 06:39#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

VAŽNOST JEDNOG PISMA: PRIJATELJI SMO DIJALOGA,

Piše general DRINJANIN

Pismo koje dolje niže iznosim je pisao general Drinjanin gosp. Igoru Buljan (1935-2009) 12 veljače 1964. godine, a ova pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" strana 304, 305 i 306. Upoznao sam Igora Buljana ljeti 1962. godine na Monmantre, Sacre Coeur u Parizu. Završio je kemijski fakultet na sveučilištu u Zagrebu. Sebe je smatrao studentom. Stric mu je bio Vice Buljan, hrvatski partizan, komunista i antifašista i jedan od jugoslavenskih prvoboraca NOR. Tražio je da mu pomognem naći posao. Mojom preporukom zaposlio se je u istom poduzeću gdje smo dr. Miljenko Dabo Peranić i ja radili, Labrairie Hachette. Razvili smo dobro prijateljstvo i našli zajednički rječnik u radu za Hrvatsku. Upoznao sam ga sa izdanjima DRINAPRESS-a: letke, Obrana, Drine i drugo. Iz dana u dan mu se svidjalo sve što je pročitao. Znao je mnogo o ishodu rata , više sa stričeve strane i, kako je sam rekao da za mnoge stvari nije čuo dok o njima nije sada pročitao u izdanjima DRINAPRESS-a. Na moj nagovor, kao intelektualac, pisao je generalu Luburiću. Neka mi se oprosti ako u zaporkama stavim neke dodatke poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja u pismu, jer su mi neke stvari poznate. Donosim pismo u originalu:

genera DRINJANIN

12.II.1964.

Br. Buljan Igor,

90 rue Blomet, hotel du Nivernais,

Paris, XV.e. FRANCE

Dragi hrvatski brate ! (Već ovim naslovom, kako mi je Igor pričao, general Drinjanin ga je osvojio, mo)

Primo sam Tvoje pismo, kao i priloge. Hvala na svemu i posebno na opširnosti. Ima mnogo mladih, koji žele da ih se razumije, shvati, a da ni prstom ne maknu, ni u pogledu napora prema ostalima, ni u pogledu nastojanja, da i sami shvate nešto od onoga što se dogadja i što je izvan njih. Kada god mognete pišite mi o problemima, a i ja ću u važnijim stvarima konzultirati Vas i prijatelje, pa da vidimo šta i kako možemo napraviti za Hrvatsku mladi i stari. I netreba se niti bojati da se ne razumimo, i nije važno da se u svemu razumimo, niti je odsudno, da se to odmah dogodi, ali jest važno da ima dialoga.

Skoro isti principi odnose se na i sastav i brojčano stanje onih komponenata, koji formiraju bilo grupu sveučilištaraca, bilo grupu Prijatelja Drine. Problemi i vrieme, osobe i dogadjaji, vrline i defekti komponenata zbližavati će i udaljivati ljude, - ali mukleusi (po mojoj prosudbi ova riječ "mukleusi" bi trebala značiti šutnja, oni koji šute i rade mo) su tu, misli se, radi se, nastoji se i iz svega će borba i vrijeme nešto učiniti za našu stvar kao i u formiranju samih. Ja dakle ne gledam tragično na gibanje, brojna stanja, odlazke i povratke. Ako proučite povjest revolucionarnih ( ili inih ) pokreta vidit ćete iste sintome. To je prirodno. U predvečerje dogadjaja to će sve izgledati solidnije, evidentnije, a tih dogadjaja na našem obzorju nema, kao ni izričitih dominatnih polova, osoba, dok su ideologije i tako već skoro sve istrošene i nalazimo se, svi skupa, u dobu kriza i traženja puteva unutra kanibalsko-pragmatičnih poteza "velikih".

Hvala na imenima, i učinite to i drugi put, a ja Vam velim načelni stav. I onda na kraju - tu je još čovjek sa svim svojim manama, vrlinama, ambicijama, netaktičnostima i nekada se iz osobnih razloga traži ideološki, taktički, ili politički plašt, da ne ispadnemo smiešni. Napried, dakle. U svakom slučaju i uz sve gornje mene će jako veseliti, da Miljenko (Dr. Dabo Peranić, mo) nadje u Vama dobra i koristna suradnika.

U pogledu letaka mi smo velikodušni i nama je svjedno, da li dolaze od NOVE HRVATSKE (novina koju je izdavao u Londonu Jakša Kušan, mo) i prijatelja, ili s druge strane, ali mislimo da bi letci namjenjeni hrvatskom narodu trebali biti nestranačarski, svehrvatski, i jedva vjerujem da će itko od HOP-a slati letke koje tiska DRINA ili idu u ime Kušana ili iz Munstera (grad u Njemčkoj, mo).

Moramo biti apsolutno velikodušni i ne sitničavi. Nije pametno da tako rade, ali nije pametno ni to, da se od njih to traži. Pa uvijek sve propadne na tom nesretnom sitničavskom problemu. Nu stvorimo AKTIVISTIČKE CETRE, svehrvatske, državotvorne, i bez natruhe malog buržujskog i malogradjanskog karaktera. U Hrvatskoj vlada novo doba, novi duh, i Vi to znate. Šta je Hrvatima stalo do nekih imena iz Londona, Madrida, Munstera? Stvorimo aktivističke letke, aktivističke centre medju nama, i stvorimo sredstva, i napried ! Inače nikada napried ! Ja sam u zadnjih 7 mjeseci suradjivao i sa onima , koji me javno napadaju, ili se od nas elegantno ogradjuju. Mi hoćemo pokušati i to. Dajmo, zaboga, položimo ispit zrelosti u našoj propagandi. Vidite kako radio Madrid (Glas Madrida kojeg je vodio prof. Pavao Tijan sa svojom suprugom prko 20 godina, mo ) daje primjer. Mi bi mogli, pa ne koristimo priliku, da o SEBI GOVORIMO. Tu je čitav problem naše politike, strategije i propagandne politike. Šta se hoće postići? Isticati Kušana iz Londona, Gezu iz Australije, ( Geza Pasty je bio pokretač, organizator i prvi predsjednik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB kojeg su agenti Udbe kidnapirali iz Nice, francuska, ljeta 1965. godine i usmrtili u YU, mo) Maksa iz Madrida, Orlovića iz Munstera, ili Miroslava (Varoš, Udbin agent, mo) iz Rima, ili Derviša iz Pariza, (Derviš Šehović je bio predstavnik bosanskih muslimana u Francuskoj, mo), - ili trebamo pred narod izići sa problemima, primjerima i solucijama. Drugo : drukčiju propagandu treba voditi u tudjini, drukčiju pred narodom. Nisam ja proti stvaranja grupa i demokratizacije, nu pred narod treba izlaziti sa suvremenim riešenjem, ako hoćemo postići neki efekt. Računajte dakle sa nama, ali na drugoj bazi. Zašto nebi stavili adrese svih novina, radio postaja i javnih adresara? Nu i tako još od HOP-a nećete dobiti suradnju. Mi smo mnogo koplja polomili u tom predmetu, jer na sve vele: treba pitati Buenes Aires, a od tamo znate šta vele, da su svi pošteni Hrvati u njihovom redovima, i Živio Hefer! (Predsjednik HOP-a koji je naslijedio Poglavnika, mo) Razgovorite dakle o predmetu.

Naša slova su br. 10. a uopće nemamo grugih, osim neznatno malo br. 6. koje ne upotrebljavama, a koja su predvidjena tek za trgovačko sveučilište. Mi nemamo foto i drugih sprava za to, nego samo tiskarske strojeve i poznata Vam slova.

Ja ću poslati nešto ovih DRINA o kojima pišete, i razmišljao sam o ponovnom tisku. Molim vas uzmite tu stvar u razgovor sa našim Krugom i prof. Dabom, pa konkretno recite šta izostaviti, šta nadometnuti. Ispravno stavljate opasku da treba nadodati nešto o problemima muslimana, pa čak i izmjeniti tekst, jer ja sam to povjerio bio jednom drugom krugu intelektualaca, gdje je prevladao "zapad", a vi znate da to nije kriterij, osim - na zapadu samom i u propagandne svrhe. Mi moramo k tome i sa socijalne strane nešto izmjeniti i nadodati. Razgovorite i uzmite tu stvar ozbiljno, jer ima materije za to u tom broju. Ja se nadam da ćete "osposobiti" tu Drinu za današnjicu.

Ja sam poslao g. Profesoru 100 kom. OBRANA, a drugih 100 g. Šehoviću za muslimanski sektor kako u Francuskoj, tako i za druge geografske prostore. U pogledu cijena DRINE to neka tamo uredi sam g. Dabo, a prema prilikama i mogućnostima.

Jezik ! Oh to je već tragično. Mi dobivamo sa svih strana toliko opaski i tako kontradiktornih, da je za poluditi. Ja tom problemu nisam davao važnosti. Prvo jer nisam siguran više u ništa, a ni gg. profesori, a osim toga ja se ne bavim tim nego do sada Bebek (Željko, prvi urednik novine OBRANE, mo), prije drugi, nekad jedan, nekad drugi, jedni čestitaju, drugi psuju za iste stvari. I budući da tu stvar ne možemo riešiti, ja ostavljam svakom neka piše kako hoće, a oni koji ispravljaju kako hoće, dok se ne nadje riešenje.

Mene veseli da ste povezani sa g. Šehovićem, i da ispravno gledate na stvar muslimana i problematike koja postoji, i koja se neće riešiti negiranjem. Naravno ne radi se o g. Šehoviću, nego o Odboru Hrvata Muslimana. Trebalo bi svu tu propagandu uspraviti na načelne probleme i na aktiviste, koji mogu, trebaju i moraju pripadati svim hrvatskim grupama. U predvečerje dogadjaja i tako će se morati sva propaganda uskladiti, pa je dobro praviti pokuse i stvarati precedente.

Nemojte se obezhrabiti ako naidjete na mnogo nerazumjevanja. Ima ih. Mi nikog ne isključujemo, ali ih ima mnogo, koji to čine sa nama, tajno i javno. I mi moramo računati sa ljudima, jer je sve veći broj onih (kvalitetno slabijih) koji nam predbacuju, da mi pomažemo mnogima, koji lupaju po nama, iako to rekompenzira kod elita (koje ne gledaju na kvalitet).

Ja sam iz Pariza u više navrata dobio pisma od intelektualaca i na ista odgovorio. Uvjek ne prihvaćamo sve, ali je sigurno, da smo mnogo toga usvojili. Prijatelji smo dialoga, i kako vidite nikom ne solimo pamet, jer ljude želimo uvjeriti i damo se i sami uvjeriti. Nastavite, dakle, i dogovorite sa g. Profesorom.

Svima oko Vas šaljem iskrene hrvatske pozdrave, a posebno onima, koji su s nama bili ili jesu u vezi. Odani Vam Vaš

genera Drinjanin.

(Poslije amnestije iz 1962. godine koju je Aleksandar Ranković uveo, mnogi Hrvati su napuštali svoja djedovska i roditeljska ognjišta. Mnogi su došli i u Pariz. Bio sam jedan od onih koji je mnogima pomogao. Kod mene u stanu izgledalo je kao u čekaonici ili autobusnoj postage, ualetištu itd. Po podu su spavali dok ime se papiri ne srede za boravak i posao ne nađe. Kako sam imao mnogo hrvatskih knjiga, časopisa, novina, letaka i sl. iz svih hrvatskih strujanja, po cijelu noć bi čitali. Najviše su govrili da im se štivo DRINAPRESS-a dopada, jer je bio više prikladan mišljenju ideja Hrvata iz Domovine. To je general Drinjanin znao vrlo dobro, te je na osnovu tih domovinskih ideja zadobivao povjerenje, kako se je to u ta vremena govorilo u emigraciji, PASOŠARA. Možda baš iz tih od nekih "pasošara" Udba je vrbovala svoje agente protiv svojih poznanika i sunarodnjaka Hrvata. Tako je i Ilija Stanić kao "pasošar" postao ubojica hrvatskog generala Maksa Luburića. Otporaš.)

08-08-2015 22:23#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA O VOKIĆU I LORKOVIĆU

(Dr. Dabo Peranić je bio član Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora. U svojstvu te dužnosti je otišao u lipnju 1968. godine posjetiti Hrvate Canade i Amerike. Kako sam i javio u jednom od prošlih pisama da ću iznijeti i pismo dra. Peranića gdje on piše o slučaju Ministara NDH general Anti Vokiću i minister vanjskih poslova NDH dry. Mladenu Lorkoviću, što sada i činim. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 939 i 940. Mo.)

17. VIII . 1968 God.

Draga braćo !

Trebao sam Vam se javiti odmah poslije prisustovanja na zborovanju Odpora Područja "Sjever". Čekao sam da dodjem do generala, te Vam se tek sada javljam. Sredjujemo zajednički misli i utiske, analiziramo sve što sam tamo doživljavao, razmatramo sve ono što se odnosi na budući rad, i nastojimo izvagnuti pri svakoj odluci sve "za" i sve "protiv". Hrvatska je emigracija sva u pokretu. Dopise i izvješća dobivamo sa svih strana, druge očekujemo, a u medjuvremenu Vam šaljemo nekoliko misli, o kojima smo ovog prvog dana razgovarali.

1. Iako je Vanjski Front tek u svojim početcima / koji će biti napravljen iz svih kontinenata /, Radni Skup "Sjever" je zauzeo ekipno stav prema formiranju neke vrsti novog Vijeća. I u ostalim Područjima zauzimamo isti stav. Budimo jedinstveni, jer progresivnost naših koraka će biti Hrvatskoj od koristi samo ako i dalje ostanemo dosljedni samima sebi. Ostanimo tako dosljedni i prema rezoluciji u pogledu Vijeća, t.j. nastupajmo kao ekipa. Ostajmo čvrsto oko onoga što je zaključeno, i ne poduzimati ništa ni Glavni Stan bez vas, ni Vi bez Glavnoga Stana. / Zašto, reći ću pod brojem 3. /

2. Da ostanemo tako jedinstveni, potreban je koordinirani rad medju svim organizacijama. Obavještavajte jedan drugoga što radite i poduzimate, podpomažite jedan drugoga u radu, znajte izbjeći sve ono što ne ide u korist Hrvatske, a idite za onim što uslovljuje skoro ostvarenje Hrvatske Države. Vi dobro znadete da je Odpor sa svojim djelovanjem pokrenuo zbližavanje Zagreba i hrvatske emigracije. (To bi najbolje dans mogao reći i potvrditi prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman da je danas živ. Ali fala dragom Bogu da još ima živi svjedoka koji to mogu potvrditi, a i ja sam jedan od tih, da je dr. Franjo Tuđman tražio istaknute Hrvate hrvatske političke emigracije kako bi ostvario ideju Maksa Luburića O POMIRENJU I IZMIRENJU SVIH HRVATA. Mo.) Tim možemo nastaviti samo zajednički, složno, te radi toga Vam stavljamo na srce koordiniranost medju Vama. To traži Hrvatska.

3. Prvu i drugu točku kažem Vam radi ove treće. Pregledavam sa generalom konfidencijalna izvješća od prije i sravnjujemo sa onim što piše "Hravtski Narod" (novina, mjesečnik ili privremenik Reorganiziranog HOP-a kojeg je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo) od 15. VII . Dužnost nam je nastaviti u onom duhu, kako smo to propovjedali, za slogu i suradnju svih Hrvata i glupo bi bilo nijekati prilazak i suradnju novih ljudi, organizacija i ideja. Ali bi bilo još gluplje ne vjerovati onima izvješćajima od naših prijatelja iz novog HOP-a, koji su nam rekli, da će se preuzeti ideja Odpora, jer su suvremene i jer su se pokazale ispravnim, ali baš zato da će se opet raznim manevrima nastojati eliminirati ljude povezane sa generalom. Tako na str. 4 točka 12 izjave Vrančića, pod slovom a. / veli se, da je dužnost novog Odbora (ne Odpora, mo) za uspostavu Hrvatske Države, kako veli doslovno: "uspostaviti vezu sa političkim krugovima u domovini u svrhu suradnje na uspostavi Hrvatske Države". Pitamo se koje su to snage i politički ljudi, ako ne oni, o kojima je Odpor prvi i jedini kroz dugi niz godina govorio? Pa i točka b./ da treba S BILO KOJOM VLADOM SVIETA suradjivati. Što to znači, osim polaženja novim putevima? Ali pravi je dokaz u načinu, kako je sam Dr. Vrančić pokrenuo pitanje Lorkovića i Vokića, a na osnovi jednog dokumenta i izkaza jednog starog povratnika, častnika, koji daje pismeni iskaz o tome kako su prije povlačenja ubijeni Lorković i Vokić.

Ali što on ne zna jest, da i general ima u rukama izvorni primitak i dosta bi bilo da ga otiska. (Ovdje prilažem dio iz jednog pisma kojeg je general pisao nekome, ne znam kome. U hrpi pisama koja posjedujem pronašao sam jedan škarama isječen odlomak pisma kojeg ču ovdje staviti od riječi do riječi, a na taj osječak pisma ću staviti moju bilježku za bolje razumjevanje onima koji budu imali moju ostavštinu, te da znadu od kuda i kako je došlo do ovog komadiča pisma.

Citiram:

"...2. Br. Mirko Bušić, tajnik Odpora u Argentini mi javlja, da je dogovoreno sa Predsjednikom Lukasom Juričićem otišao na predavanje Vrančića, koje je isti održao nakon povratka iz USA i Kanade. Kao i uvijek bio je okružen prof. Oršanićem i prijateljima, i naši su stekli dojam, da je kao i obično sve unaprijed dogovoreno sa ovim i sa Jelićem, u koju svrhu je i išao na sjever, gdje je sa Došenom i Uj. Hrvatima, kako kaže SVE UREDIO. Govorio je 80 minuta i jednom spomenuo, da je bio sa Gagrom (Ratko Gagro, predsjednik Odpora za Canadu, mo) i tamo isto uredio. Odatle ona obaviest Došena, kako sam Vas prije obavijestio na osnovu izvješća brata Ratka i Šege, koji mi je poslao članak o javnom nastupu u Chicagu. Da polaže važnost na Uj. Hrvate, jer da su tamo većina intelektualaca. Ostali "tko se ne uključi, da sam sebe isključuje". Govorio je da je bio i sa Krnjevićem, (dr. Juraj Krnjević tajnik HSS i poslije smrti dra. Vladka Mačeka 1964. g., postao je predsjednik iste, mo) koji da je rekao, da nema običaja ići na Sabore u čijoj pripremi nema učešća, ali da je Krnjević sutrodan održao govor svojima i rekao da "put do Hrvatske vodi putem HSS-a". Zatim da je o Heferu (dr. Stjepan Hefer postao predsjednik HOP-a poslije Poglavnikove smrti, mo) nema govora, ali ako Hefer u 11 sati odrekne se svih časti i titula, da će u 11 i jednu minutu to isto čini, pa što narod odluči. Nu to može biti solucija za HOP, ali ne za Odpor i hrvatsku Državu, jer nije drugo ništa rekao. Ostaje dakle borba oko vodstva HOP-a i tko će za to moći pokrenuti više ljudi, ideja i organizacija.

3. Posebni problem u tome jest da je Vrančić, htijući ili ne, pokrenuo pitanje odgovornosti za Vokića i Lorkovića sa izjavama o povratniku Grabovcu (Mijo Grabovac postao 264 Ustaša i položio ustašku prisegu 11. 1. 1934 g., B. Krizman: PAVELIĆ I USTAŠE str. 557, mo), koji da je dao pismenu izjavu, kako je rekao generalu Moškovu (Ante Moškov, mo), da su svi zatvorenici u Lepoglavi pušteni, a "kako nismo znali što bi sa Lorkovićem i Vokićem, da smo ih ubili". Da tu izjavu imaju Asančić od Heferova Domobrana i on, tj. Vrančić jednu kopiju. S obzirom da neznamo ocijeniti što ima iza svega toga, što je Vrančić zapravo htio s time, te radi činjenice, da je isti Grabovac, prema mojim podatcima danas kod kuće, tj. u Imotskom, gdje slobodno živi, moramo biti oprezni. Da li se on...".

Na svu žalost isječak ovog pisma se završava tako kako sam opisao. Mo. Otporaš.)

Medjutim morao bi optužiti jednog starog povratnika, satnika, PTB-a (Poglavnikova Tjelesna Bojna, mo), koji je k tome danas prema svemu živ i slobodan u Domovini. Dakle ili primiti na svoja ledja krivnju za onu dvojicu, ili optužiti jednog starog povratnika, kako bi Udba montirala još još jedan proces i objesila tog čovjeka, kojega bi tužio nitko manje nego general Luburić! Vidimo sjene Azeva, vidim stare intrigente Jelića i Oršanića, koji svaki par godina prave na račun naivne emigracije POLITIČKI TURIZAM, i gdje se stalno optužuje sam generala, kao da hrvatski narod nema drugih problema doli pitanje smrti dvojice Ustaša koje su izdale Ustaštvo, dvojice ministara koji su izdali Vladu, dvojice ambiciozni ljudi, koji su razgovarali sa agentićima pete klase, a nama htijeli dokazati da su razgovarali sa "zapadnim saveznicima".

Molim vas da pričekate detaljni studij, držite se skupa i razgovarajte kolektivno, i nedajte se navući na tanak led, ne davajte izjave i ne komentirajte, dok ovu stvar ne objasnimo.

Prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić.

(pridružuje se pozdravima: general Drinjanin.

Olovkom nadodano. Stavit ću u zaporke: (Odboru Središnjice Erik Lisak Mnogo Vam se zahvaljujem na dočeku, čestitam na radu i uspjesima, te želim nove uspjehe. uz pozdrav Vaš Miljenko.

General drinjanina također olovkom nadodaje: Zahvaljujem se svima na trudu i žrtvi za profesora. generalov potpis.

Sada donosim izjavu Mije Grabovca i po potrebi, ako se ukaže, ću nadopuniti pod mojim uobičajnim znakom, moja opaska "mo".

Prenosim sve iz novine OBRANA br. 150, Madrid - Travanj 1971., strana 16

"HRVATSKA MISAO"

Cordoba, Argentina 7. lipnja 1970.

Poštovani Gospodine Uredniče!

U pismu od 31. svibnja o.g. javljate mi, da ste - u dogovoru sa g. drom. Vjekoslavom Vrančićem - odlučio objaviti u Mrvatskoj Misli (novina, mo) moje izvješće o smrti Vokića i Lorkovića, koje sam napisao 12 prosinca 1959. i original predao g. ing. Ivanu Asančaiću na čuvanje u uredu Hrvatskog Domobrana, a kopiju t.j. prepis sam dao g. Vrančiću; također sam poslao prepis pokojnom generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. (Pismo dra. Peranića je od 17 kolovoza 1968. u kojem navodi što piše novina "Hrvatski Narod" od 15 VII., dakle iste godine 1968., a pisac ove izjave kaže da je poslao "prepis" generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. Ako je ovaj izvještaj pisan 31. svibnja 1968. te nadodajmo oko prilike sedam mjeseci, evo nas u početku 1969. godine. Zato dr. Peranić i govori "...da general ima u rukama izvorni primjerak i costa bi bill da ga otiska…" mo) Luburiću sam poslao na njegovu pismenu želju, on me je zamolio u pismu da mu pošaljem rečeni izvještaj, ja kao njegov stari prijatelj nisam mu magao to odbiti nego sam mu to vrlo rado učinija, samo sam mu poslao malo skraćeno ono po vojnički. Ne samo da nemam ništa protiv toga da se objavi, nego naprotiv želim da se to učini, i to čim prije, a Vama hvala što ćete to učiniti.

Marko Ćavić,

Cordoba, Rep. Argentina

B. Acosta 434, Cerro Las Rosas.

U nastavku donosim izjavu Marka Ćovića u vezi sa sudbinom bivših ministara u Vladi NDH, dra. Mladena Lorkovića i ustaškog Krilnika Ante Vokića. Smatrali smo uputnim ne vršiti nikakvih jezičnih izmjena, kako u naprijed objavljenom pismu, tako ni u izjavi, jer nismo željeli da bilo u čemu ograničimo slobodu izražavanja i neposrednost izvjestitelja. Držimo, da je sadržaj posve jasan, pa mu je stoga nepotreban bilo kakav komentar s naše strane.

SLUČAJ VOKIĆA LORKOVIĆA

Cordoba, Republica Argentina 12, prosinca 1959.

Niže potpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije (položio prisegu 12 svibnja 1933. i postao Ustaša pod rednim brojem 67., B. Krizman OAVELIĆ I USTAŠE, st. 555, mo).

Moškov je sjedio u svom automobilu te i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: Gosp. generale ustaški javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu, general priupita a gdje su ti njih dva misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama. General upita a što si sa njima učinija?

Streljao sam ih gospodine generale. Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao djete suza za suzom su mu tekle niz lice, priupita ponovno Grabovca i reče mu a što da od tebe radim nesretni brate.

Grabovac odgovara, streljajte me gospodine generale drugo nisam ni zaslužija...

Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu odstupI da te ne vidim. Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.

Moškov odgovara sada je sve kasno dragi moj Marko.

Grabovac je rodjen u okolici Imotskog, ako se ne varam, mislim da je iz Runovića ali to bolje znadu svi Imoćani.

Jedini živi svjedok koji ovu izjavu zna i čuja rečeni prijavak to sam ja.

Marko ČavIć

Pripadnik bivše P.T.B.

(Svjedočanstvo gosp. Marka Čavića je razjašnjena tajna smrti Lorkovića i Vokića. A koliko se za nju nepravedno okrivljivalo generala Luburića! Kao u ovom slučaju, tako će istina izići vremenom na vidjelo i u drugim slučajevima. Tko je ubio Vokića i Lorkovića, bilo je odavno poznato generalu Luburiću, ali on je radije nevin podnosio lažne optužbe, nego da bude tužitelj. Uredništvo "Obrane".)

10-08-2015 12:17#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

SPLETKE OKO GENERALA DRINJANINA

(Donosim ovdje pismo generala Drinjanina kojeg je pisao pod kodnim imenom PRIMAVERA. (Ne znam što bi ta riječ "primavera" u ovom slučaju mogla značiti, ako ne "od prove važnosti", mo.) Pismo je pisano na 7 stranica povjerljivim dužnostnicima RADNOG SKUPA HRVATSKOG NARODNG ODPORA. Poradi boljeg razumjevanja pisma, morati ću tu i tamo dodati neke moje opaske, pa molim da se to uvaži. Ovo okružno pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranicama 673, 674, 675, 676, 677, 678 i 679. (Mo. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava

Madrid,

OPERACIJA PRIMAVERA

general Drinjanin,

12.III.1967.

Lukasu, Štefu, Ratku, Stipi, (Lukas Juričić, Argentina, Štef Crnički Cleveland, Ratko Gagro, Toronto, Stipe Brbić Australija, mo.)

Dragi moji !

Pišem ovo pismo Vama četvorici s tim, da svaki od Vas učini u svojoj zemlji ono što mu sugeriram, ili što mogne savezno da prigodom proslave Desetog Travnja, bilo sastanaka Radnog skupa, bilo prigodom u ovu svrhu sazvanog sastanka, bilo da prepisom ovog pisma obaviestite svaki na svom području one, za koje misli, da je bezuvjetno potrebno da znaju, bilo po dužnosti u organizaciji, bilo jer je to iz drugih razloga potrebno. Isto molim sve ostale, pa i Rudija Erića, Marijana Nosića, Envera (Mehmedagića, mo) i Šegu Stipu, kao i druge, da im ne šaljem okružnicu izravno. To je zato da se ne mučim sa prepisivanjem, a i jer ovako ne znam, da li ću moći i ovo dovršiti, iako je nedjelja jutro rano. Napisati ću Vam što stignem, a vi prenesite najužima ono što poručujem, a ostalima ono, što bude potrebno prema Vašoj uvidjavnosti.

1.) Počet ćemo jednim dogadjajem, koji Vam je poznat. Posjet Tita Austriji. Udba je tu stvar iskoristila da pokrene INTERPOL protiv hrvatske emigracije, a dobrano protiv nas, jer je naš rad opasan radi razdvajanja njihovih redova. "Atentat Grabovca" (Sjećam se tog slučaja. Tada sam živio u Parizu. Radi se o jednom Hrvatu pasošaru koji je navodno htio izvršiti atentat na Tita. "Atentator" je uhapšen, hrvatska emigracija optužena, poimenice Hrvatski Narodni Odpor, mo) je stvar Udbe. O tome nema sumnje. Za ovo smo od prije znali, još iz Italije, da su Udbaši. O tome je pisala i Jelićeva novina (Hrvatska Država, mo). Meni je to javljeno još prije. Stvar mi je potvrdio i čitav niz ljudi. Razbijači i kriminalci, agenti provokatori, u službi Udbe.

Sada su oni "priznali". I dali izjave INTERPOLU. Tisak iz Jugoslavije odmah "veže konce". Tako i do "slučaja Medvedović". (U kolovozu 1966. godine netko mi je pokucao na vrata. Otvorim i pred sobom vidim nepoznata čovjeka s brkovima. Bez riječi pruži mi novinu "Hrvatska Sloboda" koju su izdavali Ujedinjeni Hrvati Njemačke; Mile Rikavina i drugi. Unutra vidim švrakopisom ispisanu moju lozinku TRUP, Tajni Revolucionarni Ustaški Pokret...Na moj upit tko ste vi, predstavi se da je Slavko Logarić iz Njemčke te da ga k meni šalje Mile Rukavina. Pozovem ga da uđe u moj stan. Pričao mi je kako je u Štuttgardu ubio jednog jugoslavenskog špijuna, nekog Medvedovića od Imotskog. Ostao je kod mene neko vrijeme. Potrudio sam se da mu pribavim potrebne papire da ode za Španjolsku, pošto je to bila jedina zemlja koja antikomunističke izbjeglice nije vraćala u Jugoslaviju, mo) I kako je Tito šef Države, sve u vezi njegove sigurnosti, prema statutima INTERPOLA, spada u nadležnost i sve su Države, članice, dužne vršiti naloge. Tako i španjolska policija, koja je član iste kao i Jugoslavija.

2.) Već peti dan da je zatvoren u Valenciji Slavko Logarić, s tim, da je njemačka sekcija Interpola tražila od španjolskog njegovu ekstradikciju. I kako je bjegunac sa njemačkom residencijom, pasošem i legalnom vizom, automatski podpada pod njemačku jurisdikciju. Ministarstvo Pravde je dalo nalog za ekstradikciju, tj. predaju njemačkim organima, da mu se sudi radi ubistva "Medvidovića i drugih jugoslavenski gradjana" i radi toga" jer je skupa sa grupom Grabovac" organizirao arentate itd. Ja sam tih dana imao strahoviti neprilika radi drugih naših, jer "organizacija terorista je pripremala više napada na jugoslavenska diplomatska predstavništva i državne predvodnike". Nu ovi nisu njemački residenti, nego su "politički emigranti" i redarstvo je s dobrim kriterijem odbila uhićenje, a najmanje da bi poduzeli opći napad na "emigrante iz Jugoslavije" kako je to tražila Interpol, a gdje smo bili uključeni ja i još pet mojih, kao i još neki Macedonci, pa i jedan Srbin, valjda radi kamuflaže. Nu Logarića je zahvatilo, jer smo se nadali, da ga se neće potraživati, a kako je imao dobar pasoš, njemački, i mislili da se vrati, bio je kao turist i naravno legalno prijavljen, kao što je i došao. Izvukli su ga iz moje kuće i odveli.

Nismo se nadali, da bi se to moglo dogoditi, ali kako je traženo preko Ministarstva Vanjskih (poslova, mo) i Pravde, bili su nama nepoznati kanali, koji do sada nisu imali veze, i dok sam ja prije podne bio skupa sa Slavkom na političkom redarstvu i u vezi s kontrolom stranaca, čekali su nas agenti kriminalnog redarstva sa nalogom Min. Pravde, što je posebni slučaj, jer je legalno sasma pod njemačkom jurisdikcijom. (Napominjem da sam Slavku Logariću pomogao da ode u Španjolsku. Osobno sam išao na Španjolsko poslanstvo skupa sa drm. Miljenkom Peranićem. Španjolcima smo rekli da dolazi direktno iz Jugoslavije. Njemačku nikako nismo smijeli ni spomenuti, jer je za njim bila potjernica. A to što general navodi da je uz sebe imao legalne njemačke isprave, to stoji, jer je general morao igrati na svaku "legalnu" stvar kako bi se Slavka Logarića spasilo od izručenja Njemačkoj, pa, možda, eventualno i Jugoslaviji, mo)

3.) Smjesta sam išao u Madrid i pokrenuo prijatelje, koji su uz nas, kao i u ostalim slučajevima, preuzimajući ja odgovornost, da će ljudi napustiti teretorij, itd., jer kako ova zemlja živi i diže se od turizma, a komunisti i anarhisti joj napadaju ambasade u Italiji, Francuskoj, Holandiji itd., i kako je počela i dijelom već uspostavila konzularne, trgovačke i negdje redovne diplomatske odnose kako sa Rusijom, Rumunjskom, Bugarskom, tako i Jugoslavijom, i ti se odnosi pojačavaju danomice radi trgovačkih razloga (export voća), te na kraju, kako se zemlja nalazi na političko-diplomatskoj liniji USA-vatikanska koegzistencija, - sve to zemlju sili, da ne dozvoli rad političkih emigranata do mjere, da bi pomutili tu liniju njihove politike. Do koje će se mjere ići? To ne ovisi o nama, nego o igri velikih, i dokle će recimo Beograd i drugi napadati njih, pomagati Štrajkove itd. Španjolci su ponosni na svoju nezavisnost, i drže ju naprema USA. što se ovih dana dokazuje u novinstvu kada se ustanovilo, da su studenske nemire ovdje financirali agenti američke org. CIA. Jedna lekcija više za nas u svakom pogledu. Danas očekujem patera Oltra, koji je dušom i tijelom, kao i uvjek uz nas, kao i onda kada su nas ovdje tužili predstavnici našega HOPA, da smo komunisti. Na vodstvu aparata su čvrsti ljudi. Šef policije je jedan bivši divizioner iz Rusije. Bili smo s njim. I šef vanjskih (poslova, mo) je isto divizioner, i prijatelj Oltrin, ali je to drugo. Ministra Pravde poznaje Rudi Erić,, jer smo ga skupa posjetili, dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta. (Ovdje se treba nadodati da je general Drinjanin poznat po tome da je on rijetko kada pregledavao pisma koja je pisao. Pisao ih je na desetke tisuća; i uz sve druge dnevne obveze on si nije mogao priuštiti vremena za korigiranje i pregledavanje eventualnih (po)griješaka. A šta je htio reći "...dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta… Po mom rezoniranju je htio reći: "dok smo bili na njegovom imanju blizu moga mjesta", mo). On je isto rezervni častnik. Najgore se neće dogoditi ni skim, i vjerujem ni sa Logarićem, već i zato, jer vide, da se tu ide po - mene. (Za sigurno "po mene" znači po generala Drinjanina; još ako se uz to soda da je baš u to vrijeme u ožujku 1967. godine Ilija Stanić došao u Španjolsku kao Udbin agent da dvije godine i mjesec dana kasnije ubije general Drinjanina, mo) Zato su spojili Grabovca sa Logarićem, Medvidovićem, i zato sam imao posjet jednog našeg Hercegovca, mladog "revolucionarca" (šteta da ga general ovdju u ovom pismu nije imenovao. Do sada izišlim dokazima samog ubojice Ilije Stanića, on je došao iz Njemačke u Španjolsku početkom ožujka 1967. Ovo pismo je pisano 12 ožujka 1967g., mo) za koga smo predmjevali da radi za Udbu. I dokazalo se, jer je prije dolaska Tita bio na svim mjestima odakle bi se "nešto moglo napraviti", a prigodom sastanka samnom nastojao je od mene dobiti bilo što, da me - kompromitira. I to smo uspjeli dokazati, i ovdje raskrinkati.

4.) Imam uz sve ostalo, dva važna problema :

a.) Logarić, za koga se borimo, i osim prijatelja pokrenuli smo i jednog poznatog kriminalistu i jednog advokata versiranog u internacionalnim odnosima. Ovaj će vjerovatno sutra na put u Bonn, ako ne uspijemo stvar riješiti na političko-redarstvenoj liniji, nego na vanjsko-juridičnoj, što je jako neugodno, komplicirano i skupo. Prva je linija uz nas, a druga sklona, iako mora imati obzira na obzire, već radi svojih slučajeva protiv komunista i anarhista, koji protiv njih rade, i zašto trebaju INTERPOL. I oni kontroliraju svoje radnike u Njemačkoj, imaju dakle ovakove ili slične probleme i nemogu biti olaki, barem ne vanjskopolitički i juridički sektor. On je u tamnici na raspolaganje njem. vlasti za ekstradikciju, iako smo uspjeli zaustaviti tok predaje i borimo se uz pomoć redarstveno-političkog sektora, da skrenemo stvar na političku bazu, u koju svrhu će možda biti održan proces, koji njih NE interesira, jer imaju dosta problema i sami, i jer čekaju ove godine 18 milijuna turista.

Osim toga Slavka terete za pet stvari, i koji su tamo, i naši, i Udbaši, brane se sa njim, jedni da sebe operu, i Udba da mene umoči. Iz rekonstruiranog plana to se vidi. Pojačavaju se odnosi izmedju Jugoslavije i Španjolske. Tuku se, izmedju ostalog, preko magareta. To magare sam ja i Radio sat, (Radio Glas Madrida kojeg je vodio i uređivao Pavao Tijan, mo) kojega smo lani spasili padre Oltra i ja, preko najviših organa, gdje su rekli "njet". I naša tiskara, koja je počela davati plodove svoga rada u emigraciji odgojom revolucionaraca, i u domovini u psihološkom ratu podvojavanjem u njihovim redovima. Vjesnik je morao javno pisati o letcima Odpora (Novina Obrana je donosila skoro u svakom svoje broju na vrlo tankom papiru letke koji su bili isključivo tiskani u stotinama tisuća samo za Domovinu. To činim zato kako bi se mogla politička i nacionalna linija Odpora usporediti s odrazom tog vremena u kojem su se ti letci pisali i slali hrvatskome narodu u Domovini da vide da ga hervatska emigracija nije napustila niti zaboravila, mo) i braniti se. O tome u OBRANI VIŠE. I s druge strane magare su oni španjolski komunisti, koji sjede u Beogradu (General Drinjanin misli na one poražene španjolske komuniste sa kojima su se jugoslavenski komunisti borili u španjolskom građanskom ratu 1936-1939 proti Franka, mo) i dobivaju od Vlade i Radio postaju i tisak za agitaciju protiv Franka ovdje. Nije dakle samo ideološka razlika općenita, nego rad Drinapressa i Radio sata Hrvatskoga, i crvene propagande iz Beograda. I kad se dvojica tuku preko magareta, onda magare obično izvuče kraći kraj. Ali i tako, akter je, kao i hrvatski svećenici u emigraciji, koji stoje na putu sredjivanje odnosa Beograd-Vatikan, ili na drugim kolosjecima njima slični. Eno istog mons. Casaroli u Moskvi, Varšavi, Budimu itd. Gornje nam daje znati da konspiracija Rim-Beograd, nije uperena protiv izročito Hrvatske, što je dobro, ali s druge strane, stvar je načelna, šira, sistematska uopće sa komunističkim svijetom i zapadom, koji vidi da NE MOŽE VOJNIČKI I POLITIČKI VODITI RAT PROTIVU MOSKVE I BEOGRADA, i kao što Moskva i Beograd (ovaj odavna podržavan američkom pol.strategijom) radi straha pred Kinom, nemogu izvesti "zadnju bitku" protiv slobodnog svijeta. Kakva je tu uloga, na našem sektoru, rezervirana preko slučaja Logarić za mene, neznam. (Sve što se zna je to da je ovo pismo pisano 12 ožujka 1967. g., a da je general Drinjanin ubijen 20 travnja 1969 g., dakle poslije dvije godine, jedan mjesec i osam dana. To je to vrijeme u kojem se je SPLETKA PLELA OKO GENERALA DRINJANINA, mo). Ali osjećam da s ovim tek počima, a ne završava. Dakle preko Logarića ide se za Luburićem, koji bi mogao biti to magare izmedju Madrida i Beograda. (Po ovome bi se moglo zaključiti da je general predosjećao spletke ooo sebe, mo.)

b.) Kao posljedica svega toga nastaje i problem, kako mi je to sugerirano, da bi morali cijelu stvar DRINAPRESSA, postaviti na drugo mjesto, s drugim legalnim bazama, dakle premjestiti i kamuflirati. A to će reći revidirati i moj obiteljski položaj radi djece, arhive, rada, itd. Pri tome znam, osjećam i dobivam garancije, da se ne trebam bojati, ("Bojim se da ne ću dugo živjeti: naime sredio sam klišeje, sve je kalsificirano, protokolirano, očišćeno i razbijeno u 40 grupa. I čak mi se dogodilo da sam našao što sam tražio! I kako sam Ti rekao da ne ću doćekati živ toga, bojim se da ne bi mogli Amerikanci izgubiti kakvu bombu nad Cargagentom, ili ja da nadjem takvu, koja nije moja, ili ako Udba imadne koju previše, pa kaže, kad smo već u trošku, neka ide." General, pismo piscu (dru. Miljenki Dabi Peraniću, mo) od 19.II.1968.) Iz knjige POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, str. 29, mo) i ne bojim se skorih dana, iako neće biti ugodno. Magare se treba "vrcati" da dobije što manje batina, jer će se vjerovatno problem onih, koji se tuku preko magareta s izričitim ciljem, da svaki od njih dokaže svom narodu, da je zapravo pobjedio a ne izgubio. Zapad želi vjerovati da je penetrirao na istok, kao i da je razbio monolitnost sistema, što stoji, a komunisti se hvale da su se spasili od srdžbe svog naroda sa kapitalističkim parama. I to stoji. Rata nema, pohoda nema, Kina je neprijatelj svima, i Vatikan, Kapital, Masonerija, nacionalizam traže put spasenju pred žutom opasnosti. To je istina, a sve drugo je sporedno pa i "sloboda zapada", "revolucija Rusije", "doktrina Vatikana" itd.

(Vidjeli smo iz ovoga pisma kako je general predosjećao da se nešto oko njega kuha. Teško je bilo predočiti pravu sliku. Dr. Peranić je pronašao u jedoj od soba jednu željeznu štangu godinu dana prije pogibije. Posumnjao je odmah u Iliju Stanića i zahtijevao da ga odstrani. General mu je rekoa da više sumnja u Željak Bebeka nego u Iliju. Doći ćemo i do toga. Otporaš.)

Na meni je sada da Vam kažem moje probleme, sa radom i sa premještajem tiskare, mene i obitelji.

5.) Što imam Vama reći u vezi svega gornjega, s tim, da se ove misli prensu na najuže suradnike, a djelomično i prema mjestnim prilikama i na druge suradnike, ili Hrvate, koji iako nisu pripadnici ili suradnici, gledaju s interesom naš rad i eventualno bi ga moralno, politički i ekonomski pomogli.

a.) u prvom redu neka se ne ljute prijatelji ako im ne mognem odmah na sve, brzo i opširno odgovoriti. Ostajem vjeran obećanju da ću ja osobno svakom Hrvatu odgovoriti na svako pismo, ali je tih pisama mnogo, medju njima i pisama agenata Udbe, njemačkih, američkih, engleskih, i kako sam nedvojbeno ustanovio albanskih i kinenskih agenata. Sastanci zahtievaju oprez radi mjesta, sigurnosti, troškova, vremena i tema. Pisanje još više, jer su dokumenat, koji se može upotrebiti na zlih načina i samo jedan dobar. To naši moraju razumiti, pa ipak ima i dobrih, zlatnih ljudi, koji se uvrijede, zahvaljuju na "položajima", ako ne ostavljaju već Odpor, ili odlaze "kamo ih zovu", povlače se uvrijedjeni, jer da ih je "netko kod mene opanjkao". To je na Vama da uredite, kad i gdje se može.

b.) da smjesta i najaktivnije mobilizirate materijalnu pomoć jer su mi uz sve druge jade ovi dogadjaji naprtili strahovite troškove, i morao sam tražiti na posudbu novac. Ja obično tražim kad sam "u dreku" do vrata. Dodijalo mi je moljkati, pisati, tumačiti, mnogo puta ponižavati se, gutati predbacivanja, napadaje, nekada i zafrkavanje, pa i vrijedjanje, ali kako nema druge, valja sve superirati i uvjek iznova počimati, moliti, ponižavati se, što znam, da ni Vama nije ugodno, i znam da osobno žrtvujete, gutate pilule gorke i čemerne, kao i ja, možda i više, jer ste u kontaktu i s različitim elementima. Pošaljite mi najhitnije sve što možete, bilo od tiska, bilo od Fonda, bilo osobnim i užim inicijativama, bilo od osoba, koje bi ipak mogle i morale na neki način pomoći. Na Vama je da riješiti taj problem. Budite uvjereni i mogu Vam pružiti opipljivih dokaza, da smo pater (Oltra, mo) i ja i ovdje nešto sredstava smogli i davno potrošili, jer nebi inače ni pola onoga napravili, što smo napravili na svim poljima. Ja sam bio toliko rastrgan ovih dana, da nisam imao vremena da pregledan u pogledu Fonda i razašaljem ostatak blokova i upozorim na jednu anomaliju. U isto vrijeme kad smo napravili nekoliko blokova Socijalnog Fonda stigla je potražnja od Šefa, da napravim FOND ZA SLOBODU HRVATSKE. Napravili smo hitno nešto i poslali avionski. Morao sam na put i ostavio sam, da mi izrade još. Pri numeriranju nisu imali u vidu razliku izmedju dva Fonda i opetovani su neki brojevi, mislim prvi. Pisao sam Štefu, jer je kasnije uglavnom na njega poslato, da ispravi. Ako mognem sutra, što ne znam, jer očekujem povratak patera iz Madrida, poslat ću ostatak. Tu je glavna briga na Štefu i Ratku, da to sravne i daju drugima, bilo podatke, bilo druge blokove. Oni su u glavnim centrima. Vladeku isto pišem posebno jer on skoro uvjek uzajmi od svoga i pošalje, a onda kasnije naplaćuje si. Štef neka uredi sa Džebom (Ivan Džeba je bio zadužen kao glavni Rizničar Odpora za sjeverni kontinent, mo), i ostalima, a Brbić i tako u Australiji ide posebno i Lukas za Argentinu. Nu pomozite kako god znate. I hitno.

c.) Po pitanju proslave Desetog Travnja, kao njhitniji problem, uspio sam poslati jednu malu poruku na Nikicu Jurića u Hamilton, gdje oni slave prvi put sami. Zatim jednu lekciju br. 1. u Australiju na Brbića. To je doktrinirana stvar, odnosi se na značenje Desetog Travnja i konkretne tehničke i političke probleme akcije za obnovu. To je Stipe dobio i on će to umnožiti i dati svojim ograncima. Neznam kakve tehničke mogućnosti ima Stipe da bi hitno napravio dva primjerka i poslao Lukasu za Argentinu, ili Ratku za Toronto. Pa možda bi moglo i stići, a ako ne, neka bude za Antunovo, za Radni Skup, jer nije za širu publiku, nego za Odporaše i borbeni elemenat. Šaljem zato original, napisan, Marijanu Nosiću, pa neka kao pročelnik pročita Radnom Skupu, ako se sastane u Torontu. Inače nadam se da ću moći obaviti još nešto korespodencije, odgovoriti najhitnije i dati upute za Švedsku, Francusku i Njemačku, možda i poslati kojeg govornika, ali neznam što i kako ću još stignuti učiniti za Notrh, Sud i Oceaniju, pa da znate i snadjte se, kako znadete, sastavite poruku i pročitajte u moje ime. OBRANU ste dobili i imate letak: TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA. To neka bude središnja misao, kao što je bila i 1941. godine. Proslavite kako znate, s kim mognete, prema lokalnim mogućnostima.

d.) OBRANA. poslao sam je i sve ću učiniti da bi još jedna stigla, ona posebna za 10. travnja u području North i Sud, te Evropa, i pokoji u Oceaniju. Ali neznam što nam donosi sutra i kako ću biti sa vremenom. Nadam se da ću moći smlatiti, makar i manji broj, i poslati ga na vrijeme. Ali ako bi se moralo biti i bez toga, poslati ću Vam letak ili što bilo. (jedno obrazloženje. Upoznat sam toliko da je DRINAPRESS nekada izdavala po dva broja OBRANA jedan za drugim, iz razloga toga što je pristizalo toliko mnogo materijala za novine; vijesti sa svih strana i onih hitni i onih koje mogu pričekati. Tada bi general sa svojim radnicima tako to priređivao i tiskao one friške vijesti u prvu OBRANU, a one druge koje ne gube na vremenskoj važnosti bi stavljao u drugi broj OBRANE koju bi čekao da dođe vrijeme za razašiljanje. Tako se je naš general koprcao da zašpara i uštedi na novcu, mo)

e.) Učinite u pogledu našeg internog "puča" našeg pukovnika, kako najbolje znate. (ovdje se radi o pukovniku Ivanu Štiru. Došlo je do nekih nesuglasnica i trzavica između Puk. Ivana Štira, Lukasa i drugih Odporaša u Buenos Airesu, mo) U gornjim okolnostima, neće Vam biti teško vjerovati, da nemam ni vremena, ni smisla, za napridovanje sa usidjelicama Buenos Airesa. Nekada i sam počimam sumnjati u sve te naše Korsky, Štiere, Rovere, koji iako idu s nama, trpe, ginu, ipak uvjek ostaju izvan onog začaranog kruga narodne duše, kao i Štrosmajeri, Šeperi, Pichleri itd. na klerikalnom polju. Štir je imao napisanu brošuru protiv Hefera, (Mislim da general misli na knjižicu od 35 stranica OTVORENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU, Buenos Aires 1966, mo) mene, Vrančića, Jelića, Oršanića, i do zadnjeg časa je brenzao stvar sa Heferom, i nije dao naprijed Odporu, a onda sam mu morao protiv Hefera, kuma, (oni su kumovi, mo), jer veli: pasti će i tako, a sada sa Korskim ruši Oršanića u Republikanskoj stranci, Vrančića u novom HOP-u i mene u Odporu. Vele mi sasma ozbiljni ljudi, da ih posjećuje sa onim programom u ruci i dokazuje, da sam se prodao - komunisitma (Nova politika Hrvatskog Narodnog Odpora za POMIRENJE S HRVATSKIM KOMUNISTIMA, mo), a ja njega već 1945. morao tenkovima vaditi iz ruka Moškova, Kirina i vojnog redarstva, jer je pokušavao vaditi iz partizana naše HSSovce. I sve je to "osječka garnitura" koja je trebala nadomjestiti onu - "dinarsko-koljačku". /Hefer, Korski, Štir, Klaić, Asančaić, itd. sve su to osječka garnitura/. Zato ograničite se na manevre na vlastitom području, jer inače nitko tu ne može konce vezati. Na pr. imamo s više mjesta ponude od "prvog HOP-a" (Poglavnik/Hefer, mo), a negdje "drugog", (reorganizacija HOP-a koju je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo), a i "abatri" sa svakim i protiv svakoga.

f.) Nitko više kao ja ne želi da se postavi stvar VANJSKOG FRONTA na noge. Ali nisam nikada želio da mu sijelo bude u Madridu, ali ni u Buenos Airesu, ni u Njemačkoj, ni u Parizu, jer ako treba postojati iz političkih razloga onda on treba biti u USA. To je tako logično, da nije potrebno to nijednom od Vas dokazivati.

Pupak svijeta nije u Argentini iako može u njoj biti dobar dio naše političke elite, koja bi i te kako dobro došla na drugim područjima. Nu da se stvori nešto pametna i što će biti operativno, trebaju postojati operativni i stabilni RADNI SKUPOVI ODPORA. To se pak ne može riješiti "pukovničkim udarima" koje ovdje zovu "kvartelazo", tj. kasarnski udar. VANJSKI FRONT ODPORA je isključivo politička institucija i mora biti plod razumijevanja, politike, izmjene misli, dogovaranja, uma i trepljivosti, ali uvjek u rukama autoriteta, da se ne izrodi "kvartelazo". I recimo Cecelja je donio u Argentinu duh svoga zapovjednika Štira i komesara Korskog, operirajući na svim "conbinazionne". To nije Odpor, to je spekulacija. FANJSKI FRONT mora biti prikladan za svoje područje, da ovdje obavi svoju misiju a ne zato, da Odpor uskladi svoj rad prema želji svakog područja. I još manje prema želji pojedinaca.

Naša je propaganda, pa i naš "specijalni program" više štete nanio komunistima, nego sve učinjeno kroz 20 godina. Papa, Kapitalizam, Nacionalizam operiraju na socijalnom polju, jer to je znak vremena i četvrta dimenzija svih podhvata XX stoljeća,- a mi, koji smo bespravna raja, socijalno izkorišćavani, sa praktični jednim operativnim i solidnim partnerima u hrvatskom industrijskom radništvu i mladoj generaciji intelektualaca izlazimo sa pričama o starom raju, kad te priče ne uvjeravaju ni nas, a kamoli one, koje valja izvući ispod pandža internacionalnog i srpskog komunizma.

Vanjski Front neka se ograniči na uskladjuvanje u svojoj okolici, neka brani Hrvatsku pred svijetom, neka ima riječ u ime prava naroda, a ne da diktira taktičke poteze psihološkog rata sa 15.000 kilometara daljine onima, koji moraju na terenu biti "al jour" (a jour, biti jasan, mo). Zar će naš Operativni Stožer u času pokreta u Domovini trebati uzimati u obzir mišljenje svakog od nas ovdje ili preko mora. Takvu propagandu nam diktiraju PRILIKE. Njemačka, Austrija, Engleska, pa i Vatikan, pa i Španjolska a da ne govorimo o Francuskoj i nordičkim zemljama, traže svoje puteve, i saveznike tamo, gdje su mogući, a ne na Mjesecu. CIA i UDBA će jedni drugima organizirati napade na ambasade, demonstracije, kradju dokumenata, itd. i onda ako uistinu stoje na istoj strateško globalnoj koncepciji: mir, da bi se očuvali od Kine, i "mali rat" da si očuvaju pozicije i vlast unutar zemlje. I naš VANJSKI FRONT trebao bi biti VLADA HRVATSKE, a ne njen organ za konspiraciju, represiju, psihološki rat. Dakle uzdignuti se u visine, a ne turati nos u male poteze, varakanja, "vrcanja" kako bi rekli naši Imoćani. Zato taj organizam more biti fleksibilan, diplomatičan, dostojan, ugledan i "raison d'etre" (opravdanje, mo) razlog opstanka. Zasad to ne znači nikakvo nadglasavanje, nego delegiranje predstavnika svih područja u VANJSKI FRONT U USA, a ne mješanje Područja, ili svih i svakog u svaki potez taktičkih organa Odpora. Vidili smo kako su svršili svi mangupski, fanfaronski, hoštaplerski potezi stratega HOP-a i "mladih revolucionaraca" i njihovih zaštitnika, i ne smijemo počiniti takvu pogrešku. I nećemo ju počiniti, što dokazuje reakcija svih Vas na "Štirov puč". Nitko od mene ne želi (više, mo) efikasniji Vanjski front, ali s tim, da mi pomaže kao zapovjedniku Odpora.

Onoga dana kada si medju nama ozbiljno postavimo pitanje, da tko me je izabrao, odnosno postavio, stvar je propala. Ne zato, jer ne bi bilo drugoga, boljega, mladjega, pametnijega i prihvatljivijega, nego zato, jer ne bi bili ozbiljni, pa ne bi znali ne samo pomagati mene, nego ni na mjesto moje postaviti drugoga. Ako zato trebadnemo "poslovnik" onda ga možemo posuditi od HOP-a i svršiti kao i oni, kao Ustaški Pokret, kao HSS, itd.

Ako imamo svijesti, pameti i živaca, onda ćemo znati voditi Odpor i kad trebadne izmjeniti i zamjeniti Zapovjednika, i malo će nam pomoći svi poslovnici, pravilnici, ustavi, itd. Na terenu će pak diktirati prilike, cirkustancije (to je španjolska riječ što bi mogo značiti: okolnost, slučaj, prigoda i sl., mo), uvjeti saveznika, itd. i teret ostaje na Vama, VANJSKOM FRONTU, da znadne prihvatiti nove prilike, ljude i potrebe. (Tko je do sada pomno pratio ova pisma, mogao je očito primijetiti promijenu političke linije, ili pravac, generala Drinjanina. On ovdje govori dužnostnicima VANJSKOG FRONTA ODPORA "...da znadnu prihvatiti nove prilike, nove ljude i potrebe...". Dakle ljude iz Domovine, njihov način mišljenja i njihove potrebe, ako želimo doći do Hrvatske Slobode i Hrvatske Države. To je jedino mogao učiniti dr. Franjo Tuđman. Nikada ne mogu zaboraviti riječi kada mi je na Prvoj Konvencije Hrvatske Demokratske Zajednice u Clevlandu 20 sijčnja 1990 rekao: Mile, mi se borima za Hrvatsku Državu gdje mišljenje pojedinaca nije toliko ni važno. Hrvatska je važna..., mo). Neće dugo trajati da se "drugi HOP" pretvori kao i nekada Jelićev Odbor u druga poprišta razdvajanja, o čemu imam već nesamo mišljenje, nego i konkretne obrise. Kao što "osječka klapa" tako i "dinarska" ima svoje Hercegovce, Ličane i Dalmatince, svoje prave i krive Ustaše, pravovjerne Poglavnikove Nastaše, na klerikalne i antiklerikalne, itd. Toliko o tome.

g.) Tiskara. Moram Vam i o tome nešto reći, ali bojim se da neću dovršiti, jer mi vele da je stigao Pater Oltra i moram ići. Nesamo da nije svoje dovršila, nego je tek počela. (Ovdje se radi i tiskari DRINAPRESS, mo). Rata svjetskog nema, a ako ga bude, neće se biti (tući, mo) u Evropi, a "naš će Tito" ili nasljednici biti na strani Amerike kao pokusni kunić za nove eksperimente ili kao logistička baza protiv "vlastitih saveznika". Može biti i drukčije, ali boj će se naš biti u glavama i srdcima Hrvata. Preko Hrvata treba osvajati Hrvatsku, jer ne treba računati na "blatobrane" (ovdje se za sigurno misli na talijanske blatobrane o kojima je sustavno jugo promidžba govorila i napadala Poglavnika da je on došao na talijanskim blatobranima s nekoliko stotina svojih vjernih Ustaša, mo) a niti za sada na "antikomunistički križarski pohod". Znači treba pojačati rad novina, letaka, knjiga, stručnih, povjesnih i političkih knjiga. Imali smo jednu mašinu i ta je kroz 4 godina radila danju i noću. To je previše i za jednu američku, englesku ili njemačku, a kamoli za jednu skromnu "bosansku industriju" ovdje. Počela je faliti. Popraviti ćemo ju, i ta će mašina još pisati povjest. Ali sam morao kupiti drugu, i nova OBRANA izlazi tiskana na njoj, ili nebi izašla. ili napredovati, ili stati. Moramo naprijed, ili krepati. To je zakon za čovjeka, drvo i mašinu, ili skup istih. Moramo dakle modernizirati, jer ovo nije više ona zemlja, u kojoj smo bili, nego zemlja za 18 milijuna turista i dva milijuna radnika izvan zemlje. Nema radnika, a oni koji dodju, imaju evropski nivo. A mi ostali isti, i to osjećam teško. Radi se dakle osim svega i o novim investicijama, ulogu kapitala u zemlje psihološkog rata, kojeg vodimo, kako smo to rekli. Vjerujem da ćete ovu stvar odobriti, jer nema druge. Inače skoro ćete dobiti knjigu MISIJA U HRVATSKOJ, tj. dnevnik bivšeg tajnika vatikanskog izaslanika u Hrvatskoj, a to do sada najači dokumenat hrvatske državnosti godina 1941-1945. Velim 1946. jer je isti bio svjedok prve godine Titove vlasti. I zatim jedna druga, slična. Moram ići. Vjerujem da ćete me razumiti, pomoći i svjetovati.

Grli Vas odani Vam general Drinjanin (potpis)

(A šta na eve ova izloženo reći? jell ova očaj ili borba za Hrvatsku? Neka si saki čitatelj i saki Hrvat sam sebi odgovori. Otporaš.)

11-08-2015 05:12#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

JEDNO ZANIMLJIVO PISMO MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA.

(Donosim ovdje jedno pismo koje nema datuma kada je pisano. Našao sam ga u istoj omotnicu (kuverti, mo) u kojoj je bila OKRUŽNICA ZA ČASTNI SUD sa datumom 22 veljače 1956. godine. Poslije ovoga pisma ću iznijeti "KRATKI PREGLED DOGADJAJA U ARGENTINI" OD 2.XI.1955., kojeg je napisao Poglavnik dr. Ante Pavelić. Onima koje ove povijestne stvari budu zanimale će svakako događaji koji su se tada događale u Argentini moći pomoći doći do zaključka da se je ovo pismo pisalo u ta vremena kada je već postojao razlaz između generala Drinjanina i Poglavnika. To će se uočiti pri dnu ovoga pisma, što je napisano i nadodano rukom. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR

URED GLAVNOG TAJNIKA.

SVIM POVJERENICIMA. Stan, den (kako sam rekao, nema datuma, osim ako će se datum uzeti 22 veljače 1956., mo.)

Dragi brate ! (Ante Kršenić, mo)

Prilažemo OKRUŽNO PISMO, koje razdielite svim hrvatskim skupinama bez obzira na političke i ine razlike, koje medju nama vladaju. Vjerujemo da će svi čestiti Hrvati dići svoj glas u korist progonjenog Državnog Poglavara, članova Hrvatske Vlade i naše braće u Argentini.

Prema izvješćima prijatelja naši su politički protivnici svuda u svietu počeli sa agitacijom, ne bi li ove težke časove izkoristili za rušenje naših redova. Posebno se treba čuvati komunističkih agenata, koji će pokušati stvoriti duboki jaz izmedju nas i našeg hrvatskog svećenstva, što se mora najenergičnije spriečiti. Mogu zgriešiti i svećenici, mogu biti i naši zadrti politički protivnici, ali mi smo sviestni stanja i znademo, da su to samo pojedinci, koji to rade na svoju ruku i da iza njih ne stoje nikakove više crkvene vlasti. Mi, koji pretendiramo i opet biti stvaraoci države Hrvatske znademo, da je Crkva činbenik s kojim treba ozbiljno računati, kako danas, tako i u budućnosti. Naš je narod duboko religiozan i Crkva imade božansku misiju i svoja naravna prava u svim zemljama, gdje živu katolici. Ostanimo kao i do sada u zdravom ekvilibriju i u vjernosti Crkvi i duhovnim i moralnim načelima i ostanimo vjerni našem zakonitom Državnom Poglavaru u pitanjima oslobodjenja naše porobljene Domovine. Samo je komunistima u interesu produbiti jaz, nastao djelovanjem pojedinih svećenika i katoličkih intelektualaca, kao i dogadjajima u Argentini. Svaki pravi rodoljub i sviestan čovjek nastojati će svaku stvar postaviti na svoje mjesto i ne gubiti živce. Sačuvajte mir u vašim kolonijama, družtvima i skupinama.

Bez obzira dali će Poglavnik časovito moći biti ili ne u vezi kao do sada s pojedincima i družtvima, ostanite čvrsti, jer znate što vam je činiti. Kad je progonjen mi smo Mu još vjerniji i više ga volimo, jer je progonjen za Hrvatsku. Sve će se urediti, laži će biti opovrgnute, i iztina će pobiediti.

Javite nam se, pišite o posljedicama u vašim okolinama i prije poslije svega:

Čuvajte se neodgovornih elemenata, samozvanih političara i čekajte u miru izhod svega. Mi ćemo uviek i svakom dati potrebna obavještenja.

ZA POGLAVNIKA I DOM - SPREMNI !

General Drinjanina v.r.

Pukovnik Pušić v.r.

Nadodano rukom pisano:

Ps. Obitelj je spriečila da Poglavnik dodje ovamo. (U Madrid, mo) Tim sam ja bio onemogućen učiniti ono, što su svi normalni ljudi očekivali. Sve sam imao spremljeno, ali zetovi i kčeri (Poglavnikove kčeri i zetovi, mo) te uža klika, neda. Bog neka čuva našeg Poglavnika. Skoro više. Pozdrav. Drinjanin.

Kolko sam ja kroz moje duge godine emigracije moga saznati je slijedeće:

Prvo (1) Tih godina poslije WW2, dale 1945. pa dalje, na vlasti u Argetini je bio Juan Domingo PERON (1895-1974) sa svojom ženom Evom (1919-1952). Bio je "željezna" ruka i uveliko je pomogao Hrvatima koji su poslije Bleiburga masovno se doseljavali u Argentinu. I hrvatski Poglavar dr. Ante Pavelić je došao u Argentinu 1947. god. Bilo je tu mnogih istaknutih prvaka NDH, te prema svojoj hrvatskoj i nacionalnoj svijesti su prikupili i pokrenuli u Buebos Airesu hrvatsku izbjegličku Vladu.

Drugo (2) predsjednik Argentine Peron je svojom industrijalizacijom i socijalnom reformom došao u sukob sa crkvom, i tako, sve malo po malo, dolazilo je do nezadovoljstva naroda, što je uzrokovalo revoluciju i svrgniće predsjednika Perona.

Treće (3) za to revolucionarno vrijeme bilo je (po)nekih Hrvata koji su bili za predsjednika Juana Perona, što su argentinski ljevečari sa jugoslavenskim poslanstvom i svim jugoslavenskim udbaškim aparatom iskoristili do maximuma protiv Hrvatske Državne Izbjegličke Vlade, Poglavnika i Hrvata općenito.

Četvrto (4) kada je nova revolucionarna Junta došla na vlast, bilo je i odveć mnogih doušnika koji su dojavljivali novim vlastima kako su se Ustaše isticale u borbi za Perona a protiv revolucionarne Junte. To je bilo dovoljno zeleno svijetlo za hapšenja svih istaknutih Hrvata.

Peto (5) u tom metežu bilo je jako teško se snaći. Ako se sam prijaviš, postojala je velika bojaznost da te se izruči jugoslavenskom poslanstvu u Buenos Airesu a potom jugoslavenskim parabrodom direktno za Jugoslaviju.

Šesto (6) da se to ne bi dogodilo u tom metežu i nesnalaženju i našem hrvatskom Poglavaru dru. Anti Paveliću, njega se je držalo podalje od svih tih meteža, kako ga se bezpravno ne bi izručilo Titinoj Jugoslaviji.

Sedmo (7) trebalo je malo vremena pričekati dok sve istine iziđu na svijetlo dana.

Osmo (8) možda će se malo bolje razumijeti iz ovog i slijedećeg pisma. Otporaš.

xxxxx

JEDNO ZANIMLJIVO PISMO MAKSA LUBURIĆ,

GENERALA DRINJANINA (drugi (2) dio

Kako sam rekao da ću iznijeti pismo "KRATKI PREGLED DOGADJAJA U ARGENTINI", što sada činim. Ali moram dati neka obješnjenja. Ovo pismo je kopija pisam gdje je netko, neznam tko, izbrisao ime primatelja pisma a na mjesto stavio sedam točkica i uskličnik. Molim da se ovo uvaži, jer želim biti dosljedan originalima koje ovdje iznosim. Hvala! Otporaš.

PRIEPIS

dne 2.XI.1955.

dragi moj.......!

Hugo (neznam tko je taj Hugo, mo) mi je saobćio sadržaj pisma, što si mu ga upravio. Nisam bio dospio prime, pa to sada činim i najljepše i najsdračnije Ti se zahvaljujem na brizi i spremnosti priteći u pomoć, što me nije iznenadilo poznajući već od davnih dana Tvoje vrlo rodoljublje i spremnost na svaku žrtvu.

Znam, da su kolale najfantastičnije viesti, pa Ti u prilogu šaljem jedan kratak prikaz dogadjaja, koga sam napisao za naše organizacije i iztaknute naše ljude, odakle ćeš dobiti sliku stvari. Osim toga ćemo skoro izdati jedno Okružno pismo u istoj stvari a pobliže ćeš moći upoznati obtužbe i iz "Hrvatske", (novina i glasilo HOP-a, mo) koja je izlazila kao i obično jer držim, da je dostava zakašnjivala, što nije ništa neobičnoga u vrieme revolucije, kada i pošta ima svoje smetnje.-

U početku je stvar bila vrlo pogibljena obzirom na paklensku osnovu neprijatelja i neupućenost novih vladajućih, nu ubrzo su laži bile odkrivene i sva je sramota pala na obraz denuncijanata. Što više, našoj je stvari sve u svemu još napravljena i znatna reklama, koju sada želim izkoristiti na taj način, da sastavljam jednu knjigu o našem narodnom pitajnu i nadam se, da će obzirom na obće pobudjeni interes biti dosta čitana u zemljama španjolskog jezika.

O reklami je dosta, da Ti rečem, da kada sad naš mali čovjek dodje na periferiji ovog ogromnog grada u kavanicu, u koju je i prije dolazio i gdje ga ljudi poznaju, i kada zatraži da plati što je konsumirao, konobar mu odgovara, da je već plaćeno, jer da su drugi gosti to platili. Kada naši, što su namješteni u ministarstvu javnih radova jutrom dodju na posao, domaći ih ljudi pozdravljaju sa: Ariba Croata! Jedan visoki novi državni funcioner, koji je sudjelovao u vodjenju istrage, izjavio je, da je čudo, odakle Hrvatima tolika energija u borbi za svoju slobodu.-

Prijatelj Rude (Rude Erić iz Clevlanda, USA, mo) me je obaviestio, da je Drinjanin pisao, da će sada biti sve skoncentrirano u Španiji, našto sam mu odmah odgovorio, da to ne dolazi u obzir, nego da sve to ostaje kao i do sada i središte ovdje gdje organizacija nije ni u najtežem času ni za trun zapela a može biti, da će sada mogućnosti rada biti još veće, nego prije. Molim Te, da mu ne moram ovaj čas pisati ponovno: i u času, kada sam zaokupljen svim mogućim poslovima, da mu izručiš moje najsrdačnije pozdrave i da mu pošalješ prilezeći prikaz za organizacije s molbom, da se sadržaj stavi do znanja svim organizacijama i našim istaknutim osobama.-

Još jednom Ti srdačna hvala, javi mi se. Moja je adresa kao i do sada. Uz srdačni pozdrav,

Za Dom Spremni! Ante, vlastoručno.

Ovo je bilo na prvoj stranici. Sada počima druga stranica.

KRATKI PRIKAZ DOGADJANJA U ARGENTINI

Savezno sa nedavnim dogadjajima u Argentini, širili su se razne viesti o hrvatskom narodnom kolektivitetu, tu i u ostalom svietu.

Iz stanovitog kruga, nažalost i na našu obću sramotu, Hrvata, počelo se već prije sudbonosnih dogadjaja u Argentini, širiti lažne viesti o osobama, koje pripadaju hrvatskom oslobodilačkom pokretu, a kada je došlo do revolucije, ti su denuncijanti htijeli izrabiti konfuzno stanje, koje uviek i svugdje u revolucionarno vrieme vlada, te su paralelno sa komunističkim eksponentima jugoslavenstva poduzeli veliku akciju, kako bi izvrgli pogibelji živote hrvatskog državnog poglavara i drugih istaknutih osoba i boraca, te kako bi došlo i do njihova izručenja Titu.-

U tu svrhu su povećali do vrhunca širenje laži pred argentinskom javnošću, a zatim podnieli i prijave izravno revolucionarnim oblastima (kao nedavno stanje u Libiji, gdje je revolucionarno vodstvo vršilo izravnu vlast i ubijali na licu mjesta bez suda i porote, mo), da je veliki dio, zapravo svi pripadnici organizacije "Hrvatski Domobran" na čelu sa dr. A. Pavelićem bio u plaćenoj službi prijašnjeg režima, te da su se s oružjem borili protiv revolucionaraca i protiv argentinske vojske. Putem letaka i putem novinstva su zajedno sa komunistima prikazivali hrvatskog državnog poglavara i hrvatske borce i državnike, da su za vrieme rata počinili najstrašnije zločine na vlastitom narodu u službi fašizma i nacizma, prikazujući ujedno , da N.D.H. nije bila nikakova država (ne treba se čuditi strancima što tako misle i što su povjerovali srpskim i jugoslavenskim lažima, kada i danas imamo Hrvata koji tako misle, poput Mesića, Josipovića i njihovih pajdaša, mo), nego neka Hitlerova podružnica, kao što to i inače neprijatelji hrvatskog naroda žele uvijek prikazati.-

Uslijed toga je bila nastala velika pogibelj, da svi iztaknuti ljudi budu pozatvorani ili dapače u onim burnim vremenima, kada nitko ne može nositi odgovornost za ništa, pobijeni ili jednostavno kratkim putem izručeni jugokomunističkom poslanstvu, koji bi ih lako sa svojim parobrodom odpremilo tamo, gdje bi bili mučeni i vješani. Medjutim, čim su se prilike malo sredile i oblasti počele uredovati, ustanovljeno je, DA SU OBTUŽBE BILE LAŽNE i sva je sramota pala na obraz bezsavjesnih i podlih denuncijanata, koji se nisu žacali ni podnositi tužbe i širenja viesti, da su ti hrvatski rodoljubi palili i pljačkali katoličke crkve a istidobno, da su podmetali bombe pod razna strana poslanstva, pa i pod zgradu jugoslavenskog poslanstva.-

Svi su se obtuženi, čim su oblasti počele uredovati, stavili istima na raspolaganje spontano za provodjenje iztrage, a one su se poniele najljepše i posve objektivno iztražile i prosudile. Bila je sreća, što u prvom času obće sbrke nije od istaknutih prvaka dospio u čije nepoznate ruke, pa su tako isti mogli odmah poraditi na tome da se pred mjerodavnima stvar razjasni i prava istina ustanovi, u kom su se trudu istaknuli svi, a napose dr. Vjeko Vrančić, starješina Ing. Asančić, Velečasni Mate Luketić, Velečasni J.Zovko, Dr. Dumandžić i još mnogi drugi. Napose je Dr. Vrančić kroz sve vrieme, po danu i po noći bio u pokretu i na djelu.-

Od velike je važnosti i koristi bilo, što su odmah sa svih strana počeli dolaziti brzojavi i pisma od naših ljudi i organizacija iz cijelog svieta, tako da su odmah novi vladajući ljudi, koji nisu stvari poznavali od prije, odmah mogi uvidjeti, da se radi ne o banditima, kakovim su obtužene i hrvatske borce htjeli podli neprijatelji prikazati, nego o jednom narodnom pokretu, koji se bori za slobodu svoga naroda a poštuje zemlje u kojima se u tudjini nalazi.-

Sramotni denuncijanti su osobe, koje su već od dulje vremena kušale nabacivati se blatom na čisti obraz rodoljuba, a to su nažalost oni oko Uredništva lista " Glasa Sv. Antuna " medju kojima je i bogohulac Lendić i svojedobni partizanski komunistički kapetan Fra. Paško Andrić, bivši šef promidžbe u N.D.H. Ivo Bogdan sada prisni prijatelj i suradnik šefa propagande komunističkog Titovog poslanstva druškana Miloša Lunića, s kojim se Bogdan (Ivo, novinar za vrijeme NDH, mo) stvarno družio i suradjivao sve do revolucije.-

Od posebne je velike važnosti bio jedan vrlo plemeniti gest jednog visokog hrvatskog crkvenog dostojanstvenika, koji je svojim preuzvišenim ugledom i svojom plemenitom rieči (ovdje ima jedna zvjezdica i olovkom napisano da se radi o Nadbiskupu Vrhbosanskom dru, Ivanu Šariću, umro u Madridu u srpnju 1960 god., mo) čast i poštenje obtuženih do najviše mjere zaštitio, a takodjer je bilo plemenito zalaganje (ovdje su bile dvije zvjezdice i olovkom napisano: i papin nuncije bez imena, mo) i jednog drugog visokog crkvenog dostojanstvenika, strane osobe. O čemu će u svoje vrieme hrvatska javnost biti točno obavieštena.-

Tako su hrvatski rodoljubi unatoč najvećoj pogibelji bili poštedjeni od pripremane im propasti, a sramota je pala na sramotne tužitelje, koji su suradjivali na najsramotnijoj izdaji sa komunistima i najvećim neprijateljima hrvatskog naroda, a htjeli su se pokriti sa najvećim hrvatskim i katoličkim svetinjama, kao što je naša vjera i ime jednoga u hrvatskom narodu najštovanijega svetca,. (Nesumnjivo se radi ovdje o Svetom Anti, mo).

(Bilo bi dobro i poželjno da se netko javi tko je tada živio u to doba u Buenos Airesu pa da opiše za naše hrvatske nadolazeće naraštaje šta je uistinu bilo. Ja što znam i šta sam čuo da je to bila jedna velika spletka jugoslavenskog poslanstva da pred novom argentinskom revolucionarnom vladom optuži Poglavnika i zatim sve Hrvate da su bili za Perona. Otporaš.)

12-08-2015 04:21#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

U ODRAZU VREMENA – ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

(U predhodnom opisu sam iznio"ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske…

kamenjar.com

3 Comments

12-08-2015 12:56#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

U ODRAZU VREMENA - ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

("ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske vojničke ustanove, kojim se je htijelo i željelo dati do znanja hrvatskoj emigraciji da se hrvatski visoki i niži častnici i vojnici HOS ne mogu blatiti kako se kome prohtije i kada to kome politički odgovara. Iz te optužnice se je moglo uočiti o komu se je radilo i zašto je pokrenut taj "ČASTNI SUD". Sada donosim zapisnik s tog SUDA, s naslovom "U ODRAZU VREMENA". Molim one koji iz povijesnih motiva i osobne znatiželje budu ovo pratili, da prave bilješke kako iz optužnice tako isto i iz zapisnika. Svakako se treba uzeti u obzir kako prilike i vrijeme, tako isto i zemlje u kojima su tada Hrvati razbacano živijeli po svijetu. Ne bi bilo uputno, a još manje poželjno da se ovaj povisjene naravi podhvat mjeri iz današnjeg ugla/kuta gledanja. Tim više, bojim se reći, da niti jednoga iz ovih opisa nema više živa među nama. Zato gledajmo ovo više s povijesnih perspektiva nego osobnih. Znam da mnogima to neće biti lako, jer su mnogi još uvijek u oblacima prošlosti, i sve vide onaka kako se njima sviđa a ne kako je uistinu na terenu bilo. Svakako treba uzeti u razmatranje Poglavnikovo pismo upućeno predsjedniku hrvatskih društava Australije gosp. Petru Filipoviću 11 srpnja 1956. godine, kao i odgovor Poglavniku gosp. Petra Filipovića Poglavniku od listopada iste godine. Žao mi je reći ali ovi zapisi sa ovog "ČASTNOG SUDA" u Barceloni nisu unešeni u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Šteta!

M.B. Otporaš.)

U ODRAZU VREMENA

ČASTNI SUD

Z A P I S N I K

O zasjedanju častnog suda u vremenu od 4-6 svibnja 1956. u Barceloni, u predmetu protiv nadporučnika Srećka Rovera, optuženog radi izdaje.

Predsjednik Suda proglašuje otvoranje sudjenja nadporučniku S r e ć k u R o v e r u

i konstatira slijedeće činjenice:

1. Ustanovljuje se, da su na zamolbu obtuženog nadporučnika Srećka Rovera od 16. II. 1956. kao i povodom traženja Pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, Razpisom Hrvatskog Narodnog Odpora br. 61504 od 22.II.1956. pozvane kao stranka, koja obtužuje, tako i obtuženi, da u svrhu sastava Suda imenuje osobe svoga povjerenja kao i tužitelja resp. branitelja, da podnesu ovome sudu svoju obtužnicu i obranu, te imenuju svjedoke i doprinesu sva ostala dokazala (dokaze, mo), kojima misle, da mogu podkriepiti svoje navode obtužbe odnosno obrane.

2. Konstatira se, da se je obtužena strana gornjem pozivu br. 61504 od 22.II.1956. u cielosti odazvala i predložila kao sudce sa svoje strane Juru Trullolsa i Dinka Šakića (po završetku ovog sudskog Zapisnika trebat će se nešto više reći o osobi Dinka Šakića, mo), kao branitelja Dra. Mihaela Benavent, a isto tako imenovala je 6 osoba, koji bi imali biti članovi Porote. Kako su medjutim nastupili nepredvidivi dogadjaji, koji ugrožavaju obtuženom Srećku Roveru njegov boravak u Australiji i kako bi obavještavanje Porotnika, koji se nalaze po drugim zemljama i kontinentima tražilo mnogo vremena, koji se ne smije gubiti, i kako je potrebno što prije doći do pune istine u svrhu obaviesti australskim vlastima, to se je odustalo od postavljanja Porote i sudjenje će izvršiti Sud sastavljen od tri osobe.

3. Konstatira se, da je obtuženi donio svoje izvješće od 16. II. 1956., koje je zaprimljeno pod brojem 5/1956. i imenovao svoje svjedoke u osobama bojnika Jelenka, pukovnika Štira, stožernika Ivice Hećimovića (Mile Markić, mo) i nadporučnika Branka Božičevića, koji su svi podnieli svoja izvješća, zaprimljena pod brojevima, 6, 7, 8 i 9 iz 1956. Osim toga zamolio je, da sud zamoli ministre Lovru Sušića, Matu Frkovića i Mehu Mehičića te Ivicu Krilića, Franca Meštrovića, Ratkića i pukovnika Džala, da i oni podnesu sudu svoje iskaze o tome, što im je u ovoj stvari poznato u vezi sa obtuženim nadporučnikom S. Roverom.

4. S druge strane sud sa žaljenjem konstatira, da se stranka, koja je obtužila S. Rovera radi izdaje i samovoljnog nagovaranja ljudi na polazak u šumu, pozivu sudu NIJE odazvala, te niti je sa svoje strane imenovala sudce ni porotnike, niti tužitelja, niti je podniela obtužnice, a isto tako ni bilo kakovih dokazala za tvrdnje iznesene u pismu Poglavnika Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom " DO ZNANJA " u " HRVATSKOJ " od 7.III.1956.

Prema svemu gore iznesenom trebalo bi svaki postupak protiv okrivljenog nadporučnika S. Rovera odmah obustaviti, jer za njegovu krivicu u stvari ne postoji ni obtužnica ni bilo kakova dokazala, a niti se je ovome sudu bilo tko prezantira kao tužitelj. Medjutim upravo radi S. Rovera potrebno je da se ovo sudjenje ipak održi, jer su temeljem viesti i okrivljavanja iz vlastitih ustaških redova Hrvati Australije, a medju njima i S. Rover došli u jedan težki položaj, pa tako medju ostalim australske novine "THE SUN" donosi viest, da medju Hrvatima Australije imade mnogo komunista.

Radi svega gornjeg Sud je donio zaključak, da se sudjenje održi, da se u osobi Josipa Trullolsa imenuje tužitelj ureda radi, a za obtužnicu da se uzme razpis Poglavnika "DO ZNANJA".

Nakon što su učinjene gornje konstatacije predsjednik suda pozivlje zastupnika obtužbe, da pročita razpis "DO ZNANJA" od 31.XII.1955., koji je izišao u listu " HRVATSKA " broj 5 (197) od 7.III.1956.

U gornjem razpisu obtužuje se nadporučnika S. Rovera:

1. Da je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju velikog rodoljuba i borca Bože Kavrana podju u Domovinu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i Poglavnikova želja bila.

2. Da je Rover sve osobe, koje su otišle u šumu u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari nego Oznaši, koji su te ljude odveli u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta vratio natrag u Austriju.

3. Da je medju ostalim preveo i Božu Kavrana.

Budući da obtuženi S. Rover nije pristupan (nisu mu australske vlasti dozvolile napistiti Australiju, tako da Srećko Rover, uz najveću želju, nije bio nazočan na ovome sudu, mo), predsjednik poziva prisjednika (pomoćnog sudca, mo) satnika Šakića, da pročita izvješće obtuženoga, koje se sastoji od 48 tiskanih stranica kao i dopis od 8 travnja, u kojem se stavlja u svemu na razpolaganje Sudu.

Rover u svom izvješću kaže:

ad 1. Da je zaista pozvan na sudjelovanje u akciji Bože Kavrana od bojnika Gržete, dopukovnika Tomljenovića i pukovnika Drage Jileka i to u mjesecu rujnu 1947. Akcija vrbovanja ljudi u Italiji stajali su na čelu državni tajnik Mime Rosandić i stožernik Julije Špalj. On je pristupio njima tek onda, kada je od gornjih dobio garanciju, da je stvar odobrio Poglavnik. Dne 14. XII. 1947. došao je u Austriju i ovdje po prvi puta stupio u vezu sa B. Kavranom, s kojim se je poznavao još iz vremena ilegalne borbe u hrvatskoj godine 1937. i s kojim je kasnije bio zajedno u zatvoru na Adi Ciganiji, zajedno sa petnaest poznatih hrvatskih ustaških boraca.

Početkom siečnja 1948. upučen je u Salzburg na ministra Mehu Mehičića sa nalogom, da nakon toga krene u Njemačku i da kraj ostalih poslova potraži i logore u kojima imade hrvatskih častnika i iste pozove na odlazak u šumu. U tu svrhu dao mu je ministar Mehičić i potrebna novčana sredstva. Izmedju ostalih naloga dobio je od B. Kavrana i nalog za izradbu raznih štembilja, tiskanica i klišeja, a napose da dade izraditi 10.000 Poglavnikovih fotografija, čije je originale primio od B. Kavrana, koji mu je prigodom predaje istih rekao, da ih je primio od Poglavnika u svrhu umnožavanja i prenosa u Domovinu. (Kolale su razne glasine koje su dovodile do mnogih prepirka pa čak i tučnjava, da Poglavnik nije znao za ovu akciju Božidara Kavrana i da je znao da ju on nikada ne bi odobrio. Ja posjedujem Poglavnikovo pismo kojeg je on pisao svojem uskom suradniku da on, Poglavnik, nikada za tu akciju nije znao. Nije na meni da istražujem dali je ili nije Poglavnik znao za Akciju Deseti Travanja. Ako nije znao, a svi koji su sudjelovali u toj Akciji Deseti Travanja su bili istaknuti Ustaše još uvijek pod vojničkom ustaškom prisegom; onda se postavlja uistinu pitanje: dali su ti Ustaše bili stegovni Ustaše ili., mo). Na jednoj u gradjnskom odielu imao je biti tekst " Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar ". , a na drugoj u vojničkoj bieloj odori " Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora ". Ovo sve može potvrditi g. Prajs, koji živi negdje u Americi, kao i satnik Šakić, koji je te originale fotografije uručio B. Kavranu.

(Mi svaki zasebno možemo misliti što god hoćemo o ovom "ČASTNOM SUDU". Istina će ostati jedna a ta je: Da se je ovim "ČASTNIM SUDOM" omogućilo iznijeti mnoge stvari povijesne naravi koje u drugačijim prilikama nebi nikada došle na svijetlo dana. Svi oni koji su sudjelovali u ovon "ČASTNOM SUDU" su dana mrtvi, ali je ostalo ono što su toga puta u tom ODRAZU VREMENA rekli. To ostaje što uveliko nekome može poslužiti za napisati jednu objektivnu raspravu, knjigu, studij, analizu i tome slično o "AKCIJI DESETI TRAVANJ" koju je poveo neustrašivi borac za SLOBODNU DRŽAVU HRVATSKU BOŽIDAR KAVRAN. Mo. Otporaš.)

