K O L E K C I J A H R V A T S K E P O V I J E S T I

    KNJIGA 5

    Comic sans MS  -11

     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    Milan Boban <froate@hotmail.com>

    To:dragutin safaric,Milan Boban

    Feb 1 at 5:31 PM

     

    Bog! dragi moj Dragutine,

     

    1 - Subota jutro 1 veljače čitam Vaše drago pismo s naslovom KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI  i veselo viknu i uzviknu EURIKA!, tu smo s naslovom (samo bih još dodao jednu riječ a ta je KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI.

     

    2 - Prepisao iz povijestnih pisama, Okružnica, Proglasa, knjiga, novina, časopisa DRINA i drugih izvora Mile Boban, Otporaš, priredio za tisak knjiga Dragutin Šafarić.

     

    3 - To bi bio doprinos nas dvojice HRVATSKIH BUNTOVNIKA ZA NAŠU HRVATSKU ISTINU Mile Boban, Otporaša i Dragutina Šafarića našim hrvatskim nadolazećim naraštajima. 

     

    4 - Zato sam ja tražio i nastojao da mogu korigirati, nadodavati, ispravljati, izbacivati što je od viška itd., staviti za KNJIGE samo ono što je najbitnije...

     

    5 - Ja se nisam mogao prijaviti na taj portal pod mojim imenom Mile Boban, ili Otporaš, nego su mi dali korisničko ime "bobani" i pod tim imenom sam ja tu pisao i iznosio mnoge i mnoge povijestne naše hrvatske stvari i dogodovštine.

     

    6 - Što se tiče ponavljanja to je najviše bila pokoja pogriješka ponajviše iz tada - kao i danas - nepoznavanja stručnosti na kompjutoru. 

     

    7 - Kada bi ja tada završio jedno pisanje i kliknuo za poslati, skoro, skoro svakog puta bih pogriješkom kliknuo dva - nekada i tri - puta za pošalji. Kada ja kasnije pregledavam uočim duplikate koje nisam mogao ukloniti.

     

    8 - Uprava portala Irvatski Integralisti su dali samo 10 minuta poslije poslatog opisa da možeš izmjene dodati. Poslije 10 minuta je sve kasno. Eto, zato dragi moj veliki prijatelju i hrvatski brate Dragutine da znaš zašto je bilo tolikih ponavljanja i zašto ja nisam tada mogao korekcije i ispravljanje činiti.

     

    9 - Ja sam sada kod moje djece u San Francisku i nastojat ću s njihovom pomoći i njihovim znanjem da mi sve stave na Word tako da ja osobno mogu izmjenjivati i poništiti sve nepotrebno i što je od viška, jer ja sam taj originalni pisac i prepisivač svih tih opisa, te znam iz prve ruke šta treba i šta ne treba izbaciti/ubaciti, i

     

    10 - kao Deset Božijih Zapovijedi dragi moj Dragutine čvrsto se nadam da smo obadvojica na istim našim hrvatskim povijestnim tračnicama, ne toliko za nas, Bože sačuvaj! koliko je to za naša hrvatska nadolazeća pokoljenja.

     

    Usput, dragi moj Dragutine čitam jučer i jutros šta se dešava u Puli gdje su izvjesili petokraku u znak slavljenja i obožavanja onog sistema koji je sustavno branio i zabranjivao iznositi istinu, NAŠU HRVATSKU ISTINU našoj hrvatskoj školskoj djeci. Zato je na nama, onima koji to hoće u ime ISTINE iznositi ono što se je branilo znati; a ova pisma i sadržaji ovih knjiga koje ćemo uz pomoć Boga Velikoga nas dvojica ostaviti kao BAKLJU SVIJETILJKU našoj hrvatskoj budućoj mladosti...

    Bog! i veliki poZdravi Vama i svim Vašima.

    Mile Boban, Otporaš.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    Otporaš Mile Boban – Dragutin Šafarić

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    2020.

     

    Iseljeništvo

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    5

    KNJIŽNICA xx

    Knjižnica xxx

    Knjiga prva (V.)

     

     

    Nakladnik

    OGNJIŠTE nakladna zadruga

    Zagreb, Pete poljanice 7

     

     

    Autor:

    xx - xx

     

     

    Pripremio – sredio dijaloge na forumu

    Dragutin Šafarić

     

     

     

    Izabrao tekst sa foruma

    Dragutin Šafarić

     

     

     

     

     

    Annie Boban

    7/28/11

    [Keep this message at the top of your inbox]

    To: Placid Zvic, Tomislav Dragun, trup1959@gmail.com, froate@hotmail.com

    Cijenjeni g. Dragun,

     

     

    BLEIBURG, TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA (1) dio

     

    U V O D

     

    Hrvatski narod, ostvarivši svoju državnu samostalnost godine 1941., nastojao je ostati izvan svjetskog sukoba, jer nije bilo razloga, ratovati s Engleskom i Amerikom. U tom smjeru učinjeni su znatni napori, ali bez uspjeha. Činjenica, da su zapadni saveznici smatrali kraljevsku Jugoslaviju svojim saveznikom, te nisu priznali Hrvatsku Državu, prisilila je Hrvate, kako bi bili na protivnoj strani.

     

    Osovinske vlasti priznale su Hrvatsku Državu, jer su bile stavljene pred gotov čin, te si nisu htjele stvarati još jednog neprijatelja više. Time je Hrvatska bila protiv svoje volje uvučena u II. svjetski rat, ovaj puta na strani osovinskih sila. Njeno sudjelovanje očitovalo se u slanju dobrovoljačkih postrojbi na Istočni front protiv boljševičkih snaga.

     

    Koncem godine 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo, kako je rat izgubljen u korist zapadnih saveznika i ruskog boljševizma. U Hrvatskoj se je gledalo drugačije na zapadne saveznike, a drugačije na boljševike, premda su oni bili saveznici Zapada. Postojala je izvjesna nada, kako će Zapadnjaci razlikovati protukomunističke borce raznih naroda ne-Nijemaca, te ih odvojiti na koncu rata i sačuvati kao jezgro borbenih snaga za obračun s agresivnim medjunarodnim komunizmom.

     

    Takovu nadu gajili su Hrvati čak i u vrieme od 10 časaka prije neminovnog izhoda II. svjetskog rata. Hrvati su jedini od ne-Nijemaca pred konac rat raspolagali s jakom i stegovnom vojskom, koja se je nalazila barem na dielu svog državnog područja. Posliedni čini Hrvatske Državne Vlade bili su rečenom nadom prožeti.

     

    Od strane zapadnih saveznika nije bilo niti jednog znaka bilo kakovog interesa za protukomunističke borce, bilo da ih se organizirano sakupi i prihvati te sačuva za budućnost, bilo da ih se primi kao zarobljenike, kako to propisuju norme medjunarodne Ženevske Konvencije.

     

    Ovaj propust zapadnih vlasti ostaje kakovom svjetskom poviestničaru za "odkriti", kako je nekih 200 divizija protukomunističkih boraca trebalo drugačije prihvatiti, a ne razoružati ih i najvećim dielom izručiti komunistima, koji su ih poubijali, a manji dio - vrlo mali dio - bezglavo predati raznim dobrotvornim organizacijama, da ih ove razprše diljem svieta.

     

    Kako se prije spomenuta nada hrvatskog državnog vodstva nije ostvarila, našlo se je hrvatsko političko i vojničko vodstvo pred izborom:

     

    1. Ili napustiti područje Hrvatske Države i krenuti sa cjelokupnom vojskom u susret Englezima, koji su se približavali i od zapadnih saveznika bili najbliži, te pred njima izvršiti vojničku kapitulaciju.

     

    2. Ili s cjelokupnom vojskom i pučanstvom, koje se dragovoljno odluči, poći u šume te nastaviti borbu protiv komunističkog nasilja, očekujući daljni razvoj dogadjaja.

     

    Iz mnogih razloga hrvatsko vodstvo odlučilo se je (premda su mišljenja izmedju generala bila podjeljena. Kako je poznato da je general Luburić zagovarao da se iđe u šumu a da ne vjeruje Englezima, mo. Otporaš.) za obću emigraciju.

     

    Odlazak u šume te nastavak borbe protiv partizana, kao saveznika Englezke, Amerike i SSSR-a, stavili bi hrvatsku vojsku kao pobunjenike izvan zakona, jer bi to u ono doba značilo narušavanje svjetskog mira, koji je tada u Europi , čime bi bilo stavljeno i hrvatsko političko i vojničko vodstvo u stanje bespravnosti.

     

    Ova odluka Hrvatske Državne Valde teško je pomutila planove jugoslavenskih komunista, jer su oni dobro znali, kakovu bi opasnost za njih predstavljali par stotina tisuća najsnažnijih, najborbenijih i politički najsvjesnijih Hrvata, koji bi sudjelovali u jezgri borbenih krugova protiv internacionalnog komunizma, te su ih odlučili na svaki način zadržati i poubijati prema riečima Milovana Djilasa, koji je rekao:

     

    Kako bi prikazivanje bez primjernih strahota ovog ubijanja, koje se je vršilo uglavnom od mjeseca svibnja 1945. pa do konca godine 1945. - a u manjoj mjeri i kasnije (na stotine mjesta), bilo preglednije i odvijalo što zornije pred očima

     

    čitatelja, upoznajmo u ovome uvodu čitatelje s okolnostima, koje su utjecale na tok povlačenja.

     

    CILJ POVLAČENJA

     

    Po gubitku rata i države u dotadašnjem postavu ratujućih sila, Hrvatima je bio jedini i veliki cilj, kako bi barem na životu održali svoju mladu vojsku od 390.000 boraca, koja je svoj ideal gledala ispunjenim samo u obstojanju Hrvatske Države.

     

    Pouzdavalo se je u zdrav razum i prirodnost stvari, kako će zapadni nekomunisti ovu kompaktnu vojsku - neokaljanu nekim presedlavanjem - barem demobilizirati i sačuvati; kako će razumjeti njezin stav u svjetsko - političkom i ideološkom gledanju i opredjeljenju. Kako je ovakovo držanje prema komunizmu bilo razumno, proizlazi iz toga, što je američki predsjednik Truman već nakon sastanka u Potsdamu odpočeo hladni rat s komunizmom, a cijeli Zapad je za vrijeme koreanskog rata drugačije gledao na komunizam, nego 1945. godine.

     

    Hrvatski čovjek gajio je ovu nadu u sebi, jer je imao simpatije za amerikance, te se je tokom II. Svjetskog rata nadao, kako će na koncu ipak biti sa Zapadom.

     

    Konačno, kako Hrvati nisu htjeli ni u kojem slučaju kpitulirati pred partizanima, to im je ostao još jedini izlaz, kako bi to učinili pred Anglo - Amerikancima.

    Osim toga postojale su i odredbe medjunarodnog zakona - prihvaćene u Ženevskoj Konvenciji i od strane Englezke i Amerike - te su se ove zemlje morale držati odredaba toga medjunarodnog ratnog prava.

     

    SNAGA

     

    Kod prelaza iz redovite borbe na svom državnom području u povlačenje, hrvatska se vojska sastojala od 390.000 vojnika visokog morala, ali bez streljiva. Bila je organizirana u pet vojnih Sborova, koji su se sastojali od 16 divizija, i van Sborova XXVI-tu Stajaći djelatni Sdrug, 12 gorska divizija, 14-ta divizija i 16-ta doknadna divizija koji su bili izravno pod zapovjedništvom Vojnog Stana Poglavnika. Sa vrlo jakim pozadinskim ustanovama kao logistikom podhvatnih postrojbi.

     

    Operativno bila je hrvatska vojska uklopljena u njemačku armijsku skupinu (zapovjednik general pukovnik Löehr), koja je držala frontu

     

    polukružnog protezanja od Koprivnice - Virovitica - Hercegovac - Banova Jaruga - Sisak - Karlovac, ili izpupčenu Predzvonimirovu Liniju.

     

    Zvonimirova crta bojišnice, bila je spljoštena a protezala se je od Koprivnice - Križevci -Vrbovec - Dugo Selo - Velika Gorica - Stupni- Jastrebarsko - Karlovac, i na njoj nije se odigralo neko vidljivije zaustavljanje u svrhu obrane i paraliziranja neprijateljskog prodiranja - iznimno GRADEC - VRBOVEC i STUPNIK - KLINČA SELO

     

    TO GOVORE ENGLEZI U SVOJIM TAJNIM TELEGRAMIMA

     

    Došlo vrijeme kako bi se konačno jednom, energično sa dokumentiranim dokazima, svim tim četničko komunjarskim licitantima, dokazale njihove izmišljotine sa, brojem pripadnika HOS-a i gradjanstva koje se je našlo, 14 i 15 svibnja 1945. g., na poljanama Ober & Unter Loibacha, Moos-a, St. Michael i Bleiburga na prostoru površine 25 km2. ravnice.

     

    Prema izvješću AFHQ u Caserti od 12.V.1945, na prostoru od Villacha, Klagenfurta, Völkermarkt-a, Griffen-a i Wolfsberg-a, nalazi se već 300.000 vojnih pripadnika i izbjeglica. To je onaj dio koji se je povlačio motorizirano. Sve te vojne postrojbe bile su pomoćne i neboračke, dok se je čitav borački dio postrojbi povlačio i stigao do 15.V.1945 na Bleburško polje i njezinu širu okolicu.

     

    Prema zračnom izvidjanu dana 12.V.1945, procjenjeno je kako već ulazi u područje Carinthie, kolona koja sadrži cca 500.000 vojnih pripadnika.

     

    Ja, kao živi svjedok i sudionik koji je imao krugovalnu vezu sa postrojbama 5-te divizije, htio bih pitati sve te ; molim Vas uljudno recite mi na kojem fakultetu na ovome svietu ste studirali ili slušali predmet o povlačenju Hrvata 1945. g. iz Hrvatske. Odgovor od svakoga je NE! Pa onda čemu te o broju žrtava kada čak nemate pojma koliko je bila brojčana snaga HOS-a, i ono najvažnije, zašto se nismo povukli u tri dana što bi bilo normalno, već punih 11 dana. Znači kako se mora naći logičan razlog. Znači kako je vojska bila nečim spriječena a to je bio gradjanski konjski podvoz a bogami bilo ih je i sa volovima.

     

    A ako želite znati donekle broj žrtava onda uzmite knjigu od Prcele i izračunajte postotak ubijenih i spašenih iz Titovih kolona smrti pa će Te onda doći do približne brojke. Kako bi sve te za Bleiburg uvjerio u istinitost mojih tvrdnji pokušat ćemo malo pučkoškolskom matematikom doći do rezultata.

     

     

    Na Bleiburgu je bilo 300.000 vojnika i 480.000 gradjana = 780.000

     

    Od Celja na Wolfsburg 5.000 vojnika i 5.000 gradjana = 10.000

     

    Od Črnog na Eisenkappel 30.000 vojnika i 10.000 gradjana = 40.000

     

    Od Log. Dol. na Eisenkappel 15.000 vojnika i 5.000 gradjana = 20.000

     

    Od Jezerskog na Eisenkappel 10.000 vojnika (pozadinske slu`be) = 10.000

     

    Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.

     

     

    Izračun postotka:

     

    Iz Maribora ih krenulo 11.000, u Pan~evo ih stiglo 600

     

    Iz Maribora ih krenulo 15.000, u Osijek ih stiglo, 6.000

     

    Iz Dravograda ih krenulo, 5.000, u Bitolu ih stiglo 300

     

    Iz Slovenije ih krenulo 12.000, u Novi Sad ih stiglo 3.000

     

    Iz Dravograda ih krenulo 2.400, u Beograd ih stiglo

     

    [to iznosi; krenulo 43.000, stiglo 9.900

     

    Ili 9.900 : 43.000 * 100 = 23.02%, primjenivći sada taj postotak na brojeve vojnika i gradjana dobivamo

     

     

    Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.

     

    Od toga ubijeno: 278.128 vojnika i 385.900 gradjana = 664.028

     

    Ostalo na životu 82.872 vojnika 115.100 gradjana = 197.972

     

    Od 82.872 vojnika ostalih na životu:

     

    njih 8.900 bio je sudjen na 25 g. zatvora = 222.500 g.

     

    njih 5.000 bio je sudjen na 20 g. zatvora = 100.000 g.

     

    njih 5.000 bio je sudjen na 15 g. zatvora = 75.000 g.

     

    njih 10.000 bio je sudjen od 5 - 10 g. zatvora = 75.000 g.

     

    njih 10.000 bio je sudjen od 1 - 5 g. zatvora = 25.000 g.

     

    njih 38.900 bilo je osudjeno na, 497.500 g. robije

     

     

    Svoju kaznu izdržavali su bez amnestija:

     

    u Hrvatskoj Mitrovici, staklari Zenica, Gornji Vakuf, Zemunu, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Kajzerici, rudniku žive IDRIJI u Sloveniji, u rudnicima BOR u Srbiji, rudniku Raša u Istri, Golom otoku, Puli, Slovenskoj Bistrici - IMPOL, i još mnogim drugim mjestima.

     

    Kod izgradnje autoputa Beograd Zagreb, njih 3.000 bilo je korišteno za najteže gradjevinske poslove i kada su došli do Iloka, tamo negdje gdje je močvarno zemljište, njihov komandant major milicije ČIČA rodom iz Gline, dao ih je 700 ubiti i zakopati pod kolovoz autoputa koji je tamo betoniran, a drugi dan su zaljevani betonom a da nitko nije imao pojma što se je predhodne noći dogodilo.

     

    Ja sam se povlačio sa 5-tom divizijom i poznato mi je, jer je bilo prebrojavanje u Križevcima, naša kolona je bila dugaška 35 kilometara (samo gradjana sa zapregama) sa 40.000 gradjana oba spola i svih dobi, dok je sama divizija postrojena u rojnoj pruzi zauzimala svega 10 km dužine. Mi smo držali zaštitnicu desnog boka glavnine, skroz do Dravograda. Dugačku kolonu je imao I-vi Sdrug - 8-ma divizija, 7-ma divizija, 3-eća divizija, koje su stigle na Dravogradsko polje i više nije mogao stati jedan čovjek, dok je zalaznica bila još uvjek u Celju.

     

    Iz tajnog telegram za HQ u Caserti, zrakoplovnim izvidjanjem je ustanovljeno kako na 15.V.1945, ide jedna kolona od cca 600.000. osoba prema Carintiji, a tome treba dodati daljih 500.000 koji se spominju u izvještaju od 12.V.1945.

     

    Prema pisanju Vojno historijskog (povijesnog, mo.Otporaš.) instituta iz Beograda, o tome koje su se njemačke postrojbe njima predale ili po njima uništene izlazi kako čitav njemački kontigent od army grup , koji se je nalazio u tom području Carintinije iznosio je svega 200.000 ljudi. Dok je bilo 100.000 ljudi drugih narodnosti, Kozaci, Slovenci isti broj Madjara i 5.000 crnogorskih četnika. To bi nekako zvučilo 10 njemačkih divizija. Dok ostatak od 860.000 odpada na Hrvate pripadnike HOS-a 360.000 i 500.000 izbjeglica civila, svih dobi oba spola.

     

    Crnogorski četnici, izraženi u brojčanoj sumi, bilo ih je 5.000, ali koji su se povlačili iz Celja preko Loštanja - Črno - Topla - Obermosgan - Eisenkappel, gdje su odmah po dolazku pali englezima u ruke. Na samom Bleiburškom polju nije bilo niti jednog četnika ili Slovenskog domobranca. Bilo je nekih 300 zarobljenih partizana, koji su na sebi nosili po jedan sanduk streljiva, ili po dva željezna okvira granata za bacanje. Koliko mi je poznato bili su svi pobijeni od postrojbi Koste Nagya, kao izdajnici revolucije u mjestu Aich, od čijih mještana je to saznato.

     

    Nekako mi neozbiljno djeluje ta brojka koju navadjaju , od 40.000 od 250.000 tisuća, pa onda sve one nemoguće licitacije, po Žerjaviću i drugim sličnim "naučnicima" koji su za svoj rad bili nagradjeni službom u OUN-a obično po afričkim zemljama. Molio bih sve buduće pisce kako bi se držali ove brojke iz tajnog telegrama vojske V. Britanije sa potpisom ALEXSANDER sve dotle dok netko sa novim dokumentima ne dokaže nešto suprotno.

     

    Postroj i brojčano stanje HOS-a, obradio sam na osnovu 42.000 stranica originalnih dokumenata MINORS-a i ZUVOJ-a, koji se nalaze u mojem posjedu, a 1945. na povlačenju bili su dovezeni u Villach, odakle sam ih ja dao prenijeti k sebi u Australiju. Naime, zastavnik u razdoblju dr. Branko OPI], na moj poziv odazvao se je i opisao svoj put povlačenja u kojemu je naveo kako je bio u Rogaškoj Slatini dodjeljen za pratnju tri kamiona koji su prevozili pismohranu MINORS-a, Vojnog Redarstva i još nekih pozadinskih službi. Odmah sam odputovao u Villach i uz pomoć nadporučnika Franje Konje iz Canade, pronašao teret tih tri kamiona, koje je njegov brat prisvojio, a teret bacio u šupu za drva i ugljen, koji su ih pokrili i tako sačuvali od ljudske radoznalosti svih tih pedesetak godina. Naravno kako je to bilo odkriće, ali o kojemu se je trebalo vjerno šutjeti, jer su u stvari tu bili, prve tipkajuće stranice, zapisnika o saslušanjima, Hebranga, Srebrnjaka, Marinkovića, Price, Winterhaltera, Anke Butorac, Mace Grčetić, Cicibanke Zdenke Sertić i još 72 visoko rangirana člana KPJ. Znači, kako puk. Drago Jilek nije imao te dokumente kod sebe, zašto su ga komunjare kidnapirali u Trstu.

     

    Ovi zapisnici su prava poslastica za čitanje i odkrivaju svu ljudsku bijedu i nemoral saslušavanih.

     

     

    (Šteta da se za sada ne zna tko je pisac ovih pet opisa o BLEIBURGU. Nadati se je da će se netko potruditi i već do sada iznesenih povijestnih iskaza saznati tko bi mogao biti taj Hrvat i vojnik HOS-a NDH-e koji je iz Villach-a prenio sve te stvari "k sebi u Australiju". Po mojem nagađanju to bi mogao biti Srećko Rover. Nadati se je da će se kroz slijedeća četiri nastavka moći saznati mnogo više. Mile Boban, Otporaš.)

    30-04-2015 12:00#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA(2) dio

     

    POSADNI DOMOBRANSKI SDRUGOVI

     

    1-vi. Posadni DOM Sdrug - Varaždin 1.700 I. HUD (Riječ "DOM" se odnosi na Domobrani, mo)

     

    2-gi. Posadni DOM Sdrug - Karlovac 1.700 13.D.

     

    3-eći. Posadni DOM Sdrug - Knin 1.700

     

    Cjelokupni ušao koncem 1944 g., u sastav 372 legionarske pješačke "Tiger" divizije,

     

    4-ti. Posadni DOM Sdrug - Sisak 1.700 15.D, zapovj. puk. DV, Stjepan MIFEK od 22.V.1944 do 15.XII.1944

     

    5-ti. Posadni DOM Sdrug - Požega 1.700 1.D.

     

    6-ti. Posadni DOM Sdrug - Zenica 1.700 8.D.

     

    7-mi. Posadni DOM Sdrug - Županja 1.700 3.D.

     

    8-mi. Posadni DOM Sdrug - Žepče 1.700 14.D.

     

    9-ti. Posadni DOM Sdrug - Dubrovnik 1.700 12.D.

     

    10-ti. Posadni DOM Sdrug - Brčko 1.700 3.D.

     

    11-ti. Posadni DOM Sdrug - Bjelovar 1.700 I.HUD.

     

    12-ti. Posadni DOM Sdrug - Gospić 1.700 11.D.

     

    13-ti.. Posadni DOM Sdrug - Križevci 1.700 I.HUD.

     

    14-ti. Posadni DOM Sdrug - Osijek 1.700 7.D.

     

    15-ti. Posadni DOM Sdrug - Bosanska Gradiška 1.700 1.D.

     

    16-ti. Posadni DOM Sdrug - Zagreb 1.700 16.D.

     

    17-ti. Posadni DOM Sdrug - Banja Luka, 1.700 6.D

     

    18-ti. Posadni DOM Sdrug - Sarajevo 1.700 8.D.

     

    19-ti. Posadni DOM Sdrug - Novska 1.700 17.D.

     

    20-ti. Posadni DOM Sdrug - 1.700

     

    21-vi. Posadni DOM Sdrug - Novi Marof, 1.700 I.HUD.

     

    Sveukupno 35.700

     

     

    Domobranska vojnica:

     

    Ukupno Gorski Sdrugovi = 25.720

     

    Ukupno Posadni DOM Sdrugovi 21 x 1.700 = 35.700

     

    -1.700

     

    Ukupno Lovački Sdrugovi 10 x 2700 = 27.000

     

    -8.100

     

    Ukupno doknadne i pomoćne postrojbe za 17 divizija = 21.000

     

    Ukupno podhvatne DOM postrojbe = 109.420

     

    -9.800

     

    99.920

     

    USTAŠKA VOJNICA POSTROJENA PO SDRUGOVIMA (1945 g.)

     

    STAJAĆI DJELATNI SDRUGOVI sa zapovjednicima:

     

     

     

    I. SDS, PALE, sastava od 7 bojni u sklopu 8.D.

     

    Zapovj.

    1-vi: pukovnik PTB-a, Jure vitez FRANCETIĆ, poginuo

     

    2-gi: pukovnik UV, Ivo STIPETIĆ, poginuo VIII.1943.

     

    3-ći: pukovnik UV, Frane SUDAR,

     

    4-ti: v.d. bojnik PTB-a, Joso DADIĆ

     

    5-ti: pukovnik UV, Frane SUDAR,

     

    6-sti: bojnik PTB-a, Joso DADIĆ

     

    sastava 6.389 momaka

     

     

    II. SDS - Sisak - Hrvatska Mitrovica - NAŠICE, sastava od 6 bojni u sklopu 7.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Milivoj SERTIĆ,

     

    2-gi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,

     

    3-ći: bojnik UV, Antun ILLIK, poginuo

     

    4-ti: pukovnik UV, Ivan ŠTIER,

     

    sastava 6.170 momaka

     

     

     

    III. SDS - KARLOVAC, sastava od 6 bojni, u sklopu 13.D.

     

    1-vi: pukovnik PTB-a, Josip METZGER,

     

    2-gi: pukovnik UV, Ante MAGAČ,

     

    3-ći: dopukovnik UV, Vladimir ROGOZ, poginuo

     

    4-ti: pukovnik UV, Tomislav ROLF, (Ustrijelio se na Bleiburgu poslije predaje, mo)

     

    5-ti:

     

    sastava 5.103 momaka

     

     

     

    IV. SDS - Bihać - GOSPIĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.

     

    1-vi: pukovnik HRZ, Ivan MRAK

     

    2-vi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,

     

    3-gi: pukovnik UV, Delko BOGDANIĆ,

     

    4-ti: pukovnik PTB-a, Juco RUKAVINA,

     

    5-ti: pukovnik UV, Vladimir METIKOĆ,

     

    6-ti: pukovnik UV, puk Frane SUDAR,

     

    7-ti: bojnik UV, Slavko HAJDINOVIĆ,

     

    sastava 5.279 momaka

     

     

     

    V. SDS - Bugojno - Livno - KOPRIVNICA, sastava od 7 bojni, u sklopu 5.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Rafael BOBAN,

     

    2-gi: dopukovnik UV, Josip KOŽIĆ,

     

    sastava 7.718 momaka

     

     

     

    VI. SDS - Sinj, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.

     

    1-vi: pukovnik DV, Frane ŠIMIĆ,

     

    2-gi: pukovnik DV, Milan ČUDINA,

     

    3-ći: pukovnik UV, Josip KURELAC II.

     

    4-ti: pukovnik UV, Božidar GAVEZ,

     

    sastava 4.091 momaka

     

    povuklo se u Bihać 2.000

     

    ostatak izginuo u povlačenju

     

     

     

    VII. SDS, DRNI[ - ZADAR, sastava od 6 bojni, ostatci u sklopu 10.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Emil KEČET,

     

    2-gi: bojnik UV, Mirko BLAŽEVIĆ,

     

    3-ći: pukovnik UV, Mijo SELETKOVI],

     

    4-ti: dopukovnik UV, Emil KEČET, poginuo

     

    5-ti: dopukovnik UV, Tomislav BRAJKOVIĆ,

     

    6-ti: bojnik UV, Petar MIKRUT,

     

    sastava 5.989 momaka

     

    povuklo se u Bihać 2.000

     

    povuklo se u Sušak 2.000

     

    ostatak poginuo u povlačenju

     

     

     

    VIII. SDS - Petrinja - BIHAĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.

     

    Ustrojitelj: dopukovnik UV, Ivan HRČKO

     

    1-vi: bojnik UV Petar DUIĆ

     

    2-gi: dopukovnik UV, Josip KURELAC II.

     

     

    sastava 4.588 momaka

     

     

     

    IX. SDS - MOSTAR, sastava od 8 bojni, u sklopu 12.D.

     

    1-vi: bojnik UV, Antun MATKOVIĆ,

     

    2-gi: dopukovnik UV, Krešimir KURAJA,

     

    3-ći: dopukovnik UV, Vladimir MAYER,

     

    4-ti:

     

    sastava 6.741 momaka

     

     

     

    X. SDS - BANJA LUKA, sastava od 5 bojni, u sklopu 6.D.

     

    1-vi: satnik UV, Pavle BULJAN, poginuo 25.IX.1944.

     

    2-gi: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,

     

    3-ći: bojnik UV, Ivan TERZIĆ,

     

    4-ti: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,

     

    5-ti: pukovnik PTB-a. Josip MATUSINOVIĆ

     

     

    sastava 4.237 momaka

     

     

    XI. SDS - TRAVNIK, sastava od 6 bojni, u sklopu 6.D.

     

    v.d. bojnik UV, Antun MATKOVIĆ, do 10.III.1945

     

     

     

    sastava 4.952 momaka

     

    XII. SDS - TUZLA, sastava od 4 bojne, u sklopu 9.D.

     

    1-vi: dopukovnik PTB-a, Avdaga HASIĆ,

     

    2-gi: pukovnik UV, Emil LAHOVSKI,

     

    3-ći: dopukovnik UV, Petar DUIĆ,

     

    sastava 4.684 momaka

     

     

    XIII. SDS - HRVATSKA MITROVICA, sastava od 5 bojni, u sklopu 3.D.

     

    dopukovnik UV, Zvonimir POVIĆ,

     

    sastava 5.417 momaka

     

     

    XIV. SDS - NOVA GRADIŠKA, sastava od 8 bojni, u sastavu 17.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Drago ILLIK,

     

     

    sastava 7.828 momaka

     

     

    XV. SDS - DOBOJ, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.

     

    dopukovnik UV, Zdenko KURAJA

     

     

    sastava 4.653 momaka

     

     

    XVI. SDS - BR^KO, sastava od 5 bojni, u sklopu 9.D.

     

     

    sastava 4.372 momaka

     

     

    XVII. SDS - BROD na SAVI, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.

     

    dopukovnik UV, Stjepan HAJDINOVIĆ

     

     

    sastava 4.678 momaka

     

     

    XIX. SDS - PETRINJA, sastava od 5 bojne, u sklopu 15.D.

     

     

    sastava 4.231 momaka

     

     

    XX. SS - ZAGREB, sastava od 5 bojni, u sklopu 16.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Branko RUKAVINA, do 20.IV.1945.

     

    2-gi: dopukovnik UV, Eugen STAREŠINIĆ,

     

    sastava 3.495 momaka

     

     

    XXI. DS - OGULIN, sastava od 4 bojne, u sklopu 13.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Josip TOMLJENOVIĆ,

     

     

    sastava 4.818 momaka

     

     

    XXII. SDS - OTOČAC, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Krešimir KURAJA,

     

     

    sastava 4.116 momaka

     

     

    XXIII. DS - ZAGREB, sastava od 3 bojne, u sklopu 16.D.

     

    dopukovnik PTB-a, Jerolim KATIĆ,

     

    sastava 2.114 momaka

     

    XXIV. SDS, nije uzpostavljen

     

    XXV. SDS, nije uzpostavljen

     

    XXVI. SDS - SUŠAK, sastava od 4 bojni, VS, (van Sborova).

     

    1-vi: dopukovnik UV, Ivan VILHAR,

     

    sastava 3.486 momaka

     

    Oklopni:

     

    XVIII. Oklopni Sdrug, BJELOVAR, sastava od 4 oklopne satnije, u sklopu 5.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Aurel SCHLAHER,

     

    sastava 1.600 momaka

     

    Prometni:

     

    I. PSUŽV, ZAGREB, sastava od 5 bojne,

     

    1-vi: satnik UV, Josip CAR,

     

    2-gi: satnik PTB-a, Ivan HREN^I]

     

    3-eći:

     

     

     

    II. PSUŽV, SARAJEVO, sastava od 7 bojni

     

    1-vi: pukovnik UV, Ante VOKIĆ,

     

    2-gi: bojnik UV, Krešimir KURAJA,

     

    Oba Sdruga u 1943 poslije rujna, i 1944 godini poslužili su za ustroj ostalih Sdrugova pa je njihovo broj~ano stanje prikazano u stajaćim Sdrugovima.

     

    Obranbeni:

     

    I. OS - PAKRAC, sastava od 8 bojni, sa 4 bojne u sklopu 18.D. izto tako u 17.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Slavko SKOLIBER,

     

    2-gi: pukovnik UV, Marko PAVLOVIĆ,

     

    3-ći: pukovnik UV, Jakov DŽAL,

     

    sastava 7.527 momaka

     

     

    POGLAVNIKOV TJELESNI SDRUG (PTS), sastava od 9 bojni, činivši sastav 2.D.

     

    Zapovjednik, pukovnik PTB-a Ante MOŠKOV

     

    sastava 8.005 momaka

     

     

    Konačno potrebno je reći nešto i o samoj temi, sa time kako bi nam bilo jasno, naziv SRBI u Hrvatskoj pojavljuje se po prvi puta u 1918 g., kada im počinje dvor iz Beograda slati popove i popadije. Do tada može se slobodno reći do 1941. g. a i poslije bili su to VLASI po vjeri pravoslavci. Poznajem mnoge iz Like koji su se izkazivali kao Hrvati pravoslavne vjere. Kao dokaz tome navadjam kako je u generalskom Sboru HOS-a bilo od 131 generala 10 generala pravoslavne vjere a u samim postrojbama 8 vjerskih dužobrižnika pravoslavne vjere, sa najnižim činom satnika.

     

    Koliko mi je poznato ustaški pukovnik Delko Bogdanić, bio je pravoslavne vjere, a u IV. stajaćem djelatnom ustaškom Sdrugu bilo je, pored vojničara i dočastnika desetak častnika pravoslavne vjere.

     

    Kako sam i sam bio pripadnikom V-tog ustaškog Sdruga, (u opisu br. 1 sam stavio da bi mogao biti Srečko Rover ovih opisa. Koliko je oznato Srečko Rover je bio pripadnik Crne Legije, a Crna Legija je bila V Ustaški Sdrug pod zapovjedništvo ustaškog pukovnika i hrvatskog generala Ranka, Rafajela Boban, mo.) naša I-va djelatna bojna u brojčanom sastavu 954 ljudi imala je 122 pravoslavaca, pa je pored rimokatoličkog, muslimanskog, imala i pravoslavnog svećenika kao vojnog vjerskog dušobrižnika, dopukovnika o. Vasu Čurlana. Inače V-ti Sdrug je imao još počastni naziv "Crna Legija" a zapovjednikom je bio pukovnik Rafael Boban. U stvari I-va i II-ga djelatna bojna su bile u 1941. do svibnja 1942. g. sastavu "Crne Legije" kojom je zapovjedao Jure vitez Francetić.

     

    Od poznatijih boraca te postrojbe, pravoslavne vjeroizpovjedi su bili vodnik Jovan Keserović, dovodnik Dušan Borić, rojnik Savo Tomić, vodnik Svetislav Starović, i častnički namjestnik Stevo Žirić zvani "Lala". Svi oni su došli kao zarobljenici iz četničkih redova u borbama po Romaniji i Podrinju početkom 194. g.

     

    Ustaška vojnica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao sastavni dio HOS-a sa 1.V.1945 g. imala je sliedeći sastav:

     

    Sveukupni broj 132.929 vojničara, dočastnika i častnika.

     

    Postrojena u 153 bojne

     

    A one u 26 Ustaška stajaća djelatna Sdruga.

     

    Prema dokumentima Zapovjedničtva Ustaške vojnice (ZUVOJ) - osobnog odjela, po vjerskoj pripadnosti je bilo:

     

    Rimokatoličke vjeroizpovjedi 88.145 ili 66.31% sa 94 vjerskih dušobrižnika

     

    Islamske vjeroizpovjedi 33.405 ili 25.13% sa 45 vjerskih dušobrižnika

     

    Pravoslavne vjeroizpovjedi, 5.689 ili 4.28% sa 8 vjerskih dušobrižnika

     

    Grkokatoli~ke vjeroizpovjedi 2.844 ili 2.14% sa 4 vjerska duđobrižnika

     

    Evangelisti~ke vjeroizpovjedi 1.442 ili 1.07% sa 2 vjerska dušobrižnika

     

    131.505 ili 98.93% sa 153 vjerska dušobrižnika

     

    Hebrejske vjeroizpovjedi 1.424 ili 1.07% bez vjerskih dušobrižnika

     

    Sveukupno 132.929 ili 100%

     

     

     

    POSTROJ I BROJČANO STANJE PODHVATNIH DIVIZIJA HOS-a

     

     

    I. HRVATSKA UDARNA DIVIZIJA - KRIŽEVCI 10.799 I. SBOR

     

    1-va DIVIZIJA - KOSTAJNICA 11.006 II. SBOR

     

    2-ga DIVIZIJA - VARAŽDIN 9.877 I. SBOR

     

    3-ća DIVIZIJA - VINKOVCI 12.608 III. SBOR

     

    4-ta DIVIZIJA - DVOR na UNI 12.279 IV. SBOR

     

    5-ta DIVIZIJA - KOPRIVNICA 10.777 I. SBOR

     

    6-ta DIVIZIJA - BANJA LUKA 12.680 IV. SBOR

     

    7-ma DIVIZIJA - OSIJEK 15.647 III. SBOR

     

    8-ma DIVIZIJA - SARAJEVO 10.278 III. SBOR

     

    9-ta DIVIZIJA - TUZLA 12.847 III. SBOR

     

    10-ta DIVIZIJA - BIHAĆ 11.779 V. SBOR

     

    11-ta DIVIZIJA - GOSPIĆ 12.316 V. SBOR

     

    12-ta DIVIZIJA - MOSTAR 17.620 Van Sborova

     

    13-ta DIVIZIJA - KARLOVAC 13.512 V. SBOR

     

    14-ta DIVIZIJA - DOBOJ 14.822 Van Sborova

     

    15-ta DIVIZIJA - PETRINJA 9.722 IV. SBOR

     

    16-ta DIVIZIJA - ZAGREB 7.940 Van Sborova

     

    17-ta DIVIZIJA - NOVSKA 14.382 II. SBOR

     

    18-ta DIVIZIJA - SISAK 8.301 II. SBOR

     

    Ukupno 19 divizija 229.213

     

    Van Sborova i divizija XXVI-ti SDS- Sušak, 3.486

     

    232.699

     

    I. HUD Prva hrvatska udarna divizija 2.HUD Druga hrvatska usta{ka divizija

     

    5. HUD Peta hrvatska ustaška divizija 6.HJD šesta hrvatska jurišna divizija

     

    12. HGD Dvanaesta hrvatska gorska divizija 16 HDD šesnaesta hrvatska doknadna divizija

     

    18. HJD Osamnaesta hrvatska jurišna divizija

     

    PODHVATNE KOPNENE POSTROJBE POSTROJENE U 19 DIVIZIJA

     

    I. SBOR....................... 31.471

     

    II. SBOR...................... 33.692

     

    III. SBOR....................... 51.380

     

    IV. SBOR....................... 34.681

     

    V. SBOR........................ 37.607

     

    Ukupno van Sborova 43.868

     

    Sveukupno 19 divizija, 232.699

     

     

    Sveukupno u 19 divizija, domobranske vojnice 100.418

     

    Sveukupno u 19 divizja ustaške vojnice u 26 Sdrugova 132.261

     

    Sveukupno u podhvatnim postrojbama u 19 divizija 232.699

     

     

    NIJE UTVRĐENO

     

    Sjediste zapovjedničtva, zapovjedni sastav, te kojim divizijama su pripadali

     

     

    20-ti Posadni DOM Sdrug 1.700

     

    5-ti Lovački Sdrug 2.700

     

    9-ti Lovački Sdrug 2.700

     

    10-ti Lovački sdrug 2.700

     

    Ukupno 9.800 (nije nigdje uracunato)

     

     

    Ostale podhvatne i pomoćne postrojbe ustrojene od Hrvata:

     

    369. Legionarska pješačka divizija, zvana "Vražja Divizija" vratila se

     

    u Domovinu koncem 1942 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

     

    373. Legionarska pješačka divizija, zvana "Tiger Divizija" vratila se

     

    u Domovinu koncem 1943 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

     

    392. Legionarska pješačka divizija, zvana "Plava Divizija" vratila se

     

    u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

     

    Ukupno 36.000

     

    Pod izravnim njema~kim zapovjedni~tvom nalazile su se:

     

    13. SS pje{a~ka divizija, zvana "Handzar Divizija" koja se je vratila

     

    u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 18.000

     

     

    Oružnička divizija - Osijek u kojoj je bilo Hrvata 5.000

     

    Ukupno 23.000

     

     

    Pozadinska služba MINORSA, sa svim sbornim zapovjedničtvima, popunidbenim i doknadnim zapovjedničtvima, obskrbnim službama tih razina, obkoparskom službom u jačini 2 Sdruga, radnom službom, bolnicama, školama, preselicama svih prometa, radionicama, kao logistika cjelokupnog HOS-a ........................................... 75.000

     

     

    Sveukupno Hrvata u kopnenim snagama 366.699

     

    Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, .................................................. .............. 8.000

     

    Hrvatska ratna mornarica .................................................. .................... 4.000

     

    Hrvatsko oružničtvo, .................................................. ............................. 11.600

     

    Ukupno 23.600

     

     

    Sveukupno u Hrvatskim Oružanim Snagama 390.299

     

    oooOooo

     

     

    STRANICA 1.

     

     

     

    STRANICA 3.

     

     

     

    STRANICA 4.

     

     

    NA POČETAK STR. 2

     

    NATRAG NA IZBORNIK

    01-05-2015 02:51#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA (3) dio

     

    POZADINA

     

    Ministarstvo Oružanih Snaga, vojne škole, vojne bolnice, razni zavodi, prometne i obskrbne ustanove, dopunska i popunidbena zapovjedničtva, Zrakoplovstvo, Oružničtvo, Ratna Mornarica, Dobrovoljačke vojnice, Obkoparski Sdrugovi, i sve druge ne spomenute pomoćne službe, koje su bile povojničene u sveukupnom broju od 75.000.

     

    Neprijateljske partizanske snage iznosile su ukupno 45 divizija. Od toga su protiv hrvatsko - njemačke fronte bile 35 divizija, a samo protiv hrvatsko-njemačkih snaga do Jadrana bile su 10 partizanskih divizija, koje su bile obilno snadbjevene raznovrstnim ratnim materijalom. Partizanske snage na njihovom desnom krilu bile su osiguravane i podržavane od sovjetskih i bugarskih snaga i zrakoplovstvom, a na lijevom krilu, engkezkom flotom i zrakoplovstvom kao i obilnom obskrbom svega potrebnog.

     

    S opisanog postava i pod opisanim okolnostima pošla je hrvatska vojska, predvodjena njemačkom, u jedno zgušćavanje, povlačenje i slom. Pošla je u sve veće terensko sužavanje, uvjetovano srednje alpskim masivom, prelazeći iz razvijene bojištne crte u dublje hodne rojne pruge (kolone), grupe i grupice, koristeći se razpoložiuvim prometnicama. Obadvije vojske, i hrvatska i njemačka, pošle su u noći 7 na 8 svibnja. Od 8 svibnja 1945. svaka vojska pošla je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika imala najžurnije povući u Korušku, i predati se Engleezima, a u nikojem slučaju partizanima.

     

    Njemačka pak vojska po zapovjedi generala Löehra pokorno je kapitulirara pred partizanima. U takovim teškim uvjetima gubljene su mogućnosti organizacije i formacijskog zapovjedanja a izpoljavale su se odmah odvažne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone, grupe i grupice zbjega, kako su najbolje mogle prema tadašnjim okolnostima.

     

    U nastalom povlačenju i zgušćivanju hrvatske su postrojbe svuda ostale poslednje, uzporavajući partizansko prodiranje, te su služile kao zalaznica hrvatskoj i njemačkoj glavnini.

     

    Od sveukupnih 390.000 hrvatskih vojnika, uslijed zgušćivanja svojih redova i uplitanja u zalazničke borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom državnom području oko 30.000 vojnika. Oni su vodili sitnije borbe, razpršavali se šumama, ostajali kao ranjenici, te odsječeni od glavnine zarobljavanih. Ali 360.000, od čega 232.000 podhvatnih postrojbi su prešli njemačku granicu i stupili na njemačko područje. Ovom broju vojnika priključilo se je 500.000 gradjana oba spola i svih doba starosti, većinom u kolima sa konjskom zapregom, a bilo ih je i sa volovskom zapregom, koji su bježali pred nasiljem i terorom četničkokomunističke alijanse, koja se je odražavala u srpskim divizijama JNA. Od ovog trenutka čitav broj od preko 860.000 Hrvata na svom exodusu je nerazdvojan, te predstavlja najveći zbjeg pred boljševicima tadašnje Europe. Izto je tako predstavljao najveći zbijeg u hrvatskoj poviesti, a odmah je počeo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan Domovine.

     

    PRAVAC I PROSTOR

     

    Postojala su samo dva pravca odstupanja:

     

    1. Odstupanje prema Istri, koje je bilo privlačnije, jer bi se time prije došlo sa slobodnim svijetom., ali začelje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zborova i zapovjedničkih točaka, te obskrbne baze, sve je to putem prema Istri činilo neprihvatljivim. Osim toga put je bio duži, bez pogodnih cestovnih prometnica, previše kos, i lijevi bok bio bi neobranjiv.

     

    2. Odstupanje prema Koruškoj (Carintia) je bio privlačniji, jer je bio kraći, osim toga tim su se putem povlačili Nijemci, na koje smo bili naslonjeni, od kojih smo zavisili snadbjevanjem streljivom, i što put prema Istri nije dolazio u obzir, te se odlučilo za povlačenje prema Koruškoj. Za Korušku samo iztočno od Karavanki, vodio je jedan glavni put: Zagreb - Celje (116km) - Dravograd (67km)-Klagenfurt (65km); svega 248 km. Na svakome boku nalazio se je jedan paralelni, odterećujući put sjeveroiztočno; Celje - Maribor (62km) - Dravograd (62km); svega 124 km. Taj put bio je manje zakrčen, ali ugrožavan po sovjestkoj i bugarskoj vojsci.

     

    Jugozapadno; Celje - Šoštanj (40km) - Šent Vid - Črno - Topla (30km)- Esenkappel (24km) teško prolazan preko Karavanki, sveaga 94 Km. Nešto zapadnije; Celje - Mozirje - Luče - Solčava (Savinjska Dolina) (69km) - Eisenkappel (10km), preko Savinjskih Alpa, teško prolazan, svega 79 Km. Ti sporedni vanjski putevi imali svaki po jedan lučni:

     

    Celje - Maribor - Leibnitz - Kopflach i Celje - Motnik – Šmartno - Kamnik - Kokra - Zgornje Jezersko - Bad Vellach - Eisenkappel. Tim putem povukla se motorizirana kolona “Kamber” Oba ova puta imali su veće nedostatke nego predhodni.

     

    Prostor sa kojeg se je pokretalo išao je posljednjom crtom bojištnice, lukom Varaždin – Koprivnica prema Rusima i Bugarima, zatim Koprivnica skroz Zvonimirovom crtom obrane do Karlovca. S tog luka sužavao se u obliku lijevka prema Celju. Tu se je ulazilo u cijev ljevka do Dravograda. Od Dravograda nalazila su se dva proširenja koja su bila po pravcima razmaknuta za 90ºş i to:

     

    Dravograd - Lawamünd u pravcu S-N i Dravograd - Bleiburg u pravcu E-W. Kroz njih se je moglo izaći van, odnosno ući u Korušku.

     

    Kako bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom odstupanju moglo lakše i točnije razumjeti i ocjeniti, potrebno je imati na umu ovaj zanimljiv oblik prostora, na kojemu je ono teklo.

     

    U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop puteva, čija je lijeva strana (kada se okrene prema crti bojištnice) bila;

     

    I. SBOR

     

    2. div. Varaždin - Rogaška Slatina (95km) - Celje (32km) svega 127km.

     

    5. div. Koprivnica - Križevci (31km) - Marija Bistrica (52km) - Krapina (35km) -Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 182 km

     

    I. HUD. Bjelovar - Križevci (33km) - Marija Bistrica (52km) - Krapina (35 km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 184 km.

     

    III. SBOR

     

    9. div + 12. div van Sborova - Kutina - Vrbovec (71km) - Marija Bistrica (31km) - Krapina (35km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 201km

     

    Glavnostožerno zapovj. Pozadinska služba i ostale institucije NDH. 16. div.

     

    Zagreb - Zaprešić - Krapina (69km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 134 km.

     

    III. SBOR

     

    3. 7. 8. 9. div. Kutina - Zagreb (52km) - Krapina (69km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 185 km.

     

    IV. SBOR

     

    4. 6. 15. div. Sisak - Zaprešić (72km) - Zidani Most (59) - Celje (25km), svega 156 km.

     

    II. SBOR

     

    1. 17. 18. div. + 14. div. van Sborova - Sisak - Samobor (65 km), - Radeča -Zidani Most (55km) - Celje (25km), svega 145 km.

     

    V. SBOR,

     

    10. 13. i dijelovi 11. div. Karlovac - Samobor (46km) - Radeša - Zidani Most (55km) - Celje (25km), svega 126 km.

     

    Zbog mreže dobrih cestovnih prometnica ovim se je prostorom, koji ima oblik lijevka. pošlo bez nekih posebnih smetnji, osim nešto veće zakrčenosti puta kod Zidanog Mosta, kao i brzina konjskog podvoza gradjanskih osoba.

     

    Snop puteva slio se je u Celju, mjestu središnjeg sliva rječica, koje omeđavaju četiri planine točno u obliku križa, te je ono zbog položaja ovih planina i rječica bilo prva i velika zapreka na putu za Korušku - prvih dana zbog zakrčenosti puteva, a poslije zbog partizanskog zaokruživanja. Ipak je to bilo (više, mo. Otporaš) kobno za meke Njemce, nego za tvrde i odporne Hrvate. (Kako će se vidjeti kanije da pisac ovih opisa želi umanjiti važnost generala Luburića u njegovoj vojničkoj ulogi obrane NDH, ipak je u gornjem redu rekao "odporne" Hrvate, iako se zna da je upravo Maks Luburić bio taj koji je na Ivan planini u listopadu 1944. godine osnovao Hrvatski Narodni Odpor kao zalaznicu HOS-a u sastavu "ZVONIMIROVE LINIJE" i dao riječ "Odpor". Mo. Otporaš.)

     

    Od Celja koridorom lijevka, neposredno s više puteva do Doliša, a dalje samo jednim preko Slovengradeca, udaralo se je čelom na dravogradski tjesnac, gdje su se sastajali putevi, te uz prepreke rijeke Drave činili najveću stiješnjenost na cijelom putu od Hrvatske. A postojala je i mogućnost podpunog zatvaranja pravca i otežavanje probijanja dalje. Na tom odsjeku moralo se je već prihvatiti i voditi borbu, kako bi se probilo dalje.

     

    Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao uzporavati i kočiti s oba rečena proširenja. No, ipak zbog veće prohodnosti terena uz tok riječice MEZZE, izbjegavanja sovjetsko- bugarske opasnosti na putu Dravograd - Lawamünd, te kraćeg puta u Korušku i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnom probilo do zaustavljanja kod Bleiburga.

     

    Najveći dio hrvatskog zbjega kretao se pješke. Motornim vozilima krenulo je odprilike 30%, te je ovima uzpjelo i najdalje stići. Željezničkom prugom Zagreb - Zidani Most - Celje - Maribor krenulo je 60 vlakova od čega 10 vlakova sa obiteljima častnika i dužnostnika, dok je ostalih 50 vlakova bilo natovareno sa ranjenicima i potrebnom poslugom doktora i sestara. (Ovdje pisac ili svijedok ovih događaja je za sigurno htio reći "boliničarka" umjesto "sestara", mo. Otporaš.) Ovi su bili zaglavljeni tri postaje iza Maribora prema Dravogradu, sabotažom slovenskih željezničara, a zadnji vlakovi u Celju i okolici. Što se je god nalazilo u vlakovima bilo je likvidirano, a ranjenici su bili živi spaljeni u vagonima. Tu nisu ostavili niti jednog svjedoka iza sebe.

     

    Ipak bi se i dravogradskim tjesnacem moglo uzpješno i na vrieme proći, da nisu Niemci putem pred partizanima popuštali, o čemu se u odgovarajućem djelu ovog uvoda govori.

     

    VRIEME I GRUPIRANJE

     

    Veoma ojačani partizani, u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk obrane, sužavajući ga na sve manji prostor, te potiskujući obranbene snage sve dublje u ljevak. Zato je 30. travnja 1945. pala njemačka odluka za odstupanje sa hrvatskog državnog područja, a 4. svibnja je rečeno, kako Zagreb više ne može braniti. Daljna obrana zamišljala se je na crti Maribor – Celje. Toga dana počeo je HRVATSKI EXODUS.

     

    Prvih dana mjeseca svibnja 1945. luk obrane sužavao se je na Zvonimirovu crtu (Liniji, mo) obrane, a na 7. svibnja povukao se je u pravcu grla ljevka, kako je to prije opisano u dijelu “Pravac i prostor”.

     

    Svi su se kod Celja morali probijati kroz partizansku zapreku, koja je i Nijemcima donjela njihov Celjski debakl.

     

    UGROŽAVANJE PO NIJEMCIMA

     

    Već na prve službene viesti, kako predstoji njemačka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945. njemački su zapovjednici počeli dolaziti u dodir s partizanima u svrhu kapituliranja. U Hrvatima su izazvali sumnju, kako će ih ostaviti na cjedilu, što se je i dogodilo. (Vjekoslav, Maks Luburić, general Drinjanin, je u svojem opisu "POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE PREMA AUSTRIJI" tako nešto ili sl. pisao, kada je u u kući dra. Mile Budaka razgovarao s njemačkim general-pukovnikom Loher-om i u brk mu rekao da on i njegovo zapovjedništvo rade protiv interesa HOS-a, samo je oborio oči..."HRVATSKI HOLOKAUST, ll". - POGLAVLJE 3 strana 37-62., mo. Otporaš) ,Njemački zapovjednici nisu bili dorasli, prihvatiti misli svog vrhovnog zapovjednika za jug, istočni front maršala Kesserlinga, koje je on izpoljio na konferenciji dne 7. svibnja 1945 u Grazu, kako se bez obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povlačenja, dok se ne stigne na njemačko područje, te tako nisu imali pred očima spasavanje svojih vojnika, a dosljedno tome ni da pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima većinom oko Celja.

     

    Teški položaj Hrvata još više se je pogoršao, jer je upravo u kulminaciji povlačenja, dok je središte zbjega bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njemačka kapitulacija. Opasnost je prijetila hrvatskom povlačenju, jer Nijemci nisu više bili čvrsti prema partizanima. Postojala je još i opasnost kako će se njemački zapovjednici pokušati dodvoriti partizanima cjelokupnim izručenjem Hrvata.

     

    Osim toga i njihova velika vojska od 150.000 vojnika pometena kapitulacijom, uzsporila je brzinu povlačenja te je jako zakrčila puteve, osobito kod Zidanog Mosta, zatim kod Celja, a nadasve poslije Celja do Bleiburga sa svojih desetak tisuća kamiona, mnogo topova, putničkih samovoza i drugog podvoza. Ovim vozilima ili pješke kretale su se šest njemačkih divizija s mnogo drugih motoriziranih skupina razsutih postrojbi. Nalazili su se u izto vrieme na putevima s Hrvatima, jer su zakrčivali puteve, bili su vrlo kobni za brzinu hrvatskog povlačenja. Njemački vozari nisu se držali voznog reda na cijeloj dužini puta, već su prestizali skupine pred sobom, malo poštivajući vozni red, da desno idu pješaci, a do njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijevi dio puta mora biti slobodan za prolaz samovoza u oba pravca. Ovi nedisciplinirani vozači izlazili su iz povorke i tjerali konje lijevom stranom, što je izazvalo prometnu zbrku.

     

    Brzina hrvatskog povlačenja iz zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, čiji su najglavniji datumi:

     

    4 svibnja 1945., njemačko zapovjedničtvo odredilo je povlačenje svih njemačkih i hrvatskih jedinica u Njemačku na prostor Maribor – Celje, gdje se je namjeravalo organizirati odpor.

     

    6. svibnja 1945., bio je izdan proglas Hrvatske Državne Vlade, kako će cjelokupna hrvatska oružana snaga napustiti područje Hrvatske i kako civilno pučanstvo, ukoliko želi napustiti Hrvatsku, krene sa hrvatskom vojskom.

     

    6. svibnja Hrvatska Državna Vlada pod predsjedavanjem Poglavnika zaključuje krenuti put Klagenfurta, gdje je nesmetano stigla još iztog dana uvečer.

     

    6. i 7. svibja krenuo je najveći dio Hrvata put Njemačke.

     

    7. svibnja uvečer krenuo je Poglavnik sa jednom kolonom, pravcem Zagreb – Novi Dvori – Rogaška Slatina – Maribor – Leibnitz.

     

    7. na 8. svibnja u noći na putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Rogaškoj Slatini preko brzoglasa od generalpukovnika Löehra, o njemačkoj sveukupnoj kapitulaciji. Tada je vratio pravo zapovjedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke Poglavnika.

     

    8. svibnja ujutro u Rogaškoj Slatini pala je posljednja odluka, da se sve hrvatske jedinice, koje su se iz Domovine povlačile i bile upotrebljavane kao zalaznica Nijemcima, nastave najbrže povlačiti se obćim pravcem za Korušku, te da se po prelazu stare Austrijske granice s oružjem predaju Englezima a ni ukojem slučaju partizanima. (Molim sve one Hrvatice i Hrvate koje ovaj dio hrvatske povijesti zanima da istraže, poradi povijestne istine, dali je toga dana, 8 svibnja 1945. godine, u Rogaškoj Slatini, kada je Poglavnik primio obavijest od njemačkog maršala general/pukovnika Loehra da predaje svu odgovornost HOS-a u ruke hrvatskog državnog Poglavara dra. Ante Pavelića, a Poglavnik tada svu odgovrnost predao u ruke generala Vjekoslava Maksa Luburić, koji je tada, tog dana, 8 svibnja postao zadnji Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske. Ovo je vrlo važno, pa bih se ja poslužio, u ovom slučaju onom hrvatskom poslovicom: Svi ljudi sve znaju. Mo. Otporaš.)

     

    8. svibnja generalpukovnik Löehr, zapovjednik armijske skupine, uzpostavio je pregovore s partizanima u Stupniku.

     

    8. svibnja u 23 sata na večer stupila je na snagu bezuvjetna njemačka kapitulacija.

     

    9. svibnja po partizanskom tumačenju počeo je period 6 dana rata poslije rata, kojeg su oni vodili s Hrvatima.

     

    10. svibnja njemački Celjski debakl.

     

    Sva njemačka smetnja – bilo kao nevjera, bilo kao marševska smetnja – mnogo se odražavala na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mnoštva u kolone, grupe i grupice na putevima. Hrvati su trebali brzo se izvući i dijeliti prostor s Njemcima. Probijanje ovog mnoštva zavisilo je mnogo od spretnosti voditelja, zakrčenosti puta i uznemiravanja po partizanima. Bila je namjera stići u Dravograd u što boljem redu i što šćetanije. (Po svoj prilici pisac je htio reći. "...u što boljem redu i što manje štete.", mo. Otporaš.)

     

    U NEIZVJESTNOSTI

     

    Potiskivani od partizana, skučeni i stisnuti na najuži dio svog državnog područja, ulazeći već u lijevak i iznenadjeni njemačkim srozavanjem i učinjenom kapitulacijom počeli su se Hravti pobojavati, kako će ih Nijemci u najtežim trenutcima ostaviti na cjedilu. U takvom stanju počeli su se Hrvati povlačiti; u najvećoj žurbi i neizvjestnosti, jer nije bilo ništa uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih očekivati prije neprimanje, nego zaštita. Nije bilo ništa spremno za fizičko izvršenje, jer nije bilo ni uporišta za osiguranje puteva, a niti baza za obskrbljivanje. Sumnja u njemačku nevjeru, proizažla iz ulagivačkog odnošaja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo plana i nije se više ni moglo sve skupno provesti, jer to zakrčenost puteva, nepouzdanje u Nijemce i ulazak u lijevak nije dozvoljavalo. Povlačiti se bez dovoljno vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uzpjeh, značilo je ići u neizvjestost.

     

    Ali kada se pomislilo na odvratnost kapitulacije pred partizanima, uzprkos svih tegoba, duhovi su se sabrali, snašli, preobrazili. Povratila im se stara snaga i pokrenuli su se jedinstvenom mišlju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednog mjesta. Svi su svojim visokim moralom obećavali zapovjednicima skupina, kolona, grupa i grupica, kako će se do odredjenog prostora stići.

     

    Kroz prizmu ovog uvoda treba povlačenje stalno gledati!

     

     

    STRANICA 1.

     

     

    STRANICA 2.

     

     

    STRANICA 4.

     

     

    NA PO^ETAK STR. 3

     

     

    NATRAG NA IZBORNIK

    01-05-2015 13:06#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA (4) dio

     

    POVLAČENJE

     

    ZNAČENJE

     

    U danima od 4 do 9 svibnja iz Hrvatske se otiskivao njezin najborbeniji, najsvjestniji i najskupniji narodni sloj put zapada; napušten je sjeverozapadni ostatak države sa Zagrebom i prešlo se u inozemstvo - u emigraciju.

     

    Povlačenje je bilo masovno, ogromno. Desetci tisuća seljačkih kola, kamiona, biciklista, konjanika i pješaka, kolone su davale dojam prave seobe naroda. To je bila treća seoba Hrvata u većem stilu. Prva je bila dolazkom naših predaka u ove zemlje za vrijeme seobe naroda, druga bijeg pred turcima, a, eto, treća uzmak pred jugopartizanima. Politički izgledala je kao veleban plebiscit hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju, a protiv balkanskog i iztočnjačkog komunizma.

     

    Tih dana na putevima Zagreb - Zidani Most, Zagreb - Krapina, Križevci - Marija Bistrica - Krapina, Varaždin - Krapina, te Karlovac - Samobor - Zidani Most, i onda Celje - Dravograd, na dužini od 240 kilometara, kretala se hrvatska nacija; pola milijuna ljudi, i više, žena i djece, koji su svojom odlukom i pokretom na zapad plebiscitarno glasovali za hrvatsku državnost i samostalnost u ime onih, koji su pali, u ime onih koji iz bilo kojeg razloga nisu na taj put pošli. Kretali su se svi oni, koji su iztinski mislili na hrvatsku državnost i samostalnost i kojima je bilo moguće krenuti.

     

    Nitko nikoga iz tih dugačkih kolona nije natjerao na taj put u tudjinu i neizvjestnost. Svatko je krenuo sam, bez predrasuda i uvjeren, kako će sami broj izbjeglica biti dovoljnim dokazom zapadnim demokratima, kako taj mali hrvatski narod, koji pod ovim nebom traži samo slobodu i samostalnost u etničkim i poviestnim granicama, zaslužuje biti saslušan.

     

    Ništa taj narod nije moglo pokolebati u toj dubokoj vjeri - niti poteškoće puta, niti glad, niti hladnoća snježnih Alpa. Hrvatski narod kretao je u emigraciju, kako bi potražio spas i sačekao pravednu odluku zapadnih sila; u vjeri, kako će tamo, gdje su njegove vodje Stjepan Radić i drugi tražili razumjevanje, dobiti zadovoljštinu i za nekoliko dana povratitit se kući, te se ta treća hrvatska seoba nije shvaćala ni malo ozbiljno i tragično. Mislilo se je kako je to samo taktički potez, kako bi se sačuvala na okupu vojska i narod od osvete jugokomunista. Dolazili su, naime, tužni glasovi iz iztočnih hrvatskih krajeva o njihovom barbarizmu; palenju i klanju. A kada se hrvatski čovjek vrati na svoje uništeno ognjište, ne može postati faktor svjetskog mira na jugoiztoku, jer tamo mira nema, dok nema Hrvatske Države.

     

    Povlačenje je trajalo nekih 11 dana. Prema okolnostima, na koje je već ukazano, oblikovalo se u tri toka:

     

    a) koji su pošli 4., 5., ili dijelom 6. svibnja i stigli u klagenfurstku kotlinu.

     

    b) koji su pošli 5., 6.. a poglavito 7. djelomice i 8. svibnja i zaglavili se pred izlazkom iz lijevka na Dravi, odnosno glavnina

     

    c) vezani borbom kao zalaznica Nijemcima i svojima, probijajući se podlegli najkasnije 15. svibnja uglavnom oko i nakon Celja.

     

    STIGLI U KLAGENFURTSKU DOLINU

     

    U obćoj namjeri, kako bi se zbjeg skupio u Koruškoj, upravni njegov dio, koji je činila Hrvatska Državna Vlada s dosta uredskog osoblja, nešto prvih izturenih postrojbi iz suženog fronta te gradjanstva, imao je Klagenfurt za uži cilj prispjeća. Prvo su imali doći u dodir sa Saveznicima i, drugo, operativnom dijelu ili mnoštvu biti stanoredjama. Naprijed zamišljeno poslanstvo za dodir sa Saveznicima bilo je po volji Stožeru savezničkog zapovjedničtva za Sredozemlje, uhićeno i smješteno u zarobljenički logor. (Ti izaslanici su bili Ministar dr. Vjekoslav Vrančić i Kapetan Bojnog broda Andrija Vrkljan. Oni su 4 svibnja 1945. pošli iz Zagreba i sa sobom ponijeli "MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE" kojeg su trebali osobno uručiti Saveznicima u Casserti. Ti isti Saveznici su ih uhapsili i u zatvor stavili. Treba pročitati knjigu dra. Vjekoslava Vrančića "S BIJELOM ZASTAVOM PREKO ALPI". Tu u toj knjigi dr. Vrančić u detalje opisuje šta je sve bilo od Zagreba do hapšenja. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Da se je bila mogla ostvariti ta valjana upravna zamisao, sve razplinjavanje i patnje mnoštva exodusa lijevkom bile bi honorirane.

     

    Dobra upravna zamisao oslanjala se je na podesnosti Klagenfurtske kotline. Ona je utisnuta izmedju alpskih masiva, duguljastog protezanja zapad - iztok, koji joj oblik još izrazitijim čini protičuća Drava svojim južnim rubom. S juga je omedjena visokim Karavankama, sa sjevera padinama visokih Tauern Alpa, a sa zapada Villaškim alpama. S iztočne strane nalaze se brdski grebeni, prolazni jedino dolinama rijeka, Drave i Mezze

     

    U nju se ipak polakše stizava i sa zapadne i istočne strane, dok je prilaz s južne strane preko Karavanki i sjeverno preko Tauern Alpa vrlo težak i ograničen. Kod hrvatskog povlačenja od osobite važnosti je bila prirodna zsštićenost od juga. Središte kotline čini Wörther see (Vrpsko jezero) i na njemu grad Klagenfurt, s još više prometnih mjesta na jezeru, a takodjer i na rijeci Dravi. Kotlina je po svojoj naseljenosti i komunikativnosti bila podesna za kratko i prolazno primanje i smještaj čak dva milijuna ljudi.

     

    Medjutim, ni sam hrvatski upravni kapacitet ni prikladnost prostora nisu ništa koristili, jer su Englezi, podsticani jugopartizanima, već 10. svibnja Hrvatsku Državnu Vladu i njezin uži dio i pomoćni aparat izručili komunističkoj Jugoslaviji, prije nego je većina mnoštva stigla u Kotlinu. Zato se je hrvatsko mnoštvo, u nedostatku zajedničkog vodstva ili nekog plana, moralo samo snalaziti na samom mjestu, osjećajući, kako svima prijeti opasnost izručenja. Zaustavljalo se i zadržavalo na mjestima, gdje je tko stigao, guran tih dana medjunarodnim metežom u Klagenfurtskoj kotlini.

     

    Put Klagenfurtske kotline počeli su se Hrvati otiskivati iz svoje Domovine 4. svibnja 1945., prelazeći još iztog dana državnu granicu. Medjutim, sticajem okolnosti nastale su bile dvije vrste kretanja - motorizirano i pješačko - različitih napora i sudbine.

     

    Po još nezakrčenim putevima prema Klagenfurtu kretao se je motorizirani dio 4. svibnja - pozadnji dijelovi vojske i prvi istureni borbeni dijelovi od sužene fronte; 5. svibnja uz prednji i upravni aparat, te gradjanski bjegunci iz Bosne, Sriema i Slavonije, 6. svibja sve više gore spomenutih, Državna Vlada i dio oružničtva - sve skupa kao pred trupa. Dan - dva kasnije probijali su se spretno brzi automobili od glavne kolone. Sve motorizirane skupine i skupinice, u pokretu neovisne jedna od druge, ukupnog broja od nekih 20.000 osoba, stizale su bez većih zapreka i ometanja po partizanima, poglavito zastrašujućim dijelom puta Celje - Maribor - Dravograd, obično još istog dana na svoj - Klagenfurt, koji je bio zamišljeno sabiralište, a kasnije razdvajalište za glavni dio ili mnoštvo zbijega, koji se je u to vrijeme većinom još nalazio u Domovini.

     

    Iztih je dan, a neovisno od hrvatske pred trupe, stigli su u Grifen 5.000 Hrvata, pripadnika 369. hrvatske legionarske divizije "Tiger" i drugih njemačkih jedinica, popunjavanih Hrvatima. Po razriješenju dužnosti u njemačkoj vojsci, ostali su u neizvjestnosti, čekajući kako bi bili prihvaćeni od Hrvatske Vlade.

     

    Rano i brzo stigle su takodjer u Klagenfurtsku kotlinu i neke skupine i skupinice pješaka, koje su se bile odlučile na put preko Kamniških Alpa. Na ovaj put preko grebena Alpa pošle su skupine, koje su kao slabije i časovito osamljene bile ugrožavane od partizana u području Celja. Prokrčivši put kroz Celje ili obišavši ga, udarile su dolinom Savinje preko Letusa, Ljubnja, Solšave (Logarska Dolina) i grebenom na Eisenkappel. Stigavši u Sittendorf, upućivale su se jednim od daljnih puteva prema Klagenfurtu.

     

    Takove skupine i skupinice oblikovale su se već na 5. svibnja, dok se to manje ponavljalo i narednih dana. Prednost im je bila u tome, što su se kao neovisne mogle brže kretati, a nedostatak, što su radi slabosti bile putem ugrožavane po partizanima, a baš ove iznimno po četnicima. Djelatnost četnika u ovim slučajevima posebno je zanimljiv.

     

    Mnoštvo je dosta brzo stizalo na cilj. Motorizirana skupina od 10.000 osoba, u kojoj je bio Rev. dr. Charles Kamber, i ako je na putu uznemiravana po četnicima, već 9 svibnja bila je u Klagenfurtu.

     

    Jedne su se skupine ili desetci, jako oslonjeni na Nijemce, bili probili preko još zapadnijeg prevoja Ljubelj iznad Tržića, a skupine iz Rijeke i Primorja stizale su različitim putevima preko Tarvisi-a

     

    Dne 8. svibnja jedan slovenski četnički odred, kojim je zapovjedao Janez Marn, i slovenski domobranci kojima je zapovjedao kapetan Stamenković, a svi pod skupnim zapovjedničtvom posljednjeg, koji su se nalazili u povlačenju od 6. svibnja iz pravca Novo Mesto mimo Celja i preko Savinjskih i Kamniških Alpa, po prelazu Esinkappel-a na putu u Klagenfurt napadali su skupinice od gornjeg dijela hrvatskog zbjega. Ljude su razoružavali, zarobljavali i zadržavali, a male skupinice, gdje su mogli sve prisutne pohvatati, odvodili na stranu i ubijali.

     

    I motorizirane i pješačke skupine ometali su na putu infiltrirani partizani u ovome kraju, potpomagani domaćim drugorazrednim partizanima. Partizani su nastojali što prije zauzeti ili bar napraviti nesigurnim onaj dio sjeverozapdnog prekograničnog prostora, na koji su oni polagali pravo. Od 1. svibnja kako je njihova 4. armija ušla u Trst, razšiljali su svoje kraće snage dobrim putevima na sjever prema Koruškoj, a na zapad prema Furlandiji. Snagama ovih krakova partizani su se spuštali preko Karavanki u Korušku, odnosno prodirali preko Tarvisi-a.

     

    Te je već na 7 svibnja polu okupirali na liniji Galizien - Ferlach - Rosegg - Arnoldstein. Dne 8. svibnja prešli su Dravu kod Ferlacha, a tog dana ušli su Englezi u Klagenfurt sa dva bataljuna, a slabije organizirane bande uputili su put Völkermarkta. Ove bande, kao i sve partizanske snage u Koruškoj, primila je pod svoje zapovjedničtvo IV. Operativna Zona za Sloveniju 10. svibnja, čije je sada sjedište bilo u Völkermarktu. Dok joj je bilo sjedište u Topolšćici, bila je zabavljena zaprečavanjem puta hrvatskoj vojsci i pučanstvu kod Celja i dalje, te razoružavanjem iste. Imala je za zadatak prisvojiti pravo na okupaciju područja južno od Drave (E. Schmidt - Richberg "Das Ende auf dem Balkan", Heidelberg 1955, str. 145) i zarobiti svog neprijatelja, koji se povukao na to podrušje.

     

    Iako partizanska infiltracija Klagenfurtske kotline nije bila dugotrajna - Englezi su ih trpili svega dva tjedna - ipak su imali dosta vremena, da Engleze nahuškaju protiv Hrvata. Inače su vršili zastrašivanja i pljačkanja, hvatali manje skupine, prikriveno ih ubijali i inače teško ugrožavali cijelu kotlinu, dok konačno nisu dojadili i, inače titofilskoj, englezkoj VIII. armiji.

     

    Pod ovakvim okolnostima ugrožavanja morali su i hrvatska predtrupa i brza vrst pješaka gledati samo na svoje spasavanje. Od 5.000 brzih pješaka veliki broj razišao se po okolnim selima, da ne budu na dohvatu Englezima za izručenje, ali se istovremeno i izlagalo opasnosti, da budu pohvatani od partizana, što se u mnogo slučajeva i dogodilo.

     

    Sliedeća skupina koja je stigla u klagenfurtsku kotlinu, bila je velika i poznata skupina pješaka pod vodstvom general Junuza Ajanovića. Ona se je ustvari sastojala iz tri skupine, raztavljene medjusobno po više sati hoda, pa čak i do jednog dana. Prvu je grupu od 30.000 vodio general Junuz Ajanović, (Vrijedno bi bilo kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro Dumo Sua i u tom opisu generala Luburića se može vidjeti da je general Luburić pred Bleiburgom izvršio zadnju Poglavnikovu zapovjed, predavši pukovniku Junuzu Ajanoviću zapovjedništvo vojske HOS-a, a on se povratio u hrvatske šume boriti protiv OZNE i njezinih pomagača. Mo. Otporaš.) drugu je grupu od 25.000 vodio general Pavlović, dok je treću grupu od 15.000 vodio general Halla. Njima se je u Šoštanju pridružio pukovnik Avdaga Hasić sa 9 divizijom a grupa je iznosila 20.000 osoba. Za grupu koja je iz Celja krenula zapadnim lukom Mozirje - Logarska Dolina - Eisenkappel nema podataka tko ju je predvodio a iznosila je 10.000 osoba. Partizani se nisu usudili mnogo ih napadati, jer su je sačinjavali dobrim dijelom vojnici 17. i 18. divizije, i to još šćetano, (po svoj prilici "oštećena", mo) ali su mnogi ljudi zbog umora i opterećeni djecom, ostajali na putu, koje su kasnije, s ledja i bokova dolazeći partizani pobili. Ta velika skupina nastala je oko celjske zapreke iz izstih razloga i na izti način kretala se istim pravcem, kao i prethodni manji dielovi.

     

    Probivši celjsku zapreku, i očistivši kako Celje a tako i širu okolicu od infiltriranih partizana i sloveskih bandi - nikakve borbene vrijednosti, na celjskom trgu našla se je skupina generala HOS-a, većinom zapovjednika divizija,

     

    Artur Gustović (IIIsbor),

    Jusuf Ajanović (IIsbor),

    (II. Sborom je do pred Bleiburg bio zapovjednik general Luburić, mo)

     

    ing. Hinko Alabanda (Isbor),

    Zdenko Begić (4div),

    Krunoslav Peričić (7div),

    Rafael Boban (5div),

    Božidar Zorn (2div),

    Vladimir Metikoš (6div),

    Stjepan Grlić (Isbor),

    Josip Šolc (Isbor),

    Ivan Tomašević (Vsbor),

    Julije Fritz (IIIsbor),

    Mihovil Bajd (12div),

    Slavica Cesarić (16div),

    Mirko Gregorić (Isbor),

    Marko Pavlović (17div),

    Frane Sudar (8div),

    Stjepan Domanik (IIIsbor) i

    Andro Gum (14div),

     

    glavnostožerni generali;

    Slavko Štancer,

    Mirko Vučković,

    Ferdinand Halla, sa još nekoliko ustaških diletanata

    puk. Daniel Crljen i

    general Ivo Herenčić (Vsbor)

     

    bez njegovog V. sbora, koji su se uzpjeli nametnuti, Crljenovom izrekom, kako govori u ime Poglavnika. Kada je završen taj cirkus general Boban na sav glas obraća se generalu Peričiću: generale Peričiću molim Vas kako bi izdali zapovjedi što nam je dalje za činiti. Nato je nastao tajac, dok god nije progovorio general Peričić: "Odmah u pokret, general Zorn sa 2 ustaškom divizijom na čelu. Pokrenuti i sve gradjanstvo sa podvozom. Održavati red na cesti; desno pješaci do njih kola i konji, na lijevoj polovici odvijati će se samo motorizirani promet u oba pravca, iz kojeg će se povremeno sklanjati kolona iztog smjera u kolonu konjskih zaprega". (Dvije stvari prvo (1) ne znam tko je ovaj vrlo vrijedan povijestni opis opisao. U njemu ima mnogo istiniti dogodovština o sudbini povlačenja hrvatske vojske prema Bleiburgu u svibnju 1945. godine. Možda će se saznati u zadnjem petom (5) opisu tko je ovo pisao. Ovo je četvrti (4) opis, i drugo (2) zašto je pisac ovog opisa stavio za prof. Danijela Crljena i generala Ivu herenčića riječ "diletanti". Možda je pisac, kao očevidac povlačenja prema zapadu, Austriji i Saveznicima, na licu mjesta mnogo stvari vidio i zapamtio koje mu se tada nisu sviđale niti dopadale, pa ih ovdje iznosi kao važne. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

    Kako bi se olakšao začelju brži prilaz u Celje i kroz Celje, odredio je tko će krenuti pješice prema Mozirju - Logarskoj Dolini - Eisenkappel, a tko će se odvojiti u Velenju od Glavnine i krenuti Šoštanj - Črno- Topola - Eisenkappel što je omogućilo još iste noći kako se je pokrenula sredina glavnine kroz Celje za daljih 30 km. i stigla do Hude Luknje.

     

    Ovim mojim opažanjima, ne mislim napadati bilo koga, već ispraviti sva kriva tumačenja i pisanja pojedinaca u hrvatskoj Emigraciji o tom povlačenju, koje su iz ne znam kojeg razloga ti pojedinci potpuno krivo kako oslovljavali a tako i prikazivali. Medju njih spadao je i:

     

    General Vjekoslav Luburić, za vrijeme svog emigrantskog života u svojim izlaganjima i opisivanjima poslužio se u nekoliko navrata i na nekoliko mjesta podpunim neistinama, koje se otkrivaju pristupnim dokumentima kako ZUVOJ-a a tako i MINORS-a, a nikada nije opovrgnuo kriva i izmižljena pisanja pojedinaca koji su mu se htjeli na taj način dodvoriti.

     

    a) On nikada nije bio zapovjednik IV. djelatne bojne i ta bojna nikada nije nosila ime Luburićeva bojna. Ta ista bojna je poslužila kao kostur za oblikovanje I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga.

     

    b) On nikada nije bio ustrojitelj I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku, već je to bio domobranski i ustaški pukovnik Slavko Skoliber, kada je Vjekoslav Luburić bio promaknut iz čina Ustaše u satnika, i kada je sa Krunom Devčićem iza Poglavnika u bjelim rukavicama nosio Poglavnikov stieg.

     

    c) On nije bio nikada zapovjednik I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku pa kasnije u Novskoj, već je to bio ondašnji domobranski i ustaški satnik Marko Pavlović, koji je zamjenio pukovnika Slavka Skolibera, dok je njega 1945. g. zamjenio pukovnik UV, Jakov Džal.

     

    d) On nikada nije bio postavljen na 8. svibnja 1945 g. zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u povlačenju, na sastanku Poglavnika sa generalitetom u Rogaškoj Slatini, niti je ijedan od onda živućih generala to potvrdio na bilo koji način. (Evo što o tome kaže Štef Crnički u svojoj knjigu: MOJE USPOMENE, Zagreb 2002., strana 97/98: "U Celju je general Luburić preko kurira primio naredbu Poglavnika kojom je Luburić imenovan vrhovnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. Vjekoslav Luburić je vršio tu dužnost doklegod se nije hrvatska vojska prebacila na područje Austrije. Luburić prije povlačenja rekao Poglavniku da će izvršiti nalog hrvatske državne vlade i njegov nalog (to jest Poglavnikov nalog, mo) te prebaciti vojsku na područje Austrije, ali da se sam neće predati saveznicima, već će se vratiti u Hrvatsku, jer se protivio povlačenju hrvatske vojske iz Hrvatske Države". Tako kaže pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički (1903-2006), jedan od hrvatskih revolucionaraca sa Janke Puste. Mo. Otporaš.)

     

    e) Dana 8. svibnja u 13 sati, biva teško ranjen u Zidanom Mostu, i od tog trenutka nema više nikakvog uticaja na bilo kakove tokove povlačenja, i sve što je napisao i govorio bile su samo njegove osobne predpostvake, koje je potrebno sa velikom zadrškom posmatrati.

     

    f) Nikada nisu postojali Obranbeni Ustaški Zdrugovi, već je postojao samo jedan, pa prema tome izpada kako su to bile samo španjolske mašte Vjekoslava Luburića.

     

    Pored toga tu je još nekoliko upitnika;

     

    1) Kako to kada su ustaše emigranti 1941 g. češće i redovito promaknuti u činovima, Vjekoslav Luburić ostaje u najnižem činu ustaša skroz do 15.XI.1941 g. kada je promaknut u čin satnika, i bio dodjeljen grupi koji su pratili Poglavnika sa njegovim stiegom.

     

    2) Sva njegova promaknuća koja su bila:

     

    iz čina ustaše u satnika 15.XI.1941

     

    u čin bojnika IX.1942

     

    u čin dopukovnika 1943

     

    u čin pukovnika X.1944

     

    u čin generala 4.IV.1945

     

    ako ih usporedimo sa drugima, imadu značaj zakašnjenja, za što je postojao siguran i ozbiljan razlog.

     

    3) U hrvatskoj emigraciji upravo iz redova ljudi koje je prema njihovim riečima sam Vjekoslav Luburić favorizirao, dolaze nam najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta, a najveću zaštitu su imali kod njega ljudi koji su tajno suradjivali sa UDB-om (Varoš i Draganović) ili pak ljudi koji su suradjivali sa policijama zemalja u kojima su boravili (Bauer, Deželić).

     

    U svemu se svodi kako njegova razmatranja, ne mogu se više uzimati zrelo za gotovo, i kako su to mišljenja sa vrha, već sa velikom rezervom i stalnim provjeravanjem. Inače je to jedna tema za sebe, ali kako je Vjekoslav Luburić to oblikovao u Drini, kako je on u Celju, u kojem nikada nije bio, na 10. svibnja, izdao dalje zapovjedi za Povlačenje hrvatskog zbjega, što je najobičnija laž. (Na sve izloženo u do sada četiti (4) opisa, pisac je, rekao bih, bio više manje objektivan. Ja osobno još nisam do sada pročitao zadnji i peti (5) nastavak, u kojem će se - a i trebao bi - pisac očitovati punim i pravim imenom. Što on osobno misli o generalu Luburiću to je piščeva osobna stvar, što nikako ne umanjiva državotvorst Maksa Luburića, njegove zasluge u Ustaškom Pokretu, zasluge u stvaranju NDH, zasluge u obrani iste, itd., itd. Pisac ističe da Maks Luburić nikada nije bio u Celju je vrlo upitno, dok fra. Oton Knezović u svojoj knjigi "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945." (Chicago 1960.) navodi da je upravo on bio tu kada su Maks Luburić sa svojim Obranašima i general Rafajel Boban sa svojim Crncima razjurili partizane u Celju, itd. Pisati da najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta dolaze od sljedbenika Maksa Luburića, je jedna najveća usiljenost koja dominira kod onih koji su svoj stav stekli RAZLAZOM POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA 1956. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

    Ovo bi bilo samo razjašnjenje, tko je u Celju, nakon što su Crljen i Herenčić nestali kao smrad, izdao zapovjedi za dalje povlačenje i način povlačenja. Bio je to general Peričić. Ovo pišem kao svjedok dogadjaja, jer sam se nalazio u blizini generala Bobana.

     

    Dakle do trenutka izručenja na Bleiburgu u Klagenfurtsku kotlinu bilo je stiglo oko 70.000 Hrvata.

     

    U Slovenskom logoru u Viktringu bilo je 12.000 Slovenaca i 6.000 Srba (Nedićevci), a u Spitalu na Dravi 80.000 Kozaka.

     

    Prvi dodiri s Englezima uslijedili su bili već na dan njihovog ulazka u Klagenfurt, odnosno Korušku, - 8. svibnja. Odmah su zahtjevali, da se razoruža kvarenjem oružja na gomile u jarke. Ako su neke skupine ostale duže vrijeme pod oružjem, bilo je zato, jer Englezi nisu uzpjeli tamo stići.

     

    Na hrvatskoj strani prvog i drugog dana oružje je odlagano bez razmižljanja. No narednih dana, poslije doživjelih napadaja (osobito putem do Klagenfurta) novostigle veće skupine ustručavale su se odmah ga položiti, ali, naravno, bez uzpjeha.

     

    Kada je skupina generala Pavlovića stigla pred dravski most kod Kappel-a.d.D., gdje su na drugoj strani mosta bili Englezi, englezki je zapovjednik na uslijedjenim pregovorima zahtjevao bezuvjetno odlaganje oružja. General je Pavlović to energično odbijao, jer da u Koruškoj partizani - i to čak prikriveno iza englezkih jedinica - koji napadaju nenaoružane Hrvate; konkretno, da po prelazu tog mosta budu predavani tim partizanima. Skupina se razpolovila, te je jedna polovica predala oružje, a druga se je razbježala i snalazila kako je tko znao. Tu je general Pavlović, videći kako nemože pomoći svojim vojnicima, izvadio svoj samokres, ubio svoje dvoje djece i suprugu a onda sam sebe. (Počivali u Miru Božijem, mo. Otporaš.)

     

    To je bio strahoviti šok za sve nazočne, a engleze je toliko zbunilo pa dalje više nisu nadzirali most, pa je nakon toga i ona polovica naoružana prešla most.

     

    Smještaj klagenfurtskog dijela hrvatskog zbjega slijedio je prema tome, iz kojeg su pravca ili kojim putem skupine stizale u kotlinu. Uglavnom bila su četiri područja.

     

    Na područje Klagenfurt - Krumpendorf - sjeverna obala Worthsee-a spustili su se prvi, motorizirano stigli, zatim brzi pješaci, i kasnije mnogo družina i skupinica, kako od Ajanovićeve skupine, (Ponavljam da bi bilo potrebno kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro domo sua i tu vidjeti šta general Luburić kaže za povlačenje hrvatske vojske i gdje, kako i zašto je predao zapovjedništvo HOS-a pukovniku Junusu Ajanoviću, zamjeniku generala Luburića, mo. Otporaš.) tako i od drugih kasnijih skupina. U Klagenfurtu mjenjajućeg mjesta i sati; dnevno se mjenjao broj izbjeglica, ali je uvjek prosječno bilo 5.000. Za taj prolaz značajna je jedna skupina, skupila se prvih dana, koja je 9. svibnja - već narasla na blizu 10.000 osoba bila stacionirana na glavnom trgu, kao jedno veliko mnoštvo, većinom vojnika, medju kojima su se nalazili takodjer mnogo raznih dužnostnika, novinara, profesora, intelektualaca raznih vrsta i nekoliko ministara. Odatle je toga dana bio pokrenut put zapada do Krumpendorfa, da Vladi uže pripadajućih 500 osoba bude tajnom rukom povedeno dalje, a onda zajedno sa Vladom sa Turracherhöhe najbrže izručene putem željeznice, jugokomunistima u Jesenice, obrazloženo sa englezke strane izruženima kako ih se prebacuje na sigurno mjesto u Italiju.

     

    U Krumperdorfu, gdje su postojala četiri logora, a najživljiji kod željezničke postaje u privremenim barakama od dasaka i papira, bilo je ukupno i uvjek isto preko 5.000 hrvatskih izbjeglica, gdje se je i po nekoliko dana zadržavalo. U njemu je bilo sjedište preostalog hrvatskog državnog aparata, te središte sticanja informacija i tinjanja duhovnog života zbjega.

     

    U okolini Krumpendorfa bilo je više manjih logora. Jedan mali logor hrvatskih oružnika pod zapovjedničtvom pukovnika Bože Magovca nalazio se je 3 km sjeverozapadno. Izmedju ovog i Krumpendorfa nalazila se jedna postrojba sa 700 PTS-ovaca pod zapovjedničtvom dopukovnika Madiraca. U Töschlingu, koji je takodjer bio samo vojnički logor, bilo je preko 2.000 oosoba. U Feldenu, na zapadnom kraju jezera, bila je skupina Hrvata u jednom stranom logoru, a od 20 svibnja i u Rossegu, južno od zapadnog ruba jezera. Području Klagenfurt - Krumpendorf spada i logorovanje ili boravljenje manjih skupina, smještenih u udaljenim mjestima na sjeveru i zapadu. U njemačkom logoru Maria Saal bilo je 350 hrvatskih izbjeglica. Najdalje sjeverozapadno u jednom velikom hotelu na Turracherhöhe (1.763 m), na domaku Salzburga, bila je par dana smještena glavna grupa Hrvatske Vlade od 130 osoba, koja se je ovamo dovezla, poslije par satovnog zadržavanja u Klagenfurtu, na 20 automobila. Pred ovima u Reichenau, kao i još dalje od Turracherhöhe - u Tamswegu - nalazile su se skupine hrvatskih izbjeglica.

     

    Ipak su u Krumperdorfu zaostala skupinica vodstva i nadolazeći javni radnici izvršili medjusobno jednu smjenu dotadašnjih upravljača. Svi oni od najviše uprave, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, po potrebi situacije i pod pritiskom javnog mnijenja prestali su bili igrati se državnih poslova i održavati sjednice, te su se povukli i izgubili, a druga manje istaknuta ekipa preuzela je brigu o narodu. Zato se 10. svibnja pristupilo osnivanju Hrvatskog Crvenog Križa, da se humanitarnom akcijom zamjeni dalje nemogući svaki hrvatski politički rad.

     

    nastavlja se

     

    STRANICA 1.

     

    STRANICA 2.

     

    STRANICA 3.

     

    STRANICA 5.

     

     

    NA POČETAK STR. 4. STATISTIČKI PREGLED POSJETITELJA

     

    NATRAG NA IZBORNIK samo uz ID: user name i lozinka

    01-05-2015 17:37#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PETI DIO OVIH NASTAVAKA SAM ODLUČIO NE STAVITI OVDJE

    KAO DIO OVIH OPISA (5) dio

     

    Kada sam pronašao peti dio, sve je na engleskom jeziku i po mojoj ocijeni nabacano s brda/dola različitih opisa borbe Domovinskog rata i složno, a najmanje vezano, rekao bih skoro nimalo, o predmetu BLEIBURG PETI (5) dio. To je jedini razlog da ne donosim taj zadnji dio ovih nastavaka. Osim toga, kada sam pisao četvrti nastavak i vidio kako pisac tih opisa umalovažava ulogu ili uloge predstavnika HOS-a NDH u pregovorima s Savezničkim snagama puk. Daniela Crljena i generala Ive Herančića, potražio sam knjigu Dinka Šakića "S POGLAVNIKOM U ALPAMA", izdanje LAUS, Split 2001., gdje se u knjigi kaže:

     

    "...U to se javi dr. Krivokapić: "Milom da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dijeliti hrvatsku sudbinu."...Nakon kraćeg dogovora je zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr.Krivokapić i pukovnik Crljen". Strana 13.,

     

    a na strani 18 "...Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smijemo naredovati. General Herenčić poziva jedno domobranskog časnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedništvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu...,

     

    a na strani 19.,...Naši su generali dali sazvati sve časnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnosnika...Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. rano smo se ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske za povlačenju ustaški general Herenčić, ustački general Servatzy i ustački pukovnik Danijel Crljen".

     

    Dakle, uz sve moje visoko poštovanje piscu ovih opisa, koji možda više nije ni živ, a koji je svakako ovim zapisima ostavio jedno bogato svjedočanstvo povlačenja hrvatske vojske i civila prema zapadu, kojeg je on nazvao TREĆI EXODUS hrvatskog naroda, i time popunio mnoge praznoće i rupe ovog HRVATSKOG EXODUSA. Mnogo sam različitih tema pročitao o ovom predmetu u mojih zadnjih skoro šest desetljeća izbjegličkog i emigrantskog života, ali moram priznati da je fra. Oton Knezović u svojoj knjigi "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945." Chicago 1960., i ova četiri (4) opisa ovog meni imenom nepoznatog pisca mnogo praznina popunilo. A ovo par piščevih osobnih mišljenja o pojedinim ili nekim istaknutim hrvatskim vojničkim častnicima je njegovo osobno mišljenje formirano više iz političkih i stranačarskih motiva, nego stvarne zbilje. Na svu žalost nije on sam u tom stranačarskom krugu bio. Nema nas dans mnogo živi koji smo bili svjedoci te svađalačke hrvatske emigrantske politike. Bili smo razdrobljeni, posvađani, polarizirani, prepušteni sami sebi, tražili solucije i rušili iste a da ni sami nismo znali šta smo radili. Ali, bez obzira na sve to, u svima nama buktala je i u nama žarila velika ljubav za Hrvatskom, pa smo zbog te ljubavi prema Hrvatskoj i za Hrvatsku uvijek pred strancima jedinstveno nastupali. Da nije bilo tog zajedničkog nastupanja, ne bi danas imali što imamo, a imamo REPUBLIKU HRVATSKU KAO DRŽAVU SVIH HRVATA! Otporaš.

    02-05-2015 15:12#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    DOK ŽIVI USPOMENA NA JASENOVAC, ŽIVJET ĆE USPOMENA I NA HRVATSKU

     

    Pismo generala Drinjanina Dabi Peraniću 23.11.1967‏

     

    Bog! dragi Žarko,

    Ove izvadke sam izvukao iz pisma kojeg je general pisao Dru. Dabi Peraniću. Za sigurno će ti to trebati. Potraži, prekontroliraj i stavi gdje spada. Ja ću ti s vremena na vrijeme poslati dodatnih podataka o dogodovštinama u Jasenovcu o kojima je pisao Ilija Barbarić u svojoj knjigi: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA" BILO JE PRAVO IME.Ilija Barbarić. Ilija Barbarić je rođen 9 veljače 1924. godine u Hercegovine, okolica Širiko Brijeg. Danas živi u Sao Paolu, Brazil. Radio je u Jasenovcu kao zapisničar od 1942. pa sve do raspusta Radnog Sabirnog Logora Jasenovac 21 travnja 1945., kada je Logor potpuno bio raspušten i napušten od svih hrvatskih oružanih snaga. Ova knjiga, dragi moj Žarko je toliko interesantna i podkrijepljena činjenicama i dokazima koje, u svako doba i na svakom mjestu mogu pobiti sve neprijateljske i jugoslavenske laži. Ovu bih knjigu svima preporučio a može se naručiti kod izdavača: "Naklada Bošković", Split. Ova knjiga je tiskana 2010. godine i neću se iznenaditi da ubrzo iziđe i drugo izdanje. Ovo nekoliko izreka su iz pisama koje je general Drinjanina pisao prof. dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! mb. Otporaš.

     

     

    Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

     

    Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napasti da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

     

    ...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

     

    ...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

     

    ...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

     

    ...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo. Otporaš.) Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

     

    (Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i 1967. povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim političkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva i "Smrt Fašizmu a Sloboda Narodu" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom, Hrvatima naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.

     

    Sada je vrijeme, poslije skoro 48 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. MB. Otporaš.)

    02-05-2015 21:03#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IN MEMORIAM GENERALU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU

     

    (Ovo što prilažem ovdje se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Ovo je jedan dio iz govora generala Drinjanina kojeg je on poslao Hrvatima velegrada Toronta za Deseti Travnja 1968. godine. Njegov govor je preko jedan i pol sata dug. Na You-tub se može pronaći dvije AUDIO vrpce po nekih 10 minuta. Ovo je izišlo u Australskom Hrvatskom Tjedniku 1 travnja 1980. god., str. 8 kao jedan mali dio opisa iz ovog govora pod naslovom kojeg sam gore spomenuo. Također generala Luburića govor se u cijelosti može pročitati ako kliknete: Govor generala Drinjanina Hrvatima za Deseti Travnja 1968. Taj govor je prepisan sa DVD vrpce točna na stotu godišnjicu rođenja Vjekoslava Maksa Luburića 6 ožujka 2013. Ovaj opis je napisao i poslao za HT. Australsko Hrvatski Narodni Otpor povodom jedanaeste godišnjice pogibije generala Drinjanina. Mile Boban. Otporaš.)

     

    IN MEMORIAM GENERALU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU

     

    Desetotravanjska Poruka

    G. Luburića 1968 godine.

     

    "Treba graditi hrvatsku državu za našu djecu bez kompleksa krivnje odgovornosti i rata. Otpor je zato pokret mladih ljudi koji želi u svoja jedra obuhvatiti snagu vjetra hrvatske povjesti, borba za slobodu prolivene krvi i skupljenih znanja.

     

    Čuli jesmo da se povjest ponavlja, lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest obnoviti sa krilaticama, sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bih izgledali i bili bi ono kao 1940., mi i svi drugi. Tako teorecki ponavljam, teorecki se može dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja, i opet iskrsnu među nama jedan novi Radić, i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne!! Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo i plemenito.

     

    Može jednom doći do novog ustaškog pokreta, do novih Starčevića, Pavelića, Radića pa i novog socijalnog pokreta, koji će nas opet htjeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti novi Matija Gubec nakon četiri stotina godina mučeničke smrti. Mohu uskrsnuti naši plemenitaši, Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonici, i čak može doći do novih vjerskih ratova, to stoji!

     

    Filozofija povijesti dokazuje tako nešto, ali zato trebaju stotine godina da naši sanjari, naše babe vračare u grobu dočekaju ispunjenje tih slatkih snova. Međutim politika nije ništa statična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina, koju se ne smije upotrijebiti kao labarotirske zečeve, narod je tu, on živi, plodi se, umire, radi, uči, kreće se, jednom rječju živi. Njemu zato trebaju žive solucije, i danas a ne sutra i prekosutra, jer on i danas živi i misli i traži soluciju za svoje rješenje. Te solucije su u nama same, mi smo dio svog naroda, naravno ako ih budemo tražili naći ćemo ih. Ako budemo zatvarali oči o deliriju 10 travnja, kako je nekad bilo divno i veselo, i kako bi nekada moglo biti, a neće biti, jer vrijeme iđe, i nosi svoje breme, koji smo bili starci 10 Travnja i zreli muževi, danas smo sjednom ili sa obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci mladi i zreli i poneki prezreo sa svim pozitivnim i negativnim svojstvima, vrlinama i praksom koja je uvijek bolna sa znanjem koje treba usaditi našem nasljeđu. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu svima nama je mjesto, starima sa znanjem, a mlađima sa snagom. Griješnicima sa mogućnosti praštanja, i naraštajima budućnosti, sa legendom bez kompleksa grijeha prošlosti.

     

    Oni koji bi htjeli rat, svoj bivši rat proslijediti ustaško, partizanski, hrvatski rat među našim sinovima su izdajnici hrvatske stvari.

     

    " MI SMO ZA HRVATKU REVOLUCIJU I U TOJ REVOLUCIJI IMA MJESTA SVAKOM HRVATU, KOJI JE VOLJAN DATI SVOJ ŽIVOT ZA SLOBODU HRVATSKE, ALI NE ZA OVAJ ILI ONAJ POLITIČKI REŽIM ILI IDEOLOGIJU ".

    ODANI VAM MAKS, GENERAL DRINJANIN!

    02-05-2015 22:46#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PISMO OSNIVAČU HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA GEZI PAŠTI

     

    general Drinjanin, 2 travnja 1963.

    Braru Geza Pašti, Australija.

     

    (Donosim ovo generala Drinjanina pismo Gezi Pašti kojeg je Srećko Rover stavio u novinu Hrvatski Tjednik iz Australije, za 10 Travnja 1979., strana 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", niti ja posjedujem kopiju pisma Geza Pašti kojeg je on pisao generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će se jednog dana i to pismo pronaći. Otporaš.)

     

    Dragi Geza!

     

    Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na stroju, pa nisam morao odgonetati hieroglife Tvojeg "švrakopisa"... (pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo.)

     

    Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti HOP što dobio, niti ja što izgubio...Drago mi je i to, da govoriš određenim tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu. Mladi ljudi koji imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače budućnost. Ja sam ovih dana navršio 50-tu godinu, (general Luburić je rođen 6 ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2 travnja 1963. dakle 50 godina i mjesec dana, mo) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, te me izročito pitao dali znam kada je i koje godine general Luburić došao u logor janka Pusta. Nisam znao točno. nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine. Sada, ovdje u ovom pismu Geza Pašti general piše "...a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja". Znači, uzmimo u obzir godinu kada je ovo pismo pisan 1963. te oduzmimo "32 godine djelatnog ustašovanja", dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor Janka Pusta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.) Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni bego na Janka Pusti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriiranu grupu u tuđini, skoro bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki. Tvoja pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio neka vrst buntovnika protin nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti, nego našim političkim "pticama", koji su u svojoj mladosti bila neka vrst konzervativaca, jer su se borili , da sačuvaju samo život.

     

    Kada ja jednom odlučim pa napišem ono, što sam prošao kao dijete, "ima da padne na dupe" pola emigracije: malo je falilo da sam postao komunista. (Za ovu izreku da Maks umalo nije postako komunista, neki su me pitali dali znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940-2013). sada znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2 travnja 1963. Mo. Otporaš.)

    Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po ovome bi se onda trebalo razmijeti i hercegovačku gladni djecu tog vremena, razumijeti i Juru Galiće koji je još uvijek živ i sve one koji su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske Države, mo. Otporaš.) Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno, nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju puteva u prošlosti, mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko "Drine" malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha.

     

    Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami svoju slobodu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi "ambicija". Ako samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije - ambicija je sasvim točno definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i ne mogu promijeniti...jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci..."

     

    Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonik jačanju duha hrvatski buntovnika.

    03-05-2015 02:51#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    kamenjar.com/general-drinjanin-zauzimanje-stava/

    Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

     

    Gabro Vuskic . Top Commenter . Bowie, Texas

    http://redirect.disqus.com/url?threa...ly&event=email.

    Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

     

    kamenjar.com/general-drinjanin-zauzimanje-stava/

     

    Kliknite na priloženi link ako se ne otvori. Hvala.

     

    General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA | Kamenjar

    Posljednje uređivanje od Bobani : 03-05-2015 at 02:55

    03-05-2015 11:41#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    VJEKOSLAV LUBURIĆ POSTAO ČARKAR

     

    VRLO INTERESANTNO!

     

    (Ovo pismo generala Drinjanina se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 80. Pismo kojeg je Vjekoslav Luburić pisao svojem rukom i svojem suradniku Dnijelu Joliću u Toronto 17.XII.1955., dakle ima tome skoro šesdeset godina. Stavio sam "Vjekoslav Luburić", jer, on je sam, svojom voljom i svojom rukom prekrižio riječ general a ostevio DRINJANIN, na svojim službenim pismima, koja su uvijek u zaglavlju počimala: general DRINJANIN, Stan, dne i datum...Ovog puta riječ general je prekrižena i sadržaj pisma će Vam svima reći zašto. Tko je do sada pratio, čitao i pamtio PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti, po datumima pisama, kada su i zašto nesuglasice nastupile između Poglavnika i generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, i tko je tu najviše ili najmanje kriv. Osim toga, a ja sam to čuo i o tome čitao, da je Poglavnik razriješio generala Luburića svih dužnosti u Ustaškom Pokretu, itd., itd. Čujmo sada šta ovo pismo od 17 prosinca 1955. godine kaže: Mo. Otporaš.)

     

    ......DRINJANIN

    17.XII.1955.

     

    DRAGI BRATE!

     

    Evo Ti dajem na znanje, da sam postao pod starost čarkar, jer sam se zahvalio na generalstvu, ustaštvu, vratio sva odlikovanja i položaje, a u znak protesta radi postupka izdajnika oko Poglavnika, koji čine što hoće, pa su zabranili i Odpor i "Drinu". Ali su se prevarili, jer Odpor ostaje, a "Drina" izlazi na 404 stranice sa uvodnikom Džafera (Kulenovića, ministra HDV, mo) i fra Gracijana Raspudića, te 60 časnika i dočasnika i boraca Pokreta. (Radi se o "DRINI" br. 8-12, 1955. u kojoj su pisali skoro svi bivši suradnici Odpora i HDV., mo) U Buenos Airesu vladaju Markovići (Josip, Joso, Marković, glavni i odgovorni urednik novine, glavnog glasila HOP-a "HRVATSKA", koji je par godina kasnije poa u nemilost i bio izbačen i prozvan "izdajnikom", kao i mnogi drugi, mo) i njemu slični pogani i kriminalci, koje ćemo jednom suditi.

     

    Mi ćemo ostati kakvi jesmo i mi ćemo spasiti Poglavnika i Hrvatsku. Poslao sam ti kartu iz Trsta. (Interesantno da je general bio u Trstu, mo) Pozdravi braću i poruči im, da nismo sami. Ostalo će ti reći Drago.

     

    Grli Te Tvoj Maks.

    03-05-2015 21:25#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OKRUŽNO PISMO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 1953.

     

    "DRINA" Vjestnik Hrvatskih Oružanih Snaga

     

    O K R U Ž N O  P I S M O

     

    (Pregledao sam knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i primjetio da neka, ako ne i sva, Okružna Pisma HNO nisu uvedena u tu knjigu. Pitanje se postavlja dali će netko, tko se bude bavio drugim izdanje te knjige nadodati te okružnice kao prošireno i nadopunjeno izdanje. Mo. Opaska.)

     

    Svim povjerenicima, suradnicima i čitateljima "Drine"

     

    Najprije postavljamo Vam pitanje: DA LI ŽELITE DA VAM I ZA ANTUNOVO POŠALJEMO OVAKOVU "DRINU" KAO OVAJ BROJ OD DESETOG TRAVNJA?!

     

    Da! - To će biti odgovor sviju Vas.

     

    Dobro, u tom slučaju PROUČITE DOBRO OVO OKRUŽNO PISMO I IZVRŠITE ONAJ DIO RADA, KOJI NA VAS SPADA.

     

    Pred kraj prošle godine tiskali smo tri "DRINE" jednu za drugom u kratko vrieme i svaki put sa većom tiražom, sa većim brojem klišeja i na više stranica. Borci su "DRINU" tražili, slali svoje suradnje i davali nam sugestije za uredjivanje iste. Mi smo osjetili bilo boraca i sa geslom "vjernost za vjernost" išli smo smjelo napried.

     

    Sa Božićnim brojem 1952. počeli smo kampanju, da se plate prilično veliki dugovi "DRINE", koji su nastali naglim razvijanjem "DRINE" i odpremom iste na sve strane svieta. Ujedno smo odmah pristupili poslu i izdali prvi broj 1953., koji je i opet bio jači i bolji nego svi prijašnji.

     

    Hrvatski borci odgovorili su u duhu lozinke "vjernost za vjernost" i priskočili u pomoć "DRINI". Bilo je braće, koja su i više žrtvovala, nego se je od njih tražilo i očekivalo. Doći će vrieme, kada će "DRINA" istima dati priznanje. Možemo sa ponosom ustanoviti, da se nismo prevarili u našoj vjeri u hrvatske borce, jer je "DRINA" platila dugove i evo, kako vidite, kročila novom snagom napried. Vjernost boraca bila je za nas dragocjena u moralnom pogledu još više nego u materialnom, jer smo se uvjerili, da naš posao nije bio uzaludan. "DRINA" je prodrla do svakog hrvatskog borca i osvojila srdca istih. A TO I JEST BILA MISIJA "DRINE".

     

    Sada Vam dajemo "DRINU" na 30 stranica, sa više klišeja nego ikada do sada, sa krasnim štivom iz najboljih naših pera, sa bogatom rubrikom "Borci pišu". Na sugestiju boraca uveli som tri nove stvari: Rubrike "Viesti i pisma iz Domovine", "Čovjek i znanost u službi rata" i "Vanjsko.politički uvodnik".

     

    Osim što se je u četiri broja podvojstručio broj stranica, uveli smo mala slova, te tako dobili na prostoru. Uveli smo i više vrsta raznih slova, da "DRINA" imade ljepši vanjski izgled. Papir smo isto poboljšali, i na kraju druga vesela viest: Povisili smo i opet broj primjeraka.

     

    Učinili smo gornje iz više razloga: Spremamo se proslaviti Deseti Travnja, za čije smo djelo za N.D.H. dali sve svoje. Tako smo se htjeli odužiti uspomeni naših drugova, koji su još više dali od nas, a to je život. Vjerujem, da je ovo najbolji način, da im se odužimo. Zatim: nalazimo se u predvečerje rata, koji će odlućivati ne samo sudbinom Hrvatske, nego i sudbinom svjetova. Zato kao da osjećamo potrebu, da se duhovno povežemo što više i što brže. Osjećamo potrebu, da Vam kažemo, odnosno, da si kažemo ono što mislimo. "DRINA" je naš list i u njemu vidite Vaše radnje, sastavke, pjesme, dopise, fotografije i Vaša imena. To je garancija našega obiteljskog kontakta, jer "DRINA" ni nije ništa drugo, nego jedna obiteljska veza medju hrvatskim borcima, razasijanim diljem svieta. I kad kažemo, da se nalazimo u predvečerje rata, onda to znači, da Vam sa "DRINOM" želimo nešto kazati, s obzirom na našu budućnost. I još nešto: "DRINA" je našla puta i načina da sitgne i u Domovinu.

     

    Gornji su nas razlozi dakle potakli, da smo došli pred Vas sa "DRINOM" ovakovom, kakova jest. I sada se obraćamo Vama, da prema planu rada i svaki od Vas doprinese prema mogućnosti i potrebi svoj udio. Bez toga "DRINE" nema.

     

    PRVO. - Organizirajte u svojem mjestu jednu ili više grupa "KRUG PRIJATELJA DRINE". Što je dužnost tih KRUGOVA? U prvom redu duhovno povezivanje onih boraca i Hrvata uobće, kojima su jasni ciljevi "DRINE". A jedan od glavnih ciljeva "DRINE", kako se iz njezina samog imena vidi jest, gajenje kulta neše vjekovne medje naše rijeke Drine, koja jest i mora ostati vječna medja izmedju nas i srpstva. Dužnost "DRINE" jest gajiti kult naše krvne zajednice, a protiv svih pokušaja razdvajanja braće katolika i muslimana. Nadalje obrana sudbinske povezanosti svih hrvatskih vojnika i boraca, koji su se borili protiv srbokomunizma, jugoslavenstva i kominizma uobće. Ne damo, da nas itko dieli na Ustaše, Domobrane, Oružnike, Legionare, Mornare itd., jer smo se borili za jedno i padamo za jedno, a to je Hrvatska Država. Naravno, da "DRINA" želi i obavještavati o aktuelnim dogadjajima, donašati stručno i poučno štivo, i sve ono što je hrvatskom vojniku i čovjeku danas potrebno. Eto, tu je zadaća Kruga prijatelja "Drine".