Dozvoljavam da je nagovarao ljude na polazak u šumu, jer je s tim ciljem bio i poslan, ali ujedno tvrdi, da medju nama, koji su doista stradali nema niti jednoga, kojega bi on bio nagovorio. Isto tako niti medju onima, koji su ostali u prihvatištu Trofaiach nema ni jednoga, koji bi bio onamo došao na njegov poziv ili nagovaranje. Tih ljudi bilo je oko 30 i svi su živi negdje u svietu, pa ih obtuženi Rover moli, da izvrše svoju ljudsku sužnost, ako im ovaj zapisnik dodje do ruku, i potvrde njegov izkaz.

Što se pak djela obtužbe tiče, da se je to vršilo sa imenom Poglavnika, činilo je to zato, jer mu je tako saobćeno sa strane B. Kavrana kao u ostalom i svim ostalim sudionicima akcije, a jedna od potvrda bile su i predane mu na umnožavanje fotografije Poglavnika te osobe, koje su čitavu stvar vodile kao B. Kavran, zapovjednik Ustaše, ministar postrojnik Šušić, ministri M. Frković, Mehičić, general Peričić, doglavnici, državni tajnici, stožernici itd.

ad 2. Na poziv B. Kavrana vratio se je polovicom ožujka 1948. iz Njemačke u Austriju, gdje ga je B. Kavran po prvi puta odveo u prihvatilište Torfaiach, za koje je on tada po prvi puta nešto čuo. Tu je izmedju ostalih upoznao stožernika Ivicu Hećimovića, (Mile Markić, mo) koji živi u Kanadi i famoznog Luku Mikovića - "Lojzeka" (Konačno sam saznao ime i prezime ovog "LOJZEKA", vodiča skupina Božidara Kavrana. Za njega sam uvijek čuo kao "vodič Lojzek" a ne sjećam se da sam ikada igdje pronašao njegovo ime. Eto, sara znamo da mu je ime LUKA MIKOVIČ, mo), koji je upravo došao iz Domovine i koji je vršio ulogu vodića preko granice. Unatoč opetovanih molba, da bude uvršten u koju od skupina, koje polaze u Domovinu, B. Kavran nije na to pristao, nego ga je odredio "Lojzeku" kao pomoćnog vodiča, da nauči put, kako bi kasnije samostalno mogao vršiti vodićsku službu.

Dne 23 ožujka 1948. po prvi puta uzima učešća u prevodjenju ljudi u šumu i to pod vodstvom "Lojzeka", kojemu je u svemu podredjen i od njega imade samo naučiti put. U prvom prihvatištu u Sloveniji upoznaje se sa vodićem "Francekom" i sa Sertićem. (general HOS Vjekoslav Sertić, mo) Vraća se iz Slovenije ponovno u Trofaiach, odakle još dva puta pod istim okolnostima kao pomoćni vodić prevodi ljude, zapravo uči upoznavati put.

Samostalno je prvi puta preveo ljude 3 ili 4 svibnja 1948., a kasnije je još preveo dvije skupine i to 18. ili 19 svibnja 1948. i 31 svibnja 1948. S njim je išao pomoćni vodić bio Ivica Hećimović, (Mile Markić mo.) Sve osobe, koje prevodi vodi istim putem, koji je naučio od "Lojzeka" i prema točnim zapovjedima i uputama B. Kavrana predaje ih pod istim uslovima i na istom mjestu kao i prije "Lojzek" vodiću "Franceku", na koje ga je B. Kavran uputio i s kojima ga je "Lojzek" spojio.

ad 3. Podpuno je netočna tvrdnja, da je predvodio B. Kavrana i nazuprot je iztina, da je B. Kavrana preveo "Lojzek" i to u vrieme kada se je on nalazio u Njemačkoj. Dobro se sjeća, da se je upravo na 3. srpnja 1948. povratio iz Njemačke u družtvu Božice Križanec u Salzburg i ovdje od ministra Šušića i Frkovića saznao, da je B. Kavran već odputovao u domovinu. Da se on u vrieme odlaska B. Kavrana nije nalazio u prihvatištu može mu potvrditi nadporučnik Božičević, koji ujedno može potvrditi, da je B. Kavrana preveo neki njemu nepoznat čovjek, dok obskrbnik Meštrović znade, da je Kavrana preveo "Lojzek". Da se je on za vrieme odlazka B. Kavrana nalazio na putu mogu mu potvrditi Božica Križanec te ministri Frković i Šušić.

Nakon završenog čitanja izvješća obtuženog S. Rovera sud poziva tužitelja, branitelja da stave eventualna pitanja i priedloge.

Pošto ni tužitelj ni branitelj nemaju staviti nikakovih pitanja niti priedloga prelazi se na čitanje izvješća pojedinih svjedoka.

PUKOVNIK ŠTIR u svom izkazu, koji je štampan i u "DRINI" broj 8 - od 12 prosinca 1955. pod naslovom "Politika strasti i politika zdravog razuma" str. 355 izjavljuje, da je čitavo vrieme odpremanja ljudi u šumu nije čuo za ime Rover, dok naprotiv tvrdi, da su ljude slali u šumu nadsatnik Edo Krušelj i Fra Stipe Osvald. Osim toga iztiče, da je čitava ta akcija bila toliko poznata, da su o njoj govorili i Poljaci, koji su posljednji osobno njega upozoravali neka se ne upušta u tu stvar, jer da će se sve veoma slabo svršiti. Isto tako dali su mu i engleski častnici za naslutiti, da i oni za tu stvar znadu, pa su se na temelju toga po njegovom mišljenju može zaključiti, da je čitava akcija već od svojih prvih početaka bila kontrolirana po englezkim i Titovim vlastima, kao i ona srpska Draže Mihailovića.

Nadalje izjavljuje Štir kao svjedok, da su ga u srpnju 1948. u Buenos Airesu u njegovom stanu posjetili ministri I. Frković i V. Vrančić te general Dragojlov, kojom prilikom ministar I. Frković saobćio sliedeće: "Jedan naš častnik u Buenos Airesu primio je ovih dana od B. Kavrana jedno pismo, pismo negdje na položaju, u kojem B. Kavran poziva Štira da iz Argentine krene u šumu, budući da ima mogućnosti, da ga se bez opasnosti prebaci avionom iz Buenos Airesa direktno u šumu.. Da je potrebno da svakako dodje, jer da se o Štiru mnogo govori".

BOJNIK JELENEK u svome izvješću izjavljuje sliedeće:

Poznajem vrlo dobro Rovera kao i sve najiztaknutije šefove Kavranove akcije kao ministra M. Frkovića, Postrojnika Šušića, bojnika Altmana, velč. Draganovića, generala Peričića, pukovnika Jileka, državnog tajnika M. Rosandića kao i upravitelja radio stanice, zapovjednika baze u Trofaiachu i dva vodića. Glavnu akciju nagovaranja ljudi za polazak u šumu vodio je u logoru Fermo M. Rosandić, pa je medju ostalima i on od Rosandića nagovaran. To je u ostalom poznato i svim logorašima nekadašnjeg logora Fermo. U Austriji je glavni agent za vrbovanje ljudi u šumu bio bojnik Altman kao i članovi vodstva Šišić, M. Frković i sam Kavran, koji su tvrdili, da se i sam Poglavnik sprema u šumu. Ako je Rover poslao koga u šumu, onda je time izvršio samo dobivene zapoviedi. Glavni vodić je bio neki "Lojzek", kojega je u akciju uključio Krsto Vuković. Taj "Lojzek" je preveo najveći broj skupina, samo nekoliko preveo ih je stožernik Hećimović, a najmanje Srećko Rover. Poznato mu je, da je B. Kavrana vodio u Sloveniju t.j. na prihvatište i ujedno donio zapovied, da za njima odmah krenu na put, Rover, Vidali, Jelenek i Meštrović sa radio postajom. Mi smo po dolazku Rovera doista svi osim Meštrovića krenuli na put, ali nas je strahovito nevrieme i uslied toga što smo zalutali spriečilo u našoj namjeri tako, da smo se morali vratiti sa već slovenskog teritorija natrag s namjerom, da ponovno pokušamo prielaz, kad se vrieme popravi. Vrativši se u Austriju saznali smo, da su naši pohapšeni.

Tada su žene nekih uhićenih rodoljuba u svojoj boli počele po prvi puta nabacivati se sa sumnjom na Rovera i drugih preživjelih, a komunistički agenti su te sumnje proširivali, kako bi u ustaške redove unieli što veću zabunu. (Za ovo do sada nisam znao. Poznavajući uplašenost Hrvata u to doba po raznim logorima, u kojima je bilo svega i svačega pa i jugoslavenskih agenata Ozne i Udbe, u ovakovoj nacionalnoj hrvatskoj tragediji, teren je bio jako povoljan za širenje svake vrsti sumnje među Hrvatima, mo)

NADPORUČNIKA BRANKO BOŽIČEVIĆ, u svom izkazu tvrdi, da se je nalazio u prihvatištu Trofaiach, kad je jednog dana tamo došao B. Kavran i rekao im, da odlaze u Domovinu, da vide kako stoje stvari i da mu je vodić bio jedan nepoznati čovjek, a da Rover u to vrieme uobće nije bio u Trofaiachu, već se je nalazio negdje na putu, s kojeg se je vratio tek nakon odlazka Kavrana.

Stožernik IVICA HEĆIMOVIĆ, čovjek najvećeg povjerenja B. Kavrana je jedan od vodića u svome izkazu od 8.III.1956. (ovdje se mora reći, zbunjenosti (po)radi, da su mnogi izvještaji pisani prije početka samog sudskog procesa iz jednostavnog razloga što mnogima nije bilo moguće iz mnogih razloga osobno i direktno sudjelovati na sudu, mo) u cielosti potvrdjuje izkaz Rovera u koliko se odnosi na njegov boravak u prihvatištu Trofaiach kao i prevodjenje ljudi, a napose izričito tvrdi, da je Rover za vrieme odlazka B. Kavrana bio iz Trofaiacha odsutan i da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Time je dokazani postupak dovršen i predsjednik suda daje rieč tužitelju. Medjutim prije toga ustaje branitelj i moli, da se osim preslušanih svjedoka sasluša i general Drinjanin, koji imade neke dokumente, koji će u mnogome razsvietliti ovu aferu; nadalje moli, da se pročitaju još izjave Jose Baljkasa i Mustafe Malkoča, koje je primio ovih dana. Isti tako predlaže da se naknadno zamoli ministra Šušića, Mehičića i M. Frkovića da i oni podnesu sudu svoja izvješća u onome što im je poznato o ovoj stvari u vezi sa njegovim štićenikom, a osim njih još i Meštrovića Franca, koji će potvrditi, da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Tužitelj pristaje na saslušanje generala Drinjanina, te čitanje izvještaja Jose Baljkasa i Mustafe Milkoča, dok se protivi saslušanju ostalih, jer bi se teme samo gubilo vrieme, jer isti su mogli poslati svoja izvješća da su htjeli, jer su bili pravodobno obaviešteni razpisom "HRVATSKOJ EMIGRACIJI" od 22.II. br. 61504.

Sud se povlači na viećanje i prihvaća priedlog za preslušavanje generala Drinjanina i čitanje izvješća Mustafe Malkoča i Jose Baljkaša, dok se priedlog za preslušavanje ostalih odklanja s razlogom da se ne gubi vrieme radi Australije. preslušavanje Meštrovića odklanja se, jer su u toj stvari već dali svoja izvješća bojnik Jelenek i nadporučnik Božičević te stožernik Hećimović.

Tužitelj kao i branitelj primaju zaključak suda na znanje bez pregovora, pa sud poziva generala Drinjanina, da dade svoj izkaz.

GENERAL DRINJANIN kao svjedok izjavljuje sliedeće: Ja sam po odredbi Poglavnika, (Ovim general Drinjanin daje do znanja da je Poglavnik bio upoznat s aktivnostima Božidara Kavrana i njegovom Akcijom slanja ljudi u Domovinu, mo) a na priedlog Hrvatskog Državnog Odbora (Treba razlikovati HRVATSKI DRŽAVNI ODBOR što je uistinu originalno ime bilo za slanje ljudi u Domovinu, od HRVATSKI NARODNI ODPOR kojeg je hrvatska državna Vlada osnovala na Ivan Planini u listopadu 1944. kao zalaznicu postrojbama HOS, mo) t.j. ministra Šušića, M. Frkovića preuzeo poslove H.N.Odbora. U tu svrhu došao je u Španjolsku postrojnik Šušić, (Ovdje treba podsjetiti da je general Maks Luburić došao u Španjolsku u listopadu 1948 god., mo) a poslije su trebali doći i ostali pripadnici tog Odbora. Kao prvu zadaću stavio sam si u dužnost, da prikupim sav potrebni material o cjelokupnoj akciji Kavran. Dobio sam u ruke material, koji sam provjerio na osnovu podataka jugoslavenske štampe, povjerljivih izvješća domovinskih veza te izkaza preživjelih iz te akcije, koji su bili voljni te podatke dati. Iz svega toga sam ustanovio, da je krivnju Rovera i Miloša (Ivan Prusac kao sudionik Akcije bio je uhapšen, suđen i pomilovan 1962. god. Došao je u emigraciju i napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA. Po njemu Ljubo Miloš i Ante Vrban su bili prvi koji su bili uhapšeni i pod pritiskom raznih mučenja su možda nehotice odali šifre, lozinke i tajne znakove, mo) širila rodbina i osobni prijatelji onih, koji su čitavu akciju vodili, (ovo su velike riječi, jer se cilja direktno na Božu Kavrana i njegove najuže suradnike, mo) kako bi se pred hrvatskom javnošću odteretili odgovornosti, koja na njih pada.

Nadalje general Drinjanin predlaže sudu 16 izvješća zapovjednika pojedinih skupina, koje su po Kavranovom naredjenju prešle u Domovinu i ondale mu prema ugovorenim znacima sa dogovorenim šiframa, unapred dogovorenim tajnim znakovima slali gornja izvješća o svom radu, o stanju u domovini i ujedno tražili, da se šalju daljni ljudi. Sva ova izvješća tamo do 5.VIII.1947. govore, da su prilike u domovini težke, dok od toga datuma pa sve do posljednjeg izvješća od 22 svibnja 1948, koje je poslano po samom zapovjedniku Domovinskog sektora "Miri" (Braco Tomljanović) pune su optimizma. Iz toga se dade zaključiti, da su obavješćenja jugoslavenske štampe o hvatanju naših ljudi polovicom srpnja ili prema obtužnici na razpravi protiv Kavrana i drugova u Zagrebu, točno 20.VII.1947. točna.

Nadalje prilaže priepis razpisa "OBAVIEST" od 20 srpnja 1948. potpisanog s "Iz redova Hrvatskog Narodnog Odpora" iza kojeg imena stoje Šušić, Frković, Mehičić i u kojem se razpisu izmedju ostalog doslovce kaže sliedeće:

" Organizaciju odpreme u Domovinu i stalne veze sa Domovinom, kao i uobće cieli domovinski sektor preuzeo je izključivo u svoje ruke Božo Kavran. Jer se je radilo o najdelikatnijoj zadaći, gdje je potrebna najveća tajnovitost u radu, to je on taj zadatak preuzeo uz uvjet, da mu u taj njegov sektor rada nitko ne ulazi osim onih, koje on sam za taj posao odnosno pojedine zadaće izabere, što je u ostalom i razumljivo. On će naknadno izviestiti i pružiti dokaze o uspjesima, a pojedine poslove kao i osobe neće nikome kazivati. (Nisu stavljene zaporke (") kao završnica i kraj citata, mo)

Nakon što je imao u rukama dokaze, da su i "kanal" i prihvatna postaja ustanovljeni i osigurani, odpočeo je sa odpremom pojedinih grupa i to na taj način, da nije odpremio ni jedne dalnje grupe prije, nego je za prijašnju dobio i pismenu i krugovalnu (kad je i ta veza bila uzpostavljena) potvrdu kao i usmeno izvješće vodića, (ovo zadnje je pisano italique slovima, mo) da je sretno na cilj stiglo.

Svaku sumnju u vodiće odklanjala je činjenica, što su neki od njih svoju pogibljenu službu platili životom kao i prvi vodić Nemec, koji je još prije svoje pogibije uspio prevesti nekoliko grupa. Ni najmanju pak sumnju u siguran dolazak grupa na cilj nije dopustila pogotovo činjenica, što su Braco Tomljanović i ing. Petračić (bojnik), koji su imali preuzeti privremeno vodstvo Odpora i zemlji, "svojim češćim vlastoručno pisanim, a ne samo potpisanim pismima i izvješćima" (stavio sam u zaporke jer je pisano italique, mo) potvrdjivali pristizanje i razpored odpremljenih grupa, a takodjer i inače opisivali "u najmanjim pojedinostima i prema dogovorenim tajnim znakovima i lozinkama i u oporuku konspirativnih imena sve okolnosti , navodeći ono što je samo njima bilo poznato". (Svakako ovo što je stavljeno u (") zaporke, je nesumnjivo OZNAŠKO izviješće, mo). Jednako su tako dolazila i putem kurira i poštom pisma Ljube Miloša, kao i poslije bojnika Gržete.

Sve je to - i krugovalne viesti i vlastoručno pisana izvješća, koja su stizala po vodićima, odnosno kuririma, i vlastoručno pisane kraće, u konspirativnom obliku, sastavljene viesti putem pošte, stvorile obsolutno uvjerenje o solidnosti i potpunoj pouzdanosti cielog rada na domovinskom sektoru kod sviju, kojim je Božo Kavran predočavao rezultate svoga rada, ne ulazeći kod toga - razumljivo - u pojedinosti radi što sigurnijega čuvanja tajne. To je on naročito predočio onima, koji su se dobrovljno javljali, da se pod cienu života stave u službu domovine u redove boraca Hrvatskog Narodnog Odpora. Neumorna njegova požrtvovanost i najpomnija opreznost u njegovom radu bile su obće poznate, a ljubomorno čuvanje tajnosti cijelog rada često je bilo zamjereno i označivano kao znak nepovjerenja i prema najbližima i najpovjerljivijima.

A da je Božo uvjeren u absolutno podpunu solidnost i sigurnost funcioniranja svoga djelokruga, dokazao je time, što je konačno i sam dobrovoljno otišao u Domovinu istim putem, kojim je prije druge slao. Tim svojim sudbonosnim korakom najjasnije je posvjedočio ne samo svoje gornje čvrsto uvjerenje - kao i svi ostali prije njega - i beskrajnu djelotvornu domovinsku ljubav, koju će konačno - kao i svi istaknuti - zapečatiti i vlastitim svojim životom.

Kako je i kada Ozni (Udbi) uspjelo ukopčati se u čitavu stvar i na koji je način uspjela iznuditi od tih idealnih i požrtvobanih narodnih boraca povjerene im tajne, a napose njihova vlastoručna pisma, nije poznato, odnosno može se tek naslućivati iz poznavanja strahoviti boljševičkih iztražnih metoda. Izključena je medjutim svaka pomisao, da bi bilo koji od nijh to dobrovoljno učinio i tako postao izdajica (kao što je Stjepan Mesić dobrovoljno davao strancima vrlo visoke vojničke hrvatske tajne i tako postao izdajica br. JEDAN u hrvatskom narodu, mo) svojih drugova i Domovine". (Ovdje je stavljena zaporka (") kao znak kraja izvještaja generala Drinjanina, mo)

Prema svemu gore iznešenom, izjavljuje general Drinjanin, upravo je tehnički i vremenski nemoguće izdaju pripisati Roveru, jer su davno prije njegova stupanja u samu akciju već svi, koji su prije njega granicu prešli, bili u rukama Ozne, a Rover ukopčan je kao i svi kasniji vodiči na već organiziranu mrežu Ozninih agenata, od kojih je glavni bio "Lojzek", koji je osobno dolazio po ljude u Trofaiach i odvodio ih drugom agentu Ozne, navodnom satniku Sertiću. (Tomislav Sertić visoki častnik HOS, mo). Sve se to vidi iz gore predloženih dokumenata.

Čita se izvješće MUSTAFE MALKOČA, koji u svom pismu od 6.III.1956. izjavljuje, da je prije samog polazka njegova u Ameriku došao za njim u Villach bojnik Geco Altman, zvao ga u stranu i doslovno mu rekao: " Poslao me je Božo (Kavran, mo) i on ti poručuje, da ne ideš u Ameriku, nego se vrati, jer je potrebno da ideš u Domovinu. Nadalje Malkoč piše, da Altmana nije poslušao, nego mu je odgovorio, da smatra, da za takve akcije još nije došlo vrieme.

USTAŠKI STOŽERNIK JOSO BALJKAŠ u svom pismu od 26.I.1956. piše: " Ja Rovera poznajem kao čestita i povjerljiva, jer je i mene imao u rukama kao i mnoge druge ustaše."

Sud nakon toga podjeljuje rieč tužitelju, koji u cielosti ostaje kod obtužbe.

Branitelj obtuženog Rovera na osnovu dokazanog materiala dokazuje nekrivnju obtuženog nadporučnika Srećka Rovera u svim inkriminiranim točkama i moli sud, da njegova branjenika rieši svake krivnje. Smatra svojom dužnošću, da kao uvjereni antikomunista i prijatelj starog, viteškog i kulturnog hrvatskog naroda predloži svima nama, koji su obtužili jednog čestitog i nevinog čovjeka, čijim bi se prijateljstvom on ponosio, da istom dadu i sa svoje strane zadovoljštinu na taj način, da obavieste hrvatsku emigraciju sa svoje strane, da su bili u zabludi.

Nakon toga predsjednik suda i sudci polažu zakletvu, da će suditi samo po svojoj savjesti i na temelju iznesenog materiala i da se neće dati zavesti nikakovim strastima niti osobnim simpatijama ili antipatijama i proglašuje sudjenje dovršenim time, da će sud svoju presudu donieti sutra, dne 6.V.1956. u 10 sati prije podne.

Dovršeno 5.V.1956.

Prisjednici: (pomoćno sudci, mo)

Dinko Šakić v.r.

Jure Trullols v.r.

Zapisničar i tumač:

N. Bilanović v.r.

Predskednik Suda:

Dr. Marijan Pušić v.r.

ZAPISNIK

o sudjenju Častnog Suda, održanom dne 6.V.1956.

u Barceloni, u predmetu protiv nadp. Srećka Rovera,

obtuženog radi izdaje.

Predsjednik Častnog Suda otvara nastavak sudjenja i prelazi na čitanje, koje glasi:

P R E S U D A

Častni Sud ustanovljen temeljem traženja nadporučnika Srećka Rovera i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, na svom tajnom zasjedanju od 5 svibnja 1956. razmotrivši Obtužnicu i sva na razpravi od 4. i 5. V. 1956. iznesena dokazala došao je do uvjerenja, da na obtuženom uzdporučniku Srećku Roveru radi inkriminacija navedenih u Obtužnici doneseno razpisu Poglavnika N.D.H. Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom "DO ZNANJA" u ilstu "HRVATSKA" od 7.III.1956. NEMA NIKAKOVE KRIVNJE, pa mu je radi toga valjalo donieti presudu, KOJOM SE RIEŠAVA SVAKE KRIVNJE.

NAPOMENA:

(Možda će nekom ovo izgledati ironično i smiješno da je netko, a taj netko u ovom slučaju je HRVATSKI NARODNI ODPOR, HNO postupao kao naka pravna država koja kroji pravdu svojem narodu. Moglo bi se reći da je to donekle i točno; kao što je savršeno točno i to da mi Hrvati koji smo živjeli u tuđim zemljama i bili podloženi zakonima tih zemalja, nismo imali ista prava kao i urođenici. Nas se je smatralo strancima u svakom smislu i u svakome pogledu, osim poreza i prikladnih kazna.

Naravno kao ljudi i članovi ove planete i mi Hrvti smo kadkada imali problema između sebe u tuđim zemljama, što za sigurno to nije bio njihov domaći slučaj po onoj Petra Preradovića: SVAKA ZEMLJA IMA SVOJE, NE POZNAJE JADE TVOJE. Eto tako smo se mi Hrvati osjećali u tuđim zemljama i bili prepušteni sami sebi i svojim hrvatskim starim vrlinama i običajima, da svaki pa i najmanji problem riješavamo sami i između sebe. Kada je izbio problem Srećka Rovera, koji nije bio samo njegov osobni problem nego i sveopćehrvatski problem, general Drinjanin u ime HRVATSKOG NARODNOG ODPORA je nastojao ovaj problem riješiti unutar Hrvata koji su bili na jedan ili drugi način upleteni u ovaj slučaj pravne naravi.

Kako se je moglo uočiti iz same obtužnice iz OVOG sudskog procesa da se jedna strana - i to ona obtužujuća . nije htijela ni pojaviti na suočenju, da ne kažem SUDU, sama stvar govori SVE I SAMA ZA SEBE. Neka nam ovo bude jedan sveobći primjer kako Hrvati trebaju riješavati svoje nesuglasnice i mimorazilaženja, a ne po onoj: UDRI GA NIJE TI GA MAJKA RODILA! Ovaj sudski proces na kojeg je insistirao HNO nema nikakove veze sa politikom ili ne politikom. Ovaj slučaj je bio jedan slučaj ljudske naravi kojeg samo ljudi uz dobru volju i poštenu želju mogu riješavati.

Ako se za stotinu godina netko bude ovim pitanjem bavio, za sigurno će postaviti pitanje: A gdje su bili ostali HRVATI hrvatske emigracije? Zašto i oni nisu ostavili iz sebe neke zapie hrvatske političke i nacionalne emigracije. Mile Boban, Otporaš.)

13-08-2015 00:31#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

DINKO ŠAKIĆ, SREĆKO ROVER I KAVRANOVA AKCIJA

(Pošto se i ovaj opis odnosi na proces Srećka Rovera, donosim ovdje KAVRANOVA AKCIJA što je izišlo na portalu "Ustaški Pokret" kojeg sam presisao i stavio 19 listopada 2012. godina na portal Uzdanic Forum Frees, a kojeg je pisao ili kojeg je potpisao Dinko Šakić. Nisam osobno poznavao Dinka Šakića, ali sam znao da je Dinko Šakić bio iznad svega jedan veliki rodoljub i sve bi dao za Hrvatsku.

Mene što najviše ovdje zanima je to da u ovom sudskom procesu kojeg sam upravo donio na ovim stranicama, Dinko Šakić je bio taj kojeg je taj sud zadužio da u ime Srećka Rovera pročita njegov izvještaj i da kaže sve najsuperlativnije o Srećku Roveru. Dakle, Dinko Šakić je nesumnjivo vrlo dobro poznavao Srećka Rovera i rekao bih da su bili uzajmni prijatelji. Ovaj opis ne govori baš tako. Neka svaki za sebe donese svoje mišljenje. Moje je da su ovi vrli hrvastki borci rekli svoje i djelima i riječima za sva nadolazeća hrvatska pokoljenja. A sve ostalo je da povijesničari kažu posljednju riječ o svima. M.B. Otporaš.)

Motto: "Komunistički đavolski mozak stalno pronalazi nove formule za uništenje svojih protivnika...

...Njegova sposobnost prilagođavanju svim prilikama tako je velika da su i najbolji poznavatelji njegovih varka i metoda često žrtve i kroz dugo vrijeme, i ne znajući to, izvršavaju ono što im on sugerira."

Kada smo odlazili iz domovine postojala je teoretska mogućnost da će zapadni Saveznici otvoriti oči u zadnji čas i uz pomoć europskih nacionalnih snaga zaustaviti boljševički prodor u srce Europe. U to smo vjerovali ne samo mi Hrvati nego i Mađari, Rumunji, Bugari, Albanci, Srbi i Crnogorci, jer su svi u mnoštvu s vojničkim postrojbama i civilima išli u susret kulturnim zapadnim Saveznicima.

Ubrzano napredovanje oklopnih jedinica američkog generala Pattona prema Pragu išlo je u prilog našim očekivanjima. Nu, mi nismo tada znali da su različiti ALGER HISSI i drugi komunistički agenti u Washingtonu »mislili i djelovali« u ime bolestnog Roosewelta, prema uputama i zapovjedima svojih gospodara u Kremlju. Zbog toga je i propao Churchilov plan iskrcavanja savezničkih snaga na našem Jadranu a s time su propale i sve nade prije spomenutih naroda. Polovica Europe predana je boljševičkoj nemani.

Istina je da smo se svi nadali i vjerovali u sukob Zapada s Istokom, ali smo taj sukob očekivali »pet minuta« prije njemačke kapitulacije, dok smo još bili pod oružjem i visokim borbenim moralom, zbog čega smo pošli u susret Saveznicima na Zapad, da se uklopimo u opći plan zaustavljanja ruske invazije. Međutim, bili smo izdani, na prijevaru razoružani i poslani u klaonicu.

Nakon toga, misao na povratak u hrvatske Šume bila je u svim glavama mladih hrvatskih častnika, dočastnika, vojnika i ustaških dužnostnika jer smo se uvjerili da ne možemo ništa dobra očekivati od onih koji su nas izdali.

Mnogi su pojedinci u malim grupama, od 2-3-4 čovjeka odlazili u Hrvatsku, ali to nije bilo organizirano nego spontano, bez određenog plana. Nego, jednostavno, bili su ponosni hrvatski vojnici, kako mi je jednom prilikom rekao pok. Ljubo Miloš: - Idem rađe u Hrvatsku i tamo častno poginuti u borbi, nego ovdje slušati »verfluchtev Ausländer« (prokleti stranac) i doživljavati poniženja od engleskih kolonijalnih »sargenata«.

Prvi organizirani podhvat odlazka u domovinu, s određenim programom i zadatkom, zamišljen je na konspirativnim osnovama, bio je nakon neuspjeha i tragedije poznat kao KAVRANOVA AKCIJA. (Po Božidaru Kavranu koji je bio vidljivi inspirator toga podhvata).

Božu Kavrana i sve ostale koji su s njim surađivali i dobrovoljno otišli u hrvatske šume nije na to naveo nikakav očaj ili strah od progona i »razpisanih tjeralica« kojima su bili izloženi. Vodila ih je ljubav i odanost prema domovini Hrvatskoj, čast i ponos hrvatskih vojnika koji se nisu osjećali poraženima, nego prevarenima i izdanima od onih koji su propovijedali slobodu, demokraciju i samoodređenje naroda.

Vjerovali su ili su bili uvjeravani da se unatoč tragičnih događaja, izdaje i pokolja Hrvatske vojske, još uvijek može povesti oružana borba s preživjelim borcima u hrvatskim šumama, srušiti komunistički režim i obnoviti hrvatska država.

Do toga uvjerenja dolazio je Božo Kavran na temelju različitih informacija iz »pouzdanih vrela«, iz Hrvatske i od različitih osoba koje su mu bile predstavljene kao predstavnici nekih američkih i engleskih ustanova, koje su obećavale materijalnu i tehničku pomoć za borbu »protiv komunizma«.

O Kavranovoj akciji napisano je vrlo malo (s naše hrvatske strane). Ono šio je napisano to je površno, nepodpuno i tendenciozno. Svi su u tom neuspjehu tražili i dokazivali »izdaju«, što je u biti točno. Nu, nitko nije još napisao ili rekao istinu. Oni koji su je znali imali su razloga o tome ne govoriti, a neki prikazuju stvarni način da bi svoje sudjelovanje i suodgovornost u toj tragediji umanjili ili prebacili na tuđa leđa.

Stjecajem okolnosti bio sam u središtu gdje je taj podhvat zamišljan, dok je stvar bila još u zametku. Premda sam bio mlad i neiskusan, bio sam u prilici upozorili Božu Kavrana i dr. Lovru Sušića na stanovite stvari, koje su tijek događaja mogle usmjeriti drugim pravcem, da se posvetila pažnja upozorenjima.

Komunisti, a i druge tamne sile, koje iza neprozirnih zastora upravljaju svijetom, kad osjete ili primijete da se ntšto sprema ili radi što nije u skladu s njihovim interesima ili se suprotstavlja njihovim planovima oni odmah u tu sredinu neprimjetno ubace svoje spretne agente, koji svojim idejama i dinamizmom brzo zauzmu ključne položaje u različitim organizacijama i pretvore se u nenadoknadive suradnike i savjetnike političkim predvodnicima ili predsjednicima organizacija. Tako oni doznaju sve što se radi, sprema ili planira i sa svojih privilegiranih pozicija savjetuju, usmjeruju i kontroliraju cijeli rad. To se nažalost dogodilo i u ovomu slučaju koji je predmet ove razprave o Kavranovoj akciji.

Nitko nije zahvatio u dubinu problema, niti je iztraživao pozadinu tog podhvata, u čemu i leži izdaja i uzrok tragedije. Nitko nije postavio jedno temeljno i jednostavno pitanje s kojim bi se moglo orijentirati, gdje treba tražili uzroke tragedije? A, to pitanje glasi:

- Kako, kada i zašto je Božo Kavran došao na ideju da organizira ODPOR u domovini iz emigracije, da upućuje ljude, častnike, dočastnike i vojnike i političke dužnostnike u hrvatske šume, a da prije toga nije ni pokušao stupiti u vezu sa zapovjednikom odpora u zemlji, generalom Luburićem, i od njega tražiti informacije o stvarnom stanju i potrebama i njemu ponuditi svoju suradnju ako bi to trebalo. Kavranu i dr. Lovri Sušiću ponudio sam vezu s generalom Luburićem, ali zaslugom njihove najbliže okoline i »savjetnika« poput Ratkića, Jileka, Rovera, Gregla i drugih oni to nisu prihvatili.

Poslije, nakon neuspjeha i tragedije oni na vrhu organizacije pokušavaju dokazivati da je glavna podloga za Kavranovu akciju bilo izvješće koje je vojnik Ante Vrban - častnik Ustaške obrane - podnio svomu predpostavljenom, pukovniku Jakovu Džalu. (Pukovnik HOS-a Jakov Džal i Dinko Šakić su oženili dvije polu sestre Maksa Luburića, Nadu i Zoru, mo.)

Naivno je vjerovati, a još pogubnije tvrdili da je netko od nas - mislim na emigrantske organizacije - pošteđen od komunističke infiltracije. Katolička Crkva, najstarija ustanova u svijetu, uz svoje skoro dvije tisuće godina iskustva, nije ostala pošteđena od te pošasti. Papa Pavao VI. je rekao: »Sotonin dim infiltrirao se u vatikanske zidove...« Tako i Ustaški pokret u prvoj emigraciji nije ostao pošteđen. Bio je infiltriran po jugoslavenskoj policiji, po uhodama vojničke obavještajne službe. Bubalo, Kruhak, Olujić, Gruber, Jelka Pogorelec i ostali, manje poznati, su primjer. Nu, onda su vladale druge prilike, emigracija je bila malobrojna u usporedbi s današnjom pa je bilo lakše odkrivati i neutralizirati ubačene agente i izdajnike.

MITROVICA-KOMUNISTIČKO SVEUČILIŠTE

Jugoslavenska komunistička partija pokušala je uspostaviti suradnju s hrvatskim nacionalistima, ustašama, zatvorenima u Mitrovici. Vođa ustaške grupe STIPE JAVOR je to najenergičnije odbio. Moša Pijade, Đilas i ostali istaknuti komunisti - uz naklonost jugoslavenske kraljevske policije - počeli su u Mitrovici »obrađivati« pojedince. Nisu tražili da istupe iz nacionalističkih redova i da stupe u partiju. Naprotiv, savjetovali su, one koje su uspjeli zavesti, da ostanu u nacionalističkim redovima, da se što bolje afirmiraju, da dođu na važne položaje kako bi u danom času mogli izvršavati partijske naloge. U tom sotonskom planu imali su uspjeha. Jedini poznati slučaj otvorenog prelaza iz nacionalističkih redova u komunističku partiju bio je ŠIME BALEN. (On je taj, Šime Balen koji je napisao vrlo ogavnu knjigu "KRVNIK PAVELIĆ" 1952. godine a izdala Biblioteka Društva Novinara Hrvatske, mo)

Unatoč zanosu i oduševljenju u desetotravanjskim događajima, osjetila se štetna djelatnost infiltriranih »ustaša« koji su svojim očitim provokativnim djelima i ispadima nastojali kompromitirati Ustaški pokret, stvarati zabunu i dezorijentaciju u tek obnovljenoj državi. Dosta je takovih otkriveno i onemogućeno, ali je veći broj ostao prikriven u svim slojevima pokreta, državne uprave i vojničkim administrativnim uredima. Najveća infiltracija je izvršena kroz Građansku zaštitu jer su komunisti za vrijeme banovine infiltrirali veliki broj izgrađenih članova partije od kojih su, kasnije kada je Zaštita raspuštena i djelomično uključena u oružane snage, mnogi ostali nezapaženi u vojničkim redovima. Mnogima još ni danas nije jasno i osuđuju razoružanje i raspuštanje Građanske zaštite u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, oni koji su to učinili, znali su zbog čega to čine?

Prvi korak, Vjekoslava Maksa Luburića, mladog ustaškog povratnika s Janka Puste, bio je preuzimanje komunističke kartoteke od redarstva u Zagrebu. Nakon neuspjelog komunističkog pokušaja u Mitrovici da postignu otvorenu i javnu suradnju s ustašama, partija je pošla drugim, zaobilaznim putem. Naredila je svojim najsposobnijim aktivistima da se neupadljivo približe istaknutim hrvatskim nacionalistima, posebno na zagrebačkom Sveučilištu. Upute su glasile: ni u kojem slučaju ne smije se pokušavati pridobiti za partiju istaknute prvake, hrvatske nacionaliste. Neuspjeli pokušaj u Mitrovici bio je pouka. Treba im odobravati njihova stajališta i pokazivali solidarnost prema njihovoj borbi protiv dinastije Karađorđevića i osuđivati beogradski žandarski režim i teror koji provode nad hrvatskim narodom. Govoriti samo o socijalnoj pravdi, onako kako se to poklapa s ustaškim načelima. Glavni je cilj bio najprije steći povjerenje, a kasnije se postupno pretvoriti u dobre prijatelje i »nenadoknadive« savjetnike. Jedan od takovih značajnih slučajeva bio je VJEKOSLAV DILBEROVIĆ, konspirativnog imena KUM.

On se približio Božidaru Kavranu i pratio ga kao sjena sve do njegove tragične, ali i junačke smrti. Vjerojatno je Božo došao do spoznaje da nešto nije u redu s pothvatom slanja ljudi u šumu, pa je sam otišao u smrt da njegovi suborci i prijatelji ne bi pomislili da ih je on izdao i napustio.

Još na Sveučilištu prijatelji su Božu Kavrana upozoravali na njegovu vezu s Dilberovićem, ali on je uvijek odgovarao da znade da je Dilberović komunist, ali da je hrvatski orijentiran i nije mu nikada ni pokušao nametati svoje komunističke ideje, te je on isto toliko, ako ne i još više, protiv Srbijanaca i dinastije.

Kada je partija saznala - preko svojih agenata u najbližoj Kavranovoj okolini - što on planira, ukopčala je Dilberovića i on »savjetuje« Kavranu što i kako treba raditi. Partija je od prvog časa bila informirana o svemu, upravljala je akcijom iza neprozirnog zastora i svaki korak kontrolirala, a to potvrđuje prisutnost stanovitih osoba u najintimnijem krugu oko Bože Kavrana. Partija ništa ne improvizira, misli na sve i planira na dugi rok. OZNA je znala, isto kao i Kavran, da se na čelu Odpora u domovini nalazi general Luburić, pa su pretpostavljali da bi se prema ustrojstvu Hrvatskog Narodnog Odpora i prema svojoj dužnosti, Kavran trebao obratiti generalu Luburiću i s njim surađivati, što bi bilo normalno i razumljivo.

Dilberović je sugerirao Kavranu organiziranje oružanog odpora u domovini i slanje ljudi iz emigracije u šumu, ali u tom poslu mora biti podpuno odvojen od generala Luburića. OZNA je dobro znala i često na svojoj koži osjetila da se general Luburić nalazi u hrvatskim šumama i predvodi odpor, jer im je dvije godine zadavao velike brige, kažnjavajući mnoge oznaške krvnike, sve dok nije bio u jednom većem okršaju teško ranjen i zbog liječenja morao je napustili domovinu. Oni su predpostavljali da bi Kavran u najmanju ruku morao obavijestiti generala Luburića o svojim planovima djelovanja na području domovine i to su morali po svaku cijenu spriječiti, jer da se je Kavran obratio generalu Luburiću, OZNA ne bi uspjela u svojim namjerama.

Zbog toga je jedna Dilberovićeva poruka Kavranu glasila: »Ti si Božo najidealnija osoba da staneš na čelo odpora u domovini. Luburić je proglašen ratnim zločincem i svaka Tvoja i najmanja veza s njim škodila bi cijeloj stvari, a posebno Tvom prestižu. Ne zaboravi da je u izgledu i američka pomoć, a oni krugovi ovdje u domovini, s kojima će se morati računati u danom času, najenergičnije odbijaju svaku, pa i najmanju suradnju s Luburićem zbog njegove prošlosti. Eto, tako je na najjednostavniji način bio Božo Kavran izoliran i nije htio, sigurno u najboljoj nakani, prihvatiti ponuđenu vezu s Maksom da ne »kompromitira podhvat«.

POGLAVNIK - GLAVNI CILJ OZNE

Partija je montirala spomenutu akciju kao preventivnu mjeru, tj. prema komunističkim shvaćanjima, mora se sve potencijalne neprijatelje likvidirati i uništiti. A to su bili častnici hrvatskih oružanih snaga, politički dužnostnici i intelektualci koji su se spasili, oni koje nisu uspjeli likvidirati od Bleiburga do Vršca u marševima smrti. Stoga su uvijek poručivali Kavranu da je u domovini potreban vodstveni sloj, kojeg treba dovesti u stupicu i uništiti, jer taj ljudski potencijal u slobodnom svijetu uvijek bi im visio nad glavom kao Damoklov mač. A s druge sirane, jedan veliki i tragični neuspjeh emigracije omalodušio bi i obeshrabrio i one najborbenije i najodlučnije elemente u domovini, s čime bi dokazali da se nitko ne treba ničemu nadati od emigracije, jer se vidi rezultat njezinog djelovanja.

Partiji je trebalo čim prije učvrstiti svoju vlast jer su bili svjeslni da procesom i osudom nadbiskupa Stepinca nisu uspjeli na dugi rok. Nu, glavni cilj bio im je Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nadali su se da će im uspjeti inscenirati sve, pa i neke akcije širih razmjera koje su bile predviđene kao podpuna kontrola šireg područja po križarima, s čime su mislili navesti Poglavnika da dođe u šumu na »oslobođeno područje«.

S jednim dobro montiranim procesom protiv Poglavnika i njegovih najbližih suradnika, koji bi im pali u ruke, mislili su, i nadali su se uspjehu, postići ono što im nije pošlo za rukom s nadbiskupom Stepincem i pukovnikom Lisakom. Vjerovali su da bi na taj način zauvijek uništili i samu ideju o mogućnosti postojanja Hrvatske države izvan jugoslavenskog državnog okvira.

Kada je Ozna saznala da se Poglavnik nalazi izvan njihova dohvata, poduzeli su sve da se domognu što većeg broja najistaknutijih ustaških častnika, ministara i političkih dužnoslnika. Pokušali su u emigraciji ugrabiti ministra dr. Matu Frkovića, zadnjeg ministra unutarnjih poslova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Buenos Aires je stiglo jedno vlastoručno pismo iz »šume« u domovini, naslovljeno na adresu kapetana bojnog broda g. Andriju Vrkljana, a to pismo je navodno pisao Jure Preka (Dorđe Precc), jedan od učesnika u Kavranovoj akciji. U tom pismu se traži da se iz Argentine u domovinu čim prije uputi što veći broj časlnika, a posebno je naglašeno ime pukovnika Ivana Štiera jer je njegovo ime popularno u cijeloj Slavoniji. Bilo je naglašeno da onima koji se odmah jave postoji mogućnost prevoza u Europu zrakoplovom. Taj detalj svratio nam je pozornost i osjećali smo da se nešto krupnog krije iza svega. (Dr. Vjekoslav Vrančić bio je osobni prijatelj Jure Preke i identificirao je autentičnost njegova rukopisa).

Pukovnik Štier, s opravdanim razlozima i sumnjom, odklonio je poći u domovinu zrakoplovom, što je u stanovitim krugovima naišlo na nerazumijevanje, pa čak i na osudu. Kada je Ozna vidjela da se nitko ne odaziva i unatoč zrakoplovnom prevozu, završili su tu akciju poznatim tragičnim procesom i smrtnim osudama nad hrvatskim vitezovima koji su u svojoj neograničenoj ljubavi prema svojoj domovini pali u sotonske komunističke mreže.

U jednoj izjavi velečasnog Vilima Cecelje, koja je objavljena u knjizi Ivana Prusca Akcija deseti travanj na stranici 442. piše doslovno, citiram: »Po pričanju Jole Bujanovića, izvještaji o borbama u Hrvatskoj bili su tako uvjerljivi, da je i Poglavnik odlučio poći na put (u domovinu). Navodno ga je čekao autobus kod Maribora. Međutim, u pravi čas je stigao brzojav da se put odgađa, pa je Poglavnik ostao u Napulju. Naravno te izvještaje je slala Ozna, kao i one koje je Rover donosio Kavranu iz Trsta«. Gornje potvrđuje moj navod da je Oznin cilj bio dovesti Poglavnika u stupicu. Nu, ne odgovara istini da je Poglavnik namjeravao poći u šumu, jer nakon Maksove poruke po bojniku Anti Vrbanu, Poglavnik je naredio Kavranu da zaustavi sve što je planirao poduzeti na području domovine.

S ISTINOM NA VIDJELO

Pod gornjim naslovom napisao je g. Srećko Rover nešto o svom sudjelovanju u Kavranovoj akciji. To je objavljeno u HRVATSKOM TJEDNIKU u Australiji 1. XII. 1979. na stranici 9.. U tim člancima Rover nastoji umanjiti svoju ulogu i suodgovornost u toj tragediji tvrdeći da on uopće nije ni znao do rujna 1947.g. da ta akcija postoji. Međutim, stvari stoje drugačije.

Nedvojbeno je ustanovljeno da je g. Srećko Rover suodgovoran jer je sudjelovao u toj akciji od samog početka. Tek sada kada, 30 godina poslije tragičnog završetka te akcije, misli da su svi koji bi ga mogli teretiti mrtvi, želi g. Srećko Rover izaći na vidjelo sa svojom istinom, u kojoj će svi mrtvi biti krivi jer se ne mogu braniti, a on, jedan od glavnih čimbenika te IZDAJE, trebao bi ostati čist i nevin. U svojoj obrani g. Rover bio bi uvjerljiviji da je pošteno i ljudski preuzeo dio svoje odgovornosti. Nu, prevario se je jer još ima živih osoba koje su na jedan ili drugi način imale uvid u cijelu stvar od prvoig časa. Postoje pisma, dokumenti i razni zapisnici koji pokazuju da je Rover, alias BIMBO, partijsko konspirativno ime, od samog početka u toj akciji bio najuže povezan s Božom Kavrainom. Donosio mu je »povjerljiva izvješća«. Služio mu je najprije kao teklić, a kasnije i kao vodič, koji je preveo preko granice osam grupa u Sloveniju i predao ih oznašima u ruke, a sve to g. Rover želi zaboraviti.

S kakvom istinom želi g. Rover izaći ma vidjelo pokazat će nam ovaj mali primjer iz njegova članka u OTPORU. G. Rover doslovno piše: »Ivan Prusac je otišao u Hrvatsku u četvrtoj grupi i bio zatvoren po Ozni u Hrvatskoj, prije nego li sam ja znao da uopće postoji dotična akcija.«.

Prema Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova, na stranici 38., Ivan Prusac piše da je njegova grupa pošla iz Austrije dne 7. rujna 1947.g.«. Prije sam spomenuo »izvješće« iz pouzdanih izvora iz domovine koje je u travnju 1946.g. Božo Kavran predao Poglavniku (u mojoj prisutnosti) i kazoo da mu je to donio iz Trsta Srećko Rover, osoba njegova povjerenja. G. Rover svjestno ne govori istinu kad tvrdi da on nije znao do rujina 1947.g. da dotična akcija postoji.

U Obrani broj 157., Madrid, studeni 197l.g., objavljena je jedna izjava koju su potpisali dva visoka dužnostnika Hrvatskog narodnog odpora u Argentini, g. Lukas Juiričić, bivši Poglavni pobočnik u Hercegovini i predsjednik Hrvats-kog narodnog odpora za Južnu Ameriku, i g. Tomiša Grgić, pukovnik Poglavnikove tjelesne bojne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Glavni tajnik Hrvatskog narodnog odpora za Južnu Ameriku. Iz te izjave (koja je potpisana pred javnim bilježnikom) proizlazi da je Srećko Rover u studenom 1946. godine u Rimu, Italija, pozivao generala HOS-ag. Ivana Herenčića, u prisutnosti Drage Jileka i Andrije (Brace) Juratovića, da stupi u vezu s hrvatskom (?) Oznom koja se nudi i spremna je napraviti »usluge« hrvatskoj emigraciji, likvidirati sve i svakoga tko bude na putu »pravim interesima« hrvatske emigracije kojoj bi na čelu bio, među ostalima, i Srećko Rover. Rover je predlagao generalu Herenčiću da pođe u Trst gdje će ga on spojiti s nekim oznaškim majorom koji se zove Hahn, što je general Herenčić energično odbio. Kada je general Herenčić stigao u Argentinu, napravio je pismeni izvještaj o tom slučaju i predao ga Starješinslvu hrvatskog domobrana u Buenos Airesu, u čijoj se pismohrani taj dokument nalazi.

Možda je spomenuti major Hahn ili major Štern dao ona izvješća koje je Rover donosio Boži Kavranu iz pouzdanih izvora u domovini? "Ni Churchil mu nije do koljena" (Dilberoviću) prema Roveru. S time mi je Rover napravio neizmjernu uslugu, potvrdio je moje navode o zlokobnoj ulozi »kuma« Dilberovića. To dokazuje da je Kavranova akcija bila kontrolirana i upravljana po Ozni i da je Srećko Rover utlom svjestno sudjelovao, a najuvjerljiviji je dokaz njegova veza s OZNOM koju je u studenom 1946. u Rimu predlagao generalu Ivanu Herenčiću.

Vidjeli smo kako je Dilberović na podal način spriječio da se Kavran spoji s generalom Luburićem. Odbijanje veze koju sam Kavranu i dr. Lovri Sušicu ponudio, mi smo tumačili, i logično zaključivali, u smislu da Kavran, Sušić i njihovi najuži suradnici žele sami organizirati oružani odpor u domovini, iza leđa generalu Luburiću, da dokažu Poglavniku kako su oni sami sposobni to učiniti bez pomoći i suradnje generala koji je ozloglašen zbog svoje djelatnosti za vrijeme rata. Bio sam uvjeren u to, kao i pukovnik Džal i drugi naši suborci, ali nismo mogli ni slutiti da je takav njihov postupak bio inspiriran po neprijatelju.

U logoru FERMO, Italija 1946.g., Rover je nagovarao častnike da idu u šumu, i još su živi častnici koje je on nagovarao, a danas to osporava. U Otporu broj 2., od veljače I979.g., Rover piše doslovno: »Uvijek mi pred očima lebdi lik i žive oči genijalnog Dilberovića- takozvanog našeg 'kuma'. On jesvojim vizionarstvom odskakao nad Churchilom i da su drugi imali, na kojoj bi strani bio Dilberović sa svojim profetskim zapažanjima dotični bi rat dobili«. Naravno, ako bi poslušali savjete Dilberovića. S ovim je Rover rekao sve. Kavran je poslušao savjete Dilberovića i zbog toga je završio na vješalima sa svojim suborcima.

Tito je imao Dilberovića na svojoj strani pa je vjerojatno zbog toga rat dobio - prema Roverovu naklapanju. Možda su ta »kumova profetska zapažanja« usmjerila Roverovu orijentaciju prema Moskvi? Sada će mnogi lakše razumjeli Roverovo kameleonsko pretvaranje, kamufliranje i prilagođivanje svakoj situaciji.

U spomenutom broju Hrvatskog Tjednika, Rover kritizira dra. Antu Pavelića što se je ogradio od ove akcije Hrvatskog državnog odbora, (Kavranove akcije), premda je on (Pavelić) osobno postavio i imenovao taj odbor, te zanijekao da je on išta imao s dotičnom akcijom odpremom u Hrvatsku ovih rodoljuba (između 1946. i 1948. godine), a neizravno je nabacio krivnju na mene osobno.

Točno je da je Poglavnik postavio i imenovao Hrvatski državni odbor, kojem su na čelu bili g. dr. Lovro Sušić, dr. Mate Frković i dr. Meho Mehičić, ali je druga stvar snositi odgovornost izravno za sve ono što je učinjeno ili se radilo njemu iza leda, bez njegova znanja i odobrenja, pa i protiv njegovih zapovijedi. Znadem da se je dosta toga radilo u ime Poglavnika i prikrivalo njegovim imenom i da je njegov potpis bio česlo krivotvoren i zloupotrebljavan. A to sam Rover najbolje zna jer se je i on tim služio kada je u logoru Fermo 1946.g. kazao hrvatskom časniku g. Mirku Bušiću da ima Poglavnikov pismeni nalog za pozivanje ljudi u šumu.

Kako sam prije naveo, po nalogu Poglavnika, pukovnik Džal i ja smo poslali u domovinu bojnika Antu Vrbana da pronađe Maksa i donese izvještaj o stvarnom stanju u domovini. Kada je Poglavnik dobio Vrbanovo izvješće, naredio je Boži Kavranu da sve zaustavi što je planirao... Nažalost, Božo Kavran nije to poslušao, nego je nastavio započetim putem, vjerojatno potican i ohrabljivan po svojoj najužoj okolini. Hrvatski emigrantski povjestničar dr. Jere Jareb poslao mi je tri različite verzije (fotokopije) izvješća bojnika Ante Vrbana o prilikama u domovini.

Bojnik Ante Vrban sretno je stigao u Hrvatsku sa svojim pratiocem i na određenoj adresi uspostavio prvu vezu. Kazao je: »Donosim poruku Ademage za Šaćir-efendiju«. »Dobro došao«, dobio je odgovor, a to je bio ugovoreni znak da je veza korektna. Morao je prokrstariti mnoga područja dok je uspio predati Poglavnikovu poruku, jer je general Luburić bio u stalnom pokretu. Za generalom Luburićcm u to vrijeme tragale su dvije posebne divizije Rankovićevih oznaša i Titovih partizana na svim područjima širom Hrvatske. General je izbjegavao otvorene sukobe zbog strašnih represalija protiv civilnog pučanstva na područjima gdje su se pojavljivali križari. Poduzimao je samo one akcije koje su bile neophodno potrebne da se kazne oznaški krvnici koji su se posebno isticali svojim hajdučkim nagonima u progonu hrvatskog pučanstva.

U Valenciji početkom 1956. godine pripovijedao mi je general pojedinosti, kako je dalekozorom gledao Vrbana iz prilične udaljenosti, prepoznao ga je, a i znak razpoznavanja bio je korektan, nu ustaljene mjere opreza i sigurnosti nisu mi dopustile osobni dodir. »Kako sam mogao biti siguran da Antu netko ne prati i gleda ga iz daljine kao i ja, a da to može izbjeći svim mjerama opreza«, kazao mi je general. Kasnije u Torontu 1969.g., nakon generalovog umorstva, pripovijedao mi je pukovnik Džal opisujući Vrbanov put po Hrvatskoj i njegov povratak i usmeni izvještaj koji mu je bojnik Ante Vrban podnio, i sve se poklapalo s onim što mi je general rekao o Vrbanovu putu po Hrvatskoj.

Generalova poruka je glasila:... »da nema nikakvih preduvjeta niti se može misliti o bilo kakvom oružanom djelovanju na području domovine, jer se komunistička vlast uslaljuje, pa je potrebno prijeći u pasivni odpor, spašavali ljude infiltracijom u njihove komunističke redove, u vojsci, partiji i svim državnim ustanovama, dobro se prikriti u pokrajinama gdje su nepoznati, spasiti glave i čekati kad dođe čas pa tek onda, s položaja koje bi s vremenom postigli, mogu biti koristni svom narodu".

Hrvatski narodni odpor, tj. dr. Lovro Sušić, dr. Mate Frković i dr. Meho Mehičić, poslije sloma Kavranove akcije izdali su 20. srpnja 1948.g. OBAVIJEST za najuži krug suradnika. Obavijest povezuje početak Kavranove akcije s putom bojnika Vrbana u Hrvatsku (1946.g.) i njegovim izvješćima o tom putu. Vrban je bio u Hercegovini naišao na partizansku zasjedu, bio je teže ranjen, a njegov pratilac vodnik Cavar (ili Ćavar, mo) je poginuo. Spasila ga je grupa križara pod zapovjedništvom satnika Mandića.

U prvoj točki obavijesti stoji: »Da se dođe do pouzdanih podataka o stanju u hrvatskim šumama, dobrovoljno je otišao u domovinu koncem travnja 1946.g. bojnik Vrban s jednim svojim pratiocem. On se povratio koncem mjeseca listopada iste godine donesavši sa sobom nekoliko pismenih izvješća pojedinih zapovjednika jačih skupina i davši svoje vlastito izvješće o nađenome i viđenome. Proputovao je napose Slavoniju, srednju i zapadnu Bosnu te Hercegovinu, našavši manje ili veće grupe hrvatske vojske koje su bile uglavnom još nepovezane, i to napose radi pomanjkanja viših častnika...«

Potreba sustavnog povezivanja i jedinstvenog vojničkog i političkog organiziranja spomenutih grupa u svrhu vođenja hrvatskog narodnog odpora potaknula je jednu skupinu mladih hrvatskih častnika i političkih dužnostnika da krenu u domovinu. Njihova je namjera, osim gornjega, bila još napose sprječavati neodgovorne ispade pojedinih grupa i time izazivanje represalija nad pučanstvom, dakle sprječavati nepotrebno prolijevanje krvi te spremati organizirani odpor za onaj čas kad opće prilike u svijetu dozore za opći narodni ustanak.

Jer je bojnik Vrban već bio upoznao teren i mnoge grupe na terenu, što je on bio najpogodniji, to tim prije što je i dobrovoljno opet izjavio da je prvi spreman poći uspostaviti »kanal« i prihvatnu postaju, kao i organizirati »bazu«. Njemu se je dobrovoljno pridružio i bojnik Ljubo Miloš i to naročito zato jer mu je daljnji boravak poradi raspisanih tjeralica u inozemstvu bio nemoguć.

Njih dvojica, u pratnji Luke Grgića, otišli su u mjesecu ožujku 1947.g., a s njima je otišao i poručnik Nemec koji će poslije biti vodič za ostale. (Radi se o Luki Ruščiću zastavniku Ustaške obrane koji nas je s Poglavnikom vodio preko Alpa u Italiju u rujnu I 946.g.) Oni su svi u domovinu sretni stigli te se odanle odmah javili vlastoručnim pismima prema dogovorenim znakovima, a Nemec je nakon povratka i usmeno o tom izvijestio. Napominje se da i sama optužnica tvrdi da su Vrban i Miloš uhićeni 20. VII. 1947.g., dakle 4 mjeseca nakon njihova odlaska. Toliko o Obavijesti koju je vodstvo namijenilo najužem krugu suradnika.

Međutim, i nakon Vrbanovog prvog puta u Hrvatsku, o čemu nije ništa znao ni Onkel ni Kavran, to im je Poglavnik kazao kasnije, oni su i dalje nastavili s pripremama za svoj planirani rad na području domovine ne obazirući se na ono što će eventualno bojnik Vrban izvijestiti. A kasnije nakon Vrbanovog poraznog izvještaja, o čemu su Kavran i Sušić namjerno prešutili i ignorirali poruku generala Luburića i unatoč izričitog Poglavnikova naloga da zaustave sve što su planirali, oni su nastavili sa svojim programom i slali grupe ljudi u šumu. Vjerojatno su im njihovi savjetnici i informatori iz domovine poručivali i uvjeravali ih da kada se započne s jednom širom akcijom, cijela će Hrvatska »planuti« i u roku od nekoliko mjeseci bit će komunistički režim srušen i obnovljena Hrvatska Država.

Nešto slično dogodilo se 24 godine kasnije s Bugojanskom akcijom. Prije nego je grupa mladih rodoljuba pošla u Hrvatsku iz Australije, jedan od braće Andrića rekao je jednom svom i našem prijatelju: »Vidjet ćeš, kad se započne, za tri mjeseca planuti će cijela Hrvatska...« Sigurno je i on bio uvjeren u to na temelju informacija iz »pouzdanih izvora iz domovine«, (i njih je čekao Bojnik Ante Vrban javio se je dobrovoljno poći ponovno u Hrvatsku kako to stoji u Obavijesti Hrvatskog narodnog odbora (?)). Vrban i Ljubo Miloš bili su stari prijatelji i suborci od prvih dana osnutka Ustaške obrane, pa je i bilo normalno da zajedno pođu, tim više jer je Ljubo Miloš već davno prije odlučio poći u hrvatske šume i tamo častno poginuti u borbi. Osim toga, jer su ih Kavran i Sušić uvjeravali da imaju sigurne informacije iz Amerike, iz najpouzdanijih izvora, da je ratni sukob između Amerike i Rusije neminovan i da može izbiti u svakom času, pa unatoč situaciji i stanju u domovini koju je Vrban provjerio i poruke generala Luburića, oni su povjerovali u navodni skori ratni sukob i zaključivali da su Kavran i Sušić bolje informirani od generala Luburića, jer oni imaju izravne veze s Amerikom.

Ovdje se moram posebno osvrnuti na mišljenje dra. Lovre Sušića da se je Ljubo Miloš dobrovoljno pridružio bojniku Vrbanu iz očaja, jer mu je boravak u inozemstvu bio nemoguć zbog razpisanih tjeralica.

Uvjeren sam da je ta tvrdnja tendenciozna, nepravedna i zlonamjerna, s posebnom pozadinom. Ako ćemo problem nepristrano gledati i stvari postaviti na svoje mjesto, onda to treba prikazati na sljedeći način:

Tjeralice i lov na ljudske glave nisu bile usmjerene samo na glavu bojnika Ljube Miloša, nego na sve nas općenito, jer je Titova Jugoslavija predala Saveznicima listu od 30.000 hrvatskih »ratnih zločinaca« i, dosljedno tome, bila je razpisana tjeralica i za Onkelom, drom. Lovrom Sušićem, kojeg smo zbog toga bili sklonili kod nas u Alpama u našem uporištu broj 2, u stanu pukovnika Džala, dok nije došao Poglavnik, a kasnije kada sam ja otišao u Italiju, sklonio ga je u svoj stan, koji smo mu mi prepustili, bojnik Ljubo Miloš. S druge strane dr. Lovro Sušić, kao pravnik, trebao bi imati u vidu da su i on, kao i svi ostali najviši ustaški dužnostniei, bili prema komunističkim shvaćanjima - ideološki začetnici svega onoga što se je Ljubi Milošu i svima nama pripisivalo i s čime se je nas teretilo. Dakle, prema tome i s pravnog stajališta, Ljubo Miloš i svi mi bili smo samo izvršitelji njihovih programa i planova. S toga ne mogu shvatiti da je bojniku Ljubi Milošu daljnji boravak u inozemstvu bio nemoguć i da je takorekuć iz očaja otišao u Hrvatsku, a dru. Lovri Sušiću, koji je bio visoko iznad Ljube Miloša, na vrhu hijerarhijske ljestvice kao Postrojnik Ustaškog pokreta, njemu je boravak bio moguć?

Prije sam spomenuo da mi je jednom prilikom Poglavnik rekao: »Božo je ustaša, veliki je rodoljub, idealist vjeran i odan, ali sve te njegove vrline nisu dovoljne za ovu vrst djelatnosti«. Božo Kavran je bio povrijeđen što je Poglavnik poslao bojnika Vrbana u Hrvatsku da pokuša uspostavili vezu s generalom Luburićem, a nije njemu odmah ništa rekao, pa je iz toga zaključivao da Poglavnik nije vjerovao izvješćima koja mu je on donosio.

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA od Ivana Prusca, tiskanoj 1980. godine, na stranici 420.-422. nalazi se izjava Rev. VilimaCecelje i u toj izjavi piše sljedeće: »Kavran je pokušao generala Gašćića pridobiti da osobno uđe u sklop akcije. Gašćić ga je zamolio da mu kaže ime voditelja vojničke akcije. Ako bi to bio general Peričić,Gašćić je izjavio da bi ušao u akciju kao običan vojnik. Kavran je odbio dati ime vojničkog zapovjednika. Kada je Gašćić upitao Kavrana koliko je pročitao literature o gerili, odgovorio je Kavran da nije pročitao nijednu knjigu. Na to je Gašćić pozdravio Kavrana i napustio Salzburg«.

U istoj izjavi Rev. Cecelje u dragom odlomku piše: »Iz arhiva je vidljivo da se je javio i Maks Luburić. On je onaj čas boravio u Španjolskoj, ali je čuo za Kavranovu akciju, preselio se u Francusku i stavio se na raspolaganje dru. Sušiću. Međutim, Sušić je odbio njegovo sudjelovanje u Pokretu. Nakon tog neuspjeha povukao se Luburić natrag u Španjolsku...«

Vjerojatno je to netko Rev. Cecelji krivo ili zlonamjerno protumačio, jer to ne odgovara istini što mogu dokumentima i još živim svjedocima dokazati. Moje je mišljenje da se tim i drugim pričama želi sakriti ono bitno, to jest da je general Luburić iz hrvatskih šuma na vrijeme upozoravao da se ništa ne poduzima u domovini iz emigracije, jer ne postoje niti minimalni uvjeti za oružanu borbu u onim časovima. (Momentima, trenutcima, mo) U drugoj polovici 1947. godine u jednom većem okršaju s partizanima (pokušaj oslobođenja zarobljenika iz logora Stara Gradiška) bio je general Luburić teže ranjen, ali ipak je nastavio s borbom dok mu se rana nije inficirala zbog pomanjkanja lijekova, pa su ga u zadnji čas njegovi suborci prebacili u Mađarsku, gdje su ga prihvatili i pomogli mu njegovi stari prijatelji iz doba Janka Puste, zaliječio je ranu privremeno, ali je bila potrebna komplicirana operacija da spasi nogu. Iz Budimpešte je prešao u Beč, odakle je kroz Njemačku, uspostavivši vezu s našim fratrima, pukovnikom fra Bertom Dragičevićem, prešao u Francusku. Tamo je operacija izvršena i spasio je koljeno. Postojala je opasnost da mu koljeno ostane zakrečeno tj. ukočeno bez artikulacije. Nakon operacije radio je u jednom rudniku soli u Wittenheim-u u blizini Mulhouse, Haut Rhin, južno od Strasbourg-a, odakle se je obratio Međunarodnoj komisiji za izbjeglice u svrhu dobivanja statusa izbjeglice i osobnih dokumenata. Međunarodna komisija 1RO je odgovorila molitelju i poslali su mu formulare da ih ispuni, što je general i učinio. Dobio je osobne dokumente na ime LORJNZ KOVACH (Laurent na francuskom, mo.), rođen u Bratislavi, mađarski državljanin. Nama u Rosario, u Argentinu, javio se preko fra Ive Sivrića iz Chicaga, a zatim dok je boravio u Francuskoj, dopisivali smo se preko Rev. Emanuela Zloušića, 7. Rue Marie Rose, Paris 14. Francuska.

General je uspostavio vezu s Poglavnikom i on mu je zapovjedio da se prebaci u Španjolsku, da se ne vraća u domovinu, što je general i kanio u namjeri da spašava svoje suborce pribavljajući im potrebne dokumente kojima bi se mogli prikriti i uklopiti u normalan život i čekati čas. Odlučio je poći u Španjolsku, a kako je procedura za dobivanje ulazne vize trajalo predugo, on je postao nestrpljiv, jer je osoba koja je radila na dobivanju vize bila indiskretna i postojala je opasnost da ga odkriju, pa je odlučio prijeći Pirineje pješice i ući ilegalno u Španjolsku, unatoč što mu rana nije još bila dobro zacijelila. Prešao je granicu 18. listopada 1948. godine, prijavio se na postaji Gurdic Civil i dospio u zatvor dok španjolske vlasti nisu ustanovile njegov pravi identitet. Odmah je pušten na slobodu i dobio dozvolu boravka. Tamo je stekao velika prijateljstva i razumijevanje za našu pravednu hrvatsku oslobodilačku borbu, za samostalnost Hrvatske države.

Prema tome nije general Luburić došao iz Španjolske u Francusku da se stavi na razpolaganjc dru. Lovri Sušiću, nego je istina da je general Luburić, osim poslane poruke po bojniku Vrbanu, upozoravao dra. Lovru Sušića pismeno, preko našeg pukovnika fra Berte Dragičevića, da ne šalju ljude u domovinu jer će svi stradati. Međutim, kako se vidi iz jednog pisma koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću da on nije mogao nigdje pronaći njegova pismena upozorenja. Može biti i to, jer piše da nije mogao pronaći i druga generalova pisma na koja se je general pozivao. Možda su zapela na »cenzuri« koju je vršila okolina, a najvjerojatnije jest da nakon tragedije i neuspjeha nije bilo oportuno priznati da je bio upozoravan.

Možda je do konfuzije i krivog tumačenja došlo zbog nekoliko redaka koje je pisao dr.Sušić generalu Luburiću u pismu od 19. VI, 1948. g., neposredno prije nego je izbila na javu vijest o tragičnom završetku Kavrana i drugova. U tom pismu piše dr. Sušić generalu mnoge pojedinosti koje su se događale nakon tragičnog svibnja 1945. godine. Navest ću neke. »... U zimi na godinu 1947. nije se moglo ništa poduzeti. Istom u proljeću krenuli su kao pioniri u domovinu isti Vrban i s njime Ljubo Miloš, Vaš rođak, s kojim sam većinom tu zimu proveo zajedno u istoj sobi u susjedstvu Vašeg šure Jakova i gđe sestre, (pukovnik Jakov Džal i supruga mu Zora, general ova polusestra, mo.) kod kojih sam također jedno vrijeme stanovao. Šakić je sa svojom gospođom otišao pod jesen u Italiju, a sada je u Argentini, dok je prije toga bio kod Jakova odnosno u susjedstvu. J. (Jole Bujanović, moja primjedba) bio je nedavno ovdje. Pred par dana vratio se u vječni grad (Rim). On nam je pričao za Vaše veze s Ivanom Heinrichom koga je opisao kao velikog dobrotvora (benefaktora) za naše izbjeglice. Kaže da je Bratovštini u Rim poslao već debele hiljade dolara. Kaže da bi on na samu Vašu poruku sigurno odmah doznačio u našu opću svrhu veći iznos, a on bi bio kadar i od drugih sakupiti, samo to bi trebalo biti u najvećoj tajnosti. On živi u Buenos Airesu. ... Držim, da sam Vam uglavnom bacio malo svjetla na naš rad i stanje naše stvari, a također i odgovorio na neka Vaša pitanja. Mi smo ovdje također govorili o Vama. Naše je zajedničko mišljenje da bi, s obzirom na Vaše neosporive sposobnosti, našem poduzeću u domovini izvanredno mnogo koristili. Međutim »s obzirom na obzire« za sada barem držimo, da nije svrsishodno, da se pojavljujete... a kod raznih dodira s prijateljima sugerirano nam je da ne kompromitiramo stvar s »kompromitiranim ljudima«, među koje napose poznatog Vam Maksa. Dakako da će to s vremenom opasti pa će biti sretni ako se takovih što više nađe!«

Dakle, iz gornjeg citata ne može se nikako doći do zaključka da je Maks saznao za Kavranovu akciju i da je zbog toga došao iz Španjolske u Francusku, a još manje da se je on ponudio uzeti učešća u istoj.

General Luburić je saznao u Mađarskoj preko svojih starih veza, koje su bile infiltrirane u strukture nove vlasti, da su neki Hrvati uhićeni, a neki ubijeni prilikom pokušaja prelaza mađarske granice u Hrvatsku, pa je i žurio da ode čim prije iz Budimpešte na Zapad, da naše ljude upozori, što je i učinio preko ustaškog pukovnika fra. Berte Dragičevića.

Kasnije, nakon tragedije, pisao je dr. Sušić drugo pismo generalu Luburiću s nadnevkom od 24. rujna I948.g. pa u jednom dijelu piše:

»... Kazali ste da treba ustanoviti osobne i načelne manjkavosti, jer da je prodor moguće uslijedio ovdje. Za nas ljude ne postoje apsolutne tvrdnje, po mom najdubljem uvjerenju prodora ovdje nije bilo. Vaš prijedlog, da bi trebalo negdje stvoriti jednu maskiranu bazu i tu ljude stručno, taktički i konspirativno odgajati, izvanredno je dobar i gledajući na prošlost, nadasve potreban, dapače to bi trebalo biti preduvjetom svakoga rada... Nu pitanje je tko bi to htio preuzeti na sebe'? Jeste li Vi voljan to preuzeti? Ako ne posredno a ono barem da Vi nađete osobu i povjerite joj taj zadatak, dadete potrebne upute i vršite nadzor. Drugoga osim Vas ne znamo za taj posao...«

Dakle, sada nakon katastrofe, general Luburić je postao jedini koji bi mogao nešto učinili. A, ono »s obzirom na obzire i prijateljske savjete« samo potvrđuje moje navode o onome što sam pisao o Dilberoviću i »njegovim savjetima«, a sigurno je da on nije bio jedini savjetnik… Stoga je Sušićevo uvjerenje da kod njih nije bilo »prodora« točno. Nije ga trebalo biti jer je IZDAJA bila od prvog časa kada su Kavrana okružili savjetnici i suradnici koji su bili u službi Ozne. Sve ostalo je drugorazredne vrijednosti jer uloga vodiča, raznih Lojzeka i drugih, su samo tehničke strane i izvršitelji, svjestno ili ne, programa i rada koji su bili planirani i upravljani iz Kavranove najbliže okoline. (Kada sam pisao o Dilberoviću, nisam bio u posjedu navedenih pisama koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću.)

Nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u ruke Ozne, koja je za njima tragala čeliri mjeseca, jer je iz centrale u Villachu bila obaviještena Ozna da su otišli. Oni su mogli sretno stići u Hrvatsku, jer Vrban nije išao »poznatim kanalom«, a nakon njihova pada u oznaške ruke" sve je bilo jednostavno..."

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA, na stranici 130., piše: »... Saslušanja drugih optuženih u toj su mjeri u jugoslavenskom novinarstvu nevjerno preneseni, ili su sami optuženi u toj mjeri bili izmrcvareni, da njihovi govori na sudu zaista ne mogu predstavljati temelj za kakvo ispitivanje pravog stanja«. Međutim, g. Ivan Prusac unatoč svoje gornje tvrdnje ne primjenjuje isti kriterij na sve optužene. On pripisuje bojniku Ljubi Milošu kukavičko i izdajničko držanje i time sam sebi dolazi u protuslovlje. Sigurno je da se iza tog stajališta i ocjene o Ljubinom navodnom nekorektnom držanju kriju tamni interesi, jer kod te svoje negativne ocjene navodnog izdajničkog držanja Ljube Miloša pred takozvanim komunističkim sudom, g. Ivan Prusac nije imao ili nije htio imati u vidu sljedeće:

1.) Da je Ljubo Miloš bratić generala Luburića (majke su im sestre).

2.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik svih sabirnih logora.

3.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik logora u Jasenovcu.

4.) Da je ljubo Miloš prilikom uhićenja, 20. srpnja 1947.g., teško ranjen, stoje Ozna prešutila, a tom prilikom je ubijen Luka Rušćić jer su pružali odpor brojčano nadmoćnijem neprijatelju.

5.) Da je logor Jasenovac bio najveći srpski top iz kojeg su oni pucali ne samo po ustašama, nego po cijelom hrvatskom narodu, jer im je bilo stalo do toga da jedan bivši zapovjednik logora Jasenovca prizna pred »celim svetom« i da potvrdi sve njihove laži i podvale o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, generalu Luburiću i Jasenovcu.

U tu svrhu, osim fizičkog maltretiranja hajdučkim metodama. Ljubo Miloš je bio podvrgnut primjeni najsavršenijih droga iz N.K.V.D.-ovih laboratorija kojima su ga u višemjesečnom prepariranju pretvorili u robota, čovjeka bez vlastite volje i razuma, pa je na taj način govorio pod utjecajem droge ono za što je bio programiran. Kako se inače može drugačije protumačiti Ljubina izjava: »Da je bilo više Miloša, ne bi me imao tko suditi...«, koju navodi g. Ivan Prusac. To bi moglo značiti, da je Ljubo Miloš priznao da je on sam likvidirao omiljeni broj: 800.000 (osamstotina tisuća) Srba, i da je bilo barem deset Miloša, onda je više nego sigurno, da ga ne bi imao tko suditi.

Dakle, ono negativno što piše Prusac o ustaškom bojniku Ljubi Milošu nije u skladu s onim prije navedenim njegovim citatom na stranici 130. njegove knjige. Ne samo to, u Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova imade mnogo netočnosti, izmišljenih pripovijesti na koje se ne želim osvrtali, jer nije ovdje mjesto da to činim.

A što se tiče izmišljene tvrdnje da je izvještaj bojnika Vrbana svom predpostavljenom pukovniku Jakovu Džalu, bila podloga i glavni poticaj za Kavranovu akciju, nije istina. (Jer je akcija bila rano prije zamišljena i pripremana). Bio sam svjedokom, u nekoliko prilika, kada su se pukovnik Džal i Božo Kavran žestoko prepirali u povišenom tonu i pred Poglavnikom, jer je Džal osporavao svrsishodnost planova i priprema za poduzimanje oružanih djelatnosti na području domovine, bez znanja i iza leđa prirodnog zapovjednika Hrvatskog narodnog odpora, generala Luburića, koji je u tu svrhu i ostao u domovini. Jednom prilikom formalno sam se izderao na obojicu riječima: »Zar Vas nije sramota tako razpravljati pred Poglavnikom...« iako mi je pukovnik Džal bio izravno predpostavljeni zapovjednik.

Nakon tragedije, u svim Obavijestima vodstva i drugih preživjelih sudionika u akciji, svi ističu da je odlučujuća podloga za akciju slanja ljudi u domovinu bilo »porazno« izvješće bojnika Vrbana... Međutim, znadem da je Akcija bila planirana barem 6 mjeseci prije dolaska Poglavnika k nama u Wolfnitz... Mi smo saznali od Onkela za pripreme, jer je on računao s našom suradnjom koja mu je bila potrebna. Budući da su pukovnik Džal, bojnik Ante Vrban i Ljubo Miloš bili pripadnici Ustaške obrane i najbliži suradnici generala Luburića, suptilno se insinuira da je Ustaška obrana neposredno odgovorna za neuspjeh te akcije. Vidjeli smo kako g. Jvan Prusac pokušava neuspjeh natovariti na leđa bojniku Ljubi Milošu zbog njegovog navodnog izdajničkog držanja u zatvoru Ozne, a dr. Lovro Sušić u svom pismu generalu Luburiću u rujnu 1948.g. neposredno nakon tragedije piše da kod njih u »vodstvu« nije bilo prodora. Iz toga se može zaključivati da su oni mišljenja da je prodor bio u šumi nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u oznaške ruke, jer su oni imali šifru /a radio-vezu s »vodstvom« i to su oni odali / koja je tom šifrom dovela u stupicu hrvatske rodoljube.

Nu, oni koji su upravljali cijelom akcijom, morali su poznavati sva pravila konspirativnog rada, pa su morali odmah izravno provjeriti jesu li šifre koje su dobivali iz šume autentične ne oslanjati se samo na korektnost tajnih ugovorenih znakova. Vidjeli smo kako je postupao general Luburić, iako je prepoznao bojnika Vrbana i znak razpoznavanja je bio korektan, nije se htio osobno sastati s Vrbanom »jer vrag ne spava«. On je dobro poznavao komunističke metode i varke jer se je i sam služio istima u borbi protiv neprijatelja.

Vidjeli smo iz prijašnjih redova pod kakvim je okolnostima Ljubo Miloš davao izjave pred tzv. komunističkim sudom, a sigurno je da ni Jure Preka nije dobrovoljno pisao svojom rukom (čiji rukopis je poznavao u Buenos Airesu dr. Vjeko Vrančić) pismo i pozivao častnike da dođu u šumu, i to još zrakoplovom. Da je tajnu šifru imao bilo koji drugi sudionik u toi akciji, odao bi je pod metodama koje su bile primijenjene na Ljubi Milošu.

Potrebno je osvrnuti se na još neke netočnosti iz Obavijesti vodstva od 20. srpnja 1948.g.. Tamo stoji da se je bojnik Vrban dobrovoljno javio poći u Hrvatsku. Ne kažu komu se javio. Pukovnik Džal i ja poslali smo bojnika Vrbana u Hrvatsku po uputama i želji Poglavnika. Vrban nije donio nikakvih nekoliko »pismenih izvještaja«, jer je kao stari iskusni konspirativac znao da svaki i najmanji papirić, s bilo kakvim nedužnim sadržajem, predstavlja veliku opasnost i odmah se podvrgava »temeljitom ispitivanju«. Međutim, ako čovjek slučajno padne, a nema kod sebe ništa što bi ga moglo sumnjičiti uvijek postoji mogućnost da se nekako izvuče, osim ako nije dospio u ruke profesionalnim iztražiteljima.

Vodstvu je bilo potrebno izvijestiti Poglavnika da su dobili pismene izvještaje u kojima se traži upućivanje viših častnika u šumu. Poglavnik mi je izričito naglasio da Vrban ne smije ništa pismeno nositi šio bi ga moglo kompromitirati.

Dinko Šakić

(Eto, čuli smo sada i Dinka Šakića priču o Kavranovoj Akcije Deseti Travnja. Satnik Dinko Šakić je napisao knjigu: "S POGLAVNIKOM PREKO ALIPI". Ja tu knjigu nemam ali sam neke stvari o toj knjigi čitao. Po ovome što ovdje iznosi Dinko Šakić, moglo bi se reći da je on bio sudionik i među sudionicima i organizatorima Kavranove Akcije da se ljudi šalju u domovinu, u šumu. Osim toga Dinko Šakić je aura Maksa Luburića the bi se moglo reći da je s mnogim stvarima upoznat i da neke stvari ovdje otkriva za koje se prije nije znalo. Nije se znalo - i monogi za to nisu znali - da je general Maks Luburić došao u Šoanjolsku 18 listopada pod imenom LOREJZ KOVACH, mađarske narodnosti, rođen u Bratislavi. Mile Boban, Otporaš.)

13-08-2015 11:42#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

u spomen vidovitog generala v. luburića i ... - Kamenjar

kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

14-08-2015 05:56#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA

(Oni koji su do sada imali priliku čitati i pratiti PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogli su uočiti de je u njima često puta bilo govora o nekim Okružnicama. Ova je jedna od niz OKRUŽNICA koje je general Drinjanin pisao svojim Suradnicima, Radnim Skupovima HNO. Ovu Okružnicu sam pronašao u novini OBRANA, glavno glasilo HNO br. 57/58 1967. kao letak za Domovinu. Ova Okružnica Hrvatskog Narodnog Odpora se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA". Poradi općeg hrvatskog interesa, donosim ju u cijelosti i originalu kako bi današnji Hrvati, poslije punih 48 godina, mogli shvatiti mišljenje jednog Ustaše Maksa Luburića. Otporaš.)

TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA

OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA

Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu dans ne trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo. Otporaš.)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945. godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jednom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smetu deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorimo jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnji i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

14-08-2015 14:36#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UPORNOST GENERALA DRINJANINA

Nesumnjivo kroz do sada iznesena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoha ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

Prva (1) epoha je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944 godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

Druga (2) epoha je bila KRIŽARSKA EPOHA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

Treća (3) epoha je bila pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

Četvrta (4) epoha je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

Peta (5) epoha je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

Šesta (6) epoha je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnašao general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čava u mrtvački sanduk originalnog HNO.

Sedma (7) epoha je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

Osma (8) epoha je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Otporaš.

general DRINJANIN

26.VI.1966

Bratskim odborima

SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i

OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

Draga i poštovana braćo !

Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedince. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze. -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

Uz naš vojnički pozdrav,

genera Drinjanin.

15-08-2015 03:51#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, prvi (1) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

U nastavcima ću opisati jako slikovit opis Vjekoslava Maksa Luburića. Ovo što ću ovdje u nastavcima iznijeti nema niti jedan posto Hrvata koji dans za ova znadu. Ja dok sam ova čitao bio sam ganut, jer sam kroz ovaj Maksa Luburića opis saznao za mnoge prije nepoznate stvari. Možda sam ja jedan od rijetkih Hrvata koji sam imao priliku pročitati stotine i stotine pisama Maksa Luburić, stotine njegovih opisa kroz koja se mogu saznati njegov osobni život. Maks (tako je on poznat više nego Vjekolsav) Luburić je mnogo pisao i po svemu sudeći, što se do sada zna o njemu, on nije iza sebe ostavio neke u detalje zapisane doživljaje. On je za sigurno, kao i mnogi drugi povijestni ljudi, htio svoje uspomene napisati u stare dane, uz kamin i sa lulom, ali je sudbina i neprijateljska ruka drugačije odlučila. Zato Maks Luburić nema zapisanih memoara, ali ima na stotine i tisuće Pisama, Okružnica, Letaka, Poruka, govora, vrpca, članaka, poziva za pomirenje itd…Neka ovo bude uvod u nadolazeće opise. Otporaš.

Izvor: DRINA, br. 8/12, prosinac 1955., strana 291/311

KONSPIRACIJA NA JADRANU.

Otporaš.

Posljednje uređivanje od Bobani : 15-08-2015 at 03:57

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (2) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci  Hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.)

"Ustaša Maks"

Jedan dva, jedan dva..brojio je Boško Lavrić "ministrov" sin iz Radišića, dok je šljunak praštio pod opancima snažnih mom aka, koji su iza njega u četveroredovima stupali prema Franjevačkom samostanu Sv. Ante u Humcu, kuda bi svake "nedilje" i svetca pod hrvatskim barjacima išli na Sv. Misu. Bili su to divmi momci, ti Radišćani, a Boško im je bio zapovjednik i predvodnik sviju tučnjava sa žandarima i neprijateljima hrvatskog naroda. Otac mu je žestoki Radićevac, znao je o politici, iako je bio obični seljak, i narod ga je zvao ministar. Majka mu "kuma ministrovka", tako smo ju zvali, nosila je i nama mlieko, pa sam znao s njom ići u Radišiće u "ministrovu" kuću. Poslie smo se skupili nešto djece iz Ljubuškog, Humca, Radišića, Mostarskih Vrata, te iz mahale Gožulj, Guljista, te Žabljak, gdje smo tada stanovali, pa bi i mi išli za četom i pjevali. Naši momci samo "gangaju" i vrište, a mi "školarci" i gradjani pjevali bismo "MALENA JE DALMACIJA…" Kada bi prolazili kroz grad Ljubuški, prema predgradju i Humcu, gradjani bi izlazili iz kafane Alije Bukovca ili iz kafane na Pazaru, pa bi vikali: "Udri Boško, živila Hrvatska!", a kada bi naišao koji fratar, ili hodža, ili vidjeniji gradjanin, kao gospodin Vitalić, šef "vage", tj. duhanskog ureda, (Tada se je, u to vrijeme, duhan morao predati državi koja ga je vrlo malo plaćala, a taj ured se je zvao "vaga" a onaj koji cijenu duhanu daje zvali su ga "procinitelj". Mo.) ili stari Hasan Gujić, onda bi Boško komandirao: "Pogled na desno, na pozdrav!" I kada bismo u pjesmi spomenuli "još hrvatska trobojnica", onda bi momci vrisnuli, da se čulo i na vrh Mahale.