     

    (Napomena:

    Ova okružnica je pisana 20 ožujka 1953. godine, u doba kada general Drinjanin nije još bio oženjen, dakle, bio je ledičan. I ne samo to. On je još uvijek pisao korijenskim jezikom iz doba NDH. Tko je pratio njegova pisma, mogao je uočiti da se je general mjenjao prema vremenu i prema potrebi, ali uvijek ostao na ideji obnavljanja Hrvatske Države i izmirenja svih Hrvata. Tako će ga povijest zabilježiti. Otporaš.)

     

    DRUGO. - Organizirajte suradnju za "DRINU". Više puta smo Vam u samoj "DRINI", u Okružnicama i osobnim pismama pisali o tom problemu. Svi Vi možete efikasno suradjivati. Ni jedan narod nije sastavljen od samih profesora, a kad bi i bio, ni onda nebi bili svi za suradnju u novinstvu. Zato skupite se prema grupama i prilikama Vašeg života, prema radnom mjestu, prema osobnim prijateljstvima ili prema pripadničtvu Vašim terenskim jedinicama. Tada zajedničkim snagama izradite prikaz jedne borbe, poviest Vaše jedinice, tok Vašeg života u novim prilikama, Vaša opažanja u životu u zemlji, gdje se nalazite, o životu i radu naših neprijatelja i protivnika, o dogadjajima u Vašoj hrvatskoj koloniji. Oni koji mogu dati više od sebe, neka sami obrade gornje probleme, neka pišu članke, ili kao drugi pjesme itd. Ona braća, koja imaju zato dara, neka prate strani tisak i šalju nam izrezke iz stranih novina, neka prate strane knjige, koje govore o našim problemima i neka nas obavješćuju.

     

    Poznate su nam prilike u kojima živite i znamo, da gornje nije lako riješiti. Ali sa mnogo dobre volje, ljubavi i napora mnogo se toga dade ostvariti. Nastojte pisati razdvjeno i čitljivo, a ako je ikako moguće na pisaćem stroju. Nema svatko tih mogućnosti, ali zato Krug prijatelja "DRINE" i tu može ozbiljno pomoći. Pokušajte!

     

    TREĆE. - Moramo se dotaknuti i materialnog pitanja. Odajmo punu počast onima, koji su tako rekuć podržavali "DRINU" na životu. Blagajnička knjiga "DRINE" je dokumenat. Znamo imena tih prijatelja i njihove adrese na pamet. Želimo sada pokušati nešto novoga. "DRINA" je osvojila novi krug čitatelja, a prema izvješću prijatelja svaki novi broj "DRINE" jače drma sa vratima na kući onih, koji kažu, da dobra je, potrebna je, ali...Znademo za slučajeve, da su Povjerenici jednostavno posegnuli u svoj džep i poslali u ime svoje grupe. Pokušajmo sada sa ovim brojem jedan pravedniji sistem. NEKA SVAKI ČITATELJI "DRINE", KOJI RADE DADNU JEDAN MALI OBOL I NEKA NAM TO BILO SAMI, BILO PREKO POVJERENIKA, POŠALJU. Tako će "Drina" moći svaki puta odmah platiti tiskaru i druge troškove, a pojedinci neće morati doprinašati velikih žrtava. Pri tome ne zaboravite, da se radi samo o Vama u par zemalja, dok je najvećih dio naših i prekomorskih čitatelja u državama, koje su pasivne, ne govoreći o onima, koji su bez posla, odakle se novci ne mogu slati, ili se uobće ne izplati slati ih jer ovdje ništa ne vriede. Kraj toga još nismo govorili o mnogobrojnoj braći u Evropi i Domovini. Ne zaboravite braćo, da kada bi svi Vi u tih par pozetivnih država platili, još uviek na svakoga od Vas odpada devet drugih, koji "DRINU" dobivaju i ne mogu je platiti, kad bi i htjeli. "DRINA" nema i neće imati predplate. Svi Vi znate, da je "DRINA" poslana svakome, tko ju je tražio. To je njezina MISIJA.

     

    Eto, rekli smo Vam, kako se može za Antunovo tiskati i opet ovakova "DRINA", koja će stići od Švedske do Zelanda, Sudneya i Damaska, Indokine i Argentine, pa sve prema gore do hladne Canade. Kao što će "DRINA" od Desetog Travnja čestitati taj veliki nadnevak svakom borcu razbacanom po svietu, tako će i sliedeći broj čestitati HRVATSKO ANTUNOVO, tu vojničku svetkovinu svakom hrvatskom borcu. ZAVISI O NAMA SVIMA.

     

    Pomoć za "DRINU" šaljite na adresu: Mario Pušić, Apartado 5024, Madrid, Espana, po mogućnosti u preporučenom pismu, zračnom poštom, u čvrstoj i dobro zaliepljenoj kuverti. Kada se radi o malo većoj svoti, tada uplatite u cheku na kojoj banci na gornje ime i gornju adresu. Posebno upozoravamo: da se ne šalju chekovi na ime "DRINA", jer to prouzrokuje poteškoće kod banke. Gdje Vas je više skupa, šaljite kao i do sada zajednički. Posebno molimo one, koji avionski dobivaju, da misle i na to, jer ova "DRINA" je i opet teža, a poštarina svaki put viša. Kako će te mnogi viditi, poslali smo Vam avionski redovne teže brojeve, jer smo zadnjih dana dobili zahtjev na mnogo više avionskih, a tih je samo ograničen broj.

     

    I na kraju: Samo se slučaju može prepustiti, ako netko "DRINU" nije dobio, a tražio ju je. To poručite svima.

     

    Uz naš vojnički pozdrav:

     

    Za Poglavnika i Dom Spremni!

     

    Madrid, dne 20. ožujka 1953.

    Uredničtvo u Uprava "DRINE"

     

    general Drinjanin

    04-05-2015 03:16#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    DIONICE DRINE I KAKAV TREBA BITI EMIGRANT

     

    (Možda je potrebno jedno pojašnjenje za današnji hrvatski narašta. general Drinjanin je pokrenuo reviju za odgoj hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika za ponovno Oslobođenje Hrvatske. Za tu svrhu je pokrenuo akciju prikupljanja novčanih sredstava za kupiti tiskaru koja će biti u službi borbe za Hrvatsku Državu. U tu svrhu general Luburić je pokrenuo akciju u DIONICAMA za kupiti tu tiskaru. Pok. Stipe Šego iz Chicaga je posudio u to vrijeme osam (8) tisuća američkih dolara da se ta tiskara kupi. tiskara se je kupila kojoj ase je dalo ime "DRINAPRESS" U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE. Otporaš.)

     

    "DRINA" - Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika.

    Apartado 5024, Madrid - Espana

     

    Uredničtvo i Uprava,

    Madrid, 5.9.1964.

     

    general Drinjanin

     

    Br. Ivan Ivanković,

    935 Centennial St.

    LOS ANGELES, 12., Cal. USA.

     

    Dragi brate !

     

    Prijatelj Nikola Vasilj poslao nam je Vaš ćek na 20 dol., vjerojatno za kupljenje dionica DRINE. Njemu smo poslali potvrdu iz dva razloga: jer je on poslao novce i valja mu obračunati, a drugo jer mi nije poslao Vašu adresu. Mi imamo ovu, koju su nam poslali prije, i ne znam jeli sigurna. Zato Vam šaljem kopiju preko br. Nikole, a ako adresa nije dobra, bojim se, da će se vratiti, osim da poduzmete korake, Vi ili Nikola na ovoj adresi. Ako je dobra, potvrdite, da se pošta ne gubi.

     

    Mene osobno jako veseli da imamo od vas bilo kakve vijesti. Previše sam o Vama čuo od Vašega prijatelja i suradnika Pave Gagre, a moga starog vojnika i suradnika. On je u Australiji. Znam mnogo toga o Vama od prije, a i iz novog života. Možda bi Vas se moglo staviti u emigraciji kao dobar primjer, kakav treba biti emigrant. Znam šta ste sve predeverali, radili, učili i stigli gore. To je tip izdrživog Ere koji na ledjima zemlju nosi, pa da rodi vatra živa od žilavke! (Ovdje treba za današnju mladost pojasniti šta je general s ovim htio reći. U stara vremena ljudi su svoju lozu sadili u brdima koja su izložena suncu. Preko zime, kada je vrlo kišovito, kiša, voda bi često puta znala odnijeti zemlju s višeg na niže, tako da bi lozove žile oskudjevale zemljom. Tada bi ljudi u kantama, vrećama i sandukima na leđima donosili zemlju i zasipali lozu tako da pokriju zemljom lozove žile. Ta loza tako dobro vino daje kojega se je prozvalo ŽILAVKA. Mo. Otporaš.) I k tome imate vremena za raditi za domovinu.

     

    Znam da ste politički prijatelj Dra. Jelića. To mene ne smeta. Mi smo načelno stali na stanovište da svaki Hrvat može pripadati stranci kojoj hoće, ali da kao Hrvat i vojnik mora pripadati svojim oružanim snagama. Vi ste to bili, jeste i opet ćete biti. Nastojte uz sve druge študirati i vojničku znanost i umjetnost.

     

    Iz naših zastavnika treba praviti buduće generale i pukovnike, jer ćemo tako imati garanciju, da će iz starog korjenja klicati nova snaga u službi starih i vječnih, ali vječno mladih, ideala. Ako smo se sporazumili, onda na rad. I u tu svrhu, povežite se sa prijateljima. Možda sazrijeva misao, da se sastanete sa prijateljima i da u Kaliforniji stvorimo KULU iz koje ćete se onda zaliećati i vraćati se, sredjivati se, poboljšavati znanje, čekati priliku, i vraćati se u borbu, uvjek, sto i tisuću puta iznova, dok se Hrvatska ne oslobodi. Sve je drugo sporedno kao imena, ljudi, ideologije i kalendar. Revolucionarac mora biti u prvom redu stalan, sredjen, ozbiljan, dosljedan i uzor svima. Pavo je jedan od tih. Drago bih mi bilo kada bi nam napisali o svojim uspomenama šta, jer znam da imate dosta. Pavo i drugi su mi poslali.

     

    Javite se. Dotle uz naš vojnički pozdrav, odani Vam

     

    general Drinjanin.

     

    Napomena:

    Čitajući i pripisujući PISMA MAKSA LUBURIĆA, jedno po jedno, mnogo toga sam shvatio, saznao što prije nisam znao, razumio mnoge zamršene stvari i događaje; pa sam često puta mislio: TEŠKO ĆE BITI DOSLOVNO PREVESTI NA BILO KOJI JEZIK PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zašto. Jednostavno zato što se je često služio starim hrvatskim izrekama, koje će često puta biti teško u doslovnom smislu prevesti. Probao sam neke riječi, pa nije bilo lako. Na primjer, jer sam i to negdje našao. Čovjek ženi svojoj govori: NEKA MENE TEBI, te onda izvrće i nadodaje: NEKA TEBI MENE, što, svakako, naglasak uvijek ide na muža. Otporaš.

    04-05-2015 11:52#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ISTINA IZLAZI VANI O JASENOVCU, piše Igor Vukić

     

    (Maks Luburić je pisao dru. Miljeniki Dabi Peranić u Pariz da mnogi ne znaju šta je sve bilo u Jasenovcu. Igor Vukić, inače hrvatski pravoslavac, želi znati istini i poradi te istine istražuje trojstruki Jasenovac. On otkriva u svojim istraživanjima da je hrvatska vlada, tj. Pavelićeva ustaška vlada internirala hrvatske židove u radni logor Jasenovac kako bi ih sačuvala od deportacije u Njemačku na prisilni rad. Judoslaveni, tito i svi neprijatelji Hrvatske desetljećima su to koristili kao ubijanje židova. Treba pročitati knjigu Ilije barbarića "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKAJE BILO PRAVO IME", Split, 2010. Pisac ove knjige je bio zadužen kao zapisničar u Jasenovcu od početa 1942. pa do raspusta Sabirnog Radnog Logora Jasenovac 21. travnja 1945. Tu pisac dokumentirano iznosi 18. 600 osoba koje su došle, prošle i izišle iz logora, te 2.000 sveukupno mrtvih od svih raznih bolestiju, uključivši i nasilne smrti. Mo. Otporaš.)

     

    Sin zatočenika Jasenovca: Istina je drugačija, Jasenovac nije bio logor smrti (VIDEO)

     

    Objava: 28.04.2015 | 09:51 Povijest

     

    Igor vukić bujica logor jasenovac

     

    Igor Vukić, novinar, publicist i Srbin (hrvatski pravoslavac, mo) po nacionalnosti čiji je otac kao dijete, zajedno s obitelji i poznanicima, bio zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH, progovorio je u “Bujici” o svojim istraživanjima o logoru Jasenovac.

     

    “Vladajući će biti posramljeni na sadržaj govora u Jasenovcu te će se ljutiti na svoje suradnike jer im nisu bolje pripremili materijal. Na osnovu lako dostupnih dokumenata može se lako provjeriti da informacija o Jasenovcu kojima raspolažu nisu točne. Slika na osnovi svjedočanstava ne odgovara verziji Zorana Milanovića, Josipa Leke i Milorada Pupovca”, komentirao je u Bujici posjet vladajućih Jasenovcu tajnik za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić.

     

    Vukić je u emisiji “Bujica” istaknuo kao Jasenovac nije logor smrti, već prema njegovim opsežnim istraživanjima, radni logor i mjesto internacija za skupinu Židova koji su bili izuzeti od deportacije u Njemačku.

     

    >>>‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru

     

    ”Nije istina ono što se govorilo da tko je došao u logor nije nikada izašao. Tada se govorilo o 700.000 mrtvih, ali proučavanjem dokumenata utvrdio sam da ta brojka nije točna. Najveći broj zarobljenika je prošao kroz logor i raspoređen je na druge lokacije”, rekao je Vukić čiji su otac, baka i prabaka bili na popisu žrtava Jasenovca.

     

    Napomenuo je kako je i podatak da je u logoru ubijeno 80.000 zarobljenika upitno.

     

    ”Logor je postojao od kolovoza 1941. do travnja 1945., odnosno 1330 dana. Prema računici ispada da je svaki dan ubijeno 68 ljudi. Poznato je da su bila velika mirna razdoblja kada se nije ubijalo. Taj je logor bio mali, bilo je šest baraka za stanovanje i brojka se kretala oko 2.000 zarobljenika dnevno”, rekao je Vukić.

     

    ”Najveći dio ljudi koji su prošli kroz logor bili su aktivni protivnici NDH, bili su vezani uz komunizam i partizanski pokret, postojala je mala skupina Roma, a najveća skupina Srba prolazi 1942. Tu je bila i moja obitelj, koja je kroz logor prošla u ljeto 1942., ni prije ni poslije”, ispričao je Vukić.

     

    Dao je podatak kako nakon ratnih ekshumacija nije pronađeno više od nekoliko stotina ostataka na kojima nije bilo znakova ozljeda što znači, ukazuje Vukić, da su te žrtve vjerojatno umrle od bolesti.

     

    ”Netko kaže da su tijela bačena u Savu, a to znači da bi veliki broj tijela plivao, a netko bi to fotografirao. U vrijeme bitke na Kozari patrolirali su brodovi mađarskih jedinica, a Nijemci bi sami to fotografirali i napravili pritisak. Međutim, takvi dokazi ne postoje”, rekao je Vukić.

     

    Referirao se i na podatak koji je isticao Milorad Pupovac – o 20.000 ubijene djece, pretežno srpske nacionalnosti. Prema stotinama iskaza bivših zatočenika, napomenuo je, nitko od njih ne spominje djecu u tolikom broju.

     

    ”U grupaciji Kozarčeve prelazi 12.000 djece, ali za njihovo zbrinjavanje se pobrinula NDH na čelu s Pavelićem. Unatoč tome što su dječji domovi već puni. NDH ipak zbrinjava djecu. Bilo je djece koja su umrla, ali ona nisu bila primarni cilj ubojstva. Državnim vlastima pomaže Caritas i Stepinac koji daje na raspolaganje svoje prostore”, rekao je Vukić.

     

    >>> MILANOVIĆ ŠOKIRAO U JASENOVCU: Srpski partizani iz Like, Banije i Korduna – to je hrvatska vojska!

     

    U emisiju se javio novinar i publicist Ante Gugo čiji je stric bio na popisu žrtava logora Jasenovac.

     

    ”Međutim, on nikada nije bio u Jasenovcu. Rodio se 1941., a poginuo je u dobi od četiri i pol godine u Kninu posljedicom Savezničkog bombardiranja. Smišljene laži poput ove služe kako bi se umanjio značaj Holokausta te da bi se umanjila bol koju osjeća danas obitelj žrtava. Ljudi koji se tako olako igraju Holokaustom su bezosjećajni i bešćutni”, rekao je Gugo.

     

    U tu skupinu bešćutnih Gugo je svrstao i Milanovića u prvom redu, napomenuo je, jer nije reagirao u trenutku kada su Branka Lustiga, zatočenika Auschwitza, prisutni izviždali.

     

    Voditelj Velimir Bujanec najavio je dolazak Zorana Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića na komemoraciju u Teznom 15. svibnja. Gugo smatra kako su osjećaji ministra obrane iskreni dok premijer prema njegovom mišljenju želi kontrolirati Kotromanovića i približiti se braniteljskoj populaciji.

     

    Izvor: Sloboda.hr/Bujica/Direktno.hr

    04-05-2015 12:59#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (1) dio

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) u svojoj knjigi "MOJKE USPOMENE", Zagreb 2002. Ja osobno nisam poznavao Štefa Crničkog, ali sam se sa njim često dopisivao i kadkada zajednički usklađivali smjernice Hrvatskog narodnog Odpora. Upoznao sam sam Slavka Logarića jednim pukim slučajem u kolovozu 1966. tada sam živio u Parizu. Jednu večer dolazim s posla i pred ulaznim vratim nađem nepoznata čovjeka, otmjeno obučena s novinom u ruci. Pitam ga tko je našto upitani pita mene dali sam ja Mile Boban. Na moj potvrdni odgovor on otvori novine i tu na stranicama novine "HRVATSKA SLOBODA" koju su u Njemačkoj uređivali pok. Mile Rukavina i pok. Nahid Kulenivić, slovo po slovo je stavljena moja adresa i moje ima tako, da u prelazu preko granice nitko ne bi mogao odgonetati ni ime ni adresu. Kada je Slavko Logarić došao u Pariz, on je to sve povezao, sastavio moje ime i adresu te došao kod mene.

     

    Šta je u stvari bilo? Tih dana početkom kolovoza 1966. dogine u Štuttgardu, u jednom restaurantu, između Hrvata jugoslavenske orijentacije i hrvatskih nacionalista je došlo do velike, najprije svađe te zatim tuče. Nisam bio tu pa ne znam detalje, ali kako sam čuo jedan od najbučnijih je bio neki Medvedić - ili tome slično - od Imotskog, koji da je s velikim ponosom isticao da je on Jugoslaven a ne Hrvat, hvalio tita i sl., i u toj tuči, gunguli Slavko Logarić je ubio tog Medvedića. naravno da je potjera za njim nastala, tako da su ga Mile Rukavina i Nahid Kulenović poslali k meni u Pariz da mu dr. Peranić i ja kod španjolskog poslanstva u Parizu isposlujemo potrebne papire za Španjolsku.

     

    Dr. Peranić je javio generalu taj slučaj a on odmah preko svojih veza učino sve potrebno kako bi Slavko Logarić kao politički izbjeglica mogao nesmetano doći u Španjolsku. Za srediti sve te papire uzelo je nekih 7/8 dana, a kroz sve to vrijeme Slavko je bio kod mene u stanu, a da nitko za to nije znao.

     

    Čitajuću knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", novinu OBRANU iz tih burnih dana general je često pisao o slučaju Slavko Logarić. Njemačka je preko Interpola tražila od španjolskih vlasti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj. General je sa svoje strane i preko svojih veza uspio spriječiti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj, tako da je dotični dobio potrebite papire za boravak u Španjolskoj a general mu našao neki posao, zaposlio ga, tako da je Slavko često puta zalazio kog generala. Čak i taj kobni dan u nedjelju 20 travnja 1969. godine Slavko dolazi oko jedanaest sati ujutro kod generala da ga vidi i sa njim popriča. Tu je ubojica Ilija Stanić i generalov prvi sin Domagoj koji upravo doručak jedu, a na upit: gdje je general, Stanić na brzinu odgovara i laže da je otiđao poslovno u madrid i da se neće vratiti za da/tri dana. Tada je krijamice Slavko Logarić napisao jednu ceduljicu za generala i stavio ju pod pepeljaru da drugi ne vide. Ova informacija se može pronaći u knjigi dra. Dabe Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", New York 1984.

     

    U izvještaju o smrti generala Luburića kojeg su zajedbnički dr. Peranić i Štef Crnički 15 svibnja 1969. godine meni poslali iz Pariza, oni tu pišu sve najbolje o Slavki Logariću. Šta je kasnije došlo između Štefa Crničkog i Slavka Logarića ću iznijeti iz spomenute knjige Štefa Crnićkog "MOJE USPOMENE", s tim da ću nadodati i moje neke spoznaje tog slučaja; jer je to sve jedna žalostna povijest hrvatske političke zbilje i hrvatske političke emigracije.

     

    Nastavlja se.

    04-05-2015 19:47#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (2) dio

     

    ATENTAT NA MENE, (piše Stjepan Crnički u svojoj knjigi "MOJE USPOMENE" na strani 187 pa dalje. Opisat ću točno kako je pok. Stjepan Crnički pisao a po potrebi ću nadodati neke dodatke kako bih popunio prazninu njegovih sjećanja i njegove uspomene. To govorim zato jer sam sa nekim stvarima neizravno upoznat. Kažem "neizravno", jer u njima nisam sudjelovao. Otopraš.)

     

    O neuspjehu Rovera (Srećko Rover je bio Pročelnik jednog krila HNO u Australiji, a službeni je uistinu bio Stipe Brbić, mo) i Vendalina Vasilja (Hrvatski Franjevac iz Chicaga, mo) mnogo se raspravljalo u Stožeru HNO-a u Americi i kao u redovima članstva. Premda su Rover i vendalin Vasilj svaljivali svu krivicu na mene, nije im to uspjelo. Ja sam stvar istinito prikazao, a dr. Mehmedagić (Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora i kao takav bio je među najbližim generalovim suradnicima. Svi letci koje je tiskara DRINAPRESS tiskala za domovinu su pisani u ime HNO a potpisivani kao: "Zapovjednik HNO general DRINJANIN, Pročelnik Glavnog Stana HNO dr. Enver Mehmedagić, mo. Otporaš.) je poslao i svoje izvješće, pa se moglo zaključiti tko ima pravo. Vidjelo se tada da Rover pod svaku cienu želi dobiti HNO u svoje ruke.

     

    U Stožeru HNO-a nije to mogao postići, već je pokušao destruktivnim putem, promidžbom među članstvom. On je širio laži da je OBRANA (novina i glavno glasilo HNO, mo.) izlazi a nitko da je ne podupire, (Donekle ovo je bila i istina. Ja sam OBRANU prodavao u San Franciscu i skoro nitko ju nije htio kupovati. Ivan Džeba iz Clevelanda, koji je bio godinama zadužen kao glavni i odgovrni povjerenik DRINAPRESS-a mi je redovito slao 25 ili 50 komada koje sam najviše poklanjao da ljudi čitaju, a ja za njih plaćao i novac slao kao du su novine prodate. To mi je toliko dozlogrdilo do te mjere da sam se na zabavi u dvorani California Hall na Market St., prilikom koncerta hrvatskog pjevača Vice Vukova u siječnju 1970. godine skoro potukao s nekima koji su grčevito tvrdili da su predplatnici i da su već taj broj kupili. Kada sam došao kući, napisao sam pismo puk. Štefu Crničkome kojeg ću u soijedećem opisu ovdje iznijeti kao dio hrvatske iseljeničke povijeti. Mo. Otporaš.) a to prema njegovoj promidžbi znači da je podupire Udba. Zbog takve promidžbe doprinosi su bili sve manji, a prema tome i djelatnost sve slabija.

     

    Takva Roverova djelatnost nastavila se u pojačanoj mjeri čitavu godinu 1971. rano u jesen 1971. došli su jednog dana u Carcagente Mile Markić i Stjepan Šego, oba iz Chicaga. Oni su bili ranije suradnici u HNO-a a nitko nije slutio da su oni ubačeni doušnici. (Ovo su velike riječi koje je iz gnjeva napisao stari i prokušani hrvatski borac, vojnik HOS-a NDH, hrvatski revolucioarac s Janka Puste Stjepan, Štef Crnički. Pošto je bezrazložno bio napadnut, a rekao bih da nije bio napadnut da ga se ubije, on ima donekle pravo o tome pisati kako on to hoće i želi. Ja osobno ne vjerujem da su Stipe šego i Mile markić, oba pokojna, bili nečiji "doušnici" a najmanje Udbini. Iz razumljivog gnjeva Štefa Crnočkog, ja mu opraštam na ovim riječima. Mo. Otporaš.) Mi smo znali da je Mile Markić bio prijatelj i suradnik Srećka Rovera, i postojala je stanovita sumnja glede Markića, ali nitko nije mogao vjerovati, da je njegova himba bila zastupljena u tolikoj mjeri. Markić je djelovao na Šegu i oba su tiesno surađivali.

     

    Stjepan šego 1948. je pošao s jednom od skupina

    (Ivan Prusac u knjigi: Tragedija Kavranova i drugova, piše da je Stipe Šego bio u grupi VII. u kojo su bili:

    (1) Murat, ustački natporučnik,

    (2) Ante Vicković, ustaški poručnik,

    (3) Stipe Šego, ustaški zastavnik,

    (4) Marijan Orlić, ustaški poručnik i

    (5) Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica čijih imena se ne sjeća,

    Piše Ivan Prusac. kaže da je ova grupa pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Mo. Otporaš.)

    Bože Kavrana iz Austrije u Hrvatsku, ali ne onim putem preko Slovenije, kuda su išle druge skupine, koje su bile predavane u ruke Udbe, već je njegova skupina išla preko Madžarske. On je sa svojom skupinom bio zarobljen u Madžarskoj na Dravi. Kako je Madžarska bila u to doba pod kontrolom Rusije, oni su bili odpremljeni navodno u Sibir. Šego je izjavio da je bio u ruskom logoru u Nižem Tagilsku iza Urala u Sibiriji. Tako glasi izvješće Stjepana Šege.

     

    U emigraciji Šego je u Chicagu dobro zasluživao, kupio je Linotip tiskarski stroj i ustupio ga tiskari Drinapress na uporabu. Po ugovoru između generala Luburića i Stjepana Šege, vidljivo je da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege, i da ga je ustupio tiskari Drinapres s time, da ga može uzeti kad god hoće. No, poslije smrti generala Luburića, po nagovoru Mile Markića, Šego je htio cijelu tiskaru. (Kroz generalova pisma u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" može se zaključiti da je Stipe Šego taj novac posudio bez kamota za tiskaru DRINAPRESS. Ja o tome ne bih za sada mnogo trošio vremena, iako pok. Štef Crnički nije pretjerao u svojem opisu "...da je on taj Linoip ustupio...tiskari Drinapress na uporabu..." Mo. Otporaš.)

    Nastvalja se.

    05-05-2015 12:34#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (3) dio

     

    Nastavak iz opisa br. 2.

     

    Stjepan Šego i Mile Markić stigli su u Španjolsku najprije u Mardid, zatim u Valenciju, i tek tada u Carcagente do mene. Htjeli su me iznenaditi. Tražili su od mene da ugovorim sastanak s dr. Enverom Mehmedagićem. Ja sam taj sastanak ugovorio tako da se svi sastanemo ugovorenog dana u točno određeno vrijemepred katedralom u Milanu. Oni su putovali samovozom iz Valencije, a pozvali su i mene da putujem s njima, ali sam ja to odbio. Putovao sam vlakom. Sastali smo se u ugovoreno vrijeme na određenom mjestu. Otišli smo u jedan obližnji mirni lokal na razgovore. Ja zapravo nisam imao šta razgovarati, ali sam bio prisutan razgovorima kao osoba koja je omogućila taj sastanak.

     

    (Sada da se vratim na pismo Stjepanu Crkičkom o kojem sam već spomenuo u opisu br. 2.)

     

    San Francisco, dne 23 siječnja 1970.

     

    Dragi brate Stjepane,

     

    Poslije dužeg vremena Vam javljam da sam hvala Bogu dobro i zdravo, želeći i Vama sve najbolje. Vaše cijenjeno pismo sam primio kojeg sam sadržaj u cijelosti razumio. Sada Vas želim izvijestiti o ovdašnjoj situaciji. Vi ste mi pisali na 3/10/69. da ste mi poslali jedan paket "Obrana" od 50 km. br. 113-114 koji ja još uvijek nisam primio. Za isti možete poslati potražnicu. Zadnje tri pošiljke od 50 km. sam na vrijeme primio, i to br. 115-116, 117-118, 119-120.

     

    Moram Vam priznati da je ovdje jako teško usprkos najboljoj i vrućoj želji. Ovdje se sanja samo o dolaru i o načinu kako što više zaraditi i uštedjeti a što manje potrošiti. Jelo to razlog da su Hrvati iz Dalmacije najbrojniji ovdje ili nešto drugo, teško je reći. Nikada nisam bio, niti se takovim kao provencijalistom osjećam, ali teškom srcem ovo pišem da se novina "Obranu" među njima ne može prodavati. Zato sam došao na jednu drugu zamisao, a ta je: sve one koji se osjećaju čestitim Hrvatima a ne žele čitati "Obranu", ja ću ih pretplatiti za jednu godinu na moj vlastiti trošak. Možda će kroz to vrijeme uvidjeti da su bili u zabludi ili u najmanju ruku priznati i odobriti rad H.N.Otpora, te se sami početi za isti zanimati. Uzput napominjem da smo gosp. Dabo Peranić i ja tako postupali u Parizu 1962.

     

    Za sada Vam šaljem 25 pretplata po 6 dolara godišnje, tj. za 12 brojeva po 0,50, ukupno $6.00 dolara. Ako bude skuplje, Vi mi naknadno javite. A za ubuduće mi ne šaljite novine za prodaju. Ako Vi to pak želite, onda možete samo 10-15 km. po broju koje bih samo podijelio među Hrvatima "dobre volje". Što se tiče*knjiga, ne mogu Vam još ništa reći, pošto još nisu počeli proljetni i ljetni Piknici, na koje ja polažem veliku važnost.

     

    Primio sam Vaše tri pošiljke paketa "Drina" od 36 knjiga. To sam primio poslije Nove Godine te nisam imao još priliku ih prodavati. Također sam primio "Hrvatska za Narodnih Vladara" od dra. Miljenka Dabe Peranića i "Jugoslavija - Srpska Podvala" od dra. Mile Budaka, na čemu Vam iskreno zahvaljujem. Ja sa radom nastavljam sve dotle dok Hrvatska ne bude slobodna. I tada ju treba čuvati.

     

    Dalje dragi moj Stjepane mogu Vam reći da sam zamoljen od uprave "Hrvatskog Književnog Lista" dali bih bio voljan se zauzeti za doček glavnog urednika H.K.L. Zlatka Tomičića prilikom njegove posjete u San Francisco, našto sam pristao bez oklijevanja. Pošto u našoj emigraciji se je istako H.N.O za suradnju sa Domovinom i poznat je domovinsk Front, mišljenja sam da bi baš mi trebali iskoristiti Tomičićev posjet Ameriki u svrhu povezivanja vanjsko i domovinskog Fronta. Zato mi dadnite Vaše mišljenje i sugestije. Trebalo bi obavijestiti povjerljive ljude Otpora u svim gradovima gdje bude dolazio da se oni za sve zauzmu. Jer uvijek je bolje da to budu naši ljudi nego neki koji bi to iskoristili svugdje prije negoli u našu hrvatsku stvar. mislim da me razumijete, ta da za sada ostane tajna, do daljnjega.

     

    Ja još ne znam kada će to biti, ali u svakom slučaju trebamo biti spremni na sve. Mislim da ima namjeru posjetiti u Canadi centralu Hamilton, Toronto i Montreal, a u Ameriki New York, San Francisco, Chicago, Cleveland i možad još koja druga mjesta. Zato se mi trebamo spremiti.

     

    Sada Vam šaljem adrese i ček od 150.00 dolara. Vi to šaljite izravno od vas ili od brata Džebe iz Clevelanda, tako je svejedno. Ako bi nekada dobilči od nekojih pismo u kojem traže znati tko ga je predplatio, možete otpisati samo da je to jedan njegov dobar prijatelj. (Za cijelu godinu dana svih 25 Hrvata su redovito dobivali novinu "Obranu" na svoju kućnu adresu a da se niti jedan od njih 25 nije udostojio se javiti i zahvaliti. Naravno da sam ja to iz bliza pratio, jer sam svakog od njih osobno poznavao. Svi bez iznimke, u različitim razgovorima bi se ponosili kako su predplatnici a da u sebi nikada nisu pomislili da su puka bijeda. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

    1.) BAJURIN Jozo - 94 CASTRO ST. San Francisco, California, U.S.A.

    2.) BANDOV Branko - 1020 DREXEL WAY, San Jose - 95121, California. U.S.A.

    3.) BAŠIĆ jakov - 77 HERMN ST: San Francisco, California. U.S.A.

    4.) BATKOVIĆ Ante - 2844 So. NORFOLK ST. San Mateo, 94403 California. U.S.A.

    5.) BOBAN Jerko - 171 Liberty St. San Francisco, 94110 California. U.S.A.

    6.) BOBAN Mile - 459 Eedinburgh St. San Francisco, California. U.S.A. (to sam ja, sam sebe sam pretplatio, mo)

    7.) BOBAN Rafo - 203 Brazil Ave. San Francisco, 94112, California. U.S.A.

    8.) BEGOVIĆ Ken - 19th. EAST 41 St. San Mateo 94403 California. U.S.A.

    9.) BULJAN Ivan - 2844 So. NORFOLK ST. San mateo, 94403 California. U.S.A.

    10.) ĆIKEŠ Ivan - 242 WAWINA ST. San Francisco, california. U.S.A.

    11.) ĆIKEŠ Mirjana - 35 Athens St. San Francisco, 94112 California. U.S.A.

    12.) DELIJA Jozo - 33 SKYLINE Dr. DELY CITY, California. U.S.A.

    13.) DŽAJA Marko - 333 HORIZON WAY Pacifica, san Francisco, California. U.S.A.

    14.) GRIZELJ Ante - 109 Brazil Ave. San Francisco, 94112 California. U.S.A.

    15.) JURIĆ Jozo - 3715-17th. San Francisco, california. U.S.A.

    16.) KADIĆ Jack - 43 Meadon Drive, Mill VALLEY, california. U.S.A. (Jack Kadić je nećak poznatog hrvatskog pisca dra. Ante kadića, mo)

    17.) LEUTAR mate - 754 41 St.Ave. san Francisco, California. U.S.A.

    18.) LUCIN Ivo - 125 Valencia st. apt. 8 San Francisco, california. U.S.A.

    19.) LJUBAS Josip i Milka - 1710-38.th. Ave. OAKLAND 94607, California. U.S.A.

    20.) MIŠKULIN Nikola - 925 GEARY St. San Francisco, california. U.S.A.

    21.) RADONICH Mirko - 2715-37.th.Ave. San Francisco, california. U.S.A.

    22.) URBAN Željko - P.O box. 815 SUTTER CREEK 95685 california. U.S.A.

    23.) VUČIČEVIĆ Ivan - 455-40.th.Ave. San Francisco, California. U.S.A.

    24.) BOBAN Jerko - 389 oriente St. DELY CITY, California. U.S.A.

    25.) CROATIAN AMERICAN HOME ASSOCIATION 3416 .19th. St. San Francisco, california. U.S.A.

     

    Za ovaj put nebih imao šta više pisati. Želio bih samo znati šta raditi od neprodanog materijala.

    Uz naš hrvatski pozdrav: Bog i Hrvati! Vaš odani Mile Boban.

     

    Eto, to je lista imena i adresa Hrvata koje sam predplatio na novinu "Obrana". Ljudi su novinu dobivali i čitali. Ja sam pri kraju godine, točno 18 prosinca 1970. godine svima napisao pismo a za sebe kopiju ostavio. Pisma sam poslao Povjereniku DRINAPRESS-a za USA i Canadu u Cleveland Ivanu Džebi, tako da predplatnici misle da su pisma uistinu pisana u Clevelandu, odakle su i poslata. Spomenit ću samo jedno pismo a sadržaj je svih pisama bio isti:

     

    Cleveland, dne 15 prosinca 1970.

     

    Cijenjeni gospodine Urban,

     

    Podružnica Hrvatskog Narodnog otpora za Ameriku Vas želi upoznati da Vas je jedan Vaš dobar prijatelj predplatio za godinu dana na jednu hrvatsku novinu "OBRANA". Nadamo se da ste redovito i na vrijeme istu primali te da ste sa te strane zadovoljni.

    Cijenjeni Gospodine Urban Vaša predplata prestaje koncem siječnja 1971. Do toga vremena želili bi znati dali i dalje želite biti predplatnik ove vrijedne hrvatske novine. Ako da, izvolite nas izvijestiti. Godišnja predplata je $6.00. Možete uplatiti izravno na nas ili na našega povjerenika u San franciscu gosp. Milu Babanm 459 Edinburgh Street, San Francisco, 94112. Također Vas molimo, obavijesti radi, da nas izvijestite u slučaju prestanka sa pretplatom.

    Podružnica Hrvatskog Narodnog Otpora Vam želi Sretan i veso Božić i potpuno ostvarenje vaših želja u Novoh 1971. Godini!

    S izrazitim poštovanjem, podružnica H.N.Otpora za Ameriku.

     

    Od svih pisama koje sam poslao u najvećoj želji da svima zaželim sve najbolje za Božić i u nadolazećoj Novoj 1971 godini, samo se je udostojio odgovoriti gosp. Željko Urban. kako sam kasnije saznao da je ovaj isti gosp. željko Urban bio hrvatski Poslanik za Canadu. Prilažem rukom pisani odgovor gosp. Željka Urbana:

     

    "Sutter Creek, jan 9, 1971

     

    Cijenjeni gospodine Džeba,

     

    Srdačno se zahvaljujem na vašem listu. isto tako želim i vama sve najbolje u Novoj Godini. Nažalost, ove godine ne mogu se pretplatiti na vaš cijenjeni časopis.

    Puno srdačnih pozdrava

    Željko Urban."

     

    Meni je ovo jedno jedino pismo koje je on primio poslao Ivan Džeba iz Clevelanda. Poslije 45 godina ovo bi se trebalo smatrati kao dio hrvatske iseljeničke borbe u ostvarenju obnove Hrvatske Države. Otporaš.

     

    Nastavlja se.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 05-05-2015 at 12:43

    09-05-2015 18:44#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (4) dio

     

    Prvo pitanje Markića i Šego bilo je jeli Enver Mehmedagaić bio "Kapetan Bukovački", tj. osoba, koju je general Luburić slao u Rusiju da izvidi mogućnosti, kako bi se pomoću Rusije postigla samostalnost Hrvatske. Dr. Enver Mehmedagić je to zanijekao izjavivši da ne zna tko bi ta osoba mogla biti. zatim je Stjepan Šego tražio da mu dr. Mehmedagić podpiše dug od deset tisuća dolara, koliko da je Šego posudio generalu Luburiću da kupi Linotip. Dr. Mehmedagić je to odbio, jer da on ne zna koliko stoji Linotip, a ni to koliko je Šego posudio generalu Luburiću. Nakon mnogo natezanja ugovoren je sastanak za drugi dan prije podne. Na ovom prvom sastanku Stjepan Šego bio je agresivan a Mile Markić umjeren. Drugog dana bio je sastanak na istom mjestu.

     

    Na tom sastanku zatražio je Stjepan Šego od mene da mu ja pismeno protvrdim dug od 10 tisuća dolara koje je on poslao generalu Luburiću da kupi Linotip. Ja sam odbio to potpisati, jer ne znam koliko je novaca on poslao generalu Luburiću, ali da mi je general Luburić rekao da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege i da mu ga ja mogu staviti na raspolaganje kad god on to želi. Šego nije htio Linotip, već je htio cielu tiskaru kojom bi upravljali Rover i naravno Markić i Šego. Taj sastanak završio je bez ikakva rezultata. Na koncu je pala važna izjava Mile Markića da oni ne mogu dopustiti da to ovako ide dalje i da su zaključili da se daljnji rad u tiskari zaustavi, jer je izvan njihove kontrole. Iz te izjave sam zaključio da su oni postupali prema dogovorenom planu kako bi se domagli tiskare. Sastanak je završio bez rezultata i ja sam orišao s Enverom Mehmedagićem na jednu stranu, a Šego i Markić svojim putem. Slijedeći dan odputovao sam u Španjolsku.

     

    Šego i Markić također su došli u Španjolsku, te su sa Stankom (Nije Stanko već Slavko, mo. Otporaš.) dugo razgovarali. Čak je Stanko, (Od sada ću, umjesto Stanko, stavljati Slavko,mo.) Logarić jedne noći razgovarao s njima u njihovoj sobi u svratištu do tri sata poslije pol noći, tako da je slasnica svratišta htjela zvati policiju da odstrani Logarića. Tada su Šego i Markić dobili Logarića na svoju stranu, obećali su mu nešto i dali mu nalog da ih izvješćuje o svemu. Nakon toga su Markić i Šego otišli u Ameriku.

     

    Slavko Logarić je nakon toga stao po noći krasti arhivu, ispisivati, te izrezivati pojedine rečenice, slagati ih i lijepiti na papir. Sve to je fotokopirao i slao pojedinim članovima i dužnostnicima HNO-a, kao da su tobože moja pisma. Neki od dužnostnika, koji su primili ta pisma, poslali su ih meni. I tako sam ja saznao za čitavurabotu Logarića, Šege i Markića. Takvo pismo poslao mi je i Berislav Gjuro Deželić.

     

    Podkraj listopada 1971. vratio se iz Amerike Stjepan Šego u Španjolsku, te je nastavio svoju razornu djelatnost zajedno sa Slavkom Logarićem. Za vrijeme odsutnosti Šege i Markića, oni su dali Logariću zadatak da pazi tko dolazi k meni i da pazi na sve moje pokrete. Ja sam Logarića odpustio iz posla zbog krađe spisa iz arhive, a on mi je tom prilikom rekao da on može živjeti, jer da mu njegovi prijatelji šalju novac.

     

    Šego je stanovao zajedno s Logarićem u istoj kući gdje je tiskara, premda sam zabranio da ondje stanuje, a ujedno sam odredio da i Logarić napusti stan u kući gdje je tiskara. Nitko to nije htio poslušati, a policija nije htjela uredovati. Logarić je počeo okolo pripoviedati da će me ubiti.

     

    U međuvremenu primio sam iz Argentine kopiju pisma Lukasa Juričića da ga uvrstim u Obranu. Bilo je to pismo Stjepanu Šegi, u kojem on predbacuje svom rođaku Stjepanu Šegi kakvo društvo ima, i tu spominje Srećka Rovera i Milu Markića koji da je ubio nekog popa u Italiji. (Ja sam bio puna tri mjeseca na njujorškom sudu s Milom Markićem i drugima od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, i mao sam za to vrijeme mnogo puta priliku razgovarati s Milom Markićem o mnogim stvarima glede borbe Hrvata za njihovu Hrvatsku Državu. Kako je Mile Markić (uistinu pravo ime Ivica Hećimović) bio vojnik dobrovoljačkih postrojbih NDH. Imao je priliku iz bliza upoznati sve pravde/nepravde tih borbih iz svih tabora na području NDH. Povlašio se je s hrvatskom vojskom prema zapadu ali se istima nije predao. Povratio se je u hrvatske šume, borio se protiv tadašnje Ozne i njihovih pomagača. Može se naći na portalu "Stina Hrvatskih Pardidova" i kliknite na: Bio sam jedan od Kavranovih vodiča, razgovor vodio Franjo Ivić, i tu ćete naći vrlo i vrlo zanimljivosti za koje mnogi prije nisu znali. Tu ćete saznati tko je bio Mile Markić a tko Ivica Hećimović i zašto je ovaj potonji uzeo ime Mile Markić. Koliko je meni poznato tu u tom opisu, intervju nema ni riječi o ubojstvu nekog "popa". Kako je nama desetorici optuženima porota izrekla "Verdict" pravorijek, odluku u 2:30 poslije podne u subotu 15 svibnja 1982., Mile Markić, Ante Ljubas, Milan Bagarić, Ranko Primorac, Vinko Logarušić i Drago Sudar su pronađeni krivima, odma su ih odvojili od oslobođenih: Mile Boban, Miro Biošć, Anđelko Jakić i Ivan Mišetić. Sutra u njedjelju 16 svibnja, koja je bila Majčin Dan, otišao sam posjetiti u zatvor Milu Mirkića. Imao sam pravo biti sa njim samo sat i pol. U razgovoru mi je Mile Markić rekao oko prilike ovako: "Ovo je drugi 15 svibnja najtužniji u mojem životu. Prvi mi je bio na Bleiburgu a drugi danas. Imenjače, (tako smo se mi zvali između sebe, jer je njemu ime Mile kao i meni, mo) ja nemam u Hrvatskoj ni žive mačke da bih se za nju borio, ali zato imam cijeli hrvatski narod za koji se borim. Supruga mi ni Hrvatica nije, nego Slovenka s kojom imam šestero (6) djece. Moja djeca ne osjećaju hrvatski kao ja, kao i tovja imenjače, a za Hrvatsku se borimo. I sada, zbog ljubavi te Hrvatske mi patimo..." Dok je ovo govorio, plakao je. Nije plakao na svoju sudbinu, nego na nepravdu koja ga je zadeseila. Nikada više ga nisam vidio. Umro je u Zagrebu ima 7/8 godina. Počivao u Miru Božijem, dragi moj imenjače! Mo. Otporaš.)

     

    Nastavlja se.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 09-05-2015 at 18:53

    09-05-2015 22:30#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (5) dio

     

    Logarić je sa Šegom ušao u tiskaru razbivši vrata, te su uništili slog i dio već tiskane Obrane, ("Obrana" je bila novina i glavno glasilo HNO, mo) te letke koji su bili tiskani da se pošalju u Domovinu, gdje su se očekivali burni događaji poznati pod imenom "Hrvatsko Proljeće". Ujutro sam pozvao redarstvo koje je zatvorilo Šegu i Logarića zbog provale i učinjene štete. Stjepan Šego je preuzeo svu krivicu na sebe, a redarstvo je pustilo Logarića iz zatvora. Logarić je nastavio pripovjedati okolo da će me ubiti. Ja sam ga prijavio redarstvu koje ga je predalo sudu. U isto vrieme dok su oni bili u zatvoru, izmjenio sam sve brave, tako da nitko nije mogao ući u kuću niti u tiskaru.. šego je bio osuđen zatvorom radi provale i platiti počinjenu štetu u tiskari. kad je Šego izišao iz zatvora, nastanio se kod svojeg rođaka Željka Bebeka u Alfafaru kod Valencije. Kod suda je položio novac koji je sud dosudio na temelju procijene stručnjaka.

     

    Rover, Šego i Markić pozvali su u Španjolsku Ibrahima Pjanića. Ovaj je zatražio od mene neka mu predam ključeve od tiskar i neka odem na dopust. U svojoj primitivnosti on je mislio da ću ja jednostavno tako učiniti i predati mu ključeve. Odgovorio sam da sam primio ključeve od suda u Alciru i neka mi on donese pismenu odluku od suda u kojoj se nalaže da tiskaru predam Ibrahimu Pjaniću; ja ću u tom slučaju predati ključeve tiskare, a inače ne. Pjanić je ostao još tri dana u Španjolskoj, konferirajući sa Šegom. Mislim da je on bio obavješten da ću ja biti napadnut, jer je isto jutro, kad sam bio napadnut, odjurio u Valenciju, sjeo u zrakoplov i otišao u Njemačku, kao da tobože ništa ne zna. Da je ostao u Španjolskoj pao bi pod istragu.

     

    Slavko Logarić bio je pušten iz zatvora. Bio je zatvoren zbog grožnje da će me ubiti.

     

    U ponedjeljak 29. studenoga 1971. pošao sam u tiskaru da je otvorim, kako bi radnici mogli ući na posao. Bilo je par minuta prije 8 sati. Od osoblja tiskare nitko još nije došao. Bio sam sam. Kako su dva dana prije toga bili svi ključevi od tiskare izmjenjeni, bio sam siguran, da nitko nije mogao ući. Otvorio sam prostorije i ušao unutra. Nisam primjetio ništa sumnjiva. Prošao sam kroz tiskaru, ušao u sobu gdje je Linotip. Prozor sam također osigurao tako da sam odmah mogao vidjeti, jeli tko provalio. Kad sam primjetio da na prozoru nešto nije uredu, dobio sam dva udarca nožem po glavi. Bio sam omamljen, ali nisam izgubio svijest. Onaj čas nije mi bilo jasno što se događa, te sam pošao da iziđem na ulicu, ali me opet Logarić udario nožem u lievu ruku. taj udarac bio je bolan i ja sam osjetio slabost zbog naglog gubitka krvi. Izvadio sam i ja iz džepa nož i pošao sam prema izlazu. Logarić je uzmaknuo, jer je valjda mislio da imam samokres. kad je vidio da nemam samokresa, napao me opet kod izlaza. U ruci sam i ja imao nož, makar i male, te sam se branio. Tu sam zadobio još jedan ubod u lievu ruku, i dva u desnu ruku. Ja sam također ranio Logarića, ali ne znam koliko. Konačno se Logarić maknuo na stranu, a ja sam otvorio vrata i izišao na ulicu krvav i teško ranjen. Pošao sam prema ambulanti, ali sam pao na ulici i izgubio sam sviest. Bio sam odnesen u jednu kuću gdje je bila ambulanta i tu sam se na trenutak osviestio. Odvezli su me u bolinicu u Alciru i tu sam bio smješten. Rane su bile povijene i primio sam transfuziju krvi. U bolinici sam ležao 3 tjedna i ozdravi toliko, da sam oporavljen mogao napustiti bolinicu.

     

    Nastavlja se.

    12-05-2015 14:10#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (6) dio

     

    Napadaj na mene izvršen je na 29 studenoga, tj. istog dana kada je komunistička Jugoslavija slavila svoje "ujedinjenje" i moja smrt je trebala biti dar Jugoslaviji. Nitko mene ne može uvjeriti da sve to nije bilo plamirano i da Udba nije preko članova HRB imala svoj udjel u tom zlodjelu. (U strahu su velike oči pa preko tog straha se mnoge stvari izmišljaju. Poznato nam je da Jugoslaveni svih tendencija i svih boja žele svaku hrvatsku državotvornu stvar povezati s datumom "desetog travnja" i time automatski povezati hrvatski narod s Ustaškim Pokretom. Po ovome što je ovdje iz straha i neznanja napisao Štef Crnički izgleda kao da svaki čin, svaka stvar koja se je događala tog dana 29 studenoga bi se trebali prepisati zaslugama AVNOJ-a, mo.)

     

    Osoblje tiskare nije htjelo više raditi, pa je tiskara bila zatvorena i Obrana je prestala izlaziti. Neprijatelji hrvatskog naroda su se veselili i računala na daljnje uspjehe. Pozvao sam Dinka Šakića, svaka i šurjaka generala Vjekoslava Luburića, neka preuzme sve poslove oko tiskare, jer ja zbog bolesti ne mogu vršiti nikakvih dužnosti dok ne ozdravim. Dinko Šakić je došao, ja sam mu izložio situaciju i predao mu sve poslove. Načelnik Carcagenta tražio je da se tiskara makne, jer su se u toj tiskari odigrala dva atentata, pa se gražani boje da bi jednog dana čitava kuća mogla biti eksplozivom bačena u zrak.

     

    Bilo je zaključeno da se tiskara preseli u Valenciju. Početkom svibnja 1972. pošao sam u Ameriku prilupiti materijalnih sredstava za preseljenje tiskare. Vratio sam se u Valenciju koncem lipnja s toliko novca da je doteklo za preseljenje i stanarinu u Valenciji. Poslije toga bilo je izdano još nekoliko brojeva Obrane. Moje zdravlje je sve više slabilo i ja sam bio prisiljen vratiti se u Ameriku, kamo sa stigao dva dana prije Božića godine 1972. Tu sam se malko odmorio i sređivao pitanje za daljnji boravak u Ameriki.

     

    (Istini za volju za ove pojedinosti fizičkog napadaja na Štefa Crničkog nisam znao. Znao sam da ga je napao Slavko Logarić i da su kolale kojekakove priče. Znao sam da je Slavko uhapšen pri bijegu za Francusku i da je bio u zatvoru u gradu Montpellier, u južnoj Francuskoj nedaleko španjolske granice. Iz tog zatvora mi se je javio Slavko Logarić da mu pomognem novčano. Povodom ovih stvari nedavno mi se jedan javio e-mail pismom i od mene zatražio da mu pojasnim neke stvari povodom ovog incidenta Logarić/Crnički. Odgovorio sam mu, te kako se njegovo pismo i moj odgovor odnosi upravo o ovom fizičkom napadaju, prilažem i jedno i drugo. Mo. Mile Boban.)

     

    Date: Thu, 30 Apr 2015 14:44:25 +0200

    Subject: Već se zabrinuh

    From: .....

    To: froate@hotmail.com

     

    Bog dragi moj striče Mile,

    Već sam se zabrinuo jer se dva dana nisi javio, no sada mi je lakše jer sam dobio cjelovit tekst iz francuske Croatie pa zam da si dobro. Pročitao sam tekst i poslao sam ga nekim svojim prijateljima jer sam siguran da je to aspekt Bleiburške tragedije za koji malo tko zna.

     

    Ne znam jesi li dobio moj upit o sukobu Logarić-Crnički, što se i koliko uopće zna o tome?

     

    Spominjao si mi i da je Bebek prije Dabe sastavio Poruku Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana. Zanima me je li sačuvan njegov tekst?

    Večeras ću u noćnu smjenu. Od sad ću neko vrijeme raditi na Perinoj knjizi, ali usporedno skupljam gradju o dru. Peraniću. On je osoba za študiranje. Ti si njega poznavao i bili ste dobri. Bio ti je vjenčani kum pa prema tome si ga treba dobro poznavati. O njemu bih želio mnogo toga znati i znam da se mogu pouzdati na tvoje informacije. Bratski poZDrav Žarko.

     

    PISMO/ODGOVOR PRIJATELJU ŽARKI 30.4.2015

     

    5/1/15

    Bog! dragi moj Žarko,

     

    Prvo, ne znam mnogo o slučaju i sukobu "Crnički/Logarić". Sve što znam i čega se još sijećam je to da su se poslije Maksove smrti mnogi meni preko telefona javljali i pitali me, kao na primjer: ...A šta ćemo sada... Odpor je pocijepan, razdjeljen, sve u svađi, putevi se traže, piše mi Srećko Rover, moljaka me da dođem u Chicago na sjednicu (1971), Mile Markić isto, Ivan Džeba iz Clevelanda, Rudi Erić poručuje da dođem i da budem s njima a ne sa Chicagom, što se je odnosilo: Mile Markić, Stipe Šego, Ante Ljubas i drugi; a ja sa troje djece radio u Restaurantu kao suđoperač sa tjednom plaćom od 70/75 dollara, jedva krpario kraj s krajem, bez znanja engleskog jezika; u borbi sam sa sobom kako se vratiti u Francusku gdje sam kao trgovački putnik imao lijep i dobar posao i kako ponovno početi undje gdje sam stao u prosincu 1968. godine kada sam sve napustio i sa tri kovčega, dvoje djece, Sophie 3 godine i četiri mjeseca, Catherine-a 10 mjeseci, supruga mlada, 21 godinu, 180.00 US dollara u džepu, kako se ono kod nas kaže: kao s grlom u jagode...

     

    Drugo, kada sam sve to sabrao i uočio da ja od mojeg hrvatstva više pucam od sile, a na koncu od hrđe i neimaštine propadam. Sve to ovo govorim, dragi moj Žarko, kako bi me mogao što bolje razumijeti zašto sam tada, 1971. godine, donio čvrstu odluku da se najprije posvetim mojoj obitelji, promjeniti posao, raditi na građevini, zarađivati malo više, priuštiti djeci, koja iz dana u dan rastu i sve više zahtijevaju - a ja nemam i ne mogu im dati - ono što im treba, itd.

     

    Treće, nisam nikom odgovarao niti sam išao u Chicago. Jesam sve pratio, i to iz bliza, šta se sve događa u našoj nesretnoj i žalostnoj emigraciji. Bio sam u vezi s mojim prijateljem Pavom Miličevićem iz Clevelanda koji je znao za moj obiteljski položaj i moje životne potrebe, te mi je u lipnju 1972. godine posudio polog "down-payment" potrebni novac da kupim nešto kuće. To sam i učinio i uselio se u tu kuću 2 kolovoza 1972. godine.

     

    Četvrto, na tu adresu 2601 Euclid Ave., E. Palo Alto, California, javio mi se - po prvi i zadnji put - Slavko Logarić iz Montpellier, iz južne Francuske, nedaleko španjolske granice, iz zatvora. Tražio je od mene novčanu pomoć. Pismo nisam sačuvao, ili je možda zagubljeno među mnogim kutijama papira. Pisao mi je da se je posvadio s Crničkim i da ga je fizički napao, te da se sada nalazu u zatvoru u Francuskoj. Nisam mu odgovrio, jer sam i sam prolazio korz "Zimski San" kao i naš general Maks Luburić od 1956. godine pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959.

     

    Peto, Štef Crnički je napisao jednu DRINU 1989. godine koju je posveti dvadesetoj godišnjci smrti generala Drinjanina. On tu u toj knjigi u jednom paragrafu spominje taj incident između njega i Slavka Logarića kako ga je ovaj napao s nožem i sva je u tome bila sreća da se je on znao lijepo odhrvati napadaču, kojeg je ovdje Crnički opisao kao agenta Udbe. Naravno da se ja s tim ne slažem, ali to ti je tako, da u svakoj tuči napadnuti nastoji napadača ocrni što bolje. Kada pronađem tu knjigu - zagubila se je negdje a davno je to bilo kada sam o tome čitao - kopirat ću ti doslovno što je tu Crnički napisao, te ti poslati.

     

    Šesto, koliko mi je poznato iz Dabinih pisama - mislim da se o tome može nešto naći i u knjigi Maksovih pisama - da je Maks njemu poslao rukopis Željka Bebeka o Poruki Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana, a Dabo kada je to pročitao nije se s tim složio, nego sve povratio generalu i dao mu do znanja da on ne želi biti dio toga. Kasnije general mu je pisao da on nešto napiše u tom pravcu kao uvod u Istarsku Drinu. Ta je DRINA br. 3/4 1964. izišla a uvod je napisao dr. Dabo Peranić iz kojeg se je uvoda uzela stranica 18/21 kao "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA". Dakle, tko pomno pročita taj uvod i pozna generalov stil pisanja, olako se može uvjeriti da je general neke stvari izmjenio, neke dodao i tako sve odobrio. Što se tiče originala kojeg je Željko Bobek pisao, Dabo ga je povratio generalu, a ostalo se sve zna gdje završilo.

     

    Mislim dargi moj Žarko da sam ti malo odgovorio na tvoja pitanja. Drugi put će možda biti više. Za sada ti i svi tvoji primite moje iskrene poZDrave. Bog! Stric Mile.

    13-05-2015 00:03#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PISMO DRU. STJEPANU HEFERU,

    PREDSJEDNIKU HRVATSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA, HOP-a

     

    Predsjedniku H.O.Pokreta

    Dru. Stjepanu Hefer

    11, de Noviembre 786

    San Antonio de Padua

    Prov. B.A. Argentine Paris, dne 7 svibnja 1964.

     

     

    (Ovdje donosim jedno obrazloženje: Ovo pismo mi je dao jedan moj dugododišnji i dobri prijatelj. Zašto ovo pismo iznosim među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Mnogi su čitali Pisma Maksa Luburića a među tim mnogima je gospodin Pavo Miličević koji mi je ovo pismo dao. On je primijetio da je general Drinjanin često puta spominajo neke trzavice između članova HOP-a i članova drugih organizacija. Pukovnik Ivan Štir i general Drinjanin su pisali OTVPRENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU. Kako se u ovom pismu radi o predsjedniku HOP-a Dru. Heferu, i kako se je isti spominjao u već do sada objavljenim pismima, mišljenja sam da se ovo pismo treba uvrstiti među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Moja opaska. Otopraš.)

     

     

    Poštovani Predsjedniče Hefere !

     

    U prvom redu Vas molim, Poštovani Prerdsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem ovo pismo. Jedna revolucionarna organizacija za oslobođenje domovine i svojega naroda, mora u prvom redu imati čestite, odvažne i stegovne članove. Kao takovi možemo mnogo pridonieti u borbi za ostvarenje naših već odavno željnih snova tj. Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske a na čelu s našim Predsjednikom i vodećim ličnostima u Pokretu. Budući da sam član H.O.P-a od prvpg dana emigracije tj. od 1959. i uviek sam bio stegovan član i redovito izvršavao obveze prema društvu i Pokretu i mojim predpostavljenim. Mislim, kao takav da imam pravo reći ono što me je potaklo da Vam pišem ovo par rieči.

     

    Ne osiećam se ništa drugo nego pošten i dobar Hrvat i čekam s najvećom željom da postanem i budući vojnik i borac za oslobodjenje hrvatskog naroda; te poradi toga nisam sposoban u obširnije detalje niti mi je to svrha. Ako vodeće osobe jednog Pokreta zahtijevaju i hoće da ih se poštuje i sluša, što je tako normalno, onda i vodeće osobe su dužne da svojim članovima ulievaju energiju i nadu u njihova srdca za buduću borbu. Vi ste, Poštovani Predsjedniče, imali jedan negativan pokus iz Europe, koji je vrlo koban bio, i danas je, za nas mlade i buduće hrvatske borce koji se nalaze u Europi; a Vi vierujete tek ono što Vam se servira. Čitajući često puta u hrvatskim novinama kako su pojedine organizacije diljem svieta stekle jednog dobrog i uglednog prijatelja, a nezaboravimo da je taj prijatelj stranac i uviek će ostati stranac, dok se hrvatski rodoljubi i bivši čestiti hrvatski borci nazivlju komunistima, udbašima, Jugoslavenima i drugim raznim ološima, što je vrlo žalostno. (Osobno sam doživio, kao bivši član HOP-a, te prozivke i te klevete. Za današnji naraštaj moram reći, kako bi oni bolje razumijeli situaciju iz onoga doba, da je organizacija HOP u tim klevetama i prozivkama prednjačila. Članovi HOP-a su sumnjali u svakog Hrvata koji nije htio biti član HOP-a, a one Hrvate koji su sami istupili ili su bili isključeni iz organizacije HOP-a, nazvani su: dezerterima, izdajnicima, Udbašima, Jugoslavenima i sl., mo. Otporaš) Oni koji to najviše čine su na vodećim mjestima (u Europi) a Vi im dali potpunu podršku. To je žalosna činjenica da se jedini Musliman i sin našeg nezaboravnog Gorostasa i Predsjednika Hrvatske Državne Vlade Džafer-Beg Kulenovića (radi se o Nahidu Kulenoviću, kojeg su agenti Udbe ubili 30 lipnja 1969. u Njemačkoj, mo) nazivlje onakovim kakvim ga nazuvlju osobe koje su Vama vrlo dobro poznate, i čak što više ga tuže njemačkim vlastima da je svakakav. To je više nego žalostno.

     

    Ne želim ovdje nikoga napadati, nego mi je glavni cilj da rečem ono što se svaki dan čuje po raznim mjestima u Europi, da je novac koji se kupi za našu braću koji su u zatvoru u Njemačkoj, upotrebljava za obtužbu pojednih Hrvata. Isto je još žalostnija činjenica kada se koji čestiti rodoljub i Hrvat usudi napisati istinu da bi spriečio daljnji kaos u društvima, odmah ga se izbaci iz društva i nazove svakakvim. Često puta se čuje medju Hrvatima, a Vi to vrlo dobro poznajete, Poštovani Predsjedniče, da revoluciju nisu nikada vodile žene (ovdje se radi o Luciji Rukavini iz Njemačke, mo) nego muškarci i da je nama muškarcima to jako teško, da na čelu revolucionarnog Pokreta stoji žena koja nije nizašto drugo sposobna nego za domaćinstvo.

     

    Ja Vas molim u vlastito moje ime, Poštovani Predsjedniče, da dobro otvorite oči na nas u Europi. Meni se čini da Vi svi hrvatski političari ne polažete toliku važnost na nas koji se nalazimo u Europi, ali Vam svima mogu reći da se svi varate. Svi smo mi najeviše mogli emigrirati u prekomorske zemlje kao i dosta drugih, ali smo imali samo jedan jedini razlog da ostanemo ovdje te da se koncentriramo u jedan Pokret i udarimo što prije na tugoslaviju, a danas koji su dušom i tielom nastojali da se ostvari taj jedini Pokret, postali su svakakvi od onih koji ruše i ono što se je s velikim radom i požrtvovanošću steklo. Pazite dobro, Poštovani Predsjedniče, da nebi izgubili ljude ovamo, a sa ovim, nemojte me pogriešno razumieti, ne govorim Pokret, jer je isti simbol hrvatske slobode, borbe i naroda. Navesti ću jedan primjer što ga je rekao g. Putica kada je bio prošle jeseni u Parizu i kada je rekao: "Veoma me veseli kada vidim toliki broj energičnih rodoljuba, ali Vam mogu reći i to: da se mi ne smimo igrati vojske; kada smo mogli čekati 18 godina, onda možemo još 18." Budite uviereni, Poštovani Predsjedniče, da je g. Putica sa tom svojom izrekom pokopao za uviek simpatije kod nas i onih koji na ništa drugo ne misle nego na borbu za slobodu Hrvatskog Naroda.

     

    Ja Vas molim još za jednu važnu stvar, jer sa time postajete objektivan prema svim Hrvatima, da odmah naložite da se javno iznesu troškovi koji su se utrošili za obranu naše braće. Takodjer i uložak novca, i da se gospođa Lucija Rukavina, Kovačić i Kukolja odstrane iz odbora za obranu, jer više štete nego koriste. Ako Vam je dobro poznata stvar u pogledu svih nesuglasica, onda sam uvieren da ćete me potpuno razumieti, mislim nesuglasice u Njemačkoj. Sada na kraju Vas molim, Poštovani Predsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem i izvolite primiti moje iskreno štovanje.

     

    Za Dom Spremni! Vaš odani Ustaša Miličević Pavo.

     

    Kraj ovog pisma.

     

     

    Svaki komentar sa moje strane je suvišan. Otporaš.

    BLEIBURG, TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA

     

    Mi Hrvati ne želimo stvarati MIT Bleiburške tragedije hrvatskog naroda, kao što su Srbi stvarali kosovski MIT. Mi želiom samo i jedino da se dodne i oda dužno poštovanje titinim žrtvama i odavajući im to dužno poštovanje je iznositi ISTINI koja se je krila preko sedamdeset (70) godina.

    Pogledajte priloženi link. Otporaš.

     

    Pogledaj ti to dragi moj Milane, mi 04 svibnja objavimo tekst:

    http://kamenjar.com/grof-nikolai-tol...burski-pokolj/

    13-05-2015 14:14#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    JADIKOVKA MAKSA LUBURIĆA ZA ZBIRKU O STARČEVIĆU

     

    general DRINJANIN

    26.Vi.1966.

     

    Dragi brate i prijatelju ! (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 578/579. General je uputio ovo pismo svojim suradnicima. Iz sadržaja istog ćete sve saznati. Mo. Otporaš.)

     

    Ovo pismo šaljem petorici Vas s molbom, da mi dadnete u prvom redu Vaš iskreni savjet, a zatim, ako je to moguće i svoju posebnu suradnju za ZBIRKU STARČEVIĆ. (Ta Zbirka Starčević je izišla kao S T A R Č E V I Ć  25-ta knjiga Drinine knjižnice DRINAPRESS-a sa 180 stranica 1968 godine., mo). Dobio sam iz sasma povjerljivih izvora od suradnika iz Odpora iz Domovine jednu vijest, koja me teško uznemiruje. Upravo kada sam se spremao izkoristiti nedjelju da obavim nešto korespodencije, dobih obavjest, da je već potpisan ugovor izmedju Beograda i Vatikana. ("OBRANA", glasilo HNO je u svom broju 51-52 1966. na prvoj stranici donijela članak iz pera Mijo Tolj: PROTOKOL BEOGRAD - VATIKAN u kojem opširno opisuje razloge priblišivanja Beograda - Vatikana, mo). I to sada upodpunjujem i izvješćem prijatelja, koji mi je dao neke podatke o namjeravanom potezu Beograda, da unese kavgu medju hrvatsku emigraciju na vjerskoj bazi. Tu je u prvom redu i pokušaj da se oživi preko zato zgodnih elemenata i antiklerikalizam, u isto vrijeme kada Beograd čini sve da si privuče simpatije Vatikana i novu tendenciju istoga prema koegzistenciji sa komunizmom. Beograd ne samo da nas ubija, izseljava, tjera, nego nastoji i duhovno desorijentirati.

     

    Vidim u srpskim i komunističkim novinama namjeru da nam Starčevića prikažu običnim bečkim i peštanskim agentom, nazadnjakom, ćesarskim i apostolskim slugom , dok se u isto vrijeme pojavljuje u emigraciji i pokušaj, da ga se pred emigracijom prikaže kao antiklerikalca, pa tako nam javljaju da su na sastancima HOP-a govorili unaprijed izučeni govornici, da je Starčević bio zagriženi antiklerikalac, te da bi tako i svi sljedbenici tj. nacionalisti isto trebali biti. Tako se rodila i nesretna ideja, da se propagiraju stanoviti izvadci iz mnogobrojnih polemika svake vrsti, koji je kroz dugo godina Starčević žučljivo vodio sa svim i svakim. To je nepošteno, jer tako se može uništiti sve ljude, tendeciozno. To je i vrlo opasno, posebno za mladju generaciju, koja malo ili ništa zna o Starčeviću, koji je bio sljedbenik ideja francuske revolucije i nije bio reakcija, i bio borac protiv svima, a ne agent ovoga i onoga. Na putu smo da ostanemo bez velikana, jer jedne se ništi na jedan a druge na drugi način, i ostat će nam samo kajmakčalanski opančari i heroji iz Titinih sedam bježanija. Srbokomunisti nas sada hoće kao i pravoslavce zavaditi, (ovdje se radi o jednoj velikoj zavadi tih godina između srpske pravoslavne crkve i njegova "visečanjstva" kralja Petra drugog. Pratio sam tu svađu i polemiku, i koliko se sjećam da se je i na sud išlo, jer je stvar toliko daleko otišla, mo), da se koljemo i po sakrstijama, i neće biti teško to sprovesti. Kao jedna od mjera, koje mislimo poduzeti, jest tiskanje ove zbirke, a u novoj OBRANI (već sam spomenio br. 51-52 1966., mo) pisati ću o tome i sa drugih stanovišta.

     

    ZBIRKA O STARČEVIĆU sastojala bi se iz više radova, u kojima bi se prikazalo Starčevića kakav je bio, i to u cjelini, a ne u detaljima, koje nijedan veliki čovjek ne bi preživo, kad bi ih sudili po tim zaboravljenim, nevažnim, sporednim ili časovitim detaljima. Imam dosada:

     

    1.) Iz knjige Mile Budaka: HRVATSKI NAROD U BORBI ZA DRŽAVU, koja je izišla negdje 1933. u izdanju Hr. Kola u Americi jedan oveći prikaz pod naslovom ANTE STARČEVIĆ - OTAC DOMOVINE. pun je autentičnih Starčevićevih odlomaka. Poduži i kompletan rad.

     

    2.) Knjižica ANTE STARČEVIĆ, koju je tiskao Glavni Ustaški Stan, i gdje se predstavlja Oca Domovine kao prvoborca protiv slavosrba i borca za jedinstvo katolika i muslimana na Drini.

     

    3.) Izvadak iz POVIESTI HRVATA od fra. Otona Knežovića, gdje se opisuje razdoblje povijesti, kada su djelovali Otac Domovine i Eugen Kvaternik.

     

    4.) Jedan izvadak iz Hrvatske Revije od Franje Nevistića prigodom stogodišnjice pravaštva, koje je imalo temelje na starčevićevoj naumi.

     

    Iako se ponegdje ponavljau stvari, ipak su svi prikazi dosta različiti i kao cjelina ipak daju neku sliku Starčevića, njegove doktrine, doba, itd.

     

    Sada bi trebalo sve to uskladiti i prikazati Radića (izgleda meni da je generali htio reći Starčevića a ne Radića. Ostavljam ovo za svakog pojedinca da odgonetne, mo) kao čovjeka napredna, borbena, ustrajna i konzervativna u pogledu DRŽAVNOSTI, itd. a time zadati udarac pokušajima da nam predstave Starčevića, izključivo kao pristašu Pešte, ili ti antiklerikalca, koji je rekao da su "popovi poživinčili narod".

     

    Zatim predstaviti Starčevića kao dijete svoga doba, a ne presadjivati ga u 1966. godinu ! Zatim da li baš i on uvjek ima pravo, jer se na pr. ideja o Hrvatskoj "vuru širokoj i dugoj" pokazala ubitačna 1941. godine, te je tako danas neaktualna, jer nam novo doba donosi nove probleme, pa trebamo i nove parole i uzrečice, taktike i ideje.

     

    Da li uopće jedan čovjek može sve viditi dobro, i da to uvjek slijedi kao dobro. Možemo i analizirati kritički i njega, i Radića, i Poglavnika, pa ako treba u političkim problemima i Sv. Oca Papu i Vatikan, uvjek na način, kako to može biti koristno za hrvatsku stvar. (General je sve svoje izreke svodio na hrvatsku i za hrvatsku stvar, mo)

     

    U koliko Vam je prije spomenute stvari i izvori nisu poznati, ja sam voljan poslati Vam već otiskane i slivene probe na upotrebu, da olakšam rad. Ja sam te četiri stvari već slio, i nalaze se u fazi prvog ispravka. Čak bi i iz njih mogli izostaviti što nije aktuelno, potrebno ili pametno, kako bi dali ideju o Starčeviću, koja bi mogla podnijeti kritiku doba u kojem na žalost živimo. On je bio naprednjak svog doba, a kako znamo ni Stranka Prava nije mogla mimoići sudbinu, koju je kasnije slijedila HSS: birati izmedju dva zla. I on je morao birati, kao i Radić, kao i Poglavnik, kao I MI SUTRA AKO HOĆEMO BITI SLOBODAN NAROD. On je bio demokrat i protiv "gonića", stvaratelj jasne ideje o granici na Drini, prava itd. Dajmo, dakle, ZBIRKU STARČEVIĆ U RUKE malim ljudim, a mićemo tiskati jedno popularno i jeftino izdanje u mnogo primjeraka, da dodje u što više ruka. Očekujući Vaše mišljenje i suradnju pozdravljam Vas, odani Vam

    general Drinjanin.

    13-05-2015 16:21#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Slika Vjekoslava Luburića Mlađeg. r. -15.2.1957.

     

    Radoslav Zaradić

     

    11:48 AM

    To: Mile Boban

    rgraradic@gmail.com

     

    Poštovani g. Boban,

    hvala na slici. Krv nije voda!

     

    Šaljem Vam link gdje sa sinoćnje tribine o Bleiburgu na kojoj sam prisustvovao: http://direktno.hr/en/2014/direkt/14...ju%C4%87ih.htm

    Lijepi pozdrav,

    Radoslav graradić

     

    Dana 13. svibnja 2015. u 13:29 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

     

    Poštovani gosp. graradiću,

     

    U prilogu Vam prilažem sliku sina pok. hrvatskog revolucionra, vojnika i generala HOS-a Maksa Luburića. To sam nedavno dibio od jednog nepoznatog Hrvata iz Hrvatske. Za mene novost i ugodnost, a za Vas? ne znam. Kako se bavite hrvatskom poviješću, možda za prikladne opis i ova slika se može iskoristiti.

     

    Primite najiskrenije pozdrave. Bog! Mile Boban.

     

    Koliko god se je kršćanstvo Isusa Krista proširilo kuglom zemaljskom, tako se je isto proširila i hrvatska krv. Nema mjesta, nema grada, nema kutka kugle zemaljske gdje se hrvatska ganga nije pjevala, hrvatska riječ izgovarala, hrvatski potomci rađali, hrvatska krv širila. Ova slika Vjekoslava Luburića Juniora, treće djete Maksa Luburića, rođen 15 veljače 1957. u Carcagente, valencija, Španjolska.

     

    Zahvaljujući nedavno izišloj knigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" jedan vrlo državotvorni Hrvat mi je poslao ovu sliku da ju dobro pogledam i da sam prosudim dali liči na ćaću Maksa. Pogledao sam i previše ovu sliku i što god ju više gledam više sam uvjeren da on uveliko sliči na svojeg ćaću Vjekoslava Maksa Luburića. Zato bih najiskrenije zamolio i sve one koji su upoznati sa slikom i likom hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića da usporede ovu sliku i sami zaključe dali ovaj Vjekoslav Luburić, Junior sliči na svojeg ćaću.

     

    Svima najiskrenija Hvala. Mile Boban, Otporaš.

    14-05-2015 12:05#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    CROATIA'S WAY OF THE CROSS - THEY FELL FOR THEIR COUNTRY –

    KRIŽNI PUT HRVATSKE - ZA DOM SU PALI

     

    general DRINJANIN

    5.VI.1966

     

    Mil. gdja Zora Levenski,

    Toronto

     

    Milostiva gospodjo i draga sestro !

     

    Dobio sam knjigu Tovila Mate na engleskom jeziku i ja Vam se zahvaljujem. (Radi se o knjigi koju je napisao gosp. Mate Tovilo iz Toronta: KRIŽNI PUT. Prevedena je na engleski 1966. Mate Tovilo je bio vojnik HOS-a NDH. Pozvao sam ga u San Francisco 1977. godine da prikaže film HRVATIMA SAN FRANCISCA I OKOLICE: JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA. On se odazvao. Iznajmili smo u Redvood City Kinodvoranu. Hrvati su se znatiželjno odazvali i bilo je oduševljenje iznad svih očekivanja. Knjiga na engleskome nosi naslov kakav sam gore stavio. Mo) Mi ćemo preporučiti stvar, kao i svaku, koja je dobra, i posebno ako je na stranim jezicima.

     

    Mi od svega dadnemo vodećim ljudima i posebno vojnim zapovjednicima sve na stranim jezicima. Molim Vas da bi zamolili brata Tovila da nam pošalje deset komada, koje ćemo dati vojničkim zapovjednicima, kao što smo im dali i sve drugo. Mi ćemo mu rado dati u zamjenu naše stvari.

     

    Znam da Vam je br. Ratko (Gagro, mp) povratio novce i vjrujem da ste kupili izravno dukate. Mi to kao i svaku drugu stvar preporučimo, ali nemamo veze sa trgovačkim dijelom. (Ovdje se radi o jednom Hrvatu, Zlatku Tudjinu, koji je otvorio svoju trgovinu zlatnina ili zlatarstva na adresi: 8 Munchen 2, Gabelsbergerstr. 69, W: GERMANY. Mnogi Hrvati su naručivali razne zlatnike kao dukate u obilku hrvatskih velikana, mo).

     

    Ovdje ima poteškoća oko stranih novaca, i ja sam uvjek slijedio u tom pravcu instrukcije i dobio od njih priznanje. Ja sam davao državi čekove i onda kada je dolar vrijedio dvostruko na crnoj burzi. Oni su meni dali zaštitu za moj život i jedan general ne smije se baviti poslovima ovakove prirode, iako skoro svi čine. (Ne mogu odoljeti da ne kažem i ja koju riječ glede ovoga što je upravo general rekao. Ovo je jedno izvanredno svjedočanstvo jednog častnog, poštenog hrvatskog generala. Kamo sreće da su svi oni koji su se koristili "ratnim profiterstvom" bili kao i general Drinjanin, možda, kažem samo MOŽDA, da nikada ne bi izgubili NDH, ili u najmanju ruku da nikada ne bi doši do Bleiburga, tj. da Bleiburga ne bi bilo. Ima toga mnogo za reći, ali neka ova PISMA MAKSA LUBURIĆA kažu nama Hrvatima ono što bi trebali znati a ne znamo. Znam, kroz ova pisma sam to primijetio, da ima mnogo ponavljanja, ali zato se i zovu pisma koja su u jednu ruku kao i osobni razgovori. Jer kroz osobne razgovore se mnogo kaže, što se inače ne bi reklo preko novina i knjiga. Zato će ova pisma imati svoju specifičnu ulogu u hrvatskoj literaturi, osobito onda kada se netko potrudi i sve stavi u: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Mo) Mora se uvjek braniti vlastita kategorija, da je i drugi onda priznaju.

     

    Ja Vas molim da svima oko Vas izručite pozdrave i stavite im na srdce, da traže ruku brata, a ne nebrata, pa i onada ako se ta braća ne slažu u svemu.

     

    Još jednom topla hvala za sve ono što ste na svim poljima učinili, a i u našim akcijama isto. Uz rukoljub, odani Vam

     

    general Drinanjin.

     

     

    Napomena:

    Maloprije sam nazvao prijatelja Blagu Nižića u Toronto i pitao ga o gospođi Levinski. Blago Nižić mi je rekao da ju je vrlo dobro poznavao. Ona je podrijeklom Čehinja ili Slovakinja. Udata za Hrvata. Njen muž je bio hrvatski vojnik u HOS i da je poginuo u borbama u Trstu ili oko Trsta 1945. Blago nadodaje da je gospođa Levinski velika Hrvatica kao i Katerina Zrinski. Tako veli Blago Nižić.

    15-05-2015 14:21#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OSAM (8) EPOHA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA ILI

    UPORNOST GENERALA DRINJANINA

     

    Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoha ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

     

    Prva (1) epoha je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944. godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

     

    Druga (2) epoha je bila KRIŽARSKA EPOKA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

     

    Treća (3) epoha je bila pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

     

    Četvrta (4) epoha je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

     

    Peta (5) epoha je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

     

    Šesta (6) epoha je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnaša general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.

     

    Sedma (7) epoha je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu Tambić, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

     

    Osma (8) epoha je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Mile Boban, Otporaš.

     

     

    general DRINJANIN

    26.VI.1966

     

    Bratskim odborima

    SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i

    OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

     

    Draga i poštovana braćo !

     

    Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedince. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

     

    Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze. -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

     

    Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

     

    Uz naš vojnički pozdrav,

    genera Drinjanin.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 15-05-2015 at 14:25

    16-05-2015 03:39#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    U IME BOGA I HRVATSKE - HRVATSKA, EUROPA I SAVJETI MAKSA LUBURIĆA

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 174/175, mo. Otporaš.)

     

    [B]general DRINJANIN[/B]

    15.I.1963.

     

    Brat.M.Dabo Peranić,

    Paris.

     

    Dragi brate i gospodine !

     

    Vjerojatno ste mislili, da nisam odgovorio, kako Vam nebih trebao reći, da ne. Nu kako je najugodnije ugodno se iznenaditi, mogu Vam reći, da sam čekao, kako bih Vam nesamo i stisnuo junačku ruku i prihvatio Vaš plan, nego i ponudio nešto više, a i dao neke ideje, kao kompliment.

     

    Da nismo imali stvar sa obranom naših dječaka u Njemačkoj i list "OBRANU" već bi to bili načinili. Nu nije kasni nikada, što je za domovinu koristno. Dakle : prihvaćamo ideju lista.

     

    Konkretno: za prvi broj dajemo Vam 500 NF., (NF znači "Novih Franaka", jer je Francuska 1960. godine, zbog rata u Alžiru i velike infalacije, od prijašnjih 100 franaka napravila jedan NF, tako da je svaki stari franak bio jedan cenat. Ja sam tada zarađivao mjesečno manje od 500 NF. To sam naveo da bi se donekle mogla, danas, u godini 2015, dobiti ideja vrijednosti tih 500 NF., mo), a za daljnje, svi trebamo podmetnuti ledja. Vjerujem da će se za list dobiti nešto u Francuskoj, mi ćemo isto pomoć, Vi ćete isto pokrenuti krug prijatelja, koji će pomagati, jer ljube domovinu. Naći ćemo mecana medju bezuvjetnima oko "DRINE". A onda, kao i uvijek, napried, napried, kada se posrne i padne, ustati se i napried, do kraja, dp pobjede ili smrti. Mi stojimo uz Vas.

     

    List bi trebao biti u Vašim rukama i to bez diskusije. tko pridje, neka suradjuje, nu nedajte se preplaviti od jalnih (u ovoj smislu lažljivaca, mo), mudrijaša, profesionalnih politikanata, kojima nije ništa sveto, doli sama osoba vlastita. Ali kada vide da jedna stvar ide napried, onda jednostavno brenzaju, ruše. Obećavaju pomoći, ali šute. Bolje imati manje pomoći i manje savjetnika, jer će Vas izgristi. Mogu Vam reći primjer prof. Prcela, dobrog i odanog Ive, (prof. Ivan Prcela je sa svojim suradnicima prikupio od tada još živi i preživjeli Hrvata sa Bleiburga, Križnog puta i drugih titinih i partizanskih stratišta, svjedočanstva o ubijanju Hrvata, sastavio i izdao kjnigu 1970. godine ne engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, a prevedena je na hrvatski u Zagrebu 2005. s naslovom HRVATSKI HOLOKAUST II., mo), koji je došao k meni i iznio plan. (da se zna, prof. Ivan Prcela je bio sa generalom 1963. godine preko cijelog ljeta. Tada su se ona dvojica upoznali, sprijateljili, postali iskreni suradnici za isti cilj i za istu stvar, stvar HRVATSKA. Tada je prof. Prcela tu u Carcagentu . ili okolici - upoznao jednu Španjolku, zagledao se on u nju a i ona u njega, zaljubili se jedno u drugo, te iz te ljubavi su se oženili 26 prosinca 1963. god., a vjenčani kum im je bio general Drinjanin, mo). Danas su već dvije knjige van, a skoro će i treća o Bleiburgu. Šaljem Vam neke stvari, pa i te knjige. Posebnom poštom. Dakle, skoro je obolio živčano. Nisu htjeli pomoći. Kada je uspio, onda su se ponudili, da ga odmognu. Kada smo progurali, onda omalovažavaju. Kada nije uspjelo, vriedjaju, denunciraju. Računajte s tim. Dakle : uzmite stvar kao stvar života i smrti, bez povlačenja, paleći brodove, za sobom, kao Hernan Cortes, kada se iskrcao u Mexicu. Ta novina ili će biti djelo Vaše, životno, poput one pjesme kiplinga, ili će biti mrtvorodjenče uz mnogo intelektualnig babica.

     

    U prvom redu : sve što od "DRINA" i "Značaka" dobijete Vi i Luburić Žarko, kojemu ćemo pisati, neka bude u taj fond. Dat ćemo poslati sredstva i sa drugih strana. Povezati ćemo Vas s prijateljima, i poslati Vam kopije pisama. Stavljamo stvar u pogon. Učinite i Vi isto.

     

    Rekli ste šta ćete pisati. U redu. Obarati neistine. Govorite o Hrvatskoj u Evropi, nadjite materijal o Iliriji francuskoj, govorite nešto o tome šta je bila Francuska Revolucija u svietu, pokušaji Napoleona da stvori Evropu. Nezaboravite De Gailla, koji vodi Evropsku politiku na našu veliku radost. Nismo protiv Amerike, nego smo za Evropu. Francuski narod može više učiniti za slobodu Hrvatske, nego itko. Obradite pohvale francuskih generala hrvatskim vojnicima. Sudbina je u rukama vojnika Evrope i u Ujedinjene Evrope. (Eto, vidite danas kako je veliki general Drinjanin mislio prije pola stoljeća gdje naša hrvatska treba pripadati. On je proročanski uvido da Hrvatska pripada Europi i da su Hrvati Europljani, na suprot mnogih Hrvata koji su danas iz svojeg slijepila proti toga da Hrvatska bude članica Europske zajednice, mo). Mi smo moderni ljudi. Mi smo za svaku ideju, ako ulazimo u nju kao slobodni ljudi.

     

    Možete računati sa suradnjom naših prijatelja muslimana, Hrvata, i internacionalnih krugova. Francuska je velika zemlja i nije izgubila ugleda medju muslimanima. Dobit će ga skoro, gdje ga je izgubila. Sve je to relativno, to će se viditi skoro. De Gaulle je izišao pobjednikmo u Alžiru i skorom će biti, na drugoj bazi, što je bio i prije. To se vidi u Maroku, koji se približuje Španjolskoj i Francuskoj. To se vidi i u mnogim afričkim zemljama. Influencija Francuske je velika na Orientu unatoč svega. Tim putem i na francuskom jeziku prodrieti ćemo. Vi ste vojnik i radite za Hrvatsku sa najidealnijim ljudima. Nije važan uspjeh, nego dobar put. Netko iz ekipe će stići. (general Drinjanin je često puta znao reći da će netko iz EKIPE ODPORA STIĆI, s njim ili bez njega, U HRVATSKU: To se je obistinilo u Domovinskom ratu, mo). Nismo egoisti, nego ekipa sviestnih ljudi. Neću vas ostaviti nikada. Imamo neprijatelja, jer imamo ideja. Branimo ideje. Zato ćemo imati i prijatelja. Uvjek. U svim prilikama. U svim krajevima i u svim okolnostima. Računajte, dakle, sa tim činbenikom.

     

    Možda bi bilo dobro, da se krećete na liniji : Hrvatska Država, Demokracija kao plod francuske revolucije, Evropska sudbina, vojnici kao stup Nacije i savezno sa vojnicima Evrope i najjačim nacijama, Njemačka, Francuska, za Evropu slobodnih Nacija, Evropa Patria ili Patrija! To je najširi hrvatski, vanstranački, program za Hrvatsku u Evropi koja se izgradjuje. "Odpor" pak /Resistencija/ komunizmu Tita i Jugoslaviji. Tu ćemo naći saveznika u Francuskoj i to brzo. Mislite na to, da sa prvim brojem u ruci idete na čelu jedne delegacije kultrunih Hrvata k predsjedniku De Gaulle-u, predati mu PRVI BROJ KAO PRVOM EUROPEJCU, kao Prvom Vojniku Evrope. Hrvati su dobri, zahvalni, vjerni saveznici. De Gaulle obnavlja Napoleonovu slavu (kao što će doći vrijeme da će Hrvati obnoviti slavu Poglavnika, Ustaša i NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, mo), i dati će Evropejcima novi Horizont za budućnost. Nebojte se stvarati zaključke. Gloria je i pasti pa i propasti sa velikim ljudima, za velike ideale, u velikim činima. Treba imati smisla za Poviest. Vi ste povjestničar, mlad, zdravih pogleda, bez predrasuda, bez hipoteke. Budućnost je vaša. Znajte se žrtvovati za nju. To daje veličinu, daje snage, smisla za život. Bilo sretno!

     

    Izradjujemo Dionice, konačne, za prodaju i izmjenu. Staviti ću Vam na raspolaganje i to u korist Vašega lista. Pokrenut ćemo i druge naše u Francuskoj. Smatrajte se pripadnikom, ekipom, i idemo do kraja, do pobjede.

     

    Nemojte pisati o mojoj osobi. Nego o Hrvatskoj Vojsci. Nisam ja šef, nego suradnik. Nismo skup, nismo amorfna masa (ljudi bez oblika i ideja, mo), koja treba goniča, ovna, nego demokrati, sviestni ljudi, patrioti, pripadnici jedne radne ekipe. Neka nas vodi ideja. Budućnost je, tako, naša.

     

    Mi radimo i na mogućnosti, da tiskaru osposobimo za više stvari. U tom slučaju, kasnije, dosta Vam je izraditi materijal, srediti, ima ovdje prijatelja, koji znaju francuski, fratara, za korekciju. Za list, buletine, Vaše knjige, i zašta bude trebalo.

     

    Na kraju : kada vrieme postane ugodnije ljudi će mnogi ovamo u goste. Izkoristiti ćemo priliku, da Vas tko dovede, pa de se i osobno upoznamo, govorimo i dogovorimo. A sada: napried u ime Boga i Hrvatske !

     

    Grli Vas odani Vam

     

    general Drinjanin.

    17-05-2015 03:59#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ČIJI JE LINOTYP U TISKARI DRINAPRESS-a???

     

    (Moglo se je iz mnogih Maksovih pisama saznati o Linotypu za kojeg je Stipe Šego iz Chicaga novac posudio. Ovdje iz ovog pisma se može direktno saznati čiji je Linotyp. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 952/953, Mo.)

     

    POGLAVNIKOVU KNJIGU NEMAM

     

    general DRINJANIN

    23.IX.1968.

     

    Dragi Ratko !

     

    U prvom redu da si mi živ i zdrav, kao i Lenka (Ratkova supruga, mo) i svi oko Tebe. Bio sam desetak dana u Madridu, i čim mognem napraviti ću okr. pismo užima o onom, što ne može u novine. Htio bih samo da ti odpišem na pisma, odnosno upite.

     

    Prije nego zaboravim : pošalji vrpcu moju (radi se o vrpci, povijesnom govoru o Desetom Travnju Hrvatima Toronta 1968., mo) Brbiću na adresu : S. Brbich, 51. Swell Str., E. FREMANTLE, W.A., 6158. AUSTRALIA.

     

    On izgleda može napraviti kopiju, pa može to i vratit ako ti hoćeš imati, i može za svoje napraviti više kopija, pa i za Argentinu. Budi dobar, pa to učini, da ne moram iznova to praviti.

     

    Javili su mi u pogledu Draganovića, što se sve podudara, da neće biti procesa, da će dobiti župu, i svakako da je u njihovim rukama, a da će Crkva svjedočiti, da je slobodan. Tu ništa napraviti nemože, ako nećemo dokazivati da je veći ustaša od nas i da je Crkva u službi Beograda i Moskve, a to nemožemo. Da se šutiti, odnosno ne istrčavati pred rudo, a pisao sam Eriću isto, da izidju iz Odbora, i da ne uzimaju učešća (da ne sudjeluju, mo.) u "obrani", jer sve je to lov za dolare sa strane Iilinića (Milan Ilinić iz Njemačke, igrao ulogu hrvatskog novinara, mo) i drugova, kojima se hoće putovanja po dunjaluku za račun drugih. Tu talijanski advokati ništa nemogu, nego odnijeti hiljade dolara. Neću govoriti o drugim slučajevima, ali znaš da je bilo svega u pogledu novca Mehlema. (radi se o podhvatu tridesetak Hrvata na jugoslavensku trgovačku misiju u Mehlemu 1962., mo). Nu o tome bolje ne govoriti.

     

    Hvala ti na posjeti našem dobrom Rudiju. (Rudi Erić iz Clevelanda, Pročelnik HNO za Sjever, mo) Tek kada čovjek ima belaja osjeti se što znači imati prijatelja. Pisao sam mu iz Madrida. dva puta, i nakon povratka obširno o svemu. Danas sam pisao i još nekima, a svakako Tebi i Vladeku, a čim mognem, o ostalom napisati ću.

     

    Veseli me da si bio kod mog kuma Prcele i da će knjiga brzo van, iako on veli da ne ide još. On jadan radi, znam, ali ljudi brbljaju, predbacuju, i tko može usta začepiti. Nisu trebali obećati knjigu i dati tako neprijateljima, da laju da smo ili nesposobni i neznamo ili nepošteni. Ja sam Ivanu rekao i tko stoji iza vijesti. Intelektualci su često jalni jedan drugome na uspjehu, kao mlade snaše.

     

    Zahvalan sam ti na riješenju za onaj prinos, da nemoram opet iznova pisati. Dobro je to da im dadeš Bon, i u redu.

     

    Poglavnikovu knjigu nemam, (radi se o knjigi DOŽIVLJAJI koju je izdala hrvatska naklada DOMOVINA u Madridu, mo), jer mi ju nisu poslali, a ja je kupiti neću, jer to su i tako priče iz djetinstva i za djecu, a ne riječi Vrhovnika za ljude i častnike. Ako imaš i pročitaš ju, pošalji mi tvoju, pa neka ju imamo.

     

    Da, mladi Jelnek je bio u Španjolskoj i bili smo jedne večeri skupa. Ja sam mu pisao ćaći, ali mi nije odgovorio, a vidio sam da ni sina nije pomogao. Osjetio sam da je bio potišten kad se o ocu mu govorilo.

     

    U pogledu hrvatskog izdanja Bleiburga, (radi se o knjigi na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE , mo), ja ću je izdati za 3 dolara 1000 stranica ako mi dadnu materijal. Možeš s tim računati, a nisam još o tome razgovarao sa kumom Ivom. (Ivan Prcela, pisac knjige, mo). Kad dodje Štef o cijelom tom problemu ćemo divaniti, a prije nego dodje razgovaraj i ti s njim, a za kasnije bum vidili, kada bi se sastali ovdje.

     

    Ozbiljna stvar je to sa našim dugom Šegi. On istina ništa to ne spominje, a ja sam dao napraviti kod notera dokumenat, i uz potpis moj i patera Oltre, da je on vlastnik Linotipa. tj. jedne mašine za slivanje. (Ovdje se radi o Stipi Šegi iz Chicaga koji je posudio DRIPAPRESS-u svotu od nekoliko (8) tisuća dolara za taj stroj Linotype. Tko je do sada pratio Pisma Maksa Luburića mogao je uočiti iz mnogih pisama, tu i tamo, spominjanje kupnje ovog stroja. Štef Crnički poslije generalove smrti je pisao sasvim drugačije. Pročitajte knjigu Štefa Crničkoga (1903-2006) "MOJE USPOMENE", Zagreb 2002, "Atentat na mene", 187/192, strana mo) Mislili smo da bi došao ovamo, u kojem slučaju bi razgovarali. Nu da li će biti toliko Odporaša ili prijatelja, koji bi htjeli kupiti te dionice? To svakako kada dodje Štef, postaviti ćemo na dnevni red, naravno dogovoreno sa Stipom. Tebi kao i uvjek hvala na razumjevanju. Mi bez te tiskare ne bi ništa (mogli, mo). Znali smo kao mali ljudi biti veliki i dali ideje, koje se dokazuju ispravnima. Nismo živili zabadava, nismo žrtvovali zabadava. To nam svatko priznaje. Mi znamo kako smo to mogli napraviti, i ja ti zahvaljujem na riječima i u pogledu razumjevanja za Stipu, i za budućnost. Sve ćemo riješiti, ali korak po korak. Još smo nakon toga kupili DVIJE MAŠINE, i plaćamo ih iz izvora redovnih, već preko polovice. Sve što smo dali tu je i sigurno, i vrijednost se povećava, a tu je i moralna vrijednost ideje i materijalna uložena novca.

     

    Neznam da li sam ti rekao da me je iznenadilo da je moje i tvoje kumče Žarko dao 50 dol. za tisak i izgleda da se aktivira. (Radi se o Žarku Bojčiću koji je bio član Odpora. Kasnije se s nekim priričio, najogunio se i napustio društvo, ogranak, prijatelje...Da li je Žarko Bojčić bio generalov i Ratkin kum, ili je neko Žarka Bojčića dijete, to na znam, mo). Naime znao sam da se kući, pa obitelj je tu, i početci su svi težki. Pozdravi mi ga toplo i zahvali se.

     

    Ono što ti je rekao taj popo iz Studenaca, vele i drugi, zato ne treba gubiti živce ako ponegdje neki popo padne of ofseit. Većina je dobra, a poneki će uvjek švrludati.

     

    Sa Dabom smo razgovarali mnogo o svemu. Jesmo se i nasmijali, jer je duhovit čovjek, pa je o svemu bilo govora kao medju pravom braćom. Istina, pomalo smo zabrinuti radi troškova, a pred bojazni da sve ne padne na Tvoja ledja. Njemu su ponešto pomogli tamo u Usa, i imao je dosta novaca i za put do mene, ali ne znam kako si riješio pitanje karte i nebi nitko htio da sam to plati. Pisao sam i Vladeku o tome. Nikica opet kao i prije, ni rijči.

     

    Malo je bilo pozastalo sa Obranom, jer sam morao ići u Madrid, a od kuće nisu bili poslali potvrdu, pa je par dana bilo na želježnici. Poslao sam 400, a toliko ide i u Cleveland. (ovdje se radi o pošiljkama novine Obrana,mo)

     

    O mojim dojmovima i problemima pisati ću vam nekolicini skupa. Tek toliko da sam zadovoljan sa vijestima od kuće, da sam bio sa mnogo ljudi i da su svi optimisti bez obzira na vanjeske dogadjaje. Glavno je da vršimo svoju misiju i tu nam priznaju da smo na mjestu.

     

    Toliko za ovaj čas. Grli te odani Ti Tvoj

     

    general Drinjanin.

    17-05-2015 13:23#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SIVA KNJIGA, NDH, DRINAPRESS I GLAVNI STAN

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 972/973., mo)

     

    general DRINJANIN

    16.X.1968.

     

    Br. Marijan Nosić,

    350 Dupont

    Sudbury. Ont., Canada

     

    Dragi moj Marijane !

     

    Dobio sam na vrijeme tvoje pismo od 20.IX. kao i ček na 50 dolara, na čemu ti od srdca hvala. Ratko mi je poslao sve kako je bilo uredjeno za pomoć Drinapressu i Gl. Stanu. Hvala Tebi i svima, koji ste dali i pokrenuli druge da daju.

     

    Poslao sam ti dva okr. pisma u pogledu Bukovačkog, koji je već stigao u Tursku. (Kako se je moglo vidjeti da je Štef Crnički pisao u svojoj knjigi "MOJE USPOMENE", Zagreb 2002, na stranici 188 da je Mile Markić pitao dra. Envera Mehmedagića tko je bio "Kapetan Bukovački". Možda će za dugo to ostati tajnom, ali će se svakako saznati. Mo. Otporaš.) Od tamo ide u Sofiju i Budimpeštu. Ostalo će se urediti. Ovog časa važno je da vratimo dug, što sam pouzdavajući se u sve Vas, učinio, i računajući da ćete odobriti i ovaj korak. Ovih dana ću ti poslati i treće pismo s konkretnim idejama, kako se u tom pravcu može, i iz Vanjskog Fronta gurati na diplomatskom polju. Radim na tome i čim smognem malo vremena, ide.

     

    Poslao sam Ratku avionski paket sa nešto PISMA HRVATSKIM ELITAMA. (Kako se po datumu može vidjeti da je ovo pismo pisano polovicom listopada 1968., baš u vrijeme kada je ubojica Ilija Stanić se povratio kod generala. Oni koji su pratili "serijal jugoslavineskih tajnih služba" gdje je Ilija Stanić rekao da je vidio na generalovu stolu ŠIFRIRANA PISMA koje da je navodno pisao Rusima, za cijelo se je radilo o ovim pismima koje je general šifrirane slao onima koji su ih trebali imati. Ja posjedujem jedno pod šifriranim rednim brojem 45. Kada dođe vrijeme iznijeti ću ga ovdje tako da se svi Hrvati, i oni iz bojnih i oni iz brigada upoznaju sadržajem istog. Mo).Tebi i drugima po 4 komada. Poslat ću još i Vladeku.. Važno je da se taj posao sinkronizira i koordinira, da se nebi dogodilo da sa više strana pišete na istu osobu, a na drugu kojoj bi trebalo, da nitko ne piše. Puštam Vam detalje. Poslao sam i Nikici u Hamilton isto, i Luburiću (Mili, mo) u Oakville. Neka Središnjica ima inicijativu, jer je masa tamo. Dakle skupa sa njima i to i sredstva koncetrirati, i dogovoriti se kako potvrditi. Ratko je na pr. dobro učinio da je dao Bonove, odnosno potvrde Fonda, pa tako ne moram pisati svakome posebno, jer i nekonvenira da se pismeno mnogo o tome na papir stavlja.

     

    Pisao mi je Ratko za glavnog govornika za Dan Odpora, pa sam rekao moje mišljenje. Možda Meheš? (Prof. Mirko Meheš, mo) Možda još netko, ali ovog časa nisam siguran, jer će ovisiti o drugima. Naime ima vremena, pa ćemo moći to riješiti još. Svakako preporučam najuži kontakt sa njima u Torontu, Hamiltonu i okolo, da se duhovi pobunu. Ideje naše pobjedjuju, ne smije zatajiti ni Ekipa.

     

    Razgovarao sam sa prof. Peranićem i jučer sam mu pisao. Dobro je sa njim biti u izravnoj vezi. On gravitira prema Torontu, odnosno Kanadi, jer ženin brat je u New Yorku. To je sadanji naš predsjednik Ogranka. Ona bi radije tamo, (supruga Peranića bi radije u New York, jer ima tu brata Nikolu, mo), ali on bi radije u Canadu. Ovisi to o službi i mnogo čemu. Nu on je uvjek voljan žrtvovati i ostati gdje ga se treba.. Možda Meheš će znati bolje savjetovati ga.

     

    U pogledu SIVE KNJIGE. Nemogu da lokaliziram nigdje hrvatski original. (Ovdje sam vrlo zbunjen. Tu knjigu, naslovom "SIVA KNJIGA" je tiskalo Ministrastvo Vanjskih Poslova NDH u Zagrebu 1942. Ja sam za tu knjigu saznao da postoji i gdje se nalazi i bio sam taj koji sam - jednu jedinu - kopjiu originala na hrvatskom jeziku iznio iz LA BIBLIOTEQUE NACIONALE FRANCAISE i dao Dru. Peraniću. Nas dvojica smo radili u ustom poduzeću LA LIBRAIRIE HACHETTE, ured do ureda. Mnoge zajedničke stvari smo radili tu, i u tom "našem uredu" smo najviše vremena proveli u spremanju i pripremanju novine LA CROATIE. Tu smo najviše vremena sproveli za prevesti taj original SIVE KNJIGE na francuski. Stavili smo naslov na francuskom jeziku LA CROATIE MARTYRE, a podnaslov na drugoj stranici: SAUVAGE ATROCITES ET DEVASTATIONS DES REBELLES...Zagreb Juin 1942..., compose sur la base de documents et suivant l'ordre du Ministre des Affaires Etrangeres par M.M. Kovačić, conseiller au Ministere des Affaires Etrangeres. Izdali smo ovu knjigu ZASLUGOM "HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA" U PARIZU. Osobno sam prikupljao doprinose onih Hrvata koji su htjeli pomoći. Istine i povijesti radi, poslije skoro pola stoljeća, iznosim ovdje imena darovatelja. Možda danas taj iznos ne bi značio mnogo, ali onda je to skoro, ponavljam skoro bila jedna tjedna plaća.

     

    DAROVATELJI:

     

    Virginija RUKAVINA 250 Fr.

    Milan BAGARIĆ 100 Fr.

    Mile BOBAN 100 Fr.

    Ivan BARUN

    Igor BULJAN ( umro San Franciscu u siječnju 2009, mo)

    Josip ČAVČIĆ ( umro u Parizu lipnju 1972, mo)

    Miljenko BABO-PERANIĆ ( umro u New York-u 1994, mo)

    Stanko Dujam GALIĆ ( umro u Parizu 1972, mo)

    Danko LEVENTIĆ

    Žarko LUBURIĆ ( umro u New York-u 1996, mo)

    Mate KOLIĆ ubili ga agenti Udbe ( u Parizu 1981, mo)

    Ivan KOVAČEVIĆ ( umro u Los Angelesu 2005, mo)

    Marijan KOVAČEVIĆ

    Mirko KOVAČEVIČ

    Pavo MILIČEVIĆ

    Šime PRTENJAČA ( umro u Parizu ? mo)

    Stojan RAŠIĆ ( umro u Parizu ? mo)

    Veso ŠARAVANJA

    Jure VIDOVIĆ - svi dali po 100 Fr.

    Ivan BABIĆ 50 Fr.

    Dinko JUKIĆ 50 Fr.

    N.N. 50 Fr.

    N.N. 50 Fr.

    Stanko POžAR 50 Fr.

    Nikola Šonje - Peranićev šogor- 30 Fr.

    Mijo BOŽIĆ 30 Fr.

    Radoslav ANDAČIĆ 20 Fr.

    Slavko MAJCEN 10 FR.

    N.N. 10 FR.

    Ivan TALAJA 5 Fr.

    Jure CVITANOVIĆ 5 Fr.

     

    Knjiga je tiskana preko DRINAPRESS, Apartado 1523. Paris et Valencija, Siječnja 1968 god.

     

    Poslije tolikih godina saznajem preko ovoga pisma da general traži original. Sve što bih mogao sada reći je to da je original ostao kod dra. Peranića, išaran, zgužvan, jer smo se mjesecima služili za prijevod. Ako ovo može pomoći onima koje bude zanimala hrvatska iseljenička politička djelatnost, onda sam zadovoljan. Mo, Mile Boban, Otporaš.)

     

    Treba misliti na prevod sa francuskog na engleski. (prevedena je na engleski. Ja sam ju vidio kod Srečka Čuline u San Francisku koncem sedamdesetih godina. Mislim, a nisam siguran, da ju je neko hrvatsko društvo u Švedskoj tiskalo na engleski. Ja ju nemam, mo). Nema drugog riješenja. Treba to englesko izdanje što prije stvoriti, jer će još Vatikan i Pentagon kanonizirati Tita prije smrti, a i mladi naši kod kuće, a i komunisti, i ne komunisti, i antikomunisti, znaju da treba tražiti neke nove ideje, iako glodjemo i po starima. Tito ima 76 godina, a ruši mu se sve, i valja biti spreman. SIVA KNJIGA NA ENGLESKOM JE BAZIČNI DOKUMENAT. Mnogi misle da je samo prof. Meheš kadar to napraviti. Govori sa njim. Eventualno bi platili nekome da mu pomogne prepisivati itd. Onoga dana kada imadnem rukopis, ide u tiskaru.

     

    Nadam se da će i naši u Clevelandu moć izbaciti BLEIBURŠKU KNJIGU. To je važno, jer ako dodje Nikson (Richard Nixon se te godine 1968 natjecao za predsjednika Amerike, i na izborima pobijedio, mo)., mogli bi imati interesa za nas.

     

    Ruska flota zaposjeda Mediteran, eno je u Casablanki, a ovdje neće da produlje sporazum sa Amerikom i za 6 mjeseci morat će isprazniti baze. Oni ili traže oružje i brodove da se mogu braniti, ili će i Španjolska kao i Francuska ići u pasivnost i neutralnost. Neki vrag će se dogoditi, a mi moramo američko javno mnijenje o svemu informirati.

     

    Dakle dragi moj Marijane, nastojte ovo dvoje sprovesti, tj. Dan Odpora i Sivu Knjigu, a pomozite što možete od tamo akciju Središnjice da mogu barem vratiti dug.

     

    Toplo pozdravi prof. Meheša i sve naše. Poljubi dječicu, i uruči im pozdrav mojih.

     

    Grle tebe i sve tvoje odani Ti

     

    general Drinjanin

    Posljednje uređivanje od Bobani : 17-05-2015 at 13:30

    q17-05-2015 22:53#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ZAPOVJEDNIKU HRVATSKOG NARODNOG OTPORA –

    PISMO PIŠE PUK. IVANA ŠTIER GEN. VJEKOSLAVU LUBURIĆU

     

    Znanja radi kopije upućene:

     

    Mirku Bušić za Hrv. Nar. Otpor u Ragentini,

    Rudolfu Eriću za Hrv. Nar. Otpor u U.S.A.