Tako, ponavljajući marširanje, pjevanje, vrskanje i ono "malena je Dalmacija" počelo se meni vrtiti u glavi i htio sam znati sve o Dalmaciji. Tako nam jednom fra. A. govorio o Dalmaciji, o kolievci, gdje su se radjali, odgajali i gdje su vladali hrvatski kraljevi, gdje su ljudi kao i kod nas, "naši", i kako je iza Biokova sve naše, sve do mora, a onda i more u nedogled, gdje se sastaje s nebom. I sve naše hrvatsko…Imali smo kod kuće krasne velike slike Zrinjskih i Frankopana i uviek su ih nosili na zabave, koje bi se priredjivale u "Hrvatskoj čitaonici", koju je moj dedo, "gazda Franjo" (djed Maksa Luburića, mo) sagradio i poklonio. Htio sam znati, zašto su bill u tamnici Zrinjski i Frankopani? Tako tražeći razloge, pitajući svakoga i razmišljajući o svemu, još prije odlaska u Mostar u gimnaziju, stvorio sam bio odluku, da ću otići preko Biokove, na more, a onda ići u Zagreb, gdje je glavni grad svih Hrvata. Htio sam sve to vidjeti, posebno Dalmaciju i more, gdje su živjeli hrvatski kraljevi.

Nikako mi nije išlo u glavu, zašto Boško Lavrić sa Radišićanima ne pobije žandare i posebno žandarskog narednika, Cigu, kako smo ga zvali, jer je bio crn kao ciganin, i imao konja isto crna kao i on, koji je progonio hodao na dvije noge, a Cigo imao ogromne brkove, - ali kada je trebalo potpisati nešto, onda je stavljao svoj muhur, jer nije znao čitati ni pisati. I zašto i sva druga sela kao i Radišići ne store čete, pa sa revolverima, noževima i "prebijenicama" (karbine prepiljenih cievi i kundaka) ne navale na srpsku vojsku i iztjeraju iz Hrvatske vlahe, a da vladaju "naši". Tko je bio naš? Pa, zaboga, svi "naši", a to je bio gospodin Vitalić, koji je dao svirati "Još Hrvatska nij, propala…," dok bi braća Vitkovići, vlasi, koji su došli sa žandarima, dali svirati srpsku himnu. naši su Hamid, Dešo i braća im, svi iz moje mahale i kočijaši, koji su sa vagirima navalili na žandare pred Hotelom, kada su htjeli raztjerati Boškovu četu. Naši su gazde Gujići, stari Hasan, šuster Edhem, naši su Radišićani, svi osim žandara, braće Vitkovića i starog Rusa, koji je s ovima došao.

Moji su pogledi išli preko Biokova, preko Vrgorca i Makarske, na more, u Dalmaciju, i dok nizam tu ideju iz djetinstva sproveo, nisam imao mira. Kada mi je u petom razredu gimnazije professor Radak Joco rekao: "More Luburiću, ti ove škole završiti ne ćeš" i nakon što sam više puta bio kažnjen radi liepljenja cedulja sa nadpisom: Živila Hrvatska Država, odlučio sam poći na put. Težak mi je bio grčki, težak latinski, težak "srpsko-hrvatski", težka srpska poviest razbojnika i vladika, a zvala me je Dalmacija, more, zvao me Zagreb - i moja ustaška sudbina.

Nastavlja se.

17-08-2015 02:53#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (3) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Kada sam sa komadom kruha, kartom četvrtog razdreda i bez pare u džepu pošao prema Trebinju, odlanulo mi je. To je bila moja sudbina i tada sam se osjetio sretnim. Na otčevu grobu u Trebinju, gdje su ga vlasi ubili, položio sam, u sebi i za sebe, prisegu, da ću se boriti protiv vlaha, koji su ubili moga oca i doveli nas na prosijački štap, a zarobili svu našu Hrvatsku, i krenuo pješke prema Dubrovniku, na more, da vidim gdje se sastaje hrvatsko more sa nebom i odakle sam očekivao, da će doći spas, iako nisam još znao kako.

Gušio me je vlaški ambijent u Trebinju i osvježio me Dubrovnik, gdje sam našao svoju rodbinu. Začarale su me utvrde, zadivio me zid i kule. U mojim očima sve su te kule i zidine bile pune Radišćana (Selo kod Ljubuškog i rodno mjesto Vjekoslava Luburića, legendarnog i poznatog borca i vojnika NDH Maksa, kasnije general HOS-a, a u drugoj emigraciji poznatog generala DRINJANINA, koji je napisao "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", mo.) a pred svima Boško, pa ne daju u grad ući vlasima. San, nekada i stvarnost, kada su atari Patriciji brainily vlasima, da mogu prenoćiti u kneževskom gradu, nego su ga morali pred noć napustiti.

Znao sam priličito francuzki, nešto njemački i latinski, - sam se ubrzo namjestio u Hotel Imperijalu pomoću jednog zemljaka, (Zbog ove riječi "zemljak" Milan Bagarić (1936-2015) i ja smo se pobili sa Srbima na Montmartre u Parizu 1964. godine, zato što su nas neki Srbi/Jugoslaveni izazvali s riječima: "…a evo naših zemljaka koji govore srpski…Ja sam samo odgovorio da mi nismo "zemljaci", da su krompiri zemljaci, a mi da smo Hrvati, našto su nas počeli nacionalno vrijeđati itd. Nama nije treblo dugo čekati, nego odmah "ŠAKA I PERČIN", stara hrvatska izreka za tuču. Redarstvo je došlo i smirilo stvar na zadovoljstvo francuskog redarstva, mo. Otporaš.) šofera iz Ljubuškog, koji je često radio za Hotel, dovodio i odvodio goste. Pomogao sam njemu kao tumač sa strancima, i tako me upoznali portiri i skoro me namjestili u vjeri, da sam iz Crne Gore, kano sam išao sa Mustafom, šoferom, u pratnji Čeha i Nijemaca, gostiju Imperijala. Mustafa I'm je valjda u Hotelu rekao nešto o meni, a meni je svakako strogo naložio, da ne smijem reći, da sam Hrvat, ni iz Ljuguškog, jer "ode ti i ode ja…"Nisam se radio sebe mnogo bojao, ali me je bolilo radio mob dobročinitelja Mustafe i šutio sam, a mako se i zaradjivalo dobro, mislio sam skupiti nešto novaca, obući se i - na put, prema Boki Kotorskoj, a onda natrag po cieloj Dalmaciji.

Hotel Imperijal u hrvatskom Dubrovniku! Pa to je bila grozna star! Vlastnik je bio Srpska Banka i sve čekove i razmjene moralo se obavljati na Srpskoj Banci. Ipak sam ja nosio nekada i u Hrvatsku Banku, ako nije paper izročito glasio na Srpsku Banku. Tamo me je već poznavao jedan, domaći sin, koji bi me pogladio po glavi, a jednom me odveo director i obdarili me sa satom! Direktor hotel je bio Čeh Menšik. Portiri su bili Anton i Janez, ova Slovenci. Zamjenik direktora je bio Debono, pravo čudovište, tada, za mene. Katolik, Talijan i - Srbin, žestoki Srbin, koji je sve poslove vodio u kancelariji i koji ni jednig Hrvata nije namjestio. Sve su bili Crnogorci, Česi, Talijani i Slovenci. Samo sudopere su bile Hrvatice, samo one, jer su Crnogorke, koje su bili doveli polupale eve tanjure i morali su ih opet poslati natrag u Crnu Goru. Šofer je bio Vaso Crnogorac, osoblje u uredu isto, sve su bili, samo ne Hrvati. U srdcu hrvatskog Dubrovnika, u srdcu Hrvatske!

Bio sam dijete, ali mi je on a lekcija, lekcija Hotela Imperijala, ostala u pameti za uviek, i uviek mi služila kao orientacija za sve, kada se govorilo o Dalmaciji i onom što se u njoj dogadjalo. Nekoliko mjeseci je trajao moj rad - i šutnja! A onda su došla težka izkušenja, umorstvo Radića, Basaričeka i drugova. (Atentat na Radića je bio 28 kolovoza 1928. godine, a po ovome generalovu opisu, koji se može uvrstiti kao "MEMOARI MAKSA LUBURIĆA", Vjekoslavu Luburiću je tada bilo 15 godina, tri mjeseca i tri tjedna, jer je Maks rođen 6 ožujka 1913., mo) Čitavi Dubrovnik je bio u crno zavijen. Gorilo je u meni, pred očima su mi bili stalno samo Boško i Radišćani, i sve misli išle su jednom: neka sva hrvatska sela svrstaju svoje čete, na čelu sa svojim zastavama i zapovjednicima, pa potamaniti Cige, žandara i srpsku vojsku, i potjerati iz Hrvatske sve te Menšike, Debone, Vase, Janeze i drugove, a dati kruha "našima" u "našoj zemlji". Tada sam se rodeo kao Ustaša, borac i osvetnik, iako sam i prime nazrievao, kojim bi putem treblo ići. Oni ubijaju naše, mi ćemo njihove, i neka saki ide na svoje.

Nastavlja se.

17-08-2015 14:51#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (4) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Na Stradunu je ogromna povorka ljudi. Sve u četveroredovima, napried duga crna zastava, za njom mladi i čvrsti radnici iz "Hrvatskog Radničkog Društva" i onda gradjani, u nedogled, od Ploča do Pila, sve jedna povorka, i bez i jedne rieči. Svi prozori zatvoreni, nigdje jedne žene, sve muževi i ski sa pogledom, kojeg sam razumjevao, osjećao. Pred kneževskom palačaom u polukrugu žandari, sa puškom uperenom prema povorci, a pred njima žandarski častnik sa sabljom u ruci. Povorka stall i ne miče se, a žandari zakrvavljenih očiju i sa puškom i nataknutom bajunetom.

Ne shvaćam šta se dogadja. Zašto naši ne guru napried, ta žandara je malo. Zapitam jednog koji je stajao uz nene: Šta čekate, zar nemate revolvera i noževa, pucajte u žandare…Otraga sam osjetio udarac i pal u nerviest. Probudio sam se tek u nepoznatoj kući, okružen ljudima, koji su mi stavljali hladne obloge na čelo. Lupio me medan žandar kundekom, ali nije bill rane. Ljudi me izvukli u metežu i odnieli kući. Tako, to je prvo krštenje, iako nisu bile prove batine za Hrvatsku. Pitali me ljudi, šta sam i tko sam, i ja im rekao. Poznavali neki moju rodbinu. Ponosno sam išao prema Imperialu, gdje nadjoh Debona. Psuje me, gdje sam i neka izvjesiti zastave jer su manifestanti prolazili i Debono (De Bono) se pobojao. Tako, zar nene, da izvjesim zastavu. u redu! Zaboravio sam na moga dragog Mustafu, u tren oka se našao na tavanu i izvjesio Crnu i hrvatski zastavu. Morao sam okrenuti jugoslavensku i opet je nataći na koplje, dok sam srpsku razdrapao i bacio kroz prozor. I ponosno sišao dole i naravno, - izletio iz Hotela, i našao se bez posla. Debono je najviše kričao i psovao, a ja mu pred zaprepaštenim gostima na njemačkom i francuskom vikao da su ubili Radića i da ćemo mi njih…

Prije odlaska iz Dubrovnika još sam otišao do velikog reliefa na zidinama, kojega je Meštrović izradio u počast "Kralju Oslobodiocu". Pljunuo sam što sam mogao (jače, mo) prema njemu, i rekao: Zbogom Dubrovniče, zbogom Mirčeta, Pile i Ploče!" Otišao sam uvjeren, da će Menšik, Debono, Veso i Janez i ostali jednog dana morati napustiti naš Dubrovnik i našu Hrvatsku, (tvoj san, dragi naš hrvatski Maksu Luburiću, je ostvaren; Dubrovnik je naš, naš, Hrvatski, mo) u kojoj će biti kruha i slob ode za naše".

Išao sam po otocima i nizam se mogao costa načuditi, da has ima toliko Hrvata, i da par žandara mogu nad čitavim otokom vladati! - Zašto ih ne bacite u more! Stari jedan brodar, što je vozio ugljen u Dubrovnik, i vlastnik "vapora" dali su mi počene ribs, palente i crnog vina, i pitali me o Hercegovni, o nama, o našim muslimanima. Nikako im to nije išlo u pamet, da su "naši", ali im je bill drago, da jesu, jer nas je tako više. Pa onda bi govorili talijanski izmedju sebe i uviek se vraćali na isto, dali su i "turci" za Radića. Onda sam im pjevao "Malena je Dalmacija" i govorio o našem "Sadiku doctor trava". (U Ljubuškom je bio jedan vrlo čuveni i dobro poznat doctor Sadiković, hrvatski musliman, mo) Poznat je, naime, Sadik Sadiković, koji je narod liečio sa travma i nikon ništa nije naplaćivao. On bi sjedio u kafani, pio kafu, ljudi dolazili i on im davao trave i liečio ljude, a posebno je mnogo naroda dolazilo iz Dalmacije i s otoka. "Pa je li Sadik doktor naš?" - pitaju. "Pa jašta, bolan, pa jašta, naš čovjek, Hrvatina pravi, on i sinovi mu, uviek su to bili, i naš narod džaba liečili." Ta znao sam, jer smo sujedi, živjeli dugo godina u istoj mahali Žabljak, a stari nam bili pravi ahbabi (prijatelji, mo) i prijatelji. Mnogo su se veselili da je tako, (ali na svu žalost to tako ne izgleda dans, ali se je nadati da će se neotrijeznjeni otrijeznuti i postati ono što su od pamtivjeka i korijena bili, a to jest hrvatski muslimani, mo) samo su uviek govorili, da se bone Talijana, koji da su jako gladni i da će svu ribu poloviti i pojesti…

Našao sam se u Hercegnovom. Bila je sezona i sa znanjem jezika odmah sam se namjestio kao "pikolo". Vlastnik Hotela gazda Komljenović, muslim, da je bio senator ili narodni poslanik. Imao je trgovinu i pola Hercegnovog bilo je njegovo. Hotel "Boku" je sag radio sa params što ih je dobio iz Beograda. Zakupnik Slovenac. Kuhar Crnogorac, konobari Srbi i Crnogorci. Medju njima i mali Jordan. On je bio Macedonac, i smjesta se sprijateljismo. Jedini Hrvat ja. U grade saki dan više Crnogoraca, više Slovenaca, više Srba, a hrvatska sirotinja samo može životariti, biti ribar, posluga, nadničar, zidar i tako. Sve ostalo njihovo, a to znači: Crnogorci, Srbi, Slovenci, Česi i Talijani.

Nastavlja se.

17-08-2015 17:48#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POSEBNI PRILOG

(Neka i ovo pismo gospodina Damira Sjeverac bude dio opisa Maksa Luburića. Pismo je dirljivo, jer se radi o obitelji, djedovima, koji su svoje živote dali za Hrvatsku Državu, a ne za ovaj ili onaj politički poredak, za ovu ili bilo koju političku doktrinu, za fašizam, antifašizam ni komunizam. Gospodin Damir Sjeverac traži pomoć od nene ili bill koga too bu mu mogao bill što reći o djedovima, Ivanu i Stjepanu Sjeverac. Molim sve one koji ovu poruku pričitaju a znadu bill što, ili su čuli o ovoj dvojici Hrvata koji su svoje živote dali za Hrvatsku, da se jave izravno gospodinu Damiru Sjeverac kojeg e-mail adresa priložena. Također i moja e-mail adresa je priložena, pa se možete i meni javiti. Hvala najljepša i eve Vas poZDravljam s našim hrvatskim poZDravom: ZA DOM SPREMNI! Mile Boban, Otporaš. mo)

Nestali za vrijeme II svjetskog rata

Damir Sjeverac (damir.sjeverac@hotmail.com)

To: froate@hotmail.com

damir.sjeverac@hotmail.com

Hvaljen Isus i Marija!

Gosp. Boban lijepo vas pozdravljam iz Slavonije (Nova Gradiška), zovem se Damir Sjeverac, inače umirovljeni hrvatski vojnik.

Pročitao sam knjigu Pisma Vjekoslava Luburića 1952-1969 i ne znam koliko sam suza prolio, jer su i moja dva djeda Sjeverac Ivan i Stjepan bili dio povijesti stvaranja NDH i težnje da Hrvati imaju svoju državu.

Šaljem vam ovaj e-mail , ako ste mi u mogućnosti pomoći oko ova moja dva djeda koja su nestala 1945 god. Eto razmišljao sam , bili ste u raznim zemljama i kretali se među našim ljudima, da li ste možda čuli za njih dvojicu, Sjeverac Ivan (1920 g.) i Sjeverac Stjepan (1914 g.) , rođeni u Donjem Varošu - Stara Gradiška. Ivan je bio u ustašama od prvog dana, a Stjepan je bio čuvar po kaznionicma (Stara Gradiška i kasnije Hrvatska Mitrovica).

Moja obitelj nikad nije izgubila nadu da su ostali živi poslije Bleiburga i svaka informacija bi mi puno značila, čak i ako ste nekog poznavali a da je je iz sela oko Stare Gradiške.

Srdačan pozdrav Vama i vašoj obitelji!

ZA DOM SPREMNI!

18-08-2015 13:38#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (5) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Nije bilo sudden ostati ni tamo dugo. Dolazi veliki parobrod iz Splita i dubrovnik a sa "Hrvatskim Sokolom". Stajao sam na terasi i video brod i na njemu sokolaše, hrvatske zastave i glazbu, koja je stalno sviral: "Malena je Dalmacija…" Ponekada su prolazili ispred hotela, ili dublje na moru, holandeski brodovi, pa sam mislio i tada, da je holandeski i da je njihova zastava, ali kada sam čuo zvukove koračnice, srdce mi je počelo divlje lupati i kao lud sam potrčao prema luci. Kada sam stigao našao sam tamo desetak domaćih Srba, medju njima i sinove gazed Komljenovića i konobara Glišu, mako se tuku s onima, koji su htjeli prihvatiti bačeni konom sa broda da može pristati. Bacio sam se kao lid na Glišu, razbio mu nos i pali oba u more kraj broda. Sa broda su mi bacilli konop, i tako me spasili, jer je Glišo izplivao i njegovi ga izvukli, a žandari raztjerali Hrvate i brod nije mogao pristati.

Sa broda sam tužno gledao mako žandari tjeraju naše, a Srbi se skupljaju i bacaju kamenje na brod, psuju Hrvate i sokolaše, i priete nama na brodu. Tako sam otišao iz Hercegvonog sa hrvatskim sokolom u Split!

Ja sam uviek bio Orlaš i Križar, dale protivnik Sokola, iako smo nekada u Ljubuškom imali Hrvatski Sokol i on je bio center hrvatstva, dok ga silo nisu prekrstili u Jugoslavenski Sokol i oteli sprave i inventar. U Mostaru smo bili protiv Sokola, ali sada je za nene Sokol bio nešta veličanstvenoga, te oni su bili Hrvati! Bio je to izlet Hrvatskog Sokola po Dalmaciji i meni je to izgledalo kao jedna ogromna četa, kojoj samo fale puške i bombe. Govorio sam im o Ljubuškom, o Imperialu i Jordanu macedoncu, koji je uviek sa mnom bio protiv konobara Dušana i Gliše, ali su me trpili, jer sam znao njemački i francuski, a obi nisu znali ni jedne strand riječi i zakupnik Slovenac zato me branio pred gazdom Komljenovićem, pred Dušanom i Glišom.

Jordan je bio iz duše protiv Srba i to mi je prvi puta otvorilo oči o mogućnosti, da se i drug dignu protiv Srbije. Čuo sam bio i o komitama Crne Gore, i kuhar hotel je bio neke vrsti separatist, federalist, i nije volio Srbijance. Nije mi eve to bill jasno, ali sam ga volio više nego druge, jer je držao sa mnom i Jordanom. Jednog dana su žandari odveli Jordana i nikad nismo znali šta se dogodilo. Vjerojatno je bio vojni bjegunac. Tako su Sokoli u mojim očima bili odkrili hrvatski Split, taj veliki hrvatski grad, gdje nije bill vlaha, nego sve "naši". U mojim očima rasle su čete, i nakon četa Ljubuškog i Širokog Brijega, tu su čete sa Straduna, tu Hrvati Hercegnovog i tu Sokoli Splita. Ogromna četa Splita, kola je u mojoj mašti bila duga kao od Humca do Mostarskih Vrata! Sa ovim četama bi se dala Hrvatska osloboditi! "Zašto to ne činite?" - govorio sam kapetanu broda, koji mi je rekao, da sam mulac, ali da imam dobru glavu. Kasnije mi je dao punu torbu keksa, cvibaka i sot dinars, i rekao mi da je i on Hrvat, i da ne voli Vlahe, i da je Radićevac, i da hoće Hrvatsku, - ali da to moraju kazati iz Zagreba, gdje su vodje stranke i ciele Hrvatske.

U Splitu sam našao nešto drugo, što mi je poremetilo račune, našao sam komuniste. Tražeći posla stigao sam u okolicu Splita do gripe ljudi, koji su vadili neku zemlju i na željeznim kotačima-vangončićima ju nekuda slali. Tamo su govorili o bogatima i siromašnima, o Rusiji, o komunistima, koji će osloboditi sve proletere. Čuo sam već dosta o tome. Mostar je bio kula komunista, a u razredu smo imali komunistu Oslera, sina bogatih državnih, muslim, šumarskih inžinjera, koji su i u Ljubuškom bile neko vrieme. Ali, komunisti su bili Srbi, željeznički radnici, dok nikada nijedan Hrvat nije bio komunista, barem kod nas, ne. Ali su ovi ovdje bili, i nikako mi nije išlo u glavu, da naši ljudi mogul to biti. Jasno je, da treba osloboditi Hrvatsku i protjerati dušmane, koji spriečavaju da hrvatski čovjek bude sretan. Ali, luka i fabric su ipak odgajali mnogog komunistu, i to mi od Splita nije bill drago. Sada se, dale, gismo dielili samo na "naše" i "njihove", nego i medju našima ima "capitalist" i "proletera", kojima je nešto drugo na pameti, a ne domovina.

Obašao sam cielu dalmaciju, sve otoke, eve gradove, i mnogo sell. Svi su bili Hrvati, iako ih je bill mnogo, koji nisu bili zato, da se dižu čete. Bojali su se Talijana, da će im, onako gladni, kakvi su "pojesti svu ribu". Malo ih je volilo Srbe, a ponekada ih je bilo, koji su ih volili, ili su govorili, da su Dalmatinci, i po nekoji, da je proleter. Živilo se slabo, glad je ubijala ideale, i brodovi su donosili letke, u kojima se govorilo o raja, i o Rusiji, gdje se kruh ne plaća, nego svatko uzme u pekari koliko hoće.

Nastavlja se.

18-08-2015 22:50#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (6) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Razmišljao sam o mojima, o mom Ljubuškom, o sirotinji, kola se i po godinu dana nije ktuha najela, a neka ni okusila, gdje se jell "pure", tj. kukuruznog brašna, a i onda je bilo berićetno i sviet zadovoljan. Problem je bio ne umrieti od glad, a kada je bill dinars, pa se mogla kupiti "štruca" tj. bijeli kruh, to su onda nosili djeci kao kolač, ili bolesnima kao okriepu. nadnica je bila malena, treblo je slati svojima, živijeti i spremati za "crane dane". Žuljave ruke su krampale zemlju, a tuberkuloza je ubijala u cietu maldosti i one, koji su se po 16 sati gušili pod zemljom, vadeći rudaču. Kod kuće obitelj, i uviek mnogobrojna, jer u Hercegovini (i majka prijepisa ovih redaka je imala petnaestero (15) djece, mo. Otporaš.) nema biele kuge, nego crna, kola je ubijala zdrava, snažne i mlade od gladi.

Kada upekne "zvizdan", (tako smo mi u hrvatskoj Hercegovini govorili za veliku ljetnu vrućinu: "kad upekne zvizdan", mo. Otporaš.) bez kiše, zemlje malo, ili nimalo, kamen sve i živi se na kamenu i od kamena, onda ni pamet ne funcionira. Mrzi se onog, too ima kruha, a kamo li ne bi onog, tko ti ga krati, krade, otima. Pravo, rada i kruha! I kao u Rusiji, gdje uđeš u pekaru i zametneš se štrucom od pet kila ako hoćeš. I nema para, dinars i kupovanja, nego svatko dobije sve što treba i koliko treba! Tako su govorile cedulje, letci, knjižice i brošure, koje su nam dali oni radnici na čitanje. (Po ovome što ovdje iznosi Vjekoslav Luburić (jer tada on još nije bio poznat kao Maks niti je bio general,) moglo bi se razumijeti one Dalmatinske, Istarske i Bosansko/Hercegovačke Hrvate koji su jugoslavenskom, komunističkom i ruskom prijevarom otišli u partizane, misleći da se bore za radnička prava i socijalnu pravdu i ravnopravnost. Dakle, sve u sveme, to je bila jedna zavaravajuća proleterska doktirna, koja je sto puta gora od fašizma i nacizma, koja je prevarila i Istok i Zapad i mnoge svijetske prijestolnice, tj. metropole, pa se nije čuditi da je među tim prevarenima bill i Hrvata, mo. Otporaš.)

Bio sam još dijete, ali sam prošao patnju i glad. Znao sam što je želiti i ne imati kruha. Vidio sam i svoje i druge, bez kruha, znao sam cieniti i vagati. Ali, kada bi hrvatska vlast sjedila u "vagi", tj. u duhanskom uredu, i pošteno platila naš duhan, saki bi seljak mogao ići u Sriem i Slavoniju i kupiti žita, koliko mu duša hoće, pa u mlin, samljeti i vesela ti kuća! Tako su govorili svi naši. Da je hrvatska Vlada, on a bi platila pošteno (ovdje se misli na duhan, mo) i svi bi bili zadovoljni. A ovako samo su zadovoljni braća Vitkovići i atari Rus, koji imaju monopol na ćate (papir za pušenje u koji se duhan mota kao cigareta, mo.) i šibice, jer je vlast njihova, srpska, vlaška. Ne treba nama džabe somuna, ni štruca, ni u Rusiji "ne vise somuni o drači", nego treba pošteno platiti duhan i sve u redu. Radniku platiti svoje, pa pekar neka prodaje somune i štruce, stari Alija neka prodaje kahve, (tako piše u tekstu, mo.) činovnici poštuju svoj narod, kao što su činili gospodin Vitalić i ostali, koji su bili "naši", a ne kao Cigo, koji nije znao čitati, nego udri prstom ili pečatom, a konj mu se propinje na dvije noge od puste hrvatske muke što ždere. Tako su umovali naši ljudi i tako sam ja mislio. I tako to rekao i onimau Splitu. Otišao sam iz Splita s vjerom u Sokolaše i dobre Radićevce, ali nisam zaboravio ni onih, koji su sanjali o ruskin pekarama i zemaljskom raju bez novca i kapitala.

(Neka mi bude dozvoljeno ovdje nešto ubaciti što se nije znalo a treblo se je znati, a to su neke ideje Maksa Luburića. Mo.)

MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA!

Jedna skupina ozbiljnih Hrvata u još uvijek preostaloj političkoj hrvatskoj emigraciji se ozbiljno bavi napisati ozbiljnu knigu ili knjige o životu i radu Vjekoslava Maksa Luburića. U tu svrhu su nam potrebni svaki i najmani mogući podatci koji nam još uvijek fale, kako bi se mogla istinito napisati životna biografija o Maksu Luburići, generalu DRINJANINU. Ono što su neprijatelji o njemu pisali, nije nikakova ozbiljna i vjerodostojna biografija. Mnoge su se laži na račun Maksa Luburića napisale i izrekle, a najmanje se je o njemu istina rekla. Ja ću ovdje ukratko iznijeti samo onaj mali dio o kojem mnogi još ne znaju skoro nošta:

Vjekoslav "Maks" Luburić je rođen 6 ožujka 1913. godine na Humcu, selo Radišići pokraj Ljubuškoga. Otac Ljubomir, Ljubo Luburić, kojeg su srpski žandari ubili pred Božić 1918. (Ovo područje treba istražiti.) Djevojačko prezime njegove majke je bilo Marija Soldo. Udaje se za Ljubu Luburića, imaju četvero djece: Miru, Dragu, sestru koja se je utopila u rijeku Neretvu kada joj je bilo 15 godina i Vjekoslav. Udovica Marija Luburić se preudaje za Jozu Tambića iz Livna, s kojim ima troje djece: Nadu, Zoru i Tomislava. Ovo područje treba do temelja ispitati. Pučku školu je pohađao na Humcu a gimnaziju kod hrvatskih franjevaca na Širokom Brijegu. Malo se zna o njegovom školstvu u Mostari, i tu je to područje gdje nam podatci hvale. Njegova majka Marija (1886-1989) se preudaje. Vjekoslavu Luburiću je bilo zabranjeno pohađati bilo kakovu školu u srpskoj kraljevskoj državi SHS. Godine 1929 napušta svoj rođeni Humac, iđe u Dalmaciju, posjećuje ujca na otoku Korčula, radi svakojake poslove, stiže tridesetih godina u Zagreb gdje saznaje da postoji u Mađarskoj jedan Ustaški Logor u koji dolazi ni punih 18 godina starosti. Tu upoznaje mnoge Ustaše među kojima i legendarnog Juru Francetića, koji Vlekoslavu Luburiću daje konspirativno ime MAKS, a ovaj njemu LASO.

Odavle pa do dolaska Maksa Luburića u Španjolsu preskačem. Maks Luburić dolazi u Španjolsku 18 listopada 1948 godine. Najprije je bio u jedno vrlo strogom samostanu, sve dok nije dobio valjane i potrebne papire za stalni boravak u Španjolskoj. Tu, siguran u svoju budućnost, počima razvijati svoj hrvatsko državotvorni rad kroz redove Hrvatskog Narodnog Odpora. Okuplja rastrkane hrvatske vojnike. Upoznaje jednu otmjenu španjolsku damu po imenu Isabel Hernaiz, s kojom se ženi 19 studenoga 1953. godine. Sa njom ima četvero (4) djece: Domagoj 1954, Drina 1956, Vjekoslav 1957 i Miroslava 1958. Spor i razlaz POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. godine je posebna tema koju bih svakako želio podijeliti sa mojim prijateljima - pa i sa onima koji se ne smatraju mojim prijateljima -

BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA -

1968 -

"Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički režim" - -

1968 - -

"Hrvatske Oružane Snage moraju znati preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge Domovine, a ne gospodari Domovine, i još manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA". - 1966 - -

"Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene "seljake", odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike."

- 1967 - -

"Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime, ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I HRVATSKU BUDUĆNOST!"

-1967 –

“Ranković će naučiti hrvatske komuniste moliti očenaš, general drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja 1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”

-1968

- - "Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bi smo htjeli kročiti stazama prošlosti".

- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11 -

"Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTURATIMA..." - DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu -

Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -

" Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz "DANICE" 17.12.1969. •

U Kninu sam upoznao još nešto. Snieg zameo kod Gračanca, kako su rekli Ličani željezničari i naš se vlak ratio u Knin. Ne može se dok se ne probije, govorili su, a to će biti na proljeće. Probali su sa tri četiri locomotive, a onda eve stalo i dok ne otopli, nema prolaza u Gospić, ni Otočac, ni Zagreb, kamo je vodio moj put. Zakupnik kantine bio je konobar Vaso. Vlastmik je bio gazda Stevo. On je bio predratni četnik ili dobrovoljac i dobio je sve "štacije" (sve kantine i pristaništa na kolodvoru, mo) od Otočca pa do Splita u zakup. Možda i nije sve bill njegovo, nego većina, ali su govorili: Sve je to gazda Steve, koji je onda iznamljivao i masne pare zaradjivao. Vaso je bio oženjen sa Hrvaticom. Kći im pravoslavna i data za pravoslavnog, iako ju je majka odgojila kao katolkinju. Ruža se zvala. Sinovi su joj već postal pravoslavni i Srbi. Brat Vesine žene se oženio sa pravoslavnom, iz iste obitelji, ali je majka odgojila djecu kao Srbe, pravoslavne. To je za mene novi problem. Oboje izgubljeni za Hrvatsku, sva djeca su srpska i pravoslavna. Tako njih saki dan više, a has mange, kale gazda Toni, bogati hrvatski trgovac iz Knina, koji je predao sinovima trgovinu, a oni mu davali svaki dan 100 dinara da "tera kera", kako su onda rekli, da lumpuje, plaća tamburaše i hrvatuje po Kninu, tuče se, on i njegovi sa srpskim tamburašima gazda Steve. Da preživim, dok se "otvori pruga", kako su govorili, radio sam na stanici, išao sa drugim radnicima čistiti, lopatati snieg i navečer s njima skupa se grijao, pjevao i čitao im novine i knjige. Drugo se nije moglo šta raditi. Tada sam upoznao svu tragediju hrvatskog Knina. Željezničari Šikić i Orešković, "bremzer" i vlakovodja, bili su Hrvati. Ostali su bili Srbi, pa su se družili sa Srbima, a Hrvati sa Hrvatima. Svaki svome. Dok nisu došli tamburaši gazda Steve i iztjerali sve sa stanice, tako je bilo i žandarima posla.

Gazda Toni se isto naganjao i "terao kera", kao i gazda Stevo, spiral se naizmjenično srpske i hrvatske himne, koračnice, a lupale se i hrvatske i srpske glave. "Kada započne", svi su govorili, kada su se svadjali. Jedini koji nije bio ni na jednoj strani bio je šef ložione, Madžar porieklom, koji je pio sa svakim, gdje je bill vina i rakije, i medan "financ", koji nije znao šta je. Bog bi ga znao odakle je bio i šta je bio. Inače i financi bi se od vremena do vremena napili i podielili. Jedan je bio Hrvatina i sa bajunetom natjerao tamburaše gazed Steve sa stance, a onda bacio financku kapu i stavio ličku kapicu na glavu i tako sa tamburašima hodao po Kninu.

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 18-08-2015 at 23:00

19-08-2015 14:09#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (7) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Tako smo dočekali proljeće i tako ostavo Knin, gdje je soak svakome govorio: "Kad započme". Nije bill sumnje ni za mene ni za nikoga tamo, što se misli! Gazda Stevo je uviek imao uzase žandare, a gazda Toni uviek protiv. Čak se i Soka, sestra Vasina prietila našima. Ona je hodala po selima i kupovala zlatne i srebrene kune, naime krzna, koja su nekada u starim vremenima tvorili osnov hrvatske valute, kao i za vrieme NDH, kad je kuna postala hrvatski novac. Progonila je Hrvate koji bi se bavili hvatanjem kuna. Kada sam stigao u Gospić, izgledalo mi je kao da sam došao u Hrvatsku Državu. Tamo su ljudi nosili ličke kapice i hrvatski grb, zastavu i bili kršni, borbeni, bili ono, što su kasnije postali - Ustaše!

Zagreb! Naš bieli Zagreb! Tamo sam našao one, koje sam tražio, postao Ustaša i tamo ostao do danas. kada sam u Zagrebu našao Ustaše, jasno mi je bilo sve ono, što sam sanjao, što sam razglabao, ali nisam mogao ni znao u djelo sprovesti. Moj put je bio jasan, sve je bill jasno, sve odgonetano. Tada sam i na probleme Dalmacije gledao drugim okom, povezivao dogadjaje i dao im cjelinu. Tamo su mi razjasnili cjelokupnost problema, ulogu Menšika, ne samo u Imperijalu i Dubrovniku nego i u cieloj Hrvatskoj. Tamo mi je bilo jasno, šta su sve učinili razni De Boni, razni Janezi, Vase i drugovi. Oni su konspirirali na živom tielu majke Hrvatske, oni nas ekonomski zarobljavali, kao što su i gole Čehinje širile sifilis među mladim ribarima i mornarima. Oni davali letke o idealnim ruskin pekarama, gdje se diele somuni bez novca, oni govorili o hrvatskim kapitalistima i popovima, a služili su srpske kapitaliste i srpske popove dovodili u hrvatsku Dalmaciju. Jasno mi je bilo, da će se sutra, čim bude prilika, tamburaši gazda Steve i gazda Toni tući ne tamburama, nego olovom i dinamitom. Jasno mi je bilo i to, zašto su Hotel Imperijal i srpska vojska stvarali "Srpsku glazbu" u Dubrovniku i zašto Sokolašima nisu dali izkrcati se u Hercegnovom. Jasno mi je bilo zašto čete na Stradunu ne uzmiču pred žandarima, ali ih ne napadaju, i prime svega jasno mi je bilo, zašto se ne digne ponosni hrvatski narod i ne obračuna sa dušmanima.

Otišao sam i na Prilaz i bio primljen skupa sa nekim drugim omladincima kod Mačeka, (general Drinjanin je u svojim 15/16 nastavaka "Povodom smrti Vladka Mačeka" koje je objavio u novini OBRANA 1964/1965. godine o tome pisao, kako mu stražari nisu dozvolili ući kod Mačeka, a on da se je na silu i silom probio da vidi Radićeva nasljednika mačeka, mo.) gdje su nam rekli, neka budemo dobri! Predveo nas je jedan dalmatinac, valjda Ivšić, koji je nosio debeli štap i bio u demonstracijama, ali nije htio čuti, da bi nam dali revolvere, što smo tražili. Jasno mi je bilo zašto se ne pokrene četa Boška Lavrića i sve takove čete i spoke se, u jednu ogromnu Hrvatsku Četu, koja će stvoriti Državu Hrvatsku. Ne, nije ova put, nego treba ići ustaškim putem, putem borbe, časti, obraza, žrtve i krvi. Postao sam čovjek, postao Ustaša.

U emigraciji su Dalmatinci bili stup ustaštva. Njih je bilo najviše, obi su bili i najglasniji i najdinamičniji. logori su vdvili Dalmatincima, a kučeberi (u ovom smislu to su trgovci koji svoju robu prodaju hodajući kroz selo i od kuće do kuće, mo.) su postali ustaški agent i organizatori. Radnici, rudari, student, seljaci, mornari, zanatlije, - sve su to ustaše! Tako, to su Dalmatinci, to su Hrvati, to su oni koje Hrvatska treba! Menšiki, janezi, Vase, Save i Soke, to nisu Dalmatinci, to su detepanci, stranci, to su sluge tudjina, sada, jučer i odvajkada, oni će i sutra biti protiv nas. Oni su permenantna i živa konspiracija protiv Hrvatske. Oni su cdv, koji has rastače, otrov, koji nas ubija, gazed, koji našu krv sišu, komunisti, koji nas razdvajaju, vječne sluge svih neprijatelja Domovine, sluge svih tlačitelja od pamtivieka. Ustaša je revolucija u svojim Načelima postavila svaku star na svoje mjesto. Ali, konspiracija dušmana je tekla i posebno došla do izražaja onda, kada je naša borba za postignuće svoje Države dosegla vrhunac, kada je osnovana Nezavisna Država Hrvatska.

U borbi za ostvarenje svoje države Dalmacija se tukla kao i svaka drug hrvatska provincija. Dalmatinci su se tukli kao i moji Radišćani, kao i Boško Lavrić i drugovi, kao i Bošnje, kao Sremci, Slavonci i Zagorci. Sva je Hrvatska bila jednodušna, sea je plamtila istim žarom, sva je bila jedna! Došla je sloboda, ali uz slobodu i sjena robstva, došli su Talijani! Oni su došli, a sve je govorilo, kao da se vraćaju, da se vraćaju na svoje, talijansko, rimsko, venecijansko! Snimaju se smješne snimke mako "oslobadjaju" Dalmaciju i hrvatski je čovjek u Dalmaciji najprije osjetio u srdcu, a skoro i na koži, kakvo je to "oslobodjenje".

mladoj Državi Hrvatskoj guša je bila stisnuta, moralo se je praviti compromis. Onoga dana, kada se naša delegacija, na čelu s Poglavnikom, vraćala iz Rima, Koškov i ja smo osiguravali zadnji dio puta prema Zagrebu. Nismo govorili o problem, šutili smo, a Moškove su oči bile pune suza. On je iz Kotora, i znao je, da je Boka Kotorska težka žrtva u rukama talijanske soldateske. Tamo ima majku i ima izravne veze i viesti. Bez rieči mi je dao pismo, koje je dan prime dobio. Zlo, zlo i gore! Šta nam donosi Poglavnik iz Rima? Obavlja li smo poslove osiguranja savjestno, ali bez radosti. Predosjećali smo, da je nešto žrtvovano, da je tu prva poviestna hipoteka naše ustaške revolucije. Na licima onih, koje smo čekali nismo čitali ništa dobra. Nigdje radosti, ni oduševljenja, svi su bili teško žalostni.

Nastavlja se.

20-08-2015 00:12#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

http://ljubuski.net/16190-hrvatskofr...31-srpnja-1965

Lijep PoZDrav iz Ljubuškog, gosp. Boban.

--

neovisni portal ljubuski.info

20-08-2015 22:12#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (8) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Sam Poglavnik je nastojao dati njegov poslovični smiešak, ali Mu je jedva uspjevalo. Moškov je već bio pregorio Boku Kotorsku, nego se bojao gorega. I to gore je došlo: Rimski ugovori. Svi smo bili sviestni, da ih je treblo stvarati, svi se osjećamo krivcima, ako je krivice na njima, svi dielimo odgovornost, ako ju trebamo imati, svi smo sudionici hipoteke, koja je kasnije dobila konkretne oblike u borbi od četiri godine. Tada, i za sva vremena, dok bude Hrvata, neće se zaboraviti sve ono, šro su značili i znače Rimski ugovori. Mi smo ih stvarali, mi prihvaćali, mi podnašali tegobe i posljedice tih ugovora, mi svi smo ih osudjivali i branili. Oni su bili ključno pitanje postanka Hrvatske Države. Oni su nam momento i oni će nas i u grob partiti, oni će biti primjer za buduće generacije, koje ne smiju nikada ponoviti Rimskih ugovora, ni na Jadranu, ni na Drini ni na Muri. (Ovaj paragraf general Drinjanina, Maksa Luburića o Rimskim ugovorima ili Rimskom ugovoru bi treblo sustavno ponavljati kao jednu od tisuće mudrih izreka Maksa Luburića. Nemojmo se ustručavati ovo ponavljati, jer su upravo Rimski ugovori natjerali Dalmatinske i Istarske Hrvate u partizane, gdje su i nesvijestno postili antifašisti u borbi protiv tada postojeće Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)

Prvi moji suradnici u Zagrebu bili su Dalmatinci, grupa ustaških revolucionaraca iz Šibenika: Matković, Marojević i drugola, eve akademici u stadiju završetka studija. Oni su razoružavali srpsku vojsku, oni stvarali vlast i oni pred obćinom iz težkih strojnica pucali po komunistima, koji su već dada pokušali u nešem hrvatskom i kraljevskom Šibeniku preuzet vlast. Dušmanska je konspiracija zasliepila šaku hrvatskih proletera, a ovima se priključio ološ ljudskog društva, kojeg ima jednako i u crvenoj Moskvi, kao i u kapitalističkom Washingtonu, kao i u papinskom Rimu. Naši su se sukobili sa Talijanima i došli u Zagreb i ponudili se ustaškoj revoluciji na službu. To su bili Ustaše, revolucionarci, boric. Rimske su ugovore shvatili onako, kako je trebalo, kao žrtvu i nosili svoje breme sa strpljenjem i sviešću. Čekalo se izhod rata, čekalo na šta bilo, da se to breme otrese, da se riešimo naše hipoteke, ali dotle je treble braniti Hrvatsku. (a neki su ju napadali i borili se protiv nje, mo.) Samo ona je jamstvo, da ćemo se riešiti bremena i hipoteke, Rimskih ugovora. Zato su sliedili Pokret i Poglavnika, zato služili Hrvatsku, i zato pali u toj borbi, kao i mnogo tisuća fanatičkih boraca za Hrvatsku, a protiv Jugoslavije i protiv komunizma.

Dok je dušmanin Srbin uz pomoć okupatora i naših jadnih "saveznika" klao i palio zemlju hrvatskih kraljeva, mnogobrojni sinovi Dalmacije vjerno su služili hrvatsku domovinu i hrvatsku revoluciju. Sve su jedinice bile pune sinova naše Dalmacije! Bježali su ispred četničke kame (bajunete, mo) i talijanskih top ova, dolazili su goli i bosi, ostavljali ognjišta, pragove i grobove, ali su sliedili borbu, brainily su Hrvatsku, lili krv po Psunju i Papuku, Kozari i Prosori, Grmeču i Velebiti, bill ih je u ustaškim i domobranskim jedinicama, tukli su se na Crnom i Azovskom moru, plovili monitorima po Savi i Dunavu, letili u hrvatskim zrapoklovima nad volgom i tukli se u Legiji u Staljingradu. Nisu izdali Hrvatske! Nisu prokljinjali svoju i našu sudbinu! Nisu nam spočitavali, da smo izdali Jadran, Dalmaciju i Hrvatsku! Davali su svoj obol u krvi za Majku Domovinu u nadi, da će se sve dobro svršiti, i da će Hrvatska osloboditi svoju obalu i u more baciti vječne neprijatelje, koji stoljećima sanjaju svoj imperijalistički gladni san o vladanju nad ovim obalama našeg Jadrana.

Narod je trpio, odvlačili su ga u Italiju, klali ga četnici i partizan, seal im rušili talijanski topovi i žene im i djecu klali četnici u talijanskim uniformama (odorama, mo) i na talijanskom kazanu, ali nisu izdavali hrvatske državne misli, ni hrvatske Države. Vjerovali su u oslobodjenje i to je oslobodjenje došlo, iako je nad svima nama, nad čitavom Hrvatskom i Europom lebdila bolješevička opasnost. Jasno je bilo, da smo izgubili rat, izgubili mi i naši saveznici, kao i to, da Zapad za nas i naše problems slab ili nimalo interesa pokazuje.

Pa ipak kucalo je hrvatsko srdce Dalmacije. Proleterske brigade su bile sastavljene od ološa i silo mobiliziranih, od osvetnika, od onih, koje su četnici i Talijani tjerali u šume, od desperatnih, koji nisu vidili izlaza, od kukavica, kojih imade jednako na sjeveru, kao i na istoku i zapadu, - i vodjene su bile od Crnogoraca, Srba i drugih stranaca, a tek sasma mala supina Dalmatinskih komunista, porieklom Hrvata, trebla je valjda poslužiti kao kamuflaža, da site vidi, da su Dalmatinci tobože protiv svoje Države!

Talijanski zulum tjerao je iz porušenih sela ljude u šumu i tamo su ih čekali razni Vase i beogradski student, žandarski narednici i drugarice, skoro nikada pripadnice proleterskih obitelji, nego razmažene gospodske kćerke, željne slobodne ljubavi. Tamo su im govorili, da im je cilj osloboditi Hrvatsku od Talijana. Pa upak su kasnije sa talijanskom komunističkom divizijom "Garibaldi" i nadalje rušili hrvatska sela i ubijali hrvatske ljude. U kome se probudila naša krv, (hrvatska krvi, mo) pa digao glass, brzo je dobio kuglu crnogorskih i srbijanskih komesara. Bili su bačeni na front sa parolom tjeranja okupatora, a zapravo su sami dovlačili nove okupatore. (Srbe, mo)

Hrvatski čovjek je vidio o čemu se radio, ali je ipak padao žrtvom te konspiracije. Čitavi komunizam nije drug nego stalna i savršena konspiracija, a u Dalmaciji su imali savršeni teren, kao nigdje na svietu. I tamo, gdje je konspiracija četnika i komunista, Talijana i hrvatskih riedkih izdajnika, uspjevala prodrieti medju Hrvate, bilo je to mjestimično i bilo je časovito.

Nastavlja se.

21-08-2015 05:08#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (9) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

To se vidilo najbolje nakon što je Tito zauzeo Dalmaciju. Tisuće su gradjana bili ubijeni u Dubrovniku, u Splitu, Šibeniku! Poticima se lila hrvatska krv Dalmacijom. Streljani su mnogi, koji su bili na njihovoj strani, jer se "nisu zato borili" a dans znamo da je hrvatska državna misao i mržnja na Srbe u Dalmaciji kao nikada. (Treba se uzeti u obzri da je ovo pisano 1955. godine, dakle samo deset godine od uspostave srpskokomunističke Jugoslavije, mo.) Pati se, tripi se i, bježi se preko Jadrana trabakulima, (teretni obalni jedrenjak sa dva jarbola, mo.) ali se i nada, jer vjeruju, da se sprema oslobodjenje Dalmacije i ciele Hrvatske. Sada, konačno, i narod konspirira, i to ne za račun tudjina, nego protiv svih tudjina, a za svoj obstanak. Jedni čuvaju ono malo vlasti, što imaju, drug tek životare, ne pružaju odpora, ali su spremni, treći se bore, agitiraju, obavješćuju narod, konspiriraju protiv srpske, talijanske, austrijske, komunističke i svačije konspiracije. Konspiraciju za svoj obstanak danas, i za svoju budućnost, za sreću sutrašnjice. (Čitajući ovaj generala Drinjanina opis: "KONSPIRACIJA NA JADRANU", dobiva se dojam da je sve ovo predigra za jedanaest (11) godina kasnije, tj. 1964. godine izdati proglas hrvatskome narodu: "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", Istarska Drina br. 3/4 1964. godine, str. 18/21, mo. Otporaš.)

Pogreša bi bila ne spomenuti one, koji su i u onim težkim vremenima znali biti Ustaše, a pogrieška bi bila od nas, ako bi osudili sve one, koji nisu bili Ustaše. (Bravo generale! Uz mnoge istine koje si do sada rekao, ova je jedna koja zrači i dominira nad svim drugim tvojim pronicljivostima i istinama. Neka i ova izreka bude zapisana u anale izreka Maksa Luburića. Mo. Otporaš.)

Kako zaboraviti onu bojnu ljudi, koja je iz Knina došla u Pakrac i prijavila se na službu pod vodstvom Eleza i drugola, kasnijih ustaških častnika. Bilo je to negdje početkom 1942. god., kada su pod talijanskim pritiskom morali ostaviti svoje i ići na sjever, preko brda i dola, dok nisu stigli tamo, gdje ih je Hrvatska trebala, jer su se tada digli vlasi u Psunju. Tražili su odmah, da ih se šalje u borbu. Borili su se, ginuli i sanjali o povratku u starodrevni, kraljevski Knin, (Ovo je general Drinjanin rekao i napisao točno prije 40 godina (1955-1995) Oluje i oslobođenja Hrvatske i vješanja hrvatske zastave na tvrđavi kraljevskog Knina 5 kolovoza 1995. godine, mo.) gdje su četnici popa Djujića klali i žarili po našim ognjištima. Volio sam ih, jer sam znao, što se dogadja na njihovim domovima. Čekao sam da će se to i dogoditi, jer sam dobro poznavao gazdu Stevu i njegove zasluge, znao sam, šta su mislili i šta su namjeravali. I dok su Elez i drugola ginuli kao Ustaše, četnici su uz pomoć Talijana harali njihovim domovima, tobože u akciji protiv partizana, dok su četnici sami bili preko naći partizani. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba zamisliti da ovo piše očevidac tadašnjih dogodovština, čovjek, bolje rečeno hrvatski vojnik koji se je na tom terenu borio za Hrvatsku Državi i imao u uvid pregleda u situaciju. Taj čovje je bio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Mo. Otporaš.)

Konspirirao je svatko protiv svakoga, i krv se lila potocima, a uništavala se dobra našeg čovjeka. Imao sam desetoricu vojnika, čije su obitelji bile odvučene u Italiju u log ore, a seal im sravnjena iz teških talijanskih top ova. Pa ipak nijedan nije izdao Hrvatsku, nego su padali, sada jedan, sada drugi, kao i u svakom ratu. Bili su lavovi, neograničeno hrabri i sviestni ljudi. Tek iza akcije, kada bi se odmarali kod vatre, ako se moglo, onda se razgovaralo i nadalo! Nadalo se u ustašku budućnost, kada će nestati i Talijana, i četnika i partizana, jer su svi bili dušmani, svi jednako zulumili, svi jednako rušili Državu Hrvatsku.

Nastavlja se.

22-08-2015 17:09#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (10) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Možda je koji od njih imao i brata u partizanima, odmetnutog iz očaja pred nasiljem Talijana, pred kamom četnika, neizvjesnoću naše sudbine, i koji je isto tako sanjao o hrvatskoj Državi i bratu Ustaši , koji se za nju borio. Možda je koji od nesretnih Hrvata Ninina i podlegao konspiraciji, i u najboljoj volji mislio, da se bori za dobro svoje domovine., Ne, odlučno moramo kazati, ne, nisu svi bili izdajnici, koji su se naši među partizanima. Mnogi je od njih životom platio svoju zabunu i kasnije svoju vjeru, kada je vidio, da je nasjeo konspiraciji i da se zaista bori protiv svoje domovine. Vjerujem, da je bilo medju njima i onih, koji su nasjeli konspiraciji onih iz Splita, koji su im govorili o pekarama u Rusiji, i koji su zaista mrzili sve na svietu, posebno kapitaliste, hrvatske kapitaliste, jer nedaju hrvatskim proleterima rada i kruha. Nema sumnje, da je bilo i previše hrvatskih kapitalista, koji su kratili komad kruha svojim radnicima i tako ih tjerali u komuniste. Ta nismo svetci, nego ljudi i griešnici, pa znamo da je bilo svega, kao i svugdje na svietu, pa je zato i ustaška revolucija imala za cilj učiniti sretnim hrvatskog čovjeka u hrvatskoj domovini. I nije bilo lako biti sretan, ni biti Ustaša, jer nije bilo slobode, i nije bilo kruha, a na nama je bio teret prokletog savezničtva sa Talijanima. (To je taj teret "prokleto savezničtvo s Talijanima" kojeg je neprijatelj sustain širio među Hrvatima, a ima ih i danas koji to šire i u to vjeruju, mo) O svemu tome se je razgovaralo i ja sam osobno volio o tome s njima razgovarati. Nisam nastojao držati govore i skrivati istinu, nego se brat ski razgovarati o svemu. I zato nijedan, od onih 500 Dalmatinaca, nije izdao Hrvatske. A imao sam i 2000 iz drugih krajeva, i obi su dali ogromni broj častnika i kraj rata su dočekali barem kao rojnici, a niti jedan nije izdao unatoč crnih vijesti od kuće.

baš ovih 500 ljudi, prvih, uz neke druge sa otoka, Splićane i Dubrovčane, Imoćane i Sinjane, konspirirali su i sa hrvatske strand, protiv Talijana, protiv četnika i protiv partizana. Dalmatinac je bio i šef te službe ustaški pukovnik Dr. Šime Cvitanović. Posebni Stožer Obrane sabirao je u prvom redu sve podatke s obalong područja. To je bio preduvjet za svaki rad. naši obavještajci obilazili su sell i gradove. Organiziralo se kupovanje oružja od Talijana i naoružavalo se naše ljude. gdje se moglo i kako se moglo, da se mogul braniti od četničke came, koja je uviek prietila. Organizirali smo milicije, ustaške i pripremne bone, grupice ljudi nekada, ako se više nije moglo, koji su i sami morali u šumi živjeti radi Talijana. Nije lako bilo biti Hrvat u on a vremena, pa su ipak mnogi to bili i služili na čast domovini.

Organizirali smo iz jedinica Ustaške Obrane jednu dobrovoljačku pukovniju (I. Domobranska Dobrovoljačka pukovnija) ne bi li spriečili nasilja baš naših jadnih saveznika i njihovih četničkih horde. Jedna bojna te pukovnije, pod zapovjedničtvom ustaškog heroja bojnika matijevića, bila je i u Sinju, naravno obučena u domobranske odore, her je to bio jedini način, da se mogul održati na području, gdje su Talijani imali neku moć. I sam sam se oblačio kao domobranski časnik i s pravom, her sam saki čin bio promaknut u Domobranstvu, i tako sa pukovnikom Šimićem (Franjo, mo), županom Babićem, stožernikom Mesićem (Tomislav, Tomica, mo) i drugima obilazio "talijansku zone".

Da bi smo odvezli ljude iz Hercegovine u Travnik morali smo proći kroz četničku, partizansku i talijansku zone i tek onda u Travniku, u njemačkoj zone, naići na poteškoće. Ali radilo se i konspiriralo se za Hrvatsku, jer je to jedino ostalo. Morali smo u žito sakriti protuoklopne topove i tako ih dovesti u Hercegovinu, a odatle prema Dalmaciji. Sa pukovnikom Šimićem smo prolazili kroz zonu, gdje su dalmatinski partizan držali stražu i preko žena obavješćivali naše Domobrane-Ustaše, kada I'm dolaze "Crnogorci". Kada su bili sami, dolazili bi u naša sela i plakali and sudbinom, donosili minicije našima, a onda su ih Crnogorci opet natjerali u Vrgorcu na ustaške bunker. Mi nismo mogli zaštititi njihovih sela, ali to su nekada učinili partizani u opsnosti pred četnicima i Talijanima.

Nema univerze, (u ovom slučaju i smislu riječ "univerze" bi mogla značiti "sveučilište", mo.) u kojoj se sve to može razumieti, ni raztumačiti, pa ni pametnu čovjeku, a saki je naš čarkar shvaćao o čemu se radi. Zato ne smije osudjivati Dalmaciju onaj, too nije gazio krš onih dana i nije barut mirisao. Zato ne smije generalizirati nitko, jer je svaki čovjek bio problem za sebe, jer je svako selo bilo država za sebe, jer je svaki zapovjednik voda znao više negoli zapovjednik divizije, koji se držao samo zapovjedi odozgor.

Nastavlja se.

23-08-2015 13:45#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (11) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Samo jedan primjer, od mnogih, za ilustraciju onoga što velim. Imao sam jednu bojnu u Sinju. Bila je odjevene u domobranske odore, bila je na plaći kod redarstvene straže, a bili su Ustaše, zapravo podrddjeni Ustaškoj Vojnici. Talijani nisu dali u zonu ući, ako se radilo o ustaškim jedinicama, a Niemci nisu dali izići iz svoje zone, jer su imali strateško i operation zapovjedničtvo. Da bismo snabdjevali jedinicu, treblo je konspirirati i protiv svojih vlasti, gdje je bilo i previše administracije i previše špekulacije, a malo srdca. Ostala bojna bez streljiva. Trebalo ju je dovesti iz Mostara u zrakoplovu, ili sprovesti veliku akciju čišćenja od Imotskog do Sinja po cesti. To se ne može jer nedaju Talijani. A četnici ugrožavaju Sinj i Talijani hoće da se povuku. To je njihova taktika. Onda, kada četnici učine svoje, piste partizane. Oni dokolju. Onda Talijani reset dana tuku težkim topovima i "oslobode" grad i selo. Ne, valja donieti streljiva, pa što Bog da. Natovarimo kamion streljiva u Mostaru i uputimo se prema mostarskom uzletištu, kojeg su držali u rukama Talijani i Hrvati skupa. Ali mi nemamo aviona, a ako ima aviona, nema naloga za put, onda proglase, da je nemoguće radi atomsferskih prilika, i ako se ni to ne može reći, onda se dogodi nešto drugo, treće, četvrto - i uviek neka tajna ruka smete dobro djelo.

Našli smo avion, koji je trebao letiti u Zagreb, naš hrvatski avion. Pilot Nazif, moj školski kolega, sada zrakoplovni satnik. Ja odjeven u odoru domobrana sa činovima nadporučnika. Nazif me prepoznaje i pristupa. Dajem mu znak da šuti. Zastavnik Blago Grubišić (po svoj prilici to bi mogao biti Jozo ili Jerko Grubišić, jedan od braće Fra. Silvija Grubišić, a ne Blago. Blago (1914-2008) nije bio u vojsci, mo.) odjeven u talijansku odoru ulazi sa kamionom prema avionu, a uz njega mostarski policajci, naravno ustaše iz Obrane. Vadim revolver i naredjujem pilotu da pali motor, jer da demo nositi streljivo u Sinj. Izlazi iz aviona jedan pukovnik i predstavlja se pukovnik Pirc. To je onaj što je bio u Buenos Airesu Titov poslanik. Bio je komunist ili je bio karijerist, ne znam, ali je bio hrvatski zrakoplovac i pobjegao u partizane. S njime ulazi jedan satnik i zone me na stranu. "Slušaj bolan, ja sam svećenik Marijanović, poznam Te, ustaša sam, ali ovaj avion ne može letiti u Sinj sa municijom, jer mora u Zagreb službeno" - kaže mi satnik svećenik. Naredjujem im da skinu bluze i tovare municiju dok Talijani nisu opazili. Nazif kaže moram poslušati, i ide pripremati motor. Pukovnik i vlč. Marijanović tovare sanduke sa municijom i kištre sa bombama. Veli velečasni: "Ne tovari više, Maksu brate, jer ćemo sjesti ne znam na koje brdo iza Imotskog". "Ne brini, velečastni, i ti ćeš s nama, pa što Bog da". Nazif kaže da ne će uzletiti, a ja odšarafljujem bombu i stanem kucati po kištri punoj bomba. Elem, na kraju, avian uzletio i vlč. Marijanović moli očenaše za pokoj duša. Nazif se smije i kaže, ići će sve ovo, a drugi puta neka povedemo kakvog hodžu, da i njemu olakša put, ako ne uzmognemo hvatati costa visine iza Imotskoga. Da, prije polazka smo iztovarili iz repa aviona sav duhan i sa duhanom ostavili pukovnika Prica i naše momke. To je dale bio službeni put i zato se nije moglo putovati bez posebne dozvole! Letimo i hvatamo visinu, a vlč. Marijanović moli Očenaše. Tako smo stigli i nad Sinj. Šta sada? Talijani drže grad blokiran, a i stražu na uzletištu. Liećemo iznad grada. Sviet izlazi i nastaje trka po gradu. Smišljamo, gdje bi se spustili i kako im dati znati o čemu se radi. Nizko previše ne možemo jer hoćemo li se moći dignuti? Hrvatski grb na krilima daje znak, da je avion hrvatski, a oni čekaju municiju.

Nastavlja se.

23-08-2015 18:59#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (12) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Podjemo put uzletišta i vratimo se, kružimo nad gradom, dok nismo vidili micati se kamion i na njemu hrvatska zastava. Tada letimo prema uzletištu i kružimo dok nismo vidili kamion kako obilazi talijansku stražu i preko polja ravno ide na okrajke uzletišta. Spuštamo se i čim smo se spustili hvatamo Nazif, vlč. Marijanović i ja naše strojnice i dovlačimo svaki kištru bomb i tako pravimo luk oko aviona. Dolaze Talijani na jednom motoru, i Marijanović im nešto tumači, ali stiže i "vezir" Matijević sa desetak Ustaša i pretovaraju streljivo. Vide Talijani da je streljivo tu, strojnice "askerice" u rukama i bombe odšarafljene. Ne, ne, to nije akcija za njih! Oni vole "čista posla", iz daljine topovima sela rušiti, a onda poslati četnike. Bojna je spašena, Sinj je spašen, a sada Nazife hvataj maglu put Mostara grade, a nama što nam Bog da. I tako je bilo. Sreća, da je onaj "šverc" bio i pukovnik šutio, i sve krio, i sve pokrivao, inače slab za nas. Posebno za mene, jer su na svim telegrafskim stupovima bile izvješene talijanske tjeralice, gdje je pisalo da se nitko ne smile odazvati pozivu u dobrovoljene jedinice koje osniva bojnik Luburić.

To je jedan primjer, a takvih je bilo, ako ne svaki dan, a ono i prečesto. Sve je zavisilo o čovjeku, nekada o Talijanu, nekada o partizanu na silu, koji je spasavao selo od četnika, nekada o Ustaši, nekada o oružniku, ali tko je htio postupiti po nekoj formi i nekom zakonu, taj je gubio vrieme, jer smo živili u ratu i trostrukoj revoluciji. Talijani su vldili svoj rat proti svima, partizani su vodili svoj a mi svoj. A Srbi su bili uviek na onoj strani, koja je bila protiv Hrvata i hrvatske Države. (Svaka Hrvatica i svaki Hrvat kada pročitaju ovaj opis Maksa Luburića, generala Drinjanina "KONSPIRACIJA NA JADRANU", trebaju se dobro zamisliti i sami sebe staviti u tu ratnu situaciju o kojoj general piše; kako bi se oni postavili, dali bi se borili za Hrvatsku Državu ili ne, dali bi prešli na stranu četnika, partizana ili talijanski fašista i skupa sa njima se borili protiv Hrvata i Hrvatske Države, kako je general rekao za Srbe "…A Srbi su bili uviek na onoj strani, koja je bila protiv Hrvata i hrvatske Države…". Sve je to bila, na jedan ili drug način, konspiracija protiv hrvatske Države a kroz hrvatsku državu i protiv hrvatskog naroda, direktno. Mo. Otporaš.)

A sada Nazife, rekoh mu, kada smo uzletili u Sinju, hajmo and Split! Bila je to neodoljiva želja, pa makar glave koštalo; "Glavo moja nisam kopa zate", pjevalo se svaki dan i nitko se smrti bojao nije. Nad Split! Ha, dragi Makso, vikao je Marijanović! Oprostio sam mu škiju, (ovdje se radi o onome duhanu kojeg su bili sakrili u rep avionu i htjeli prošvercovati za Zagreb kao "pod hitno službenom linijom", mo. Otporaš.) duh an i Pirca, a Nazif je samo namigivao.

Kružili smo dugo nad Splitom, sviet je izlazio iz kuća na trgove i ulice, a mi smo strepili da nas nebi obasuli vatrom od protuavionskih bitnica Talijani sa svojih postava. Ljudi su mahali bijelim rubcima, a mi smo se skoro doticali krovova kuća. Svaki bi od nas bio dao život onog časa za užitak, kojeg smo osjećali, da smo mogli u hrvatskom aparatu (zrakoplovu, mo) odati počast paćeničkom Splitu, koji je trpio od talijankse okupacije.

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 23-08-2015 at 19:02

24-08-2015 10:31#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (13) dio.

Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Dolazili su težki dani, ali s njima i oslobođenje obale od Talijana. (Za sigurno general je ovdje mislio na prekid i raskid svih spona Rimskog ugovora između fašističke Italije i Vlade NDH 10 rujna 1943. godine. Mo. Otporaš.) Ipak smo mogli biti svoji na some. Talijani su se svugdje predavali partizanima, osim ako ih nismo mi pretekli i prisilili da nam daju oružje. Takove su upute imali od zapadnih saveznika. (Što bi moglo značiti da je nova talijanska vlada, koja je uz pomoć zapadnih saveznika svrgla i srušila Mussolinija, imala dogovr da se talijanska vojska sa oružjem preda Titinim partizanima. Ako je to tako bilo, a bilo je tako, onda je nama Hrvatima sada mnogo jasnije zašto su zapadni saveznici postupali onako kako su postupali sa hrvatskom vojskom na Bleiburgu u svibnju 1945. godine, mo. Otporaš.)

I sada su partizan skupa sa mnogim Talijanima, koje su pred sobom tjerali, išli protiv hrvatskih trupa, iako su govorili, da se ne bore protiv Države Hrvatske nego protiv okupatora. Moji su Dalmatinci izvršili svoj. Dobro obskrbljeni sa satovima, naliv perima, zlatnicima i sličnim stvarima, kupovali oružje i streljivo prime kapitulacije. Činilo se sve, da što više talijanskog oružja svrši u hrvatskim rukama, a ne kod partizana i četnika, jer smo znali, da će oružje u rukama četnika i tobože hrvatskih partizana, dalmatinskih brigada, biti upotrebljeno protiv Države Hrvatske.

Težke talijanske topove su zamienili američki bombarderi, koji su sa pozicija iz Italije, Egipta i afričkih obala tukli našu obalu, posebno Split. Šta sada? Valjalo je konspirirati za Hrvatsku i konspiriralo se je i tada a za slučaj, da bi Zapadni Saveznici htjeli izvršiti svoje izkrcanje na našim obalama. Ne, mi nismo htjeli iznevjeriti Nijemce, nego smo vldili računa o našoj obali, o našoj Domovini, računajući sa dva neprijatelja: srpskim četnicima sa Dražom i partizanima s Titom, obadva pokreta jugoslavenska i protuhrvatska. Valjalo je misliti na sve i mi smo mislili. Posebno izabrani ljudi iz Ustaške Obrane bili su izvježbani u Zagrebu u Kulmenovim diorama, koju akciju smo zasnovali i vodili general Moškov i ja, sa znanjem naših vrhova. Ciela obala je bila posijana našim grupicama, koje su bile najmanje od dva člana, a imale su izravnu radio vezu, posebne naprave za diverziju, civilnu odjeću, sredstva i t.d. Oni su morali biti na svojim mjestima bez obzira tko dolazio i odlazio, i izvršiti analoge svoga zapovjedničtva.

Namjestili su se, kako je tko mogao, i ako su dvojica bila blizu, nikad nisu govirala medju sobom, niti se pozdravljala, ali su bdila, jedan nad drugim, i u odredjeni čas vršila ono, što im se zapovjedilo, obještavala nas o svemu i vršila posebno nadzor nad obalnim kretanjem i lučkim uredjajima. Da su se saveznici odlučili izkrcati, našli bi u njima sigurno najkoristnije pomoćnike, jer Hrvatske Oružane Snage ne bi pružile odpor Zapadnim Saveznicima. (Znači, po ovome što general ovdje piše samo deset (10) godina poslije WW2 rata, poet se konspiriralo, ali ovog puta u korist Hrvata i Hrvatske Države, mo.) Ti su krasni ljudi mnogi dali život za hrvatsku, tada i kasnije, izpunivši svoj zadatak do kraja, dok su drugi i dans živi i rade u redovima Odpora, a neki su i u emigraciji, gdje čekaju, da ih se i opet pozove na svetu domovinsku dužnost.

Nastavlja se.

24-08-2015 20:35#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KONSPIRACIJA NA JADRANU, (14) dio.

Kraj ovih nastavaka. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja, koji su mi pomogli odgonetati tajnu, zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva imali narodnjaka, talijanaša, batinaša, orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Dalmacija je zamršen kompleks pitanja, ali je naša, hrvatska. On a je dala hrvatske kraljeve, dala je rimske Pape, dala je univerzalnih genija, učenjaka, dala je naše prve književnike, ona nas veže sa svietom preko Jadrana, ona nas veže sa braćom razsijanom po svim morima. Venecija ju je tlačila i izkorišćavala, Talijani su htjeli iz nje napraviti svoju provinciju, Austrija ju dielila od Domovine i davala u ruke umjetno stvorenoj srpskoj i talijanskoj manjini, samo da zatre u njoj njezino tisugodišnje hrvatstvo. Napoleon je htio iz née stvoriti Iliriju, a Srbi pretopiti ju u Veliku Srbiji. Tito je htio iz nje napraviti proletere, ljude bez duše, bez Domovine, izčupati joj hrvatsko ime i srdce. Pa ipak, Dalmacija je tu, hrvatska i hrvatskija nego ikad prime! Vlasi su izliečili i ono par "Jugoslavena" koji su u strahu pred Italijom tražili spas u srpskom zagrljaju. Trumbić je umro kao mučenik protiv Srbije, a Supila su oni ubili, jer ih je na vrieme. Ono par komunističkih fanatika nije mjerilo za hrvatstvo Dalmacije, jer takovih par komunista ima svaka zemlja, svaka provincija i svaki ambient. To je univerzalna prošlost i nismo mogli ostati ni mi poštedjeni.

Hrvatskim proleterima, koji su zavarani sa ruskim rajem treba dati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kruha i rada, pravde i istine. Zločince treba izvesti pred sud, a sa našim griešnicima biti plemenit i velikodušan. (Ovo: "…a sanašim griešnicima biti plemenit i velikodušan…" nije jasno dali je general mislio samo na "zločince" partizanske ili i na ustaške, mo.) Nisu izdajnici svi oni, koje su četnici i talijani otjerali u proleterske brigade. Nisu komunisti svi oni, kojima je dosta terora i traže manje zlo, pa se upisuju u partiju. Mi ne smijemo ići kući kao osvetnici, nego kao nosioci pravice i socijalne pravde. Stečena prava treba priznati i poboljšati socijalno stanje. Svi žitelji hrvatske Države moraju osjetiti, da je hrvatska Država i njima domovina, da im je nešto zajedničko, pa će i hrvatski proleteri, radnici Splita, kamenoloma i rudnika u Domovini gledati u nama zaštitnika, a ne socijalnog izrabljivača.

Danas i rimski Pape govore o pravima proletera i o socijalnoj pravdi. Mi moramo u brizi za malog čovjeka nadvisiti sve ono, što je do sada bilo, pa i ono, dobra učinjeno u tom pravcu sada. Ne mislimo sve ono, što je Tito učinio proglasiti štetnim, (Treblo je imati "petlju" i ljudsku hrabrost pa u hrvatskoj emigraciji reći ovo o Titi deset i pol godina poslije rata. Tu "petlju" i ljudsku hrabrost je imao hrvatski vojnički genij Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Jeli sve ovo bio generalov predznak za "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", koja je izišla u "ISTARSKOJ DRINI" br. 3/4 1964., st.19/21, svaki od nas, pojedinačno ili skupno možemo na ovo odgovoriti. Ja odgovaram da jest, jer se je general borio protiv Tita i njegove jugoslavenske ideje, te kroz tu borbu uvidio da je bilo prevarenih Hrvata kojima je mjesto bilo boriti se za Hrvatsku Države a ne protiv nje. Zato je ta poruka izmirenja i izišla. Mo. Otporaš.) jer hoćeš-nećeš, svaka se vlast iz taktičkih razloga trudi da poboljša stanje-radnika, pa je i Titova valjda negdje nešta i dobra učinila. Za vrijeme rata hrvatski radnik nije bježao u partizane, nego je radio i oružjem u ruci branio svoju Domovinu i stečenu slobodu. Prvi ustaški borci dolaze iz redova proletera!

Trebat će osigurati zemlju protiv talijanskih i srpskih apetita, a sicijalnom pravdom i blagostanjem, ljubavlju i napredkom, uništiti razloge postojanja komunizma. Moramo naučiti mnogo toga dans u stranom i slobodnom svietu, pa i izpraviti ono u čemu smo sami griešili, makar i u dobroj volji.

Valjda je to glavni preduvjet našoj budućoj sreći i slobodi, da najprije rektificiramo (u ovom smislu: pročistimo, ispravimo, dotjeramo i sve stavimo na čistac, mo) naše zabljude i izpravimo naše griehe. Da uskladimo našu oslobodilačku borbu sa stanjem i idejama u svijetu. Da nikada ne posrnemo na našem jasnom protukomunističkom stavu. Da naučimo u stranom svietu ono, što je dobro, da to prenesemo na naše prilike i upotriebimo za naše praline. Da ne odbijemo sve što je tamo dobro učinjeno i ne unosimo sve, što smo vidili i kako smo vidili, nego da sve uskladimo sa našim zahtjevima. Da stvorimo našu, hrvatsku demokraciju. Ta mi smo imali svoje sustave, izbore, parliament i Sabore, svoje sisteme i svoje demokracije i onda, kada su divlmi čopori svinja rovali zemlju, gdje se dans dižu parliament mnogih velesila!

Mi smo stari narod, starih pravica, starih zakona, starih izkustava. Sve to pomiešajmo sa onim, što je sviet dao dobra. To je naš put! I prije svega sačuvati vjeru otaca. I kao što su rimski Pape davali krune hrvatskim kraljevima, a carigradski Sultani davali hrvatskim vezirima najveće ovlasti, nadajmo se, da će sutra Iztok i Zapad, jer mi smo, i Iztok i Zapad, priznati pravo hrvatskome narodu, da živi svojim hrvatskim životom svoju slobodu.

Ako se znadnemo vraćati u Hrvatsku kao pobjednici nad komunizmom, i kao pobjednici velikosrpske i jugoslavenske državne misli, ali kao braća svim Hrvatima dobre volje, koji se nisu (o)griešili teško o domovinu, onda ćemo još mi, generacija Desetoga Travnja i Bleiburga, moći osloboditi Hrvatsku i uzpostaviti svoju vlast na svom čitavom etničkom i poviestnom području. Hrvatski je narod dosta patio i treba slobode! Mjesto terora treba ljubavi svojih sinova, mjesto srpa i čekića treba vjeru, vjeru otaca, vjeru u Krista i Alaha, treba državu, u kojoj će vladati zaista.

B O G  I  H R V A T I !

USTAŠA MAKS.

(Prepisao iz DRINE br. 8/12 1955. godine, strana 291-311 Mile Boban, Otporaš.

Dali je na sve ovo što je general Drinjanina napisao ovdje u ovom opisu "KONSPIRACIJA NA JADRANU" potrebno išta nadodati za današnji hrvatski naraštaj, je stvar svakog Hrvata i svakog pojedinca. Ja bih rekao da se je sve više i više u Hrvatskoj osjećao duh pobune mladih protiv starih oblika i starih autoriteta. Novi politički i hrvatsko/nacionalni vjetar je nastupio u Hrvatskoj koji zbunjuje jedne a u drugima budi nove nade. Dr. Franjo Tuđman je bio jedan od onih koji je ljubomorno pratio pisanje Maksa Luburića, i mogolo bi se reći da je doslovno upijao njegove ideje "POMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA". Otporaš.)

31-08-2015 19:47#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

U SLJEDEĆIM "OBRANAMA" (ZA DVADESETU GODIŠNJICU

HRVATSKOG NARODNOG ODPORA)

(Dobivam poruke, još bolje rečeno molbe, najviše iz domovine, da po mogućnosti iznosim što više mogu pisanih riječi Maksa Luburića. Za tu svrhu sam ovaj prošli tjedan u mjesecu kolovozu 2015. godine otišao na "izlet", u samoću, ponio sa sobom novinu OBRANE od prvog broja koji je izišao na Novu Godinu 1963. godine pa do broja 105/106 ožujak 1969. godine, koji je zadnji broj za života generala Drinjanina. Sve dobro pregledao i prelistao. Od sada ću iznositi po brojevima iz OBRANA ono što je Maks Luburić pisao. I to će biti autentični izvori pisanja Maksa Luburića. Ja ću, kao i do sada, kada se i ako se ukaže prilika nadodati moje opaske. Hvala na čitanju i na strpljenju. Mile Boban, Otporaš.)

O B R A N A

GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Madrid, 1 siječnja 1963.

…Zašto je osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR godine 1943.,1944., kada je postojala NDH sa svojom Vladom i državnim Poglavarom?

…Zašto se je neke poznate ustaške borce, posebno pripadnike Hrvatskog Narodnog Odpora, mako u Domovini tako i u emigraciji, lišavalo čina, zatim opet rehabilitiralo, unapredjivalo na najviše položaje u državnoj, političkoj i vojničkoj hijerahriji, da ih se i opet proglasi buntovnicima, samovoljnicima, pa čak i komunističkim agentima? (Ovdje general za sigurno misli na razlaz Poglavnik/Luburić koncem 1955. godine, i na optužbe protiv Srećka Rovera i drugih. Mo.)

Zašto ti ljudi ne iznesu istinu sada u slobodnom svijetu?

Zašto se puč Lorkovića interpretira jednom ovako, jednom onako, nikako i svakako, te ih se u krugovima jedne iste stranke jednom naziva herojima, drugi puta neozbiljnim i nepoštenim ljudima, četvrti puta ih se opetjednostavno prešućuje?

…Zašto se je Hrvatska Vojska povukla kada je imala 17 divizija sa zavidnim moralom i spremnosti na žrtvu?

…Zašto je rečeno vojničkim zapovjednicima da idu na predaju, ako se je znalo, da su propali svi pokušaji za naći neki kontakt sa zapadnim saveznicima?

…Zašto se je bio organizirao odpor (resistencija), a onda opet dat nalog, da se ide na zapad?

…Zašto se je predala Hrvatska Vlada, Hrvatski Vojni Stožer i Vojska a zašto se nije predao i Poglavnik?

…Zašto se nije obnovila bitka ba Krbavskom polju?

…Zašto je došlo do Bleiburga?

…Zašto stanoviti politički krugovi napadaju ljude, koji žrtvuju sve, da svijet sazna za Bleiburšku tragediju i Titove zločine? (Ovdje general - moglo bi se reći - misli na skupinu istaknutih Hrvata koji su prikupljali podatke od tada živućih svjedoka o pokoljima Hrvata i hrvatske vojske kod Bleiburga i diljem Marševa Smrti. Ta skupina Hrvata je izdala knjigu na španjolskom jeziku BLEIBURŠKA TRAGEDIJA u Buenos Airesu 1963. Mo. Otporaš)

…Zašto blatimo jedni druge i nekada brat brata, prijatelj prijatelja, iako znamo, da činimo nepravdu i škodimo našoj stvari; uništavamo ugled boraca za koje znamo, da su pošteni i dobri rodoljubi!

Zašto? Zašto……..

Prošlo je 17 godina od Bleiburga, a 21 godina od Desetog Travnja i već se nova generacija svrstava za novu svehrvatsku revoluciju. Ta generacija ima prava znati istinu. Mi je moramo reći prije konačnog polaska u boj, jer nas je i tako jako malo preživjelih, koji nešto o tome znamo. Mi istinu moramo reći i onda, ako iz te bitke sa istinomi osobno ostanemo u slalom svijetlu. Svjetske velesile otvoraju arhive i iznose tajne, koje im ne slue na čast!

Zašto to čine?

Zato, jer ih nove generacije povjesničara tjeraju na to, kao što i nas naši povjesničari u ime časti pozivlju, da im kažemo istinu.

Mi smo obećali nekolicini hrvatskih povjesničara, da ćemo iznijeti ono što znamo. Obećali smo to hrvatskim povjesničarima Jeri jarebu i Marku Sinovčiću, kao i pročelniku Odbora za istraživanje Bleiburške tragedije Ivanu Prceli, u čije rodoljublje ne sumnjamo. Svojim izkazima pomoći ćemo im rasvijetliti hrvatske misterije. Ovim mi svoja obećanja ispunjujemo.

"OBRANA" u svojim narednim brojevima donosi niz članaka, koje će napisati potpisani, dok će o akciji Odpora, koja je poznata pod imenom "Kavranova akcija", pisati jedan od učesnika (sudionika, mo) br. Rover. Brat Rudi Erić će pisati o radu Odpora u stranom svijetu, a brat Mahmut Muftić o suradnji Odpora sa drugim organizacijama.

Mnogo smo puta rekli, da nam je teško govoriti i pisati. Sada velimo: teško nam je već šutiti, jer će novi borci sumnjati u naše rodoljublje, pa je bolje, da o nama imaju kritično mišljene, a da nadju svoj smisao za žrtvu u novom revolucionarnom pohodu za slobodu svoga naroda.

Svijetni odgovornosti pred Bogom i Narodom, mi ćemo reći istinu, a ostatak života mi smo posvetili odgoju i pripravi mladih. Hrvatska će nas povijest suditi prema onome, kako se budemo vladali dans, a ne prema tome što smo htjeli biti ili što bi bili, da smo mogli i htjeli…

Prije odluke potpisani je dobro razmislio, uredio svoje račune sa Bogom i sa ljudima i za vrijeme duhovnih vježbi krajem godine došao do zaključka, da je došlo vrijeme govoriti punu istinu. I mi ćemo ju reći. Neka bude za dobro Hrvatske.

general Drinjanin.

(Tko je imao priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" mogao je u tim pismima pronaći da je generala Luburića ispovjedio upravo njegov i naš hrvatski prijatelj Španjolac Padre Oltra. Mo. Otopraš.)

01-09-2015 04:55#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZAŠTO?.. ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (prvi (1) dio)

(Donijeti ću bez ikakovih ispravaka u nastavcima ovaj opis generala Drinjanina koji je izišao u “OBRANI” br. 2-3 veljača-ožujak 1963., strana 2. ZAŠTO?..ZATO!.. iz kojeg će se moći mnoge nepoznanice saznati o ratu NDH. Ako se ukaže potreba ubaciti neke nadopune kako bi se pojasnile neke stvari, to ću učiniti. Moje opaske će biti označene kurzivom. Otporaš)

Riječ “zašto” sigurno se ponavlja u našoj emigraciji. Stari je jedva izgovaraju i primaju sudbinu kakva jest, ali mlada generacija, koja malo, ništa ili iskrivljeno zna o povijesti našega rata, svakodnevno izgovara tu riječ, jer želi znati zašto se dogodilo ovo ili ono, zašto se nije dogodilo nešto drugo i zašto je naša sudbina takova.

Riječ “zato” je ona, koja se najmanje izgovara, jer oni preživjeli, koji su stajali na čelu hrvatske politike, ne odgovaraju na pitanja mlade generacije, drugi ne odgovaraju zato, jer se boje onih prvih, a treći zato, jer ne znaju što se je ustvari dogodilo. Zato sam, potaknut, pitanjima mladih, koji imaju pravo znati zašto su im poubijani očevi i propala Država, a po ispitu savjesti za vrijeme predbožićnih duhovnih vježbi, odlučio sam pošteno i savjestno odgovoriti na ta mnogobrojna “zašto” bez obzira, dali će to biti pravo onima prvim, dali će zadovoljiti druge ili treće o svima, pa i o meni osobno, imati mišljenje, koje neće uvijek biti podpuno i točno. (Neka mi se ovdje dozvoli reći da je general Drinjanin pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću pismo u kojem kaže skoro ovako: Ja sam svoje račune sredio i s Bogom i s čovjekom, te mogu mirne savjesti umrijeti dans ili do sto godina, a Hrvatskoj se ne mogu odužiti da živim dva života, mo)

“Hrvatski Narodni Odpor” stvoren je 1944. odlukom Glavnog Stana Poglavnika, našeg vrhovnog vojničkog skupa, koji je ravnao hrvatskom strategijom.

Glavni Stan Poglavnika sačinjavali su predstavnici svih ustanova HOS-a. Zapovjednik u Glavnom Stanu Poglavnika bio je general Grujić, a na čelu mu je stajao Poglavnik, kao vrhovni zapovjednik HOS-a.

Članovi Glavnog Stana Poglavnika bili su: general Dragojlov – glavar Glavnog Stožera HOS-a,

general Sertić . glavar Stožera Ustaške Vojnice,

general Skoliber – zapovjednik Redarstvenog Zbora,

kapetan bojnog broda Vrkljan (Andrija, mo)– zapovjednik Hrvatske Mornarice,

general Moškov – zapovjednik Poglavnikovih Tjelesnih Zdrugova,

general Pećnikar – zapovjednik Hrvatskog Oružništva,

general Rupčić – zapovjednik Hrvatskog Zrakoplovstva,

general Herenčić – zapovjednik Ustaške Vojnice i

general Luburić – zapovjednik Ustaške Obrane.

Odjel I. (Glavnostožerni) vodio je glavnostožerni pukovnik Helbich.

Glavni Stan Poglavnika, rekli smo, vodio je strategiju i glavne poslove logističke prirode, a onda je na temelju odluke Glavnog Stana razradu i zapovjedi predvodio glavar Glavnog Stožera HOS-a.

Pri stvaranju Glavnog Stana ja sam kao zapovjednik Ustaške Obrane imao posebnu dužnost; voditi brigu o hrvatskim državnim i etničkim područjima, na kojima je bila onemogućena normalna državna kontrola, bilo radi ugovora s našim saveznicima, bilo radi okupacije od strane srbokomunista (četnika i partizana), koji su povremeno uspijevali zauzeti poneko naše područje. Posebni i na razne načine kamuflirani stožeri Obrane vodili su brigu o dalmatinskom pojasu, o Hrvatskom Medjumorju, kojega su držali Madjari i.t.d. Posebni stožeri djelovali su na takozvanom tehničkom sektoru, a drugi iz partizanskih linija, kako bi se uspjelo na kraće ili duže vrijeme na tim područjima imati pregled. Jedan posebni stožer vodio je brigu o muhadjirima, (turska riječ a znači izbjeglica, mo) pomažući pri njihovu smještavanju i koloniziranju, te u njhovoj obrani. Takodjer je jedan posebni stožer održavao vezu s našim prijateljima u Crnoj Gori, Sandžaku i medju samim Srbima, ne samo na području NDH, nego i u Srbiji.

Posebno smo obradili djelovanje svih tih stožera, a sada nas više interesira povezanost svega toga u stvaranju Hrvatskog Narodnog Odpora.

Kad je bilo jasno, da ratna sreća ostavlja našeg saveznika Njemačku, a zapadne sile interveniraju na strani i u korist Tita, postavilo nam se jedno pitanje, na koje ranije nismo mislili: nećemo li izgubiti rat? Djelovanje himbenog “našeg saveznika” Italije te izdašna politička i logistička pomoć zapadnih saveznika Titu, doveli su do toga, da su razna hrvatska državna područja padala u ruke partizana. Predstavnici hrvatske vlasti bili su sistematski trijebljeni, ubijano pučanstvo, općinske i župske matice spaljivane. Hrvati muškarci bili su ili poubijani ili silom mobilizirani u partizanske pomoćne trupe, da tjeranim crnogorskim i srpskim trupama budu bačeni u prve borbene redove protiv hrvatskih i njemačkih postava. (Profesor Ivan Prcela i dr. Miljenko Dabo Peranić su često puta o tome pisali u izdanjima DRINAPRESS-a, jer obadvojica su bili silom mobilizirani koncem 1944. godine, mo) Hrvatska državna vlast gubila je kontrolu na takovim područjima. Državne vlasti povlačili su se prema sigurnijim centrima. Ugroženi Hrvati napuštali su čitava područja, a njihovi domovi i institucije bili su sravnjivani sa zemljom. Kada smo se oružanom snagom vraćali na takova područja, nalazili smo pustoš i tragove paleža.

Nastavlja se… Otporaš/kamenjar.info

Pročitajte više na http://kamenjar.com/zasto-zato-uz-20...ra-prvi-1-dio/, Kamenjar

01-09-2015 10:23#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG OTPORA (drugi (2) dio)

Pročitajte više na http://kamenjar.com/?s=Za%C5%A1to+zato, Kamenjar

U pomanjkanju mogućnosti, da Hrvatska Državna Vlada osigura svoju svjetovnu i vojničku vlast na tim područjima, pribjegli smo osnivanju naše ilegalne vlasti na njima. Kao što su partizani pri napuštanju jednog organiziranog područja povlačili vojsku i svoju upravnu vlast, a ostavljali ponekog prikrivenog partijca i takozvane "terence", tako smo i mi pomoću povjerljivih , sredjnenih hrvatskih rodoljuba stvarali svoju ilegalnu vlast, koja je poslije povlačenja naših političkih i vojničkih organa ostajala sa svojim narodom na području. "Terenci", i naši i partizanski, bili su ljudi, koji su imali sakriveno oružje. Bili su više ili manje poznati, ali uvijek posebni ljudi, koji su nastojali biti gradjani obiju vlasti. U toj igri, o čemo ćemo takodjer posebno pisati, padale su glave i dogadjale se nevjerojatne scene. Partizani su preko svojihg "terenaca" uspijevali imati narod pod kontrolom, ali smo i mi imali mogućnosti pratiti odvijanje dogadjaja i života na partizanskim područjima, skupljati obavijesti i kažnjavati one, koji su se najviše istakli u proganjanju naroda.

U godini 1944. naši su takozvani pozadinski stožeri izvršavali svoju svetu dužnost, jer se je tiho radilo, nečujno padalo i za takav rad nije bilo odlikovanja, promaknuća niti ikakove druge hvale.

Kada sam 1945. u ožujku u ime Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana Poglavnika bio poslan, da preuzmem zapovjedništvo "Južne Hrvatske Vojske" i stvorim hrvatski front na Ivan Planini nakon povlačenja iz Hercegovine, Hrvatski Narodni Odpor dobio je i najkonkretnije forme.

Da bi se uzdržao front na Ivan Planini, trebalo je u pozadini toga fronta na jugu, jugoistoku i jugozapadu stvoriti hrvatski narodni odpor, ovog puta s konkretnim ciljem: organizirati hrvatsku gverilu, koja bi uznemirivala partizansku pozadinu i spriječavala partizansko nadiranje prema sjeveru, kako bi mi mogli srediti postave i spremiti protunavalu.

U tu svrhu stvoren je pod mojim zapovjedništvom, kao vrhovnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, posebni stožer, kojemu je na čelu kao glavar bio pukovnik Muhamed Ridjanović, inače poznati liječnik i narodni borac iz Mostara. Posebne divizije trtebale su kontrolirati odgovarajuća područja, kako slijedi:

Divizija "Kralj Tomislav" pod zapovjedništvom pukovnika B. (Fra. Berto Dragičević, mo) Dragičevića imala bi nadzor nad područjem zapadne Hercegovine, jugozapadne Bosne i južne Dalmacije.

Divizija "Jure Francetić" pod zapovjedništvom pukovnika Delka Bogdanića trebala je kontrolirati istočnu Bosnu i istočnu Hercegovinu.

Divizija "Husein beg Gradaščević - Zmaj od Bosne" na čelu s pukovnikom Ibrahimom vitezom Pjanićem trebala je kontrolirati sjevero-istočnu Bosnu i Posavlje.

"Sremska Divizija" trebala je kontrolirati prostor od linije Vinkovci-Osjek prema istoku, a zapovjednik je bio general Josip Metzger, tada zapovjednik "Srijemskog Pučkog Zbora", a inače moj nekadašnji vojni instruktor s Janka Puste. Isti je bio, unatoč starosti, spreman ostati i ne povlačiti se iz Srijema.

Posebnim studijama obraditi ću cijeli plan odpora iza partizanskih linija, koji je bio uvjetovan našim općim djelovanjem i odlukom, da se nećemo povlačiti i napustiti Hrvatsku. U najgorem slučaju (u slučaju provale Rusa na naše državno područje) trebali smo stvoriti takozvanu "Zvonimirovu Liniju" u polukrugu oko Zagreba - od Koprvnice i Varaždina preko Siska i Petrinje na Karlovac i more. Ja sam tada u Sarajevu ustanovio, nakon što sam sredio front na Ivan Planini, gdje su hrvatske trupe uništile najelitnije i novodošle partizanske jedinice, da njemačke trupe planiraju napustiti Sarajevo i povući se s neosvojivih postava, koje smo mi držali na Ivan Planini. Hrvatski ministar Vrančić, Mehičić i Ivica Frković, te admiral Štajnfl bili su takorkuć stalno u Sarajevu na frontu i svaki u svom djelokrugu ; oko obskrbe vojske, smještaja muhadjira i pripremanja hrvatske generalne ofanzive prema jugu. Nitko tada u Sarajevu o povlačenju nije govorio, nego se je spremala velečanstvena proslava 10 Travnja. Ugledni gradjani Sarajeva održavali su sastanke s hrvatskim vojničkim zapovjedništvom, a žene i djevojke obilazile front i bolinice, hrabreći borce i vodeći brigu o ranjenicima. Hadži ef. Aganović i pukovnik Akif Handžić, glavni imam vojske, nadbiskup Ivan Šarić i ugledni predstavnik pravoslavne Crkve platili su vješalima, tamnicom i progonstvom svoju vjernost Hrvatskoj Državi. Sarajlije i pučanstvo cijeloga kraja, uključivši u muhadjire iz cijele Bosne i Hercegovine, bili su odlučili pasti na Ivan Planini, da bi Hrvatska Država živjela.

Zato sam pozvao hrvatske i njemačke generale te predstavnike gradjanske vlasti i saopćio im, da se iz Sarajeva nećemo povlačiti. Njemačke zapovjednike sam opomenuo, da ću im jedinice razoružati, ako bez moje dozvole ostave i jedan postav. Tada sam bio osobno od Poglavnika brzoglasom pozvan, da dodjem u Zagreb na sjednicu Glavnog Stana. Smjesta sam se odazvao pozivu i zrakoplovom odletio u Zagreb.

Ali, radi zračne uzbune i mraka, pri spuštanju na nepodesni teren moj se zrakoplov razbio, a pilot, moji pratioci i ja bili ranjeni. Zadobio sam teški potres mozga.

Kada sam se treći dan osvijestio u bolinici na Rebru, uz moj krevet stajali su Poglavnik i nekoliko generala i ministara. Tada sam Poglavniku rekao njemačku nakanu i ponovno pao u duboku nesvijest. Za to vrijeme, dok sam ja u nesvijesti ležao, bila je izdana zapovijed za totalno povlačenje iz Sarajeva i svih drugih postava.

(Nastavlja se)

I Z J A V A

Na poziv g. Josipa Markovića za "Svjetski Ustaški Kongres", a kako se i mene spominje, izjavljujem, da ću se odazvati, ali uz uvjet, da se taj "Kongres" održi u Kozari, Papuku, Ivan Planini ili u Vranu, gdje su se obično ustaše sastajali, dok ih je bilo. Obrana br. 2/3, st. 2., 26. veljače 1963. general Drinjanin.

01-09-2015 10:49#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (treći (3) dio)

piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 3/4 1963., strana 2.)

Pročitajte više na http://kamenjar.com/?s=Za%C5%A1to+zato, Kamenjar

Povlačenjem Hrvatskih Oružanih Snaga s postava na Ivan Planini te s obranbenih položaja oko Sarajeva, odlučena je bila sudbina Hrvatske Države. Napustiti Sarajevo u svakom strateškom planu za vodjenje odpora značilo je napustiti Bosnu i Hercegovinu. Snagama na obranbenim položajima Banja Luka i Kozare jedva da je i trebalo davati nalog za povlačenje. Totalna mobilizacija Srbije, a posebno Beograda, čije su sve snage bačene na Srijemski Front, te stizanje ruskih oklopnij snaga i jedne bugarske topničke divizije i prebacivanje Rusa s ovu stranu Drave, značilo je povlačenje iz Srijemskog Fronta. U obranbenom strateškom planu HOS.a ostala je jedina mogućnost Zvonimirove Linije, koja je teoretski bila davno prije stvorena.

Ja sam još pokušavao "stati na noge"; vratiti se u Sarajevo i izvršiti svoju misiju, kao ono u ožujku na Ivan Planini, ali je Poglavnik odredio, da pošaljem nekog drugog u moje ime. Poslao sam pukovnika Matkovića i jednu grupu častnika u Sarajevo, a ja sam i dalje ležao bolestan na Pantovčaku u zapovjedništvu II Zbora.

Stvaranje Zborova HOS-a bilo je najprije zamišljeno na bazi raspodjele, koja je bila uvjetovana ulogom i obranom na Zvonimirovoj Liniji.

I. Zbor, koji se inače nazivao Poglavnikov Tjelesni Zbor, bio je sastavljen iz snaga Poglavnikovih Tjelesnih Zdrugova, koji su se dopunom drugih jedinica kao okosnica pretvorili u normalne operativne divizije. Oko jednoga Zdruga formirala se II. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Gregorića, koja je operirala na području sjeverno od Zagreba, te davala straže u Zagrebu. Oko ostataka Crnije Legije i V. Ustaškog Zdruga, popunom Novačkih i Dopunskih Bojna te pristupom Pričuvnih Ustaških Bojna s toga terena, formirala se u Koprvnici V. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Bobana. Ona je apsorbirala manje Domobranske i Posadne Bojne u tom području. Te dvije divizije držale se čvrsto front na Dravi, kao i čitavo područje Koprvnica - Varaždin, te su trebale biti lijevo krilo Zvonimirove Linije.

"Udarna Ustaška Divizija", koju smo formirali general Moškov i ja iz dijelova hrvatskih bojna, zdrugova i divizija s elitnim častničkim zborom, mladim ljudima i najboljim lakim oružjem, zamišljena je bila, kao što joj i ime govori, kao elitna udarna divizija, koja je trebala u centru i lijevom krilu Zvonimirove Linije biti pokretna i udarna snaga, te elastičnim napadama i uzmacima pred postavima Zvonimirove Linije voditi operacije i kolaborirati sa sličnim postavima u centru Z. Linije uz pomoć brzoga sklopa i motoriziranih jedinica, dok bi II. i V. Divizija vodile frontalni rat u unaprijed izgradjenim i utvrdjenim postavima.

II. Ustaški Zbor stvoren je oko srži, koju su predstavljali Obranbeni Zdrugovi. Kako je poznato, Obranbeni Zdrugovi bili su vojnička snaga Ustaške Obrane pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića. Zapovjednici Zdrugova bili su: pukovnik Mate Primorac, pukovnik D. i pukovnik Desković. Ove snage imale su svoj centar u Sisku, a jedan od glavnih im zadata bio je osigurati spoj Bosne preko Kozare na Slavoniju i planinski sklop Slunja i Papuka, te osiguranje neobično važnog prostora i centralnih komunikacija Hrvatske Zemun-Zagreb. Na čitavom tom prostoru od Pakraca i Lipika na Novu Gradišku, staru Gradišku, Orahovo, Draksenić (pod Kozarom), na Bosansku i Hrvatsku Dubicu preko Sunje na Petrinju i Sisak, pa sve do Zagreba, djelovali su Obranbeni Zdrugovi. Neobično jake partizanske snage s gorskih spletova Kozare i Papuka nastojale su godinama doprijeti do Save, čime bi naše komunikacije s istočnim i južnim frontom bile podpuno prekinute. Na tom borbenom području izgradjene su vrlo jake utvrde, operativne baze, skladišta, radionice, vojničke, dočastničke i častničke škole, a tek jedan mali dio snaga držao je stražu u sabirnim logorima, kamo su smještavani uhićeni ratni zarobljenici, partizani i četnici, te razni komunistički elementi, koje je Glavno Ravnateljstvo za javni red i sigurnost slalo na prisilni rad. Nije nam cilj na ovom mjestu pisati o tom problemu, ali ćemo i o tome pisati, kako ni jedan problem ne bi ostao nerasvijetljen. Tek je jedno ovdje potrebno istaći, a to je, da su ti i radni sabirni logori učinili velike napore i koristi za hrvatski ratni strop.

Prve cipele i odore za Crnu Legiju i pohod na Drinu izradjene su u tim logorima, te veliki dio ratnog materijala za Obranbene i Poglavnikove Tjelesne Zdrugove: posebni podvoz, odore, pokretne barake i stotine drugih potrebština.

Kao dodatak za povijest HOS-a bio bi taj, da je prvo hrvatsko strojno oružje izgradjeno već 1942. godine u tim logorima. Naši su vojnici te strojnice zvali "askericama" i više se u njih pouzdavali, iako su bile primitivne, nego u njemačke "šmajserice" ili ruske "komesarke", kojih smo dosta zarobili od partizana.

Nastavlja se.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/zasto-zato-uz-20...a-treci-3-dio/, Kamenjar

01-09-2015 11:09#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (četvrti (4) dio)

piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 3/4 1963. strana 2.)

Pročitajte više na http://kamenjar.com/?s=Za%C5%A1to+zato, Kamenjar

U isto vrijeme i s dosta gorčine ističemo činjenicu, da u tim logorima nije proizvodjeno streljivo za hrvatsku vojsku, ne zato, jer nije bilo potrebe ili nedostajalo stručnjaka i radne snage, nego zato, jer u višim krugovima za to nije bilo razumijevanja i nisu nam se dale potrebne devize za kupnju strojeva. Istini za volju i radi sjećanja na mrtvog Didu Kvaternika ističem činjenicu, da je on bio pobornik ideje osnivanja vlastitih tvornica streljiva. Dido je imao kao i svi mi, mnogo pogrešaka, ali je bio veliki revolucionarac i patriota. Pokraj ideje, koje nismo prihvaćali, imao je i genijalnih ideja, koje smo pobijali nekada iz osobnih razloga. Čim je iskrsla ideja o stvaranju vlastitih tvornica streljiva, nastalo je trvljenje medju raznim ministrima i višim zapovjednicima, a ostalo su učinili Talijani i Njemci, kojima nije konveniralo, da Hrvatske Oružane Snage imaju svoje tvornice streljiva.

Onoga sudbonosnoga dana, kada smo morali napuštati Hrvatsku, s grižnjom savjesti i gorčinom u duši mnogi su se sjećali onih dana, kada smo mi mladji zagovarali ideju vlastitih tvornica streljiva. Starija generacija - stari austrijski pukovnici - kraj svih svojih vrlina i bezgranične ljubavi za Hrvatsku, unijeli su u mladu hrvatsku vojsku komplek KuK Monarhije. Njima je bilo nepojmljivo, da bi mi trebali graditi svoje tvornice oružja i streljiva kraj njemačke ratne industrije, koja je proizvodila takovo oružje i u tolikoj količini, da je njemačka vojska trebala samo 17 dana za pregaziti Poljsku, a manje za slomiti Francusku, Belgiju i Nizozemsku i koja je pobjedonosno marširala ruskim stepama. (Poljanama, savanama, ravnicama itd., mo)

Tako smo dočekali dan, kada smo morali uništiti naše radionice i pred njemačkim generalima stajati u pozoru za jednu kištru streljiva, koje i tako redovno nismo dobivali. Zato su naše jedinice morale logistički i operativno biti podredjene njemačkim zapovjednicima, jer smo svako treći dan ostajali bez streljiva. Iz istih razloga, i posebno moje jedinice, imale su stalne okršaje s njemačkim jedinicama, jer smo im otimali streljivo, a takodjer i oružje, kad god smo to mogli. Zato se nije niti moglo pristupiti sredjivanju Zvonimirove Linije, jer su njemački generali, pa i manji zapovjednici, već pregovarali sa partizanima, da osiguraju svoj život, što je i dovelo do toga, da su mnoge manje njemačke jedinice, posebno one, kojima su na čelu stajali Austrijanci, vodile čisto svoju politiku i nastojale dodvoriti se lokalnim partizanskim snagama, što ih je logički moralo dovesti u suprotnost s hrvatskim zapovjednicima. Problem je posebno bio akutan na centralnom sektoru, kojemu sam operativno ja stajao na čelu. Tuda su, naime, prolazile njemačke jedinice na povlačenju.

II. Zbor pod mojim zapovjedništvom imao je u svom sastavu i I. Diviziju, kojom je zapovjedao general Fritz, a koja je u svom sastavu imala mnogo elemenata Lovačkih i Gordskih Domobranskih Zdrugova, koje s ponosom možemo smatrati tada najbolje izobraženim starim borcima, koji su prošli tisuće okršaja u tri godine svoga postojanja. Oko jednog zdruga Ustaške Obrane, kojemu je na čelu stajao pukovnik Desković, uključeni su ostatci prijašnje XII. i XIV. Divizije. Time je bila stvorena jedna vrlo jaka operativna jedinica.

Pukovnik Mayer, stari i proslavljeni zapovjednik jedinica u Hercegovini i junak na skoro svim hrvatskim bojištima, formirao je XVIII. Ustašku Udarnu Diviziju, čija je posebna karakteristika bila, da je imal internacionalni značaj.

Jezgru su sačinjavali jedan Obranbeni Zdrug, motorizirani sklop tenkova, koturaške satnije te brzi strojnički sat na trociklima i jedan dio Posavske Vojnice, kojeg je doveo pukovnik Pjanić. Tu je takodjer bila uključena jedna bojna Madjara (Hungarista Legion), albanska "Skenderbeg Legija" i "Crnogorska Vojska" pod zapovjedništvom pukovnika Agrama.

U prvo vrijeme bilo je zamišljeno, da bi IX. Divizija pod zapovjedništvom pukovnika Pletikose te dijelovi VII. Divizije generala Domanika sačinjavali dio moga Zbora, ali je onda na moj prijedlog u Glavnom Stanu Poglavnika formiran jedan novi zbor, na čelu s generalom Herenčićem, za podhvatno područje kordunskog i ličkog prostora. Plan se stalno mijenjao te je nakon jedne konbinacije odlučeno, da se XI. i XIII. Divizija, kojima su zapovjedali general Brozović i pukovnik Aleksić, uklope u centralni (ili) II. Zbor. Na kraju je odlučeno, da ove dvije divizije, zajedno s X. Divizijom pukovnika Kuraje, poznatog junaka, koji je prošao cijelu Bosnu, a pod glavnim zapovjednikom generala Herančića, budu desno krilo naše Zvonimirove Linije sa sjedištem u Karlovcu. Taj je zbor trebao prikupiti i sve snage, koje su se nalazile na jadranskom i ličkom prostoru, a sada se povlače prema Sušaku i općenito prema sjeveru.

Zamišljeno je bilo, da bi ove linije na bazi I., II. i V. Zbora prihvatile i apsorbirale snage III. i IV. Zbora, koje su se pod zapovjedništvom generala Gustovića i Metzgera nalazile u području Ivangrada, odnosno Dvora na Uni. To je bio strateški plan Zvonimirove Linije u svom prvotnom nacrtu. Sada se odlučivalo o tome, dali da se brani Hrvatska Država na tom prostoru do zadnje kapi krvi ili da se povučemo na zapad. Na sjednici Glavnog Stana Poglavnika od 1 svibnja 1945. godine konačno je prihvaćen plan povlačenja prema zapadnim saveznicima. Time je cijeli plan, kojeg sam ja bio izradio na Ivan Planini uz stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA bio totalno uništen.

(Nastavlja se) Otporaš/kamenjar.info

Pročitajte više na http://kamenjar.com/zasto-zato-uz-20...cetvrti-4-dio/, Kamenjar

Tko su Kulenovići?

E DOBRO, AKO SU TI STUKLI "U", JA TI ŠALJEM DRUGO,

(piše Maks Luburić Ljubušaku Blagi Nižiću u...

Pročitajte više na http://kamenjar.com/druga-obljetnica...zvonka-busica/, Kamenjar

01-09-2015 18:51#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (četvrti (5) dio)

piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 5/6 1963. strana 2.)

Pročitajte više na http://kamenjar.com/?s=Za%C5%A1to+zato, Kamenjar

Kada je bilo odredjeno, da se snage Odpora povuku s položaja - a to je bilo nakon povlačenja s Ivan Planine - postojala je još nada, da će se braniti Zvonimirova Linija, ali je stvarno put prema zapadu bio već započet i predaja zapadnim saveznicima planirana. Naši saveznici, naravno, nisu imali drugi izbor, nego ići s nama u dobro i zlo. Pisat će se još o pojedinostima, a ovog časa želim samo napomenuti, da su naši saveznici - Madžari, Makedonci, jedan dio Crnogoraca, pa čak i neki Srbi itd. - bili spremni s nama i pod našim vodstvom sudjelovati u odporu i, mad bi za to došlo vrieme, započeti odpor u njihovom zemljama. Našu su saveznici s nama i na povlačenju dielili našu vojničku sudbinu.

Zašto je odlučeno, da se povučemo?

Hrvatska je bila u ratu sa svjetskim komunizmom na strani europskih protivkomunističkih snaga, predvodjenih po Njemačkoj. Taj smo rat izgubili, jer su ga izgubili naši saveznici na Ruskom Bojištu. Sovjeti su taj rat dobili, zahvaljujući Americi i Engleskoj, koje nisu bile komunisti, ali su pomagale ruski i Titov komunizam na našem državnom području. Tako smo silom prilika postali ratni neprijatelji Amerike i Englezke.

U ratni plan Saveznika bila je uključena i likvidacija Hrvatske Države. Mi smo još krajem 1944. godine sa sigurnošću znali, da je izmedju Zapada i Sovjeta napravljen ugovor o interesnoj podjeli "jugoslavenskog područja". Tu je bila naša propast, ali i nada, da će zapadni saveznici, braneći tih svojih 50% prava uticaja u Jugoslaviji, braniti Hrvatsku, koja kulturno, vjerski, gospodarski i geografski predstavlja tih 50 procenata. U toj nadi je, medjutim, bio začetak naše propasti, bar sa stanovišta Hrvatske Vojske. Samo zahvaljujući toj nadi izpraznili smo područje, koje smo još čvrsto držali u ožujku 1945., i odlučili se na povlačenje prema Zvonimirovoj Liniji.

Rekli smo, da je na sjednici Glavnog Stana Poglavnika od 1 svibnja 1945. donesena konačna odluka za totalno povlačenje put zapada. To ne znači, da se već prije s tom činjenicom nije ozbiljno računalo. Vršene su čak i vojničke pripreme u tu svrhu. Može biti, da će poviestničari jednom taj odsudni sastanak Glavnog Stana Poglavnika prozvati "krajem kraja", odnosno, toga dana izdana je zapovjed, "da se više ne čeka".

To "da se više ne čeka" sadrži bitan dio naše Bleiburške Tragedije. Tako dugo, dok smo vjerovali u bar teoretsko postojanje Hrvatske Države s glavnim gradom Zagrebom i polukrugom na obranbenom položaju Zvonimirove Linije, te bilo kakvog sigurnosnog "hinterlanda" (pozadina, zaleđe, mo) na slovenačkom području, još uviek se je moglo govoriti ne samo o mogućnostima ponovnog osvajanja našeg područja pomoću vojničke koncetracije i snaga Odpora u našim šumama i brdima i u dogovoru s podzemnim snagama susjednih naroda, nego se je moglo računati na podpuni spas Hrvatske Države.

Zato razlikujemo sve predhodne mere priprema od konačne zapovjedi od 1 svibnja 1945. kada su s onim "da se više ne čeka" uništene sve made.

A što se je moglo očekivati u ta vremena?

Mogla se je očekivati bilo kakva stabilizacija na Iztočnom Bojištu - koje zovemo tako, jer smo se privikli, iako je to Iztočno Bojište geografski počivalo duboko u našoj pozadini, već na tromedji izmedju Austrije, Hrvatske i Madžarske, dale 500 kilometara od našeg Sriemskog Bojišta. Mogli smo očekivati i jedan posebnički ugovor o miru izmedju zapadnih saveznika i njemačkog Wermachta. Ne smie se zaboraviti, da je njemačka vojska takav mir nudila uz najveće žrtve po njemačko državno područje. Danas Njemačka slavi one generale i pukovnike, koji su vršili atentate na Hitlera i spremali prevrat nacističkog režima. Svaki dan je više onih Zapadnjaka, koji žale, da je onda Niemcima nametnuta neodložna kapitulacija. Sigurni smo, da svi odgovorni činbenici žale svoje tadašnje odluke, jer je komunizam, zahvaljujući tim pogriješnim odlukama, postao veoma velika opasnost u Europi; zahvaljujući toj činjenici, odkrilo se je, da ugrožava slobodu Amerike i cielog Zapada.

Nastavlja se.

01-09-2015 21:42#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA šesti (6) dio)

Kraj ovih opisa ZAŠTO?..ZATO!..

piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 5/6 1963. strana 2.)

Pročitajte više na http://kamenjar.com/?s=Za%C5%A1to+zato, Kamenjar

U tu mogućnost posebničkog mira vjerovalo je i Veliko Fašističko Vieće u pobuni protiv Mussolinija, vjerovala je Madžarska admiral Hortia, vjerovala je Rumunija kralja Mihaila i mnogi drug na svom mjestu i na svoj način. Prema tomu hrvatsko političko i vojničko vodstvo imago je pravo računati s tom činjenicom.

Da je do toga došlo, mi smo još uviek osiguranim zaledjem mogli odpočeti osvajanjem hrvatskog državnog područja s naših 17 divizija, koncentriranim na jednom bogatom području sa Zagrebom u poledjini, te oslonom na Saveznike na Rieci i na Engleze i Amerikance u dielu Austrije. To je još uviek bila jedna stratežka mogućnost.

Istina, mi smo još za vrieme likvidiranja Vokić - Lorkovićeva puča znali, da su bili propali svi pokušaji, da dodjemo do ozbiljnih pregovora sa zapadnim saveznicima, ali to ne znači, da takvih mogućnosti nije bilo.

Mi smo, kontrolirajući srpske veze izmedju Glavnog Stana Draže Mihailovića i njihovih centara u Beču i Istri, imali stanovitog uvida u njihove nade, što je podkrepljavalo i našu nadu u ostvarenje tog posebničkog (zasebnog, mo) mira, iako su četničke nade bile jugoslavenskog i velikosrpskog karaktera, ali ipak u biti protivkomunističke.

Kada je konačno rečeno "da se više ne čeka", bile su povučene još neke preostale koncentrirane snage za Odpor i uvrštene u povlačenje. Nu, ni ovdje nije moguće ustanoviti datum. Tako, na primmer, jedna jaka grupacija Crne Legije pod zapovjedničtvom pukovnika Sudara imala je od mene analog, da se zadržava na bosanskoj strani Broda, ali je za vrieme moga puta po srednjoj Slavoniji bez moga znanja dobila nalog, da sve svoje snage povuče s drugu stranu Save. Htio sam time reći, da su preovladavali kriteriji prema viestima, koje je naša Vlada imala o dogadjajima u svietu.

Odluka od 1. svibnja uništila je svaku nadu u bilo kakvo spasavanje Hrvatske Države. Ostala je bila još nada u zapadne saveznike i budućnost.

I baš radi tih nada, koje su bile duboke i opravdane, žrtvovali smo Staljinovu ponudu, da očuvamo Hrvatsku Državu na strain Sovjetskog Saveza. Bili smo dobili i konkretne priedloge.

Napuštajući Hrvatsku, mislio sam na moj zadnji razgovor s kardinalom Stepincem i, makar zvučilo paradoksalno, (čudnovato, mo) na razgovor s Andrijom Hebrangom, vodjom hrvatskih komunista, s kojim sam dugo razgovarao prije, nego smo ga predali srbokomunistima.

Zvučile su mi u ušima rieči kardinala Stepinca, da o sudbini hrvatske vojske ne pravimo iluzija, a ni o sudbini Andrije Hebranga, koji mi je prije njegove predaje partizanima rekao, da će postati mučenik Hrvatske prije, nego ja. (Konačno sam pronašao izvornu izreku generala Luburića što mu je Andrija Hebrang rekao prije puštanja na slobodu i predaje partizanima: "...DA ĆE POSTATI MUČENIK HRVATSKE PRIJE, NEGO JA…". Izvor: "OBRANA" br. 5/6 1963., st. 2., mo. Otporaš.)

Analizirajmo sada naše mogućnosti spasavanja Države, makar i uz neke osobne žrtve, na strani Staljinove Sovjetske Unije, a na osnovu Staljinove ponude, te naših dodira s manjim ruskin vojničkim činbenicima na Dravi i na osnovu onoga, što smo znali o dodirima Niemaca s partizanima, intigrirajući Rusa.

Zašto nismo spasavali Državu na strani Sovjetskog Saveza?

(Nastavak u narednom broju) - Kraj ovih opisa. Prepisao Mile Boban, Otporaš.

(Vrlo žalostno i još više nama dans nepoznato zašto general Drinjanin nije nastavio sa ovim svojim vrlo povijestnim opisima kako je napisao: "Nastavak u narednom broju". Po ovim opisima se olako može zaključiti da je tadašnji general Maks Luburić bio jedan od glavnih sudionika svih tih povijestnih zbivanja završetka rata i nestanka Nezavisne Države Hrvatske. S ovim nedovršenim opisima ZAŠTO?..ZATO!.. mnoge dogodovštine vezane uz Odluku Vlade NDH i Glavnog Stana Poglavnika za povlačenje prema zapadu, će ostati za dugo vremena nepoznate svima. Otporaš.)

02-09-2015 04:09#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

OTVORENO PISMO GOSPODINU DR. STJEPANU HEFERU

Piše: general Drinjanin.

OBRANA, br. 12/12, ožujak-travanj 1964., strana 4

Gospodine doctore!

Gornji kliše govori sam za sebe. Radio se o jednoj od mnogih grupa Hrvata u svietu, koji politički pripadaju HOP-u, čiji ste Vi predsjednik i Vodja, - ali u isto vrieme osjećaju se hrvatskim vojnicima i dado suradjuju sa Odporom kao osnovnim nukleusom (jezgra, srž, bit, mo) Hrvatske Vojske u stvaranju i nosiocem vojno-revolucionarnog odpora u domovini.

U gornjoj grupi (Radio se o tridesetak potpisa, članova organizacije Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, nastavak Ustaškog Pokreta, kojeg su potpisali u grade Malmo, Švedska, 14-XII-1963.godine i poslali predsjedniku HOP-a Stjepanu Heferu i general Drinjaninu s molbom da se sastanu i porade na hrvatskoj slogi i zajedništvu. Mo. Otporaš.) ima starih i mladih vojnika, koji prihvaćaju base Odpora, tj. da se može pripadati bilo kojoj hrvatskoj političkoj skupini, ali i svojoj hrvatskoj vojsci. Medju gornjima ima i grupa mojih starih vojnika, pa i takovih, koji su bili samnom u hrvatskim šumama i brdima nakon 1945. godine. Jedan od ovih Karduma je rodjak onoga Karduma kojega sam ja na svojim rukama iznio iz borne u Kozari (Prosari, blizu Stare Gradiške) kada je bio ranjen i ako sam i sam bio ranjen u nogu. Htio sam reći, da oni znaju da ja nizam ni izdajnik, ni kukavica, ni mnogo toga što mi novine Vašeg Pokreta prišivaju. (Poslije razlaza Poglavnik/Luburić 1956. godine, politika HOP-a je koristila svaku moguću priliku za ocrnjivanje, klevećanje i blaćenje istaknutih hrvatskih boraca NDH, poimenice Maksa Luburića, Srećka Rovera i drugih, ponajviše onih koji su se usudili tražiti nove puteve, nove ciljeve u borbi za ponovno oslobođenje Hrvatske. Bio sam član Hop-a sve dotle dok me nisu izbacili, a izbacili su me onda kada sam počeo zagovarati slog i jedinstvo svih Hrvata. Mo. Otporaš.) Ti mali ljudi, osim toga, vjeruju, da sam bio dobar general i da mogu koristiti Domovini kao takov.

Ovi mali ljudi ponekada imadu velikih misli. I kratkih, jasnih i jezgroviti. Oni vela: sastanite se sa g. Heferom i mislite na slog! I ja sam voljan na oboje.

Vi ste, g. doctor, uviek bili poznat kao čovjek sklon razgovorima. Mi znamo da niste krivi za mnogo toga što se je dogodilo u zadnja vremena. Mi vjerujemo u Vaše ljudsko i hrvatsko poštenje. Nas ne zanima kompleks oporuke. (Teško će se ikada moći izmjeriti gorčina i težina svađa u hrvatskoj političkoj emigraciji oko te PROKLETE OPORUKE koju je, navodno, pri umiranju Poglavnik ostavio i kojom je opunemoćio dra. Stjepana Hefera kao Poglavnikova nasljednika i predsjednika Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP. Hravtski povijestničari će imati pune rule posla za pronaći ISTINU te oporuke. Mo. Otporaš.)

Mi prihvaćamo činjenicu, da Vas Pokret, kojem ste na čelu, smatra svojim Predsjednikom. Mi bi razgovarali i sa drugim, ako organizacije HOP-a stave drugog Predsjednika. Živimo u doba kada je potrebno gledati stvari jednostavno. Doživljavamo suton ideologija. Ja sam od najranijeg djetinstva, tako rekuć, bio Ustaša. Nu moje Ustaštvo je, kao i stotine tisuća boraca bilo jednostavno, kao one gripe iz Malmo, Švedska, ili stotine grupa u svietu, pa i hrvatskog naroda. Tko je od nas vodio računa o ideologijama, tko danas vodi računa u svietu? To je roba za export, koju se ne troši kod kuće osim da se vitla neuke i fanatike u korist jedne političke akcije. Nitko Vama ne može niekati prava da vodite politiku, ni meni, da se bavim vojničkim pitanjima. Nije važno šta misli o Vama ili meni netko iz vana, niti je važno šta je tko o nama mislio jučer. Važna je Hrvatska. (Tu smo, generale!. Mo.) Nećete mi niekati da sam jedan život za nju prove, niti ću ja Vama niekati tu hrvatsku kondiciju. Razgovaraju dojučerašnji ratni, ideološki, nacionalni i osobni neprijatelji, a Vi i ja to gismo nikada bili. Vi ste nasliedili jedno stanje, (Ustaški Pokret, mo) ali to pripada našoj prošlosti. Treba misliti na budućnost.

Pri Vašoj odluci, molim Vas, nemojte se vraćati na prošlost, na to što je u svoje vrieme rekao i napisao Poglavnik, ili netko drugi u Njegovo ime. (Ovdje general očito misli da je oporuka "falcifikat", mo) Ja imam 5 kila korespodencije sa Poglavnikm, (što bi to sada bilo interesantno vidjeti. Mo) i imam pisma, poslatih sa njegove adrese, pisanih na istoj mašini i njegov potpis nije isti, kao na drugim pismima, kada ih je zaista On pisao. Imam po stručnjacima i notary ovjerovljeno svjedočanstvo da se radio o istoj mašini, ali da je potpis pisan rukom jedne gene. Tko je proveo jedan život uz Poglavnika taj je morao poznavati njegov stil, upotrebu rieči, turcizme itd. i ja sam znao uvijek kada je On sam pisao, ili su drugi pisali. Kasnije je to sve bilo po drugima upotrebljeno i onda je postavljeno pitanje prestiža: Poglavnik je rekao, i stvar gotova. Nu i kada bi bilo, to je prošlost. Hrvatska od nas očekuje nešto više nego to. Vi ste atari politički radnik. Preživili ste i Radićevu poruku: nikad više u Beograd! Pa se je išlo u Beograd!

U svoje vrieme Vi ste bili zato, da se razgovara sa partizanima u Slavojini. Neki su na sjednici Glavnog Stana tražili da Vas streljamo. Vaš je, mislim, rodjak pukovnik Štir, i blizu Vas je (jer su u to vrijeme dok je general Drinjanin ovo pismo pisao obadvojica živjela u Buenos Airesu, mo.) i može o tome govoriti. Vi ste bili pristaša da se razgovara sa Mačekom 1945. g., i oni će snositi odgovornost, i sa jedne i sa druge strane, koji su to odbili. Vi ste bili pristaša da se razgovara i sa drugim hrvatskim skupinama. Znamo poteškoće sa kojima se borite. Mnogi su iz HOP-a izključeni, mnogo ih je u predsoblju: čekaju dali će biti izključeni, ili da idi sami. Nikome nije u interesu da se HOP uništi i oslabi.

Sandor Petofi, madžarski pjesnik je u svoje vrijeme pjevao, da bi i ocoubicama treblo oprostiti i uvrstiti ih u borbene redove protiv Austrije (možda i protiv Hrvata). Ne može se uvijek pljeskati onima koji najviše dreče. Vi ste odgovorni ne samo za ono što Vi učinite, nego i za ono što se čini u Vaše ime, kao što sam ja odgovoran za mnogo toga što sam saznao tek u emigraciji i nakon 20 godina. Ja sam patriot i nikada neću učiniti nešta što će koristiti neprijateljima, a škoditi stvari.

Mogao bih ja u fotokopijama objelodaniti pisma Poglavnika i drugih, kao na pr. Džaferbega Kulenovića, koja su pisma vlastoručno i osobno, i onda bi mnogo toga drukčije izgledalo. Sve je to dobro pohranjeno i na sigurnom mjestu. (Pitanje se sada postavlja hoće li ikada i kad bi to moglo biti da Vlada Republic Hrvatske, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, službenim i diplomatskim putem, u ime istine i hrvatske povijesti zatraži kod španjolskih vlasti svu pismohranu hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića. To se mora ostvariti, prije ili kasnije, ali čim prije to bolje. Mo. Otporaš.)

Mi životarimo na ovom svietu mnogo puta, da ni sami ne znamo odakle smažemo snage, jer živimo za povijest. Zato treba gledati na ono što možemo učiniti. Poglavnik je razgovarao u svoje vrijeme sa Pašićem, Radić je napravio prijateljstvo sa Pribičevićem, a u emigraciji je Poglavnik razgovara sa Stojadinovićem. Nema, dakle, razloga, da Vi ne razgovarate sa onima, koji su se pošteno i junački borili za Hrvatsku.

Za završiti ovo pismo ponavljam Vam rieči kardinala Stepinca, koji mi je rekao na zadnjem sastanku i oprostu: ništa nas ne dijeli, a spaja nas Bog i Hrvatska! Nama nije cilj rastakati HOP., nismo politička stranka, ne borimo se za nikakva politička nasljedstva. Jednostavno: ljubimo Hrvatsku i želimo ju osloboditi.

Vi imate rieč. Srdačno i bratski Vas pozdravlja odani Vam.

general Drinjani.

(Eto, čuli smo, ili pročitali Otvoreno pismo predsjedniku HOP-a dru. Stjepanu Heferu. Koliko mi je poznato, a to znam jer sam iz bliza pratio, da dr. Hefer nikada nije na ovo generalovo Otvoreno pismo odgovorio. Neka i ovo Otvoreno pismo generala Drinjanina bude jedan dio povijesti hrvatske iseljeničke političke emigracije. Ovo Otvoreno pismo je tada bilo za hrvatsku političku emigraciju kao dans Otvoreno pismo predsjednici RH ili predsjedniku Vlade RH. Sve u svoje vrijeme i sve U ODRAZU VREMENA! Mile Boban, Otporaš.)

02-09-2015 15:31#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

USTAŠKA BIBLIJA IMA SAMO ŠEST RIJEČI:

"MOJ BOG, MOJA DOMOVIN, MOJA OBITELJ!"

Piše: general DRINJANIN

13. studenog 1963.

Dragi Ante! (Ante Kršinić (1917-1995) Korčulanac, generalov suradnik, kojem je u ovom pismo rekao: "…JER POGRIJEŠKE ĆE SE PLAĆATI GLAVOM…" Velika je šteta da se ovo pismo kojeg je general pisao kao OKRUŽNICU ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". . mo.)

Šaljem ti ovo s molbom da učineš što je u Tvojoj snazi! Poslao sam i Šoli (Filip Šola iz San Jose i Bošković iz Los Angelesa, mo) u Californiju. Za Božić dolaze Erić (Rudi Erić Pročelnik Vanjskog Fronta Hrvatskog Narodnog Odpora, Ivan Precela Pročelnik Bleiburškog Odbora za istraživanje bleiburških zločina, napisao knjigu na engleskom OPERATION SLAUGHTERHOUSE, prevedena na hrvatski HRVATSKI HOLOKAUST II, Zagreb 2005, mo.) i Prcela ovamo na sastanak, gdje ćemo odlučiti početak borbe. Ako si u stanju platiti put, dodji, ako ne pomozi bar nešto Rudiju i daj mu Tvoje mišljenje za taj sastanak. Grli te Tvoj Maks.

(Napomena: Ovo je napisano rukom gore na desnom uglu pisma prve stranice. Kako se vidi po datumu 13, studenoga 1963., a zna se da se je prof. Ivan Prcela oženio sa Španjolkom drugi dan Božića, tj. 26 prosinca 1963., a za vjenčanog kuma bio mu je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Ja ću u ovom kao i u drugim pismima nadodati neka pojašnjenja kako bi izvukao iz zaborava neke nepoznanice koje smatram da bi mogle nadolazećim hrvatskim pokoljenjima pomoći za bolje razumijevanje ovog pisma. Hvala na razumijevanju. Otporaš.)

Posljednje uređivanje od Bobani: 

16-09-2015 at 13:22

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA

PODRUČJE "NORTH" (3) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomiješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi trebale biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Uzmimo knjigu oca Masuccia (MISIJA U HRVATSKOJ, Madrid 1967, mo). Ne znam kakvi će biti materijalni efekt te knjige, ali je sigurno, da je Otpor dobio s tom knjigom mnogo na ugledu. Ta je knjiga bila zabranjena za tisak za života oca Masuccija, jer je ona svjedočanstvo opstanka NDH, i izričito njegovo priznanje da je Crkva spašavala komuniste, a kritizirala NDH, i sve ono što se kasnije dogodilo, najjače je naše povijesno svjedočanstvo sa strane one Crkve, koja je danas, rekli bi, "čuva Jugoslaviju". A mi živimo za povijest, zar ne, makar izgubili na jednoj knjizi. Nismo to mogli krivotvoriti, jer postoje dva primjerka na engleskom. Jednog ima Vatikan, drugog vlč. Lacković. Nismo mogli izostaviti, kako neki misle, ono što je negativno. Da smo to izostavili krivotvorili bi onaj drugi dio, jer nitko ne bi vjerovao, da je istina.

Uzmimo knjigu TEMELJI SPOZNAJE STVARNOSTI. (DRININA KNJIŽNICA, knjiga 15, Madrid 1966., 715 stranica, mo.) Otac Vasilj (Kvirin, mo.) je za sebe naručio 120 komada i dobrano pokrio troškove tiskanja, pa je tiskati još 500 komada bilo potrošiti nešto malo papira i posla, - ali koliko je značila ta knjiga u rukama naših suradnika intelektualaca u domovini, pa pokojem i u emigraciji. Nešto smo i prodali. Barem nismo ništa izgubili.

Pisao sam glavnim povjerenicima o knjizi RUDEŽA. (Marijan Rudež je napisao knjigu od 158 stranica NACIONALNA REVOLUCIJA u izdanju DRININE KNJIŽNICE, knjiga 21, Madrid 1967., u vlastitoj nakladi i zadržao sea autorska prava iste. Mo. Otporaš.) Ne može se kriviti Ismeta (Ismet Čerkić iz New York-a, član HNO koji se je bunio, itd…, mo.) jer nije pročitao ovoga, kada su nasamarili i mnoge inteligentnije i kompletnije ljude. Danas sam siguran da je ovaj htio infiltrirati se medju povjerenike i ne radi prodaje knjiga. Na vrijeme smo stali, - i knjiga je trebala biti tiskana za novce, plaćena. Ipak nas nije uspio prevariti, jer niti se uspio infiltrirati medju naše povjerenike, niti dobiti knjigu bez novaca. Ostaju riječi, nu tih ima i tamo, gdje nema nikakva povoda i razloga. Tamo ih izmisle. Pogledajte što i kako piše Hrvatska Revija i bilo kome tko pokuša mimo nijh knjigu tiskati, kako su postupili prema prof. Prceli intelektualci, pa izročito ga prevarili, da im da materijal, a onda našli bilo kakvu izliku da ne suradjuju, dok su sami spremali knjigu s tim materijalom. Nije to razlog, da ne tiskamo knjige, kada je knjiga potrebna, kada je plaćena, ili ima razloga za vjerovati, da bi mogla biti unovčena. Ja sam gl. povjerenicima uvjek objasnio, ali su zaboravili.

Na pr. knjiga TETA MALČA (radi se o knjigi koju je napisao Mišo Slavonac istinita povijest iz seljačkog života DRINAPRESS 1965., mo). Ta je knjiga bila plaćena po g. DIKI, a ono što bi prodali za pomoć uhićenicima. Kako bi mogli odbiti tiskati uz te uvjete? (Iz ovih objašnjenja može se uočiti da je general imao veliki pritisak i prigovore sa svih strana što tiska knjige sa "strane", drugima, koje nisu u okviru zacrtanog programa organizacije HNO, mo) Nije se prodalo? Hvala Bogu, nešto jest, i od te knjige je bilo predano g. Deželiću 200 kom. po izričitoj želji pisca i g. Dike.

Knjiga STEPINAC GOVORI je isto plaćena, i mi smo prema ugovoru trebali dobiti 200 kom. za naše potrebe, te i poslati list potpisan po meni i vlč. Beluhanu. I poslali smo nešto, a nismo sve zato, jer je Beluhanu netko u Rimu napunio glavu kako bi bilo porazno da se sazna da smo nas dvojica potpisali jedan papir i nije mi potpisao ostale. To sam tek kasnije saznao. Nu mi smo i bez toga poslali knjige, i Vas sve molim, da uništite sve papire, odnosno onaj popratni list, kojega smo potpisali nas dva. (Zbilja bi danas bilo interesantno znati o kojem papiru se radi, mo). Nešto smo i izgubili na knjizi radi loma na mašini, ali sa prodajom ovih primjeraka ipak to možemo nadoknaditi. Tiskali smo veliko i vrijedno djelo. Pismo koje je pisao Stepinac na pr. Bakariću (Radi se o pismu kojeg je nadbiskup Stepinac pisao Dru. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Pismo se može naći u spomenutoj knjigi na st. 107/117 koje nadbiskup završava: "Molim Vas, gospodine Predsjedniče, primite izraz mojeg iskrenog poštovanja. dr. Alojzije Stepinac

nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupskih konferencija., mo) smatran je u Zagrebu povijesnim dokumentom. Sve treba gledati kroz prizmu Zagreba.

Knjige generala Diaza su vojni priručnici, koji su nam potrebni. Pretvoriti ih u DRINU? Može se, ali to nije onda jedna knjiga. I kad smo tiskali stvar povlačenja kao dio Drine, onda su mnogi bili nezadovoljni, jer da se izgubio efekt. Trebala je biti jedna knjiga. I na kraju: na knjigama se nešto može i zaraditi, jer nemaju klišeja ili imaju malo, pa će ići i jeftiniji papir, manje je i posla oko klišeja i boja.

Kad već govorimo o tome: prije odlaska glavnog linotipiste u vojsku morali smo raditi dvije šihte zato, da se izuči jedan novi. Zato smo mnogo stvari slili, pa kad bi i htjeli nije nam moguće uvijek jednu knjigu pretvoriti u DRINU. Na pr. svima Vama je poznata stvar sa Safetom Jaskićom. (SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD BOSNOM, Drinina Knjižnica, knjiga 23, Madrid 1967., mo). Prcela je radio na tome. To je gotovo. Ima 400 stranica. To je najveće svjedočanstvo ne samo o zločinima komunista, Srba, nego i mnogih muslimana, a što ne možemo napisati mi specifično. To je vrlo važno. On je bio ustaški protivnik i uopće svakog radikalnog nastupa, on to i potvrdjuje, ali je morao trpiti zato, jer je bio Hrvat. Ostavio mi je to u amanet, (Safet Jaskić je pisao generalu pismo 29 listopada 1963 god., u kojem se taj amanet nalazi. Nije preživio operaciju. Osobno sm u Parizu među mojim prijateljima sakupljao novčanu pomoć kako bi se mogli troškovi platiti, mo), i Odpor nije smio ne upotrebiti to. Kad je on to pisao osjećao je smrt i htio je da se stavi na papir. Staviti jednu ovakvu stvar u nastavcima bila bi umanjiti joj vrijednost. Možda nešto prodamo, ali ono što ode doma, ono če biti svjetionik mladim muslimanima, preživjelima Prijedora i sa Drine. To je jedno svjedočanstvo, kao i SIVA KNJIGA. Ona svjedoči da smo bili klani čim se stvorila Država, pa čak i tamo, gdje jednog Ustaše nije bilo.

I kad smo već kod SVIVE KNJIGE. Naši iz Francuske su materijalno pomogli koliko su mogli za golemo pokriće klišeja, i dalje će se nastaviti, i već je u radu SIVA KNJIGA NA FRANCUSKOM JEZIKU. (Koko je došlo do ove SIVA KNJIGA U PARIZU. Ja sam već, mislim, o tome pisao. Dozvolite mi ponoviti. Ja sam bio član LA BIBLIOTEQUE NATIONALE FRANCAISE gdje sam često zalazio, osobito subotom. Slučajno sam naletio na tu knjigu. Bila je na hrvatskom jeziku s pečatom ministarstva vanjskih poslova NDH. Začudio sam se! Prelistao sam skoro sve. Čim sam u poduzeću vidio - skupa smo radili - dra. Peranoća, odmah sam mu to saopćio. Od veselja je uskliknuo i rekao "...Matereti, tu knjigu trebamo imati..." Potrudio sam se i ta je knjiga došla do našega generala. Prevedena je na francuski, LA CROATIE MARTYRE. Pomagao sam dru. Peraniću u tome koliko sam mogao., mo.)

Tiskati ćemo NJIMA, a i SEBI NEŠTO. To nešto onda valja uz pomoć sviju naših, odporaških i neodporaški, dati džaba u ruke onom dijelu elita koje govore francuskim jezikom, a to je ne samo Francuska i veći dio arapskog svijeta, nego skorom i čitavi ONU, a i dobar dio elita Evrope, Južne Amerike i čak sjeverne Amerike, te Kanade. knjiga izlazi sa svim dokumentima na francuskom i svim mnogobrojnim klišejima.

Knjiga Štirova o gerili nije bila uspjeh, jer je knjiga razdjeljena španjolskim elitama, ali je na pr. oružništvo Argentine kupilo 1000 knjiga, dok je ovdje razdjeljeno na španjolskom virtualno NA SVE ODGOVARAJUĆE LJUDE, KOJI O NAMA NISU NIŠTA ili sasma malo znali i to stariji. Danas se zna. Imamo RADIO, imamo DRINAPRESS, i obadvije vrše jednu misiju, koju nitko drugi i nigdje ne bi morao. Kada je Ministarstvo propagande htjelo ušaltati naš i slovenski, makedonski, bugarski i valjda srpski radio u jedno, a to je jugoslavenski, za par dana imali smo stotine intervencija. Hvala dijelom knjizi.

Nastavlja se.

16-09-2015 15:53#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA

PODRUČJE "NORTH" (4) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redoslijedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Govorim Vam sa razlozima i drago bi mi bilo, da ih prihvatite, ili da nadjemo riješenja, koja nam omogućuju daljnji rad. Svu domovinsku propagandu, mnogobrojne letke i mnogo stotina tisuća primjeraka ne možemo ni zamisliti bez ovog drugog rada. Sve je ovo cjelina. Tako treba sve ovo gledati. Možemo biti ponosni, jer smo svi skupa stvorili nešto, što je došlo do izražaja, što je tu još uvijek, i što cijela emigracija nema.

Ja sam pokušao (Bebek, Hrustanović) sa našim manje ili više sposobnim intelektualcima i manje ili više mladima. Jedan mi je od Vas rekao i to, da sam trebao trpiti Bebeka pa makar mi "srao na glavu". Nu da je i dao od sebe štogod i meni omogućio, da idem van i zaradim nešto, bilo tiskarom bilo trgovačkim radom, pa makar mi se srao na glavu bio bi to podnosio. (Tko je pratio i čitao ova pisma, i možda zapamtio, sjetit će se da je general pisao kako ih je morao izgoniti iz kreveta u pola dana. Prije dva/tri opisa general je pisao kako mu je jedan tražio da mu kupi auto i sto drugi čuda. Znate li tko je taj bio? Kako su meni iz prve ruke govorili, ima tomo skoro pola stoljeća, glavom i petom to je bio Željko Bebek, mo). Nu samo radi samog sranja nije mi potrebno mučiti se, jer to čine sasvim besplatno Polić, (Hrvatski Glas HSS, mo) Nikolić, Vinko, Hrvatska Revija, mo) Petričević i drugovi. OBRANA nije postala novina dok ih se nisam riješio, i kroz ovo vrijeme smo tiskali više nego cijela emigracija, i vjerujte mi, daje to odporu više ugleda, nego smo mi u stanju vjerovati. Čvrsto sam uvjeren, da bez tiska ne bi bili gdje jesmo. Može nas se voliti ili, slijediti ili ne, kritizirati ili ne, ali nas se ne može ignorirati, kao što su htjeli gg. političari i mnogi naši "suputnici", koji su mislili u zajedničkom maršu staviti nam se na čelo.

Da sam mogao imati ruke slobodne, tj. da sam mogao računati sa mojim literatima, i ne tjerati ih iz kreveta u 10 i 12 kad bi se naglo povratio kući, i k tome plaćati radnike, onda sam mogao pretvoriti tiskaru i u trgovačko poduzeće. Nu ja sam radio na pet frontova, i vjerujem da nitko od Vas nije želio da zanemarimo ono glavno, zašto smo se pokrenuli i sve od sebe dali. Meni se je pred par godina reklo da bi došao na pr. Štef (Crnički iz Clevelanda, mo.) koji da bi bio barem djelomično osiguran, a ja ne mogu povjeriti bilo kome korespodenciju, veze, sastanke itd. U dilemi ; boriti se da brzim tempom izadjemo s idejama pred narod, ili pak stvarati jedno poduzeće, koje bi moglo dati od sebe jedan minimum i bez moga izravnog rada, odluka je bila jasna ; IDEJE. Nitko, pa ni najveći pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina. Zato Vas molim, da razmislite malo o toj cjelovitosti, o cjelini, jer smo svi skupa napravili nešto golema. I onaj tko je dao sve svoje kao Šego (Stipe Šego iz Chicaga, mo.) za linotip, i onaj tko je dao mnogo dolara, i onaj tko je pisao, onaj tko se ponižavao prodavajući, moleći, ljuteći se, i onaj tko je ipak kupio nešto i riječu nam pomogao, dao je svoj dio. Ne smijemo stvarati uvjerenje frakasa, jer to nebi bilo istinito. Pomalo će otići i prodati se i ono što leži, i biti kaplja do kaplje, iz koje će ipak uvjek biti pomoći za stvar tiska. (Samo pozitivan čovjek može ovako pozitivno misliti, a tko pozetivno misli, taj pozetivno i piše. Knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" za sigurno će dati prvu nagradu Maksu luburiću za ovakovo pozitivno rezoniranje. Mo. Otporaš.)

Uza svu svoju skromnost moram reći, da nitko na mom mjestu ne bi mogao dati više od sebe na ovom polju. To je moje uvjerenje, a vjerujem i mnogih od Vas. Ili me se treba odteretiti radom na Vanjskom Frontu, ili u administraciji, ili mi barem formalno pomoći svladati to. Tada možemo dati i više, na ovom i drugim odsjecima rada. Mogao bih Vam govoriti mnogo toga o projektima, o pripremanom vježbovniku vojničkom i diverzantskom, na kome se već radi, itd. ali bi me to skrenulo sa puta. Htio sam tek pomoći Vam, da stvar "pjesmice" (moglo bi se reći da general*ovdje misli na pjesmaricu "ŽENIDBA MUJE GRABOVICE", izdanje Drinine Knjižnice, knjiga 9, Madrid, 1965., mo) i td. ne shvatite ni kao moj osobni kapric, jer ih nemam, ni lakomislenost, jer sve što je napravljeno, imalo je svoj ZAŠTO I ZATO. Pa i onda ako u svemu nismo uspjeli i ne svojom krivnjom.

Ja bih vas sve skupa molio da na sastanku Dranog Skupa "NORTH" još jednom pokušate naći načina prodaje naših stvari, pa i knjiga, a ja ću uzeti na znanje što ste mi rekli i za DRINU, koja je već zapakirana, napraviti još 4 u god. 1968. ako ne budemo stupili u stanje, koje bi to onemogućilo.

I u čemu ne uspijemo, nismo uspjeli, nije mjesta pesimizmu, i još manje predbacivanjima jedan drugome, ili samima sebi. Jedna napisana knjiga je uvjek za Odpor jedan imetak. Možda bi se moglo masivnom propagandom u Americi, ili davanjem procenta preprodajnicima, ipak postići više.

3.) Postavljeno mi je više pitanja u pogledu strica Ante Došena. (Stric Ante Došen, tako su ga skoro svi od milja zvali, je sin Marka Došena prvog predsjednika Vlade NDH, mo.) Na pr. br. Gagro misli da nije bilo pametno poslati ono kor. pismo, kojim sam obavjestio ljude Odpora, da Jelić nije došao, a da sam odbio ići u Barcelonu na sastanak tako dugo, do nemadnem garancija, da je Jelić zaista tamo. Ja sam pisao br. Ratku, kako ne, i dao razloge. Bio je kod mene i stric Ante i ja sam s njim razgovarao, kao i sa drugih 200 osoba ovoga ljeta. I sada da Vam kažem jedan dio onoga, što sam već opetovao :

a.) Stric Ante Došen je po svima nama voljena figura, i smatramo ga pravim patrijarhom. Uvjek smo slušali dobre savjete, i moglo bi se reći, da smo se dobro razumijevali do novog ludovanja Dra. Jelića, koji je, medju inim, već drugi puta, ako ne treći, prevario sve nas.

Nu ja sam još uvjek javio u Pariz Anti (Ovdje se treba nadodati da je stric Ante Došan došao od generala u Pariz da se sastane s drom. Peranićem i drugima, na putt za Njemačku. i Mi smo se sastali sa stricem Antom Došenom. Mo.) da za razgovarati sa Jelićem treba imati vremena, magnetofonsku vrpcu, i dva svjedoka. Ako prof. Prcela, vitez Pjanić, pukovnik Batušić i ja nismo dostatni svjedoci, jesu dokumenti, i ja o tome želim govoriti bez predrasuda. Zato Vam prilažem nekolicini fotokopiju pisma kojega je uputio Jelićev pomoćnik puk. Batušiću, a sam Jelić drugima, usmeno i pismeno, i kako ste mogli vidjeti u uvodniku Hrv. Države, (glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor, kojeg je osnovao i kojemu je predsjednik dr. Branko Jelić, mo), i koju ako sami nemate tražite, da Vam napravimo fotokopiju, gdje poziva u ime POTPIS DESETOTRAVANJSKE DEKLARACIJE DA LJUDI STUPAJU U LEGIJU NEKAKVU I U HRVATSKO REVOLUCIONARNO VIJEĆE. Da je on dobio mandat. Pitaju me ne samo pukovnici, nego i mali ljudi čarkari, da li da stupaju u "H.R.V. - LEGIJU" ili ne, jer da je Lukas potpisao u ime Odpora. Što je napravio Oršanić i puk Štir, to Vam je poznato. I da je nisam reagirao, i napravio onu malu obavijest, da to rade UDBAŠI, i da je odpremljeno više ljudi u ruke Udbe, kao sada Draganović i mnogi drugi, odvedeni, ubijeni ili pak kompromitirani, što bi Vi rekli o "svome generalu", zapovjedniku ili glavnom tajniku Odpora, kojemu ljude vode zakrabuljeni kućeberi, (kućoberi je stara hrvatska riječ za onog koji s korpom u ruci iđe kroz selo i galentariju prodaje, mo.) šverceri i davno već uništeni političari. Pod tu cijenu mogli smo mirno ostati u HOP-u Dra. Hefera, frailice (frajlica se kaže za stariju djevojku, mo) Višnje, dezertera Ilića, itd. i nebi se trebali suprostavljati progonima, neugodnostima, blaćenjima, gubljenju zdravlja i vremena. Mi smo VELIKOM ANTI, (misli se na Poglavnika, mo.) dok je još bio relativno velik, rekli šta mislimo, da danas budemo u kolotečini dogadjaja, i da onda sve to promjenimo za pogoršano izdanje jednog neozbiljnog hoštaplera samo zato "jer je on Hrvat", onda možemo s istim pravom prihvatiti Dra. Krnjevića. Dra. Hefera, Dra. Bakarića, ili Roku Kaleba, jer su svi oni Hrvati. I da to ne činimo zato, jer smo to mi SUVERENO ZAKLJUČILI, NEGO zato, jer to želi stric Ante, jer što će biti ako se okrene protiv nas, to bi bila svjedodžba siromaštva svima nama i posebno stricu Anti, jer bi to značilo, da ga smatramo senilnim starcem, ili budalom, kojemu treba reći DA, kako se nebi uvrijedio.

Nastavlja se.

16-09-2015 17:01#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA

PODRUČJE "NORTH" (5) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

b.) Osim toga moje je sveto pravo da odabirem mjesto, sastanka. Previše sam kompromitiran u ovoj borbi (za našu zajedničku Hrvatsku, kako je u predizbornoj kampanji 2009. godine rekao i dr. Andrija Hebrang mlađi ...da se je Luburić borio za hrvatske interese..., mo), da bi išao kud me tko naruči. Ja imam ambijenta u Madridu i Valenciji, ali ne u Barceloni, koja ima veliku luku i u kojoj ima svaki dan ruskih, srpskih i drugih brodova. Sami Katalinci nisu kao svi, jer imaju starih jada i previše komunista. Izbjegavao sam improvizirane sastanke, gdje mi se pošalje telegram i dolazi u mjesto po drugom izabrano. Ne da sumnjam u njih, nego u one, koji bi za njima mogli doći. Osim toga ne vidim praktične koristi od toga da se sa bilo kim zagrlim na uzletištu izmedju dva aviona, osim ako me vežu velike veze i čini. Nu da ja letim bilo kome zato, da mi može Jelić na "povjesnoj sjednici" i "velebnom zboru" na kojem je u ime američkih Hrvata govorio stric Ante, da može reći, da je "bio sa Maksom" to nije ništa. Treba iskupiti mjenicu New Yorka i Buenos Airesa, i to se ne čini ni grljenjem sa Jelićem, ni podlizivanje stricu Anti, nego ozbiljnim radom, naporima, zaključcima i načelnim kritikama kakve su bile mnoge Vaše, pa i ova Gagrina.

c.) Razgovarao sam sa stricem tri dana i dio noći. On nije senilan starac, nego jedan od najžilavijih i najdinamičnijih od 200 osoba sa kojima sam bio. Duhovno i tjelesno jak, svjež, koji je mogao jesti, piti, hodati, razgovarati, ne spavati, kao i ja, - to nije senilni starac, bez obzira na godine. Mnogo senilnijih ljudi sam vido a nemaju ni 30 godina, i već su gotovi. Dakle čini mu se nepravda ako mu se podvaljuje kao starcu, jer to nije. Nitko se za više problema i ljudi nije življe interesirao kao on. Znači da je čovjek duha, akcije i borbe, pa ga kao takvog treba smatrati.

d.) Sa stricem Antom sam razgovarao u ovom duhu. Možete mu ovaj pasus pročitati. Sve ovo sam rekao i njemu, i čak i to, da kuda je god prolazio, da je ostavio isti trag. Uplivisao (utjecao, mo.) je na ljude, pa i na strogo unutarnje probleme Odpora. Je li se smatra pripadnikom Odpora? Ne ! On je simpatizer, kao i Jelićev, Uj. (organizacija Ujedinjenih Hrvata je bila i u Njemačkoj, Ameriki i Kanadi, mo.) Hrvata, itd. I baš radi toga mi nismo dužni prihvatiti zapovjedi, iako možemo želje i sugestije. Nu ja nikada nisam upotrebio riječ: zapovjedam, odredjujem, naredjujem, itd. nego sam uvijek sugerirao, molio, tumačio, ali i prihvatio kriterije koji osobno nisu bili moji. Prema tome nismo dužni kao organizacija činiti ono što stric Ante, ili stric Andrija, (misli se na dra. Andriju Artukovića, mo.) ili netko drugi žele. Nego smo organizacija, koja konzultira pripadnike, izabire vodstvo, zaključuje i sprovodi u djelo.

e.) Stric Ante mi je na rastanku rekao, da sam u pravu, da će ići u Toronto, da će i nadalje sa simpatijama gledati i pomagati rad Odpora. I još mi je savjetovao, da neka ne slušam previše savjete drugih, jer da vjeruje u kriterij moj kao snažna i sikusna čovjeka. Svi imate prava pitati ga jeli tako ali i ispitati ono što sam ja naveo. I neka govore medju nama čiste činjenice, a ne neki boležljivi sentimenti, ili patološki kriterij, koji je odveo u propast Poglavnika ; Poglavnik zna šta radi, Maks zna šta radi i - na kraju, kako smo rekli : BABA LUCA ZNA ŠTA RADI....(Osobno smo, naš ogranak HOP-a Dr. Ivan Šarić, dok sam živio u Parizu, prolazili kroz te "službene naredbe" Lucije Rukavine, koja je živjela u Munchenu. Moj dobri prijatelj Ivan Barun je svojoj kćeri dao ime Luca, na uspomenu "ustašice" Luce Rukavine, mo)....

Nu to znači i to, da kad nebi bio učinio kako sam učinio, da bi bio pogriješio. Mi smo planski, ozbiljno, doktrinalno, svjestno sproveli ono što smo nagovjestili. Idemo dalje.

Ono što se je dogodilo Draganoviću je klasični primjer kao se ne smije raditi, i da pri svemu treba imati nekog kriterija koji je kontroliran od jedne ekipe. Zato mi ne možemo vječno čekati što će o svemu misliti stric Ante, kako je puk Štir čekao sa stvaranjem ODPORA jer što o tome misli prof. Oršanić, Korski i "Petit Komite". (Francuska riječ a znači "Mali Komiteti, ili mali Odbor, mo). Vi ne možete reći nijedan, da nisam prihvatio sugestije, nu i tu se dogadja da vi, svaki od Vas, o nekoj stvari mislite različito. Zato smo ekipa, pa skupno o tom odlučujemo. Ne mogu ja praviti sa Jelićem za volju strica nešto, što on ne želi s Vama, ili njegovi ljudi sa Brbićem u Australiji, ili isto tako ne možemo odgovarati za ono što čini Varoš u Rimu, Orlović u Njemačkoj, ili netko drugi u Munchenu zato jer to hoće Draganović. Ili da se čini, jer to netko od ovih želi. Ja vjerujem u borbenu našu demokraciju i vrlo bi me radovalo ako u tom krugu vidimo i strica Došena.

Nastavlja se.

16-09-2015 17:53#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA

PODRUČJE "NORTH" (6) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

4.) "Treći Koroak". (Konačno sam došao do onog što sam godinama tražio, a to je TREĆI KORAK. Ja sam iznio u ovim pismima prvi i drugi korak, ali nikako nisam mogao pronaći Treći Korak. Ako je to ovo što sam ja uvijek mislio da je Treći Korak, onda neka to bude ovaj opis generala Drinjanina u ovom pismu TREĆI KORAK, mo). Ja sam ovoga ljeta razgovarao sa 200 Hrvata svih vrsta iz domovine i emigracije. Vi ste stalno tamo na skupu i pokretu. Brbić je obletio Australiju i ispipao teren i snage. U Južnoj Ameriki smo u godini dana ne samo sugerirali ono vječno o tome što će reći Trust Mozgova (moglo bi se reći monopol nad mozgovima, ili još bolje, šaljiviji naziv za skup ljudi koji se smatraju vrlo mudrima, mo) jedne pregažene politike i pobjedjene vojske, nego smo postali jedna od najsolidnijih grupa, koja je u više nastupa izišla sa ekipom, programom i ljudima Odpora. Iz Evropskih zemalja stalno smo u kontaktu i ove godine kao nikada bio je solidan kontakt sa domovinom. Vanjskim smo uspjesima, javnom afirmacijom, kruna kojega je bio ZBOR U CLEVELANDU U NASTUPU I SA ONIMA, KOJI NAS DOSADA NISU HTJELI POD NAŠIM IMENOM, nego kao kakvo vanbračno dijete pod imenom Saveza, ili kao "pubilku". Naše su nam publikacije otvorile put do protivnika i do inteligencije. Dogodilo se i dio onoga što sam Vam nagovještavao, tj. desintegraciju iznutra, i kroatiziranje dijela hrvatskih komunista. Sve su to činjenice. A i to nije sve što smo učinili, što činimo i što mislimo činiti.

Do sada smo bili u "drugom koraku" tj. "psihičkom ratu sa Jugoslavijom". Taj smo zadatak vršili prema našem stanju i možda i preko materijalnih snaga. Indoktrinirali smo čitavi niz domovinskih ljudi, izmjenili mišljenja sa drugima, koji još čekaju. Od našega kapaciteta intelektualno i politički izgradjenih ljudi, od nas slobodnih emigranata i rodoljuba očekuje se i više. Mogao bih reći, da oni od nas očekuju više, jer su sami voljni dati više. Naši ljudi djeluju dobro, naš tisak isto. Imamo emigraciju, slobodu, sredstva. Oni imaju isto po barem nešto na svakom sektoru. Uspjeh i onaj konačni ovisi od više elemenata, a ne samo od želje. Sviestni smo da nema rata, svijestni i činjenice, da nam nitko slobode dati neće. Snaga je u nama i u našoj spremnosti ne samo za žrtvu, nego i nešto teže : koordinaciju snaga unutra i vani. Ja sam više očekivao od onih, koji su me posjetili od preko bare. Nije dosta reći : idemo ili - idite ! To nije samo jedan čin jednog čovjeka, jedne volje, nego ekipe, sredstva, plana, koordinacije i superacije. Prije svega je problem mentaliteta, jer boriti se protiv jedne organizacije stvorene bez sentimenta, ali znastveno, sa sredstvima i izgradjenom tehnikom. I sa prednosti koju daje imati vlast, sredstva, aparat, ljude i zaledje, baze i moral. Suprostaviti se sa improvizacijom i pod nadzorom hrvatskih Azeva (ponavljati ću ovu riječ češće puta kako bi ju Hrvati zapamtili, a odnosi se na jednog ruskog duplog/dvojstrukog špijuna za vrijeme carske Rusije, po imenu Azev, mo) i bez ijedne sigurne logističke baze, osudjeno je na propast. Naš čas je tu, jer se u nas još vjeruje. To nas i obvezuje. Za preći iz "psihološkog tj. hladnog rata, tj. "topli rat" stvar je dobra plana, sigurna vodstva i odlučnost.

(Dakle, po doktrini generala Drinjanina bi trebalo značiti: "PRVI KORAK" je mobilizacija i spremanje, "DRUGI KORAK" je psihološki, tj. promidžebeni, ili još bolje, hladni rat, dok je TREĆI KORAK "topli rat" kako ga je general u ovom pismu nazvao, a to, u punom i pravom smislu riječi znači: RAT, puščani, toposvki, avionski, hvatanje za grkljane, ko' koga itd., mo.*Otporaš.)

Bio sam čvrsto uvjeren, da će stanoviti prijatelj iz Clenelanda, o kojemu mi se godinama govorilo, koji da ima mogućnosti, veze, odlučnost itd. reći nešto. Ostalo je sve pri tome "da bi trebalo". Obećao vratiti se, i nije se vratio. Čekao sam ga prema dogovoru, izgubio tri dana i morao ići na sastanak sa ljudima iz domovine, u drugo mjesto, i na kraju mi je napisao kartu i rekao, da kad se vrati, da ćemo viditi.

Ne bih želio ponavljati ono što sam mnogo puta rekao, da bi bilo fatalno, da isti ljudi sa Vanjskog Fronta, koji imaju JEDNU MISIJU, i koja bi morala biti i pojačana u slučaju nastupa "TREĆEG KORAKA", velim da isti ljudi napuste svoja mjesta i pretvore se u improvizaciju dijela domovinskog fronta. Takovi ljudi, koji osjećaju taj poriv, imaju odlučnost, sposobnost za akciju, nebi smjeli voditi športske, kulturne, karitativne, političke i druge javne akcije. Samo su HRVATSKI AZEVI I IGNORANTI mogli organizirati one "akcije", gdje su samo kompromitirali stotine, potrošili imetke, a nisu učinili još ništa osim stvaranja nepovjerenja u naš zdrav razum. Orlović je najprije stvorio Banku, štednu zadrugu, ljudi su je napunili sa svojim uštedama, zatim je stvorio plan, napisao ga, kako će rušiti ovo ili ono, kako će preuzeti vlast, obišao Njemačku, Švedsku, Francusku, i svakome govorio o revoluciji. Zatim poslao ljude da kupe dinamit, a "glavni štab" slavio "početak akcije". Novinari i policajci imali magnetofonsku vrpcu sa razgovorima iz Njemačke u Belgiju o kupnji dinamita, i kao svatovi mladu dočekali dinamit na granici. Došao auto, zaustavili, proslijedili, proces, "slava", zabrana, novci za revoluciji izgubljeni, i naravno, nema revolucije jer je Njemačka vlada zabranila. I nema štedne zadruge, jer je potrošeno u kupnju oružja. Znate li koliko je blagajnika takvih skupina otišlo u Jugovinu sa novcima za kupnju oružja? Znate li koliko šefova rev. organizacija i nakostrušenih "Trup", "HOP" itd. radi za njemačku policiju i Interpol? Koliko Goreta, Džida i sl. kontroliraju svakog "nakostrušenog". Koliko godina su oni sve javljali? Savjest im je progovorila tek onda kada je trebalo ubijati i izvrgnuti se da budu ubijeni? Koliko ima u svemu tome šverca, kriminalaca, avanturista, agenata Udbe i Interpola? Meni su došli "oni najbolji" da im dadem "stanovite stvari". Obavješten sam bio od prijatelja na vlasti, da dolaze agenti Interpola. Velim čovjeku da ću mu te stvari uručiti u drugoj zemlji, tamo gdje treba. Odgovara da NE, NEGO DA ŽELI SAM TO NOSITI I NE ŽELI SE SNIKIM VEZATI. Trebao je, dakle, dati Interpolu mogućnost, da ga uhvate kad izidje iz moje kuće "sa tim stvarima", koje bi bile dostatne da mi se da izgon, da me se internira, da mi se zatvori tiskara i zabrani pol. rad. U mnoge od ovih se nije moglo taknuti, jer ili je iza njih "mrtvi Poglavnik" ili "živi Draganović".

Njemačkoj su pak policiji oni sami, kako znamo, dojavljivali svoje vlastite drugove od HOP-a. Oni koji rade za njemačku policiju daju svoje podatke, (potrebno je samo prelistati OBRANE iz godine 1965/1966., te tu ćete naći slike i kopije slika onih članova HOP-a koji su surađivali i dojavljivali istaknute i djelotvorne državotvorne Hrvate njmačkoj policiji, Franju Goreta i Mirka Dšidu i druge, mo.), neki za novce, drugi "da se prikriju i osiguraju" a ne znaju, da čim predaju podatak, nisu više vlasnici, i ne znaju tko će i kome prodati te podatke.

Uhićenja samih šefova tajnog redarstva u Njemačkoj u zadnja vremena dokazuju, da ih je pola radilo za Rusiju. (Moglo se je iz dosadašnjih pisama generala Drinjanina uočiti da on nikada ne govori o SSSR, nego uvijek Rusija. Ovo ne dokazuje da je general bio antikomunista, nego vizionar, mo), koji rade za Tita? Oni koji pišu rodoljubne članke, kao Varoš i liju suze nad grobom mladog i neiskusnog Šimundića, bio je koji je mjesec dana govorio u Rimu o tome, kako je Draganović otišao na jedno "dulje konspirativno putovanje". Da ga ne bi prije vremena tražili. I izgleda da je sam otišao preko granice i ne znajući, a oznake granice i sa talijanske i sa jugoslavenske strane bile su skinute. Tako ga kao austrijskog državljana mogu optužiti javno, a na popisu je "ratnih zločinaca", da je došao da u Jugoslaviji organizira sabotažu. I čitav aparat "suradnika" ostaje vani, trguje, švercuje, konspirira i čeka daljnju žrtvu, materijal za sudjenje i bičevanje živaca za akcije, koje su unapred osudjene na propast, kako sam Vam to dosta puta pisao i osobno govorio onima, koji su bili kod mene. U Australiji smo imali 10.000 pol. emigranata i pola ih je bilo organizirano. Što se je dogodilo? I u Njemačkoj? Nu "vodje" koje rade za strane policije da si osiguraju rad za Udbu, tu su, i filtriraju najbolje ljude, da bičuju živce ljudima i guraju ih u unapried osudjene akcije, kako bi strani svijet nas osudio, a narod izgubio vjeru u naš zdrav razum.

Nastavlja se.

16-09-2015 18:29#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA

PODRUČJE "NORTH" (7) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Neka nitko ne misli da će impresionirati svijet sa jednom bombicom, jer u Vjetnamu se lijeva krv do koljena, igra se poker smrti i ruski sateliti sa atomskim punjenjem već hodaju oko kugle svakih 50 minuta. Na Balkanu su oduvjek padale bombe, pa i ginuli milijuni. Američko javno mijenje nije se impresioniralo ni kad su mu gorile čitave četvrti, ni englesko kada mu je gorio London, ni Njemci kad je gorilo pola milijuna u Hamburgu. Rusija je u ratu imala 20 milijuna mrtvih, i Kina sprema pokolj čitave ruske Sibirije. U Sajgonu dnevno explodira dvadeset bombi, i u Honkongu, pred Bankom, na štangi vise Englezi, a unutar zgrade prave se trgovačke operacije. Teror ekvilibrija atomskog rata drži rivale (protivnike, mo) u hipokritskom stanju, i ni Papa koji dnevno poziva Ameriku da zaustavi sistematsko "koventriziranje" (u ovim smislu znači bombardiranje, mo) Sjev. Vijetnama, ni tobožnja savjest ljudi, pacifista, itd. neće prstom maknuti za bilo koga. Ovoga ljeta dao sam na čitanje prof. Prceli jedan moj poziv HRVATSKIM ELITAMA (imam ga i kada dođe vrijeme staviti ću ga ovdje, gdje i pripada, ovim pismima, mo), u kojem sam iznio strateško-taktičke zasade za jednu akciju.

Ne mogu to dati iz ruku, niti slati poštom. Takvo jedno pismo može izgledati i pesimističko. Nu da li ima razloga za varljivi optimizam? Da li mi imamo prava gurnuti naš narod u jedan rat bez izgleda za uspjeh? Bez pomoći, političke, logističke, bez kapacitiranih ljudi, kad bi i mogli prihvatiti, da osim stranih agenata i Udbaša i Azeva, ima čestitih hrvatskih idealista, koji žele, kao što Vi želite početak akcija.

Zato u prvom redu: ne miješati pojmove domovinskog i vanjskog fronta, ne miješati LJUDE ta dva fronta, da svaki neuspjeli akt ne povuče za sobom gubitak svega. Kad se Rover popeo na glavu svima sa "revolucijom" poslao sam mu poruku: ako ti je cilj najaviti rat Australiji, onda čini to u svoje ime. Ako misliš raditi na vanjskom frontu Odpora, onda svi ti stoje na raspolaganje. Ako imaš petlje i odlučnosti raditi na domovinskom frontu, onda napusti sve i dodji k meni, ali onda nema više povratka u Australiju, jer se ne može biti u isto vrijeme konspirator sa 10.000 klm. daljine, "član Vlade Vijeća", vodja športa, odbornik kulturnog kluba itd. I k tome "smatra me se šefom Bratstva".

Ovakovi zastarjeli mentaliteti upropastili bi svaku akciju i onda, kada bi ona imala izgleda za uspjeh. Boriti se protiv partije nije isto što i protiv brutalne snage srpskih žandara. Ovdje je znanost u službi te brutalne sile.

Nama je svima na jeziku akcija. Nu gdje je jedna snaga bez jače pomoći srušila jednu komunističku zemlju. Ja sam napisao knjigu "Tehnika obaranja komunističke države", ali ju nisam publicira, jer su me molili prijatelji ovdje, da to ne učinim, jer bi bila šteta odkriti karte. Prije vremena, naravno. Mnogi će reći, pa zar se ne može ništa učiniti? Mnogi mi vele, sada se treba radi Draganovića "OSVETITI". Imamo i bez Draganovića razloga za tu osvetu.

Nismo ni Bleiburg osvetili. Ja sam bio onaj tko je spremao gerilu, odpor, borbu iza linija. Pa je prevladalo mišljenje da NE, jer fali za to politička gaza.

Imamo li tu bazu danas? Amerika? Vatikan? Njemačka? Gluposti ! Danas imamo manje prijatelja nego 1945. g. i komunizam je zavladao sa pola svijeta, a sada radi na tom da razruje drugu polovicu. I Tito, i Fidel, i mnogi drugi djeca su i mezimčad te politike, a ne mi, antikomunisti. Amerika je antikomunist u Vijetnamu, ali nije u Jugoslaviji, i manje u Rusiji, s kojom skupa pomiče figure na šahovskoj ploči i trguje sudbinom naroda.

U tim i takvim prilikama, ja sam u mojoj knjizi, razradio tehniku i taktiku. Trebamo se služiti dijalektikom i njihovom metodama, infiltracijom i razjedinjavanjem. Onaj tko još ne vidi mogućnosti u razlikama izmedju Rankovićeva komunizma i onog evropejskog, kamo se situiraju hrvatski komunisti, koji ne vidi mogućnosti barem djelomičnog paraliziranja vlaških masa, koje gledaju u hrvatske komuniste kao saveznike, a ovi u njih iz straha pred ustaškom osvetom, i tko nije ništa naučio iz madžarskog ustanka (1956, mo) i razloga prilaženja Kadra (vođa mađarske antikomunističke revolucije, mo) Rusima, taj nije tehnički na visini da se uhvati u koštac sa srbokomunizmom.

Lako je raspaliti u jednom članku po svima, najaviti rat svima, odgurnuti i popisnike Deklaracije, najaviti nastanak rata hrvatskim Srbima, osvetu bivšim partizanima, Vatikanu, popovima i Njemačkoj. Radi takve politike mi smo stigli na Bleiburg, i mogli bi pripraviti put i drugom novom i definitivnom. Bez razuma i sam sa srcem može se samo ići u susret osobne lijepe smrti, ali borba za slobodu jednog naroda nije osobna stvar. Emigracija može mnogo toga napraviti, kako smo vidili u slučaju Irske, pa i našeg slučaja 1941., ali bez koordinacije onog u domovini i onog vani, emigracija kao takva, bez ratnog pohoda i gerile bazirane na vanjskoj pomoći, je unaprijed osudjena na propast. Jedan zahvat redarstva u bilo kojoj zemlji može likvidirati sve u roku od par sati. Novo stanje traži nove taktike, nova borba nove mentalitete, jer sa onim Muse Kesadžije i Senjanina Ive, nemože se pobijati komunizam.

To je u prvom redu jedan mentalni proces. Ako mi nismo kadri služiti se njegovim metodama i njegovom dijalektikom, nismo ga kadri ni shvatiti, ni pobijati, a kamoli svladati. To najbolje vidi Amerika danas u Vijetnamu. Ali još uvijek ne dovoljno. Sazrijeva i tu stvar, i sazrijeva kod hrvatskih ljevičara, komunista, partizana, sindikalista, itd. uvjerenje, da su nasamareni. Tu ipak treba imati na umu da su za sprovedbu revolucije bezuvjetno potrebni nama domaći saveznici. Oni danas kontroliraju dio vlasti, imaju oružje, i mnogi od njih, hrvatski osjećaju. (To je upravo to što je Dr. Franjo Tuđman i učinio. Najprije proštudirao pomirdbeni stav generala Drinjanina iz PORUKA IZMIRENJA..., obašao Canadu i Ameriku i skoro svu Europu gdje je bila jaka hrvatska politička emigracija, osvjedočio se na terenu o ljubavi Hrvata za svojom Domovinom Hrvatskom, vratio se nazad, kući, u Hrvatsku, skupio svoje bivše prtijske pajdaše, obrazložio im stvar i zajamčio pozicije, stvorio političku platformu, stvorio HDZ, stavio demokratske temelje na kojima je počeo stvarati HRVATSKO JEDINSTVO, I STVORIO GA JE BIO…, zahvaljujući pomirdbenim idejama HNO Maksa Luburića, mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 16-09-2015 at 18:32

16-09-2015 19:23#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA

PODRUČJE "NORTH" (8) dio

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma promiješane. I zbilja stranice su pomiješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

Više je hrabrosti trebalo za Deklaraciju (hrvatskog književnog jezika iz 1967 god., mo), gdje Udba i Ranković, domaći Srbi partizani, stoje s puškom u ruci, - nego u USA razpištoljiti se kao šareni grah protiv "vascelom svetu". Nije lako sve to. Treba mnogo studija, razbora odlučnosti i ljubavi. Da, Irska je emigracija bila odlučna, ali je borba trajala kroz 500 godina ! Ruski su boljševici bili prebačeni po Njemcima iza linija (borbenih, ratnih 1914-1918, mo) i data im mogućnost, a politički su bili financirani od jedne Banke. Komunisti su uporni i izgradjivani. Naši ljudi se vole oduševljavati, ali ne i izgradjivati. Kod mene su bili Geza i Šimundić, (obadvojica članovi HRB i obadvojicu Udba ubila, mo), pa kad sam im govorio, da zajedničkim snagama tiskamo "Priručnik za diverziju", onda su mi rekli, da njima ne treba knjiga, nešto slično kao što čujem često i od naših.

Jedan ovakvi priručnik, sa slikama, crtežima, tehničkim uputama, ne može se prodavati ni javno izdati ni dati masama, ali je bio potreban barem predvodnicima. Mislim da sam poneki put citirao velikog Gotea : misliti je lako, djelovati isto, ali je najteže na svijetu nešto smisliti i onda dosljedno tome djelovati. Misliti samo je ipak gubljenje vremena, a djelovati bez toga je ljudska tragedija, a u diverzantskim akcijama posebno.