    Vjekoslavu Cecelji za Hrv. Nar. Otpor u Canadi,

    Stjepanu Brbić i Srećku Roveru, za H.N.O u Austreliji,

    Dr. M.Dabo Peranić, Paris,

     

    (Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".[/U][/B] Kroz mnoga pisma u toj knjigi mogla se je uočiti osobna prijateljska povezanost između ova dva div junaka rata NDH generala Vjekoslava Luburića i pukovnika Ivana Štira, ili Štiera, svejedno, jedno ili drugo je ispravno. U osobnim izmjenama pisama su se uzajmno oslovljavali sa "dragi braco". Također se je magla uočiti preko ovih pisama udaljenost od jednog drugoga, pa se je moglo, s razlogom pitati: zašto je došao ovaj spor između ova dva hrvatska uzor vojnika. Donosim u devet (9) gusto tipkanih stranica pismo pukovnika Ivana Štira generalu Drinjaninu. Mislim da će se na neki način moći doći do nekog zaključka. Mo. Otporaš)

     

    BLEIBURG, TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA (1) dio

     

    U V O D

     

    Hrvatski narod, ostvarivši svoju državnu samostalnost godine 1941., nastojao je ostati izvan svjetskog sukoba, jer nije bilo razloga, ratovati s Engleskom i Amerikom. U tom smjeru učinjeni su znatni napori, ali bez uzpjeha. Č]injenica, da su zapadni saveznici smatrali kraljevsku Jugoslaviju svojim saveznikom, te nisu priznali Hrvatsku Državu, prisilila je Hrvate, kako bi bili na protivnoj strani.

     

    Osovinske vlasti priznale su Hrvatsku Državu, jer su bile stavljene pred gotov čin, te si nisu htjele stvarati još jednog neprijatelja više. Time je Hrvatska bila protiv svoje volje uvučena u II. svjetski rat, ovaj puta na strani osovinskih sila. Njeno sudjelovanje očtovalo se u slanju dobrovoljačkih postrojbi na Iztočni front protiv boljševičkih snaga.

     

    Koncem godine 1944. i početkom 1945. bilo je vidljivo, kako je rat izgubljen u korist zapadnih saveznika i ruskog boljševizma. U Hrvatskoj se je gledalo drugačije na zapadne saveznike, a drugačije na boljčevike, premda su oni bili saveznici Zapada. Postojala je izvjesna nada, kako će Zapadnjaci razlikovati protukomunističke borce raznih naroda ne-Nijemaca, te ih odvojiti na koncu rata i sačuvati kao jezgro borbenih snaga za obračun s agresivnim medjunarodnim komunizmom.

     

    Takovu nadu gajili su Hrvati čak i u vrieme od 10 časaka prije neminovnog izhoda II. svjetskog rata. Hrvati su jedini od ne-Nijemaca pred konac rat razpolagali s jakom i stegovnom vojskom, koja se je nalazila barem na dielu svog državnog područja. Posliedni čini Hrvatske Državne Vlade bili su rečenom nadom prožeti.

     

    Od strane zapadnih saveznika nije bilo niti jednog znaka bilo kakovog interesa za protukomunističke borce, bilo da ih se organizirano sakupi i prihvati te sačuva za budućnost, bilo da ih se primi kao zarobljenike, kako to propisuju norme medjunarodne Ženevske Konvencije.

     

    Ovaj propust zapadnih vlasti ostaje kakovom svjeskom poviestničaru za "odkriti", kako je nekih 200 divizija protukomunističkih boraca trebalo drugačije prihvatiti, a ne razoružati ih i najvećim dielom izručiti komunistima, koji su ih poubijali, a manji dio - vrlo mali dio - bezglavo predati raznim dobrotvornim organizacijama, da ih ove razprše diljem svieta.

     

    Kako se prije spomenuta nada hrvatskog državnog vodstva nije ostvarila, našlo se je hrvatsko političko i vojničko vodstvo pred izborom:

     

    1. Ili napustiti područje Hrvatske Države i krenuti sa cjelokupnom vojskom u susret Englezima, koji su se približavali i od zapadnih saveznika bili najbliži, te pred njima izvržiti vojničku kapitulaciju.

     

    2. Ili s cjelokupnom vojskom i pučanstvom, koje se dragovoljno odluči, poći u šume te nastaviti borbu protiv komunističkog nasilja, očekujući daljni razvoj dogadjaja.

     

    Iz mnogih razloga hrvatsko vodstvo odlučilo se je (premda su mišljenja izmedju generala bila podjeljena. Kako je poznato da je general Luburić zagovarao da se iđe u šumu a da ne vjeruje Englezima, mo. Otporaš.) za obću emigraciju.

     

    Odlazak u šume te nastavak borbe protiv partizana, kao saveznika Englezke, Amerike i SSSR-a, stavili bi hrvatsku vojsku kao pobunjenike izvan zakona, jer bi to u ono doba značilo narušavanje svjetskog mira, koji je tada u Europi , čime bi bilo stavljeno i hrvatsko političko i vojničko vodstvo u stanje bezpravnosti.

     

    Ova odluka Hrvatske Državne Valde teško je pomutila planove jugoslavenskih komunista, jer su oni dobro znali, kakovu bi opasnost za njih predstavljali par stotina tisuća najsnažnijih, najborbenijih i politički najsvjestnijih Hrvata, koji bi sudjelovali u jezgri borbenih krugova protiv internacionalnog komunizma, te su ih odlučili na svaki način zadržati i poubijati prema riečima Milovana Djilasa, koji je rekao:

     

    Kako bi prikazivanje bezprimjernih strahota ovog ubijanja, koje se je vršilo uglavnvom od mjeseca svibnja 1945. pa do konca godine 1945. - a u manjoj mjeri i kasnije (na stotine mjesta), bilo preglednije i odvijalo što zornije pred očima

     

    čitatelja, upoznajmo u ovome uvodu čitatelje s okolnostima, koje su utjecale na tok povlačenja.

     

    CILJ POVLAČENJA

     

    Po gubitku rata i države u dotadašnjem postavu ratujućih sila, Hrvatima je bio jedini i veliki cilj, kako bi barem na životu održali svoju mladu vojsku od 390.000 boraca, koja je svoj ideal gledala izpunjenim samo u obstojanju Hrvatske Države.

     

    Pouzdavalo se je u zdrav razum i prirodnost stvari, kako će zapadni nekomunisti ovu kompaktnu vojsku - neokaljanu nekim presedlavanjem - barem demobilizirati i sačuvati; kako će razumjeti njezin stav u svjetsko - političkom i ideološkom gledanju i opredjeljenju. Kako je ovakovo držanje prema komunizmu bilo razumno, proizlazi iz toga, što je američki predsjednik Truman već nakon sastanka u Potsdamu odpočeo hladni rat s komunizmom, a cijeli Zapad je za vrijeme koreanskog rata drugačije gledao na komunizam, nego 1945. godine.

     

    Hrvatski čovjek gajio je ovu nadu u sebi, jer je imao simpatije za amerikance, te se je tokom II. Svjetskog rata nadao, kako će na koncu ipak biti sa Zapadom.

     

    Konačno, kako Hrvati nisu htjeli ni u kojem slučaju kpitulirati pred partizanima, to im je ostao još jedini izlaz, kako bi to učinili pred Anglo - Amerikancima.

    Osim toga postojale su i odredbe medjunarodnog zakona - prihvaćene u Ženevskoj Konvenciji i od strane Englezke i Amerike - te su se ove zemlje morale držati odredaba toga medjunarodnog ratnog prava.

     

    SNAGA

     

    Kod prelaza iz redovite borbe na svom državnom području u povlačenje, hrvatska se vojska satojala od 390.000 vojnika visokog morala, ali bez streljiva. Bila je organizirana u pet vojnih Sborova, koji su se sastojali od 16 divizija, i van Sborova XXVI-tu Stajaći djelatni Sdrug, 12 gorska divizija, 14-ta divizija i 16-ta doknadna divizija koji su bili izravno pod zapovjedništvom Vojnog Stana Poglavnika. Sa vrlo jakim pozadinskim ustanovama kao logistikom podhvatnih postrojbi.

     

    Operativno bila je hrvatska vojska uklopljena u njemačku armijsku skupinu (zapovjednik general pukovnik Löehr), koja je držala frontu

     

    polukružnog protezanja od Koprivnice - Virovitica - Hercegovac - Banova Jaruga - Sisak - Karlovac, ili izpupčenu Predzvonimirovu Liniju.

     

    Zvonimirova crta bojištnice, bila je spljoštena a protezala se je od Koprivnice - Križevci -Vrbovec - Dugo Selo - Velika Gorica - Stupni- Jastrebarsko - Karlovac, i na njoj nije se odigralo neko vidljivije zaustavljanje u svrhu obrane i paraliziranja neprijateljskog prodiranja - iznimno GRADEC - VRBOVEC i STUPNIK - KLINČA SELO

     

    TO GOVORE ENGLEZI U SVOJIM TAJNIM TELEGRAMIMA

     

    Došlo vrijeme kako bi se konačno jednom, energično sa dokumentiranim dokazima, svim tim četničko komunjarskim licitantima, dokazale njihove izmišljotine sa, brojem pripadnika HOS-a i gradjanstva koje se je našlo, 14 i 15 svibnja 1945. g., na poljanama Ober & Unter Loibacha, Moos-a, St. Michael i Bleiburga na prostoru površine 25 km2. ravnice.

     

    Prema izvješću AFHQ u Caserti od 12.V.1945, na prostoru od Villacha, Klagenfurta, Völkermarkt-a, Griffen-a i Wolfsberg-a, nalazi se već 300.000 vojnih pripadnika i izbjeglica. To je onaj dio koji se je povlačio motorizirano. Sve te vojne postrojbe bile su pomoćne i

     

    neboračke, dok se je čitav borački dio postrojbi povlačio i stigao do 15.V.1945 na Bleburško polje i njezinu širu okolicu.

     

    Prema zračnom izvidjanu dana 12.V.1945, procjenjeno je kako već ulazi u područje Carinthie, kolona koja sadrži cca 500.000 vojnih pripadnika.

     

    Ja, kao živi svjedok i sudionik koji je imao krugovalnu vezu sa postrojbama 5-te divizije, htio bih pitati sve te ; molim Vas uljudno recite mi na kojem fakultetu na ovome svietu ste studirali ili slušali predmet o povlačenju Hrvata 1945. g. iz Hrvatske. Odgovor od svakoga je NE! Pa onda čemu te o broju žrtava kada čak nemate pojma koliko je bila brojčana snaga HOS-a, i ono najvažnije, zašto se nismo povukli u tri dana što bi bilo normalno, već punih 11 dana. Znači kako se mora naći logičan razlog. Znači kako je vojska bila nečim spriječena a to je bio gradjanski konjski podvoz a bogami bilo ih je i sa volovima.

     

    A ako želite znati donekle broj žrtava onda uzmite knjigu od Prcele i izračunajte postotak ubijenih i spašenih iz Titovih kolona smrti pa će Te onda doći do približne brojke. Kako bi sve te za Bleiburg uvjerio u iztinitost mojih tvrdnji pokušat ćemo malo

     

    pučkoškolskom matematikom doći do rezultata.

     

     

    Na Bleiburgu je bilo 300.000 vojnika i 480.000 gradjana = 780.000

     

    Od Celja na Wolfsburg 5.000 vojnika i 5.000 gradjana = 10.000

     

    Od Črnog na Eisenkappel 30.000 vojnika i 10.000 gradjana = 40.000

     

    Od Log. Dol. na Eisenkappel 15.000 vojnika i 5.000 gradjana = 20.000

     

    Od Jezerskog na Eisenkappel 10.000 vojnika (pozadinske slu`be) = 10.000

     

    Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.

     

     

    Izračun postotka:

     

    Iz Maribora ih krenulo 11.000, u Pan~evo ih stiglo 600

     

    Iz Maribora ih krenulo 15.000, u Osijek ih stiglo, 6.000

     

    Iz Dravograda ih krenulo, 5.000, u Bitolu ih stiglo 300

     

    Iz Slovenije ih krenulo 12.000, u Novi Sad ih stiglo 3.000

     

    Iz Dravograda ih krenulo 2.400, u Beograd ih stiglo

     

    [to iznosi; krenulo 43.000, stiglo 9.900

     

    Ili 9.900 : 43.000 * 100 = 23.02%, primjeniv {i sada taj postotak na brojeve vojnika i gradjana dobivamo

     

    Što ukupno iznosi 360.000 vojnika i 500.000 gradjana = 860.000 Hrvata.

     

    Od toga ubijeno: 278.128 vojnika i 385.900 gradjana = 664.028

     

    Ostalo na životu 82.872 vojnika 115.100 gradjana = 197.972

     

     

     

    Od 82.872 vojnika ostalih na životu:

     

    njih 8.900 bio je sudjen na 25 g. zatvora = 222.500 g.

     

    njih 5.000 bio je sudjen na 20 g. zatvora = 100.000 g.

     

    njih 5.000 bio je sudjen na 15 g. zatvora = 75.000 g.

     

    njih 10.000 bio je sudjen od 5 - 10 g. zatvora = 75.000 g.

     

    njih 10.000 bio je sudjen od 1 - 5 g. zatvora = 25.000 g.

     

    njih 38.900 bilo je osudjeno na, 497.500 g. robije

     

     

    Svoju kaznu izdržavali su bez amnestija:

     

    u Hrvatskoj Mitrovici, staklari Zenica, Gornji Vakuf, Zemunu, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Kajzerici, rudniku žive IDRIJI u Sloveniji, u rudnicima BOR u Srbiji, rudniku Raša u Istri, Golom otoku, Puli, Slovenskoj Bistrici - IMPOL, i još mnogim drugim mjestima.

     

    Kod izgradnje autoputa Beograd Zagreb, njih 3.000 bilo je korišteno za najteže gradjevinske poslove i kada su došli do Iloka, tamo negdje gdje je močvarno zemljište, njihov komandant major milicije ČIČA rodom iz Gline, dao ih je 700 ubiti i zakopati pod kolovoz autoputa koji je tamo betoniran, a drugi dan su zaljevani betonom a da nitko nije imao pojma što se je predhodne noći dogodilo.

     

    Ja sam se povlačio sa 5-tom divizijom i poznato mi je, jer je bilo prebrojavanje u Križevcima, naša kolona je bila dugaška 35 kilometara (samo gradjana sa zapregama) sa 40.000 gradjana oba spola i svih dobi, dok je sama divizija postrojena u rojnoj pruzi zauzimala svega 10 km dužine. Mi smo držali zaštitnicu desnog boka glavnine, skroz do Dravograda. Dugačku kolonu je imao I-vi Sdrug - 8-ma divizija, 7-ma divizija, 3-eća divizija, koje su stigle na Dravogradsko polje i više nije mogao stati jedan čovjek, dok je zalaznica bila još uvjek u Celju.

     

    Iz tajnog telegram za HQ u Caserti, zrakoplovnim izvidjanjem je ustanovljeno kako na 15.V.1945, ide jedna kolona od cca 600.000. osoba prema Carintiji, a tome treba dodati daljih 500.000 koji se spominju u izvještaju od 12.V.1945.

     

    Prema pisanju Vojno historijskog (povijestnog, mo.Otporaš.) instituta iz Beograda, o tome koje su se njemačke postrojbe njima predale ili po njima uništene izlazi kako čitav njemački kontigent od army grup , koji se je nalazio u tom području Carintinije iznosio je svega 200.000 ljudi. Dok je bilo 100.000 ljudi drugih narodnosti, Kozaci, Slovenci isti broj Madjara i 5.000 crnogorskih četnika.To bi nekako zvučilo 10 njemačkih divizija. Dok ostatak od 860.000 odpada na Hrvate pripadnike HOS-a 360.000 i 500.000 izbjeglica civila, svih dobi oba spola.

     

    Crnogorski četnici, izraženi u brojčanoj sumi, bilo ih je 5.000, ali koji su se povlačili iz Celja preko Loštanja - Črno - Topla - Obermosgan - Eisenkappel, gdje su odmah po dolazku pali englezima u ruke. Na samom Bleiburškom polju nije bilo niti jednog četnika ili Slovenskog domobranca. Bilo je nekih 300 zarobljenih partizana, koji su na sebi nosili po jedan sanduk streljiva, ili po dva `eljezna okvira granata za baca}e. Koliko mi je poznato bili su svi pobijeni od postrojbi Koste Nagya, kao izdajnici revolucije u mjestu Aich, od čijih mještana je to saznato.

     

    Nekako mi neozbiljno djeluje ta brojka koju navadjaju , od 40.000 od 250.000 tisuća, pa onda sve one nemogu~e licitacije, po Žerjaviću i drugim sličnim "naučnicima" koji su za svoj rad bili nagradjeni službom u OUN-a obično po afričkim zemljama. Molio bih sve buduće pisce kako bi se držali ove brojke iz tajnog telegrama vojske V. Britanije sa potpisom ALEXSANDER sve dotle dok netko sa novim dkumentima ne dokaže nešto suprotno.

     

    Postroj i brojčano stanje HOS-a, obradio sam na osnovu 42.000 stranica originalnih dokumenata MINORS-a i ZUVOJ-a, koji se nalaze u mojem posjedu, a 1945. na povlačenju bili su dovezeni u Villach, odakle sam ih ja dao prenjeti k sebi u Australiju. Naime, zastavnik u razdoblju dr. Branko OPI], na moj poziv odazvao se je i opisao svoj put povlačenja u kojemu je naveo kako je bio u Rogaškoj Slatini dodjeljen za pratnju tri kamiona koji su prevozili pismohranu MINORS-a, Vojnog Redarstva i još nekih pozadinskih službi. Odmah sam odputovao u Villach i uz pomoć nadporučnika Franje Konje iz Canade, pronašao teret tih tri kamiona, koje je njegov brat prisvojio, a teret bacio u šupu za drva i ugljen, koji su ih pokrili i tako sačuvali od ljudske radoznalosti svih tih pedesetak godina. Naravno kako je to bilo odkriće, ali o kojemu se je trebalo vjerno šutjeti, jer su u stvari tu bili, prve tipkajuće stranice, zapisnika o saslušanjima, Hebranga, Srebrnjaka, Marinkovića, Price, Winterhaltera, Anke Butorac, Mace Grčetić, Cicibanke Zdenke Sertić i još 72 visoko rangirana člana KPJ. Znači, kako puk. Drago Jilek nije imao te dokumente kod sebe, zašto su ga komunjare kidnapirali u Trstu.

     

    Ovi zapisnici su prava poslastica za čitanje i odkrivaju svu ljudsku bijedu i nemoral saslušavanih.

     

    (Šteta da se za sada ne zna tko je pisac ovih pet opisa o BLEIBURGU. Nadati se je da će se netko potruditi i već do sada iznesenih povijestnih iskaza saznati tko bi mogao biti taj Hrvat i vojnik HOS-a NDH-e koji je iz Villach-a prenio sve te stvari "k sebi u Australiju". Po mojem nagađanju to bi mogao biti Srećko Rover. Nadati se je da će se kroz slijedeća četiri nastavka moći saznati mnogo više. Mile Boban, Otporaš.)

    30-04-2015 12:00#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA(2) dio

     

    POSADNI DOMOBRANSKI SDRUGOVI

     

    1-vi. Posadni DOM Sdrug - Varaždin 1.700 I. HUD

    (Riječ "DOM" se odnosi na Domobrani, mo)

     

    2-gi. Posadni DOM Sdrug - Karlovac 1.700 13.D.

     

    3-eći. Posadni DOM Sdrug - Knin 1.700

     

    Cjelokupni ušao koncem 1944 g., u sastav 372 legionarske pješačke "Tiger" divizije,

     

    4-ti. Posadni DOM Sdrug - Sisak 1.700 15.D, zapovj. puk. DV, Stjepan MIFEK

    od 22.V.1944 do 15.XII.1944

     

    5-ti. Posadni DOM Sdrug - Požega 1.700 1.D.

     

    6-ti. Posadni DOM Sdrug - Zenica 1.700 8.D.

     

    7-mi. Posadni DOM Sdrug - Županja 1.700 3.D.

     

    8-mi. Posadni DOM Sdrug - Žepče 1.700 14.D.

     

    9-ti. Posadni DOM Sdrug - Dubrovnik 1.700 12.D.

     

    10-ti. Posadni DOM Sdrug - Brčko 1.700 3.D.

     

    11-ti. Posadni DOM Sdrug - Bjelovar 1.700 I.HUD.

     

    12-ti. Posadni DOM Sdrug - Gospić 1.700 11.D.

     

    13-ti.. Posadni DOM Sdrug - Križevci 1.700 I.HUD.

     

    14-ti. Posadni DOM Sdrug - Osijek 1.700 7.D.

     

    15-ti. Posadni DOM Sdrug - Bosanska Gradiška 1.700 1.D.

     

    16-ti. Posadni DOM Sdrug - Zagreb 1.700 16.D.

     

    17-ti. Posadni DOM Sdrug - Banja Luka, 1.700 6.D

     

    18-ti. Posadni DOM Sdrug - Sarajevo 1.700 8.D.

     

    19-ti. Posadni DOM Sdrug - Novska 1.700 17.D.

     

    20-ti. Posadni DOM Sdrug - 1.700

     

    21-vi. Posadni DOM Sdrug - Novi Marof, 1.700 I.HUD.

     

    Sveukupno 35.700

     

    Domobranska vojnica:

     

    Ukupno Gorski Sdrugovi = 25.720

     

    Ukupno Posadni DOM Sdrugovi 21 x 1.700 = 35.700

     

    -1.700

     

    Ukupno Lovački Sdrugovi 10 x 2700 = 27.000

     

    -8.100

     

    Ukupno doknadne i pomoćne postrojbe za 17 divizija = 21.000

     

    Ukupno podhvatne DOM postrojbe = 109.420

     

    -9.800

     

    99.920

     

    USTAŠKA VOJNICA POSTROJENA PO SDRUGOVIMA (1945 g.)

     

    STAJAĆI DJELATNI SDRUGOVI sa zapovjednicima:

     

     

     

    I. SDS, PALE, sastava od 7 bojni u sklopu 8.D.

     

    Zapovj.

    1-vi: pukovnik PTB-a, Jure vitez FRANCETIĆ, poginuo

     

    2-gi: pukovnik UV, Ivo STIPETIĆ, poginuo VIII.1943.

     

    3-ći: pukovnik UV, Frane SUDAR,

     

    4-ti: v.d. bojnik PTB-a, Joso DADIĆ

     

    5-ti: pukovnik UV, Frane SUDAR,

     

    6-sti: bojnik PTB-a, Joso DADIĆ

     

    sastava 6.389 momaka

     

     

     

    II. SDS - Sisak - Hrvatska Mitrovica - NAŠICE, sastava od 6 bojni u sklopu 7.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Milivoj SERTIĆ,

     

    2-gi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,

     

    3-ći: bojnik UV, Antun ILLIK, poginuo

     

    4-ti: pukovnik UV, Ivan ŠTIER,

     

    sastava 6.170 momaka

     

     

     

    III. SDS - KARLOVAC, sastava od 6 bojni, u sklopu 13.D.

     

    1-vi: pukovnik PTB-a, Josip METZGER,

     

    2-gi: pukovnik UV, Ante MAGAČ,

     

    3-ći: dopukovnik UV, Vladimir ROGOZ, poginuo

     

    4-ti: pukovnik UV, Tomislav ROLF, (Ustrijelio se na Bleiburgu poslije predaje, mo)

     

    5-ti:

     

    sastava 5.103 momaka

     

     

    IV. SDS - Bihać - GOSPIĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.

     

    1-vi: pukovnik HRZ, Ivan MRAK

     

    2-vi: bojnik UV, Milan ČULENTIĆ,

     

    3-ći: pukovnik UV, Delko BOGDANIĆ,

     

    4-ti: pukovnik PTB-a, Juco RUKAVINA,

     

    5-ti: pukovnik UV, Vladimir METIKOĆ,

     

    6-ti: pukovnik UV, puk Frane SUDAR,

     

    7-ti: bojnik UV, Slavko HAJDINOVIĆ,

     

    sastava 5.279 momaka

     

     

    V. SDS - Bugojno - Livno - KOPRIVNICA, sastava od 7 bojni, u sklopu 5.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Rafael BOBAN,

     

    2-gi: dopukovnik UV, Josip KOŽIĆ,

     

    sastava 7.718 momaka

     

     

     

    VI. SDS - Sinj, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.

     

    1-vi: pukovnik DV, Frane ŠIMIĆ,

     

    2-gi: pukovnik DV, Milan ČUDINA,

     

    3-ći: pukovnik UV, Josip KURELAC II.

     

    4-ti: pukovnik UV, Božidar GAVEZ,

     

    sastava 4.091 momaka

     

    povuklo se u Bihać 2.000

     

    ostatak izginuo u povlačenju

     

     

    VII. SDS, DRNI[ - ZADAR, sastava od 6 bojni, ostatci u sklopu 10.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Emil KEČET,

     

    2-gi: bojnik UV, Mirko BLAŽEVIĆ,

     

    3-ći: pukovnik UV, Mijo SELETKOVI],

     

    4-ti: dopukovnik UV, Emil KEČET, poginuo

     

    5-ti: dopukovnik UV, Tomislav BRAJKOVIĆ,

     

    6-ti: bojnik UV, Petar MIKRUT,

     

    sastava 5.989 momaka

     

    povuklo se u Bihać 2.000

     

    povuklo se u Sušak 2.000

     

    ostatak poginuo u povlačenju

     

     

    VIII. SDS - Petrinja - BIHAĆ, sastava od 5 bojni, u sklopu 10.D.

     

    Ustrojitelj: dopukovnik UV, Ivan HRČKO

     

    1-vi: bojnik UV Petar DUIĆ

     

    2-gi: dopukovnik UV, Josip KURELAC II.

     

     

    sastava 4.588 momaka

     

     

    IX. SDS - MOSTAR, sastava od 8 bojni, u sklopu 12.D.

     

    1-vi: bojnik UV, Antun MATKOVIĆ,

     

    2-gi: dopukovnik UV, Krešimir KURAJA,

     

    3-ći: dopukovnik UV, Vladimir MAYER,

     

    4-ti:

     

    sastava 6.741 momaka

     

     

     

    X. SDS - BANJA LUKA, sastava od 5 bojni, u sklopu 6.D.

     

    1-vi: satnik UV, Pavle BULJAN, poginuo 25.IX.1944.

     

    2-gi: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,

     

    3-ći: bojnik UV, Ivan TERZIĆ,

     

    4-ti: dopukovnik UV, Marijan JOSIĆ,

     

    5-ti: pukovnik PTB-a. Josip MATUSINOVIĆ

     

     

    sastava 4.237 momaka

     

     

    XI. SDS - TRAVNIK, sastava od 6 bojni, u sklopu 6.D.

     

    v.d. bojnik UV, Antun MATKOVIĆ, do 10.III.1945

     

     

    sastava 4.952 momaka

     

     

    XII. SDS - TUZLA, sastava od 4 bojne, u sklopu 9.D.

     

    1-vi: dopukovnik PTB-a, Avdaga HASIĆ,

     

    2-gi: pukovnik UV, Emil LAHOVSKI,

     

    3-ći: dopukovnik UV, Petar DUIĆ,

     

    sastava 4.684 momaka

     

     

    XIII. SDS - HRVATSKA MITROVICA, sastava od 5 bojni, u sklopu 3.D.

     

    dopukovnik UV, Zvonimir POVIĆ,

     

    sastava 5.417 momaka

     

     

    XIV. SDS - NOVA GRADIŠKA, sastava od 8 bojni, u sastavu 17.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Drago ILLIK,

     

    sastava 7.828 momaka

     

     

    XV. SDS - DOBOJ, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.

     

    dopukovnik UV, Zdenko KURAJA

     

     

    sastava 4.653 momaka

     

     

    XVI. SDS - BR^KO, sastava od 5 bojni, u sklopu 9.D.

     

     

    sastava 4.372 momaka

     

     

    XVII. SDS - BROD na SAVI, sastava od 5 bojne, u sklopu 14.D.

     

    dopukovnik UV, Stjepan HAJDINOVIĆ

     

     

    sastava 4.678 momaka

     

     

    XIX. SDS - PETRINJA, sastava od 5 bojne, u sklopu 15.D.

     

    sastava 4.231 momaka

     

     

    XX. SS - ZAGREB, sastava od 5 bojni, u sklopu 16.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Branko RUKAVINA, do 20.IV.1945.

     

    2-gi: dopukovnik UV, Eugen STAREŠINIĆ,

     

    sastava 3.495 momaka

     

     

    XXI. DS - OGULIN, sastava od 4 bojne, u sklopu 13.D.

     

    1-vi: dopukovnik UV, Josip TOMLJENOVIĆ,

     

    sastava 4.818 momaka

     

     

    XXII. SDS - OTOČAC, sastava od 5 bojni, u sklopu 11.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Krešimir KURAJA,

     

    sastava 4.116 momaka

     

     

    XXIII. DS - ZAGREB, sastava od 3 bojne, u sklopu 16.D.

     

    dopukovnik PTB-a, Jerolim KATIĆ,

     

    sastava 2.114 momaka

     

     

    XXIV. SDS, nije uzpostavljen

     

    XXV. SDS, nije uzpostavljen

     

    XXVI. SDS - SUŠAK, sastava od 4 bojni, VS, (van Sborova).

     

    1-vi: dopukovnik UV, Ivan VILHAR,

     

    sastava 3.486 momaka

     

     

    Oklopni:

     

    XVIII. Oklopni Sdrug, BJELOVAR, sastava od 4 oklopne satnije, u sklopu 5.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Aurel SCHLAHER,

     

    sastava 1.600 momaka

     

     

    Prometni:

     

    I. PSUŽV, ZAGREB, sastava od 5 bojne,

     

    1-vi: satnik UV, Josip CAR,

     

    2-gi: satnik PTB-a, Ivan HREN^I]

     

    3-eći:

     

     

    II. PSUŽV, SARAJEVO, sastava od 7 bojni

     

    1-vi: pukovnik UV, Ante VOKIĆ,

     

    2-gi: bojnik UV, Krešimir KURAJA,

     

    Oba Sdruga u 1943 poslije rujna, i 1944 godini poslužili su za ustroj ostalih Sdrugova pa je njihovo broj~ano stanje prikazano u stajaćim Sdrugovima.

     

     

    Obranbeni:

     

    I. OS - PAKRAC, sastava od 8 bojni, sa 4 bojne u sklopu 18.D. izto tako u 17.D.

     

    1-vi: pukovnik UV, Slavko SKOLIBER,

     

    2-gi: pukovnik UV, Marko PAVLOVIĆ,

     

    3-ći: pukovnik UV, Jakov DŽAL,

     

    sastava 7.527 momaka

     

     

    POGLAVNIKOV TJELESNI SDRUG (PTS), sastava od 9 bojni, činivši sastav 2.D.

     

    Zapovjednik, pukovnik PTB-a Ante MOŠKOV

     

    sastava 8.005 momaka

     

    Konačno potrebno je reći nešto i o samoj temi, sa time kako bi nam bilo jasno, naziv SRBI u Hrvatskoj pojavljuje se po prvi puta u 1918 g., kada im počinje dvor iz Beograda slati popove i popadije. Do tada može se slobodno reći do 1941. g. a i poslije bili su to VLASI po vjeri pravoslavci. Poznajem mnoge iz Like koji su se izkazivali kao Hrvati pravoslavne vjere. Kao dokaz tome navadjam kako je u generalskom Sboru HOS-a bilo od 131 generala 10 generala pravoslavne vjere a u samim postrojbama 8 vjerskih dužobrižnika pravoslavne vjere, sa najnižim činom satnika.

     

    Koliko mi je poznato ustaški pukovnik Delko Bogdanić, bio je pravoslavne vjere, a u IV. stajaćem djelatnom ustaškom Sdrugu bilo je, pored vojničara i dočastnika desetak častnika pravoslavne vjere.

     

    Kako sam i sam bio pripadnikom V-tog ustaškog Sdruga, (u opisu br. 1 sam stavio da bi mogao biti Srečko Rover ovih opisa. Koliko je oznato Srečko Rover je bio pripadnik Crne Legije, a Crna Legija je bila V Ustaški Sdrug pod zapovjedništvo ustaškog pukovnika i hrvatskog generala Ranka, Rafajela Boban, mo.) naša I-va djelatna bojna u brojčanom sastavu 954 ljudi imala je 122 pravoslavaca, pa je pored rimokatoličkog, muslimanskog, imala i pravoslavnog svećenika kao vojnog vjerskog dušobrižnika, dopukovnika o. Vasu Čurlana. Inače V-ti Sdrug je imao još počastni naziv "Crna Legija" a zapovjednikom je bio pukovnik Rafael Boban. U stvari I-va i II-ga djelatna bojna su bile u 1941. do svibnja 1942. g. sastavu "Crne Legije" kojom je zapovjedao Jure vitez Francetić.

     

    Od poznatijih boraca te postrojbe, pravoslavne vjeroizpovjedi su bili vodnik Jovan Keserović, dovodnik Dušan Borić, rojnik Savo Tomić, vodnik Svetislav Starović, i častnički namjestnik Stevo Žirić zvani "Lala". Svi oni su došli kao zarobljenici iz četničkih redova u borbama po Romaniji i Podrinju početkom 194. g.

     

    Ustaška vojnica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao sastavni dio HOS-a sa 1.V.1945 g. imala je sliedeći sastav:

     

    Sveukupni broj 132.929 vojničara, dočastnika i častnika.

     

    Postrojena u 153 bojne

     

    A one u 26 Ustaška stajaća djelatna Sdruga.

     

    Prema dokumentima Zapovjedničtva Ustaške vojnice (ZUVOJ) - osobnog odjela, po vjerskoj pripadnosti je bilo:

     

    Rimokatoličke vjeroizpovjedi 88.145 ili 66.31% sa 94 vjerskih dušobrižnika

     

    Islamske vjeroizpovjedi 33.405 ili 25.13% sa 45 vjerskih dušobrižnika

     

    Pravoslavne vjeroizpovjedi, 5.689 ili 4.28% sa 8 vjerskih dušobrižnika

     

    Grkokatoli~ke vjeroizpovjedi 2.844 ili 2.14% sa 4 vjerska duđobrižnika

     

    Evangelisti~ke vjeroizpovjedi 1.442 ili 1.07% sa 2 vjerska dušobrižnika

     

    131.505 ili 98.93% sa 153 vjerska dušobrižnika

     

    Hebrejske vjeroizpovjedi 1.424 ili 1.07% bez vjerskih dušobrižnika

     

    Sveukupno 132.929 ili 100%

     

     

     

    POSTROJ I BROJČANO STANJE PODHVATNIH DIVIZIJA HOS-a

     

     

    I. HRVATSKA UDARNA DIVIZIJA - KRIŽEVCI 10.799 I. SBOR

     

    1-va DIVIZIJA - KOSTAJNICA 11.006 II. SBOR

     

    2-ga DIVIZIJA - VARAŽDIN 9.877 I. SBOR

     

    3-ća DIVIZIJA - VINKOVCI 12.608 III. SBOR

     

    4-ta DIVIZIJA - DVOR na UNI 12.279 IV. SBOR

     

    5-ta DIVIZIJA - KOPRIVNICA 10.777 I. SBOR

     

    6-ta DIVIZIJA - BANJA LUKA 12.680 IV. SBOR

     

    7-ma DIVIZIJA - OSIJEK 15.647 III. SBOR

     

    8-ma DIVIZIJA - SARAJEVO 10.278 III. SBOR

     

    9-ta DIVIZIJA - TUZLA 12.847 III. SBOR

     

    10-ta DIVIZIJA - BIHAĆ 11.779 V. SBOR

     

    11-ta DIVIZIJA - GOSPIĆ 12.316 V. SBOR

     

    12-ta DIVIZIJA - MOSTAR 17.620 Van Sborova

     

    13-ta DIVIZIJA - KARLOVAC 13.512 V. SBOR

     

    14-ta DIVIZIJA - DOBOJ 14.822 Van Sborova

     

    15-ta DIVIZIJA - PETRINJA 9.722 IV. SBOR

     

    16-ta DIVIZIJA - ZAGREB 7.940 Van Sborova

     

    17-ta DIVIZIJA - NOVSKA 14.382 II. SBOR

     

    18-ta DIVIZIJA - SISAK 8.301 II. SBOR

     

    Ukupno 19 divizija 229.213

     

    Van Sborova i divizija XXVI-ti SDS- Sušak, 3.486

     

    232.699

     

    I. HUD Prva hrvatska udarna divizija 2.HUD Druga hrvatska usta{ka divizija

     

    5. HUD Peta hrvatska ustaška divizija 6.HJD šesta hrvatska jurišna divizija

     

    12. HGD Dvanaesta hrvatska gorska divizija 16 HDD šesnaesta hrvatska

    doknadna divizija

     

    18. HJD Osamnaesta hrvatska jurišna divizija

     

     

    PODHVATNE KOPNENE POSTROJBE POSTROJENE U 19 DIVIZIJA

     

    I. SBOR....................... 31.471

     

    II. SBOR...................... 33.692

     

    III. SBOR....................... 51.380

     

    IV. SBOR....................... 34.681

     

    V. SBOR........................ 37.607

     

    Ukupno van Sborova 43.868

     

    Sveukupno 19 divizija, 232.699

     

     

    Sveukupno u 19 divizija, domobranske vojnice 100.418

     

    Sveukupno u 19 divizja ustaške vojnice u 26 Sdrugova 132.261

     

    Sveukupno u podhvatnim postrojbama u 19 divizija 232.699

     

     

    NIJE UTVRĐENO

     

    Sjedšte zapovjedničtva, zapovjedni sastav, te kojim divizijama su pripadali

     

    20-ti Posadni DOM Sdrug 1.700

     

    5-ti Lovački Sdrug 2.700

     

    9-ti Lovački Sdrug 2.700

     

    10-ti Lovački sdrug 2.700

     

    Ukupno 9.800 (nije nigdje uracunato)

     

     

    Ostale podhvatne i pomoćne postrojbe ustrojene od Hrvata:

     

    369. Legionarska pješačka divizija, zvana "Vražja Divizija" vratila se

     

    u Domovinu koncem 1942 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

     

    373. Legionarska pješačka divizija, zvana "Tiger Divizija" vratila se

     

    u Domovinu koncem 1943 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

     

    392. Legionarska pješačka divizija, zvana "Plava Divizija" vratila se

     

    u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 12.000

     

    Ukupno 36.000

     

    Pod izravnim njema~kim zapovjedni~tvom nalazile su se:

     

    13. SS pješačka divizija, zvana "Handžar Divizija" koja se je vratila

     

    u Domovinu početkom 1944 g., izravno sa obuke u Njemačkoj 18.000

     

     

    Oružnička divizija - Osijek u kojoj je bilo Hrvata 5.000

     

    Ukupno 23.000

     

     

    Pozadinska služba MINORSA, sa svim sbornim zapovjedničtvima, popunidbenim i doknadnim zapovjedničtvima, obskrbnim službama tih razina, obkoparskom službom u jačini 2 Sdruga, radnom službom, bolnicama, školama, preselicama svih prometa, radionicama, kao logistika cjelokupnog HOS-a ........................................... 75.000

     

     

    Sveukupno Hrvata u kopnenim snagama 366.699

     

    Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, .................................................. .............. 8.000

     

    Hrvatska ratna mornarica .................................................. .................... 4.000

     

    Hrvatsko oružničtvo, .................................................. ............................. 11.600

     

    Ukupno 23.600

     

     

    Sveukupno u Hrvatskim Oružanim Snagama 390.299

     

    oooOooo

     

     

    STRANICA 1.

     

    STRANICA 3.

     

    STRANICA 4.

     

    NA POČETAK STR. 2

     

    NATRAG NA IZBORNIK

    01-05-2015 02:51#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA (3) dio

     

    POZADINA

     

    Ministarstvo Oružanih Snaga, vojne škole, vojne bolnice, razni zavodi, prometne i obskrbne ustanove, dopunska i popunidbena zapovjedničtva, Zrakoplovstvo, Oružničtvo, Ratna Mornarica, Dobrovoljačke vojnice, Obkoparski Sdrugovi, i sve druge ne spomenute pomoćne službe, koje su bile povojničene u sveukupnom broju od 75.000.

     

    Neprijateljske partizanske snage iznosile su ukupno 45 divizija. Od toga su protiv hrvatsko - njemačke fronte bile 35 divizija, a samo protiv hrvatsko-njemačkih snaga do Jadrana bile su 10 partizanskih divizija, koje su bile obilno snadbjevene raznovrstnim ratnim materijalom. Partizanske snage na njihovom desnom krilu bile su osiguravane i podržavane od sovjetskih i bugarskih snaga i zrakoplovstvom, a na lijevom krilu, engkezkom flotom i zrakoplovstvom kao i obilnom obskrbom svega potrebnog.

     

    S opisanog postava i pod opisanim okolnostima pošla je hrvatska vojska, predvodjena njemačkom, u jedno zgušćavanje, povlačenje i slom. Pošla je u sve veće terensko sužavanje, uvjetovano srednje alpskim masivom, prelazeći iz razvijene bojištne crte u dublje hodne rojne pruge (kolone), grupe i grupice, koristeći se razpoložiuvim prometnicama. Obadvije vojske, i hrvatska i njemačka, pošle su u noći 7 na 8 svibnja. Od 8 svibnja 1945. svaka vojska pošla je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika imala najžurnije povući u Korušku, i predati se Engleezima, a u nikojem slučaju partizanima.

     

    Njemačka pak vojska po zapovjedi generala Löehra pokorno je kapitulirara pred partizanima. U takovim teškim uvjetima gubljene su mogućnosti organizacije i formacijskog zapovjedanja a izpoljavale su se odmah odvažne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone, grupe i grupice zbjega, kako su najbolje mogle prema tadašnjim okolnostima.

     

    U nastalom povlačenju i zgušćivanju hrvatske su postrojbe svuda ostale poslednje, uzporavajući partizansko prodiranje, te su služile kao zalaznica hrvatskoj i njemačkoj glavnini.

     

    Od sveukupnih 390.000 hrvatskih vojnika, uslijed zgušćivanja svojih redova i uplitanja u zalazničke borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom državnom području oko 30.000 vojnika. Oni su vodili sitnije borbe, razpršavali se šumama, ostajali kao ranjenici, te odsječeni od glavnine zarobljavanih. Ali 360.000, od čega 232.000 podhvatnih postrojbi su prešli njemačku granicu i stupili na njemačko područje. Ovom broju vojnika priključilo se je 500.000 gradjana oba spola i svih doba starosti, većinom u kolima sa konjskom zapregom, a bilo ih je i sa volovskom zapregom, koji su bježali pred nasiljem i terorom četničkokomunističke alijanse, koja se je odražavala u srpskim divizijama JNA. Od ovog trenutka čitav broj od preko 860.000 Hrvata na svom exodusu je nerazdvojan, te predstavlja najveći zbjeg pred boljševicima tadašnje Europe. Izto je tako predstavljao najveći zbijeg u hrvatskoj poviesti, a odmah je počeo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan Domovine.

     

    PRAVAC  I PROSTOR

     

    Postojala su samo dva pravca odstupanja:

     

    1. Odstupanje prema Istri, koje je bilo privlačnije, jer bi se time prije došlo sa slobodnim svijetom., ali začelje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zborova i zapovjedničkih točaka, te obskrbne baze, sve je to putem prema Istri činilo neprihvatljivim. Osim toga put je bio duži, bez pogodnih cestovnih prometnica, previše kos, i lijevi bok bio bi neobranjiv.

     

    2. Odstupanje prema Koruškoj (Carintia) je bio privlačniji, jer je bio kraći, osim toga tim su se putem povlačili Nijemci, na koje smo bili naslonjeni, od kojih smo zavisili snadbjevanjem streljivom, i što put prema Istri nije dolazio u obzir, te se odlučilo za povlačenje prema Koruškoj. Za Korušku samo iztočno od Karavanki, vodio je jedan glavni put: Zagreb - Celje (116km) - Dravograd (67km)-Klagenfurt (65km); svega 248 km. Na svakome boku nalazio se je jedan paralelni, odterećujući put sjeveroiztočno; Celje - Maribor (62km) - Dravograd (62km); svega 124 km. Taj put bio je manje zakrčen, ali ugrožavan po sovjestkoj i bugarskoj vojsci.

     

    Jugozapadno; Celje - Šoštanj (40km) - Šent Vid - Črno - Topla (30km)- Esenkappel (24km) teško prolazan preko Karavanki, sveaga 94 Km. Nešto zapadnije; Celje - Mozirje - Luče - Solčava (Savinjska Dolina) (69km) - Eisenkappel (10km), preko Savinjskih Alpa, teško prolazan, svega 79 Km. Ti sporedni vanjski putevi imali svaki po jedan lučni:

     

    Celje - Maribor - Leibnitz - Kopflach i Celje - Motnik – Šmartno - Kamnik - Kokra - Zgornje Jezersko - Bad Vellach - Eisenkappel. Tim putem povukla se motorizirana kolona “Kamber” Oba ova puta imali su veće nedostatke nego predhodni.

     

    Prostor sa kojeg se je pokretalo išao je posljednjom crtom bojištnice, lukom Varaždin – Koprivnica prema Rusima i Bugarima, zatim Koprivnica skroz Zvonimirovom crtom obrane do Karlovca. S tog luka sužavao se u obliku lijevka prema Celju. Tu se je ulazilo u cijev ljevka do Dravograda. Od Dravograda nalazila su se dva proširenja koja su bila po pravcima razmaknuta za 90ºş i to:

     

    Dravograd - Lawamünd u pravcu S-N i Dravograd - Bleiburg u pravcu E-W. Kroz njih se je moglo izaći van, odnosno ući u Korušku.

     

    Kako bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom odstupanju moglo lakše i točnije razumjeti i ocjeniti, potrebno je imati na umu ovaj zanimljiv oblik prostora, na kojemu je ono teklo.

     

    U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop puteva, čija je lijeva strana (kada se okrene prema crti bojištnice) bila;

     

    I. SBOR

     

    2. div. Varaždin - Rogaška Slatina (95km) - Celje (32km) svega 127km.

     

    5. div. Koprivnica - Križevci (31km) - Marija Bistrica (52km) - Krapina (35km) -Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 182 km

     

    I. HUD. Bjelovar - Križevci (33km) - Marija Bistrica (52km) - Krapina (35 km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 184 km.

     

    III. SBOR

     

    9. div + 12. div van Sborova - Kutina - Vrbovec (71km) - Marija Bistrica (31km) - Krapina (35km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 201km

     

    Glavnostožerno zapovj. Pozadinska služba i ostale institucije NDH. 16. div.

     

    Zagreb - Zaprešić - Krapina (69km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 134 km.

     

    III. SBOR

     

    3. 7. 8. 9. div. Kutina - Zagreb (52km) - Krapina (69km) - Rogaška Slatina (32km) - Celje (32km), svega 185 km.

     

    IV. SBOR

     

    4. 6. 15. div. Sisak - Zaprešić (72km) - Zidani Most (59) - Celje (25km), svega 156 km.

     

    II. SBOR

     

    1. 17. 18. div. + 14. div. van Sborova - Sisak - Samobor (65 km), - Radeča -Zidani Most (55km) - Celje (25km), svega 145 km.

     

    V. SBOR,

     

    10. 13. i dijelovi 11. div. Karlovac - Samobor (46km) - Radeša - Zidani Most (55km) - Celje (25km), svega 126 km.

     

    Zbog mreže dobrih cestovnih prometnica ovim se je prostorom, koji ima oblik lijevka. pošlo bez nekih posebnih smetnji, osim nešto veće zakrčenosti puta kod Zidanog Mosta, kao i brzina konjskog podvoza gradjanskih osoba.

     

    Snop puteva slio se je u Celju, mjestu središnjeg sliva rječica, koje omeđavaju četiri planine točno u obliku križa, te je ono zbog položaja ovih planina i rječica bilo prva i velika zapreka na putu za Korušku - prvih dana zbog zakrčenosti puteva, a poslije zbog partizanskog zaokruživanja. Ipak je to bilo (više, mo. Otporaš) kobno za meke Njemce, nego za tvrde i odporne Hrvate. (Kako će se vidjeti kanije da pisac ovih opisa želi umanjiti važnost generala Luburića u njegovoj vojničkoj ulogi obrane NDH, ipak je u gornjem redu rekao "odporne" Hrvate, iako se zna da je upravo Maks Luburić bio taj koji je na Ivan planini u listopadu 1944. godine osnovao Hrvatski Narodni Odpor kao zalaznicu HOS-a u sastavu "ZVONIMIROVE LINIJE" i dao riječ "Odpor". Mo. Otporaš.)

     

    Od Celja koridorom lijevka, neposredno s više puteva do Doliša, a dalje samo jednim preko Slovengradeca, udaralo se je čelom na dravogradski tjesnac, gdje su se sastajali putevi, te uz prepreke rijeke Drave činili najveću stiješnjenost na cijelom putu od Hrvatske. A postojala je i mogućnost podpunog zatvaranja pravca i otežavanje probijanja dalje. Na tom odsjeku moralo se je već prihvatiti i voditi borbu, kako bi se probilo dalje.

     

    Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao uzporavati i kočiti s oba rečena proširenja. No, ipak zbog veće prohodnosti terena uz tok riječice MEZZE, izbjegavanja sovjetsko- bugarske opasnosti na putu Dravograd - Lawamünd, te kraćeg puta u Korušku i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnom probilo do zaustavljanja kod Bleiburga.

     

    Najveći dio hrvatskog zbjega kretao se pješke. Motornim vozilima krenulo je odprilike 30%, te je ovima uzpjelo i najdalje stići. Željezničkom prugom Zagreb - Zidani Most - Celje - Maribor krenulo je 60 vlakova od čega 10 vlakova sa obiteljima častnika i dužnostnika, dok je ostalih 50 vlakova bilo natovareno sa ranjenicima i potrebnom poslugom doktora i sestara. (Ovdje pisac ili svijedok ovih događaja je za sigurno htio reći "boliničarka" umjesto "sestara", mo. Otporaš.) Ovi su bili zaglavljeni tri postaje iza Maribora prema Dravogradu, sabotažom slovenskih željezničara, a zadnji vlakovi u Celju i okolici. Što se je god nalazilo u vlakovima bilo je likvidirano, a ranjenici su bili živi spaljeni u vagonima. Tu nisu ostavili niti jednog svjedoka iza sebe.

     

    Ipak bi se i dravogradskim tjesnacem moglo uzpješno i na vrieme proći, da nisu Niemci putem pred partizanima popuštali, o čemu se u odgovarajućem djelu ovog uvoda govori.

     

    VRIEME I GRUPIRANJE

     

    Veoma ojačani partizani, u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk obrane, sužavajući ga na sve manji prostor, te potiskujući obranbene snage sve dublje u ljevak. Zato je 30. travnja 1945. pala njemačka odluka za odstupanje sa hrvatskog državnog područja, a 4. svibnja je rečeno, kako Zagreb više ne može braniti. Daljna obrana zamišljala se je na crti Maribor – Celje. Toga dana počeo je HRVATSKI EXODUS.

     

    Prvih dana mjeseca svibnja 1945. luk obrane sužavao se je na Zvonimirovu crtu (Liniji, mo) obrane, a na 7. svibnja povukao se je u pravcu grla ljevka, kako je to prije opisano u dijelu “Pravac i prostor”.

     

    Svi su se kod Celja morali probijati kroz partizansku zapreku, koja je i Nijemcima donjela njihov Celjski debakl.

     

    UGROŽAVANJE PO NIJEMCIMA

     

    Već na prve službene viesti, kako predstoji njemačka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945. njemački su zapovjednici počeli dolaziti u dodir s partizanima u svrhu kapituliranja. U Hrvatima su izazvali sumnju, kako će ih ostaviti na cjedilu, što se je i dogodilo. (Vjekoslav, Maks Luburić, general Drinjanin, je u svojem opisu "POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE PREMA AUSTRIJI" tako nešto ili sl. pisao, kada je u kući dra. Mile Budaka razgovarao s njemačkim general-pukovnikom Loher-om i u brk mu rekao da on i njegovo zapovjedništvo rade protiv interesa HOS-a, samo je oborio oči..."HRVATSKI HOLOKAUST, ll". - POGLAVLJE 3 strana 37-62., mo. Otporaš) ,Njemački zapovjednici nisu bili dorasli, prihvatiti misli svog vrhovnog zapovjednika za jug, istočni front maršala Kesserlinga, koje je on izpoljio na konferenciji dne 7. svibnja 1945 u Grazu, kako se bez obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povlačenja, dok se ne stigne na njemačko područje, te tako nisu imali pred očima spasavanje svojih vojnika, a dosljedno tome ni da pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima većinom oko Celja.

     

    Teški položaj Hrvata još više se je pogoršao, jer je upravo u kulminaciji povlačenja, dok je središte zbjega bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njemačka kapitulacija. Opasnost je prijetila hrvatskom povlačenju, jer Nijemci nisu više bili čvrsti prema partizanima. Postojala je još i opasnost kako će se njemački zapovjednici pokušati dodvoriti partizanima cjelokupnim izručenjem Hrvata.

     

    Osim toga i njihova velika vojska od 150.000 vojnika pometena kapitulacijom, uzsporila je brzinu povlačenja te je jako zakrčila puteve, osobito kod Zidanog Mosta, zatim kod Celja, a nadasve poslije Celja do Bleiburga sa svojih desetak tisuća kamiona, mnogo topova, putničkih samovoza i drugog podvoza. Ovim vozilima ili pješke kretale su se šest njemačkih divizija s mnogo drugih motoriziranih skupina razsutih postrojbi. Nalazili su se u izto vrieme na putevima s Hrvatima, jer su zakrčivali puteve, bili su vrlo kobni za brzinu hrvatskog povlačenja. Njemački vozari nisu se držali voznog reda na cijeloj dužini puta, već su prestizali skupine pred sobom, malo poštivajući vozni red, da desno idu pješaci, a do njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijevi dio puta mora biti slobodan za prolaz samovoza u oba pravca. Ovi nedisciplinirani vozači izlazili su iz povorke i tjerali konje lijevom stranom, što je izazvalo prometnu zbrku.

     

    Brzina hrvatskog povlačenja iz zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, čiji su najglavniji datumi:

     

    4 svibnja 1945., njemačko zapovjedničtvo odredilo je povlačenje svih njemačkih i hrvatskih jedinica u Njemačku na prostor Maribor – Celje, gdje se je namjeravalo organizirati odpor.

     

    6. svibnja 1945., bio je izdan proglas Hrvatske Državne Vlade, kako će cjelokupna hrvatska oružana snaga napustiti područje Hrvatske i kako civilno pučanstvo, ukoliko želi napustiti Hrvatsku, krene sa hrvatskom vojskom.

     

    6. svibnja Hrvatska Državna Vlada pod predsjedavanjem Poglavnika zaključuje krenuti put Klagenfurta, gdje je nesmetano stigla još iztog dana uvečer.

     

    6. i 7. svibja krenuo je najveći dio Hrvata put Njemačke.

     

    7. svibnja uvečer krenuo je Poglavnik sa jednom kolonom, pravcem Zagreb – Novi Dvori – Rogaška Slatina – Maribor – Leibnitz.

     

    7. na 8. svibnja u noći na putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Rogaškoj Slatini preko brzoglasa od generalpukovnika Löehra, o njemačkoj sveukupnoj kapitulaciji. Tada je vratio pravo zapovjedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke Poglavnika.

     

    8. svibnja ujutro u Rogaškoj Slatini pala je posljednja odluka, da se sve hrvatske jedinice, koje su se iz Domovine povlačile i bile upotrebljavane kao zalaznica Nijemcima, nastave najbrže povlačiti se obćim pravcem za Korušku, te da se po prelazu stare Austrijske granice s oružjem predaju Englezima a ni ukojem slučaju partizanima. (Molim sve one Hrvatice i Hrvate koje ovaj dio hrvatske povijesti zanima da istraže, poradi povijestne istine, dali je toga dana, 8 svibnja 1945. godine, u Rogaškoj Slatini, kada je Poglavnik primio obavijest od njemačkog maršala general/pukovnika Loehra da predaje svu odgovornost HOS-a u ruke hrvatskog državnog Poglavara dra. Ante Pavelića, a Poglavnik tada svu odgovrnost predao u ruke generala Vjekoslava Maksa Luburić, koji je tada, tog dana, 8 svibnja postao zadnji Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga Nezavisne Države Hrvatske. Ovo je vrlo važno, pa bih se ja poslužio, u ovom slučaju onom hrvatskom poslovicom: Svi ljudi sve znaju. Mo. Otporaš.)

     

    8. svibnja generalpukovnik Löehr, zapovjednik armijske skupine, uzpostavio je pregovore s partizanima u Stupniku.

     

    8. svibnja u 23 sata na večer stupila je na snagu bezuvjetna njemačka kapitulacija.

     

    9. svibnja po partizanskom tumačenju počeo je period 6 dana rata poslije rata, kojeg su oni vodili s Hrvatima.

     

    10. svibnja njemački Celjski debakl.

     

    Sva njemačka smetnja – bilo kao nevjera, bilo kao marševska smetnja – mnogo se odražavala na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mnoštva u kolone, grupe i grupice na putevima. Hrvati su trebali brzo se izvući i dijeliti prostor s Njemcima. Probijanje ovog mnoštva zavisilo je mnogo od spretnosti voditelja, zakrčenosti puta i uznemiravanja po partizanima. Bila je namjera stići u Dravograd u što boljem redu i što šćetanije. (Po svoj prilici pisac je htio reći. "...u što boljem redu i što manje štete.", mo. Otporaš.)

     

    U NEIZVJESTNOSTI

     

    Potiskivani od partizana, skučeni i stisnuti na najuži dio svog državnog područja, ulazeći već u lijevak i iznenadjeni njemačkim srozavanjem i učinjenom kapitulacijom počeli su se Hravti pobojavati, kako će ih Nijemci u najtežim trenutcima ostaviti na cjedilu. U takvom stanju počeli su se Hrvati povlačiti; u najvećoj žurbi i neizvjestnosti, jer nije bilo ništa uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih očekivati prije neprimanje, nego zaštita. Nije bilo ništa spremno za fizičko izvršenje, jer nije bilo ni uporišta za osiguranje puteva, a niti baza za obskrbljivanje. Sumnja u njemačku nevjeru, proizažla iz ulagivačkog odnošaja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo plana i nije se više ni moglo sve skupno provesti, jer to zakrčenost puteva, nepouzdanje u Nijemce i ulazak u lijevak nije dozvoljavalo. Povlačiti se bez dovoljno vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uzpjeh, značilo je ići u neizvjestost.

     

    Ali kada se pomislilo na odvratnost kapitulacije pred partizanima, uzprkos svih tegoba, duhovi su se sabrali, snašli, preobrazili. Povratila im se stara snaga i pokrenuli su se jedinstvenom mišlju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednog mjesta. Svi su svojim visokim moralom obećavali zapovjednicima skupina, kolona, grupa i grupica, kako će se do odredjenog prostora stići.

     

    Kroz prizmu ovog uvoda treba povlačenje stalno gledati!

     

     

    STRANICA 1.

     

    STRANICA 2.

     

    STRANICA 4.

     

    NA PO^ETAK STR. 3

     

     

    NATRAG  NA IZBORNIK

    01-05-2015 13:06#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA (4) dio

     

    POVLAČENJE

     

    ZNAČENJE

     

    U danima od 4 do 9 svibnja iz Hrvatske se otiskivao njezin najborbeniji, najsvjestniji i najskupniji narodni sloj put zapada; napušten je sjeverozapadni ostatak države sa Zagrebom i prešlo se u inozemstvo - u emigraciju.

     

    Povlačenje je bilo masovno, ogromno. Desetci tisuća seljačkih kola, kamiona, biciklista, konjanika i pješaka, kolone su davale dojam prave seobe naroda. To je bila treća seoba Hrvata u većem stilu. Prva je bila dolazkom naših predaka u ove zemlje za vrijeme seobe naroda, druga bijeg pred turcima, a, eto, treća uzmak pred jugopartizanima. Politički izgledala je kao veleban plebiscit hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju, a protiv balkanskog i iztočnjačkog komunizma.

     

    Tih dana na putevima Zagreb - Zidani Most, Zagreb - Krapina, Križevci - Marija Bistrica - Krapina, Varaždin - Krapina, te Karlovac - Samobor - Zidani Most, i onda Celje - Dravograd, na dužini od 240 kilometara, kretala se hrvatska nacija; pola milijuna ljudi, i više, žena i djece, koji su svojom odlukom i pokretom na zapad plebiscitarno glasovali za hrvatsku državnost i samostalnost u ime onih, koji su pali, u ime onih koji iz bilo kojeg razloga nisu na taj put pošli. Kretali su se svi oni, koji su iztinski mislili na hrvatsku državnost i samostalnost i kojima je bilo moguće krenuti.

     

    Nitko nikoga iz tih dugačkih kolona nije natjerao na taj put u tudjinu i neizvjestnost. Svatko je krenuo sam, bez predrasuda i uvjeren, kako će sami broj izbjeglica biti dovoljnim dokazom zapadnim demokratima, kako taj mali hrvatski narod, koji pod ovim nebom traži samo slobodu i samostalnost u etničkim i poviestnim granicama, zaslužuje biti saslušan.

     

    Ništa taj narod nije moglo pokolebati u toj dubokoj vjeri - niti poteškoće puta, niti glad, niti hladnoća snježnih Alpa. Hrvatski narod kretao je u emigraciju, kako bi potražio spas i sačekao pravednu odluku zapadnih sila; u vjeri, kako će tamo, gdje su njegove vodje Stjepan Radić i drugi tražili razumjevanje, dobiti zadovoljštinu i za nekoliko dana povratitit se kući, te se ta treća hrvatska seoba nije shvaćala ni malo ozbiljno i tragično. Mislilo se je kako je to samo taktički potez, kako bi se sačuvala na okupu vojska i narod od osvete jugokomunista. Dolazili su, naime, tužni glasovi iz iztočnih hrvatskih krajeva o njihovom barbarizmu; palenju i klanju. A kada se hrvatski čovjek vrati na svoje uništeno ognjište, ne može postati faktor svjetskog mira na jugoiztoku, jer tamo mira nema, dok nema Hrvatske Države.

     

    Povlačenje je trajalo nekih 11 dana. Prema okolnostima, na koje je već ukazano, oblikovalo se u tri toka:

     

    a) koji su pošli 4., 5., ili dijelom 6. svibnja i stigli u klagenfurstku kotlinu.

     

    b) koji su pošli 5., 6.. a poglavito 7. djelomice i 8. svibnja i zaglavili se pred izlazkom iz lijevka na Dravi, odnosno glavnina

     

    c) vezani borbom kao zalaznica Nijemcima i svojima, probijajući se podlegli najkasnije 15. svibnja uglavnom oko i nakon Celja.

     

    STIGLI U KLAGENFURTSKU DOLINU

     

    U obćoj namjeri, kako bi se zbjeg skupio u Koruškoj, upravni njegov dio, koji je činila Hrvatska Državna Vlada s dosta uredskog osoblja, nešto prvih izturenih postrojbi iz suženog fronta te gradjanstva, imao je Klagenfurt za uži cilj prispjeća. Prvo su imali doći u dodir sa Saveznicima i, drugo, operativnom dijelu ili mnoštvu biti stanoredjama. Naprijed zamišljeno poslanstvo za dodir sa Saveznicima bilo je po volji Stožeru savezničkog zapovjedničtva za Sredozemlje, uhićeno i smješteno u zarobljenički logor. (Ti izaslanici su bili Ministar dr. Vjekoslav Vrančić i Kapetan Bojnog broda Andrija Vrkljan. Oni su 4 svibnja 1945. pošli iz Zagreba i sa sobom ponijeli "MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE" kojeg su trebali osobno uručiti Saveznicima u Casserti. Ti isti Saveznici su ih uhapsili i u zatvor stavili. Treba pročitati knjigu dra. Vjekoslava Vrančića "S BIJELOM ZASTAVOM PREKO ALPI". Tu u toj knjigi dr. Vrančić u detalje opisuje šta je sve bilo od Zagreba do hapšenja. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Da se je bila mogla ostvariti ta valjana upravna zamisao, sve razplinjavanje i patnje mnoštva exodusa lijevkom bile bi honorirane.

     

    Dobra upravna zamisao oslanjala se je na podesnosti Klagenfurtske kotline. Ona je utisnuta izmedju alpskih masiva, duguljastog protezanja zapad - iztok, koji joj oblik još izrazitijim čini protičuća Drava svojim južnim rubom. S juga je omedjena visokim Karavankama, sa sjevera padinama visokih Tauern Alpa, a sa zapada Villaškim alpama. S iztočne strane nalaze se brdski grebeni, prolazni jedino dolinama rijeka, Drave i Mezze

     

    U nju se ipak polakše stizava i sa zapadne i istočne strane, dok je prilaz s južne strane preko Karavanki i sjeverno preko Tauern Alpa vrlo težak i ograničen. Kod hrvatskog povlačenja od osobite važnosti je bila prirodna zsštićenost od juga. Središte kotline čini Wörther see (Vrpsko jezero) i na njemu grad Klagenfurt, s još više prometnih mjesta na jezeru, a takodjer i na rijeci Dravi. Kotlina je po svojoj naseljenosti i komunikativnosti bila podesna za kratko i prolazno primanje i smještaj čak dva milijuna ljudi.

     

    Medjutim, ni sam hrvatski upravni kapacitet ni prikladnost prostora nisu ništa koristili, jer su Englezi, podsticani jugopartizanima, već 10. svibnja Hrvatsku Državnu Vladu i njezin uži dio i pomoćni aparat izručili komunističkoj Jugoslaviji, prije nego je većina mnoštva stigla u Kotlinu. Zato se je hrvatsko mnoštvo, u nedostatku zajedničkog vodstva ili nekog plana, moralo samo snalaziti na samom mjestu, osjećajući, kako svima prijeti opasnost izručenja. Zaustavljalo se i zadržavalo na mjestima, gdje je tko stigao, guran tih dana medjunarodnim metežom u Klagenfurtskoj kotlini.

     

    Put Klagenfurtske kotline počeli su se Hrvati otiskivati iz svoje Domovine 4. svibnja 1945., prelazeći još iztog dana državnu granicu. Medjutim, sticajem okolnosti nastale su bile dvije vrste kretanja - motorizirano i pješačko - različitih napora i sudbine.

     

    Po još nezakrčenim putevima prema Klagenfurtu kretao se je motorizirani dio 4. svibnja - pozadnji dijelovi vojske i prvi istureni borbeni dijelovi od sužene fronte; 5. svibnja uz prednji i upravni aparat, te gradjanski bjegunci iz Bosne, Sriema i Slavonije, 6. svibja sve više gore spomenutih, Državna Vlada i dio oružničtva - sve skupa kao pred trupa. Dan - dva kasnije probijali su se spretno brzi automobili od glavne kolone. Sve motorizirane skupine i skupinice, u pokretu neovisne jedna od druge, ukupnog broja od nekih 20.000 osoba, stizale su bez većih zapreka i ometanja po partizanima, poglavito zastrašujućim dijelom puta Celje - Maribor - Dravograd, obično još istog dana na svoj - Klagenfurt, koji je bio zamišljeno sabiralište, a kasnije razdvajalište za glavni dio ili mnoštvo zbijega, koji se je u to vrijeme većinom još nalazio u Domovini.

     

    Iztih je dan, a neovisno od hrvatske pred trupe, stigli su u Grifen 5.000 Hrvata, pripadnika 369. hrvatske legionarske divizije "Tiger" i drugih njemačkih jedinica, popunjavanih Hrvatima. Po razriješenju dužnosti u njemačkoj vojsci, ostali su u neizvjestnosti, čekajući kako bi bili prihvaćeni od Hrvatske Vlade.

     

    Rano i brzo stigle su takodjer u Klagenfurtsku kotlinu i neke skupine i skupinice pješaka, koje su se bile odlučile na put preko Kamniških Alpa. Na ovaj put preko grebena Alpa pošle su skupine, koje su kao slabije i časovito osamljene bile ugrožavane od partizana u području Celja. Prokrčivši put kroz Celje ili obišavši ga, udarile su dolinom Savinje preko Letusa, Ljubnja, Solšave (Logarska Dolina) i grebenom na Eisenkappel. Stigavši u Sittendorf, upućivale su se jednim od daljnih puteva prema Klagenfurtu.

     

    Takove skupine i skupinice oblikovale su se već na 5. svibnja, dok se to manje ponavljalo i narednih dana. Prednost im je bila u tome, što su se kao neovisne mogle brže kretati, a nedostatak, što su radi slabosti bile putem ugrožavane po partizanima, a baš ove iznimno po četnicima. Djelatnost četnika u ovim slučajevima posebno je zanimljiv.

     

    Mnoštvo je dosta brzo stizalo na cilj. Motorizirana skupina od 10.000 osoba, u kojoj je bio Rev. dr. Charles Kamber, i ako je na putu uznemiravana po četnicima, već 9 svibnja bila je u Klagenfurtu.

     

    Jedne su se skupine ili desetci, jako oslonjeni na Nijemce, bili probili preko još zapadnijeg prevoja Ljubelj iznad Tržića, a skupine iz Rijeke i Primorja stizale su različitim putevima preko Tarvisi-a

     

    Dne 8. svibnja jedan slovenski četnički odred, kojim je zapovjedao Janez Marn, i slovenski domobranci kojima je zapovjedao kapetan Stamenković, a svi pod skupnim zapovjedničtvom posljednjeg, koji su se nalazili u povlačenju od 6. svibnja iz pravca Novo Mesto mimo Celja i preko Savinjskih i Kamniških Alpa, po prelazu Esinkappel-a na putu u Klagenfurt napadali su skupinice od gornjeg dijela hrvatskog zbjega. Ljude su razoružavali, zarobljavali i zadržavali, a male skupinice, gdje su mogli sve prisutne pohvatati, odvodili na stranu i ubijali.

     

    I motorizirane i pješačke skupine ometali su na putu infiltrirani partizani u ovome kraju, potpomagani domaćim drugorazrednim partizanima. Partizani su nastojali što prije zauzeti ili bar napraviti nesigurnim onaj dio sjeverozapdnog prekograničnog prostora, na koji su oni polagali pravo. Od 1. svibnja kako je njihova 4. armija ušla u Trst, razšiljali su svoje kraće snage dobrim putevima na sjever prema Koruškoj, a na zapad prema Furlandiji. Snagama ovih krakova partizani su se spuštali preko Karavanki u Korušku, odnosno prodirali preko Tarvisi-a.

     

    Te je već na 7 svibnja polu okupirali na liniji Galizien - Ferlach - Rosegg - Arnoldstein. Dne 8. svibnja prešli su Dravu kod Ferlacha, a tog dana ušli su Englezi u Klagenfurt sa dva bataljuna, a slabije organizirane bande uputili su put Völkermarkta. Ove bande, kao i sve partizanske snage u Koruškoj, primila je pod svoje zapovjedničtvo IV. Operativna Zona za Sloveniju 10. svibnja, čije je sada sjedište bilo u Völkermarktu. Dok joj je bilo sjedište u Topolšćici, bila je zabavljena zaprečavanjem puta hrvatskoj vojsci i pučanstvu kod Celja i dalje, te razoružavanjem iste. Imala je za zadatak prisvojiti pravo na okupaciju područja južno od Drave (E. Schmidt - Richberg "Das Ende auf dem Balkan", Heidelberg 1955, str. 145) i zarobiti svog neprijatelja, koji se povukao na to podrušje.

     

    Iako partizanska infiltracija Klagenfurtske kotline nije bila dugotrajna - Englezi su ih trpili svega dva tjedna - ipak su imali dosta vremena, da Engleze nahuškaju protiv Hrvata. Inače su vršili zastrašivanja i pljačkanja, hvatali manje skupine, prikriveno ih ubijali i inače teško ugrožavali cijelu kotlinu, dok konačno nisu dojadili i, inače titofilskoj, englezkoj VIII. armiji.

     

    Pod ovakvim okolnostima ugrožavanja morali su i hrvatska predtrupa i brza vrst pješaka gledati samo na svoje spasavanje. Od 5.000 brzih pješaka veliki broj razišao se po okolnim selima, da ne budu na dohvatu Englezima za izručenje, ali se istovremeno i izlagalo opasnosti, da budu pohvatani od partizana, što se u mnogo slučajeva i dogodilo.

     

    Sliedeća skupina koja je stigla u klagenfurtsku kotlinu, bila je velika i poznata skupina pješaka pod vodstvom general Junuza Ajanovića. Ona se je ustvari sastojala iz tri skupine, raztavljene medjusobno po više sati hoda, pa čak i do jednog dana. Prvu je grupu od 30.000 vodio general Junuz Ajanović, (Vrijedno bi bilo kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro Dumo Sua i u tom opisu generala Luburića se može vidjeti da je general Luburić pred Bleiburgom izvršio zadnju Poglavnikovu zapovjed, predavši pukovniku Junuzu Ajanoviću zapovjedništvo vojske HOS-a, a on se povratio u hrvatske šume boriti protiv OZNE i njezinih pomagača. Mo. Otporaš.) drugu je grupu od 25.000 vodio general Pavlović, dok je treću grupu od 15.000 vodio general Halla. Njima se je u Šoštanju pridružio pukovnik Avdaga Hasić sa 9 divizijom a grupa je iznosila 20.000 osoba. Za grupu koja je iz Celja krenula zapadnim lukom Mozirje - Logarska Dolina - Eisenkappel nema podataka tko ju je predvodio a iznosila je 10.000 osoba. Partizani se nisu usudili mnogo ih napadati, jer su je sačinjavali dobrim dijelom vojnici 17. i 18. divizije, i to još šćetano, (po svoj prilici "oštećena", mo) ali su mnogi ljudi zbog umora i opterećeni djecom, ostajali na putu, koje su kasnije, s ledja i bokova dolazeći partizani pobili. Ta velika skupina nastala je oko celjske zapreke iz izstih razloga i na izti način kretala se istim pravcem, kao i prethodni manji dielovi.

     

    Probivši celjsku zapreku, i očistivši kako Celje a tako i širu okolicu od infiltriranih partizana i sloveskih bandi - nikakve borbene vrijednosti, na celjskom trgu našla se je skupina generala HOS-a, većinom zapovjednika divizija,

    Artur Gustović (IIIsbor),

    Jusuf Ajanović (IIsbor),

    (II. Sborom je do pred Bleiburg bio zapovjednik general Luburić, mo)

    ing. Hinko Alabanda (Isbor),

    Zdenko Begić (4div),

    Krunoslav Peričić (7div),

    afael Boban (5div),

    Božidar Zorn (2div),

    Vladimir Metikoš (6div),

    Stjepan Grlić (Isbor),

    Josip Šolc (Isbor),

    Ivan Tomašević (Vsbor),

    Julije Fritz (IIIsbor),

    Mihovil Bajd (12div),

    Slavica Cesarić (16div),

    Mirko Gregorić (Isbor),

    Marko Pavlović (17div),

    Frane Sudar (8div),

    Stjepan Domanik (IIIsbor) i

    Andro Gum (14div),

    glavnostožerni generali;

    Slavko Štancer,

    Mirko Vučković,

    Ferdinand Halla,

    sa još nekoliko ustaških diletanata puk. Daniel Crljen i general Ivo Herenčić (Vsbor) bez njegovog V. sbora, koji su se uzpjeli nametnuti, Crljenovom izrekom, kako govori u ime Poglavnika. Kada je završen taj cirkus general Boban na sav glas obraća se generalu Peričiću: generale Peričiću molim Vas kako bi izdali zapovjedi što nam je dalje za činiti. Nato je nastao tajac, dok god nije progovorio general Peričić: "Odmah u pokret, general Zorn sa 2 ustaškom divizijom na čelu. Pokrenuti i sve gradjanstvo sa podvozom. Održavati red na cesti; desno pješaci do njih kola i konji, na lijevoj polovici odvijati će se samo motorizirani promet u oba pravca, iz kojeg će se povremeno sklanjati kolona iztog smjera u kolonu konjskih zaprega". (Dvije stvari prvo (1) ne znam tko je ovaj vrlo vrijedan povijestni opis opisao. U njemu ima mnogo istiniti dogodovština o sudbini povlačenja hrvatske vojske prema Bleiburgu u svibnju 1945. godine. Možda će se saznati u zadnjem petom (5) opisu tko je ovo pisao. Ovo je četvrti (4) opis, i drugo (2) zašto je pisac ovog opisa stavio za prof. Danijela Crljena i generala Ivu herenčića riječ "diletanti". Možda je pisac, kao očevidac povlačenja prema zapadu, Austriji i Saveznicima, na licu mjesta mnogo stvari vidio i zapamtio koje mu se tada nisu sviđale niti dopadale, pa ih ovdje iznosi kao važne. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

    Kako bi se olakšao začelju brži prilaz u Celje i kroz Celje, odredio je tko će krenuti pješice prema Mozirju - Logarskoj Dolini - Eisenkappel, a tko će se odvojiti u Velenju od Glavnine i krenuti Šoštanj - Črno- Topola - Eisenkappel što je omogućilo još iste noći kako se je pokrenula sredina glavnine kroz Celje za daljih 30 km. i stigla do Hude Luknje.

     

    Ovim mojim opažanjima, ne mislim napadati bilo koga, već ispraviti sva kriva tumačenja i pisanja pojedinaca u hrvatskoj Emigraciji o tom povlačenju, koje su iz ne znam kojeg razloga ti pojedinci potpuno krivo kako oslovljavali a tako i prikazivali. Medju njih spadao je i:

     

    General Vjekoslav Luburić, za vrijeme svog emigrantskog života u svojim izlaganjima i opisivanjima poslužio se u nekoliko navrata i na nekoliko mjesta podpunim neistinama, koje se otkrivaju pristupnim dokumentima kako ZUVOJ-a a tako i MINORS-a, a nikada nije opovrgnuo kriva i izmižljena pisanja pojedinaca koji su mu se htjeli na taj način dodvoriti.

     

    a) On nikada nije bio zapovjednik IV. djelatne bojne i ta bojna nikada nije nosila ime Luburićeva bojna. Ta ista bojna je poslužila kao kostur za oblikovanje I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga.

     

    b) On nikada nije bio ustrojitelj I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku, već je to bio domobranski i ustaški pukovnik Slavko Skoliber, kada je Vjekoslav Luburić bio promaknut iz čina Ustaše u satnika, i kada je sa Krunom Devčićem iza Poglavnika u bjelim rukavicama nosio Poglavnikov stieg.

     

    c) On nije bio nikada zapovjednik I-vog Obranbenog Ustaškog Zdruga u Lipiku pa kasnije u Novskoj, već je to bio ondašnji domobranski i ustaški satnik Marko Pavlović, koji je zamjenio pukovnika Slavka Skolibera, dok je njega 1945. g. zamjenio pukovnik UV, Jakov Džal.

     

    d) On nikada nije bio postavljen na 8. svibnja 1945 g. zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga u povlačenju, na sastanku Poglavnika sa generalitetom u Rogaškoj Slatini, niti je ijedan od onda živućih generala to potvrdio na bilo koji način. (Evo što o tome kaže Štef Crnički u svojoj knjigu: MOJE USPOMENE, Zagreb 2002., strana 97/98: "U Celju je general Luburić preko kurira primio naredbu Poglavnika kojom je Luburić imenovan vrhovnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. Vjekoslav Luburić je vršio tu dužnost doklegod se nije hrvatska vojska prebacila na područje Austrije. Luburić prije povlačenja rekao Poglavniku da će izvršiti nalog hrvatske državne vlade i njegov nalog (to jest Poglavnikov nalog, mo) te prebaciti vojsku na područje Austrije, ali da se sam neće predati saveznicima, već će se vratiti u Hrvatsku, jer se protivio povlačenju hrvatske vojske iz Hrvatske Države". Tako kaže pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički (1903-2006), jedan od hrvatskih revolucionaraca sa Janke Puste. Mo. Otporaš.)

     

    e) Dana 8. svibnja u 13 sati, biva teško ranjen u Zidanom Mostu, i od tog trenutka nema više nikakvog uticaja na bilo kakove tokove povlačenja, i sve što je napisao i govorio bile su samo njegove osobne predpostvake, koje je potrebno sa velikom zadrškom posmatrati.

     

    f) Nikada nisu postojali Obranbeni Ustaški Zdrugovi, već je postojao samo jedan, pa prema tome izpada kako su to bile samo španjolske mašte Vjekoslava Luburića.

     

    Pored toga tu je još nekoliko upitnika;

     

    1) Kako to kada su ustaše emigranti 1941 g. češće i redovito promaknuti u činovima, Vjekoslav Luburić ostaje u najnižem činu ustaša skroz do 15.XI.1941 g. kada je promaknut u čin satnika, i bio dodjeljen grupi koji su pratili Poglavnika sa njegovim stiegom.

     

    2) Sva njegova promaknuća koja su bila:

     

    iz čina ustaše u satnika 15.XI.1941

     

    u čin bojnika IX.1942

     

    u čin dopukovnika 1943

     

    u čin pukovnika X.1944

     

    u čin generala 4.IV.1945

     

    ako ih usporedimo sa drugima, imadu značaj zakašnjenja, za što je postojao siguran i ozbiljan razlog.

     

    3) U hrvatskoj emigraciji upravo iz redova ljudi koje je prema njihovim riečima sam Vjekoslav Luburić favorizirao, dolaze nam najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta, a najveću zaštitu su imali kod njega ljudi koji su tajno suradjivali sa UDB-om (Varoš i Draganović) ili pak ljudi koji su suradjivali sa policijama zemalja u kojima su boravili (Bauer, Deželić).

     

    U svemu se svodi kako njegova razmatranja, ne mogu se više uzimati zrelo za gotovo, i kako su to mišljenja sa vrha, već sa velikom rezervom i stalnim provjeravanjem. Inače je to jedna tema za sebe, ali kako je Vjekoslav Luburić to oblikovao u Drini, kako je on u Celju, u kojem nikada nije bio, na 10. svibnja, izdao dalje zapovjedi za Povlačenje hrvatskog zbjega, što je najobičnija laž. (Na sve izloženo u do sada četiti (4) opisa, pisac je, rekao bih, bio više manje objektivan. Ja osobno još nisam do sada pročitao zadnji i peti (5) nastavak, u kojem će se - a i trebao bi - pisac očitovati punim i pravim imenom. Što on osobno misli o generalu Luburiću to je piščeva osobna stvar, što nikako ne umanjiva državotvorst Maksa Luburića, njegove zasluge u Ustaškom Pokretu, zasluge u stvaranju NDH, zasluge u obrani iste, itd., itd. Pisac ističe da Maks Luburić nikada nije bio u Celju je vrlo upitno, dok fra. Oton Knezović u svojoj knjigi "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945." (Chicago 1960.) navodi da je upravo on bio tu kada su Maks Luburić sa svojim Obranašima i general Rafajel Boban sa svojim Crncima razjurili partizane u Celju, itd. Pisati da najveći protivnici NDH i Ustaškog Pokreta dolaze od sljedbenika Maksa Luburića, je jedna najveća usiljenost koja dominira kod onih koji su svoj stav stekli RAZLAZOM POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA 1956. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

    Ovo bi bilo samo razjašnjenje, tko je u Celju, nakon što su Crljen i Herenčić nestali kao smrad, izdao zapovjedi za dalje povlačenje i način povlačenja. Bio je to general Peričić. Ovo pišem kao svjedok dogadjaja, jer sam se nalazio u blizini generala Bobana.

     

    Dakle do trenutka izručenja na Bleiburgu u Klagenfurtsku kotlinu bilo je stiglo oko 70.000 Hrvata.

     

    U Slovenskom logoru u Viktringu bilo je 12.000 Slovenaca i 6.000 Srba (Nedićevci), a u Spitalu na Dravi 80.000 Kozaka.

     

    Prvi dodiri s Englezima uslijedili su bili već na dan njihovog ulazka u Klagenfurt, odnosno Korušku, - 8. svibnja. Odmah su zahtjevali, da se razoruža kvarenjem oružja na gomile u jarke. Ako su neke skupine ostale duže vrijeme pod oružjem, bilo je zato, jer Englezi nisu uzpjeli tamo stići.

     

    Na hrvatskoj strani prvog i drugog dana oružje je odlagano bez razmižljanja. No narednih dana, poslije doživjelih napadaja (osobito putem do Klagenfurta) novostigle veće skupine ustručavale su se odmah ga položiti, ali, naravno, bez uzpjeha.

     

    Kada je skupina generala Pavlovića stigla pred dravski most kod Kappel-a.d.D., gdje su na drugoj strani mosta bili Englezi, englezki je zapovjednik na uslijedjenim pregovorima zahtjevao bezuvjetno odlaganje oružja. General je Pavlović to energično odbijao, jer da u Koruškoj partizani - i to čak prikriveno iza englezkih jedinica - koji napadaju nenaoružane Hrvate; konkretno, da po prelazu tog mosta budu predavani tim partizanima. Skupina se razpolovila, te je jedna polovica predala oružje, a druga se je razbježala i snalazila kako je tko znao. Tu je general Pavlović, videći kako nemože pomoći svojim vojnicima, izvadio svoj samokres, ubio svoje dvoje djece i suprugu a onda sam sebe. (Počivali u Miru Božijem, mo. Otporaš.)

     

    To je bio strahoviti šok za sve nazočne, a engleze je toliko zbunilo pa dalje više nisu nadzirali most, pa je nakon toga i ona polovica naoružana prešla most.

     

    Smještaj klagenfurtskog dijela hrvatskog zbjega slijedio je prema tome, iz kojeg su pravca ili kojim putem skupine stizale u kotlinu. Uglavnom bila su četiri područja.

     

    Na područje Klagenfurt - Krumpendorf - sjeverna obala Worthsee-a spustili su se prvi, motorizirano stigli, zatim brzi pješaci, i kasnije mnogo družina i skupinica, kako od Ajanovićeve skupine, (Ponavljam da bi bilo potrebno kliknuti na link: Misija u Hrvatskoj, Pro domo sua i tu vidjeti šta general Luburić kaže za povlačenje hrvatske vojske i gdje, kako i zašto je predao zapovjedništvo HOS-a pukovniku Junusu Ajanoviću, zamjeniku generala Luburića, mo. Otporaš.) tako i od drugih kasnijih skupina. U Klagenfurtu mjenjajućeg mjesta i sati; dnevno se mjenjao broj izbjeglica, ali je uvjek prosječno bilo 5.000. Za taj prolaz značajna je jedna skupina, skupila se prvih dana, koja je 9. svibnja - već narasla na blizu 10.000 osoba bila stacionirana na glavnom trgu, kao jedno veliko mnoštvo, većinom vojnika, medju kojima su se nalazili takodjer mnogo raznih dužnostnika, novinara, profesora, intelektualaca raznih vrsta i nekoliko ministara. Odatle je toga dana bio pokrenut put zapada do Krumpendorfa, da Vladi uže pripadajućih 500 osoba bude tajnom rukom povedeno dalje, a onda zajedno sa Vladom sa Turracherhöhe najbrže izručene putem željeznice, jugokomunistima u Jesenice, obrazloženo sa englezke strane izruženima kako ih se prebacuje na sigurno mjesto u Italiju.

     

    U Krumperdorfu, gdje su postojala četiri logora, a najživljiji kod željezničke postaje u privremenim barakama od dasaka i papira, bilo je ukupno i uvjek isto preko 5.000 hrvatskih izbjeglica, gdje se je i po nekoliko dana zadržavalo. U njemu je bilo sjedište preostalog hrvatskog državnog aparata, te središte sticanja informacija i tinjanja duhovnog života zbjega.

     

    U okolini Krumpendorfa bilo je više manjih logora. Jedan mali logor hrvatskih oružnika pod zapovjedničtvom pukovnika Bože Magovca nalazio se je 3 km sjeverozapadno. Izmedju ovog i Krumpendorfa nalazila se jedna postrojba sa 700 PTS-ovaca pod zapovjedničtvom dopukovnika Madiraca. U Töschlingu, koji je takodjer bio samo vojnički logor, bilo je preko 2.000 oosoba. U Feldenu, na zapadnom kraju jezera, bila je skupina Hrvata u jednom stranom logoru, a od 20 svibnja i u Rossegu, južno od zapadnog ruba jezera. Području Klagenfurt - Krumpendorf spada i logorovanje ili boravljenje manjih skupina, smještenih u udaljenim mjestima na sjeveru i zapadu. U njemačkom logoru Maria Saal bilo je 350 hrvatskih izbjeglica. Najdalje sjeverozapadno u jednom velikom hotelu na Turracherhöhe (1.763 m), na domaku Salzburga, bila je par dana smještena glavna grupa Hrvatske Vlade od 130 osoba, koja se je ovamo dovezla, poslije par satovnog zadržavanja u Klagenfurtu, na 20 automobila. Pred ovima u Reichenau, kao i još dalje od Turracherhöhe - u Tamswegu - nalazile su se skupine hrvatskih izbjeglica.

     

    Ipak su u Krumperdorfu zaostala skupinica vodstva i nadolazeći javni radnici izvršili medjusobno jednu smjenu dotadašnjih upravljača. Svi oni od najviše uprave, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, po potrebi situacije i pod pritiskom javnog mnijenja prestali su bili igrati se državnih poslova i održavati sjednice, te su se povukli i izgubili, a druga manje istaknuta ekipa preuzela je brigu o narodu. Zato se 10. svibnja pristupilo osnivanju Hrvatskog Crvenog Križa, da se humanitarnom akcijom zamjeni dalje nemogući svaki hrvatski politički rad.

     

    nastavlja se

     

    STRANICA 1.

     

    STRANICA 2.

     

    STRANICA 3.

     

    STRANICA 5.

     

     

    NA POČETAK STR. 4. STATISTIČKI PREGLED POSJETITELJA

     

    NATRAG NA IZBORNIK samo uz ID: user name i lozinka

    01-05-2015 17:37#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PETI DIO OVIH NASTAVAKA SAM ODLUČIO NE STAVITI OVDJE

    KAO DIO OVIH OPISA

     

    Kada sam pronašao peti dio, sve je na engleskom jeziku i po mojoj ocijeni nabacano s brda/dola različitih opisa borbe Domovinskog rata i složno, a najmanje vezano, rekao bih skoro nimalo, o predmetu BLEIBURG PETI (5) dio. To je jedini razlog da ne donosim taj zadnji dio ovih nastavaka. Osim toga, kada sam pisao četvrti nastavak i vidio kako pisac tih opisa umalovažava ulogu ili uloge predstavnika HOS-a NDH u pregovorima s Savezničkim snagama puk. Daniela Crljena i generala Ive Herančića, potražio sam knjigu Dinka Šakića "S POGLAVNIKOM U ALPAMA", izdanje LAUS, Split 2001., gdje se u knjigi kaže:

     

    "...U to se javi dr. Krivokapić: "Milom da se i mene uzme u ime Crnogoraca koji su voljni dijeliti hrvatsku sudbinu."...Nakon kraćeg dogovora je zaključeno je da u naše ime nastupe generali Servatzy, Herenčić, Metikoš, dr.Krivokapić i pukovnik Crljen". Strana 13.,

     

    a na strani 18 "...Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teče potočić. Vojnik nam ga pokaza kao granicu do koje smijemo naredovati. General Herenčić poziva jedno domobranskog časnika, koji je znao engleski, i pošalje ga u englesko zapovjedništvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu...,

     

    a na strani 19.,...Naši su generali dali sazvati sve časnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnosnika...Noć se je počela spuštati kad se je naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. polijegali smo po livadi gdje je tko mogao. rano smo se ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zaključeno je da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske za povlačenju ustaški general Herenčić, ustački general Servatzy i ustački pukovnik Danijel Crljen".

     

    Dakle, uz sve moje visoko poštovanje piscu ovih opisa, koji možda više nije ni živ, a koji je svakako ovim zapisima ostavio jedno bogato svjedočanstvo povlačenja hrvatske vojske i civila prema zapadu, kojeg je on nazvao TREĆI EXODUS hrvatskog naroda, i time popunio mnoge praznoće i rupe ovog HRVATSKOG EXODUSA. Mnogo sam različitih tema pročitao o ovom predmetu u mojih zadnjih skoro šest desetljeća izbjegličkog i emigrantskog života, ali moram priznati da je fra. Oton Knezović u svojoj knjigi "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE 1945." Chicago 1960., i ova četiri (4) opisa ovog meni imenom nepoznatog pisca mnogo praznina popunilo. A ovo par piščevih osobnih mišljenja o pojedinim ili nekim istaknutim hrvatskim vojničkim častnicima je njegovo osobno mišljenje formirano više iz političkih i stranačarskih motiva, nego stvarne zbilje. Na svu žalost nije on sam u tom stranačarskom krugu bio. Nema nas dans mnogo živi koji smo bili svjedoci te svađalačke hrvatske emigrantske politike. Bili smo razdrobljeni, posvađani, polarizirani, prepušteni sami sebi, tražili solucije i rušili iste a da ni sami nismo znali šta smo radili. Ali, bez obzira na sve to, u svima nama buktala je i u nama žarila velika ljubav za Hrvatskom, pa smo zbog te ljubavi prema Hrvatskoj i za Hrvatsku uvijek pred strancima jedinstveno nastupali. Da nije bilo tog zajedničkog nastupanja, ne bi danas imali što imamo, a imamo REPUBLIKU HRVATSKU KAO DRŽAVU SVIH HRVATA! Otporaš.

    02-05-2015 15:12#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    DOK ŽIVI USPOMENA NA JASENOVAC, ŽIVJET ĆE USPOMENA I NA HRVATSKU

     

    Pismo generala Drinjanina Dabi Peraniću 23.11.1967‏

     

    Bog! dragi Žarko,

    Ove izvadke sam izvukao iz pisma kojeg je general pisao Dru. Dabi Peraniću. Za sigurno će ti to trebati. Potraži, prekontroliraj i stavi gdje spada. Ja ću ti s vremena na vrijeme poslati dodatnih podataka o dogodovštinama u Jasenovcu o kojima je pisao Ilija Barbarić u svojoj knjigi: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA" BILO JE PRAVO IME.Ilija Barbarić. Ilija Barbarić je rođen 9 veljače 1924. godine u Hercegovine, okolica Širiko Brijeg. Danas živi u Sao Paolu, Brazil. Radio je u Jasenovcu kao zapisničar od 1942. pa sve do raspusta Radnog Sabirnog Logora Jasenovac 21 travnja 1945., kada je Logor potpuno bio raspušten i napušten od svih hrvatskih oružanih snaga. Ova knjiga, dragi moj Žarko je toliko interesantna i podkrijepljena činjenicama i dokazima koje, u svako doba i na svakom mjestu mogu pobiti sve neprijateljske i jugoslavenske laži. Ovu bih knjigu svima preporučio a može se naručiti kod izdavača: "Naklada Bošković", Split. Ova knjiga je tiskana 2010. godine i neću se iznenaditi da ubrzo iziđe i drugo izdanje. Ovo nekoliko izreka su iz pisama koje je general Drinjanina pisao prof. dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! mb. Otporaš.

     

     

    Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića

     

    Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma: "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napasti da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

     

    ...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

     

    ...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

     

    ...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

     

    ...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo. Otporaš.) Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

     

    (Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i 1967. povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim političkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva i "Smrt Fašizmu a Sloboda Narodu" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom, Hrvatima naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.

     

    Sada je vrijeme, poslije skoro 48 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. MB. Otporaš.)

    02-05-2015 21:03#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac; Datum registracije Jun 2013

     

    IN MEMORIAM GENERALU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU

     

    (Ovo što prilažem ovdje se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Ovo je jedan dio iz govora generala Drinjanina kojeg je on poslao Hrvatima velegrada Toronta za Deseti Travnja 1968. godine. Njegov govor je preko jedan i pol sata dug. Na You-tub se može pronaći dvije AUDIO vrpce po nekih 10 minuta. Ovo je izišlo u Australskom Hrvatskom Tjedniku 1 travnja 1980. god., str. 8 kao jedan mali dio opisa iz ovog govora pod naslovom kojeg sam gore spomenuo. Također generala Luburića govor se u cijelosti može pročitati ako kliknete: Govor generala Drinjanina Hrvatima za Deseti Travnja 1968. Taj govor je prepisan sa DVD vrpce točna na stotu godišnjicu rođenja Vjekoslava Maksa Luburića 6 ožujka 2013. Ovaj opis je napisao i poslao za HT. Australsko Hrvatski Narodni Otpor povodom jedanaeste godišnjice pogibije generala Drinjanina. Mile Boban. Otporaš.)

     

    IN MEMORIAM GENERALU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆU

     

    Desetotravanjska Poruka

    G. Luburića 1968 godine.

     

    "Treba graditi hrvatsku državu za našu djecu bez kompleksa krivnje odgovornosti i rata. Otpor je zato pokret mladih ljudi koji želi u svoja jedra obuhvatiti snagu vjetra hrvatske povjesti, borba za slobodu prolivene krvi i skupljenih znanja.

     

    Čuli jesmo da se povjest ponavlja, lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest obnoviti sa krilaticama, sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bih izgledali i bili bi ono kao 1940., mi i svi drugi. Tako teorecki ponavljam, teorecki se može dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja, i opet iskrsnu među nama jedan novi Radić, i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne!! Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo i plemenito.

     

    Može jednom doći do novog ustaškog pokreta, do novih Starčevića, Pavelića, Radića pa i novog socijalnog pokreta, koji će nas opet htjeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti novi Matija Gubec nakon četiri stotina godina mučeničke smrti. Mohu uskrsnuti naši plemenitaši, Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonici, i čak može doći do novih vjerskih ratova, to stoji!

     

    Filozofija povijesti dokazuje tako nešto, ali zato trebaju stotine godina da naši sanjari, naše babe vračare u grobu dočekaju ispunjenje tih slatkih snova. Međutim politika nije ništa statična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina, koju se ne smije upotrijebiti kao labarotirske zečeve, narod je tu, on živi, plodi se, umire, radi, uči, kreće se, jednom rječju živi. Njemu zato trebaju žive solucije, i danas a ne sutra i prekosutra, jer on i danas živi i misli i traži soluciju za svoje rješenje. Te solucije su u nama same, mi smo dio svog naroda, naravno ako ih budemo tražili naći ćemo ih. Ako budemo zatvarali oči o deliriju 10 travnja, kako je nekad bilo divno i veselo, i kako bi nekada moglo biti, a neće biti, jer vrijeme iđe, i nosi svoje breme, koji smo bili starci 10 Travnja i zreli muževi, danas smo sjednom ili sa obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci mladi i zreli i poneki prezreo sa svim pozitivnim i negativnim svojstvima, vrlinama i praksom koja je uvijek bolna sa znanjem koje treba usaditi našem nasljeđu. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu svima nama je mjesto, starima sa znanjem, a mlađima sa snagom. Griješnicima sa mogućnosti praštanja, i naraštajima budućnosti, sa legendom bez kompleksa grijeha prošlosti.

     

    Oni koji bi htjeli rat, svoj bivši rat proslijediti ustaško, partizanski, hrvatski rat među našim sinovima su izdajnici hrvatske stvari.

     

    " MI SMO ZA HRVATKU REVOLUCIJU I U TOJ REVOLUCIJI IMA MJESTA SVAKOM HRVATU, KOJI JE VOLJAN DATI SVOJ ŽIVOT ZA SLOBODU HRVATSKE, ALI NE ZA OVAJ ILI ONAJ POLITIČKI REŽIM ILI IDEOLOGIJU ".

    ODANI VAM MAKS, GENERAL DRINJANIN!

    02-05-2015 22:46#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PISMO OSNIVAČU HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA GEZI PAŠTI

     

    general Drinjanin, 2 travnja 1963.

    Braru Geza Pašti, Australija.

     

    (Donosim ovo generala Drinjanina pismo Gezi Pašti kojeg je Srećko Rover stavio u novinu Hrvatski Tjednik iz Australije, za 10 Travnja 1979., strana 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", niti ja posjedujem kopiju pisma Geza Pašti kojeg je on pisao generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će se jednog dana i to pismo pronaći. Otporaš.)

     

    Dragi Geza!

     

    Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na stroju, pa nisam morao odgonetati hieroglife Tvojeg "švrakopisa"...(pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo.)

     

    Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti HOP što dobio, niti ja što izgubio...Drago mi je i to, da govoriš određenim tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu. Mladi ljudi koji imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače budućnost. Ja sam ovih dana navršio 50-tu godinu, (general Luburić je rođen 6 ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2 travnja 1963. dakle 50 godina i mjesec dana, mo) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, te me izročito pitao dali znam kada je i koje godine general Luburić došao u logor janka Pusta. Nisam znao točno. nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine. Sada, ovdje u ovom pismu Geza Pašti general piše "...a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja". Znači, uzmimo u obzir godinu kada je ovo pismo pisan 1963. te oduzmimo "32 godine djelatnog ustašovanja", dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor Janka Pusta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.) Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni bego na Janka Pusti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriiranu grupu u tuđini, skoro bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki. Tvoja pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio neka vrst buntovnika protin nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti, nego našim političkim "pticama", koji su u svojoj mladosti bila neka vrst konzervativaca, jer su se borili , da sačuvaju samo život.

     

    Kada ja jednom odlučim pa napišem ono, što sam prošao kao dijete, "ima da padne na dupe" pola emigracije: malo je falilo da sam postao komunista. (Za ovu izreku da Maks umalo nije postako komunista, neki su me pitali dali znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940.2013). sada znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2 travnja 1963. Mo. Otporaš.) Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po ovome bi se onda trebalo razmijeti i hercegovačku gladni djecu tog vremena, razumijeti i Juru Galiće koji je još uvijek živ i sve one koji su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske Države, mo. Otporaš.) Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno, nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju puteva u prošlosti, mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko "Drine" malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha.

     

    Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami svoju slobodu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi "ambicija". Ako samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije - ambicija je sasvim točno definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i ne mogu promijeniti...jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci..."

     

    Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonik jačanju duha hrvatski buntovnika.

    03-05-2015 02:51#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    kamenjar.com/general-drinjanin-zauzimanje-stava/

    Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

     

    Gabro Vuskic . Top Commenter . Bowie, Texas

    http://redirect.disqus.com/url?threa...ly&event=email.

    Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

     

    kamenjar.com/general-drinjanin-zauzimanje-stava/

     

    Kliknite na priloženi link ako se ne otvori. Hvala.

     

    General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA | Kamenjar

    Posljednje uređivanje od Bobani : 03-05-2015 at 02:55

    03-05-2015 11:41#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac; Datum registracije Jun 2013

     

    VJEKOSLAV LUBURIĆ POSTAO ČARKAR

     

    VRLO INTERESANTNO!

     

    (Ovo pismo generala Drinjanina se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 80. Pismo kojeg je Vjekoslav Luburić pisao svojem rukom i svojem suradniku Dnijelu Joliću u Toronto 17.XII.1955., dakle ima tome skoro šesdeset godina. Stavio sam "Vjekoslav Luburić", jer, on je sam, svojom voljom i svojom rukom prekrižio riječ general a ostevio DRINJANIN, na svojim službenim pismima, koja su uvijek u zaglavlju počimala: general DRINJANIN, Stan, dne i datum...Ovog puta riječ general je prekrižena i sadržaj pisma će Vam svima reći zašto. Tko je do sada pratio, čitao i pamtio PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti, po datumima pisama, kada su i zašto nesuglasice nastupile između Poglavnika i generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, i tko je tu najviše ili najmanje kriv. Osim toga, a ja sam to čuo i o tome čitao, da je Poglavnik razriješio generala Luburića svih dužnosti u Ustaškom Pokretu, itd., itd. Čujmo sada šta ovo pismo od 17 prosinca 1955. godine kaže: Mo. Otporaš.)

     

    ......DRINJANIN

    17.XII.1955.

     

    DRAGI BRATE!

     

    Evo Ti dajem na znanje, da sam postao pod starost čarkar, jer sam se zahvalio na generalstvu, ustaštvu, vratio sva odlikovanja i položaje, a u znak protesta radi postupka izdajnika oko Poglavnika, koji čine što hoće, pa su zabranili i Odpor i "Drinu". Ali su se prevarili, jer Odpor ostaje, a "Drina" izlazi na 404 stranice sa uvodnikom Džafera (Kulenovića, ministra HDV, mo) i fra Gracijana Raspudića, te 60 časnika i dočasnika i boraca Pokreta. (Radi se o "DRINI" br. 8-12, 1955. u kojoj su pisali skoro svi bivši suradnici Odpora i HDV., mo) U Buenos Airesu vladaju Markovići (Josip, Joso, Marković, glavni i odgovorni urednik novine, glavnog glasila HOP-a "HRVATSKA", koji je par godina kasnije poa u nemilost i bio izbačen i prozvan "izdajnikom", kao i mnogi drugi, mo) i njemu slični pogani i kriminalci, koje ćemo jednom suditi.

     

    Mi ćemo ostati kakvi jesmo i mi ćemo spasiti Poglavnika i Hrvatsku. Poslao sam ti kartu iz Trsta. (Interesantno da je general bio u Trstu, mo) Pozdravi braću i poruči im, da nismo sami. Ostalo će ti reći Drago.

     

    Grli Te Tvoj Maks.

    03-05-2015 21:25#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OKRUŽNO PISMO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 1953.

     

    "DRINA" Vjestnik Hrvatskih Oružanih Snaga

     

    O K R U Ž N O P I S M O

     

    (Pregledao sam knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i primjetio da neka, ako ne i sva, Okružna Pisma HNO nisu uvedena u tu knjigu. Pitanje se postavlja dali će netko, tko se bude bavio drugim izdanje te knjige nadodati te okružnice kao prošireno i nadopunjeno izdanje. Mo. Opaska.)

     

    Svim povjerenicima, suradnicima i čitateljima "Drine"

     

    Najprije postavljamo Vam pitanje: DA LI ŽELITE DA VAM I ZA ANTUNOVO POŠALJEMO OVAKOVU "DRINU" KAO OVAJ BROJ OD DESETOG TRAVNJA?!

     

    Da! - To će biti odgovor sviju Vas.

     

    Dobro, u tom slučaju PROUČITE DOBRO OVO OKRUŽNO PISMO I IZVRŠITE ONAJ DIO RADA, KOJI NA VAS SPADA.

     

    Pred kraj prošle godine tiskali smo tri "DRINE" jednu za drugom u kratko vrieme i svaki put sa većom tiražom, sa većim brojem klišeja i na više stranica. Borci su "DRINU" tražili, slali svoje suradnje i davali nam sugestije za uredjivanje iste. Mi smo osjetili bilo boraca i sa geslom "vjernost za vjernost" išli smo smjelo napried.

     

    Sa Božićnim brojem 1952. počeli smo kampanju, da se plate prilično veliki dugovi "DRINE", koji su nastali naglim razvijanjem "DRINE" i odpremom iste na sve strane svieta. Ujedno smo odmah pristupili poslu i izdali prvi broj 1953., koji je i opet bio jači i bolji nego svi prijašnji.

     

    Hrvatski borci odgovorili su u duhu lozinke "vjernost za vjernost" i priskočili u pomoć "DRINI". Bilo je braće, koja su i više žrtvovala, nego se je od njih tražilo i očekivalo. Doći će vrieme, kada će "DRINA" istima dati priznanje. Možemo sa ponosom ustanoviti, da se nismo prevarili u našoj vjeri u hrvatske borce, jer je "DRINA" platila dugove i evo, kako vidite, kročila novom snagom napried. Vjernost boraca bila je za nas dragocjena u moralnom pogledu još više nego u materialnom, jer smo se uvjerili, da naš posao nije bio uzaludan. "DRINA" je prodrla do svakog hrvatskog borca i osvojila srdca istih. A TO I JEST BILA MISIJA "DRINE".

     

    Sada Vam dajemo "DRINU" na 30 stranica, sa više klišeja nego ikada do sada, sa krasnim štivom iz najboljih naših pera, sa bogatom rubrikom "Borci pišu". Na sugestiju boraca uveli som tri nove stvari: Rubrike "Viesti i pisma iz Domovine", "Čovjek i znanost u službi rata" i "Vanjsko.politički uvodnik".

     

    Osim što se je u četiri broja podvojstručio broj stranica, uveli smo mala slova, te tako dobili na prostoru. Uveli smo i više vrsta raznih slova, da "DRINA" imade ljepši vanjski izgled. Papir smo isto poboljšali, i na kraju druga vesela viest: Povisili smo i opet broj primjeraka.

     

    Učinili smo gornje iz više razloga: Spremamo se proslaviti Deseti Travnja, za čije smo djelo za N.D.H. dali sve svoje. Tako smo se htjeli odužiti uspomeni naših drugova, koji su još više dali od nas, a to je život. Vjerujem, da je ovo najbolji način, da im se odužimo. Zatim: nalazimo se u predvečerje rata, koji će odlućivati ne samo sudbinom Hrvatske, nego i sudbinom svjetova. Zato kao da osjećamo potrebu, da se duhovno povežemo što više i što brže. Osjećamo potrebu, da Vam kažemo, odnosno, da si kažemo ono što mislimo. "DRINA" je naš list i u njemu vidite Vaše radnje, sastavke, pjesme, dopise, fotografije i Vaša imena. To je garancija našega obiteljskog kontakta, jer "DRINA" ni nije ništa drugo, nego jedna obiteljska veza medju hrvatskim borcima, razasijanim diljem svieta. I kad kažemo, da se nalazimo u predvečerje rata, onda to znači, da Vam sa "DRINOM" želimo nešto kazati, s obzirom na našu budućnost. I još nešto: "DRINA" je našla puta i načina da sitgne i u Domovinu.

     

    Gornji su nas razlozi dakle potakli, da smo došli pred Vas sa "DRINOM" ovakovom, kakova jest. I sada se obraćamo Vama, da prema planu rada i svaki od Vas doprinese prema mogućnosti i potrebi svoj udio. Bez toga "DRINE" nema.

     

    PRVO. - Organizirajte u svojem mjestu jednu ili više grupa "KRUG PRIJATELJA DRINE". Što je dužnost tih KRUGOVA? U prvom redu duhovno povezivanje onih boraca i Hrvata uobće, kojima su jasni ciljevi "DRINE". A jedan od glavnih ciljeva "DRINE", kako se iz njezina samog imena vidi jest, gajenje kulta neše vjekovne medje naše rijeke Drine, koja jest i mora ostati vječna medja izmedju nas i srpstva. Dužnost "DRINE" jest gajiti kult naše krvne zajednice, a protiv svih pokušaja razdvajanja braće katolika i muslimana. Nadalje obrana sudbinske povezanosti svih hrvatskih vojnika i boraca, koji su se borili protiv srbokomunizma, jugoslavenstva i kominizma uobće. Ne damo, da nas itko dieli na Ustaše, Domobrane, Oružnike, Legionare, Mornare itd., jer smo se borili za jedno i padamo za jedno, a to je Hrvatska Država. Naravno, da "DRINA" želi i obavještavati o aktuelnim dogadjajima, donašati stručno i poučno štivo, i sve ono što je hrvatskom vojniku i čovjeku danas potrebno. Eto, tu je zadaća Kruga prijatelja "Drine".

     

    (Napomena:

    Ova okružnica je pisana 20 ožujka 1953. godine, u doba kada general Drinjanin nije još bio oženjen, dakle, bio je ledičan. I ne samo to. On je još uvijek pisao korijenskim jezikom iz doba NDH. Tko je pratio njegova pisma, mogao je uočiti da se je general mjenjao prema vremenu i prema potrebi, ali uvijek ostao na ideji obnavljanja Hrvatske Države i izmirenja svih Hrvata. Tako će ga povijest zabilježiti. Otporaš.)

     

    DRUGO. - Organizirajte suradnju za "DRINU". Više puta smo Vam u samoj "DRINI", u Okružnicama i osobnim pismama pisali o tom problemu. Svi Vi možete efikasno suradjivati. Ni jedan narod nije sastavljen od samih profesora, a kad bi i bio, ni onda nebi bili svi za suradnju u novinstvu. Zato skupite se prema grupama i prilikama Vašeg života, prema radnom mjestu, prema osobnim prijateljstvima ili prema pripadničtvu Vašim terenskim jedinicama. Tada zajedničkim snagama izradite prikaz jedne borbe, poviest Vaše jedinice, tok Vašeg života u novim prilikama, Vaša opažanja u životu u zemlji, gdje se nalazite, o životu i radu naših neprijatelja i protivnika, o dogadjajima u Vašoj hrvatskoj koloniji. Oni koji mogu dati više od sebe, neka sami obrade gornje probleme, neka pišu članke, ili kao drugi pjesme itd. Ona braća, koja imaju zato dara, neka prate strani tisak i šalju nam izrezke iz stranih novina, neka prate strane knjige, koje govore o našim problemima i neka nas obavješćuju.

     

    Poznate su nam prilike u kojima živite i znamo, da gornje nije lako riješiti. Ali sa mnogo dobre volje, ljubavi i napora mnogo se toga dade ostvariti. Nastojte pisati razdvjeno i čitljivo, a ako je ikako moguće na pisaćem stroju. Nema svatko tih mogućnosti, ali zato Krug prijatelja "DRINE" i tu može ozbiljno pomoći. Pokušajte!