Zato govoriti o akcijama treba biti savjesno, konkretno, poduprto brojevima, hladnim razlozima, matematičkim planiranjem. Kakve akcija? Kojeg obima? S kojim ciljem? Psihološke akcije, rekli smo mnogo puta su dobre, i dijelom mi, dijelom oni nekontrolirani, očajnici, ili osvetnici, ako ih znamo izkoristiti. Veće akcije se planiraju sa jednim izričitim ciljem, kao i svaka ratna operacija. Rat se pravi na činjenicama. Sva demoralizirana Jugoslavija nije pala ni nako 8 godina Marselja (Marseille, atentat na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo) a svi smo bili Ustaše, dok nisu njemački tenkovi sa pet granica upali a avijacija srušila Beograd. Nije bezuvjetno potrebno to čekati, jer se tako lako ponoviti neće. Ostaje nam ipak malim, lokalnim, suberzivnim, gradjanskim ratom rušiti Jugoslaviju uz pomoć hrvatskih, makedonskih i slovenskih komunista, koja baza ipak postoji. Rat svima i svakome smo davno izgubili i napustili Domovinu sa 17 divizija, pola milijuna Ustaša, Vladom i Poglavnikom. Ja sam za akcije i Vi ste svi za akcije. I mnogi Madžari, Romunji, Bugari, Rusi, Ukrajinci, Kubanci (uz pomoć CIA org.), i mnogi drugi. Nu HTJETI JE JEDNO, ZNATI DRUGO I MOĆI TREĆE.

5. Blajburška tragedija. Sve što smo rekli u pogledu našega rada odnosi se i na to. Ja sam o tome govorio sa prof. Prcelom. Ja sam bio i jesam uvjerenja, da je knjigu trebalo bazirati na radu naše ekipe i tiskati kod nas, (radi se o knjigi Bleiburška Tragedija ili OPERATION SLAUGHTERHOUSE, koju je izdao bleiburški odbor 1970., a kojemu je bio na čelu prof. Prcela, a general Drinjanin htio da tu knjigu tiska DRIPAPRESS, mo), i onda podjeliti badava uglednim ljudima. Ja sam prof. Prceli davno rekao da ga neće ni jedan pomoći ni od političara, ni od intelektualaca. Posebno sam mu rekao da ga neće pomoći prof. Draganović i na vrijeme mu javio, da Draganović sprema knjigu o tom predmetu. A taj krug su Milan Ilinić, i Zorić, i Nikolići dr., i ne treba ni govoriti da osim DANICE, koja je neutralna, i možda Naše Nade (novina Hrvatske Katoličke Zajednice, mo), isto tako neutralne, neće nitko pomoći. Zato su iz krugova onih, koji nas ne trpe zato jer smo ODPOR, i jer sami spremaju knjigu o Bleiburgu, ne može ništa očekivati.

Ne znam što konkretno vrijedi činjenica da je knjiga tiskana u jednoj američkoj tiskari, ako knjiga neće biti kupljena ni odkupljena, a emigracija dreči, i s njom mnogi Odporaši. Pisao sam prof. i on će čitati ove redke i zna da je tako. Previše ih je koji podgrijavaju iz zavisti, pol. razloga ili ambicije da sami nisu napisali, a previše onih, koji su dali novac i ne vide knjige, te padaju na lijepak propagandi, da ili smo pokrali novac, ili smo nesposobni da napišemo tu stvar, i ljudi kao ljudi, u ovom i svakom drugom slučaju, brbljaju. (Doći će vrijeme - i zbog potrebe - da će netko prevesti ovo pismo na neke strane jezike, i tek tada će se uočiti važnost i dalekovidnost ideja Maksa Luburića, mo.)

Ja sam moje stanovište iznio, ali sam prihvatio mišljenje većine, da treba da knjiga izidje u Americi. A to će značiti mnogo novca, kako je prof. Prcela i najavio, i knjiga neće masovno stići u ruke ljudi. Tu se valja pripraviti, i to je na Vama, da kao i o svemu ostalome i o ovome date jedno prihvatljivo, trijezno i brzo mišljenje. Ne meni, nego emigraciji, koja će sada povodom Draganovićeva slučaja htjeti ovoga glorificirati, i ujedno se sjetiti Bl. Odbora. (Ovdje se radi o Hrvatskom Demokratskom Odboru HDO, kojeg su on i Miroslav Varoš osnovali koncem pedsetih godina prošlog stoljeća, kako bi što više zbunili već zbunjenu hrvatsku emigraciju toga doba, mo.) Mislim da bi svaka izjava za javnost morala biti dobro promišljena, jer je on u rukama srbokomunista, i možda već mrtav. Ja sam nastojao dati jedan pregled i drago bih mi bilo, da mi javite utisak i odjek. On je bio veliki čovjek, borac, ali ga je ambicija i pomanjkanje pravog omjera stvari odvelo u stupicu i propast. Zamislite što će to ipak značiti za Bosnu! Proces u Sarajevu sa arhivima, koje su davno u njihovim rukama. Nestale arhive Kavranove, Frkovićeve, Draganovićeve, Crv. Križa itd. iz godina bježanije. Koliko će Hrvata i stranaca biti uvučeno. Zato razborito u pogledu osobe, a nadjite riješenje za samu knjigu i bez Draganovića. Prof. Prcela se mogao uvjeriti u točnost moje prognoze. I u sud o ljudima.

6.) ISPRAVKE U PROGRAMU ODPORA. Sugeriraju braća i to sa mnogo razbora ispravke u programu. Nu mi koji se poznamo, i koji znamo da je taj program doveo do reakcija. Odreći se sada toga bila bi pogreška, glupa pogreška. Nu ja to ne mogu napisati, ali Vi možete prenijeti. Obećati ljudima penzije, vreću novaca, da ih neutraliziramo, ili prisiliti ih, da se bore za goli život protiv nas, razlika je. Pukovnik Štir uhvatio se za to kao pijan plota, ali treba konzultirati onih 150 članova Odpora, deset odbornika i 400 simpatizera, koji znaju da su Lukas Juričić i onih dvadeset častnika godinama tjerali pukovnika, da izidje kao ODPORAŠ, a nećka "vječni komitet" neodporaša. On nije htio biti Odporaš, nego Predsjednik ili vodja kome god bilo. U tome su prolazile godine, i prema tome na koju nogu je ustao prof. Oršanić, pravila se "kombinacija", da nestane sa prvom reumom ili napadom histerije kojega od "velikih". Uz nas je išao Odpor, časnici, i 18 društava. Ostao Štir, Oršanić. Oni još vode rat kao i oni japanski vojnici u džungli nekih otoka pacifika, koji nisu još saznali da je rat prestao. Nebojmo se dialoga, nebojmo se socijalne politike, jer je nacional-socijalizam i fašizam su bili neke vrsti socijalizma, i Roosveltove i Kennedyjeve politike, i one kršćansko-socijalne isto tako.

Program Odpora je djelo domovinskog fronta i odgovor je bila DEKLARACIJA (hrvatskog književnog jezika iz 1967., mo) 200 profesora. Idemo tim putem. I odkada je svijeta i politike programi su uvjek bili jedno i vlast je radila drugo. Nedaj Bog veće štete nego da ja budem plaćao penzije partizanima. (Ovo je rekao Maks Luburić prije punih 46 godina, a danas vlada RH na čelu predsjednika Ive Josipovića, partizanskog sina, to sprovodi u djelo, što uistinu znači da u potpunosti sprovodi u djelo program HNO., mo)

U istu granu je spadala i brošura Pribičevića (Svetozar Pribičević, mo), ali što se ne može to se ne može, ostavimo za doba kada se mogne. I dotle pomozimo tisak onako, kako to rade Vladek i Džeba (Ivan Džeba iz Clevelanda, glavni povjerenik Drinapress tiska za područje "North", mo ), i koji rad je tako zaslužan, kao moj ovdje, jer bez toga nebi išli ni dokle smo došli. Vjerujem da bi Chicago, New York, pa i Kalifornija mogli i više prodati. Svaki letak je osvajanje čovjeka, a u novom ratu čovjek je cilj, a on ima oružja, ima veza, ima vlasti. To su uspjeli jednom i sto puta komunisti, moramo i mi, pa makar obećali partizanima penzije i vlasima položaje i ravnopravnost. (To dokazuje položaj Milorada Pupovaca i drugih, mo) Ovog časa slušam televiziju i vidim da je jedan crnac, unuk jednog roba dobio izbore za načelnika Clevelanda naprema unuku oca domovine. To je novi svijet, u kojem valja naći mjesta Hrvatskoj.

Ja se zahvaljujem svima koji su se borili za taj program na prošlom Radnom Skupu, iako ni sami nisu bili sasvim uvjereni. Ljudi Odpora su isto različiti i zadnji puta sam imao sreću-nesreću, da su za istim stolom u mojoj kući sjedili sin jednog velikog ustaškog zapovjednika i sin jednog velikog partizanskog vojnika. (Ovdje će se za sigurno dugo i dugo nagađati tko bi to mogli biti. Za sina ustaškog zapovjednika bi se moglo reći da je to bio - generalov ubojica - Ilija Stanić, jer je Stanićev otac Jozo bio satnik HOS-a, dok za sina partizanskog zapovjedika se ne zna tko bi on mogao biti, mo.) U politici je moguće sve, a mi moramo učiniti sve što je moguće i nešto od onog što nije moguće.

Nastavlja se.

16-09-2015 19:46#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE VODSTVU ODPORA

PODRUČJE "NORTH" (9) dio i kraj ovih opisa

(U nastavcima ću iznijeti ovo Okružno pismo generala Drinjanina predstavnicima Vanjskog Fronta HNO "NORTH", prepisano iz originalnih pisama. Nedavno mi se javio jedan čitatelj knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i traži pojašnjenje ovog strogo povjerlivog pisma Maksa Luburića koje zasjeca - kako čitatelj knjige piše - u mnoge aspekte hrvatske domovinske i emigrantske problematike. Kaže čitatelj knjige da su stranice tog povjerljivog pisma pomješane. I zbilja stranice su pomješane. Pregledao sam originale i za one koji posjeduju ova knjigu, stranice tog vrlo povjerljivog pisma bi treble biti ovako. Stavit ću po redosljedu. Početak prve stranice počima: 752, 761, 762, 763, 764, 765, 766, 767, 768, 753, 754, 755, 756, 757, 758, 759, 760, je zadnja stranica. Ispričavam se poradi ove pogriješke. Hvala čitatelju knjige iz Domovine Hrvatske. Mile Boban, Otporaš.)

7.) "Odbor Američkih prijatelja hrvatske slobode", kojega je prof. Mihanović htio napraviti nije drugo nego pokušaj uskršenja iz mrtvih VIJEĆA. Vjerujem u dobru volju tog čovjeka, jer mi ih je više o njemu dobro govorilo, ali dobra volja nije dosta. Smatram uspjehom Vaš nastup sa drugima na ravnopravnoj bazi, ali ne ulaziti u kombinacije superstruktura, iza kojih ne stoji ništa. Na pr. da iza tog čovjeka stoji jedna sjena iz Washingtona, koja bi rekla "naprijed demokratski askari" za Hrvatsku, onda bi mi pobili više onih "čovječuljka" ("divljaka", mo.) (kako ih zove Ivo graničar) u Vijetnamu, nego sve američke leteće tvrdjave.

Nu stvarati titule za zadovoljiti čovjeka, - bila bi pogreška. Isto nam se nudilo sa Savezom, i svima Vama je poznato da je tu prof. Meheš, dobar čovjek, savjestan i koristan, bio upotrebljen od Dubičanca. I on je isto koristan, i neka bude Predsjednik, vodja, ili što bilo Saveza. Ali Odpor ne smije biti "čorbine čorbe čorba" nikome za volju; ni ljudi, ni grupa. Vjerujem da je netko iz Uj. Hrvata gurnuo dobrog profesora, nebili tako NETKO bio - NEŠTA! Ili kruha bez motike, vodstva bez organizacije, slave bez borbe. Takvi pozivi dolaze i od novog HOP-a. Pazite.

8.) Bolje veze i konzultiranja, uvid u rad i Drinapressa, itd. U izvješćima, pismima i razgovorima i o tome je bilo govora. Nu treba imati dušu Rude Erića, pa priznati, kao on, da nije na meni krivnja, nego na Vama, jer sam ja bio koji Vas tjera, a ne Vi mene, i jer mi niste bili kadri dati osobu, koja bi to činila. Ja sam ne samo kadija, koji tuži i sudi, nego i ćato, hapsadžija, i ništa lakše nego da se sprovede što se misli, da dodje Štef, kad bude u mirovini. I onda će se moći konzultirati sve Vas, dali jedan letak, knjiga, članak, itd. može, treba, ne smije izići. Mene veseli svaki nemir, svaka ambicija i što bih ja dao da se je pukovnik Štir prihvatio "odjela za vojnu izobrazbu". Sada to čini jedna grupa časnika. Guramo, idemo, padamo, ustajemo se. I nemajte samilovanja, ni obzira prema nikome kad se radi o Hrvatskoj.

Jedino pri tome treba gledati, da ne budemo filozofi, koji više pitanja postavljaju, nego riješavaju. Mi smo vojnici i revolucionarci, i prema tome realisti i svako pitanje koje postavljamo, mora imati jasan i konkretan odgovor. To je ostalo, vjerujem, kao mamurluk Ceciljinog (Vjekoslav Cecelja je u to doba Tajnik Područnog Radnog Skupa "North" HNO, mo) piskaranja i Štirove optužbe, da hoću da budem novi Pavelić. Doba u koje ulazimo zahtjeva od nas konzultiranje, dogovor, razgovor, kritiku, ali i sve ovo je jedan konkretni i nije apstraktni problem. To znači mnogo sati na pisaćoj mašini, mnogo više maraka za poštu, a i ovako sam uvijek, osim svega, kako pokriti troškove papira, radnika, pošte, itd.

I da završim ovu i onako preveliku analizu ; sve što budemo počeli treba početi ne izlažući ono što već postoji, jer sve što smo napravili, bilo je potrebno napraviti. Ne smije se dogoditi kao u našim ratnim ustaškim jedinicama, da čim je zapukla puška, nestalo je u kuhara, i telefonista, i boliničara, i pisara, i skladištara i obskrbnika. Svi su išli pucati. Jer svi oni imaju svoje funkcije, a nove funkcije traže nove ljude, tehničare, za to pitanje. Ostaje nam mučiti se, raditi, pisati, prositi da nam plate dio onog što smo dali i vaditi iz svog džepa, za sebe i one druge, govoriti, pisati, protestirati. I ono drugo, isto. A to znači nove napore. Jedna lasta ne čini proljeća, ali ga niti ne ometa. Zato ne smijemo niti stati radi jednoga, niti se pokrenuti jer od nas netko nešto traži, zahtjeva i nameće nam. Ne vjerujem u univerzalne genije svega i svačega, pa tako ni u ljude, koji bi sve htjeli biti odjednom. Nova vremena traže od nas novi mentalitet. Na Vama je da to pokušate.

9.) dan odpora i radni skup "north". Idite i nosite ideje, idite osvajati masu, ali nedajte da Vam se masa nametne.

Povjerenike molim da mi najhitnije obračunaju što mogu od tiska, još prije polaska na put, i da pokrenete one, koji su to zaboravili učiniti. Zaboraviti? To je jedan elegantan naziv za nešto drugo, ali mi nismo nikada pravili škandala, iako će biti ljudi, koji će nastojati ugurati nas u škandale. To im je zadaća.

Pomozite koliko možete napore na domovinskom propagandnom sektoru. Ja sam mogao bi kazati kroz 4 mjeseca ovoga ljeta osluškivao bilo mnogih ljudi, ali sam i upropastio i onako slabe financije. Ništa ne možemo učiniti bez sredstava, ni na ovom, ni na drugim sektorima.

Drago bih mi bilo da mi potvrdite primitak ovog pisma, kojega šaljem Rudiju (za njega i Pivca), Štefu za njega i uže suradnike, na Ratka za njega i Andjelka, na Džebu za krug Drinaša, na Vladka i krug Drinaša, na Prcelu za Bleiburški krug, i na Stanića za krug Northa. (Ivan Stanić, iz okolice Imotskog, dobar i čestiti Hrvat, član Odpora, mo.)

Dakle 4 za Kanadu i 5 za Usa. Na Vama je da prenesete na druge ono što mislite, a društvima, itd. mogu pisati, ako mislite što trebadne.

Želim Vam svima najbolje, uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin.

xxxxx

Kraj ovog Okružnog i vrlo Povjerljivog Pisma.

17-09-2015 15:43#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA - Pisac Dr. M.D.Peranić

(Pismo kojeg sam pisao jednom nepoznatom Hrvatu u Hrvatsku i kroz pisanje i dopisivanje smo se uzajmno zvali prijatelji. On je čitao pisma Maksa Luburića koja sam iznosio i od mene tražio neka pojašnjenja, osobito o dru. Miljenki Dabi Peranić, piscu knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA". Odgovorio sam nepoznatom prijatelju Žarki 1 ožujka 2013. godine. Ovo pismo donosim ovdje na ova temu, jer se radio o Maksu Luburiću a ima zanimljivosti koje mogul popuniti neke praznine. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

1/03/13

Dragi moj prijatelju Žrako,

Ovu knjigu je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom.

Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984. Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer, 18 i 19 kolovoza. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

Dragi moj prijatelju Žarko da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979:

" Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je teško zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO..."

"Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? Tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

Dragi moj prijatelju Žarko ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na meni jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, te staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazovimo ga KNJIGE PISAMA MAKSA LUBURIĆA u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

18-09-2015 03:08#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

VRLO POVJERLJIVO I ZA UŽE SURADNIKE, poruka je generala Drinjanina

general DRINJANIN,

6.II.1966.

(Ovo poruka generala Drinjanina se nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 511/512. Mo.)

Dragi brate !

Neka mi bude unaprijed oprošteno, ako Vama nekolicini budem pisao u ovoj zajedničkoj formi o jednoj delikatnoj temi, koja se tiče svih nas. Možda bi meni bilo lakiše svakome reći ono što želi čuti, ili neku izliku, ali to nebi riješilo problema, nego bi ga samo kompliciralo, a na kraju bi ipak naša zajednička stvar trpila. A to nikome od nas nije cilj.

Radi se o inicijativi s više strana, da bi učinili posjet našim organizacijama, naši istaknuti prvoborci od prestiža, kako bi se pokrenuli duhovi s jedne strane, a s druge, da bi se nekako parirali posjeti, koje imaju ostale organizacije.

Tako braća su iz Australije zahtijevala da ih posjeti br. Brbić, naš Gl. Povjerenik za Oceaniju, a eventualno još netko iz Evrope. Braća iz Švedske, Austrije, Njemačke itd. tražili su, da ih se posjeti u ime Gl. Stana i po osobi mladjih godišta, radi mladosti, koja želi viditi u Odporu mlade intelektualce.

Braća iz Kanade želila su da ih posjeti pukovnik ŠTIR iz Buenos Airesa, te da ujedno obadje braću u USA., a po mogućnosti da to bude prigodom neke proslave, Gl. skupštine, Dana Odpora, Dana 10 travnja itd. Braća iz Usa. predložili su da bi brat vitez Pjanić obišao naše gradove u Usa. počevši u New Yorku, i onda i u Kanadi, moguće za 10 travnja 1966.

Bilo je i drugih planova, ponuda, ideja. U prva dva slučaja pokrenuli smo brata Envera Mehmedagića i brata Stipu Brbića, koji su sami platili sve putne troškove i obavili jedan i drugi povjerene zadaće na način, da im samo moremo odati priznanje, zahvalnost i čestitati sami sebi, da Odpor ima takovih ljudi, koji su svoju uštedjevinu i praznike upotrijebili i obavili putovanja i posjete.

U pitanju pukovnika ŠTIRA i viteza puk. Pjanića stvar je malo drukčija. I njima šaljem jednu kopiju ovoga pisma, i oni će potvrditi ono što velim. U prvom redu pukovnik Štir živi od skromne plaćice, a poznam i njegove obiteljske probleme, kao i on moje. On treba 300 dolara samo za svoj pasoš, treba dopust, obskrbiti obiltelj, i onda od polaska do povratka imati osigurane troškove, a ovi nisu maleni.

U pitanju viteza Pjanića je stvar pasoša, vize i troškova, isto tako od polaska do povratka. On živi od skromne penzijice, i ne može se računati da bi mogao bilo što dati.

Istina je da su u svim prijedlozima ljudi ponudili snositi troškove, pomoći, voziti ljude, dati im konačište, itd. Nu to nije dosta. Oba pukovnika trebaju garanciju, konkretnu, trebaju dobiti karte, putne troškove, sve to mora biti osigurano, po dogovorenoj i konkretnoj osobi, treba uglaviti termine, pripremiti sve, datume, itd., itd. Računati da će i "oni drugi naši pomoći" moglo bi uroditi situacijom, da pukovnici moradnu trpiti poniženja, a i meni bi se predbacilo. Mene je mnogo ljudi posjetilo, pa i Vitez više puta, nu uvjek smo unaprijed osigurali na jedan ili drugi način troškove i stvar je uvjek bila medju nama, starim prijateljima i suborcima, dostojno, bez problema. Nu nisu to bili ni veliki troškovi, i tu je bio moj dom. Ali nije isto ići iz Južne Amerike i Evrope u USA. i Kanadi.

Ja bi se osjećao neobično sretnim kada bi moji stari drugovi, suradnici i prijatelji pukovnici Štir i Pjanić mogli obaći neše sastanke, ljude i grupe. ODPOR BI DOBIO NA PRESTIŽU s ovim starim borcima. Stvar HRVATSKE VOJSKE za budućnost samo može dobiti s ljudima, koji su i aktivni i poznati. Dakle, sretno, i neka bude za dobro Hrvatske.

Neka se inicijatori stave u kontakt sa pukovnicima s jedne strane, a sa organizacijama, grupama i odborima s druge strane. Neka se uvjek odrede osobe prestiža, koje uzimaju na sebe organizaciju, i neka oni obave materijalnu stranu izravno sa pukovnicima, ovi neka razmisle, reknu svoje mogućnosti i brzo na rad, do 10 travnja ima vremena, ali ne previše. Za 25 godišnjicu DESETOG TRAVNJA, kao pukovnik Štir i vitez Pjanić.

Sa svoje strane mogu sa žaljenjem reći, da ja tu ne mogu materijalnu stranu pomoći, niti mogu služiti kao veza, za prenošenje vijesti, jer se može dogoditi nešto, što si nikad ne bi oprostili. Na pr. ja sjutra idem u Madrid, gdje moram biti od 8-10 dana. Za to vrijeme ja ne mogu poštu za sobom vući, ni dirigirati, jer idem trgovačkim poslom, a neću biti nigdje dva dana. Kroz to vrijeme može se dogoditi neki nesporazum, koji bi mogao veselje pretvoriti u sramotu, žalost i predbacivanja. Nego organizatori neka izravno obave sa svakim izravno sve potrebno, a mene obavijeste reda radi.

Kako i sami znate nakon putovanja NA SASTANK VIJEĆA u NEW YORK, bilo je gorkih predbacivanja sa svih strana. Ljudi su zahtjevali suradnju, akciju, rezultate, slogu, - medjutim jedva su Jelić i Oršenić izašli iz New Yorka, počeli su napadati i blatiti medju inim i one, koji su im ta putovanja platili. Tada smo rekli, da nećemo zagovarati POLITIČKI TURIZAM, tj. putovanja "uglednih ljudi", jer su isti sami opovrgli sve dobre želje. Nastala su predbacivanja, i ja sam pojeo mnogu gorku pilulu, zašto sam pisao ljudima, da pomognu itd. To nam se dogodilo i s putem Rovera u USA., s putem Jelića u Pariz i Švedsku, i evo vidim da opet zagovaraju SASTANAK U SAN FRANCISKU. Mi smo svi o tim neugodnim dogadjajima razgovarali, pisali i na sastanku Gl. Stana zaključili, da nećemo pozivati JAVNO na financiranje nikakovih puteva, nego ili sami interesirani mogu platiti, ili organizacije plate bez obraćanjima javnosti. Čitali ste što Hefer i Barbarić poručuju jedan drugome, jer su za POLITIČKI TURIZAM POTROŠILI PARE UBRANE ZA OBRANU zatvorenika u Njemačkoj. Mi smo ostali poštena obraza, iako mi predbacuju iz Australije da što je HRVATSKOJ I ODPORU koristio put Rovera, koji je nakon povratka uništio organizacije koje su postojale u svom području.

To nije slučaj s Vitezom i Štirom, - ali ako bi se obratili javnim putem, moglo bi se i nama dogoditi, da i na nas primjene istu taktiku, a to ni jedan od njih nije zaslužio, a oba su ponosni i stari vojnici, koji nemaju obraz od djona, kao neki političari. Zato, stvar treba diskretno, ali brzo i načelno osigurati, uz odgovornost konkretne osobe, i izravno s njima stvar obaviti. Bez javnosti, moljakanja, ili da ih se onda izvrgne ruglu, nestašici, ili čemu goremu. Ako toga nema, te sigurnosti i odgovornosti, bolje je onda, da stvar odgodimo, dok se riješi načelno.

Ja ovo pismo šaljem na sve one, koji imaju riječ, a kako ste svi interesirani u vezi, to riješite stvar bratski i gospodski, da služi na čast Odporu i svima nama.

U nadi da neće biti nikakve sumnje u jasnosti argumenata, ja Vas sve bratski pozdravljam, uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin.

18-09-2015 16:12#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UPOZORENJE U POGLEDU STANKA ČERKEZA

Obrana br. 26 - 1965.

Slučaj: Stanko Čerkez od Širokog Brijega (1965)

Obavješćuju nas pojedini Područni Zapovjednici, da neki mladi ljudi, posebno Hercegovci, dobivaju iz New Yorka od Stanka Čerkeza pisma, okružnice, pozive na vojničku organizaciju i ujedno fotokopije nekih imenovanja itd.

Isti se vrlo često služi imenima hrvatskog ministra Artukovića i generala Drinjanina, koji da tobože odobravaju njegov rad. Ovim kategorički tvrdimo, da sa radom Čerkeza nema nikakve veze ni jedna ustanova Odpora, a ovlašteni smo izjaviti da nema niti Dr. A. Artuković, te je prema tome isti nedozvoljeno upotrebio imena poznatih rodoljuba, kako bi lakiše mogao djelovati.

Činjenica da je Stanko Čerkez nekada pripadao KRUGU PRIJATELJA DRINE, kao obični član, te da je posjetio na svojim putovanjima mnoge hrvatske istaknute ljude, mogla bi dovesti u pitanje mnoge, posebno mlade i neiskusne mladiće, koji bi se dali organizirati za akcije i stradati bez koristi i prije vremena, prisiljeni smo upozoriti te mlade ljude na osobu Stanka Čerkeza.

Svi oni koji poznaju osobno Čerkeza ili su analizirali njegove akte i korespodenciju dolaze do zaključka da je duševno poremećen (zbog ljubavi radi Hrvatske, mo) mladić, i da je zapravo žrtva svega onoga što je u svojoj najranijoj mladosti proživio u patničkoj Hercegovini. On, dakle, mjesto borbe treba njegu, i mjesto pristaša treba liječnike. Bolno je o tome pisati, ali postoji vrlo temeljita sumnja, da će UDBA izkoristiti njegovo stanje i u njegovu okolicu poslati "pristaše" dobro izvježbane i spremljene agente, (poput Ilije Stanića iduće godine, 1966., kojeg je Udba poslala na generala, mo) a ovi će onda prevariti neuke i neizkusne mladiće, koji zaista žele ići u borbu i dati svoj obol kao hrvatski vojnici.

Čerkez je bio sa američkim pasošom u Španjolskoj, Grčkoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji, te je išao i u Jugoslavije, gdje je bio uhićen, ispitavan o svojim "akcijama" i navodno da je pobjegao. (Pričalo se je da ga je uhapsio u Širokom Brijegu ili okolici istoga Stipe Grizelj, jedan od glavnih mostarskih Udbaša i kruto mučio i ispitivao, mo)

Mi vjerujemo u hrvatsko poštenje Stanka Čerkeza, ali ne vjerujemeo u njegov kapacitet ni da vodi sam sebe, a kamoli druge. Neka ovi redci budu prihvaćeni od mladi ljudi, kako za godinu dana i opet nebi grupa mladih ljudi stajala pod vješalama (za sigurno general misli na devetorku Oblak/Tolić grupu koja je iz Australije u lipnju 1963. godine upala u Jugoslaviju za dizanje ustanka, mo) a strani sviet i naš narod dolazio do zaključka, da su Hrvati izgubili svaki smisao ne samo za stvarnost, konspiraciju i borbu, nego i za život.

Za Zapovjedni Skup Odpora: general Drinjanin.

20-09-2015 13:42#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

POGLAVNIKOVU KNJIGU NEMAM

(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 952/953, mo)

general DRINJANIN

23.IX.1968.

Dragi Ratko !

U prvom redu da si mi živ i zdrav, kao i Lenka (Ratkova supruga, mo) i svi oko Tebe. Bio sam desetak dana u Madridu, i čim mognem napraviti ću okr. pismo užima o onom, što ne može u novine. Htio bi samo da ti odpišem na pisma odnosno upite.

Prije nego zaboravim : pošalju vrpcu moju (radi se o vrpci, povijesnom govoru o Desetom Travnju Hrvatima Toronta 1968., mo) Brbiću na adresu : S. Brbich, 51. Swell Str., E. FREMANTLE, W.A., 6158. AUSTRALIA.

On izgleda može napraviti kopiju, pa može to i vratit ako ti hoćeš imati, i može za svoje napraviti više kopija, pa i za Argentinu. Budi dobar, pa to učini, da ne moram iznova to praviti.

Javili su mi u pogledu Draganovića, što se sve podudara, da neće biti procesa, da će dobiti župu, i svakako da je u njihovim rukama, a da će Crkva svjedočiti, da je slobodan. Tu ništa napraviti ne može, ako nećemo dokazivati da je veći ustaša od nas i da je Crkva u službi Beograda i Moskve, a to ne možemo. Da se šutiti, odnosno ne istrčavati pred rudo, a pisao sam Eriću isto, da izidju iz Odbora, i da ne uzimaju učešća u "obrani", jer sve je to lov za dolare sa strane Iilinića (Milan Ilinić koji je živio u Njemačkoj i djelovao kao novinar za emigraciju, mo.) i drugova, kojima se hoće putovanja po dunjaluku za račun drugih. Tu talijanski advokati ništa ne mogu, nego odnijeti tisuće dolara. Neću govoriti o drugim slučajevima, ali znaš da je bilo svega u pogledu novca Mehlema. (radi se o podhvatu tridesetak Hrvata na jugoslavensku trgovačku misiju u Mehlemu 1962., mo). Nu o tome bolje ne govoriti.

Hvala ti na posjeti našem dobrom Rudiju. Tek kada čovjek ima belaja osjeti se što znači imati prijatelja. Pisao sam mu iz Madrida, dva puta, i nakon povratka obširno o svemu. Danas sam pisao i još nekima, a svakako Tebi i Vladeku, a čim mognem, o ostalom napisati ću.

Veseli me da si bio kod mog kuma Prcele i da će knjiga brzo van, iako on veli da ne ide još. On jadan radi, znam, ali ljudi brbljaju, predbacuju, i tko može usta začepiti. Nisu trebali obećati knjigu i dati tako neprijateljima, da laju da smo ili nesposobni i neznamo ili nepošteni. Ja sam Ivanu rekao i tko stoji iza vijesti. Intelektualci su često jalni jedan drugome na uspjehu, kao mlade snaše.

Zahvalio sam ti na riješenju za onaj prinos, da ne moram opet iznova pisati. Dobro je to da im dadeš Bon, i u redu.

Poglavnikovu knjigu nemam, (radi se o knjigi DOŽIVLJAJI koju je izdala hrvatska naklada DOMOVINA u Madridu, mo), jer mi ju nisu poslali, a ja je kupiti neću, jer to su i tako priče iz djetinstva i za djecu, a ne riječi Vrhovnika za ljude i častnike. Ako imaš i pročitaš ju, pošalji mi tvoju, pa neka ju imamo.

Da, mladi Jelnek je bio u Španjolskoj i bili smo jedne večeri skupa. Ja sam mu pisao ćaći, ali mi nije odgovorio, a vidio sam da ni sina nije pomogao. Osjetio sam da je bio potišten kad se o ocu mu govorilo.

U pogledu hrvatskog izdanja Bleiburga, (radi se o knjigi na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE , mo), ja ću je izdati za 3 dolara 1000 stranica ako mi dadnu materijal. Možeš s tim računati, a nisam još o tome razgovarao sa kumom Ivom. (Ivan Prcela, pisac knjige, mo). Kad dodje Štef o cijelom tom problemu ćemo divaniti, a prije nego dodje razgovaraj i ti s njim, a za kasnije bum vidili, kada bi se sastali ovdje.

Ozbiljna stvar je to sa našim dugom Šegi. On istina ništa to ne spominje, a ja sam dao napraviti kod notera dokumenat, i uz potpis moj i patera Oltre, da je on vlastnik Linotipa. tj. jedne mašine za slivanje. (Ovdje se radi o Stipi Šegi iz Chicaga koji je posudio DRIPAPRESS-u svotu od nekoliko, 8 tisuća dolara za taj stroj Linotype. Tko je do sada pratio Pisma Maksa Luburića mogao je uočiti iz mnogih pisama, tu i tamo, spominjanje kupnje ovog stroja, mo) Mislili smo da bi došao ovamo, u kojem slučaju bi razgovarali. Nu da li će biti toliko Odporaša ili prijatelja, koji bi htjeli kupiti te dionice? To svakako kada dodje Štef, postaviti ćemo na dnevni red, naravno dogovoreno sa Stipom. Tebi kao i uvjek hvala na razumijevanju. Mi bez te tiskare ne bi ništa. Znali smo kao mali ljudi biti veliki i dali ideje, koje se dokazuju ispravnima. Nismo živili zabadava, nismo žrtvovali zabadava. To nam svatko priznaje. Mi znamo kako smo to mogli napraviti, i ja ti zahvaljujem na riječima i u pogledu razumijevanja za Stipu, i za budućnost. Sve ćemo riješiti, ali korak po korak. Još smo nakon toga kupili DVIJE MAŠINE, i plaćamo ih iz izvora redovnih, već preko polovice. Sve što smo dali tu je i sigurno, i vrijednost se povećava, a tu je i moralna vrijednost ideje i materijalna uložena novca.

Neznam da li sam ti rekao da me je iznenadilo da je moje i tvoje kumče Žarko dao 50 dol. za tisak i izgleda da se aktivira. (Radi se o Žarku Bojčiću koji je bio član Odpora. Kasnije se s nekim priričio, najogunio se i napustio društvo, ogranak, prijatelje...Da li je Žarko Bojčić bio generalov i Ratkin kum, ili je neko Žarka Bojčića dijete, to na znam, mo). Naime znao sam da se kući, pa obitelj je tu, i početci su svi težki. Pozdravi mi ga toplo i zahvali se.

Ono što ti je rekao taj popo iz Studenaca, vele i drugi, zato ne treba gubiti živce ako ponegdje neki popo padne o ofseit. Većina je dobra, a poneki će uvjek švrludati.

Sa Dabom smo razgovarali mnogo o svemu. Jesmo se i nasmijali, jer je duhovit čovjek, pa je o svemu bilo govora kao medju pravom braćom. Istina pomalo smo zabrinuti radi troškova, a pred bojazni da sve ne padne na Tvoja ledja. Njemu su ponešto pomogli tamo u Usa, i imao je dosta novaca i za put do mene, ali ne znam kako si riješio pitanje karte i nebi nitko htio da sam to plati. Pisao sam i Vladeku o tome. Nikica opet kao i prije, ni rijči.

Malo je bilo pozastalo sa Obranom, jer sam morao ići u Madrid, a od kuće nisu bili poslali potvrdu, pa je par dana bilo na želježnici. Poslao sam 400, a toliko ide i u Cleveland. (ovdje se radi o pošiljkama novine Obrana, mo)

O mojim dojmovima i problemima pisati ću vam nekolicini skupa. Tek toliko da sam zadovoljan sa vijestima od kuće, da sam bio sa mnogo ljudi i da su svi optimisti bez obzira na vanjeske dogadjaje. Glavno je da vršimo svoju misiju i tu nam priznaju da smo na mjestu.

Toliko za ovaj čas. Grli te odani Ti Tvoj

general Drinjanin

21-09-2015 01:11#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

MUDRE IZREKE MAKSA LUBURIĆA

---------

1- Mi nismo došli na zapad zato da spašavamo naše glave. Mi smo te glave davno založili i samo čekamo priliku, da pošteno i korisno iskupimo naš zalog, kaže Vjekoslav Luburić.

2 - Dražu, Dedića, i sve srpske generale zvalo se generalima, a mene se zvalo „Luburićem, koji navodno u Madridu izdaje DRINU“, kaže general Drinjanin

3 - Milijuni letaka, brošura, knjiga i vijesti bačeno je u svijet sa ciljem, da se nas osramoti pred svijetom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svijeta, odgovoriti, piše general Drinjanin u Letku Hrvatskim Vojnicima.

4 - Sloboda se neće postići širenjem tiska, ali se neće postići, ako ne bude tiska, ako ne pripremimo ljude za borbu i posebno ako ne pripremimo svijet da shvati našu borbu…, piše general Drinjanin.

5 - Pogledajte „DRINU“. Ona je naše ogledalo. Slavimo Boga, častimo naše žive i mrtve, branimo svoje, držimo vjeru, koju je Zapad poljuljao u našem čovjeku. Vršimo jednu vitešku i plemenitu misiju i odgajamo protukomuniste. Nismo nikakva stranka, nemamo zakulisnih namjera, piše u jednoj Drini general Drinjanin.

6 - Da li si možete zamisliti što znači odpremiti 1500 'Drina' na sve strane svijeta, a mnoge od njih avionskom poštom, a da za tih 1500 'Drina' nećemo ni od koga dobiti ni jednog centa, piše general Drinjanin u svojim Oružnicama.

7 - Nitko, pa ni najveći pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina, piše general Drinjanin svojim uskim suradnicima.

8 - Ovi se citati nalaze u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

22-09-2015 15:23#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PISMO PAVE GAGRE 28. svibnja 1954. generalu Drinjaninu.

Ti u našim očima sastojiš se iz dvije ličnosti. Jedna kao čovjek a druga kao gen. Drinjanin, hrv. revolucionarac. Kao čovjeku mi Tebi i Tvojoj izabranici od srca čestitamo i želimo sve najbolje. Razumijemo Te i Tvoju želju, da si stvoriš dom i vlastitu egzistenciju jer ovako se inače nebi moglo mnogo dulje. Osobita će nam čast biti, da postanemo dvostruki kumovi.

No pitanje Tebe, kao Drinjanina strašno smo zabrinuti na daljnji rad kojeg smo skupa započeli i kojem smo barem do danas dali neko obilježje i karakter. Oko imena Drinjanin počelo se je izgradjivati pojam otpora, (Pavo Gagro iz Australije pišem pismo generalu Drinjaninu 28 svibnja 1954. i on tu već tada piše riječ OTPOR, umjesto ODPOR. Jer, ne zaboravimo, fonetički se u ovoj rečenici "D" izgovara kao "T". Mo. Otporaš.) vodstva jedne revolucionarne snage. Što de se sa svim tim dogoditi? Tko će uzeti Tvoje mjesto? Imali ga u opće, koji to mjesto će znati popuniti poput Tebe? Ja razumijem, da je hrvatski narod najzadnji, koji će svom zaslužnom borcu dati priznanje i počast ali mi to niti tražimo niti očekujemo. Ti si s Tvojim dosadašnjim životom i žrtvom za svoj narod zaista zaslužio, da se povučeš u mir i blagoslovljeni obiteljski život jer si cijelo vrijeme do sada sve slasti života odbacivao samo, da slobodnije možeš služiti svojoj domovini. Kao čovjek na Tvoju zadnju odluku imaš sto posto pravo, ali kao Drinjanin ---?

Misliš li Ti, da ćeš moći na sve dogodjaje u svijetu a tičući se domovine gledati ravnodušnim okom jednog penzionera/? Je si li Ti siguran, da naša borba neće postati jednog dana kamen smutnje u Tvom braku? Pukne li puška u Tebi će uzavrijeti krv M.L. (Maks Luburića, mo. Otporaš.) i nitko živ te neće zaustaviti sve do Drine. Poslušaj Ti svog kuma, koji ima iskustva sa tri žive žene pa predoči svojoj miljenici sve što bi se moglo dogoditi. Nek udje u krug naše obitelji otvorenih očiju i nek Ti bude potpora u Tvom velikom zadatku, kojeg se tako lahko ne odričeš. Za uzvrat, mi će mo je voljeti i cijeniti i biti joj zahvalni, da će svojom ljubavlju za Tebe i ona pružiti svoj dio u našoj gigantskoj borbi za oslobodjenje hrvatskog naroda. U ovakom sporazumu vesela srca kliknut će mo; živili nam mladenci!

23-09-2015 05:07#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STARE RANE I NOVA GODINA (1) dio.

Iz pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu.

Piše: General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bavali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

Nastavlja se.

23-09-2015 12:18#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STARE RANE I NOVA GODINA (2) dio.

(Iz Okružnog Pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Ovo Okružno Pismo generala Drinjanina je izišlo za Božićnu DRINU br. 9, strana 16, 17, 18, 19. Šteta da se Ovo Okružno Pismo ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

Piše: General DRINJANIN:

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

Budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

" Sve komisije za izseljenje (Ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači "Sve komisije za izseljivanje..." Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo. Otporaš) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto"?

" Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjek. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira."

"Da li ste čitali u "Hrvatsko Glasu", (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš) kako pišu invalidi i potpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru."

" Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. (U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš) Inače, nema ništa."

" Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu."

" Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. "

" Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. "

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti.

Nastavlja se.

23-09-2015 20:12#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

STARE RANE I NOVA GODINA (3) dio., kraj ove Okružnice.

(Iz Okružnog Pisma Maksa Luburića, generala Drinjanina, od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Ovo Okružno Pismo generala Drinjanina je izišlo u Božićnoj DRINI br. 9, strana 16, 17, 18, 19. Šteta da se Ovo Okružno Pismo ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

Piše: General DRINJANIN:

JEDAN PRVI KORAK PREMA RJEŠENJU PROBLEMA JE...

osnivanje Odsjeka za ratne ozliedjenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA u BUENOS AIRESU. Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog i poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovanosti naše emigracije u Argentini, koja se odazivlja Odsjeku i pukovniku Štiru.

Svi ste čitali izvješća u novinama, a i k tome i mnogobrojna pisma ratnih ozliedjenika. Jedni se zahvaljuju, drug nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma. Najpotresnije je pismo M.J., (šteta što se nikada neće znati koji je to Hrvat ili hrvatski vojnik s inicijalima "M.J.", mo.Otporaš.) koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa makar nikada ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se povratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nuždne korake. Bog svojih ne ostavlja, tako veli. Posjeća nas na slavne dane borne za Državu. Radio se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako su divine rieči koje je izgovorio taj bistri seljački sin:

"Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo u krpetinama predeverili zimu, da top log rublja gismo ni vidjeli, da četiri godine nisam spavao u krevetu. Dvie godine nisam bio na dopustu. I kada nije bill streljiva, probijali smo se bajunetom, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako sada pads kamen sa srdca, jer vidim da nas ima i da gismo ostavljeni na milost i nemilost".

Nije običaj, da generali kade pukovnicima, i ako ni protivno nije kod nas običaj. Nije običaj da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozliedjenici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, koji iz perspektive gladne Europe znamo ocieniti rad Domobrana i pukovnika Štira. Sliedimo primjer pukovnika Štira, hrvatska emigracija će otvoriti srdce i kese, a mi ćemo u svakom slučaju izvršiti našu pasju (u ovom slučaju to znači: našu čežnju, našu želju, našu žudnju, mo.) dužnost onako, kako se dolikuje hrvatskom vojniku.

IDEMO KORAK NAPRIJED.

Mjesto kilometarskih, sentimentalnih i farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozitivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanism, o političkom katalicizmu, (što bi u ovom slučaju moglo značiti: "kataklizma", politička poplava, politička pro past, politička katastrofa itd., mo.) osnovali smo mass odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlja nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Priedjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista pribaviti ugled kod "malog naroda", o mom toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je ozliedjenicima dosta promidžbe, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči. Dakle, moramo djelovati.

VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE.

Emigracija je izvarana. (To general govori šest i pol godina poslije propasti Hrvatske Države, dakle u vrijeme dok još hrvatska emigracija nije bila brojčana, mo.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novca emigracije. Tukli su žicu "Banovi" i tuku je sada predsjednici za "slobodnu hrvatsku", a misli se na novu Jugoslaviju. Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tisuće dolara da "vodja" dodje u Ameriku, pa da tamo optuži Ustaše, da su mu napostovale kuharicu. (Ovdje se nesumnjivo radi o dru. Vladku Mačeku i ustaškim stražarima koji su ga čuvali i pazili da ga partizani ne kidnapiraju i u šumu odvedu kao što su to učinil sa Vladimirom Nazorom. Novac koji se je sakupljao za njegov dolazak u Ameriku je najbolje pročitati Hrvatsku Reviju, br. 4. Munchen, prosinac 1970., članak dra. Branka Pešelj: "S Predsjednikom Mačkom u Emigraciju", strana 757/811. Mo. Otporaš.) O novcima emigranata pišu se "Hrvatsko Antunovo" i slična štiva. No, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davit će. Zavarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriječimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje ratne ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.

Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima svoju!

NAŠA JE IME NAŠ PROGRAM, ZOVEMO SE DRINA.

"DRINA" u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, Dra. Ante Pavelića; Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; minister Pravosudja Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina; pukovnika Pušića; Dra. Branka Marića i "Božićni Prilog".

Kraj ovog Okružnog Pisma.

(Da se zna, ili da se nezaboravi, Vjekoslav "Maks" Luburić je po prvi puta sebe spomenuo "General Drinjanin" u časopisu DRINA god: I. broj: 2 1951., strana 3. Mo. Otporaš.)

Posljednje uređivanje od Bobani : 23-09-2015 at 20:16

23-09-2015 22:41#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ČITATI MAKSA LUBURIĆA JE IĆI PUTEM ISTINE

Bog! dragi moj voljeni Franjo,

Drago mo je da si mi se javio i veseli me da me nisi zaboravio. Znam da si preopterećen svim mogućim dnevnim obvezama, ali šta ćeš, takav je ljudski život svakog odgovornog čovjeka.

Ja sam fala Bogu dobro i zdravo. Obitelj isto tako. Ako bih se potužio na bilo što, onda bi to bile kritike raznih "takojevića" i "pametnjakovića" povodom knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Jedan mi, nedaleko od Širokog Brijega, da budem još točniji iz Ljubuškog, piše da Maks nije obljubljen kod nas i da je već zaboravljen, a ti ga svojom knjigom "uskrsnuo".

Mene Maks Luburić ne zanima ni po njegovu imenu niti po njegovu prezimenu. Mene Maks Luburić zanima zbog njegovih zdravih hrvatsko/nacionalnih i državotvornih ideja. Zamislimo se malo, i to samo malo, pa sami sebe pitajmo: šta bi blio da nije bilo Maksa Luburića, Hrvata od nas, iz našeg kraja i iz našeg Kamenjara, Hercegovačkog Hrvata, baš iz tog mjesta Hercegovine koji više nije u sastavu naših želja, naših osjećaja i nije više dio naše Vjekovne Hrvatske Države. Taj Maks Luburić mene zanima i o tom Maksu Luburiću ja ću pisati i za one koji ga vole, obožavaju i simpatiziraju kao i za sve one njegove protivnike koji još nisu prestali ga klevetati i ocrnjivati, a sve sa očitom namjerom da preko njega klevetaju i ocrnjuju našu dragu i lijepu Hrvatsku.

Dragi moj Franjo pisati pošteno, pravedno i bez predrasuda našu hrvatsku povijest o stavaranju NDH, o ratu NDH, o obrani NDH i pisati o povijesti hrvatske političke emigracije od Bleiburga pa do Maksove smrti 20 travnja 1969. godine, a ne koristiti se njegovim pismima, Okružnicama, raznim člancima i pisanjima, naša hrvatska povijest bi bila štura, nepotpuna, iskrivljena; puna srpskih, jugoslavenskih, domaći, uvoznih i stranih lažiju itd. Sada, od kada je knjiga izišla, ljudi, tj. publika čita i razmišlja, traži puteve kako doći do istine, ovog puta do naše hrvatske ISTINE. Mnogima se i danas nije lako prekalamiti, ali mnogi osjećaju da je došlo vrijeme i za to.

Ja sam ti poslao nekoliko opisa pa bih te zamolio da pregledaš poštu i pronađeš ono gdje sam ti dao do znanja da je potrebno staviti, pa ti učini kako najbolje znaš i umiješ.

Iskreno poZDravi tebi i svim tvojima.

Bog! Milan.

Posljednje uređivanje od Bobani : 23-09-2015 at 22:44

25-09-2015 14:15#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

HRVATSKIM VOJNICIMA - Okružnica generala Drinjanina iz 1961.

(Ova "zadnja i izvanredna" DRINA je prva DRINA tiskana poslije Poglevnikove smrti. Po svim znacima s kojim raspolažem to je prva i jedina DRINA koja je tiskana 1960. godine. U toj DRINI je tiskana D E K L A R A C I J A O TEMELJNIM NAČELIMA I DUŽNOSTIMA HRVATSKIH BORACA ZA OSLOBODJENJE ORVATSKE, na stranicama: 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, i zadnji paragraph završava na stranici 36. Drugo izdanje ovih Načela je izdato u DRININA KNJIŽNICA, knjigaq 14, Madrid 1966. Ovo Okružno Pismo HRVATSKIM VOJNICIMA se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Mile Boban, Otporaš.)

U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. U isto vrieme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.

ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI?

Zašto smo, poslje toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?

ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo.

"JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO" - Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjestno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjalI.

"NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK" piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, - piše u svom osvrtu na zadnju "DRINU" taj mladi Hrvat.

"IDEM STOPAMA MOGA BABE" - piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za "rvacku državu".

"VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU..."

Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekoristnima, iznemoglima. Oatanimo pri tome. Takav je život.

"BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA" - iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima... Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.

"TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA" - pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, - kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.

"NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE" - savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je "DRINA" uviek činila, pa šta onda treba mienjati... To je većina, ogromna većina.

"U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA" prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredničtvo "DRINE", kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.

"MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stijegova..." piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama.

"Krajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mejsto", piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojaska mora biti samo jedna ili ne će biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zaklinje da neka idemo sa "DRINOM". "Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE" - piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.

"ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE" - pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA" - odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa " SA DRINOM", sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca "DRINU" koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u "DRINI" ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.

Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici - Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.

VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.

Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj. Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj "Narodno Oslobodilačkoj Vojsci", pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

"NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA" -

Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.

NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA -

Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god.

SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavr Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Ausrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.

ZA NOVI DESETI TRAVNJA.

Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovjedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme rješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.

"DRINA" u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.

NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko "DRINE" dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umjeće su isti. Zato uz onaj odgoj, kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upodpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.

STRATEGIJA I POLITIKA.

Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. "DRINA" će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnov budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i poviestničara dokazat će pravednost, svrsihodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.

ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. "Načela hrvatskih Boraca" dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. "DRINA" će služiti taj cilj.

DESET JE GODINA da je izišao prvi broj "DRINE". Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj "DRINI" koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.

NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mi odlučili "DRINU" koja je u tisku posvetiti borcima, onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti travnja. Zato ćemo tu "Drinu" njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu želili, dobit će stanoviti broj starih "DRINA", koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.

KRUG PRIJATELJA "DRINE" nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci... Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.

ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE...

Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega odpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu.

Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. "DRINA" će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati.

SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI.

Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali....Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodržci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svietu.

SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA.

Pogledajmo šta se radi u svietu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave "Drine" dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali. Posebo se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i poviest:

HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!

Uredništvo i uprava DRINE

Otporaš

28-09-2015 01:42#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI

UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

(Po reakcijama i željama mnogih čitatelja ove teme o Maksu Luburiću, tj. o H.N.O., mišljena sam da je došlo vrijeme da se kaže i ono što se još nije reklo, kao i o onome što se još ne zna. Ja ću pod ovim gore naslovom, tj. naslovom "UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU" iznositi ono što ja znam i ono kroz što sam ja prošao. Ja ove opise neću bilježiti po brojevima, jer će ih biti mnogo, a naslov će uvijek biti isti. Počet ću s mojim dolazkom u San Francisco poslije pola noći u srijedu jutro 11 prosinca 1968. godine.

Neće me smetati mišljenja i kritike onih koji se iz načelnih razloga neće složiti s ovim mojim opisima, jer, kako to neki znadu reći: da još za to nije došlo vrijeme. A ja sam odlučio sa mojom istinom izići vani, po onim univrezalnim načelima da svak svoju istinu najbolje zna. Ja moju istinu znam i ja se moje istine niti sramim niti izbjegavam.

Iznoseći ovdje moju ISTINU - a svaki od nas ima svoju ISTINU - odlučio sam iznijeti ono što znam iako to neće biti kronološki poredano, jer sami opisi će zasjecati u mnoge prošle dogodovštine za koje će se trebati vraćati unatrag i potražiti, kako izvore, tako i dokaze.

Sve što bih zamolio zainteresirane je to da prate, bilježe, pamte, ali u isto vrijeme da si stave u položaj da je sve to činjeno, rađeno i djelovalo se je u odrazu vremena. Moglo bi se reći da drugačije nije moglo biti.

Nekima je već poznato a mnogima nije. Ja sam Mile Boban, iz Bobanove Drage. Bio sam Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora. Bio sam s mojom ili bez moje želje upleten (upetljan) u mnoge zavrzlame hrvatskog političkog emigrantskog djelovanja. Ne želim isticati moju malenkost niti moje ime, ali želim reći da je moje ime, kao i moja obitelj, su bili upleteni u događaje hrvatske političke emigracije.

Neka ovo nekolio riječi bude kao UVOD u sve ostalo što ću opisivati. Ja ću iznositi mnoga pisma vezana za ovaj naslov i za ovu temu. Iznosit ću i sijećanja s raznih sastanaka, sjednica i razgovora. Sve to činim s jednom svrhom kako bi se popunila mojom ISTINOM hrvatska iseljenička povijest. I čvrsto se nadam da će ova "moja istina" dati povoda i drugima da i oni iznose svoje ISTINE tako da mi ništa ne odnesemo sa sobom u GROB, pod zemlju. Mile Boban, Otporaš.

29-09-2015 05:05#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

Moja prva nedjelja u San Franciso-u

Moje dvije sestre, Jakica i Kata te brat Rafo su nas dočelaki na uzletištu u San Francisku. Doček i zagrljaji su bili bratski, pošto se godinama nismo vidjeli. Kada smo došli u njihov stan 107 Brazil Street, našli smo njihove prijatelje, nevjestu Zdenku, brata Rafe suprugu koji su nas na ulaznim vratima došekali s velikim natpisom: DOBRO NAM DOŠAO BRATE MILANE! WELCOME BROTHER MILAN! Počelo je upoznavanje s nepoznatim osobama. Iako je bilo prošlo tri data u jutro, dobro jelo se je pripremilo. Za vrijeme objeda bilo je raznih pitanja na koja sam ja iskreno i od srca odgovarao. Za vrijeme jela skoro su svi pušili, pa sam i ja pušio. Tako je to vrijeme tada bilo. Kašika u jednoj ruki, tanjur pred tobom a do njega ćikopelnica. Jedi, pij, puši i uživaj!

Najuočljiviji u tom društvu je bio neki po izgledu Lenjinove kozije brade John Schoscho, Hrvat po ređenju a Jugoslaven po osjećajima. Zatim neka Agata Herceg od Kaštela Šućurac, partizanka, po partizanskom zadatku bila u kairu, dosegla do vrha AFŽ-ja, (Antifašistički front žena Jugoslavije koji je osnovan u Bosanskom Petrovcu 6 prosinca 1942. i koji je igrao veliku ulogu u razvijanju jugoslavenskog komunističkog pokreta i stvaranju jugoslavenske države.) pala u nemilost 1951. godine kod svojih nadležnih, razočarana dođe u posjetu svojoj sestri Dragi u San Francisco iste godine, gdje je upznala Luku Šimić iz Alagovca, pokraj Gruda, Hercegovina; iz is tog sela, kuća uz kuću, odakle je bio poznati Gorski Harambaša Andrijaca Šimić, odakle je poznati hrvatski guslar Željko Šimić. Luka Šimić je došao u Ameriku 1911. godine. Nije bio ženjen. Upoznao je Agatu te su se iste godine 1951. oženuli.

Tu za vrijemne objeda i u veselom razgovru gdje sam ja, misleći da sam u slobodnoj zemlji Ameriki, isticao naše hrvatstvo. U početku su skoro svi na isticanje mojeg hrvatstva šutijeli. Ali na kraju krajeva Agata je eksplodirala i na mene svalila drvlje i kamenje. Kako ja mogu govoriti o hrvatstvu kojeg je Ante Pacelić predvodio. Pozvala je mojeg brata Rafu da joj dadne aspirine za smirivanje živaca. Naravno da sam bio tim činom iznenađen. Kasnije se je to sve smirilo i mi smog postali prijatelji.

Prva stvar koju mi je moj brat Rafo (1944-2004) u četvrtak jutro, 12 studenoga 1968. godine saopćio je to da imam tri (3) paketa, dva iz Zagreba, jedan iz Španjolske. Odmah sam znao o čemu se radi. Ja sam bio povjerenik u Parizu za "GLAS KONCILA" i za "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST", kao i za novinu "OBRANU", glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora. Ja sam na vrijeme javio uredništvu spomenutih novina i saopćio im da odlazaim iz Pariza za San Francisco, dao im adresu mojeg brata Rafe na koju su oni već poslali određene pakete novina. General Drinjanin mi je pisao i zaželio sretan put, i zamolio me da se stavim u kontakt, tj. vezu s Antom kršenićem iz Oaklanda i Filipom Šolom iz San Jose. General me je savjetovao i kako sa ljudima saobraćati. Doslovno mi piše: Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije. Tako i ja tebe šaljem u gnjezdo jugoslavenstva.

Dolazimo moj brat Rafo, sestra Jakica i sestra Kata u hrvatsko/slovensku Crkvu na Fell Street u 11 sati. Svećenik je bio Slovenac za Hrvate i za Slovence, Fra. Vodušek. Misna dvorana je bila na katu, dok je prizemlje služilo za crkvene potrebe, sastanke i sl. Poslije sv. mise silazim niz stepenice, pod rukom tri vrste hrvatskih novena: "OBRANA", "HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST" i "GLAS KONCILA" i odmah prepoznajem Ivana Buljana i njegovu suprugu Nadu i Vinka Pađana, koje sam poznavao još iz Pariza.

Masa naroda pred crkvom. Nudim novine, nitko neće. Glas Koncila su ipak neki kupili. HKL i Obranu nitko nije htio kupiti. Počimam, staloženo i mirno objašnjavati da HKL nije iz Španjolske već iz Zagreba. Kada su se neki uvjerili da to nije emigrantska politička novina, kupili su HKL. Za novinu Obranu nitko nije htio ni čuti. Najgrlatijih od svojuh bio je neki Mate Leutar. Počeo meni savjete davati da je ovo Amerika gdje se novci zarađuju a ne provoditi potrošenu politiku. Još mi reče da je on bio Ustaša i da se je borio za NDH, ali dans su vremena drugačija. Predbacio sam mu da on nije nikada bio Ustaša, a sve da i jest, da je on onda bio labavi ustaša. Naljutio se je i rekao mi da će mi u iduću nedjelju pokazati da je bio Ustaša. U istinu u iduću nedjelju mi je pred svima pokazao da se je oženio 29 travnja 1945. godine u Zagrebu. Na knjižici se vidi žig NDH i sve oznake iste, ali mi nije mogao dokazati da je bio Ustaša. Prešli smo preko svega i postali smo prijatelji. Bio je uistinu do bar čovjek i do bar Hrvat, rodom od Tomislavgrada.

Nastavlja se.

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

MOJ PRVI BOŽIĆ U SAN FRANCISCO-u

Kada sam se prvog tjedna u rujnu mjesecu 1968. godinu s bratom Rafom u Parizu dogovorio i pristao na njegovu vruću želju da ću emigrirati u Ameriku, odmah sam počeo praviti potrebne papire kod nadležnih američkih vlasti u Parizu. Kupio sam jednu knjigu za turiste koji pituju u Ameriku kako bi se upoznali sa američkom klimom, državama, gradovima, tradicijom, običajima, atrakcijama i načinom života. Tako kada sam došao u San Francisco već mi je donekle smještaj, klima, povijest San Francisca malo bilo poznato, naravno iz knjige. Kako je moj dolazak u San Francisco bio samo tri tjedna do konca godine, sestre Jakica i Kata, te brat Rafo nisu se žurili da mi pronađu bill kakav posao. Htjeli su me upoznati s gradom i nekim njihovim prijateljima koji su već preko Hrvatskog Radio Sata čuli da sam došao.

Tako, jedno jutro brat me je Rafo odvezao kod jednog Hrvata koji mu je pričao da on mene pozna iz Pariza i da smo skupa bili u HOP-u. Nije mi htjeo reći kod koga iđemo i tko je taj Hrvat, jer me htjio iznenaditi. Mi se nismo vidjeli nekih 5/6 godina, ali sam ga ipak prepoznao. To je bio Jozo Jurić, Hrvat od Tomislav grada. Poslije uobičajnog pozdrava i rukovanja, rekoh mu da izgleda otmjeno lijep i da se je dobro ugojio. Nasmijao se je i kaže da je on sada u Ameriki gdje se dobro jede i pije, a dobro se i zarađiva. Mislio sam da je on još uvijek onaj isti Jozo Jurić iz Pariza koji ne vjeruje u hrvatstvo ako nisi u bilo kojoj hrvatskoj nacionalnoj organizaciji. Pitam ga kojoj organizaciji on ovdje u San Franciscu pripada. Odgovorio je: ni jednoj. Patam ga zašto, našto odgovara da je on iz Pariza imigrirao samo zato da se više ne bavi politikom. To me iznenadilo pa sam mu rekao da: baviti se hrvatstvom, to nije politika, to je naša hrvatska nacionalna dužnost. Morat ćemo Jozo ovdje nešto pokrenuti tako da i naše u pravom smislu hrvatstvo ovdje na dalekom i hladnom Pacifiku oživi . Ja sam ovdje novi i mnoge stvari mi još nisu poznate, ali sam već primjetio da je sve zaraženo jugoslavenstvom i nekim "slavenstvom". Good Luck, reče Jozo a Brat Rafo mi dade znak nogom da prestanem; jer naš Jozo Jurić se već zajapurio i zacrvenuo govoreći o hrvatstvu. Kad smo izišli van, pošto ja nisam znao engleski, pitam brata šta bi mu to značilo; "good luck", našto mi je brat odgovorio da to znači: sretno, želim ti svaku sreću.

Polnoćka je bila u 11 sati na večeru u hrvatsko/slovenskoj crkvi na Fell Street. Puna crkva naroda meni nepoznata, najviše Hrvata. Crkva jako lijepo okićena božićnim ukrasima a posjetnici, žensko, muško i djeca pristojno i gospodski obučena, divota gledati i promatrati! Brat i sestre me upoznavaju sa svojim prijateljima, jedni drugima čestitamo Božić. Father Vodušek, kako su ga župljani zvali, s još dvojicom svećenika prolaze sredinom cravene dvorane prema Oltaru. Sv. Božićna Misa počima. Vlč. Vodušek predstavlja drugu dvojicu hrvatskih svećenika koji su došli iz Portlanda za tu prigodu, vlč Mikulića dok se drugog svećenika imena ne sjećam. Moji pogledi su bili upereni u Oltar, svećenike, svijeće, ukrase na Oltaru i primjetih da na jednoj strani Oltara ima američka zastava dok na drugoj neka meni nepoznata crkvena zastava. Šapljem bratru Rafi: ne vidim hrvatsku zastavu. Kako to? Neznam, kaže brat. Ti sve moraš zapaziti. Mi smo sada u crkvi a ne na nekom pazaru gdje se može galamiti i o svačemu govoriti. Ja muč!

Poslije sv. Mise, pred crkvom na ulici Fell kao na derneku. Jedni drugima čestitaju Božić, a ja kako se s kim upoznajem i čestitam božić, odmah mu nudim božoćni broj "JUBILARNI BROJ 100 OBRANE" 1968. gdje se na prvoj stranici očito vidi borova grančica na kojoj vise ukrasi znaka Božića, i na naslovnoj stranici velikim slovima "MIR U RATU I RAT U MIRU". Istini za volju skoro bez ikakovih sustezanja ponuđeni su kupovali novinu. To me je oduševilo i dali veliku nadu za budućnost.

Došli smo kući. Brat i sestre su pozvali u goste neke svoje prijatelje kojima su govorili o meni i s kojima su me htjeli upoznati. Božićna večera je bila bogata, obilje prikladnog jela, kolača, pića i uzajmnih božićnih poklona. Naravno da je te zgode i uz božićno veselje i raspoloženje bilo dosta priče i razgovora o svemu, ali najmanje o hrvatstvu. Iako sam, donekle, mogao bih reći, uočio da je među mnogima koje sam već u ova dva tjedna susreo najzgodnije i najpoželjnije ne pričati o bilo kakovome hrvatstvu. Uočio sam, na moje veliko iznaneđenje da mnogi, ako ne svi, među sobom i između sebe govore da su došli iz "starog kraja", da govore "naški", a sve to s jedne strane da se nebi sugovorniku zamjerili da su došli iz Hrvatske i da govore hrvatski, a s druge strane da se potpunama ne spominje ime zemlje iz koje si došao, da se ne spominje majčin jezik kojim te je tvoja majka naučila govoriti, a to je naš hrvatski jezik. A vrlo dobro je poznato da što se ne spominje, da to i ne postoji, a što ne postoji o tome se i ne priča. To je bila jugoslavenska taktika koju je širila preko svojih razgranatih ogranaka diljem Amerike i Canade Hrvatska Bratska Zajednica, HBZ sa svojim glasilom "ZAJEDNIČAR".

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 01-10-2015 at 16:31

03-10-2015 00:51#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

MOJE PRVO SILVESTROVO U SAN FRANCISKU

Kako se moj dolazak iz Pariz u San Francisco približavao, piše mi moj brat Rafo da za njegova gazdu gdje radi kupim jedn lijep poklon iz Pariza kao uspomenu. Kupio sam kutiju keksa s vrlo lijepim i atraktivnim slikama grada Pariza na poklopcu kutije.

Moj brat je bio šef Restaurant-a Veneto na svjetski poznatom turističkom sletištu Fisherman Wharf u San Francisku. Vlastnik Restauranta je bio Talijan gosp. Amizzola. Srijeda 31 prosinca 1968. godine brat mi govori da ću ja sa njim poći taj dan i biti sa njim i da ću ja predati taj poklon gosp. Amizzoli, a poslije zatvaranja Restauranta oko pola noći da ćemo otiću na zabavu dočeka Nove Godine koju organizera Hrvatski Radio Sat. Doček Nove Godine je bio u jednoj vrlo poznatoj zgradi u California Hall, na uglu Wan Ness i Market ulici.

Tu večer, taj zadnji dan u godini na obalama Pacifika i na turističkom mjestu Fisherman Wharf-u sve živo i veselo. Kada smo unišli u Restaurant bio je već krcat gostima. Tu već vidim mojeg rođaka Jerku Boban, Gršić (1941-2013) koji je tu radio kao konobar. Brat me upoznaje s jedenim Hrvatom koji tu radi kao konobar, Blaško Ljubas od Kupresa. Upoznaje me brat s vlastnikom Restauranta gosp. Amizzolom. Govori mu da sam ja za njega donio jednu uspomeni iz Pariza. Gosp. Amizzola govori ne sada nego za vrijeme večere u blagavaonici da mu tu uspomenu dadnem. Za osoblje i radnike Restaurant-a ima posebna blagaonica koja je odvojena od blagaonice za goste. Oko 8 sati na večer nekoliko radnika, moj brat i ja, rođak Jerko i gosp. Amizzola smo sjeli za jedan dugi stol. Svaki uzima ono što mu se dipada. Meni brat Rafo donosi odrezak pun smoka i soka, koliko god je ukusan za jesti, još više izgleda ukusan za gledati. Meni na desno je gosp. Amizzola a na lijevo moj brat. Brat je prevodio razgovor između mene i gosp. Amizzole, jer ja nisam govorio engleski. Predao sam mu poklon na kojem mi se je uljudno i gospodski zahvalio. Brat mi priča koliko je gosp. Amizzola bogat, da ima tri Restauranta i da vrijedi preko 50 milijuna dollara. Ja se nadušio smijati iz razloga toga da gosp. Amizzola jede za večeru dječije jelo, žitarice i mlijeko, a ja sočan odrezak i boca Chianti vina od tri litra pred mnom, brat govorim da sam ja bogatiji od njega. Brat to prevodi gosp. Amizzoli, a on, kada je to čuo, potapka me po ramenu i reče: Što se tiče mojega bogatstva, ja bih mogao jesti i piti što god hoću, i koliko god hoću, ali mi moje zdravlje ne dozvoljava. Meni je 73 godine i ja sam narušena zdravlja. Ispričao sam mu se i rekao da sam to rekao u šali i poradi šale.

Došli smo na zabavu, doček Nove Godine, u zgradu Californija Hall, malo iza pola noći. Ugodno sam se iznenadio kada sam vidio toliki skup Hrvata. Brat me upoznaje s onima koje nisam imao priliku još vidjeti. Upoznaje me sa glavnim i odgovornim urednikom Hrvatskog radio Sata gosp. Ivom Vučičevićem, Jozom Bajurinom, Markom Miletićem i drugima. Tu sam upoznao i Branka Bandova, (1938-2010) Hrvata iz Livna, kao i njegova rođaka Tomu Bandova, koje sam, obadvojicu, poznavao još u Parizu. Bili smo prijatelji i oni su otišli za Ameriku početkom šesdesetih godina prolog stoljeća. Bilo mi je drago kao i njima da smo se opet susreli. Pozvali su nas za njihov stol. Bilo je lijepo suresti stare prijtelje i poznanike. Osobno sam se osjećao slobodniji njih nešto pitati o našj hrvatskoj stvari, tim više što me je začudilo da se skoro tu i ne priča o hrvatskoj problemati. Svak sebi pronašao društvo i pričaju o onome što im neće talk dizati. Sve više i više čujem: pa kada si doša iz "starog kraja"; pa i ti govoriš "naški" isl. Pitam Branka Bandova kojo hrvatskoj nacionalnoj organizaciji pripada. Nisam sa pitanjem ni završio, dobio sam odgovor: nijedoj. Ovdje je to malo drugačije nego je bilo u Parizu. Ovdje sve podjeljeno, svak ima svoju grupu, San Francisco ima radio sat i svoje prijatelje, Hrvatski Dom sa devetnaeste (Hrvati su 1940. godine kupili jednu zgradu i službeno ju prozvali CROATIA HALL=HRVATSKI DOM na uglu 19the i Mission Street. Zato je Branko Bandov rekao oni sa devetnaeste.) ima svoje članove, svoje simpatizere i svoje prijatelje, Slovenci imaju svoj Slovenian Hall, Jugoslaveni svoj Slavic Club, Hrvatska Bratska Zajednica ima svoje, a mi Hrvati iz San Jose imamo Hrvatski Centar, Hrvatsku Katoličku Misiju. To je tako pocijepano i slažemo se kao rogovi u vreći.

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 03-10-2015 at 00:54

17-10-2015 15:04#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

Prva nedjelja u godini 1969 iđemo u San Jose na sv. Misu. Župnik Hrvatske Katoličke Misije je bio Vlč. Petar Topić. U to vrijeme Hrvati grada San Jose nisu imali svoju, tj. našu hrvatsku katoličku Crkvu, nego su iznajmili kod jedne američke katoličke Crkve prizemnu dvoranu i tu su služili sv. Misu svake nedjelje i svake svetkovine. Kada smo ušli u pridzemnu crkvenu dvoranu, ugodno sam bio iznenađen velikim mnoštvom Hrvatica i Hrvata svake dobi. Vidim vrlo lijepo okićen Oltar, cvijeće, svijeće i za moje oči što je bilo najuočljivije je to da je s jedne strane bila američka a s druge hrvatska zastava. Iako sam već nešto čuo da Hrvati San Jose-a hrvatuju više od Hrvata San Franciska, povezao sam to i sa nazočnošću hrvatske zastave na Oltaru u San Jose, dok u hrvatsko/slovenskoj Crkvi u San Franicisku to nisam vidio.

Za vrijeme sv. Mise bilo je lijepo. Vlč. Topića služe dvije časne sestre, dok na desnu stranu vlč. Topića jedan otmjen gospodin čita iz Biblije prikladnu priču za sv. Evanđelje. Iz neke neobjašnjene znatiželje zagledavao sam se više puta u tog nepoznatog otmjenog gospodina. Pitam brata Rafu tko je taj koji čita iz Biblije. Brat mi samo ukratko reče da je to Rudy Spajić i ništa više.

Poslije sv. Mise, vani, pred Crkvom, skoro na ulici ljudi se pozdravljaju, jedni drugima još uvijek čestitaju Novu Godinu, a poneki prilaze k mojem bratu i meni, jer su čuli preko hrvatskog radio sata da sam stigao iz Pariza. Priđe k nama jedan gospodina, rukuje se s nama i meni govori da je on Filip Šola i da mu je nedavno pisao general Drinjanin i saopćio da sam ja već stigao u San Francisko te da bi se nas dvojica trebali što hitnije sastati, o svemu porazgovoriti i razraditi plan za daljnji rad. Dok smo mi bili u tom razgovoru priđe k nama taj isti otmjeni gospodin koji je za vrijeme sv. Mise čitao "pistolu" kako se je to kod nas pučki i na selu govorilo, tj. prikladne priče za sv. Evanđelje iz Biblije, rukuje se s nama, predstavi se imenom i prezimenom Rudy Sapjić. Pita mene i mojeg brata Rafu dali mi znamo tko je Petar i Mate Boban, našto smo mi odgovorili da nam je Petar otac a Mate da nam je stric. On nama govori da on poznaje i jednog i drugog i da su oni bili kod njega, tj. kod njegova oca više puta i da su oni neka svojta. Pitam ja Rudija: Odakle ste Vi gospodine?, našto on odgovara da je od Banja Luke. Tada sam ja Rudiju rekao da bi to mogla biti samo neka puka slučajnost, jer mi smo iz Hercegovine, iz sela Sovića, Bobanova Draga. U nadolazećim opisima bit će još govora o ovom "otmjenom" gospodinu Rudy Spajić.

Za mene ta prva nedjelja 5 siječnja 1969. godine u San Jose je bila puna nekog veselog nadahnuća. Konačno sam upoznao od generala Drinjanina vrlo preporučenog čovjeka, Hrvata od Livna Filipa Šolu. On i ja smo tu, rekao bih na brzinu, izmijenili neke misli za naš budući rad, a sve ostalo smo ostavili za slijedeći sastanak, i to čim prije. Rekao sam mu da ja još nisam počeo raditi, da tražim posao a da još auto za prijevoz nemam, pa će se to još možda i oduljiti. Dok smo mi tako još u razgovoru bili, priđe k nama jedan čovjek, s šćulama, predstavi se imenom i prezimenom Mate Kapulica, čestita nam Novu Godinu a posebno meni dobrodošlicu u novu sredinu. Gledam tog čovjeka koji se više naslonja na svoje šćule nego na svoje noge. Na reveru kaputa vidim veliko "U" koje mi izgleda 100% istinito i originalno. Pitam ga: odkud Vama taj "U"?, našto on meni odgovara: Ja sam stari Ustaša, povratnik iz logora Lipari. Ovo "U" sam za četiri godine naše borbe nosio. On je moja svetinja koja će s menom ići u grob. (Mate Kapulica, rođen 25.5.1907, Prisoje, Livno, seljak, pristupio Ustaškom Pokretu 5.1.1935 pod rednim brojem 360, izvor PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, strana 558, 567, Zagreb, 1978.) Divio sam se tom čovjeku! U borbi i borbama za Hrvatsku Državu postao bogalj, ali pun energije, čeličnosti i ne predaje se. Bit će još govora o Mati Kapulici u nadolazećim opisima.

Nastavlja se.

Posljednje uređivanje od Bobani : 17-10-2015 at 15:10

03-10-2015 15:23#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NEKA I OVAJ KOMENTAR BUDE DIO OVIH NASTAVAKA

Date: oct, 02 2015 21:32:45 +0200

Subject: Re: Urota protiv HNO….

From: kamenjar.herc@gmail.com

To: froate@hotmail.com

Poštovani bobani,

pratim i čitam vaše nastavke dolaska u San Francisko i susrete s našim ljudima, razgovore s njima, vašu želju da se promiče hrvatstvo i njihovu želju za blagodatima mirnijeg života. Interesantno je kako vi pišete da naš novi iseljenici vrlo brzo padaju pod utjecaj starijih doseljenika, preuzimaju njihov način i govora i života. To mi je odmah palo napamet da sam negdje pročitao nešto slično o tome, te sam potražio i pronašao sam to te ga ovdje prilažem.

Otporaš 29.01.2010 17:36 h

Delivuk, ovo je za tebe koji se pitaš zašto su te neki u Austriji pitali da li govoriš (po)naški.

Možda ti ja mogu malo pojasniti. Naime stvar ti stoji u slijedećem:

Odmah poslije prvog svijetskog rata Hrvatska je prijevarom i političkom igrom postala dio SHS, tj. kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je ta novonazvana država SHS, u svojim granicama imala i Macedoniju, Crnu Goru i BiH, ali konstituivni narodi te države su bili samo Srbi, Slovenci i Hrvati.

Kako su Srbi od prvog dana "zajašili" na čelo te države, odmah su htjeli ugušiti i zabraniti spominjanje u bilo kojoj formi hrvatsko nacionalno ime i sva hrvatska obilježja.

Pošto je u to doba, i prije i kasnije tih doba, mnogo Hrvata se iseljavalo, išao trbuh za kruhom, u Ameriku i druge države. Odmah se je srpsko/kraljevska diplomacija potrudila kako nametnuti tom silom prilika razbacanom hrvatskom narodu ideju da oni nisu došli iz HRVATSKE nego iz starog KRAJA, engleski: OLD COUNTRY. Tako, sve malo po malo, pritiskom i navikom, naš iseljeni hrvatski narod je počeo govoriti: došao sam "iz starog kraja".

Ovdje treba takodjer spomenuti da je tu i u tome uveliko pomogla Hrvatska Bratska Zajednica u Ameriki i Canadi sa svojim razgranatim "Odsjecima", koji su masovno bili projugoslavenski orijentirani. Ta ista metoda se je upotrebljavala i za jezek. Da se ne spomene da naši Hrvati iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom, nametnulo im se da govore "naški", pod svim motivacijama da smo mi svi "naši". Da bi me se što bolje razumijelo u ovom gore spomenutom slučaju, isto tako naša današnja službena vlada RH to smišljeno radi i hrvatski narod priprema da od svog časnog i lijepog nacionalnog imena "hrvatski narod" postane i bude: " hrvatski gradjanin". Tako da u (ne)dogledno vrijeme kada netko bude pitao Hrvata tko je i što je, da ovaj odgovori: ja sam "hrvatski gradjanin", tako da tu nema više neke i nikakve izraženosti hrvatske narodnosti.

Nadam se, kolega Delivuk, da sam ti malo pojasnio ono što si ti želio znati a nisi znao. Otporaš.

Odgovori

Nastavlja se.

08-10-2015 15:08#5

kiša kiša je odsutan

ZaHerica: kiša avatarDatum registracije Sep 2012

Citiraj Prvotno napisano od Bobani Vidi poruku

NEKA I OVAJ KOMENTAR BUDE DIO OVIH NASTAVAKA

Date: oct, 02 2015 21:32:45 +0200

Subject: Re: Urota protiv HNO….

From: kamenjar.herc@gmail.com

To: froate@hotmail.com

Poštovani bobani,

pratim i čitam vaše nastavke dolaska u San Francisko i susrete s našim ljudima, razgovore s njima, vašu želju da se promiče hrvatstvo i njihovu želju za blagodatima mirnijeg života. Interesantno je kako vi pišete da naš novi iseljenici vrlo brzo padaju pod utjecaj starijih doseljenika, preuzimaju njihov način i govora i života. To mi je odmah palo napamet da sam negdje pročitao nešto slično o tome, te sam potražio i pronašao sam to te ga ovdje prilažem.

Otporaš 29.01.2010 17:36 h

Delivuk, ovo je za tebe koji se pitaš zašto su te neki u Austriji pitali da li govoriš (po)naški.

Možda ti ja mogu malo pojasniti. Naime stvar ti stoji u slijedećem:

Odmah poslije prvog svijetskog rata Hrvatska je prijevarom i političkom igrom postala dio SHS, tj. kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je ta novonazvana država SHS, u svojim granicama imala i Macedoniju, Crnu Goru i BiH, ali konstituivni narodi te države su bili samo Srbi, Slovenci i Hrvati.

Kako su Srbi od prvog dana "zajašili" na čelo te države, odmah su htjeli ugušiti i zabraniti spominjanje u bilo kojoj formi hrvatsko nacionalno ime i sva hrvatska obilježja.

Pošto je u to doba, i prije i kasnije tih doba, mnogo Hrvata se iseljavalo, išao trbuh za kruhom, u Ameriku i druge države. Odmah se je srpsko/kraljevska diplomacija potrudila kako nametnuti tom silom prilika razbacanom hrvatskom narodu ideju da oni nisu došli iz HRVATSKE nego iz starog KRAJA, engleski: OLD COUNTRY. Tako, sve malo po malo, pritiskom i navikom, naš iseljeni hrvatski narod je počeo govoriti: došao sam "iz starog kraja".

Ovdje treba takodjer spomenuti da je tu i u tome uveliko pomogla Hrvatska Bratska Zajednica u Ameriki i Canadi sa svojim razgranatim "Odsjecima", koji su masovno bili projugoslavenski orijentirani. Ta ista metoda se je upotrebljavala i za jezek. Da se ne spomene da naši Hrvati iz Hrvatske govore hrvatskim jezikom, nametnulo im se da govore "naški", pod svim motivacijama da smo mi svi "naši". Da bi me se što bolje razumijelo u ovom gore spomenutom slučaju, isto tako naša današnja službena vlada RH to smišljeno radi i hrvatski narod priprema da od svog časnog i lijepog nacionalnog imena "hrvatski narod" postane i bude: " hrvatski gradjanin". Tako da u (ne)dogledno vrijeme kada netko bude pitao Hrvata tko je i što je, da ovaj odgovori: ja sam "hrvatski gradjanin", tako da tu nema više neke i nikakve izraženosti hrvatske narodnosti.

Nadam se, kolega Delivuk, da sam ti malo pojasnio ono što si ti želio znati a nisi znao. Otporaš.

Odgovori

Nastavlja se.

pozdrav Bobanu iz Bobanove drage  mene bi zanimalo je li znate odakle je krenula ona priča o Luburiću i navodno njegovim riječima-nijedna žrtva za domovinu nije teška ( navodno je likvidirao dio domobrana a prije ih pitao jesu li jedinci u roditelja ) u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima.. i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima, a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju.... taj labirint je život..

08-10-2015 23:46#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Citiraj Prvotno napisano od kiša Vidi poruku

pozdrav Bobanu iz Bobanove drage  mene bi zanimalo je li znate odakle je krenula ona priča o Luburiću i navodno njegovim riječima-nijedna žrtva za domovinu nije teška ( navodno je likvidirao dio domobrana a prije ih pitao jesu li jedinci u roditelja )

Maksa Luburića IZREKE i CITATI se mogu pronaći u njegovim opisima u DRINAMA, u novini OBRANA i u njegovim OKRUŽNICAMA itd. Prošle godine je izišla u Zagrebu knjiga od 1100 stranica "PISMA VJUEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" (1952-1969) . Ja tu knjigu čitam i koristim više nego bilo koji svećenik sv. Bibliju. I još nešto. Upravo sam, prije dan/dva, u hrpi knjiga, pisama i novina pronašao zadnje u njegovu životu OKRUŽNO PISMO MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA, kojeg ću ubrzo, tijekom dana sanašnjega prepisati i staviti na stranice ovog portala Hrvatima na raspolaganje. Ja sam se ugodno začudio dalekovidnosti generala Maksa Luburića. Nadam se da će se mnogi drugi Hrvati također ugodno iznenaditi. Otporaš.

09-10-2015 12:15#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZADNJE OKRUŽNO PISMO MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA

(Ovo Okružno Pismo Maksa Luburića sam pronašao u OBRANI br. 107-108 ožujak 1969. godine. Pismo Okružnica je pisano na istom papiru kao i novena OBRANA, na istom stroju DRINAPRESS-a, bez datuma, bez stranice, posebna stranica koja nije dio novine iako je u spomenutom broju OBRANE. To je general napravio zato kako bi čitatelj izvadio tu stranicu, kopirao i slao u Domovinu, jer se je sami sadržaj Okružnog Pisma odnosio na događaje u Domovini i na skupinu samostalnih pisaca Tin Ujević koja je počela izdavati HRVATSKI KNJIŽEVNI LIST. prepisao Mile Boban, Otporaš.)

D R I N A P R E S S

Apartado 1523

VALENCIA - ESPANA

POVJERENICIMA DRINAPRESS-a

Dragi brate!

Cilj je ovog okružnog pisma upoznati Vas sa nekoliko dogadjaja, koji su Vam možda djelomično poznati, te ujedno da Vas upoznamo sa planom rada za nekoliko mjeseci unaprijed. Bez obzira na nastojanja Odpora i mogućnosti koje nam se pružaju i koje mogu promijeniti radni plan, na svima nama je da ne samo uzdržimo nastojanja DRINAPRESS-a, nego ga i pojačamo, jer je DRINAPRESS naš dalekometni top, kako smo to rekli i u danima njegova stvaranja, top koji je djelovao i to uspješno prema izjavama naših i prijatelja i neprijatelja. Nalazimo se u jeku nastojanja i naš rad valja podvostručiti. To će se moći samo ako DRINAPRESS i u buduće mogne računati sa povjerenjem svojih Povjerenika, sa simpatijama svojih čitalaca i žrtvom onog kruga odanih i požrtvovanih ljudi, koji su i dosada bili, jesu i ostaju glavna poluga naše organizacije.

U prvom redu želimo reći nešto o "OBRANI". Skorom svakim brojem povisujemo tiražu. To je znak da su hrvatski ljudi ipak prihvatili OBRANU te da su shvatili da ona ima misiju. Ta je misija informativna, odgojna i borbena. Nije bilo lako pronaći jedan rječnik podjednako za stare borce i nove emigrants, za ljude desetotravanjske generacije i one, koji su se rodili poslije Bleiburga i na svojim ledjima iskusili ne samo srbokomunističku diktaturu, nego su i doživjeli stanovitu promjenu struktura, pa i društvenog pored u Hrvatskoj.

Ovi ljudi govorili su drugim jezikom i upotrebljavali drugi rječnik, mislili su i misle drugačije, jer su nove pralike i tehnološki napredak pretvorili tradicionalnu i agrarnu hrvatsku u jednu novu sociološko političku tvorevinu, gdje je selo, nažalost, tek obuhvatilo oko 30% Hrvata, dok ih je 70% u gradovima, gdje su našli drugi način života i gdje su naišli i drukčiji kulturni, politički, društveni i gospodarski ambient. Pa ipak, velimo ipak, radilo se o našim ljudima, koji su osjetili bič srbokomunizma, ali su u svojim nutrinama vjerovali da je i na nama, desetotravanjskoj generaciji predvodnika Hrvatske, mnogo krivnje. A to smo mi i sami priznali. Znamo za slučajeve gdje su sinovi, tek došli iz Hrvatske, nakon robije, mučenja, progona, itd. stigli svojim očevima u tudjinu i nisu se snašli u kućama svojih otaca, kojima su stigli, (Žalostno ali istinito. I sam sam kroz slične slučajeve prošao gdje me moja svojta nije mogla razumijeti, kao ni ja njih. Mo.) da se mnogi od njih razočarani vrate natrag u tamnicu i u njoj*nastoje naći ambient i graditi budućnost.

Emigracija je govorila skorom isključivo očevima i zato ju sinovi nisu razumjeli. To nije samo naš hrvatski fen omen, nego je to tako bilo uvijek i posebno nakon ratova i revolucija, i potencirano kad se radilo o ratovima sa tragičnim završetcima, kao što je bio naš. OBRANA je htjela naći most izmedju generacija, izmedju očeva i sinova, izmedju desnice i ljevice, izmedju hrvatske ustaške i hrvatske partizanske djece, pa čak i izmedju bivših ustaša i partizan. Nije to bio lak put. Svijestni smo da smo mogli ići lakišim putem, putem manjeg odpora i propagandnim smicalicama oduševiti jedan sektor za uvijek ili sve za kraće vrijeme. Mi smo išli težim putem i dans možemo reći, da samo na tom putu uspjeli, jer smo stvorili OBRANU za sve Hrvate i k tome dali sadržajno, dale kvalitartivno, i po obimu, kvantitativno, uvijek više i više OBRANA i u njoj više i više stranica.

Da se je to postiglo zasluga je Vaša i onog kruga, koji mnogo puta nije razumio, ali jest vjerovao. Vjerovao je i vjera ga je spasila, jer su nam prilazili i prilaze svaki dan sve više obi, koji su nam nijekali ne samo pravo na bilo kaki rad, nego i na sami opstanak. Hvala braćo Vama, i sada demo kodak naprijed, kako bi i nama novo došli postali apostle hrvatskog mira s jedne i druge strane naših granica, ne samo granica teritorijalnih, nego i misaonih. Veliko je carstvo ideja, ali je samo jedna ideja bila pozvana da uskladi rad prošlosti, sadašnjosti i usmjeri ga k budućnosti, za sve Hrvate, za sve posebničke ideološke, političke, društvene i dobne skupine. (Riječ "dobne skupine", u ovom smislu bi moglo značiti "ograničene skupine". Mo.)

Upravo radimo na novoj OBRANI br. 105-106 u kojoj prenosimo čitav br. 6 "HRVATSKOG KONJIŽEVNOG LISTA", kojega tiskaju u zarobljenoj domovini novi, mladi, nepoznati ljudi. Potrebiti komentar u samom broju dati će Vam jasnu sliku onoga što ovi mladi ljudi hoće, a naš komentar reći će Vam što mi želimo postići. Taj broj imati ćete na svim mjestima kugle zemaljske gdje postaje Hrvati do najdalje 15 ožujka.

Isto tako nadamo se da će broj 107-108 OBRANE stići do kraja ožujka, tako da bi ga imali za pros lave Desetog Travnja svuda u svijetu. U tom broju mi ćemo kazati kaki Deseti Travnja želimo i trebamo, a Vi svi već ste poduzeli korake da dostojno proslavite u novom duhu naš atari Deseti Travnja, složno sa svakom i bill kojom hrvatskom organizacijom bez iznimke i bez reserve, bez obzira na to tko nas je, kada i i kako napadao, napada ili bi i sutra to mogao učiniti. Mi smo počeli širiti naše ideje kao skromni "SLUGA DOMOVINE" i ne ćete se razočarati, ni umoriti.

"DRINA". Zadnja je Drina posvećena problemima komunizma bila puni uspjeh. (To je DRINA br. 1-2, 1968. koja je posvećena "žrtvama komunizma". Upravo poradi svih DRINA i svih OBRANA pokrenuta je akcija u Zagrebu da se sve DRINE i sve OBRANE uvežu u jedno: "SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA". Na tome se sada radi a koliko ćemo u tome uspijeti, zavisi od sviju nas. Na želju čitatelja spreman sam neka pismo u tom pravcu ovdje iznijeti. Mo. Otporaš.) Mnogi nam, naši dobri i vjerni ljudi vela da zašto smo stavili cijenu samo dva dolara, kad je ista mogla biti lako prodana po tri i više dolara. Reći ćemo Vam: htjeli smo da ju radi male cijene kupe i oni koji nerado daju novce za knjigu, koji su kadri potrošiti koliko god hoćete na bilo što, ali ne na knjigu. Htjeli smo ne samo udovoljiti vjernima, nego odgojiti nevjerne, nevjerne Tome, (svi mi znamo priču iz Biblije o nevjernom Tomi, koji nije vjerovao da je Isus Uskrsnuo, mo.) i uspjeli smo.

Traže nam još uvijek sa raznih strana tu DRINU i ukoliko istu posjedujete, javite, da mognemo disponirati i dati je onima, koji ju trebaju. Istina jest, da je osim časnih iznimaka hrvatski emigrantski tisak prešutio tu Drinu, a neki medju 300 i više stranica čeprkali nebili našli kakvu tiskarsku ili logičku pogrešku, da mogu isplaziti jezik i udovoljiti svojoj bolesnoj džigarici. To nas isto ne smeta, jer i njih nastojim privući, i kako smo rekli, voljni smo tiskati svaku razumnu kritiku, pa i pokloniti tu drinu onima, koji bi ju trebali a nisu kadri preći preko onoga što nas je djelilo i pristupiti zajedničkim snagama, novim zadaćama oko našeg narodnog oslobodjenja.

Radimo nove tri DRINE, od kojih će jedna biti posvećena velikom prijatelju španjolskom generalu Diaz de Villegas i španjolskoj vojsci, druga LIJEPOJ NAŠOJ DOMOVINI, treća će biti POMORSKA DRINA, svaka sa vrlo interesantnim različitim i aktualnim temama. (Na svu žalost za sve nas Hrvate i za našu hrvatsku povijest, osobito našu hrvatsku iseljeničku povijest, ove tri knjige nisu uspijele vidjeti svijetlo dana, jer je neprijateljska ruka hrvatskog naroda usmrtila genera Drinjanina 20 travnja 1969. godine. Mo.)

Isto tako možemo Vam reći da je DRINAPRESS vodila računa i o onim našim književnicima, koje se u Hrvatskoj još uvijek ni spominjati ne smije. U prvom redu radio se o pok. Mili Budaku, kojemu je DANICA (novina hrvatskih Franjevaca u Chicagu, mo.) donijela roman Ognjište i prodaje ga i u posebnoj knjizi, a DRINAPRESS je upravo razaslala njegovu zbirku pripovjedki pod skupnim naslovom ČIJI JE VELEBIT. (To je 27 knjiga Drinine Knjižnice, Madrid, 1968. mo.) I možemo reći da se i druga Budakova knjiga nalazi u studiju ukoričenja te da će biti skorom razaslana. (Ovdje se radi o knjigi "JUGOSLAVIJA SRPSKA PODVALA", Madrid, 1969. godine, Drinina Knjižnica knjiga 29, knjiga je bila pripremljena a izdana je poslije pogibije generala Drinjanina. Predgovor je napisao generalov prijatelj Marijan Mikac. Mo. Otporaš.) Radi se njegovim rijetkim političkim člancima, zapravo o knjigi HRVATSKI NAROD U BORBI ZA SLOBODNU I NEZAVISNU HRVATSKU DRŽAVU, koju je napisao negdje 1933. godine, kada je emigrirao nakon pokušaja umorstva, što ga je Beograd izveo nad njim u Zagrebu.

Mnogi su naši ljudi pitali za HRVATSKU POVIJEST. Istina jest da su u emigraciji tisane nekoliko knjiga iz Povijesti, - ali iste su bile skupe, bile su i ograničene, i nisu bile u popularnim izdanjima, da bi za malo novaca doprlie u ruke mnogih. Tu je stvar DRINAPRESS povjerila mladom hrvatskom povjestničaru prof. Dr. Miljenku Dabi-Peraniću, i prvi dio HRVATSKA ZA NARODNIH VLADARA (To je 29 knjiga Drinine Knjižnice koja je bila spremna i dogotovljena, ali nije tiskana za života generala Drinjanina. Ovo Okružno Pismo je pisano polovicom ožujka mjeseca 1969. godine, a mjesec dana kasnije neprijateljska ruka hrvatskog naroda je usmrtila generala Maksa Luburića, mo. Otporaš.) već se nalazi u studio tiskanja i ako Bog da, skorom će stići Vama svima, a zatim slijede još dva svezka, od istog pisca i uvijek u popularnoj formi i za malo novca. Htjeli bi samo najaviti da je ovo prva knjiga koja se u hrvatskoj historiografiji bavi izključivo vladarima hrvatske krvi, koji su ski do jednoga predstavljeni u crtežima iz raznih dobi, te ujedno sa mnogobrojnim grafičkim dokumentima, ornamentima, gradovima itd. iz onoga doba.

Nismo zaboravili niti lijepe književnosti. Hrvatski književnik Marijan Mikac napisao je novel "MAJČIN HLJEB", (Knjiga 28 Drinine Knjižnice, Madrid, 1968. Mo.) koja opisuje težke dane propasti naše države i tragediju ljudi kroz slučaj protagonista, Hrvata, u partizanskoj vojsci. Ta će novel sigurno otvoriti oči mnogima, jer će prepoznati u protagonistima mnoge naše ljude, koji su idealistički ili na silu, namjerno ili slučajem prilika upali u partizansku vojsku, da kasnije životima plaćaju zablude u danima otriježnjenja.

Hrvatska Država je postojala i to ćemo dokazati u redu malih knjižica dokumentiranog karaktera sa raznih polja. Tako prije spomenuti hrvatski književnik Marijan Mikac, inače za vrijeme rata ravnatelj ureda za hrvatski film, opisuje nastojanje i borbu i na tom sektoru, gdje se ipak dokazuje da je Hrvatska Država u sred borbe za goli život mislila i na kulturno stvaranje. U našim planovima ima mjesta i za svaki drug konstruktivni rad. Čekamo ideje, ponude, inicijative i svaki hrvat je pozvan.

Bez poeta nije bilo ni rata, ni mira, ni revolucije. Nismo ni na njih zaboravili u prošlosti, pa ćemo nakon zbirke pjesama hrvatskih pjesnika Husnije Hrustanovića i Envera Mehmedagića, parka Dugandžića i drugih dati i još jednu dvije zbirke.

Lijepa književnost pjesništva, intelektualni rad nije monopol profesionalnih književnika i intelektualaca. Narod se je uvijek ponosio svojim književnicima i intelektualcima, ali nije uvijek od njih sve ni dobio ni tražio. Narod je i sam stvarao. Počam od primitivnih junačkih pjesama u desetarcu, narodnih priča, odgonetaka, zagonetaka, dogodovština, dosjetaka, koje su išle s koljena na koljeno, koje su bile dio naše tradicije, našega autentično narodnog kulturnog blaga, skupa sa vezovima, rezbarinama, folklorom muzikom, do najrazličitijih kulturnih stvaranja koja su nama namrli skupa sa imenom, vjerom i sviješću, sve je to djelo samog narodnog duha, naroda, gdje ni strane kulture, ni grad, ni škole, nisu ništa dale, a jesu uzimale. Zato smo mislili i na te naše narodne klnjiževnike, i ove godine još dati ćemo Vam u ruke nekoliko zbirki proze i barem jednu pjesama.

Za sve to zaslugu imate Vi, Povjerenici, koji ste bili ne samo revni širitelji, aktiviste, nego i osobni dobotvori, jer ste bili pastiri, koji su dostojni pjesničke glose: (u ovom smislu bi to moglo značiti: pjesničkog jezika, vodilja i tumač pjesničke misli, itd., mo.) "dobar pastir a što kale inom, i sam svojim potvrdjuje činom". Računajući i dalje sa povjerenjem svojih Povjerenika, DRINAPRESS vam obećaje: više stranica za manje novca, bržu i sigurniju vezu i slanje za istu cijenu, raznovrsniji sadržaji, novu duhovnu gozbu sa svih polja i za sve Hrvate.

Naš plan će se ostvariti zato jer imamo Povjerenike, jer imamo KRUG PRIJATELJA, i sada sve ovisi o tome kako će braća Povjerenici znati Prijatelje pretvoriti u nove i dinamične Povjerenike, i tako sami sebe pretvoriti u GLAVNE POVJERENIKE i predstavnike DRINAPRESS-a. To je naša demokracija odozdo prema gore. zato će Drinapress izdržati i pojačati svoj rad, jer nije išao za oduševljavanjem nego izgradnjom hrvatskih boraca, a izgradjene borce ne treba oduševljavati, nego postrojiti i staviti svakoga na svoje mjesto. Ovima ne treba injekcija, nego dobre instrukcije, jer injekcije vitamina mogu održati čovjeka za kraći period kao i jeftina stranačarska propaganda, a indoktrinirani ljudi padaju sa svojim idejama ili ih dovode do pobjede.

I sada nekoliko tehničkih i administrativnih problems i pitanja. Prvo jest, da je poslove administracije DRINAPRESS-a preuzo brat Stjepan Crnički (1903-2006), dosada glavni tajnik Američkih Prijatelja Odpora. Prije u Clevelandu, sada u Valenciji Španjolska, na adresi DRINAPRESS-a. Bezuvjetno je potrebno da braća Povjerenici poklone svoje puno povjerenje ovom zaslužnom, uzornom, starom i poznatom borcu za Hrvatsku. Time će se riješiti i još jedan problem, koji je izgleda nekima dosta smetao za punu suradnju. Ne tiska OBRANI i DRINU ni ovaj, ni onaj, nego MI, svijestni pripadnici ODPORA, u koju svrhu smo savorili DRINAPRESS. Taj će DRINAPRESS pripadati samo i jedino hrvatskim borcima, kroz njih hrvatskom narodu, i nije vlasništvo ovog i onog, nego NAŠE, i takvo će ostati. Nu voditi može svaki od nas, koji za to ima kondicije, i kada na to mjesto dodje voljom ODPORA, suglasnošću predstavnika i povjerenika, i naravno, svojom privolom. U ovom slučaju je tako, i prema tome tko od brata Crničkog dobije jednu molbu ili sugerenciju, onda je to molba DRINAPRESS-a kao institucije ODPORA. I tako ju treba shvatiti, i tako se odnositi.

Isto se odnosi i na materijalnu stranu, tj. obračune, koje treba savjestno i zdužno slati, uvijek prema indikacijama br. Crničkog kao Pročelnika Radnog Skupa DRINE i DRINAPRESS-a. On je poznat kao savjestan i stručni računovodja, pa se obraćam svima, da mu pomognu i daju sve potrebite podatke, jer se radio o NARODNOJ IMOVINI. U tome je ujedno i zalog budućnosti. Neka bude u nama do kraja svijesti da pripadamo jednbom kolektivu i da ta zajedenica može izdržati i onda kada treba plaćati račune da bude "račun čist i duga ljubav". Ispitivanje računa, kao i uopće knjigovodstvo i računovodstvo, nije nepovjerenje, nego je, dapače, temelj povjerenja medju ljudima dobre volje. I kao što sam ja dao ključeve DRINAPRESS-a brat Crničkom, dajte mu i Vi obračune. Tako neće biti snage izvan našeg kruga koja bi mogla medju nama slaviti rušilačke orgije, mogu govoriti i pisati što im je volja, jer "čist račun, duga ljubav". Sve čistim računima, sa povjerenjem i sa razumijevanjem, DSRINAPRESS će ići kodak dalje i s tim korakom dalje i hrvatska stvar. (Čitajući ovo generalovo izlaganje, dobiva se dojam kao da on predosjeća neku vrst svojeg kraja, završetka kako u DRINAPRESS-u tako isto i u ODPORU. Ovo mi liči više na neku vrst OPORUKE svim članovima Glavnog Stana Odpora, svim Povjerenicima, svim simpatizerima organizacije HNO i svim Hrtvatima. Iz ovga se može sada bolje razumijeti nadošli spor između dra. Dabe Peranića i Stjepana Crničkog odmah, tu na mjestu pogibije generala Drinjanina, 33 Santa Ana u Karkagentu, kada su se oni posvadili oko priuzimanja dužnosti u ODPORU. Mo. Otporaš.)

Bez obzira dali borba trajala ovoliko ili onoliko vremena, dali se borba vodila u početku ili stajala na Drini, Markovu Trgu i na Jadranu Hrvatska Vojska, DRINAPRESS ima svoju Misiju, u domovini i u tudjini, gdje se nalazi skorom trećina Hrvata. Zato DRINAPRESS mora živiti i nadživiti sve konjukture, sve godadjaje, sve dobre i loše aspekte borne, i mora vječno ispunjavati svoju Misiju do kraja, a taj kraj nikad neće doći, jer jedan narod svijestan svog "ja" nikad ne smije biti bez cilja, bez ambicija, bez aspiracija, bez planova, jer će uvijek imati neprijatelja, koji su kroz našu dugu povijest uvijek na raznim mjestima, na razne načine i raznim sredstvima nastojali zatrti ponosni, stari, junački i nešto nesretni hrvatski narod.

Zahvaljujući samoj skrajnjoj požrtvovanosti Hrvata svih doba, njegovih elita, koje su se žrtvovale u borbi, vjerovale u vjeri, mi smo preživjeli sve tegobe i stigli do gospodnje 1969. godine. Treba već misliti na onu Hrvatsku kakva će biti godine 2000, kako nikad ne bi više trebali ići u tudjinu i biti emigrantima, kada na svom ognjištu možemo izdržavati jaku Hrvatsku od 30 milijuna stanovnika. Zato je potrebno uvijek misliti na tegobe budućnosti, na buduće borbe i na posizanje naših mnogobrojnih neprijatelja, i uvijek će trebati hrvatskog borca spremiti na nove žrtve, na nove borbe. I baš zato uvijek će trebati hraniti ga duhovno. To znači dati mu novinu, knjigu, reviju, letak, brošuru. Dati mu tisane štivo. A to je naš DRINAPRESS.

Ovih par redaka nisu oproštaj od Drinapress-a, nego samo podmetanje ledja brata Crničkog, kojeg Vam ovim riječima predstavljam, ako je to uopće potrebno, moleći sve, da budete u Vašim odnosima prema njemu ono što ste bili prema meni u danima stvaranja, pokretanja, nemira, borbe i uzdizanja, kao što je brat Crnički bio jedan od onih, koji je medju prvima ponudio sebe i sve svoje fizičke, materijalne i intelektualne snage za našu stvar i specifično za DRINAPRESS. DRINAPRESS ne dolazi u ruke novelije, nego veteran.

koristim i ova zgovdu da vas sve brat ski pozdravim, odani Vam. general Drinjanin (s ručnim potpisom, mo.)

(Po svim do sada meni poznatim generalovim pismima i Okružnicama, ovo bi moglo biti zadnje generalov Okružno Pismo koje je skoro nepoznato današnjoj hrvatskoj javnosti. Ovo Okružno Pismo se ne nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

Posljednje uređivanje od Bobani : 09-10-2015 at 12:34

08-10-2015 14:30#8

1981 1981 je odsutan

Stari lisac: 1981 avatarDatum registracije Apr 2011

Ovo su sve procitat od prve stranice cin uvatin vrimena i ako me ne izda komjuter, ali me zanima ima li odgovor ko na to da su ostale granice NDH kako bi se rijesilo pitanje Srba i Muslimana kojih danas u tin granicama ima valjda 3-4 miljuna.

Torcida old school. 55 g, 150/200(+ -)

10-10-2015 14:09#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Citiraj Prvotno napisano od 1981 Vidi poruku

Ovo su sve procitat od prve stranice cin uvatin vrimena i ako me ne izda komjuter, ali me zanima ima li odgovor ko na to da su ostale granice NDH kako bi se rijesilo pitanje Srba i Muslimana kojih danas u tin granicama ima valjda 3-4 miljuna.

Poštovani prijatelju da je NDH ostala u svojim povijestnim i etničkim granicama do današnjih dana, pitanje Srba i muslimana na tom hrvatskom području bi se riješilo civiliziranim američkim sistemom, tj. asimiliranjem bivših Srba u pravoslavne Hrvate a muslimane u hrvatske muslimane. Tako je Amerika postupila i sa svojim urođenicima američkim Indijancima, koji su sada vrlo lojalni građane svoje zemlje Amerike. Svakako da se slučaj naših hrvatskih muslimana i naših hrvatskih pravoslavaca na području hrvatske države ne može uspoređivati sa slučajem američkih Indijanaca, jer su američki Indijanci pravi pravceti DOMAĆI UROĐENICI AMERIKE, dok Srbi i muslimani na području Države Hrvatske nisu pravi pravceti DOMAĆI UROĐENBICI HRVATSKE, nego su došljaci poput ovih današnjih imigranata sa istoka, koji će za sigurno u budućnosti Hrvatima zadati i zadavati mnoga zla i jade.

08-10-2015 14:42#10

NorthStand NorthStand je odsutan

Banned: Datum registracije Nov 2010

procesom kulturnog obogaćivanja, poglavnik i njegova tjelesna bojna bi ih vlakovima premjestili u njemčaku i austriju, na njihovo svopće oduševljenje, a i oduševljenje domaćina kojem kronično fali radne snage čitaj ljudi za poslove koje prosiječni Nijemac ne želi radit a koje bi naši "regionaši" s oduševljenjem prihvatili i radili.

10-10-2015 14:23#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Citiraj Prvotno napisano od NorthStand Vidi poruku procesom kulturnog obogaćivanja, poglavnik i njegova tjelesna bojna bi ih vlakovima premjestili u njemčaku i austriju, na njihovo svopće oduševljenje, a i oduševljenje domaćina kojem kronično fali radne snage čitaj ljudi za poslove koje prosiječni Nijemac ne želi radit a koje bi naši "regionaši" s oduševljenjem prihvatili i radili.

Poštovani i dragi prijatelju NorthStand dobro si ti to sročio da bi Poglavnik te ljudu s vlakovioma odvezao k Hitleru u Njemačku kao radnu snagu za rartnu mašineriju. Tako se je postupalo sa onim nepoćudnima koji su zbog svojih zlodjela protiv hrvatske države i probitaka hrvatskog naroda dospijeli u Sabirni Logor Jasenovac, odakle su skoro svi, osim rijetkih koji nisu htjeli, poslati vlakovima u Njemačku. A šta je naš hrvatski neprijatelj učinio čim je došao i preuzeo vlast u svibnju 1945. godine? Sve te nepoćudne neprijatelje Hrvatske Države koje je Poglavnik je poslao u Njemačku na rad, naš neprijatelj ih je ubrojio kao " jasenovačke žrtve".

10-10-2015 15:45#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Pročitajte više Iz Otporaševe Torbe na http://kamenjar.com/kategorija/povij...porasevetorbe/, Kamenjar

12-10-2015 16:36#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PREDSTAVLJANJE KNJIGE "JASENOVAČKI LOGORI . ISTRAŽIVANJA"

From: trup1959@gemail.com

To: froate@hotmail.com

Subject: Jasenovački Logor

Date: Mon, 12 Oct 2015 11:10:16 +0000

bobani,

Ti koji se grčevito boriš da opišeš Maksa Luburića u drugačijem svijetlu nego su ga opisivali za sedamdeset i više godina udbaški pisci poput Mate Rajkovića, Igora Mandića, Đorđe Ličina i drugih, prilažem ti nešto što bi te moglo i treblo zanimati, jer se ti baviš tom tematikom. Klikni na priložene linkove i sam ćeš se uvjeriti da si mnogima pomrsio račune u njihovim mišljenjima, a borami rekao bi da si uspio uskrsnuti iz mrtvila "zločastog" Maksa. Mnogima si oči otvorio. pozzz.

Udruga Gračani - Predstavljanje knjige "Jasenovački logori - istraživanja"

Pročitajte više na http://kamenjar.com/udruga-gracani-p...-istrazivanja/, Kamenjar

Udruga Gračani - Predstavljanje knjige "Jasenovački logori - istraživanja" Objavio/la: Ivona B Nadnevak: Listopad 12, 2015in: NajaveNema Komentara Udruga Gračani organizira: predstavljanje knjige Jasenovački logori - istraživanja u ponedjeljak 12. listopada 2015. u 19.00 sati u Pučkoj školi Autori knjige su naš Stipo Pilić te Igor Vukić, Vladimir Horvat (članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac) i povjesničarka Blanka Matković, a nakladnik je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac iz Zagreba. Izlagači u Gračanima bit će: Igor Vukić, novinar i Stipo Pilić, prof., a moderator naš Mate Knezović, dipl. iur.. Knjiga je izašla ovoga ljeta i u tijeku je njezino predstavljanje diljem Hrvatske, a svugdje izaziva veliko zanimanje javnosti. Više o knjizi te samom Društvu i njegovu djelovanju možete pronaći na https://drustvojasenovac.wordpress.com/, a i ovdje donosimo nekoliko redaka s njihove stranice. "Knjiga na 268 stranica donosi intrigantne, ali provjerene informacije o zbivanjima u logoru od 1941. do 1945. godine i nakon tog razdoblja.Tko su bili zatočenici jasenovačkog logora, koliko ih je bilo i koliko ih je pušteno kućama od travnja 1944. do 1945. godine? Je li istina da se u logoru izvodila opereta Mala Floramye? Zašto društvo Jasenovački logori tvrdi da u logoru do svibnja 1945. nije bilo masovnih ubojstava te da popis od 80.000 imena nema veze s jasenovačkim logorom? Na koji način opovrgavaju strašnu optužbu o navodno 20.000 ubijene djece? Je li jasenovački logorski kompleks nastavio djelovati i nakon svibnja 1945. godine?" Dođite, pozovite sve zainteresirane, obitelj, susjede, prijatelje. D. Šelendić

Posljednje uređivanje od Bobani : 12-10-2015 at 16:52

14-10-2015 16:17#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU

(Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovdje na portalu kamenjar.com generalovo pi ...

Pročitajte više na http://kamenjar.com/kategorija/povij...etorbe/page/7/, Kamenjar

17-10-2015 01:36#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ULOGA USTAŠE U HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI

Nadnevak: Prosinac 01, 2013 in: Iz Otporaševe Torbe

by: Otporaš

Kliknite na dolje priloženi link.

Ustaša je revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava te ostvarenje socijalne pravde, reda i napretka u slobodnoj Državi Hrvatskoj.

USTAŠA – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) osnovana je 1929. godine kao hrvatska revolucionarna, borbena, urotnička, nacionalistička organizacija s ciljem dizanja pravedne, oružane, nacionalne hrvatske revolucije te uspostave potpuno nezavisne, samostalne i slobodne Države Hrvatske na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru od Jadrana do rijeke Drine.

Ustaška organizacija se najlakše može usporediti s Irskom republikanskom armijom (IRA-om), irskom revolucionarnom organizacijom koja se u 20.-om stoljeću borila za slobodu i ujedinjenje Irske ili pak s ustanicima Giuseppea Garibaldia koji su se u 19.-om stoljeću borili za slobodu i ujedinjenje Italije. Kasnije je UHRO promijenila ime u Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret te još jednom 1941. godine u Ustaša – Hrvatski oslobodilački pokret (U-HOP). Sama riječ “Ustaša” je stara hrvatska riječ (kao danas Za Dom Spremni!) koja je stoljećima prije osnutka UHRO-a 1929. godine označavala čovjeka koji ustaje u oružanu borbu s ciljem ostvarenja svojih i narodnih pravica, slobode, samostalnosti i zadovoljenja pravde.

Riječ Ustaša u jezičnom smislu označava ustanika, pobunjenika, buntovnika, revolucionara, nepokornog, neustrašivog Hrvata i slobodnog čovjeka. Tradicija hrvatskog ustaštva može se pratiti kroz mnogobrojne hrvatske ustanke kroz povijest, kroz ustanak Petra Svačića protiv Mađara, Zrinsko-frankopansku urotu protiv Austrijanaca, ustanak Matije Gupca i ustanak Matije Ivanića na Hvaru protiv Mlečana, ustanke hrvatskih hajduka i uskoka, ustanak hrvatskih muslimana u Bosni protiv prevlasti Osmanskog carstva u prvoj polovici 19. stoljeća te Rakovički ustanak Eugena Kvaternika koji je bio uzor svim budućim ustaškim pokoljenjima.

Ustaška misao ne dijeli Hrvate po staležu (klasi) niti po vjeri (Ustaše su svi Hrvati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, židovi) i svi se zalažu za potpunu jednakopravnost svih vjerskih skupina u hrvatskim zemljama te posvemašnje ujedinjenje cjelokupnog hrvatskog naroda i svih hrvatskih zemalja (danas razdijeljenih na Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu – Sandžak, Vojvodinu tj. Istočni Srijem i Bačku te Boku Kotorsku s Budvom). ” U Ustaškom Pokretu nema razlike između staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i Ustaška Načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti. ” (Poglavnik dr. Ante Pavelić) Svečana borbena himna Ustaša je pjesma “Ustaška pjesma” tj. “Puška puca”, a koračnica “Ustaška koračnica” tj. “Ustaška se vojska diže.” Ustaški znak sastoji se od velikog plavog slova “U” unutar kojeg se nalazi plamteća bomba srebrne boje s crvenim plamenom, a na bombi se nalazi maleni štit s hrvatskim povijesnim grbom koji započinje prvim srebrnim (bijelim) poljem.

Kada mi danas govorimo o “bombama” to zvuči provokativno, ali i borbeno; jer Križom se samo Bogu moli a “bombama” se država čuva. Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. Za ustašu postoje iznad svega Hrvatski Narod i Država Hrvatska i u njoj rad i red. Ustaša je čovjek slobode, čovjek nezavisnosti, čovjek pravde, čovjek koji ne prihvaća tiraniju i nepravdu već se protiv nje uvijek spremno bori u prvim redovima. Ustaša je, kao što samo ime Ustaša kaže, ustanik, buntovnik, pobunjenik, revolucionar koji ustaje protiv tiranije, protiv nepravde, a sve za sreću i budućnost hrvatskoga naroda i njegova narodna, državna i ljudska prava.

Ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli i sve želje Hrvata, sve što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Neprijatelj je uvijek govorio protiv Ustaških Načela a da ih nikada nije temeljito proučio. Treba proučiti Ustaška Načela i tek tada bi se svatko uvjerio da su ona sveto Evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu sreću, društvenu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Život ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i privatnom životu, nije ustaša. Ustaša je čovjek iz naroda. On je dijete seljačko i radničko, potomak seljačkih i težačkih ustanika Matije Gupca i Matije Ivanića i Stjepana Radića. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj Dom i na svoju obitelj. Ustaša uvijek mora biti uljudan i pristupačan, čist, obrijan i nikada ne smije zaboraviti, da su seljak i radnik temelji hrvatske države, koji svojim radom drže, a svojim mišicama brane hrvatsku državu. Ustaška Načela nisu napravljena za Ustaše nego za hrvatski narod, kako bi se obistinila ona: Plug i brana Hrvatu su hrva, a Ustaša to mu je obrana! Otporaš/kamenjar.com

Pročitajte više na http://kamenjar.com/uloga-ustase-u-h...terminologiji/, Kamenjar

19-10-2015 16:26#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

Polovicom siječnja 1969. godine ja sam već preko mjesec dana u San Francisku. Za to vrijeme upoznao sam malo grad, upoznao mnoge Hrvate San Franciska, San Jose i okolice, upoznao sam donekle i gibanje hrvatstva ali i situaciju općenito.

Jedno jutro brat Rafo mi govori da je umro neki njegov prijatelj i poznanik, mislim da se je zvao Stipe Ćikeš, i da ćemo ići na sproved. Sprovod kao i svaka smrt u ljudskome životu imaju svoje značenje: strahopoštovanje i pijetet. Ni jedno ni drugo se ne mogu popraviti, uljepšati, dotjerati, kao što se to mogu uljepšavati sve druge stvari: ljudi, kuće, pokućstvo i sl., ali smrt i sproved se ne mogu uljepšati, te kao nepopravljivi ostaju zapamćeni kao smrt i kao sprovod.

Mi smo iz Crkve krenuli prema groblju. Ne sijećam se više koje je to groblje i koja je to Crkva bila. Na groblju stotinjak osoba. Neke sam već prepoznao a mnoge nisam. Kao i obićno brat Rafo me upoznaje i sa jednima i drugima. Ljudi se uzajmno rukuju a bližnjoj svojti izrazuju sućut. Većinom se šuti iako se tu i tamo čuje šaputanje i tipi razgovor među nazočnima. Ja sa moje strane gledam uokolo i promatram. Govori se pomješano hrvatski i engleski. Meni nerazumljivo. Pitam sam sebe dali je to znak nehajnosti ili ubrzane želje da se što prije zaborave korijeni vlastitog postanka. Počesto čujem riječi "naški" i "satari kraj". To me čudi! Priđe netko k nama, k bratu i meni, rukuje se s nama i mene pita kada sam došao iz "starog kraja". Ja mu odgovaram da sam došao iz Francuske a da sam u Francusku došao iz Hrvatske. To sam rekao otvorenim i jasnim naglaskom tako da je on meni samo rekao: You know what I mean što uopće nisam tada razumio što bi to moglo značiti, jer tada još nisam govorio engleski. Pitam brata da mi prevede što je rekao, našto brat kale da sada iđemo u kuću pokojnika na neku vrst daće, jela, jer da je to običaj kod svakog sprovoda.

U kuću pokojnika mnogi s groblja nisu došli, a oni koji su došli su bili dobro došli, dobro pogošćeni. razgovaralo se je prijateljski a meni brat po stoti put ponavlja da se ne upuštam u politiku, jer da ovdje nije mjesto politike a da ove ljude ovdje to i ne zanima. Brat me upoznaje s jednom gospođom, mislim da se je zvala Marija Petković, udovica. Nju je bilo teško razumjeti jer je miješala hrvatski sa engleskim i usput dalmatinske zagore dijalekt. Za mene kaže da se čudi mako lipo govorim "naški". Kada sam joj rekao da me je moja majka naučila hrvatski i da ja govorim hrvatski, sa smiješkom on a meni odgovara: You know what I mean. Tada opet pitam brata da mi prevede šta to znači. Brat mi kale da to znači: Znaš šta mislim…Dok su se gosti u kući pokojnika gustily, ja sam se već u mislima pripremao da napišem pismo generalu Luburiću čim dođemo kući.

PRVO PISMO GENERALU LUBURIĆU IZ SAN FRANCISKA

Uredništvu "DRINAPRESS"

Apartado 1523

VALENCIA - ESPANA

San Francisco, den 13 siječnja 1969.

Cijenjeni Gospodine Maksu Luburiću,

Naša hrvatska dužnost me je natjerala da Vam pišem iz ove dal eke zemlje. Kako Vam je i poznato da sam nedavno došao u ovaj kraj. Poznato Vam je i to da sam boravio i u Parizu i bio vjerni suradnik gosp. dabe Peranića, koji Vam je često pričao o meni i mojoj aktivnosti. Na istu me nitko nije natjerao niti sam za to čekao nečiji zov. Sama moja ljubav prema našem narodu i prema našoj Slobodnoj i Nezavisnoj državi Hrvatskoj su u meni ravili takovu djelatnost. Kao sin potlačenog našeg hrvatskog naroda, ne smijem ostati pasivan, i to u doba kada nam je najpotrebitije uvjeravati, ne samo naše "koristne budale" u pravo za opstanak Nas kao Naroda, koji ima pravo na svoju Hrvatsku Državu, nego moramo i zaslijepljeni Zapad uvjeravati, koji još uvijek se boji istinu govoriti, usprkos povijestnim činjenicama i najnovijim dokazima o svim srbokomunističkim i Titinim zločinima koje su počinili nad hrvatskim narodom. O tim "uvjeravanjima" sam se osobno uvjerio ovdje u San Francisku, gdje ima veliki broj Hrvata, ali na svu žalost su zatrovani pasivnošću i nekim slavenstvom.

Ovdje, naime, imao takozvana Hrvatska Crkva u koju trebaju ići Hrvati na sv. Misu. Glavni i jedini svećenik je neki Slovenac, father Vodušek, kako ga zovu, koji je na istoj slućbi preko 30 godina. Svakog hrvatskog svećenika udaljuje iz San franciska. Svetu Misu skoro uvijek govori na engleskom jeziku. Neki Hrvati su mu na tome zamjerili, našto im je on odgovorio: "Ovdje ima našeg naroda koji je već davno došao ovdje i zadoravio je "naški". Ja moram govoriti onim jezikom kojim me razumiju". Dakle, s tim se je izgovorio i izrekao mržnju prema Hrvatima. Ja sam bio par puta u toj Crkvi i uistinu ga nisam čuo govoriti hrvatski. Neki su mi ljudi rekli da je svojevremeno govorio Sv. Misu na slovenskom, iako su Slovencu u znatnoj manjini od Hrvata. Opet su mu neki Hrvati zamjerili da tu ima više Hrvata nego Slovenaca, te da treba govoriti sv. Misu na hrvatskom jeziku. Od toga vremena taj svećenik skoro nikad nije rekao sv. Misu ni na hrvatskom ni na slovenskom već na engleskom jeziku.

Ovdje u San Francisku postoji jedan "Hrvatski Radio Sat" koji pri sebi svega više ima nego hrvatskoga. Govori svake subote od 15:00 do 15:30 sati, znači pola sata. Moglo bi se reći da programa uobće nemaju, već se slue publicitetom kao neka karitativna ustanova koja radi za svoj interes. Otvoranje, tj. početak program je sa nekom beznačajnom pjesmom, bez zvukova i melodije na Hrvatsku Himnu. Izgovorene riječi zvuče hrvatski s kojima se privlači slušateljstvo. Priredjivaju se Piknici i zabave vrlo često, koje nikada nitko ne kontrolira. To sve tako zvuči i izgleda kao da je to privatna svojina. Sve gospodski i sve uštirkano a neka Hrvatsku vrag nosi! Sve sam ovo u kratko vrijeme osobno primjetio a dosta toga čuo od onih koji ovdje već godinama žive.

Cijenjeni Gospodine i generale Maksu Luburiću sve to kada sam vidio i dobro promislio bilo mi je teško pri srcu i duši. Sjetio sam se jedne Poglavnikove izreke iz prve emigracije: "Svi oni Hrvati koji idju preko oceana neće pridonijeti niti jedne žrtve za oslobodjenje hrvatskog naroda. Pojedinci mogu pomoći u maloj mjeri materijalno, ali će se i to ubrzo ugušiti". Vjerujte mi da je to istina. Mnogi su zaraženi dolarima. zato sam se odlučio poraditi na tome da se stvori jedno hrvatsko društvo, koje će biti u pravom smislu "hrvatsko" i koje će okupljati sve Hrvate kojima je stalo osloboditi hrvatski narod od srbokomunizma i doći do svoje Samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

Prošli tjedan sam u San Jose imao priliku suresti prijatelja i brata Filipa Šolu. Brata Antu Kršinića iz Oaklanda nisam još imao priliku surest ni vidjeti. madam se da će se to ostvariti ubrzo. Filip mi je rekao daste mu pisali da se sastanemo. To smo se već dogovorili. Budućnost je pred nama i o tome ćemo Vas u detalje izvješćivati. Zato Vas, gospodine generale Maksu Luburiću, molim da mi pomognete u tom podhvatu i dadnete Vaše savjete. Privući pažnju Hrvata ovoga kraja na nas potrebno je najprije sa promidžbom, tj. novinama, letcima itd. Istu stvar gosp. Dabo Peranić i ja smo radili u Parizu. Početak je bio težak, ali smo uspjeli. Ne samo da se za nas nije znalo u Parizu, nego smo mi novinama, letcima i promidžbom uspijeli da Hrvati velegrada Pariza se upoznaju sa našim hrvatskodržavotvornim idejama. Tako se je led probio u Parizu i sve je bill uredu. istim putem se mora poći i ovdje; dijeliti letke, prodavati novine i dijeliti iste ako se ne mognu prodavati. Zato vas milim da mi što prije pošaljete nekoliko brojeva novina, recimo 50 komada. Ako imate letaka za dijeliti pred Crkvom, milim Vas pošaljite mi što prije.

Ovog puta neka bude dosta, a ako Vas bude nešto posebno zanimalo, pišite mi a ja ću Vas o svemu obavjestiti.

Uz naš hrvatski pozdrav Bog i Hrvati!

Vaš odani Mile Boban. 203 Brazil Ave., san Francisco, Calif. 94112.

U slijedećim nastavcima ću iznijeti pismo generala Luburića meni kao odgovor.

Nastavlja se.

25-10-2015 20:50#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UROTA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

RESTAURANT LAFITT'S

Moja sestra Jakica preko svojih veza mi je našla posao u jednom francuskom restaurantu na Fisherman Wharf u San Francisku. Bilo je to početkom veljače 1969. Bio je petak. Primio nas je zamjenik glavnog upravitelja jedan Francuz imenom Daniel Dupont. Primio me je i rekao da mogu početi raditi istu večer. Rekao sam mu da sam Hrvat i da sam naučio francuski na Alliance Francaise u Parizu. Radno vrijeme je od 5 sati na večer pa do zatvoranja, što je uvijek bilo do iza pola noći. Rekao mi je da dođem malo ranije kako će mi pojasniti respored posla, sekciju gdje ću ja raditi i upoznati me s osobljem koje tu već radi, itd. Dogovoreno.

Ja sam došao neki sat vremena ranije. Zamjenik Daniel Dupont me upoznaje gdje je kuhinja, gdje se hrana naručuje i odakle se nosi gostima. Tu me Daniel upoznaje s šefom kuhinje, Francuzom, imenom Jaques s vrlo uočljivim brkovima, poput francuskih solunskih vojnika iz WW1. Pokaziva mi gdje je krčma, tj. bar za naričuvanje pića, gdje se nalaze tanjuri, šolje za kafu i gdje se poslije jela nose tanjuri. Upoznaje me s jednim konobarom imenom Zoran Matulić, od Splita, kao i sa još jednim Hrvatom, Zagorcem, kojeg imena se više ne sjećam. Oba konobara su Hrvati velike i zaljubljene jugoslavenske orijentacije. Zoran mi odmah, i to s velikim ponosom govori, kako mu je otac bio neki službenik jugoslavenske misije kod Ujedinjenih Naroda, UN. u New York-u 1947. godine. Zagorac je bio malo manje brbljav. Ja sam stisnuo zube i šutio. Zoran, kao svraka na gnjezdu, raskukurikao se o Titi i njegovim ofanzivama. U to vrijeme kroz drovraju, blagavaonicu prolazi vojničke manire vrlo otmjen i uštirkan čovjek. Čim sam ga spazio učinio mi se poznat. Njemu je o meni rekao njegov zamjenik Danijel Dupont. Prilazi k meni i rukujemo se. Zar i ti ovdje, bile su mu prve riječi. Kad si stigao, pita me. Prije mjesec i pol, odgovaram. Došao si direktno iz Pariza, zar ne? Jest, odgovaram. Nadam se da nećeš gurati tvoje hrvatstvo ovdje kao što si to radio i gurao u Parizu. I još žešće, odgovorih mu. To ti neće mnogo ili ni malo pomoći. Ovdje su ljudi došli iz "starog kraja" zbog dolara i da parade malo novca a ne zbog politike, itd.

Tko je bio glavni upravitelj restauranta LAFITT'S?

U Parizu je postojalo jedno hrvatsko studensko društvo legalizirano kod francuskih vlasti kao: CERCLE D'ETUDIENT CROATE=DRUŠTVO HRVATSKIH STUDENATA. Mnogi hrvatski studenti, koji su htjeli, naravno, mogli su biti članovi tog društva. Igor Buljan, moj prijatelj, mi je govorio o tom društvu i savjetovao mi da se učlanim, i ja sam ga poslušao. Učlanio sam se i tu sam upoznao Stjepu Brajilo, nekog Špehara, Stanislava Kadića, koji je svoje ime kojeg mu je mater dala na krštenju, promijenio u Jaques Kadić i druge. Naši sastanci su se većinom održavali u jednom Bar-Cafe na Metrovu Montparnass, jedan od četiri poznate gradske četvrti Pariza, središte umjetničkog života iz petnaestog stoljeća.

Na tim sastancima se je bez veze razgovaralo. Tako sam ja to shvaćao. O Hrvatskoj i hrvatstvu se skoro ili uopće nije govorilo. Izgledalo je tako kao da se sami između sebe boje govoriti o hrvatstvu i reći da su Hrvati. Većinom su između sebe govorili da su "zemljaci". Mene to smetalo tako da sam namjerno i sustavno i to preko mjere isticao moje hrvatstvo, a njih, skoro sve od reda prozvao "krompirašima", jer su krompiri zemljin proizvod. Ne samo da sam ja to tako njima u brk rekao, nego sam ja to tako proširo među Hrvatima pariške zajednice, tako, kada se govorilo o tim studentima "Društva Hrvatskih Studenata, mislilo bi se na krompiraše. Neki me nisu voljeli, neki me nisu trpjeli a ja sam sebi rekao da mi tu nije mjesto, te sam napustio to studensko društvo.

Sada ovdje u San Francisku u francuskom restaurantu LAFITT'S ponovno susrećem tog is tog Hrvata iz Pariza koji je sada svoje ime amerikanizirao i promijenio u Jack Kadich. Kako sam tu radio i imao priliku skoro dnevno sa njim razgovarati, i razgovarali smo o mnogim stvarima, rekao mi je da je on sinovac poznatog hrvatskg sveučilišnog professor dra. Ante Kadića. Svojeg strica ime koristi kako bi meni utuvio u glavu da je on dobar rodoljub, a ni sam ne zna da postoji velika razlika između biti dobar rodoljub i dobar Hrvat. Hrvat može svatko biti a da nisi hrvatski rodolju, kao Tito, recimo. Iako smo imali mnoge razgovore, što se tiče hrvatstva, tu nismo nailazili na razumjevanje jedan drugoga. Nedugo iza toga, njegov zamjenik Danijel Dupont je preuzeo dužnost glavnog upravitelja tog restauranta. Jednu većer pitam Danijela: gdje je Jack, našto mi on reče: dođi u moj ured, pa ću ti reći. U uredu Danijel Dupont mi reče da su Jack-a Tadich-a uhvatili u nekoj malverzaciji, te da su ga izbacili. Tako je završila karijera i moje poznajstvo Stanislava Kadića, odnosno Jack-a Kadich-a, kojeg ja nikada više nisam vidio.

U idućem opisu ću iznijeti zadnje pismo generala Drinjanina meni.

Nastavlja se.

26-10-2015 04:25#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

UROTA PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

ILI UROTA U HRVATSKOM NARODNOM OTPORU

U restaurantu LAFITT'S imao sam jako dobro razumijevanje s novim glavnim u praviteljem Danijelom Dupont i sa šefom kuhinje Jaques. Oni su Francuzi a ja govrio s njima francuski, osjećali smo se kao da smo u Francuskoj ili u Parizu. Kada nismo pretrpani s gostima, mi konobari imali bi više vremena za "ćakule", tj. razgovore. Mene bi upravitelj Danijel pozvao u svoj ured a šefu kuhinje naredio da nam donese specijalne večere za nas dvojicu. tako bi mi razgovarali o sveme, a moja najdraža tema je bila pričati o politiki i sve svoditi na hrvatsko pitanje. Za mnoge stvari nije nikada čuo ali sada jest. To sam ja iskoristio, jer je njegov brat ili neki od svoje bio u Alžiru i borio se protiv Ben Belle, predsjednika Alžirskog Nacionalnog Fraonta koji se je borio protiv Francuske a za oslobođenje Alžira. Znao je za Tita jer je ovaj pomagao Ben Bellu i njegov pokret a sve protiv Francuske. Ta Titina pomoć Ben Belli je išla tako daleko da su francuske vojne vlasti u mediteranskom, tj. sredozemlju moru zarobili jugoslavenski brod Galeb u rujnu 1962. godine pun oružja za Ben Bellu. Taj incident je uzrokovao prekid diplomatskih odnosa između Pariza i Beograda. Novom upravitelju Danijelu Dupont su se uveliko sviđale moje priče da smo često u njegovu uredu imali zajedničku večeru. Istini za volju kod ovih dvojice Francuza sam više naišao na razumjevanje za naš hrvatski slučaj, nego kod mojih Hrvata Zorana Matilić i Hrvata Zogorca.

Sada donosim zadnje pismo Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina meni. Pismo ću prepisati onako kako ga je meni pisao general. Ako se potreba ukaže poslije punih 46 godina od kada je pismo pisano da nešto pojasnim, to ću učiniti. Pismo počima ovako:

"general DRINJANIN

1.III.1969.

(Rukom nadodano: Piši mi na adresu izravno, Drinapress Apartado 32 Carkcagente (pro. Valencia, Espana.)

Dragi brat Mile!

Pisao Ti je pul. Crnički, i ja sam te pozdravio, ali nisam bio dospio da ti kažem nešto više. (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆ" na stranici 1011, mo) Nadam se da si već u vezi sa Džebom i Kršinićem, koji su zlatni ljudi i vrlo aktivni rodoljubi, pa iako ih nisi poznavao, nadam se daćete se upoznati i pojačati rad. (Radi se o Ivanu Džebi iz Clevelanda koji je bio zadužen za DRINAPRESS tisak i Anti Kršinić iz Oaklanda, California, mo.) I njima smo javili za Tebe odmah čim si se javio, tako poznate se, iaklo ne osobno.

Bio je ovdje prof. Dabo Peranić, kao što znaš odavno on dolazi i naravno razgovarali smo i o Tebi mnogo puta. On je uvijek isticao Tvoj patriotizam, sredjenost, ozbiljnost i odgovornost, a to je ono što možda najviše manjka mnogim našim ljudima. On se svakako nada da će i njemu uspjeti neko zaposlenje u Americi, jer mu je ženina robin tamo, (Spurge Dabe Perani brat Nikola Šonje je živio u New York-u i bio predsjednik ogranka HNO, mo.) i svakako svaka obitelj traži salameta. To ne znači da bi on manje radio za Hrvatsku, nego obratno, više, jer kad bi bio materijalno sredjeniji, imao bi više vremena i snage za našu stvar.

Znam da si razmišljao da li od tamo možete iota učiniti. Ja mislim da možete više nego prije, jer proces je politički i borba je ideja i propagande na sve strane, a Amerika će odlučivati u svakom slučaju. Dakle možete od tamo mnogo učiniti.

Mi smo ovih dana pisali Džebi i svima tamo, a kad se pokrene i stvoriš jednu grupu, znamo da ćeš izvršiti svoju dužnost. U svakom slučaju javi se i nama. Ako i ne mognem brzo odgovoriti, ja ću ipak uvijek naći par riječi za svakog poštenog Hrvata.

Ono što nam javljaš znamo da je tako. Pa i gore na nekim mjestima. Previše dugo vremena su ljude trovali, previše smo dugo bili tudji robovi, i boli čovjeka srce gledajući Hrvatsku kako se razseljuje a Vlasi pune naša sela i gradove, (kao što se dans dešava s sirijskim i islamskim izbjeglicama, koji se naseljavaju na napuštena hrvatska ognjišta, mo.) i k tome Hrvati u tudjini gube čak i narodnu svijest i rade za tudjina. Znam da ćeš svega viditi. Ali mi nismo očajnici, i baš zato jer ide slabo jaki karakteri daju od sebe sve, za sebe, za svoje i za one, koji nevaljaju.

Dobar je članak o ljudima, koji se stide prošlosti. Sliven je i ulazi. Piši još. Treba i njih vratit Hrvatskoj, jer nas je malo, svi će nam trebati i baš mnogi od njih, (Ovdje se treba uzeti u veliki obzir dra. Franju Tuđmana koji je pohlepno čitao Maksa Luburića i doslovno upijao sve njegove miroljubive ideje u pomirdbi sinova Ustaša i partizana. Pročitajte PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, Istarska "DRINA" br. 3-4 1964., strana 18-21,. Mo. Otporaš.) na mjestima su odakle mogu nešto učiniti.

Pozdrav svima našima. Grli Te odani Tvoj Maks.

General Drinjanin.

Sada prilažem članak iz novine OBRANA br. 107-108 ožujak 1969. godine. To je ujedno i zadnja OBRANA u kojoj je general pisao. Članak je o zločinima Ozne i Udbe kod nas odmah poslije drugog svjetskog rata. O tome general kaže: "Dobar je članak o ljudima, koji se same prošlosti. Sliven je i ulazi.

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA

NEZAHVALNA ULOGA NOVIH JANJIČARA U SLUŽBI BEOGRADA - 52 kometara

Pročitajte više na http://kamenjar.com/ljudi-koji-se-srame-svojih-djela/, Kamenjar

Poslije velike hrvatske tragedije iza 1945. god., cijela Hrvatska je bila okupirana od našeg susjednog neprijatelja: srbokomunista. Tada je počelo ono najgore; hapšenje, zatvaranje, mučenje, streljanje, vješanje, ubijanje, preslušavanje, pljačkanje, gonjenje na prisilne radove itd. itd. Svima nama su poznata ta sva tatarska djela učinjena nad Hrvatskom i njenim pučanstvom, od naše "braće" po bratstvu i jedinstvu - Srba. Ovi su imali u svakoj hrvatskoj pokrajini svojih vjernih janjičara, koji su svaki nalog iz Beograda striktno izvršavali; čak su nadmašili u svojoj poslušnosti i one nekadašnje "naše" janjičare, kojima je zapovijed stizala iz Istanbula, paralelno i Budimpešte, Beča i Venecije. Tako su ti naši janjičari, (neka mi se ne zamjeri na takvom izrazu jer je isti najprikladniji za sve one koji teroriziraju svoj vlastiti narod za tudji interes), više svijesno nego nesvijesno, pomagali "bratstvu i jedinstvu" svaku naredbu, bez obzira dali ona krnji nacionalni ponos hrvatskog naroda, ili uništava hrvatsku tradiciju i dobra ili sistematski istrebljiva sve što je hrvatsko, pa čak i hrvatski narod. Sve je to sporedno samo da se udovolji "braći". Poznato je nama a i cijelom svijetu da je odmah iza "oslobodjenja", bilo hapšenja svih istaknutih Hrvata ne samo u Domovini nego i u iznozemstvu, odakle su Zapad i Saveznici izručili mnoge Hrvate u krilo svojoj "braći" po "bratstvu i jedinstvu" u Beograd.

Tom hajkom na Hrvate nije bio poštedjen ni Naš Uzoriti Kardinal, Dr. Alojzije Stepinac. I njega su izveli skupa sa mnogim drugima pred tz. narodni sud, ne u Beogradu već u Zagrebu. Zašto baš u našem glavnom gradu? Sve je to tako lijepo bilo smišljeno, naravno na "bratski" i "ravnopravni" način. Na sudu su svi okrivljeni djelima protiv naroda i države, čiji je glavni grad Beograd, gdje je bio i centar državnog suda, a koji sudi republički sud, tada Federativne Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu. Sa malo komentara svatko će razumijeti zašto sve to. Često puta sam imao priliku raspravljati o nemogućem zajedničkom životu nas Hrvata sa "našom braćom" Srbima u jednoj te istoj zajedničkoj državi, a ne samo sa našim ljudima nego i sa samim Srbima, a najviše sa strancima. Uvijek sam se služio dokumentima koje su Srbi pobijali na svoj balkanski način, dok za strance je sve izgledalo nerazumljivo i zagonetno.

Na tatarsko hapšenje i sudjenje Kardinala Stepinca, u stvar upućeni stranci bi mi odgovorili da to nisu ni činili ni zahtijevali Srbi nego Hrvati, jer da se je sve odigralo u Hrvatskoj. Znači da su se "naša braća" već prije pobrinula kako bi uvjerili strance u svoju nevinost, što im je dijelomično i uspjelo uz pomoć naših janjičara. Poslije spomenutog "oslobodjenja" su "braća" Srbi odnijeli sve vrijednije stvari iz Zagreba u Beograd i to u ime ratne odštete. Sa tim su kazali i potvrdili da mi nismo jedan te isti narod a još manje braća, od kojih se traži ratna odšteta. Braća nikada ne ratuju jedan protiv drugoga. Mirne duše naši janjičari su gledali, kada se za "bratstvo i jedinstvo" ispražnjiva Hrvatsko Narodno Kazalište, kirurški i bolinički pribor iznosi iz bolinica, skidaju i odnose klupe iz narodnih parkova te dosta drugih vrijednih stvari, pa i sami spomenik našeg slavnog junaka Bana Jelačića.

Nikada u hrvatskoj povijesti naši janjičari nisu toliko obilato pomagali svoje naredbodavce kao što su to činili ovi današnji. Bilo ih je koji su se takmičili, tko će biti revniji. To je najviše hrvatski narod osjetio prvih dana iza rata, kada je naša šuma bila puna hrvatski križara, ostatak nepoklane hrvatske vojske na Bleiburgu. Da bi se slomio daljni otpor hrvatskih križara u šumi, bilo je potrebno organizirati akcije u svim selima naše Domovine. Na nekim mjestima gdje tadašnja Ozna skupa sa mjestnom milicijom nije se usudila patrolirati sama, natjerali bi seljane da idju ispred njih. To se je poimenice dogodilo u Ljubuškoj krajini, selu Sovićima, listopada 1945., kada su u selu Lipovicama kraj Posušja ubili Juru Boban, zvani "Kurilj" i "veliki".

Zbog svog patriotizma, selo Sovići su bili toliki trn u oku "braći" u Beogradu, da su 1947. god. izglasali ne dati niti jedne pare iz državnog budžeta za izgradnju objekata u Ustaško gnjijezdo - zapadnu Hercegovinu. To je predložio Moša Pijada i rekao dok je on živ da se ta revolucija neće izmjeniti. Kako rekoše tako i učiniše, da se još ništa nije izgradilo u tom kraju uz pomoć države. Te iste godine je odlučeno očistiti Ljubušku krajinu od križarske "bande" kako sui ih od milja nazivali janjičari. Za taj "delikatni" posao nije trebalo tražiti iz daljega prikladna čovjeka, jer je na osnovu svojih zasluga odredjen janjičar Ivan Granić iz Medjugorja, koji je striktno izveo sve po planu. Za svog teklića imao je Vencu BUŠIĆ iz Gorice, zvani "Vencelo" koji se je najvjernije istakao u poslušnošću. Bilo je i drugih više manje poznatih koji su sudjelovali u tom čišćenju. (Tada, kada sam ovo pisao u siječnju 1969. godine, namjerno nisam htio spominjati neke osobe iz sela Sovića, jer su te osobe bile žive, pa nisam htio da zbog ovih bude proganjana njihova rodbina. Danas ću spomenuti jednog iz Pejića Drage, Mate Pejić, zvani "Žerić". Opet neki sitni doušnik Paško Vlašić iz sela Vlašića. Neki Hunga, tako su ga zvali i on je tako bio poznat, iz Posušja, ne sjećam mu se imena više. Bilo je i drugih malo sitnijih doušnika koji su iz osobnog koristoljublja postali članovi partije, tj. KPJ i tim potvrdili svoje janjičarstvu u službi Beograda. Mo).

Da bi što uspješnije izveli svoj barbarski plan i zadovoljili svoje dželete u Beogradu, odlučili su preseliti stanovništvo cijelog sela iz jednog u drugo, tj. izmješati sela. To je bilo veoma teško i naporno. Nitko nije smio ostaviti niti jedno zrno žita u svojoj kuću. (To bi se smatralo da si žito namjerno ostevio u kući kako bi se Križari mogli hranom pomoći, mo) Najmanju stvar se je trebalo ponijeti sa sobom. Ukoliko bi se našlo bilo kakvo žito u kući, vlastnik iste bi bio smatran da suradjuje sa Kamišarima, kako ih je narod zvao kod nas. Kao takav bio bi izveden pred sud, naravno "narodni" sud i sudilo bi mu se kao takvom. Ostalo nije teško pogoditi šta će sa istim biti.

To su nezaboravni dani za naš narod! Svatko se može zamisliti kako je to izgledalo. Selo Drinovci su otjerani u selo Blaževiće. Ovi su bili dodjeljeni u selo Vlašiće kao i Bobanova Draga. Pošto je ovo selo bilo malo a nas došlo deset puta više, bilo je praktično nemoguće sve smjestiti u kuće. Po receptu "bratstva i jedinstva", janjičari su se postarali da svak bude u suhu, tako da je bilo u istoj kući i za jednim stolom više obitelji. To je izgledalo više nego užasno! Bilo je nestrpljivi ljudi u takvom vrtlogu koji su "možda" nešto rekli. Drugi dan bi nastala hapšenja i mnogi su ljudi toga puta zatvarani po vise mjeseci i godina. U samim ispražnjenim selima bile su postavlje mrtve straže, od 15 sati do 9 ujutro. Onaj koga se nadje izmedju tog vremena u selu, biti će smatran kamišarom i kao takzv biti će streljan. Tome naredenju smo se ubrzo uvjerili, kada je jednog dana, Frano DRUGIŠIĆ, otac poznatog hrvatskog svećenika u New.Yorku, fra. Silvija GRUBIŠIĆ, otišao posjetiti svoju kuću pred kojom je ugledao grupu naoružanih partizana. Čim su ovi njega spazili otvorili su vatru na njega, bez ikakvog prethodnog upozorenja.

Starac Franjo od 73 god. je imao sreću da nije bio pogodjen, što je janjičare tako razljutilo da su sve redenike ispraznili za njim. (Bio sam svjedokom ove pucnjave. Moj otac Petar Boban Gabrića i ja smo bili u selu, u Bobanovoj Dragi, nešto radili oko kuće kada smo pucnjavu očuli. Vidjeli smo Franju Grubišić, zvani "brko", gdje iznad Čuljkovih kuća, ispod Majdena, kroz ograde i zidove, prizidine, saget trči prema Pejića Dragi. Tu su ga Oznaši/partizani uhvatili i svezana u žicu doveli pred kuću Jure Čuljka, undje na cesti pokraj mosta. Ono malo ljudi što je bilo u selu došli su u velikom strahu intervenirati za starca Franju Grubišića. Mo) Kada im je ponestalo municije, dali su se u potjeru za njim. Nije bilo teško uhvatiti stara čovjeka kojega su na najgore muke stavljali i naposljetku mu brkove čupali, samo zato što im se nije htio pokoriti. Poveli su Franju sa sobom i tri dana je bio sa njima. Kada su ga dobro izmrcvarili pustili su ga kući. Starac Franjo je još i dans živ, a ima za svjedoke nekoliko sela.

Sve dolazi gore i gore. Hrvatsku je zahvatio val mržnje, a na samu Hercegovinu hajka se organizirala, kako je ti lijepo prikazao u svojoj knjigi "DJEVOJKA DRINA" fra. Gracijan RASPUDIĆ. Preživjeti te dane bila je hrabrost. Tvrdi hrvatski duh hercegovačkog seljaka nije moglo slomiti niti četiristogodišnji turski zulum, a kamoli će uspjeti srbokomunistički iz Beograda. Stoga se metode mjenjaju i udara se na Hercegovinu i drvljem i kamenjem. Prešlo se je na najgore - pljačkanje svega do čega se može doći.

Odredjeni su odkupi "narodnim vlastima". Tko ne dadne odredjenu mjeru, okrivljen je da pomaže kamišare. Mjere su bile toliko pretjerane u svemu, da mnogi nisu htjeli pobirati godišnji prihod sa svojeg imanja, nego su direktno otkupnu komisiju slali na berbu. Godine 1949 i 1950 bilo je zabranjeno u imotsko-bekijskom polju sijati bilo kakvo žito i drugo; osim pamuka. (Kukuruz su prozvali "banditom". To je istina, dragi moji Hrvati. To vam govori očevidac i svjedok ovih neugodnih godogovština. Tu sam živo i odrastao, pa se toga sjećam vrlo dobro. Ovo pišem ne da nekoga prozivljem, razljutim ili naljutim poradi prošlosti. Ovo pišem za nadolazeće hrvatske naraštaje kako bi mogli znati šta je i kako je prije bilo. Mo. Otporaš.)

Onaj tko bi uz pamuk posijao koje zrno kukuruza, bio bih uhapšen. (Tako je i moj otac Petar Boban Gabrić bio uhapšen u srijedu 31 svibnja 1950 god., jer je seoski poljar Petar Boban "Dedo" pod pritiskom i Oznaškom prijetnjom morao im odati ime i prezime vlastnika parcela na kojima je kukuruz već bio iznikao i skoro prirestao za okopavanje, Mo) Pod najstrožijom prijetnjom moralo se je nedjeljom orati, kopati, ukratko raditi. Onaj tko se tome suprostavi, zna se šta ga čeka. Dešavalo se je da su "narodne vlasti" misare zaustavljali i natjeravali na kolektivni zadružni posao. Tako se dogadjalo sa dosta naših ljudi. I moj otac je bio za istu stvar zatvoren i mnoge muke pretrpio. Sve sam ovo napisao zato što se mnogi ondašnjih "bogovi" danas srame svoje prošlosti. Svaki od njih bi htio ostati čist i pošten kod naroda. Zato i nije čudo što se oni izmedju sebe toliko svadjaju.

Dolaze vijesti iz domovine da sve jedan drugome predbacuje i sa sebe svaljiva krivnju na drugoga. Mladji, oni koji su počeli oblićati oko starijih odmah iza 1945., predbacuju starijima. Ovi se brane i pravdaju da su morali izvršavati naloge odozgor, tj. od C.K.K.P. Hrvatske. Šefove i vodje C.K.K.P. Hrvatske možemo svaki dan čuti direktno ili indirektno da su izvršavali naloge partije, te ako se ima što zamjeriti, može se zamjeriti partiji. Znači, drugim riječima rečeno, da riba od glave smrdi, tj. iz Beograda. "Braća" Srbi iz "bratstva i jedinstva" se pravdaju da oni nisu ni terorizirali, ni ubijali ni sudili Hrvatima, nego se iz Zagreba izravno dirigiralo. Znači "braća" Srbi i ovoga puta su sve u rukavicama radili. Ubacili kost medju nas Hrvate da se svadjamo i koljemo. Sva je krivnja na nama Hrvatima i krivce trebamo tražiti medju našim janjičarima. Zato neka naši bivši "janjičari" osvježe svoj razum poslije tolikog iskustva sa "bratstvom i jedinstvom", te neka poslije tolikih godina postanu Hrvati, a ne neki Jugoslaveni.

San Francisco, siječanj 1969. Mile Boban.

(Ovo je pisano prije 44 godine i pisano je u odrazu onoga vremena, dakle vremena dok smo još bili u zajednici "jugoslavenskih naroda i narodnosti". Kroz taj odraz vremena se treba ovaj opis analizirati i dati mu zasluženu ili nezasluženu važnost. Ovo je bila zadnja "OBRANA" br. 107-108 ošujak 1969. koju je general Drinjanin korigirao i u njoj pisao i koja je izišla za vrijeme njegova života. Ovaj gore članak je izišao u ovom broju OBRANE, a u prethodnom broju OBRANE, br. 105-106 na prvoj stranici general mi rukom piše u novini koju mi je poslao avionski: "Dragi Mile! ovdje je bio Dabo i posebno smo ti se javili. Pišem ti i ja ovih dana. "OBRANU" traži od Džebe, jer smo mu poslali više 50 kom. za Tebe. Skoro više, pozdrav. Tvoj Maks". Agent jugoslavenske Udbe Ilija Stanić je ubio na surov i gnjusan način hrvatskog generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića. Mo, Otporaš.)

Za Kamenjar.com piše: Otporaš

Posljednje uređivanje od Bobani : 26-10-2015 at 04:30

27-10-2015 01:23#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KNJIGA - POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA - Pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić

(Jedan Hrvat iz Domovine koji je pratio na portalu Dnevno.hr rubriku "Pisma Maksa Luburića" mi se javio između Božića i Nove Godine 2012. Tražio je od mene neke podatke o dru. Miljenki Dabi Peraniću koji je napisao knjigu gornjeg naslova. mako čovjeka nisam poznavao, nisam se htio upuštati u detalje, ali sam ipak čovjeku odgovorio skoro na shako njegovo pitanje. Prilažem ovdje moj odgovor tome gospodinu iz Domovine. Otporaš.)

1/03/13

Bog! dragi prijatelju i nepoznati gospodine,

Knjigu "POGUBIJA GENERALA LUBURIĆA" je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako si pratio ovih par zadnih opisa pisama, mogao si uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu, tu knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javi.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva generala. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984. Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje...Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak i subotu večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi od gipsa bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u to umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA...

Dragi moj nepoznati prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: " Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto...teško kao i Maksova smrt...sredinom listopada me je ostavio moj otac...Hm, kažeš mi da radim s Tobom...Ti nisi Ti...Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti...Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je teško zgrabiti - a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao na kraju mog spisa, koji si dobio - "mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO". Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako - i Dabo se ne diže iz svoje grobnice...Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati - u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je i za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao..."Mislim, da ne."...Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi - i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo)..."

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slika se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuva slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110.

U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: "...Sinoć sam...istragu...čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno...Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti..."

Dragi moj prijatelju ne želim te gnjaviti niti umarati. Sve što ti želim reći je to da je na tebi i onima koji se u to upuste biti jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva i desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazoviti: KNJIGE PISMA MAKSA LUBURIĆA u kojima će se iznijeti mnogo nepoznanica koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi te pozdravljam i želim ti sve najbolje u ovoj novoj 2013 godini.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

30-10-2015 03:43#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PROGLAS HRVATSKOM NARODU-"OBRANA", br. 43-44, 1966.

(Jedna skupina zainteresiranih Hrvata koji prate i čitaju rubriku i rubrike o Maksu Luburiću su došli na ideju da prikupe sve što je moguće iz DRINA I OBRANA, OKRUŽNIH PISAMA I OKRUŽNICA i stave u jedan ili više uveza kao: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Danas mi se je jedan javio s molbom da mu pronađem jedan ili više letaka koje je general Drinjanin pisao i skoro u svaku novinu OBRANU stavljao kako bi čitatelji to mogili slati u Domovinu Hrvatsku hrvatskome narodu za čitanje. Pregledao sam neke novine i pronašao jedan letak u novini OBRANA br. 43-44 kojeg ovdje sada donosim čitateljima foruma Hrvatski Integralisti da vide šta i kako je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, mislio i radio za ponovnu obnovu Hrvatske Države. Javite se Vašim prilozima i pomozite ova akciju. Otporaš.)

PROGLAS HRVATSKOM NARODU

Posljednji dogadjaji koji su uzdrmali unutrašnju strukturu umjetne i monstruozne tvorevine Jugoslavije, padom u nemilost poznatog krvnika Aleksandra Rankovića i zappovjednika zloglasne UDBE, Svetoslava Stefanovića kao i destitucija Vjećeslava Holjevca zbog podržke koju je pružio mladoj i elitnoj supini naprednih hrvatskih komunista okupljenih oko časopisa "PRAXIS", znaci su sigurnog padanja nasilnog režima koji, protiv volje naroda, gospodari Hrvatskom.

Neuspjeh nedavno provedene privredne reforme i stalni uzrast cijena životnih artikala, dokaz su više, da je vladajuća beogradska klika, predvodjena po hrvatskom izrodu Brozu Titu, (ukoliko je zaista Hrvat mako tvrdi), nakon dvadeset godina uzurpiranja vlasti dovela na rub propasti sve nacionalne komponente, koje, poput Hrvatskog Naroda, protiv svoje volje sastavljaju nakaznu, umjetnu i neprirodnu tvorevinu Jugoslaviju.

Zločini koje je ova razbojnička klika izvršila nad stotinama tisuća Hrvata kao i nad tisućama Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i pripadnicima ostalih narodnih manjina koji živu ili su prebivali na području Jugoslavije, ne poznaju premca u modernoj historiji čovječanstva.

Rijeke nevine prolivene krvi potekle su uzduž naše domovine Hrvatske nakon konačnog ustoličenja Tita i njegovih satrapa na vlast.

Mlade hrvatske generacije, odgojene i rodjene pod komunističkim režimom odbijaju i odbacile su isti, vodjene idealima slobode i humanizma.

Tisuće hrvatskih radnika prisiljene su tražiti koru kruha za sebe i svoje obitelji u strange svijetu, dok se na njihovim ognjištima šepire novodoseljeni nehrvatski elementi. Prioritet koji se daje izgradnji i podizanju Srbije na uštrb Hrvatske i Slovenije i ostalih komponenata Jugoslavije, uzrok je da su se podigli glasovi prosvjeda i u samoj komunističkoj štampi spomenutih. (Kada je u Skoplju u srpnju 1963. godine bio veliki potres, preko polovine grada bilo je porušeno, francuske su novine i vijesti obilato o tome pisale. Tako je jedna novina, mislim da je bio "Le Monde" gdje je stalni dopisnik te novine Paul Jankovich pisao o strukturi jugoslavenskog gospodarstva. Tako su naveli Hrvatsku i Sloveniju kao najrazvijenije republike u Jugoslaviji da daju u federalni budžet više nego druge republike, BiH, Srbija, Crna Gora i makedonija, jer da su one siromašne. A kada treba davati iz federalnog budžeta saveznim republikama za izgradnju njihovih potreba, Hrvatska i Slovenija najmanje dobivaju, jer su već federalnim budžetom označene kao razvijene republic. Mo.Otporaš.)

Hrvatski komunisti, koji su prihvatili postulate marksističke ideologije iz ideal, svakodnevno sve to više uvidjaju da su slijepo oružje u rukama veliko-srpskih imperialist, ugnjetavača ne samo Hrvatske, već i ostalih naroda koji sačinjavaju Jugoslaviju.

Masovno ilegalno napuštanje Jugoslavije, unatoč opasnosti nasilnog vraćanja po zemljama u kojima izbjeglice nastoje dobiti utočište svedoče, da, unatoč režimske propaganda, beogradski vlastodržci nijesu drugo do li nasilni ugnjetavači naroda.

Hrvatski studenti, nedavno sudjeni diljem Hrvatske zbog svog rodoljublja, (dans bi se reklo "domoljublja", mo.) i privrženosti narodu kojemu pripadaju, podigli su prve stjegove "HRVATSKE NARODNE OSLOBODILAČKE BORBE".

Hrvatski radnici i seljaci u svom pasivnom odporu vlastodržcima, prihvatili su ove stjegove u zajednici sa činovnicima, intelektualcima i radnim kolektivima kojima se pridružuju i hrvatski komunisti kojima je preča sreća i budućnost vlastite Domovine od lažnih sirenskih poziva na nepostojeće "bratstvo i jedinstvo" iz Beograda.

HRVATSKI NARODNI ODPOR u ovim odlučnim časovima kroz koje prolazi naša Domovina, obraća se svim Hrvatima bez obzira na njihovu profesiju, vjersko ili stranačko uvjerenje, pozivajući ih na zbijanje redova u zajedničku slogu i zbacivanje tudjinskog, nametnutog nam režima.

HRVATSKI NARODNI ODPOR priznaje svakom Hrvatu i Hrvatici pravo ispovjedanja bilo koje političkog postulate u jednoč oslobodjenoj Domovini Hrvatskoj i zbog toga računa i sa aktivnom kolaboracijom hrvatskih komunista.

Visoki standard života, vjerska i politička sloboda, sloboda mišljenja i neutralist Hrvatske u sukobima svjetskih blokova, (To je nastojala i Nezavisna Država Hrvatska, biti neutralna poput Švicarske, ali na svu žalost to joj naši prekodrniski neprijatelji nisu dozvolili. Mo. Otporaš.) premise su sa kojima se povodi HRVATSKI NARODNI ODPOR, tumačeći želju većine Hrvatskog Naroda.

Industrijski kabinati kao i fabrička postrojenja treba da uistinu budu vlasništvo hrvatskih radnika stvaranje dioničkih poduzeća i davanje dionica radnicima istih.

Hrvatska zemlja mora biti vlasništvo onih, koji ju obradjuju i hrvatskom seljaku potrebno je pružiti svu pomoć kako bi ovaj mogao održati na visini ovu važnu granu privrede.

Hrvatski Narod sa simpatijama promatra nastojanja ostalih naroda koji sačinjavaju Jugoslaviju da dodju do svoje slobde.

HRVATSKI NARODNI ODPOR pruža prijateljsku ruku suradnje Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i ostalim narodnim manjinama sa kojima nikada, niti u svojoj prošlosti a niti u sadašnjosti, nije imao sukoba.

HRVATSKI NARODNI ODPOR OVIM PUTEM SVEČANO IZJAVLJUJE DA NEMA NIŠA PROTIV SRPSKOG NARODA koji se, poput Hrvatskog nalazi okovan lancima internacionalnih komunista, želeći mu svaku sreću u njegovoj vlastitoj Državi nakon rasped umjetne tvorevine Jugoslavije.

HRVATSKI NARODNI ODPOR protivi se bilo kakvoj vrsti ideološkog, klasnog ili vjerskog progona na teritoriji buduće HRVATSKE DRŽAVE. Hrvatski Narodni Odpor, vjerno tumačeći želju hrvatskih masa, image za jedan od glavnih ciljeva osigurati svakom stanovniku Hrvatske, bio on Hrvat ili ne, slobodu, rad i pravo glasa.

HRVATSKA od Istre do Drine će obuhvatiti cijelo naše historijsko i etničko područje. Bosna, Hercegovina i Sandžak su pokrajine Hrvatske, i kao takove moraju pripadati Hrvatskoj. O mogućnostima njihova federativno-autonomnog odnosa sa ostalim djelovima Hrvatske, odlučit će njihovo stanovništvo, slobodnim glasanjem.

HRVATSKI SABOR treba da bude vrhovno tijelo Hrvatske Države u kojemu će onda političke stranke, uključujući hrvatsku komunističku stranku, imati svoju riječ.

Hrvatski Narode!

Koraci pred kojima se nalazi naša Domovina odlučni su ne samo za našu, već i za buduće generacije. Nalazimo se na pragu slobode i potrebno je samo učiniti korak više da se do nje dodje!

Hrvatski oficiri, podoficiri i vojnici, hrvatski mornari i avijatičari, hrvatski milicioneri! Vi koji dans silom prilika služite tudjincu porobljivaču svoga vlastiton naroda, upravite cijevi svog oružja protiv zajedničkog nam neprijatelja. (Očito je dr. Franjo Tuđman uveliko koristio izreke i pisanja Maksa Luburića. To mi je on osobno rekao na prvoj Konvenciji HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990. Mo, Otporaš.)

KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO

Prenosim ovo sa Kamenjara.com.

by: Otporaš

KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO

Milan . prije 14 dana.

Jedne zgode, davno je to bilo, u doba hrvatske političke emigracije, za razliku današnje imigrantske imigracije, pozvao me jedan poznanik u svatove. Rekao sam "poznanik", jer nismo bili politički, u ona doba, blitski. On je bio - ne pro/jugoslavenski nego - jugoslavenski orijentiran a ja ortodoksno hrvatski, dva različita pola. U svatovima je bilo jako lijepo, puno naroda, puna punceta dvorana, ali sa malo Hrvata! To je tako bilo u ona (ne)blažena vremena. Do mene je sjedio jedan dobar poznanik i reče mi: kako se ti nađe ovdje? Vidiš ovo šareno društvo. Meni su rekli da se danas ovdje ne može govoriti o politiki. Rekoh mu: tko ti je to rekao. Upro mi je na njega prstom. Poznat mi je. Viđao sam ga pred našom hrvatskom Crkvom, kadkada, sezonski. Nikada nije nikakovih hrvatskih novina, knjiga i sl. htio kupiti. Po običaju izgovor bi uvijek bio da je "jučer" kupio. Odmah mi je sinula ideja i rekao dotičnome: Ako počmu pjevati partizanske pjesme i veličati Tita, hoš' mi napraviti jednu uslugu, našto je dotični pristao bez oklijevanja. Ja sam mu tada rekao da on kaže, jer se je njemu reklo, da nema danas politike ovdje. Tako je i bilo.

Kada se je veselo društvo i svatovski gosti dobro pogostili, najeli, dobro se nakitili raznim pićima, za čudo, počele su se pjevati partizanske pjesme, njihove sedam ofanziva, veličanje Tita i slčno. Tada sam laktom gurnuo mojeg poznanika da je sada njegovo vrijeme da ih opemene da se danas ništa ne smije o politiki govoriti niti političke pjesme pjevati. On je uzeo tanjur i kašikom počeo po njemu lupati, digao galamu do te mjere da su svi gosti uprli oči i poglede u dotičnoga, misleći da će ovaj nešto reći o mladencima, pa je na osnovu toga vladala grobna tišina.

Dotični je rekao da su mu pri dolazku u svatove rekli da se ovdje u svatovima danas ne smije pričati o politiki, što je u stvari bilo da se ne smije pričati o hrvatstvu. Vi pjevate Titine i partizanske pjesme, što je isto kao pričanje i veličanje jugoslavenstva, a svako jugoslavenstvo je čista politika. Najprije mukac, tišina, da bi iza toga nastala graja, vika, polemika i sl. Priđe jedan k nama i sav uzrujan poče nam kruničati svoje jade: da mu je njegov nano bija u partizanima i nosija pravu pravcetu srpsku šajkaču sa petokrakom na glavi. On se je sa četnicima i sa partizanima skupa borija protiv okupatora. Pitam ga: pa tko su bili ti okupatori, našto on ko' iz rukava da su to bili Ustaše. Tada sam mu sve lijepo pojasnio, a čovjek je od Sinja, jer se je uvijek kleo "Sinjske mi Gospe" da su Ustaše Hrvati kao što je i njegov nano bio i ostao Hrvat, samo u službi srpekog četništva i jugoslavenskog partizanstva.

Vjerovali ili ne, čovjek je razumio razliku, a pošto je bio jedan od svojete od mladoženja, stavr se je zadovoljavajući izgladila do te mjere da se je odmah počelo pjevati hrvatske pjesme: Marijane, Marijane što barjak ne viješ... i druge hrvatske pjesme.

Ovaj gore opis me je natjerao da ovo ovdje priložim za današnje hrvatske naraštaje da znaju kako se je prije manipuliralo s nama Hrvtima. Imali smo priliku i danas čuti premjera Milanovića u Australiji kako govori da on nije kriv za sudbinu milijune Hrvata koje je Titin, jugoslavenski režim razselio po cijelom svijetu. Mene osobno veseli da on, Milanović, tako danas govori, da se kiti sa hrvatskom zastavom, da predstavlja onu istu Hrvatsku od osam (8) slova koju je predstavljao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, s razlikom tom, da mi državotvorni Hrvati nismo nikada se kitili niti nosili jugoslavensku zastavu, dok premjer Milanović, Vesna Pusić, predsjednik RH Ivo Josipović, šarlatan Mesić i sva ta jugoslavenska antifašistička garnitura se kite i nose NAŠU DRŽAVOTVORNU HRVATSKU ZASTAVU. Eto zato su se USTAŠE BORILE. Otporaš.

31-10-2015 20:11#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PROGLAS HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Braći i drugovima hrvatskim radnicima pasošarima u zapadnoj Njemačkoj, Švedskoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Europe

(Neki su od mene tražili i lijepo me zamolili da ako imam neke ili bilo koje letke koje je general Drinjanin pisao na tankom papiru i ubacivao u novinu "OBRANA" kako bi to "pasošari" mogli što zgodnije slati svojima kući. Još naš ima priličito dosta broj živi koji se sjećamo vrlo dobro tih vrlo dobro hrvatsko nacionalnih letaka koji su uveliko pomogli, s jedne strane, raskrinkati jugoslavenske laži, a sa druge strane pozvati sve Hrvatice i Hrvate pod jedan hrvatski STIJEG u borbu za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. U hrpi mojih kutija raznih novena, pronađoh i ovaj letak kojeg ovdje sada iznosim, ne da želim s ovim prilogom nekoga gnjaviti, nego što želim reći s ovim prilogom svima je to: da znadu kako je povodom pada Rankovića početkom lipnja 1966. godine reagirala hrvatska politička emigracija, posebice HNO, te kako se je prije radilo za oslobođenje Hrvatske. Otporaš Mile Boban.)

Vama, braćo hrvatski radnici koji žuljevima svojih ruku zaradjujete kruh sebi i vašim obiteljima, koje ostaviste u Hrvatskoj, upućujemo ovaj poziv.

Vama, hrvatski radnici, koji u znoju svoga čela izgradjujete tudje zemlje i podižete životni standard drugih naroda, jer van je srpski imperijalistički okupator, koji se krije iza parola marksizma i lenjinizma, uskratio rad i blagostanje u vašoj domovini.

Vama, braćo hrvatski radnici, čije mjesečne plaće nijesu dostojale da prehranite sebe i svoje obitelji, dok su razni partijski paraziti i njihovi špijuni u UDBI zasjeli na grabaču naroda, goneći vas u strain svijet kako bi opet, iskorišćujući vaše kulačenje, došli do toliko im potrebnih stranih deviza, HRVATSKI NARODNI ODPOR upućuje ovaj poziv u časovima kada umjetna tvorevina Jugoslavija, stvorena protiv volje HRVATSKOG NARODA, prolazi kroz jednu od najtežih kriza svog obstojanja.

Svi ste vi, braćo i drugovi hrvatski radnici, čitali o padu staljinističke bande predvodjene po Aleksandru Rankoviću, Svetislavu Stefanoviću i njihovim eksploatatorskim kompanjonima, kao i izjave Saveznog Sekretara Unutrašnjih Poslova Milana Miškovića, u kojima ovaj najavljuje smanjenje agenta zloglasne UDBE i reformu ovog zloočinačkog aparata pomoću kojega su partijski paraziti zasjeli na grbaču radnih kolektiva HRVATSKE.

Ove mjere, samo su blijedi odraz želja HRVATSKOG NARODA koji zahtjeva, ne samo stanovite reforme koje u stvari ne znače ništa drugo doll dobivanje na vremenu, kako bi se prebrodilo krizu i nastavilo sa eksplotacijom radnih masa HRVATSKE, već podpunu slobodu svoje DOMOVINE koja je, po svom prirodnom bogatstvu toliko jaka, da je u stanju prehraniti i omogućiti pristojan život svim svojim stanovnicima.

Svima je vama takodjer poznato, da su u vaše redove ubačeni brojni špijuni čiji je zadatak kontrolirati kuda idete, sa kim se družite i razgovarate, što čitate i što mislite, a o čemu, Milan Mišković nije rekao ni riječi, a kamoli obećao da će ih opozvati i pustiti vas da u miru provadjate svoje slobodno vrijeme nakon obavljenog teškog dnevnog rada.

Na vama je, dakle, braćo i drugovi hrvatski radnici, da pronalazite u vlastitim redovima ove špijunsko-policijske elements i da ih iz istih odstranite, ako je potrebno i silom. Ovi banditi, koji za pare služe okupatorima HRVATSKE, ukoliko se o Hrvatima radi, izdajnici su svog naroda i ovaj će im kao takovima i suditi.

Na vama leži, braćo hrvatski radnici, zadatak onemogućivanja klasnom, imperijalističkom neprijatelju da dodje do potrebnih mu stranih deviza, nakon što je sramotno propala toliko najavljivana jugoslavenska privredna i devizna reforma krivnjom partijskih parazita kojima je lozinka i "Bratstvu i jedinstvu" sredstvo podjarmljivanja i iskorištavanja radnih kolektiva.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak da se u zemljama u kojima se privremeno nalazite na radu, povežete i stupite u kontakt sa radničkim sindikatima i zatražite od istih pomoć u vašoj borbi protiv eksploatacije, šovinizma i špijuniranja, koje neprijatelj vaše DOMOVINE provide u HRVATSKOJ kao i prema vama koji se nalazite u tudjini.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak izučavanja efikasne produkcije u zemljama i poduzećima u kojima se nalazite, kako bi ove metode primjenili u vašoj DOMOVINI na dobrobit širokih masa radnog naroda, jer su u vas, braćo i drugola, uperene oči hrvatskog radništva koje je ostalo u domovini iskorištavano od parazita i neprijatelja, ne samo HRVATSKE, već i radništva kao progresivnog staleža svake moderne države posebno.