     

    TREĆE. - Moramo se dotaknuti i materialnog pitanja. Odajmo punu počast onima, koji su tako rekuć podržavali "DRINU" na životu. Blagajnička knjiga "DRINE" je dokumenat. Znamo imena tih prijatelja i njihove adrese na pamet. Želimo sada pokušati nešto novoga. "DRINA" je osvojila novi krug čitatelja, a prema izvješću prijatelja svaki novi broj "DRINE" jače drma sa vratima na kući onih, koji kažu, da dobra je, potrebna je, ali...Znademo za slučajeve, da su Povjerenici jednostavno posegnuli u svoj džep i poslali u ime svoje grupe. Pokušajmo sada sa ovim brojem jedan pravedniji sistem. NEKA SVAKI ČITATELJI "DRINE", KOJI RADE DADNU JEDAN MALI OBOL I NEKA NAM TO BILO SAMI, BILO PREKO POVJERENIKA, POŠALJU. Tako će "Drina" moći svaki puta odmah platiti tiskaru i druge troškove, a pojedinci neće morati doprinašati velikih žrtava. Pri tome ne zaboravite, da se radi samo o Vama u par zemalja, dok je najvećih dio naših i prekomorskih čitatelja u državama, koje su pasivne, ne govoreći o onima, koji su bez posla, odakle se novci ne mogu slati, ili se uobće ne izplati slati ih jer ovdje ništa ne vriede. Kraj toga još nismo govorili o mnogobrojnoj braći u Evropi i Domovini. Ne zaboravite braćo, da kada bi svi Vi u tih par pozetivnih država platili, još uviek na svakoga od Vas odpada devet drugih, koji "DRINU" dobivaju i ne mogu je platiti, kad bi i htjeli. "DRINA" nema i neće imati predplate. Svi Vi znate, da je "DRINA" poslana svakome, tko ju je tražio. To je njezina MISIJA.

     

    Eto, rekli smo Vam, kako se može za Antunovo tiskati i opet ovakova "DRINA", koja će stići od Švedske do Zelanda, Sudneya i Damaska, Indokine i Argentine, pa sve prema gore do hladne Canade. Kao što će "DRINA" od Desetog Travnja čestitati taj veliki nadnevak svakom borcu razbacanom po svietu, tako će i sliedeći broj čestitati HRVATSKO ANTUNOVO, tu vojničku svetkovinu svakom hrvatskom borcu. ZAVISI O NAMA SVIMA.

     

    Pomoć za "DRINU" šaljite na adresu: Mario Pušić, Apartado 5024, Madrid, Espana, po mogućnosti u preporučenom pismu, zračnom poštom, u čvrstoj i dobro zaliepljenoj kuverti. Kada se radi o malo većoj svoti, tada uplatite u cheku na kojoj banci na gornje ime i gornju adresu. Posebno upozoravamo: da se ne šalju chekovi na ime "DRINA", jer to prouzrokuje poteškoće kod banke. Gdje Vas je više skupa, šaljite kao i do sada zajednički. Posebno molimo one, koji avionski dobivaju, da misle i na to, jer ova "DRINA" je i opet teža, a poštarina svaki put viša. Kako će te mnogi viditi, poslali smo Vam avionski redovne teže brojeve, jer smo zadnjih dana dobili zahtjev na mnogo više avionskih, a tih je samo ograničen broj.

     

    I na kraju: Samo se slučaju može prepustiti, ako netko "DRINU" nije dobio, a tražio ju je. To poručite svima.

     

    Uz naš vojnički pozdrav:

     

    Za Poglavnika i Dom Spremni!

     

    Madrid, dne 20. ožujka 1953.

    Uredničtvo u Uprava "DRINE"

     

    general Drinjanin

    04-05-2015 03:16#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    DIONICE DRINE I KAKAV TREBA BITI EMIGRANT

     

    (Možda je potrebno jedno pojašnjenje za današnji hrvatski narašta. general Drinjanin je pokrenuo reviju za odgoj hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika za ponovno Oslobođenje Hrvatske. Za tu svrhu je pokrenuo akciju prikupljanja novčanih sredstava za kupiti tiskaru koja će biti u službi borbe za Hrvatsku Državu. U tu svrhu general Luburić je pokrenuo akciju u DIONICAMA za kupiti tu tiskaru. Pok. Stipe Šego iz Chicaga je posudio u to vrijeme osam (8) tisuća američkih dolara da se ta tiskara kupi. tiskara se je kupila kojoj ase je dalo ime "DRINAPRESS" U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE. Otporaš.)

     

    "DRINA" - Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika.

    Apartado 5024, Madrid - Espana

     

    Uredničtvo i Uprava,

    Madrid, 5.9.1964.

     

    general Drinjanin

     

    Br. Ivan Ivanković,

    935 Centennial St.

    LOS ANGELES, 12., Cal. USA.

     

    Dragi brate !

     

    Prijatelj Nikola Vasilj poslao nam je Vaš ćek na 20 dol., vjerojatno za kupljenje dionica DRINE. Njemu smo poslali potvrdu iz dva razloga: jer je on poslao novce i valja mu obračunati, a drugo jer mi nije poslao Vašu adresu. Mi imamo ovu, koju su nam poslali prije, i ne znam jeli sigurna. Zato Vam šaljem kopiju preko br. Nikole, a ako adresa nije dobra, bojim se, da će se vratiti, osim da poduzmete korake, Vi ili Nikola na ovoj adresi. Ako je dobra, potvrdite, da se pošta ne gubi.

     

    Mene osobno jako veseli da imamo od vas bilo kakve vijesti. Previše sam o Vama čuo od Vašega prijatelja i suradnika Pave Gagre, a moga starog vojnika i suradnika. On je u Australiji. Znam mnogo toga o Vama od prije, a i iz novog života. Možda bi Vas se moglo staviti u emigraciji kao dobar primjer, kakav treba biti emigrant. Znam šta ste sve predeverali, radili, učili i stigli gore. To je tip izdrživog Ere koji na ledjima zemlju nosi, pa da rodi vatra živa od žilavke! (Ovdje treba za današnju mladost pojasniti šta je general s ovim htio reći. U stara vremena ljudi su svoju lozu sadili u brdima koja su izložena suncu. Preko zime, kada je vrlo kišovito, kiša, voda bi često puta znala odnijeti zemlju s višeg na niže, tako da bi lozove žile oskudjevale zemljom. Tada bi ljudi u kantama, vrećama i sandukima na leđima donosili zemlju i zasipali lozu tako da pokriju zemljom lozove žile. Ta loza tako dobro vino daje kojega se je prozvalo ŽILAVKA. Mo. Otporaš.) I k tome imate vremena za raditi za domovinu.

     

    Znam da ste politički prijatelj Dra. Jelića. To mene ne smeta. Mi smo načelno stali na stanovište da svaki Hrvat može pripadati stranci kojoj hoće, ali da kao Hrvat i vojnik mora pripadati svojim oružanim snagama. Vi ste to bili, jeste i opet ćete biti. Nastojte uz sve druge študirati i vojničku znanost i umjetnost.

     

    Iz naših zastavnika treba praviti buduće generale i pukovnike, jer ćemo tako imati garanciju, da će iz starog korjenja klicati nova snaga u službi starih i vječnih, ali vječno mladih, ideala. Ako smo se sporazumili, onda na rad. I u tu svrhu, povežite se sa prijateljima. Možda sazrijeva misao, da se sastanete sa prijateljima i da u Kaliforniji stvorimo KULU iz koje ćete se onda zaliećati i vraćati se, sredjivati se, poboljšavati znanje, čekati priliku, i vraćati se u borbu, uvjek, sto i tisuću puta iznova, dok se Hrvatska ne oslobodi. Sve je drugo sporedno kao imena, ljudi, ideologije i kalendar. Revolucionarac mora biti u prvom redu stalan, sredjen, ozbiljan, dosljedan i uzor svima. Pavo je jedan od tih. Drago bih mi bilo kada bi nam napisali o svojim uspomenama šta, jer znam da imate dosta. Pavo i drugi su mi poslali.

     

    Javite se. Dotle uz naš vojnički pozdrav, odani Vam

     

    general Drinjanin.

     

    Napomena:

    Čitajući i pripisujući PISMA MAKSA LUBURIĆA, jedno po jedno, mnogo toga sam shvatio, saznao što prije nisam znao, razumio mnoge zamršene stvari i događaje; pa sam često puta mislio: TEŠKO ĆE BITI DOSLOVNO PREVESTI NA BILO KOJI JEZIK PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zašto. Jednostavno zato što se je često služio starim hrvatskim izrekama, koje će često puta biti teško u doslovnom smislu prevesti. Probao sam neke riječi, pa nije bilo lako. Na primjer, jer sam i to negdje našao. Čovjek ženi svojoj govori: NEKA MENE TEBI, te onda izvrće i nadodaje: NEKA TEBI MENE, što, svakako, naglasak uvijek ide na muža. Otporaš.

    04-05-2015 11:52#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ISTINA IZLAZI VANI O JASENOVCU, piše Igor Vukić

     

    (Maks Luburić je pisao dru. Miljeniki Dabi Peranić u Pariz da mnogi ne znaju šta je sve bilo u Jasenovcu. Igor Vukić, inače hrvatski pravoslavac, želi znati istini i poradi te istine istražuje trojstruki Jasenovac. On otkriva u svojim istraživanjima da je hrvatska vlada, tj. Pavelićeva ustaška vlada internirala hrvatske židove u radni logor Jasenovac kako bi ih sačuvala od deportacije u Njemačku na prisilni rad. Judoslaveni, tito i svi neprijatelji Hrvatske desetljećima su to koristili kao ubijanje židova. Treba pročitati knjigu Ilije barbarića "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKAJE BILO PRAVO IME", Split, 2010. Pisac ove knjige je bio zadužen kao zapisničar u Jasenovcu od početa 1942. pa do raspusta Sabirnog Radnog Logora Jasenovac 21. travnja 1945. Tu pisac dokumentirano iznosi 18. 600 osoba koje su došle, prošle i izišle iz logora, te 2.000 sveukupno mrtvih od svih raznih bolestiju, uključivši i nasilne smrti. Mo. Otporaš.)

     

    Sin zatočenika Jasenovca: Istina je drugačija, Jasenovac nije bio logor smrti (VIDEO)

     

    Objava: 28.04.2015 | 09:51 Povijest

     

    Igor vukić bujica logor jasenovac

     

    Igor Vukić, novinar, publicist i Srbin (hrvatski pravoslavac, mo) po nacionalnosti čiji je otac kao dijete, zajedno s obitelji i poznanicima, bio zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH, progovorio je u “Bujici” o svojim istraživanjima o logoru Jasenovac.

     

    “Vladajući će biti posramljeni na sadržaj govora u Jasenovcu te će se ljutiti na svoje suradnike jer im nisu bolje pripremili materijal. Na osnovu lako dostupnih dokumenata može se lako provjeriti da informacija o Jasenovcu kojima raspolažu nisu točne. Slika na osnovi svjedočanstava ne odgovara verziji Zorana Milanovića, Josipa Leke i Milorada Pupovca”, komentirao je u Bujici posjet vladajućih Jasenovcu tajnik za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igor Vukić.

     

    Vukić je u emisiji “Bujica” istaknuo kao Jasenovac nije logor smrti, već prema njegovim opsežnim istraživanjima, radni logor i mjesto internacija za skupinu Židova koji su bili izuzeti od deportacije u Njemačku.

     

    >>>‘Jasenovac je mit. To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru

     

    ”Nije istina ono što se govorilo da tko je došao u logor nije nikada izašao. Tada se govorilo o 700.000 mrtvih, ali proučavanjem dokumenata utvrdio sam da ta brojka nije točna. Najveći broj zarobljenika je prošao kroz logor i raspoređen je na druge lokacije”, rekao je Vukić čiji su otac, baka i prabaka bili na popisu žrtava Jasenovca.

     

    Napomenuo je kako je i podatak da je u logoru ubijeno 80.000 zarobljenika upitno.

     

    ”Logor je postojao od kolovoza 1941. do travnja 1945., odnosno 1330 dana. Prema računici ispada da je svaki dan ubijeno 68 ljudi. Poznato je da su bila velika mirna razdoblja kada se nije ubijalo. Taj je logor bio mali, bilo je šest baraka za stanovanje i brojka se kretala oko 2.000 zarobljenika dnevno”, rekao je Vukić.

     

    ”Najveći dio ljudi koji su prošli kroz logor bili su aktivni protivnici NDH, bili su vezani uz komunizam i partizanski pokret, postojala je mala skupina Roma, a najveća skupina Srba prolazi 1942. Tu je bila i moja obitelj, koja je kroz logor prošla u ljeto 1942., ni prije ni poslije”, ispričao je Vukić.

     

    Dao je podatak kako nakon ratnih ekshumacija nije pronađeno više od nekoliko stotina ostataka na kojima nije bilo znakova ozljeda što znači, ukazuje Vukić, da su te žrtve vjerojatno umrle od bolesti.

     

    ”Netko kaže da su tijela bačena u Savu, a to znači da bi veliki broj tijela plivao, a netko bi to fotografirao. U vrijeme bitke na Kozari patrolirali su brodovi mađarskih jedinica, a Nijemci bi sami to fotografirali i napravili pritisak. Međutim, takvi dokazi ne postoje”, rekao je Vukić.

     

    Referirao se i na podatak koji je isticao Milorad Pupovac – o 20.000 ubijene djece, pretežno srpske nacionalnosti. Prema stotinama iskaza bivših zatočenika, napomenuo je, nitko od njih ne spominje djecu u tolikom broju.

     

    ”U grupaciji Kozarčeve prelazi 12.000 djece, ali za njihovo zbrinjavanje se pobrinula NDH na čelu s Pavelićem. Unatoč tome što su dječji domovi već puni. NDH ipak zbrinjava djecu. Bilo je djece koja su umrla, ali ona nisu bila primarni cilj ubojstva. Državnim vlastima pomaže Caritas i Stepinac koji daje na raspolaganje svoje prostore”, rekao je Vukić.

     

    >>> MILANOVIĆ ŠOKIRAO U JASENOVCU: Srpski partizani iz Like, Banije i Korduna – to je hrvatska vojska!

     

    U emisiju se javio novinar i publicist Ante Gugo čiji je stric bio na popisu žrtava logora Jasenovac.

     

    ”Međutim, on nikada nije bio u Jasenovcu. Rodio se 1941., a poginuo je u dobi od četiri i pol godine u Kninu posljedicom Savezničkog bombardiranja. Smišljene laži poput ove služe kako bi se umanjio značaj Holokausta te da bi se umanjila bol koju osjeća danas obitelj žrtava. Ljudi koji se tako olako igraju Holokaustom su bezosjećajni i bešćutni”, rekao je Gugo.

     

    U tu skupinu bešćutnih Gugo je svrstao i Milanovića u prvom redu, napomenuo je, jer nije reagirao u trenutku kada su Branka Lustiga, zatočenika Auschwitza, prisutni izviždali.

     

    Voditelj Velimir Bujanec najavio je dolazak Zorana Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića na komemoraciju u Teznom 15. svibnja. Gugo smatra kako su osjećaji ministra obrane iskreni dok premijer prema njegovom mišljenju želi kontrolirati Kotromanovića i približiti se braniteljskoj populaciji.

     

    Izvor: Sloboda.hr/Bujica/Direktno.hr

    04-05-2015 12:59#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (1) dio

     

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) u svojoj knjigi "MOJKE USPOMENE", Zagreb 2002. Ja osobno nisam poznavao Štefa Crničkog, ali sam se sa njim često dopisivao i kadkada zajednički usklađivali smjernice Hrvatskog narodnog Odpora. Upoznao sam sam Slavka Logarića jednim pukim slučajem u kolovozu 1966. tada sam živio u Parizu. Jednu večer dolazim s posla i pred ulaznim vratim nađem nepoznata čovjeka, otmjeno obučena s novinom u ruci. Pitam ga tko je našto upitani pita mene dali sam ja Mile Boban. Na moj potvrdni odgovor on otvori novine i tu na stranicama novine "HRVATSKA SLOBODA" koju su u Njemačkoj uređivali pok. Mile Rukavina i pok. Nahid Kulenivić, slovo po slovo je stavljena moja adresa i moje ima tako, da u prelazu preko granice nitko ne bi mogao odgonetati ni ime ni adresu. Kada je Slavko Logarić došao u Pariz, on je to sve povezao, sastavio moje ime i adresu te došao kod mene.

     

    Šta je u stvari bilo? Tih dana početkom kolovoza 1966. dogine u Štuttgardu, u jednom restaurantu, između Hrvata jugoslavenske orijentacije i hrvatskih nacionalista je došlo do velike, najprije svađe te zatim tuče. Nisam bio tu pa ne znam detalje, ali kako sam čuo jedan od najbučnijih je bio neki Medvedić - ili tome slično - od Imotskog, koji da je s velikim ponosom isticao da je on Jugoslaven a ne Hrvat, hvalio tita i sl., i u toj tuči, gunguli Slavko Logarić je ubio tog Medvedića. naravno da je potjera za njim nastala, tako da su ga Mile Rukavina i Nahid Kulenović poslali k meni u Pariz da mu dr. Peranić i ja kod španjolskog poslanstva u Parizu isposlujemo potrebne papire za Španjolsku.

     

    Dr. Peranić je javio generalu taj slučaj a on odmah preko svojih veza učino sve potrebno kako bi Slavko Logarić kao politički izbjeglica mogao nesmetano doći u Španjolsku. Za srediti sve te papire uzelo je nekih 7/8 dana, a kroz sve to vrijeme Slavko je bio kod mene u stanu, a da nitko za to nije znao.

     

    Čitajuću knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", novinu OBRANU iz tih burnih dana general je često pisao o slučaju Slavko Logarić. Njemačka je preko Interpola tražila od španjolskih vlasti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj. General je sa svoje strane i preko svojih veza uspio spriječiti izručenje Slavka Logarića Njemačkoj, tako da je dotični dobio potrebite papire za boravak u Španjolskoj a general mu našao neki posao, zaposlio ga, tako da je Slavko često puta zalazio kog generala. Čak i taj kobni dan u nedjelju 20 travnja 1969. godine Slavko dolazi oko jedanaest sati ujutro kod generala da ga vidi i sa njim popriča. Tu je ubojica Ilija Stanić i generalov prvi sin Domagoj koji upravo doručak jedu, a na upit: gdje je general, Stanić na brzinu odgovara i laže da je otiđao poslovno u madrid i da se neće vratiti za da/tri dana. Tada je krijamice Slavko Logarić napisao jednu ceduljicu za generala i stavio ju pod pepeljaru da drugi ne vide. Ova informacija se može pronaći u knjigi dra. Dabe Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", New York 1984.

     

    U izvještaju o smrti generala Luburića kojeg su zajedbnički dr. Peranić i Štef Crnički 15 svibnja 1969. godine meni poslali iz Pariza, oni tu pišu sve najbolje o Slavki Logariću. Šta je kasnije došlo između Štefa Crničkog i Slavka Logarića ću iznijeti iz spomenute knjige Štefa Crnićkog "MOJE USPOMENE", s tim da ću nadodati i moje neke spoznaje tog slučaja; jer je to sve jedna žalostna povijest hrvatske političke zbilje i hrvatske političke emigracije.

     

    Nastavlja se.

    04-05-2015 19:47#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (2) dio

     

    ATENTAT NA MENE, (piše Stjepan Crnički u svojoj knjigi "MOJE USPOMENE" na strani 187 pa dalje. Opisat ću točno kako je pok. Stjepan Crnički pisao a po potrebi ću nadodati neke dodatke kako bih popunio prazninu njegovih sjećanja i njegove uspomene. To govorim zato jer sam sa nekim stvarima neizravno upoznat. Kažem "neizravno", jer u njima nisam sudjelovao. Otopraš.)

     

    O neuspjehu Rovera (Srećko Rover je bio Pročelnik jednog krila HNO u Australiji, a službeni je uistinu bio Stipe Brbić, mo) i Vendalina Vasilja (Hrvatski Franjevac iz Chicaga, mo) mnogo se raspravljalo u Stožeru HNO-a u Americi i kao u redovima članstva. Premda su Rover i vendalin Vasilj svaljivali svu krivicu na mene, nije im to uspjelo. Ja sam stvar istinito prikazao, a dr. Mehmedagić (Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora i kao takav bio je među najbližim generalovim suradnicima. Svi letci koje je tiskara DRINAPRESS tiskala za domovinu su pisani u ime HNO a potpisivani kao: "Zapovjednik HNO general DRINJANIN, Pročelnik Glavnog Stana HNO dr. Enver Mehmedagić, mo. Otporaš.) je poslao i svoje izvješće, pa se moglo zaključiti tko ima pravo. Vidjelo se tada da Rover pod svaku cienu želi dobiti HNO u svoje ruke.

     

    U Stožeru HNO-a nije to mogao postići, već je pokušao destruktivnim putem, promidžbom među članstvom. On je širio laži da je OBRANA (novina i glavno glasilo HNO, mo.) izlazi a nitko da je ne podupire, (Donekle ovo je bila i istina. Ja sam OBRANU prodavao u San Franciscu i skoro nitko ju nije htio kupovati. Ivan Džeba iz Clevelanda, koji je bio godinama zadužen kao glavni i odgovrni povjerenik DRINAPRESS-a mi je redovito slao 25 ili 50 komada koje sam najviše poklanjao da ljudi čitaju, a ja za njih plaćao i novac slao kao du su novine prodate. To mi je toliko dozlogrdilo do te mjere da sam se na zabavi u dvorani California Hall na Market St., prilikom koncerta hrvatskog pjevača Vice Vukova u siječnju 1970. godine skoro potukao s nekima koji su grčevito tvrdili da su predplatnici i da su već taj broj kupili. Kada sam došao kući, napisao sam pismo puk. Štefu Crničkome kojeg ću u soijedećem opisu ovdje iznijeti kao dio hrvatske iseljeničke povijeti. Mo. Otporaš.) a to prema njegovoj promidžbi znači da je podupire Udba. Zbog takve promidžbe doprinosi su bili sve manji, a prema tome i djelatnost sve slabija.

     

    Takva Roverova djelatnost nastavila se u pojačanoj mjeri čitavu godinu 1971. rano u jesen 1971. došli su jednog dana u Carcagente Mile Markić i Stjepan Šego, oba iz Chicaga. Oni su bili ranije suradnici u HNO-a a nitko nije slutio da su oni ubačeni doušnici. (Ovo su velike riječi koje je iz gnjeva napisao stari i prokušani hrvatski borac, vojnik HOS-a NDH, hrvatski revolucioarac s Janka Puste Stjepan, Štef Crnički. Pošto je bezrazložno bio napadnut, a rekao bih da nije bio napadnut da ga se ubije, on ima donekle pravo o tome pisati kako on to hoće i želi. Ja osobno ne vjerujem da su Stipe šego i Mile markić, oba pokojna, bili nečiji "doušnici" a najmanje Udbini. Iz razumljivog gnjeva Štefa Crnočkog, ja mu opraštam na ovim riječima. Mo. Otporaš.) Mi smo znali da je Mile Markić bio prijatelj i suradnik Srećka Rovera, i postojala je stanovita sumnja glede Markića, ali nitko nije mogao vjerovati, da je njegova himba bila zastupljena u tolikoj mjeri. Markić je djelovao na Šegu i oba su tiesno surađivali.

     

    Stjepan šego 1948. je pošao s jednom od skupina (Ivan Prusac u knjigi: Tragedija Kavranova i drugova, piše da je Stipe Šego bio u grupi VII. u kojo su bili: (1) Murat, ustački natporučnik, (2) Ante Vicković, ustaški poručnik, (3) Stipe Šego, ustaški zastavnik, (4) Marijan Orlić, ustaški poručnik i (5) Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica čijih imena se ne sjeća, Piše Ivan Prusac. kaže da je ova grupa pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Mo. Otporaš.) Bože Kavrana iz Austrije u Hrvatsku, ali ne onim putem preko Slovenije, kuda su išle druge skupine, koje su bile predavane u ruke Udbe, već je njegova skupina išla preko Madžarske. On je sa svojom skupinom bio zarobljen u Madžarskoj na Dravi. Kako je Madžarska bila u to doba pod kontrolom Rusije, oni su bili odpremljeni navodno u Sibir. Šego je izjavio da je bio u ruskom logoru u Nižem Tagilsku iza Urala u Sibiriji. Tako glasi izvješće Stjepana Šege.

     

    U emigraciji Šego je u Chicagu dobro zasluživao, kupio je Linotip tiskarski stroj i ustupio ga tiskari Drinapress na uporabu. Po ugovoru između generala Luburića i Stjepana Šege, vidljivo je da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege, i da ga je ustupio tiskari Drinapres s time, da ga može uzeti kad god hoće. No, poslije smrti generala Luburića, po nagovoru Mile Markića, Šego je htio cijelu tiskaru. (Kroz generalova pisma u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" može se zaključiti da je Stipe Šego taj novac posudio bez kamota za tiskaru DRINAPRESS. Ja o tome ne bih za sada mnogo trošio vremena, iako pok. Štef Crnički nije pretjerao u svojem opisu "...da je on taj Linoip ustupio...tiskari Drinapress na uporabu..." Mo. Otporaš.)

     

    Nastvalja se.

    05-05-2015 12:34#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (3) dio

     

    Nastavak iz opisa br. 2.

     

    Stjepan Šego i Mile Markić stigli su u Španjolsku najprije u Mardid, zatim u Valenciju, i tek tada u Carcagente do mene. Htjeli su me iznenaditi. Tražili su od mene da ugovorim sastanak s dr. Enverom Mehmedagićem. Ja sam taj sastanak ugovorio tako da se svi sastanemo ugovorenog dana u točno određeno vrijemepred katedralom u Milanu. Oni su putovali samovozom iz Valencije, a pozvali su i mene da putujem s njima, ali sam ja to odbio. Putovao sam vlakom. Sastali smo se u ugovoreno vrijeme na određenom mjestu. Otišli smo u jedan obližnji mirni lokal na razgovore. Ja zapravo nisam imao šta razgovarati, ali sam bio prisutan razgovorima kao osoba koja je omogućila taj sastanak.

     

    (Sada da se vratim na pismo Stjepanu Crkičkom o kojem sam već spomenuo u opisu br. 2.)

     

    San Francisco, dne 23 siječnja 1970.

     

    Dragi brate Stjepane,

     

    Poslije dužeg vremena Vam javljam da sam hvala Bogu dobro i zdravo, želeći i Vama sve najbolje. Vaše cijenjeno pismo sam primio kojeg sam sadržaj u cijelosti razumio. Sada Vas želim izvijestiti o ovdašnjoj situaciji. Vi ste mi pisali na 3/10/69. da ste mi poslali jedan paket "Obrana" od 50 km. br. 113-114 koji ja još uvijek nisam primio. Za isti možete poslati potražnicu. Zadnje tri pošiljke od 50 km. sam na vrijeme primio, i to br. 115-116, 117-118, 119-120.

     

    Moram Vam priznati da je ovdje jako teško usprkos najboljoj i vrućoj želji. Ovdje se sanja samo o dolaru i o načinu kako što više zaraditi i uštedjeti a što manje potrošiti. Jelo to razlog da su Hrvati iz Dalmacije najbrojniji ovdje ili nešto drugo, teško je reći. Nikada nisam bio, niti se takovim kao provencijalistom osjećam, ali teškom srcem ovo pišem da se novina "Obranu" među njima ne može prodavati. Zato sam došao na jednu drugu zamisao, a ta je: sve one koji se osjećaju čestitim Hrvatima a ne žele čitati "Obranu", ja ću ih pretplatiti za jednu godinu na moj vlastiti trošak. Možda će kroz to vrijeme uvidjeti da su bili u zabludi ili u najmanju ruku priznati i odobriti rad H.N.Otpora, te se sami početi za isti zanimati. Uzput napominjem da smo gosp. Dabo Peranić i ja tako postupali u Parizu 1962.

     

    Za sada Vam šaljem 25 pretplata po 6 dolara godišnje, tj. za 12 brojeva po 0,50, ukupno $6.00 dolara. Ako bude skuplje, Vi mi naknadno javite. A za ubuduće mi ne šaljite novine za prodaju. Ako Vi to pak želite, onda možete samo 10-15 km. po broju koje bih samo podijelio među Hrvatima "dobre volje". Što se tiče*knjiga, ne mogu Vam još ništa reći, pošto još nisu počeli proljetni i ljetni Piknici, na koje ja polažem veliku važnost.

     

    Primio sam Vaše tri pošiljke paketa "Drina" od 36 knjiga. To sam primio poslije Nove Godine te nisam imao još priliku ih prodavati. Također sam primio "Hrvatska za Narodnih Vladara" od dra. Miljenka Dabe Peranića i "Jugoslavija - Srpska Podvala" od dra. Mile Budaka, na čemu Vam iskreno zahvaljujem. Ja sa radom nastavljam sve dotle dok Hrvatska ne bude slobodna. I tada ju treba čuvati.

     

    Dalje dragi moj Stjepane mogu Vam reći da sam zamoljen od uprave "Hrvatskog Književnog Lista" dali bih bio voljan se zauzeti za doček glavnog urednika H.K.L. Zlatka Tomičića prilikom njegove posjete u San Francisco, našto sam pristao bez oklijevanja. Pošto u našoj emigraciji se je istako H.N.O za suradnju sa Domovinom i poznat je domovinsk Front, mišljenja sam da bi baš mi trebali iskoristiti Tomičićev posjet Ameriki u svrhu povezivanja vanjsko i domovinskog Fronta. Zato mi dadnite Vaše mišljenje i sugestije. Trebalo bi obavijestiti povjerljive ljude Otpora u svim gradovima gdje bude dolazio da se oni za sve zauzmu. Jer uvijek je bolje da to budu naši ljudi nego neki koji bi to iskoristili svugdje prije negoli u našu hrvatsku stvar. mislim da me razumijete, ta da za sada ostane tajna, do daljnjega.

     

    Ja još ne znam kada će to biti, ali u svakom slučaju trebamo biti spremni na sve. Mislim da ima namjeru posjetiti u Canadi centralu Hamilton, Toronto i Montreal, a u Ameriki New York, San Francisco, Chicago, Cleveland i možad još koja druga mjesta. Zato se mi trebamo spremiti.

     

    Sada Vam šaljem adrese i ček od 150.00 dolara. Vi to šaljite izravno od vas ili od brata Džebe iz Clevelanda, tako je svejedno. Ako bi nekada dobilči od nekojih pismo u kojem traže znati tko ga je predplatio, možete otpisati samo da je to jedan njegov dobar prijatelj. (Za cijelu godinu dana svih 25 Hrvata su redovito dobivali novinu "Obranu" na svoju kućnu adresu a da se niti jedan od njih 25 nije udostojio se javiti i zahvaliti. Naravno da sam ja to iz bliza pratio, jer sam svakog od njih osobno poznavao. Svi bez iznimke, u različitim razgovorima bi se ponosili kako su predplatnici a da u sebi nikada nisu pomislili da su puka bijeda. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

    1.) BAJURIN Jozo - 94 CASTRO ST. San Francisco, California, U.S.A.

    2.) BANDOV Branko - 1020 DREXEL WAY, San Jose - 95121, California. U.S.A.

    3.) BAŠIĆ jakov - 77 HERMN ST: San Francisco, California. U.S.A.

    4.) BATKOVIĆ Ante - 2844 So. NORFOLK ST. San Mateo, 94403 California. U.S.A.

    5.) BOBAN Jerko - 171 Liberty St. San Francisco, 94110 California. U.S.A.

    6.) BOBAN Mile - 459 Eedinburgh St. San Francisco, California. U.S.A.

    (to sam ja, sam sebe sam pretplatio, mo)

    7.) BOBAN Rafo - 203 Brazil Ave. San Francisco, 94112, California. U.S.A.

    8.) BEGOVIĆ Ken - 19th. EAST 41 St. San Mateo 94403 California. U.S.A.

    9.) BULJAN Ivan - 2844 So. NORFOLK ST. San mateo, 94403 California. U.S.A.

    10.) ĆIKEŠ Ivan - 242 WAWINA ST. San Francisco, california. U.S.A.

    11.) ĆIKEŠ Mirjana - 35 Athens St. San Francisco, 94112 California. U.S.A.

    12.) DELIJA Jozo - 33 SKYLINE Dr. DELY CITY, California. U.S.A.

    13.) DŽAJA Marko - 333 HORIZON WAY Pacifica, san Francisco, California. U.S.A.

    14.) GRIZELJ Ante - 109 Brazil Ave. San Francisco, 94112 California. U.S.A.

    15.) JURIĆ Jozo - 3715-17th. San Francisco, california. U.S.A.

    16.) KADIĆ Jack - 43 Meadon Drive, Mill VALLEY, california. U.S.A.

    (Jack Kadić je nećak poznatog hrvatskog pisca dra. Ante kadića, mo)

    17.) LEUTAR mate - 754 41 St.Ave. san Francisco, California. U.S.A.

    18.) LUCIN Ivo - 125 Valencia st. apt. 8 San Francisco, california. U.S.A.

    19.) LJUBAS Josip i Milka - 1710-38.th. Ave. OAKLAND 94607, California. U.S.A.

    20.) MIŠKULIN Nikola - 925 GEARY St. San Francisco, california. U.S.A.

    21.) RADONICH Mirko - 2715-37.th.Ave. San Francisco, california. U.S.A.

    22.) URBAN Željko - P.O box. 815 SUTTER CREEK 95685 california. U.S.A.

    23.) VUČIČEVIĆ Ivan - 455-40.th.Ave. San Francisco, California. U.S.A.

    24.) BOBAN Jerko - 389 oriente St. DELY CITY, California. U.S.A.

    25.) CROATIAN AMERICAN HOME ASSOCIATION 3416 .19th.

    St. San Francisco, california. U.S.A.

     

    Za ovaj put nebih imao šta više pisati. Želio bih samo znati šta raditi od neprodanog materijala.

    Uz naš hrvatski pozdrav: Bog i Hrvati! Vaš odani Mile Boban.

     

    Eto, to je lista imena i adresa Hrvata koje sam predplatio na novinu "Obrana". Ljudi su novinu dobivali i čitali. Ja sam pri kraju godine, točno 18 prosinca 1970. godine svima napisao pismo a za sebe kopiju ostavio. Pisma sam poslao Povjereniku DRINAPRESS-a za USA i Canadu u Cleveland Ivanu Džebi, tako da predplatnici misle da su pisma uistinu pisana u Clevelandu, odakle su i poslata. Spomenit ću samo jedno pismo a sadržaj je svih pisama bio isti:

     

    Cleveland, dne 15 prosinca 1970.

     

    Cijenjeni gospodine Urban,

     

    Podružnica Hrvatskog Narodnog otpora za Ameriku Vas želi upoznati da Vas je jedan Vaš dobar prijatelj predplatio za godinu dana na jednu hrvatsku novinu "OBRANA". Nadamo se da ste redovito i na vrijeme istu primali te da ste sa te strane zadovoljni.

    Cijenjeni Gospodine Urban Vaša predplata prestaje koncem siječnja 1971. Do toga vremena želili bi znati dali i dalje želite biti predplatnik ove vrijedne hrvatske novine. Ako da, izvolite nas izvijestiti. Godišnja predplata je $6.00. Možete uplatiti izravno na nas ili na našega povjerenika u San franciscu gosp. Milu Babanm 459 Edinburgh Street, San Francisco, 94112. Također Vas molimo, obavijesti radi, da nas izvijestite u slučaju prestanka sa pretplatom.

    Podružnica Hrvatskog Narodnog Otpora Vam želi Sretan i veso Božić i potpuno ostvarenje vaših želja u Novoh 1971. Godini!

    S izrazitim poštovanjem, podružnica H.N.Otpora za Ameriku.

     

    Od svih pisama koje sam poslao u najvećoj želji da svima zaželim sve najbolje za Božić i u nadolazećoj Novoj 1971 godini, samo se je udostojio odgovoriti gosp. Željko Urban. kako sam kasnije saznao da je ovaj isti gosp. željko Urban bio hrvatski Poslanik za Canadu. Prilažem rukom pisani odgovor gosp. Željka Urbana:

     

    "Sutter Creek, jan 9, 1971

     

    Cijenjeni gospodine Džeba,

     

    Srdačno se zahvaljujem na vašem listu. isto tako želim i vama sve najbolje u Novoj Godini. Nažalost, ove godine ne mogu se pretplatiti na vaš cijenjeni časopis.

    Puno srdačnih pozdrava

    Željko Urban."

     

    Meni je ovo jedno jedino pismo koje je on primio poslao Ivan Džeba iz Clevelanda. Poslije 45 godina ovo bi se trebalo smatrati kao dio hrvatske iseljeničke borbe u ostvarenju obnove Hrvatske Države. Otporaš.

     

    Nastavlja se.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 05-05-2015 at 12:43

    09-05-2015 18:44#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (4) dio

     

    Prvo pitanje Markića i Šego bilo je jeli Enver Mehmedagaić bio "Kapetan Bukovački", tj. osoba, koju je general Luburić slao u Rusiju da izvidi mogućnosti, kako bi se pomoću Rusije postigla samostalnost Hrvatske. Dr. Enver Mehmedagić je to zanijekao izjavivši da ne zna tko bi ta osoba mogla biti. zatim je Stjepan Šego tražio da mu dr. Mehmedagić podpiše dug od deset tisuća dolara, koliko da je Šego posudio generalu Luburiću da kupi Linotip. Dr. Mehmedagić je to odbio, jer da on ne zna koliko stoji Linotip, a ni to koliko je Šego posudio generalu Luburiću. Nakon mnogo natezanja ugovoren je sastanak za drugi dan prije podne. Na ovom prvom sastanku Stjepan Šego bio je agresivan a Mile Markić umjeren. Drugog dana bio je sastanak na istom mjestu.

     

    Na tom sastanku zatražio je Stjepan Šego od mene da mu ja pismeno protvrdim dug od 10 tisuća dolara koje je on poslao generalu Luburiću da kupi Linotip. Ja sam odbio to potpisati, jer ne znam koliko je novaca on poslao generalu Luburiću, ali da mi je general Luburić rekao da je Linotip vlasništvo Stjepana Šege i da mu ga ja mogu staviti na raspolaganje kad god on to želi. Šego nije htio Linotip, već je htio cielu tiskaru kojom bi upravljali Rover i naravno Markić i Šego. Taj sastanak završio je bez ikakva rezultata. Na koncu je pala važna izjava Mile Markića da oni ne mogu dopustiti da to ovako ide dalje i da su zaključili da se daljnji rad u tiskari zaustavi, jer je izvan njihove kontrole. Iz te izjave sam zaključio da su oni postupali prema dogovorenom planu kako bi se domagli tiskare. Sastanak je završio bez rezultata i ja sam orišao s Enverom Mehmedagićem na jednu stranu, a Šego i Markić svojim putem. Slijedeći dan odputovao sam u Španjolsku.

     

    Šego i Markić također su došli u Španjolsku, te su sa Stankom (Nije Stanko već Slavko, mo. Otporaš.) dugo razgovarali. Čak je Stanko, (Od sada ću, umjesto Stanko, stavljati Slavko,mo.) Logarić jedne noći razgovarao s njima u njihovoj sobi u svratištu do tri sata poslije pol noći, tako da je slasnica svratišta htjela zvati policiju da odstrani Logarića. Tada su Šego i Markić dobili Logarića na svoju stranu, obećali su mu nešto i dali mu nalog da ih izvješćuje o svemu. Nakon toga su Markić i Šego otišli u Ameriku.

     

    Slavko Logarić je nakon toga stao po noći krasti arhivu, ispisivati, te izrezivati pojedine rečenice, slagati ih i lijepiti na papir. Sve to je fotokopirao i slao pojedinim članovima i dužnostnicima HNO-a, kao da su tobože moja pisma. Neki od dužnostnika, koji su primili ta pisma, poslali su ih meni. I tako sam ja saznao za čitavurabotu Logarića, Šege i Markića. Takvo pismo poslao mi je i Berislav Gjuro Deželić.

     

    Podkraj listopada 1971. vratio se iz Amerike Stjepan Šego u Španjolsku, te je nastavio svoju razornu djelatnost zajedno sa Slavkom Logarićem. Za vrijeme odsutnosti Šege i Markića, oni su dali Logariću zadatak da pazi tko dolazi k meni i da pazi na sve moje pokrete. Ja sam Logarića odpustio iz posla zbog krađe spisa iz arhive, a on mi je tom prilikom rekao da on može živjeti, jer da mu njegovi prijatelji šalju novac.

     

    Šego je stanovao zajedno s Logarićem u istoj kući gdje je tiskara, premda sam zabranio da ondje stanuje, a ujedno sam odredio da i Logarić napusti stan u kući gdje je tiskara. Nitko to nije htio poslušati, a policija nije htjela uredovati. Logarić je počeo okolo pripoviedati da će me ubiti.

     

    U međuvremenu primio sam iz Argentine kopiju pisma Lukasa Juričića da ga uvrstim u Obranu. Bilo je to pismo Stjepanu Šegi, u kojem on predbacuje svom rođaku Stjepanu Šegi kakvo društvo ima, i tu spominje Srećka Rovera i Milu Markića koji da je ubio nekog popa u Italiji. (Ja sam bio puna tri mjeseca na njujorškom sudu s Milom Markićem i drugima od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, i mao sam za to vrijeme mnogo puta priliku razgovarati s Milom Markićem o mnogim stvarima glede borbe Hrvata za njihovu Hrvatsku Državu. Kako je Mile Markić (uistinu pravo ime Ivica Hećimović) bio vojnik dobrovoljačkih postrojbih NDH. Imao je priliku iz bliza upoznati sve pravde/nepravde tih borbih iz svih tabora na području NDH. Povlašio se je s hrvatskom vojskom prema zapadu ali se istima nije predao. Povratio se je u hrvatske šume, borio se protiv tadašnje Ozne i njihovih pomagača. Može se naći na portalu "Stina Hrvatskih Pardidova" i kliknite na: Bio sam jedan od Kavranovih vodiča, razgovor vodio Franjo Ivić, i tu ćete naći vrlo i vrlo zanimljivosti za koje mnogi prije nisu znali. Tu ćete saznati tko je bio Mile Markić a tko Ivica Hećimović i zašto je ovaj potonji uzeo ime Mile Markić. Koliko je meni poznato tu u tom opisu, intervju nema ni riječi o ubojstvu nekog "popa". Kako je nama desetorici optuženima porota izrekla "Verdict" pravorijek, odluku u 2:30 poslije podne u subotu 15 svibnja 1982., Mile Markić, Ante Ljubas, Milan Bagarić, Ranko Primorac, Vinko Logarušić i Drago Sudar su pronađeni krivima, odma su ih odvojili od oslobođenih: Mile Boban, Miro Biošć, Anđelko Jakić i Ivan Mišetić. Sutra u njedjelju 16 svibnja, koja je bila Majčin Dan, otišao sam posjetiti u zatvor Milu Mirkića. Imao sam pravo biti sa njim samo sat i pol. U razgovoru mi je Mile Markić rekao oko prilike ovako: "Ovo je drugi 15 svibnja najtužniji u mojem životu. Prvi mi je bio na Bleiburgu a drugi danas. Imenjače, (tako smo se mi zvali između sebe, jer je njemu ime Mile kao i meni, mo) ja nemam u Hrvatskoj ni žive mačke da bih se za nju borio, ali zato imam cijeli hrvatski narod za koji se borim. Supruga mi ni Hrvatica nije, nego Slovenka s kojom imam šestero (6) djece. Moja djeca ne osjećaju hrvatski kao ja, kao i tovja imenjače, a za Hrvatsku se borimo. I sada, zbog ljubavi te Hrvatske mi patimo..." Dok je ovo govorio, plakao je. Nije plakao na svoju sudbinu, nego na nepravdu koja ga je zadeseila. Nikada više ga nisam vidio. Umro je u Zagrebu ima 7/8 godina. Počivao u Miru Božijem, dragi moj imenjače! Mo. Otporaš.)

     

    Nastavlja se.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 09-05-2015 at 18:53

    09-05-2015 22:30#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (5) dio

     

    Logarić je sa Šegom ušao u tiskaru razbivši vrata, te su uništili slog i dio već tiskane Obrane, ("Obrana" je bila novina i glavno glasilo HNO, mo) te letke koji su bili tiskani da se pošalju u Domovinu, gdje su se očekivali burni događaji poznati pod imenom "Hrvatsko Proljeće". Ujutro sam pozvao redarstvo koje je zatvorilo Šegu i Logarića zbog provale i učinjene štete. Stjepan Šego je preuzeo svu krivicu na sebe, a redarstvo je pustilo Logarića iz zatvora. Logarić je nastavio pripovjedati okolo da će me ubiti. Ja sam ga prijavio redarstvu koje ga je predalo sudu. U isto vrieme dok su oni bili u zatvoru, izmjenio sam sve brave, tako da nitko nije mogao ući u kuću niti u tiskaru.. šego je bio osuđen zatvorom radi provale i platiti počinjenu štetu u tiskari. kad je Šego izišao iz zatvora, nastanio se kod svojeg rođaka Željka Bebeka u Alfafaru kod Valencije. Kod suda je položio novac koji je sud dosudio na temelju procijene stručnjaka.

     

    Rover, Šego i Markić pozvali su u Španjolsku Ibrahima Pjanića. Ovaj je zatražio od mene neka mu predam ključeve od tiskar i neka odem na dopust. U svojoj primitivnosti on je mislio da ću ja jednostavno tako učiniti i predati mu ključeve. Odgovorio sam da sam primio ključeve od suda u Alciru i neka mi on donese pismenu odluku od suda u kojoj se nalaže da tiskaru predam Ibrahimu Pjaniću; ja ću u tom slučaju predati ključeve tiskare, a inače ne. Pjanić je ostao još tri dana u Španjolskoj, konferirajući sa Šegom. Mislim da je on bio obavješten da ću ja biti napadnut, jer je isto jutro, kad sam bio napadnut, odjurio u Valenciju, sjeo u zrakoplov i otišao u Njemačku, kao da tobože ništa ne zna. Da je ostao u Španjolskoj pao bi pod istragu.

     

    Slavko Logarić bio je pušten iz zatvora. Bio je zatvoren zbog grožnje da će me ubiti.

     

    U ponedjeljak 29. studenoga 1971. pošao sam u tiskaru da je otvorim, kako bi radnici mogli ući na posao. Bilo je par minuta prije 8 sati. Od osoblja tiskare nitko još nije došao. Bio sam sam. Kako su dva dana prije toga bili svi ključevi od tiskare izmjenjeni, bio sam siguran, da nitko nije mogao ući. Otvorio sam prostorije i ušao unutra. Nisam primjetio ništa sumnjiva. Prošao sam kroz tiskaru, ušao u sobu gdje je Linotip. Prozor sam također osigurao tako da sam odmah mogao vidjeti, jeli tko provalio. Kad sam primjetio da na prozoru nešto nije uredu, dobio sam dva udarca nožem po glavi. Bio sam omamljen, ali nisam izgubio svijest. Onaj čas nije mi bilo jasno što se događa, te sam pošao da iziđem na ulicu, ali me opet Logarić udario nožem u lievu ruku. taj udarac bio je bolan i ja sam osjetio slabost zbog naglog gubitka krvi. Izvadio sam i ja iz džepa nož i pošao sam prema izlazu. Logarić je uzmaknuo, jer je valjda mislio da imam samokres. kad je vidio da nemam samokresa, napao me opet kod izlaza. U ruci sam i ja imao nož, makar i male, te sam se branio. Tu sam zadobio još jedan ubod u lievu ruku, i dva u desnu ruku. Ja sam također ranio Logarića, ali ne znam koliko. Konačno se Logarić maknuo na stranu, a ja sam otvorio vrata i izišao na ulicu krvav i teško ranjen. Pošao sam prema ambulanti, ali sam pao na ulici i izgubio sam sviest. Bio sam odnesen u jednu kuću gdje je bila ambulanta i tu sam se na trenutak osviestio. Odvezli su me u bolinicu u Alciru i tu sam bio smješten. Rane su bile povijene i primio sam transfuziju krvi. U bolinici sam ležao 3 tjedna i ozdravi toliko, da sam oporavljen mogao napustiti bolinicu.

     

    Nastavlja se.

    12-05-2015 14:10#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ATENTAT NA MENE, piše Stjepan, Štef Crnički (1903-2006) (6) dio

     

    Napadaj na mene izvršen je na 29 studenoga, tj. istog dana kada je komunistička Jugoslavija slavila svoje "ujedinjenje" i moja smrt je trebala biti dar Jugoslaviji. Nitko mene ne može uvjeriti da sve to nije bilo plamirano i da Udba nije preko članova HRB imala svoj udjel u tom zlodjelu. (U strahu su velike oči pa preko tog straha se mnoge stvari izmišljaju. Poznato nam je da Jugoslaveni svih tendencija i svih boja žele svaku hrvatsku državotvornu stvar povezati s datumom "desetog travnja" i time automatski povezati hrvatski narod s Ustaškim Pokretom. Po ovome što je ovdje iz straha i neznanja napisao Štef Crnički izgleda kao da svaki čin, svaka stvar koja se je događala tog dana 29 studenoga bi se trebali prepisati zaslugama AVNOJ-a, mo.)

     

    Osoblje tiskare nije htjelo više raditi, pa je tiskara bila zatvorena i Obrana je prestala izlaziti. Neprijatelji hrvatskog naroda su se veselili i računala na daljnje uspjehe. Pozvao sam Dinka Šakića, svaka i šurjaka generala Vjekoslava Luburića, neka preuzme sve poslove oko tiskare, jer ja zbog bolesti ne mogu vršiti nikakvih dužnosti dok ne ozdravim. Dinko Šakić je došao, ja sam mu izložio situaciju i predao mu sve poslove. Načelnik Carcagenta tražio je da se tiskara makne, jer su se u toj tiskari odigrala dva atentata, pa se gražani boje da bi jednog dana čitava kuća mogla biti eksplozivom bačena u zrak.

     

    Bilo je zaključeno da se tiskara preseli u Valenciju. Početkom svibnja 1972. pošao sam u Ameriku prilupiti materijalnih sredstava za preseljenje tiskare. Vratio sam se u Valenciju koncem lipnja s toliko novca da je doteklo za preseljenje i stanarinu u Valenciji. Poslije toga bilo je izdano još nekoliko brojeva Obrane. Moje zdravlje je sve više slabilo i ja sam bio prisiljen vratiti se u Ameriku, kamo sa stigao dva dana prije Božića godine 1972. Tu sam se malko odmorio i sređivao pitanje za daljnji boravak u Ameriki.

     

    (Istini za volju za ove pojedinosti fizičkog napadaja na Štefa Crničkog nisam znao. Znao sam da ga je napao Slavko Logarić i da su kolale kojekakove priče. Znao sam da je Slavko uhapšen pri bijegu za Francusku i da je bio u zatvoru u gradu Montpellier, u južnoj Francuskoj nedaleko španjolske granice. Iz tog zatvora mi se je javio Slavko Logarić da mu pomognem novčano. Povodom ovih stvari nedavno mi se jedan javio e-mail pismom i od mene zatražio da mu pojasnim neke stvari povodom ovog incidenta Logarić/Crnički. Odgovorio sam mu, te kako se njegovo pismo i moj odgovor odnosi upravo o ovom fizičkom napadaju, prilažem i jedno i drugo. Mo. Mile Boban.)

     

    Date: Thu, 30 Apr 2015 14:44:25 +0200

    Subject: Već se zabrinuh

    From: .....

    To: froate@hotmail.com

     

    Bog dragi moj striče Mile,

    Već sam se zabrinuo jer se dva dana nisi javio, no sada mi je lakše jer sam dobio cjelovit tekst iz francuske Croatie pa zam da si dobro. Pročitao sam tekst i poslao sam ga nekim svojim prijateljima jer sam siguran da je to aspekt Bleiburške tragedije za koji malo tko zna.

     

    Ne znam jesi li dobio moj upit o sukobu Logarić-Crnički, što se i koliko uopće zna o tome?

     

    Spominjao si mi i da je Bebek prije Dabe sastavio Poruku Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana. Zanima me je li sačuvan njegov tekst?

    Večeras ću u noćnu smjenu. Od sad ću neko vrijeme raditi na Perinoj knjizi, ali usporedno skupljam gradju o dru. Peraniću. On je osoba za študiranje. Ti si njega poznavao i bili ste dobri. Bio ti je vjenčani kum pa prema tome si ga treba dobro poznavati. O njemu bih želio mnogo toga znati i znam da se mogu pouzdati na tvoje informacije. Bratski poZDrav Žarko.

     

     

    PISMO/ODGOVOR PRIJATELJU ŽARKI 30.4.2015

     

    5/1/15

    Bog! dragi moj Žarko,

     

    Prvo, ne znam mnogo o slučaju i sukobu "Crnički/Logarić". Sve što znam i čega se još sijećam je to da su se poslije Maksove smrti mnogi meni preko telefona javljali i pitali me, kao na primjer: ...A šta ćemo sada... Odpor je pocijepan, razdjeljen, sve u svađi, putevi se traže, piše mi Srećko Rover, moljaka me da dođem u Chicago na sjednicu (1971), Mile Markić isto, Ivan Džeba iz Clevelanda, Rudi Erić poručuje da dođem i da budem s njima a ne sa Chicagom, što se je odnosilo: Mile Markić, Stipe Šego, Ante Ljubas i drugi; a ja sa troje djece radio u Restaurantu kao suđoperač sa tjednom plaćom od 70/75 dollara, jedva krpario kraj s krajem, bez znanja engleskog jezika; u borbi sam sa sobom kako se vratiti u Francusku gdje sam kao trgovački putnik imao lijep i dobar posao i kako ponovno početi undje gdje sam stao u prosincu 1968. godine kada sam sve napustio i sa tri kovčega, dvoje djece, Sophie 3 godine i četiri mjeseca, Catherine-a 10 mjeseci, supruga mlada, 21 godinu, 180.00 US dollara u džepu, kako se ono kod nas kaže: kao s grlom u jagode...

     

    Drugo, kada sam sve to sabrao i uočio da ja od mojeg hrvatstva više pucam od sile, a na koncu od hrđe i neimaštine propadam. Sve to ovo govorim, dragi moj Žarko, kako bi me mogao što bolje razumijeti zašto sam tada, 1971. godine, donio čvrstu odluku da se najprije posvetim mojoj obitelji, promjeniti posao, raditi na građevini, zarađivati malo više, priuštiti djeci, koja iz dana u dan rastu i sve više zahtijevaju - a ja nemam i ne mogu im dati - ono što im treba, itd.

     

    Treće, nisam nikom odgovarao niti sam išao u Chicago. Jesam sve pratio, i to iz bliza, šta se sve događa u našoj nesretnoj i žalostnoj emigraciji. Bio sam u vezi s mojim prijateljem Pavom Miličevićem iz Clevelanda koji je znao za moj obiteljski položaj i moje životne potrebe, te mi je u lipnju 1972. godine posudio polog "down-payment" potrebni novac da kupim nešto kuće. To sam i učinio i uselio se u tu kuću 2 kolovoza 1972. godine.

     

    Četvrto, na tu adresu 2601 Euclid Ave., E. Palo Alto, California, javio mi se - po prvi i zadnji put - Slavko Logarić iz Montpellier, iz južne Francuske, nedaleko španjolske granice, iz zatvora. Tražio je od mene novčanu pomoć. Pismo nisam sačuvao, ili je možda zagubljeno među mnogim kutijama papira. Pisao mi je da se je posvadio s Crničkim i da ga je fizički napao, te da se sada nalazu u zatvoru u Francuskoj. Nisam mu odgovrio, jer sam i sam prolazio korz "Zimski San" kao i naš general Maks Luburić od 1956. godine pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959.

     

    Peto, Štef Crnički je napisao jednu DRINU 1989. godine koju je posveti dvadesetoj godišnjci smrti generala Drinjanina. On tu u toj knjigi u jednom paragrafu spominje taj incident između njega i Slavka Logarića kako ga je ovaj napao s nožem i sva je u tome bila sreća da se je on znao lijepo odhrvati napadaču, kojeg je ovdje Crnički opisao kao agenta Udbe. Naravno da se ja s tim ne slažem, ali to ti je tako, da u svakoj tuči napadnuti nastoji napadača ocrni što bolje. Kada pronađem tu knjigu - zagubila se je negdje a davno je to bilo kada sam o tome čitao - kopirat ću ti doslovno što je tu Crnički napisao, te ti poslati.

     

    Šesto, koliko mi je poznato iz Dabinih pisama - mislim da se o tome može nešto naći i u knjigi Maksovih pisama - da je Maks njemu poslao rukopis Željka Bebeka o Poruki Izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana, a Dabo kada je to pročitao nije se s tim složio, nego sve povratio generalu i dao mu do znanja da on ne želi biti dio toga. Kasnije general mu je pisao da on nešto napiše u tom pravcu kao uvod u Istarsku Drinu. Ta je DRINA br. 3/4 1964. izišla a uvod je napisao dr. Dabo Peranić iz kojeg se je uvoda uzela stranica 18/21 kao "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA". Dakle, tko pomno pročita taj uvod i pozna generalov stil pisanja, olako se može uvjeriti da je general neke stvari izmjenio, neke dodao i tako sve odobrio. Što se tiče originala kojeg je Željko Bobek pisao, Dabo ga je povratio generalu, a ostalo se sve zna gdje završilo.

     

    Mislim dargi moj Žarko da sam ti malo odgovorio na tvoja pitanja. Drugi put će možda biti više. Za sada ti i svi tvoji primite moje iskrene poZDrave. Bog! Stric Mile.

    13-05-2015 00:03#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PISMO DRU. STJEPANU HEFERU,

    PREDSJEDNIKU HRVATSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA, HOP-a

     

    Predsjedniku H.O.Pokreta

    Dru. Stjepanu Hefer

    11, de Noviembre 786

    San Antonio de Padua

    Prov. B.A. Argentine Paris, dne 7 svibnja 1964.

     

    (Ovdje donosim jedno obrazloženje: Ovo pismo mi je dao jedan moj dugododišnji i dobri prijatelj. Zašto ovo pismo iznosim među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Mnogi su čitali Pisma Maksa Luburića a među tim mnogima je gospodin Pavo Miličević koji mi je ovo pismo dao. On je primijetio da je general Drinjanin često puta spominajo neke trzavice između članova HOP-a i članova drugih organizacija. Pukovnik Ivan Štir i general Drinjanin su pisali OTVPRENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU. Kako se u ovom pismu radi o predsjedniku HOP-a Dru. Heferu, i kako se je isti spominjao u već do sada objavljenim pismima, mišljenja sam da se ovo pismo treba uvrstiti među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Moja opaska. Otopraš.)

     

     

    Poštovani Predsjedniče Hefere !

     

    U prvom redu Vas molim, Poštovani Prerdsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem ovo pismo. Jedna revolucionarna organizacija za oslobođenje domovine i svojega naroda, mora u prvom redu imati čestite, odvažne i stegovne članove. Kao takovi možemo mnogo pridonieti u borbi za ostvarenje naših već odavno željnih snova tj. Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske a na čelu s našim Predsjednikom i vodećim ličnostima u Pokretu. Budući da sam član H.O.P-a od prvpg dana emigracije tj. od 1959. i uviek sam bio stegovan član i redovito izvršavao obveze prema društvu i Pokretu i mojim predpostavljenim. Mislim, kao takav da imam pravo reći ono što me je potaklo da Vam pišem ovo par rieči.

     

    Ne osiećam se ništa drugo nego pošten i dobar Hrvat i čekam s najvećom željom da postanem i budući vojnik i borac za oslobodjenje hrvatskog naroda; te poradi toga nisam sposoban u obširnije detalje niti mi je to svrha. Ako vodeće osobe jednog Pokreta zahtijevaju i hoće da ih se poštuje i sluša, što je tako normalno, onda i vodeće osobe su dužne da svojim članovima ulievaju energiju i nadu u njihova srdca za buduću borbu. Vi ste, Poštovani Predsjedniče, imali jedan negativan pokus iz Europe, koji je vrlo koban bio, i danas je, za nas mlade i buduće hrvatske borce koji se nalaze u Europi; a Vi vierujete tek ono što Vam se servira. Čitajući često puta u hrvatskim novinama kako su pojedine organizacije diljem svieta stekle jednog dobrog i uglednog prijatelja, a nezaboravimo da je taj prijatelj stranac i uviek će ostati stranac, dok se hrvatski rodoljubi i bivši čestiti hrvatski borci nazivlju komunistima, udbašima, Jugoslavenima i drugim raznim ološima, što je vrlo žalostno. (Osobno sam doživio, kao bivši član HOP-a, te prozivke i te klevete. Za današnji naraštaj moram reći, kako bi oni bolje razumijeli situaciju iz onoga doba, da je organizacija HOP u tim klevetama i prozivkama prednjačila. Članovi HOP-a su sumnjali u svakog Hrvata koji nije htio biti član HOP-a, a one Hrvate koji su sami istupili ili su bili isključeni iz organizacije HOP-a, nazvani su: dezerterima, izdajnicima, Udbašima, Jugoslavenima i sl., mo. Otporaš) Oni koji to najviše čine su na vodećim mjestima (u Europi) a Vi im dali potpunu podršku. To je žalosna činjenica da se jedini Musliman i sin našeg nezaboravnog Gorostasa i Predsjednika Hrvatske Državne Vlade Džafer-Beg Kulenovića (radi se o Nahidu Kulenoviću, kojeg su agenti Udbe ubili 30 lipnja 1969. u Njemačkoj, mo)nazivlje onakovim kakvim ga nazuvlju osobe koje su Vama vrlo dobro poznate, i čak što više ga tuže njemačkim vlastima da je svakakav. To je više nego žalostno.

     

    Ne želim ovdje nikoga napadati, nego mi je glavni cilj da rečem ono što se svaki dan čuje po raznim mjestima u Europi, da je novac koji se kupi za našu braću koji su u zatvoru u Njemačkoj, upotrebljava za obtužbu pojednih Hrvata. Isto je još žalostnija činjenica kada se koji čestiti rodoljub i Hrvat usudi napisati istinu da bi spriečio daljnji kaos u društvima, odmah ga se izbaci iz društva i nazove svakakvim. Često puta se čuje medju Hrvatima, a Vi to vrlo dobro poznajete, Poštovani Predsjedniče, da revoluciju nisu nikada vodile žene (ovdje se radi o Luciji Rukavini iz Njemačke, mo) nego muškarci i da je nama muškarcima to jako teško, da na čelu revolucionarnog Pokreta stoji žena koja nije nizašto drugo sposobna nego za domaćinstvo.

     

    Ja Vas molim u vlastito moje ime, Poštovani Predsjedniče, da dobro otvorite oči na nas u Europi. Meni se čini da Vi svi hrvatski političari ne polažete toliku važnost na nas koji se nalazimo u Europi, ali Vam svima mogu reći da se svi varate. Svi smo mi najeviše mogli emigrirati u prekomorske zemlje kao i dosta drugih, ali smo imali samo jedan jedini razlog da ostanemo ovdje te da se koncentriramo u jedan Pokret i udarimo što prije na tugoslaviju, a danas koji su dušom i tielom nastojali da se ostvari taj jedini Pokret, postali su svakakvi od onih koji ruše i ono što se je s velikim radom i požrtvovanošću steklo. Pazite dobro, Poštovani Predsjedniče, da nebi izgubili ljude ovamo, a sa ovim, nemojte me pogriešno razumieti, ne govorim Pokret, jer je isti simbol hrvatske slobode, borbe i naroda. Navesti ću jedan primjer što ga je rekao g. Putica kada je bio prošle jeseni u Parizu i kada je rekao: "Veoma me veseli kada vidim toliki broj energičnih rodoljuba, ali Vam mogu reći i to: da se mi ne smimo igrati vojske; kada smo mogli čekati 18 godina, onda možemo još 18." Budite uviereni, Poštovani Predsjedniče, da je g. Putica sa tom svojom izrekom pokopao za uviek simpatije kod nas i onih koji na ništa drugo ne misle nego na borbu za slobodu Hrvatskog Naroda.

     

    Ja Vas molim još za jednu važnu stvar, jer sa time postajete objektivan prema svim Hrvatima, da odmah naložite da se javno iznesu troškovi koji su se utrošili za obranu naše braće. Takodjer i uložak novca, i da se gospođa Lucija Rukavina, Kovačić i

    Kukolja odstrane iz odbora za obranu, jer više štete nego koriste. Ako Vam je dobro poznata stvar u pogledu svih nesuglasica, onda sam uvieren da ćete me potpuno razumieti, mislim nesuglasice u Njemačkoj. Sada na kraju Vas molim, Poštovani Predsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem i izvolite primiti moje iskreno štovanje.

     

    Za Dom Spremni! Vaš odani Ustaša Miličević Pavo.

     

    Kraj ovog pisma.

     

     

    Svaki komentar sa moje strane je suvišan. Otporaš.

    BLEIBURG, TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA

     

    Mi Hrvati ne želimo stvarati MIT Bleiburške tragedije hrvatskog naroda, kao što su Srbi stvarali kosovski MIT. Mi želiom samo i jedino da se dodne i oda dužno poštovanje titinim žrtvama i odavajući im to dužno poštovanje je iznositi ISTINI koja se je krila preko sedamdeset (70) godina.

    Pogledajte priloženi link. Otporaš.

     

    Pogledaj ti to dragi moj Milane, mi 04 svibnja objavimo tekst: http://kamenjar.com/grof-nikolai-tol...burski-pokolj/

    13-05-2015 14:14#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    JADIKOVKA MAKSA LUBURIĆA ZA ZBIRKU O STARČEVIĆU

     

    general DRINJANIN

    26.Vi.1966.

     

    Dragi brate i prijatelju ! (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 578/579. General je uputio ovo pismo svojim suradnicima. Iz sadržaja istog ćete sve saznati. Mo. Otporaš.)

     

    Ovo pismo šaljem petorici Vas s molbom, da mi dadnete u prvom redu Vaš iskreni savjet, a zatim, ako je to moguće i svoju posebnu suradnju za ZBIRKU STARČEVIĆ. (Ta Zbirka Starčević je izišla kao S T A R Č E V I Ć  25ta knjiga Drinine knjižnice DRINAPRESS-a sa 180 stranica 1968 godine., mo). Dobio sam iz sasma povjerljivih izvora od suradnika iz Odpora iz Domovine jednu vijest, koja me teško uznemiruje. Upravo kada sam se spremao izkoristiti nedjelju da obavim nešto korespodencije, dobih obavjest, da je već potpisan ugovor izmedju Beograda i Vatikana. ("OBRANA", glasilo HNO je u svom broju 51-52 1966. na prvoj stranici donijela članak iz pera Mijo Tolj: PROTOKOL BEOGRAD - VATIKAN u kojem opširno opisuje razloge priblišivanja Beograda - Vatikana, mo). I to sada upodpunjujem i izvješćem prijatelja, koji mi je dao neke podatke o namjeravanom potezu Beograda, da unese kavgu medju hrvatsku emigraciju na vjerskoj bazi. Tu je u prvom redu i pokušaj da se oživi preko zato zgodnih elemenata i antiklerikalizam, u isto vrijeme kada Beograd čini sve da si privuče simpatije Vatikana i novu tendenciju istoga prema koegzistenciji sa komunizmom. Beograd ne samo da nas ubija, izseljava, tjera, nego nastoji i duhovno desorijentirati.

     

    Vidim u srpskim i komunističkim novinama namjeru da nam Starčevića prikažu običnim bečkim i peštanskim agentom, nazadnjakom, ćesarskim i apostolskim slugom , dok se u isto vrijeme pojavljuje u emigraciji i pokušaj, da ga se pred emigracijom prikaže kao antiklerikalca, pa tako nam javljaju da su na sastancima HOP-a govorili unaprijed izučeni govornici, da je Starčević bio zagriženi antiklerikalac, te da bi tako i svi sljedbenici tj. nacionalisti isto trebali biti. Tako se rodila i nesretna ideja, da se propagiraju stanoviti izvadci iz mnogobrojnih polemika svake vrsti, koji je kroz dugo godina Starčević žučljivo vodio sa svim i svakim. To je nepošteno, jer tako se može uništiti sve ljude, tendeciozno. To je i vrlo opasno, posebno za mladju generaciju, koja malo ili ništa zna o Starčeviću, koji je bio sljedbenik ideja francuske revolucije i nije bio reakcija, i bio borac protiv svima, a ne agent ovoga i onoga. Na putu smo da ostanemo bez velikana, jer jedne se ništi na jedan a druge na drugi način, i ostat će nam samo kajmakčalanski opančari i heroji iz Titinih sedam bježanija. Srbokomunisti nas sada hoće kao i pravoslavce zavaditi, (ovdje se radi o jednoj velikoj zavadi tih godina između srpske pravoslavne crkve i njegova "visečanjstva" kralja Petra drugog. Pratio sam tu svađu i polemiku, i koliko se sjećam da se je i na sud išlo, jer je stvar toliko daleko otišla, mo), da se koljemo i po sakrstijama, i neće biti teško to sprovesti. Kao jedna od mjera, koje mislimo poduzeti, jest tiskanje ove zbirke, a u novoj OBRANI (već sam spomenio br. 51-52 1966., mo) pisati ću o tome i sa drugih stanovišta.

     

    ZBIRKA O STARČEVIĆU sastojala bi se iz više radova, u kojima bi se prikazalo Starčevića kakav je bio, i to u cjelini, a ne u detaljima, koje nijedan veliki čovjek ne bi preživo, kad bi ih sudili po tim zaboravljenim, nevažnim, sporednim ili časovitim detaljima. Imam dosada:

     

    1.) Iz knjige Mile Budaka: HRVATSKI NAROD U BORBI ZA DRŽAVU, koja je izišla negdje 1933. u izdanju Hr. Kola u Americi jedan oveći prikaz pod naslovom ANTE STARČEVIĆ - OTAC DOMOVINE. pun je autentičnih Starčevićevih odlomaka. Poduži i kompletan rad.

     

    2.) Knjižica ANTE STARČEVIĆ, koju je tiskao Glavni Ustaški Stan, i gdje se predstavlja Oca Domovine kao prvoborca protiv slavosrba i borca za jedinstvo katolika i muslimana na Drini.

     

    3.) Izvadak iz POVIESTI HRVATA od fra. Otona Knežovića, gdje se opisuje razdoblje povijesti, kada su djelovali Otac Domovine i Eugen Kvaternik.

     

    4.) Jedan izvadak iz Hrvatske Revije od Franje Nevistića prigodom stogodišnjice pravaštva, koje je imalo temelje na starčevićevoj naumi.

     

    Iako se ponegdje ponavljau stvari, ipak su svi prikazi dosta različiti i kao cjelina ipak daju neku sliku Starčevića, njegove doktrine, doba, itd.

     

    Sada bi trebalo sve to uskladiti i prikazati Radića (izgleda meni da je generali htio reći Starčevića a ne Radića. Ostavljam ovo za svakog pojedinca da odgonetne, mo) kao čovjeka napredna, borbena, ustrajna i konzervativna u pogledu DRŽAVNOSTI, itd. a time zadati udarac pokušajima da nam predstave Starčevića, izključivo kao pristašu Pešte, ili ti antiklerikalca, koji je rekao da su "popovi poživinčili narod".

     

    Zatim predstaviti Starčevića kao dijete svoga doba, a ne presadjivati ga u 1966. godinu ! Zatim da li baš i on uvjek ima pravo, jer se na pr. ideja o Hrvatskoj "vuru širokoj i dugoj" pokazala ubitačna 1941. godine, te je tako danas neaktualna, jer nam novo doba donosi nove probleme, pa trebamo i nove parole i uzrečice, taktike i ideje.

     

    Da li uopće jedan čovjek može sve viditi dobro, i da to uvjek slijedi kao dobro. Možemo i analizirati kritički i njega, i Radića, i Poglavnika, pa ako treba u političkim problemima i Sv. Oca Papu i Vatikan, uvjek na način, kako to može biti koristno za hrvatsku stvar.

    (General je sve svoje izreke svodio na hrvatsku i za hrvatsku stvar, mo)

     

    U koliko Vam je prije spomenute stvari i izvori nisu poznati, ja sam voljan poslati Vam već otiskane i slivene probe na upotrebu, da olakšam rad. Ja sam te četiri stvari već slio, i nalaze se u fazi prvog ispravka. Čak bi i iz njih mogli izostaviti što nije aktuelno, potrebno ili pametno, kako bi dali ideju o Starčeviću, koja bi mogla podnijeti kritiku doba u kojem na žalost živimo. On je bio naprednjak svog doba, a kako znamo ni Stranka Prava nije mogla mimoići sudbinu, koju je kasnije slijedila HSS: birati izmedju dva zla. I on je morao birati, kao i Radić, kao i Poglavnik, kao I MI SUTRA AKO HOĆEMO BITI SLOBODAN NAROD. On je bio demokrat i protiv "gonića", stvaratelj jasne ideje o granici na Drini, prava itd. Dajmo, dakle, ZBIRKU STARČEVIĆ U RUKE malim ljudim, a mićemo tiskati jedno popularno i jeftino izdanje u mnogo primjeraka, da dodje u što više ruka. Očekujući Vaše mišljenje i suradnju pozdravljam Vas, odani Vam

    general Drinjanin.

    13-05-2015 16:21#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac; Datum registracije Jun 2013

     

    Slika Vjekoslava Luburića Mlađeg. r. -15.2.1957.

     

    Radoslav Zaradić

     

    11:48 AM

    To: Mile Boban

    rgraradic@gmail.com

     

    Poštovani g. Boban,

    hvala na slici. Krv nije voda!

     

    Šaljem Vam link gdje sa sinoćnje tribine o Bleiburgu na kojoj sam prisustvovao: http://direktno.hr/en/2014/direkt/14...ju%C4%87ih.htm

    Lijepi pozdrav,

    Radoslav graradić

     

    Dana 13. svibnja 2015. u 13:29 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

     

    Poštovani gosp. graradiću,

     

    U prilogu Vam prilažem sliku sina pok. hrvatskog revolucionra, vojnika i generala HOS-a Maksa Luburića. To sam nedavno dibio od jednog nepoznatog Hrvata iz Hrvatske. Za mene novost i ugodnost, a za Vas? ne znam. Kako se bavite hrvatskom poviješću, možda za prikladne opis i ova slika se može iskoristiti.

     

    Primite najiskrenije pozdrave. Bog! Mile Boban.

     

    Koliko god se je kršćanstvo Isusa Krista proširilo kuglom zemaljskom, tako se je isto proširila i hrvatska krv. Nema mjesta, nema grada, nema kutka kugle zemaljske gdje se hrvatska ganga nije pjevala, hrvatska riječ izgovarala, hrvatski potomci rađali, hrvatska krv širila. Ova slika Vjekoslava Luburića Juniora, treće djete Maksa Luburića, rođen 15 veljače 1957. u Carcagente, valencija, Španjolska.

     

    Zahvaljujući nedavno izišloj knigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" jedan vrlo državotvorni Hrvat mi je poslao ovu sliku da ju dobro pogledam i da sam prosudim dali liči na ćaću Maksa. Pogledao sam i previše ovu sliku i što god ju više gledam više sam uvjeren da on uveliko sliči na svojeg ćaću Vjekoslava Maksa Luburića. Zato bih najiskrenije zamolio i sve one koji su upoznati sa slikom i likom hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića da usporede ovu sliku i sami zaključe dali ovaj Vjekoslav Luburić, Junior sliči na svojeg ćaću.

     

    Svima najiskrenija Hvala. Mile Boban, Otporaš.

    14-05-2015 12:05#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    CROATIA'S WAY OF THE CROSS - THEY FELL FOR THEIR COUNTRY –

    KRIŽNI PUT HRVATSKE - ZA DOM SU PALI

     

    general DRINJANIN

    5.VI.1966

     

    Mil. gdja Zora Levenski,

    Toronto

     

    Milostiva gospodjo i draga sestro !

     

    Dobio sam knjigu Tovila Mate na engleskom jeziku i ja Vam se zahvaljujem. (Radi se o knjigi koju je napisao gosp. Mate Tovilo iz Toronta: KRIŽNI PUT. Prevedena je na engleski 1966. Mate Tovilo je bio vojnik HOS-a NDH. Pozvao sam ga u San Francisco 1977. godine da prikaže film HRVATIMA SAN FRANCISCA I OKOLICE: JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA. On se odazvao. Iznajmili smo u Redvood City Kinodvoranu. Hrvati su se znatiželjno odazvali i bilo je oduševljenje iznad svih očekivanja. Knjiga na engleskome nosi naslov kakav sam gore stavio. Mo) Mi ćemo preporučiti stvar, kao i svaku, koja je dobra, i posebno ako je na stranim jezicima.

     

    Mi od svega dadnemo vodećim ljudima i posebno vojnim zapovjednicima sve na stranim jezicima. Molim Vas da bi zamolili brata Tovila da nam pošalje deset komada, koje ćemo dati vojničkim zapovjednicima, kao što smo im dali i sve drugo. Mi ćemo mu rado dati u zamjenu naše stvari.

     

    Znam da Vam je br. Ratko (Gagro, mp) povratio novce i vjrujem da ste kupili izravno dukate. Mi to kao i svaku drugu stvar preporučimo, ali nemamo veze sa trgovačkim dijelom. (Ovdje se radi o jednom Hrvatu, Zlatku Tudjinu, koji je otvorio svoju trgovinu zlatnina ili zlatarstva na adresi: 8 Munchen 2, Gabelsbergerstr. 69, W: GERMANY. Mnogi Hrvati su naručivali razne zlatnike kao dukate u obilku hrvatskih velikana, mo).

     

    Ovdje ima poteškoća oko stranih novaca, i ja sam uvjek slijedio u tom pravcu instrukcije i dobio od njih priznanje. Ja sam davao državi čekove i onda kada je dolar vrijedio dvostruko na crnoj burzi. Oni su meni dali zaštitu za moj život i jedan general ne smije se baviti poslovima ovakove prirode, iako skoro svi čine. (Ne mogu odoljeti da ne kažem i ja koju riječ glede ovoga što je upravo general rekao. Ovo je jedno izvanredno svjedočanstvo jednog častnog, poštenog hrvatskog generala. Kamo sreće da su svi oni koji su se koristili "ratnim profiterstvom" bili kao i general Drinjanin, možda, kažem samo MOŽDA, da nikada ne bi izgubili NDH, ili u najmanju ruku da nikada ne bi doši do Bleiburga, tj. da Bleiburga ne bi bilo. Ima toga mnogo za reći, ali neka ova PISMA MAKSA LUBURIĆA kažu nama Hrvatima ono što bi trebali znati a ne znamo. Znam, kroz ova pisma sam to primijetio, da ima mnogo ponavljanja, ali zato se i zovu pisma koja su u jednu ruku kao i osobni razgovori. Jer kroz osobne razgovore se mnogo kaže, što se inače ne bi reklo preko novina i knjiga. Zato će ova pisma imati svoju specifičnu ulogu u hrvatskoj literaturi, osobito onda kada se netko potrudi i sve stavi u: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Mo) Mora se uvjek braniti vlastita kategorija, da je i drugi onda priznaju.

     

    Ja Vas molim da svima oko Vas izručite pozdrave i stavite im na srdce, da traže ruku brata, a ne nebrata, pa i onada ako se ta braća ne slažu u svemu.

     

    Još jednom topla hvala za sve ono što ste na svim poljima učinili, a i u našim akcijama isto. Uz rukoljub, odani Vam

     

    general Drinanjin.

     

     

    Napomena:

    Maloprije sam nazvao prijatelja Blagu Nižića u Toronto i pitao ga o gospođi Levinski. Blago Nižić mi je rekao da ju je vrlo dobro poznavao. Ona je podrijeklom Čehinja ili Slovakinja. Udata za Hrvata. Njen muž je bio hrvatski vojnik u HOS i da je poginuo u borbama u Trstu ili oko Trsta 1945. Blago nadodaje da je gospođa Levinski velika Hrvatica kao i Katerina Zrinski. Tako veli Blago Nižić.

    15-05-2015 14:21#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OSAM (8) EPOHA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA ILI

    UPORNOST GENERALA DRINJANINA

     

    Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoha ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

     

    Prva (1) epoha je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944. godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

     

    Druga (2) epoha je bila KRIŽARSKA EPOKA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

     

    Treća (3) epoha je bila pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

     

    Četvrta (4) epoha je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

     

    Peta (5) epoha je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

     

    Šesta (6) epoha je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnaša general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čavao u mrtvački sanduk originalnog HNO.

     

    Sedma (7) epoha je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu Tambić, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

     

    Osma (8) epoha je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Mile Boban, Otporaš.

     

     

    general DRINJANIN

    26.VI.1966

     

    Bratskim odborima

    SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i

    OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

     

    Draga i poštovana braćo !

     

    Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedince. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

     

    Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze. -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

     

    Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

     

    Uz naš vojnički pozdrav,

    genera Drinjanin.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 15-05-2015 at 14:25

    16-05-2015 03:39#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    U IME BOGA I HRVATSKE - HRVATSKA, EUROPA I SAVJETI MAKSA LUBURIĆA

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 174/175, mo. Otporaš.)

     

    [B]general DRINJANIN[/B]

    15.I.1963.

     

    Brat.M.Dabo Peranić,

    Paris.

     

    Dragi brate i gospodine !

     

    Vjerojatno ste mislili, da nisam odgovorio, kako Vam nebih trebao reći, da ne. Nu kako je najugodnije ugodno se iznenaditi, mogu Vam reći, da sam čekao, kako bih Vam nesamo i stisnuo junačku ruku i prihvatio Vaš plan, nego i ponudio nešto više, a i dao neke ideje, kao kompliment.

     

    Da nismo imali stvar sa obranom naših dječaka u Njemačkoj i list "OBRANU" već bi to bili načinili. Nu nije kasni nikada, što je za domovinu koristno. Dakle : prihvaćamo ideju lista.

     

    Konkretno: za prvi broj dajemo Vam 500 NF., (NF znači "Novih Franaka", jer je Francuska 1960. godine, zbog rata u Alžiru i velike infalacije, od prijašnjih 100 franaka napravila jedan NF, tako da je svaki stari franak bio jedan cenat. Ja sam tada zarađivao mjesečno manje od 500 NF. To sam naveo da bi se donekle mogla, danas, u godini 2015, dobiti ideja vrijednosti tih 500 NF., mo), a za daljnje, svi trebamo podmetnuti ledja. Vjerujem da će se za list dobiti nešto u Francuskoj, mi ćemo isto pomoć, Vi ćete isto pokrenuti krug prijatelja, koji će pomagati, jer ljube domovinu. Naći ćemo mecana medju bezuvjetnima oko "DRINE". A onda, kao i uvijek, napried, napried, kada se posrne i padne, ustati se i napried, do kraja, dp pobjede ili smrti. Mi stojimo uz Vas.

     

    List bi trebao biti u Vašim rukama i to bez diskusije. tko pridje, neka suradjuje, nu nedajte se preplaviti od jalnih (u ovoj smislu lažljivaca, mo), mudrijaša, profesionalnih politikanata, kojima nije ništa sveto, doli sama osoba vlastita. Ali kada vide da jedna stvar ide napried, onda jednostavno brenzaju, ruše. Obećavaju pomoći, ali šute. Bolje imati manje pomoći i manje savjetnika, jer će Vas izgristi. Mogu Vam reći primjer prof. Prcela, dobrog i odanog Ive, (prof. Ivan Prcela je sa svojim suradnicima prikupio od tada još živi i preživjeli Hrvata sa Bleiburga, Križnog puta i drugih titinih i partizanskih stratišta, svjedočanstva o ubijanju Hrvata, sastavio i izdao kjnigu 1970. godine ne engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, a prevedena je na hrvatski u Zagrebu 2005. s naslovom HRVATSKI HOLOKAUST II., mo), koji je došao k meni i iznio plan. (da se zna, prof. Ivan Prcela je bio sa generalom 1963. godine preko cijelog ljeta. Tada su se ona dvojica upoznali, sprijateljili, postali iskreni suradnici za isti cilj i za istu stvar, stvar HRVATSKA. Tada je prof. Prcela tu u Carcagentu . ili okolici - upoznao jednu Španjolku, zagledao se on u nju a i ona u njega, zaljubili se jedno u drugo, te iz te ljubavi su se oženili 26 prosinca 1963. god., a vjenčani kum im je bio general Drinjanin, mo). Danas su već dvije knjige van, a skoro će i treća o Bleiburgu. Šaljem Vam neke stvari, pa i te knjige. Posebnom poštom. Dakle, skoro je obolio živčano. Nisu htjeli pomoći. Kada je uspio, onda su se ponudili, da ga odmognu. Kada smo progurali, onda omalovažavaju. Kada nije uspjelo, vriedjaju, denunciraju. Računajte s tim. Dakle : uzmite stvar kao stvar života i smrti, bez povlačenja, paleći brodove, za sobom, kao Hernan Cortes, kada se iskrcao u Mexicu. Ta novina ili će biti djelo Vaše, životno, poput one pjesme kiplinga, ili će biti mrtvorodjenče uz mnogo intelektualnig babica.

     

    U prvom redu : sve što od "DRINA" i "Značaka" dobijete Vi i Luburić Žarko, kojemu ćemo pisati, neka bude u taj fond. Dat ćemo poslati sredstva i sa drugih strana. Povezati ćemo Vas s prijateljima, i poslati Vam kopije pisama. Stavljamo stvar u pogon. Učinite i Vi isto.

     

    Rekli ste šta ćete pisati. U redu. Obarati neistine. Govorite o Hrvatskoj u Evropi, nadjite materijal o Iliriji francuskoj, govorite nešto o tome šta je bila Francuska Revolucija u svietu, pokušaji Napoleona da stvori Evropu. Nezaboravite De Gailla, koji vodi Evropsku politiku na našu veliku radost. Nismo protiv Amerike, nego smo za Evropu. Francuski narod može više učiniti za slobodu Hrvatske, nego itko. Obradite pohvale francuskih generala hrvatskim vojnicima. Sudbina je u rukama vojnika Evrope i u Ujedinjene Evrope. (Eto, vidite danas kako je veliki general Drinjanin mislio prije pola stoljeća gdje naša hrvatska treba pripadati. On je proročanski uvido da Hrvatska pripada Europi i da su Hrvati Europljani, na suprot mnogih Hrvata koji su danas iz svojeg slijepila proti toga da Hrvatska bude članica Europske zajednice, mo). Mi smo moderni ljudi. Mi smo za svaku ideju, ako ulazimo u nju kao slobodni ljudi.

     

    Možete računati sa suradnjom naših prijatelja muslimana, Hrvata, i internacionalnih krugova. Francuska je velika zemlja i nije izgubila ugleda medju muslimanima. Dobit će ga skoro, gdje ga je izgubila. Sve je to relativno, to će se viditi skoro. De Gaulle je izišao pobjednikmo u Alžiru i skorom će biti, na drugoj bazi, što je bio i prije. To se vidi u Maroku, koji se približuje Španjolskoj i Francuskoj. To se vidi i u mnogim afričkim zemljama. Influencija Francuske je velika na Orientu unatoč svega. Tim putem i na francuskom jeziku prodrieti ćemo. Vi ste vojnik i radite za Hrvatsku sa najidealnijim ljudima. Nije važan uspjeh, nego dobar put. Netko iz ekipe će stići. (general Drinjanin je često puta znao reći da će netko iz EKIPE ODPORA STIĆI, s njim ili bez njega, U HRVATSKU: To se je obistinilo u Domovinskom ratu, mo). Nismo egoisti, nego ekipa sviestnih ljudi. Neću vas ostaviti nikada. Imamo neprijatelja, jer imamo ideja. Branimo ideje. Zato ćemo imati i prijatelja. Uvjek. U svim prilikama. U svim krajevima i u svim okolnostima. Računajte, dakle, sa tim činbenikom.

     

    Možda bi bilo dobro, da se krećete na liniji : Hrvatska Država, Demokracija kao plod francuske revolucije, Evropska sudbina, vojnici kao stup Nacije i savezno sa vojnicima Evrope i najjačim nacijama, Njemačka, Francuska, za Evropu slobodnih Nacija, Evropa Patria ili Patrija! To je najširi hrvatski, vanstranački, program za Hrvatsku u Evropi koja se izgradjuje. "Odpor" pak /Resistencija/ komunizmu Tita i Jugoslaviji. Tu ćemo naći saveznika u Francuskoj i to brzo. Mislite na to, da sa prvim brojem u ruci idete na čelu jedne delegacije kultrunih Hrvata k predsjedniku De Gaulle-u, predati mu PRVI BROJ KAO PRVOM EUROPEJCU, kao Prvom Vojniku Evrope. Hrvati su dobri, zahvalni, vjerni saveznici. De Gaulle obnavlja Napoleonovu slavu (kao što će doći vrijeme da će Hrvati obnoviti slavu Poglavnika, Ustaša i NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, mo), i dati će Evropejcima novi Horizont za budućnost. Nebojte se stvarati zaključke. Gloria je i pasti pa i propasti sa velikim ljudima, za velike ideale, u velikim činima. Treba imati smisla za Poviest. Vi ste povjestničar, mlad, zdravih pogleda, bez predrasuda, bez hipoteke. Budućnost je vaša. Znajte se žrtvovati za nju. To daje veličinu, daje snage, smisla za život. Bilo sretno!

     

    Izradjujemo Dionice, konačne, za prodaju i izmjenu. Staviti ću Vam na raspolaganje i to u korist Vašega lista. Pokrenut ćemo i druge naše u Francuskoj. Smatrajte se pripadnikom, ekipom, i idemo do kraja, do pobjede.

     

    Nemojte pisati o mojoj osobi. Nego o Hrvatskoj Vojsci. Nisam ja šef, nego suradnik. Nismo skup, nismo amorfna masa (ljudi bez oblika i ideja, mo), koja treba goniča, ovna, nego demokrati, sviestni ljudi, patrioti, pripadnici jedne radne ekipe. Neka nas vodi ideja. Budućnost je, tako, naša.

     

    Mi radimo i na mogućnosti, da tiskaru osposobimo za više stvari. U tom slučaju, kasnije, dosta Vam je izraditi materijal, srediti, ima ovdje prijatelja, koji znaju francuski, fratara, za korekciju. Za list, buletine, Vaše knjige, i zašta bude trebalo.

     

    Na kraju : kada vrieme postane ugodnije ljudi će mnogi ovamo u goste. Izkoristiti ćemo priliku, da Vas tko dovede, pa de se i osobno upoznamo, govorimo i dogovorimo. A sada: napried u ime Boga i Hrvatske !

     

    Grli Vas odani Vam

     

    general Drinjanin.

    17-05-2015 03:59#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ČIJI JE LINOTYP U TISKARI DRINAPRESS-a???

     

    (Moglo se je iz mnogih Maksovih pisama saznati o Linotypu za kojeg je Stipe Šego iz Chicaga novac posudio. Ovdje iz ovog pisma se može direktno saznati čiji je Linotyp. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 952/953, Mo.)

     

    POGLAVNIKOVU KNJIGU NEMAM

     

    general DRINJANIN

    23.IX.1968.

     

    Dragi Ratko !

     

    U prvom redu da si mi živ i zdrav, kao i Lenka (Ratkova supruga, mo) i svi oko Tebe. Bio sam desetak dana u Madridu, i čim mognem napraviti ću okr. pismo užima o onom, što ne može u novine. Htio bih samo da ti odpišem na pisma, odnosno upite.

     

    Prije nego zaboravim : pošalji vrpcu moju (radi se o vrpci, povijesnom govoru o Desetom Travnju Hrvatima Toronta 1968., mo) Brbiću na adresu : S. Brbich, 51. Swell Str., E. FREMANTLE, W.A., 6158. AUSTRALIA.

     

    On izgleda može napraviti kopiju, pa može to i vratit ako ti hoćeš imati, i može za svoje napraviti više kopija, pa i za Argentinu. Budi dobar, pa to učini, da ne moram iznova to praviti.

     

    Javili su mi u pogledu Draganovića, što se sve podudara, da neće biti procesa, da će dobiti župu, i svakako da je u njihovim rukama, a da će Crkva svjedočiti, da je slobodan. Tu ništa napraviti nemože, ako nećemo dokazivati da je veći ustaša od nas i da je Crkva u službi Beograda i Moskve, a to nemožemo. Da se šutiti, odnosno ne istrčavati pred rudo, a pisao sam Eriću isto, da izidju iz Odbora, i da ne uzimaju učešća (da ne sudjeluju, mo.) u "obrani", jer sve je to lov za dolare sa strane Iilinića (Milan Ilinić iz Njemačke, igrao ulogu hrvatskog novinara, mo) i drugova, kojima se hoće putovanja po dunjaluku za račun drugih. Tu talijanski advokati ništa nemogu, nego odnijeti hiljade dolara. Neću govoriti o drugim slučajevima, ali znaš da je bilo svega u pogledu novca Mehlema. (radi se o podhvatu tridesetak Hrvata na jugoslavensku trgovačku misiju u Mehlemu 1962., mo). Nu o tome bolje ne govoriti.

     

    Hvala ti na posjeti našem dobrom Rudiju. (Rudi Erić iz Clevelanda, Pročelnik HNO za Sjever, mo) Tek kada čovjek ima belaja osjeti se što znači imati prijatelja. Pisao sam mu iz Madrida. dva puta, i nakon povratka obširno o svemu. Danas sam pisao i još nekima, a svakako Tebi i Vladeku, a čim mognem, o ostalom napisati ću.

     

    Veseli me da si bio kod mog kuma Prcele i da će knjiga brzo van, iako on veli da ne ide još. On jadan radi, znam, ali ljudi brbljaju, predbacuju, i tko može usta začepiti. Nisu trebali obećati knjigu i dati tako neprijateljima, da laju da smo ili nesposobni i neznamo ili nepošteni. Ja sam Ivanu rekao i tko stoji iza vijesti. Intelektualci su često jalni jedan drugome na uspjehu, kao mlade snaše.

     

    Zahvalan sam ti na riješenju za onaj prinos, da nemoram opet iznova pisati. Dobro je to da im dadeš Bon, i u redu.

     

    Poglavnikovu knjigu nemam, (radi se o knjigi DOŽIVLJAJI koju je izdala hrvatska naklada DOMOVINA u Madridu, mo), jer mi ju nisu poslali, a ja je kupiti neću, jer to su i tako priče iz djetinstva i za djecu, a ne riječi Vrhovnika za ljude i častnike. Ako imaš i pročitaš ju, pošalji mi tvoju, pa neka ju imamo.

     

    Da, mladi Jelnek je bio u Španjolskoj i bili smo jedne večeri skupa. Ja sam mu pisao ćaći, ali mi nije odgovorio, a vidio sam da ni sina nije pomogao. Osjetio sam da je bio potišten kad se o ocu mu govorilo.

     

    U pogledu hrvatskog izdanja Bleiburga, (radi se o knjigi na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE , mo), ja ću je izdati za 3 dolara 1000 stranica ako mi dadnu materijal. Možeš s tim računati, a nisam još o tome razgovarao sa kumom Ivom. (Ivan Prcela, pisac knjige, mo). Kad dodje Štef o cijelom tom problemu ćemo divaniti, a prije nego dodje razgovaraj i ti s njim, a za kasnije bum vidili, kada bi se sastali ovdje.

     

    Ozbiljna stvar je to sa našim dugom Šegi. On istina ništa to ne spominje, a ja sam dao napraviti kod notera dokumenat, i uz potpis moj i patera Oltre, da je on vlastnik Linotipa. tj. jedne mašine za slivanje. (Ovdje se radi o Stipi Šegi iz Chicaga koji je posudio DRIPAPRESS-u svotu od nekoliko (8) tisuća dolara za taj stroj Linotype. Tko je do sada pratio Pisma Maksa Luburića mogao je uočiti iz mnogih pisama, tu i tamo, spominjanje kupnje ovog stroja. Štef Crnički poslije generalove smrti je pisao sasvim drugačije. Pročitajte knjigu Štefa Crničkoga (1903-2006) "MOJE USPOMENE", Zagreb 2002, "Atentat na mene", 187/192, strana mo) Mislili smo da bi došao ovamo, u kojem slučaju bi razgovarali. Nu da li će biti toliko Odporaša ili prijatelja, koji bi htjeli kupiti te dionice? To svakako kada dodje Štef, postaviti ćemo na dnevni red, naravno dogovoreno sa Stipom. Tebi kao i uvjek hvala na razumjevanju. Mi bez te tiskare ne bi ništa (mogli, mo). Znali smo kao mali ljudi biti veliki i dali ideje, koje se dokazuju ispravnima. Nismo živili zabadava, nismo žrtvovali zabadava. To nam svatko priznaje. Mi znamo kako smo to mogli napraviti, i ja ti zahvaljujem na riječima i u pogledu razumjevanja za Stipu, i za budućnost. Sve ćemo riješiti, ali korak po korak. Još smo nakon toga kupili DVIJE MAŠINE, i plaćamo ih iz izvora redovnih, već preko polovice. Sve što smo dali tu je i sigurno, i vrijednost se povećava, a tu je i moralna vrijednost ideje i materijalna uložena novca.

     

    Neznam da li sam ti rekao da me je iznenadilo da je moje i tvoje kumče Žarko dao 50 dol. za tisak i izgleda da se aktivira. (Radi se o Žarku Bojčiću koji je bio član Odpora. Kasnije se s nekim priričio, najogunio se i napustio društvo, ogranak, prijatelje...Da li je Žarko Bojčić bio generalov i Ratkin kum, ili je neko Žarka Bojčića dijete, to na znam, mo). Naime znao sam da se kući, pa obitelj je tu, i početci su svi težki. Pozdravi mi ga toplo i zahvali se.

     

    Ono što ti je rekao taj popo iz Studenaca, vele i drugi, zato ne treba gubiti živce ako ponegdje neki popo padne of ofseit. Većina je dobra, a poneki će uvjek švrludati.

     

    Sa Dabom smo razgovarali mnogo o svemu. Jesmo se i nasmijali, jer je duhovit čovjek, pa je o svemu bilo govora kao medju pravom braćom. Istina, pomalo smo zabrinuti radi troškova, a pred bojazni da sve ne padne na Tvoja ledja. Njemu su ponešto pomogli tamo u Usa, i imao je dosta novaca i za put do mene, ali ne znam kako si riješio pitanje karte i nebi nitko htio da sam to plati. Pisao sam i Vladeku o tome. Nikica opet kao i prije, ni rijči.

     

    Malo je bilo pozastalo sa Obranom, jer sam morao ići u Madrid, a od kuće nisu bili poslali potvrdu, pa je par dana bilo na želježnici. Poslao sam 400, a toliko ide i u Cleveland.

    (ovdje se radi o pošiljkama novine Obrana,mo)

     

    O mojim dojmovima i problemima pisati ću vam nekolicini skupa. Tek toliko da sam zadovoljan sa vijestima od kuće, da sam bio sa mnogo ljudi i da su svi optimisti bez obzira na vanjeske dogadjaje. Glavno je da vršimo svoju misiju i tu nam priznaju da smo na mjestu.

     

    Toliko za ovaj čas. Grli te odani Ti Tvoj

     

    general Drinjanin.

    17-05-2015 13:23#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SIVA KNJIGA, NDH, DRINAPRESS I GLAVNI STAN

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 972/973., mo)

     

    general DRINJANIN

    16.X.1968.

     

    Br. Marijan Nosić,

    350 Dupont

    Sudbury. Ont., Canada

     

    Dragi moj Marijane !

     

    Dobio sam na vrijeme tvoje pismo od 20.IX. kao i ček na 50 dolara, na čemu ti od srdca hvala. Ratko mi je poslao sve kako je bilo uredjeno za pomoć Drinapressu i Gl. Stanu. Hvala Tebi i svima, koji ste dali i pokrenuli druge da daju.

     

    Poslao sam ti dva okr. pisma u pogledu Bukovačkog, koji je već stigao u Tursku. (Kako se je moglo vidjeti da je Štef Crnički pisao u svojoj knjigi "MOJE USPOMENE", Zagreb 2002, na stranici 188 da je Mile Markić pitao dra. Envera Mehmedagića tko je bio "Kapetan Bukovački". Možda će za dugo to ostati tajnom, ali će se svakako saznati. Mo. Otporaš.) Od tamo ide u Sofiju i Budimpeštu. Ostalo će se urediti. Ovog časa važno je da vratimo dug, što sam pouzdavajući se u sve Vas, učinio, i računajući da ćete odobriti i ovaj korak. Ovih dana ću ti poslati i treće pismo s konkretnim idejama, kako se u tom pravcu može, i iz Vanjskog Fronta gurati na diplomatskom polju. Radim na tome i čim smognem malo vremena, ide.

     

    Poslao sam Ratku avionski paket sa nešto PISMA HRVATSKIM ELITAMA. (Kako se po datumu može vidjeti da je ovo pismo pisano polovicom listopada 1968., baš u vrijeme kada je ubojica Ilija Stanić se povratio kod generala. Oni koji su pratili "serijal jugoslavineskih tajnih služba" gdje je Ilija Stanić rekao da je vidio na generalovu stolu ŠIFRIRANA PISMA koje da je navodno pisao Rusima, za cijelo se je radilo o ovim pismima koje je general šifrirane slao onima koji su ih trebali imati. Ja posjedujem jedno pod šifriranim rednim brojem 45. Kada dođe vrijeme iznijeti ću ga ovdje tako da se svi Hrvati, i oni iz bojnih i oni iz brigada upoznaju sadržajem istog. Mo).Tebi i drugima po 4 komada. Poslat ću još i Vladeku.. Važno je da se taj posao sinkronizira i koordinira, da se nebi dogodilo da sa više strana pišete na istu osobu, a na drugu kojoj bi trebalo, da nitko ne piše. Puštam Vam detalje. Poslao sam i Nikici u Hamilton isto, i Luburiću (Mili, mo) u Oakville. Neka Središnjica ima inicijativu, jer je masa tamo. Dakle skupa sa njima i to i sredstva koncetrirati, i dogovoriti se kako potvrditi. Ratko je na pr. dobro učinio da je dao Bonove, odnosno potvrde Fonda, pa tako ne moram pisati svakome posebno, jer i nekonvenira da se pismeno mnogo o tome na papir stavlja.

     

    Pisao mi je Ratko za glavnog govornika za Dan Odpora, pa sam rekao moje mišljenje. Možda Meheš? (Prof. Mirko Meheš, mo) Možda još netko, ali ovog časa nisam siguran, jer će ovisiti o drugima. Naime ima vremena, pa ćemo moći to riješiti još. Svakako preporučam najuži kontakt sa njima u Torontu, Hamiltonu i okolo, da se duhovi pobunu. Ideje naše pobjedjuju, ne smije zatajiti ni Ekipa.

     

    Razgovarao sam sa prof. Peranićem i jučer sam mu pisao. Dobro je sa njim biti u izravnoj vezi. On gravitira prema Torontu, odnosno Kanadi, jer ženin brat je u New Yorku. To je sadanji naš predsjednik Ogranka. Ona bi radije tamo, (supruga Peranića bi radije u New York, jer ima tu brata Nikolu, mo), ali on bi radije u Canadu. Ovisi to o službi i mnogo čemu. Nu on je uvjek voljan žrtvovati i ostati gdje ga se treba.. Možda Meheš će znati bolje savjetovati ga.

     

    U pogledu SIVE KNJIGE. Nemogu da lokaliziram nigdje hrvatski original. (Ovdje sam vrlo zbunjen. Tu knjigu, naslovom "SIVA KNJIGA" je tiskalo Ministrastvo Vanjskih Poslova NDH u Zagrebu 1942. Ja sam za tu knjigu saznao da postoji i gdje se nalazi i bio sam taj koji sam - jednu jedinu - kopjiu originala na hrvatskom jeziku iznio iz LA BIBLIOTEQUE NACIONALE FRANCAISE i dao Dru. Peraniću. Nas dvojica smo radili u ustom poduzeću LA LIBRAIRIE HACHETTE, ured do ureda. Mnoge zajedničke stvari smo radili tu, i u tom "našem uredu" smo najviše vremena proveli u spremanjiu i pripremanju novine LA CROATIE. Tu smo najviše vremena sproveli za prevesti taj original SIVE KNJIGE na francuski. Stavili smo naslov na francuskom jeziku LA CROATIE MARTYRE, a podnaslov na drugoj stranici: SAUVAGE ATROCITES ET DEVASTATIONS DES REBELLES...Zagreb Juin 1942..., compose sur la base de documents et suivant l'ordre du Ministre des Affaires Etrangeres par M.M. Kovačić, conseiller au Ministere des Affaires Etrangeres. Izdali smo ovu knjigu ZASLUGOM "HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA" U PARIZU. Osobno sam prikupljao doprinose onih Hrvata koji su htjeli pomoći. Istine i povijesti radi, poslije skoro pola stoljeća, iznosim ovdje imena darovatelja. Možda danas taj iznos ne bi značio mnogo, ali onda je to skoro, ponavljam skoro bila jedna tjedna plaća.

     

    DAROVATELJI:

     

    Virginija RUKAVINA 250 Fr.

    Milan BAGARIĆ 100 Fr.

    Mile BOBAN 100 Fr.

    Ivan BARUN

    Igor BULJAN ( umro San Franciscu u siječnju 2009, mo)

    Josip ČAVČIĆ ( umro u Parizu lipnju 1972, mo)

    Miljenko BABO-PERANIĆ ( umro u New York-u 1994, mo)

    Stanko Dujam GALIĆ ( umro u Parizu 1972, mo)

    Danko LEVENTIĆ

    Žarko LUBURIĆ ( umro u New York-u 1996, mo)

    Mate KOLIĆ ubili ga agenti Udbe ( u Parizu 1981, mo)

    Ivan KOVAČEVIĆ ( umro u Los Angelesu 2005, mo)

    Marijan KOVAČEVIĆ

    Mirko KOVAČEVIČ

    Pavo MILIČEVIĆ

    Šime PRTENJAČA ( umro u Parizu ? mo)

    Stojan RAŠIĆ ( umro u Parizu ? mo)

    Veso ŠARAVANJA

    Jure VIDOVIĆ - svi dali po 100 Fr.

    Ivan BABIĆ 50 Fr.

    Dinko JUKIĆ 50 Fr.

    N.N. 50 Fr.

    N.N. 50 Fr.

    Stanko POžAR 50 Fr.

    Nikola Šonje - Peranićev šogor- 30 Fr.

    Mijo BOŽIĆ 30 Fr.

    Radoslav ANDAČIĆ 20 Fr.

    Slavko MAJCEN 10 FR.

    N.N. 10 FR.

    Ivan TALAJA 5 Fr.

    Jure CVITANOVIĆ 5 Fr.

     

    Knjiga je tiskana preko DRINAPRESS, Apartado 1523. Paris et Valencija, Siječnja 1968 god.

     

    Poslije tolikih godina saznajem preko ovoga pisma da general traži original. Sve što bih mogao sada reći je to da je original ostao kod dra. Peranića, išaran, zgužvan, jer smo se mjesecima služili za prijevod. Ako ovo može pomoći onima koje bude zanimala hrvatska iseljenička politička djelatnost, onda sam zadovoljan. Mo, Mile Boban, Otporaš.)

     

    Treba misliti na prevod sa francuskog na engleski. (prevedena je na engleski. Ja sam ju vidio kod Srečka Čuline u San Francisku koncem sedamdesetih godina. Mislim, a nisam siguran, da ju je neko hrvatsko društvo u Švedskoj tiskalo na engleski. Ja ju nemam, mo). Nema drugog riješenja. Treba to englesko izdanje što prije stvoriti, jer će još Vatikan i Pentagon kanonizirati Tita prije smrti, a i mladi naši kod kuće, a i komunisti, i ne komunisti, i antikomunisti, znaju da treba tražiti neke nove ideje, iako glodjemo i po starima. Tito ima 76 godina, a ruši mu se sve, i valja biti spreman. SIVA KNJIGA NA ENGLESKOM JE BAZIČNI DOKUMENAT. Mnogi misle da je samo prof. Meheš kadar to napraviti. Govori sa njim. Eventualno bi platili nekome da mu pomogne prepisivati itd. Onoga dana kada imadnem rukopis, ide u tiskaru.

     

    Nadam se da će i naši u Clevelandu moć izbaciti BLEIBURŠKU KNJIGU. To je važno, jer ako dodje Nikson (Richard Nixon se te godine 1968 natjecao za predsjednika Amerike, i na izborima pobijedio, mo)., mogli bi imati interesa za nas.

     

    Ruska flota zaposjeda Mediteran, eno je u Casablanki, a ovdje neće da produlje sporazum sa Amerikom i za 6 mjeseci morat će isprazniti baze. Oni ili traže oružje i brodove da se mogu braniti, ili će i Španjolska kao i Francuska ići u pasivnost i neutralnost. Neki vrag će se dogoditi, a mi moramo američko javno mnijenje o svemu informirati.

     

    Dakle dragi moj Marijane, nastojte ovo dvoje sprovesti, tj. Dan Odpora i Sivu Knjigu, a pomozite što možete od tamo akciju Središnjice da mogu barem vratiti dug.

     

    Toplo pozdravi prof. Meheša i sve naše. Poljubi dječicu, i uruči im pozdrav mojih.

     

    Grle tebe i sve tvoje odani Ti

     

    general Drinjanin

    Posljednje uređivanje od Bobani : 17-05-2015 at 13:30

    17-05-2015 22:53#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ZAPOVJEDNIKU HRVATSKOG NARODNOG OTPORA –

    ISMO PIŠE PUK. IVANA ŠTIER GEN. VJEKOSLAVU LUBURIĆU

     

    Znanja radi kopije upućene:

     

    Mirku Bušić za Hrv. Nar. Otpor u Ragentini,

    Rudolfu Eriću za Hrv. Nar. Otpor u U.S.A.

    Vjekoslavu Cecelji za Hrv. Nar. Otpor u Canadi,

    Stjepanu Brbić i Srećku Roveru, za H.N.O u Austreliji,

    Dr. M.Dabo Peranić, Paris,

     

    (Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".[/U][/B] Kroz mnoga pisma u toj knjigi mogla se je uočiti osobna prijateljska povezanost između ova dva div junaka rata NDH generala Vjekoslava Luburića i pukovnika Ivana Štira, ili Štiera, svejedno, jedno ili drugo je ispravno. U osobnim izmjenama pisama su se uzajmno oslovljavali sa "dragi braco". Također se je magla uočiti preko ovih pisama udaljenost od jednog drugoga, pa se je moglo, s razlogom pitati: zašto je došao ovaj spor između ova dva hrvatska uzor vojnika. Donosim u devet (9) gusto tipkanih stranica pismo pukovnika Ivana Štira generalu Drinjaninu. Mislim da će se na neki način moći doći do nekog zaključka. Mo. Otporaš)

     

    Dragi Braco !

     

    Buenos Aires, 12 prosinca 1966.

     

    Tvoje zadnje pismo koje sam primio bilo je od 15 listopada o.g. Na isto sam Ti opširno odgovorio mojim pismom od 9 studenog. U istom pismu upoznao sam Te sa razlozima moga negodovanja i nezadovoljstva sa stanjem koje (je) u posljednje vrijeme vlada u redovima Otpora općenito, a napose radi nastalog stanja u našoj lokalnoj organizaciji ovdje u Buenos Airesu.

     

    Što se tiče stanja u redovima Otpora općenito, o tom sam Ti pisao i u nekoliko ranijih pisama. Još onamo iz doba sastanaka Velikog Radnog Skupa, koji je održavan u Kanadi uoči Desetog Travnja prošle godine, kojom prilikom sam na Tvoj opći poziv tom sastanku uputio i ja moj prijedlog. Stajao sam na stanovištu da se cjelokupnoj organizaciji Otpora uznastoji što prije dati jedan jasniji i podpuniji formalni i organizacijski oblik.

     

    U mojim brojnim pismima koja sam Tebi upućivao (jer sa drugima se nikako ili vrlo malo dopisujem) trudio sam se uvjeriti Te da toj našoj "revoluciji duha", na kojoj smo obojica toliko radili, dademo konačno i jedno vidno, realno i elastično tijelo, u kojem će se moći ispoljiti djala i odgovorni rad svakog člana našeg pokreta. Drugim riječima, cjelokupnoj organizaciji Otpora krajnji je čas dati jedan bolji organizacioni oblik, na bazi demokratske izgradnje odganizacija od dolje prema gore, ili drugim riječima rečeno : ostvariti jednu demokratsku representivnu organizaciju. Općenito smo obojica u našim člancima zagovarali demokratiziranje naših i svih drugih hrvatskih organizacija, čemu bi vrhovna težnja i cilj imalo biti jedno opće hrvatsko predstavništvo, barem za hrv. emigraciju, ako već ne ono opće hrv. narodno predstavništvo.

     

    Mislim da je Tebi i ostaloj braći još svježa uspomena na sabor u New-Yorku, kojom prilikom je po prvi puta naša emigracija imala priliku nešto većega u tom duhu ostvariti. Osnovano je tada neko Predstavničko Vijeće, koje i danas još životari, a da nije uspjelo uhvatiti više korijena i efikasnog života, postoje danas zato razne isprike i razlozi. Ja ovdje ne želim ulaziti u detalje tih razloga i tražiti krivce. Želim samo podvući činjenicu, da je Otpor na tom saboru bio razmjerno najjače zastupan, a danas se u redovima našega tiska o tome više niti ne piše niti vodi računa.