Na vama je braćo hrvatski radnici da u vašim redovima stvorite revolucionarne ćelije, koje će, u danom času, povesti i predvoditi hrvatske radne mase u njihovoj borbi za slobodu i blagostanje.

Na van, braćo hrvatski radnici, leži zadatak organiziranja "HRVATSKE NARODNO OSLOBODILAČKE BORBE", koja će pregaziti klasne neprijatelje hrvatskog radništva i predati tvornice i poduzeća na teretoriju HRVATSKE u ruke radnih kolektiva istih.

Sva poduzeća i tvornice kao i kombinati HRVATSKE moraju postati vlasništvo njihovih radnika i namještenika, stvaranjem dioničkih poduzeća, čiji će dioničari biti radnici i namještenici odnosnoh poduzeća ili tvornica. Lažna samouprava, kojom su partijski paraziti željeli zamazati oči random narodu HRVATSKE, pokazala je svoje pravo lice izgradnjom vila tvorničkih rukovodioca i directora na Jadranu i pražnjenjem blagajni i punjenjem vlastitih džepova nezasitnih krvopija radnog naroda.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak tumačenja pred radničkim sindikatima zemalja u kojima se nalazite, o pravu HRVATSKOG NARODA na slobodu kao i da se hrvatski, nacionalno.državni teritorij prostire od ISTRE do DRINE.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak širenja i propagiranja štampe HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u vašem redovima kao i u DOMOVINI.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak stvaranja i utemeljenja NOVE I PROGRESIVNE HRVATSKE REPUBLIKE (Sada se, iz ove generalove rečenice, može shvatiti zašto je dr. Franjo Tuđman u svoj program Obnove Hrvatske Države stavio "REPUBLIKA HRVATSKA, RH"; jer je bio opijen hrvatsko-nacionalnim idejama Maksa Luburića. Mo. Otporaš.) koja će biti faktor mira, reda, rada i blagostanja u Jugoistočnoj Europi; neutralna poput Austrije, Švicarske i Finske u sukobu svjetskih blokova koji, svaki za svoj račun i ciljeve, teže predominaciji svijeta.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak uništenja prošlosti, bila ova temeljena na nauci - fašizma ili varljivim, lažnim premisama srpske šovinističke marksističke jednakosti koja, u stvari, nije drugo, doli ukidanje jedne, stvaranjem druge, NOVE KLASE, eksploatatora i parazita.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak stvaranje slob ode, istinske slob ode koja nije nikada zamrla u srcu HRVATSKOG NARODA; utemeljenjem parlametarnog, slobodnog, više-stranačko-političkog sistema, zakona slobodne štampe, riječi, misli i ispovjedanja vjere, kada će svaki radin hrvatski čovjek moći bez bojazni iznijeti ono što želi i kada će hrvatski radni kolektivi, predstavljeni putem svojih, slobodno izabranih političkih stranaka i predstavnika, u HRVATSKOM SABORU planificirati hrvatsku privrednu, socijalnu kao i vanjsku i unutrašnju politiku i odnose.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak onemogućivanja obnavljanja u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI bilo kakvog policijsko-političkog represivnog apart nalik sadašnjoj UDBI, SUP-u ili nacističkom GESTAPO-u.

Na vama, braći hrvatski radnici, leži zadatak smirenja i bratstva hrvatskih radnih ljudi koji, zadojeni oprečnim političkim ideologijama u medjusobnoj bratoubilačkoj borbi, omogućiše zajedničkom nam neprijatelju porobljavanje i ugnjetavanje HRVATSKE.

U redovima HRVATSKOG NARODA nalaze se bivši partizani, bivši komunistički idealisti koji se razočaraše u komunizmu beogradskog "bratstva i jedinstva" kao i hrvatski komunistički idealisti i teoretičari koji tele slobodu HRVATSKE, ali ostaju odani svojoj političkoj ideologic kojoj i dans ostaju vjerni. Svima je njima mjesto u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI, (Opet ponavljam što sam malo prije gore rekao da je prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman bio opijen hrvatsko/državotvornim idejama Maksa Luburića, iz kojih je crpio sav njemu potrebni materijal za osnivanje HDZ. To govorim zato, jer danas se mnogi ustručavaju spominjati povezanost dra. Tuđmana sa idejama Maksa Luburića. Ja se toga ne ustručavam, jer se ne bojim istine, a istina je ta da sam se ja kao Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora sastao i slikao sa drom. Tuđmanom, a on je znao tko sam ja i otvoreno mi je rekao da mu je čast upoznati se sa mnom i sa Otporašima. Moja opaska, Mile Boban, Otporaš.) a njihova politička stranka, putem HRVATSKOG SABORA, pružiti će im mogućnost da odlučuju o budućnosti svog naroda kao i svim ostalim hrvatskim političko-socijalnim pokretima koji se, poput Socijalističke Stranke Hrvatske, počeše javno pojavljivati na teritoriju naše DOMOVINE.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak, primordijalni zadatak, (prvobitan, praiskonski, najglavniji zadatak, mo. Otporaš.) osnutka slobodnih hrvatskih radničkih sindikata koji će se brinuti za dobrobit širokih radnih masa i omogućiti da iste, u zajednici sa ostalim komponentima HRVATSKOG NARODA, imadu životni standard dostojan hrvatskom narodnom čovjeku koji će mu omogućiti sve dobrobiti i blagostanja koja uživaju radnici zemalja u kojima se dans nalazite na radu.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak privrednog podizanja buduće SLOBODNE HRVATSKE REPUBLIKE koja će omogućiti svakom hrvatskom čovjeku dobro plaćen rad, tako da isti neće biti prisiljen napuštati domovinu i podizati svojim žuljevima i znojem svojeg čela životne standarde drugih zemalja i drugih naroda.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak proširenja rada HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u čijim se redovima nalaze hrvatski radnici koji, poput vas, imadu iste želje i ciljeve i koji takodjer, poput vas, žele slobodu, sreću i blagostanje svojem NARODU i DOMOVINI.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, temelji svoj rad HRVATSKI NARODNI ODPOR, jer vi ste okosnica i srž istoga, njegova inspiracija i njegovo tijelo u kojemu postoji samo jedna duša: DUŠA NAPAĆENOG, ALI NIKAD PREGAŽENOG HRVATSKOG NARODA. SMRT JUGOSLAVIJI - SLOBODA RADNOM NARODU HRVATSKE!

ŽIVJLA SLOBODNA HRVATSKA REPUBLIKA!

ŽIVJELO PROGRESIVNO HRVATSKO RADNIŠTVO!

ZA HRVATSKI NARODNI ODPOR

Enver Mehmedagić - General Drinjanin.

Na znanje:

Dr. Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Odpora. Živio je u Buenos Airesu, Argantina. Po svim znacima sve letke je pisao isključivo general Drinjanin, iako je on, ukusa i forme radi stavljao i ime dra. Mehmedagića.

(Zamolio bih sve zainteresirane koji ovo prate da se povrate i pregledaju na ovom forumu opis broj 205 PISMO PUK. IVANA ŠTIRA GENERALU DRINJANINU Pročitajte pažljivo taj opis i doći ćete do zaključka da je sukob između pul Štira i generala Drinjanina nasato samo, jedino i siključivo zbog general ova stava prema hrvatskim komunistima, što uveliko i sadržaj ovog letka svjedoći. Ja ću samo jedan mali dio iz tog pisma ovdje prenijeti, tala da se zna o čemu se piše. Otporaš.)

"PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"

BUDUĆI OBLIK HRVATSKE DRŽAVE

"U Hrvatskoj Državi, za koju se bori i zalaže HRVATSKI NARODNI ODPOR vladati će demokratski i parlamentarni (saborski) poredak, koji će svakome jamčiti pravo slobode, vjere i uvjerenja. Demokratski ustroj države, podpuna sloboda za svakog gradjinina bez razlike spola, vjere i uvjerenja, uključujući i komunističku stranku Hrvatske, pružiti će svim gradjanima mogućnost slobodne manifestacije misli.

Tajnim slobodnim glasanjem, biraju se narodni predstavnici za Hrvatski Sabor. Država jamči svakome slobodan život i rad. Narod pomaže državne ustanove i državu kao zaštitnicu slobode. Hrvatska Država i njeni organi moraju svakog pojedinca i naroda kao cjeline. Politička stranka koja upravlja državom, nije država. Državu sačinjavaju samo narod i njemu treba biti podčinjena vlast. U svim državnim poslovima i za političare, valjan je samo pravorijek naroda. Ne će postojati ni povlaštena stranka, ni povlašteni stalež, ni povlaštena vjera. Pred državom smo svi jednaki.

Svi gradjani bez razlike, mogu se natjecati na najviša državna namještenja, prema njihovim sposobnostima i obrazovanju, bez razlike na njihovo političko mišljenje. Organi reda (policija), redarstvenici (milicija), državni namještenici, kao i sudbene vlasti, neće biti pod uplivom niti zavisiti od političke stranke na vlasti, što vrijedi i za vojne formacije Hrvatske Države.

Hrvatski Sabor će ukinuti sve represivne organizme sadašnjeg režima koji poput Udbe djeluje na području Hrvatske.

Hrvatska će vojska preuzeti i držati vlast nakon uspostave Slobodne Hrvatske Republike, kroz dvije godine, za koje će vrijeme omogućiti primjenu i sprovedbu u stvarnost ovog programa.

Hrvati - vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih Jugoslavensko - komunističkih vojnih formacija, automatski će preći i biti ukopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske Države.

Garancije stanovništvu Hrvatske biti će date Revolucionarnim Privremenim Ustavom u ovoj prelaznoj fazi, dok Hrvatski Sabor ne donese jedan stalni i konačni Ustav koji će zadovoljavati sve komponente Hrvatskog Naroda.

Svi gradjani i stanovnici Hrvatske podpasti će pod opću političku amnestiju za sva nedjela političke naravi počinjena od 1941. pa nadalje. (Ovo se za sigurno odnosi i na Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i druge, ako iz mržnje prema izraženom hrvatstvu nisu ubijali Hrvate, mo) Ovo je jedini način da se smire duhovi i sprovede u djelo bratstvo Hrvatskog Naroda. Svaka vrst osobne osvete ili proganjanja, biti će oštro zakonom zapriječeni i kažnjavani.

U koliko stanovništvo hrvatskih pokrajina, Bosne, Hercegovine i Sandžaka plebiscitiranom većinom zažele da ove pokrajine u sastavu Hrvatske Države imadnu osobine koje će se ispoljavati u njihovoj autonomiji i federalnom odnosu sa ostalim dijelom Hrvatske, ovoj će se želji udovoljiti.

Hrvatska Država će, prema tome, obuhvaćati cijelo povjesno i etničko područje koje nastanjuju Hrvati već preko tisuću godina."

(To je što OBRANA dvobroj 49-50 1966. kaže. Šta je pogriješno s tim? Mo.)

01-11-2015 02:10#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

GOVOR PROČELNIKA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

POVODOM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

"OTPOR" godina X. kolovoz 1984., glasilo HNO.

(Kako smo najavili u prošlom broju "Otpora", a u znak petnaeste obljetnice smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića, ovaj broj posvećujemo njegovoj dalekovidnoj ideji, riječi i djelu. Odvelo bi nas predaleko kada bi smo išli u potanju raščlambu Maksova života i rada, zato smo se radije poslužili kraćim opisom života i rada, zatim govorom g. Mile Boban, kojeg je održao u Chicagu 29 travnja, na SPOMEN SLOVU ZA GENERALA LUBURIĆA i fotokopijom pisma HRVATSKIM ELITAMA koje je general Drinjanin, ljeta 1968., uputio svim istaknutim Hrvatima. Jedno i drugo upotpunjuju i daje cjelinu, koja sama za sebe govori. Uredništvo "Otpora".)

Dobra večer plemeniti zbore, poštovane Dame i draga gospodo.

Imam veliku čast biti sa vama ovdje večeras. Nastojat ću biti kratak, drugim riječima da Vam ne budem dosadan ali ću ipak reći svrhu našeg večerašnjeg skupa.

Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita Posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, preko Zrinjskih, Frankopana i Bakača, Hrvoja Vučkića Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Huesin Bega Gradaščevića, bana Jelačića, pa do novih - Kvaternika, Brojovića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana i tisuće drugih, stoji ime našega hrvatskog Viteza - generala Vjekoslava Luburića - Maksa.

General Luburić se rodio 6 ožujka 1913. u Ljubuškom, gdje je svršio pučku školu. Gimnaziju je učio u Mostaru kao pitomac Napredkova Konvikta. Kao đak se odlikovao velikom bistrinom i energijom. Za vrijeme pohađanja gimnazije, vidio je na sve strane velikosrpsku bahatost i progonstvo svega što je hrvatsko. To je na mladoga Vjekoslava učinilo takav dojam, da je jedva čekao kad će uzrasti, kako bi se mogao sav posvetiti revolucionarnom radu i rušenju Jugoslavije - tamnice hrvatskog naroda. Bježanje pred policijskim režimom dovelo je mladog Luburića u Madžarsku, na Janka Pustu, (Ne znam koliko bi se danas među Hrvatima znalo i govorilo o "Janka Pusti", da nije tada tu bio Vjekoslav Maks Luburić, mo. Otporaš.) gdje se pridružio Ustaškom Pokretu, pod vodstvom sada pokojnog Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Tu je dobio svoju vojnu izobrazbu. Pokazivao je u svemu neobičnu oštroumnost, što ga je dovelo u prve redove i vrhove Ustaškog Pokreta.

Proglašenjem Nezavisne Hrvatske Države, godine 1941., Luburić se stavlja u službu Domovine, zajedno s ostalim ustašama. Ulazi u borbu protiv neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za njegovu hrabrost i neustrašivo vođenje hrvatskih vojnih jedinica bio je unapređen u čin ustaškog Pukovnika i Domobranskog Generala, a zaslužio je najveća naša odličja, Krunu Kralja Zvonimira Prvog Reda i Orden Viteza. Bio je zapovjednikom Ustaške Obrane i Prve Udarne Divizije. Istakao se je sa svojim jedinicama u više ratnih okršaja. Osobito na Ljevču Polju i kod oslobođenja Banja Luke. Bio je zapovjednikom Južnog Fronta na Ivan Planini, (Ivan Sedlu, mo) gdje je i utemeljen Hrvatski Narodni Odpor, godine 1944.

Odlukom hrvatskog političkog vodstva o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji, general Luburić i njegove jedinice bile su zalaznica hrvatskoj vojsci i civilnom pučanstvu na povlačenju. Kada je uvidio od strane političkog vodstva počinjenu političku i vojnu pogriješku povlačenja tako silne, dobro naoružane, ratnički iskusne vojske, uspijeva se s manjom grupom probiti u hrvatske šume, gdje nastavlja borbu protiv partizanskog okupatora i biva ranjen više puta.

Gogine 1947. prebacuje se preko Madžarske, Austrije i Francuske u Španjolsku. (Ovdje treba nadodati da je zet Maksa Luburića, Dinko Šakić, pisao na jednom portal - mislim da je to bio portal Ustaški Pokret - u dva nastavka o Kavranovoj Akciji i u tim opisima spominje da je Maks Luburić stigao preko Pirineja u Španjolsku 18 listopada 1948., mo. Otporaš) Tu nastavlja svoj rodoljubni rad za Hrvatsku, okuplja stare borce i mlade snage, koje su spremne na žrtve. Uspostavlja tiskaru u kojoj se tiskaju listovi "Obrana" i "Drina", te razne druge knjige na hrvatskom jeziku, a koje sadrže u sebi redovito najvažnija suvremena hrvatska pitanja. Svojim dalekovidnim i nesebičnim radom na okupljanju hrvatskih snaga, general Luburić, zvani i poznati Maks, postao je pojam hrvatske borbenosti, Otpora i ustrajnosti, u pravednoj borbi potlačenog hrvatskog naroda za ostvarenjem njegovih opravdanih težnja - slobodom i samostalnom Hrvatskom Državom. Neprijatelj Hrvatske je uvidio tko mu najviše mrsi račune, pa je na podmukli način, zločinačkom rukom skratio život neumrlom hrvatskom vojskovođi, generalu Vjekoslavu Vitezu Luburiću na dan 20 travnja 1969. u španjolskome gradu Carcagente.

Sjećajući se generala Luburića, sjećamo se i riječi njegova predšasnika, vojskovođe, junaka i pjesnika Frane Krste Frankopana. Te riječi vrijede za svakog Hrvata, koji je dao život za Domovinu Hrvatsku, a one nam otvoraju veličinu smrti generala Vjekoslava Viteza Luburića, jer glase: - NAVIK ON ŽIVI - KI ZGINE POŠTENO!

DRINJANIN I NJEGOVA IDEJA

Gospođe i gospodo, dragi prijatelji, Hrvatice i Hrvati. Sastali smo se ovdje, ne da jadikujemo niti da donosimo sud o djelovanju generala Drinjanina, nego da se prisjetimo njegovih ideja, koje je on ostavio za riznicu hrvatske budućnosti.

O generalu Luburiću se je mnogo pisalo i govorilo. Mnogi su samo ponavljali ono što se je na stotine puta reklo i zapisalo. Neki su nastojali uljepšati Drinjanovu prošlost, dok su neki drugi iskrivljivali činjenice, kako bi lakiše prikazali ljubav i žrtvu generala Luburića besmislenom i suvišnom, bez svrhe i cilja.

Ja Vam neću govoriti o njegovu djetinstvu i gdje je rođen, niti ću Vam govoriti o njegovim mukama i stradanjima, niti o njegovu predratnom djelovanju u redovima hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaša". Pa ni o njegovoj borbi za očuvanjem NDH.

Nedavno je štoviše i Đorđe Ličina "zasukao" rukave kako bi "novinar-Udbaš iz Zagreba, junački" u časopisu DANAS opisao rad i djelovanje generala Drinjanina. Rijetki su oni koji su pravilno opisali ideje generala Drinjanina. Zato ću se ukratko osvrnuti na one ideje koje govore o izmirenju i integraciji svih Hrvata, na ideje, koje su mnogi prešućivali, navodno zbog njegove prošlosti. Koliko god je general Luburić neprijatelju bio opasan za vrijeme rata, još više im je on bio opasan poslije rata. Njegova ideja: "Sinovi bivših partizana i sinovi bivših Ustaša se moraju, rame uz rame, boriti zajedno za sretniju budućnost Hrvatske", nije ideja mržnje, niti ideja nastavljanja borbe između sinova jednih i drugih. Ovu ideju generala Drinjanina ni danas mnogi ne mogu shvatiti, jer računaju, da se nisu dostatno osvetili jedni nad drugima. Tu i jest kukavština onih Hrvata, koji se boje izmirenja takozvane hrvatske ljevice i desnice, zapravo onih strana koje su svoj idealizam mržnjom zadojile i svoju zemlju krvlju natopile.

Tu tragediju prvi je uočio general Drinjanin i malo po malo u časopisu "Drina" razrađivao razna gledišta na sudbinu Hrvatske u prošlosti. Revolucionarni "fanatik" Maks Luburić je pobjedio samog sebe, pobjedio je svoje stranačarsko-ustaške ideje - iako je pri tome ostao, do smrti, vjeran i dosljedan ustaško-državotvornim načelima. Na drugoj strani su uviđali svoje zablude i drugi hrvatski fanatici, kao: Andrija Hebrang, Vjekoslav Holjevac, Franjo Tuđman i još neki.

Kasnije su ih počeli slijediti i mlađi: Vlado Gotovac, Marko Veselica, partizanski sinovi Budiša, Čičak, Paradžik, Franjo Mikulić, zatim Zlatko Tomičić, Bruno Bušić i još mnogi. To je bio i ostao plod izmirenja generala Drinjanina sa svim Hrvatima, što mu neprijatelj nikako nije htio oprostiti.

Deviza generala Drinjanina: "...Mi smo za hrvatsku revoluciju i u toj revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu, koji je voljan dati svoj život za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili za onaj politički režim ili pak ideologiju...", jest kristalno jasna za svakoga državotvornog Hrvata. General Drinjanin čvrsto drži u svom srcu svoje stranačko-ustaško nadahnuće, a novom hrvatskom naraštaju nudi i preporuča hrvatsku revoluciju sa svakim Hrvatom, koji se je voljan žrtvovati za slobodu Hrvatske, za koju je vrijedno živijeti i umrijeti, a ne samo za "svoj" režim ili za svoju ideologiju. Ovo nije retorika generala Drinjanina, kako je to nedavno u nastavcima, u časopisu "Danas" naveo spomenuti Đorđe Ličina, nego iskrena, demokratska linija iskusnog i isprobanog hrvatskog rodoljuba i borca Maksa Luburića. To je bio njegov poslijeratni stav, kojeg je on unio kao temeljno načelo u redove HNO. I taj stav izmirenja su prihvatili mnogi Hrvati, osim grupaško-stranačarskih lutalica, kojih ima i u domovini i u iseljeništvu.

Neki poznaju generala Vjekoslava Luburića, neki generala Maksa Luburića, neki jedno i drugo, a ja ga poznajem kao generala Drinjanina, kroz njegovo pisanje u časopisu "Drina" i novini "Obrana", kao i kroz neke druge hrvatske publikacije. On je zagovarao hrvatsku i kulturnu i cijelovitu revoluciju. Jest, on je zagovarao i revoluciju, a ne da ona jedne porobi, druge u emigraciju otjera, treće natjera u šumu, četvrte zatvori, pete da postavi na Markov trg, da nad šestima vladaju, već da svakog građanina Hrvatske oslobodi, hrvatsku državu ostvari i hrvatske granice učvrsti, sa susjedima prijateljske odnose uspostavi i da Hrvatima osigura miran i dostojan život, u vlastitoj državi Hrvatskoj. Za taj njegov cilj on je imao nacrt: izgraditi elitu hrvatskih vojnika, koji će biti kadri sprovesti plan u djelo, s njim ili bez njega. On je bio na čistu, da u jednoj nacionalnoj revoluciji nema priziva, kao na sudskim procesima. Za tu svrhu stvorio je tiskaru "Drinapress" i tiskao priručnike za izobrazbu hrvatskih vojnika. Jer, ako zbog pomanjkanja znanja nisi uspio, onda si sa znanjem drugih uništen. On je toga bio svijestan i zato je bio uporan u svojoj ideji opće hrvatskog IZMIRENJA, što je javno izrekao: "Ja se ne borim za hrvatsku državu, da netko sjaši a ja da uzjašim, već da pomognem Hrvatima državu stvoriti".

Poznata je izreka generala Drinjanina, koju je neprijatelj toliko puta izrabio u svoje svrhe: Naš stav je jasan: "RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU"! Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, nekomunistima i antikomunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektikom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstojanje, onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!". (Obrana, br. 97-98, 1968., u članku ZAUZIMANJE STAVA, povodom upada jedinica Varšavskog pakta 21 kolovoza 1968. godine u tadašnju državu Čehoslovačku. Mo. Otporaš). Ova izjava je bila toliko snažna, da je potresla temelje Jugoslavije, potkopala povjerenje u savezu komunista Jugoslavije, stvorila razne frakcije među članovima komunističke partije, otrijeznila fanatike i zanešenjake jugoslavenske koncepcije, probudlia prirodni osjećaj kod Hrvata i stvorila mas-pokret, nazvan kasnije "Hrvatsko Proljeće".

Usuđujem se reći, uzvišene gospođe i gospodo, da ove zasluge ne pripadaju toliko ustaškom pukovniku i generalu Hrvatskih Oružanih Snaga Maksu Luburiću, koliko hrvatskom prognaniku i generalu DRINJANINU. Mnogi Hrvati još uvijek Ga ne mogu shvatiti. To mogu samo oni, koji uspiju sebe pobjediti i svoj život posvetiti Hrvatskoj. U njegovoj pravoj veličini i u njegovoj pravoj ideji Hrvati će shvatiti Drinjanina tek onda, kada iščeznu svi oni mržnjom zadojeni fanatici partizanske i ustaške revolucije.

General Drinjanin je pao na polju časti, za svoje hrvatske ideale, pao je kao što i vojnik kad padne na bojnom polju, vršeći svoju vojničku dužnost. Koja žrtva bi mogla biti potpunija, da potvrdi svoju ljubav i odanost prema Domovini Hrvatskoj, osim one po kojoj se može dati i vlastiti život za rodoljubne ideale? Živi duh generala Drinjanina nije umro. On živi među nama i živjet će vječito među državotvornim Hrvatima. To je blago, kojeg je general Drinjanin ostavio u riznici Hrvatske.

Slava generalu Drinjaninu! Slava svim Hrvatima koji žrtvovaše svoje živote za obranu časti i imena Hrvatskog!

NEKA ŽIVI DUH HRVATSKOG IZMIRENJA!

Hvala svima na pozornom slušanju.

Pročelnik Mile Boban.

03-11-2015 15:02#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

ZADNJI DIO GOVORA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968.

govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968.

croative.net › Društvo › Istaknuto

govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968.

"...Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partizansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI ! U Odporu ima ustaških zapovjednika, i ima sinova po kojega partizana i bivših partizana. I prije svega ima i onih koji prije, poslije i iznad svega žele stvoriti Hrvatsku Državu, gdje će oni, mladi reći, kako se treba voditi, a ne da im mi, nakon svega toga, još određujemo i to kako će oni živiti u buduće. Nije to bilo nikad sprovedivo, nije to nikada nitko uspio, pa nećemo ni mi! Treba graditi Hrvatsku Državu za našu djecu bez kompleksa krivnje i odgovornosti rata očeva! Odpor je zato pokret mladih ljudi koji žele u svoja jedra uhvatiti snagu vjetra hrvtaske povijesti, borba za slobodu prolivene krvi i izgubljenih NADA. Bit će to bolna operacija, jer će to biti ispit zrelosti, bit će proba neše ljubavi za Hrvatsku. U atomsko doba ne možemo propovijedati stare sisteme, ali da, stare vrline! I moramo misliti na onu Hrvatsku kakova će biti godine dvije tisuće (2000), kada mi stariji svi budemo u grobu. To smatramo planskim radom na dugi rok, kako sam napisao u jednoj od zadnjih OBRANA da u naša tradicionalna svojstva slobogrudnosti, borbenosti, duhovnog osvjedočenja, trebamo unijeti dozu racionalnosti, rada u ekipama, dozu dogmatizma, kolaboracije, kolektivne odgovornosti, kolektivnog rada, kolektivne politike svijesti, koja je nama Hrvatima skoro uvijek manjkala. Tako bi izgradili jednu političku doktrinu, koja može vrijediti jednako tisuću devet stotina šesdeset osme (1968) ali i godine dvije tisuće (2000), a to je: Uvijek sve bazirati na vjerskim zasadama, na onom nepromjenljivom, na ufanju u Boga Stvoritelja neba i zemlje, u svoj Hrvatski Narod, njegove vrline, negovu snagu, u razbor njegovih sinova, u njegov um, u njegovo hrvatsko mišljenje. Ako tako budemo radili, onda nas ni paklena sila ni snaga bilo kekove univerzalne ideje neće slomiti, nego ćemo kao jedan inteligentan, biološki zdrav, mentalno napredan i sposoban narod u svim prilikama znati izabrati jedan put, koji neće tjerati na vlast jedne a u šumu druge, nego na dijalog u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje neka se kroje ideologije, zakoni, granice i prava građana Hrvatske.

A na nama, hrvatskim vojnicima, sada kao i navjeke neka ostane da budemo, ne straničari i da ne budemo nikada nosioci uzurpacije, vlasti, nego da budemo sluge svoje Domovine na granici Hrvatske Države. Tako nam Bog Pomogao!…"

Živio Hrvatski Narod!

Živjela Hrvatska Država!

General Drinjanin!

Posljednje uređivanje od Bobani : 03-11-2015 at 15:07

03-11-2015 20:03#5

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi

Hrvatsko-Američko vjenčanje u Bobanovoj Dragi Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Srpanj 11, 2013in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu7 Komentara

AMERIČKO VJENČANJE U BOBANOVOJ DRAGI:

Kako su se Stjepan i Robin Boban tradicionalno vjenčali u Bobanovoj Dragi Čovjeka nitko i ništa ne može više razveseliti kao njegovo dijete. Niti ga može učiniti ponosnijim. Tako je i Stjepan Boban obradovao svoga oca došavši iz Amerike sa svojom zaručnicom Robin, kako bi se vjenčao u Bobanovoj Dragi, rodnom mjestu svoga oca Milana Bobana - Gabrića, koji je otišao u iz svog kraja prije 49 godina. Dobro sam ih odgojio.

Presretan sam što smo se ovdje vjenčali. Ovo je puno više od onoga što sam očekivao i želio u svom životu. Čast nam je biti ovdje i vjenčati se u rodnom kraju moga oca, i ne mogu naći riječi kojima bi opisao našu sreću što smo ovdje - kazao je Stjepan, koji je samo jednom posjetio Bobanovu Dragu, i to dok je još bio dijete.

Vjenčanje koje će se dugo pamtiti u Bobanovoj Dragi održano je na pravi hercegovački način. Plesalo se, pjevalo, guslilo, diplilo i gangalo, a po pravom hercegovačkom svadbenom običaju, mlada je, preko kuće, bacala i jabuku. - Bacanje jabuke mi je bilo zanimljivo. Malo sam se bojala da je neću prebaciti, ali uspjela sam. Ako smo već odlučili vjenčati se u Hercegovini, onda moram poštivati i ovakve običaje kojih nema u Americi, ali su jako zanimljivi. Posebno sam sretna što smo se ovdje vjenčali - kazala je Robin. Jabuku je prebacila i Milanova žena Annie, koja je Francuskinja. - Mi smo se vjenčali u Parizu tako da nije bilo prigode da Annie baca jabuku, pa smo odlučili da to napravi sada - kazao je Milan.

Stjepan i Robin vjenčali su se u crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, a vjenčao ih je fra. Jozo Grubišić koji je na župi u Montrealu, Kanada, ali je došao samo za ovu prigodu. Zlatni pir Teksašana - Moj sin Stjepan, koji živi u Americi, kao i ostatak moje obitelji, odlučio se oženiti ovdje na stotu godišnjicu rođenja moga oca Petra Bobana Gabrića. Njegova zaručnica Robin, koja je prava Amerikanka, iz Clevelanda, ništa nije imala protiv toga, dapače. Kad su mi tu vijest priopćili, nije bilo sretnijeg i ponosnijeg čovjeka od mene, jer znao sam tada da sam svoju djecu dobro odgojio, tako da nikada ne zaborave odakle su. Uvijek sam im pričao o ovom kraju, o Bobanovoj Dragi, o ljepotama Hercegovine, o razlozima zašto sam otišao i izgleda da nije bilo uzalud - kazao je Milan.

Na američko - hrvatskom vjenčanju, među dvjesto uzvanika bilo je i tridesetak Amerikanaca i Francuza koji su uživali u svakoj sekundi njima neobičnim običajima. - Nikada nismo doživjeli ovakvo nešto kao ovdje. Ceremonija je bila prekrasna i sva bi vjenčanja trebala biti ovakva. Posebno nam se sviđa ganga i pjesme, kao i narodna nošnja - kazali su Joe i Lily Foster, Milanovi prijatelji iz Texasa, koji su na dan vjenčanja Stjepana i Robin proslavili 50 godina braka.

Sve kćeri dobro govore hrvatski, ali sinovi slabo. Milan je otišao od kuće 1957. godine, malo je radio u Sloveniji, a onda je otišao u Francusku, gdje je naučio savršeno francuski jezik, jer kako kaže, nije htio biti slijep pored zdravih očiju. U Parizu je upoznao svoju ženu, francuskinju Annie, koja mu je u Parizu rodila dvije kćerke Sofiju i Katarinu. - 1968. godine, sa svojom obitelji i tri kovčega otišao sam u San Francisco, gdje su mi bile dvije sestre i brat. Nakon toga rodilo mi se još četvero djece, kći Iva Drina, te sinovi, blizanci Rafael i Stjepan i sin Milan Junior - prisjeća se Milan.

Milan sada sa svojom obitelji živi u Austinu, Texas, a do mirovine bavio se građevinom, i kako kaže, ni sam ne zna koliko je kuća napravio. Sagradio je ranč u Texasu - CROATIA RANCH, gdje trenutno i živi. - U mojoj kući govori se francuskim jezikom. Kćerke dobro govore i hrvatski, ali sinovi slabo. Možda sam tu zakazao, ali i ne kaže se - govorim ćaćinskim jezikom, već materinjim, šali se šezdesetosmogodišnji Milan. Ovo ćemo zauvjek pamtiti Iako ne znaju hrvatski jezik, Stjepan i Robin su bili jako zadovoljni vjenčanjem.- Nije bitno kojim jezikom govoriš, nego kako razmišljaš. Oni nisu morali doći u Hercegovinu, ali na sreću svojih roditelja došli su i to će se pamtiti - kazao je Vlado Boban, Stjepanov vjenčani kum, koji je inače i načelnik općine Velika pored Požegi. - Ovo je zaista rijetkost, i ne mogu vam ni reći koliko sam sretan. Ovog događaja sjećat će se i budući naraštaji, koji neće ovo vidjeti, ali će im se zasigurno pričati.

Sin me učinio jako ponosnim što je predložio vjenčanje ovdje. To je plod moga pričanja o Hrvatima, jer ovako nešto se događa samo kod nas. Njihova djeca će znati da su im se roditelji vjenčali u selu njihova djeda i na taj način nikada neće zaboraviti odakle potječu. Da sam cijeli život klečao i Bogu se molio, ovoliku sreću nisam zaslužio - zaključio je Milan. kamenjar.com

Pročitajte više na http://kamenjar.com/hrvatsko-americk...banovoj-dragi/, Kamenjar

04-11-2015 16:21#6

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

PARTIZANSKO ANTIFAŠISTIČKI ZLOČINI NAD HRVATSKIM NARODOM

by: Otporaš

Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom

Ovo prilažem za sve one koji žele znati tko je bio veći a tko manji zločinac na našim hrvatskim područjima za vrijeme drugog svjetskog rata, Ustaše ili partizani. Po redosljedu ovih opisa koji su samo iz tadašnje SRH, vidjet ćete tko je veći a tko manji. Sami odlučite.

Ovo pismo je pisano prošle godine jednom mojem suradniku oko pripremanje zajedničke knjige o partizansko/antifašističkim zločinima. Molim uljudno pratite svaki paragraf strpljivo i pažljivo. Možda ćete u streljanima i pogubljenima (pro)naći i neke od vaše svojte, poznanika i sl. Pozdrav. Otporaš.

Poštovani i dragi prijatelju g. Dragun,

Od kada smo počeli zajednočki raditi na prikupljanju partizanskih i antifašističkih zločina za naše knjige, nisam mogao biti potpunama miran do večeras. Naime, ja sam znao da sam negdje oko polovine izišao sa tim opisima na stranicama Hrvatska i Ustaštvo o partizansko/fašističkim zločinima počinjenih nad mirnim hrvatskim narodom. Tada je portal javno.com prestao. Ja sam stalno teturao i tražio po internetu ne bih li to mogao pronaći. Konačno jučer, na Veliku Gospojinu, sva moja obitelj bili smo skupa. Moj sin Mile je majstor na računalu. Ja mu ispričao moju brigu koja me stalno muči što ne mogu pronaći na internetu što mi treba i što stalno tražim. Moj sin mi je pomogao to pronaći samo i jedino mojim, fala dragom Bogu, pamćenjem i odoprilike datuma kada je to moglo biti.

Sada je sve tu. Ja sam sebi pohranio u moju fijoku a vama dostavljem sve onako kako sam prije par godina bio pisao a sada pronašao. Naravno da će sada biti u duplikatu svi oni 48 opisa koje sam vam već do sada poslao, sada Vam šaljem sve ostalo.

Poštovani g. Dragun sve što bih vas sada zamolio je to da pregledate što već imate a ovdje u prilogu ćete pronaći ostalo. Dok sam ovo pregledavao, tu i tamo sam letimično opazio streljanja u Imotskom i imotskoj krajini. Znam da ćete sve pažljivo pregledati, (po)složiti i poredati tako kako će vam biti najbliži put doći do željnog materijala. Iz svega ovoga se može napisati nekoliko knjiga, da ne kažem mnogo knjiga. Usput, jučer sam pronašao jedno Okoružno pismo generala Drinjanina od prosinca 1952 godine. Pismo je tako lijepo napisano za hrvatske borce i kako se treba zajednički raditi za zajedničku stvar, povezivati jedni s drugima, uzajmno se pomagati itd. Pismo je malo podugo i ne bi imalo vremensku svrhu danas, ali svakako ga se može idejno iskoristiti za naše današnje prilike, kao što se i Biblija danas koristi iako je pisana prije dvije tisuće godina.

Izvolite primiti moje iskrene pozdrave. Mile Boban, Otporaš.

Saznajte više: Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom http://slobodni.net/t111559/#ixzz3qX1Y8gRM

Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Subject: Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom

Date: Wed, 4 Nov 2015 12:31:01 +0000

Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom

05-11-2015 03:20#7

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ,

A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.

Kliknite na dolje priloženi link.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/jezgra-hrvatstva...oj-emigraciji/, Kamenjar

Neka ovaj gore navedeni naslov potakne na rzamišljanje sve Hrvatice i Hrvate koji budu ovaj opis čitali, je li je taj naslov: istinit, umjeren, pretjeran ili ga treba analizirati iz svih kutova, kako bi se našla ona istina koja se ne vidi prostim okom u tom naslovu, a ona je tu od onoga trenutka kada je dr. Franjo Tuđman 1987. godine dobio jugoslavensku putovnicu da može u svojoj nacionalno/hrvatskoj MISIJI posjetiti Ameriku i Canadu, pa i druge zemlja i kontinente. Ja ću u deset (10) točaka iznijeti moje osobno mišljenje glede tog gore navedenog NASLOVA., a vrata su širom otvorena za svakog pojedinca da kaže svoje mišljenje.

Prvo (1) Ustaše i partizani su se borlili, svaki na svoj način, za svoju zemlju, ali ne i za svoju državu Hrvatsku. Kada se kaže riječ Ustaša, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je odmah jasno i poznato da su to Hrvati. Kada se kaže riječ partizan, prijatelju, neprijatelju i cijelom svijetu je to nejasno tko bi to mogao biti. Ako su partizani poznati kao Jugoslaveni, a u partizanima je bilo: Hrvata, Srba, Crnogoraca, Sloveneaca i Makedonaca, onda se više ne postavlja pitanje da su se hrvatski partizani borili za istu zemlju i za istu državu Hrvatsku. Hrvatski partizani su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku državu. Ustaše su se borile za Hrvatsku Državu a Jugoslavija se je borila protiv Hrvatske Države. To su činjenice koje se ne mogu ignorirati.

Drugo (2) Jugoslavija je bila jedna umjetna državna tvorevina koja je bila negacija želja naroda i narodnosti koji su ju sačinjavali. Jugoslavija kao država mogla je opstojati samo i jedino na načelima i doktrini FAŠIZMA, tj. diktaturi. Mussolini, otac doktrine fašizma, koji je preuzeo iz starog romanskog carstva autoritativne simbole FASCES, što je u stvari svežanj pruća sa sjekirom u sredini kojeg su stari Rimljani u sudskim raspravama nosili perd sudca kao simbol moći. Tako je Musolini vještom promidžbom i demagogijom oko sebe sakupio SVEŽANJ ISTOMIŠLJENIKA od kojih je sastavio i stvorio VELIKO FAŠISTIČKO VIJEĆE.

Treće (3) Tito je vrlo dobro znao da po uzorima fašističke doktrine Jugoslavija može opstojati, te je po tim fašističkim načelima oko sebe okupio SVEŽANJ, drugim riječima odrede istomišljenika od kojih je sastavio i stvorio: BRATSTVO I JEDINSTVO, SIV, OZNU, UDBU i sve one druge državne aparate koji su slijepo i do ludila bili odani PARTIJI I TITI. U ime partije, slušalo se je Tita, a u ime Tita slušala se je partija. A slušati oboje je značilo čuvati (ali ne i očuvati) Jugoslaviju. To je najbolje osjetio dr. Franjo Tuđman 1968. godine kada mu se je u ime PARTIJE zabranilo na otkrivanju spomenika “žrtvama fašizma” u Jasenovcu govoriti o žrtvama i brojkama rata.

Četvrto (4) Tito je tu! Jugoslavija je tu! Diktatura je tu! Hrvate se zastrašilo, uplašilo, po liniji partije moralo se je ići. U ime “bratstva i jedinstva” hrvatski se jezik mijenja, u školama se uče Titine ofanzive; iz škola izlaze novi naraštaji s novim idejama, val dezinformacija zahvatio mnoge Hrvate, nastala zabuna, nastala pobuna, nastali prosvijedi, nastala hapšenja, nastala zatvoranja i mučenja, mnogi istaknuti Hrvati su dospjeli u zatvore i teške robije, zatvori se pune a nepovjerenje prema Titi i partiji se povećavaju.

Peto (5) U tom valu straha za goli život mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati su postali žrtve i ustaštva i partizanstva te od straha i jednog i drugog napuštaju svoje roditelje, svoja ognjišta, svoju zemlju Hrvatsku, tražeći spas u izbjeglištvu. Tu, u izbjeglištvu, u tuđem svijetu i među stranim običajima, Hrvati se bore da nezaborave svoje roditelje, svoj narod hrvatski, svoj jezik hrvtski, svoje običaje hrvatske, Svoju Domovinu Hrvatsku. Iz velike i žarke ljubavi prema svojoj Domovini Hrvatskoj skoro se svima na njihovim tabanima zalijepilo ime HRVATSKA tako kuda god hodaju ostavljaju tragove HRVATSTVA.

Šesto (6) Hrvatski Književni List, HKL 1969. i Hrvatski Tjednik, HT 1970. su najveći dokaz da se, kako u Jugoslaviji tako isto i u Socijalističkoj Republiki Hrvatskoj, SRH, nije više moglo promicati nikakovo ni u kojem slučaju hrvatstvo. Za to je očiti dokaz KARAĐORĐEVO iz prosinca 1971. godine, adakle su sve strijele oštrice poslate svim onima (poznata je lista od (50) pedesetorice) istaknutim Hrvatima, koji su mnogi od njih morali napustiti svoju zemlju Hrvatsku, kako bi živote spasili, isto onako kako su to i drugi Hrvati činili prije njih. Tako je došlo do onog poznatog HRVATSKOG PROLJEĆA a u emigraciji: Brunu Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi prozvani su i tako ostali poznati kao PROLJEĆARI.

Sedmo (7) Proljećari, kao jedna nova snaga u hrvatskoj političkoj emigraciji, svojim novim i svježijim idejama, počimaju zadobivati, najprije simpatije a zatim i podršku mnogih državotvornih Hrvata u emigraciji. To se je najbolje moglo očitovati na izborima HNV iz godine 1977. kada su Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus dobili najveće povjerenje glasova u HNV. Rad PROLJEĆARA unutar HNV nije ostao nezapažen u porobljenoj Hrvatskoj. Politički kurs hrvatske emigracije se mijenja. Bruno Bušić napušta novinu Novu Hrvatsku, NH i Jakšu Kušana. Prilazi onima koji su mu bliži, kako je znao sam reći, po ideji u borbi za hrvatsku samostalnost. To su bili ponajviše simpatizeri ideje PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarska DRINA br. 3/4 1964. Bruno je ovu poruku izmirenja na pamet proučio i naučio. Iz nje je crpio podatke za onaj svoj opis o Ustašama i hrvatskim partizanima.

Osmo (8) U Zagrebu je gorijelo pod nagama dru. Franji Tuđmanu. Kao razočarani Titovac br. jedan (1), kao razočarani komunista br. dva (2), kao razočarani Jugoslaven br. tri (3) i kao rođeni i uvjereni Hrvat br. četiri (4) pao je u veliku nemilost kod svojih bivših “drugova”, isključen iz partije, odbačen kao žvakaća guma, pokušava na razne načine, tu na terenu, u Zagrebu, tu u Hrvatskoj nešto učiniti za hrvatski narod. Čvrst i odlučan u svojim hrvatskodržavotvornim idejama odlučuje se legalnim putem posjetiti hrvatsku političku, gospodarsku, športsku, umjetničku, kršćansku emigraciju.

Deveto (9) Dr. Franjo Tuđman dolazi u Toronto, Canada, u KULA HRVATSTVA kako ju je šesdesetih godina prošlog stoljeća nazvao Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, ljeta 1987. Poznato je mnogima da je dr. Tuđman kao povijestničar mogao primati sva izdanja DRINAPRESS-a i da je čitao mnoge opise generala Drinjanina, i kako su ga neki, s pravom ili ne, optužili da se je on, dr. Tuđman, zaljubio u zdrave nacionalne pomirdbene ideje generala Luburića, osobito PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Deseto (10) Dr. Franjo Tuđman je imao nekoliko predavanja u Torontu, a najpoznatiji je bio onaj POLITIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA, kojeg je održao u dvorani “The Ontario Institute for Studies in Education 19 lipnja 1987. Kada smo se uvečer na užem skupu sastali s drom. Tuđmanom, da ne kažem samo mi ODPORAŠI ili najnovije OTPORAŠI, jer nas je bilo i iz drugih hrvatskih organizacija, u razgovoru je palo pitanje i adresa o pomirenju generala DRINJANINA PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Dr. Tuđman je jasno, glasno i otvoreno rekao da je ta Luburićeva poruka TEMELJ I ŽILA SVAKOG IZMIRENJA IZMEĐU HRVATA. Ne sjećam se više dali je točno rekao “žila” ili “korijen”. Otporaš.

Pročitajte više na JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI. | Kamenjar, Kamenjar

Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3qZjvaUTS

Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Posljednje uređivanje od Bobani : 05-11-2015 at 03:28

07-11-2015 01:19#8

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KOMENTARI O UDBAŠU ANTI GRANIĆU

(Saznati više o Anti Graniću i njgovu striću ili ujcu Ivanu Graniću, kliknite na svaki priloženi link. Mo.)

Subject: Komentari o Udbašu Anti Graniću

Date: Fri, 6 Nov 2015 20:00:49 +0000

Guest . prije godinu

To je znači Ante Granić, 'legendarni' komentator iz Pariza! To je Ante što zavađa ljude po portalima! tu si maco!

Guest Guest . prije godinu on ti je uvjereni komunjara a takvi su najniže vrste.

Guest Guest . prije godinu lako bi da je 'samo' komunjara.. vidiš šta je sve radio, a mislim da je ovo samo djelić! Dugo on djeluje u Parizu i iz Pariza!

Odgovori

cleuna . prije godinu

Aha,to je ta spodobo s kojom sam se dosta puta sukobio u raznim komentarima.

Dokazani hrvatomrzac koji će podržati svakoga tko je protiv Hrvatske i Hrvata.

Jeli ovo na slici on?

Pitam jer iza njegovih leđa,u vitrini vidim kip Gospe Međugorske.

Odgovori

Guest cleuna . prije godinu

Pozz Cleuna! Je on je! i dan danas on nekakvu suradnju ima s agencijama za međugorje.. nisam siguran što radi konkretno ali može se provjeriti, znam samo da ima neke veze s međugorjem!

Odgovori

Delivuk je Mladi korisnik

Je li moguće da nam taj Otporaš lekcije daje. Čitam što Otporaš piše, ali on najviše piše što se njemu svidja a ne što se svidja nama ostalima. Njegova istina o drugom svjetskom ratu može zanimati samo one koji misle kao on. Mnogi danas sasvim drugačije misle.

Da li je Mussolini obješen ili strijeljan nije toliko važno koliko je važno to da je zmiji glava smrskana i da više nema fašizma. Mnogo je žrtava bilo da se fašizam uništi. Njega više nema!

Radimo sada na tome da smrskamo i uništimo jugoslavenski antifašizam. Kada se glava antifašizma uništi, tek tada možemo reći da je kod nas drugi svjestski rat prestao i zavrešen. Samo ti Otporaš piši i iznosi podatke iz prošlosti. Nekomu će ipak biti zanimljivo čitati. Saznajte više: Smrt Fašizmu Sloboda Narodu! Smrt Fašizmu Sloboda Narodu!...

Odgovori

cleuna Guest . prije godinu

Pozdrav i tebi Lilith.

Žalosno od Međugorskih Franjevaca ako održavaju bilo kakvu vezu s ovom udbaško-komunističkom bitangom.

Ako je to istina,bolju sudbinu nismo ni zaslužili.

Odgovori

Guest cleuna . prije godinu

evo ga, piše kolumne na jednom portalu: Vidi ovo, jebo ga Jovo Kapičić :http://www.ljubusaci.com/index… (kliknite ovdje)

Odgovori

Daran F Bašić Guest . prije godinu

Ma ne piše samo tu.Pisao je i o Sulejmanu veličanstvenom na nekakovom blogu jugonostalgičara

Odgovori

cleuna Guest . prije godinu

Evo,upravo sam pročitao tu njegovu columnu. I zamisli,tko se sve sada predstavlja liberalom i borcem za ljudska prava? Čak i ova spodoba koja odaje počast zapovjedniku najzloglasnijeg komunističkoga kazamata u koji su bili zatvarani i u njemu ubijani ljudi čija je jedina krivica bila ta što su mislili drukčije i usudili se javno kritizirati ta zločinački sustav.

E baš ga jebo Jovo Kapičić.

Odgovori

Milan cleuna . prije godinu

Objaviti kao Gabro Vuškić (Niste Vi?)

Gabro Vuškić . Najbolji komentar. . Bowie, Texas

Tisuću devet stotina pedese prve godine Titini dželeti su stavili ploču da su se tu borili Jugoslaveni. Ovaj nećak zloglasnog OZNAŠA Ivana Granića, Ante Granić nije nikakav profesor. Hrvati nedajte se zavaravati.

On je došao u Francusku, u Pariz 1964 godine kao agent Udbe i da bi mogao biti "prosvetni radnik" i učiti judoslavensku "decu" pri jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, trebao je imati, kao pokriće, dokaz da je učitelj. Kako on to nije imao jugoslavenska Ambasada u Parizu mu je pribavila, ili iz Mostara ili Beograda potvrdu da je "Prosvetni radnik", što je po partijskom i jugoslavenskom tadašnjem sistemu značilo da je UČITELJ.

Tada se je Ante Granić usko povezao sa Slavom Lekom iz Tihaljine, a bio je i prijatelj Jerke Boban, Kukić-a koji je bio sa njima mnogo puta u jugoslavenskom Klubu, gdje se je sve džabe jelo i pilo i planovi krojili kako kidnapirati 9 istaknutih Hrvate u Parizu i poslati ih JAT-om u Beograd. Ovaj Jerko Boban je bio moj prijatelj i došao mi sve kazati, tako da se je urota u početku otkrila i nije uspjela.

Dragi moji Hrvati Ljubušaci ne vjerujte više ništa tom Anti Graniću, zloglasnom agentu UDBE. Otporaš.

Odgovori

Guest Milan . prije godinu

Znači nećak je zlotvora i OZNAŠA Ivana Granića?

Odgovori

Milan Guest . prije godinu

Molim te Lilith pronađi iz prošle godine onaj opis iz novine OBRANA ožujak 1969. godine s naslovom: "LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA. Tu u tom članku je opisan jedan mali dio zlodjela OZNAŠA Ivana Granića, strica Ante Granića. Može se ovaj agent UDBE Ante Granić braniti da mu on nije stric, ali mu to neće pomoći, jer, nadajmo se, da još ima živih svjedoka Hrvata kojima je on pričao da mu je taj OZNAŠ Ivan Granić stric, ujac, tetak ili neka svojta. Svakako da ovaj "samozvani profesor" iz Pariza Ante Granić ne može ni u kojem slučaju odgovarati za zlodjela tog OZNAŠA Ivana Granića, ali se je svakako Ante Granić mogao od njega ograditi, što on nije učinio, naprotiv se s njim hvali, i pošao njegovim udbaškim stopama, te htio DEVET (9) poštenih Hrvata kidnapirati i poslati u Beograd na sigurnu smrt, kao što su mostarski Udbaši poslali Miljenka Hrkača u Beograd na sigurnu smrt.

Javi se Ante Graniću da razvijemo polemiku, ti i ja, kojemu si ostao dužan deset (10) tisuća starih francuskih franaka. Kao rizničar društva HOP-a Dr. Evanđelist Ivan Šarić dao sam tih u društvu: Josipa Čavčića, Milana Bagarića, Mate Kolića, Mirka Kovačevića, Danka Leventića a Stojan Rašić i Mate Kraljević su za tebe jamčili, jer navodno da su te poznavali. Ostalo ostavljam za slijedeći put ili dijalog između nas dvojice.

Veseli me da se je konačno poteglo i ovo pitanje. Konačno dolazi i NAŠA HRVATSKA ISTINA.

Odgovori

Milan . prije godinu

Kliknite na priložene linkove u kojima se spominje zloglasni Oznaš/Udbaš Ivan Granić. Milan.

LJUDI KOJI SE SRAME SVOJIH DJELA | Kamenjar...

Milane, ukucaš tražene pojmove gore u gornjem desnom kutu portala u polje " traži.." i izbacit će ti ono što tražiš

cleuna Milan . prije godinu

Bravo Milane, bandu treba raskrinkati do kraja,dosta je bilo njihove "istine".

Zahvaljujem na ovim informacijama.

Guest cleuna . prije godinu

Evo Milan je osobno poznavao Granića! Ako Mile kaže da je Granić oznaš, onda je tako sto posto! Bravo za Milana ali i za Cleunu! Mislim da je anti odzvonilo njegovo 'laprdanje po portalima

Odgovori

cleuna Guest . prije godinu

Naravno da vjerujem Milanu,samo ako ovo pročita molio bi ga da mi kaže jeli osobno poznavao Ivana Baruna,jednoga od ovih koji su trebali biti oteti.

Mislim da je Barun Livnjak i da sam ga često viđao za vrijeme domovinskog rata.

Samo me zanima radi li se o istoj osobi.

Ali čudno mi je da se "istinoljubac" Granić ne oglasi i ne pokuša demantirati sve ovo.

Odgovori

Otporaš cleuna . prije 8 minuta

celuna, jest poznavao sam Ivana Baruna vrlo dobro. Bili smo u istoj organizaciji HOP-a u Parizu. Ako te još što bude zanimalo o Ivanu Barunu, milim te samo se javi. Poznavao sam i Slavka Lijovića u Parizu. To je bilo koncem pedesetdevete godine. Poznajem i Ivu Jolića iz Toronta. Sa Ivom Jolićem sam često u kontaktu.

PoZDrav svima. Milan.

Odgovori

Guest cleuna . prije godinu

Kazati će nam Milan za ovog Baruna! Za njega nisam čuo, ali neke livnjake iz dijaspore znam (Liović ,, Jolić...)

Vjerojatno drug Granić ovo nije pročitao, mada je vrlo vjerojatno da jeste ali se krije

Odgovori

cleuna Guest . prije godinu

Pročitao je on ovo,sigurno. Stari je to udbaš da bi mu to promaklo. Pitam za Baruna jer se sjećam jednoga čovjeka sa crnim renaultom Francuskih tabla koji je bio tu čitavi domovinski rat u uniformi.

Odgovori

Otporaš cleuna . prije 3 minute

celuna, taj Hrvat sa crnim Renaulom francuske registracije je za sigurno bio Ivan Kovač, koji se je priključio HOS-a odmah u početku rata. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 2011., vozeći se iz Livna prema Zagrebu.

Ivan Kovač, poznat kao UIK, što je "Ustaša Ivan Kovač".

Dragi naš Ivane Kovač Počivao ti u Miru Božijem! Tvoj suborac Milan.

Odgovori

Guest cleuna . prije godinu

Nema nam druge nego da pričekamo Milana! a i ja mislim da ovo Graniću ne bi promaklo, isto tako mislim da se neće javiti , jer mu se lakše pravit 'manit'

Odgovori

Milan Guest . prije godinu

Čekam i očekujem tog Antu Granića kao ozebao sunce. Imam sa njim nacionalno/hrvatske račune razjasniti. Ovo nije nikakova prijetnja, nego samo jedan poziv da se čovjek odazove čovjeku na prijateljski razgovor, gdje bih mu postavio nekoliko pitanje, a neka od tih bi mogla biti i ova:

(1) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski, a ne jugoslavenski, jer jugoslavenski što god kažeš, bit će LAŽ, dali je okrutni OZNAŠ Ivan Granić tvoj stric, tetak, ujac ili neka svojta?,

(2) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junačćki, pošteno i hrvatski tko je tebe od Udbe iz Mostara poslao u Pariz da uhodaš hrvatske emigrante, državotvorne Hrvate?,

(3) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski, dali si ti kršteni kum sinu Stojana Rašića?,

(4) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski tko je sve bio na ručku kod Stojana Rašića one kobne nedjelje 16 listopada 1978. kada je poginuo Bruno Bušić na adresi 57 Rue de Belleville? Hoću imena ovdje a ne neku ispriku, kao: to je davno bilo pa se ne "sećam više",

(5) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski dali si ti u Parizu ikada, prije ili kasnije pogibije Brune Bušića, upoznao, viđao i s njima se sastajao: Vinko Sindičić, Vice Vukojević, Pere Gudelj, Pere Miloš i drugi poznati i nama još nepoznati doušnici zloglasne Udbe?

(6) Ante Graniću, kaži ti nama, sada, junački, pošteno i hrvatski kada si i u koliko sati si izišao iz kuće Stojana Rašića, gdje si tada i skim otišao iz kuće Stojana Rašića, tu kobnu večer kada je poginuo i ubijen Bruno Bušić?

(7) Ante Graniću ova pitanja nisu nikakova sumnja u tebe, nego samo pitanja na koja bi ti, kao pošten čovjek trebao odgovoriti onoliko koliko znaš, a po sveme sudeći ti toga mnogo znaš.

Neka ti ovih sedsm (7) pitanja posluže kao sedam Svetih Sakaramenata.

Očekujem osobno tvoj odgovor i kroz zajednički dijalog možemo na sva ova i druga moguća pitanja naći odgovor.

Odgovori

Milan Guest . prije godinu

Lilith ne znam kojeg si Liovića iz Pariza poznavao. Mogao si upoznati u Bobanovoj Dragi 7 lipnja 2014., na mojoj gozbi jednog Livnjaka kojeg sam poznavao preko pola stoljeća. Kada je čuo preko mojih prijatelja da ću biti u Bobanovoj Dragi 7 lipnja, preko naših zajedničkih prijatelčja mi je javio daće me doći posjetiti tog dana. I uistinu je i došao i Lilith, mislim da sam ti ga predstavio. Možda je to taj ili se radi onemok drugom Lioviću. Bio je jedan Liović Slavko u Parizu, možda je to taj.

Odgovori

Guest Milan . prije godinu

Nemoj nam izdavat položaj Milane! podatci sa tajnog sastanka ne smiju doći u javnost )

Odgovori

Daran F Bašić . prije godinu

Netko je davno pisao Anti o Graniću ali je uredno skidano na Poskoku .

Ante Graniću .Čitajući tvoje očitovanje u kojemu od čelništva Širokog brijega tražiš da se meni prepusti odgoj djece u školama ponukan sam ti i odgovoriti.

Nikada mi nije palo na pamet da ja odgajam tuđu djecu.Odgajam svoju .I naravno da je teško odgajati djecu ali sudeći prema reakcijama okoline ja i moja žena smo uspjeli.Jer su izrasle u osobe koje znaju razlikovati dobro i zlo .Odgoj djece kao što je svima poznato dolazi iz obitelji.Ona je temelj društva .

Tako da pokušajem da savjetuješ čelnike Širokog da meni prepuste odgoj djece je još jedan pucanj u prazno tebe i sličnih tebi.Ja znam da se odgoj djece ne smije nikada više prepustiti takovima kao ti.A ono ako ništa ja ne bi prepustio..Kada sam ulazio u rasprave s tobom jasno sam znao s kim ulazim i ko si.Stoga ja prema tebi nemam ama baš nikakva poštovanja.Prema tebi i prema tvojoj historiografiji a posebice prema tebi "učitelju"..Nema ni mržnje rekao sam ti stotinu puta .Mržnju prema drugome ostavljam tebi. .U raspravama s tobom davno na ovome portalu si pričao uljepšane priče o dolasku omladine kod tebe.Znamo mi Ante u Hercegovini jako dobro ko je dolazio kod tebe i čija djeca .Djeca Širokog su odricanjem njihovih roditelja završavali škole.Često u istim cipelama istoj odjeći jer se nije moglo namaknuti više od teških poslova .Djeca Širokog Brijega su samo zahvaljujući i roditeljima koji su po inozemstvu radili godinama završavali fakultete a ne zahvaljujući pripadnosti partiji .Danas ti odrasli ljudi traže istinu.Ali ne istinu koju ćete pisati ti i djevca koja su kod tebe u Pariz dolazila.Kod tebe su dolazila "probrana " djeca moralno politički podobnih..

E pa vrijeme je Ante Graniću da svi saznaju kakav si ti historiograf i učitelj :

U BORBI PROTIV ZLA

Koliko god Hrvatski narod je trpio tegobe jugoslavenskog terora, hrvatska emigracija je trpjela dvojstruko više.

P I S M O  H R V A T S K O G  E M I G R A N T A.

Pismo koje donosim je pisao hrvatski politički emigrant po imenu Andrija Takač koji je živio u Parizu. Sudeći po pismu bio je upoznat sa mnogim istaknutim Hrvatima ovog velikog grada Pariza. Pismo donosim u cijelosti kako bi čitatelji mogli malo iz bliza dobiti sliku kako je Udba djelovala medju Hrvatima. Pismo je objavio "OTPOR", glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, br. 4, 1983. strana 2. Pismo počima:

T K O  J E  A N T E  G R A N I Ć ?

Ante Granić je sinovac okrutnog oznaša Ivana Granića, koji je došao u Pariz ljeta 1965. godine. Odmah se je sprijateljio sa Slavom Lekom.

Ubrzo se ustanovilo da je taj Ante Granić jugoslavenski dousnik. Postao je "prosvjetni radnik" za "jugoslavensku" djecu u klubu jugoslavenske ambasade u Parizu, što je uistinu značilo da je postao učiteljem.

Poznato je da su taj Ante i Slavo Leko, a možda još i neki drugi pripremali otmicu devetorice Hrvata iz Pariza. Otmica je tako "rodoljubno" smišljena da bi najoprezniji Hrvati pristali na tu smicalicu. Zahvaljujući jednom iz te skupine Granić-Leko, (To je bio Jerko Boban, zvani Kukić (1934-1994. koji je saznao za plan i otkrio ga jednom koji je bio na listi za otmicu, moja opaska. Otporaš.) zločinački plan se nije ostvario. Ovog zlopotnjačkog čina Hrvati Pariza se još uvijek dobro sjećaju.

Da ne bi ispalo kao neko izmišljanje, evo imena onih koji su bili potencijalne žrtve UROTE GRANIĆ-LEKO:

(1) Josip Čavčić, rodjen 1917.

(2) Ivan Barun, rodjen 1937.

(3) Jure Vidović, rodjen 1933.

(4) Danko Leventić, rodjen 1931.

(5) Žarko Luburić, rodjen 1934.

(6) Pavo Miličević, rodjen 1931.

(7) Milan Bagarić, rodjen 1936.

(8) Mate Kolić, rodjen 1939., umoren u Parizu 1981.

(9) Mile Boban, rodje, 1939.

Na veliku sreću ovaj jugoslavenski zločinački plan nije uspio, te je teško proreći kako bi hrvatska politicka emigracija reagirala u protivnom. Mozda, kao i uvijek, okrivilo bi se nevine Hrvate kako bi stvarni pocinitelji imali dovoljno vremena umaknuti i sakriti se na sigurna mjesta.

Ljeta 1967 .godine Slavo Leko je priznao nekim Hrvatima u Parizu govoreći sljedeće: "Nisam vjerovao da se radi o ozbiljnim stvarima. Mislio sam da se sa time želi samo uplašiti Hrvate. Meni se govorilo, da se nikome ništa neće dogoditi. Kada sam opazio u jednom kutu u klubu (čitaj jugoslavenskome, moja opaska) odore francuske policije koje su se trebal upotrijebiti za otmicu devetorice Hrvata, počeo sam drhtati. Sam sebe sam uvjeravao da ništa nisam kriv iako sam sa Granićem i kompanijom u drustvu". (Ovaj Slave Leke razgovor se je snimio na magnetofonsku vrpcu u satanu pisca ovih redaka, na adresi 8 Rue Belhomme Paris 17eme u srpnju 1967. a da on nije uopće znao. Razgovor s ove vrpce je službeno bio preveden na engleski i predočen na sudu desetorici (10) Hrvata u New Yorku od 15 veljače do 15 svibnja 1982 godine. Svrha ovog prijevoda je bila da se upozna američki sud kako jugoslavenska Udba djeluje medju svojim "zemljacima" Hrvatima i huška jedne protiv drugih, itd, ird., moja opaska. Otporaš)

Kada se je urota otkrila i stvar bila poznata Hrvatima Pariza, Slavo Leko se povukao da ga više nitko nije vidio. Ubrzo je nestao iz Pariza i nastanio se u Osjeku, dok je Ante Granić i dalje ostao u Parizu, da vrši dužnost "prosvjetnog" radnika za "jugoslavensku djecu" u domu jugoslavenske ambasade.

One kobne nedjelje, 16. 10 . 1978 godine objedovali su (ručali) kod Stojana Rašića (oženjem kćerkom Petra Brnadića - pred čijim stanom je ubijen Bruno is tog dana, te iste noći, Bruno Bušić, Mate Kolić, Petar Brnadić, Ante Granić (kum Stojanova sina, mo.) i još neki kojih se sada ne sjećam. U tome me može dopuniti Stojan ili Petar. Poznato mi je da je Stojan iz ovog stana, u nazočnosti navedenih, zvao Stipu Bilandžić u Njemačku i trazio Franju Mikulića da se Bruno s njim dogovori o važnim stvarima u svezi sastanka sabornika HNV u Amsterdamu. Ne bacam pečat sumnje na Stojana, nego mišljenja sam da bi on morao reći hrvatskoj javnosti što se je sve govorilo tog dana, kakav se razgovor vodio, a posebno izmedju Brune i Granića, te Granića i Kolića. (Te noći je ubijen Bruno pred stanom Petra Brnadića, a Matu Kolića je ubila Udba 3 godine kasnije, moja opaska). Možda bi se mogli povući konci Brunina umorstva, jer poznavajući politički emigrantski mentalitet može se zaključiti da se je tu otvoreno govorilo, otvoreno planovi pravili, nikakvih tajnih nije bilo, drugom riječi, svak svakome vjerovao.

Najzanimljivije bi bilo saznati kada je tko izišao iz kuće, s kim i u koliko sati i kuda. Obično kod prijateljskog i kumovog ručka ljudi su veseli, te razdragano kažu idu ili kući ili negdje na drugo mjesto. Navodim ovo s ciljem da se svaki Hrvat zamisli nad tragičnom smrću Hrvata čiji se počinitelji umorstava nisu nikada otkrili. Tim plaćenicima i profesionalnim ubojicama uveliko pomaže hrvatska "dobronamjerna" šutnja iza koje se kriju mnoge ubojice i doušnici. Tako je šutnjom ubijen i hrvatski mučenik Bruno Busic.

Andrija Takač, Pariz.

Ante Graniću Hrvati Širokog Brijega imaju pravo doznati ko leži ispod spomenika .Ante Graniću Hrvati Širokog Brijega imaju pravo na istinu ma koliko se ti i svi slični tebi trudili da to prikažete kao rušilačke nagone "ustaša" Širokog Brijega Ti i svi slični tebi se upravo bojite prave istine .Od tuda dolaze i sve ovakove reakcije na uklanjanje spomenika na Širokom Brijegu.

Ukazivanje zahvalnosti antifašistima nikada nije sporno bilo.Ali se dostojanstvo mora vratiti i nevinim žrtvama .

Posebice nevinim .A nevinih žrtava je bilo i previše.Nadam se da čelnici Širokog Brijega nikada neće stati sa nastojanjima da ustvrde pravu istinu ma kakva ona bila .Ona je ovome narodu poslije godina prikrivanja i te kako potrebna .Vrijeme je da se časnim ljudima antifašistima ali i nevinim oda počast ali je vrijeme i da se dozna istina i da se i oni koji su se "utrpali" među antifašiste zbog svih zala koje su počinili Hrvatima Širokog Brijega , Bosne i Hercegovine i Hrvatske ako i ne kazne barem pribiju na stub srama .

Od spomenika kao simbola prošlih vremena mnogo mi je draža istina o tim istim vremenima .

Nakarada ......

Odgovori

Guest Daran F Bašić . prije godinu

Bravo!

Odgovori

cleuna Daran F Bašić . prije godinu

Bravo prijatelju.

Pozdrav.

Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3qkT0tBUu

Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Idući opisi bit će u nastavci:

TKO JE PRODAO DALMACIJU: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ ???

Posljednje uređivanje od Bobani : 07-11-2015 at 01:33

11-11-2015 17:41#9

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

GENERAL DRINJANIN - OKRUŽNO PISMO BR.7/1955

PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA ...

kamenjar.com/poruka-generala-drinjanina-hrvatima-t...

Jan 10, 2014 - Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i ... nego je PORUKA svim Hrvatima U HRVATSKOJ I U SVIJETU da se .

(Ovdje su dvije vrlo važne poruke. "PORUKA SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU" je iz 20 siječnja 1955. a nalazi se u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strain 62/63, dok ova gore sa linkom: PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA je iz 1966. godine i ne nalazi se u spomenutoj knjigi Pisama Vjekoslava Maksa Luburića. Kliknite gore na priloženi link i uživajte u čitanju hrvatsko/državotvornih ideja generala Drinjanina. Mile Boban, Otporaš.)

SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!

HRVATSKI NARODNI ODPOR

Glavno Tajničtvo

br. 19/ 1955

Stan, dne 20.I.1955.

OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955

SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrpskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

Hrvati!

Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolj saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.

Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku. Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srpske komuniste i cielo srpstvo u vatru protiv N.D.H.

Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srpsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srpski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. potpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srpskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srpski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srpskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srpska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srpskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srpski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

Ni Moskva ni Beograd !

Ni srpski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

GENERAL DRINJANIN v.r.

12-11-2015 21:07#10

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ ?

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

"Prodaja Dalmacije", Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina. Kliknite na priloženi link kako bi saznali više.

Pročitajte više na http://kamenjar.com/, C Kamenjar

Iz Otporaševe Torbe

"Prodaja Dalmacije", Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina Objavio/la: Krešimir K Nadnevak: Studeni 12, 2015in:

Iz Otporaševe torbe, Povijesnice, Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS. Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio "pravo" Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja.

Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani. On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim područjem - jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije/

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS. Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915). Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. (O tome će biti riječi u slijedećim nastavcima, mo. Otporaš.) Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca. Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora - Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci - potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini. Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina područja Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje.

Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima. Naravno da su Srbi i komunisti pripisali "prodaju Dalmacije " Hrvatima.

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo teško zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

Dalmacija u NDH 9. rujna 1943.

Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku". Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943".

Dilema Poglavnika dr. Ante Pavelića bila je:

Braniti Državu uz gubitak dijela hrvatskih područja ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog područja i on se opredijelio za tu opciju.

Dalmacija-NDH-Njemačka

U preliminarnoj fazi razgovora Poglavnik dr. Ante Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika. Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem." Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941. "Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi."

U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom". Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji. Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:

"Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije".

Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su Poglavnik dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo Poglavnik dr. Ante Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko 1 sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokazao rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac - Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja".

Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

"Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama".

Dalmacija-Italija-NDH

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je Poglavnik dr. Ante Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je Poglavnik dr. Ante Pavelić također odbio. U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; "da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju".

"U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne."

Poglavnik dr. Ante Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva. Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem." Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu. Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, Poglavnik dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora. Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod Poglavnika dr. Ante Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:

"Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more."

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori. "Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku." Poglavnik! kamenjar.com

Pročitajte više na http://kamenjar.com/prodaja-dalmacij...loska-istina2/, Kamenjar

Nastavlja se.

16-11-2015 13:34#11

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ ? (dio (2)

(Kako sam već najavio da ću u nastavcima iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige "DR. ANTE TRUMBIĆ - PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića (1869-1938) koji je bio s dr. Antom Trumbićem (1864-1938), Franjom Supilo (1870-1917) i Ivanom Meštrovićem (1883-1962) u stvaranju Jugoslavenskog Narodnog Odbora, a povijestno je poznato da je taj odbor zagovarao stvaranje jugoslavenske države. U ovim mojim nastavcima ću se isključivo služiti izvorima, citatima, prilozima i dokumentima kojima se je služio pisac ove spomenute knjige dr. Ante Smith Pavelić, koji je sam sebi nadodao svoje supruge Amerikanke djevojačko prezima Smith, kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od Poglavnika dra. Ante Pavelića. Ovu knjigu je tiskala Hrvatska Revija, Munchen, 1959. godine.

Pisac spomenute knjige Dr. Ante SMITH Pavelić je bio krvni mrzitelj stvaratelja NDH Poglavnika dra. Ante Pavelića, pa je našao potrebu da napiše ovu knjigu o predsjedniku Jugoslavenskog Narodnog Odbora dru. Anti Trumbiću, kako bi ga rehabilitirao svih odgovornosti o potpisima Rapallskog ugovora i Krfske Deklaracije koji su krivi "ZA PRODAJU DALMACIJE" Trebam priznati da je pisac ove knjige vrlo brljantno, stručno i donekle dokumentirano napisao ovu knjigu, koju, moglo bi se reći, da mnogi Hrvati nisu imali priliku ju čitati.

Nadati se je za interes istine i sveopće hrvatske povijesti da će netko u Hrvatskoj tiskati ova knjigu kao posebno i nadopunjeno izdanje. Nadati se je također da će se naći jedno hrvatsko pero, tj. jedan hrvatski pisac poput dra. Ante Smith-a Pavelića koji će također brljantno napisati knjigu o Poglavniku dru Anti Paveliću i rehabilitirati ga svih odgovornosti rimskih ugovora "I PRODAJE DALMACIJE TALIJANIMA". Ako se za sada i nevi pronašao netko too bi napisao jednu takovu istinitu knjigu o stvaratelju NDH Poglavniku dru. Anti Pavelići, za sigurno će to naša hrvatska povijest učiniti.

Pisac gore spomenute knjige je također zamolio hrvatskog kipara Ivana Meštrovića da baš on bude taj koji bi trebao napisati predgovor ove knjige, jer je upravo on, Ivan Meštrović, bio četvrta (4) osoba pri i kod stvaranja tog jugoslavenskog odbora. Po potrebi ću se u ovim mojim nastavcima služiti i drugim izvorima i po ukazivanju nužde dati ću moje neke nadopune za današnje bolje razumijevanje odraza onoga vremena u kojem se je stvarao taj za Hrvate prokleti Jugoslavenski Narodni Odbor. Otporaš.)

PREDGOVOR

by: Ivan Meštrović

Iz ove knjige dr. Ante Pavelića čitaoci će dobiti sliku o karakteru i značenju Ante Trumbića kao čovjeka i rodoljuba a ja ću, zamoljen od pisca za jedan kratak predgovor, iznijeti samo par momenata iz njegove borne za ostvarenje južnoslavenskog jedinstva i obrane hrvatske jadranske obale.

Kad je riječ o stvaranju Jugoslavije u njezinim današnjim granicama, onda se ne može poreći da se njezini tvorci u prvom redu bili dvojica Hrvata, a to su Trumbić i Frano Supilo, dva čovjeka po nečem različita, ali koji su se sretno popunjavali. Prvi, neobično fin i vrlo osjetljiv, ali pored toga auzdržljiv i taktičan, a drug ponekad nagao i elementary prodoran. Međutim obojica nesebični i čista karaktera kao kristal i nepopustljivi u some uvjerenju, da je najbolja politika ono što je pošteno i pravedno. To su bili njihovi principi za obični njihov život i vladanje, a tih su se principa držali i u svom radu i postupku u narodnoj politici i vjerovali da će se na tome putu konačno pobjediti…

Nastavlja se.

20-11-2015 00:40#12

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ ? (dio (3)

Izvješće Frane Sulića doglavniku Mili Budaku o prilikama u Splitu i ostaloj Dalmaciji

(Ovaj izvještaj se nalazi u knjigi: Korespodencija dr. Mile Budaka (1907-1944) strana 392-400., Zagreb 2012., koju su priredili Tomislav Jonjić i Stjepan Matković. Iako je ovaj izvještaj gosp. Frane Sulića malo predug, ali poradi velike povijestne važnosti ovog izvješća koje zalazi u razloge tko je najviše od Hrvata kriv da je uopće moralo doći do Rimskih Ugovora, ja ga neću u nastavcima iznosti. Da bi se ovo izvješće moglo shvatiti u duhu i smislu kada je pisano, nesumnjivo i neohpodno bi bilo potrebno se staviti u odraz onog vremena, tj. 19 lipnja 1941. godine, dakle ni puna dva i pol mjeseca od proglašenja Hrvatima prve države u zadnjih 839 godina, tek onda, mi današnji Hrvati bi mogli razumijeti sve one koji su bili protiv Nezavisne Države Hrvatske, NDH, Poglavnika, Ustaša i protiv hrvatske države; a još više bi mogli razumijeti i one "hrvatske nacionaliste" koji su se svim mogućim dopustivim sredstvima suprostavljali onima koji su rušili hrvatsku državu. Ovdje bi bilo potrebno potražiti link i opis generala Drinjanina: KONSPIRACIJA NA JADRANU i usporediti njegovo pisanje kada je (pro)putovao kroz Dalmaciju i opisivao svoje dojmove o hrvatskim komunistima u Splitu i drugdje.

Iz ovog izvješća će se nesumnjivo dati naslutiti izvori huškanja Hrvata protiv Hrvata, jednih protiv drugih, jednih koji su objeručke i srcem i dušom prigrlili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao i onih drugih koji su povjerovali neprijateljskim smicalicama i huškanja Hrvata protiv Hrvata, te im se pridružili u blaćenju Poblavnika, NDH, Ustaše i na taj način stvarali teren: DA JE POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA.

Nastavlja se sa Predgovorom Ivana Meštrovića u knjigi: DR. ANTE TRUMBIĆ - SRPSKO HRVATSKI ODNOSI. Otporaš.)

Došao sam u Split iz Zagreba 18. IV. t. g. tj. osam dana poslije proglašenja Neza-visne Države Hrvatske.513 Dok smo imali civilnu vlast u Splitu, bio sam na dužnosti šefa propagande pri Poglavnikovu Povjereniku za Dalmaciju, gosp. Dr. Edi Bulatu. Kad su Ta-lijani preuzeli civilnu vlast, ostao sam i dalje u Splitu.514 Budući da dobro poznam prilike i probleme Splita, Korčule, Kaštela i srednje Dalmacije uopće, a ima vrlo važnih pojava, problema, potreba itd., osjećam za svoju ustašku dužnost da na gornji naslov pošaljem ovaj pismeni izvještaj.

I. Političko raspoloženje pučanstva

1/ Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske proizvelo je oduševljenje cijeloga hrvatskoga, hrvatski orijentiranoga življa u Splitu i srednje [srednjoj] Dalmacije [Dalmaciji]. To se raspoloženje najbolje pokazalo u seljaka imotske krajine, u ustaško-starčevićanskoj mladosti u Splitu, u seljaka, svećenika, redovnika i sl., u sinjskoj krajini, te po nekim mjestima po primorju i otocima. Jugoslaveni su se zaprepastili bojeći se za svoju glavu. Komunisti su se većinom povukli i čekali što će se dogoditi. Članovi H.S.S. su se također po selima, a i mnogi po gradovima, obradovali uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. Međutim mnogi su od njih promijenili to raspoloženje kad su čuli da će N.D.H. biti ustaška, da su članovi vlade ustaše, a da tamo više nema Mačeka, Krnjevića i ostalih preko kojih bi ti seljačko-demagoški laktaši mogli doći do položaja.

2/ Dolazak talijanske vojske.

Čim je došla talijanska vojska, odmah se promijenilo političko raspoloženje. U dalmatinskoj zagori ne toliko koliko u Splitu i po primorju. Sami je doček u Splitu bio vrlo hladan, pun nepovjerenja i naslućivanja slabe budućnosti za Dalmaciju. Seljaci su u imots-koj krajini gledali u talijanskoj vojsci samo oslobodilačkog saveznika. Inače se svugdje gledalo vrlo skeptično. Hrvatski su nacionalisti bili nešto nepovjerljivi prema talijanskoj vojsci, ali ipak nijesu pokolebali. Mačekovci su odmah stali napadati Italiju, a pomalo i Poglavnika i Ustaše. Komunisti su se i dalje držali povučeno i u strahu. Od Jugoslavena su neki bili vrlo uznemireni, a neki su bili obradovani vjerujući da će pod Talijanima spasiti glavu.

3/ Preuzimanje civilne vlasti.

Preuzimanje vlasti od strane Talijana proizvelo je na Hrvate upravo porazan uda-rac. Neki su od jugoslavena ostali po strani, neki privoljeli N.D.H. kad već nema Jugosla-vije, a mnogi su se odmah stavili u službu Italije. Komunisti su razvili propagandu i proši-rili vrlo oštar letak protiv Njemačke, Italije, Hrvatske, Poglavnika, Ustaša itd. Mačekovci su sve više i sve jače rovarili protiv nas. Vjerovalo se da će se Talijani dugo zadržati, ali da će ipak otići.

4/ Odlazak starijih Hrvata iz Splita u Zagreb

Preuzevši civilnu vlast Talijani su stali progoniti naše ljude / uhićeni i internirani: Jonić, Marčinko, Carević, Matijasi i djelomično Sulić. Tražili su Dr. Vukosava i prof. Cr-ljena itd/. U tome su ih poslu mnogo pomagali jugoslaveni-talijanaši.

513 Ovo je pismo priredio i objavio T. JONJIĆ, »Jedno izvješće o prilikama u Splitu i Dalmaciji u prvim mjesecima nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske«, ČSP, 33/2001., br. 3, 812.–836.

514 Talijani su civilnu vlast u Splitu preuzeli 21. travnja 1941. godine. Usp. izvješće Athosa Bartoluccija iz travnja 1941., Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.–1945. Zbornik dokumenata, knj. 1, Split, 1981., dok. br. 159. str. 414.–417. te brzojavku Ede Bulata od 21. IV. 1941. u istom zborniku, dok. br. 358, str. 783.

Mnogi iz straha a još više iz laktaštva pobjegoše iz Splita u Zagreb. U Splitu je na-stalo opće bezglavlje. Tako i u ostalim mjestima srednje Dalmacije. Svi su se osjećali napu-štenim[,] dezorganiziranim, bez uputa i vijesti. Jugoslaveni, komunisti, defetisti, mače-kovci, engleski propagatori, masoni, židovi i samostalci razvili su upravo nezapamćenu protuhrvatsku propagandu. Ustaška je mladost u Splitu bila upravo ogorčena kukavičkim i laktaškim bijegom mnogih od onih koji su se dugogodišnjim uspješnim ustaškim radom mladosti htjeli progurati na položaje. Nastao je opći nered. Sve je bilo demoralizirano. Naši su redovi slabili i ponegdje prelazili k defetizmu. Ustaška se mladost okupila, organizirala i proradila [poradila] na spašavanju morala i vjere u Poglavnika. U tome su najviše pomogli svećenici i redovnici po srednjoj Dalmaciji.

5/ Odjek dogadjaja u Rimu.

Ugovori sklopljeni u Rimu između Poglavnika i Ducea o podjeli Dalmacije i po-nudi Zvonimirove krune članu kuće Savoia proizvelo je [proizveli su] na Hrvate Splita i srednje Dalmacije upravo strahovito zaprepaštenje, razočaranje, duboku potištenost i očaj.

Neraspoloženje koje je do tog dana sve više raslo postiglo je tim dogadjajima vrhunac.

Neprijatelji su poduzeli nezapamćenu propagandu protiv N.D.H. Poglavnika, Us-taša, »Frankovaca” itd. Mačekovci su nas svugdje javno napadali nazivajući nas izdaji-cama. Komunisti su izdali ponovo strašan letak. Jugoslaveni su se zlurado smijali. Stotine iskrenih i dobronamjernih Hrvata plakalo je od bola. Činovništvo je bilo obezglavljeno. U Splitu je mnogo poraznije djelovala vijest o podjeli teritorija nego o ponudi krune. U dal-matinskoj zagori, osobito u imotskoj krajini, obrnuto. Vjerovalo se naime, da je podjela teritorija privremena i nastala uslijed akcije iredentista te zbog neuspjeha talijanske vojske u Africi i Grčkoj.

II. Rad ustaške mladosti u Splitu

Kad su Talijani preuzeli civilnu vlast, a mnogi naši stariji otišli u Zagreb /neki slu-žbeno pozvani, mnogo ih više iz poznatog Splitskoga kukavičluka, a najviše ih iz laktaškog uguravanja za položajima/ smatrao sam da moram ostati u Splitu te poduzeti i učiniti sve što se može. U tu sam svrhu odmah sazvao sastanak uprave, članova i suradnika H. A. D. »Ante Trumbić”. To je društvo od svog početka a i prije toga bilo samo na ustaškom prog-ramu, načelima i propisima. Bilo je jedina ustaško-starčevićanska politička organizacija u Splitu i srednjoj Dalmaciji. To je društvo bilo izvor cjelovite ustaške propagande i akcije u Splitu i cijeloj srednjoj Dalmaciji. Mogu tvrditi da je to društvo uz imotske Ustaše najzaslu-žnije u širenju ustaške propagande i ustaškoga pokreta. To priznaju i naši stariji i naši nep-rijatelji, a to svjedoče progoni i dokumenti stojadinovićevih i šubašićevih organa. Rad je toga društva bio usko povezan s imotskim Ustašama, s nekim starijim hrvatskim nacionali-stima u Splitu te sa svećenicima i fratrima. To je društvo u prvom redu osvojilo srednje škole i gradjansku mladost u Splitu. Uvijek je ustaški mislilo, ustaški osjećalo, ustaški se borilo i radilo pa i ustaški stradavalo.

I u ovim najtežim danima našli smo se svi na okupu. Saopćio sam im vijesti i izlo-žio političke prilike. Odmah sam organizirao rojeve po primjeru ustaških rojeva na sveučili-štu. Izabrao sam rojnike. Smatrao sam za bezuvjetno potrebno da ih zakunem. To sam uči-nio. Razdijelio sam im dužnosti. Svaki je rojnik organizirao svoj roj. Organizirali smo oko 200 omladinaca/akademičara, srednjoškolaca i gradjanske omladine/. Uputio sam ih u pro-pagandu i povjerljivu službu. Mnogi su išli kao kuriri po Kaštelima, Korčuli, Sinjskoj kra-jini, imotskoj krajini, po makarskom primorju itd. Ostalim sam društvima dao na znanje da ne smiju ništa poduzimati politički bez moga znanja, e da se nebi dogodila koja nepoželjna posljedica zbog Talijana i tako još više otežao napor Poglavnika da spasi Split i ostale kra-jeve. To sam smatrao bezuvjetno potrebnim. Odmah su mi se stavili na raspoloženja orga-nizacije i društva kao:

»Križari”, »Domagoj”, »Junak”, »Domobran”, te mnogobrojni svećenici, gradjani, financi, članovi bivše »Zaštite” neki intelektualci itd. Sa svima sam bio u neprestanom do-diru. Svi su bili neprestano u radu. U medjuvremenu je stigao u Split izaslanik b.[ivšega] Ustaškoga Nadzora akademičar g. Kezić s nalogom da se u Splitu osnuje Ustaški Stožer s pročelnikom, zamjenikom i pet pobočnika. Po tom se taj Nadzor raspustio, pa stožer nismo osnovali. Nastavili smo započetim radom. Propaganda naših organiziranih rojeva mladosti i starijih uspjela je potisnuti neprijateljsku propagandu bar djelomično i povratiti vjeru u klo-nule duše. Naša organizirana povjerljiva služba /oko 250 članova/ uspjela je pronaći legla, izvore i vodje neprijateljske propagande i akcije. Skoro svakoga sata sam primao pismene izvještaje o kretanju i radu neprijatelja. Medju ostalim smo pronašli da se u K.[aštel] Kam-belovcu nalazi veća količina skrivenog oružja i municije. To se nalazi u rukama komunista. Komunisti su inaće i po drugim mjestima naoružani. Pronašli smo da se u Sutivanu na Braču neko vrijeme nalazilo središte protihrvatske propagande. Tu su boravili mason Niko Bartulović515 i samostalac Ljubo Leontić516 kod nekog samostalca. Pronašli smo lokale i mjesta gdje se sastaju Jugoslaveni, komunisti, propagatori Velike Britanije, b.[ivši] srbijan-ski oficiri itd. u Splitu /”Srebrena vrata”, ”Zlatni fazan”, ”Plitvice”, ”Kragujevac”, ”Vila Ruža”, »Abesinija”, ”Praha” itd./. U Splitu boravi i Milan Ćurčil [Ćurčin] u Meštrovićevoj vili.517 U Splitu se sleglo sva sila židova /oko 3000/, Srba, oficira, masona itd.518

Popis činovništva.