     

    Pristaše Otpra su za pripremu tog sabora uložili mnogo truda i sredstava, a da sve to nije donijelo nikakove rezultate za Otpor, osim bacanje krivnje na Tvoje držanje i stav, koji nama općenito nije bio dovoljno razjašnjen i opravdan, kao što ni danas još ne znamo zašto je odjednom iza toga umuknuo brat Rover, član Vijeća i Otpora. Od svega toga vidjeli smo medjusobna obtuživanja izmedju Tebe, prof. Oršanića i dra. Jelića. Mislim, da su radi svega toga o tome trebali biti detaljnije i intimnije upoznati barem oni istaknuti članovi Otpora, kako bi izravno saznali koje i kakve uvjete osobne i kakove političke naravi, su si pojedinci ili skupine postavljali. Tako se neuspjehom i šutnjom prešlo preko rada, truda i materijalnih napora mnogih članova Otpora.

     

    Kada sam ipak nastavio insistirati i sugerirati jedno praktično rješenje ustavnog i representativnog uredjenja Otpora, te sam Ti u tu svrhu i pisao o mom planu kako to postići, Ti si razaslao okružnicu u kojoj si napose Radnom Skupu "North" predlagao da sastave u tom duhu svoj nacrt i pošalju kopiju i meni, kako bi se na bazi ovoga i drugih nacrta i prijedloga sporazumio sa g. Mehmedagićem i nas dvojica sačinili prvi opći nacrt ustava, načela i propisnika.

     

    U svrhu formalnog oblika organizacije Otpora ja sam Tebi predlagao da se organiziranje Otpora usmjeri i bazira na dva pravca: domovinski (tajni) i vanjski, javni sektor rada. Vanjski sektor bi sačinjavale raznovrsne organizacije i povjereništva, sačinjavani na bazi prilika i mogućnosti, te zakona, koji vladaju u pojedinim zemljama slobodnog svijeta, predstavljajući dijelove vanjskog sektora Otpora kao autonomne organizacije, koje bi kao takove, autonomne, samostalno djelovale prema postojećim mogućnostima u odnosnim zemljama, i kao takove neovisno i samostalno suradjivale na demokratskoj i ravnopravnoj bazi i sa ostalim postojećim hr, državotvornim i pozitivnim organizacijama, te na istima mogle stvarati i zajedničke lokalne (mjesna i zemaljska) tijela, t.j. lokalne odbore i predstavništva, u svrhu jačanja opće hrvatskih pozicija.

     

    U tom duhu razradio sam i nacrt i pravila za našu ovdašnju organizaciju u Argentini. Unutar Otpora pak, tj. unutar vanjskog sektora Otpora, sve te raznovrsne organizacije i povjereništva i radni skupovi, osim čisto svojih otporaških kontinentalnih predstavništva (vijeća), kao što su primjer "Radni Skupovi" "North", "Sud", "Oceanija" itd. imali bi i jedno svoje opće zajedničko predstavništvo-vijeće, načinjeno od izabranih delegata pojedinih odgovarajućih organizacija svojih odnosećih sektora.

     

    Što se pak tiče domovinskog tajnog sektora, predlagao sam da se načini tajni vrhovni stožer za taj sektor, koji ne bi mogao (iz razloga tajnosti) imati nikakovog izravnog dodira sa pojedinim organizacijama vanjskog sektora. A da bi ipak Otpor ostao i bio cjelovita organizacija, predlagao sam da se iznad oba sektora (vanjskog i unutarnjeg), uspostavi jedno "Vrhovno revolucionarno Vijeće Hr. Nar. Otpora" sačinjeno iz tri ili četiri člana iz svakog sektora, a koji bi, što se vanjskog sektora tiče, bili izabrani unutar "Vrhovnog Vijeća (predstavništva) toga sektora.

     

    To bi dakle "Vrhovno Revol. Vijeće Otpora" imalo biti spojni most iznad oba sektora rada, i ujedno vrhovno tijelo Otpora s Tobom na čelu. Logično je, da bi Ti time trebao renuncirati (odreći se, mo) na dosadašnjoj autorativnoj praksi "Glavnog Stana" kojega si Ti do sada popunajao po Tvom vlastitom nahodjenju, sa ljudima sa kojima si samo Ti bio sporazuman i zadovoljan, a koje si jednako autorativno mijenjao, bez ikakovog obrazloženja ikome unutar široke organizacije, bilo radi imenovanja, bilo radi uklanjanja članova "Glavnog Stana". (S ovim se ne bih složio. U hrvatskoj vojničkoj praksi riječ "Glavni Stan" je snaga vojske isto kao i u jednoj obitelji gdje riječ "Roditelji" predstavlja poštivanje i snagu obitelji. Izmijeniti riječ "Roditelji" u bilo koju drugu riječ, smisao obitelji se mijenja. Mo. Otporaš.)

     

    Logično je i samo po sebi se razumije, da bi ta dosadašnja Tvoja praksa u slučaju ovakovog novog ustavnog uredjenja Otpora morala otpasti i Ti bi morao konzultirati se u svakom važnijem slučaju i pitanju sa članovima bilo "Vrhovnog Rev. Vijeća (što je u ovom slučaju "Glavni Stan", mo), bilo sa "Vrhovnim Vijećem vanjskog sektora, odnosno sa "Glavnim Stožerom" unutarnjeg (domovinskog) sektora. Time bi Ti imao jedan odgovoran položaj, te bi u pitanjima odsudne naravi dijelio odgovornosti i prava, ali bi zato i za svaki na takovoj bazi legalni čin imao pokriće i opravdanje prema svima i svakome. Drugim riječima, Otpor bi bio potpuno odgovorno i reprezentativno tijelo i prema svim drugim izvan naše organizacije. A to znači: imati drugog ugleda i povjerenja , nego li je postignuto dosadanjim načinom, kada je sve od odlučujuće i opće naravi i vrijednosti koncentrirano samo u jedoj osobi - u Tvom autoritetu i u Tvojoj vlastitoj volji i odlukama. Pa zar se nije na tome pitanju slomio i H.O.P.? I tu je logično moralo doći pitanje: Da li autorativni "vrhovnik", ili reprezantativno "predstavništvo", na čelu sa odgovornim i vremenski odredjenim "predsjednikom" ili "predstavnikom".

     

    Mi smo u duhu naše "revolucije duha" neprekidno zagovarali "demokratiziranje" svih naših organizacija, kao uslovnom potrebom i preduvjetom općeg okupljanja svih hrv. državotvornih snaga. Opća hrv. koncentracija i akcija nije se do sada ni mogla postići samo zato, jer su se ovi principi odbacili u ime nekih "legaliteta i kontinuiteta", predstavljeni obično po ambicioznim prvacima, koji su u svojim nezdravim ambicijama ustrajali usvajati si ona i onakova prava, koja više ni po logici, a ni po pravu i praktičnosti ne mogu opravdati. Opće hrvatska sloga ruši se i lomi danas na sebičnim ambicijama tek nekolicine pojedinaca, koji uporno ustraju na krivim i prozirnim "oporukama", "imenovanjima" i kontinuitetima". (Moglo bi se skoro sa sigurnošću reći da se ove tri riječi: "oporuka", "imenovanjima" i "kontinuitetima" odnosi na navodnu Poglavnikovu oporuku, kojom je on pred samu smrt oporukom imenovao Dra. Stjepana Hefera nasljednikom Ustaškog Pokreta, te tako postao predsjednik Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP-a, mo)

     

    Posljedice su danas napose vidljive u redovima H.O.P-a, a što, kraj svih naših nastojanja i napora da s tom praksom prestane, i kraj sve teorije naše "revolucije duha", i kod nas se počelo uporno polaziti istim pogrešnim putem. Ja sam to uvijek nastojao izbjeći i našoj organizaciji spriječiti sve negativne posljedice takovog krivig puta. Mogu si u tom pogledu jedino osporavati da nisam bio pri tome dovoljno ustrajan i energičniji. Ali ja sam se jedini ograničavao o tim pitanjima pisati, prepuštajući i ostaloj braći da reknu svoju, kako ne bi počeo stršiti i ispadati nikakva opozicija. Bili smo u eri evolucije naše "revolucije duha" pa se to i ne bi smjelo prerano forsirati.

     

    Ali sada, kada prelazimo iz ere evolucije u već dosta definirani i revolucionarni stav, program i sktivnost, sada mislim da se taj problem mora ipak jasno i glasno tretirati, prvo medju nama iz užeg i starog kruga, a po tome sve više i u širokim krugovima, koji će to od nas tražiti, jednako oni iz naših kao i iz drugih organizacija, koje su sklone s nama djelomično ili u širem suradjivati, jer nas počinju uočavati kao pozetivnu skupinu, ali nailazimo na poteškoće u pitanjima s kim i kako. Zato trebamo representativne autoritete, iza kojih će stajati organizirana odgovorna tijela.

     

    U našoj organizaciji postoju u tom pogledu jedan vakum izmedju representativnih prvaka pojedinih društava, odnosno kontinentalnih skupova ("North", "Sud" i.t.d,) i neprirodnog i nepraktičnog "Glavnog Stana". Slikovito rečeno: Do pojasa smo demokratski i representativno zastupani, glava je apsolutistička, a izmedju pojasa i glave nema nišata. Naša organizacija nepa prsa i zato glava može lako gubiti osjećaj i vezu sa ostalim dijelovima tijela. I ako je nekima to vidno da se ponekada misli na "pupak" kao spojnica, ali taj nikada ne će moći zamijeniti "kičmu" koju predstavlja svaki pojedini aktivni i pozetivni član Otpora pa makar i u najmanjem omjeru. Svaki pojedinac mora osjetiti svoj udio i taj mu po zasluzi mora biti priznat.

     

    On mora biti dio koji stvara, a ne koji samo slijedi i izvršuje naloge i upute, često puta bez prava i mogućnosti da svoje pravo i zaslužene pozicije održi, da ih sam zasluži a ne da čeka "imenovanja". (Budući da ja ova pisma prepisivam, i budući da sam više/manje, kroz ova pisma, dobio dojam da je došlo do spora u Odporu između Srećka Rovera, puk. Ivana Štira s jedne strane i generala Drinjanina s druge strane upravo stvaranjem Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. godine. Srećko Rover je uz druge delegate HNO predstavljao Odpor u New York-u, kao i puk Ivan Štir. Poslije Kongresa HNV u New York-u, Srećko Rover i Ivan Štir se više približuju HNV a sve više se udaljuju od Odpora. Barem se tako može zaključiti do sada izloženih pisama. Mo, Otporaš.) Mi smo se radi te i takove prakse u H.O.P-u i pobunili, jer nismo htjeli živjeti od "milosti" ulizica oko Poglavnika, kao niti priznati njegova imenovanja i drugih njemu biližih-tajnika i blagajnika našim organizacijama. U slučaju Rovera organizirao si čak i posebni sud za njegovu rehabilitaciju i slomili smo bili čak i sa samim Poglavnikom jer nismo htjeli trpjeti uvrede i poniživanja koje su nam laskavci oko njega i preko njega podvaljivali. Isticali smo u duhu naše revolucije da želimo ići putem političke škole a ne političke vojarne.

     

    I na koncu šta nam se sada dogadja? Umjesto da našoj revoluciji u času kada je uhvatila korijena i maha dademo isto onakovo tijelo kakovo smo htjeli dati i H.O.P-u kada je kulminirao, tj. stvorimo jako organizirano tijelo, mi se poput Poglavnika pobojasmo jake i uredjene organizacije, te i mi sada stadosmo na pola puta. I ne samo to, nego krenismo istim starim i krivim putem koji nam nije ni tada, pa neće ni ovaj puta, donijeti pozetivnih rezultata.

     

    I sada, dragi braco, da zaključim ovaj prvi dio našeg općeg problema: Ti meni na moje konkretne prijedloge o ustrojstvu ustavnog i representativnog Otpora nisi do danas ništa konkretnoga odgovorio. Tvoja okružnica koja samo donekle dotiče ovaj problem mene nije mogla zadovoljiti, nego je dapače smela braću u Sjev. Americi, koja su mi na Tvoj prijedlog poslali sasma nešto drugo nego li sam ja bio očekivao u toj stvari.

     

    Ti si u Tvojoj okružnici u njezinom prvom dijelu naveo da si Ti još prije povlačenja sa Ivan Planine bio po "Poglavniku imenovan zapovjednikom Hrv. Nar. Otpora i zapovjednikom Hrv. Oružanih Snaga" i dao si nam time izravno znati da tu stojiš na bazi kontinuiteta, te se i nadalje nazivaš "Zapovjednikom Otpora" (Uvijek sam cijenio talent, rodoljublje, vojničku sposobnost i sve moguće vrline pukovnika Ivana Štira, ali ovdje moram reći svoje, a to je da po svoj prilici puk Štir je uz svu najbolju volju i želju u ovom pismu zaboravio reći, ili nije znao, a to je da postoje samo tri univerzalna autoriteta na svijetu, a ta su: Roditelji, jer ih nitko ne može zamijeniti, general i svećenik isto tako, iako ih se može zamijeniti ali im se ne može titula oduzeti. Titula ostaje titula. Mo,). Nije meni ovdje važan naziv Tvog položaja, ali mi jeste važna činjenica da mi javno ispovjedamo ništetnost svih "kontinuiteta", pa ne može, već reda radi, jedno pisati i govoriti, a drugo u praksi činiti, kada se i onako sve može na podesniji način riješiti, napose, kada nitko od nas Tebi ne osporava vodeće mjesto.

     

    Napomena:

    Kada sam u Parizu 1962. godine gledao film "NAJDUŽI DAN", francuski "LE JOUR LE PLUS LONG", engleski "THE LONGEST DAY", invazija u Normandiji 6 lipnja 1944., kada su saveznički vojnici se penjali uz one litice, mnogi i mnogi nisu uspjeli doći do vrha. Na koncu ipak je savezničkim vojnicima uspijelo se popeti na vrh litica, i tu su zastali. Njihovi glavni zapovjednici svi do jednog izginuli, pa kako nisu dobivali nikakovih zapovjedi, samo su sjedili i čekali. Nakon nekog vremena naišao tuda jedan general iz nekih drugih jedinica i pitao vojnike: da šta oni tu čekaju, našto je jedan od vojnika odgovori da oni nemaju nikoga tko će sa njima zapovjedati. Ovaj general zapita dotičnog: gdje su vaši zapovjednici, našto vojnik upri i pokaza rukom na zopovjednike koji leže mrtvi, jer su svi izginuli. Ovaj general upita dotičnog da šta je on po činu, našto je ovaj odgovorio da je obični vojnik. Od sada si general, i naprijed! Vojska se je digla bez pregovora, svi zajedno u borbu, a ne u svađu. Dragi Hrvati tada sam shvatio šta znači biti vojnički zapovjednik; tada sam shvatio ulogo vojnika i ulogu zapovjednika. Otporaš.

     

    Tražimo jedino podesnu suvremenu legalnu i odgovornu formu, niti radi Tebe, niti radi sebe i drugih, nego radi opće potrebe i opće hrv. stvari. Ti si se razumljivo morao onda razići i sudariti sa Oršanićem i Jelićem u Vijeću u New Yorku. Organizacija i pojedinci šutke smo prešli preko toga, iako nas još i danas boli neuspjeh toga Vijeća, bez obzira koliko je tu Tvoje, a koliko tudje, krivnje. Gubi na tome neuspjehu opće hrvatska konsolidacija i gube ona braća koja su se marljivo i svesrdno za uspjeh toga Vijeća bili zalagala. Tako sam i ja najzad iz Tvoje okružnice morao razabrati da odbijaš moja nastojanja i potrebno izmjena dosadanje prakse. Logično je, da su to tako kako si Ti htio shvatili i mnogi drugi, pa mi nije nikakovo čudo da moja uža okolina ovdje u Buenos Airesu nije mogla imati drugog razumijevanja i mišljenja nego ono koje si Ti na taj način sugerira. (Tko je pratio pisanje generala Drinjanina mogao je uočiti da je general pisao da pukovnik Štir ima svoj "komitet" u kojem on radi i u kojem on želi biti predsjednik i tome sl. mo,)

     

    Drugi dio spomenute okružnice govori najviše u pogledu načina organiziranja radnih skupova i uglavnom u pogledu širenja tiska "Drinapress-". Bilo mi je odmah jasno zašto su braća u Sjev. Americi logično i doslovno shvatili Tvoje priedloge i zato je njihovo izvješće sa zasjedanja "Radnog Skupa" "Noth" sve u duhu Tvoje okružnice i kao takova nisu ni mogla poslužiti onoj svrsi radi koje su i meni trebali poslati svoje zaključke i "nacrte" napravljene konačnog ustava i propisnika Otpora kao organizacije i općenito, već su tretirali jedino dio posla i rada, i to samo onoga oko širenja i finansiranja tiska "Drinapressa".

     

    Tako ja ne samo da nisam imao šta tretirati i pripremati sa Enverom Mehmedagićem, nego sam čak morao ustanoviti da on u cjelosti dijeli Tvoje dosadanje stanovište i smatra Otpor hrv. nad organizacijom, čime i on ide starim neostvarivim putevima, koji su do sada svi od reda bili frakasirali i eto ovo zato i pišem jer se bojim da će i naš frakasirati, a ja bih to želio dok je još vrijeme spriječiti. Mene nije ništa iznenadio na osnivačkoj skupštini našega društva u Buenos Airesu stav ovdašnje braće, pa niti brat Božo Veić, koji mi je na moje opaske u tom duhu izrečene žestoko dobacio da si Ti za njega sve. Dakle: i glava i smisao i snaga Otpora. Ja sam ga jedino mogao zapitati da što ćemo učiniti ako Ti kao smrtnik iznenada umreš, jer će na taj način s Tobom morati umrijeti i Otpor i sav rad i napori Otporaša, kojima onda jedino ostaje da slijede ispraznu teoriju "nasljedstva" i "besmrtnosti", te uz besmrtnog Poglavnika imati još i besmrtnog Luburića (Ne bih se baš potpuno složio s ovim što pukovnik Štir kaže. Poglavnik ostaje VJEČITI Poglavnik zbog svojeg djela u stvaranju hrvatske države poslije 839 godina, i ostaje VJEČIT po tome što je USTAŠTVO POISTOVJETIO S IMENOM HRVAT, HRVATSKA itd., a Vjekoslav Maks Luburić ostaje VJEČIT po tome što je dao ideje preko PORUKA IZMIRENJA koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4, 1964., kako se Hrvati mogu osloboditi samo onda kada se ujedinimo u JEDNU FALANGU. To su rijči generala Drinjanina izrečene više puta u ovim pismima. Mo,). Nešto nas valjda naše odmakle godine već godine i iskustva drugih moraju naučiti!

     

    I sada će valjda i Tebi i braći biti jasno da se meni i ovdje u Buenos Airesu u slučaju stvaranja naše nove organizacije nije bilo moguće odreći se postulata i principa našeg revolucionarnog stava kojega smo do sada javno ipovjedali na naše i opće zadovoljstvo većine Hrvata, kao i mojih osobnih principa opće naravi, te je zato i došlo do mojega razilaženja sa ovdje najbližom mi skupinom Otporaša.

     

    I tako, eto, dragi Braco, površno ili nikakovo rješenje našeg općeg problema ima za poljedicu i posebne lokalne probleme, kako ovaj moj sa našim odborom u Buenos Airesu. Ja sam Tebi o tom problemu detaljno pisao, ali jer su naša braća s pravom primjetila da u izvješćima o našem odboru, koja su u tri uzastopna dvobroja OBRANE uveličavala dvojbeni triumf kako odbora tako i Otpora općenito u Argentini mene u svemu tome ne nalaze, smatram se dužnim pred njihovim pismenim upitima izjasniti. Zato ću ovime i njima, kao i drugima za koje smatram da su potrebni znati o čemu se radi, upućujem kopije ovoga okružnog pisma. Tim više, što se u nejasnoći i nepoznavanju pravoga stanja, često i obično stvari iskrive prema nahodjenju pojedinaca. Sve su to naši stari prijatelji i suborci, i ja sam moralno dužan i njima opravdanja dati, a oni neka onda sude po svom najboljem nahodjenju i Tebe i mene, sebi i drugima koji bi bilo išta zajedničkog s tim problemima mogli imati.

     

    Konačno, ovo je otvoreni i iskreni razgovor medju nama i o nama o problemima koji sve nas manje ili više tangiraju i prema tome moraju zanimati. Ovo je naš čas otvorene kritike; jedna rasprava, koja bi više pripadala jednom vrhovnom vijeću kada bi ono kod nas postojalo. Smatram ovakove otvorene rasprave potrebnim i korisnim, jer ako ih se ne bude ovako prakticiralo i toleriralo, onda pojedincima ne ostaje drugo nego ili kimati na sve glavom u znak bezuslovnog prihvaćanja svakog, pa i najlošijeg stanja, i svake "zapovjedi" ili "odredbe" bezuvjetno i bez ikakove garancije, de facto priznavanih ili nelegitimnih "autoriteta".

     

    Evo u čemu se sastoji naš lokalni problem u Buenos Airesu (možda je ispravnije da ga nazovem za sada "mojim" problemom sa braćom u odboru u Buenos Airesu):

     

    1.) Smatram da je organizacija uspostavljena sa "Radnog Skupa" u rang odbora i društva, prenaglo i da se je skoro u svemu improviziralo, tražeći u svemu u prvom redu makar i časoviti efekt kratkotrajne vrijednosti. Tražio se je popularitet koji ne odgovara stvarnom stanju stvari.

     

    2.) Objavljena je na brzinu improvizirana osnivačka skupčtina, a da se prije toga nije objavio niti potrebni i mogući upis članova, a niti su upisani bili zaprimljeni u društvo u duhu naših pravila i opće prakticiranog načina, te tako na skupčtini se nije znalo koliko članova društvo imade i koji su ti članovi, kakovi su i da li odgovaraju uslovima i smjernicama našega rada i programa općenito.

     

    3.) Zatraženo je bilo da načinim nacrt pravila društva, kopiju kojega sam i za Tebe načinio i prema izjavi g. Šakića (Dinko Šakić, mo) ista Ti je poslana na uvid. Ti nisi, koliko je meni poznato na ista stavio nikakovu primjedbu, a to je i naša interna stvar ovdje, pa zato tu Tvoju primjedbu nisam niti mnogo očekivao. G. Mehmedagić je ista pravila trebao prevesti na kastellanski, što je on i učinio, ali ih je time u mnogome izmjenio. Iako je moj sastavk pravila bio tek nacrt, to je i samovoljni prevog g. Mehmedagića mogao imati samo isti značaj, te su se oba nacrta ipak trebala dati osnivačima na uvid, mišljenje i prihvat, što, koliko je meni poznato, nije bilo učinjeno, niti se je mene za te izmjene išta više pitalo, te barem uobičajnog reda radi izvjestilo zašto je moj nacrt pravila izmjenjen, u koliko i u čemu. Drugim riješima: ja sam trebao poorati njivu bez da imadem prava uvida što će se na nju posijati.

     

    Na isti način i bez predhodnog konsultiranja sastavljena je mimo mojeg znanja, udjela i mišljenja lista dužnostnika, gdje mi je "udijeljena" dužnost i jednostavno na skupštini data do znanja. Ako ne prije, a ono barem pred sam početak skupštine bilo je prilike i vremena da me se makar reda radi obavjesti i upita sporazumnost, ako ne za ništa drugo, a ono barem za ulogu meni namjenjenu. Dakle, ne peti, nego sam ispao zadnji (možda i deseti - jer nas više nije ni bilo prisutnih) točak u kolima - i to u kolima u kojima, koliko-toliko, vučem već nekoliko godina, svakako više nego li većina prisutnih, koji su-barem nekoji od njih-prvi puta se pojavili, ili uopće se nisu pojavili niti sam ikada znao da su bili skloni Otporu. Logično je, da sam već i radi toga otklonio primiti svaku dužnost u novom odboru.

     

    4.) Bio sam protivan ideji vješanja Tvoje slike uz slike Starčevića, radića i Poglavnika, tim više, kada za mnoge je još diskutirana i slika samoga Poglavnika. G. Veić je izjavio da je sliku dao načiniti na svoju vlastitu inicijativu, dakle bez konsultiranja ostalih, što sam ja vidio vrlo netaktičnim potezom, koji će imati za sobom neželjnih i nepotrebnih negativnih komentara, kao što se je konačno i ostvarilo.

    - Mi smo uvjek isticali u duhu nače revolucije duha da smo protiv svakoga personalizma ovakove naravi, jer da nam je slijediti pouku i savjet Ante Starčevića, koji kaže da nam ne treba "gončina", ne vodju nego ideju da valja slijediti. A tako je to i u duhu "demokratiziranja" kojega stalno zagovaramo. Druga je stvar izvjesiti Tvoju sliku na čisto načim otporaškim priredbama i na odgovarajućem mjestu "domaćina" a ne narodnih neospornih velikana, kamo još za života malo tko pripada.

     

    Pisao sam Ti o mnogim drugim razlozima, o kojima ovdje neću duljiti, i predložio Ti da za Tvoje dobro u buduće zabraniš slične stvari. Ja nisam ni Tebi, a ovo ne tajim ovdje ni drugima, da ja Tebe ne ću kao "vodju" i autorativca na bazi starog sistema i "kontinuiteta" nego kao legitimnog representativnog prvaka unutar jednog representativnog i na demokratski način izabranog tijela i dotle, dok opravdavaš dobiveno povjerenje i izvršavanje postulata i ugovorena načela organizacije unutar ugovorenoga i općenitog priznatog programa po svim legitimnim forumama široke organizacije (Meni se čini da ovdje puk. Štir govori o konstituciji, Predsjednicima, Saboru, izborima, demokraciji, nadglašavanju itd., dok kroz Pisma Maksa Luburića se može uočiti da general ne govori o nekom preuzimanju vlasti kako bi on bio predsjednik. General isključivo govori o borbi i to oružanoj borbi za oslobođenje Hrvatske, a svaka borba imade svoje isoke vojničke zapovjednike, koje Vrhovni Zapovjednik Oružani Snaga postavlja i smjenjiva, nitko drugi. Vjekoslava Maksa Luburića je za generala postavio Vrhovni Zapovkednik Hrvatskih Oružanih Snaga, a taj je bio Poglavnik, te samo je on njega mogao razriješiti tih dužnosti, i nitko drugi. Kako je poznato iz Pisma Maksa Luburića da je on, Maks Luburić povratio sva vojnikčka odlikovanja Poglavniku, a ne da je Poglavnik to zahtijevao. Na pritisak sa mnogih strana, general se je povukao u "zimski san" sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god. Odmah poslije Poglavnikove smrti, dakle u siječnju 1960., general se pokreće sa svojim istomišljenicima, ne kao poglavar na čelu jedne države, nego kao jedan legitimni genera Hrvatske Vojske. Na bazi toga general je prikupljao hrvatsku buduću vojsku. Mo). Posljedice nerazumijevanja ili namjernog iskorištavanja ovog problema su vidne i koliko su mi rekli prijatelji iz drugih organizacija, biti će još vidnije i daleko po Tebe i nas negativnije.

     

    5.) Osnivačka skupština društva je zapravo bio trosatni govor o organiziranju famoznog "asada", koji sam ja mojom oštrom reakcijom prekinuo i sa ćime se ja nisam solidarizirao, jer sam vido demagošku zavaravajuću pozadinu, koja je bila veća od one pozetivne. Skupština je obavljena bez ikakvog programatskog reda (koji nije ni postojao kao što je to svugdje običaj), jer je sve bilo već prije predhodno dogovoreno i uredjeno na jednoj sjednici priredjivačkog odbora kojoj ja radi gripe nisam mogao prisustvovati. Tako sam uglavnom ja bio stavljen pred gotove činjenice. dakle, i u ovom slušaju posve zaobidjen i preskočen, kao da sam u Otporu novalija ili pak osoba nepoželjna i svakog povjerenja i pažnje vrijedan. Jedini je od prisutnih bio g. Mirko Bušić, koji je primjetio takovu nepažnju i osobno se izvinjavao radi toga.

     

    6.) Tri dana pred samu osnivačku skupštinu donio je g. Šakić svoj pisaći stroj u svrhu da na zahtjev odbora sastvim prigodni govor za skupštinu u kojem će se prisutni upoznati ciljevima društa, a isto tako da sastavim i govor koji će se održati za vrijeme "asada" sa prijateljima društva, kojom prilikom će se isti upoznati stavom i smjernicama društva, drugim riješima, čime ćemo se predstaviti đirem krugu uzvanjka. Udovoljio sam zahtjevu i sve ponio sobom na skupštinu. Na moje najveće iznenadjenje akt skupštine je formalno pretrčan i prešlo se je na drugu debatu o "asadu" a da me nitko ni jednom riješu nije upitao za zatražene sastavke govra.

     

    kada sam na koncu prekinuo tu rasparavu, koja ne spada na skupštinu, nego tek na novu izabranu upravu društva, te ljutit pita zašto su tražili od mene govore koje sada nikoga ne zanimaju, tražili su konačno da ih oba prošitam. Prigovor je bio jednoglasan da su predugi (oba svega 40 minuta) i dato mi je znati da su govore već predvidjeli g.g. prof. Fržop i predsjednik Lukas juričić. Sastavci su uzeti da će se o njima raspraviti na sjednici novog odbora i eventualno s njima koristiti makar djelomično, no, kako sam mogao kasnije saznati, niti je tako bilo niti su isti predani tajniku. Ostali su u nećijem džepu. Nije to na koncu važno, jer se i nisu trebali nikome svidjeti, ali je važan način postupanja, kao što je važno istaći da su se za vrijeme "asada" redali govori od podne do na večer, pri čemu su govorili od strane društva barem četiri govornika, a da ipak nije sve to skupa proglašeno "predavanjem" kako se to pokušalo ovdje među našima opravdati neprimanjem mojih primjedbi, prigovora i sastavaka, a na upite radoznalih zašto nisam "asadu" osobno prisustvovao i zašto nisam u odboru, biva "htio je držati predavanje" što se nije moglo dozvoliti itd.

     

    Eto Braco, još jednom tebi, i nekolicini prijatelja, moje obrazloženje o tome u čemu se sastoji lokalni problem. Ti meni nisi htio odgovoriti ništa, te ja po svojoj logici zaključivanja osjetih da taj problem za mene postoji i da ipak nešto iza svega toga stoji. Moje postepeno eliminiranje? Lagano odbacivanje i guranje iz organizacije, ili mi je to jasno dato do znanja da sam radi svojih pogleda i stava u pogledu izgradnje organizacije, ideološkog smjera, ili nečeg drugog, jednostavno nepoželjan?

     

    I jer ni Ti do danas nisi htio zaći u taj "naš" lokalni problem, te se radije uopće ne javljaš, meni je konačno potrebno znati dokle ovaj problem imam smatrati zaista "lokalnim", ili si i Ti sasvim time sporazuman onako kako se odvija? Ili pak misliš da to mi moramo ovdje sami medju sobom riješiti? [I](Ja bih se ovdje s ovim složio s puk. Štirom. On za sigurno tražio od generala Drinjanina njegov autoritet da uskoči u lokalni problem i da situaciju smiri onoliko koliko može. Mo)[/I Ja ne tražim da budeš sudac bilo kome. Ti i ne možeš tu biti sudac. Ali jer sam ja Tebi pisao u zadnjem pismu i o drugim problemima od opće naravi, a Ti meni ne odgovaraš, ja najzad ne znam koji su tome razlozi: lokalni ili opći, pa ti ovi potonji dobro dodju da se ne javljaš tobože radi onih prvih, koji na Tebe možda i ne bi spadali.

     

    Ja sam Tebi u zadnjem pismu pisao da se ne mogu složiti sa pravcem kojim sve više polazi naš "službeni kurs", kojega u zadnje vrijeme diktiraš zajedno sa Mehmedagićem. (Ovo pismo je pisano 12 prosinca 1966. Dr. Enver Mehmedagić je bio Pročelnik Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora, s kojim je general potpisivao sve letke koji su pisani za Domovinu i Proglase Hrvatskome Narodu, hrvatskim komunistima, hrvatskoj radničkoj klasi, hrvatskim studentima, hrvatskim vojnicima, itd. Ja ne znam jeli ili nije puk. Štir bio član Glavnog Stana, pa iz ovog proizlazi, rekao bih, čista ljubomora, što i ne mora biti mo)

    U prvi mah izgledao mi je taj kurs kao povremena taktika obzirom na zadnje dogadjaje u Jugoslaviji i pad Rankovića. Mislio sam da se na čas može za neko vrijeme malo zatomiti naš dosadanji nepomirljivi stav prema komunistima (pa i hrvatskim) kako bi se donekle okružilo hrvatske komuniste u otporu prema Srbima, misleći pri tome na daleke buduće posljedice koje bi se time mogle jače i brže izazvati.

     

    Upozorio sam Te na oprez, da se ne prenagliš, jer izgledalo mi je odmah da je sva ta rabota tamo ništa drugo nego spašavanje partije i Jugoslavije, i da zato moramo biti vrlo oprezni sa takovom nađom taktikom. Ti si mi odgovorio da dijeliš u tom pogledu moju bojazan i time si me na čas umirio. Nije Ti to bilo teško postići jer ja prema Tebi u toj stvari nisam imao nepovjerenja. Ja nisam bliz onim izvorima podataka i vijestima koji Tebi stoje na raspolaganju i zato sam mirne duše mogao vjerovati da ćeš tu časovitu taktiku ipak znati kontrolirati i korisno iskoristiti. Tim više što je Dabo Peranić uporedio i uvjerljivo razčinjavao razvoje i uzroke dogadjaja u Jugoslaviji i dizao ideju veliko-hrvatstva, što sam obzirom na velikosrpstvo svih boja smatrao, i danas smatram potrebnim.

     

    Takodjer sam Te bio upozoravao da se ne prenagliš tom taktikom, jer da osjetim da ovdje u Argentini nas prate u radu i pisanju i da nam se zatvaraju sve više vrata i uskraćuju povjerenja. Hvala našim nerazumnim partijskim denuncijantima i suparnicima koji nerado gledaju uspjehe Otpora, iz (ne) zavidnosti i političke slijeposti koriste sve moguće da nas svojim tužbama vlastima oblate. I to su uspjeli i još uspjevaju. Mi smo do sada ovdje slovili općenito kao izraziti i nepomirljivi antikomunisti, a napose je takovim smatran gen. Drinjanin i Otpor, kao nešto upravo ekstremno protukomunistički, što kroz pisanje našrg tiska, što kroz moju knjigu o gerili. Nije baš bilo razumno da je za vrijeme "asada" govorio upravo prof. Fržop, koji je ovdje nerado gledan radi svojih nekadašnjih posjeta ambasadoru (jugoslavenskom), iako ja ne sumnjam u njegovo hrvatstvo i njegov nacionalizam, primjetio sam prijateljima da iz taktičkih razloga nije podesno strašiti ga, jer će to biti krivo tumačenje na štetu Otpora i našega novog društva.

     

    Iako je posjeta bila osobne naravi Fržopa, društvo se ne smije i ne može staviti iza njega i indirektno opravdavati njegov osobni čin i time se izložiti kompromitiranju. General Herenčić je to medju prvima javno iskoristio, ne da osudi prof. Fržopa, nego da mu njegov čin posluži za povod da napadne Tebe, Otpor i prijatelje. Vrlo nepromišljeno i neukusno od jednog hrvatskog generala, ali činjenica je tu i time nije još sve svršeno. Fržop je poslužio tek kao prva stepenica, prva kvaka.

     

    Ali i to bi Braco bilo prošlo, kada bi mi bili oprezniji i odgovorniji. Stvar i slučaj Fržopa ne bi sam po sebi bila važna niti da se spominje, kada ne bi bilo u zadnjim brojevima OBRANE sve više iznenadjenja i za nas same, barem mene osobno, a znadem pozetivno i za mnoge druge iz redova Otpora i izvan njega. Pomno pratim pisanje OBRANE, napose što se odnosi na nas ovdje, a što sve vjerujem piše uglavnom g. Mehmedagić, koji je do sada napisao mnogo lijepi stavri, realnih i prihvatljivih, ostajući uvijek u granicama i duhu naše revolucije i programa.

     

    Iako se u nekoliko slučajeva nisam s njima u svemu slagao, vjerovao sam da je to i prirodna pojava, napose obzirom na razlike u našim godinama starosti, pogledi mladjih i ne mogu se posve podudarati sa našim, mišljenja mladjih naraštaja moramo ipak upoznavati i sa našima nastojati koordinirati i td., (ovdje se u potpunosti slažem sa puk. Štirom, mo), ali imadem dojam da je počeo ići malo predaleko, dok najzad nisam pročitao u OBRANI novi program H.N.Otpora, koji me je više nego iznenadio. I to vrlo neugodno. Ja sam Tebe u zadnjem pismu (kojega si vjerujem primio prije izdanja ovoga broja OBRANE) (dvobroj 49-50) upozorio da se opasno udaljujemo u taktiziranju i da imadem dojam da nam taktika, koja je trebala biti samo prigodne i sporedne, sve više postaje programom i da ću, ako se tako nastavi udaljivati od starog programa, biti prisiljen i javno protestirati. (Pred sobom imam taj dvobroj 49-50 OBRANE. Evo šta se tu kaže na strani 7 ovog dvobroja:

     

    "PROGRAM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA"

     

    BUDUĆI OBLIK HRVATSKE DRŽAVE

     

    U Hrvatskoj Državi, za koju se bori i zalaže HRVATSKI NARODNI ODPOR vladati će demokratski i parlamentarni (saborski) poredak, koji će svakome jamčiti pravo slobode, vjere i uvjerenja. Demokratski ustroj države, podpuna sloboda za svakog gradjinina bez razlike spola, vjere i uvjerenja, uključujući i komunističku stranku Hrvatske, pružiti će svim gradjanima mogućnost slobodne manifestacije misli.

     

    Tajnim slobodnim glasanjem, biraju se narodni predstavnici za Hrvatski Sabor. Država jamči svakome slobodan život i rad. Narod pomaže državne ustanove i državu kao zaštitnicu slobode. Hrvatska Država i njeni organi moraju svakog pojedinca i naroda kao cjeline. Politička stranka koja upravlja državom, nije država. Državu sačinjavaju samo narod i njemu treba biti podčinjena vlast. U svim državnim poslovima i za političare, valjan je samo pravorijek naroda. Ne će postojati ni povlaštena stranka, ni povlašteni stalež, ni povlaštena vjera. Pred državom smo svi jednaki.

     

    Svi gradjani bez razlike, mogu se natjecati na najviša državna namještenja, prema njihovim sposobnostima i obrazovanju, bez razlike na njihovo političko mišljenje. Organi reda (policija), redarstvenici (milicija), državni namještenici, kao i sudbene vlasti, neće biti pod uplivom niti zavisiti od političke stranke na vlasti, što vrijedi i za vojne formacije Hrvatske Države.

     

    Hrvatski Sabor će ukinuti sve represivne organizme sadašnjeg režima koji poput Udbe djeluje na području Hrvatske.

     

    Hrvatska će vojska preuzeti i držati vlast nakon uspostave Slobodne Hrvatske Republike, kroz dvije godine, za koje će vrijeme omogućiti primjenu i sprovedbu u stvarnost ovog programa.

     

    Hrvati - vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih Jugoslavensko - komunističkih vojnih formacija, automatski će preći i biti ukopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske Države.

     

    Garancije stanovništvu Hrvatske biti će date Revolucionarnim Privremenim Ustavom u ovoj prelaznoj fazi, dok Hrvatski Sabor ne donese jedan stalni i konačni Ustav koji će zadovoljavati sve komponente Hrvatskog Naroda.

     

    Svi gradjani i stanovnici Hrvatske podpasti će pod opću političku amnestiju za sva nedjela političke naravi počinjena od 1941. pa nadalje. (Ovo se za sigurno odnosi i na Josipa Boljkovca, Josipa Manolića i druge, ako iz mržnje prema izraženom hrvatstvu nisu ubijali Hrvate, mo) Ovo je jedini način da se smire duhovi i sprovede u djelo bratstvo Hrvatskog Naroda. Svaka vrst osobne osvete ili proganjanja, biti će oštro zakonom zapriječeni i kažnjavani.

     

    U koliko stanovništvo hrvatskih pokrajina, Bosne, Hercegovine i Sandžaka plebiscitiranom većinom zažele da ove pokrajine u sastavu Hrvatske Države imadnu osobine koje će se ispoljavati u njihovoj autonomiji i federalnom odnosu sa ostalim dijelom Hrvatske, ovoj će se želji udovoljiti.

     

    Hrvatska Država će, prema tome, obuhvaćati cijelo povjesno i etničko područje koje nastanjuju Hrvati već preko tisuću godina."

     

    (To je što OBRANA dvobroj 49-50 1966. kaže. Šta je pogriješno s tim? Mo.)

     

    I zato je "novi program" za mene ne samo iznenadjenje, već je i najveće razočaranje. Ovaj novi program je prava kapitulacija Otpora i skretanje za 180 stupnjava i unazad i u lijevo (Na znanje. Mnogi su tada generala prozvali komunistom zbog PORUKA IZMIRENJA...i približavanja hrvatskim komunistima u borbi protiv Jugoslavije i "srbokomunizma", kako je to često govorio i pisao deneral Drinjanin. Evo, i naš junak i Vitez rata NDH puk. Ivan Štir tako misli, da je general sa svojom politikom "IZMIRENJA" otišao... "za 180 stupnjeva unazad i u lijevo". I generalov ubojica Ilija Stanić u svojim izjavama preko "serija jugoslavenske tajne službe..." iznosi da je general imao na svojem pisaćem stolu šifrirana pisma za Ruse..., mo). Tko ga je sastavio, Ti ili Mehmedagić? To bi dakle imao biti odgovor na moja upozoravanja? Ako ga nisi Ti pisao, jesi ga barem pročitao i trijezno analizirao? Jednostavno si ga otiskao, objavio i organizaciji diktatom nametnuo i sada neka se od njega pere i brani kako tko hoće i zna, iako se kome svidja ili ne.

     

    Opet, dakle, jedan udar Otporu, kao onaj u slučaju Jordana, koji te je skoro i glave koštao, jer si lakomisleno nasjeo ljudima za koje se nisi trudio prvo dobro u dušu upoznati. Opet zar na sklizavom ne ispitanom terenu prenagljuješ u svojim samovoljnim odlukama i stavljaš organizaciju i sve ostalo pred neke gotove činove, a na bazi nišega stvarnog i općenito prihvatljivog. Što je tebi da nas ovako dvije ili tri godine stavljaš u tako nejasne i nemoguće situacije? Smatraš li Ti nas, Tvoje osobne prijatelje stare suborce, i sve druge budalama, neodgovornim ljudima bez vlastite kičme i mozga? Sredstvom? Ili se smatraš jedino pozvanim i nadljudskim, da možeš sve prepisivati u ime nešega "svetoga" i "višega" kojega se jedino Ti nemoraš držati i poštivati? Zar snobovima misliš ostvariti Tvoje planove? Ja samo Tebe mogu smatrati odgovornim za taj neprihvatljivi "novi program" kojega smatram posvemašnijim napuštanjem dosadašnjeg smjera i borbe Otpora, jer je to skretanje u krajni socijalističku ljevice, na točku gdje se jedino mogu spojiti desničarski i ljevičarski ekstremi, neka vrst "naserovštine", gdje se arapski nacionalizam nameće sa Titovim komunizmom u sjeni rusko-komunističkog tutora.

     

    To je za moj pojam izdaja hrvatske narodne i oslobodilačke borbe, Otpora i prijatelja; to je kapitulacija posvemašnja pred svega nekoliko (možda tek 3%) hrv. komunista koji služe Titu da spasi Jugoslaviju i partiju, a ono opet pomalo rehabilitira Rankovića za volju Srba, koji u svojoj hrvatožderskoj megalomaniji i dalje će ostvarivati velikosrpsku "zavetnu misao", kako sam ono pisao u brošuri o Bosni: "da bi se srpskim selima moglo proći od Mostara do Zadra". A ranković je spremao velikosrpski udar Titu, i Hrvatima, te je već bio dijelio kamionima oružje hercegovačkim četnicima za pokolje hercegovačkih Hrvata, za koje i ja kao Slavonac mnogo osjetim i strepim.

     

    Zar nije OBRANA mogla više o tome pisati, onako kako si pisao poprativši knjigu Gen. Villegasa, gdje si pisao kao onaj stari Maks, da sada ne mogu prepoznati Tebe u "novom programu". gdje si zapravi pravi i iskreni Maks?

     

    Ja se ovdje neću upuštati u detalje tog novog programa. Dovoljno je svakome da ga pomno i hladokrvno pročita pa da osjeti neku neugodnu hladnoću u duši. A čitati će ga mnogi Hrvati, pa i pravnici i socialozi i političari (Za sigurno ga je čitao general JNA dr. Franjo Tuđman, kojemu se je svidio ovaj "novi program" Hrvatskog Narodnog Odpora, te slijedeće godine, dakle, 1987. došao posjetiti Kulu Hrvatstva u Torontu i u njoj Državotvorne Hrvate organizacije HNO. Osobno sam bio na tom sastanku. Mo). I reagirati će. Imao sam prilike već neke od takovih čuti što misle. Jedna zbrka pojmova, protuslovlja i površenosti. Nešto što ja osobno ni da je ublažim zabludama i pogreškama napisano ne bih mogao prihvatiti.

     

    Dragi Braco, ne mogu pljuvati na prošlost; ne mogu taktiku pretvarati u program, najmanje taktiku vrlo prozirnu, prenagljenu, opasnu. Ja sa svoje strane taj novi program osudjujem i posve odbacujem u cijelosti, jer su u njemu posve zasjenjene i one neke pozitivne stvari, koje se ali ne mogu tako prikazati i plasirati. Ako još držiš do moga mišljenja i do moje suradnje, onda tražim da taj program odmah javno opozoveš i posve obezvrijediš. To nisu načela i program koji su objavljeni u onom izvanrednom broju DRINE, i koji je bio osnažen zaključkom Radnog Skupa "NortH" deseti travnja prošle godine. (Pukovnik Štir za sigurno misli na "izvanredni broj DRINE" koja je izišla kao 14 knjiga Drinine Knjižnice u početku 1966. godine, a ovo pismo je pisano iste godine, ali u zadnjem mjesecu godine, dakle u prosincu, pa se čini da je to bilo prošle godine. Ova DRINA donosi: TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. Ova načela su uistinu izišla u prvoj DRINI poslije Poglavnikove smrti, a tiskana je u travnju 1960. Zbog važnosti i velike potražnje, DRINAPRESS je tiskala ovu izvanrednu DRINu 1966. Mo).

    To nije onaj program, niti su to ona načela za koje mi već u nekoliko navrata najavljuješ da su ponovno u tisku. Ako su Tvoja obećanja meni u toj stvari davana konačni odgovor u tom novom programu, onda mene nisi zadovoljio. Naprotiv, izazvao si me na ovakovu reakciju. Ja moje principe i stav ne mogu podvrći niti našem dugom prijateljstvu, jer oni služe nečemu višem i vrijednijem od nas. Barem ja nastojim da to tako bude u svakom ovom činu i naporu.

     

    I Tebi i prijateljima dajem ovime otvoreno i iskreno moje misljenje. Nisam krzmao dati oduška mom pravom uvjerenju i mišljenju. Ne pišem ovo zato da Tebi ili Otporu naškodim. Naprotiv! Želim samo koristiti našoj užoj i općoj hrvatskoj stvari, a na Vama je da zauzmete i prema meni Vaš stav, po Vašoj najboljoj savjesti. Vrijeme i istina biti će nam konačni sudac. Ne želim biti novi "Vrančić" u Otporu.

     

    Želim jedino reći što mislim, da nitko ne dvoji što mislim i osjećam, a o Vama svima ovisi kako će se stvari medju nama razvijati, te ću i ja onda konačno moći donijeti moju zadnju odluku. Ili ćemo ljudski stvari raspraviti i postaviti ih na mjesto kako ono Bog zapovjeda, ili ćete me uvjeriti u našu stvaralačku i organizatornu sposobnost, ili u moju zabludu. Ja ću prema tome znati i sam što mi je činiti, te ću se ili korigirati ili ću prestati zavaravati sebe i druge mlateći praznu slamu. Ili ću se pak okaniti neodgovornog igranja sa vatrom. Činiti ću po najboljoj savjesti, nastojeći biti i ostati odgovoran i svojoj savjesti i zajednici vrijednoj svake pažnje i odgovornosti, a ta zajednica je u našem nacionalističkom pozdravu:

     

    BOG I HRVATI!

     

    kojim Tebe Braco i ostalu braću ovom pozdravljam.

     

    Vaš I. Štir v.r.

     

    (Ispod ovog potpisa ima nadodatak kojeg prepisujem onako kako ovdje stoji, mo)

     

    "Prepis pisma puk. Štiera a u suglasnosti originala koji se nalazi u pismohrani Tajništva za Kanadu područnog R.S. "North" izvršio i jamči za vjerodostojnost ovog prepisa,

     

    Windsor, 31. prosinca 1966.

     

    Tajnik za Kanadu

    Područnog R:S: "North"

    Vjekoslav Cecelja. potpis Vjekoslav Cecelja.

     

     

    Napomena:

    Eto, sada smo čuli, donekle, i pukovnika Ivana Štira. Šteta što nemamo korespodenciju između generala Drinjanina i puk. Štira. Iz nje bi se mnogo toga saznalo, a ovako, obojica su već davno mrtva, nisu među živima. Nama ostaje sada samo iznijeti - ama baš - sve što znademo i što imademo, kako bi hrvatski novi naraštaji i hrvatski povijestničari imali sve zapisano pred sobom. To je sve što mi možemo učiniti dok smo još živi. Otporaš.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 17-05-2015 at 22:57

    18-05-2015 22:12#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZJAVA SVJEDOKA O AKCIJI BOŽE KAVRANA

     

    Piše: Stipe Šego

    "DANICA" - Chicago, USA - Srijeda 14 travnja 1971.

     

    ( Stipe Šego 1913-1990, naravno Hercegovački Hrvat, bio u vojski HOS NDH, pripadnik sedme (7) skupine Bože Kavrana, uhićen u Mađarskoj u prosincu 1947. godine, bio u zarobljeništvu u sovjetskoj Rusiji do 1956., živio u Chicagu, bio vrlo aktivan u hrvatskim nacionalističkim gibanjima; na izjave Marija Polića "Od Mostara do Bleiburga" koji su izlazili u "Hrvatskom Glasu", Stipe Šego je odgovarao SVJEDOCI GOVORE u novini "OBRANA" 1966. Pošto ovaj opis Stipe Šege - kao svjedoka - iz novine DANICA daje neke nama nepoznate detalje iz te Bože Kavrana Akcije, mišljenja sam da bi ovaj opis trebao biti uključen u "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", tim više što je 1956. godine u Barceloni, Španjolska, Hrvatski Narodni Odpor pokrenuo sudski proces u obranu poručnika HOS-a Srećka Rovera. Na tom procesu su bili razmatrani mnogi u to doba dostupni materijali koje su iznosili tada još živi svjedoci mnogih dogodovština i mnogih događaja, te na osnovu iznešenih činjenica, puručnik Srećko Rover je oslobođen svih mogućih krivnja. Molim zainteresirane da pregledaju pisma koja se odnose na taj proces o Sreću Roveru. Moja opaska, Otporaš.)

     

    U listopadu prošle godine došao je u Chicago poručnik H.N.Odpora za Australiju g. Srećko Rover. On je došao na poziv drugih dužnosnika Odpora iz Sjedinjenih Država, da bi što bolje uskladili rad u organizaciji.

     

    Kako je nepobitno dokazano nazad 15 godina, da Srećko Rover nije bio kriv u Akciji Bože Kavrana, kojom je prigodom došlo radi toga do razilaženja između generala Vjekoslava Luburića i dr. Ante pavelića, uza sve to nakon 15 godina od toga događaja, neki ljudi još i danas postavljaju pitanje o sudjelovanju Srećka Rovera u toj Kavranovoj akciji. Istina je, da je u ovom slučaju najgore to, što ljudi o tome stavljau pitanje, najmanje znadu, kako je ova akcija počela i dalje se razvijala.

     

    Neprijatelj i te kako ima interesa ubacivati sumnjičenja i svađu među nas, jer je lažna propaganda najuspješnije oružje u komunizmu. Zato je potrebno upozoriti čestite Hrvate, da ne nasjedaju komunističkoj lažnoj i štetnoj propagandi.

     

    Kako sam bio jedan između prvih organiziran (sedma (7) grupa, mo) u Kavranovu akciju, te mi je dužnost dati slijedeću izjavu o toj akciji.

     

    Još 1945. godine počeli smo se organizirati za tu akciju u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji. Kako sam već bio poznat s bojnikom Ljubom Milošem (Ljubo Miloš i Maks Luburić su rođeni rodijaci, sinovi dviju sestara, mo) i bojnikom Antom Vrbanom, još u Hrvatskoj, jer smo sva trojica služili u Ustaškoj obrani kod generala Luburića. Kao takovi dogovorili smo se povratiti se nazad u Austriju a iz Austrije u Hrvatsku. Na 17 ožujka 1946. prebacili smo se u Austriju. Uzelo je skoro više od godinu dana, dok su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku. Ja nisam otišao među prvim skupinama zbog toga što sam slomio ruku.

     

    U mjesecu studenom 1947. stigao sam u bazu Traum Feir. Ta baza služila je za sakupljanje grupa, koje su imale ići u Hrvatsku. Tu sam našao Antu Zubića, Tomu župana (osobno sam poznavao ovog Tomu Župana i svu njegovu obitelj. Živio je u Sacramentu a ja u San Franciscu, Californija. Mnoge stvari mi je pričao i kako se je borio u hrvatskim šumama sve do konac 1948 god., mo) i još par radnika, koji su opskrbljivali bazu. Ova dvojica imenovanih, Zubić i Župan, još su živi i nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama.

     

    Moja skupina krenula je na put 18 siječnja 1948. (Ovdje treba spomenuti i knjigu Ivana Prusca "SPREMNI DATI ŽIVOT ZA HRVATSKU". Ja ovu knjigu posjedujem u kopiji, možda i kopija od kopije, s početkom stranice 94. Sve stranice do 94 fale, osim na prvoj stranici slika Ivana Prusca u vojničkoj odori. Slika je vrlo mutna zbog mnogih kopiranja, ali je ipak vrlo uočljiva. Na stranici 321 pisac navodi da su u grupi sedam (7) bili: Murat, ustaški nadporučnik, Ante Vicković, ustački poručnik, Stipe šego, ustaški zastavnik, Marijan Orlić, ustaški poručnik, Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica, čijih se imena ne sjećam. Ova grupa je pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Stipe Šego govori o mjesecu siječnju 1948., dakle neka dva mjeseca razlike. Moja opaska.) Išlo se je preko Mađarske. Kako je mnogima već poznato, da su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku u srpnju 1947., a kako sam gore naveo, da je moja skupina išla u siječnju 1948., te kada to sravnimo s prvom skupinom i mojom, onda imamo 5 mjeseci razmaka. Tako da 18 siječnja 1948. Rover se nije pojavljivao u bazi niti je tko u bazi rekao jednu samo riječ o njemu. Baš je ovo taj glavni ključ, da sve da je i bio, Rover nije mogao naškoditi organizaciji. Jer je sve bilo u partizanskim rukama, dok je Rover još sjedio u Italiji.

     

    Kada pogledamo sudbinu onih nekoliko vodića, koji su izgubili svoje živote u poslu ove organizacije, a to su Josip Brend, Nimec Zlatar, Cvitković i Krajinović - ova dva posljednja vodili su moju skupinu - i Cvitković je ubijen u Mađarskoj, dok je Krajinović umro u Moskvi od ruskih kundeka - onda će nam stvar biti jasnija. Đuro Krajinović pričao mi je da je on vodio prvu skupinu koja nije imala nikakve veze s Domovinom.

     

    Kada analiziramo knjigu Gordana Vukovića "Akcija Gvardijana" i knjigu Ivana Prusca i ostalih preživjelih učesnika te akcije, onda se može čisto zaključiti da je prva skupina stigla daleko u unutrašnjost Hrvatske i tek tamo pala u ruke partizana.

     

    Kako je prva skupina nosila radoi stanicu, ona je pala u ruke partizana skupa sa šifrom. Da Miloš i Vrban nisu odali šifru partizanima, onda se ne bi ništa dogodilo ostalim skupinama. Drgu je kardinalnu pogrešku napravilo vodstvo u Austriji jer nije nikada dobilo niti jednog čovjeka nazad sa terena, nego je stalno nasjedalo partizanskim lažima. Pred moj odlazak došao je k nama u bazu pok. Božo Kavran. I noćio s nama. Tada sam imao priliku s njim razgovarati. Pozvao je mene i vodića na šetnju. Dok smo šetali izvadio je jedan komadić papira i rekao vodiću, da pošalje jednog čovjeka iz prvih skupina (tj. iz domovine nazad u bazu, mo) jer da su mu se ispričavali da nitko ne zna madžarski a put vodi kroz Madžarsku pa bi mogao stradati. Meni je dao jednu vojnu kartu s posebnim oznakama i rekao mi, da to ne smijem nikome pokazati, nego zapovjedniku, kada dođem u šumu.

     

    Vratimo se opet natrag na Srećka Rovera iselio u Australiju poslije tog nesretnog slučaja. Rover je nastavio dalje raditi na organizaciji naših ljudi u Australiji i Oceaniji. General Luburić se međutim naselio u Španjolskoj, a Ante Pavelić dao mu ovlast da vodi njegove sljedbenike svugdje u emigraciji osim u Argentini. Tada je general Luburić imenovao Rovera povjerenikom za Australiju i Oceaniju. Tako je to trajalo preko 7 godina nakon neuspjele Kavranove akcije. Kada se je godine 1955. Ante Pavelić morao sakrivati od argentinskih vlasti, onda je profesor dr. Andrija Ilić tražio od Rovera novca za pomoći dru. Anti Paveliću, i da Rover pošalje novce preko prof. Andrije Ilića. Rover je odgovorio prof. Andriji Iliću da je on slao novac prije preko generala Luburića i da će i dalje tako raditi. Ako bi se što dogodilo gen. Luburiću, onda bi Rover slao novac preko dr. Džaferbega Kulenovića.

     

    U to vrijeme još je izlazio mjesečnik "Izbor" u Argentini, koji je pri kraju svoga opstanka počeo pisati protiv svećenika i Katoličke crkve. Mjesečnik je uređivao i izdavao predratni iseljenik Josip Subašić, koji je prije rata u Argentini bio integralni "Jugoslaven". Da stvar bude još bedastija, Ante Pavelić je odobrio ovakovo pisanje "Izbora" i tek tada se je počelo Rovera optuživati, da je kriv za neuspjeh Kavranove Akcije. Srećko Rover tada se je obratio na sve preživjele učesnike Kavranove akcije s jednom okružnicom, u kojoj je tražio, da svaki od njih dadne izjavu u vezi Rovera i Kavranove akcije. General Luburić i Rover zatražili su čak, da se osnuje sud, koji će osuditi Rovera, ako je kriv. (I uistinu taj je ČASNI SUD osnovan i proces održan u Barceloni, Španjolska. Tiskana je posebna knjižica DRINA br. 1-3 travanj 1956, God. VI. u kojoj su iznešeni razlozi sazivanja ovog ČASNOG SUDA. Mo.) Kako protivna strana nije pristala na ovakav nepristrani sud, naravno da je izgubila. Istina je, kako svatko lako može vidjeti, za sve su to bili krivi novci. Da je Srećko Rover poslao profesoru Andriji Iliću novac, nikada mu se od ovoga ne bi bilo ništa reklo. Srebrenjaci su po srijedi. (Teško je danas reći jeli ili nije Stipe Šego, kada je ovu izjavu pisao 1971. godine, mislio na Judine trideset (30) srebrenjaka, mo.) Ta je "afera" potresla HOP do temelja, jer su ga napustili ponajbolji od najboljih. Tada su se pojavili razni letci, optužbe...i sve što ne valja. Na jednoj strani general Luburić, Džaferbeg Kulenović, Rover i ostali, a na drugoj okolica Ante Pavelića. Nitko drugi nego naš zajednički neprijatelj nije imao koristi od ove naše zajedničke tužne svađe.

     

    Ovom prilikom želim prigovoriti vodstvu akcije Kavran, zašto nikad nije dalo u javnost svoju izjavu o toj tragičnoj akciji. Postrojnik dr. Lovro Sušić, ministar dr. M. Frković, ministar dr. Mehičić spadali su u to vodstvo Kavranove akcije. Oni su imali cijeli arhiv o toj akciji i nisu nikada dali nikakvu izjavu o toj našoj tragičnoj akciji.. Istina, Mehičić je nazad nekoliko godina umro, ali ostali dok su još živi, trebali bi o tome nešto napisati da ne ode s njima u grob.

     

    Z A K L J U Č A K

     

    O Srećku Roveru mjerodavan sud mogu dati samo oni koji su sudjelovali u akcije Bože Kavrana, jer oni najbolje znadu, kako su se događaji odvijali u ovoj organizaciji. Mi svi preživjeli sudionici te akcije znamo, da Srećko Rover nije kriv. Zato hrvatska poštena i rodoljubna javnost ne smije nasjedati neprijateljskim lažima. Neprijatelji bi htjeli pod svaku cijenu kompromitirati Srećka Rovera, jer im on smeta od svojih mladih dana. Srećko Rover postao je u svojoj 18 godini života ustaša i revolucionarac. Još za kraljevske Jugoslavije kao mladić prolazi kroz beogradske zatvore radi svoje ustaške djelatnosti. S poznatim hrvatskim rodoljubima, pa i samim Božom Kavranom, gnjio je kao mladić po jugoslavenskim zatvorima radi svoga rodoljublja.

     

    Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Srećko Rover služio je kao časnik u Crnoj Legiji i u njoj postao pobočnikom legendarnog hrvatskog junaka Jure Francetića. Komunistička Jugoslavija optužuje ga radi njegove rodoljubne djelatnosti u Australiji. Srbo-komunistička Jugoslavija poslala je i ubojice na njega u Australiju, ali Rover svojom vještinom i hrabrosti uspjeva izbjeći smrti, iako je dobio nekoliko uboda od noža. (Ovdje se radi o pokušaju atentata na Srećka Rovera u Melbourne-u 12 listopada 1966. Tko je pomno pratio i čitao "PISMA VJEKOSLAVAMAKSA LUBURIĆA" mogao je tu u tim pismima pronaći i pimso(a) Maksa Luburića u kojima on ističe da su mu neli iz Australije javili da se je to radilo više o nekoj osobnoj stvari, nego li nekom političkom ili neprijateljskom pokušaju ubojstva. Nadajmo se da će i ova stvar postepeno izići na čistac, mo)

     

    Ovo je samo jedan mali isječak iz života i rodoljubnog rada Srećka Rovera. Nadam se, da će ova moja Izjava i osvrt na akciju Bože Kavrana osvjetliti neke nepoznate ili manje poznate činjenice u aferi Bože kavrana.

     

    Stjepan Šego,

    2717 S. Princenton Ave.,

    Chicago, Illinois 6o616

    U.S.A.

     

    Nadolazći opis će biti Okružno pismo Ivana Prusca o "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "I0. TRAVANJ". Otporaš.

    18-05-2015 22:49#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA

    "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVNJA"

     

    (Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je izdalo društvo "UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE" iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Otporaš)

     

     

    "ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVANJ"

     

    Nakon izlaska knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta "10 Travnja", koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

     

    Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povučenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

     

    Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

     

    Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

     

    Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadstavnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

     

    Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije "10 Travanj" u Zagrebu.

     

    Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

     

    Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

     

    Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani "Lojzek", bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

     

    Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

     

    Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom "Slovenija", vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom "Madžarska" vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

     

    Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

     

    Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal "Madžarska" i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara.

     

    Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

     

    Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala "Madžarska" ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

     

    Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

     

    PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se Kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

     

    Istina je, i to posve utvrđena, da Rover nije preveo Božidara Kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo Ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

     

    Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se Kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo Kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

     

    Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo "Do znanja", koje je upućeno povjerenicima Hrvatskoh oslobodilačkog Pokreta o Poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. (U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo. Otporaš.)

     

    U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. Mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo)

     

    Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbira, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

     

    Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

     

    Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog Pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

     

    Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

     

    Što se tiče Roverova "izdajstva" u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno načistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo)

     

    Za sudbinu pokreta "10 Travanj" tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti još nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

     

    Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom "Domovina-emigracija".

     

    Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

     

    Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

     

    Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom ("Madžarska"), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

     

    Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

     

    Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA". Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

     

    I. PRISAC

    Siezenhiemerst. 155

    5020 SALZBURG, Austrija.

     

    (To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije "10 Travnja". Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo. Otporaš.)

    19-05-2015 01:37#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PISMO GOSPOĐI MIRI BUNTIĆ, TORONTO, piše general DRINJANIN

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 876/879. Mo. otporaš.)

     

    general DRINJANIN

    16. IV. 1968.

     

    Gdja Mira Buntić i obitelj, Toronto.

     

    Pišem Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj razumijeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izišle iz normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebe i svojim obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih dužnosti i prava medju nama.

     

    Radi se o tome da sam odjednom počeo dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom, draguljima, dolarima itd. i To u vrijeme kada u "Vjesniku" i još jednom Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me miješati u trgovinu zlatnih dukata, koje u Munchenu vodi gosp. Tudjina. (Gosp. Zlatko Tudjina je imao radnju zlatarije u Munchenu u kojoj je izrađivao razne nakite od zlata ili pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S. Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom Drinjaninom. Mo. Otporaš.) Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste morali reći, jer to inače nebi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora (Tambić) udata za pukovnika HNS Jakova Džala, mo) i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.

     

    Vi ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i medju njima nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke, knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem. Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima medju nama. Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove, fotografije od moje stare majke (generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo) i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste u Mallorci, (Kanarski otoci, mo) i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj starici. (Majki, mo)

     

    U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo) i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa malim manjcima. (sa malim odštetama, mo) Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu prodati, da bi tako platili kako tako tu razmijenu u robi. Pitao sam što bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati medaljoni, izradba tipična, koja se zove "arte toledano" tj. stare arapske rezbarije.

     

    Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj prodaji bile izmedju dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja "toledanskih" i zatim 6. Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku. Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam Vam to kao "Muestru bez vrijednosti" i tako je i stiglo.

     

    Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:..."ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.

     

    Sve to nebi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje. Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa dukatima g. Tudjina:

     

    Obrana,

    Danica,

    Hrv. Revija,

    Dom, Hrv. Glas,

    Naš Put,

    Glasnik Srca Isusova i Marijina,

    Glasnik Župe u Njemačkoj,

    Hrv. Narod, i

    valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas g. Tudjine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o "Luburiću i Tudjini" i "njihovim zlatnicima". Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga gospodina (Tudjinu, mo) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo) koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Munchenu neki naši ljudi dugi niz godina živjeli i tako poznavali g. Tudjinu. To je lako. Mogu staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je voljan, ali Udba će tada reći "posvadili se Tudjina i Luburić oko dukata, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta izsisati priču o "hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave dukate". Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku, pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedninjenih Naroda od 1961-1971., mo) za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku fukaru.

     

    Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto pretvorila u trgovinu zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd. Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džal, suprug generalove polusestre Zore, mo) iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks, kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja ne mogu znati koliko je istina , ali bilo je ljudi koji su dolazili u Španjolsku da saznaju jeli istina "da su Maksa zatvorili u ludnicu". Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na stotine, ali neću duljiti.

     

    Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima razlika izmedju ovih stvari i onih, koja sam Vam poslao, budite dobri pa to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo, osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i neznam kakvi su Vaši politički nazori, niti me interesira. Imate pravo kao i svaki Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća, nebih htio mješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima, draguljama i dolarima, - iako ni takva jedna trgovina nebi imala ništa amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.

     

    Vi bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora, jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse stvaralo medju pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam jednog visokog dužnosnika Madjara, koji se time profesionalno bavi, kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje kuće, cipele ili kao Tudjina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može trgovati sa "zlatom, draguljima i dolarima".

     

    Ja Vam se još jedno zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama, koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.

     

    Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam

     

    general Drinjanin.[I][COLOR="blue"]

     

    Ps. A šta reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili drugi način. Neka povijesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe vrijeme.

     

    Dr. Ante Ciliga je u novini Danica za prosinac 1969. godine napisao jako lijep članak o smrti generala Luburića, i tu napisoa slijedeće:

     

    - DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11

     

    -"Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTURATIMA..."

     

    - DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu

     

    - Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -

     

    " Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz "DANICE" 17.12.1969. Otporaš.)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 19-05-2015 at 01:47

    20-05-2015 03:03#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SVI PUTEVI VODE U BOKU - KOMENTAR UZ JEDNU MAPU,

    piše general DRINJANIN.

     

    (Ovaj opis se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Ja ovo prepisujem iz DRINE br. 1-2. 1965. strana 128-135 za hrvatsko općinstvo jedan vrlo povijestne važnosti opis generala DRINJANINA. Više/manje poznato je da je general DRINJANIN u Istarskoj DRINI 1964. godine na strani 18-21 tiskao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. To spominjem zato da bi čitatelji priloženog opisa mogli što bolje razumijeti početak i prvi paragraf opisa. Usput želim naglasiti da je uz naslov: SVI PUTEVI VODE U BOKU priložena i vojnička karta Boke Kotorske, koju ja ne mogu ovdje priložiti, jer ne znam kako, ispričavam se zbog toga, ali ću zato napisati sve one riječi koje su ispod te karte, koja je svakako kopija od Bog dragi zna koliko kopija, pa nije toliko jasna, ali svakako se jasno vide strijelice talijanskih jedinica koje prodiru u Boku Kotorsku. Ispod karte je napisano: IZ NJEMAČKE RATNE REVIJE "SIGNAL": vidi se kretanje Talijana po kopnu i moru prema Boki Kotorskoj i Jadranu. Tko drži Boku, gospodari Jadranom. Moja opaska. Otporaš.)

     

    Piše: general DRINJANIN

     

    Komentar uz jednu mapu

     

    Zadnja istarska DRINA bila je razgrabljena, pa neka ove riječi služe i kao poziv svim povjerenicima, da nam smjesta pošalju sve primjerke, koje još eventualno imaju na raspolaganju. Trebamo ih za odpremu onima, koji ih traže. I tih ima mnogo.

     

    Vele nam mnogi prekaljeni stari ustaški borci, u čije borbeno i oružano ustaštvo nitko ne može sumnjati, da je zasluga te DRINE u tome, što ona postavlja svaku stvar na svoje mjesto. Mi se nismo odrekli i nikada se nećemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata. Ti su se ustaški junaci i martiri borili za HRVATSKU DRŽAVU i imaju prava da ih se smatra hrvatskim vojnicima i hrvatskim mučenicima.

     

    Što je, konačno znao onaj hercegovački dječarac, onaj lički pastir, onaj zenički radnik ili jednostavni težak sa Drine - o ideološkim problemima svijeta? Nismo rekli da o tim ideološkim smjerovima ne treba voditi računa o političkim stvarnostima, nego smo samo rekli - da su ovi jednostavni i mali ljudi, koji su nosili "U" slovo na ličkoj kapici, bosanskom fesu ili ustaškoj vojničkoj kapi - bili samo i jedino hrvatski vojnici, koji su pošteno ginuli za HRVATSKU DRŽAVU.

     

    Nisu to samo sentimentalni razlozi, pa da kažemo da bi bili nesretni, jer bi nam se nijekala vojnička kategorija, a ne govorimo o tobožnjem prokletstvu Hrvata, koja da datira još od vremena nesretnog kralja Zvonimira, nego se radi o konkretnim razlozima. Nikada Hrvatska neće moći biti ni slobodna, ni svoja, ni sretna još manje - kad bi prešutila ili zatajila tih pola milijuna palih. (Hrvata, mo. Otporaš.)

     

    Nije uvijek za povijest i Boga mjerodavno ono, što o nama kažu oni, koji su nas pobjedili, (Toga smo svjedoci upravo danas dok ja, Otporaš, ovo pišem. Napali su našeg slavnog hrvatskog igrača Josipa Šimunovića samo zato što je u utorak 19 studenoga 2013. poslije utakmice Islanda i Hrvatske u Zagrebu za kvalifikaciju svjetskog prvenstva u Brazil 2014., rekao: ZA DOM SPREMNI!. Preko hrvatskih slabića u službi hrvatskog neprijatelja ova stara vojnička hrvatska izreka ZA DOM SPREMNI! je munjevitom brzinom proširila se kuglom zemaljskom, kako bi još jednom, Bog dragi zna po koji put još više, prišili HIPOTEKU GRIJEHA WW2 NAMA HRVATIMA na našim hrvatskim područjima. Mo, Otporaš) a ni t. zv. veliki, jaki, jer živimo u doba ispaštanja grijeha velikih i moćnih. I ne samo mi nego i oni sami ispaštaju svoje grijehe i zablude.

     

    I baš zato, jer se nismo odrekli dijela naše slave i naše tragedije - ne smijemo zatvoriti oči pred evidentnim stvarnostima u svijetu, koje nas sile da izvršimo reviziju svih koncepata u pogledu naše politike i naše strategije. (Upravo u tom i jest veličina generala Maksa Luburića. On je sam sebe pobjedio i došao do zaključka da ako se Hrvati ne ujedine u jedan ROV, budućnost je jugoslavenska, mo, Otporaš) Svijet vodi POLITIKA i, prema tome, ta je diktirala i hrvatsku politiku (Kao i danas spominjanje ZA DOM SPREMNI!, mo) godine 1941. Hrvatska je strategija bila posljedica te naše političke linije, koja je sačinjavala dio jedne evropske i svjetske politike, koja je tada priznavala Hrvatsku. Zato je bila apsolutno ispravna i ona hrvatska politika i, dosljedno tome, hrvatska strategija, koju smo vodili na strani onih, koji su nam dali kakvu - takvu mogućnost, da dodjemo do hrvatske DRŽAVE. A stvaranje HRVATSKE DRŽAVE bio je naš vrhovni stratežki cilj.

     

    S druge strane, mi smo bili stvarni i u istarskoj DRINI smo na sasma jasan i konsekventan način analizirali političko - vojnu situaciju kod onih Hrvata, koji su bili protivni našem časovitom političko - ideološkom smjeru, ili su pak snašli posljedice našeg časovitog savezništva s Italijom, koja nije bila samo ideološki protivnik tih Hrvata, nego je bila i stvarni potencijalni protivnik cijelog hrvatskog naroda.

     

    I hrvatski Ustaše i hrvatski partizani podjednako su mrzili Italiju. Malobrojni hrvatski komunisti mrzili su Italiju i iz ideoloških razloga, ali se je kasnije dogodilo, radi svojih ideoloških zabluda, stvarno paktirali s Italijom, našim narodnim i političkim neprijateljem. U isto vrijeme Kotoranin Ante Moškov, tobožnji ideološki sumišljenik Italije, jurišao je s bombom u ruci na talijanske tenkove.

     

    Osim, dakle, ideoloških problema postojali su i taktički problemi s obje strane, pa ako je hrvatska ratna mašina, iz taktičkih razloga, prihvatila ideološko obilježje svojih saveznika u svom političko-starteškom planu, onda na jedan pošten i iskren način moramo priznati isto taktičko pravo i onim Hrvatima, koji su bili na drugoj strani. Da bi to mogli učiniti moramo rasčlaniti Titovu snagu na njene sastavne dijelove.

     

    Ne ćemo ovdje govoriti o velikosrpstvu, ni o srbokomunizmu, ni o beogradskoj čaršiji, ni o srbijanskoj profesionalnoj soldateski. Oni su naravni neprijatelji svake hrvatske državne koncepcije, pa bila ona ma kako ideološki obojena. Onaj isti rječnik, kojega su upotrebljavali za naše stare i borbene pravaše, Frankovce i stekliše, upotrebljavali su kasnije za ustašku generaciju, i upotrebljavaju danas, (1965., dr. Juraj Krnjević je tada bio predsjednik HSS-e, jer je bilo tada - kao i danas - bolje imati nekakovu titulu predsjednika, nego biti državotvorni Hrvat za Hrvatsku Državu, mo) za dra. J. Krnjevića i novu HSS, koja se deklarira izročito državotvornom. Taj će isti rječnik oni sutra upotrebljavati za one hrvatske komuniste i bivše partizane, čim se ovi deklariraju pristašama hrvatske DRŽAVE. Andrija Hebrang je meni, neposredno prije izručenja, rekao: da on želi Hrvatsku crvenu kako kukurik, ali sa granicama na Drini i kod Zemuna. Zato je taj zaslužni i stari komunisitčki borac pao isto tako izmučen i pogrdjen, kao jedan Juco Rukavina.

     

    Ne govorimo, dakle, i bilo kojoj srpskoj snazi. Govorimo o Hrvatima. Nećemo trošiti riječi ni na one oportuniste, slabiće ili amorfnu masu (u ovom slučaju "amorfna masa" se odnosi na sve one bezosjećajne i bez kristalno jasne ideje Hrvate, mo, Otporaš) koja je klicala "Hosana, sine Davidov", a onda Ga pljuvala. Svaki narod ima te svoje oportuniste, slabiće i amorfnu masu. Oni ne prave nikada povijest. Oni ju tek slijede. Oni bi sjutra klicali Ustašama, HSS-u, demokratima ili eventualno hrvatskim monarhistima.

     

    Radi se o onim Hrvatima komunistima i idealistima, koji su se dali prebijati kosti i koji nisu odavali svojih drugova; ili su umirali s puškom u ruci i na vješalama, s poklikom "živila komunistička partija", itd. Mi njima odajemo priznanje, kao borcima, ako su pali u vjeri, da njihova žrtva služi za bolju budućnost hrvatskih proletera. Mnogi su od njih sve dali u vjeri, da se bore kao predhodnica jednog novog i boljeg svijeta, gdje Hrvat Hrvata ne će ekonomski izrabljivati, i da se jedan narod s drugim ne će klati za kapitalističke interese.

     

    Mi te ljude odjeljujemo od onih, koji su i u komunizmu gledali svoja osobna riješenja, pa su se, poput Tita, stavili u službu jugoslavenske državne ideje. Taj oportunizam doveo je i u krizu takovu novu jugoslavensku tvorevinu, jer su se urotili i protiv Rusije i Staljina, za koje su umirali. Njihova je urota bila kupljena za američke dolare, kao što je i puč generala Simovića bio plaćen s pola milijuna engleskih funta sterlinga. Mi smo danas očevidci loma. Većina hrvatskih komunista za Beogradjanine su danas čisti - ustašluk! Dio hrvatski komunista gubi se u oportunizmu i kukavičluku, da ih ne snadje sudbina Andrije Hebranga. Ali oni neće praviti povijesti, oni će slijediti tok dogadjaja. Jedan pogled na stanje u svijetu govori o krizi komunizma, gdje se Jugoslavija spasava od "majčice" Rusije s pomoću buržujske Amerike, a Rusija pak traži saveznika u medjunarodnom kapitalizmu protiv revolucionarnog Mao-Ce-Tung (Mao-Tso-tong, francuski, Mao-Tse-Tung i (Mao Zedong) engleski, mo) i milijuna gladnih Kineza.

     

    Vratimo se hrvatskim komunistima idealistima. Oni, koji prežive duboku krizu komunizma uopće i lom jugoslavenske državne strukture, morat će naći jedan hrvatski okvir za svoju legalnu borbu. (Franjo Tuđman i njegova Hrvatska Demokratska Zajednica, HDZ, mo) Nećemo mi Hrvati riješiti problem komunizma u svijetu, nego ćemo morati prihvatiti riješenje, koja će donijeti "vjetrovi povijesti". (Pad berlinskog zida u studenom 1989. godine, mo, Otporaš)

     

    Ali, pitanje hrvatskih partizana je problem naš, interni, hrvatski i njega moramo riješiti medju sobom mi Hrvati. Samo jedan pogled na mapu, (o kojoj sam rekao par riječi u početku ovog opisa, mo) koju smo uzeli u originalu iz njemačkog ratnog mjesečnika "Signal" - pokazuje nam što se je sve dogadjalo u ona vremena. Treba konstatirati dvije bazične činjenice.

     

    Prva je činjenica, da su Njemačka i Italija navijestile rat Jugoslaviji ne zato, jer su to želili, nego - jer je po njihovim neprijateljima organizirani puč generala Simovića, od 27 ožujka 1941. - na to prisilio. Njihov cilj, t.j. Njemaca, nije bio ni rušenje Jugoslavije, ni stvaranje Hrvatske, nego su prije svega trebali pasivnost Jugoslavije i slobodni prolaz za Solun i Kretu, kamo su stigli 2. lipnja 1941. Rat je bio tu.

     

    Druga je činjenica, da su Hrvati iskoristili to ratno stanje, proglasili hrvatsku DRŽAVU, razoružali jugoslavenske jedinice i stvorili hrvatsku Vladu, hrvatsku vojsku, itd. Pogled na mapu (kartu, mo) pokazuje glavne smjerove Njemaca. Oni su iz Madjarske, Rumunjske i Bugraske okupirali glavne komunikacije, koje su trebali za osvajanje Sueza i drugih stratežkih ciljeva. To se je i kasnije osjetilo u držanju Njemaca na teretoriju bivše Jugoslavije, kada su pravili lokalne kompromise s bilo kim, da si osuguraju te komunikacije.

     

    Kasnije se to promijenilo utoliko - koliko je radi nepovoljnih ratnih rezultata - Hrvatska postala južni stratežki obrambeni bedem za njemački životni prostor (lebensraum). Tada je Njemačka imala više interesa za Hrvatsku kao takovu, ali ne radi Hrvata, nego radi sebe. Priča o našem vjekovnom ratnom prijateljstvu je čista poezija, koja je nastala iz obostrane upućenosti, i kao posljedica našeg geopolitičkog položaja.

     

    Ali Italiju su vodili drugi motivi u svim njenim potezima, koji su je vodili u našu Dalmaciju, i to ne radi ideoloških razloga, nego iz imperialističkih motiva, koji su (kod njih, Talijana, mo) vječni i s kojima treba računati u svim budućim potezima hrvatske politike i hrvatske strategije.

     

    Italija je izdala sve svoje saveznike radi Dalmacije, i u budućnosti će svaka Italija prići svakom bloku, koji joj obeća Dalmaciju ili komad iste; i opet će iznevjeriti, ako joj druga strana obeća više; i ne smao to, nego će Italija, na jedan ili drugi način, pokrenuti naše unutarnje neprijatelje, jer joj nikako ne konvenira jedna jaka HRVATSKA DRŽAVA.

     

    Prelazim, konačno, na ono, što smo htjeli istaknuti. Dobar dio partizana na hrvatskom području posljedica je - ne nekih vrlina komunizma, a ni pomanjkanja smisla za povijest i ljubavi za hrvatsku DRŽAVU samih DALMATINACA, - nego je posljedica imperijalizma Italije i izdajstva domaćih Srba i četnika, koji su Hrvate planskih tjerali u partizane, da ih kasnije mogu optužiti i uništiti - kao komuniste. Mi bi mogli toj našoj hrvatskoj braći predbaciti njihovo partizanstvo tek onda, kad bi hrvatska DRŽAVA bila dovoljno jaka, pa im mogla pružiti zaštitu. Nu hrvatska DRŽAVA je bila tada nemoćna prema svome "himbenom savezniku".

     

    "Ustaška Hrvatska" ne može predbaciti "partizanskoj Hrvatskoj" ama baš ništa. Oni su bili žrtva naše nemoći, talijanske perfidnosti, četničkog noža i komunističke prevare. Njima je, naime, bila obećana hrvatska sloboda, jednakost i socijalni napredak.

     

    Danas bivši hrvatski partizani, medju kojima nije bilo tek 3-4% uvjerenih komunista, uvidjaju da su bili nasamareni "slobodom i blagostanjem", kao što je tragični pjesnik paćeničke Boke, Viktor Vida, u časovima krize pjevao - da je bio nasamaren životom.

     

    I vratimo se našoj paćeničkoj hrvatskoj Boki. Talijanska strijela bila je ravno na nju odapeta. Tko gospodari Bokom - gospodari prilazima Jadranu. Tko gospodari Jadranom - gospodari obalnim narodima, i kotarima njegovih rijeka i komunikacija dominira pozadinom. Boka i cijeli naš prostor, kroz dva milenija, bio je deklariran talijanskim životnim prostorom. Od vremena ilirskog ustaničkog vodje BATUMA, pa do Poglavnika, dra. Ante Pavelića, moglo bi se reći, nije se niša novo dogodilo.

     

    Zato je naša Istarska DRINA (Baš u toj Istarskoj DRINI iz 1964. godine je tiskana PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, mo,) [/i]bila razgrabljena od mlade generacije i zato vjerujemo, da će ova bokeljska DRINA izvršiti namjerenu joj misiju.

     

    A ta misija jest: pravljenje hrvatskog fronta za rušenje svake Jugoslavije, a za stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, gdje ćemo moći konačno zacijeliti zadane rane u bratoubilačkoj borbi, medju nama Hrvatima i u HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU razgovarati o hrvatskoj politici.

     

    Na nam je, hrvatskim vojnicima, bez obzira na bilo kakve natruhe ideološke naravi, izvršavati ono, što taj naš stardrevni HRVATSKI DRŽAVNI SABOR bude o našoj sudbini odredio.

     

    general Drinjanin.

    20-05-2015 05:21#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BUDIMO INTELIGENTNIJI NEGO UDBA –

    NAŠE LOVORIKE USAHLE SU NA BLEIBURGU

     

    Piše: general DRINJANIN

    Pismo u obliku OKRUŽNICE, Glavni Stan HNO., veljača 1965.

     

    (Ovo pismo/Okružnica se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mo. Otporaš.)

     

    Dragi brate!

     

    Molim vas da ovo pismo shvatite kao moje osobno pismo, koje šaljem mnogobrojnim pripadnicima, suradnicima i prijateljima ODPORA. Činim to radi jednog izvanrednog dogadjaja, kojega smatram odsudnom prekretnicom u povijesti ODPORA. To je 20-godišnjica našeg vojničkog povlačenja i napuštanja teretorija N.D.H., te u vezi s tim i stvaranje ideje i organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

     

    Organizacija ODPORA "Erik Lisak" u Torontu, uz sudjelovanje ogranaka i povjereništava u Kanadi, te uz djelatno sudjelovanje predstavnika organizacije "Prijatelja Odpora" u Sjedinjenim Državama su proslavili obljetrnicu. Tom zgodom RADNI SASTANAK ODPORA stvorio je medju inim i zaključak, da se prigodom proslave dana državnosti DESETOG TRAVNJA u Torontu održi, osim već uobičajne proslave i radnog sastanka, i jedan širi radni sastanak.

     

    Taj širi radni sastanak imao bi vijećati i zaključiti o mnogim važnim problemima organizacije i djelovanja ODPORA. Približava se taj dan i mislim, da bi bilo potrebno izvršiti tri koraka:

     

    1. - Da središnjica ODPORA u Torontu i središnjica "Prijatelja ODPORA" u U.S.A. predvide sve potrebne korake, kako bi se za taj sastanak pripremilo sve potrebno u pogledu organizacije proslave sastanka i organizacije koncentracije samih predstavnika iz raznih gradova U.S.A. i Kanade. Tako na primjer zajedničko putovanje i zajednički trošak za prebacivanje autima, smještaj delegata u Torontu, njihova veza i sabirno mjesto, koje svi moraju poznavati. Tako isto izgraditi program rada s obzirom na vanjske delegate radi njihova povratka na vrijeme.

     

    2. - Potrebno bi bilo da bi svi oni, kojima je moguće sudjelovati, na vrijeme konzultirati krug istomišljenika, krug simpatizera, pa čak i naših političkih i lokalnih protivnika, ili kako se kaže - omjeriti puls prijatelja i neprijatelja - kako bi se na Radnom Sastanku predstavili ne samo sa vrijednošću svoje vlastite osobe i snagom svoga uvjerenja, nego i sa konkretnim pismenim referatima. Ti referati, pisani po mogućnosti u tri primjerka na pisaćem stroju, morali bi sadržavati ne samo izvješće o stanju u okolici samog delegata, nego i njegove konkretne prijedloge i misli. Svaki delegat morao bi dati sasma konkretno ideje o tome što i kako bi trebalo raditi na vanjskom frontu ODPORA. Vidjeli smo iz nedavne prošlosti, da su mnogi, inače poduzetni, pametni, vjerni i inteligentni ljudi, počinili tako velike pogreške, da ispadamo smiješni kao nosioci jedne revolucije, koja se želi suprostaviti mnogobrojnim neprijateljima HRVATSKE DRŽAVE.

     

    Mnoge od tih pogrešaka nikle su možda iz svestrane inicijative i od, možda, izgaranja za Hrvatsku, pa su pojedinci u isto vrijeme htjeli biti i nosioci legalnog, društvenog, političkog, socijalnog, kulturnog, vjerskog, športsko-viteškog i drugog djelovanja u stranom svijetu, te čak i predstavnici najviših hrvatskih javnih ustanova pred svijetom, a u isto vrijeme organizirati raznovrsni ilegalni rad, spremanje revolucionarnih grupa, itd. Dogodilo se je zato, da je pri najmanjem neuspjehu u ilegalnom radu - stardala ne samo ta osoba ili ta ilegalna grupa, nego i ona javna društva ili niz društava, pa čak i čitave hrvatske kolonije u pojedinim zemljama, koje takav ilegalan rad zabranjuju.

     

    Ne radi se o tome, dali se nama svidja ili ne pojedinih elemenata ili nama nesklonih skupina u pojedinim državama, nego se radi o tome, da je u mnogim tim državama dozvoljen do stanovite mjere javni rad, a nije onaj ilegalni. Treba, dakle, te činjenice uzeti na znanje i na jedan inteligentan i odgovorran način reorganizirati hrvatsku djelatnost u emigraciji, kako agenti Udbe i drugi neprijatelji nebi imali podršku u našim izgredima i propustima, da bi ih iskoristili - ne samo protiv ideje hrvatske DRŽAVE ili pojedine organizacije, nego i protiv samog opstanka Hrvata u tim državama. Mnogobrojni su primjeri takovih čina i nije ih moguće ovdje nabrojiti, ali ako ih vi svi nabrojite u svojim referatima o lokalnim prilikama, onda će naš R A D N I S K U P u Torontu moći iz toga mozaika naše tragedije stvoriti potrebne zaključke. Tako ćemo stvoriti svoje akcione principe i svoju borbenu taktiku.

     

    Jedan od tih principa mora biti jasno ustanovljen, a to je - da ni jedan od hrvatskih predvodnika ne smije u isto vrijeme biti nosioc legalnog i reprezentativnog rada, a sa druge strane konspirirati i sudjelovati u zabranjenim akcijama. Time nismo htjeli reći, da se takovih akcija odričemo, nego smo htjeli istaknuti, da takovi na sve spremni ljudi automatski moraju prestati sa javnim djelovanjem, kako u slučaju pada ne bi za sobom povukli i čitave legalne organizacije, čije je djelovanje ovisno o stranim vlastima. Zato neka naša braća razmisle, napišu svoje zaključke i prijedloge, te jedan primjerak dostave meni, drugi predaju Radnom Skupu u Torontu, a treći zadrže za sebe, kako bi se kasnije moglo osvrnuti na prijedloge i njihovu efektivnost.

     

    3. - U pogledu one braće diljem svijeta, koji ne mogu osobno prisustovati, moj savjet je slijedeći: - Napisati svoj referat, isto tako dostaviti ga meni i jedan primjerak poslati ODPORU u Toronto, kako bi RADNI SKUP odredio posebnog izvjestitelja, koji bi svoj toj braći, povjereništvima ili ograncima, dostavio zaključke i ideje, koje nisu namjenjene za široku javnost. RADNI SKUP će nastojati u bratskoj suradnji i razumjevanju izgraditi osnovne misli - vodilje za sav naš javni i legalni rad u slobodnom svijetu, a na našim predstavnicima izvan područja U.S.A. - Kanada je dužnost, da te direktive i smjernice usklade sa domaćim prilikama, a uvijek imajući u vidu principe o kojima smo govorili. Tako će organizacije ili skupovi raznih vrsta moći sudjelovati sa onim organizmom, kojega će stvoriti RADNI SKUP za takovi javnu i legalnu djelatnost. Time će se postići i još jedan cilj: osloboditi će se, odnosno odteretiti mene osobno od riješavanja mnogobrojnih lokalnih problema, koje ja ne mogu i ne želim riješavati. To je zato potrebno, jer bi svaka moja interferencija zasnijela djelovanje domaćih kadrova, da se tako izrazim, a koji se moraju sami izgradjivati baš u tom javnom djelovanju. To će biti spasonosno i radi budućnosti, kada će Hrvatska sve vas pozvati na jedan odgovoran i samostalan rad.

     

    Dapače mogu tvrditi, da je to potrebno i radi još nečega drugog: moje mišljenje u vaše manje probleme stvara - zlu krv. Kako smo rekli za vrijeme naše - pobune - (za današnje naraštaje koji ne znaju o kojoj "pobuni" se radi, ja ću vam reći da je general ovdje htio reći o pobuni iz 1955. godine kada je došlo do pobune između Poglavnika i Maksa Luburića, mo. Otporaš) nije zadaća ni glavara, ni ministara, a još manje generala, da skidaju i postavljaju predsjednike, tajnike i odbornike u društvima, koje ste sami stvorili vlastitom inicijativom i bratskom suradnjom. Možda će se na ovakav način otupiti oštrice onih bodeža, kojih su protiv mene osobno upereni. Živimo u vremena, koja su mnogo čemu različita od prijašnjih. Generali su dobri, umni, pošteni, inteligentni, vitezovi, heroji, sveti i neumrli - tako dugo, dok dobivaju bitke. Onoga časa, kada se ratna sreća okrene, postoja nepismeni, ratni zločinci, harambaše itd. Stvara se jedno javno mišljenje i znate kakvi su učinci propagande u svijetu.

     

    U posljednja vremena vidjeli ste sa koliko strana smo morali podnositi napadaje u hrvatskim i stranim novinama, kao i na njemačkoj televiziji. Mi znademo da je to rezultat rada naših neprijatelja, te da hrvatski stranačari ovima daju materijala, ali činjenica je da je to tako i da, nažalost, s tim treba računati i u budućnosti. Pa budući nije važno vezati moju osobu uz svaki vaš akt i, jer se ne želimo upuštati u bratoubilačke borbe, koje samo umanjuju hrvatske mogućnosti - budimo velikodušniji nego li hrvatski stranačari, budimo inteligentniji nego Udba. To ne znači, da me morate zanijekati ili napustiti, ali treba ostaviti otvorena vrata za sve mogućnosti. Bitka se bije za Hrvatsku, a ne za ministre, generale i osobe!

     

    Iz istog razloga potrebno je da se na tom Radnom Sastanku stvori RADNI SKUP - za fanjski front. To se može postići samo kolaboracijom svih vas, koji ne ćete biti osobno prisutni, ali ćete biti s ostalom braćom u duhu zajedno i preko vaših punomoći i referata.

     

    U ove tri točke sugerirao sam vam nekoliko ideja. Vi sugerirajte druge ideje i onda u bratskom povjerenju i razumjevanju stvorite zaključke, koje ćemo svi poštivati. Samo tako ćemo moći spriječiti, da nam se ne dogodi ono što se je, nažalost, dogodilo drugim hrvatskim organizacijama.

     

    Radi svega gornjega potrebno je da na proslavi i sastanku u Torontu budemo fizički ili duhovno prisutni - svi mi - kojima je na srcu Hrvatska. Pogledajmo oko sebe i lako će nam biti ustanoviti naše stanje. Došlo se je u ćor-sokak i mi se osjećamo pozvanima, sposobnima i jakima, da hrvatsku stavr izvedemo iz ćor-sokaka. Zato smatram torontsku proslavu i sastanak od presudne važnosti, kao prekretnicu. Nakon ove tri godine naše epohe, izvršimo reviziju svih koncepta i sa te proslave i sastanka pružimo još jednom ruku državotvornim Hrvatima za jedan ozbiljan rad, bez zakulisnih planova, medjusobnog proždiranja, bolesnih ambicija i drugog, a za stvarno oslobodjenje Hrvatske.

     

    Jedan uspjeh takvog bratskog i demokratskog zaključivanja otvorit će nove perspektive za ODPOR, dokazat će našu zrelost i političku svijest, a zatvorit će usta onim straničarima, koji love političke muhe u zrakopraznom prostoru hrvatske problematike. I još jednom će se dokazati, da smo mi vjerni idejama, koje smo pokrenuli kao "SLUGE DOMOVINE", a ne kao gospodari nepostojeće baštine. Treba početi sa ništa, ali svugdje po svijetu. Naša će tiskara izvršiti i već izvršava dio dužnosti, stvaranjem odgojne i stručne literature, a svi skupa odgojem i formacijom novih boraca i predvodnika. Naše lovorike usahle su na Bleiburgu i izživljavanje sa proslošću samo je znak senilnosti onih, koji se boje istini pogledati u oči. Svi ste vi sudionici naših uspjeha i svi ćete biti odgovorni pred Bogom i Domovinom, ako sustanete u ovoj svetoj borbi. Zato - svi u Toronto - na proslavu vječnog DESETOG TRAVNJA i, koji ste pozvani, svi na proslave, nego da bude polazna točka jednog novog slavnog doba.

     

    Nakon 20 godina postojanja aktivnog i pasivnog ODPORA, stvorimo preduvjete za jedan rad, koji će dati obilježje, smisao i značenje našim životima u tudjini. Na taj način najbolje ćemo se odužiti uspomeni palih boraca i povjerenju živih, koji u nas polažu svoje nade za budućnost.

     

    Uz naš vojnički pozdrav,

    GENERAL DRINJANIN

    U Glavnom Stanu, veljača 1965.

     

    ----------------------------------------------------------------------------------------------------

     

    Pozdrave, telegrame i referate slati na Glavno Tajništvo KANADSKO HRVATSKI NARODNI ODPOR P.O.Box 92. Postal station "D"

    Toronto 9, Ontario, Canada.

    ---------------------------------

    Radi dogovora o zajedničkom putovanju, boravku i smještaju - obratiti se na:

     

    U.S.A. RUDOLPH ERICH, 718 Grant Street, Akron 11, Ohio, - Stipe Šego 2703 Princeton Chicago 16 Ill.

     

    KANADA - VLADO ŠIMUNAC 15 Nickle Street, Toronto 15, Ont. - RATKO GAGRO 47 Cloverdale Rd. Toronto 9. Ont.

    -------------

     

    Prepisao iz Okružnog Pisma - Mile Boban, Otporaš

    21-05-2015 00:03#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ODGOVOR GENERALA DRINJANINA NA ZAVRZLAME DR. MUFTIĆA

     

    (Pisali smo o dru. Muftiću prije i iznosili iz prijašnjih pisama generala Drinjanina njegovu blistkost HRVATSKOM NARODNOM ODPORU i suradnji s generalom i drugim istaknutim Hrvatima, osobito visokim dužnostnicima HNO. Sada ću ovdje iznijeti jedno pismo generala Drinjanina kojeg je on pisao dru. Muftiću, bez datuma, ali zato je spomenuo datum pisma kojeg je dr. Muftić pisao generalu Drinjaninu. Bit će još govora u nadolazećim pismima o dru. Muftiću. Ovo sve iznosim, kako sam već i prije rekao, poradi povijestnih vrijednosti ovih pisama. Kada ja to ne bih danas činio, čvrsto se bojim da se za sadržaje ovih pisama nikada ne bi ni znalo, jednostavno zato, jer ova pisma nisu bila izložena javnosti, osim, rijedkih slučajeva, privatnog karaktera. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PIOSMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 285/288. Otporaš.)

     

     

    general Drinjanin,

     

    Bratu Muftiću, sa kopijama br. Šehoviću (Dervišu Šehoviću, mo) i Dabi.

     

    Dragi brate Muftiću!

     

    Dobio sam Tvoje pismo od 2.12.1963. kao i priloge, koji su trebali izići u novoj "La Croatie" posvećena Sveislamskom Kongresu. Kako si mi poslao kopiju to predstavlja, da si Dervišu i Dabi poslao original i drugu kopiju, pa ću i ja tako učiniti, da stvar bude jasna i da si zašparam istu stvar više puta pisati, a njih se izravno tiče, kao i nas dvojice.

     

    Ništa Ti ne velim radi tona pisma. Naučio sam se, da od vremena do vremena gubiš živce, i onda napišeš stvari koje sutradan požališ. Inače sam naučio "da me jebedu" odozgor i odozdol, sprieda i straga, ali su moji živci u redu, imam smisla za humor, i možda sam i dobar psiholog ili psihotekničar, pa znam stvari postaviti na svoje mjesto. Da nisam uvjeren, da je Tvoje pismo plod posebne psihe kao posljedice psihološkog rata, gdje ima svašta kao u srpskoj salati, nebi ti na posmo ni odgovorio, jer nebi mogao vjerovati da tako lako mjenjaš smjer Tvojih juriša: sad sa Hrvatima protiv Vlaha na Drinu, sad sa Vlasima i Beduinima protiv Save i Države Hrvatske. Pročitaj pismo, odnosno kopiju kad se središ, pa ćeš viditi da je tako.

     

    Ti meni veliš šta sve trebam tiskati, poslati, itd., a kad Ti velim hajmo promjeniti uloge, pa ću ja Tebi sugerirati, a Ti iazvrši, konkretiziraj snove neprespavane noći, ljubavi za Hrvatsku i Islam, nedaće i "NAŠ NEUSPJEH SA TURCIMA I KAURIMA" - onda pišeš gluposti. Ili razumi i mene, ili izvrš Ti. Ja sam mnogo noći proveo bez sna, ali i mnogo toga drugoga naučio, ali što se nemože, nemože. Ja nisam ničiji sluga da me plaća, itko, i najmanje Tebi mislim slati zahtjevnicu, jer znam da nemaš ni sam, a ja ne očekujem ni od koga plaće, a nisam ju uzeo ni od Države Hrvatske. (Nisi sam, dragi moj generale. Ima nas na tisuće i tisuće koji crnčimo za Hrvatsku iz ljubavi za Hrvatske a da nikada plaću nismo primili. mo Otporaš.).

     

    I sada o posebnom broju LA CROATIE. Ista je zamišljena kao tumač hrvatskog naroda pri Francuskoj, i zato da ukopča Hrvatsku u Evropsku misao. Zahvaljujući idealizmu i sposobnosti Dabe, te prodanim Drinama, značkama itd., i pomoći užeg našeg Kruga, pomalo idemo sa listom. Svaki broj donese nešto o muslimanima, o Hrvatima muslimanima, kako i treba. Jedan je posebni broj posvećen KONGRESU, sa člankom o tome, sa fotografijama, klišejima, itd. Velika je Tvoja zasluga pri tome, i ako te ne izdaju Tvoji živci zadužit ćeš Hrvatsku i Islam. A ako ne, onda ćeš doživiti najtragičniji frakaso, jer ti ljudi neće vjerovati ni kad bi se dao razapeti na križ ili sažeti sa benzinom kao budisti u Wietnamu. Radi se o tome da ne stavljamo LA CROATIE u drek, ona nije anonimni letak, gdje se može neodgovoreno voditi psihološki rat, propaganda, gdje se može i lagati. Može se i u novini lagati, nu onda to mora izgledati istina. Inače, ne samo da ne koristi, nego šteti. Jedna ovakova sveta i ozbiljna stvar kao La Croatie, koja mora otvoriti vrata hrvatskoj kulturi, da udjemo kao narod u enciklopedije, u kabinet prefekta, intelektualaca, novina, ministara, diplomata itd. I tu treba govoriti i o glagoljici, o kralju Tomislavu, kao i o Safebegu Bašagiću, Džaferbegu Kulenoviću, pa i o Firuzu Starijem i mnogočemu.

     

    Medju materijalom kojega si dao stoji i jedna rezolucija. Ti meni pišeš, da imaš preliminarnu dozvolu hrvatskih muslimana da braniš tu poziciju prema Sveislamskom Kongresu. Opravdan je Tvoj gnjev, ali onda se moramo služiti istinama, ili poluistinama, koje bi mogle izgledati kao istine, ili pak neistinama, koje ne izgledaju tako. Ti ćeš dokturirati iz psihologije i bit ćeš jednom, nema sumnje, stručnjak psihološkog rata, i to znaš. Ali !

     

    1. U listu "Bosanski Pogledi" br. 30. novembra 25. medju pismima uredništva stoji pismo Šefki Bega Muftića, gdje taj izročito veli da mu je pisao Derviš, ali da ne pristaje da bude član odbora, izročito se ogradjuje.

     

    2. "La Croatie" izlazi NAKON TOGA i donosi potpis toga gospodina na jednoj Okružnici, koja se zalaže za generala Drinjanina, Odpor itd. Pustimo na stranu Šefkine gluposti i razloge, ali znamo da taj nije prijatelj Odpora i Drinjanina. Nu to je sporedno, ali nije da se stavlja LA CROATIE u tu situaciju.

     

    Koliko će sutra biti takovih izjava ako donesemo ona 18 imena ! Koliko će izgubiti ugled La Croatie, a koliko će dobiti Adil (Zulfikarpašić, mo) koji čeka sa kuburom da opali na Hrvatsku !

     

    Jesuli gg. Šehović, Horić, (Alen, Alija, mo) Mehmedagić, (Enver, mo) Lepić napisali one članke, ili dali su za to dozvolu? Pitam da ili ne? Šta će biti ako sutra u Hr. Glasu, Reviji, Bos. Pogledima, Danici itd. izidje notica, da nemaju pojma o tome, kao i potpis Šefkibega.

     

    Opravdan je Tvoj gnjev na Sveislamski Kongres, kao i onih koji lupaju po Vatikanu, ali je onda opravdano da i mlada braća Tomići (Srećko i Rudi iz Toronta, mo) u "Našem Putu" ili letcima, ili fotokopijama pisama, pitaju, šta je sa Kongresom, priznanjima. A Deželić je jednom tiskao letak, gdje je bilo navedeno da nas je priznalo desetak zemalja. Kada su trupe blizu Zagreba može se reći da su i u predgrajima, inače, ako ih nema ni u Velebitu, ni Petrovoj Gori, onda je to šprdnja. Tako su izgubili sve šanse španjolski komunisti brbljajući i vodeći hladni rat kako "borci" napreduju prema Madridu ili se tuku po ulicama, kako sam pred par godina sam čuo.

     

    Meni nisi rekao ni jedne rieči o tako važnoj stvari, a jesi mnogo sporednijih stvari i po pet puta spomenuo. Kako najednom da to mora biti u dvije nedjelje, ili sve gotovo. Ja sam bio nekakav kuršev general i znao sam zapovjedati i izlagajući svoj život, s revolverom u ruci, ubijajući pobunjene vojnike, dao snage mojim zapovjedima. Medjutim što manje danas budemo zapovjedali, imat ćemo više izgleda, da nas se posluša, ako ne sluša.

     

    Ne može se intelektualce izvrgavati tome, da se moraju odreći nas. Poglavnik je izgubio sve kad je izgubio ljude uma. Radić je grobar Hrvatske zato, jer je sve neseljake prozvao pokvarenom gospodom, a popove lopovima, i nije imao tko povesti narod u revoluciju. Mi ne smijemo tu pogrešku napraviti za volju efimernog (kratkotrajnog, prolaznog, mo) taktičkog uspjeha. Jeli Enver i Horić, respektivno, napisao svoj članak ili dao Vam ovlast.

    Poznavajući mentalitet tih ljudi , nezavisnost i rezervu do stanovite granice, ja dvojim, a ako sam se prevario, uzimam na sebe pogrešku. Nu u ni kojem slučaju nećemo dozvoliti, da kao Jelić (dr. Branko Jelić, predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, mo) žongliramo (driblamo, mo) s imenima ljudi, baš zato jer ih poštivamo. Možda ćemo ih dobiti sasma, ali ne ako njihova imena upotrebljavamo na ovakav način. Zato je Jelić ostao sa torbarima, i zato je predmet šprdnje. Ja volim da ljudi dodju malo kasnije, ali sa uvjerenjem.

     

    Nevjerujem isto u svrshodnost jedne takove LA CROATIE. Dobro je govoriti o Orientu, možda tiskati posebna izdanja za njih, ali nije naš cilje vitlati odnose Bassa, Nasera, itd. u pogledu Braće. (Muslimana, mo). Ja nisam uvjeren da jedna hrvatska novina koja je namjenjena francuskoj javnosti, mora vitlati probleme onako kao što ih predstavljaš : ratovati protiv Francuske, Engleske, Sirije, itd. radi njene diplomacije. ONI TO NE ČITAJU, niti uzimaju ozbiljno, niti značimo šta za njih. Mi njima trebamo govoriti o Hrvatskoj i hrvatskim muslimanima, o narodu, progonima vjere, o vezi, o gospodarskim, vojničkim, stratežkim, kulturnim itd. odnosima na našem području, a ne davati im lekcije šta trebaju raditi u Siriji, Jordanu itd.

    Ne smijemo dragi Muftiću hodati po oblacima. Vi bi možda imali jače pero nego Walter Lipmann (Walter Lippmann (1889-1974) američki kolumnist za vanjske međunarodne političke odnose, mo), Alsop itd., čiji uvodnici kroje politiku, pokreću javno mnijenje, ali mi smo za njih limunada, i nema smisla igrati ulogu univerzalnih Do Quijota (je junak Cervantesova romana sa fantastičnim i umišljenim idealima, mo), jer ćemo svršiti u ludnici ili pokrepati po ubožnicima svieta, ostavljajući kosti cijelom danjaluku, a Hrvatskoj nećemo pomoći. Niti ima smisla davati Titu memorandume, ako iz njih ne stoje djela, a ta djela nismo u stanju izvesti. Rieči kad se repetiraju (ponavljaju,mo) postaju propaganda, ali i gube vriednost.

     

    Dr. Ramadan je Tebi i neki rod po ženi. Bio si s njim. Jeli on šef svega toga? Pa kad nam ne odgovara na pisma, ili zabašuri, onda šta ćemo reći beduinima, bassistima, i sto vrsta aktivista, mufttija, stranaka itd. Organizacija je u teškom stanju, naime Braća Muslimani, kao i Odpor, ali nije krivnja na nama, nego na "stratezima mira".

    To će se poboljšati kad se promjeni strategija i politika, a sam si mi pisao da Ramadana tiskaju (u ovom slučaju, guraju, laktaju, mo) Amerikanci i drugi da ništa ne napravi za nas. I šta će tu jedna skromna hrvatska novina iz Pariza, čija je misija pred Francuzima riešavati pitanje Hrvata, a ne politiku Orienta, gdje je već Francuska davno obrala bostan, a bere ga i Engleska, (pitam se danas, dali današnji Hrvati razumiju ovaj stari hrvatski izraz "obrati bostan". Ja ću ipak reći što ja znam, da se kaže: obrao je bostan, za nekoga tko je bio u problemu, nije uspio, promašio je cilj, propao itd., mo), kao i njihovi saveznici.

     

    Jedan memorandum u ime Središnjeg Odbora sa potpisima poslat delegatima je više svrsihodan, i ja ću ga tiskati, a i do sada sam tiskao sve što je od mene traženo. Napisani memorandum, original, treba dati pročitati. Ali govoriti opet o Kongresu, za koji spremamo posebno izdanje, a neznamo da li će biti i da li će ga tko pročitati, ili uzeti na znanje i pretres, ili da li će nas tko predstavljati, mislim da nije uputno i eksponirati se i žonglirati sa tudjim imenima, i da sam ŠEFKI BEG DODJE TAMO I REKNE DA SMO HOŠTAPLERI, i sve je palo u vodu. Osim toga mislim da i mene treba konzultirati, na vrijeme, i osim toga pogledati da li imamo sredstva za to.

     

    Evo pred pola sata dobio sam od jednog prijatelja ovu obavjest :

     

    "Dne 22. studenoga 1963. u 16 sati predsjednik iračke republike, pukovnik Arif, pozvao je u predsjedništvo repubilke poslanika Ujedinjene Repubilke u Bagdadu i zamolio ga da uruči Predsjedniku Djamel Abdul Nasseru jednu predstavku u kojoj iračka Vlada moli predsjednika Nasera, da prosvjeduje kod jugoslavenske vlade zbog položaja muslimana u ovoj komunističkoj zemlji, tražeći uspostavu svih vjerskih i političkih sloboda. Budući izmedju Iraka i Jugoslavije ne postoje prijateljski odnosi, predsjednik Arif je izabrao ovaj put, naglašujući u svojoj predstavci predsjedniku Naseru, da se obraća njemu radi posredovanja temeljeći se na iskrenom prijateljstvu koje obojicu veže. Ujedno je Predsjednik Arif uputio svoje iskrene pozdrave Hrvatima muslimanima, naglašujući da će uvjek pomagati u okviru svojih mogućnosti njihovu pravednu borbu".

     

    Ovo je sigurno. Nu kad bi bilo optimističko, mi ipak moramo ovo izkoristiti, kao i sve druge, tamo i ovdje, u raju ili paklu, ali nesmijemo potpisivati ljude bez njihove dozvole, jer i oni imaju jezik, novine, mogućnosti i onda sve pada jer nam neće vjerovati ni ono što je zaista istina, kao ovaj telegram.

     

    NISU STVARI ONAKVE KAKVE IH HOĆEMO GLEDATI, nego kakve jesu. Psihološki rat treba provadjati željeznih živaca, i znati razlikovati želje, koje su nam identične, sa stvarnošću, koja nam je jednako poznata.

     

    Bilo bi mi drago da shvatiš gornje i odgovoriš sa podatcima, koje sam te molio. Meni sa kuburom u ruci govoriti je trošiti vrieme. Srdačno te pozdravlja odani Ti Maks.

     

    Nadodano na poleđini pisma rukom/olovkom:

     

    Dragi Dabo !

     

    Pročitaj, misli malo o ovom. Ne možemo ispadati smiješni i neodgovorni.

     

    Pozdrav. general Drinjanin.

     

    (Tko je imao priliku pratiti Pisma Maksa Luburića ili kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mogao je tu pronaći u mnogim pismima kako se je organizacija "BRAĆA MUSLIMANI" zalagala za naš hrvatski slučaj kod islamskih i arabskih država, ali s tim da su ove bile spremne priznati Hrvatsku Državu kao muslimansku državu. Na to je general DRINJANIN odgovorio sa jednim VELIKIM NJET. Mo. Otporaš.)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 21-05-2015 at 00:07

    21-05-2015 05:09#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GESLO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA = "I D E M O - N A P R I J E D"

     

    general DRINJANIN

    5.XI.1967.

     

    Dragi Ratko !

     

    Potvrdio sam ti primitak tako dugo očekivanog pisma. Bio sam zadnjim dogadjajima i Obranama jako zaposlen, a htio sam da dodje stric Došen. (Ante Došen je sin Mninistra i predsjednika Hrvatske Državne Vlade NDH Marka Došena, mo), da s tobom razgovara prije, nego ti pišem. Nadam se da je to tako bilo. S tim smo dobar dio razgovora putem pisanja uštedili.

     

    Naime on je bio onaj koji je tumačio glavni dio pisma. To si mi ti pisao, to mi je i on sam rekao, i to sam odmah znao, jer su mi tako pisali svi oni, koji su s njim bili u stalnoj vezi, osobnim, telefonskim ili pismenim putem. Ja sam s njim razgovarao dugo i iskreno, i rekao mi je da sam u pravu. Nu ipak šaljem ti napr. kopiju pisma kakvog su slali našim ljudima, pa tako i Batušiću, gdje ih se poziva itd. U Švedskoj su jednostavno rekli, da je samnom osobno uredjeno i Orlovićevi tajni agenti, koji se kriju iza ovoga Jelićeva Odbora, kao i Geze Paštija (Osnivatelja i prvog predsjednika HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA, HRB, kojeg su Udbini agenti kidnapirali 1965. godine u Nici, Francuska, mo), jednostavno su pozivali ljude da stupaju u LEGIJU I HRVATSKO REVOLUCIONARNO VIJEĆE.

    A to su bili oni, koji su prodali i Draganovića, kojima ima zahvaliti smrt Šimundić i mnogošta, što će se tek razjasniti. Da li sam ja smio pustiti da u moje ime govore Udbini agenti skriveni iza Jelićevih jebivjetara, kojima je dosta da viknu: Živio Jelić, Živio Varoš, Živio Draganović. Mnogo toga, mnogo ima, i to ovog časa nemogu obraditi, jer preispitujem stvar, a obraditi ću za Vas nekoliko u tajnom okr. pismu.

     

    Rekao sam stricu da mu je mjesto bilo u Clevlandu, a ne u Švedskoj, gdje ne pozna nikoga, a gdje sve vrvi od Udbe, a ni u Munchenu, gdje jednog ozbiljnog čovjeka nije bilo, nego maškarada Jelićeva. Čak mu ni Mile Rukavina (kojeg je skupa sa njegovim suradnicima Vida Maričića i Krešimira Tolja Udba ubila 29 listopada 1968. godine u Munchenu, mo) nije htio potpisivati, dok ne dobije od Vrančića. Nemože se ozbiljno govoriti o akcijama u domovini ovako, nemože se ovako raditi ni u vatrogasnom društvu ni u ženskom klubu. Nisam mogao ni svakome u pismu sve to pisati, a ni objaviti u novinama. Dobio sam stotinjak pisama iz Evropskih zemalja o stvaranju REVOLUCIONARNOG VIJEĆA I LEGIJA. Morao sam ovoako u okr. pismu obavjestiti ljude. Ako stric to nije sve tako rekao nakon dolazka, onda nije vrijedno gubiti vrijeme. I ako mi moramo činiti ono što kaže stric, , a on ono što kaže Jelić, iz obzira prema obzirima, onda smo prestali biti uopće jedna organizacija, i svršiti ćemo kao i svi odbori koje je pravio Jelić. Ja te molim da razmisliš o svemu tome, da govoriš sa stricom i da mu kažaeš sve ovo, ako on tebi to nije rekao.

     

    Da ja nisam uzeo u obzir stvari koje ti sugeriraš? Možda se je koje pismo Tvoje izgubilo, možda se zametlo medju ogromnim hrpama papira, bilo za Obranu, bilo u pošti, možda nije stiglo, ili ti moje nisi dobio. Nu ni uz najbolju volju ne mogu da dokučim u čemu bi se to sastojalo. O radu uvijek izmjenjujemo misli, i ja sam se tebi manje više javljao, a dugo vremena od tebe nije bilo pisma. Sam stric mi je govorio i pisao o Tvojoj bolesti. Kao savjestan čovjek neka ispita dogadjaje i jednom se i o tome mora govoriti. Jelića su mogli sto puta odnijeti u Jugovinu, ali im više koristi ovako, da pokriva njihove agente. Imam sada podatke o nekim našim Hercegovcima, koji služe Udbu a tamo se kamuflirali. Bit će svega skorom. Ja ću sve ovo još obraditi u okr. pismu povjerenicima, ali želim znati prije da li si govorio sa stricem. On je obećao i rekao da ide u Toronto.

     

    Ima i mnogo drugih stvari o kojima ću pisati u okr. (okružnom, mo) pismu i dati na sve odgovor, kao i impresije moje o sastancima s ljudima, stanju itd.

     

    Poslao sam ti materijal o Clevelandu, zatim moje okr. pismo koje sam poslao na 120 adresa u Kanadi , i na 80 u Usa. Obavjestio sam i neke druge da Vas pozdrave, a poslao sam nešto tih pisama i Nosiću i Vladeku, a na Tebe veliki paket.

     

    Gotova je i Obrana i sutra ide 500 kom. kao i zadnja. Poslat ću i okr. pismo predvodnicima sa sugestijama za Radni Skup i pozdrav. Ovog časa samo ono intimnije i osobno izmedju nas dvojice.

     

    Svugdje sam te stavljao za uzor. I Vladek to čini, i stric Ante, i svi naši. Svi smo svjestni tvoje žrtve, pa i Lenkine, (supruga Ratka Gagre, mo) za stvar Odpora. Nema pisma ni jednog od naših, koji nije govorio o tvojim zaslugama tamo. To što zajebanti govore, kritikanti pišu, to nemožemo spriječiti. Napada se ljude kojih se boje. Mrtve nitko ne napada, niti one koji nisu aktivni. S tim treba računati.

     

    Stanje tvoga zdravlja isto nas sve zabrinjava. Pisao mi je to i stric i ja sam Vladeku pisao. Kad si išao u Cleveland i opet sam pisao i bio sam donekle mirniji, jer mislio sam da si ipak bolje. Drago bi mi bilo da si mogao doći (kod njega u Carkagente, Španjolska, mo). Nu kada si smatrao da ne nemožeš, jer si previše toga morao sam obaviti, kao da si i došao, ili više, jer znam da mjesto tebe drugi to nebi obavili. Nisam liječnik, ali znam dosta, pa samo mogu savjetovati, da učiniš ono, što kažu liječnici. Znam da je teško sa suradnicima, nu meni je i gore, jer ti ih barem vidiš (svoje, Gagro, Gagrine, suradnike, mo), a ja moram ustanoviti sve to putem pošte, putem frakasakoje takovi ljudi prouzrokuju itd. Znam da tegliš za našu hrvatsku stvar, znam da Odpor tamo dobrim dijelom leži na tvojim ledjima. Eto na pr. iz Hamiltona kao da su pomrli, ni riječi, ni pozdrava, ni obračuna, ništa. Što mogu? Nama je svakako savjest čista, jer smo sve učinili što smo mogli i često malo i više.

     

    U pogledu DRINE LTD. pisat ću svima, pa da se ne mučim posebno, jer ne stignem. Dakle o tome neću komentirati u ovom pismu.

     

    U pogledu Pave Gagre: on je veliko srdce, borac, ali nema političke škole. Roveru sam odgovorio ukratko: ako hoćeš raditi kao Odporaš onda se dogovori s njim, (sa Stjepanom, Stipom Brbić, mo) a ako hoće na domovinskom sektoru (Neki su me posebnim kanalima pitali: KAKAV JE TO BIO DOMOVINSKI SEKTOR, našto sam im odgovorio da bi trebali pitati pok. dra. Franju Tuđmana i druge, pa neka oni kažu koji je to bio domovinski sektor. Poznato je danas a to nam potvrđuje i postojanje RH da je postojao DOMOVINSKI SEKTOR, mo), dodji k meni, pa ćemo razgovarati. Brbić je bio tamo i svega čuo. O tome ćemo isto posebno.

     

    UDBA VODI SVE TE VIKAČE.

     

    Ja sam siguran u to da Udba troši milijune koji negdje moraju doći do izražaja. Njima nije opasnost od prljavih fukara, koji okolo dreče i kompromitiraju, ali i špijuniraju i Njemcima i drugima jave svakoga. Pričekaj dok opišem AZEVE. (Vidi "Obrana" br. 75/76 prosinac 1967. Tu general opisuje tko je bio AZOV i njegovu ulogu. Vrlo interesantno! Ukratko: to je jedan dvojstruki doušnik, agent. General u ovom slučaju AZEVE prenosi na UDBAŠE, mo). Rover mi na to nije odgovorio. I nije došao. On je opet išao na sastanak u New York, ali nama je toga puna torba. Uostalom nije bio s Vama tamo, nego sa Oršanićem. Ja tu ne mogu ništa učiniti i neka Cecelja i Štir pišu što hoće. Ti znaš da nije istina, znaju i drugi s kojima smo se kroz godine savjetovali.

     

    Bio sam i sa Meštrovićem (Dr. Mate Meštrović, sin hrvatskog Kipara Ivana Meštrovića, kojeg sam osobno poznavao i u mnogim stvarima smo zajednički surađivali, mo) i sto drugih, pa i sa Marasom. O tome ću pisati posebno. Oni ne žele da se to zna Vani, pa zadrži za sebe.

     

    Ostojić nije bio kod mene. U pogledu knjige ja dijelim tvoje mišljenje i rekao sam i usmeno Prceli (Radi se o knjigi OPERATION SLAUGHTERHOUSE na engleskom jeziku, a na hrvatskom KLAONICA, koja je tiskana 1970., mo), ali on vjeruje i mislim i drugi u Clevelandu da to treba tiskati tamo, a ja tu nemogu ništa učiniti. To sam rekao svima, jer su me pitali. Rekao sam i stricu, kad je tu bio, a i samom Prceli i opet sam ponovio. Dreče mnogi. Nu oni u Clevelandu nisu zato. I kako vidim sada da je i Kamber napao Prcelu. Tu je preko 6.000 dolara i nema knjige, te vele, i kasnije ju neće nitko kupiti i svršiti će kao i ona druga u fabrici papira. Mene to boli, ali ne mogu promjeniti.

     

    (Ovdje ću reći nešto što je meni poznato a to je da su jedni htjeli da se knjiga tiska u tiskari DRINAPRESS a drugi su energično bili protiv toga. Ti "jedni" i ti "drugi" su bili, uz ostale, više manje, ČLANOVI ODBORA ZA ISTRAŽIVANJE "BELIBURGA". Prvi sastanak je bio negdje u listopadu 1960. godine u kući Ivana Džebe u Clevelandu. Iz velikog općehrvatskog interesa ovaj odbor se je povećavao, tako da je kasnije postalo kao jedno šaraveto društvo zajedljivih intelektualaca. Svi su htjeli biti u pravu i imati prvu i posljednu riječ. Koplja su se lomila najviše zbog imena Maksa Luburića. Jedni, ne da nisu htjeli uzeti njegovu analizu POVLAČENJA HRVATSKE VOJSKE, nego nisu htjeli ni da mu se ime u knjigi spominje. Zato ću ovdje donijeti jedan izvadak iz knjige HRVATSKI HOLOKAUST II, ZAGREB 2005., st. xxxi:

     

    GRMLJAVINA PROTIV ANALIZE GEN. LUBURIĆA

     

    Grmjelo se protiv mene i s mnogo drugih strana, i to zbog sasvim drugačijih razloga. Najveći gromovi su pucali zbog analize gen. Luburića o posljednim danima NDH i o povlačenju hrvatske vojske. Željelo se da i mi u knjizi Operation Slaughterhouse, poput knjige koju je na španjolskom izdala Studia Croatica i poput iste koju su na hrvatski preveli prof. Vinko Nikolić i dr. Franjo Nevistić, izostaviom ono što je Luburić napisao. Stizala su mi pisma od dr. Kambera, dr. Hrašćanca, dr. Mandića, dr. Kordića. dr. Eterovića i drugih, te čak i od samog Draganovića protiv Luburićeve analize predbleiburških zbivanja u Hrvatskoj.

     

    Najteže je bilo primiti objede od Draganovića, jer ih je on postavljao kao uvjet svoje suradnje s našim Odborom. Nažalost, njegova suradnja u pisanju i ilustriranju naše knjige NIKADA NIJE STIGLA! Želeći da je odbijemo, naš Odbor je jednoglasno odlučio: ANALIZA GEN. LUBURIĆA NE SMIJE UĆI U KNJIGU, KAKO BISMO PRIDOBILI DRAGANOVIĆEVU SURADNJU I SUUREDNIŠTVO U NJOJ! Niti nakon ove odluke niti nakon isplaćenog honorara, Draganovićeve analize nikada ne stigoše! S druge strana, povjesničar dr. Guldescu odlučio je NE SURAĐIVATI NA KNJIZI AKO U NJU NE UVRSTIMO LUBURIĆEVO POGLAVLJE!!!

     

    Znajući za neprestanu moralnu i materijalnu pomoć koja je Odboru stizala od dra. Kambera, jednom sam mu pisao kako je držanje i drugih Hrvata protiv Luburićeve analize upravo SMIJEŠNO, jer ljudi neosnovano kritiziraju ono što uopće nisu pročitali. Zato ga pozvah da bude gost u mojem domu u Clevelandu te da pomnjivo pročita i prouči opis generala Luburića - Konac hrvatske vojske, kako smo ga dr. Guldescu i ja, s piščevim odobrenjem pripremili za američku čitateljsku publiku. Kada je dr. Kamber pročitao to treće poglavlje naše knjige, uskliknuo je: "Ivane, sada sam ne sto nego dvjesto posto za to da Maksova analiza doslovce uđe u našu knjigu kako sam ja u manskriptu pročitao!" (Analiza generala Luburića o povlačenju hrvatske vojske prema Austriji se može naći u spomenutoj knjigi na stranici 37 do 56, mo. Otporaš.)

     

    Penavića je bilo više, a jednoga se sjećam i znam da se je bio oženio. Valjda je to njegov sin. Pozdravi ga.

     

    LUKI DRAGIĆU ĆU PISATI. Hvala na adresi.

     

    Odbornici? Znam sve da je kako mi veliš. Ti si se i ljutio i Vladek, jer sam i previše pisao mnogima. Nu sve je to u nadi da će se ipak pronaći čovjek. Ista je stvar i drugdje, jedni bi što neznaju, drugi bi u revoluciju, kad bi to bilo kao u svatove, i treći obećavaju, ali ne učine. Ipak svugdje vuku stari. Eto Bebeka (Željko Bebek bivši urednik OBRANE i radnik u tiskari DRINAPRESS-a, mo) su mi bili preporučili kao najboljeg, pa sam ga morao u deset gurati iz kreveta. Da je htio revoluciju ostao bi u Hrvatskoj, a da je mislio ići u akcije, nebi dolazio preko mora u daleke zemlje, on i većina drugih. Mi govorimo i pišemo, ali oni ne čitaju.

     

    Ismet je isto problem. (Radi se o Ismetu Čerkiću iz New Yorka, člana organizacije HNO, mo). Zahvalio se na svemu i neće da bude ni povjerenik, ni ništa. Pisao sam mu a i stric je rekao da će govoriti. Pisao mi je i Krstić i s njim podržavam izravnu vezu. Osmanagića (Fadil, mo) pozdravljam i Nefia, stavljam pjesme. Nožda da ipak Ismet ostane Povjerenik "Drine", a Kristić i drugi da vode Ogranak. I o tome posebno. Stric ipak ima na njega uticaj. Možda će se srediti. Ismet misli da ga ne vole jer je musliman. To su delikatni problemi. Ja ga tiješim, pišem, kao i svima, ali što mogu? Ako dodje na proslavu, pokušaj smiriti, ako ne, zovi Kristića i prijatelje.

     

    Od Buntića se meni javila samo Mira (Mira Buntić, vidite gore opis # 463, mo) i o tom sam ti javio. Ona je sa Zorom (generalova polu sestra, udata za pukovnika Jakova Džala, mo) dobra. Izmjenili smo nekoliko čestitaka, pozdrava i to je sve. Uglavnom malo ih je o njima dobro pisalo. Optužuju ih za nečiste poslove, i za suradnju sa partizanima. Osobno ih nepoznam, osim Mire, i ovu prije nisam poznavao, a niti čuo. Za ove u Munchenu neznam ništa, ali tamo ih ima na stotine, koji švercaju, trguju, putuju u Jugovinu, špijuniraju, i prodaju ljude Titi, kao sada Draganovićevi prijatelji njega. Ima i tu nekih muslimana povezano i to će nam dosta jada zadati.

     

    Za Šimundića (Marijan Šimundić, agenti Udbe ga ubili u Njemačkoj, mo) isto svega pišu. Sve je to izmješano: Šverc, Udba, revolucija. Iz Njemačke mi isto kažu. Nu propagandistički treba baciti na Udbu.

     

    Pitaš me za Argentinu i Australiju. U Australiji vuče jadan Brabić. Sada je bio obišao skorom sve i malo sredio. Prodajemo 150 Obrana u Sydneyu, ali jako malo materijalne koristi, jer ide po tamošnjim cijenama. HOP dijeli džabe, Jelić isto, a iz domovine po novinskim redovnim cijenama, pa se nemože. Moralno je to mnogo, jer kupuju i mnogi koji se boje terora, i probija se led. Rover je na pijankama zaludio našto mladih, i prema svemu njega smatraju šefom Bratstva, a i napad na njega (1965. godine netko iza busije je napao Srećka Rovera, ozlijedio ga izbodima nožem, a da se nikada nije saznalo tko je to bio i zašto. Naravno da je samo jugoslavenska tajna služba Udba i njenih doušnici su imali veliki razlog napasti i usmrtiti djelatnog državotvornog Hrvata. Ovaj incident je uveliko bio prikazan u australijskim medijama, mo) je bio obračun tih grupa koje Udba bičuje i huška.

     

    Kao i drugdje i prema svemu ako je Geza (Geza Pašty, Jure Marić, Josip Senić i drugi su 1961. godine u Australiji osnovali HRVATSKO REBOLUCIONARNO BRATSTVO striktno po sistemu svih revolucionarnih zasada/pravila, mo) zaista ubijen, onda su to oni bili a ne Udba ni poslanstvo. Medić (fra. Rafo Medić iz Njemačke, mo) mi je pisao da su ga vidili u Švedskoj. Sada to istražujemo. Novina ide, naravno redovnim putem. U Argentini nevalja novac ništa, pa skupe veliku količinu, koja promjenjena u dolare ne vrijedi ništa. Lukas i Šušić i Dinko i svi su dobri, rade, guraju, ali ništa im novac ne vrijedi. To kao naše kune što su bile u zadnja vremena. Dakle s materijalne strane i unatoč trudu i žrtvi ljudi, slabo.

     

    U pogledu Tomića (braće Srećka i Rudija, mo) i suda: ja isto nevjerujem u bilo kakvi uspjeh. Ja sam siguran da sam i pisao, točno kako si mi i pisao, ali neznam ovog časa kome, pa ti nemogu kazati, jer bi morao privrćati po staroj pošti. Ako ti misliš, da moram nešto i nekome napisati, javi mi to. Znam da sam pisao i iznio moj stav, ali ne bi Bog sve to držao u glavi. Javi. Prcela je isto tužio i obustavio, potrošio pare i ostao posran. Ja znam da sam i to pisao.

     

    (Tako su protiv mene dijelili letke pred hrvatskom crkvom u San Jose Californija da sam agent Udbe i da mi je stric visoki službenik Mostarske Udbe. Tužio sam trojicu koji su dijelili letke. Ova trojica na saslušanju su prozvali devetoricu (9) drugih, sve redom dobrih i poštenih Hrvata mojih osobnih prijatelja. Ja sam čak morao od Općine Velika kod Požege tražiti službenu osmrtnicu koja će potvrditi da je moj stric Mate Boban živio u Velikoj od veljače 1954. godine sve do 21 rujna 1966., kada je moj stric umro u Velikoj od poljedica u saobraćajnoj nesreći. Kad je jača pritiskla nejaču, to jest, na saslušanje došli, jedan po jedan i suočili se s istinom, ustanovilo se je da su bili naivni i povjerovali jugoslavensko/udbaškim smicalicama i pričama, mo. Otporaš.)

     

    U pogledu poslovanja: ja sam Vladi pisao točno što si mi ti rekao, jer su oni mislim pisali da ti mogu naškoditi. Bijedno je to, da se ljudi hvataju zato. Molim te jedno:

     

    UREDI DA MI SE ODMAH POŠALJE SVE BROJEVE TOMIĆEVA "NAŠEGA PUTA" I POŠALJI MI AVIONSKI SVE ŠTO IZADJE. UREDI S KIM PRIVATNO DA S TIM GOVNIMA NEMAMO POSLA, ALI JA TO NE DOBIVAM I NEZNAM ŠTA PIŠU IAKO TREBA SVE PRATITI, JER IMA NEKADA STVARI I PODATAKA KOJE MORAM ZNATI. UREDI TO ODMAH. Ja od onih napadaja dalje nisam ništa dobio od njih i nešaljem njima jer si mi ti tako pisao, da im ne šaljem.

     

    Vidiš kako je to neugodno, kada svatko interpretira jednu vijest. Ja sam u toj stvari apsolutno postupao kako si mi savjetovao i znam da sam pisao u onom duhu kako si mi javio. Samo Vladeku sam posebno pisao. Uostalom ti se baviš prodajom kuća i to je posao, zar ne?

     

    U pogledu obavještajnog centra o tome smo mnogo govorili. Nu vidim da su sada u Clevelandu postavili zato PIVCA (Ante Pivac častnik HOS NDH, mo). Hoće li što učiniti? O tome ću isto posebno pisati svim predstavnicima.

     

    Šamija je lud, i ne treba Jeliću bolje svjedodžbe siromaštva. Tomicu, Gala i druge nećaš uvjeriti, jer iako su dobri itd. oni gledaju na sve kroz druge naočale. Daj Bože da ti Tomica (Tomislav Sertić poznat po svojim hrvatsko/državotvornim vatrenim govorima, mo) bude dobrim govornikom i da sve prodje dobro.

     

    Ja ti ponavljam moju ponudu : ako bude trebalo i kad mogneš, dodji, najbolji liječnici ćete vidjeti, liječiti i neće te koštati ni centa.

     

    (Ratko Gagro (1913-1975) je bio teški srčani bolesnik. Ljudi su pričali i tako se je govorilo da je obolio na srce uvjeravajući Hrvate jugoslavenske orijentacije da postanu državotvorni Hrvati, i te prepirke da su mu najviše štetile zdravlju. Ja sam u Domu Hrvatskog narodnog Odpora na Dupont Street-u u Torontu 1987. održao jedan govor pred nekoliko stotina Hrvatica i Hrvata. Poslije govora iz publike su bila postavljna nekoliko pitanja, među kojima je bilo jedno: Gospodine Pročelniče imo ovdje među nama ljudi, članova naše organizacije HNO čije žene svake govdine iđu u posjetu Jugoslaviji...Pitao sam dotičnu osobu: Koliko njih ima, našto je išlo prošle godine u posijetu u Jugoslaviju, našto je dotični odgovorio: preko pedeset. Pošto je to bilo proljeće, rekao sam da ovog ljeta iz ovog velegrada Toronto, gdje ima preko sto tisuča Hrvata, treba ići u posjetu u Domovinu najmanje 5.000 Hrvatica i Hrvata. Udbi je olako bilo kontrolirati 50 Hrvatica, ali borami neće joj biti lako kontorlirati 5.000 Hrvata. I kada bi mi tako činili iz svih naših hrvatskih zajednica u slobodnom svijetu, Udba bi gubila na terenu. To se je kasnije i ostvarilo, posjetama dra. Franje Tuđmana, koji je znao iskoristiti želje Hrvata za svojom Domovinom Hrvatskom. Mo. Otporaš.)

     

    Daj bože da netrebadne - jer je najbolje ne trebati ih. Nu kad treba, onda to treba uzeti ozbiljno. Nisam dovoljno pametan da ti kažem što bi trebalo učiniti tamo.

     

    Poslao sam sve, one letke, proglase, okr. pisma i sada Obrane. Znam da ćeš i to sve učiniti. Nadam se nekom uspjehu, i sada ništa više nemogu učiniti za Dan Odpora, osim okružna pisma predstavnicima, i nekoliko sugestija.

     

    Pisao mi je naš dobri Stanić (Molim da se ne zbunite. Radi se o Ivanu Stanić, članu i dužnostniku HNO., poštenu čovjeku i vrlo požrtvovanu Hrvatu. Dali su oni iz istog mjesta odakle je i ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić, to ne znam, mo) da misli pokrenuti prigodom Dana (Odpora, mo) i sastanka pomoć za potrebe Glavnog Stana. Zbog prezaposlenosti i svega nismo si mnogo pisali, i nisam kukao. Ali borami na kraju meni je ipak najgore. Ja sam isto napustio bogatstvo, ugodan buržujski život i sigurnost.

     

    (Supruga generala Drinjanina Isabel Luburić Hernaiz je napustila svojeg supruga Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina 1960. godine. Koliko je meni poznato iz svih ovih pisama koje posjedujem i iz drugih izvora, generalova supruga Isabel je sasvim sigurno mislila da će se njezin suprug povući iz javnog i hrvatskog nacionalnog života, čim se je on razišao s Poglavnikom 1956. godine. Pošto se je general reaktivirao poslije Poglavnikove smrti, Isabel Luburić Hernaiz - na pritisak sa svih strana, pa i nekih istaknutih Hrvata - napušta svojeg supruga i svojih četvero djece. Koliko mi je poznato razvod braka je bio 1963., mo.)

     

    I idem do kraja. Nu ne mogu fabricirati pare. Cijeli jedan imetak smo namakli i potrošili za propagandu, poštu, novine, vragove i tiskaru. Ja nisam nezadovoljan sa efektom, jer smo postavili jednu ideju.

     

    Neću spominjati imena, ali pišu mi iz Argentine da su nekim našim poznatim ljudima došli sinovi i kćeri iz Hrvatske. Oni svi vele da do stvarnih uspjeha mogu povesti sam naše ideje. Stvar ide svojim putem. Mi nemožemo napraviti Svetce iz vragova, ni začepiti gubicu svim budalama, svim agentima, svim nezadovoljnicima. I sve druge nacije, svi ljudi, sve obitelji su takve. To su ljudske slabosti, koje se u emigraciji samo povećavaju. Nedaj da nam oni bičuju živce ni gone nas u očaj. Čini koliko možeš, a gdje ne dospiješ, nije se dospjelo.

     

    Pokušajte pomoći materijalno, prigodom sastanka i Božića, jer drugačije ne ide. Treba nastaviti našim putem, jer samo on vodi do slobode. Bolje se drže kod kuće, nego u emigraciji. Oni od mene traže, ja od Tebe i jedne grupe naše ekipe. Nema drugog puta. Naša tragedija je manja od onih, koji su svršili u jamama, na Golom Otoku, rovovima, a za istu stvar. Sabrati snage, srediti zdravlje, izbrojiti se i idemo, ali ne glavom kroz duvar, jer se lupa glava, a ne probija se duvar. Jedno je govoriti o revoluciji, a drugo je praviti ju. Budi uvjeren da to znaju svi oni, koji obilaze oko nas kao mačak oko vruće kaše. Inače nebi s nama razgovarali. Boje se i ići protiv, i biti s nama. Mi se nismo usrali. Bili smo prvi s Poglavnikom, prvi u pobuni, prvi u novoj rekonstrukciji, i prvi u idejama. I idemo naprijed.

     

    Dobiti ćeš dakle još nekoliko pisama i obavjesti o općim problemima. I ako imaš nešto što ti je na srdcu, piši. Ja bih se osjećao nesretnim kada ne bi imao suradnika koji su kadri istinu reći. Osjećao bi se isto pregaženim ako ne bi bilo ljudi koji bi znali imati vlastitih mišljenja, ali usvajaju mišljenja većine. Ima i nekih stari koji bi htio to drugčije, možda i ja, ali neki drugi ne. Pa i njima valja zadovoljiti. Mnogo ravnoteže, mnogo balansiranja, mnogo strpljenja i živaca, truda, ljubavi i žrtve uložiti. I još uvijek nemoj zastati. Idemo naprijed.

    Pozdrav svima!

     

    Tvoj Maks.

    22-05-2015 01:50#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    U OVOM OKRUŽNOM PISMA GENERAL DRINJANIN ODGOVARA

     DRU. MUFTIĆU (vidite opis #466)

     

    (General Drinjanin je pisao ovo Okružno pismo i poslao svojim najužim suradnicima. Jedan od tih suradnika je i gosp. Ante Kršinić iz Californije. Ako se povratite na opis pod br. #466, tu ćete naći oštrinu pisma kao odgovor generala Luburića dru. Muftiću. Iz ove Okružnice ćete za sigurno saznati mnogo više o toj ZAVRZLAMI DR. MUFTIĆA. Ovo Okružno Pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 205-210. Mo. Otporaš.)

     

    Dragi Ante! (Ante Kršinić, mo) Ja ovo šaljem samo za Tebe za Kaliforniju i Rudija za ostali dio USA. Na diskretan način učini što možeš iako znam, da nije lako. Moramo pohvatati u naše ruke sve konce, jer će stradati ljudi u rukama neodgovornih

     

    Grli Te Tvoj Maks (Ovo je napisano rukom gore na vrh pisma kao jedan dodatak, mo)

     

    Maks, 30 ožujka 1963.

     

    Dragi moji !

     

    Pišem ovo okružno pismo vama nekolicini najužih suradnika da vam za 10. Travanj 1963. dadem, kako sam obećao, jednu sliku naših prilika. Na vama je, da mi u prvom redu svaki od vas dade iskren odgovor, uvijek gledajući sa sveukupnog stanovišta, a zatim da u vašim krugovima postupite shodno potrebama. Kada od vas dobijem odgovor, napisati ću okružno pismo za širi krug i javno.

     

    1. Mnogi od vas tražio je obavještenje u pogledu naše suradnje u operaciji "Orient". Nekima od vas nisam odgovorio na ta pitanja ili uopće nisam odgovarao, jer u glavnim pitanjima nisam imao dovoljno elemenata za dati vam pravu sliku. Dr. Muftić bezuvjetno pripada "Braći Muslimanima", a sa drom. Ramadanom stojimo u vezi, razgovorima i zajednički nastojimo postići nešto za našu stvar. Voljni su s Odporom suradjivati, a učiniti će vjerojatno i dosta usluga hrvatskom narodu na političkom polju. Nastavljamo u tom pravcu, a dr. Ramadan putuje u USA, gdje će se sastati s Erićem, a vjerojatno ćemo organizirati sastanke i na drugim mjestima izmedju naših i njihovih predstavnika. Poneki od braće imao je rezerve u pogledu dra. Muftića, nu ja vjerujem, da ne treba biti bojazni, da bi isti radio za komuniste ili Srbe, pa nam se je ograničiti na to, da suradjujemo na političkom polju do onih mjera, do kojih organizacija "Braća Muslimani" hoće i može učiniti.

     

    Treba imati na umu, da oni svugdje imaju pristaša i mogućnosti, da imaju svoje ljude na mnogim visokim položajima u islamskim zemljama, iako nemaju podpunu vlast nigdje. Njih treba smatrati neke vrsti klerikalcima i desničarima i k tome republikancima, pa u ovoj igri snaga na svjetskoj pozornici, gdje Rusija i Amerika pomažu ljevičarstvo i komunizam, kao i bezvjerstvo, nije njihova situacija najbolja. Time smo vam dali jasnu sliku političkog stanja, koje će ipak doći do izražaja, jer je jedan od naših velikih prijatelja i jedan od vodećih u organizaciji predvidjen za ambasadora u Madridu, koja će prilika biti iskorišćena u svibnju, nakon njegova dolaska. Novine te organizacije u raznim zemljama i nadalje o nama pišu i mi se povezujemo s njihovim prvacima.

     

    Ovu liniju možete smatrati kao jednu od glavnih naših političkih suradnja, pa iako časovito "Braća Muslimani" nisu u ofanzivi, nego je to njihov neprijatelj Naser, (podsjetimo današnji mladi hrvatski naraštaj na to da su Tito i Naser bilo jako usko povezani, kako osobno, tako i prijateljski, diplomatski, državnički i ideološki, mo), imajmo strpljivosti i vjere, kolo sreće okreće se i ta će organizacija uvijek imati, poput katoličke crkve, veze i ljude i uticati će na dogadjaje. Mnogo je istaknutih državnika u muslimanskom svietu na njihovoj strani, pa bi moglo biti ugodnih iznenadjenja u času zaoštrenja odnosa izmedju Amerike i Rusije, kada bi Amerika bila prisiljena tražiti pomoć u konzervativnim, tradicionalnim, vjerskim i desničarskim krugovima. Poduzeti su razni koraci s hrvatskim muslimanima (da li mi Hrvati imamo danas hrvatskih muslimana, i dali imamo hrvatskih pravoslavaca??? Što se osobno mene tiče, a to je moje mišljenje danas, da bih prije povjerovao da imamo hrvatskih pravoslavaca nego, recimo, na svu žalost, hrvatskih muslimana, mo) u emigraciji, te je mnogo truda uloženo u tom pravcu. To ćete vidjeti u sliedećim našim publikacijama.

     

    2. Isto tako mogu vam dati jasnu sliku u pogledu pomoći u sredstvima, koje bi mogli očekivati od naših islamskih prijatelja. Rekao sam nekima od Vas u svoje vrieme, kada smo počeli razgovarati sa ljudima org. Braća Muslimani, a to je da su oni htjeli od mene dobiti u prvom redu ljude, kao i moju osobnu kolaboraciju, a za diverzantsku akciju org. Braća Muslimani na izvanhrvatskom području, tj. prema potrebama organizacije, koja se nalazi u stalnom ratu sa ljevičarskim Naserovim i komunističkim agentima muslimanima u svietu. Ja sam to odbio i nastojao svesti suradnju najprije na političko polje, pa me sigurno hrvatski političari, kad bi imali pameti, nebi napadali, jer sam u tom pogledu bio oprezniji, nego mi oni to danas savjetuju. Ja sam htio najprije političku suradnju i javna politička i diplomatska priznanja Hrvatske, dok bi onda kao saveznici mogli razgovarati o vojnotehničkoj suradnji.

     

    (Povijesti radi navesti ću jedan razgovor sa gosp. Živkom Vasiljem u njeguv stanu u Štuttgart-u prošle godine. Bio sam njegov gost u subotu 10 i nedjelju 11 svibnja 2014. Nismo se vidjeli za pune 54 godine, kada smo se rastali u Parizu u travnju 1960. Živko Vasilj je bio kod generala Drinjanina skoro tri (3) godine, od 1962 pa do konca 1964., baš u to vrijeme kada se je od generala Drinjanina tražilo da pošalje hrvatske dobrovoljce u "ORIENT". Tada se je, po kazivanju Živka vasilja meni prošle godine, da se je on isprsio ispred generala Drinjanina i rekao mu: "Generale Vi možete otići u borbu za arapske račune samo preko mene mrtva. Ja Vam ne dozvoljavam..." Živko Vasilj je još živi svjedok i ovo može posvjedočiti. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

    U tome smo izgubili dosta vremena, jer kako znate diplomcija je takova, a posebno na Orientu. Oni meni predbacuju, da se ne može bez akcija dobiti pomoć. a ja opet, da se bez pomoći nemože pokrenuti naš borbeni distozitiv.

     

    Radilo se najprije o diverzantskim akcijama, nu kasnije je došao rat sa Jemenom, i od mene se zatražilo dobrovoljce, istovjetnost borbe za iste ideale, jer i u Staljingradu smo se borili van teritorija Hrvatske, itd. Bilo je ponuda za tehničare, stručnjake, avijatičare, radiotelegrafiste, škole itd. Predbačeno mi je da raste trava u logorima, gdje smo se trebali vježbati. Nu ja stojim na stanovištu, da je bolje da raste trava u logirima, nego da budemo začeprkani u pijesku za arapske stvari.Ti ciljevi nisu izravni sa ciljevima Hrvatske. Mi jesmo saveznici za ciljeve Islama u našoj Državi (čitaj Hrvatskoj, mo), i ja ću ostati vjeran odnosima i ugovorima, ali nisu još Braća ništa učinila za Hrvatsku, da bi mi morali biti velikodušniji.

     

    (Ova stvar se je rastezala par godina, dok konačno nije potpunama propala. Iako nisam bio izravno upleten u splet tih manevera, preko dra. Miljenka Dabe Peranića sam bio upoznat s ishodom svih tih povuci/potegni poteza. Zato se nije ni čuditi da su mnogi visoki dužnostnici Odpora tražili od generala objašnjenja, kojima je on često puta odgovarao osobnim pismima, koja ja želim sada iznijeti hrvatskom općinstvu kao povijestna zbivanja hrvatske emigrantske političke djelatnosti HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, mo).

     

    Tako : Mi hoćemo u svaku kombinaciju, ali oni moraju najprije zadužiti Hrvatsku, pa ćemo onda i mi kao islamska i prijateljska zemlja odgovoriti.

     

    (Kako se je moglo i uočiti iz prijašnjih pisama da je organizacija "Braća Muslimani" isključivo zahtjevala da Hrvatska bude priznata kao islamska a ne katolička zemlja. Kroz generalova pisma će se moći uočiti kako se je on opirao da Hrvatska ne bude priznata kao islamska zemlja. To generalovo opiranje se rastezalo sve dok konačno od toga nije bilo ništa. Zato se je generala napadalo i okrivljivalo za taj neuspjeh, mo).

     

    Stvar se pogoršala, jer je pao Kasem, gdje su Braća imali neke pozicije, kao i u Siriji, dok su novi režimi u rukama Nasera (čitaj Tita, pošto su ona dvojica bili gorljivi suradnici u razbijanju organizacije "Braća Muslimani" i bilo koje suradnje između ove i ODPORA, mo), a taj je protiv Braće, jer hoće da odijeli crkvu od države i provodi socijalne i agrarne reforme, a znate šta to znači za tradicionalne snage "Braće Muslimana". S druge strane snaga Nasera bi mogla biti brana protiv Izraela i to mu pomaže kod malog arapskog svijeta. Sve u svemu ni oni nisu jaki, da nam pomognu, kako smo vidili pod br. 1. prijatelji su na političkom polju. Koliko će to biti? Ne znam!

     

    Stvar kraljeva (ovo je u množini, mo) Huseina i Sauda nije ružičasta i mene ne bi čudilo, da i oni postanu emigranti ili kao Emir El Badr u Jemenu, koji nas je htio priznati i bili smo u vezi sa njima - ode u gverilu. Nu i ta gverila može durati, dok je Saud na vlasti, ali ako Naser počme u Arabiji, a to je moguće, onda će još manje izgleda biti za neku stvarnu oružanu pomoć u našu korist, a mi svakako nećemo spašavati vladarska prestolja, kao nekada Hrvati Abdurahmanu III. u Kordobi. Pa i ako oni izgube prijestolje i zavlada Naser, sigurno je, da će postojati organizacija BRAĆE i ostalo će tada zavisiti o Naseru, koji nam vjerojatno nije neprijatelj, nego je s Titom išao iskoristiti Ameriku i Rusiju. Nismo počinili ni jenu pogrješku u tom pravcu, nismo neiskoristili, a ako nismo što dobili, nismo ni izgubili. I čekati.

     

    3. Pomoć odavde. Imam velikih prijatelja i opće simpatije. Stari su to računi s Titom i internacionlnim kolonijama. Nu ova je zemlja i sama morala voditi bitku za legalnost radi crvenih na jugu Francuske. Danas je to uredu. Francuska je pohvatala španjolske crvene vodje i internirala ih, a ovi ovdje OASovce.

     

    (O.A.S. (ORGANISATION ARMEE SECRETE) koja se je pod vodstvom generala Raoula Salana opirala generalu Charles De Gaulle-u da dadne Alžircima Nezavisnost. De Gaulle je vojnim udarom skršio tu Salanovu tajnu vojničku vojsku. Oni koji nisu bili pohvatani su se razbježali a poneki čak pobjegli i u Španjoslku, koje je Frankova vlast hvatala i sa francuskim vlastima kusure činila, tj. izmjene, mo)

     

    Ima mira na Pirinejima i nitko ga ne želi pomutiti. Oni su morali računati i s medjunarodnim turizmom, jer je ova zemlja u 10 god. podvojstručila životni standard, zahvaljujući turizmu. I onda medjunarodni pritisak i k tome američki. Daleko smo od ove zemlje, naime Hrvatske, te se ovdje ne može praviti operativna baza, ali može ODGOJNA i to privatnim i individualnim naporima. Tu bazu već ovdje imamo i nešto je ljudi prošlo kroz nju i dolaze novi. To je sada već konkretno. Na političkom polju vezali smo njihov jači udjel nakon afirmacije muslimana. Nismo više ni tražili, a oni nam daju slobodne ruke u pogledu Konzulata, kretanja, rada. Ljudi koji ovamo dodju s pasošom kao turisti, mogu biti moji gosti i to ne u domu, tiskari i t.d., nego u - ODGOJNOJ MOJOJ BAZi, odu odavde i nema dokaza ni odgovornosti.

     

    U carstvo glupih želja i priča spadaju vijesti, kako je nama nešto zabranjeno, posebno u pogledu "Drine". Uživamo apsolutno povjerenje, sada više nego ikada, (general Drinjanin i HNO, mo) jer smo uvjek znali braniti interese, (Španjolske, mo) ili ih barem imati pred očima, te smo to povjerenje zaslužili. Politički je rad mogao biti zabranjen Poglavniku, ali meni nikada.

     

    "Odgojna" baza je tu i nijedan Hrvat se ne treba bojati u ovoj zemlji tako dugo, dok stoji pod mojom zaštitom i ne počini djela, za koja ja ne mogu odgovarati. U ovu zemlju dolazi skoro 10 milijuna turista, mogu doći Hrvati, koje ja pozovem, biti sa mnom, otići - bez bojazni. Ostalo je moja briga.

     

    Nije to Jankapusta, jer nemamo granice sa Hrvatskom. Da je imamo, imali bi i Jankapustu. Ali imamo svoj kutić, gdje možemo odgajati ljude. Kakav oblik će to imati? To zasada ovisi o nama. Ja nisam nikada i nigdje tražio materijalne pomoći kod prijatelja u ovoj zemlji, ali ću je dobiti kad zatražim. Nu ja to neću dok ne bude vrijeme. Prema tome stvar je ovakva: ni od katolika ni od muslimana nismo dobili ništa. Mogli bi slati ljude u Španjolsku Stranu Legiju, nu ja to neću. Ni u druge - američke ni islamske. Možemo imati onoliko, koliko mognemo izdržavati.

     

    4. "Akcija Drugog Koraka". Mogu vam reći, da smo isplatili stroj ove i instalacije tiskare. Tiskara je jedan skromni dom za one, koji će ubuduće tu tiskaru voditi, isplaćeni su i dokaz su naše snage. Istini za volju treba reći, da je to bilo omogućeno odkupom većeg broja dionica bojnika Tugomira, pa iako "Drina" duguje dvojici Hrvata po 500 dolara, imamo na zalihi skoro dogotovljenu novu "Drinu" posvećenu fra. Dominiku Mandiću (br. 1. 1963., mo) i ja se nadam, da ćemo s "Obranama", "Drinama" te sa vojničkim priručnikom, koji je takodjer dijelom izradjen i sa knjigama o vojničkom povlačenju "Od Ivan Planine do Bleiburga", koju započimamo za nekoliko dana, moći sami platiti dug i podržavati redovno izlaženje "Obrane" i "Drine" i korespodencije, dok izdržavanje kuće ostaje moja privatna briga i to ću ja urediti i platiti od moje zarade, dok smo skupa i u ovakovim prilikama.

     

    Postigli smo, dakle, u 3 faze kupnju tiskare, ostvarenje veza i početak psihološkog rata. Nema nikakove sumnje, da smo u dosadašnjima fazama uspjeli i da sa ovim aparatom, kojega sada posjedujemo, možemo izdržati ovaj ritam.

     

    "Akcija Drugog Koraka" - psihološkog rata u Domovini ja smatram prvom našom borbenom potrebom. Držanje hrvatskog emigrantskog tiska prema nama u zadnja vremena opravdava moju bojazan, da bi svi ovi, koji su na nas graknuli, to bili učinili, da smo počeli sa domovinskim akcijama bez njih. Dobar dio to čini radi moje osobe, a dobar dio zato, jer "odnesoše im slavu". Emigracija je dokazala, da nije kadra poduzeti ništa. Ja sam vam svima iskreno rekao, da ni mi do sada nismo bili kadri i zato nismo ništa poduzimali, nego smo u tri faze učinili pripreme. Sada raspolažemo s tiskarom, u kojoj možemo braniti sebe, naše akcije i prije svega ideju vojničke izvanstranačke koncetracije i njeno učešće (sudjelovanje, mo) u hrvatskoj revoluciji.

     

    Sada dolazi vrijeme akcije. Ja tu riječ u konkretnom slučaju nisam nikada izgovorio i sada je izgovaram, jer je za to došlo vrijeme. U prvom redu smatram, da je urednik "Drine" Bebek (Željko, mo) sposoban, da vodi publicistički dio naše organizacije, a drugo je - svaki psihološki rat mora imati svoje akcije, a ne samo svoju propagandu. Tako, ja se sada mogu posvetiti akcijama, a to je preduvjet, da se nešto postigne. Ja neću izgubiti živce i neću se dati nadvikati po onima u našim redovima, koji bi htjeli jurišati na Beograd, a neće niti malodušnici niti piskarala osloboditi i smlatiti. Nakon što sam vam razjasnio dosadašnje korake i stanje naših veza u političkom i tehničkom pogledu s našim islamskim prijateljima, te razlog zašto smo morali uspostaviti svoj tisak na noge, ja vam ovo govorim o akcijama u najkonkretnijem obliku. Time dakle ulazimo unutar "Drugog Koraka" u period "Akcija Drugog Koraka".

     

    5. Uvjeti i preduvjeti za akcije "Drugog Koraka".

     

    Još uvjek se nalazimo u onom stadiju, gdje se moramo ograničiti na vlastite snage prema onoj - uzdaj se u se i u svoje kljuse. Moguće je da sam neke stvari u životu činio dobro ili loše, te da nisam bio dorastao nekim situacijama u stanovitim vremenskim dobima, ali se osjećam sposobnim i pozvanim za organizaciju onih akcija, o kojima vam govorim. Nisu prilike iste, kao nekada, ali i ja sam se odgajao u tom novom ambijentu i znam s čime i s kime se hvatam u koštac.

     

    Mislim reći, da želim osobno te akcije organizirati i osobno za njih odgovarati. Ja sam godinama podnosio stanovite žrtve za očuvanje minimalnih veza, posebno kada sam osobno bio u boljim materijalnim prilikama. Osjećam se dakle sposoban za voditi tu stvar i svima vama velim bez razlike, da kako sam god bio elastičan u političkim i taktičkim potezima, u ovim stvarima sam vojnik i neću dozvoliti (ne želim unaprijed govoriti o scenama u filmu kojeg gledamo, ali, ukratko, ovdje se radi akciji HRB iz 1963 god., mo), da se u moje ime i u ime Odpora dogodi i jedna, (akcija, mo) koja ne bi bila po meni odobrena. Sve bih radije podnio, nego da moje ime i ime Odpora bude vezano uz jedan frakaso poput Kavranove akcije (Akcije Gvardijan, neki ju opet zovu Akcija DESTI TRAVANJ, svakako poznata pod imenom "Akcija Božidara Kavrana" 1974/1948, mo). Dapače, velim vam iskreno, da bih bio najsretniji, kada bi svu političku i publicističku stvar Odpora preuzeo bilo "Zapovjedni Skup", bilo neki Odbor, ili bilo kakvi forum, kojega bi stvorili mi, koji smo i Odpor stvorili i vodili do sada.

     

    Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Odpora, sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se ne bi moglo napadati radi Jasenovca.

     

    (Nama Hrvatima ne treba veća ispovijed i iskrenost od ove koju je upravo ovdje, u ovom pismu, rekao čovjek kojeg se sustavno napada i kleveće za sve ratne žrtve na području NDH od DESETOG TRAVNJA 1941 PA DO 8 SVIBNJA 1945. Ja ovdje otvoreno govorim, bez da govorim koliko je ili koliko nije kriv, da će ime Maksa Luburića živijeti dokle god bude živijelo i ime HRVATSKA. Kada se budu filmovi snimali o Maksu Luburiću, nesumnjivo će biti spominjano i naše ime HRVATSKA. Svakako treba uzeti u obzir da je Maks Luburić naša HRVATSKA POVIJEST, bez obzira kako su ga naši hrvatski neprijatelji prikazivali ili kako će ga prikazivati. Svakako da će doći vrijeme JAGME kada se bude film snimao o Maksu Luburiću, tko će ga glumiti. Mo. Otporaš.)

     

    Vidili ste u Nevistićevom članku (Dr. Franjo Nevistić (1913-1984) novinar, pisac, jedan od urednika Studia Croatica u Buenos Airesu itd., mo), da kada je ostao posramljen i smlavljen Erićevom logikom, uhvatio se za jednu riječ (Jasenovac, mo) i soli nam pamet o tome, kako se ne može ubijati nedužne ljude.

     

    Još se ne može govoriti o jačim zahvatima na hrvatskom području, ali da o akcijama "Drugog Koraka" i u Domovini i u emigraciji. Došlo je vrijeme tome i nakon što imamo svoj tisak, koji već može i bez mene funkcionirati, ja sam voljan početi (s akcijama, mo). Postoje potrebni uvjeti za to.

     

    Možda da će biti pripadnika Odpora, koji će se dati zavesti na korake izvan moje kontrole. Ja takove akcije neću smatrati štetnim za Hrvatsku, ali ću se od njih ogradjivati, jer koliko god mogu biti koristne, mogu dati povoda za jednu novu Kavranovu tragediju. Stanje sigurnosti, koje ja imam u ovoj zemlji, dozvoljavaju mi sigurniji kontrol, a to je jedan od preduvjeta za jednu akciju. Druga je stvar polazna točka za akcije, kao i svi tehnički problemi sprovodjenja istih ali svi ti moraju biti izvedeni samo i jedino pod mojom kontrolom. Tu nema elastičnosti i tu ćemo se igrati i svojim i tudjim glavama.

     

    6. Naše veze s drugim organizacijama.

     

    Eto, upravo smo poslali naše ljude na sastanak s jednom stanovitom domovinskom organizacijom, koja nam se javila preko svog povjerenika u Evropi. Može biti stvar UDB-e, a i stvar hrvatskog naroda, što se ja nadam, da i jeste. U isto vrijeme mogu vam reći, da smo se na jedan ili drugi način povezali s nekim ili svim grupama, koje o revoluciji, vojsci i borbi govore ili pišu. Neke grupe traže suradnju, neke se stavljaju pod zapovjedništvo, a neke nude razgovore.

     

    (Koliko god danas, poslije preko 50 godina od kada je ovo pismo pisano, ovo moglo izgledati "zeleno", uvjeravam današnji hrvatski naraštaj da je kontakta bilo, i da se je intezivno radilo na povezivanju domovinskih i iseljenih Hrvata. U tome su uveliko odigrali ulogu hrvatski "pasošari". Evo istinitog slučaja. K meni je došao u posjetu u Pariz sin mojeg brata. On je bio student na zagrebačkom fakultetu. Bio je kod mene više od jednog tjedna. Bojao se sastati s mojim prijateljima, što je i razumljivo. Ja sam radio u poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE gdje sam imao pristup mašinama za kopiranje. Kopirao sam mnoge vrlo važne stvari za koje se u ex YU nije znalo niti se je smjelo znati, ponajviše partizanskih i komunističkih zločina, Udbinih zločina u emigraciji itd. Sve sam to pokazao mojem nećaku i rekao da on to sa sobom ponese. Opirao se je. Pripremao sam ga. Sebe sam stavio kao Udbaša koji će ga u Petrinjskoj po povratku ispitivati. Galamio sam na bratića, ono po Udbaški i paretizanski, te mu rekao: Znaš šta, kada dođeš s vlakom Express Paris/Istanbul u Zagreb, odmah se uputi na udbu u Petrinjskoj, zatraži odgovornog Udbaša i ovu cijelu kutiju mu podaj i reci: Druže upravo sam došao iz Pariza i bio sam kod strica. Prisilio me da ja ovo donesem ovdje i dijelim među mojim kolega studentima. Ja to neću činiti, jer se s tim ne slažem. Ja druže vama ovo dajem. Tako je to bilo i time mojeg bratića pustili na miru. Poslije Konvencije HDZ u Zagrebu 26 veljače 1990. godine, nekoliko Udbaša iz Petrinjske su posjetili mojeg bratića i tražili od njega da ih on upozna s menom kada se ja vratim..., mo. Otporaš.)

     

    Ja sam voljan u tom pogledu biti elastičan i taktičan, jer ne želim podrezati krila mladjima, koji su te organizacije mimo nas stvarali, jer bih onda i ja bio svrstan u istu grupu naših staraca, koji su izgubili kontrol nad našom mladom generacijom. Pokazalo se, da su neke vojničke grupe, koje su u zadnja vremena pod uticajem bilo protiv nas upotrebljavane shvatile, da bez nas nema riješenja i putem pisama, sastanaka i posjeta spremno se izgladiti sve razlike. Time bi psihološki i potencijalno Odpor zaista bio ono, što treba biti, ako je centar Odpora raznih centara pod kontrolom vojske i jednog generala koji nešto o svemu tome mora znati i daje garancije, da nije u službi tudjina.

     

    To je točno, gdje se sastaju predstavnici malih grupa, koje nastaju kao gljive iza kiše, bilo jer ih stvaraju agenti UDB-e, bilo jer su plod pobune hrvatskog duha radi srbokomunističkog terora, radi izdaje ideala predstavnika svjetske demokracije, bilo radi impotencije hrvatske politike.

     

    Ja ću radi opreza svakome od vas najprije pisati o vezama na vašem području, a onda ćemo u sastancima ili vrlo skrupuloznoj vezi reći ostalo. Svakako se nadam, da nas neće predriblati UDB-a ni prestrašiti vikači, ni navesti na tanak led nestrpljivi. Na nas gleda hrvatski narod i eto sada polažemo ispit zrelosti. Ne zaboravite, da se Amerika odlučila pomagati Tita tek nakon Kavranove tragedije.

     

    I još uvjek vam velim: radi se o akcijama drugog koraka, t.j. početka psihološkog rata. Koliko će u tome sudjelovati nama nametnuti ili ukopčani elementi, to je druga stvar i stvar vremena, opreza i dogovora. Voljan sam primiti pomoć, kolaborirati, ali ne dati se navući anonimnim grupama. Biti ćemo načelno širokogrudni, ali oprezni u provodjenju zajedničkog. Neka nam dokažu svoju dobru volju! Kada to bude, onda možemo govoriti o kakvim daljnim akcijama pa i organiziranim strukturama. U tome je naša krvava budućnost, a ne u čekanju ni istrkivanju pred rudo. Budite strpljivi, javiti ću se svima u pogledu veza sa grupama, sa kojima imate veze na vašem području.

     

    Ne treba biti ni pesimista ni optimista. Jedan poznati gospodin, kojemu nitko nije dobar, koji u riječima potami slavu svih i svakoga, govorio je, da šta radi Luburić i - da mu treba dati 5.000 dolara i da vidimo, što će napraviti. Poduzeo sam preko 6 veza korake, da pozovem tog gospodina, da vodi jedan odsjek akcije i, ako je sposoban, neka preuzme vodstvo operacije, ako je istina da hoće, da je povjerljiv i t.d. I dobio sam od jedne veze poruku, da je voljan iz Amerike doći k meni u društvu drugog gospodina, ALI DA JA MORAM PLATITI PUT!?

     

    Da vam ne govorim o drugim "velikim ljudima", koji govore o tisućama, akcijama, traže akcije i traže, kako ne, za sebe obzire - da na kraju nisu ni svoju "Drinu" platili. To je većina. Mislim onih "velikih". Nu ima "malih" ljudi, koji nude svoju uštedjevinu za kupiti oružje. I kada sam trebao sredstva i od njih tražio, za par dana sam dobio ček bez ijedne popratne riječi. Ima dakle svašta: "velikih Ljudi", koji su se pokazali vrlo sićušnima u danom času, i ima "malih ljudi", koji su znali biti veliki. (slučaj danas s hrvatskim BRANITELJIMA I GENERALIMA koje se blati i napada samo zato što su sve od sebe dali da nam Hrvatska bude DRŽAVA SLOBODNIH HRVATA, mo). Tako će biti u pogledu suradnje s našim revolucionarnim i vojničkim saveznicima. Ni jednu ruku nećemo odbiti, bez obzira na riječi, koje su nas nekada rastavile.

     

    7. Sada ili nikada -

     

    Poručujem vam svima, svima, kojima ovo pismo šaljem. Tražili ste od mene akcije, nudili ste neka vas pozovem u tom pravcu i evo to činim. Do sada smo tražili za tiskaru, novine, putovanja, političke akcije. To neka (i dalje, mo) ide svojim putem. Neka to bude posebno, vodite to sa Bebekom, jer aparat propagande, odgoja, politike, vanjskih organizacija i t.d. neka ide svojim putem. Tražimo najbolje forme za taj dio rada, kao i do sada. I počnimo s novim, tajnim radom. Ja sam dao što sam imao za stvar tiskare, života, puta i mojih ljudi, koje sam iza sebe ostavio. danas "Drina" ima svoj dom i svoju tiskaru, urednika, veze, organizacije. Idemo dalje! Nitko od vas neće moći ni smjeti reći, da nisam bio voljan u dani čas izvršiti svoju dužnost. Ni ja vama ni povijest neću moći reći, da nisam imao s kim. Nu ja sredstva za to dobio nisam, jer nisam htio dati ni jednog čovjeka, niti ću to učiniti, osim za Hrvatsku i pod mojim vodstvom. Ako skrahiramo, skrahirali smo svi skupa. Ja vas ovlašćujem, da upotrebite te moje riječi pred onima za koje mislite, da su voljni dati svoj obol za akcije i za oružje. Ima vas, koji mi godinama tražite ovlasti u tom pravcu i ja ih nisam dao. Na vama je reći mi, da vam potvrdim ove riječi, vama osobama ili institucijama.

     

    Mogu vam poslati magnetofonsku vrpcu s riječima, koje ću snimiti, mogu vam dati pismeno izravno ili neizravno, jedino za ovaj čas ne možemo o tome javno govoriti u našem tisku iako možemo, recimo, stvoriti fond, kojega možemo zvati "Fond Drugog Koraka" i onda u "Obrani" objaviti pod pravim imenima ili pesudonimom, po želji onoga, koji doprinese. Jedna je iznad svake sumnje: bez dovoljno sredstava za sigurnosne mjere i za kupnju oružja i opreme ljudi

     

    (poput Bugojanske Akcije poznate FINEX 1972., gdje su oni sami između sebe se POĆESALI - ovo je stara hrvatska riječ koja se je upotrebljavala kada su ljudi u "ćesama" držali svoj novac iz kojih su vadili dobrovoljne priloge za uzdržavanje zajednice u kojoj su živjeli, mo),

     

    Ja akcija poduzeti neću. Poduzeti ću ih do one mjere, do koje budu dozvoljavala sredstva. Voljan sam prihvatiti svaku sugestiju najužih suradnika, kao i izravni kontroil svakoga od vas, od kojih se više nudilo, da prenesu svoje uštedjevine i organiziraju asistenciju blizu mene. Prema tome, prvi od vas, koji dodje ili još prije, može biti blagajnik "Drugog Koraka", dok Bebek ostaje u onoj poziciji, u kojoj je danas u pogledu tiskare i naših publikacija. Eto, to je na znanje i vladanje svima vama, kao i svima onima, koji su se nudili za kolaboraciju u tome u raznim forumima.

     

    Molim još jednom, da bi se svaki prinos za ovaj fond vodio kao takav i tamo i ovdje, te da se ne mješalo s prilozima i predplatama na publikacije. Može biti u istim pismima i na istu adresu, a to ćemo voditi Bebek i ja kao i dosada, ali uvjek posebno. Mislim da sam u ovom pogledu bio apsolutno jasan. Želim vam još napomenuti, da svi prilozi za fond "Grugog Koraka" budu na ime Luis Luburić. Tako će se ovdje voditi taj fond. Za ovu stvar uvijek slati u čekovima i preporučenom zračnom poštom.

     

    Znam, da će mnogi od vas postaviti pitanje kako i odakle će se smoći sredstva, posebno sada, kada su se mnogi žrtvovali za druge stvari, obranu u Njemačkoj i drugo. Ja ću vam na to odgovoriti, kako odgovaram i sam sebi: ako nismo kadri tu stvar pokrenuti, onda nismo zreli ni pozvani i malo će hrvatski narod izgubiti, ako nas vrag odnese sve skupa.

     

    Velim vam iskreno, da ako zataji ova naša akcija u ovaj čas, incijativu preuzimaju mladi bez nas, mimo nas, a možda i protiv nas.

     

    (Sve što za sada, dovle, do ovog pisanja, želim reći onima koji prate ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, da dobro pamte i zapamte što su pročitali i sami, iz izloženog, stvore zaključke i razloge uspjeha/neuspjeha ove AKCIJE "DRUGI KORAK", mo).

     

    Borba će biti duga i krvava, ali će trebati dokazati svijetu, da nismo zadovoljni s Jugoslavijom i komunizmom i da ne prihvaćamo ni 1. ni 2. pa to Kennediju, demokratima, katolicima i drugima bilo po volji ili ne. Ja ulazim u taj dio borbe hrvatskog naroda s najboljim nadama, sredjenim živcima i ustaljenim mislima. Dao Bog i bilo na korist Hrvatske! Ostalo znajte, da ovisi o vama, a ne o meni.

     

    8. Svaki od vas, kojemu je ovo pismo upućeno, ovlašćen je poduzeti konkretne korake u pogledu fonda "Drugog Koraka". Ova incijativa treba biti najhitnije sprovedena. Svaki prilog treba pismeno sprovesti i odavle će biti posebno potvrdjeno. Od sviju vas očekujem odgovor po točkama na pitanja, koja sam iznio. Ne ljutite se, ako svima na vrijeme ne odgovorim. Znam, da vam nije lako, ali je meni gore, nego svima vama.

     

    U pogledu Vijeća rekli smo u zadnjoj "Obrani" kako stvar stoji. Mi stojimo uz Vijeće. Vidjeti ćemo, tko je bacio kamen na nas. A radnim činima će se dokazati, što je to što Vijeće radi. Na nama je da dokažemo, da znamo što hoćemo. U pogledu predplata za "Drinu" i "Obranu" Bebek će vam svima poslati jedno okružno pismo i potvrditi primitke. Ja ću isto svima odgovoriti, čim mognem. "Drina" posvećena fra. Mandiću je najbolje što smo mi i sva emigracija do sada napisali, s mnoštvom stručnog štiva za 250 stranica. Stavljam vam na srdce, da pomognete širenje našega lista "La Croatie" i da predplate i .t.d. pošaljete izravno Peraniću. To je naš ulazak u evropsku misao, kojoj na čelu stoji Francuska. Očekujem od vas hitne odgovore.

     

    Grli vas odani vam Maks, general Drinjanin.

     

    Napomena:

     

    Tu i tamo, kako sam već rekao nekoliko puta, da ću nadodati neka moja zapažanja kako bih popunio prazninu sadržaja ovih PISAMA. Osobno sam u Parizu bio zadužen prikupljati sredstva za "Drugi Korak"....Slučajno sam susreo jednog Hrvata u San Franciscu 1973. godine, koji je skupa s menom prikupljao sredstva za "Drugi Korak". Naravno da smo o sveme razgovarali pa i o tome. Moj prijatelj mi je tada rekao oko prilike ovako: Revolucija jede svoje ljude...Gledajući danas kako smo radili, moglo bi se reći da smo glupo radili ali da smo opet lijepo glavu sačuvali...Mo. Otporaš.)

    22-05-2015 11:23#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (1)

     

    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA

    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

     

    (Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

     

    BY: GENERAL DRINJANIN

     

    Nakon što su ruske, bugarske i srpske komunistočke snage zaposjele područje Nezavisne Države Hrvatske, jedan se je dio Hrvatskih Oružanih Snagapovukao u hrvatske šume i planine pod vodstvom svojih generala i zapovjednika pružao odpor snagama razbuktale komunističke revolucije, koja je, eto, hvala zabludama Zapada, dosegla crtu Stettin-Trst. U jesen godine 1945. jedna je obhodnja Križara uhvatila ruskog majora Ivana Govornikova, člana ruske tajne vojničke policije, koji je radio na madjarskoj mreži i išao u Zagreb službenim poslom, praćen partizanskim častnicima. Njihov auto pao je u zasjedu, a ruskog je bojnika obhodnja dovela u Zapovjedničtvo križarskog sektora, a kasnije i u Glavni Stan. (Kako bi se danas, poslije šest desetljeća, ovaj opis mogao što bolje razumijeti, potrebno je reći da je general Maks Luburić s drugim hrvatskim generalima tada vodio po hrvatskim šumama Hrvatske Križare i da je on bio taj u Glavno Stanu Hrvatskih Križara kojemu je obhodnja dovela tog ruskog bojnika Ivana Govornikova. Mo.)

     

    Nije bio komunista, profesor je poviesti, pručivni častnik, govori skoro perfektno hrvatski, madjarski, njemački, engleski i valjda još par jezika. Bio je neobično inteligentan, naobražen i dobro podkovan u političkim problemima podunavskog bazena i balkanskog prostora. Otac mu je bio carski pukovnik, dakle "buržuj" i radi toga nije bio primljen još u partiju, ali se je nadao, da će skoro to biti, i ako, opetujem, nije bio komunista po uvjerenju. Ali, kako god nije bio komunista, bio je gorljivi nacionalista, ruski šoven, i obožavao je Staljina, koji je za njega najveći Rus svih vremena i koji je zasjenio i samog Petra Velikog, Ivana Groznoga i Caricu Katarinu. Bio je ranjen prilikom hvatanja i tako morao ostati kod nas, a mi smo ga smatrali ratnim zarobljenikom. Imali smo dosta vremena u zimi 1945-46 razgovarati o svemu, što je logično, i o možebitnom položaju Hrvatske u sklopu sovjetskog sustava u slučaju, da bi Rusi zauzeli Evropu, ili pak, da bi došlo do političkih promjena unutar same komunističke Jugoslavije u pravcu odjeljivanja od Srbije.

     

    I ako je bio ranjen i u našoj moći, taj mi je čovjek bez okolišanja rekao, da Hrvatska nikada ne može biti prijatelj Rusije, sve kada bi to i htjeli, jer je Hrvatska drugi sviet i leži izvan dohvata one geografske i geopolitičke snage, koja je Rusiju dovela do moći i veličine u prošlosti i budućnosti te bi tu moć trebala proširiti, kako znamo do podpune komunističke i ruske kosmokracije t.j. do svjetske države, koja bi bila bez granica i vladala svim područjima kugle zemaljske, a čije bi vladajuće središte bilo u Kremlju u Moskvi.

     

    Taj je inteligentni i naobraženi profesor poviesti vjerovao u poslanje majčice Rusije, zato je i prihvatio Staljina, komunizam i svaku mjeru, svaki režim, svaki način vladavine, kako bi Rusija mogla tu zadaću izvršiti i sviet preporoditi. Govorio je o teorijama engleskog geopolitičara Mackindera (Sir Halford John (1861-1947) britanski geopolitičar, mo.) i o "Heartlandu", t.j. srdcu zemlje. mackinder je najbolje od svih zapovjednika uočio problem Rusije i opasnosti, koje priete zapadu. Vjeruje da će Rusija za kratko vrieme zavladati svietom i svima nametnuti svoj način vladavine, t.j. komunizam, a glavni pomoćnici će biti: svi ljudi crne i žute rase, svi proleteri svieta, svi nezadovoljnici s politikom zapada i svi kolonijalni narodi računajući i biele narode, koji se nalaze pod dominacijom "kapitalista".

     

    Mackinder tvrdi, da će svijetom zavladati onaj, tko uspije prigrabiti vlast nad zemljama Iztočne Evrope i zemalja Srednje Azije. Te ravnice, stepe i visoravni predstavljaju kontinent, kojega zove "Heartland", t.j. srdce zemlje. Taj prostor ograničen je na sjeveru Evrazije (Evrope i Azije) ledenim morem, a na jugu, zapadu i iztoku onim zemljama, koje se oslonjaju na obale Europe i Azije. Taj prostor, t.j. "Heartland" nema rieka, koje utječu u oceane, te radi toga obalne vlasti, t.j. pomorske zemlje, nemaju mogućnosti, da ugroze sigurnost "Heartlanda", koji dominira svojim prostorom unutarnjim putevima, koji ga vežu, a zaštićen je prema vani. nešto slično kao i sustav njemačkih željeznica, koje su omogićile prebacivanje jedinica s ruskog na francusko ratište. taj prostor ima veliku geografsku prednost, a znamo, prema genijalnom von Klausevitzu, da geografija zapovieda u strategiji.

     

    mackinder kaže, da je prva etapa ujediniti zemlje i ravnice iztočne Evrope, druga prostor Srednje Azije, t.j. "Heartland", a treća da je osvajanje "SVJETSKOG OTOKA", t.j. triju kontinenata: Evrope, Azije i Afrike. To je zapravo kontinent sastavljen od tri kontinenta, ali predstavlja jezgru staroga svieta, jer novi sviet, t.j. Amerika i Australija samo su periferija odnosno privjesak "Svjetskog Otoka", dok su putevi kontrolirani s "Heartlanda" i "Svjetskog Otoka". U posjedu "Svjetskog Otoka", Rusija će se pripremiti na osvajanje "privjeska", t.j. Amerike i Australije, te se tako pretvoriti u puna i apsolutna gospodara, a zemlju pretvoriti u super državu, u kosmokraciju, čime bi svjetska komunistička revolucija, a ujedno i misija "majčice Rusije" dosegla svoj vrhunac.

     

    (General je ove podatke izvadio iz "Politica Internacional", zavod za političke studije, Madrid, Španjolska. zato je njegov uvod malo predug, jer iz ovog uvoda dolazi ona povijestna i strateška važnost položaja Hrvatske kroz povijest i zašto je Hrvatska uvijek bila na udaru svim osvojačima. Grga Zovko u Parizu je znao reći: Da je Hrvatska kao jedna lijepa djevojka koju se svaki mladić želi osvojiti. Mo.)

     

    Nastavlja se.

    23-05-2015 04:46#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (2)

     

    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA

    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

     

    (Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

     

    Pogledajmo čudesni put osvojača Džingiskhana, koji je pošao iz ravnice Mongolije, iz Karakoruma, i dostigao odprilike isto područje, kao i danas Rusija, t.j. iztočnu Evropu, srednju i sjevernu Aziju, i Kinu. Tajnoviti poriv tjerao je narode prema zapadu. Džingiskhan je bio genijalni vojskovođa a kasta mongolskih ratnika bila je vladajuća klika. Danas je drugi azijat, "tovaršić Malenkov" (s Urala) na istoj liniji, ali s jednom filozofijom, s ambicioznim planom, s agentima u čitavom svietu. Džingiskhan je propoviedao svoj nauk o vlasti Mongola, dok Malenkov govori nezadovoljnim i gladnim proleterima o slobodi i kruku, kolonijalnim narodima obećava državnu samostalnost, a žutima i crnima obećava ravnopravnost. Zato je i mnogo opasniji, nego je to bio koji drugi osvajač.

     

    Prema Mackinderu uspijeh će zavisiti o igri dvaju tabora naroda:

     

    1. geografski, stratežki i ekonomsaki činbenici,

     

    2. organizacija naroda, ustrojbeni sustav, ljudski potencijal, vrline i ratna oprema.

     

    Snage visoravni "Heartlanda" imaju prednost u geografskom, strateškom i ekonomskom pogledu. Onoga časa, kada dostignu Zapad u pitanju organizacije, opreme i ljudskog potencijala, pobjeda je njihova.

     

    Kako stojimo u tom pogledu?

     

    General gavin, jedan od mozgova Pentagona i posebno zračnih snaga USA., i sam ruskog podrietla, izjavio je u Londonu pred kratko vrijeme, da je ruski vojnički aparat premoćniji onome zapada u svakom pogledu, da mu je ljudski potencijal brojniji jer s Kinom i Izt. Evropom imaju u vlasti tisuću milijuna ljudi, od kojih mogu mobilizirati u slučaju potrebe dvadeset posto, t.j. 200 milijuna vojnika i radnika za frontu. dandanas mogu pokrenuti 400 divizija svojih, k tome još 68 iz Iztočne Evrope. Rusija ima 20.000 aviona za prvu borbenu liniju, a prema samom državnom tajniku obrane. Amerika ima 5.500. Sami vrhovni zapovjednici u ratu u Koreji izjavili su u američkom Senatu, da su ruski "Mig-15" bolji od najboljih američkih zrakoplova. Ruski krstaši "Sverdlov" i "Nahkimov" zaprepastili su engleske i američke stručnjake. Podmornica imaju 500, dakle više nego Hitler u času početka rata. Najnovije izvješće o atomskim napravama govore o centralama u Srednjoj Aziji, (u blizini Karakoruma!) naravno na atomski pogon, koje su jače nego ijedna američka atomska centrala. Sve su ovo podatci iz američkih vrela.

     

    (Jutros sam poslao prvi dio ovih opisa jednom dobrom prijatelju na pregled i študiranje. Odgovorio mi je i rekao je svoje mišljenje da to više nije aktualno za današnje prilike. Koliko god on misli da je on u pravu, toliko i ja mislim da je general Drinjanin, odnosno Maks Luburić bio u pravu kada je prije šest destljeća pisao o Geopolitičkom Položaju Hrvatske, kao jedan hrvatski general koji je pratio svijetsko vojničko gibanje tog vremena, uspoređivao hrvatske potrebe mogućeg s nemogućim, davao ideje koje bi mogle pomoći Hrvatima u danom momentu svjetskih gibanja, jednom riječu povezivao sudbinu Hrvatske sa sudbinama drugih naroda u svijetu. Samo jedan izvježbani vojnik, stručnjak svijeg zvanja ili svoje struke može tako misliti i stvari prosuđivati s vojničkog gledišta. Zato bi mi Hrvati trebali biti ponosni, da mi Hrvati, kao jedan narod među narodima ove planete, imamo vojničkog stručnjaka koji se može mjeriti s vojničkim stručnjacima Amerike, Francuske, Rusije, Njemačke, Engleske i drugih naroda. To je naš hrvatski VOJNIČKI GENIJ Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN. Mo. Otporaš.)

     

    Nama Hrvatima neće biti teško raztumačiti, da Rusija misli na svjetsku revoluciju. Za čuditi se je, da je zapadni sviet tako omlohavio, pa jednostavno zarvata oči pred činjenicom, da je komunistčka revolucija išla, evo skoro 40 godina po točno odredjenom planu i od dana, kada je Lenjin u njemačkom plombiranom vagonu došao u Petrovgrad, pa do danas, imperij revolucije vlada nad tisuću mijijuna ljudi i nad neograničenim prostorom. Čemu, dakle, sumnjati u namjere jedne revolucije, koja je bila zamišljena, napisana i do sada željeznom logikom provodjenja i od zapada pomagana do mjere, da ugrožava i njegov obstanak.

     

    Napoleon je rekao 27.III.1817. na otoku Sv. jelene, da je počela ruska revolucija za gospodstvo nad svietom. dakle prije više od stoljeća imao je Napoleon jasnu viziju o budućnosti Rusije i svieta. 9. svibnja 1945. Staljin je govorio o stoljetnoj borbi slavenskih naroda, koji su eto, dosegli pobjedu, čime je dao slavenski karakter komunističkoj pobjedi, kako bi ju zapadni sviet lakiše progutao.

     

    Pogledajmo u poviest Hrvatske i uočit ćemo jasna četiri puta, četiri stratežka puta, četiri puta, koje je geopolitički smještaj Hrvatske pretvorio u invazione puteve neprijatelja i prijatelja. "GERMANSKI PUT" je logični privjesak germanskog ekspanzionog puta na Iztok. Kako je lahko brbljati o tome, zašto Poglavnik nije napao Niemce 1943. kada se vidjelo, da Njemačka gubi rat. Zaboravljaju, da ležimo na glavnom strateškom putu i da bi se za tri dana srušile na Hrvatsku sve pričuvene snage III Reicha, i da bi gore prošli nego u doba Zrinjskih, kada smo pokušali s Turcima riešiti nerješiv problem, stvoren našim geografskim i stratežkim položajem.

     

    Nastavlja se.

    23-05-2015 14:48#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (3)

     

    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA

    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

     

    "RIMSKI PUT" prema Iztoku ide preko Zadra i Dalmacije. Još uviek ima u našoj zemlji rimskih puteva, po kojima su nedavno išle carske i fašističke talijanske vojske, žarile i palile našu zemlju, isto kao u doba cara Trajana. legije su stvarale put prema iztoku i kuda Legije prolaze, trava ne raste. Dalmatinski su partizani djelo "rimskog puta". Jednako E. Kvaternik (Rakovački, mo) kao i Poglavnik tražili su oslona na tom putu, - jer je bio jedini. Kvaternik je tražio u Talijanima saveznima (i nisu ga naši hrvatski neprijatelji prozvali fašistom, kao što su prozvali Poglavnika, mo.) i morao je računati s planovima Talijana protiv gospodarstva Austrije kao što je Poglavnik tražio saveznika u borbi protiv srpstva i komunizma, i računao s neprijateljstvom Italije prema Jugoslaviji.

     

    "TURSKI PUT" potisnuo nas je na zapad iz bogumila stvorio "antemurale" ("antemurale christianitatis" je titula koju su Hrvati dobili u 16 stoljeću u borbi protiv protiv turske najezde, mo. Otporaš.) tog islama, koji nije silom nametnut, nego prihvaćen po Hrvatima, da se obrane od "rimskog puta", koji je dovodio talijansku vlast, jezik, običaje, - i narodnost. (Ovo što je ovdje rekao general Drinjanin o "TURSKI PUT" je povijestno istinito da su bosansko/hercegovački Hrvati prelazili na islam "ne nametnuto" kako bi se uz "TURSKI PUT" što uspješnije opirali najezdi "RIMSKI PUT". To mi Hrvati znamo a i povijest to zna da su današnji takozvani i samozvani "Bošnjaci" podrijetlom Hrvati, pa je se te strane i razumljiva tvrdnja Oca Domovine Dra. Ante Starčevića kada je napisao: da je najčistija hrvatska kriv u bosansko/hercegovačkim Hrvatima. Mo. Otporaš.)

     

    "MONGOLSKI PUT", da ga tako nazovemo, stvorio je ne samo legendu, nego i stvarnu poviest o razbijanju mongolskih vojska u velebitskim klancima, isto kao i padanju Svačića na Gvozd planini. Tražili smo oslona u obalnom području, na otocima, u klancima, i ništa logičnije, da bi smo prihvatili svaku pomoć, koja bi nam tada bila ponudjena. Naše kraljevske ženidbe i peripetije (zgode i nezgode, mo.) bile su samo traženje manjeg zla. Hrvatska je bila postavljena na taj križ puteva, razapeta, izložena i svoje sudbine nije mogla mimoići jer je odredjena geografskim i geopolitičkim položajem. Mađari su naše katolike iz Bosne tamanili, isto kao i katolička Italija one u Dalmaciji, a Sultani su gonili hrvatske koljenoviće muslimanske vjere, i ne bi bilo čudo, da su tražili i našli u Dalmaciji ili kod Talijana podporu, kao što ju je našao Zmaj od Bosne u Austriji i kod katolika, jednako kao i Obrenovići u madjarskoj.

     

    Pogledajmo kartu Mackindera. Linija toga carstva prolazi preko Drine. Od Teodozija do Tita, Drina je uviek razstavljala i nikada sastavljala. Tito je morao napraviti dvije republike, ali je ipak granica Hrvatske Bosne na DRINI. (Moglo bi se velikom tvrdnjom reći da je Maks Luburić iz tih povijestnih pobuda sebi dao ime "general DRINJANIN" i stvorio tiskaru DRINAPRESS za odgoj hrvatskih vojnika, častnika i dočastnika, mo. Otporaš.) Turska je carevina stvorila posebni vilajet, Austrija je razdielila Hrvatsku na tri diela, ali je granica bila (i ostat će, mo) na Drini. Tito nije mogao drugačije napraviti. Kako je, upravo tragikomično, kada na pr. Raić da pobrka taj vječni odnos i predlaže granicu izvan Drine. Beograd ostaje na drugoj strani, a kada bi karta bila podpunija, onda bi Zemun bio na Hrvatskoj strani, a Drina bi činila granicu.

     

    Nastavlja se.

     

    OD LJUBOŠKOG DO JANKA PUSTE -"TO MOŽE UČINITI SAMO JEDAN HRVAT".

     

    Dragi Mirko,

     

    Ne da te želim gnjaviti sa mojim piskaranjem i slanjima...Moja ideja je ta da se iz mnogih stvari koje se protežu po inernetu sakupe one koje smatramo da su najpribližnije ŽIVOTU I RADU VJEKOSLAVA LUBURIĆA, generala DRINJANINA.

     

    Naravno ni u ovome opisu nije sva istina rečena o Maksu Luburiću. Kako se Istina o Isusu Kristu još uvijek istražuje i nadopunja poslije preko dvije tisuće godina, isto tako će uzeti dugo vremena da se sva ISTINA sazna i otkrije o generalu Drinjaninu, Vjekoslavu Maksu Luburiću. Zato mi koji smo još na životu i imamo snage i volje pisati i iznositi ono što još uvijek naš hrvatski neprijatelj zabranjivao i krije preko pola stoljeća, pa čak i danas, mi smo dužni to iznositi i dati na svijetlo dana našim budućim naraštajima. Inače će nas osuditi da smo lijenčine koji im nismo ostavili dovoljno istinitog materijala kako bi oni znali poredati stvari onako kako stoje, a to je DA JE MAKS LUBURIĆ BIO USTAŠA I DA SU SE USTAŠE BORILE ZA HRVATSKU DRŽAVU, a ne za ovaj ili onaj politički poredak.

     

    Mirko pročitaj ovo kada imadneš malo više slobodnijeg vremena. Ako treba nešto ubaciti u ovi opis, samo mi pošalji i ja ću srediti ostalo.

    Iskreni pozdrav tebi i tvojoj obitelji. Otporaš Mile Boban.

     

    ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA LUBURIĆA.

     

    Vjekoslav Luburić se rodio u kršnoj Hercegovini u Ljubuškom dana 6 ožujka 1913. dakle, ni godinu dana prije početka prvog svjetskog rata. Prvih godina svojega života proživljavao je kao dijete u biedi, u skučenim i teškim prilikama ratnih godina u prvom svjetskom ratu. Tada je vladala glad u krajevima južne Hrvatske i to posebno u Hercegovini i Dalmaciji. Bilo je to koncem prvoga svjetskog rata. Nakon svršetka rata ostao je Luburić bez oca, kojega je ubio srpski žandar u Trebinju par dana pred Božić. Srpski žandari su haračili i ubijali u to doba, i nisu bili pozivani na odgovornost. Taj dogadjaj, smrt njegovog oca, najviše se usjekao u dušu malog Vjekoslava, koji je uz ostale bijedne prilike ostao i bez oca.

     

    Svršivši pučku školu, nastavio je polaziti srednju školu na Širokom Brijegu. U to doba se već znatno razmahao pokret protiv srpske zle uprave i dominacije Srba u svim hrvatskim krajevima, pa tako i u Hercegovini. U školi je mladi Luburić uz ostale đake dijelio letke i sudjelovao u demonstracijama, te je dolazio u sukob sa policijom. U tom poslu sa letcima prilično se usavršio, pa je i sam počeo umnožavati letke i dijeliti ih. Bilo je tu čestih progona i zatvora, te je na koncu Vjekoslav Luburić bio istjeran iz škole i bilo mu je zabranjeno polaziti bilo koju srednju školu u kraljevskoj Jugoslaviji. Teškim srcem morali su franjevci na Širokom Brijegu odpustiti iz škole Vjekoslava Luburića, koji je inače bio dobar đak i vrli hrvatski rodoljub. No, oni su bili prisiljeni tako učiniti, jer je to bio nalog okupatorske jugoslavenske vlasti.

     

    Vjekoslav Luburić je tada morao napustiti školu kao i svoj dom, radi neprestanih progona vlasti. Tada se zaputio u Dalmaciju s namjerom da se prebaci u Italiju, jer je doznao da postoji u Italiji hrvatska organizacija, koja radi i bori se za slobodu Hrvatske. Nije bilo uspjeha da se prebaci u Italiju, te se vratio natrag u Ljubuški. Tom prilikom posjetio je grob svojega oca u Trebinju, (i tu, na očevu grobu, kako je kasnije pisao u nastavcima "Povodom smrti Vladka Mačeka, u novini "OBRANA" 1964-1965., "ZAKLEO SAM SE NA OSVETU", mo. Otporaš.) i tu je odlučio da će učiniti sve moguće da se uključi u redove onih Hrvata, koji rade za oslobodjenje Hrvatske od srpskog robstva. Nakon toga se pokušao prebaciti u Madžarsku, ali nije imao uspjeha. Bio je uhvaćen kod prelaza preko granice, te je bio zatvoren, i nakon toga bio je kao malodobnik vraćen njegovoj majci. Tom prilikom izjavio je mladi Luburić jugoslavenskim vlastima da će se on svejedno prebaciti preko granice prvom prilikom. Tako je bio prisiljen boraviti u Ljubuškom neko vrijeme, a zatim se uputio u Zagreb.

     

    Bilo je teško u to doba održati se u Zagrebu, jer je bila oskudica, kao i velika besposlica, te je bilo teško dobiti zaposlenje. Vjekoslav Luburić se ipak zaposlio na nogometnom igralištu Gradjanskog, gdje je brzo stupio u vezu sa Hrvatima, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema jugoslavenskim vlastima, koje su provodile velikosrpsku politiku.

     

    Malo poslije toga zaposlio se na imanju Vinovrh, koje je bilo vlasništvo Hrvatskog Radiše. Tu je našao vezu sa Hrvatima, koji su imali vezu sa ustaškom organizacijom. Neko vrijeme je radio na Vinovrhu, a zatim se uputio u Suboticu s namjerom da se tamo prebaci u Madžarsku i da se tamo pridruži ustaškoj organizaciji. Tu nije imao uspjeha, jer je bila prekinuta veza iz njemu nepoznatih razloga. Iz Subotice pošao je Luburić u Baranju i tražio je zaposlenje kod seljaka, i namjeravao je sam riješiti pitanje prelaza preko granice bez ičije pomoći. Našao je zaposlenje kod jednog seljaka blizu same granice i tu je upoznavao sve okolnosti, koje dolaze u obzir za prelaz preko madžarske granice. Granica je bila dobro čuvana od pograničnih stražara.

     

    Ta seljačka kuća, gdje se Luburić zaposlio bila je kuća Hrvata, koji je bio svjestan hrvatski rodoljub, jer je Luburić našao u kući na tavanu starčevićanskih novina, kao i hrvatskih knjiga. Svoje namjere nije Luburić povjeravao nikomu, već je nastojao vladati se tako da ih nitko ne otkrije, što mu je i uspjelo. U istom selu je radio takodjer i jedan vlah, mladić iz okolice Nevesinja, pa je Luburić zajedno s njime išao na oružničku postaju, te su zamolili zapovjednika postaje, da im napiše molbe, jer da žele ići u dočasničku (podoficirsku) školu. Ovaj je zatezao, pa im je rekao neka dodju drugi puta, jer da će dobiti pisaći stroj, pa će im onda napisati molbu. Došli su i drugi puta i Luburić spominje kako je šaljivo izgledao taj narednik, jer kad je udario koje slovo na pisaćem stroju, obično je isplazio jezik, kao i dijete kad u pučkoj školi uči pisati "i--u", To je mladi Vjekoslav Luburić opazio i to je odmah umanjilo ugled državnih službenika u njegovim očima, jer je vidio da su neznalice i da im je brutalnost jedina odlika. Tako je upoznao i dio oružnika kao i pograničnu stražu, te se potajno spremao na odlazak u Madžarsku. Jednog dana je u dogovoru sa svojim poslodavcem, koji nije niti slutio što njegov sluga namjerava, natovario je Luburić jedna kola gnoja, i to je trebao odvesti na oranicu, koja se nalazi blizu granice. Luburić je natovario gnoj, te je ujedno stavio na stanovito mjesto svoj samokres i streljivo, pa je upregnuo konje i otišao sa kolima na spomenutu oranicu. Tu je istovario gnoj, odvezao konje i pustio ih da pasu, te je pošao u jedan kanal, koji je vodio da same granice. Uzeo je svoj kaput i oružje te je zagazio u vodu obučen i pošao po vodi u kanalu prema granici. Tako je sporo napredovao, ali je kanal bio usječen, pa je tako on bio sakriven i pogranična straža ga nije vidjela. Tada je naišao neki čovjek, koji je stajao na obali kanala i začudjeno gledao kako taj mladić obučen gaca po vodi u kanalu. To je po svoj prilici pobudilo sumnju pogranične straže, pa je stražar na stražarskorn tornju gledao na dalekozor i činilo mu se sumnjivo, te je opalio signalni hitac na uzbunu. Luburić je tada iskočio iz vode, te je potrčao prema granici, koja nije bila daleko. Prema njemu je trčala i granična straža sa psima. Kada su bili već dosta blizu, pretrčao je Luburić preko granične linije, te je, pretrčavši oko 20 metara na madžarsku stranu stao, te se spremio za obranu, jer na madžarskoj strani nije bilo nikoga, pa je postojala opasnost, da jugoslavenski graničari pretrče na madžarsko područje i da tamo svladaju Luburića. To su oni i pokušali, ali ih je vatra iz Luburićevog oružja zaustavila, a osim toga dotrčala je i madžarska pogranična straža, tako da su jugoslavenski graničari morali natrag na jugoslavensko područje. Tu je nastala svadja, jer su jugoslavenski graničari tražili natrag toga mladića, jer da je ubio čovjeka. No, to nije bila istina, jer je jugoslavenski graničar bio samo ranjen. Madžarski zapovjednik pogranične straže se zaprijetio da će otvoriti vatru na njih, ako silom pokušaju oteti mladića, tim više, jer mu je dotrčalo i pojačanje. Tako je mladi Vjekoslav Luburić pošao sa zapovjednikom pogranične straže u zapovjedništvo, gdje je načinjen zapisnik o ilegalnom prelazu preko granice. Luburić je dao pograničnom redarstvu svoje podatke, da je rodom iz Hercegovine, a Madžari su ga odmah oslovili "Bošnjak- šogor", jer su oni vrlo poštovali Bošnjake. Tada je Luburić predao naredniku i svoj samokres.

     

    Prema madžarskim propisima morao je zapovjednik staviti Luburića u zatvor, dok ne dodje riješenje od viših vlasti. Tako prema izjavi samog Vjekoslava Luburića, on se je u zatvoru tuđe zemlje po prvi puta osjetio slobodnim. Nakon par dana pošao je Vjekoslav Luburić iz ovog zatvora u hrvatski prihvatni logor Janka pustu.

     

    Na Janka pusti počeo je za Vjekoslava Luburića novi život. Bio je to život pun napora i samoodricanja i život vrlo težak. Bilo je tamo pedesetak isto takovih izbjeglih ljudi, koje su jugoslavenske vlasti progonile radi njihove borbe protiv velikosrpskog terora. Oni su se morali sami uzdržavati, morali su raditi, orati, sijati, i žeti, jer nisu imali nikakovih drugih prihoda. Janka pusta bio je veliki posjed, koji je bio iznajmljen, te je na tom imanju bio organiziran prihvatni ustaški logor. Osim toga što su morali raditi članovi toga logora, morali su vršiti i vojničke vježbe, kao i posebne gerilske vježbe, te održavati veze sa Domovinom, primati i odpremati izvješća, tiskati i odpremati letke u Domovinu.

     

    Vjekoslav Luburić je na Janka pusti marljivo učio vojničke vježbe, taktičke zadatke, upotrebu oružja, kao i gerilsku borbu, te upotrebu svih sredstava za rušenje tiranske srpske vlasti, koja je zarobila Hrvatsku. Zapovjednik Janka Puste bio je tada Gustav Perčec, a veza sa Poglavnikom bio je pukovnik Servaci. Na Janka Pusti dobio je Luburić ime Maks, i tamo je postao legendarni Maks. (Koliko se do sada zna iz knjige "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", njemu je Jure Francetić dao konspirativno ime "MAKS" a on njemu, juri Francetiću "LASLO". Mo.) Na Janka pustu je došlo i drugih Hrvata, a medju njima i Jure Francetić, kasniji legendarni osnivač i zapovjednik "Crne legije". Takav život na Janka pusti, kao i takav rad odvijao se do jeseni godine 1934. t.j. do atentata u Marseillesu, gdje je pao žrtvom diktator Aleksandar Karadjordjević.

     

    Poslije atentata u Marseillesu postao je Maks Luburić zapovjednik Janka puste. Radi smrti diktatora Aleksandra Karađjordjevića nastali su progoni Hrvata u cijeloj Europi, pa su madžarske vlasti bile prisiljene likvidirati logor Janka pustu na pritisak tzv. Lige naroda, a zapravo na zahtjev Francuske i EngIeske. Likvidaciju je izvršio Maks Luburić, koji je predao madžarskim vlastima 23 stare puške i nešto streljiva. Time su se madžarske vlasti zadovoljile. Strojno oružje i nove puške, te ostalo streljivo je Maks Luburić dobro sakrio, računajući da će to opet trebati. Članovi Janka puste bili su djelomično prebačeni u Italiju, a 18 članova ostalo je u Madžarskoj, te su bili prikriveni kao i Maks, koji je imao vezu s njima. Jedan od njih htio se prebaciti preko Rumunjske u Bugarsku, ali su ga rumunjske vlasti uhvatile i izručile u Jugoslaviju, i on je bio osudjen na smrt i justificiran u Beogradu godine 1935. Bio je to Andrija Grediček.

     

    Maks Luburić je tada živio kao obični emigrant u Madžarskoj, te se nastanio u Budim Pešti. Tu je bio jadan život iz dana u dan. Zaposlenje bilo je teško dobiti, te je vladala bijeda. Nekoliko Hrvata našlo se u Budim Pešti, koji su doživjeli istu sudbinu kao i Maks Luburić. Oni su često posjećivali dra Ivicu Franka, sina Josipa Franka, koji je bio predsjednik Stranke prava u Zagrebu, a sada je živio u emigraciji u Budim Pešti. On je imao skromno imanje kod Budim Pešte i njemu su ti Hrvati pomagali raditi na imanju, dakako besplatno, jer ih on nije imao čime platiti. Osobito su mu pomagali raditi na dan Svih Svetih, budući da je Frank najviše uzgajao cvijeće, koje je tih dana mogao unovčiti.

     

    Takovo stanje trajalo je oko dvije godine, a onda se je stalo mijenjati na bolje. Jugoslavija je tada vodila prijateljsku politiku sa Njemačkom, te je svaki puta kad je koji jugoslavenski ministar prolazio preko Budim Pešte, madžarska policija zatvarala sve Hrvate, bojeći se da oni ne bi izvršili atentat. Radi toga su bili svi Hrvati oprezni, te često nisu spavali kod kuće jer im se nije dalo svaki puta ići u zatvor.

     

    Preokret toga stanja Maksa Luburića na bolje dogodio se slučajno. Luburić je našao posao kod jednog veletrgovca sijenom kao pomoćni radnik i tamo je radio neko vrij eme. Jedne subote kupio je poslodavac veliku količinu sijena i nagomilao ga na gumnu s namjerom da ga preša i da proda prešano sijeno. Drugi dan u nedjelju na večer spremala se oluja. Luburić je to vidio, pa je brzo sakupio nekoliko svojih prijatelja Hrvata, te su zajedno pošli da zaštite sijeno od kiše. Oni su izvukli cerade iz suše, pošto je Luburić silom otvorio vrata, i pokrili su sijeno prije nego je počela kiša. Oluja je bijesnila i padala je jaka kiša, a Luburićevi pomoćnici su otrčali svojim kućama. Po najvećoj kiši i nevremenu dovezao se gospodar autom sa svojom suprugom sav zdvojan, računajući da mu je kiša uništila sijeno. Kad je stigao vidio je da je sijeno pokriveno ceradama i nije ništa oštećeno. Bio je začudjen. Maks Luburić, koji je ostao kod sijena objasnio je tada, da je on pozvao nekoliko svojih prijatelja, i oni su mu pomogli da spase sijeno od kiše. Gospodar je bio iznenadjen te je zavikao: "To može učiniti samo jedan Hrvat".

     

    Poslodavac je tada pozvao Luburića u svoj dom, kamo su se odvezli samovozom, i Luburić se tamo presvukao, jer je bio pokisnut i poslodavac ga je zadržao na večeri. On je bio pomadžareni Hrvat iz Medjimurja rodom. Luburić je tom prilikom objasnio svomu poslodavcu, da je on politički emigrant, progonjen od jugoslavenskih vlasti, te mu je objasnio politički položaj i stanje u Jugoslaviji. Slijedeći dan preuzeo je Luburić dužnost predradnika, te nije više bio pomoćni radnik. U tom položaju radio je Luburić neko vrijeme, i njegov poslodavac je cijenio njegove savjete i njegov rad.

     

    U to vrijeme godine 1937. nastojala je madžarska vlada koncentrirati pojedine vrste proizvoda, pa je tako ministarstvo za poljoprivredu osnovalo zajednicu za sijeno i slamu. Sve je bilo povoljno riješeno, a jedino bilo je teško riješiti pitanje osobe upravitelja zadruge. Tada je ustao Luburićev poslodavac, koji je bio važan član te Zajednice, i on je izjavio da ima sposobna čovjeka da preuzme položaj upravitelja Zajednice za sijeno i slamu, i da on jamči za njega. Luburić je bio pozvan na sjednicu madžarskog ministarstva za narodno gospodarstvo i nakon te sjednice izišao je Luburić iz ministarstva za narodno gospodarstvo Madžarske sa dekretom u džepu kao glavni nakupac za Zajednicu za sijeno i slamu, za područje cijele Madžarske. Tada se pružilo široko polje rada za Maksa Luburića. U prvom redu nije se trebao sakrivati kao prije, slobodno se kretao i mnogo je putovao, jer je to tražila narav njegove djelatnosti, zatim je zaposlio sve Hrvate članove Janka puste i dobro ih je plaćao. Bilo mu je omogućeno da je mogao održavati veze sa Ustaškim Glavnim Stanom, kao i s nama u Domovini.

     

    Godine 1938. javio nam je Maks Luburić vijest, da je Njemačka naručila u Madžarskoj 100 tisuća vagona sijena i slame. On je imao uvida u tu narudžbu, jer ju je on morao izvršiti. Mi u domovini stvorili smo pravilan zaključak. Tako velika količina sijena i slame potrebna je samo za rat. To je ujedno bila potvrda naših predvidjanja, da se doista sprema rat. U domovini je tada postojala organizacija "Uzdanica" i njezina sva djelatnost bila je usmjerena prema tomu izvješću. Nijemci kao i Madžari nisu se brinuli za nikoga već samo za sebe, prema riječima Maksa Luburića: "Nijemci i Madžari mnogo cijene moju slamu i sijeno, ali nimalo ne cijene moju Hrvatsku".

     

    Rat se naglo primicao i započeo najprije napadom na Poljsku, a zatim na Francusku. Nakon toga bilo je malo zatišje. Pristupom Jugoslavije osovini Rim-Berlin činilo se, da će ovaj dio Europe ostati izvan sukoba, no državnim udarom u Beogradu 27. ožujka I941. sve se je izmijenilo. Tada je bilo zabranjeno putovati na jug Madžarske i mogla je putovati samo vojska, koja je zaposjela obalu Drave. Maks Luburić je imao dozvolu za putovanje i u tu zonu, te je odputovao u Golu, treći dan rata sa Jugoslavijom. Tu je čekao i tu je slušao na krugovalu proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je obukao ustašku odoru, te je naoružan strojnicom prešao u općinu u Goli. Madžarski narednik htio ga je razoružati i prijetio je oružani sukob. No narednik se nije usudio, već je upitao svojega majora. Ovaj je odgovorio naredniku: Pustite ga u miru, oni su proglasili svoju državu i to je njihov teritorij.

     

    Luburić je istraživao kako bi mogao prijeći preko Drave u Hrvatsku. Prevoznog sredstva, čamca nije bilo. Nije drugo preostalo, već je Luburić bio prisiljen verati se preko konstrukcije srušenog željezničkog mosta preko Drave. Teškom mukom je to uspjelo i Luburić se uputio u prvo selo, koje je vidio. Tu je sastao jednog seljaka, koji se prestrašio i začudio, jer takove odore nije još vidio. Luburić ga je upitao ima li četnika u selu ili u okolici. Seljak je izjavio da su bili i da su pred dva dana nestali. Nadalje je Luburić upitao seljaka, da li postoji seljačka zaštita. Seljak je odgovorio da postoji, na što je Luburić zatražio od seljaka da ga odvede do zapovjednika mjesne seljačke zaštite, što je seljak i učinio. Tada je Luburić odredio zapovjedniku mjesne zaštite da Zaštita preuzme vlast, da se brine da bude mir i red, dok ne dobije daljnje odredbe. Nakon toga se Luburić uputio u Koprivnicu, gdje su mjesne ustaške postrojbe već preuzele vlast i pazile da bude red i mir. Tako se Vjekoslav Luburić nakon dugog izbivanja vratio na tlo oslobodjene Hrvatske.

     

    Došavši u domovinu nije bilo vremena niti jedan dan za odmor, jer je bilo potrebno organizirati sve iz temelja. Da se održi mir i red bilo je potrebno organizirati upravnu vlast, kao i vojnu vlast, jer je bio opći rat u Europi. Ta dužnost zapala je Vjekoslava Luburića, te je on organizirao ustaške pripremne bojne, koje su odmah poslane na Kordun i u Bosnu gdje su srpske četničke bande vršile pljačke i pokolje. Već prvih dana nakon kapitulacije Jugoslavije, počela je akcija srpskih četnika u Bosni i Hercegovini. Njemačka vojska je jurila dalje na jug Balkana u Grčku, koju je pregazila, a iza tih snaga ostala je praznina, i tu situaciju su iskoristili srpski četnici za svoje razbojničke podvige.

     

    Hrvatska država nije mogla organizirati svoju vojsku dok nisu okupatorske sile t.j. Njemačka i Italija priznale hrvatsku državu. Tada se tek počela organizirati hrvatska vojska. Tih prvih dana vodile su se borbe sa srpskim četnicima u Bosni i Hercegovini i Luburić je tada kao satnik sudjelovao u tim borbama. Objavom rata Rusiji sa strane Njemačke pridružila se četničkoj gerili i komunistička partizanska gerila, koja je dobila vodstvo iz Srbije, te je koristila sabotažu talijanske okupatorske vojske, koja je bila smještena u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini, kao i dijelu Bosne. Za suzbijanje gerile u Hrvatskoj bila je organizirana Crna legija pod vodstvom pukovnika Jure Francetića, te ustaška Obrana, koju je organizirao Vjekoslav Luburić.

     

    Luburić je tada organizirao logor u Jasenovcu, gdje su bili smješteni svi oni, koji su pomagali četničku i partizansku gerilu. Nakon toga morao je Luburić napusti položaj upravitelja logora, jer je preuzeo zapovjedništvo južnog fronta na Ivan planini, te je zapovijedao vojnim zborom i upravljao djelatnostima na južnom frontu, kojega su stvorili zapadni saveznici zajedno sa komunističkom partizanskom gerilom. Taj front držala je hrvatska vojska pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića do općeg povlačenja hrvatske vojske na koncu rata.

     

    Povlačenjem Crne legije sa Drine u Podravinu u cilju da se Hrvatska zaštiti sa sjevera od napada ruskih snaga, nastala je pukotina na Drini i to su iskoristile srpske četničke snage, te su prodrle u Bosansku Posavinu. Bio je to Drinski korpus pod zapovjedništvom "vojvode" Pavla Djurišića, koji se je namjeravao probiti na Kordun i time razdvojiti hrvatske vojne snage. Srpske snage su doprle do Lijevča polja, te su u selu Doline izvršile pokolj hrvatskog stanovništva, i u tom selu je bilo ubijeno 500 žena i djece. Luburić je sa hrvatskim vojnim snagama zaposjeo cestu Gradiška-Banja Luka i tu je izgradio bunkere, te je čekao navalu Srba. Hrvatske vojne snage brojile su 9 tisuća vojnika ustaške Obrane, kojima su se pridružile mjesne ustaške postrojbe od oko 3 tisuće vojnika. Luburić je imao i motorizaciju tankova, kojom je zapovijedao general Pavlović. Srpski Drinski korpus brojio je 39 tisuća vojnika, a ovima su se pridužile i rulje pljačkaša od više tisuća ljudi. Zapovjed generala Luburića glasila je: "Linija bunkera uz cestu Gradiška Banja Luka ima se držati uz svaku cijenu." Rano u jutro počela je navala Srba, ali je bila zaustavljena. Na nekim mjestima bila je linija probijena, ali su te pukotine bile zatvorene od motoriziranih jedinica. U toku borbe stiglo je pojačanje od 3 pukovnije jurišnika i nakon strašne borbe bile su srpske četničke snage razbijene i uništene. Topništvo hrvatske Obrane branilo je prelaze na rijeci Vrbasu i spriječilo je da nisu partizanske snage mogle doći u pomoć srpskim četnicima. Srpske četničke snage bile su podpuno uništene. To su bile one četničke snage, koje su izvršile pokolj u Posušju i u ostalim dijelovima Hercegovine, pod vodstvom zloglasnog koljača popa Djurišića, koji je bio u ovoj bitci zarobljen. Bilo je to u ožujku godine 1945. u vrijeme kad je rat već bio praktički izgubljen.

     

    General Luburić se vratio nakon te pobjede natrag na Ivan planinu k svojim jedinicama, gdje je bio do općeg povlačenja hrvatske vojske. Prije samog povlačenja hrvatske vojske sazvao je Poglavnik vijeće državne vlade i vojnog stožera, gdje se je imalo odlučiti da li da se organizira zadnja bitka kao i na Krbavskom polju godine 1493. ili da se hrvatske vojne snage povuku i predaju zapadnim saveznicima. General Luburić bio je takodjer pozvan, te je doputovao zrakoplovom, koji se spustio u Zagrebu na uzletištu gdje je bilo mnogo rupa od bombardiranja, te je tom prilikom Luburić zadobio potres mozga, i nije mogao prisustvovati toj odlučujućoj sjednici. Poznato je da je Luburić bio protiv povlačenja i zastupao je stanovište da se Hrvatska vojska bori do zadnjega vojnika.

     

    General Luburić je za par dana toliko prizdravio da je mogao organizirati povlačenje vojske, te je u samom povlačenju bio imenovan glavnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. On je zapovijedao skupinom vojske, koja se povlačila iz Zagreba preko Zidanog mosta i Celja na Dravograd. Partizanske snage su nadirale sa strane Ljubljane u namjeri da presijeku odstupnicu hrvatskoj vojsci i onim Hrvatima, koji su se povlačili sa vojskom. Luburić je poslao 9 bojna Obrane da spriječi nadiranje srbokomunističkih partizana. Tih 9 bojna Obrane izginulo je, ali nije partizanima uspjelo spriječiti povlačenje hrvatske vojske. Na putu izmedju Zidanog Mosta i Celja dao je general Luburić uništiti sve teško oružje, jer se nije moglo dosta brzo povlačiti. Tako se stiglo do Celja. Iz Celja je Luburić odpremio hrvatsku vojsku do austrijske granice i tako izvršio nalog Poglavnika i hrvatske državne vlade. Prije samog povlačenja izjavio je general Luburić Poglavniku, da će on izvršiti nalog i da će vojsku odpremiti do austrijske granice da se preda saveznicima, ali da se sam osobno ne će predati. Od same austrijske granice vratio se general Luburić natrag u Hrvatsku. Sa ostalim vojnicima, koji se nisu povlačili sastavio je Luburić gerilske jedinice, koje su u Domovini nastavile borbu nakon predaje i izručenja hrvatske vojske srbokomunistima.

     

    Luburić je boravio nakon katastrofe hrvatske države i hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj pune tri godine u borbi protiv okupatora srbokomunista. Borbe su bile sve teže, Jer su srbokomunisti sve više učvrstili svoju vlast. Godine 1947. organizirao je Luburić napad na logor Gradišku s namjerom da oslobodi one Hrvate, koji su tamo bili zatvoreni, ali je tom prilikom bio ranjen, te je borba morala biti prekinuta. Njegovi borci su ga odnijeli sa bojišta, jer je bio ranjen u koljeno. Izliječiti se nije mogao, jer su bili česti progoni i pokreti, te su ga njegovi suborci prebacili u Madžarsku gdje je imao više mira. Pod takovim boljim prilikama izliječio je Luburić ranu. Kad se osjetio prilično dobro, uputio se do svojega prijatelja u Budim Peštu. U stanu toga prijatelja bila je samo njegova supruga, jer je on bio već ubijen od komunista. Komunisti su stavili njoj u stan jednu špijunku, koja je odmah telefonirala policiji, čim je Luburić ušao u kuću. Policija je doskora stigla u samovozu i Luburić je njih dočekao i poubijao, te je sjeo u njihov samovoz i odvezao se na zapad. Tako je stigao do Nižiderskog jezera blizu austrijske granice, te je ostavio samovoz u šikari, i pješke se uputio u Beč. U Beču nije znao kako su razdijeljene okupacione zone, te je zapao u rusku zonu. Na drugoj strani ulice bila je francuska okupaciona zona. Ruskoj policiji bio je Luburić sumnjiv, pa su ga htjeli uhapsiti. Tada se Luburić poklao sa Rusima na ulici, te su mu Rusi u borbi svukli čak i kaput, ali im se on ipak izmaknuo i prebjegao preko ulice u francusku okupacionu zonu. Tu se predao francuskoj policiji i izjavio je da je madžarski časnik i da je pobjegao od komunista.

     

    Francuski časnici su ga pitali da li hoće ići u francusku legiju, a on im je rekao da hoće. Oni su mu rekli da ne mora odmah ići, već kad stigne na tlo Francuske, onda se može odlučiti konačno. Nakon nekog vremena proputovao je Luburić sa još dva madžarska časnika preko engleske okupacione zone iz Beča preko Klagenfurta, i Lienza u Innsbruck u francusku okupacionu zonu, a odatle u Francusku. U Francuskoj je bio u jednom logoru 10 mjeseci, a zatim je pošao na jug s namjerom da se prebaci preko Pirinejskih planina u Španjolsku.