Rojnicima, ostalim organiziranim ili povjerljivim ljudima iz svih nadleštava dao sam upute kako će popisati i ocjeniti sve činovnike i namještenike. Uz ime i prezime, naro-dnost, vjeroispovjest i zanimanje, opisana je trostruka ocjena: prva je politička /s oznakom glasanja 1935 i 1938 te političko uvjerenje i rad i učestvovanje u društvima i organizaci-jama/. Druga je oznaka etičko-moralno-socijalna. Treća je ocjena stručna /sposobnost i marljivost/. Zamolio sam sve naše ljude da prikupe te podatke o svim poznatim činovni-cima i namještenicima. O pojedinim sam nadleštvima dobio po desetak izvještaja. Tako se može dobiti sigurna i jasna slika o političkim, karakternim i stručnim kvalifikacijama či-novnika i namještenika. Kad budu svi ti popisi sredjeni, moći će biti na uvidu Glavnom Ustaškom Stanu i pojedinim ministrima. Ustaška mladost i sada prednjači u svemu.

III. Glad

Glad je nažalost vrlo mnogo pomogla neprijateljskoj, osobito komunističkoj pro-pagandi, kao što je prisustvo talijanskih vlasti pomoglo jugoslavenskoj, britanskoj i defetis-tičkoj protuhrvatskoj propagandi. U Dalmaciji je već nekoliko mjeseci glad kao 1917 go-dine. Vidio sam na svoje oči kako seljaci u dalmatinskoj zagori čupaju običnu travu i jedu je. Lutaju po nekoliko dana i tjedana po Bosni i Dalmaciji da nadju bar koje kilo žita.

515 Niko Bartulović (Stari Grad na Hvaru, 23. XII. 1890. – ?, jesen 1943.), književnik i publicist, 1921.–1926. upravitelj splitskoga kazališta. Zagovornik unitarnog jugoslavenstva, jedno vrijeme potpredsjednik Direktorija Organizacije jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA). U doba Drugoga svjetskog rata pristaša jugoslavenske iz-bjegličke vlade i četničkog pokreta, ubili ga jugoslavenski partizani.

516 Ljubo Leontić (Studenci kraj Imotskoga, 18. VIII. 1887. – Zagreb, 13. XI. 1973.), odvjetnik, političar i publi-cist. Od rane mladosti jugoslavenski orijentiran. Sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskog odbora, a nakon Prvoga svjetskog rata blizak Demokratskoj, odnosno Samostalnoj demokratskoj stranci. Od 1941. do 1943. u talijanskoj konfinaciji na Liparima, a 1943. stupa u partizanski pokret. Nakon rata radi u jugoslavenskoj diplomaciji. 517 Milan Ćurčin (Pančevo, 14. XI. 1880. – Zagreb, 20. I. 1960.), književnik i publicist, izrazito jugoslavenske orijentacije. Prvotno pristaša centralističko-unitarističke Jugoslavije, tridesetih godina 20. stoljeća počinje zagova-rati decentralizaciju i umjerenu federalizaciju. Od 1920. do 1941. izdaje i uređuje časopis Nova Evropa. U vrijeme ovog izvješća doista je boravio kao Meštrovićev gost u Splitu.

518 Bivši katolički svećenik, a uskoro jedan od ideologa srpskoga četništva Đuro Vilović, koji je i sam sredinom 1941. došao u Split, tvrdio je 1946. pred jugoslavenskim sudom: »Tada sam video u Splitu masu Srba izbeglica, nisam ih brojao, ali općenito se govorilo da ih ima do 12.000.« (Nikola ŽUTIĆ, Đuro Vilović. Od župnika do četnika, Beograd, 2012., 119.)

U selu Grabovcu, kotar Imotski, umrlo je nekoliko djece od glada. To je ustanovilo liječničko povjereništvo. Velika većina obitelji jede jedva jednom na svako 3 – 4 dana. Glad je užasno pokvario i oslabio oduševljenje za N.D.H., Poglavnika i Ustaše. Komunisti su izvanredno izrabili tu nesreću. U tom su mnogo uspjeli osobito u Makarskom Primorju i u Kozjačkoj Zagori (gdje su inače sela siromašna i prilično zaražena komunizmom).

IV. Kritika.

Sasvim je opravdano da na mnoge nepoćudne činjenice stavim opravdane prim-jedbe svoje, ustaške mladosti i njima slično. Ovaj izvještaj šaljem sa svojim potpisom, a govorim iz vlastitog zapažanja, iz priopćenih podataka i priloga naših suradnika, govorim iz duše idealne, borbene i politički nikad ne kompromitirane ustaške mladosti.

1.) Otvaranje vrata politički kompromitiranim i laktaškim ljudima.

Dužnost mi je da istaknem da se za vrijeme civilne vlasti u Dalmaciji postavljalo politički kompromitirane i laktaške ljude na ona mjesta na kojima mogu biti samo Hrvati, Starčevićanci, Ustaše-Pavelićevci, kristalni značajevi i sposobni ljudi. Razumijem da se u ovakvim prilikama može svašta dogoditi. Razumijem i to da se u nedostatku naših ljudi mora postavljati i Radićevce i neke blage jugoslavene, ako su zaista vrlo sposobni, pošteni i vrlo potrebni. Medjutim svi smatramo da nije potrebno postavljati na povjerljiva (ustaška) mjesta kompromitirane emigrante, Krnjevićeve stipendiste, poznate mačekovske anglofile, nedisciplinirane bolesne ambicije, nekadašnje poznate Sokolaše, Orjunaše i ostale integ-ralne jugoslavene, one koji su do nedavno davali izjave protiv Poglavnika, Doglavnika Dra Budaka i t.d.. Takvih se slučajeva dogadjalo, a nisu bili potrebni. Takve su pogriješke stra-hovito ogorčile i demoralizirale ustašku mladost i sve ostale poštene, iskrene nesebične i od davnine poznate Hrvate.

2.) Zapostavljanje ustaške mladosti iz H. A. D. »Ante Trumbić” i njima sl.

Moram napomenuti da se za vrijeme naše civilne vlasti postavljalo nezgodnih ljudi, a zapostavljalo cvijet ustaškog pokreta u Dalmaciji – ustašku mladost. Osim pretsjed-nika društva Frane Sulića i potpretsjednika Vlade Jonića, nitko drugi nije bio na povjerlji-vim (Ustaškim) dužnostima, iako se cijela ustaška mladost stavila na raspolaganje. Napo-minjem da naše društvo broji oko 40 akademičara, 120 srednjoškolaca i kojih 50 članova gradjanske mladosti. Dapače uvlačili su se na povjerljiva mjesta, pa čak i na nekakva usta-ška vijeća takvi omladinci, kakvi bi se morali stidjeti zbog svog rada i izjava protiv Poglav-nika, Doglavnika, »Hrvatske Pošte”,519 H. A. D. »Ante Trumbića” i t.d.

Mogu primjetiti da su i mnogi stariji, koji su prije nezasluženo pobirali plodove ustrajnoga rada i borbe ustaške mladosti u danima hrvatske civilne vlasti potpuno zaboravili na ustašku mladost, jagmili se za položajima, a u prvim teškim danima talijanske civilne vlasti brzo pobjegli iz Splita, ostavivši mladost na cijedilu. Tako je zapostavljanje ustaške mladosti naišlo na ogorčenje. Ustaška mladost u Splitu, koja i u ovim najtežim danima radi upravo nevjerojatno marljivo i ustaški svjesno, opravdano se boji da će pojedini politički kompromitirani i laktaški ljudi i opet zasjesti na nezaslužena mjesta ako dodje ponovno do hrvatske civilne vlasti u Splitu. Ustaška mladost u Splitu želi raditi, želi se boriti, želi čistiti, želi izgradjivati, želi ostvarivati načela ustaškoga pokreta. Medjutim zapostavljena od stari-jih može se samo jadati i izjedati.

519 Hrvatska pošta, ilegalno nacionalističko (ustaško) glasilo, koje je izlazilo tijekom 1940., navodno dvotjedno i u nakladi uvijek većoj od 10 000 primjeraka. (M. JAREB, Ustaško-domobranski pokret, 548.)

Dne 17. VI. 1941. otišlo je odaslanstvo od 12 istaknutijih ustaških omladinaca u Omiš velikom Županu g. Anti Luetiću i stožerniku velike Župe Cetina g. Stipi Šuti520 da im prikažu probleme Splita, splitske mladosti i t. d. te da čuju od njih jasan i odlučan njihov stav. Isto izaslanstvo želi što prije doći u Zagreb da pred najkompetentnijim mjestima pri-kaže pravu istinu o našim unutrašnjim problemima Splita i Srednje Dalmacije, pa već sada najtoplije molim da gornji naslov izvoli primiti našu zlatnu mladost iz Dalmacije.

Opažam sam, a i čujem s mnogo strana da se u velikoj Županiji [sic!] Cetina,521 osobito u Imotskoj krajini ne čisti. Ustaše se tuže, a tako i svi ustaški suborci Imotske kra-jine što se ne poduzimlje nikakovo čišćenje u kuli ustaškog pokreta, kako je Imotski kotar nazvao sam Poglavnik.522 Neprijateljska propaganda uspjeva slabiti vjeru i oduševljenje za N. D. H. Poglavnika i Ustaše, pa je bezuvjetno potrebno da se odmah , i odlučno uhvate i kazne kolovodje neprijateljske propagande i akcije.

3.) Nikakve veze Zagreba sa Splitom.

Žalosno je to da se za cijelo vrijeme od kako Talijani imaju u Splitu civilnu vlast ne podržavaju nikakove veze izmedju Zagreba i Splita. Činovništvo se svakog dana nalazi pred novim nemogućim činjenicama sa strane Talijana. Naši su redovi bez ikakvih vijesti, uputa, naloga i veza uopće. Hrvatsko je pučanstvo obezglavljeno, a nalazi se u središtu strahovite jugoslavenske, komunističke, engleske, židovske, talijanske, i defetističke propagande. Činovništvo je doduše primilo u početku jednu opću uputu, ali svakog dana im Talijani stavljaju nove zahtjeve, pa se uopće nikako ne znaju vladati, jer nemaju nikakove veze s Zagrebom. Navodim, da ni ja, koji moram sve raditi i voditi u Splitu u našem smislu kroz cijelo ovo teško vrijeme nemam nikakovih veza, nikakovih uputa, nikakovih kurira, nikakovih vijesti iz Zagreba. Smatram da su se zato imali brinuti oni, koji su bili imenovani za predstavnike Poglavnikove Hrvatske u Dalmaciji i tzv. Ured za Dalmaciju. Dapače ni kroz ono vrijeme kad Talijani nisu dozvoljavali pristup »Hrvatskog Naroda” i »Novog Lista” u Splitu nitko se iz Zagreba nije pobrinuo da bi nam svakog dana uputio bar po nekoliko primjeraka. Treba razumjeti, da nijesmo znali što se dogadja u Hrvatskoj, što se dogadja po svijetu, a neprijatelji su širili upravo strahovite vijesti. Jasno je, da ustaški izgradjeni ljudi nisu nasjedali tim vijestima, ali tko može tražiti od široke javnosti da ne vjeruje tim neprijateljskim vijestima? U takovom stanju nepovezanosti Splita i Zagreba nalazimo se još uvijek.

4.) Namještanje Dalmatinaca u Zagrebu.

Doznajemo da se u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj namješta sva sila ljudi iz Splita i ostalih krajeva Dalmacije. Medju takvima ima zagriženih sporazumaša, anglofila

520 Stjepan Šuto (Runović, Imotski, 25. VII. 1906. – ?), seljak, ustaški stožernik. Pristupio ustaškomu pokretu kao radnik u Belgiji 1932., a iduće godine došao u logor u Italiji. Godine 1938. vratio se u domovinu te nastavio usta-ški djelovati u rodnom kotaru, gdje je u travnju 1941. postavljen za zamjenika ustaškog povjerenika za kotar Imotski. U lipnju 1941. imenovan ustaškim stožernikom Velike župe Cetina. (Ustaša. Vijesnik hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 11/1941., br. 2, 13. VI. 1941., 12.), a 17. IX. 1941. postao stožernikom za Usoru i Soli. (Ustaša. Vijesnik hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, 11/1941., br. 13, 28. IX. 1941., 1.) Navodno je u svibnju 1945. krenuo u povlačenje prema zapadu, a daljnja mu je sudbina nepoznata.

521 Upravo na dan kad je Sulić pisao ovo izvješće, u NN, 57/1941. od 19. VI. 1941. donesena je »Objava o početku poslovanja velike župe Cetina«, koju je potpisao veliki župan A. Luetić.

522 Tako je Imotsku krajinu Pavelić nazvao 17. IV. 1941., kad je primio ustaško izaslanstvo iz Splita i Imotskoga.

(»Pozdrav Splita i Imotske Krajine«, Novo doba, 24/1941, br. 104, Split, 17. IV. 1941., 3) Zagrebački HN, 3/1941., br. 65 od 18. IV. 1941., 7. pod naslovom »Dalmatinski Hrvati kod Poglavnika. Poglavnik pozdravlja dalmatinske Hrvate i ističe svoju naročitu ljubav prema dalmatinskim Hrvatima« izvijestio je kako je poglavnik dan prije primio Lovru Vidjaka, Danila [sic!] Crljena i Franu Sulića, koji su ga došli pozdraviti u ime Dalmacije. Dan prije njih primio je ing. Ivu Bulića, ustaškoga političkog povjerenika za Dalmaciju, dr. Marka Tarlu, dr. Relju iz Zadra, dugotrajnoga ustaškog povjerenika za vezu između emigracije i domovine, te direktora Zagrebačkog zbora Ćirila Ćudinu i dr. Jerka Iljadicu. Nekoliko mjeseci poslije književnik Ivan Raos održao je 2. i 8. XI. 1941. na Državnoj krugovalnoj postaji Zagreb predavanje pod naslovom »Ustaška kula Imotski«.

čak jugoslavena i komunista. Najgore je to što svaki od njih prije odlaska iz Splita u Zagreb govori da ima u Zagrebu stanovitu vezu preko koje će doći do namještenja. To takodjer stvara ogorčenje i neraspoloženje u hrvatskim redovima. Smatram da bi bilo bezuvjetno potrebno, da se za svaku molbu za namještenje Dalmatinaca iz Splita i okolice traži prista-nak našeg foruma iz Splita. Za to bi trebalo odmah odrediti forum od nekoliko ljudi iz H. A. D. »Ante Trumbića” i po jednog ili dva naša povjerljiva čovjeka iz svakog pojedinog nadle-štva. Inače gdje ćemo dospjeti?

5.) Tako zvani »ured za Dalmaciju”.

Iz vlastitog zapažanja, a i po pričanju i kritikama mnogih očevidaca Ured je za Dalmaciju nezgodno sastavljen i nezgodno radi. U tom uredu ima namještenih ljudi, koji ne spadaju u hrvatske, a pogotovo ne u Ustaške redove. Osim toga taj ured ništa ne radi za Split. Ne podržava nikakove veze sa Splitom. Ne brine se ni za kakav propagandni materi-jal, vijesti, kurire i sl. za Split i Dalmaciju. Nije zgodno što se za taj ured govori na sva usta, da mu je poslovnica u Gradskom Podrumu. Smatramo da bi poslovanje toga ureda trebalo jako ograničiti, a mnoge Dalmatince, tamo namještene poslati, u Dalmaciju, u narod.523

V. POSTUPAK TALIJANA

Talijanske se okupatorske Vlasti vladaju različito prema mjestima i prilikama. Kao privatni pojedinci Talijani nisu loši, dapače su dobri i ljubazni prijatelji. Medjutim Talijani su kao politička vlast tako nesnosni kao što nijesu bili ni Srbijanci. Čim su preuzeli civilnu vlast, stali su sustavno progoniti i zatirati sve što je hrvatsko. Odmah su uhitili i internirali Jonića, Marčinka, Carevića, Matijacija, i djelomično Sulića. Tražili su Dra Vukosava i prof. Crlenja [Crljena]. Skidali su hrvatske zastave i njima čistili kamione. Prigodom dočeka njemačke vojske skidali su i njemačke i hrvatske zastave, a zatvarali ljude, koji su pozdrav-ljali »Heil Hitler”. Odmah su iz policijskog zatvora pustili na slobodu sve jugoslavene, a zadržali neke Hrvate. Već su u prvim danima prisilno tražili vješanje talijanskih i dalmatin-skih zastava, ne samo na svakoj kući, nego i na svakom prozoru od kuće (osobito u središtu grada i pokrajnim ulicama). Neposluh u tom smislu, plaća se u Trogiru kaznom od 1.000. – lira. U Veloj Luci na Korčuli traže da se skine ploča Kralja Tomislava. Hoće da dignu u Trogiru spomen majstoru Radovanu (Meštrovićevo djelo). Sa splitskih ulica i trgova dižu sva hrvatska imena. Izmjenjuju ih s talijanskim i protuhrvatskim. Tako na pr. :

Trg Dra Ante Pavelića - Piazza Pavelić

Zagrebačka ulica - Via Tommaseo

Peristil - Piazza del Peristilio Wilsonova obala - Riva San Marco

Beogradska - Via G. d’ Annuncio

Nelipićeva - Calla U. Foscolo

Bulatova Poljana - Piazza Vittorio Emmanuelle

Štrosmajerova obala - Riva N. Saura

Mletačka obala - Riva T. Gulli

Ulica Dra M. Luetića - Corso Italia

Prokurative - Piazza Littorio

Dubrovačka - Via Dante

523 Dnevnik HN, 3/1941., br. 78 od 1. V. 1941., 2. donio je »Upozorenje svim Hrvatima na području Dalmacije«. Njime se pozivaju svi Hrvati iz Dalmacije koji žive u Zagrebu, »a vrše bilo kakvu funkciju naročito političke naravi« da se obrate Uredu za Dalmaciju, Frankopanska 12/II, gdje će dobiti naputke i propusnice. Sredinom srp-nja Ured je preselio u Đorđićevu 7, a u istom listu br. 196 od 29. VIII. 1941., 14. u ime poglavnikova povjerenika za Dalmaciju (E. Bulata) Mile Vukosav priopćuje da Ured za Dalmaciju prestaje s radom 1. rujna »pošto je ured-jenje naše Nezavisne Države Hrvatske privedeno kraju«, pa se od sada valja obraćati na redovite državne vlasti.

Osim toga razbili su Trumbićevu ploču na Marjanu. Prigodom dolaska visokog komesara G. Ba[s]tianinija524 prisiljavali su gradjanstvo Splita da izvjese talijanske zastave. Talijani se u Splitu druže sa svim protuhrvatskim i do jučer protutalijanskim elementima (jugoslaveni, komunisti, židovi, anglofili, i t.d. samo ne s Hrvatima). Talijanske vlasti uvode u neke urede talijanski jezik uz hrvatski a u neke samo talijanski izbacivši hrvatski. Cijeli su Split obljepili poklicima: Viva Duce, Viva Italia, i sl. Neki dan je komesar za Split Tacconi525 u svome govoru rekao da će i Dubrovnik brzo doživjeti svoju slobodu! Prigo-dom dolaska Bastianinija u Split, Talijani su vikali, Vogliamo tutta Dalmazia, Clissa nos-tra!526 Neće uopće da potpisuju na pojedinim odjelenjima uredske akte, koji idu na veliku Županiju Cetina. Komesar Splitske općine kidao je svaku vezu s Zagrebom i prije rimskog pakta.527 Tražio je na općini dvojezičnost, i t.d., i t. d.

VI. RAD NEPRIJATELJA.

1.) Jugoslaveni:

Najjače su zastupani u inteligenciji. Medju samim odvjetnicima ima ih oko 25 – 30. Zatim ih ima i u mladosti a i u gradjanstvu. Kad se uspostavila Nezavisna Država Hr-vatska, našli su se u strašnom strahu da si sačuvaju svoju glavu. Čim je došla Italija, privo-ljeli su Italiji. Vode silnu propagandu da u Dalmaciji ostane Italija. Za tu akciju kupe i pot-pise (Brač, Hvar i slučaj Nike Novakovića-Longe). 528 Potpuno su u službi talijanskih vlasti.

Mnogi njihovi žandari, financi i sl. prešli su u talijanske vlasti. Talijani ih rado primaju. U Split je došla sva sila bivših srpskih oficira. Oni se neprestano sastaju s vodećim jugoslave-nima u Splitu i provode jaku jugoslavensku protu-hrvatsku propagandu. Sastaju se najviše po poznatim splitskim lokalima (»Srebrna Vrata”, »Zlatni fazan”, »Kragujevac”, »Dobri kuhar”, »Bellevue” i t.d.). Splitski Sokol je i opet na okupu. Splitski jugoslaveni su nepres-tano s talijanskim oficirima. Neprestano se govori o velikoj Srbiji s Bugarskom i Rumunj-skom i o ”majci Rusiji” ili o Italiji. U tom smislu samostalci i masoni stoje na čelu davanja smjernica za cijelu propagandu. Samo neki od starih jugoslavena suradjuju za Nezavisnu državu Hrvatsku, a protiv Italije, kad već nema Jugoslavije. Treba ipak napomenuti da su mnogi jugoslaveni za Italiju samo zbog silnog straha da spase glavu od Ustaša. Oni su prili-čno jaki u donjim Kaštelima, a djelomično i na Korčuli. Ima ih i po ostalim krajevima po Primorju i srednjoj Dalmaciji. Najveće zlo za Hrvatstvo u Dalmaciji jest bivši Sokol Kr.[aljevine] Jugoslavije, zatim samostalci i masoni i komunisti. 529

2.) Komunisti.

Najjače su zastupani u radništvu. Tomu je razlog socijalna bijeda. Oko Splita ima mnogo cementnih tvornica pa stoga i mnogo komunista. Oni su u uspostavi Nezavisne Dr-žave Hrvatske bili povučeni. Medjutim su dolaskom Talijana i preuzimanjem civilne vlasti sa strane Talijana razvili vrlo jaku propagandu i akciju protiv N.D.H., Poglavnika i Ustaša.

524 Guiseppe Bastianini (Perugia, 8. III. 1899. – Milano, 17. XII. 1961.), talijanski političar i diplomat, 7. VI. 1941.

imenovan guvernerom Guvernatorata Dalmacija.

525 Antonio Tacconi.

526 Vogliamo tutta Dalmazia, Clissa nostra! (tal.), Hoćemo cijelu Dalmaciju, Klis je naš!

527 Misli se na Rimske ugovore, potpisane 18. V. 1941.

528 Splitski dvojezični okupatorski list San Marco izvijestio je 8. V. 1941. (dakle prije sklapanja Rimskih ugovora) da su bivši ministar Novaković-Longo i obrovački odvjetnik Boško Desnica, u pratnji kninskoga kotarskog povjerenika (komesara za građanske poslove), dr. Carla De Hoeberta, posjetili Athosa Bartoluccija, talijanskoga komesara za gra-đansku upravu u Dalmaciji, te u ime 100 000 pravoslavnih Srba iz Sjeverne Dalmacije zatražili da Italija anektira čitavu Dalmaciju. U Splitu su takvu predstavku podnijeli svećenik Sergije Urukalo u ime JRZ-a te senator Uroš Desnica u ime JNS-a. Slične su predstavke srpski političari, u ime cjelokupnoga srpskoga pučanstva, predavali mjesnim talijanskim posadama u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. U tom snjeru djelovao je i Stevo Rađenović, sa sjediš-tem u Srbu, a u Hercegovini dr. Novica Kraljević. 529 Posljednje dvije riječi dopisane su rukom.

Najveće im je pomagalo zato glad, kao što jugoslavenima prisustvo Italije. Njih ima pone-što i u inteligenciji, te nešto i u gradjanskoj omladini. Njihova je propaganda vrlo jaka. U nekim su mjestima naoružani (u Makarskom primorju, Kaštel Kambelovcu i u Splitu). Sa-staju se po splitskim lokalima, po splitskom polju i na Marjanu. Izdali su vrlo oštar i opši-ran letak. Traže spas u boljševičkoj Sveslaviji. Njima pomažu mnogo defetisti. Bili su or-ganizirani u URS-u,530 a ima ih mnogo organiziranih u S. K. ”Split”-u, S. K.”Nada”531 i pomalo u ostalim društvima. Inače su vrlo strašljivi i neodlučni. Dade ih se vrlo lahko uk-rotiti.

3.) H.S.S.

Najjači su u redovima gradjana. Splitski su H.S.S.-ovci mješavina od nekadašnjih radićevaca, pučkaša, nekih federalista, pa i nekih ljevičara. Nisu ni duhovno jaki, ni bor-beni, niti baš agilni. Neki su za nas, a neki za Jugoslaviju. Oni koji su za Jugoslaviju, stra-šno napadaju Poglavnika, te nas javno nazivaju izdajicama i plaćenicima Italije. Šire defeti-stičku i anglofilsku propagandu. Njima je ideal anglofilsko-jugoslavensko-mačekovska seljačka demagogija. Nemaju pristaša ni u inteligenciji ni u mladosti (osim nešto malo).

4.) Židovi.

Problem židova nije nikada u Splitu bio jako aktuelan. Njih je naime zavičajnih u Splitu jako malo. Oni su trgovci. Medjutim sada ih se toliko naselilo, da daju materijal, novac i smjernice cjelokupne neprijateljske propagande. U Splitu se doselilo oko 2.500 do 3.000 židova. Oni ne žale novac za propagandu. Komesar za Split bio je izdao nalog da se popišu svi stanovnici Splita, posebno židovi. Medjutim židovska je delegacija isposlovala kod Tacconia da im produži boravak u Splitu na godinu dana. Židovi se sastaju u elitnim lokalima i na kupalištu. U Splitu se uopće sastaju i suradjuju svi protuhrvatski elementi, makar medjusobno potpuno heterogeni.

VII. POTREBE I PRIJEDLOZI

1.) Da se odmah uspostavi makar interno forum u Splitu za održavanje službenih odnosa izmedju Splita, Korčule i Kaštela i Zagreba.532

2.) Da se uredi pitanje činovničkih plaća, neke naime činovnike Talijani uopće ne plaćaju. Državni su službenici primili plaću za mjesec svibanj posticipatno, t.j. koncem mjeseca i to u lirama, pa čak sa svim odbitcima. Službenici se na to gorko žale. Plaće u li-rama su nemoguće, jer vrijednost lira jako varira u okupiranom teritoriju i Hrvatskoj. Či-novnici traže da budu od hrvatskih vlasti plaćeni dinarima. Moglo bi se naći načina, da se novac pošalje Poreznoj upravi u Omiš, gdje bi se mogle pridići plate. Ili tako urediti s tali-janskim vlastima da im plaće budu u dinarima i to anticipatno i bez ikakovih odbitaka.

3.) Povlačenje hiljadarki.

Naredbom Ministra narodnog gospodarstva Dra [Lovre] Sušića povlećene [povu-čene] su iz prometa novčanice od Din.1.000.-. Medjutim talijanski organ u Splitu »San Marco” obavijestio je, da se to ne odnosi na okupirani teritorij. Što se ima činiti?

4.) Pitanje soli, petroleuma i barila za ribare.

Započela je sezona ribolova plave ribe. Od goleme je važnosti, da se ribarima u tom pogledu smjesta izidje u susret, jer su im to najhitnije životne potrebe. Talijani se u tom pogledu nimalo ne brinu a naši ribari čekaju pomoć od Hrvatske. Treba pomoći i ribarima na otoku Visu e da se tako što više u njima uzdrži hrvatski duh.

5.) Natpis u činovničkim uredima.

530 URS, Unija radničkih sindikata.

531 Splitski športski klubovi.

532 Na izvorniku rukom dopisano: »već urađeno!«

Predlažem da se u svim uredima stavi na zidovima natpis slijedećeg sadržaja iz Poglavnikova govora na Markovom trgu od 21. V. 1941.: »Za sve čine cjelokupnog činov-ništva i svih državnih organa ja ću nositi odgovornost pred cijelim Hrvatskim narodom. Ali svi državni organi, svi činovnici i namještenici nosit će odgovornost predamnom, a Vi svi znate, da se ja ne šalim !”. Poglavnik 21.V.1941.

6.) Prehrana.

Bezuvjetno je potrebno da se što prije i u što večim količinama pošalje hrana iz-gladnjeloj Dalmaciji. Neka se hrana šalje izravno u kotareve na logornike.

7.) Propaganda.

U Dalmaciji sa ne zapaža nikakva hrvatska propaganda. Uopće se još ne osjeća Hrvatska, a pogotovo ne ustaška vlast ni duh. Trebalo bi propagandnim materijalom stvoriti onakav duh, kakvoga traže Poglavnik i ustaška načela.

8.) Političke skupštine u Dalmaciji.

Potrebno je da se što prije održe političke skupštine u Dalmaciji. U prvom redu u Imotskom i u Sinju. Smatram medjutim da to nebi bilo nikako uputno prije nego se narod nahrani i prije nego se provede propaganda. Time će se utući neprijateljska propaganda!!

9.) Riječ ustaške mladosti.

Smatram da je potrebno za sve političke i ostale probleme Splita i srednje Dalma-cije čuti riječ ustaške mladosti Splita i Cetinjske [sic!] Županije. To se odnosi u prvom redu na uredjaj civilne vlasti N. D. H. u Splitu i sami postupak u tim krajevima.

U Splitu, dne 19. lipnja 1941.

Predsjednik H. A. D. »Ante Trumbić”

/Frane Sulić/

Napomena:

Pročitajte ovo izvješće, protumačite sami sebi, pa i drugima ako hoćete, točke ovog izvješća, njihovu svrhu i smisao pa ćete bolje sgvatiti odakle je vjetar puhao da se Poglavnika ocrni i oblati DA JE PRODAO DALMACIJU. Otporaš.

Nastavlja se.

20-11-2015 19:23#13

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (4)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Slijedi nastavak iz broja #2 by: Ivan Meštrović ...i vjerovali da će na tom putu konačno pobjediti...

Za ono vrijeme oni ne bi mogli biti ocijenjeni kao "realni političari", a nada sve to ne bi mogao biti Trumbić. Ako se u sposobnosti velikog političara zaključuje i vještina u podvaljivanju i ono što se razumijeva pod Makijavelizmom, onda Trumbić ne može biti ubrojen u velikog političara, niti mu se može prepisati da je imao sjetilo, gdje se podvale i zadnje namjere kriju. (Ovo govori o dru. Anti Trumbiću njegov tadašnji istomišljenik, suradnik, promicatelj ideje Jugoslavenskog Narodnog Odbora Ivan Meštrović, da se Ante Trumbić ne može ubrojiti u velikog političara, ali ipak ga se kroz ovu spomenuti knjigu nastoji rehabilitirati i s njega skinuti odgovornost za "Prodaju Dalmacije Talijanima". Mo., Otporaš.) Naprotiv Supilo je imao dara da progleda političare s tim osebinama i da se čuva zamka. Sa svim svojim vrlinama i nedostatcima ova dva čovjeka bili su iskreni nosioci težnja i želja najvećeg broja Hrvata i velikog dijela Srba u austro-hugarskoj Monarhiji.

Na srpskoj strani bio je Nikola Pašić, koji je utjelovljavao težnje srpskog naroda kraljevine Srbije i njezine državne politike. Sjedobradi i pronicavi Pašić je kod prvog susreta sa Supilom i Trumbićem providio njihove poštene namjere i u načelu pristao na suradnju s njima što mu se je činilo zgodno i u mnogom neophodno za njegovu politiku. Osim toga bio je dovoljno obavješten i svjestan toga da većina Hrvata i Srba iz Monarhije žele slogu i bratsku suradnju, te da bi svako skretanje s te linije umanjilo prestiž Srbije i vjeru u zdravu narodnu budućnost.

Ova trojica bili su stvarni motori (Trumbić, Supilo i Nikola Pašić, mo.) cjelokupne jugoslavenske politike za vrijeme Prvog svjetskog Rata. (S tim bih se ja složio i nadodao da su upravo ti "stvarni motori nosioci jugoslavenske politike za vrijeme WW2" odgovorni za sve tegobe, muke, ratove, bitke, krvoprolića, napetosti koji su se zbivali i događala na području bivše i propale države SHS, na području NDH i kasnije na području bivše Jugoslavije. Mo. Otporaš.) Oni su se često prekriveno ili otvoreno sukobljavali u pogledu na stvaranje buduće zajednice, ali su se znali svladati da ne dođe među njima do loma, koji bi bio štetan za obe strane.

Nikoli Pašiću nitko objektivan ne može poreći velike političke sposobnosti u njegovoj sredini, ni zasluge za proširenje njegove Srbije, ali ne i za stvaranje Jugoslavije, koju on nije htio, i to možda više za to što je računao s teškoćama svoje sredine i s pogledima Rusije na naš problem, nego li što bi bio u srcu toliko protiv toga. (Lako je Nikolu Pašića, kao i svakog srpskog političara, proglasiti "dobrim političarem" kada oni isključivo svi gledaju kroz računicu proširenja srpskih granica, drugim riječima osvajanje hrvatskih zemalja, mo.) Zato se ova dva Hrvata može opravdano smatrati da su bili više tvorci Jugoslavije nego Nikola Pašić. Slom događaja koji su se odigrali prilikom sloma i fatalnim zaključkom Hrvatskog Sabora, 29 listopada 1918., Pašićeva teza je pobjedila da je nova država postala stvarno proširena Srbija u kojoj su Hrvati doživili svoj martirij i razočaranje. (Negdje sam čitao, davno je to bilo pa se ne sjećam više gdje, da je dr. Ante Trumbić pisao Poglavniku dru Anti Paveliću pismo 1936. godine dok je ovaj bio u talijanskom zatvoru u Torinu, nekako ovako: Ja sam stvarao državu Jugoslaviju i sada Vama dajem ključ da ju rušite. Mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

21-11-2015 04:13#14

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Okružnica generala Drinjanina iz 1961.

HRVATSKIM VOJNICIMA

(Ovo Okružnica Hrvatskog Narodnog odpora, HNO se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Za sadržaj ove Okružnice se skoro i ne zna. Ja sam ju prepisao iz originala. Mo. Otporaš.)

U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. U isto vrieme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.

ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI? Zašto smo, poslije toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?

ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo.

"JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO" - Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjesno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjelo.

"NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK" piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, - piše u svom osvrtu na zadnju "DRINU" taj mladi Hrvat.

"IDEM STOPAMA MOGA BABE" - piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrsku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za "rvacku državu".

"VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU..." Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekorisnima, iznemoglima. Ostanimo pri tome. Takav je život.

"BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA" - iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima... Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.

"TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA" - pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, - kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.

"NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE" - savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je "DRINA" uviek činila, pa šta onda treba mienjati... To je većina, ogromna većina.

"U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA" prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredničtvo "DRINE", kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.

"MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stijegova..." piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama.

"Krajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mjesto", piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojska mora biti samo jedna ili ne će biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zaklinje da neka idemo sa "DRINOM".

"Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE" - piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.

"ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE" - pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA" - odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa " SA DRINOM", sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca "DRINU" koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u "DRINI" ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.

Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici - Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.

VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.

Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj.

Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjesno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislio, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj "Narodno Oslobodilačkoj Vojsci", pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

"NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA" - Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.

NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA - Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god.

SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavar Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Austrijske škole. Isključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.

ZA NOVI DESETI TRAVNJA. Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovijedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme riješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.

"DRINA" u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.

NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko "DRINE" dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umijeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upotpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.

STRATEGIJA I POLITIKA. Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. "DRINA" će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljena osnova budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa makar ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i povjesničara dokazat će pravednost, svrsishodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.

ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. "Načela hrvatskih Boraca" dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. "DRINA" će služiti taj cilj.

DESET JE GODINA da je izišao prvi broj "DRINE". Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj "DRINI" koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.

NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mo odlučili "DRINU" koja je u tisku posvetiti borcima, onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti travnja. Zato ćemo tu "Drinu" njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu želili, dobit će stanoviti broj starih "DRINA", koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.

KRUG PRIJATELJA "DRINE" nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci... Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.

ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE... Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega otpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu.

Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. "DRINA" će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati.

SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI. Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali.... Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodršci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svietu.

SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA. Pogledajmo šta se radi u svietu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo samo kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave "Drine" dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali. Posebno se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i povijest:

HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!

Uredništvo i uprava DRINE

21-11-2015 20:26#15

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (5)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Još u samom početku, kad su Trumbić i Supilo prispjeli u Rim, 1914. godine, i kod mene našli pouzdanu informaciju, do koje sam slučajno došao, da Saveznici najozbiljnije snube Italiju da stupi u rat na njihovoj strani nudeći joj za nagradu izvjesne austrijske oblasti, na koje su Talijani tvrdili da imaju pravo, mi smo se ozbiljno uplašili da se tu radi o našim pokrajinama na Jadranu. ("...mi smo se ozbiljno uplašili..." piše Ivan Meštrović, što ovom izrekom potvrđuje i uistinu znači da je on bio taj četvrti Hrvat u stvaranju Jugoslavije, mo. Otporaš.) Zbog toga smo počeli pomišljati kako bi se mogli braniti od talijanskog presizanja. (I Poglavnik se je sa svojom delegacijom 18 svibnja 1941. godine uporno branio i borio da ne potpiše rimske ugovore, ali na pritisak fašističke Italije morao ih je potpisati, ili prepustiti cijelu Hrvatsku talijanskoj okupaciji. Ali naš hrvatski neprijatelj koji je bio protiv Hrvatske Države iskoristio tu priliku i prilijepio etiketu Poglavniku dru. Anti Paveliću DA JE PRODAO TALIJANIMA DALMACIJU. Vidi prethodni broj 683, opis dio (3) Mo. Otporaš.)

Preko srpskog otpravnika poslova u Rimu, Ljube Mihailovića, stupili smo u vezu sa Predsjednikom Ministarskog Savjeta Pašićem, saopćivši mu naše bojazni i našu nakanu da se branimo od nepravde, koju bi nam takova transakcija nanijela i zamolili smo ga za savjet i moralnu potporu. Pašić je naše namjere svesvrdno pozdravio i sokolio nas, ali nas je upozorio da ne upotrebljavamo za narod ime "Jugoslaveni", ni za idealiziranu zemlju "Jugoslavija", kao što smo učinili u memorandumu predanom francuskom, engleskom i ruskom ambasadoru u Rimu, jer da to ne bi bilo po volji Rusije, na pomoć koje moramo u prvom redu računati. Savjetovao nam je nadalje, da naša propaganda za početak mora biti što diskretnija da ne bi ozlojedili Italiju i smetali Saveznicima u njihovu nastojanju da je predobiju na svoju stranu. Ako želimo da osnujemo neki odbor, koji bi javno istupio u Francuskoj ili drugdje, onda da je podesnije, da ga nazovemo "Hrvatski Odbor". (Vrlo interesantno da velikoSrbin Nikola Pašić hrvatskoj četvorki daje savjete da se ne ističu jugoslavenstvom, nego da bi bilo podesnije da se ističu pod imenom "Hrvatski Odbor". Mo. Otporaš.)

Istovremeno nam je stavio na znanje da je Srpska Vlada spremna da nam dade svaku materijalnu pomoć, kako za naš život u emigraciji, tako i za propagandu. Mi smo ovo međusobno raspravljali i došli do zaključka da ne smijemo primiti ničiju materijalnu pomoć za našu akciju, pa čak ni od same Srbije, da nam se ne bi predbacilo da je naša akcija od nekog poručena. Umjesto toga smo odlučili, da se obratimo na hrvatske iseljenike u obim Amerikama, a poglavito na onu u Chile-u, gdje je živjela nešto znatnija kolonija dalmatinskih Hrvata. Za naziv odbora ostali smo pri svojoj prvoj odluci (dakle, Jugoslavenski Narodni Odbor, mo.) s motivacijom da je uputnije, da svi iz Austro-Ugarske nastupimo pod istim imenom i s istim ciljem.

Gospodin Pašić je to prepustio našem nahođenju, ali su u prepisci izbile prve razlike u shvaćanju, kako bi se buduća zajednica imala obrazovati. Tu su počele Trumbićeve, a i nas ostalih, prve brige o Pašićevim konačnim namjerama i bojazan ne će li mala Srbija pod pritiskom većih i jačih suziti svoj program da budu zadovoljne samo uže srpske težnje. Mi smo tu pomisao od sebe odbijali, iako su nam shvaćanje i držanje srbijanske emigracije, pa i nekih diplomata, davali razloge da to neisključujemo.

Veliki udarac i razočaranje za nas nastupili su kad je Supilo u Foreign Office otkrio Pašićev memorandum upućen Ministru Vanjskih Djela Sir Edward Grey-u, u kome traži da Saveznici priznaju Srbiji za njezine žrtve sve oblasti u austro-ugarskoj Monarhiji dokle imade srpskih manastira, te južni dio Dalmacije koji nije obećan Italiji Londonskim Paktom. Ovom memorandumu bila je priložena i jedna zemljopisna karta, gdje su granice te Pašićeve Srbije sizale sve do Bjelovara i indirektno priznavale Italiji sjevernu Dalmaciju i otoke, kako je bilo predviđeno u Londonskom ugovoru 1915., kao i odvajanje male i okljaštrane Hrvatske, kojoj je sudbina ostajala neizvjestna. (Dakle, samo iz ovog Meštrovićeva izlaganja se može zaključiti da je Pašićeva Srbija, što je reći kao i svih Srba, bila bliža talijanskoj pretenziji za osvajanje hrvatskog područja, nego hrvatskoj četvorki u Jugoslavenskom Narodnom Odboru. Po ovom izlaganju Pašiću je odgovaralo za njegove velikosrpske planove podržavati talijanske zahtijeve na hrvatska područja, jer, za uzvrat Italija bi sa svoje strane priznavala zahtijeve Nikole Pašića za sve oblasti austro.ugarske Monarhije gdje ima srpskih manastira, da pripadnu Srbiji. I uzevši sve ovo u obzir, olako se može primjetiti da su četnici, partizani, jugoslavenski i hrvatski antifašisti namjerno širili krilaticu među Hrvatima DA JE POGLAVNIK PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA. Ta lažna krilatica još i danas postoji u glavama pokolebljivih Hrvata. Mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

21-11-2015 22:47#16

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

Za one koji ne znaju

Saturday, November 21, 2015 8:10 PM

poštovani Bobani redovito čitam i pratim vaše pisanje o Maxu Luburiću. Uz sve ono sto sam od vas saznala želila bi jos znati imena maxove djece i njihove godine. Prilažem vam link s kamenjara tako da pogledate na sliku i ako znate tko je tko na toj sliki. pozzzz. Dragica.

http://kamenjar.com/okruznica-genera...anina-iz-1961/

Okružnica generala Drinjanina iz 1961. | Kamenjar

kamenjar.com

HRVATSKIM VOJNICIMA (Ovo Okružnica Hrvatskog Narodnog odpora, HNO se ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Za sadržaj ove Okružnice se skoro i ne zna. Ja sam ju prepisao iz originala. Mo. Otporaš.) U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i ...

Za one koji ne znaju tko je tko na gore priloženoj sliki.

1. Na zebri je Domagoj Luburić, rođen 23 listopada 1954.,

2. Do Domagoja je njegov brat Vjekoslav (mlađi) Luburić, rođen 25 veljače 1957.,

3. Do Vjekoslava (mlađeg) Mirica Luburić, rođena 1958.,

4. Do Mirice je Drina Luburić, rođena 26. veljače 1956.

Tako sam ja negdje pročitao i tako bi to moglo biti. Drina je umrla 2010? godine. Domagoj je liječnik, doktor i radi u jednoj Bolinici. Vjekoslav je samopoduzetnik i radi za sebe, ali ne znam koji posao. Mirica je udata, ima obitelj, promijenila svoje hrvatsko ime u španjolsko Carmen ili slično tome. Živi svojim španjolskim životom, kao i njen brat Domagoj. Samo Vjekoslav (mlađi) je jako zainteresiran za sudbinu svojeg oca Vjekoslava Maksa Luburića. Zanima se za hrvatske stvari. Ja sam s njim u kontaktu. On ne govori ni hrvatski ni engleski. Ja ne govorim španjolski, ali uvijek uspijemo se lijepo sporazumijeti. Njihova majka, generalova supruga Isabela je umrla 2012. Vjekoslav je oženjen a ne znam dali ima djece. Prije nekoliko mjeseci izrazio je želju da bi želio vidjeti gdje mu se je otac rodio, živio i odrestao. To toliko što ja znam.

24-11-2015 02:31#17

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

KNJIGA - "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Zvonimir Despot o tiskanju knjige

To: Annie Boban <froate@hotmail.com>; Wed 8/13/2014 1:31 PM

Bog Mile,

evo mi pomalo pripremamo teren za knjigu, a ovo smo danas objavili na našoj službenoj FB stranici

Hrvatska povijest

Posted by Erich von Manstein · Prije 5 minuta

Prije nekoliko dana natuknuo sam kako radim na rukopisu jedne nove knjige koja će biti još jedna historiografska bombetina. Čini mi se da je mnogima promaknulo kad smo svojedobno objavili plan izdavanja za jesen i zimu, u kojemu stoji i naslov te bombetine. Pa ću sad reći, jer me mnogi pitaju, da je ta bombetina knjiga pod naslovom PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Sto posto sam siguran da će ta knjiga izazvati nove polemike i kontroverze u našoj domaćoj žabokrečini. Ali baš zato i idemo na izdavanje takvih djela, da s vremenom tu žabokrečinu što više iskorijenimo! Što će biti u knjizi? U vidu izvorne povijesne građe, objavit ćemo mnoštvo originalnih Luburićevih pisama iz emigracije do kojih smo zasad uspjeli doći. To će biti knjiga koja će imati više od tisuću stranica, možda i u dvije knjige. U njoj će biti sva Luburićeva pisma objavljena u izvorniku, koja će na taj način biti dostupna svima za čitanje i daljnje istraživanje. Uglavnom, bit će vatreno, to je sigurno!

FOTO: Vjekoslav Maks Luburić i njegovih četvero djece: Domagoj (1954.) sjedi na igrački zebri, Vjekoslav (1957.) do Domagoja, Drina (1956.) uz desnu Luburićevu ruku i Mirica (1958.) između oca i Drine. Ovu fotografiju načinio je dr. Miljenko Dabo Peranić 1965. ili 1966. godine, kada je bio kod Luburića u gostima.

Fotografija: Prije nekoliko dana natuknuo sam kako radim na rukopisu jedne nove knjige koja će biti još jedna historiografska bombetina. Čini mi se da je mnogima promaknulo kad smo svojedobno objavili plan izdavanja za jesen i zimu, u kojemu stoji i naslov te bombetine. Pa ću sad reći, jer me mnogi pitaju, da je ta bombetina knjiga pod naslovom PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Sto posto sam siguran da će ta knjiga izazvati nove polemike i kontroverze u našoj domaćoj žabokrečini. Ali baš zato i idemo na izdavanje takvih djela, da s vremenom tu žabokrečinu što više iskorijenimo! Što će biti u knjizi? U vidu izvorne povijesne građe, objavit ćemo mnoštvo originalnih Luburićevih pisama iz emigracije do kojih smo zasad uspjeli doći. To će biti knjiga koja će imati više od tisuću stranica, možda i u dvije knjige. U njoj će biti sva Luburićeva pisma objavljena u izvorniku, koja će na taj način biti dostupna svima za čitanje i daljnje istraživanje. Uglavnom, bit će vatreno, to je sigurno!

FOTO: Vjekoslav Maks Luburić i njegovih četvero djece: Domagoj (1954.) sjedi na igrački zebri, Vjekoslav (1957.) do Domagoja, Drina (1956.) uz desnu Luburićevu ruku i Mirica (1958.) između oca i Drine. Ovu fotografiju načinio je dr. Miljenko Dabo Peranić 1965. ili 1966. godine, kada je bio kod Luburića u gostima.

24-11-2015 04:07#18

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

IZ DANA U DAN SVE VIŠE I VIŠE RASTE INTERES ZA KNJIGU

"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Poštovani gospodine Miličeviću,

Upravo sam pročitala knjigu pisama generala Vjekoslava Maksa Luburića, koju ste mi bili ljubazni darovati. Vrlo sam iznenađena. Znala sam da je Luburić bio osobit i snažan čovjek, ali ipak nisam znala da je bio čovjek takova značaja kakav se otkriva iz njegove korespondencije. Kakav idealizam! Kakva hrabrost! Kakvo strpljenje s ljudima - sve u želji da i u poslijeratnim nemogućim prilikama postigne dobro za svoju Domovinu!

S nestrpljenjem očekujem knjigu koja će prikazati Luburićev životopis. Žao mi je jedino da će to biti knjiga o jednom vrlo teškom životu.

Dva od četiri primjerka koje sam od Vas dobila predala sam Zdravki (sestri pok. Zvonka Bušića, mo) i Anti, (Belji, mo) a jedan sam darovala jednom gospodinu Dragi Čolaku, koji se prije godinu dana s obitelji vratio iz Australije, a koji sada s nama povremeno surađuje. Gospodin Čolak je iz Rasna u Hercegovini. (okolice Širokog Brijega, mo) A ne mogu Vam reći koliko se Drago razveselio. Nije mogao prestati zahvaljivati! Luburićev je poštivatelj, bio je svojevremeno član Otpora.

Moj vlastiti primjerak je sada već na posudbi, kod prijatelja. I ići će sigurno od ruke do ruke.

Puno Vam zahvaljujem. Također i gospodinu Bobanu - vidjela sam da je on zaslužan da je došlo do tiskanja.

Želim Vam svako dobro i puno Vas pozdravljam,

Maja Runje

24-11-2015 17:10#19

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (6)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Supilo je iza ovog otkrića, kojemu je izvor ostao tajnom, tražio od Jugoslavenskog Odbora da energično zatraži od Srpske Vlade precizan i obvezatan program, kako treba da se obrazuje buduća zajednička država koja bi bila čisto nova tvorevina s karakterom svih triju njenih sastavnih dijelova, Srbije, Hrvatske i Slovenije, a ne proširena Srbija. Ne dobivši većinu glasova za svoj prijedlog u pitanju ultimativne predstavke Srpskoj Vladi, Supilo je istupio iz Odbora i najavio da će se makar i sam boriti protiv komadanja Hrvatske.

Trumbić je s drhtavim glasom primio do znanja Supilovu ostavku makar mu se je srce trgalo znajući da je Supilo u pravu. S velikom je mukom progutao činjenicu, da su druge namjere i cilj Srpske Vlade od onog za čim ide Jugoslavenski Odbor, ali je i nadalje ulagao svu energiju i vještinu da se Jugoslavenski Odbor održi kao cjelina i ostane pri svom programu tvrdeći da će doći vrijeme, kada će ga i Srpska Vlada usvojiti. (S jedna strane samo ovaj paragraf dra. Ante Trumbića dovoljno govori koliko se je on zalagao za ostvarenje jugoslavenske ideje za državu Jugoslaviju. S druge strane svi napori Poglavnika dra. Ante Pavelića su više i energičnije govorili da ne dođe do potpisivanja Rimskih ugovora, a onog puta kada se je silom prilika moralo popustiti i ići u Rim i potpisati te sramotne i neugodne ugovore, Poglavnik je i tu uvelike smanjio talijansko fašističke zahtijeve. Za bolje razumijevanje kako se je Poglavnika dra. Antu Pavelića ocrnjivalo i klevetalo zbog rimskih potpisa, prilažem ovdje izvješće gosp. Mihovila Tomac Doglavniku dru. Mili Budaku od 21 svibnja 1941., dakle samo tri dana poslije prisiljenog potpisivanja tih sramnih ugovora. Za bolje razumjevanje ovog gosp. Mihovila Tomca izvještaja, potrebno bi bilo povratiti se na opis br. 3 ove teme, na izvještaj Frane Sulića od 19 lipnja 1941., te uvidjeti i prstom uprijeti na one najzvučnije i grlatije koji su napadali Poglavnika i bili protiv Hrvatske Države. Ja ću ih spomenuti, a to su: Orjunaši, HSSovci, komunisti, talijanski fašisti i drugi elementi koji su bili protiv Hrvatske Države. Sada izvolite pročitati izvješće gosp. Mihovila Tomac. Mo. Otporaš.)

Korespondencija dr. Mile Budaka (1907.-1944.)

Mihovil Tomac izvješćuje o ogorčenju koje je izazvalo potpisivanje

Rimskih ugovora, pa predlaže da se narod smiri donošenjem propisa o otpustu dugova

Mnogo poštovanom gospodinu

Dr. Mili Budaku

Doglavniku Nezavisne Hrvatske Države i Ministru bogoštovlja i nastave u Zagrebu

Koprivnica 21/V 1941. –

Gospodine Doglavniče!

U prvom pogledu vrlo uljudno Vas molim, da mi neupišete u greh što sam si uzeo tu slobodu upraviti na Vaše gospodstvo ovaj list slijedeća sadržaja:

Držim da me se sjećate kada sam Vas posjećivao prigodom dolaska u Zagreb a do konca moga života ostati će mi u tužnoj uspomeni, kada sam upravo onaj dan došao u Zagreb sa odlukom da Vas posjetim i kada sam došao pred Vašu kuću, opazio sam na stotine sakupljenog gradjanstva i trčanje stražara po Ilici da se ulovi zločinac koji je počinio na Vas atentat.-376

Na stubama vidljiva je bila jošte svježa krv.- Bog mi je svjedokom da sam plakao za Vas i nad sudbinom domovine. – Vremena su prolazila – mnogo sam doživio i prepatio i konačno došao je dan »Uskrsnuća« – Sve mlado i staro što i ole osjeća hrvatski klicalo je spasitelju /Mesiji/ slobodne Hrvatske dr. Paveliću.-

Do sada ti omraženi frankovci postali su uvažene ličnosti, jednom rečju gospodari situ-acije.

U ponedjeljak 18/V 1941 ujutro kadu su novine donijele proglas da ćemo pripasti pod Italiju 377 nastalo je upravo zaprepašćenje u redovima gradjanstva – Ljudi su se sakupljali čitali proglas našeg poglavnika, čuli su se povici: »Nikada nećemo nato pristati – izdani smo, prodani smo Talijanu, zar je to ta Nezavisna Hrvatska država što je sa našim morem i Dalmacijom, itd itd. – Nastalo je veliko nezadovoljstvo prestiš Dr [Vladka] Mačka raste a naš pada.-

Smatrao sam za moju dužnost da Vam posve iskreno saopćim kako kuca bilo naroda, da se prema tome ravnate i da se nedate zavesti od stanovitih osoba kakovo je ružičasto raspoloženje u narodu.-

Moje je duboko uvjerenje da je od velike potrebe izdati hitnu uredbu da se smjesta imade kod porezkih uprava početi rešavati molbe kojih ima na hiljade za otpis starog neplaćenog poreza kao što se imade hitno uredba za razdruženje srednjeg stališa provesti u istom smislu kao što je dato seljačtvu.

Srednji stališ se upravo utaplja u velikom dugu i visokima kamatima židovskim većim djelom bankama. – Ako ima Boga i pravice, opravdano je da se i srednjem stališu pomaže.-

Gosp. poglavnik da te dvije uredbe vide, u veliko bi umirio nezadovoljne duhove i za-držao bi narod uz sebe – inaće bojim se neće biti dobro. –

376 Misli se na neuspjeli atentat na Budaka, izveden 7. VI. 1932. godine u Zagrebu.

377 Riječ je o ugovorima potpisanima u Rimu 18. V. 1941., a koji su u hrvatskom tisku u cijelosti objavljeni već dan poslije, u ponedjeljak 19. V. 1941. godine.

Tomislav Jonjić – Stjepan Matković

Vama sam to saopćio, jer Vi ste najveći prijatelj i [nečitko] g. poglavnika te možete savjetovati i u sadanjoj teškoj situaciji pomoći. - Jer ono što želim g. poglavniku dao Bože bar ¼ meni.378

Mnogo Vas pozdravlja i osobito štuje BiH.-

Mihovil Tomac

(HR-HDA-1011. Budak, Mile. 3. Korespondencija M. Budaka,

doglavnika i ministra bogoštovlja i nastave, 1941., br. 18, kut. 1)

Nastavlja se.

25-11-2015 03:19#20

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

NAPORI HNO ZA SLOGU U HRVATSKOJ EMIGRACIJI

Dragi moj Mile sve sam pročitao. Prošao si kroz ŽRVANJ. Tko Ti to more nadoknaditi nego Bog. Hvala Ti u moje ime i u ime mog pokojnog brata Stanka (Stanko Nižić kojeg je Udba ubila 23 kolovoza 1981. godine u Zurihu, Švicarska, mo. Otporaš.) i u ime na stotine tisuća ljudi i momaka koje je davno prežalila majka a Ljubovca nikad vidit neće. Bog - Tvoj B...

Baba Nižić

To:       Annie Boban <froate@hotmail.com>; Tues: 11/24/2015 4:46 AM

Sent from my iPad

NAPORI HRVATSKOG NARODNOG ODPORA ZA SLOGU U HRVATSKOJ EMIGRACIJI

(Donosim ovdje jedno pismo generala Drinjanina iz godine 1964 u kojem naglašava potrebu i pozivlje sve Hrvate u emigraciji da se pridruže ovom pothvatu. U to vrijeme sam živio u Parizu i neke stvar su mi poznate. Jedan hrvatski svećenik Fra. Pio Fržop koji je došao iz Argentine i bio kod generala s namjerom da ga uvjeri da on, general Drinjanin, prestane izdavati novinu Obranu, te da zajedničkim naporima svih Hrvata počmu izdavati jednu drugu i novu novinu koja će dovesti do hrvatske sloge. Naravno da je za interes hrvatske SLOGE general Drinjanin pristao na to. Priloženo pismo je u vezi toga. Obrana je prestala izlaziti, mislim, za tri mjeseca, ali od tog napora da se iziđe s jednom novom hrvatskom novinom nije bilo ništa. Otporaš.)

"DRINA" - Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, došastnika i častnika.

Apartad 5.024, Madrid - Espana

Uredničtvo i Uprava Madrid, 4.IX.1964

general Drinjanin i Husnija Hrustanović

PRIPADNICIMA GLAVNOG STANA I ZAPOVJEDNOG SKUPA ODPORA, GLAVNIM

POVJERENICIMA EDITORIALA "DRINE", SURADNICIMA I PRIJATELJIMA.

Draga hrvatska braćo !

Kao i u svim važnijim problemima koje moramo riješiti, obraćamo se i ovaj put na naše glavne suradnike za mišljenje i sprovedbu. Radi se o sliedećem:

Već se godinama čeka na pokretanje jednog općehrvatskog lista, koji bi širokogrudnim stavom i bez ikakvih ideoloških, organizacijskih i stranačkih kompleksa mogao odigrati pravu ulogu u ovoj našoj sudbonosnoj emigraciji.

U samom početku, i s više strana u svietu, obećana je podpora, te medjusobnim razgovorima i prepiskom - zamišljeni podpuno novi vidici jedne hrvatske novine, koja bi pružila mogućnost svim hrvatskim grupama, da zajednički podjemo novim putem sloge, razumjevanja i izgradnje novih temelja našeg sjutrašnjeg života.

Mi idemo u ovaj smjeli podhvat s demokratskim bazama, što znači otvoreno, da smo na strani onih, koji - željeli to ili ne - moraju uskoro poći u bitku s medjunarodnim komunizmom.

Posebna je briga posvećena ideji pokretanja goleme mase naših novih izbjeglica (ovdje se trebamo SVI zajednički zamisliti: Da je A. Ranković 1962. godine smišljeno, prvo (1) za očuvanje Jugoslavije i drugo (2) da raseli Hrvate što god je više mogao, dao mogućnost mnogima, a najviše Hrvatima, da se mogu nesmetano iseliti u zapadne zemlje. Ovaj Rankovićev smišljeni plan "etničkog čišćenja" je očistio mnoga hrvatska sela, mo. Otporaš), pasošara i radnika po evropskim zemljama - računa se da je njihov broj više od 50.000 - a koji razbacani, neobavješteni, razočarani ili indiferentni, u svadji emigrantskog tiska i bolesnih ambicija, ne nalaze odgovor na ono, što su okusili na vlastitoj koži u potlačenoj Hrvatskoj. U osvajanju tog golemog svijeta (osvajanju za Hrvatsku !) mi možemo jedino uspjeti, ako odbacimo sve ono što nas dijeli i posvetimo našu snagu i iskustvo u državotvornoj borbi, bez napadanja i predbacivanja, bez časovite koristi i uskogrudnog politikanstva i stranačarstva.

Pokretanje općehrvatskog lista već je privuklo pažnju naših poznatijih pera i mozgova tako, da već sada imamo medju nama ljude iz svih hrvatskih emigrantskih skupina i grupa, koji uvidjaju, da baš nikakve koristi za našu hrvatsku stvar ne će biti od bezkonačne svadje i medjusobnog predbacivanja u emigraciji.

Poslije bratskih savjetovanja i dogovora odlučili smo nastaviti sa imenom " HRVATSKA VOLJA ", a koje ime je odigralo posebnu ulogu u sirijskom glavnom gradu Damasku - god.1949. - kada je istoimeni list pokrenut i uredjivan po istaknutim hrvatskim rodoljubima (među kojima je bio i hrvatski ministar vlade NDH dr. Džaferbeg Kulenović, mo), koji su već tada pokušali omamiti emigraciju zdravim idejama općehrvatskih interesa, sloge, vanstranačkog osjećaja, u svetoj borbi za deržanstvo, za slobodu, nezavisnost, i svaki napredak domovine Hrvatske.

Listi bi bio tiskan u tiskari "DRINE" uz najniže režijske troškove, bez dobiti ikakve, osim plačanja radnika, papira i poštarine.

Svaki prijatelj "HRVATSKE VOLJE" treba znati, da nas obojica (general i Husnije Hrustanović, mo) ne tražimo nikakav honorar, a niti Editorial "Drina" nema namjere riješavati svoje probleme iz izvora "H.V." - No, "Drina" će svakako pomoći izlaženje i tiskanje, jer to mora netko učiniti, da bi se došlo do ostvarenja ovakve općehrvatske novine. Dakle, s te strane mi prikazujemo stvar onako kakva jest, a drugi je problem kako ćemo osigurati izlaženje novine i pokriti neizbježive efektivne troškove.

Naši prijatelji iz USA, na čelu sa g. Antom D O Š E N, savjetovali su nam kao najbolje riješenje "FOND HRVATSKE VOLJE" što znači, da bi dobrovoljnim prilozima udarili temelj novini i iz istoga podržavali izlaženje. To je svakako moguće, ako svi odlučimo iskreno pomoći, a naša čista računica će biti redovito objavljivanje na stranicama "HRVATSKE VOLJE" svakog, pa i najmanjeg novčanog priloga, s imenom i adresom ili pak pseudonimom onih, koji ne žele objavljivanje svoga punog imena.

Mi ne znamo kako će se mnogobrojne hrvatske publikacije po svietu odazvati u ovom času, ali smo apsolutno sigurni, da će svi pravi hrvatski rodoljubi priskočiti i spasiti našu narodnu čast, jer razbijena i zavadjena emigracija nije drugo već naša slabost i sramota. Uoči velikih dogadjaja - mi smo morali pozvati - na uskladjeni rad, u zajedničku borbu, pod zastavu i simbol naše mučenice Hrvatske.

Dok pišemo ove redke na stolu pred nama su pisma, izvještaji i vijesti od Hrvata iz cijelog svijeta. Teško je ali moramo muški priznati stvarnost onakvu kakva jest i zaključiti, da mnoga stradanja, sudjenja, obtužbe i progone naših čestitih boraca po zemljama slobodnog svijeta, ne pokazuju ništa drugo već našu zajedničku suodgovornost, pogotovo onda, kada tudjinske novine svaki slučaj generaliziraju na uštrb hrvatskog narodnog imena.

"HRVATSKA VOLJA" ima sve preduvjete novine, koja bi mogla okupiti hrvatsku emigraciju. U ovoj vanstranačkoj novini stvorili bismo novu platformu hrvatske revolucionarne borbe, pojačali medjusobno veze, stvorili forum cijele emigracije i ostvarili sve ono što godinama čekamo, a nitko nema hrabrosti za početi.

Draga braćo, sve vas molimo za vaš udio, vaše savjete, vašu pomoć i spremnost u raspačavanju naše i vaše novine.

Očekujemo vijesti od vas i pozdravljamo sve redom uz naš vojnički pozdrav.

general Drinjanin.

Husnija nadodao olovkom:

Dragi Ratko!

Zaista me veseli čestitati Vam na lijepom uspjehu u Vašem nesebičnom radu za našu iskasapljenu domovinu. Ja sam tek stigao iz Australije, gdje sam bio dobar prijatelj sa Pavom Gagrom. Sve Vam najbolje želim u daljnjem radu. Vaš odani Husnije Hrustanović.

(Neka mi bude dozvoljeno uz ovaj opis nadodati i to: da su nama u hrvatskoj političkoj emigraciji najviše smetali HSS i HOP. Oni su sebe smatrali izabranim predstavnicima hrvatskog naroda, a svi ostali su neka vrst "odpadnika". Svakog puta kada bi se radilo o hrvatskoj sveopćoj suradnji, velike kočnice i brenze dolaze od HSS i HOP-a. Mnogi iskreni pokušaji nisu uspjeli upravo zbog njih. Slučaj HNV iz 1962. godine, kao i ono iz 1974. godine. Ni napori oko one novine nisu uspjeli upravo i poradi ovih stranačarenja HSS i HOP-a. Otporaš.)

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (7)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

NEZNANJE I MRŽNJA

(Upravo jutros, dana 28 studenoga 2015. primio sam ovo od nepoznate osobe koja prati moja pisanja na ovom Forumu o "Prodaji Dalmacije". Zamolila me ta osoba da bi trebalo uvrstiti i ovo izlaganje poznatog hrvatskog povijestničara i prevoditelja Tomislava Jonjić u ove opise kako bi čitatelji imali pred sobom više podataka i sa više strana i izvora da Poglavnik nije mogao "prodati Dalmaciju". To radoh činim. Otporaš.)

Ma kako karikaturalan bio nedavni prizor sa zadarskih ulica, i bez obzira na to što među Hrvatima još uvijek ima onih koji misle da se hrvatsko rodoljublje dokazuje nehrvatskim, pa i protuhrvatskim simbolima kao što su rimski pozdrav i crna odora, zapanjujuće je neznanje onih koji su se, povodom skromnoga mimohoda zadarskim ulicama, okomili na Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Da je Zadar «Pavelić prodao Italiji», u jednoj od udarnih televizijskih emisija izjavila je, ne trepnuvši, rođena Zadranka, bivša ministrica pravosuđa, poznata po umilnom glasu koji se savršeno uklapa u svojedobnu Vitezovu karakterizaciju Hrvatskog sabora. Jednako tako pišu listovi pokrenuti na područjima koja su stoljećima izložena talijanskim presizanjima, poput Novog lista i Slobodne Dalmacije, a slični su se tonovi, ne samo od dežurnog ridikula Ive Horvata u Vjesniku, nego i od drugih novinara i čitatelja ili u izravnim javljanjima slušatelja, dali čuti i u «gornjohrvatskim» medijima. Mržnjom opsjednutog šarlatana Marinka Čulića («...upravo su ustaše predale Zadar fašističkoj Italiji») u Feralu slijedi jedan drugi šarlatan: trenutačni predsjednik Republike Stipe Mesić također se zgraža nad činjenicom da se mimohod zbio «u gradu koji je bio prodan stranoj sili».

Pretežan dio hrvatske javnosti, osobito onaj koji bi to morao znati, reklo bi se, pojma nema o elementarnim činjenicama. I upravo zahvaljujući tom neznanju nadalje se podhranjuje mržnja, mržnja koji kipi iz svake geste i izjave.

Sudbina je grada Zadra nakon raspada Austro-Ugarske i talijanske okupacije hrvatskoga priobalja razriješena Rapallskim ugovorom iz 1920. Njime je i Zadar postao sastavnim dijelom Kraljevine Italije. Prema tome, nije u sastav susjedne nam države ušao nakon Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. I, što nije manje važno, Rapallski je ugovor u ime Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca potpisao tadašnji ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić, izvorno dalmatinski pravaš i kasnije glava Jugoslavenskog odbora. Drugim riječima, čovjek koji je borbu protiv talijanskih aspiracija pretvorio u smisao svoga političkog djelovanja.

Dijelovi hrvatskog teritorija koji su 1920. i kasnije (Riječka država!) ušli u sastav Kraljevine Italije bili su žrtva na jugoslavenskom oltaru, cijena priznanja i stabilizacije prve jugoslavenske države. Iako je potpisao Rapallski ugovor, Trumbić nikad nije proglašen izdajicom. Žrtva u ime Jugoslavije uvijek se nagrađivala.

Kad je Pavelić 1941. žrtvovao dio za cjelinu, jugoslavenska ga je propaganda proglasila izdajicom: žrtva za Hrvatsku se ne nagrađuje nego kažnjava. Oni, pak, koji Pavelića doživljavaju kao personifikaciju odlučne borbe za uspostavu hrvatske države, neku, makar mršavu zadovoljštinu mogu pronaći u činjenici da se Trumbić pred smrt priklonio Paveliću, a ne obrnuto. Čak i onda kad se načelno razgovaralo o teritorijalnim žrtvama...

A iako njihova nacionalna država odnosno prostor pod vrhovništvom izabranoga vladara u posljednjih nekoliko stoljeća nije nikad izdržao više od četrdesetak godina bez promjena granica, Hrvati nikad nisu uspjeli shvatiti da granice, osobito one postignute nametnutim ugovorima, nisu vječne. I da nisu jedini koji su nešto morali žrtvovati da bi dobili državu. Hrvatski povjesničari – osobito jugokomunistička piskarala – nikad ne će hrvatskoj javnosti pokazati primjer grofa Cavoura, koji je ujedinjenju Italije bio spreman žrtvovati Savoju i Nicu. Ne će posegnuti za irskim primjerom: Eamon De Valera i drugovi znali su da je i osakaćena Irska bolja od nikakve. Ne će im pasti na um da su se praktično jučer Kohl i Genscher, radi ujedinjenja rascijepljene Njemačke, lako, bez unutarnjih otpora i revolucija, odrekli Istočne Pruske, Sudeta...

Narodi koji drže do sebe ne nasjedaju lako na neprijateljske provokacije. Hrvati u te ne spadaju. I začudo, ne pada im na pamet ni to, da je 1991./92. napravljena i veća žrtva od one iz Rimskih ugovora: kako bi izborio državu, Tuđman se odrekao svih aspiracija ne samo na ono što je Bakarić darovao Sloveniji, nego i na istočni Srijem, Boku Kotorsku, čitavu Bosnu i Hercegovinu. O čemu je, dakle, riječ?

Tomislav JONJIĆ

03-12-2015 20:53#2

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (8)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Iza kako je Pašić na svoj memorandum Grey-u o nagradi za Srbijine žrtve dobio od Britanskog Ministra Vanjskig Djela odgovor da on ne može da prihvati načelo "nagrade za žrtve", nego da drži, da cijeli jugoslavenski problem treba gledati i rješavati kao cjelinu, postali su odnosi između Srpske Vlade i Jugoslavenskog Odbora (kojeg su hrvatska četvorka: Trumbić, Supilo, dr. zubar Pavelić i Ivan Meštrović osnovali u Parizu 30 svibnja 1915. godine, mo.) skladniji, iako su izbijala i nadalje dva različita shvaćanja.

Nakon poraza koji je talijanska vojska pretrpjela kod Caporeta 1917 godine, prijetila je ozbiljna opasnost da Italija zatraži zaseban mir s Austro-Ugarskom i Njemačkom. To je bila ozbiljna neprilika ne samo za one krugove u Italiji, koji su bili za to da se rat nastavi, nego i za same Saveznike. Vodeći računa o tome da su austrijske čete, koje su uglavnom držale talijanski front bile sastavljene od Jugoslavena, (ta negativno magična riječ koja od te 1917. godine sustavno truje hrvatsko/nacionalno/državotvorno tkivo i siše hrvatsku ZDravu krv, mo. Otporaš.) a sam njihov zapovjednik general Borojević Jugoslaven, počeli su Talijani poluslužbeno da traže kontakt s predsjednikom Jugoslavenskog Odbora Trumbićem u cilju da se nađe neki talijansko-jugoslavenski sporazum s namjerom da se tako oslabi austrijski front. Talijani to nisu od limine odbijali, ali su htjeli zadržati savezničku mjenicu do konačne pobjede. Saveznici, a osobito Englezi, bili bi pozdravili jedan talijansko-jugoslavenski direktni sporazum, čim bi Londonski (tajni iz 1915. godine, mo.) Pakt, koga su se oni stidili, via facti izgubio važnost.

Dogovoreno s Talijanima došli su na ideju, da se u Rimu upriliči Kongres predstavnika potlačenih naroda iz Austro-Ugarske i zajedničkom propagandom poljulja austrijeki front. Pri ovom pothvatu bilo im je, čini se, najvažnije učešće (hrvatski "sudjelovanje", mo.) Jugoslavena, za koje su Talijani držali da su ključ otpora na fronti. Trumbić je dalje ostao pri tome, da treba poništiti Londonski Ugovor. (I Poglavnik dr. Ante Pavelić je čekao priliku da poništi silom nametnuti rimski ugovor koje je MORAO potpisati 18 svibnja 1941. godine. Ta prilika se Poglavniku prižila da je on, kao potpisnik tog sramotnog i nametnutog ugovora poništio taj ugovor 10 rujna 1943., mo. Otporaš.)

Međutim su u Londonu na njega napravili pritisak, da Jugoslavenski Odbor mora učestovati (hrvatski "prisustovati", mo) ili se iseliti iz Engleske. Stavljali su pri tome u izgled, da se nadaju da će doći prigodom kongresa u Rimu do direktnog sporazuma između Talijana i Jugoslavena, pri čemu će Londonski Pakt pasti sam po sebi, bez da saveznici pogaze obećanje dato Italiji. Trumbić je morao da popusti i da krene u Rim s nekoliko članova Odbora, koje su Talijani poimenice tražili. Talijani su ih dočekali s najljubeznijom pompom, kako to već oni umiju. Razgovori su se počeli voditi između ćlanova odbora i talijanskih poluslužbenih predstavnika, kojima je na čelu bio Bissolati, te prisutnih Engleza i Francuza koji su imali zadaću, da kumuju sporazumu. Talijani su izjavili, da bi se potpuno odrekli pretenzija na Dalmaciju, te Rijeke (koja nije bila predviđena Londonskim Ugovorom da pripadne Italiji), ali su tražili veći dio Istre s Puljem obećavajući pri tome, da bi se Italija nakon ovakvog sporazuma odrekla Londonskog Pakta. Trumbić je ovaj prijedlog svaki put otklonio podvlačeći, da on ima iz domovine ovlaštenje da zastupa i brani prava naroda u njegovim etnografskim granicama, ali ne da odstupa od njegova prava koje mu iz toga proizlazi. Da dokaže iskrenu želju kako Jugoslaveni idu za tim da se Austro-Hugarska sruši, on je dopustio da se na austrijskom frontu bacaju letci s njegovim potpisom, u kojima se pozivaju vojnici jugoslavenske narodnosti, (među kojima je bio i Alojzije Stepinac, kasnije nadbiskup zagrebački, mo.) da se prestanu boriti za Monarhiju. Talijani su tokom vremena te letke prekrajali ističući da je već postignut potpun sporazum između njih i Jugoslavena. Trumbić i Odbor nisu imali načina da iz talijanskog zagrljaja jave u domovinu pravo stanje stvari.

Nastavlja se.

04-12-2015 21:25#3

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (9)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

U relativno kratko vrijeme austrijski se je front slomio i u Italiji je nastalo radovanje. Radovanje s negodovanjem da je austrijska flota prešla u ruke Hrvata. Ali na vijest da je glavna oklopnjača, Viribus Unitis, potopljena u luci Pulje, nastao je urnebesni poklik: "I posljednja jedinica mora pasti u talijanske ruke, a ne smije biti ni jednog čamca u Jadranu s hrvatskom zastavom". Trumbić i ostali članovi Jugoslavenskog Odbora morali su na vrat na nos napustiti Rim, da ne bi nakon ljubaznog dočeka bili i osobno vrijeđani.

Tako je propao pokušaj talijansko-jugoslavenskog sporazumjevanja, a Londonski Pakt je ostao i dalje na snazi. Posljednja nada Trumbića i Odbora bila je u tom času, da ostatci austijske flote ne će dopustiti da Talijani udju u Dalmaciju, a nada sve u Šibenik i Split. Međutim, ta nada se izjalovila, kada smo primili dugački telegram od Dra. Ante Tresića-Pavičića kao "komandanta flote", u kojem nam javlja da je "do posljednjeg čamca spasio" i da se nalazi na Krfu. Dan dva iza toga, na savezničkoj konferenciji u Versalju, (Versailles, mo.) gdje se je pretresalo o nastaloj situaciji, srpski poslanik Milenko Vesnić, (Ja sam koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u Parizu u nekom antikvaru pronašao pedesetak slika u obliku razglednica ovog srpskog poslanika Vesnića i još druga trojica Srba u vojničkoj odori sa tipičnim srpskim šajkačama na glavi, kako izlaze iz Dvorca Vertailles-a sa konferencije. Te slike-razglednice su na poleđini pisale na francuskom jeziku veličinu i glorificiranje srpske vojske kao dio savezničkih snaga u rušenju austro-ugarske Monarhije i stvaranju države SHS. Ja sam sve te slike/razglednice kupio samo zato da nitko drugi ne može doći do njih i s njima se hvaliti a na uštrb hrvatskog naroda. Mo. Otporaš.) ni od koga ovlašten, izjavio je: "Mes compatriotes Jougoslaves se soumettront aux decisions des Allies". Prevedeno na hrvatski: "Moji zemljaci Jugoslaveni će pristati na Savezničke odluke".

Ovo je značilo u stvari Talijanima, jer je po međusavezničkom sporazumu Jadran bio smatran talijanskom zonom. (Da se ne zaboravi ili još bolje, da podsjetim današnje hrvatsko pokoljenje koje nije krivo za rimske ugovore ali je pogrješno informirano, da je Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić "prodao" Dalmaciju Talijanima, dok ovdje kristalno jasno sudionik stvaranja Jugoslavije kipar Ivan Meštrović govori da su Saveznici već 1919. godine u svojim računicama priznali da je hrvatski Jadran talijanski. Meni se je prije par dana jedan javio na moj e-mail adresu koji prati i čita moje opise, doslovno ovako: A šta tu ustaša hoćeš. "...Moj nano je otišao u šumo k partizanima da se bori protiv fašista koji su okupirali moju zemlju..." Žalosno da on tako danas misli poslije skoro jednog stoljeća od tog slučaja kada su Saveznici "darovali" Dalmaciju Talijanima koji tada, 1919. godine nisu bili fašisti, jer je Mussolini sa svojim fašistima došao na vlast tek 1923. Mo. Otporaš.) Sa ovim se je prešlo preko činjenice da je u Zagrebu bila proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a flota je bila uzeta kao zaplijenjeno oružje pobjeđene strane.

Drugi težak udarac i znak da će stvari kod kuće poći krivim putem bio je postupak Narodnog Vijeća u Zagrebu i način, na koji je provedeno ujedinjenje sa Srbijom, 1-og prosinca 1918. g.

Postavši Ministrom Vanjskih Djela u prvoj zajedničkoj vladi Države Srba, Hrvata i Slovenaca, (Za Srbe nije trebalo dugo vremena da oni preinače originalni naziv zajedničke države SLOVENACA, HRVATA I SRBA u zajedničku državu SRBA, HRVATA I SLOVENACA. Dakle, Srbi su odmah i smišljeno htijeli biti prvi i na kormilu zajedničke države. Zato se nije ni čuditi da je dr. Ante Pavelić deset godina kasnije, dakle u siječnju 1929. godine osnovao HRVATSKU REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU "USTAŠA" da ruši i sruši Versaille-sku i svaku Jugoslaviju. Mo. Otporaš.) i vidjevši, kojim su putem pošle stvari u domovini, Trumbić je raspustio Jugoslavenski Odbor (ali kasno, mo.) i sav se skoncetrirao na to da se dalmaciju spasi od Talijana.

Na pregovorima s Talijanima u Rapalu, 1920 godine, dobio je jasnu sliku da ga njegovi srpski drugovi, Ministar Predsjednik Vesnić i drugi ne podupiru, nego da očijukuju s talijanskim Ministrom Vanjskih Djela, grofom Sforzom. Trumbić je pohitio s konferencije u Beograd, da traži potporu Regenta Aleksandra, koji mu je obećao, što vjerojatno nije imalo velika odjeka kod Vesnića i Pašića. Rapalski je ugovor bio potpisan i u njemu priznata je cijela Istra Italiji, kao i Zadar, što Talijani, po izjavama samoga Sfroze, nisu pčekivali. Trumbićeva je misija tim bila završena, što je odmah i osjetio i zatim dao ostavku. (Netko bi sada mogao pomisliti da je i Poglavnik dr. Ante Pavelić trebao dati ostavku i mirna Bosna. To bi najviše talijani priželjkivali, jer im Poglavnik i Ustaše ne bi bili na putu za okupirati cijeli Hrvatsku, tim više da u dru. Mačeku nisu imali konkurenta niti protivnika. Mo. Otporaš.)

Nastavlja se.

07-12-2015 20:09#4

Bobani Bobani je odsutan

Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆ

ILI DR. ANTE PAVELIĆ? (dio (10)

(U slijedećim nastavcima ću iznijeti neke podatke o "prodaji Dalmacije" iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, "PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA" koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države. Otporaš.)

Na njegov stav i glas u Ustavotvornoj Skupštini Velikosrbi u svojoj megalomaniji nisu se obazirali i on je za njih prestao biti "državotvoran", a mjerodavan je posatao još više Svetozar Prebičević, koji je Aleksandru "donio hrvatsku krunu", i postao jedini savjetnik za Hrvatsku i Hrvate.

Gotovo gurnut iz političkog života s jedne strane od "državotvornih stranaka", predvođenih od Pašića i Pribičevića, a s druge strane od Radićevacam koji su na svoj način postali ekskluzivni i jedini Hrvati, živio je i tvorio Trumbić, gotovo usamljen. Beograd, kad se je uvjerio da se Trumbić ne može dobiti ni položajem, ni novcem, zamrzio ga je i to gotovo podjednako radi njegova hrvatskog stava, kao i radi toga, što mu se moralno nije moglo ništa predbaciti. "Trumbića i Mačeka se ne bi moglo ni vagonima zlata pridobiti, rekao mi je jednom prilikom Kralj Aleksandar. (Teško će biti povjerovati u vjerodostojnost ove izreke Ivana Meštrovića jednostavno zato što nije naveo mjesto, datum, mjesec, godinu sastanka tog razgovora. Sav ovaj predgovor Ivana Meštrovića se odnosi kako što bolje i svrsihodnije opravdati Antu Trumbića, opravdati njegove zablude u stvaranju jugoslavenskog odbora, u stvaranju jugoslavenske države, baciti krivnju rimskih i rapalskih ugovora na nekog drugoga, a i tim opravdati svoju ulogu kao jedna značajna četvrta (4) osoba u stvaranju jugoslavenske države. Kroz pravdanje dra. Ante Trumbića, Ivan Meštrović nastoji opravdati sebe i umanjiti važnost svoje ulogu u promicanju pred saveznicima ideja o jugoslavenskom odboru i stvaranju jugoslavenske države. Mo. Otporaš.)

One mračne sile, koje su vjerovale da se parabelumom rješavaju politička pitanja, zaključile su da ubiju Mačeka i Trumbića malo nakon ubojstva A. Šlegela i atentata na Milu Budaka. Određena su bila i lica, koja će to izvesti, i dat im je vrlo kratak rok. Iz njihove okoline je netko iste noći dojavio Trumbiću što ga čeka, a on je rano ujutro došao k meni i saopćio mi opasnost, (što bi se reklo: tko sa vragom tikve sadi do podne, od podne mu se o glavu razbijaju, mo) u kojoj se nalazi.

Ja sam istog jutra saopćio slučaj Banu Peroviću, koji je ležao bolestan, no nemajući povjerenja državnim organima, zamolio sam Jovu Banjanina da odmah putuje u Beograd i da makar u noći saopći Kralju Aleksandru ovaj slučaj, što je Banjanin i uradio, a Aleksandar mi se zahvalio na upozorenju rekavši: "Tako ste zapriječili još jednu nesreću poslije one s Radićem".

Tako je Ante Trumbić do posljednjeg dana živio u materijalnoj oskudici (2,500 dinara mjesečno penzije (mirovina, mo.)) i u izvjesnosti da će mu već i onako iznemogao život bit iz mraka prekinut. A kad su mu se oči zaklopile, njegovi su mu prijatelji prenijeli smrtne ostatke u njegov Split i sahranili ih u samostanu Sv. Frane uz tiho, ali duboko saučešće (sućut, mo) neslomljenih Hrvata. Usnuo je ožalošćena ali gorda lica, bez ijedne mrlje na njemu, i u vjeri u slobodu svoga naroda, u kom će mu ostati trajna uspomena.

Ivan Meštrović,

Old Seybrook, Connecticut

21. VII. 1958.

(To je bio predgovor Ivana Meštrovića knjigi: "DR. ANTE TRUMBIĆ - PROBLEMI HRVATSKO-SRPSKIH ODNOSA", Izdanje knjižnica Hrvatske Revije, Munchen 1959. Ovu knjigu je napisao sin Zubara dra. Ante Pavelića, jednog od četvorice stvaranja jugoslavenske državne zajednice Slovenaca, Hrvata, Srbi, SHS, dr. Ante Smith Pavelić. Knjiga je stručno napisana i potkrijepljena mnogim vjerodostojnim povijesnim činjenicama. On je na svoje prezime dodao i ženino djevojačko prezime Smith, kako bi se razlikovao i što dalje udaljio od istoimenog imena i prezimena Poglavnika dra. Ante Pavelića. Sve to ima svoju svrhu, pa i ova knjiga koju bih vruće preporučio kao jedno povijestno djelo s jedne strane, a s druge kako bi se potaklo Hrvate svih gledišta i tedencija da napišu knjigu po načelima ove knjige u obranu Poglavnika dra. Ante Pavelića, a knjigu završiti citatem Ivana Meštrovića o Anti Trumbiću: "USNUO JE OŽALOŠĆENA ALI GORDA LICA, BEZ IJEDNE MRLJE NA NJEMU, I U VJERI U SLOBODU SVOGA NARODA, U KOM ĆE MU OSTATI TRANJA USPOMENA". Mile Boban, Otporaš.)

Kraj ovog predgovra Ivana Meštrovića.