     

    U Pirinejima je bio Luburić uhvaćen od španjolskih vlasti i odpremljen u logor Karabanchel u Madridu. Tu je izjavio da je on hrvatski general Vjekoslav vitez Luburić. To nije mogao dokazati, jer je imao krive isprave, a nitko ga nije tamo poznavao, pa mu španjolske vlasti nisu vjerovale. On je boravio u lom logoru, dok nije došao fra Branko Marić, koji je svjedočio da je to doista general Vjekoslav Luburić. Tada je general Luburić dobio pravo boravka u Španjolskoj i tada smo mi stupili u vezu s njim.

    Od tog doba počinje rad Vjekoslava Luburića na okupljanju hrvatskih snaga u emigraciji te organiziranju istih za onaj čas kad bude opet moguće proglasiti hrvatsku državnu samostalnost kao i 10. travnja 1941. To se trebalo postignuti prosvjetnim i političkim radom u emigraciji, te organiziranjem svih hrvatskih snaga u domovini i emigraciji, jer će taj dan osvanuti neminovno u skoroj budućnosti. U tu svrhu osnovao je Vjekoslav Luburić tiskaru Drinapres u Španjolskoj i tiskao je DRINU, časopis za odgoj sa rodoljubnim i povijesnim štivom, te je izdavao i novine OBRANA, koja je izlazila redovito svakog mjeseca. Uz to je povezao sve hrvatske časnike i borce, te je u emigraciji nastavio radom organizacije pod imenom "Hrvatski Narodni Odpor," koja organizacija je osnovana godine 1944, na Ivan planini sa odobrenjem Poglavnika i hrvatske državne vlade.

     

    Taj rad se je razvijao uz mnoge poteškoće podporom hrvatskih rodoljuba, koji su materijalno i moralno podupirali rad svoga zapovjednika. U suradnji i podpori se najviše isticao Rudolf Erić iz U.S.A. i Vlado Šimunec iz Canade, kao i Stipe Brbić iz Australije.

     

    General Luburić bio je poznat kao general Drinjanin, te je u Španjolskoj preveo na hrvatski jezik djelo generala Diaz de Villegas "Politički rat" i "Revolucionarni rat," a napisao je mnogo stručnih kao i povijesnih članaka.

     

    Godine 1968. se počeo raširivati rad, te je Vjekoslav Luburić imenovao koordinatora H. N. Odpora, koji je trebao biti veza izmedju svih skupina Hrvata u emigraciji. U početku razvoja toga rada bio je izvršen atentat na generala Luburića, organiziran od strane srbokomunističkih vlasti, koje su uspjele infiltrirati ubojicu u blizinu Luburića, te (ga) je ubojica uspio lišiti života..Taj zločin se je dogodio u nedjelju 20 travnja 1969. godine. Zločin je izvršio Udbin plaćenik Ilija Stanić.

     

    Slava Generalu Drinjaninu

    25-05-2015 17:01#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (4)

     

    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA

    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

     

    Rekao je dobro ruski bojnik. Kada bi smo mi htjeli, mi ne možemo izvan zakona geografije i geopolitike. Mi ne primadamo onom "Suhozemnom" carstvu. Naš nas Jadran veže sa svietom. Naš duh je oblikovan pod uticajem položaja naše zemlje. Odnos između geografije i poviesti je izvan razpravljanja. kada pogledamo kartu jasno nam je, zašto su išli svojim odnosnim putevima Vikinzi, Mongoli, Goti, Huni i drugi osvajači. Znamo, da more sjedinjuje, a brda diele, kako to kaže general Kindelan. Znamo da se u brdima i visoravnima odgajaju ljudi čvrsti i krupni. Pogledajmo čovjeka Atlasa, Kavkaza, Dinare i uzporedimo ih s ljudima ravnice, ugodnih, toplih i plodnih polja. Montesquieu tvrdi, da je pitanje ljudske osnovne vrline: hrabrost, pitanje klime. Tako je protumačiti i pobjede Mongola, kao i osvajanja naroda po Španjolcima iz Castille, t.j. središnjeg područja španjolske visovravni. Obalna područja nisu dala skoro ni jednog značajnijeg osvajača. Toynbee tvrdi, da su se 21 civilizacije oblikovale i propadale u borbi čovjeka protiv čovjeka i s prirodom. Zato je i hrvatski čovjek različito sadkan, (skovan, izgrađen, odgojen, oblikovan, to je general Luburić htio reći, mo. Otporaš.) jer se nalazi na granici svjetova, i zato je svaka od glavnih dielova: podunavski, balkanski i obalni vršio u razna doba glavnu ulogu, već prema potrebama, ali je ravnoteža uviek bila uzpostavljena i hrvatstvo se konačno 1941. 10 Travnja afirmiralo kao solidna jedinica, već izgrađena sa svojom zadaćom, koja ne može biti druga, nego ona od uviek, od početka, i za uviek, jer je položaj hrvatske zemlje izgradio čovjeka i dao zemlčji jednu svrhu, koja je istovjetna s poslanjem Zapada, a nikada u sklopu onoga svieta, protiv kojeg se borimo čitavu poviest.

     

    "Ustaštvo je samo reakcija na naš pohod" - rekao je ruski bojnik. Ustaštvo je vršilo funciju protirevolucije, radi čega nas je prokleo Karlo Markx i osudio radi reakcije. Mi smo već očima Jelačića vidjeli opasnost u bečkoj revoluciji i Košutovim planovima. Senjski uskoci, neretvanski gusari, odpor naših bogomila, Jelačićeva vojska, rakovačka buna, Ustaše i Domobrani, sve je to samo reakcija, jer nismo prihvatili invazije ni na jedno od četiri stratežkih putova, koji presjecaju Hrvatsku. Ti su putevi doveli i Križare, da mjesto Svetog groba osvajaju Zadar, doveli su i do "Pacta Conventa" (1102, mo.), doveli su do bitke na Krbavskom polju i do dalmatinskih partizana sa crnogorskim serdarima i ta fatalnost je dovela Ruse i Tita, ali će dovesti i Ameriku i one, koji još žele preživjeti svjetsku komunističku revoluciju, koja je u toku.

     

    Mislim, da je Bende (Julien Benda (1867-1956), francuski esejist, pisac, žestoki branitelj, čuvar francuske intelektualne tradicije itd., mo) negdje napisao, da tek onda postaje militarista kada čita knjige o pacifizmu. Možda da neki Hrvat postane komunista u očaju, jer misli, da se više vietu ni Hrvatskoj ne može pomoći. Mi ne mislimo tako.

     

    Prvi engleski vojnički auktoritet, general-major Fuller, pisac poznatih djela i stvaratelj teorija o motoriziranom ratu, napisao je u jednoj prigodnoj knjižnici (Russia is not invincible, London 1951.), da se Rusiju može pobjediti, dapače, naveo je i konkretno najosnovnije, što je potrebno poduzeti. U prvom redu traži, da se pomognu podzemni pokreti odpora u azijskim i evropskim zemljama. (On, general-major Fuller, mo) Ne staje na pola puta i posebno iztiče Hrvatsku i njezin HRVATSKI NARODNI ODPOR. Hrvatski su Križari i Mladi Muslimani najbolji dokaz, da Hrvatska nije prihvatila privremenu okupacije po snagama koje su stvorene, i vodjene s "HEARTLANDA" iz Tiflisa. Dok tako jedan englezki general, što ima svoga čara, dolte mnogi hrvatski intelektualci troše svoje umne snage i dragocjeno vrieme na omaložavanje i obtuživanje tih snaga, na denunciranje boraca i Vodje, Poglavnika i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga i Hrvatskog Narodnog odpora. Da te snage nisu mogle doći do izražaja, nema sumnje, ali zašto? Nije bilo vrieme i mi sami smo kočili taj odpor, da nam veliko-srpstvo u službi komunizma ne iztriebi narod, kako su bili počeli. Ali snage su odpora tu, jezgra, um, vodstvo, ideja, sve imamo i samo se čeka na dvoje:

     

    Nastavlja se.

    25-05-2015 21:53#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN (5) i kraj ovih opisa.

     

    ODREDIO JE NJEZINU PRIPADNOST SKLOPU I SUSTAVU STRATEGIJE ZAPADA

    U BORBI PROTIV SNAGA SVJETSKE KOMUNISTIČKE REVOLUCIJE

     

    (Izvor ovog opisa je iz Kalendar "Hrvatskog Domobrana za godinu 1956." strana 102,103,104,105,106, a pisan je prije razlaza Poglavnik/Luburić, tj. 1955. godine. Ovaj opis generala Drinjanina je prepisan i može se također naći u knjigi "VOJNI PRIRUČNIK", svezak I., Madrid 1964. na strani 165-174. Mo. Otporaš.)

     

    a.) kada će te snage, Zapada, kako ih zovu perifrečine, obalne, morske, prieći u napadaj u samo obrani svoga biološkog i državnog obstanka, koje je ugroženo, i

     

    b.) kada će te snage, silom zakona, morati doći na naš prostor, da tuku snage komunističke revolucije. Tito i Jugovina, pokušaj Đilasa i onaj našeg nesretnog Hebranga, (Razlika u mišljenjima Ustaša i hrvatskih partizana ili antifašista, kako oni sami sebe danas zovu, je ta: da će svaki Ustaša reći za hrvatskog partizana ili antifašistu da je on NAŠ, hrvatski ali nesretni, kao što je general Luburić rekao za A.Hebranga, dok oni, hrvatski partizani i hrvatski antifašisti to nikada nebi rekli za hrvatske Ustaše da su oni NAŠI, tj. hrvatski Ustaše i da su se borili za Hrvatsku Državu, jer, njima, hrvatskim partizanima i hrvatskim antifašistima preko njihovih usana riječ Hrvatska bilo u imenici ili pridjevu nije mogla se izustiti, jer im to nije bilo u pameti. Mo. Otporaš.) sve su to epizode, kratke, gadne, bez vriednosti, bez koriena u našem narodu. kada te snage proturevolucije, dođu na naš prostor, morat će tražiti našu suradnju. To je činjenica i ona će biti odsutna za našu budućnost.

     

    Ostalo će zavisiti o nama. "The Decisive Wars of History" (Odlučni ratovi poviesti) dokazuju da su ipak svi odlučni ratovi dobiveni "pomorskim" narodima, koji su gubili bitke, ali dobivali ratove. Propali su barbari, ili ih je nova okolica asimilirala. Kulturni Mađari su izravni potomci Huna i danas su pprezidje kršćanstva. Jedna od glavnih komponenata naše budućnosti jest naša vjera i ona nas je uviek spasila. Istina, ne smijemo vjeru uzimati kao stratežki činbenik, kao činjenicu, ali moramo vjerovati u ono što radimo. Sveti Ljudevit je pisao u svoje vrieme majci: "Ostaje nam smao utjeha, da kada dođu Tatari, ili ćemo ih natjerati u Tartariju, ili ćemo se vidjeti u blaženstvu radi martirija, određenog onima, koji će ga trpjeti".

     

    Mi ipak možemo više vjerovati u sviet, jer Amerika pokazuje jasne znakove pripreme za rat. Taj rat mora doći, pa kakogod ga se bojali. Bojazan od rata još nikada nije spriečila prolivanje krvi, dapače, samo je dao podstreka napadačima.

     

    Naše je mjesto u svietu određeno. Mi ga ne mošemo ostaviti, jer to sprječavaju zakoni tla i duha, koji su nas izgrađivali kroz vjekove. Mi smo na strani Amerike, protiv svakog komunizma i protiv svake Jugoslavije. Mi smo, uobće, protiv svake Jugoslavije, protiv svakog komunizma, a za svakoa drugoga, s kim nas sudbina sjedini u tom ratu. U tom novom borbenom lancu naći ćemo prijetlje Niemce, madžare, Rumunje i t.d., a željeli bi smo vidjeti i Srbe.

     

    General DRINJANIN.

    26-05-2015 12:16#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    U ČASNI SPOMEN HRVATSKOM UZNIKU MILANU BAGARIĆ

     

    http://kamenjar.com/hrvatskom-uzniku...-casni-spomen/

     

    Hrvatskom uzniku Milanu Bagariću u časni spomen

     

    Nadnevak: Svibanj 26, 2015

    in: Iz Otporaševe torbe

     

    Hrvatskom uzniku Milanu Bagariću u časni spomen

     

    Foto: Na slici Mile Boban i pok.Milan Bagarić

     

    Kako je moguće jedan ovakav život staviti na papir? Količinu njegova iskustva, dužinu i težinu njegova puta, dubinu njegove ljubavi nije moguće ispisati riječima, ali riječima moramo jer život Milana Bagarića to zaslužuje. Ja sam ga neprocjenjivo poštivao. Znao sam za njegove vrline, njegov veličanstveni karakter i njegovu žrtvu. Imao sam ga čast upoznati u američkom zatvoru, ali i na hrvatskoj slobodi.

     

    Životni put mu je započeo u kraljevskom duvanjskom kraju, rodnoj Mesihovini. Rodio se u četvrtak na 21. dan mjeseca svibnja 1936. godine u obitelji Anđelka i Zorke Bagarić. Već kao mladić osjetio je jaram komunističkog režima i zov slobode i vlastite i svoga naroda. U 21. godini života, 1957. godine pokušao je pobjeći u Italiju, ali su ga komunisti uhvatili i zatvorili. Pokušavao je i uspio opet 1961. kada bježi u Italiju, u Trst. Nakon kraćeg vremena iz nesigurne Italije prelazi u Francusku.

    Nakon šest godina, 1968. u Parizu upoznaje i ženi Filomenu Grubišić. 1969. u Parisu im se rodila kćer Silvija. Već u Parisu se uključio u rad i borbu za Hrvatsku družeći se sa hrvatskim domoljubima koji čeznuše za hrvatskom slobodom. Ta čežnja za slobodom svoga naroda ispunila je njegov cijeli život.

    Godine 1970. ova mlada obitelj seli se u Sjedinjene američke države. Nastanjuju se u Chicagu gdje je već živio Filomenin brat Jerko Grubišić i stric fra Silvije Grubišić. Godine 1971. u Chicagu im se rodila kći Ana, a 1972. kći Irena.

    Njegov život u Americi 70tih i 80tih godina bio je ispunjen brigom za svoju obitelj i radom za promicanje hrvatske slobode. Radio je kao električar i bio poznat kao veliki radnik i pošten čovjek. Pomagao je hrvatske organizacije, posebice Hrvatski otpor, hrvatske župe i udruge.

    U hrvatskoj zajednici grada Chicaga je bio aktivan pomažući je na razne načine. Hrvatsku je toliko volio da je postavio veliku antenu na svoju kuću kako bi mogao slušati radio Zagreb tih davnih godina.

    Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina kada je bilo teško govoriti i sanjati o hrvatskoj slobodi, Milan Bagarić i hrvatska dijaspora nisu nikada od nje odustali. Znali su da će doći dan. Poput Veselka Koromana životom su svjedočili snagu nade izrečenu u pjesmi:

     

    "Doći će vrijeme blagog naroda.

    Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge.

    Naroda što ima višu a plemenitu moć,

    ravnicu i more, knjige i anđele."

     

    Milan je bio svjedokom te nade i životom pokazane ljubavi, a svjedocima se mora vjerovati! Oni su nositelji povijesti i glasnici Istine!

    Godine 1981. bio je prisiljavan od američke policije lažno svjedočiti protiv Hrvata. Kada nije na to pristao, onda su ga optužili i zatvorili. Bijaše to na prvi dan mjeseca srpnja 1981. Radije je prihvatio optužbe nego lažno svjedočio! Znao je da u njemu ne može boraviti laž! Znao je za onu povijesnu istinu Zrinskih izrečenu u veličanstvenoj rečenici: "Navik on živi ki zgine pošteno!"

     

    Poput velikog češkog uznika Vaclava Havela znao je da nas "Laž nikada ne može spasiti od druge laži!" Laž tako postane kao gruda snijega koja samo ruši druge oko sebe. Milan je uvijek birao put istine!

     

    30. lipnja 1982. osuđen je na 30 godina strogog zatvora. Kaznu je odslužio časno i dostojanstveno pod zatvorskim brojem kojega još pamtim: 02650-016.

    U četiri američka federalna stroga zatvora u Alabami, Indiani, Illinois i Tennessee proveo je 6,684 dana, ili 18 godina, 3 mjeseca i 18 dana.

    U Zagreb, u slobodnu Hrvatsku, vratio se 29. listopada 1999. kada su ga svezana, želeći ga još i na kraju njegova sužnjičkog puta do kraja poniziti dopratili američki agenti. U zatvoru se snašao. Pošteno obavaljao svoje poslove i bio vrlo cijenjen čemu sam i ja svjedok kada su mi zatvorski čuvari rekli kako je Milan Bagarić vrlo uljudan gospodin. I u zatvoru je u vrijeme domovinskog rata našao načina kako slušati kratki val Hrvatskog radija, posebice je slušao glas Siniše Glavaševića iz Vukovara.

     

    Bilo mu je jako teško jer nije mogao u Hrvatsku doprinijeti njenoj slobodi. Ta patnja zatvorskih dana je nemjerljiva, dubina ljudske boli neiskaziva, a količina žrtve iz ljubavi prema Hrvatskoj inspirativna.

     

    Njegova obitelj, prijatelji, kao i hrvatski svećenici i časne sestre su ga redovito obilazili u zatvoru. U zatvoru je imao samo jedan strah: da ne bio slučajno bio izručen Jugoslaviji. Da, bilo mu je teško! Težinu ne možemo izmjeriti, ali je možemo cijeniti.

     

    Nije mogao biti ni u jednim svatovima svoje djece, niti na jednom krštenju svoje unučadi. Nije mogao dijeliti svoje dane s obiteljima Bagarić, Kosir, Barun i Brajković. Djeca su odrastala bez njega, ali ipak s njim. Otac je bio stalno prisutan u njihovim dušama, snovima i iščekivanjima slobode.

     

    Kada se vratio u Hrvatsku Bog mu je darovao vremena da uživa u slobodnoj Hrvatskoj. Nastanio se u Zadru, blizu svoga brata. Zajedno sa suprugom Filomenom, koja se vratila iz Chicaga dočekati ga u slobodnoj Hrvatskoj, živio je svoju zadnju životnu dionicu. Hrvatsku slobodu uživao je vremenski kraće nego vrijeme provedeno u zatvoru. Bila mu je velika želja vraćati se uvijek iznova u svoju Mesihovinu, odakle je počeo životni put ovog dobrog čovjeka.

     

    Uživao je u ljepoti zemlje svoga djetinjstva. Na zemlji je pronalazio mir i ljepotu. Sa zemljom je bio vezan. S njom radio i nju ljubio. Davno je sanjao o vjetrenjačama, proizvodnji struje na ovim područjima i sanjao vremena koja će doći jednoga dana. Milan je uvijek ostao povezan sa svojim izvorom, svojim početnim izvorom u Mesihovini i hrvatskim izvorom svoga identiteta.

     

    On može i treba biti uzorom današnjem hrvatskom čovjeku kako pošteno živjeti i čisto, nesebično voljeti domovinu Hrvatsku. Svoju djecu je odgajao u duhu poštenja i pravednosti. Njegova djeca danas odgajaju svoju djecu u istom hrvatskom duhu. Njegova unučad polaze hrvatske župe i škole nastavljajući djedovu ljubav, ponos i tradiciju.

     

    Ponašao se kao gospodin. Istina mu je bila prioritet. Njegov put od četvrtka, 21 svibnja 1936., do četvrtka 21. svibnja 2015. mora nam biti inspiracija za dobro, pošteno i iskreno, te nikad prekinutu ljubav prema Hrvatskoj.

     

    Iskrena sućut supruzi Filomeni, kćerima Silviji, Ani i Ireni, obiteljima Bagarić, Grubišić, Kosir, Barun i Brajković! Neka mu Izvor Istine, Gospodar života i Začetnik ljubavi, dobri Bog daruje svoj vječni mir!

     

    Fra Jozo Grbeš

    Kustos hrvatskih franjevaca

    Za Ameriku i Kanadu

    >>UMRO JE MILAN BAGARIĆ (1935-2015)

    Podijeli s prijateljima:

    26-05-2015 13:10#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    U ODRAZU VREMENA JE DJELOVAO HRVATSKI NARODNI ODPOR

     

    http://kamenjar.com/u-odrazu-vremena-ca ... og-odpora/

     

    "Naše je mjesto u svietu određeno. Mi ga ne mošemo ostaviti, jer to sprječavaju zakoni tla i duha, koji su nas izgrađivali kroz vjekove. Mi smo na strani Amerike, protiv svakog komunizma i protiv svake Jugoslavije. Mi smo, uobće, protiv svake Jugoslavije, protiv svakog komunizma, a za svakoa drugoga, s kim nas sudbina sjedini u tom ratu. U tom novom borbenom lancu naći ćemo prijetlje Niemce, madžare, Rumunje i t.d., a željeli bi smo vidjeti i Srbe".(Kaže general Maks Luburić u svojem opisu "GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE" u Kalendara Hrvatski Domobran 1956. st. 106, mo. Otporaš.) (General DRINJANIN)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 26-05-2015 at 13:18

    27-05-2015 12:37#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PRIJE ILI KASNIJE POĆI NAM JE "NAPRIDKOVIM PUTEM"

     

    Dragi moji Mirko,

     

    Samo da ti se javim da sam fala Bogu jako dobro i zdravo sa svom obitelji. Nalazim se kod sinova u Austinu. Bit ću ovdje još neko vrijeme i onda odo kući.

    Jutros, odnosno upravo sada, sam pronašao nešto u novini Napredak koju je osnovao 1955 godine u Buenos Airesu, Argentina, Pere (Bilić) Tutavac. U broju 21 za prosinac 1961. godine na prvoj stranici ima jedan zanimljiv opis generala Drinjanina: PRIJE ILI KASNIJE, POĆI NAM JE "NAPRIDKOVIM" PUTEM. gen. Drinjanin. Kako sam ovim opisom zadovoljan, jer diše mojim duhom i ukusom, jezikom moje majke i majki svijuh nas, dakle IKAVICOM, odlučio sam ti ga u cijelosti i izvornom pisanju poslati s namjerom da ga staviš, tj. da ga dadneš staviti kao uvod ili u predgovor kao uvod u knjigu generala Drinjanina.

     

    Dragi Mirko ti učini po tvojem zacrtanom planu onako kako misliš da će biti najbolje. A sada prelazim na pretipkavanje opisa. Pozdrav tebi i tvojima. Bog! Mile Boban, Otporaš.

     

    ps. Kod nas za sada oluja je prošla. Bilo je strašno. Velika kiša, poplave. Vijesti donosi da ima 13 nestalih i 8 mrtvih. PoZDrav.

     

     

     

    P R I J E I L I  K A S N I J E

    POĆI NAM JE " NAPRIDKOVIM" PUTEM

    Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:

     

    "Napridkov" napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine. Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga, sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim zbivanima!

     

    Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju nekakvog "jezika", koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima "slavomanije"?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je južnoslavjanska krlatica "jedan narod jedan jezik treba da imade", dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se spasiti iz tog vrtloga?

     

    Eto, govorilo se je i o "ustaškom pravopisu" i odbijalo se "koriensko pisanje" iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu pristaša... Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razzum govori u njezin prilog. Zato se i "Napredak" mora održati, kao luč, koja osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita odgovornost!

     

    Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao, da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se nisam mogao baviti s tim problemom - a, iskreno govoreći, nije me stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, imao sam vrimena razmišljati o svačemu - pa i o tome. Posebno kad su mi čobanice donosile mlika... One nisu govorile ni "mlijeka", ni "mlieka", a još manje "mleka"...

     

    Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom. Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom narodu s tisućgodišnjom kulturom!...

     

    Velika je zasluga Hrvatsa muslimana i u tome, što su se za vrime tudjinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo autohtnog hrvatskog kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama.

     

    Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom uredniku "Napredka" Peri Tutavcu, moja opaska) stvari, od srdca sam se veselio.

     

    Izdrži!!!

     

    Virujem da žrtva oko "Napridka" neće biti uzaludna. Osigurat će svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg; stieg narodnog govora i narodnog pisma.

     

    Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći "Napredkovim" putem, pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima, koji omogućuju izlaženje i širenje "Napridka" i s tim razplamsuju baklju zapaljenu.

     

    Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu divizije. "Ikavska" je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi stignu. Divizija "Drine" će svoje isto učiniti. MAKS.

    27-05-2015 15:39#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GENERAL MAKS LUBURIĆ, DR. DABO PERANIĆ I

    "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"

     

    Pismo dra. Miljenka Dabe Peranića svome vjenčanome kumu i suradniku MB.

     

    New York, 15.XII. 90. (nisi mi javio da li si ovo primio o Izmirenju. Pozdrav, Miljenko.

     

    (predmet)

     

    H.N.O.

     

    Po svojoj vojničkoj veličini i sposobnostima, Generalu Luburiču je bila povjerena zadaća štititi povlačenje hrvatskih i savezničkih snaga iz NDH, kao i civila, koji su bježali pred komunizmom. To je on vršio sve do Bleiburga.

     

    Ali uporedo s tim, mnogi su njegovi vojnici silom prilika morali ostajati u teritorijima iz kojih su se povlačile hrvatske jedinice, te je i General Luburić kao i ti sami hrvatski vojnici, stvarao odpor nadalazećem neprijatelju. Krajem 1944 g. je taj Hrvatski Narodni Odpor preuzeo znatne podhvate okupacionim komunističkim snagama, pogotovo poslije predaje odgovornosti Generala Luburića Hrvatskoj (državnoj,mo) Vladi u Bleiburgu, (koja je tragički nastradala poslije prisilne predaje komunističkim snagama) kada se je General Luburić sa dijelom svojih jedinica povratio u hrvatske šume i planine, te pružao sa njima po svoj Hrvatskoj ODPOR.

     

    Geopolitičke su prilike formirale najznačajniji ODPOR u slavonskim šumama 1946, gdje su i General Luburić i General Boban djelovali tako da je Slavonija postala najjačim centrom ODPORA, čak sa svojojm vojnom glazbom. A u Lici se istakao satnik Rukavina, koji je u Gospiću nastupio "specijalnim" opunomoćenikom UDBE (po svoj prilici tada OZNE,mo), poslao sve hrvatske zatvorenike u Velebit na "streljanje", t.j. u slobodu, gdje su bili formirali novi Velebitski ODPOR. (Ovdje treba istaknuti da mi je sličnu stvar pričao i Ustaša Marko Miletić u San Franciscu koncem siječnja 1970. godine u mojoj kući, prilikom dolazka hrvatskog pjevača Vice Vukova. Satnik Rukavina se priobukao u Oznaša i tako prirušen u komunističko/jugoslavensko ruho došao kao specijalista pregledati - kako su ih oni tada zvali - tu fašističku bandu. Pri tome ih je sve poslao na "streljanje" u Velebit gdje su već jame bile iskopane za njih. Naravno da su ih tamo dočekale hrvatske jedinice Tome Župane i drugih, mo)

     

    Međutim, H.N.ODPOR nije mogao dalje vojnički izdržati u Domovini, Jer je General Boban poginuo 1946, General Luburić bio teško ranjen. General Luburić je svoje jedinice prebacio u pasivni odpor njihovih sela i pokrajina, koji su prešli u civilni život, te pripremali čas budućih političkih djelovanja. Sam pak General Luburić, ranjen, pređe u Mađarsku, pod legitimacijom njemu poznatog Hortijevog časnika, izliječen je kao takav u mađarskoj bolinici, pređe u Austriju, preko Bavarske u Francusku, gdje je u rudniku zaštedio novac, za svoj put u Španjolsku, gdje 1948. g. formira Vanjski Front H.N.Odpora, koji uzdigne visoko nad sve ostale hrvatske organizacije, te 1964. g. pristupa novoj politici IZMIRENJA Ustaša sa Hrvatskim partizanima. Hrvatsko proljeće je bila prva javna manifestacija toga IZMIRENJA, a uspon Dra. Tuđmana na Predsjedništvo Republike Hrvatske najjasnija je manifestacija hrvatskih Partizana i Hrvatskog Narodnog Odpora s Unutarnjim i Vanjskim Frontom Hrvatskog Narodnog Odpora.

     

    (Ovdje treba nadodati da je dr. Miljenko Dabo Peranić (1923-1994) s otoka Paga, selo Novalija, kao student (mislim teologije) i maloljetnik mobiliziran koncem 1944. u partizane, vido mnoge i okrutne partizanske i antifašističke počinjene zločine nad Hrvatima, počeo o njima, zločinima, svojim školskim kolegama govoriti i tako posta meta Ozne i dospio u logor Stara Gradiška. Po izlasKu iz zatvora dolazi u Pariz gdje doktorira glazbu. Napisao je tri obujme knjige na francuskom jeziku o staroj grčkoj glazbi, kao i o podrijeklom Hrvata još iz davnih davnina. Uz moju malenkost počeo je čitati Drinapress izdanja, novine Obrana i časopise Drina. Izražaji i pisanja su mu se dopali i tako je dr. Peranić prišao u organizaciju H.N.ODPOR 1962 godine. Mile Boban, Otporaš.)

    28-05-2015 02:31#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    "IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST"

     

    (PREDMET: PRIZNANJE HRVATSKE DRŽAVE PO ARABIJI SAUDITESKOJ)

     

    (Za hrvatsko općinstvo donosim jedno pismo generala Drinjanina. Pismo samo po sebi je više nego jasno, a pisano je u odrazu vremena godine 1964. Hrvatska politička emigracija je radila ono što je mogla u tuđim i stranim zemljama; tražila je prijatelje za hrvatsko razumijevanje i za Hrvatsku Državu. Hrvati musmimanske vjeroispovijesti su preko Islamskog Kongresa u Jeruzalemu kojemu je bio Glavni Tajnik dr.Said Radaman uspostavili tijesnu vezu i iskrenu suradnju s organizacijom "BRAĆA MUSLIMANI". Ovi su za simpatije i iskreno razumijevanje patnja hrvatskog naroda i islamske i katoličke vjeroispovjesti išli tako daleko da Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hasimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404 /10/12 od 2 rujna 1962. g., kojim je priznao pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i vrhovništvo u svim svojim povjesnim i narodnosnim granicama. Vidi "DRINA" br. 7/8 1962. str. 6. Pismo generala Drinjanina kojeg ovdje donosim, iako skoro dvije godine kasnije, odnosi se i na ovaj slučaj priznanja Hrvatske Države. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 371/372. Otporaš.)

     

     

    INFORMACIJA UZ IZVJEŠĆE.

    od 28. VII. 1964.

     

    GENERAL DRINJANIN

     

    Predmet: Priznanje Hrvatske Države po Arabiji Sauditskoj.

     

    Današnjom poštom dobio sam od jednog arapskog diplomate, sa kojim sam došao u kontakt za vrijeme " jordanske stvari " pismo sliedećeg sadržaja:

     

    " gospodine generale: Kao iskrenog prijatelja muslimana i prokušanog antikomuniste ja Vas i previše cijenim, a da bi propustio ovu priliku za upozoriti Vas na štetni rad nekih Hrvata islamske vjere koji nastoje omesti (pokvariti) sve ono, što ste do sada napravili. Upozorite Vaše sunarodnjake muslimane. Dobro bi bilo, da se zaista stvori bilo kakva muslimanska organizacija Hrvata iz Bosne, te da se na francuskom (dr. Miljenko Dabo Peranić je izdavao na francuskom jeziku LA CROATIE, mo) i engleskom tiska jedna ozbiljna obavijest o stanju u Jugoslaviji. Malo ali ozbiljno. Mi nemamo ni jedne ozbiljne brošurice kako bi branili stav, a Vaš neprijatelji (jugoslavenska promidžba i diplomatska predstavništva su bili zaduženi da u stranom svijetu šire dezinformacije, istine, poluistine i laži svake vrsti a sve u smijeru ocrnjivanja Hrvata i negiranje Hrvatima pravo na njihovu vlastitu Hrvatsku Državu, mo) obasiplju arapski svijet sa ukusnim i uvjerljivim materijalom. Neozbiljni pokušaji Vam više škode, nego koriste. Želim, da ovo saopćite Vašim prijateljima, ali dok Vam ne dadem znak (mig) nemojte nigdje moje ime saopćiti, jer bi me protivne snage eliminirale. Neka Allah nagradi rad svih vjernika. Odani Vam X.Y."

     

    (Ovdje je potrebno reći šta Božo Vukušić piše u knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA" treće (3) dopunjeno izdanje, strana 261-262: pod naslovom "PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE-PERANIĆA. Izvještaji Riječke Udbe su pisani dugi niz godina i završeni su dana 14.2.1969. godine, potpisom Alberta Tulići. Ovi izvještaji imaju preko 122 stranice gdje se skoro u detalje govori kako treba ocrnuti, pasivizirati dra. Peranića. Bilo je nekoliko "Operativaca, Suradnika" koji su iz stope u stopu pratili dra. Peranića. Ako sve to ne uspije, onda ga treba likvidirati. Što je važno iznijeti iz ovog izvještaja je to da je ovaj "arapski diplomat" pisao generalu pod šifrom svoje ime, iz dolje priloženog Udbinog izvještaja će se vidjeti gdje je ta ili sve druge šifre završile. Pročitajte pažljivo Udbin izvještaj.Mo. Otporaš.)

     

    "...Na stranici 63 opisane su rodbinske veze o kojima Peranić piše. To su: otac Antun Peranić, majka Tonica i brat Ivan. Svi nastanjeni u Novalji. Zatim brat Ljubo nastanjen i Sl. Brodu, i sestra marija udata za Ivana pernicki, krojača iz Zagreba.

    Prvi broj "La Croatie" izdaje Peranić u svibnju 1963. godine. Naslovi članaka: "10 travnja 1941.", "Napoleon i Hrvati", "Bleiburg-hrvatski super Katyn" "Da bi se bolje upoznao titoizam", "U Titovim marševima smrti" itd. Str. 64.

    Suradnici "Irma" i Filip" u izvještajima od 3. 6, 13. 6, 10. 9. 1963. god. te u izvješću od 19.3.1964. godine opširno su opisali djelatnosti Peranića. Pored izvješća su priloženi materijali, koje je suradnica "Irma" ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu. Materijali sadrže: Memorandum upućen De Gaulleu-potpisnici (Imam taj Memorandum u kopiji, jer mi ga je dr. Peranić osobno dao. Možda bi bilo dobro ga prevesti na hrvatski i ovdje iznijeti. Možda ću to i učiniti. Mo.Mile Boban.)-Maks Luburić i Miljenko Peranić, zatim list "La Croatie" br. 4. od listopada 1963. god. fotografije pisama koje je dr. Ilić upućuje Juci (nije Juci već Luci Rukavini, mo. Otporaš), Mili Rukavini, Nahidu Kulenoviću itd.

    Iz pisama se vidi stav Ilića u odnosu na Luburića. (Osobno sam imao razgovor s dr. Andrijom Ilićem o Luburiću vozeći se u vlaku iz Pariza do Pas de Calais u siječnju 1960. god., kada se je dr. Ilić vraćao s pogreba Poglavnika dra. Ante Pavelića. Te prilike mi je dr. Andrija Ilić sve najgore pričao o generalu Luburić, a ja sve najbolje o njemu čuo dok sam bio kući. Po povratku u Pariz ja sam generalu Luburiću napisao pismo žučljive naravi od nekih 53 ili 54 pitanja. General mi je odgovorio i to se pismo nalazu i knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici. Ja sam kasnije saznao razlog zašto dr. Andrija Ilić govori i piše protiv generala Luburića, a taj razlog je da je dr. Ilić bio tajnik generala Luburića i vjenčani kum generalu Maksu Luburiću 19 studenoga 1953. godine. Kako je po svojoj struki i zvanju dr. Ilić bio nedorastao funkcijama ili radu Hrvatskog Narodgnog Odpora, general ga je odpustio i na njegovo mjesto uzeo sina Hrvatske Državne Vlade dra. Džafer bega Kulenovića, Nahida. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Sva pisma su tajne prirode i Luburić ih fotokopirane šalje na uvid Miljenku Peraniću. Pored ovih dokumenata, suradnica "Irma" digla je i dva dopisa koje upućuje Željko Bebek Peraniću. U jednom se Bebek u ime Luburića zanima za slučaj Zvonka Kučara. Njegov slučaj povezuje s nestankom njihovih povjrenika iz Nice i Malmoa - Švedska. Boji se organizirane infiltriranosti komunističkih agenata. Informacije, i to detaljne, traži radi upoznavanja emigrantske javnosti. Uz fotokopiju pisama je i tumač skraćenica koje osobno šalje Luburić Peraniću, jer bi bilo bez tumača nejasno o kojim se licima u pismima radi. (Ja podvikao i pomastio kako bi čitatelji mogli vidjeti gdje je završilo tajanstveno ime "arapskog diplomate", mo.) Ilić ima naziv za svakog svojeg čovjeka - strana 64 - 122." (Tako piše u spomenutoj knjigi Bože Vukušića. Mo.)

     

    S druge strane Dr. Muftić mi je dao poslati jednu arapskusaudi novinu, gdje je preko cijele stranice velikog formata pisano o Hrvatskoj, i to istaknutim elementima, sa 6 velikih fotografija, medju kojima i moja osobna u uniformi, te drugih 5 o srušenim objektima, pogorenim džamijama, grupe vojnika, zagrebačka džamija, i zaklani hrvatski vojnik. To su fotografije, koje sam ja u svoje vrijeme dao Dru. Muftiću, i od kojih su neke objavljene u listovima BRAĆE MUSLIMANA u Jordaniji (Jeruzalemu i Amenu). Dobio sam i drugi izrezak, nešto manje, gdje je veliki vojnički grb Odpora i drugi materijal, kojega ću dati prevesti, i obavijestiti vas.

     

    Potvrdjuje se i još jedna stvar, koju smo znali od prije a to je, da je dr. Muftić bio u Njemačkoj sa "svojom tajnicom", a to je nitko drugi, nego njegova žena br. 2, i ujedno ljubavnica ADILA ZULFIKARPAŠIĆA, te ju je Dr. Muftić "osvojio", što ga je dovelo na ratnu nogu ne samo sa poznatim Udbašem Zulfikarpašićem, nego i sa Drom. Ramadanom, generalnim sekretarom Sveislamskog Kongresa, a taj je rodjak prve žene Muftićeve. Ova je liječnica iz poznate egipatske obitelji i ja ju osobno poznajem, jer ju je Dr. Muftić bio doveo sa sobom. Prema prijateljima to je odvojilo Muftića od Radmana. Kako znate da se i medju arapskim i islamskim organizacijama tuku razne frakcije, sukobljavaju sekte, interesi, dinastije, strane službe i osobni motivi, neće biti na odmet, ako vagnemo sve te elemente i ne prenaglimo se u svojim ocjenama ljudi i dogadjaja. Sasma sigurni glasovi ponavljaju nam, da osim rublja, dolara, funta i zlatnika Marije Terezij i Napoleon d'ora, (dukati, mo) koji novci još uvijek imaju glavnu vrijednost u mnogim zemljama orienta, teku i kinenske pare i posebno via Roma.

     

    Tako mi bare vele moji albanski prijatelji, koji misle, da od svaka tri albanska emigranta jedan radi za Tita, drugi za Kineze, a treći t.j. ostatak razdijeljeno medju ove ostale. Spominjem ovu činjenicu radi eventualne mogućnosti, koja bi bila logična, a ta je, da vjerojatno Kinezi imaju medju islamskim narodima, pa čak i medju vjernicima svoje pristaše. U tom pogledu su kinezi učinili mnogi korak, kako to zaključujem iz njihove propagande na španjolskom jeziku, koja vrlo obilno teče u hispanskom svijetu. I kada stiže u hispanski i katolički svijet, kako ne bi u islamsko područje, koje je geografski bliže, a sami Kinezi imaju mnogo milijuna muslimana. Jedan katolički biskup misionar je držao preko španjolske televizije jedno predavanje, koje sam osobno čuo, gdje je isti govorio o velikim uspjesima Kineza oko stvaranja KATOLIČKE NACIONALNE CRKVE, gdje biskupi, kanonici, svećenici i t.d. rade za režim, i to legalno, jer su zaredjeni po jednom biskupu, koji je imao na to pravo. Elem i opet to spominjem radi mogućeg prodora na islamsko vjersko područje. Ne mogu da se otmem dojmu, da valja na to misliti savezno sa raznim pokušajima u zadnja vremena. Postavlja se pitanje: tko od Hrvata katolika i muslimana radi za Kineze?

     

    Da se vratimo dru Muftiću. Ako je Adil Zulfirkapašić bio udbaški pukovnik, komesar i koljač muslimana, ako je žena mu komunista i partizanka, ako mu je ljubavnica Švicarka (čije ime i t.d. posjedujem) bila osvojena po Muftiću, a ovaj radi za Engleze, u šta ne treba sumnjati, ako sada iz redova org. BRAĆE MUSLIMANA dobivamo pisma, koja nisu sasma jasna u pogledu osoba, ali da u pogledu ideja, ako se smatra (s pravom) da teče kinenska para via Roma i mješa se sa librama, dolarima, novim francima (Francuska je uvela novi monoterni sistem 1960. godine. Sto stari franaka je postalo jedan novi franak, mo) i dinarima, šta tu ima onda katoličkog, odnosno muslimanskog, šta ima rodoljublja, a šta od "strategije pupka".

     

    Ono što se dogadja medju Hrvatima radi UDBE, potencira se radom i drugih služba. Treba biti vrlo jak karakter, izgradjen tip, pa de se ne izgubi ko magare u magli na razkržju tolikih puteva. Ljudi, koji rade za strane službe, teoretski su mogli i koristiti Hrvatskoj, možda i koriste, ali su pripadnici jednog stroja, koji je cjelina, i čija zapovjedna poluga je u rukama jednog stranca. Vjerujem, da dolazi čas, da se mora i o tome govoriti i eventualno postupati. Već za vrijeme Kavranove akcije bilo je "ljudi sa vezama". Oni su danas profesionalci i možemo uprijeti prstom u tucet poznatih, provjerenih i ustanovljenih "dobrih inače" Hrvata, koji rade za strane službe. One poznate. I pitamo se: nepoznate tko obradjuje?

     

    Vele, da se sastaje vodstvo HOP-a u Madridu, vodstvo Vijeća u parizu, vodstvo HSS-a u Londonu, vodstvo "katolika" u Beču, a vodstvo "muslimana" u Ženevi. Savjesni Hrvati, katolici i muslimani trebali bi misliti na sve gornje. U Njemačkoj ima 70.000 Hrvata iz južnih krajeva. Dolaze i odlaze, te gledaju šta radimo i prenose u Domovinu.

     

    Uz naš vojnički pozdrav

     

     

    U Glavnom Stanu Odpora

    30. svibnja 1966.

     

    (NB. A šta reći na sve ovo!, osim čitati, (pro)študirati, zapamtiti, širiti među Hrvatima da se zna i da se nezaboravi kako su Hrvati u emigraciji živjeli, mislili, sanjali o Hrvatskoj, radili za njeno oslobođenje, žrtvovali se, pripremali se za konačnu pobjedu, POBJEDU OPERACIJE "OLUJA" koju ćemo ubrzo slaviti u Kninu, dvadesetu (20) godišnjicu po redu, za koju je general Drinjanin u ovim svojim povijesnim SMJERNICAMA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA rekao prije, ima tome, punih 49 godina "...da ne možemo gledati na sat i vrijeme kada će se to zbiti i dogoditi, ali će se za sigurno zbiti i dogoditi...". Ove izražene ideje generala Drinjanina je ljubomorno upijao dr. Franjo Tuđman, i zato je tražio podršku hrvatske političke emigracije za obnovu Države Hrvatske. On je tu podršku našao kod svih Hrvata dobre volje u iseljeništvu a ponajviše u programu hrvatskog Narodnog Otpora i njegovih članova. Mo. Otporaš.)

    22-06-2015 22:26#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKA, EUROPA I SAVJETI VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA,

    GENERALA DRINJANINA

     

    general DRINJANIN

    15.I.1963.

     

    Brat.M.Dabo Peranić,

    Paris.

     

    Dragi brate i gospodine ! (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" st. 174-175., mo.)

     

    Vjerojatno ste mislili, da nisam odgovorio, kako Vam nebih trebao reći, da ne. Nu kako je najugodnije ugodno se iznenaditi, mogu Vam reći, da sam čekao, kako bih Vam ne samo u duhu stisnuo junačku ruku i prihvatio Vaš plan, nego i ponudio nešto više, a i dao neke ideje, kao kompliment.

     

    Da nismo imali stvar sa obranom naših dječaka u Njemačkoj i list "OBRANU" već bi to bili načinili. Nu nije kasni nikada, što je za domovinu koristno. Dakle : prihvaćamo ideju lista.

     

    Konkretno: za prvi broj dajemo Vam 500 NF., (NF znači "Novih Franaka", jer je Francuska 1960 godine, zbog rata u Alžiru i velike inflacije, od prijašnjih 100 franaka napravila jedan NF, tako da je svaki stari franak bio jedan cenat. Ja sam tada zarađivao mjesečno manje od 500 NF. To sam naveo da bi se donekle mogla, danas, u godini 2015, dobiti ideja vrijednosti tih 500 NF., mo), a za daljnje, svi trebamo podmetnuti ledja. Vjerujem da će se za list dobiti nešto u Francuskoj, mi ćemo isto pomoć, Vi ćete isto pokrenuti krug prijatelja, koji će pomagati, jer ljube domovinu. Naći ćemo mecana medju bezuvjetnima oko "DRINE". A onda, kao i uvjek, napried, napried, kada se posrne i padne, ustati se i napried, do kraja, do pobjede ili smrti. Mi stojimo uz Vas.

     

    List bi trebao biti u Vašim rukama i to bez diskusije. Tko pridje, neka suradjuje, nu nedajte se preplaviti od jalnih (u ovom smislu lažljivaca, mo), mudrijaša, profesionalnih politikanata, kojima nije ništa sveto, doli sama osoba vlastita. Ali kada vide da jedna stvar ide napried, onda jednostavno brenzaju, ruše. Obećavaju pomoći, ali ruše. Bolje imati manje pomoći i manje savjetnika, jer će Vas izgristi. Mogu Vam reći primjer prof. Prcela, dobrog i odanog Ive, (prof. Ivan Prcela je sa svojim suradnicima prikupio od tada još živi i preživjeli Hrvata sa Bleiburga, Križnog puta i drugih Titinih i partizanskih stratišta, svjedočanstva o ubijanju Hrvata, sastavio i izdao knjigu 1970. godine ne engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, a prevedena je na hrvatski u Zagrebu 2005. s naslovom HRVATSKI HOLOKAUST II., mo), koji je došao k meni i iznio plan. (Da se zna, prof. Ivan Prcela je bio sa generalom 1963. godine preko cijelog ljeta. Tada su se ona dvojica upoznali, sprijateljili, postali iskreni suradnici za isti cilj i za istu stvar, stvar HRVATSKA. Tada je prof. Prcela tu u Carcagentu . ili okolici - upoznao jednu Španjolku, zagledao se on u nju a i ona u njega, zaljubili se jedno u drugo, te iz te ljubavi su se oženili 26 prosinca 1963. god., a vjenčani kum im je bio general Drinjanin, mo). Danas su već dvije knjige van, a skoro će i treća o Bleiburgu. Šaljem Vam neke stvari, pa i te knjige. Posebnom poštom. Dakle, skoro je obolio živčano. Nisu htjeli pomoći. Kada je uspio, onda se ponudili, da ga odmognu. Kada smo progurali, onda omalovažavaju. Kada nije uspjelo, vriedjaju, denunciraju. Računajte s tim. Dakle : uzmite stvar kao stvar života i smrti, bez povlačenja, paleći brodove, za sobom, kao Hernan Cortes, kada se iskrcao u Mexicu. Ta novina ili će biti djelo Vaše, životno, poput one pjesme kiplinga, ili će biti mrtvorodjenče uz mnogo intelektualnih babica.

     

    U prvom redu : sve što od "DRINA" i "Značaka" dobijete Vi i Luburić Žarko, kojemu ćemo pisati, neka bude u taj fond. Dat ćemo poslati sredstva i sa drugih strana. Povezati ćemo Vas s prijateljima, i poslati Vam kopije pisama. Stavljamo stvar u pogon. Učinite i Vi isto.

     

    Rekli ste šta ćete pisati. U redu. Obarati neistine. Govorite o Hrvatskoj u Evropi, nadjite materijal o Iliriji francuskoj, govorite nešto o tome šta je bila Francuska Revolucija u svietu, pokušaji Napoleona da stvori Evropu. Nezaboravite De Gailla, koji vodi Evropsku politiku na našu veliku radost. Nismo protiv Amerike, nego smo za Evropu. Francuski narod može više učiniti za slobodu Hrvatske, nego itko. Obradite pohvale francuskih generala hrvatskim vojnicima. Sudbina je u rukama vojnika Evrope i u Ujedinjene Evrope. (Eto, vidite danas kako je veliki general Drinjanin mislio prije pola stoljeća gdje naša hrvatska treba pripadati. On je proročanski uvido da Hrvatska pripada Europi i da su Hrvati Europljani, na suprot mnogih Hrvata koji su danas iz svojeg slijepila protiv toga da Hrvatska bude članica Europske zajednice, mo). Mi smo moderni ljudi. Mi smo za svaku ideju, ako ulazimo u nju kao slobodni ljudi.

     

    Možete računati sa suradnjom naših prijatelja muslimana, Hrvata, i internacionalnih krugova. Francuska je velika zemlja i nije izgubila ugleda medju muslimanima. Dobit će ga skoro, gdje ga je izgubila. Sve je to relativno, to će se viditi skoro. De Gaulle je izišao pobjednikmo u Alžiru i skorom će biti, na drugoj bazi, što je bio i prije. To se vidi u Maroku, koji se približuje Španjolskoj i Francuskoj. To se vidi i u mnogim afričkim zemljama. Influencija Francuske je velika na Orientu unatoč svega. Tim putem i na francuskom jeziku prodrieti ćemo. Vi ste vojnik i radite za Hrvatsku sa najidealnijim ljudima. Nije važan uspjeh, nego dobar put. Netko iz ekipe će stići. (general Drinjanin je često puta znao reći da će netko iz EKIPE ODPORA STIĆI, s njim ili bez njega, U HRVATSKU: To se je obistinilo u Domovinskom ratu, mo). nismo egoisti, nego ekipa sviestnih ljudi. Neću vas ostaviti nikada. Imamo neprijatelja, jer imamo ideja. Branimo ideje. Zato ćemo imati i prijatelja. Uvjek. U svim prilikama. U svim krajevima i u svim okolnostima. Računajte, dakle, sa tim činbenikom.

     

    Možda bi bilo dobro, da se krećete na liniji : Hrvatska država, Demokracija kao plod francuske revolucije, Evropska sudbina, vojnici kao stup Nacije i savezno sa vojnicima Evrope i najjačim nacijama, Njemačka, Francuska, za Evropu slobodnih Nacija, Evropa Patria ili Patrija! To je najširi hrvatski, vanstranački, program za Hrvatsku u Evropi koja se izgradjuje. "Odpor" pak /Resistencija/ komunizmu Tita i Jugoslaviji. Tu ćemo naći saveznika u Francuskoj i to brzo. Mislite na to, da sa prvim brojem u ruci idete na čelu jedne delegacije kulturnih Hrvata k predsjedniku De Gaullu, predati mu PRVI BROJ KAO PRVOM EUROPEJCU, kao Prvom Vojniku Evrope. Hrvati su dobri, zahvalni, vjerni saveznici. De Gaulle obnavlja Napoleonovu slavu (kao što će doći vrijeme da će Hrvati obnoviti slavu Poglavnika, Ustaša i NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, mo), i dati će Evropejcima novi Horizont za budućnost. Ne bojte se stvarati zaključke. Gloria je i pasti pa i propasti sa velikim ljudima, za velike ideale, u velikim činima. Treba imati smisla za Poviest. Vi ste povjesničar, mlad, zdravih pogleda, bez predrasuda, bez hipoteke. Budućnost je vaša. Znajte se žrtvovati za nju. To daje veličinu, daje snage, smisla za život. Bilo sretno!

     

    Izradjujemo Dionice, konačne, za prodaju i izmjenu. Staviti ću Vam na raspolaganje i to u korist Vašega lista. Pokrenut ćemo i druge naše u Francuskoj. Smatrajte se pripadnikom, ekipom, i idemo do kraja, do pobjede.

     

    Nemojte pisati o mojoj osobi. Nego o Hrvatskoj Vojsci. Nisam ja šef, nego suradnik. Nismo skup, nismo amorfna masa (ljudi bez oblika i ideja, mo), koja treba goniča, ovna, nego demokrati, sviestni ljudi, patrioti, pripadnici jedne radne ekipe. Neka nas vodi ideja. Budućnost je, tako, naša.

     

    Mi radimo i na mogućnosti, da tiskaru osposobimo za više stvari. U tom slučaju, kasnije, dosta Vam je izraditi materijal, srediti, ima ovdje prijatelja, koji znaju francuski, fratara, za korekciju. Za list, buletine, Vaše knjige, i za šta bude trebalo.

     

    Na kraju : kada vrieme postane ugodnije ljudi će mnogi ovamo u goste. Iskoristiti ćemo priliku, da Vas tko dovede, pa de se i osobno upoznamo, govorimo i dogovorimo. A sada: napried u ime Boga i Hrvatske !

     

    Grli Vas odani Vam

     

    general Drinjanin.

    27-06-2015 05:16#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    "MEMORANDUM" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

    CHARLES-u DE GAULLE-u (1) DIO)

     

    Madrid, dne 15 veljače 1963.

     

    Njegovoj Ekselenciji Charles-u De Gaulle-u,

    Predsjedniku Francuske Republike

     

    (Prije nego počmem prevoditi ovaj "MEMORANDUM" s francuskog na hrvatski jezik, smatram potrbnim reći onoliko riječi - koliko bude potrebno - za pojasniti neke stvari glede ovog "MEMORANDUMA".

     

    - Ja sam bio osobni prijetalj dra. Peranića. Radili smo u istom poduzeću "LIBRAIRIE HACHETTE" od siječnja 1962. do veljače 1967. godine. Dr. Peranić*mi je bio vjenčani kum. To govorim zato da se zna da smo bili povezni dobrim prijateljstvom. Ja sam bio taj koji sam dra. Peranića preporučio generalu Drinjaninu. Mnoge stvari smo zajedno radili pa sam upoznat i sa ovim "MEMORANDUMOM".

     

    - Bože Vukušić u svojoj knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA", 3.Dopunjeno Izdanje, donosi na stranici 259 da je pisac ovog "MEMORANDUMA" glavome i petom dr. Miljenko Dabo Peranić, što nije istina. Istina je, tko je imao priliku do sada pratiti "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", da je prvo pismo dr. Peranić pisao generalu Drinjaninu u kolovozu 1962. godine, te da je nedugo iza ovog pisma general odgovorio dru. Peraniću i izrazio želju da bi ga želio osobno upoznati. Kako se po datumu može vidjeti da je ovaj "MEMORANDUM" pisan predsjedniku Francuske Republike Charles-u De Gaulle-u u Madridu 15 veljače 1963. godine, dakle ni punih pola godine od prvog dopisivanja i jednog i drugog. Istina je da je dr. Peranić preveo ovo pismo na francuski i istina je da je general Drinjanina pisao ovaj "MEMORANDUM".

     

    - Kako je ovo pismo pisano na francuskom jeziku, koristio sam rječnik francusko-hrvatski Valentin Putanec, Zagreb 1957, hrvatsko francuski rječnik Deanović - R. Maixner, Stvarnost, Zagreb 1960., Bratoljub Klaić "Rječnik Stranih Riječi", Zagreb 1962., kao i francuski rječnik "Petit La Rousse" Paris, Edition 1977. Također sam se koristio raznim američkim rječnicima a sve to u jedni jedinu svrhu da pronađem pravu i odgovarajuću riječ "ODPOR" ili "OTPOR" Istina da je general Drinjanin koristio origunalnu riječ pravopisa NDH "ODPOR" koju je koristio na Ivan Planini u listopadu 1944. godine kada je po odredbi Hrvatske Državne Vlade general Luburić osnovao "HRVATSKI NARODNI ODPOR" kao zalaznicu u povlačenju HOS-a prema Zapadu. Također je istina da ovi svi rjčnici nigdje ne pišu riječ "ODPOR" nego jedino i isključivo "OTPOR"

     

    - Zašto ja o ovome sada, skoro pola stoljeća poslije pogibije generala Drinjanina, pišem? Pišem zato što mnogi Hrvati ne znaju kroz koje smo velike i žučljive polemike prošli - MI ČLANOVI HNO, ODPORAŠI I OTPORAŠ - zbog i poradi ove riječe "ODPOR" ili "OTPOR" Ja sam povodom ovoga pisao prof. Ivanu Prceli u Cleveland, znajući da su on i general Drinjanin vjenčani kumovi i dobri prijatelji. On mi je nekoliko puta prigovorio da se ne držim Maksovog originalnog imena "ODPOR". nastojao sam mu pojasniti da je jezik živ kao riba i da se treba prilagoditi više fonetičkom nego originalnom izgovoru. Dao sam mu nekoliko primjera i pitao ga za savjet, kao naprimjer: dali se pravilnije kaže "Svatba" ili "Svadba", "Pedeset" ili Petdeset", "Odpor" ili "Otpor", te kada se suglasnik "D" spaja u suglasnik "T". Istini za volju prof. Ivan Prcela je lijepo odgovorio da on nije neki jezikoslovac niti da može na to dati neki odgovarajući odgovri, ali svakako jezik se prilagođiva narodnom govoru i izgovoru. A jedan drugi vrlo državotvorni Hrvat mi se javio da je kupio knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i primjetio da sam se ja često služio riječu "OTPOR" umjesto originalnog imena "ODPOR" Doslovno mi piše "...gospodine da je Maks sada živ, zavrnuo bi ti glavom...Svi te bojkotiraju samo zato što se nisi držao maksovog originalnog imena "ODPOR"..."

     

    - Ja ću ovdje pretiskati POGLAVLJE V. "USTAVNIH I PROGRAMATSKIH NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA" strana 38, a Božo Vukušić to doslovno donosi u spomenutoj knjigi na strani 26, 27 i 28. Prepisujem ono što je Božo Vukušić napisao:

     

    "...Sve to je dalo organizaciji zamah te je vodstvo HNO-a odlučilo modificirati programatska načela koja su konačno uobličena na sastanku vodstva 16 kolovoza 1977. u Španjolskoj. Njihovi najvažniji dijelovi glase:

     

    "S obzirom da je svaki program u mnogo čemu ovisan o prilikama i općem stanju određenog vremena, nužno se namaće i zaključak da je prigodom određenih promjena opće situacije i on sam podvrgnut promjenama i razvojnom procesu, kako bi zadržao mogućnost praktične promjene, idući u korak s vremenom. Mi, stoga, ovdje iznosimo samo neke od glavnih smjernica programa HNO-a, koje se u biti ne mogu mijenjati - bez obzira na promijenjene situacije - jer po naravi svoga sadržaja imaju trajnu vrijednost:

    HNO bori se za obnovu samostalne, slobodne i suverene Države Hrvatske u kojoj će narod svojom slobodnbom voljom i suverenim pravom odlučivati o svom društvenom, političkom i gospodarskom uređenju.

    Budući da je ovaj program namijenjen izvandomovinskom djelokrugu HNO-a (koji je zasnovan na demokratskim načelima) njegov će se cijeli rad odvijati javno i u granicama zakona onih zemalja u kojima su osnovane i gdje rade njegove postrojbe. HNO će u tom radu pomagati hrvatsku osloboditeljsku borbu svim prikladnim i zakonom dopuštenim sredstvima i načinima djelovanja.

    Na međudruštvenom planu - u pitanju suradnje s drugim hrvatskim državotvornim organizacijama, rodoljubnim društvenim i aktivnim pojedincima -*HNO ostaje na svom već dobro poznatom stanovištu; što znači da će činiti sve u svojim mogućnostima da među društveni rad bude svrsihodno usklađivan i da jedinstvo akcije bude što opširnije i potpunije provođeno u život i rad hrvatske osloboditeljske borbe. U tom duhu, HNO će se truditi i za utvrđivanje boljeg razumijevanja, kao i sveopćeg narodnog izmirenja, gdje ideološke razlike neće više predstavljati zid ograđivanja jednih od drugih, već neka to postane narodni potencijal za bolji i potpuniji rad i bogatiju političku prisutnost na svim područjima i zbivanjima društvenog života. (Onima koji do sada nisu znali, neka sada znaju da je dr. Franjo Tuđman na ovim "Ustavnim i Programskim Načelima HNO" iz godine 1977 temeljio osnutak Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ., mo. Otporaš.) Hrvatsku nacionalnu slogu smatramo jednim od najglavnijih preduvjeta za svako daljnje razumno djelovanje, pa će se i naš rad stalno temeljiti na tim načelima. ralog neslaganju opravdan je, naravno, onda kada smatramo da je u pitanju služenje neprijatelju ili izdaja bilo koje vrsti, kao i svako djelovanje koje šteti temljenim interesima hrvatskog naroda... načelno, mi smo, naravno, za mirno rješenje i postizanje hrvatskih pravednih zahtijeva i ciljeva, ali smo, na žalost, u takovim pokušajima toliko puta ostali bez uspjeha, da se više ne može objektivno i s ozbiljnošću pomišljati na takove mogućnosti. Naš neprijatelj još nije nigdje pokazao da je dostigao stupanj ljudskog razuma, gdje bi shvatio da je u obostranom interesu mirno rješenje, i da bi učinio nešto konstruktivno u pogledu pravednog i mirnog rješavanja toga neodgodivog pitanja. On je tu svoju tvrdoglavost i neljudske namjere pokazao i u najnovijoj povijesti - 1971. godine, pa nam stoga ne preostaje drugo do li najozbiljnije pripreme za onaj posljednji način ljudskog saobraćaja u postizanju pravde - revolucija.

    HNO nije stranka sa strogom privrženošću jednoj ideologiji već opći državotvorni pokret, pa se mi ne kanima - niti želimo - zadržavati na širokim i preciznim definicijama društvenog uređenja u oslobođenoj Domovini. U redovima HNO-a mogu biti i pripadnici hrvatskih političkih stranaka sa različitim ideološkim pogledima i već stoga je neprihvatljivo ići u opširne i jednostrane definicije programa. Osim toga, ima i drugih razloga. Jedan od njih je i taj da bi se tako opširnim razradama o načinu društvenog uređenja išlo u protuslovlje s osnovnim načelima same organizacije - u kojima se navodi da je hrvatski narod jedini koji ima pravo svojom slobodnom voljom donositi odluke o pitanjima državnog uređenja."

     

    Oprostite što je uvod bio malo podug, ali moralo se je i ovo reći kako bi se što potpunije i svrsihodnije mogao razumijeti i ovaj "MEMORANDUM" upućen predsjedniku Francuske repubilke Charles-u De gaulle-u.

     

    Nastavlja se. Otporaš.

    "MEMORANDUM" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

    CHARLES-u DE GAULLE-u (2) DIO)

     

    Madrid, dne 15 veljače 1963.

     

    Njegovoj Ekselenciji Charles-u De Gaulle-u,

    Predsjedniku Francuske Republike

     

    Ekslencijo,

     

    Pišem Vam ovo pismo u ime hrvatskog naroda, u ime Hrvatske Vlade i u ime Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora. Ne pišem Vam samo kao u svojstvu Predsjednika Francuske Republike, nego kao i u svojstvu budućeg Predsjednika Ujedinjenih Država Europe.

     

    Bilo je to 1918. godine da je naš hrvatski narod političkim špekulacijama u Versailles-u izgubio svoju slobodu i svoju nezavisnost, a po drugi puta 1945. sovjeto-američkim špekulacijama. Zato su Amerikanci prikupili skoro 250.000 hrvatskih vojnika u Austriji, tobože da ih naoružaju za borbu protiv Sovjeta. Ali istina je da su ih oni razoružali i izručili komunističkim bandama maršala Tita. A to je bilo po naređenju maršala Alexandra koji je rekao da se hrvatska vojska mora razoružati i izručiti Jugoslavenima. Poslije izručenja 17 hrvatskih divizija, komunisti su ih masakrirali a detalji o ovim pokoljima su prikazani ovoj priloženoj knjigi: "IN TITO'S DEATH MARSHES" (Ovdje se radi o knjigi: "U TITINIM MARŠOVIMA SMRTI" koju je napisao satnik HOS-a Josip Hećimović a u kojoj je vrlo detaljno opisao patnje i muke hrvatskih vojnika i civila u tim Titinim maršovima Smrti. Dr. Peranić je, moglo bi se reći, po uputama generala Drinjanina uz ovaj "MEMORANDUM" Charles De Gaulle-u poslao i ovu knjigu na engleskom jeziku. Mo.)

     

    Vjerujem da ste Vi jedina osoba koja točno može razumijeti našu situaciju. Vi ste bili za vrijeme rata Glavni Zapovjednik Francuskog Otpora, i usprkos da je okupirana Francuska kapitulirala, Vi ste nastavili sa borbom i Vi ste povratili slobodu Vašoj zemlji. Naša zemlja je također okupirana srbo-komunistima, a naša osloboditeljska vojska se organizira u svim slobodnim zemljama. Naši borci iz odpora vrše različite i destruktivne akcije (djela, mo) na željezničkim mrežama i tvorničkim područjima komunističke Jugoslavije, ali uvijek ostaje poteškoća snadbijevanja, jer naše logističke baze su vrlo udaljene od Balkana. (Možda će danas netko, poslije punih 52 i pol godine ovog "MEMORANDUMA" reći kako to da general Drinjanin piše o borbenim akcijama "terorističkog" značenja, a da taj "netko" neće uzeti u obzir tadašnju političku klimu i odraz vremena kada se je govorilo tko će koga glasnije nadvladati, grlatije govoriti, šakom od stol udarati, ili kao što je Nikita Kruščev 1960. godine na sjednici Ujedinjenih Naroda u New York-u cipelu izuo i s njom po stolu tukao kako bi da što veću važnost svojem govoru i svojem uvjerenju drugih da je samo on pravedan i nitko više. To su takova vremena bila, a general Drinjanin se je ovim "MEMORANDUMOM" obratio svojem kolegi vojničkog zvanja: General ti, general ja. Mo. Otporaš.) I usprkos da se mi borimo protiv međunarodnog komunizma, Sjedinjene Države Amerike (još uvijek, mo) pomagaju komunistički režim maršala Tita sa milijunima dolara. Mi ocijenjujemo ovu vrstu politike kao absurdnu (nelogičnu, mo.) i do skrajnosti opasnu.

     

    Hrvatski narod pripada slobodnoj Europi i želi i hoće ostati u Federaciji Europskih Naroda, ali nikako u jednoj komunističkoj državi kao današnja Jugoslavija, nego kao jedan narod slobodan i nezavisan, kojeg će predstavljati njegovo vlastito povjerenstvo, (nalogodavci, poslanstvo, opunomoćenici, mo.) u Saboru Europske Unije.

     

    Ja vjerujem da je sada (došlo, mo.) povoljno vrijeme da nas narodi slobodne Europe pomognu kako bi sloboda mogla triumfirati (pobjediti, mo.) gdje su špekulacije maknute. U tu svrhu Vas molim, Gospodine Predsjedniče, da podržite naš slučaj i našu borbu i da liberalna i slobodna predaja francuskog naroda se pokaže još jednom dostojna svoje prošlosti.

     

    Nami je potrebno što hitnije da Francuska republika prizna:

     

    1.) Pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i suverenitet,

     

    2.) Potrebno nam je da Francuska Republika podrži naše zahtijeve kod Ujedinjenih Naroda da pošalju Međunarodnu Vojsku u Jugoslaviju kako bi spriječili daljnji pokolj hrvatskog naroda, za organizirati slobodne izbore i demarkaciju (razgraničenje, mo) granica između Hrvatske i njenih susjeda,

     

    3.) Nama je potrebna jedna moralna i materijalna pomoć za našu Osloboditeljsku Vojsku,

     

    4.) Potrebno nam je da Francuska republika olakša mobilizaciju svih Hrvata koji žive na području Francuske.

     

    Gospodine predsjedniče, ovaj "MEMORANDUM", (pismo, mo.) predstavlja jedan povijesni dokumenat za naš (hrvatski, mo) narod, kao i za cijelu slobodnu Europu, i nadam se da ćete ispuniti Vašu povijesnu zadaću, a da Hrvatski narod nađe u Vama jednog iskrenog prijatelja, saveznika i zaštitnika.

     

    U očekivanju povoljnog odgovora, izvolite primite, Gospodine Predsjedniče, izraze mojih najotmjenijih i uzvišenijih osjećaja.

     

     

    Glavni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Otpora

    (general zapovjedništva (division, mo.) M.L.Drinjanin)

    P.O.B. 5024, madrid, Espagne.

     

     

    Predstavnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Francusku:

    Dr. M. Dabo-Peranić, 30, rue Jacob, Paris 6, France.

     

    Dodatak: Knjiga, naslov: "In Tito's Death marches,

    by: Capt, (satnik, mo.) J. Hećimović.

     

    (Riječka Udba je sve ovo prepisala na dra. Dabu Peranića. Ovaj "MEMORANDUM" francuskom predsjedniku Charles-u De Gaulle-u je uveliko smetalo Udbi, te su za tu svrhu poslali tri uhode u Pariz da uhode dra. Peranića, a ta tri operatica nisu znali jedan za drugog. Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban. Mo. Otporaš.)

    30-06-2015 12:31#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    http://kamenjar.com/memorandum-hrvat...u-de-gaulle-u/

    30-06-2015 14:05#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SURADNJA RADI HRVATSKE - IZA VAŠIH LEDJA STOJI ODPOR

     

    (Kako ste imali priliku pročitati "MEMORANDUM" HNO upućen predsjedniku Francuske Charles-u De Gaulle-u 15 veljače 1963. godine, sada prilažem ovdje odgovor generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću samo šest dana kasnije. Mo. Otporaš.)

     

    general Drinjanin

    21 veljače 1963.

     

    Drabi moj brate !

     

    Eto, jučer Vam je odgovorio Bebek (Željko Bebek, mo), pa bih ja samo želo nadopuniti u pogledu pisama upućenih osobno meni. Osjećam se neobično sretnim radi Vaše suradnje i zalaganja. Vašim riječima ujedno stavite točku na uvod u našu suradnju i od sada ja Vas smatram jednim od najužih suradnika našeg Stožera. (Ja sam već pisao o dru. Miljenki Dabi Peraniću i on je već poznat svim onima koji su imali priliku čitati i pratiti ova pisma.

    Dr. Peranić i ja smo godinama radili u Istom poduzeću. Istini za volju ja sam ga savjetovao 1962. da se priključi Odporu i da se javi generalu, što je on i učinio. Svojom suradnjom dobio je generalovo povjerenje da je kasnije postao desna ruka generala Drinjanina i član Glavnog Stana, mo). Imate jednu vrlo delikantnu i značajnu misiju i smatramo Vas šefom našeg odsjeka za vojnu povjest. Od sada pa unaprijed možete računati s nama na život i smrt. Niste više sami i ne trebaju Vas moriti brige u mogledu ledja. Iz vaših ledja stoji Odpor. Dijeliti ćemo Vaše uspjehe, ali i neuspjehe. Treba uvjek ljudski računati i sa 7 mršavih godina. (mislim da svak zna šta ova izreka znači, mo)

     

    U ovom broju "Obrane", koji izlazi za par dana, dali smo znati, da izlazi list "La Croatie" (Kako sam već prije pojasnio da smo dr. Peranić i ja dugo razmišljali, neovisno o generalu Drinjaninu i Odporu, da počmemo s jednom malom privremenom "novinicom" LA CROATIE. Kasnije se je ta ideja ostvarila s pomoću generala i Odpora. Sve ukupno je izišlo samo 6 brojeva. Prestalo je pomanjkanjem novčanih sredstava, mo) i da molimo sve naše prijatelje, da vas pomognu moralno, materijalno i suradnjom. Nećemo za sada stavljati karte na stol radi Vas, kako bi mogli dati prve korake bez Odpora, a na najširoj elastičnoj bazi. Vjerujem u uspjeh Vašega podhvata zato, jer je iza njega Vaša osoba i zato, jer sam voljan dijeliti Vašu sudbinu. Kada bi nam sve zatajilo, neće zatajiti tiskara "Drine" i Vi ćete ići naprijed.

     

    Odobravam Vam kontakte s HOP-om (ovdje moram reći da sam osobno na tome radio, jer sam tada još bio član HOP-a a naš zajednički prijatelj Josip Čavčić je bio predsjednik društva HOP-a "Dr. Ivan Šarić", kao i predsjednik Hrvatskog Radničkog Saveza, HRS kojeg je dr. Peranić bio tajnik. Nismo mogli prekinuti s prijateljima koji su i dalje ostali u HOP-u, odnosno u HRS-u, a mi, skoro svi, prilikom nesporazumjevanja novodošle politike HOP-a i pritiskom pojednih zaguljenih članova iste, napustili smo HOP i prešli u Odpor, mo), kao i sa svim drugim Hrvatima, koji stoje na državotvornom stanovištu, bez obzira što ti ljudi pisali o nama i posebno o meni. Ogromni dio ljudstva je apsolutno idealistički raspoložen, a ako im fali jedna vizija na našu problematiku, gledanu iz bliže perspektive, to je radi njihova vodstva, koje je intelektualno i politički zakržljalo. Naprijed, dakle, bez straha i kompleksa. Ono što Vam sada u nastavku pišem, možda nije akademski ali jest jako plastično i u vojničkim okolnostima ima svoje znašenje: idite naprijed i jednu ruku uvjek držite pred sobom za udarac, za obranu, za što bilo ili pipate u tami, ako ista vlada, a drugu ruku uvjek držite otraga..... za svaki slučaj. Tražite suradnike i savjetnike, ali nikada nemojte pasti u kušnju, da pravite neki odbor. Vaša intelektualna superiornost moći će Vam dozvoliti vršiti potrebni ekvilibrij.

     

    U pogledu vlč. Čuljeta ja apsolutno odobravam redosljed misli, koje ste iznjeli i više držim do onih masa HOP-a, koje su i tako u konstatnoj pobuni, nego do zakržljali konzervativaca i ne znam kako bih ih sve nazvao, kao što su Jelić, Oršanić i kompanija.

     

    Prilažem Vam prvu stranicu "Obrane" i na poladjini našu unutarnju okružnicu, da vidite, da mi slijedimo s Vijećem, jer smo ga mi napravili, a ako netko izleti iz njega, nećemo to biti mi. Pokušajte, a ako ne uspijete, ne trebamo se ljutiti. Dobiti ćete sve, što imamo i što izidje iz tiska izravno i o tomu će voditi brigu Bebek. Budite stalno s nama u kontaktu. U pogledu Vašeg ljetovanja, možete računati na moju kolaboraciju. Ja mogu ovdje napraviti praktički, što god želite. (Ovog ljeta 1963. godine je bio prvi posjet Dra. Peranića generalu Drinjaninu. Prije njegova odlazka za Španjolsku, pitao me je da kako bi se on, kao čovjek glazbe, trebao ponašati pred jednim vojnikom i generalom Maksom Luburiće.! Rekao sam mu da je Maks jako jednostavan i da je sin seljačke majke, te da neće imati s njim nikakvog problema. Kada se je Dr. Peranić povratio s godišnjeg odmora, za dugo nije mogao prestati govoriti - i to sve najpovoljnije - o generalu Drinjaninu, mo).

     

    Želeći Vam mnogo uspjeha i dobro zdravlje, uz rukoljub Vašoj gospodji, odani Vam:

     

    general Drinjanin.

     

    ps.

     

    1. Nadjite jednu adresu, koja će biti javna. Možda poštanski pretenac, to je najzahvalnije. Javite nam odmah tu adresu, i mićemo, čim ju dobijemo, tiskati jedan oglas na hrvatskom, u našoj tiskari, sa tom konkretnom adresom. Taj ćemo oglas odmah uputiti svim našim povjerenicima, i razbacati odatle, iz Francuske, po cijeloj Francuskoj. ALI KAO GOTOVU ČINJENICU. To jest: toga i toga dana izlazi novina, pod imenom tim, i tim, sa adresom tom i tom, izlazi dvamjesečno, košta toliko i toliko, naručuje se, na toj stalnoj adresi. Mole se za suradnju, predplate, oglase itd.

     

    2. Mi ćemo glavnim našima uputiti odmah jednu povjerljivu okružnicu, i oni će odmah pomoći, i staviti na raspolaganje fond "DRINE" itd. Vama za list. za "početni fond". Dapače, kao utemeljitelji. Mi jamčimo za svaku svotu, koju predujme, pozajme, itd.

     

    3. uputiti ćemo Vam kopije pisama, koja budu pisali u korist lista. Ima u Kanadi nekih mogućnosti, jer se tamo govori francuski kao i engleski. Ima na Orientu. I u Francuskoj ima masa Hrvata. Ja mislim da možemo našim posredstvom dosta toga smjestiti, jer odmah imate povjerenike, koji će se staviti na raspolaganje. I u Parizu ima masa, koja iako nas ne begeniše, ipak vjerujem da će kupiti list, (ja sam ga osobno prodavao i sa mnogima se zamjerio što ga nisu htjeli kupiti, izgovorom da ne "barata" (govori) dovoljno francuski. Koliko me sjećanje danas, poslije pola stoljeća, nisam nikada uspio prodati više od dvadesetak novina. Najviše smo se "poćesali" tj. dobrovoljne priloge kupili, mo), prvi i jedini, koji izlazi na francuskom jeziku. Ime: možada "CROATIE" ili kao to dodje na francuskom? Možete i drukčije, mi u tom pravcu ne želimo Vam nametati mišljenje.

     

    4. Važno je da donesete vijesti iz francuskih i hrvatskih kolonija, makar nešto. Prihvatite razna društva, zajednice, radničke Saveze, katolička itd. društva,- ali ne za savjetovanje, jer onda iz toga brašna neće biti pogače. Vi ste vlastnik, urednik i ideolog lista. Samo tako se može. Izvanstranački, i za sve, to da, ali kao mušterije, i ne kao ODBORNICI. Neka Vas Bog toga spasi ! Nastupite da izlazite sa listom. I pozovite sve na gotovu činjenicu, ali ne na savjetovanje i savjetovanje, jer ste gotovi. Idite malim ljudima, i sa činjenicama. Trebate oglase, suradnike, pretplatnike, dobrotvore, povjerenike, ali ne odbornike, članove suuredništva itd. Poslušajte me, pa bolje manje, skromnije, ali sigurno. Izgrizli bi Vas kao crveni mravi (što se na selu i pučki kaže "prčimravi", mo) svi ti parama gladni i duhom siromašni intelektualci, kojima vrvi Paris.

     

    Tvoj Maks,

    30-06-2015 20:08#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I

    HRVATSKIH PARTIZANA (prvi (1) dio) ?

     

    by: Otporaš 8th January 2013, 14:59

     

    (Ustao sam se jutros rano, vrlo rano, kao i obično; sa šalicom tople kave (mogu ja reći i kafe, zašto ne) u ruci i prigledam očima koje ću sada pismo iznijeti. Pogled mi zastade na "Fijoki"/dosije "Kum Dabo Peranić". Uzmem i počnem pregledavati. U jednoj kuverti nekih 16 sa 25 centimetara nađoh pismo od 23.XI.1990, pisano na pisaćem stroju. Uz pismo ima i drugog priloženog materijala, ali mi je za oko zapala IDEJA I AKT IZMIRINJA. Mnogo puta mi je kum Peranić pričao kako je on bio taj koji je s generalom pisao PORUKU IZMIRENJA. Ovdje u ovom IDEJA I AKT IZMIRENJA dr. Peranić otkriva pojedinosti koje bi mogle zanimati mnoge Hrvate, posebice one koji se poviješću bave. Osobno pismo koje je meni pisao i poslao uz ovaj priloženi materijal nije dugo, ali ima u njemu stvari, koje mi je on pričao, a koje ću sada ovdje iznijeti. Kako se i po datumu može vidjeti da sam ja ovo pismo pisao na Forumu Dnevno.com 8 siječnja 2013. godine. Od tada pa do danas taj Forum na portalu Dnevno.com više ne postoji.

    Prije nekoliko dana jedan mi se gospodin iz Hrvatske javio s molbom da ako mogu pronaći to pismo dra. Miljenka Dabe Peranića u kojem on iznosi pojedinosti: kako je došlo do "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", da mu ga proslijedim, jer, kako taj gospodin kaže, da predaje na sveučilištu i da mu je to potrebno znati, pošto mnogi danas pričaju o HRVATSKOJ POMIRDBI, pa čak i Josip Manolića, a da nitko ne spominje početnika i početne ideje Hrvatskog Izmirenja. Sreća da sam to pismo sačuvao i, danas, ponedjeljak 30 lipnja 2015. godine ga iznosim ovdje na portalu i Forumu Hrvatski Integralisti. Mo. Mile Boban. Otopraš.)

     

    Milutin Dabo Peranić

    10 Squire Avenue

    East Northport

    N.Y. 11731

     

    Dragi Milane i Annie, 23.XI.1990.

     

    Primio sam pismo sa riječima obiju Vas. Hvala. Milan spominje 4 točke, ali si zaboravio petu, onu gdje te molim da bi mi naznačio adrese centra Otpora po svijetu da im šaljem publikacije o generalu.

     

    Prilažem ti pregled o ADRSI IZMIRENJA, koju mi još treba popraviti. To je Uvod u PREDKULISNA KORAČANJA PREMA 1970-71. DO PREDSJEDNIKA TUĐMANA PREKO MAKSA.

     

    Obrane ne želim primati preko ljudi koji se bore za Jugoslaviju. Ti ljudi za me opravdavaju strahovladu Aleksandra, ubijanja u KOLONI SMRTI, sva ubijanja i mučenja nas Hrvata preko Rankovića, Tita i njegovih ljudi-mučitelja i ubojica. Nastojat ću do njih doći drugim putevima.

     

    Do drugog pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići,

    Vaš kum Miljenko.

     

    (Kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA mnogi čitatelji su upoznati tko je Dr. Miljenko Dabo Peranić. On je bio uski suradnik generala Drinjanina od rujna 1962. pa do generalove mučeničke smrti 20 travnja 1969. Nisu mi svi detalji poznati kako je do toga došlo da se je odmah iza generalove smrti počelo sumnjati na njega, Dra. Peranića. Kako je isti bio član Glavnog Stana Odpora i velikog generalova povjerenja, automatski je bio na Udbinoj listi za likvidaciju. Zato bi bilo potrebno (po)zabaviti se svim tadašnjim izvorima oko generalova ubojstva i usporediti Ilije Stanića izjavu koju je on dao Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969., dakle sam 9 dana poslije ubojstva generala Drinjanina. Mo)

     

    Pukovnik HOS-a Krunoslav Batušić piše pismo na tri stranice Ratki Gagri u Toronto 24.VI.1969., dva mjeseca i 4 dana poslije generalove smrti. Između ostaloga piše i ovo u zadnjem paragrafu pisma na prvoj stranici: "...Vijest o hapšenju Stanića u Parizu, čuo sam i ja ovdje, ali ta vijest nikako nije potvrdjena, doduše Željko Bebek piše u Hrv. Državi, da je Stanić odputovao nakon atentata u Pariz i ovdje se priča, da Stanić piše pisma iz Pariza da on nije ubojica i da on ne želi nositi tu ljagu na sebi radi drugih, koji su to počinili..." Važno će biti ovdje navesti, kao vremensi dokumenat, šta o tome kaže Dr. Dabo Perenić u svojoj knjigi "PIGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" str. 175 :

     

    Stanić mi se ponovo javlja pismom. 30. lipnja Stanić je još u Paris-u,...a na strani 176...Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2 Svibnja, "netko" je na istoj pošti, Rue des Pyrennees, Paris 20 stavio oko pedne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučiću, a na pošti Rue du Louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skadinaviju, Stipa Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi odredjuju datume i satove odaslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

     

    Nastavlja se. Otporaš

     

    (Napomena:

    Budući sam zašao u ovo opisivanje Ilije Stanića "lutanja po Parizu", potrebno će biti iznijeti neka saznanja do kojih sam došao ili predodžbe koje bi mogle poslužiti razotkriti donekle ove spletke i zagonetke oko ubojstva jednog Hrvata i jednog genijalnog hrvatskog vojničkog stručnjaka generala Vjekoslava Maksa Luburića. Hvala svima na strpljenju! Mo)

     

     

    by: Otporaš 8th January 2013, 16:59

     

     

    TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA

    I HRVATSKI PARTIZANA"? (pdrugi (2) dio)

     

    1. Stipi MikulićuČ (strana 176.)

     

    "Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni Ti ne vjeruješ u on što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaza protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!

    Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!"

     

    2. Iliju Vučiću:

     

    "Dragi imenjače: (strana 176.)

     

    Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod Tebe.

    Piši mi: Poste restante, Paris VIe.

    Voli Te Tvoj jaran

    Ilija Stanić"

     

    3. Dabi-Peraniću: (strana 177.)

     

    " Dragi moj profesore!

     

    Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me neko ne vidi. Ostavljen sam na cjedilu, molim Vas pomozite. Najbolje da sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.

     

    Ako mi ne pomognete ja ču reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!

     

    Primite mnogo pozdrava od Vašeg Ilije! Doviđenja! "

     

    (Ove tri razglednice kojih sadržaj Dabo Peranić ovdje donosi, trebalo bi vrlo dobro proštudirati, i tek tada bi se došlo do slijedećeg zaključka:

     

    Prvo (1) da je Ilija Stanić uistinu došao u Pariz poslije ubijstva generala Drinjanina.

     

    Drugo (2) kako je Željko Bebek mogao napisati u novini Branka Jelića "Hrvatska Država" "...da je Stanić otputovao nakon atentata u Parizu..." ako on za to nije ništa znao.

     

    Treće (3) da je jugoslavenska Ambasada u Parizu bila upletena u urotu oko ubojstva generala Drinjanina.

     

    Četvrto (4) kada je Ilija Stanić u rujnu mjesecu 1968. bio u Parizu i dobio od francuskih vlasti privremeni boravak na mjesec dana, i kako ga je hitno nestalo iz Pariza, još hitnije je stigao kod generala.

     

    Peto (5) Ilija Stanić je poslije ubojstva za sigurno bio u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, gdje se je s nadležnima dogovorio kako će ovi slati u njegovo ime pisma i razglednice istaknutim Hrvatima.

     

    Šesto (6) Ilija Stanić je bio kod Sarajevske Udbe 29/30 travnja 1969. kojoj je sa svojim ponosom, ponosom Ilije Stanića, dao detaljan i opširan izvještaj o ubojstvu Maksa Luburića.

     

    Sedmo (7) Službenici jugoslavenske Ambasade u Parizu su u ime Ilije Stanića iz Pariza slali razglednice kako bi na taj način mogli optužiti Dra. Peranića da je on bio upleten u generalovo ubojstvo, jer Ilija se nalazi u Parizu u kojem je živio i Dr. Peranić.

     

    Osmo (8) u Dra. Peranića se nikada nije sumnjalo niti posumnjalo, sve dok se ubojica Ilija Stanić nije pojavio u Parizu odmah poslije ubojstva..

     

    Deveto (9) to je bila Udbina svrha slanja tih razglednica upravo iz Pariza kako bi se sumnja proširila što brže na Dra. Miljenka Dabu Peranića, i

     

    Deseto (10) na svu žalost i našu hrvatsku sramotu, ta sumnja se je tako brzo širila i proširila svijetom, da me je moj kum Peranić već u srpnju te godine obavijestio o tim sumnjama...Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

     

    by: Otporaš 8th January 2013, 22:25

     

     

    TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA

    I HRVATSKIH PARTIZANA"? (treći (3) dio)

     

    IDEJA I AKT IZMIRENJA, piše Dr. Miljenko Dabo Peranić

     

    Oko Božića 1946. su nas sve političke zatvorenike prebacili u KULU u Staroj Gradiški. Bio je pojačan nadzor prema nama, ali je otvorenost istomišljenika ostala ista - premda postroženim šaputanjem ispod glasa.

     

    Četiri kuta naše sobe (koju smo nazivali "soba dra. Opica" po našem supatniku dru. Opicu, profesoru Prirodoslovno-matematskom Fakultetu u Zagrebu) su sakupljala najprivržljivije od četiri "stranke" zatvorenika: HSS, Ustaša, partizane (prestupnike!) i kriminalce. Malobrojni od ove posljenje dvije grupe su vršili "nadzor" nad hrvatskim patriotima.

     

    Bio sam u 23-oj godini života. Privlačio me kut dvaju mladića ispd 20 godina. Gledali su me simpatično i sa osmjehom oko usnica, kao da su znali da sam bio suđen kao "klero-fašista"; oni su bili iz Maksove Obrane.

     

    Ušao sam u njihov kut kao treći član. Govorili su mi o Obrani i o Maksu. Tu sam po prvi puta čuo za Maksovo ime, jer nisam imao prilike kao fratarski gojenac čitati novine za NDH niti govoriti o politici, premda mi žarila hrvatska krv iz dječačkih dana za ubojstva Radića, Aleksandrove strahovlade i priprema za izbore 1935 g. Odmah me srce odvelo u Maksove redove; i kada sam 1954 g. dospio u emigraciju, poduzeo sam sve da me lično Maks pozove k sebi. Moje su pripreme za taj poziv trajale sedam godina, i kada je primio moje povjesne knjižice, među njima i onu o Iranskoj Hrvatskoj, Maks je bio ushićen: "Dosta je nama tog slavjanskog masla" (Pismo 26.XII.62...) (Knjižice koje je prof. Peranić napisao IRANSKA HRVATSKA br. 1. 1962. i REGUM CHROATORUM br. 4 iste godine u Parizu, osobno sam mu pomagao slagati slova na njegovom malom stroju kojeg je imao u svome stanu. Na moj zagovor on je poslao, ili bolje rečeno ja sam te knjižice poslao generalu Drinjaninu u ime Peranića...Mo) Prvi sam ga puta posjetio Svibnja slijedeće 1963. g.

     

    Odkrio sam mu patriotsku zakulisnost određenih hrvatskih komunista. U nešto je i sam vjerovao, ali su ga oduševila njihova predkulisna koračanja u određenim prilikama, kao poplavi Zagreba, otvoranju renoviranog Hrvatskog Kazališta u Zagrebu, sa hrvatskim metropolitom i hrvatskim komunistima u prvom redu, "stanovištu" Golog otoka, desetkovanju hrvatskih komunista u vezi sa likvidacijom Hebranga, patriotizam (šutljivi patriotizam) hrvatskih studenata, itd.

     

    I on je kao i mnogi na odgovornim mjestima u Hrvatskoj mislio na IZMIRENJE. Maksu je to bilo zacrtanije u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom "Doline Palih" (La Vale de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste. (Zamislimo se sada malo ovdje. Kako bi to bilo divno da vlada RH na čelu sina partizana Ive Josipovića, izda proglas da će vlada dignuti spomenik svim onim Hrvatima koji su pali u obrani Hrvatske i za Hrvatsku Države, na tlu Hrvatske, bez obzira kakovu je odoru vojnik nosio i pod kakovim znakovljem se je borio! To bi bio kraj svih natezanja, svih svađa oko toga tko je bio na pravom a tko na krivom putu. Mene su jučer s jednog poznatog hrvatskog foruma, kako su rekli, "trajno izbacili", jer sam veličao ustaštvo, a ja samo u mojim opisima citirao nekoliko Poglavnikovih izreka, počevši još od davne 1926 godine. I to je sloboda mišljenja, govora i pisanja! To je upravo to što je general Drinjanin i htio: pomiriti i ljevicu i desnicu, i baš upravo poradi toga je i došla ADRES: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je prvi rekao da: Svaki onaj koji zagovara ustaško partizanski rat, je izdajnik hrvatske stvari. Mo)

     

    Počeo mi je govoriti o izmirenju Ustaša sa Hrvatskim Partizanima i hrvatskim komunistima. Razgovarali smo. Analizirali sve. Već sam godinu dana bio njegovim suradnikom u OBRANI i DRINI. Odlučili smo ići do kraja. "Napast će Te emigracija da si me prevario - reče - jer ideju IZMIRENJA ne će nitko dugo prihvatiti. Odbacit će Te - i moglo bi se dogoditi (da me moji askari ne ostave) da Te i ja javno odbacim, ali ćemo i dalje biti skupa i skupa raditi za našu Hrvatsku, kojoj smo do sada dali sve od sebe što smo mogli. "Ne pitam Te da li se slažeš s time što sam rekao, jer onaj koji voli Hrvatsku radi što mu govori razum a ne srce."

     

    Razišli smo se u ideji IZMIRENJA.

     

    by: Otporaš 9th January 2013, 00:35

     

    TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA" USTAŠA

    I HRVATSKIH PARTIZANA? (četvrti (4) dio)

     

    27.X.63. General mi šalje članak koji je trebao uvesti u to IZMIRENJE, i veli: "članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadranske-Dalmatinske "Drine", i trebao je biti objašnjenej o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. NDH., (po svoj prilici bi ta riječ "pol." mogla značiti "politika" NDH., mo) Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivši stanje sa svietom u kojem moramo živiti itd.

     

    Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost."

     

    Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje ne slaganje sa sadržajem članka. (Moglo bi se sada postaviti pitanje, sada pok. Miljenki Dabi Peraniću, kako je došlo do citiranja generalova pisma ako ga nisi imao dok si ovo pisao. Mo) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a (1), koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora "bratstva i jedinstva", naravno prosrpski i antihrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

     

    Dva tjedna kasnije me već traži moj rad:

     

    "Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar." (Pismo 11.XI, 63.) Moj se rad, logično, oduljio, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz desetak dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IAMIRENJA.

     

    "Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve to tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

     

    Srcu mi godilo generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, tsr. 18-21.

     

    --------------------------------------------------

     

    (1) Pismo 6.VI.64.: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti van."

     

    (Tako piše moj kum dr. Miljenko Dabo Peranić neni u pismu od 23.XI.90. Dok ovo pišem pregledavao sam kopije pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojem suradniku Dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nađoh kopiju tog pisma i zbilja, general je to pismo pisao 6.VI.64. rukom, olovkom na dvije stranice. Na drugoj stranici, predzadnji paragraf je gornji opis. Ja ću samo nadodati zadnji red kojeg je pisac Peranić ispustio, a taj je: "...Sada je negdje kelner u Benidormu kod Lončarića..." Mo)

    (Nadodajem danas, 30 lipnja 2015. godine da se ovo generalovo pismo nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA" NA STRANICI 345/346, mo. Otporaš.)

     

    by: Otporaš 9th January 2013, 05:14

     

     

    TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA

    I HRVATSKIH PARTIZANA"? (peti (5) dio)

     

    Prva reakcija u emigraciji na Istarsku DRINU i ADRESU IZMIRENJA:

     

    "Istarska DRINA je polučila efekt koji smo očekivali. Bili smo dapače pesimisti. Istina, moji prijatelji iz raznih brloga pišu mi o komešanju i spremanju dialektičara "pravovjernih", kao i naših stranačara, ali se boje da će samo pojačati pozetivni efekt, koji smo postigli...I kako ne, uvodnik je bio kruna svemu, a to je svakako Tvoja zasluga." (Pismo Travnja 66.)

     

    Zagreb ostao vedrog i optimističkog lica prema IZMIRENJU i meni (x), a (y) me pozvao raditi u domovini, jer da je meni mjesto tamo, a ne u emigraciji.

     

    "Nema sumnje: između hrvatskih komunista koji se bore protiv svakog Beograda - i "Ustaša" koji se tuku među sobom za vodstvo "Fata Morgane" (optička varka u pustinjama usljed pregrijanog zraka, ili miraža, mo) - Odpor će ići s komunistima za Crvene granice na Drini". (Pismo 10.VII.66.)

     

    PROTIVNICI  I SLJEDBENICI

     

    "Komentara ima mnogo i svake vrsti. Mnogi bi htjeli da sada partizani postanu Ustaše. To je primitivizam. Ali je većina prihvatila naše ideje kao jedino ispravne. I svećenika među njima ima, starih boraca i ustaša". (Pismo 12.VII.66.)

     

    Međutim:

     

    "Tetka Danica (tako bi general (po)nekada nazivao hrvatskih Franjevaca novinu iz Chicaga, koje je ime bilo DANICA, mo) (Ilinić) otvorila paljubu na suradnju..." (Pismo 19.X.66.)

     

    Pa dalje:

     

    "Prilažem Ti DANICU: Dakle ostali smo sami i ne samo to, nego je počela kampanja "od uha do uha" i od "tikve do tikve". Stare se.onje se udružile. Krnjević i drugi upozoruju da je prerano....Pernar (stari pristaša HSS, mo) se pretvorio u mirotvorca: valjda ne bute dečki prljali ruke s pužkami, nauka braće Radić mi partiri... Se.onja. Srbi su ga htjeli ubiti slučajno uz Radića, a za vrijeme NDH. intervenirao za zlato, za bogate židove, za one koji su nabijali kan.u i b.zili se po ćoškovima bijeloga grada, dok su se ustaše i partizani borili za ideal, ideal kakvi god bio, ali ideal." (Pismo 31.X.66.)

     

    -----------------------------------

     

    (x) i (y). Još nije vrijeme odkriti ličnosti.

     

     

    Dragi Milane,

     

    No ideja previrlja IZMIRENJA je išla i dalje naprijed kao i do sada; pa i oni koji su je napadali konfisciraju politiku tog IZMIRENJA generala Luburića. (Svako je konfisciranje neljudsko, ali ne kada se radi o uspjehu HRVATSKE DRŽAVNOSTI.)

     

    Zakulisna koračanja su došla do 1990 g. ADRESA IZMIRENJA je ostvarena poslije 24 g., - 21 godinu poslije Generalove pogibije. Sljedbenici ADRESE IZMIRENJA su ostvarili tu njezinu ideju previrlju i uzdigli Dra. F. Tuđmana na kormilo Republike Hrvatske:

     

    DRINA 1964: "Sada kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za Hrvatsku Državu."

     

    VEČERNJI LIST, 26.II.1990: "PRVI OPĆI SABOR HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE." "...ovdje su sakupljeni "sinovi i kćeri hrvatskih domobrana, hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša, kojima je zajednički cilj pobjediti".

     

    "Budimo samo vojnici za Hrvatsku", kojima je zajednički cilj pobjediti".

     

    I pobjedili su.

     

    Da nije hrvatski vojnik iz NDH, bivši Ustaša i bivši Domobran, prihvatio Maksovo IZMIRENJE i glasovao za hrvatskog Partizana generala Tuđmana, ovaj ne bi bio izabran Predsjednikom REPUBLIKE HRVATSKE.

     

    Vjerujem da General mirno počiva vječni san s ponosom na čelu noseći sa sobom u grob pobjedonosnost svog IZMIRENJA,

     

    ustaško-partizanski Maks, general Drinjanin.

     

    Kraj ovog pisma.

     

    (Eto, tako piše prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić o svojem Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog Odpora, generalu Drinjaninu. Mo)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 30-06-2015 at 20:10

    01-07-2015 05:20#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA

    prigodom proslave 25 godišnjice proglašenja NDH

     

     

    (Potrebno je ovdje reći da ova generalova poruka iz godine 1966 nije njegov povijestno poznati govor Hrvatima Toronta iz godine 1968. Taj generalov govor je mnogima poznat i može se pronaći na You-Tube ili ako kjliknete na: Govor generala Drinjanina Hrvatima za Deseti Travnja, Kamenjar.com. Ova poruka je pisana pisaćim strojem na 8 stranica. Original je kod mene i mogu jamčiti da još nikada nije bio prikazan u javnosti, bilo u kojoj formi, osm što je pročitan nazočnim Hrvatima na proslavi 25 obljetnice DANA HRVATSKE DRŽAVNOSTI u Torontu 1966. Otporaš.)

     

    Poruka počima ovako:

     

    Četvrt stoljeća nas dijeli od dana kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i medju Vama ovdje ima ljudi, koji su bili medju stvaraocima Desetotravanjeske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.

     

    U prvom redu bit će potrebno i još jednom obnoviti i ponoviti naš načelni stav u pogledu Desetog Travnja. On za nas predstavlja jednu raskrsnicu u modernoj povijesti hrvatskog naroda. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu ostvarili oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni, koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila da dodje do Desetog Travnja. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću. Griješe isto oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti izključivo djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, -ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinacima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.

     

    Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu je proglasiti narod nezrelim i nesvijestnim narodom, kojemu su, eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana dali Državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života, i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povjestni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas, vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.

     

    Rekli smo od Vas, od sviju prisutnih. Postizavanje i gubljenje slobode i Države jesu akti, koji se tiču cijelog narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvjuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. Isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tudjina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog doma i domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život.

     

    Zato ste i Vi, braćo i sestre, dio toga narodnog kolektiva, jedna grana, ili jedna grančica narodnog stabla, koje se nije osušilo jer ima korjenja, ima proljeća, ima srčike, ima lišće, diše, razvija se, bori se za biološki opstanak. Zato je i važna Vaša funkcija, jer ono što Vi možete obaviti nemože nitko drugi. Ako sve grane i grančice, sve korjenje, lišće i srčike bubu izvršavale svoju misiju, naše će se stablo odhrvati i preživijeti sve silnike. Neka i ovo proljeće, prigodom 25 godišnjice bude dokaz, da je tako. Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca. ("Stope otaca" o kojima general govori su stope borbe za Hrvatsku Državu, a ne kako to i danas naši neprijatelji i naši protivnici, govore da je ta borba za Hrvatsku Državu bila boraba za fašizam i nacizam, što je notorna LAŽ, mo). I tu i tamo već se čuju jeka o odjeci prvih pokušaja. Daljnje jeke i odjeci dogoditi će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.

     

    Iz našega tiska mogli ste vidjeti da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJE FRONTU. Vjerujem da ste većina čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. (Vidi OBRANU br. 32/33 1966., pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić, mo). Znate da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. U posljednoj OBRANI mogli ste čitati i o PREDUVJETIMA hrvatske revolucije. (isti broj OBRANE i isti pisac, mo). Da, o preduvjetima. Htio bi Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, mužko i ženski, stari i maldi, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih pokrajina, stališa, dobi i vjeroispovjesti, pozvani dati svoj dio u radu tog VANJSKOG FRONTA.

     

    Jedan od preduvjeta za uspješni rat protivu Jugoslavije i mrzkog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama nama stoji jedan aparat sastavljen od raznovrstnih elemenata. Naprema njima treba pokrenuti hrvatski aparat, tehničare, snagu, koji će svladati taj postojeći srbokomunistički aparat. Sve drugo je pusto sanjarenje. Napravimo jednu usporedbu iz dnevnog života. Jedan lijep, mlad, sposoban, učen i prikladan čovjek ostvaruje svoje želje, pa i snove. Mlada i lijepa djevojka osvaja momka i uključuje se u božiji i naravni zakon radjanja, umnažanja i umiranja, osigurava kontinuitet obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva. Rekli bi vrši jednu misiju, ili prema izrazu Oca Domovine Ante Starčevića, vrši svoje deržanstvo. U obitelji, u obrtu, zvanju, politici, oružanim snagama, na polju umjetnosti, znanosti i bilo koje grane ljudske djelatnosti. U tu svrhu, već prema grani života, rada i zvanja, napravi se plan, pripremi se stručno, intelektualno, fizički, duhovno i duševno.

     

    I pedalj po pedalj, korak po korak, ostvaruje svoj san, svoju želju, svoj životni plan. Superira one poteškoće, koje nailazi na putu ostvarenja. To se dogadja i u braku, u politici, u trgovini, u vojsci. To je životna borba. Pada se i podiže se. Udružuje se obitelj, pleme, skupine, grupa, stranka, pukovnija, sindikat, i što nije mogao čovjek izvršiti sam, pokušava u zajednici. Borba naroda za slobodu, udružuje narod u tom velebnom planu.Ta radi se o svima. Zato treba i organizirati ljude prema njihovim sposobnostima, izobrazbi, inklinacijama, željama, mogućnostima razne vrsti. Borba izbacuje naravne vodje, one sposobnije, jače, odvažnije, pozvanije. Pokreće se kolektiv. Organizirani kolektiv, prihvaća borbu.Tom kolektivu se suprostavlja drugi kolektiv kojemu želimo nametnuti svoju volju. To je rat. Sukob ideja, htijenja, kolektiva. U ratu se bori, trpi, pada, umire, pobjedjuje ili budi.

     

    Oni koji imaju snage, uma, ideja i organizacija, ovako se spremaju za rat. Oni koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokretati duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavaju u brbljanju, u izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tudjim perjem i bježe od konkretnih problema. Ostaju apstraktni u izvodjenju. I da bi prikrili pomanjkanje plana, snage i konkretnih uspjeha, dreče u vjeri, da će nadvikati svoju vlastitu podsavjest, koja im u samoći veli, da to ne vodi ničemu. A da bi zaglušili glas savjesti onih, koji pitaju da im se odgovori konkretno : RECITE MI KAKO MISLITE DA ĆE SE HRVATSKI NAROD OSLOBODITI, optužuju te ljude, proglašuju ih ovakovima i onakovima, napadaju ih da su sišli sa linije, da su iznevjerili ovoga ili onoga, i da će za sve doći vrijeme. (Osobno sam prošao kroz ovakova prozivanja. Ovo ovdje govorim, danas, ne za mene niti za one koji su prošli kroz slične prozivke, nego za današnji novi hrvatski naraštaj koji, ni u snu, nije mogao naslućivati kroz kakove poteškoće je prolazila hrvatska politička emigracija u borbi za slobodu hrvatskog naroda i za uspostavu HRVATSKE DRŽAVE, mo).

     

    Mnogo puta se radi o poštenim ljudima, pa ako ih pritisnete u četeri oka, reći će Vam, da jest, da je tako, ali da nemaju snage, da će umrijeti onakvi kakvi su bili, i dosta puta uz grižnju savjesti sprovode ostatak života u spominjanju tudjih imena, zasluga i djela. I onda zapadnu u duboki san, kao ljudi, koji moraju uzeti morfija, ili drugih droga, a da bi mogli zaspati. Tako čekaju konac vlastitog života. I kad je život gorak, stvarnost čemerna, kao što je gorka i čemerna stvarnost našega naroda, onda sanjaju ili pišu lijepe članke o tome, kako bi lijepo bilo kada bi bili slobodni, ili kako je lijepo bilo za vrijeme cara Franje Josipa (to su oni stari usidjelice sa kojima sam se često puta prepirao, baš i upravo zbog "cara Franje Josipa", kao što danas Hrvati opranog mozga antifašističkom promidžbom govore kako je bilo lijepo za vrijeme Tita, mo) ili Padišaaha na Bosforu, ili se gledaju u odledalu žmireći i sanjajući, kako su na Markovu Trgu, u uniformi, s odlikovanjima, u društvu milih i dragih, koji su davno nestali u vrtlogu klanja, progona i bježanja.

     

    Posljedice takovog izživljavanja i sanjarenja su mistifikacija i prazna obećanja, svadje, optuživanja, medjusobna blaćenja, i sve ono što danas vidimo oko sebe. Trebala je doći 1966. i navršiti se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21. od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dodju do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacije i obmamljivanja sebe i drugih.

     

    Eto to su konkretni problemi i preduvjeti. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije sastanemo, kao Vi ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, što sutra, što preksutra, tko i što može, mora i zna učiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke koje smo potpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvjek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože i učine ne sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu, ono što može.

     

    Što možete učinit Vi ovdje, koji ste se sakupili da proslavite dan državnosti, uz spomen na hrvatskog kralja Tomislava i 25 godišnjicu Desetog Travnja.

     

    Možete učiniti to što ste učinili, doći, manifestirati se, tako, pred desetak tisuća Hrvata u Torontu, pred vlastima slobodne zemlje KANADE, koja ne samo da Vam ne smeta u radu za Hrvatsku, nego to gleda i dobronamjerno i diže ugled Vaših sastanaka sa prisustvom svojih uglednih predstavnika. Time ste već učinili jedan akt. Posvjedočili ste javno, hrabro, dostojno, da ste sinovi onog naroda (Pitam se danas, koja se Hrvatica i Hrvat ne bi ponosili s ovim izlaganjem generala Drinjanina, koji nije govorio u svoje ime, nego u ime svih nas Hrvata, i s onim Hrvaticama i Hrvatima velegrada Toronta koji su svjedoćili za HRVATSKU u ovoj slobodnoj zemlji Canadi, mo), koji je dao Kralja Tomislava i pred 25 godina stvorio i obnovio svoju Državu. Da ste braća, sinovi i djeca onih, koji su krvarili zato, da Hrvatska Država mogne 4 godine živiti usprkos svih poteškoća. Tako će i hrvatski narod u Domovini saznati, da je u Torontu bilo 400 ili 500 osoba, koje su jednim političkim aktom u slobodnom svijetu protestirali protiv jedne mrzke tiranije, protiv jedne tamnice, jednog ropstva, protiv srbokomunističke i svake druge Jugoslavije. Potakli ste time i druge, da slijede Vaš čin. Dali ste primjer bratske snošljivosti, sloge i svijesti, jer znam da Vas ima, koji pripadate raznim hrvatskim strujama. Znam da se danas slavi Deseti Travnja u ovom istom gradu na drugom mjestu, a dogoditi će se to i u drugim mjestima. I na drugim mjestima neće se slaviti zato, jer se šaka Hrvata nije mogla složiti u tome, tko je od nas u našoj mizeriji veći, zaslužniji, pametniji ili čak ljepši i elegentniji, te prema tome pozvaniji da bude Predsjedatelj, govornik ili onaj, koji pusti, da ga aklamiraju, ili vole, ili slave, kao ono crnogorski serdari : ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a kakve smo rdje, to vidi cijeli svijet i naš jadni narod, za koji nismo ništa učinili i čak ne mislimo činiti.

     

    Možete, braćo i sestre, ovdje izvršiti i drugu misiju. Manje ili više svi vi radite, svi uživate prilično visoki standart života, mnogi imaju kuće, auta, frižidere, televizije, uštedjevina, i pravo je da ih imate, jer ste ih zaslužili svojim radom i žuljevima, u znoju i naporima bilo umnim ili fizičkim. Voljni ste i potrošiti za zabavu, koja je i te kako potrebna. Idete u kino i teatar, na izlete, zabave, plesove. Sve je to potrebno. Hrvatska će malo koristi imati od mističara, a sve ili mnogo može dobiti od normalnih gradjana, ljudi, žena i djece, koji rade, spavaju, misle, zabavljaju se, pa kako bi reka naš vrli fra Grga Martić: griješe i ispovjedaju se. I mnogi od Vas je dao za narodnu stvar više nego je mogao i imao. Neću spominjati primjere, iako bih mogao radi skromnosti tih osoba, koje su medju Vama...

     

    Nebih htio biti kao onaj pop, koje je psovao one, koji su došli na misu, s ciljem da to prenesu na one, koji nisu došli. Htio sam samo reći, ako samo jedan mali dio onoga, što imamo dadnemo za stvar tiska, bili bi kadri učiniti mnogo na tom polju.

     

    Da, čujemo nekada da šta će nama piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša, i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da je nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, glavnim stožerima, pod barjacima i pod vrhovnim vodstvom jednog velikog muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa šta se je dogodilo? Napustili smo, nakon dobivenih bitaka, svoju zemlju, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci i još duge godine nakon svršetka rata.

     

    Volimo mi bacati krivnju i na strani svijet, na zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smao doživijeli i to, da inače pametni ljudi i u jednoj uglednoj reviji (Hrvatska Revija koju je uređivao prof. Vinko Nikolić, mo) napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvatsku. Pitam ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vatikan, pa ni za Jugoslaviju, - kad mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo.

     

    Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: zašto se ne bi svadjali i zašto bi se slagali? Pa zašto da rimski, njemački, poljski, ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske. Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumni trebali su na latinskom komponirati jedan apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom koncilu, i u tom apelu govorili o Hrvatskoj i spominjali zasluge Hrvatske i vjernost Crkvi.

     

    I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika da pale crkve (nesumnjivo se ovdje radi o hrvatskoj crkvi u Torontu koju je netko zapalio 1969. godine, i zli i zlonamjerni jezici okrivili hrvatskog župnika te crkve, vlč. dra. Charles Kambera, mo) i falsificiraju Papine izjave, mogli su, kao mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, medju nama, ovdje medju Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, revije, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.

     

    Govorili smo o preduvjetima. Da, preduvjetima. I to Vanjskog Fronta. Naših 17 divizija nisu pobjedili srbokomunisti, ali ih je uništio svijet, koji je o nama bio slabo ili nikako informiran. I dan danas, ovdje u Torontu, dobivate novine ne samo srbokomunističke, nego i one, koje izdaju hrvatski ljudi, pokreti, stranke, i u kojima se bezstidno optužuju ne srbokomunisti, nego oni hrvatski ljudi, koji su stajali na čelu hrvatskih postrojba, koje su se borile za Hrvatsku Državu čak i onda, kada iste nije bilo.

     

    Iz blata i tmine najednom izgmiže netko, tko ponavlja ono, što Udba želi. Odjednom vidimo hrvatske novine, koje to ponavljaju u vjeri, da će time umanjiti vrijednost ljudi, čiji je jedini grijeh, da se nisu dali zauzdati od ovog ili onog političara, koji nije voljan s nama razgovarati o tome, što se treba i može napraviti danas, nego piše i sanjari o tome što će učiniti ako i kada Hrvatska bude slobodna. Jedan se od tih čak i bavi i problemima kako će u novoj Hrvatskoj postaviti djecu u školu, i kako su djeca jednog generala samo toliko vrijedna koliko i jednog satnika ili radnika, a kao je u zboru pjevača satnik zborovodja, a ne general, iako još nikada nisam nigdje čitao da bi generali bili članovi pjevačkih zborova, niti je bilo problema sa satnicima koji su bili zborovodje, niti znam da bi bilo ikada čuda sa generalskom djecom u školama.

     

    Eto, vidite, tu možete učinit svoje. Za naš tisak i u ovom konkretnom slučaju "Operaciju HISPANIA 23". Mi smo već davno razaslali knjige i već smo dobili prva priznanja, zahvale i obećanja. Vidili ste učinak knjige u svim sektorima života, i danas u doba hladnog tj. psihološkog oružja. tj. riječi i pisana slova, ideje i misli, i znajte, da ako to mi ne napravimo, neće nitko drugi, pa ni rimski kardinali, mjesto nas.

     

    Govorili smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu (koliko je meni poznato bile su samo dvije hrvatske novine koje su izlazile u Torontu, a to je najprije bila novina GLAS DOMOVINE 1960, zatim HRVATSKI PUT 1963. pa dalje. Obje novine su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić, mo), da nema nikakva značenja činjenica, da se Vaš Predsjednik Gagro nadje na zasjedanjima, sastancima i dogovorima sa Predsjednikom Kanadske Vlade.

     

    U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBUNU, od 6.I.1966. br.2015 i koju čita pola milijuna izeljenih Macedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, i na obje brat Gagro, u društvu Predsjednika Vlade i ministra Gordona i vlč. Vasila Mihailova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjeto hrvatskih banova i ministara u Vladi Draže Mihailovića i Subašića, onda nam se nebi 1945. dogodilo ono što se dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj. (Za današnji novi naraštaj Hrvata je potrebno reći da to oni znaju, da su u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi Draže Mihailovića u Londonu bili istaknuti članovi HSS, koji su sustavno, i rame uz rame, sa Srbima u toj istoj srpskoj kraljevskoj vladi, radili proti Nezavisne Države Hrvatske i svih onih Hrvata koji su se u bilo kojem obliku borili za opstanak svoje Hrvatske Države. General je htio reći da je Ratko Gagro bio na mjestu tih Hrvata u vladi Draže Mihailovića u Londonu, za sigurno se ne bi dogodio BLEIBURG, mo). A onako su znali da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.

     

    Zato je potrebno stvoriti HRVATSKI VANJSKI FRONT, koji će rado i uspješno pred strancima braniti stare i nove borce. Neka se sutra baci u borbu elita Odpora i izgine u nejednakoj borbi, dignut će se sami Hrvati, kao i 1941. te će iz osobnih, stranačkih i nama nepoznatih razloga oblatiti i ove borce, da su fašisti, nacisti, koljači, razbojnici, kao što se dogodilo i onima, koji su bili blaćeni skupa sa pokojnim Kavranom, Milošem i drugima, dok su prelomljenih udova i rebara, izmučeni stajali pred vješalima srbokomunista, neprijatelja hrvatske državne misli.

     

    I kao što se ti stranačari nisu digli 1941. u obranu NDH. ni 1945. u obranu pola milijuna izbjeglih Hrvata, nebi ni sutra ustali u obranu novih boraca. (to se najbolje može osjetiti danas kako vlada predsjednika RH Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića tretiraju hrvatske BRANITELJE hrvatsko/srpskog rata 1991/1995., mo). Znači da njihova žrtva nebi bila dostatno izkorišćena za Hrvatsku. A Hrvatska ima dosta martira, pa treba revolucionaraca, zapovjednika, tehničara revolucije, atentatora, komandosa, bomba, revolvera i drugih potrebština.

     

    I na kraju : svaki od Vas kada izidje iz ove sale mora ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama. Ne zato da pridju u Odpor, nego zato, da u svojim organizacijama unesu duh bratske skoge, snočljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. Kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proporoci, Udbini agenti i nevjerni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njegove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT.

     

    Taj će onda VANJSKI FRONT podpomoći borce u domovini, a ne odmagati ih, i braniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas. Nemojte zaboraviti da sve svjetske velesile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, da li će nas strani svijet pomoći, ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i jugoslaviju.

     

    Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na Unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u ime njegovo, jer on to nemože. Rekli smo u jednom članku, da je, prema jednoj kinenskoj poslovici, bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tamu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicima. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgojio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.

     

    Nemojte čekati ni časa. Naše je vrijeme davno došlo i može i proći, i ne zaboravite da nitko mjesto nas neće ostvariti našu slobodu. Mi vrijedimo pred Bogom i Narodom, pred Povješću, samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti. Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija koje ostvarimo danas i sjutra. Glave gore vitezovi nezasluženog poraza, i naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Tako nam i Bog pomogao.

     

    general Drinjanin.

     

     

    (Kako ste mogli i pročitati ovdje u ovoj Poruki Hrvatima grada Toronta gdje general kaže: "... svaki od vas kada izidje iz ove sale MORA ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva...i MORA pridobiti ljude u svim grupama..." Tako isto i ja kažem svim onima koji imadnu priliku pročitati ovu poruku, koja nije PORUKA samo za tadašnje Hrvate Toronta, nego je PORUKA svim Hrvatima U HRVATSKOJ U SVIJETU da se promiče PORUKA IZMIRENJA MEĐU HRVATIMA. Otporaš Mile Boban.)

    01-07-2015 14:44#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    DALI JE UDBA BILA TOLIKO MUDRA

    KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?

     

    Otporaš 2nd April 2012, 23:12

     

    (Donosim ovdje pismo generala Drinjanina upućeno Nikoli Perša u Toronto, Ontario. (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 479, mo.) Mnogi koji pročitaju ovo pismo a nisu upoznati sa situacijom Hrvata velegrada Toronto, bi željeli znati tko je bio Nikola Perša i osobe koje general spominje u ovom pismu. Sve te spomenute osobe nisu više među nama živima. Stoga bi bilo poželjno, iz povijest i povijesnih načela, ako netko iz Toronta ili okolice može pozetivno odgovoriti tko je bio tko i šta je tko radio za Hrvatsku ili protiv Hrvatske. Pozetivni odgovori bi mogli uveliko pomoći onima koji se budu bavili hrvatskom političkom djelatnom emigracijom. Hvala, Otporaš.)

     

     

    Pismo počima: (Ovdje je grb Odpora)

    general DRINJANIN

    15.XII.1965

     

    Brat, NIKOLA PERŠA

    340 Shaw St.

    Toronto, Ont.

     

    Dragi brate!

     

    Primio sam tvoje pismo kao i 2 dolara. Hvala na vijestima. Ta je stvar meni sada vrlo sumnjiva. Ja njega nisam poznavao nego ga je poznavao prijašnji urednik "Obrane" Bebek. (Ovdje se radi o Željku Bebek. On je bio početni urednik glavnog glasila organizacije Hrvatski Narodni Odpor. Prvi broj novine OBRANA je izišao na Novu Godinu 1963., mo, Otporaš). Molim te, da bi razgovarao o toj stvari sa bratom R. Gagrom, (Ratko Gagro (1913-1976) je bio jedan od značajnih Hrvata hrvatske zajednice grada Toronta, mo, Otporaš) a on će ti predstaviti koga od naših, koji možda poznaju Radoša odprije. (Trebalo bi znati tko je bio taj Radoš, mo, Otporaš) Trebalo bi ustanoviti, jer je već sudjeno nekim našim radi Radoša, a izgleda da je i Stanko Čerkez bio s njim prije povratka u domovinu. (Koliko je meni poznato, naravno iz tada hrvatskog iseljeničkog tiska, da su Stanko Čerkez i još neki iz emigracije otišli u Domovinu "dizati ustanak" i čim su došli do Širokog Brijega ili u Široki Brijeg, bili su uhapšeni, mo, Otporaš). Ako nisi čitao "Obranu" br. 26, neka ti ju dade Gagro, pa pročitaj uvodni članak, gdje se o njemu govori. (Imam taj br. Obrane 26 gdje se na prvoj stranici spominje ime mladog dvadesetgodišnjaka Stjepana Zereca, koji je u Beču, Austrija radio. Posjećivao je Restaurant gdje su se Hrvati okupljali, a ponajviše oni koji su pripadali “Krugu Prijatelja Drine”. Tu je madi Hrvat Stjepan Zerec kupovao hrvatski iseljenički tisak, knjige, DRINE i letke . Neki njegovi prijatelji Mile Lovinčić, neki Kaužljar i Bajramović su Stjepana Zereca prijavili Udbi koja ga je pri povratku kući uhapslia, a ovi spomenuti bili svjedoci protiv njega. Stjepan Zerec je osuđen na dvije godine strogog zatvora. Ovi ljudi su posjećivali spomenutog Radoša koji je poslije toga postao sumnjiv. Tako piše Vjesnik u Srijedu a Obrana prenosi…mo, Otporaš) Svakako, sve je to čudno što on radi, pa ili je budala ili je agent Udbe, koji namamljuje ljude u njihove ruke. Dogovori se dobro s našima, a onda učini kako ti oni kažu. Možda bi bilo dobro, da bi uspostavio vezu s njime jer vjerojatno ima ih više u Beču kao Radoš i previše je ljudi stradalo, pa bi valjalo sa raznih strana pokušati saznati istinu. Mi ćemo i s druge strane poduzeti korake, a ti se svakako dogovori s našima i učini kako ti oni kažu. S obzirom da mnogi naši mijenjaju adresu, šaljem ti i ovo pismo preko brata Gagre, jer je njegova adresa sigurna, pa ćete on potražiti. Javi se i opet, grli te

    tvoj odani

     

    general DRINJANIN.

     

    (Neka i ovaj opis iz TinolovkaNews bude jedan dio " PISMA MAKSA LUBURIĆA ". Znam da je sve ovo prošlost i da mnoge ne zanima. Ali pobogu brate kako mi Hrvati možemo ići naprijed ako ne znamo našu hrvatsku prošlost. Otporaš)

     

    Nakon komunističkog pamfleta o Titu krenule “Jugoslavenske tajne službe”

     

    UTORAK, 03 TRAVANJA 2012 07:11 by IVANA JOSIPOVIĆ

     

    Hrvatska televizija, nakon komunističkog pamfleta Lordana Zafranovića i Nine Pavića, prikazala je ovog ponedjeljka na drugom programu dugoočekivanu emisiju Jugoslavenske tajne službe. Prvi dio, iako tek uvod u ono što nas očekuje tijekom deset ponedjeljaka, deset nastavaka, ispunio je sva očekivanja i počeo je nagrizati aureolu Tita kao borca za slobodu i borca protiv fašizma, zapravo, potpuno je jano da je komunistička tajna služba funkcionirala po modelu sovjetske zloglasne tajne službe, NKVD-a. Dakle, u prvom nastavku vidjeli smo kako je Tito, ili Valter, osnivao svoju mrežu ubojica i kako je to sve funkcioniralo u ona mračna vremena pa sve do 13. svinja i Drvara kada je stvorena OZNA, odnosno jugoslavenski Gestapo. Samo na marginama prva epizoda dotaknula se masakra u Zagrebu nakon "oslobođenja" i izjvještaja OZNE o tim pogubljenjima.

     

    - Ma koliko bili brojni OZNAŠI ne bi sami bili u stanju izvršiti tolika pogubljenja - rekao je profesor Josip Jurčević. Tako da je Tito iste godine kada i OZNU osnovao i KNOJ. Masovna pogubljenja bila su jedan od načina da bi komunisti preuzeli vlast. U proljeće 1945. godine KNOJ je brojio 100 000 boraca, oni su bili udarna igla zla na Bleiburgu, odnosno križnim putevima.

     

    Prva epizoda nazvana je pravim imenom "Staljinovi učenici" Tito i oligarhija su to doista i bili, jer kako je Tito u ona svoja "Valterska" vremena rekao, KPJ nije vodila dovoljno odlučnu borbu protiv Trockista, Trociki je u jednom trenutku komunističke epohe bio smrtni neprijatelj Staljnovog boljševizma, iako je i sam bio boljševik i najbolji dokaz da revolucija jede svoju djecu. Nakon masovnih čistiki, ubojstava i međusobnih obračuna tridesetih godina u partiji, Tito je poslije sukoba sa svojim velikim učiteljem sve svalio na njega, svog učitelja Staljina i javno zaplakao nad otužnom sudbinom ubijenih "nevinih drugova," za čiju smrt je i osobno odgovoran. U stilu velikog licemjera i isto takvog glumca. U seriji su se pojavili i neki glavni protagonisti onog vremena, kao što su general Jovo Kapičić ili Joža Manolić.

     

    Scenarist serije je Andrej Rora, a u seriji se pojavljuju i brojni glumci, kao što su

    Goran Navojec (Vjekoslav Luburić),

    Goran Grgić (Alojzije Stepinac),

    Jan Kerekeš (Jovo Kapičić),

    Ljubo Kerekeš (Andrija Hebrang),

    Dušan Bučan (Aleksandar Ranković),

    Zoran Kelava (Franjo Goreta),

    Boris Svrtan (Tito),

    Željko Vukmirica (Tito, stariji).

    Sinopsis je Obrada Kosovca, a autor serijala i redatelj je Miljenko Manjkas.

     

    (Bilo bi interesantno vidjeti kakovu će ulogu igrati hrvatski general Drinjanin, Vjekoslav Maks Luburić.

    Svi ti spomenuti mogu glumiti šta god hoće i koliko god hoće, ali ne mogu - sve ako bi i htjeli - glumiti hrvatstvo jer ga nisu uopće ni imali. Za Luburića šta god su oni tu u tom scenariju rekli, nikako ne mogu obići istinu ni sakriti Luburićevo HRVARSTVO.

    Kako god Maks Luburić je prikazan ili bio prikazivan u prošlosti, njegovo ime i njegov lik će uvijek svjedoćiti našu Hrvatsku više nego bilo koji drugi istaknuti borac NDH.

    Sretan Uskrs svima!

    Sretan Deseti Travnja svima! Otporaš.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 01-07-2015 at 14:49

    01-07-2015 22:43#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    MAKS LUBURIĆ, HRVAT KATOLIK ILI SRBIN PRAVOSLAVAC

     

    by: Otporaš. 1.7.2015, 20:19:17 #26

     

     

    Početno Maks Luburić, Hravt katolik ili Srbin pravoslavac?

     

    Dali je Maks Luburić postao toliko interesantan danas da ga Srbi žele prisvojiti, najprije da je pravoslavac, kako bi ga kasnije prisvojili da je Srbin. Potrebno se je ozbiljno pozabaviti osobom i djelovanjem Maksa Luburića i tek onda bi se došlo do zaključka tko je Maks Luburić. Sve što se do sada zna da je rođen u okolici Ljubuškog 3 ožujka 1913, da je kršten u crkvi sv. Ante na Humcu, da je ostao bez oca kada mu je bilo nešto malo više od 5 i pol godina, da je pohađao gimnaiju na Širokom Brijegu i u Mostaru, da je zbog hrvatskog nacionalističkog i antijugoslavenskog djelovanja izbačen iz svih škola tadašnje Jugoslavije; da je kao maloljetnik napusti istu, da je otišao u Mađarsku, da je tu pronašao svoje istomišljenike u borbi protiv srpske diktature kralja Aleksanda, da je pristupio Ustaškom Pokretu i kao član iste da je otišao na poligon Janka Puszta, da je tu trenirao i učio revolucionarne konspirativne metode rada u borbi protiv kraljevske Jugoslavije, da je tu na poligonu Janka Puszta dobio konspirativni ime MAKS, da se po raspadu iste u travnju 1941. godine vraća u Hrvatsku, da se stavlja na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti, da mu svojom vještinom i svojom sposobnošću ustaške vlasti povjeravaju vođenje Sabirnih Radnih Logora u cijeloj Hrvatskoj; da je Maks Luburić najviše poznat po svojoj čvrstoći ili kako to naši hrvatski bneprijatelji kažu po svojoj okrutnosti prema neprijateljim Hrvatske Države, da je kroz četirigodišnju borbu u NDH postao strah i terepet neprijatelju i svim Jugoslavenima; da se pri slomu NDH u svibnju 1945. povlači prema Austriji, da kod Celja predaje svoju dužnost Zadnjeg Zapovjednika HOS-a svojem pomoćniku pukovniku Junusu Ajanoviću, (Kliknite na: "PRO DOMO SUA") da se vraća u Hrvatsku, da se bori se protiv postojećeg jugoslavensko/komunističkog poredka, da u tim borbama biva ranjen 1947., da se je vješto pribacio u Mađarsku i tako zavarao sve tragove i Ozni i Udbi koji ga traže po zapadu, a on prebjega na istočnu stranu gdje je ruska komunistčka zona, da se iz Mađarske prebacuje u Austriju gdje je bila francuska zona, da se odatle pribacuje u Francusku, da bi 18 lipnja 1948. godine konačno stigao u Frankovu "fašističku" Španjolsku, gdje je bio jedno vrijeme u zatvoru ili pritvoru, gdje mu je pomoglo naučiti španjolski; da je poslije puštanja na slobodu postao trgovački putnik za jednu vrliku trgovačku kući, da tu upoznaje jednu otmjenu španjolsku damu imenom Isabel Hernaiz, da se ženi 19 studenoga 1953., da imaju četvero djece, dva sina i dvije kćeri; da je došao u sukob sa svojim šefom i svojim Poglavnikom drom. Antom Pavelićem, da se razilaze 1956; da se Maks povlači u "zimski san", samoću pune četiri godine, da se poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine, Maks pokazuje, da nije mogao više ostati u samoći i nepoznat, da mu je prvi javni nastup poslije Poglavnikove smrti bio Intervju za novinu NOVA HRVATSKA br. 3/4 1960. godine, da se rastaje sa ženom, da je pokrenuo ponovno organizaciju HNO, da okuplja stare i nove snage za obnovu Hrvatske Države, da izdaje "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" u časopisu Istarska "DRINA" br. 3/4 1964., da je Udbi Maks Luburić sada počeo smetati više kao emigrant, nego kao vojnik i general za vrijeme rata 1941-1945, da Udba traži načina kako ga likvidirati, to Udbi polazi za rukom preko Luke Stanića koji je već radio za udbu; Luka je brat Ilije Stanića, koji nagovara brata Iliju da preko Udbinih veza pođe do Maksa u Španjolsku, tako, da tek u proljeće 1967. Iliji Staniću uspijeva doći kao persona grata do Maksa Luburić, zapošljava se kod Maksa i radi u DRINAPRESS-u, Ilija šuti i čeka povoljno vrijeme; to povoljno vrijeme se ukazuje Iliji u nedjelju 20 travnja 1969. godine kada Ilija Stanić po naređenju Udbe ubija maksa Luburića.

     

    To bi bila moja verzija o Maksu Luburiću, ne ulazeći u razčlanbu dali je Maks Luburić Hrvat katolik, ili je Maks Luburić Srbin pravoslavac. Otporaš.

     

     

    Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3efY4t3Jp

    Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

    02-07-2015 18:46#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (19 studenoga 1953.)

     

    by: Otporaš 30th May 2012, 14:20

     

    (Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršinić (1917-1995). Ante Kršinić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršinića osamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršinić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su i duplikati, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni, ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke. Ovi pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 27, 28 i 29. Mile Boban, Otporaš.)

     

     

    T A J N O.

    Stan, 20 listopada 1953.

     

    Dragi brate !

     

    Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

     

    I. Znam da ste svi zabrinuti radi "DRINE", i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak "DRINE". Redovni broj 7-8 pretvoren je u "Domovinski broj" i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da ćete se svi veseliti toj činjenici, jer je "DRINA" izvršila svoju misiju. "DRINA" radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila "DRINA", i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. "DRINA" ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, - kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje "DRINA" bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.

     

    Dvobroj 9-10 izišao ("DRINA" broj 9/10 rujan 1953., mo) je i već je odpremljen. Odpremljeno je............komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista teško i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti. (Gospodin Ante Kršinić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je "naški" i došli smo "iz staroga kraja" samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu kada sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:...Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije...Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš..., mo). Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

     

    II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja "DRINA" ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim poteškoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.

     

    III. S ovim brojem "DRINE" dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo: domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format "DRINE" je nastavak tradicije "Griča" i "Ustaše", nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi "DRINA" bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.

     

    IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su "DRINE" izlazile do 1956. godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš)

     

    V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme, fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle sve "DRINE" i "OBRANE" pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina "ustaške" borbe u obrani Hrvatske Države, mo) Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. Radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas, na "DRINU". Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati nenapisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

     

    VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: "Čovjek i znanost u službi rata", "Ljudi, ideje i djela", "Stratežki vidici", "Dokumenti, koji obtužuju", "Iz poviesti našeg rata", "Iz Erine torbe" itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu “DRINU” osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.

     

    VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. Vidit ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema našim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u gorjim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još “DRINU” i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za obstanak.

     

    VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim "prijateljima".

     

    Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i rodi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje obiteljske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni. (kliknite na priloženi link pa ćete vidjeti sliku vjenčanja koju sam ja poslao prigodom 40 obljetnice pogibije Maksa Luburića gospodjici Ivanki Josipović koja je u to vrijeme bila novinarka za portal javno.com "Reci istinu i razbiše ti glavu" - Ivana Josipović. Prkos.com, mo) Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski vodići svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao i uviek u poviesti, da odgajaju naš podmaladak. Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. Kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića kada je rekao u Jeruzalemu da je on dijete partizana, mo otporaš) Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole - i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunović Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJE SE I DANAS NALAZI. (Nezaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953. godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

     

    Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. (Mnogo se špekulira i nagađa o smrti Oca generala Maksa Luburića kojeg su srpski žandari ubili pred Božić, eta kako ovdje kaže i Maks Luburić da su ga Srbi ubili 1919. godine. Neki su mi pisali da je u knjigi mrtvih u crkvi sv. Ante na Humcu zapisano da je umro 5 listopada 1918. Treba uzeti u obzir da je Vjekoslav/Maks bio dijete od nekih pet šest godina; ali svakako će se i to saznati. Mo.. Otporaš.) Neki tvrde Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba biti. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim putem. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo. Mile Boban, Otporaš.) i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.

     

    I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

     

    ZPID ! Genral Drinjanina (potpis)

     

    Ovo je kraj pisma ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 02-07-2015 at 18:51

    03-07-2015 12:06#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OVO PISMO NIJE IGRANJE "TOLDATA", piše Maks Luburić Peri Tutavcu.

     

    (Pismo koje ću ovdje iznijeti nalazi se u knjigi "pisma vjekoslava maksa luburića" na stranici 131, 132, 133 i 134 a pisao ga je general Drinjanin Peri Tutavcu (Bilić) u Argentinu. Pero Titavac Bilić je rođen 1913 u Dančanju, Hercegovina a umro u Buenos Airesu 9 listopada 1985. Pero Tutavac je bio hrvatski novinar, publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac. U Argentini je izdavao novini "NAPRIDAK" 1954., te "SVITLENIK" u kojima je nastojao Hrvatima vratiti njihov stari izvorni jezik "ikavicu".

     

    Poznavao sam Peru Tutavca preko organizacije HNO i novina. Po dolasku u Ameriku počeli smo se dopisivati. On bi mene često oslovljavao sa " Suborče " i " junače " a ja bih njega " Striče Pero ". Pero Tutavac je bio uski suradnik generala Drinjanina. Iz mnogobrojnih pisama se može primjetiti da su se poznavali još iz Domovine.

     

    Neugdno sam se iznenadio kada sam u listopada 1985. godine saznao da je umro. Nedugo iza njegove smrti njegova supruga mi je poslala paket pisama/korespodencije između generala Drinjanina i njega, kao i drugih stvari. Jedno od tih pisama iznosim ovdje za sve Hrvatice i Hrvate kako bi se upoznali kako su dva Hrvata, dva emigranta, dva fanatika, dva buntovnika i dva zaljubljenika u Hrvatsku živjeli u duđem svijetu, s tuđim običajima i zakonima ali uvijek u SIJENI HRVATSKE. Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

     

    OVO PISMO NIJE IGRANJE " TOLDATA ".

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

     

    general Drinjanin

    13 . IV. 1962.

     

    Bratu Peri Tutavcu

    uredniku "napridka"

    Buenos Aures, Argentina

     

    Dragi moj Pero !

     

    Ovoga časa želim Te obavjestiti o nekim važnom činjenicama, a za koji dan zgrabiti ću u ruke fascikle Južne Amerike, Argentine, "Napridka" i Tvoj osobni, pa ću ti se odužiti na sve, postaviti stvar na svoje mjesto, odgovoriti na sva, i poći korak naried. Nu kako ću taj posao obaviti sa jednog stanovišta, koje Ti je nepoznato, to Te želim o tome obavjestiti.

     

    Ovoga časa Ti piše Maks, ništa više, želim, vrlo želim, da suradnja podje i dalje. Nas spaja Hrvatska i Bog, a ništa nas ne dieli. To mi je rekao Stepinac na našem rastanku prije povlačenja. Malo sam puta upotrebio te rieči, u korespodenciji sa dva ili tri čivjeka i kada sam htio napraviti komparacije od efekta. Mene i Tebe spaja neizmjerna ljubav za majku Domovinu. Buntovnici, i valjda od rodjenja. Bavimo se iluziornim stvarima, pa nas i zovu budalama, i zbijaju šale. Mene to ne smeta, vjerujem ni tebe. A eto bavimo se, kako vele, i novinarstvom, što nam zadaje i još više briga, kao da drugih nebi imali dosta. I veže nas još nešta : ne bojimo se. Ni jednih, ni drugih, pa zato, ni trećih. I kako se jedan život ne improvizira, ni naš nije improviziran. Nije važno da li se slažemo u svim detaljima političkog programa, ni da li sam Ti simpatičan, ili Ti meni. Ni to da su "prijateljevi prijatelji uvjek prijatelji, a neprijatelji neprijatelja su neprijatelji". Imamo svoje kriterije i Bog neka nas čuva od siromašnih duhova, a kada bi bili gradjeni na jedan kalup, značilo bi, da smo duhom siromašni. Mi smo širokogrudni u pogledima. Mi smo patrioti. Kršćani, katolici. Pa i vrag nas odnio ako nebi bili kadri medju nama ljudski znati i razlike podnieti., trpiti se pedjusobno, i voliti se unatoč, recimo, razlika u trećima i u "sporednom". Eto, to je uvod.

     

    Radi se o sliedećem : USTAŠKI BOJNIK STJEPAN FIŠTROVIĆ, koji se sada nalazi u Peru, Lima, na adresi apartado 3637. i valjda je i državljanin Perua, odrdjen je jednoglasno od domovinskih i emigrantskih zapovjednika našeg nukleusa (1. jezgra, srž, bit; 2. uporište, središte itd., Klaić, Rječnik stranih riječi, mo), ZAPOVJEDNIKOM HRVATSKE VOJSKE ZA SVE JUŽNOAMERIČKE I SREDNJOAMERIČKE ZEMLJE. Nešto kao zapovjednik STOŽERA "SUR" "S".

     

    To se je dogodilo nakon dugog razmišljanja i izmjene misli na sastancima. On se je odazvao kao stegovni i sviestni častnik i prihvatio toga nezahvalnog posla, kao što smo se Ti i ja i mnogi drugi prihvatili.

     

    Mi, smo, Pero, vojnici. Mi smo i Ustaše. Ali smo sviestni svega, i znamo, kao što smo sigurni, da dijeliš naše mišljenje, da samo HRVATSKA VOJSKA može ostvariti borbeno jedinstvo hrvatskih ljudi, (to je dokazao i slučaj Domovinskog rata, mo) koji su voljni još, unatoč svega, dignuti stjegove REVOLUCIJE.

     

    Trebalo je poći putem demokracije. Nu znaš i sam, da to ne znači putem anarhije. Mi smo se dobro posavjetovali, i za zapovjednika Stožera "S" niti se Fištrović natjecao, i niti sam ga ja gurao, niti se tko suprostavljao, niti je itko postavio "njet", kojega inače upotrebljavamo. Svako glavnije postavljanje mora biti jednoglasno medju nama, koji smo stvarali, vodili i odgajali hrvatsku vojsku. (Dok ovo prepisujem, pada mi na pamet: Dali se tako u zatočeništvu u Haagu osjećaju hrvatski generali Gotovina, Merčep i drugi, kao što su se u emigraciji i izbjeglištvu osjećali hrvatski generali Luburić, Herenčić i drugi,mo). Nu baš zato, jer se stvar dobro postavila, i kako smo i javno rekli, da ćemo se podrediti VOJNOM ODBORU Hrvatskog Narodnog Predstavničtva, - do kojega će doći prije ili kasnije, i jer si ne uzurpiramo politička prava, koja pripadaju politici, stali smo na stanovište, da se i imenovanja

     

    a. / smatraju definitivnima, dok se ista ne opozovu jednoglasno i prema kriteriju vojničkih zapovjednika. Sve to znači, da nam je svjedno, da li je nekome pravo ili krivo, simpatično ili ne, zapovjednici vrše svoje dužnosti, i

     

    b. / branimo ih do groba. Mislim na to, da nećemo dozvoliti, da nam se jednom uprlja zato jer je bio HOP-ovac, drugog jer je bio Ustaša, trećeg jer je bio domobranski, itd. "nastrojen". Inače korteši bi nas rastrovali. A kako mi gledamo stvar iz horizonta povijesti i veličine zadatka, ne mislimo za volju korteša pa niti korteških prvaka mienjati strukturu VOJSKE. Da, mogu se i moraju stavljati, skidati, mienjati, itd. GLAVNI ZAPOVJEDNICI I GLAVARI STOŽERA, jer stvar ovisi o političkim prilikama i potrebama, pa mogu imati rieč i snage IZVAN NAS. Nu nećemo dozvoliti, da se BOJNIKA FIŠTROVIĆA, ili pukovnika Batušića, ili pukovnika Pianića žrtvuje fukari za gozbu.

     

    Prema gornjim točkama I JER NEMA DRUGE MOGUĆNOSTI ZA BEZUVJETNI POČETAK, ne može se ovog časa za volju predpostavki, za volju neodlučnih, za volju nekih, koji vječno čekaju "situaciju", - mienjati stvar FIŠTROVIĆA.

     

    Ako na teretoriju ima starijih častnika, to ne znači, da su isti izključeni, mimoidjeni, proskribirani, itd. itd. Jednostavno: EKIPA JE POČELA. I cilj joj je postaviti na noge ORGANIZACIJU. Nu, TERETORIJALNA ORGANIZACIJA je jedno, a druga je stvar MOBILIZACIJA ELEMENATA, pa iako eventualno tamo živi GENERAL, budući zapovjednik Hrvatske vojske, zbora ili divizije, - ipak ostaje bojnik Fištrović na čelu TERETORIJALNE ORGANIZACIJE: dok će general, eventualno biti postavljen za ZAPOVJEDNIČKO MJESTO KAMO SPADA. (Ne znam o kojem hrvatskom generalu NDH je ovdje riječ. General Ivo Herenčić je živio u Buenos Airesu, dakle na području "SUR" ili "S" kojem je bio na čelu Bojnik Fištrović, mo)

     

    I isto ne neznači, da sutra RADI POTREBE SLUŽBE, bojnik Fištrović, ne bude postavljen na drugo mjesto, a na mjesto TERITORIJALNOG ZAPOVJEDNIKA DODJE netko četvrti, možda jedan satnik, ili poručnik.

     

    Stvaraju se i POKRETNE SNAGE I STOŽERI, koji mogu imati zapovjedna mjesta prema svojim sposobnostima i potrebama, i koje snage mogu biti danas u Argentini, sutra u Njemačkoj, prekosutra u Hrvatskoj. (Vjerovao tko ili ne, tako se je nekako i dogodilo u Domovinskom ratu. Ja sam osobno položio prisegu TRUP-u 1959. godine. Moj email nosi uspomenu na to: trup1959@gmail.com. Imam ovaj e-mail nekoliko godina. Vježbali smo se "po vojnički". Imali smo svoje poligone. Sve se krilo kao zmija noge od vlasti zemalja u kojima smo živjeli. Prije nekoliko godina me je jedan, koji je prije pola stoljeća bio samnom, upitao dali možemo govoriti sada o TRUP-u. Rekao sam mu: Što se mene tiče moja prisega iđe samnom u grob, a ti radi po tvome. Istini za volju i dr. Franjo Tuđman se je uveliko poslužio idejama generala Maksa Luburića o važnosti hrvatske vojske u obnovi Hrvatske Države. mo). Nu TERITORIJALNI STOŽER ostaje dok se ne sprovede REVOLUCIJA. Ona će izmjeniti mnogo toga, pa možda i sve nas, nu treba ju početi stegovno. Revolucija nije anarhija i njeni šefovi ne smiju pasti kao žrtve psihološkog rata, nego isti voditi, sredjeno, ledeno, hladnokrvno, sustavno, kao da se radi o jednoj trgovačkoj operaciji. NAŠA ZAJEDNIČKA TERITORIJALNA MJESTA ĆE BITI POPUNIDBENA ZAPOVJEDNA mjesta, i naša opskrbna središta, i naša diplomatska predstavničtva i naš nervni, obavještajni, spojni, edukativni, izvještajni centar. Nešto slično kao SBORNA PODRUČJA.

     

    Zato tim ljudima trebamo dati zaštitu od korteša, uljeza, uhoda, i onih, koji danas kliču Hosana, sutra raspni ga. Poučeni težkim izkustvima, mi ćemo NAŠE LJUDE BRANITI DO GROBA. Inače im nebi mogli zahtievati rad, efektivnost, poslušnost i žrtvu.

     

    HRVATSKI NARODNO ODPOR

     

    A mi smo voljni sve od sebe dati, a da pri tome ništa ne tražimo, jer je put dugačak, i jer znamo, da će malo koji od nas, osobno, uživati plodove rada. Mi nikada više nećemo dozvoliti, da se žrtve za domovinu i zasluge u emigraciji, ili u politici, ili na robiji, nagrade vojničkim činovima. Ima trgova u Hrvatskoj za spomenike, ima mjesta u Parlamentu za sposobne, ima novaca u slobodi za živiti i sredstava za nagraditi potrebne. ALI BAŠ ZATO SMO I ODLUČILI NE DOZVOLITI, kao što se dogodilo mnogima, da od danas na sutra budu ŽRTVOVANI NA OLTAR MIZERIJE. Na oltar Domovine, da. Ali na Olimpu Mizerije, ne.

     

    Sve ovo, vjerujem nije ni potrebno bilo,da ti kažem. Nu ipak sam želio, jer bojnika Fištrovića uz nas i mene veže obostrano strostrano VJERNOST DO GROBA. A mi ćemo, izmedju sebe stvarati kodekse, pa ako treba i suditi. Osiguran je potrebni kontrol, uz sami izbor, nu želimo se osigurati protiv hirova POLITIKE. Protiv mizerije korteštva, koji su nas dovle dotjerali. Jednom treba graditi na ljudima, i tim ljudima osigurati ono, što sam ja učino u slučaju Rovera (kada je Srećko Rover 1955. godine bio osumnjičen kao vodič koji je prevodio u Kavranovoj Akciji 1947/48 ljude u Hrvatsku, da je radio za Oznu i ljude odmah predavo istoj. General Drinjanin je hrabro ustao u obranu hrvatskog častnika i sazvao Častni Sud da se ovaj slučaj ispita, mo), i što su mnogi učinili prema meni i rekli Poglavniku "Njet".

     

    Ja sam Ti rekao VOJNIČKU TAJNU, jer vjerujem Tebi kao borcu. Ja ni ništa Tebe ne obzvezumjem, ali te ljudski obvezujem na čuvanje tajne. Tajna je svako slovo ove obavjesti (a ne kao što je Mesić i kompanija predala visoke hrvatske vojničke tajne neprijatelju, mo), koju nemaš pravo nikome reći, iako ju ja sutra publiciram, ili to učini bojnik Fištrović.

     

    Radi se o dvije stvari:

     

    1. Prvo da znaš, osobno, Ti, Pero Tutavac. Da znaš radi rada, držanja, radi pisanja. Ja se u svemu, sasma, 100% identificiram sa bojnikom, on samnom, ostali sa obojicom, svi medju sobom. Medju nama nema izdaje, nema pametovanja. Htio sam da to znaš i radi "DRINE". "Drina je naša i Ti joj pomažeš, kao i mi tebi. Ja sam ti rekao, da ću posebno pisati o koracima, koje ćemo poduzeti KOD PRIJATELJA u svim zemljama za "NAPRIDAK". Želimo da "Napridak" napriduje....Druga je stvar dokle može, mora, treba, smije ili nesmije ići ta suradnja. O tome se može govoriti i ljudski planirati, pa i mienjati planove.

     

    2. Drugo je, sasma drugo, da li se Ti dobrovoljno stavljaš na raspolaganje bojniku Fištroviću, kao vojnik stariešini, da mu pomogneš u čemu on nadje za potrebno. Tu opet ja nemam rieči, to je stvar kriterija Fištrovićeva. I Tvoja. ti znaš mnogo toga. Ti znaš ljude. Poznaš "teren". Možeš ga izvješćivati. Možeš proturiti vijesti, letke, "patke", možeš koristiti u TERITORIJALNOJ MREŽI MOŽDA, MOŽDA MOŽEŠ "distrairati" /distraer al enemigo/. (koliko sam shvatio, moglo bi ovo značiti: 1. Odvratiti, 2. skrenuti pažnju neprijatelja na drugu stranu, 3. Rasturiti, zbuniti i omesti neprijatelja, mo) Bojnik je napisao seriju članaka o psihološkom ratu, koji se mogu mjeriti sa najboljima u stručnoj literaturi. Pa tu Pero može sasma javno ili sasma tajno, kako Vama bude konveniralo, učiniti neusporedivo velikih usluga TERITORIJALNOJ MREŽI, odnosno zapovjedničtvu. Kažem: na Vama dvojici je, da do toga dodje, ili ne dodje, brzo ili polako, djelomično ili kompletno. Pa i onda, kada bilo radi čega do toga nebi moglo doći, na tebi je, da "poljubiš i ostaviš" (Tako se kaže za one osobe koje ne vole jelo koje je stopanjica skuhala:”Poljubi i ostavi”, mo) zahvaljujući braći, koja su ti se povjerili vjerujući u Tvoje "čojstvo".

     

    Osobno bi mi bilo drago da do toga dodje. A ako ne dodje, sliedimo, kao do sada, računajući na Tvoje "čojstvo" i moralnu obvezu, da nas ne odkriješ, ako osjetiš mrežu na drugom mjestu. Bit tajne ti je poznata. Ona te obvezuje. Stari si borac, pa ti je poznato.

     

    Želim ti reći, za Tvoju osobnu informaciju, nešto o radu i bojniku. Ja sam imao privilegij, vrlo rijedak, da sam imao u mojim rukama TEMELJNE LISTOVE SVIH STARIH ZAKLETIH USTAŠA. Jedan od tih MALOBROJNIH je bio i Fištrović. Kada sam ja, kao zapovjednik SJEVERNOG PODRUČJA /Madjarska, Njemačka, Austrija / pošao u Hrvatsku i preko srušenog mosta u Gjekenješu došao u Hrvatsku, prvo mi je bilo ići tražiti STJEPANA FIŠTROVIĆA. On je obavjestio Zagreb da sam stigao, on mi je dao posebni vlak i pratnju za Zagreb. Tamo me čekao Voskovodja na bazi veze Fištrovića. Da Fištrovič nije postao ZAPOVJEDNIKOM ŽELJEZNE VOJNICE, kako je to bilo na sastanku "pukovnika" u PTB.u odredjeno, zahvaljuje se "zaštitniku Poglavnika Josi Markoviću", koji se progurao prije vakta, a onda spriečio da se ZAISTA STARI DJELATNI USTAŠKI SURADNICI JANKAPUSTE STAVE NA MJESTA.

     

    (Čitajući pisma Maksa Luburića koje posjedujem a tih je masa, iz njih se mogu saznati mnoge nepoznanice o Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. Kako je on mnogima pisao o mnogim stvarima, ideje i smjernice davao, potrebe su se često puta ukazivle u kojima je on o sebi pisao kako bi što svrshodnije dao potpuni smisao onoga što je htio reći. Mo)

     

     

    OVO PISMO NIJE IGRANJE "TOLDATA"

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

     

    To Fištrović nije znao, ali mi smo znali. Fištrović je bio predložen za pukovnika i ulaz u PTB., a u planovima JANKAPUSTE bio je predvidjen za zapovjednika gverilskih snaga. Pukovnik Servatzi, tada je, u NDH. na presiju nas, Jankopustaša, izvadio Fištrovića iz jednog podruma, gdje su ga zgurali, kao i mnoge vrednote, da prevrće hartiju (papire, mo) i tako smo ga izvukli i tako je postao zapovjednikom Ozlja grada. Nu stari Bego se nije htio ili znao boriti, pa je i tamo ostao nezapažen, ali je Joso pokrenuo LIČKU VOLKSGRUPU, a kako su u Vojnici vladali oni, i tamo je ostao u pozadini, iako je dokazao neustrašivo i inteligentno vojničko zvanje, kao malo tko. Tako se dogodilo mnogima, jer kako bi se inače držali na površini "rasovi" da se dalo napried onima, koji nisu bili u klikama. Moškov je htio isto k sebi Fištrovića, ja sam isto htio, nu vojnica ga nije dala, jer je bio "bezuvjetno potreban". Da je bio kod Moškova, ili mene, a ne kod Sarvatzija, koji je bio lav, ali već šepav, onda bi Fištrović dočekao rat kao hrvatski general. To Ti kaže stari Maks, koji zna mnogo toga. Poglavnik je imao najbolje mišljenje o Fištroviću, a ja ću ti jednom, kada dodjemm do moje stare arhive, pokazati bilješku Poglavnika, (hoće li ikada itko uspijeti doći do te ili tih bilješaka, je velika tajna. Ja poznajem Hrvata koji je u Španjolskoj živio kada je ubijen general Drinjanin. On je španjolskim vlastima na njihov zahtijev pomagao neke stvari prevoditi sa hrvatskog na španjolski, mo) osobnu i vlastoručnu, na listu, koju sam mu predložio. To u (o) emigraciji. (General je, sudeći po ovoj izreki “To u o emigraciji” htio reći onoj emigraciji s Janka Puste, mo). Nu zakon Pampe (hladan južni vjetar u južnoamerčkim zemljama poznat po pampama, mo) ti je poznat bolje nego meni. Nu ja sam odlučio i pod cijenu života izvući na površinu STOTINE ZAPOVJEDNIKA KOJE IMAMO I NA KOJIMA BI NAM MOGLA ZAVIDITI I AMERIKA. Nije istina da nas nema, da smo nesposobni, da smo kukavice. (Kakav pozetivizam je tada vladao u emigraciji hrvatske nepobjeđene vojske NDH, mo) Da nam nisu zapovjedali da se predamo, poviest bi pisala o HRVATSKOJ VOJSCI KAO ŠTO PIŠE O KLASICIMA VOJNOG SVIETA.

     

    Ja ću izvaditi na sunce i neke, sa kojima osobno nisam bio dobar, jer me nisu shvatili, ili jer ja njih nisam shvatio, ili jer se neka misteriozna snaga uvjek medju nas stavila. Sada treba imati uma i srdca pa stvar postaviti na svoje mjesto. Ja imam suradnika, časnika, muslimana, intelektualaca, koji je tri godine bio u Glavnom Stožeru alžirske revolucije. Nemamo nikakvih kompleksa ni radi prošlosti, ni radi sadašnjosti, ni radi budućnosti. Bilo je hulja u našim redovima i ima ih svugdje, ali je bilo, ima i bit će genija, pa i poštenih ljudi u svim taborima. Ovi se i nude. Ja se neću bojati mobilizirati ih. A ti razmisli na šta mislim. Pa kako onda šutiti u pogledu Fištrovića, i sličnih. Zato ćemo ih i braniti do groba, i padati ćemo tako, braneći se I MEDJUSOBNO. Tražimo sve, dajemo sve. Suditi ćemo si medjusobno, ali i braniti od trećih, do kraja, do groba. Pa i onda kada ne bude imao pravo. Dosta nam je ropstva onih iz vana i onih iznutra. Eto, Pero, pa ako možeš s nama, dodji, imat ćeš prijatelje u dobru i zlu. Pa kako smo Poglavniku, jednom u dekadenciji, izmedju Mare, Višnje, Jose i drugova, rekao "njet" reći ćemo i našem budućem Političkom vodstvu, pa bio tko bio. Ne možemo skužinski ni pred Mačkom (Mačekom, mo), Markovićima (Ante Marković, predsjednik UKA i HOP-a, mo), ni pred Heferom, ni Oršanićima. (Ivan Oršanić predsjednik Hrvatske Republikanske stranke koju je osnovao u Buenos Airesu 1951 godine, mo) Amen.

     

    Naš stav "vjernost za vjernost i do groba" ne znači da ćemo sada lupati po krepaloj kobili. Pa ni po Markoviću. Ako Fištrović odluči ići u Buenos Aires, pa htjedne razgovarati sa Heferom i Markovičem, slobodan je, jer su ti jludi na teritoriju kojemu je na čelu. Kao i onaj u USA sa ostalima. Kao i pukovnici u Munchenu. (Batušić i Pjanić, mo) Ja sam baš poručio i Jeliću i Varošu, da razgovaraju sa ovima, jer ja i tako ništa neću učiniti bez njih tamo, kao ni Usa bez ekipe naše. Nismo militaristi, ali ćemo padati u obrani HRVATSKE VOJSKE, ali i u obrani EKIPE, i u obrani OSOBE. Bez toga nema sretna početka.

     

    Nikom ne namećemo / U OVOJ FAZI / stege. Nu doći će vrijeme, kada ću ju trebati nametnuti. Nu JEZGRU IZGRADJUJENMO VLASTITIM UMOM, SNAGAMA I ŽRTVOM. Ne prodajemo se nikome, tko god bude razgovarao, razgovarati će sa EKIPOM I SNAGOM KOJU VEĆ IZGRADJUJEMO. Jakima se daje pomoć. Tito i njegovi su ZAVRIEDILI pomoć, koju su dobili u svoje vrijeme. Nitko do nas te snage neće izgraditi. Pa zašto onda čekati. Ne anuliramo stare vrijednosti, ali novu borbu mislimo mi graditi na STVARNIM SNAGAMA, a ne na fikcijama i mistifikacijama.

     

    Sada Ti imaš rieč.

     

    Grli Te odani Ti Maks

    potpis.

     

    (Kasnije dolazi odgovor Pere Tutavca.)

    04-07-2015 03:45#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Odgovor Pere Tutavca na pismo generala Drinjanina. (Vidi opis br. #520)

     

    Buenos Aires, 6. svibnja 1962.

     

    (Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Šteta, jer će mnogi čitatelji Maksova pisma Peri Tutavcu odmah - po logici i logično - tražiti i odgovor Pere Tutavca na ovo pismo, što ja sada činim. Mo. Otporaš.)

     

    Bratu

    VJEKOSLAVU LUBURIĆU

    Generalu HRVATSKE VOJSKE

    Apartado 32

    CARCAGENTE (Valencia)

    ESPANA

     

    DRAGI MOJ GENERALE,

     

    Primio sam obavist od 13. IV. 1962. - i zadržavam je kao tajnu. Veselim se, da je bojnik Fištrović imenovan zapovidnikom stožera "S". Virujem da bi teško moglo boljeg izbora biti. Ja gospodina Fištrovića osobno ne poznajem. Čitao sam njegovu knjigu "...y manana que sera..." (najblaže prevedeno na hrvatski "...i šta će sutra biti...", mo) iz koje se može zaključiti, da je njezin autor ČOVIK: Čovik- Hrvat - i za mene je osobita čast s takvima suradjivati.

     

    Medjuvrimeno primio sam i njegov list u kome mi javlja o imenovanju, kao i o primitku kopije pisma, kojeg si za mene uputio. Bojnik Fištrović je već započeo radom na svojoj novoj dužnosti. Kaže, da priuzumlje vojničku stranu u svoje ruke - a "Drina" i moj odnos sa njom, da ostaju netaknuti. Za mene je ovo veliko olakšenje. Pridstavlja početak urednog rada, t.j. svak na svoje misto. Do danas sam se osićao vrlo neugodno, budući je kod stotina hr. častnika i dočastnika u Središnjoj i Južnoj Ameriki izgledalo, kao da sam ja nekakvi "predstavnik" Hrvatske Vojske - što ne može biti, jer ne samo, da nisam častnik, već ni vojnik nisam. Radi toga, dakle, ni ti mogu, niti smim, a niti želim u vojničke stvari se stavljati.

     

    Smatram, da ne samo da ne bi bilo častno, već da bi bilo i zločinstvo prema našoj oslobodilačkoj borbi, kad bi se netko petljao u ono što na jne spada, t.j. u ono u što se ne razumije. Toga ne bi smilo biti nigdi (u našoj se emigraciji vrlo uobičajilo) - a najmanje u vojničkoj organizaciji. Tek ako svatko dodje na misto za koje odgovara, moći ćemo zaista naprid.

     

    Ja, kako rekoh, nisam vojnik (osim toga do par miseci ulazim u pedesetu - a do par godina, možda i didom postanem), ali mi je podpuno jasno, da su brbljarije o oslobodjenju manje vridne nego puste bajke, ako nema vojske iz toga.

     

    Doslidno, kao Hrvat spreman sam suradjivati s bojnikom Fištrovićem, kao i sa svakim drugim hrvatskim častnikom i vojnikom u granicama mojih mogućnosti. Dakle, u onom, što je označeno točkom 2 dotične obavisti. (Prenosim ovdje da se vidi što je bilo pod točkom #2:

     

    2. Drugo je, sasma drugo, da li se Ti dobrovoljno stavljaš na raspolaganje bojniku Fištroviću, kao vojnik stariešini, da mu pomogneš u čemu on nadje za potrebno. Tu opet ja nemam rieči, to je stvar kriterija Fištrovićeva. I Tvoja. ti znaš mnogo toga. Ti znaš ljude. Poznaš "teren". Možeš ga izvješćivati. Možeš proturiti vijesti, letke, "patke", možeš koristiti u TERITORIJALNOJ MREŽI MOŽDA, MOŽDA više nego na čelu jedne bojne ili divizije Možeš i "kamuflirati" mnogo toga. Možeš "distrairati" /distraer al enemigo/. (koliko sam shvatio, moglo bi ovo značiti: 1. Odvratiti, 2. skrenuti pažnju neprijatelja na drugu stranu, 3. Rasturiti, zbuniti i omesti neprijatelja, mo) Bojnik je napisao seriju članaka o psihološkom ratu, koji se mogu mjeriti sa najboljima u stručnoj literaturi. Pa tu Pero može sasma javno ili sasma tajno, kako Vama bude konveniralo, učiniti neusporedivo velikih usluga TERITORIJALNOJ MREŽI, odnosno zapovjedničtvu. Kažem: na Vama dvojici je, da do toga dodje, ili ne dodje, brzo ili polako, djelomično ili kompletno. Pa i onda, kada bilo radi čega do toga nebi moglo doći, na Tebi je, da "poljubiš i ostaviš" (Tako se kaže za one osobe koje ne vole jelo koje je stopanjica skuhala:”Poljubi i ostavi”, mo) zahvaljujući braći, koja su ti se povjerili vjerujući u Tvoje "čojstvo".

     

    Ako si tako mislio, onda ja praktično vršim svoju dužnost u službi Hrvatske Vojske. Vršit ću je častno i nadalje sve dok god budem mogao. Tako mi Bog pomogao!

     

    Jesi li već primio "Napredak" br. 22? S njime sam započeo novi odlomak psihološkog rata s uvodnikom " Za obću Mobilizaciju", koji ni samog Tita ne može ostaviti mirnodušnim . jer ni on nije od kamena. A mi moramo tući psiholožkim oružjem, koje nam uvik stoji na raspolaganju, ako znademo, sve dok ne progovori čelik - pa i posli toga.

     

    Bratski pozdrav, Tvoj Pero (potpis)

     

     

    (Eto, vidjeli ste odgovor Pere Tutavca generalu Drinjaninu. Pero Tutavac je bio vrlo poznat u hrvatskoj emigracija sa svojom "ikavicom". Napisao je nekoliko knjiga - i to dobrih knjiga - sve na ikavici. Mo. Otporaš.)

    04-07-2015 21:22#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    RIMSKI POZDRAV NIJE HRVATSKI POZDRAV, KAŽE MAKS LUBURIĆ

     

    PROVOKATORI, CRNE ODORE I VOJNIČKI POZDRAV.

     

    Priredio: Tomislav JONJIĆ, (nadopunio i dotjerao Otporaš)

     

    Puno smo puta na ovim stranicama spomenuli kako crna odora i nisu nikakve oznake ni manifestacije hrvatstva. Naprotiv, i jedno i drugo je i onda i danas kompromitiralo hrvatsku borbu, i uvijek će ju kompromitirati. No, uvijek ima budala i provokatora, koji će se time služiti. Budale, zato što su budale, a provokatori - zato što su za to plaćeni. Na ovaj ili na onaj način. Takvima je suvišno ponavljati, ali onima drugima - koji se provokatorima opiru - nije naodmet znati, kako je došlo do crne odore u jednoj postrojbi tadašnjih hrvatskih oružanih snaga i otkud se među Hrvatima pojavio pozdrav koji već svojim imenom pokazuje da nije hrvatski. U nastavku donosimo tri dokumenta s naznakom izvora, i bez pravopisnih ili sadržajnih intervencija, smatrajući da je svaki daljnji komentar posve suvišan:

     

    1. Odredba o nošenju i upotrebi ustaške odore

     

    Toč. 4.

     

    a) Ustaška vojnica sivo-zelenkaste svijetle boje,

     

    b) Ustaški pokret sivo-zelenkaste tamne boje i

     

    c) Ustaška nadzorna služba tamnosive boje.

     

    ( - Zagreb, 23. lipnja 1941., obj. u: Ustaša, Vijesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. 11./1941., br. 3., Zagreb, 3. srpnja 1941., 17.)

     

    2. Odore

     

    Jure Francetić. U krugovima mladih ustaša on je tražio one, koji će biti u mogućnosti pružiti hrvatskoj domovini sve ono, što vodi do cilja - do pobjede nad odmetnicima. (...)

     

    U sveobćoj žurbi, koju je nametalo pljačkanje odmetnika i stizavanje iz dana u dan sve žalostnijih viesti, trebalo je ove mladiće obući, trebalo im je dati ustašku odoru. Veze sa zaledjem bile su medjutim svaki čas prekidane, te se nije moglo tako na brzu ruku dobiti odgovarajuće sukno za ustaške odore. Tako se ,eto, u prvom času osnivanja 'Crne Legije' pojavila poteškoća, koju je trebalo odkloniti.

     

    Nu, baš toj poteškoći današnji pripadnici 'Crne legije' imaju zahvaliti da se zovu - 'Crna legija'. Ovim imenom oni su prozvani kasnije, kada su obučeni u crne odore... A te crne odore bile su im načinjene na brzu ruku i to iz jednog podržavljenog skladišta, u kojemu je pronadjena velika zaliha crnog sukna...> (, Hrvatski narod - Glasilo Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. IV./1942., br. 518, Zagreb, 2. rujna 1942., 3. Skoro istim riječima je nastanak Crne legije opisan u članku , objavljenom među velikim brojem tekstova o Juri Francetiću povodom smrti, u HN, god. V./1943., br. 694, Zagreb, 30. ožujka 1943., 3.)

     

    3. General Drinjanin V. Luburić]: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV

     

    Mimohod hrvatskih zrakoplovaca 10. travnja 1942.

     

    Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i srpske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti, kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.

     

    "Rimski pozdrav", tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i zato se zvao "rimski pozdrav".

     

    Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo **** mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. "Guardia Civil" (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.

     

    Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i radilo baš ustaški.

     

    Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.

     

    Hrvatska ratna mornarica

     

    Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke kape itd.

     

    U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA - HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U - HRO/. Nošene su čisto vojničke uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici, zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika - krilnika (za vrijeme rata jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).

     

    Išlo se na "prijavke". Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više. Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na prijavku, čitanje dnevne zapov[i]jedi, raspored straže itd. itd.

     

    Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN - kao vrhovna uprava, je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo kasnije počeli su studenti i mađarski "Streljasti Križevi" po uzoru na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.

     

     

    Državni Poglavar s vojnicima

     

    Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim vojničkim pozdravom.

     

    Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU (P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili "USTAŠKU OBRANU" i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.

     

    "Rimski pozdrav", tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke oklopne jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.

     

    Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj. dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.

     

    Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav, tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.

     

    Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku, koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.

     

    Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa "Ti", nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.

     

    Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko. Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.

     

    Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome, oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata, ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati, kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.

     

    Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima, koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage: komunisti i antikomunisti.

     

    Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje, preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti, koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era. Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav.> (Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137. Otporaš.)

    05-07-2015 18:51#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ I MAKS LUBURIĆ - VICENTE PEREZ GARCIA

     

    MNOGO SE JE PISAO O MAKSU LUBURIĆU A VRLO MALO O NJEGOVOJ DJECI.

     

    Maks Luburić je bio oženjen Španjolkom Isabel Hernaiz 19 studenog 1953. Vjenčao ih je Fra. Branko Marić a vjenčani kum im je bio dr. Andrija Ilić. Imali su četvero djece: Domagoj 1954., Drina 1956., Vjekoslav 1957. i Mirica 1958. Kako se je general Luburić stalno bavio prikupljanjem razbacanih starih hrvatski boraca i pronalazak novih, u tome teškom i nesebičnom radu nije naišao na potporu tada mnogih istaknutih hrvatskih prvaka Ustaškog Pokreta, pa ni samog Poglavnika. Kroz to vrijeme sustavnog rada u okupljanju Hrvata pod jedan stijeg, dolazi do nesuglasica između supruge Isabele i generala Luburića. Te nesuglasice su konačno rezultirale rastavom braka, nisam točno siguran kada, mislim 1960. godine. Kroz knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" moći će se mnogo više o tome saznati iz prve ruke, tj. iz ruke generala Drinjanina.

     

    Ne ulazeći u razloge rastave braka, sud je dodijelo djecu Ocu, tj. Maksu Luburiću, koji se je Otčevom i roditeljskom ljubavlju brigao za djecu. To svjedoče brojna pisma koja se mogu pronaći u spomenutoj knjigi. O tome malo i Padre Oltra smpominje u ovom pismu, dolje priloženom. O tome je i pukovnik HOS-a Štef Crnički pisao Ratki Gagri odmah poslije pogibije generala Drinjanina, kako je imao problema sa bivšom gospođom Luburić.

     

    Prva stranica pisma fra. Miguel Oltra kojeg je pisao Ratimiru Gagri u Toronto 16 ožujka 1970. Kopija ovog pisma napravljena je iz originala, kojeg pisac ovih redaka posjeduje. Pismo je sa španjoslkog preveo prof. Ivan Prcela 30 travnja 1970., te poslao Ratki Gagri. Ja ću, prije nego pređem na sadržaj prevedenog pisma, dati jedan mali rezume, osvrt na Fra. Miguel Oltra i na djecu Maksa Luburića, koja su, hošeš nećeš - a najmanje našom hrvatskom krivnjom - potpuno zaboravljena i rekao bih otuđena.

     

    Fra. Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) je najviše poznat među Hrvatima kao "Fra. Padre Oltra". Padre Oltra je rođen u jednom malom mjestu Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Iako je pastoralno djelovao u raznim mjestima, među kojima je i Carcaixent, tj. Carcagente, gdje je i general Drinjanin živio, iako je svojeg plodnog života najviše sproveo u povijestnom samostanu Francisco El Grande u Madridu, gdje se je često general navraćao.

     

    Padre Oltra je uživao veliki ugled među španjolskim misliocima, političkim i vojnim uglednicima, a posebno je bio vrlo cijenjen kod generala Francisca Franca.

     

    Padre Oltra je preko Ev. Dra. Ivana Šarića i fra. Branka Marića upoznao i generala Vjekoslava Luburića početkom pedesetih godina. Kada ja Padre Oltra saznao svu istinu i tko je general Luburić, dao mu je ime Vicente Perez Garcia koje je general zadržao sve do dvoje smrti u Carcagente 20 travnja 1969.

     

    Sada prilažem pismo Padre Miguel Oltra Hernandez-a. Stavit ću ga "italique", tj. kosim slovima. Pismo počima:

     

    "16. ožujka 1970.

    gg. Ratimiru Gagro i Paul Tokich.

     

    Moji dobri i vrijedni prijatelji:

     

    Za Božić sam primio Vašu čestitku s čekom na 400 dollara od Montreal Bank (br. 1190.0385) na ime Domagoja Luburića, starijeg sina našeg nezaboravnog prijatelja. Vraćam Vam ček i savjetujem Vam da nađete riješenje, a da novac koji šaljete bude zaista za djecu. Imajući na umu, kako se je udovica Luburić vladala za života i još se vlada nakon smrti mojega prijatelja, mislim da bi bilo zbog toga što sam Maksov prijatelj i brat, ta gospođa mene ni u sliki ne može vidjeti. Čestitam Vam i zahvaljujem Vam se na zanimanju , koje Hrvatski Odpor pokazuje za Luburćevu djecu i molim Vas da ih ne zapustite u poteškoćama, za sada, ne držim da se majka prema njima slabo vlada, ali u budućnosti ne znamo, u slučaju da se majci nešto desi. U vidu ovoga, o čemu sam i Stjepana Crničkog obavijestio, možete učiniti slijedeće:

     

    1.) Može se otvoriti tekući račun u Torontu ili ovdje u Madridu, gdje će se polagati novci koje hrvatska emigracija bude slala za djecu. Naprave se papiri, ovjerovljeni po javnom bilježniku, s osiguranjem da se u novac ne smije dirati dok djeca ne postanu punoljetna. U dokument se može uključiti i posebna stavka, da u slučaju potrebe novac mogu pridigniti one osobe, koje Vi opunomoćite, ali samo u korist djece.

     

    2.) Ako se odlučite za tekući račun u Španjolskoj i želite da Vam ja to uredim, morali biste dostavite čekove na moje ime i ja bih kod javnog bilježnika izradio papire i povremeno bih Vam javljao stanje Bankovnog Računa. Ako se odlučite račun otvoriti tamo u Canadi, smatram da je i to u redu.

     

    Pokušavao sam vidjeti djecu nakon smrti njihova otca, ali mi nije uspjelo. Djeca me jako vole a i ja njih isto tako. Pokušat ću naći načina da ih vidim u školi, gdje se, kako doznajem, nalaze kao nutarnji đaci.

     

    Djeca Vam se, zbog držanja majke, neće moći zahvaliti. Kad se pruži prilika i ako bude moguće, pokušat ću im dati Vašu adresu, da neka Vam se zahvale. Mnogo me veseli da ovu dječicu ne zaboravite.

     

    Oprostite mi na ovom što Vam velim! Maksova smrt je mene vrlo jako pogodila. U onim danima (ima tome godina dana) bio sam jako bolestan i vijest mi je skoro smrt prouzrokovala. Možete biti uvjereni, da će Maksova smrt donijeti Blagoslova Mučeničkoj Hrvatskoj. U Carcagente-u je ostavio divno ime i divan primjer. Malo se može naći ljudi kao Luburić, a narodi koji imaju čast ubrajati ih među svoje Heroje mogu biti ponosni da neće propasti, uzprkos poteškoćama.

     

    U posebnom omotu Vam šaljem letke u spomen njegove smrti, s mojim nadpisom i s nadpisom Luis Antonio iz Barcelone. U kratkom opisu (Epitafiju) pokušao sam ocrtati njegovu dušu. Ujedno Vam šaljem jednu novinicu, koju izdajem u ime svjetskog Svećeničkog Pokreta kojemu sam predsjednik. Ima nas 13.000 (trinaest tisuća) svećenika. Tek započinjemo! Molim Vas uručite Vijesnik hrvatskim svećenicima, nebi li nam kojim darom pomogli. Zbog delikatne situacije i krize unutar svete Božije Crkve, podigao sam kristov barjak, da se suprostavimo tolikoj izdaji i apostaziji. Bog nas blagosivlje. U dolini palih (Valle de los Caidos) (Tu u toj VALLE DE LOS CAIDOS = DOLINA PALIH, general Franco je dao izraditi zajednički spomenik svim onim Španjolcima koji su se borili za Španjolsku u redovima crvenih međunarodnih brigada, tj. komunista, gdje je bilo i Titovih kamarada u borbi protiv Španjolske, kao i onima koji su se borili protiv međunarodnog komunizma a za dobrobit španjolskog naroda. Tu se vidi velika razlika između španjolskih rodoljuba za spas Španjolske Države, i hrvatskih "rodoljuba Mesića, Josipovića Milanovića i njihovih DERNEKAŠA" za spas Hrvatske Države; da se, recimo, na vrh Velebita napravi jedan zajednički spomenik i onima koji su se borili u redovima Bojnih koji su se borili za Hrvatsku Državu, kao i onima koji su se borili u redovima Brigada a protiv Hrvatske tada postojeće Države, tako da se i tu, već jednom, stavi točka na to poglavlje. Mo, Otporaš.) održao sam Međunarodni Kongres s predstavnicima Delegacija od 10 naroda. Ovo je bila manifestacija posvemašnje vjere, odlučnosti i junaštva protiv neprijateljima oduvijek. (Ja bih ovo preveo kao: ...protiv vječiti neprijatelja, mo. Otporaš) Zadovoljan sam i od prijatelja tražim da mi pomognu u ovom podhvatu od važnosti za sve katolike u svijetu. Bog Vam unaprijed platio!

     

    Izručite moje tople pozdrave dobrim prijateljima i svećenicima Velike Hrvatske nacije, koju ćemo vidjeti visoko uzdignutu i punu života, jer je vjeru sačuvala i mučeništvom ju popratila.

     

    OVO ZAUVIJEK VRIJEDI!

     

    Računajte uvijek s dobrim prijateljima Hrvatske!

     

    Fra. Miguel Oltra.

    06-07-2015 00:26#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (peti (5) dio)

     

    Nitko ne zamjera Srbima da su konspirirali, ali je neozbiljno okriviti "rasa" Đurišića, kada se zna, da je ovaj rad ...

    07-07-2015 15:33#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Piće u ruku, kliknite na linkove i uživajte...

     

    12:31 PM

    PARTIZANSKI KRVAVI PIR U GOSPIĆU

    "Zastani, sijeti se i izmoli MOLITVU, za vrele Domoljube, koji su patili i ginili - da bi Hrvatska živjela!!!

    Koprivničanci će i izložbom obilježiti Oluju

    08-07-2015 01:21#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    BUENOS AIRES “PUPAK” HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE,

    AKCIJA ZA OBNOVU HRVATSKE DRŽAVE ILI ISPOVIJED MAKSA LUBURIĆA

     

    Iz Otporaševe torbe

     

    (Donosim ovo pismo kojeg je genera Drinjanin pisao nekim svojim suradnicima; tu, baš u Buenos Aires, gdje je bila skoro sva hrvatska poslijeratna politička i intelektualna elita. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 150, 151, 152, 153, 154, 155, 156 i 157. Tu su se planovi stvarali i krojili, bilo za dobro bilo za loše hrvatske političke emigracije. Stavio sam namjerno riječ “PUPAK” kao jednu vrst: središta, pažnje, centra, iz kojega su se širile spletke i intrige protiv nekih osoba, društava, organizacija, novina i časopisa. Ovo pismo spominje neke osobe, koje, rekao bih sada, ni jedna više nije živa, da bi se mogla provjeririti vjerodostojnost sadržaja ovog pisma. Ali, po opisima dosada iznešenih pisama, moglo se je primjetiti da je general Drinjanin često spominjao Buenos Aires kao jedno gnjezdo KRUŽOKA, VODSTVA i sl. Mislim da je još je na životu profesor Kazimir Katalinić. Iako je u staračkim godinama, oni bi za sigurno mogao neke stvari iz ovog pisma pojasniti, jer je baš u ta vremena tu živio, u Buenos Airesu. Profesor Ivan Prcela, devedesetogodišnjak, je još živ, ali živi u Clevelandu, pa ne znam kolko bi nam on mogao pojasniti neka imena iz ovog pisma. S moje strane, iako nikada nisam živio u Argentini, nastojati ću pojasniti ono što iz iskustva znam. Dakle, sve ostaje povijesničarima da povijesno iztražuju. Mo. Otporaš)

     

    genera DRINJANIN

    Madrid, 8.XI.1962.

     

    NEKOLICINI BRAĆE U ARGENTINI.

     

    Neki su mi od Vas pisali i pitali me, da li je istina ono što Pero (Pero Tutavac izdavač i urednik novine čisto na ikavici “NAPREDAK”, mo) piše u “Napredku”, jer kako nije donio istinu u pogledu Markovića, (Josip Marković je bio jedno vrijeme glavni urednik novine “HRVATSKA”, glavno glasilo HOP-a, mo) da mu nije za vjerovati. Drugi imaju pravo od mene tražiti, da im dam objašnjenje, jer smo suradnici, ili jer smo pokušali to biti, a nekima od Vas pišem radi poštovanja, koje osjećam za vas i jer vjerujem, da možete nešto učiniti za Hrvatsku.

     

    Toplo Vas molim, jednog po jednog, da me opravdate, ako možete, što ne pišem svakom za sebe. Ja bih mogao svakom napisati par rieči, i jednome sve, ali svima sve, nije mi moguće.

     

    Osim moga zanimanja (šef sam dugo godina trgovačkog poduzeća) koje mi oduzimlje mnogo sati na dan, moram od sna krasti vrieme za odgoj moje djece /4/ i pomažem mladjima oko “Drine”. I onda, tek, moja korespodencija.

     

    I sastanci. I putovanja. I člamci, itd. Samo zahvaljujući , da sam perfektnog zdravlja i stare izdržljivosti mogu i ovako izdržati Time mislim, da sam oprošten od prigovora, da usput tako dragih i vriednih osoba pišem skupa, u okružnom pismu.

     

    Molim Vas, da shvatite, uza sve, i ovo pismo osobnim pismom. Jedino što želim svima isto reći. To je i poštenije, osim praktične strane, jer ovo pismo šaljem osobama najrazličitijih gledišta. Da, bilo bi i lakiše, ugodnije, pisati svakome za se i točno ono, što želi čuti, a ako već ne mogu napisati ono, što želi čuti, mogao bih sa malo dialektike reći ono, što ja želim, ali na način, da je lakiše probaviti svakom za se. Nu to bi bilo ponizujuće, i mnogi bi od Vas rekao: “Maksova posla” i optužio bi me, da sam, nakon svih mana, koje mi je Bog dao, još i neiskren.

     

    Nakon toga uvoda, da počnemo sa najinteresantnijim. Sa vijestima u “Napredku”. U prvom redu Pero je donio ono, što mu je poslala naša izvještajna služba, odnosno naša agencija, koja je u stvaranju. Prema tome je istinita. To ovo i ovim pute potvrdjujem. I ne samo to, nego je Pero donio istinu i u pogledu Markovića, koji je i meni iste ideje napisao, sam, osobno i vlastoručno, i poslao sa svoje adrese na moju privatnu adresu. I voljan sam ustati u obranu Pere kao nekada u obranu Rovera.

     

    Dosta je toga, da se daju izjave, tiskaju letci, razašilju na adresare društava, prijatelja, a onda rekne: nije istina, pa da se vlasi ne dosjete, onda još mogu nadodati “tu osobu uopće ne poznam”. Ili: to je djelo neprijatelja, agenta, itd. itd. I da pošteno mislim, šaljem jednu kopiju ovog pisma i bratu Josi, (Josip Marković, mo) a i Peri, ovlašćujući obojicu upotrebiti ovo pismo, koje potpisujem i potvrdjujem pečatom Odpora radi veće vjerodostojnosti.

    Moramo poći drugim putevima.

     

    Traži se od mene od strane 8 prijatelja da reknem, da li se radi o “mojim ljudima” savezno sa letkom, koji se širi po svietu sa potpisom “grupa časnika HOS-a”.

     

    Tu moram reći tri kategoričke tvrdnje:

     

    1. Nisu “moji” ljudi, odašiljače ne poznam, ne znam im adresu, i nitko od tih nije meni dao na znanje, da bi bio “moj”.

     

    2. nemam “svojih ljudi”. Oni koji mi prilaze s tim, da ili “moji ili ničiji” evo moje poruke: nisu mi potrebni. Ili je netko kao hrvatski vojnik voljan svrstati se dobrovoljno u borbenu liniju i dobrovoljno prihvatiti stegu i dati si zapovjedati i tada bezuvjetno služiti, ili taj nije Hrvatskoj od koristi. Nemam i ne trebam “mojih ljudi”. Tko veli da je “Maksovac” taj ili je već orunuo, pa nema hrabrosti tražiti novi PUT; KOJI JE DUG; TRNOVIT I TEŽAK, pun suza, krvi i znoja, kako je nekada rekao Curchill Englezima, – ili je takav vojnik ignorant, nedozreo ili zavaran.

     

    3. Ja sam načelno protiv takve vrsti rada i varakanja, ko bojagi, grupe časnika, a onda se ne zna da li su od Udbe, da li su od ove ili one grupe ili osoba. Imam apsolutnih dokaza, da ima osoba, koje su tiskale letke i napadale same sebe, samo da si time daju publicitet.

    Imam i apsolutno sigurnih dokaza, da je bilo “službenih letaka”, koji su proglašeni “komunističkim”. I jamčim svojom čašću, da je bilo letaka koje su izdali komunisti, a poneki se smješkao i dao insinuirati, da je to “iz naše kuhinje” i ko bojagi, da se Vlasi ne dosjete…

     

    Rezultat takvog rada: općenito sumnjičenje, gdje brat na brata sumnja, nepovjerenje mase u svoje šefove, nepovjerenje šefova u svoje suradnike, nepovjerenje u zdrav razum, poštenje, i stvaralačku moć hrvatskog naroda.

     

    Gospodo: to su posljedice psihološkog rata koje su nas izvrgnuli agenti UDBE. Oko 20 milijuna dolara je potrošila UDBA ove godine na psihološki rat, koji paralizira naše stvaranje. To je polica (priznanica, mo) za osiguranje Titova režima. Zato mi nismo nikada tiskali nikakva letka, koji nebi došao sa potpisom odgovornog zapovjednika, sa našom adresom, i uvjek na 2.000 adresa, na koje šaljemo ono što mi zovemo “masovna promidžba”. Ja sam zato, da svatko piše letke, tiska listove, okružnice, pa makar i najavljivao “totalni rat” svom susjedu, kao Joso, ali uvjek sa potpisom, adresom i odgovornošću.

     

    Dakle: “Napredak” je donio vijest i autoriziran je donieti neke moje rieči. Letci: nisu “moji” i ljudi nisu “moji”.

     

    S druge strane Pero Tutavac je urednik jednog nezavisnog lista, i slobodan je uredjivati ga, kao i ostali. Vrlo vjerojatno da će biti istina i mnogo toga što će donieti ovih dana i u budućnosti. Nema razloga za vjerovati protivno i bit će pošten, državotvoran i povjerljiv, dok mu se ne dokaže protivno. Za dokazati protivno nije dosta reći, da je baba Jela rekla bivšoj šogorici kume Mande, da je netko u Domu (Misli se na Dom Hrvatskom Domobrana, ili glavno sjedište istog, gdje se Hrvati često okupljaju u Buenos Airesu…mo. Otporaš) nekome rekao, da se Pero treba čuvati. Ha! I Pero! Tko bi to rekao! A dok je bio na položaju…. (točkice, možda, kažem “možda”, žele reći da je Pero Tutavac bio jedno vrijeme glavni i odgovorni urednik novine “HRVATSKA”, glasilo HOP-a. poslije Poglavnikove smrti, nastale su velike čistke unutar organizacije HOP-a., mo) itd. itd.

     

    To nije naš stil, pa tako predujmujemo povjerenje Tutavcu. Kada imadnemo razloga reći protivno, onda ćemo to reći. A ako bude naš suradnik, tada ga nećemo isto izključiti iz “rvackog naroda”, nego ćemo odreći suradnju. Ako bude, pak, protivna mišljenja, ima pravo da ga iznosi. Ako bude agent UDBE, on ili tko drugi, isto ga nećemo “izključiti” i proglasiti agentom, nego ćemo učiniti ono što Ustav diktira. pa da se Vlasi dosjete. Sve sam ovo rekao jer će Pero u naredna vremena donieti mnogo toga. I tako to ja moram pisati. A neću niti “Drinu” upotrebiti, jer je njoj izključivi cilj odgoj i formacija. Sve u svemu čitajte Napredak.

     

    Time sam ujedno odgovorio na pitanje je li istina? Jest! To i mnogo toga još, što Pero ne zna, i neće znati, ako to nije potrebno.

     

    Inače novina “DRINA” ima 300 stranica i posvećena je kralju Huseinu, kralju od Jordana. Ona donosi mnogo prigodnog štiva na arapskom, itd. itd. te će biti poslata u domovinu sigurnim kanalima u 3.000 primjeraka, 500 komada biti razdjeljeni medju sve delegate Sveislamskog Kongresa, a 1000 komada u sve biblioteke, sveučilišta, kulturne krugove, ambasade, itd. gdje ima muslimana i čvorišta borbene organizacije “Braće Muslimana” sa kojima imamo ne samo Konkordat načelne prirode, nego i borbeni savez i mnogo toga, što ne mogu zasada nikome od vas reći. Ostaje Vam vjerovati ili ne, što neće promjeniti na situaciji. Naravno ukoliko koji od Vas pristupi radu i bude potrebno, naravno, ću reći. “DRINA” će dakle stvar rasvjetliti, reći šta su i tko su “Braća”, donieti dekrete, itd. itd.

     

    Peri ću poslati zrakoplovnom poštom, pa meni je pravo, ako on glavno prenese, jer ja nemogu “DRINU” masovno slati avionom, niti Vi možete platiti ono, što košta poštarina. Svakako poslati ću redovnom poštom, volovskom, (što u ovom slučaju znači, parobrodom, mo) pa kada stigne. Kada bih ja slao avionom “Drinu” na sve ugledne i druge prijatelje, ne bih mogao tiskati sliedeći broj.

     

    Kako smo rekli. Sliedeći broj, isto reprezentativni bit će posvećen fra. Dominiku Mandiću, koji je sa svojim svezcima povijesti BOSNE i H., našu tezu obranio ne samo srdce, nego i dokumentima, koji će mnogo reći mnogo toga. Nu vama želim reći nešto više:

     

    Odpor će se organizirati na vojničko-revolucionarnoj bazi sa zapovjednicima na čelu. Ići će se i korak dalje, a to ovisi o Vama svima. Ja se neću baviti obnovom USTAŠKOG POKRETA, a niti kome niekati da to čini. Postat ću mu član, ako imadnem garancije, da će taj pokret biti ustaški, a ne zbrka pojava u kojoj ne samo da se ne mogu dosjetiti Vlasi, nego ni mi Ustaše.

     

    Ja sam bio POVJERENIK GLAVNOG USTAŠKOG STANA, pa i SABORNIK. (Koliko mi je poznato, a nisam sto posto siguran, da je svaki član Glavnog Ustaškog Stana, GUS automatski bio i član Hrvatskog Državnog Sabora, što svakako general Drinjanin na to misli kada kaže “…pa i SABORNIK”.Mo. Otporaš) Prema tome mogu se smatrati i članom utemeljiteljem, nu niti ću to dokazivati, niti gubiti vrieme s onima, koji mi to budu niekali, jer da je netko nešta u ime Poglavnika rekao, pa to Šćepa (Stjepan Barbarić, jedan u “kružoku” vodstva u Buenos Airesu, mo) ponavlja “DA SE NE ZABORAVI”.

     

    Čudno je svakako da su baš ljudi iz “NEBORAČKE ČETE” oni, koji se najviše kostruše: poznam psihologiju neboraca i deformiranih tipova. To je kompleks. Pa ipak me čudi, da se neki razgoropadili kao šareni grah, a da su u prošlosti imali prilike “okrvariti gaće” i nisu htjeli, ili smjeli. Ministru Iliću je nadporučnik Šego Stipe, stari obranaški časnik, u Chicagu, u Domobranu, (Na sjednici ogranka Domobrana u Chicagu, koji je bio sastavni dio ogranaka HOP-a, mo) rekao pred Heferom i svima: Vi se gospodine ministre razbacujete riečima o “krvavim gaćama”, a za vrijeme rata ste bili dezerter svoje vojske.

     

    To stoji jer kada je 1941. trebalo biti Trolistaš, proglasio si se TALIJANSKIM DRŽAVLJANINOM, otišao u Beč i študirao mrtve jezike. Kad su god. 1944. bili mobilizirani SVI OD GODIŠTA I SVI STUDENTI, odbio je povratiti se i bio po Minorsu proglašen VOJNIM BJEGUNCEM I DEZERTEROM. I dosta mu je pogledati tjelesnu manu, koju mu je Bog dao od rodjena, (Imao je mladež, crveni, jako upadan, na jednoj strani lica. Nisam više siguran na kojoj, lijevoj ili desnoj. Osobno sam ga poznavao. Bio je jako upadan, uočljiv, mo. Otporaš.) kao i nama druge mane, da čovjek dodje do uvjerenja, da kod svih, koji najviše “ćeraju iz rvackog naroda” imaju patološke komplekse i ovi padaju agentima Udbe na lijepak.

     

    Ja samo žalim braću Barbariće : debeloga Stipu, šepavog Jaku (Jakova, mo) i učenog Miljenka, da su pali na te grane, mjesto da kao i svi emigranti nakon 17 godina zarade koru kruha na drugi način i puste “fondove za oslobodjenje Hrvatske” oliti “državne poslove” drugima, koji rade 8 sati i zarade kruh.

     

    Treba zato početi na drugim bazama: ako smo vojnici onda tu treba početi vojnički. Ako smo ustaše, prema ustačkim načelima i na novim temeljima, a ako smo demokrati, onda tu nema “Poglavnikova Ureda” ni volje ni Poglavnika, ni fra. Branka, ni doglavnikovih pomoćnika opunomoćnog nasljednikova zamjenika ni niša slično.

     

    Ne, nisam mislio na “rehabilitaciju”. Kuda bih ja stigao kao general, kada bih me trebao rehabilitirati šepavi Jakov, pisar moga opskrbnog ureda i ndporučnik administrativne struke. Ni Hefra koji nije član pokreta. Ni gdjica Višnja, ni itko drugi. Značilo bi sudjelovati u cirkusu. Nisam mislio ni na traženje krivaca, jer smo svi krivi. Svi smo nesretni i mnogo puta su nesretniji oni, koji su nas “izključili”. (Ovdje se misli “isključili” iz ustaških redova, mo. Otporaš)

     

    Dakle naka ne gube vremena oni prijatelji, koji bi mi htjeli isposlovati “rehabilitaciju”. Gledajući sudbinu urednika “Hrvatske” našao sam dobru komparaciju (usporedbu, mo) sa šefovima ruske policije: sve je stigla ista sudbina. Pa neka svatko od vas, tko je još u HOP-u misli na svoju rehabilitaciju, kada ga najure, jer će na kraju ostati : bogodani vodje i vragodani agenti Udbe, koji ipak znaju šta rade. Svi smo mi “sudili” i svi ćemo biti “sudjeni” kao (jehovini svjedoci”).

     

    Na konkretno pitanje jednog prijatelja da konkretno odgovorim na pitanje : kakvi komentar imam na ovaj dio govora Oršanićeva, gdje se od nas ogradjuje odgovaram konkretno : On se ogradio i time nam zašparao svaki komentar.

     

    Ne, nisam htio reći, da nam je time zašparao posao, da se mi od njega ogradimo. Mi to nećemo nikada učiniti. Na sastanku u New Yorku (Stvaranje prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV 1962., mo) poznati, javni i tajni suradnici ODPORA IMALI SU 60% svih punomoći, zato ih je pola zatajeno.

    Nama je data ČASTNA RIEČ BEGA DŽINIĆA DA JE PRVI SASTANAK NOVOG VIJEĆA PRIZNAO ODPOR KAO OKOSNICU VOJSKE I DA ĆE ERIĆ TO DOBITI POSMENO. Na begu je da odkupu svoju častnu rieč. Na Oršaniću je da se ogradi. Da nas i opet napadne jer da suradjujemo sa Krnjevićem i pukovnikom Babićem. Na “Danici” je da piše što hoće.

     

    Mi smo dokazali u New Yorku i vjerujem da će to potvrditi nazočni, da smo stegovni, da smo vanstranači, da smo tolerirali i da smo potvrdili svoju vojničku rieč. Ne, nitko neće uspjeti, da nas zavadi. Imamo komentare dra. Jelića, dra. Oršanića i drugih “antimilitarista” i slažemo ih u fascikle po rednom broju. Dr. jelić i Dr. su dali rieč u New Yorku da ih prvi put vodi u Madrid.

     

    Ni u Madridu, ni u Munchenu nisu konsultirali pet pukovnika, nego jednog zastavnika. Njega su posjetili. Da nije bilo viteza Pjanića i tajnih naših suradnika u HOP-u, bilo bi i batina i Dr. Oršanić nebi se ogradjivao, nego bi bio u bolnici.

     

    Najmili su jednog razbijača, a nisu posjetili ni generala, ni pet pukovnika u Munchenu. Da nisu mislili na slogu dokaz je: prije polaska u Munchen Jelić nas je napao kao UBOJICE, a Oršanić radi Babića. Peremo Vokića i Lorkovića, čeprkamo po prošlosti da rehabilitiramo svakoga, tko je imao dobre volje, pa i uz cijenu napada na nas, ali niečemo pukovniku Babiću koji je trpio, jer je Englezima uskratio da ide u kairo ili šumu Titu. Kako se može govoriti o ministru promidžbe hrvatske sloge ako je išao sa idejom protiv Krnjevića, koji svugdje brani Hrvatsku Državu!

     

    Druga je stvar ozbiljnost: mi suradjujemo sa istarskim i dalmatinskim partizanima, tražimo sindikaliste, pa bi i sa Djalisavcima (surađivali, mo) i nacionalistima Srbima, a naš ministar promidžbe hrvatske sloge napada radi Krnjevića? Tko može vjerovati onda, da se je išlo za slogom. Mi ju ipak želimo. To smo dokazali u New Yorku, pa i poslije toga. I dokaz ćemo i u buduće. Mi želimo suradnju sa HSS, HOP-om, sa Vijećem, i sa onima izvan Vijeća. To je hrvatski put.

     

    Jedino je i sigurno: nećemo čekati milost Boga kao stratežki činbenik. Ni zapad. Ni čekati Vijeće, koje mora imati u obziru AMERIČKU KONSTITUCIJU. Ne, nego jednostavno nastojimo naći nove puteve. Tim sam putem išao i ako budete imali strpljenja, tada ćete se uvjeriti, da sam u borbenoj organizaciji BRAĆA MUSLIMANI našao polaznu točku. To znači: diplomatsku akciju, baze, sredstva, koordinaciju.

     

    “Drinu” : tiskaru, dom i arhivu sam predao mlađima. (Kada smo ovdje kod “ARHIVE”, za sigurno se radi o svoj ARHIVI koju je posjedovao general Drinjanin. Osoba mojeg punog povjerenja mi je pričala preko telefona prije godinu i pol dana, a i preko dopisivanja mi je to potvrdila, da je ta osoba od povjerenja bila u Španjolskoj u studenom 2010 godine, skupa sa prof. Ivanom Prcelom iz Clevelanda, te da su imali priliku, njih dvojica, upoznati jednog Španjolca koji ima nekih četrdesetak (40) kutija ARHIVE generala Drinjanina. Oni su to pregledali, kako su mi rekli, na brzinu, i došli do zaključka da tu nema mnogo zanimljivosti, osobito zato što je taj Španjolac tražio astronomsku svotu novca, iako je rekao da ne govori hrvatski niti zna šta sve važnoga tu ima. Sve što je rekao je to da zna da je sve to pripadalo jednom vrlo važnom Hrvatu. Moje je mišljenje je to: da bi se netko trebao potruditi, pronaću toga Španjolca, pogoditi se sa njim, uzeti tu ARHIVU, jer je ona naša, hrvatska ARHIVA, u kojoj i kroz koju bi se mnogo šta moglo pronaći za našu hrvatsku povijest. Mo. Otporaš)

     

    Imaju udoban dom, tiskaru, legaliziranu i skorom sasma plaćenu. Glavni joj urednik ima 23 godine, zove se Željko Bebek. Administrativni šef je Živko Vasilj 26 godina, metalurgijski radnik. (Nedavno sam imao priliku razgovarati sa Živkom Vasiljem. On živi u Njemačkoj. Naš razgovor se je vodio isključivo o njegovu boravku kod generala Drinjanina od 1961/63. i o njegovu radu. Mnoge mi je stvari ispričao za koje prije nisam znao. Rekao mi je da mu se slobodno uvijek obratim za bilo kakovu stvar glede generala Drinjanina. Često puta mi je u razgovoru rekao da general skoro nikada spavao nije. To govorim zato jer smo obadvojica spavali u istoj sobi. Meni je smetalo zato što nisam mogao dovoljno spavati. Uvijek je pisao, bilješke pravio, prevodio itd., mo. Otporaš)

     

    Jedini im je defekt da su Hercegovci i pripadnici ilegalnog Odpora u domovini. Prvome su ubili oca, a drugi je iz roda fra. Vendelina, (Vasilja, mo) koji je bio uz drugih 200 Vasilja član Obrane. Inače su dobri, poslušni, i pod vodstvom bojnika Tugomira, šefa Odgojnog odjela. Oni vode tu stvar. Time je moja uloga u “DRINI” završena. S druge strane osiguran “kontinuitet” /que palabrita…!/. Dakle kada Vam netko rekne: “izio Maks tiskaru” itd. recite mu, da ste već informirani.

     

    (Ovdje, povijesti radi, moram reći ono što mi je Živko Vasilj nedavno rekao preko telefona; jer sam ga pitao: Šta on zna o organizaciji “Braća Muslimani”. Rekao je da su on i general o tome mnogo pričali, jer, navodno, da neke arapske žemlje žele priznati Hrvatsku Državu više kao muslimansku državu nego kao Hrvatsku Državu. Za tu uslugu su tražili od njega da on pošalje hrvatske vojnike na raspolaganje organizaciji “Braća Muslimani” koji su se borili protiv Nasera i još nekih arapskih šeika, i sl. Da je i general htio ići ali da mu je on, Živko Vasilj, rekao da on može ići samo preko moga mrtva tijela. Tada se je general na Živka naljutio i u prepirku ga poslao u materinu. Ovo su riječi Živka Vasilja. Kada sam Živku rekao da ću ovo u prikladno vrijeme i prikladno mjesto staviti, Živko je potvrdno odgovorio: Svakako. I stavi i to: da sam mu ja zabranio ići se tući u arapske pustare za arapske račune. I sada, kada general govori u ovom pismu od 8 studenoga 1962. “Time je moja uloga u “DRINI” završena”., onda se to poklapa sa onim što mi je preko telefona nedavno rekao Živko Vasilj. Mo. Otporaš)

     

    Sliedim red misli u pismima, koja sam dobio od tamo. Oprostite na načinu pisanja.

     

    Osobna moja pitanja: Vama svima pišem kao starim ustašama i zato, jer ste neki od Vas u više navrata i javno ustali u moju obranu. To su moji prijatelji i registrirali. I jednom ćete se smijati kada Vam to pokažem sve skupa.

     

    Jedan španjolski “refran” ili izreka veli: ni son los que esten, ni esten los que son…odnoseći se na lude. To svi znate. Primjenite to na Saltu i Dom. (Salta je ime ulice gdje se nalazi Hrvatski Dom u Buenos Airesu i gdje se Hrvati sakupljaju, mo) htio sam reći, da znam, šta se govori, piše i radi.

     

    Kada bih ja htio iznieti na sunce istinu onda bi se dogodilo dvoje: stavio bih u zatvor neke brbljavce, ali bi mladima dao loš primjer, jer bi rekli, da im je svjedno što o meni misli moja punica ili šogorica, jer da su dosta čuli o meni od Titovih agenata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Kada bih ja imao novaca, a trebalo bih mi promidžbe, onda bih da psihološki džumbus bude kompletan, plaćao kao što neki rade promidžbu protiv sebe. Tako bi onda dunjaluk znao, da sam kriv. Ali kako će to skoro pokazati DJELA, nije ni potrebno. Drugo: ako se uzmu u obzir oni, koji se time bave, skoro da mi prave uslugu. Zato niti se ljutim, niti nerviram, niti mislim na odmazdu. U jednom sprovodu i mrtvac igra neku ulogu. I ako neki laju, to je jedini znak da živu, ” a tko ništa nema, ne može ništa ni dati, veli negdje Nikolić u pjesmi”. (Vinko Nikolić, mo)

     

    Pa ipak reći ću Vam: ja sam vodio i vodim jednu trgovačku kuću. Osim toga vodio sam stanovite poslove moje obitelji, moje žene, koja je jedna čestita žena i nije u ludnici. Ali su htjeli (obiteljsk trust) da se odreknem Hrvatske, sasma, 100%, te da ovdje, i u drugim zemljama branim interese Trusta. (Trust je jedna vrsta ili jedan oblik monopola u poduzeću i sl., mo. Otporaš) Oni su milioneri, bogati, trgovci, industrialci. Ja sam to odbio. Na to je došla u pomoć “šogorica” i HOPovi stratezi i tako je jedna čestita gospodja pošla putem advokata, rastave, itd. itd. (Potražite pismo kojeg je general pisao prof. Mirku Meheš 8.2.1965., kojeg sam stavio ovdje na 16 lipnja ov.g. Tu ćete u tom pismu naći jednu vrst ispovijedi general Drinjanina te usporedite sa ovim pismom koje je pisano skoro tri godine ranije. Mo)

     

    Tome je dvije godine. (Dakle, general je razvjenčan 1960 god., mo) Rezultat je sliedeći: Živim u mjestu Carcagenet, preko puta fratarskog samostana i pokraj žandarske kasarne. Blizu Valencije. Padre Oltra je starješina i zna sve. Adresa mu je : Padre Miguel Oltra, ofm. custos de la provinciana franciscana y superior del Colegio san Antonio, CARCAGENTE, prov. Valencia, Espana. On je bio onaj koji je doveo Poglavnika u Španjoldku, bez “spašavanja”, i on mu je dao zadnju pomast. (Kada je umirao 28 prosinca 1959., mo. Otporaš) On je izposlovao i mnogo toga Poglavniku i ostalim Hrvatima. To je onaj što piše u “DRINI” i o kome će se još mnogo čuti. On je onaj, koji Vam može posvjedočiti, da sam ja nudio sredstva, iz mog džepa, savezno sa našim jadnim Poglavnikom, i uz cijenu, da se nezna, da sam ja. Ja sam ga prvi molio. To je mnogo toga on znao, kao i ja, kao i drugi ljudi. Tko mi ne vjeruje, a sumnja u moju ljudsku integralnost, neka pita.. Tko sumnja, i ne pita, ima pravo. Tko ne pita, a govri, taj je magarac.

     

    (Eto, dragi moji Hrvati i svi oni koji ovo pročitaju, iskreno Vam govorim da za ovo nisam znao, iako sam bio u Odporu i Otporu preko pola stoljeća. Kako sam rekao u početku iznošenja ovih pisama, da će se kroz njih mnoge nama Hrvatima nepoznate pojedinosti otkriti. Sve što Vam mogu reći, večeras, na Badnju večer, ili Badnjak 24 prosinca 2012 godinu u 9:55 minuta po teksaškom vremenu, pratite i čitajte ova pisma. Ni jednu desetninu do sada nisam iznio koliko ih još imade.

     

    Svima želim sretan Božić, vesele božićne blagdane, Sretnu i Blagoslovljenu Novu 2013 Godinu!

     

    Mile Boban, Otporaš.)

     

    U Madridu živi uzorni hrvatski svećenik vlč. Eugen Beluhan, direktor vatikanske misije za Španjolsku, odnosno za Hrvate ovdje. On je upoznat sa svim stvarima i bio je isto “u misiji mira”.

     

    Njegova adresa: Rev. Eugenio Beluhan, c/Sofia Magdalena No 2. Madrid, Espana.

     

    Oba spomenuta su upoznati, (misli se na Padre Oltra, mo) i bijeli “andjeli mira”. Oba su mi dali privolu, da mogu se na njih pozvati.

     

    Istina je ova: niti sam rastavljen, niti sam izbačen iz kuće, niti išta. Uz mene su moja djeca : Domagoj, Drina, Vjeko i Miroslava. (Ovo je mjerodavno, jer je osobno general napisao imena svoje djece, i o problemu svojeg braka, tko je više a tko manje kriv za tu obiteljsku tragediju, mo. Otporaš)

    Sud je meni potvrdio pravo pa mi dao i curicu od 4 godine, dok žena ima pravo od vremena do vremena viditi djecu i to sam joj pravo dao. Idu u najbolje kolegije i pater Oltra ima sinove u svom kalegiju. Rastaviti se ovdje nemože, niti ja to hoću. Ali ne živimo skupa. (Dakle, i ovo je jedna novost za koju nismo znali. Rastavljeni su i ne žive skupa, ali nisu crkveno razvinčani, mo) Ja sa mojom djecom i sa mojim zanimanjem, a žena sa advokatima i stratezima HOP-a, i sa imanjem, koje sam prepustio. Prema zakonima ove zemlje moje je pola, i ona nemože ništa, nu ja sam kavalirski prepustio ženi i Trustu, i potpisao odobrenje, da mogu voditi (oni, sa generalove žene strane, mo) kako hoće poslove. (Prenosim ovdje, po svoj prilici iz časopisa Danas, u originalu, bez datuma, jer mi je tako poslato, četiri nastavka feljtona udbaškog piskarala Đorđa Ličine; a ja sva četiri držim u fijoki "MAKS LUBURIĆ, GENERAL DRINJANIN", četvrti i zadnji opis s naslovom: "Otpisani general Drinjanin", strana 74, podnaslov:

     

    Anonimno pismo

     

    "Potkraj 2957. godine (Poznato je iz Maksovih pisama da je Poglavnik došao u Madrid, Španjolska koncem listopada ili početkom studenoga 1957., dakle da se je netko odmah potrudio i poslao ovo "Anonimno pismo", mo. Otporaš.) na adrsu kontese Izabele Hernaiz Santisteban-Luburić stiglo je neobično pismo. Pismo ga je navodno netko iz kruga Pavelićevih prijatelhja. Neki čak sumnjaju u pavelićevu ženu Maru. U pismu mladoj kontesi stajalo je, uz ostalo, da su ruke Vjekoslava Luburića, njezina supruga "toliko krvave da se nikad neće dezinficirati". U pismu je, kažu, bio naveden i čitav katalog Luburićevih zločina ...u ustaškom koncetracionom logoru jasenovac. Izabel Santisteban nije mogla Luburiću oprostiti prešućenu prošlost; te je zatražila i dobila razvod braka. (Maks malo gore naviše piše da "nije rastavljen, niti je izbačen iz kuće, nego da ne živu skupa", mo) Doduše, pri tome je izgubila pola velikog imanja - jer ga je sud dodijelo Luburiću - ..."

     

    Ja zaradjujem dostatno da mogu živiti, školati djecu i pomoći Hrvatsku. Bio sam direktorom velikog poduzeća u madjarskoj nakon Marselja, (Marseille, mo) i izdržavao 15 obitelji Hrvata, mojih Jankopustaša. Poslie Bleiburga sam postao tehničar i stručnjak za kemičke proizvode i sada sam “jefe tecnico” y “jefe de ventas”. (što bi moglo značiti "tehnički" i "trgovački direktor" mo) Dakle niti sam od koga šta tražio, niti trebam, a jesam dao i mislim dati.

     

    Jedno je sigurno: ni prabranko, (Misli se na fra. Branka Marića, koji je vjenčao generala 19 studenoga 1953., mo) ni itko, neće voditi Odpor, kao HOP, niti biti provodadžija (posrednika, mo) u mojoj kući, a tko ga treba kao takva naj im bu i praf im budi…(Ovdje general emitira Dra. Vladka Mačeka, s kojim je general u svojoj kuću u Zagrebu, u Dulićevoj ulici br. 6, živio neko vrijeme, za vrijeme NDH, mo)

     

    Moja žena sa svojim Trustom, advokatima, savjetnicima i imanjem. Izgubila je parnice, ali ne muža. Kada se odluči zauzeti mjesto, koje joj prema našim kršćanskim zapovjedima pripada, netreba drugo, nego doći i u kuhinju, spavaću sobu i “comedor”. (Riječ “comedor” u ovom smislu bi mogla značiti: sve ono što jedan život čini ugodnim, udobnim i lagodnim, mo)

     

    A u Odporu ja. Jučer je bila viditi djecu, bila dva sata u kući i može se povratiti kada hoće. Ostala je gospodja, a u pitanju ostaloga je moja stvar. Dužan sam bio dati to objašnjenje prema Vama, koji ste znali ustati u moju obranu. Nisam dakle počinio niti jednog djela, niti jednog jedinog, koji bi me diskreditirao prema obitelji, djeci, crkvi, vlastima, i prijateljima. Moja supruga je Baska. A ovi su veliki intereščije, trgovci, itd. i imaju malo smisla za Hrvatsku! Nu ja ga imam. I kada sam se ženio, ja sam mojoj suprugi rekao sve, (a ne kako udbaško piskaralo Đorđe Ličina kaže malo gore više: "da nije mogla Luburiću oprostit prešućenu prošlost", mo. Otporaš.) i prema svim zakonima njoj je mjesto uz muža. Neće!?

    To je njezina stvar. Živim izvan imetka, i o svojoj zaradi, uživam sva prava povlašćenog gosta u ovoj zemlji!

     

    Tragedija je da obiteljski Trust nema malo smisla za Hrvatsku, ni za povijest, ni za metafiziku. Tu je dekadancija zapada i bogataša. Nu ja imam smisla za moju dušu, ime, odgovornost i moji će to španjolski prijatelji potvrditi, kao i vlč. Belehan, i ostali Hrvati, sa kojima sam stalno u vezi i posjetama kao Tijan, Dragičević, itd.

     

    Pita me jedan od Vas, dali stoji, da je ovdje prof. Murgić, Nije, ali će vrlo vjerojatno biti, jer ga trebam. On je dao pristanak i vjerujem, da će za najkraće vrijeme biti ovdje za organizaciju novinske službe. Ne radi se o “Drini” nego o bolestnima i radu u Hrvatskom Uredu i našim diplomatskim predstavništima, koja ćemo skoro pokrenuti u Španjolskoj. Konzulat će u skoro vrijeme proraditi opet, i o tome više u “DRINI”. G. Dragičević je dao dokaza da je u službi Hrvatske i vjerujem da će se pokrenuti Poslanstvo. Skoro idem u Madrid po tom poslu.

     

    Ista je stvar sa pukovnikom Matom Frkovićem. On je voljan isto i vrlo je vjerojatno, da će doći k meni u Španjolsku. Mene ne smeta da li je bio ili jest sa Jelićem, ili se zavadio. K meni, ako dodje, doći će kao pukovnik. On je stari i poznati borac, i on se je izjavio načelno voljnim suradjivati. Ovih dana se to riješava u Munchenu, gdje zasjeda Stožer “E” /Evropa/.

     

    Nemam ništa sa sporom Jelića i Izvršnog mu Vijeća, koje ga je desautoriziralo da ide u New York i sada se Jelić dao postaviti KOMESAROM HNO-u! (Ovi inicijali “HNO” su za “Hrvatski Narodni Odbor”, organizacija koju je pedestih godina prošlog stoljeća osnovao Dr. Branko Jelić, koje je on doživotnim predsjednikom bio. Mo) Pomoću njemačkog suda i advokata! Nema sumnje da su stare forme zatajile, jer su djelo starih ljudi i starog mentaliteta. Dakle: ako pukovnik Frković bude htio slušati svog bivšeg podčinjenog kao generala, Maks će znati u starom Buzdovanu gledati oca. Ako stari gospon Dr. Murgić prihvati ponudu, ja ću ga odmah dovesti ovamo. Imao sam dosta mana ali sam znao cijeniti ljude kriterija i savjetnike. Uz mnogo mana to mi je bila odlika.

     

    Ja želim stvoriti GLAVNI STAN, te ga predati u ruke za to odabranima. Kao što sam učinio sa “Drinom”. Ja ću se onda baciti na “operativni odjel” i stvarati baze, škole, odgajati ljude i komplicirati život i sebi i drugima.. Čim za postrojenu stvar imadnem čovjeka, zovem ga. Ako hoće, dobro. Ako ne, tražim drugoga ili ću ga stvoriti iz mladih, koji se nude za sve u masama. Postupit ću savjestno.

     

    I sada ambicije. “Dokle stižu Tvoje ambicije Maksu”? Pita me jedan od Vas? Reći ću: do kraja! Ići ću do kraja! Do slobode ili smrti!

     

    Sve drugo ovisi o nama samima i od sto drugih dogadjaja: mislim stvarati ZAPOVJEDNI SKUP. To bi bilo vijeće revolucionarne vojske, kako bi na vrijeme stvorio kosturnicu (u ovom slučaju riječ “konsturnica” bi mogla značiti, između ostalog, kao “stvoriti lanac”…, mo) od starih i poznati “preživjeli” da nas dinamični i mladi nestrpljivi i neispitani ne preplave u danom času i ne skrenu revoluciju u frakaso, ćorsokak, ili ideološke komplikacije. (Pa nekako se je to desilo i u Domovinskom ratu, u koje su sva odgovorna mjesta zauzeli “stari i bivši, sa znanjem i iskustvom” komunisti i Udbaši, mo) Ne dam da izkrvarimo. Vodit ću ekonomiju krvi. Cijenit ću živote, jer nas je malo, a ne iz sentimentalnih razloga. Ovi ne mogu regulirati revoluciju. Više smo ljudi izgubili u rudnicima amerike nego na Bleiburgu. Mladost ne plače nad palima. Mogli smo i bolje pasti..

     

    Nu zar ne vele, da vojnik treba slušati! Mi smo slušali 1918., i 1945. Treći pu neće nas nitko mimo Sabora i ZAPOVJEDNOG SKUPA sikterizirati.

    Stojim na demokratskim, zapadnim, istočnim, kakvim god hoćete principima, ako se radi o Hrvatskoj. Ali nećemo čekati dok progovori savjest zapada, ni dok nas bude dosta, koji ćemo odkriti da se možemo boriti za našu slobodu i onda, ako to nije pravo Americi. Nas veže HRVATSKA KONSTITUCIJA, a ne Američka. Ima naroda koji su dobili slobodu i bez Amerike, a ima ih, koji su je izgubili radi Amerike. Živila Amerika, ali živila još više Hrvatska!!!

     

    “U čemu ti mogu pomoći Makso”? Pitaju petorica! Velim ja: tko je mlad, neoženjen, jak, sposoban biti će pozvat. Tko ima ime, čin, prestiž, te fleksibilnost i živce za novu borbu, neka ponudi svoju suradnju. Pa i da mene izmjeni ako hoće. Tko ima novca, neka ih dade. Tko ima ideja, neka ih dade. Mi smo, članovi ZAPOVJEDNOG SKUPA, dali sve od sebe. Dajte i Vi što možete.

     

    Zapovjednik Područja “SUD” je bojnik Stjepan Fištrović. /Tugomir/ (konačno sada znamo tko je i ovaj “Tugomir”, mo) Adresa mu je: S. Fištrović, apartado de correo 3637. LIMA, PERU

     

    To ne znači, da ćemo generale podrediti bojnicima. On je zapovjednik “Područja”. Nije bezuvjetno potrebno da to bude, a pitajte njega i on će rastumačiti, koliko se trudimo, da pokrenemo duhove i ljude, jer treba stvoriti kostur. Ne znači da je potrebno ići preko njega. Svi imate moju adresu. Nu jedno je sigurno: imam u njega bezuvjetno povjerenje, jer ga je zaslužio. Nikada nećemo ići putem kojim se dosada išlo. Neće biti intriga. Nećemo napustiti drugove ni pod koju cijenu.

     

    Ni dozvoliti intriga. Pa tko misli da može nešto doprinieti dogovoreno sa Tugomirom, bujrum. (Turska riječ, znači: Na zapovjed, izvolite, u tom smislu, mo) Tko misli da može samo izravno samnom, neka mi piše. Tko hoće pomoći novcem, može dati Tugomiru, može meni izravno. Evo Vam svima moje osobne adrese, koju Vam dajem pod uvjetom, da istu ne smijete bez moje dozvole nikome dati:

     

    Drina, apartado 32. CARCAGENTE, valencia, Espana. Za sve ostalo ostaje adresa madridska

     

    Svakome od Vas jamčimo diskreciju i u pogledu suradnje, imena, kao i pomoći. Nikada ne objavljujemo imena “dobrotvora”, ali imamo zlatnu knjigu i na absolutnom mjestu. (Možda je to “absolutno mjesto” gdje se one kutije ARHIVA generala Drinjanina nalaze kod jednog Španjolca. Tko je pratio ova pisma, mogao je uočiti iz pisanja Stjepana, Štefa, Crničkog, koji je s puta tu došao u četvrtak 24 travnja 1969., dakle četiri dana poslije ubojstva generala, i koji opisuje da je španjolska policija, ili vlast, sve zaplijenila, UOPĆE SVE, dakle, i ARHIVU, bez obzira gdje je ona bila pohranjena. Mo. Otporaš) Administrator Vam može dati uvida (vidite opis “peti (5) dio), Živko Vasilj, mo) kada htjednete i mognete.

     

    Suradnja: stvorite “krugove prijatelja “DRINE”, ZAPOVJEDNI SKUP za Argentinu, stvorite ogranke Odpora, radne krugove. Pišite, radite da se održe sve organizacije, jer svaka na nekom mjestu može izvršiti poslanje. Ali ne svaka na svakom mjestu.

     

    Za ući u Odpor nije potrebno razbijati ono što ima, nego u smislu letka “SLUGE DOMOVINE” stvarati unutra duh sloge i jedinstvo u misli, jer se mora misliti na jedinstvo u akciji. Neće biti heferovskih, obranaških, jelićevskih ni seljačkih satnija. Ni ćelija za akciju, ni gverilskih grupa. Bit ćemo jedno ili ništa!

     

    Nismo sveci, nećemo stvarati mira sviju, svakoga, svugdje. To je nerealno. Ali možemo svi: kao generali, kao trgovci, kao književnici, kao savjetnici, svaki na svome mjestu pomoći.

     

    Kada sam stvarao “DRINU” i tiskaru, rekao sam, da je to početak. Ušli smo u “Prvi korak”. Skoro idemo u “Drugi”. O Vama svima ovisi kada ćemo ući u “Treći”. Ja idem napried i organiziram stvari. Ja sam dakle organizatorski zapovjednik. Sva su mjesta prazna, pa i moje. Nu valja popuniti onoga “koji nemože” jer je ubijao! (Maks sam na sebe misli kada ovo govori, mo. Otporaš) Kako mislimo do slobode bez novih ubijanja?

     

    Eto, ja sam Vam pisao iskreno. Nadam se, da nitko od Vas neće zloupotrebiti moje redke, jer je to privatno pismo. Nije potrebno da svi jednako mislimo, ali jest da pošteno mislimo. Ako je mojih 32 godine neka garancija, da nisam “izdajnik” pomozite me. Ako možete zauzeti moje mjesto, brzo ćemo se nagoditi, jer ima drugih mjesta za zauzeti. Ja sam voljan ići do kraja, apsolutno do kraja.

     

    Inače sam dobra zdravlja, boljeg nego 1941. i 1945.

     

    Želim i Vama svima isto. Nedajte da Vam “Jadran” (ime jednog hrvatskog kluba u Buenos Airesu, mo) odkopava Dženazu (grob, mo).

    Umrijeti nije teško, ako se ima smisla za povijest i vječnost. A mi smo to dokazali i u mladosti i u muževnom dobu treba još jednom pasti.

     

    Pisao sam negdje da sve Vas želim zadržati u mojoj mašti onakvim, kakvi ste bili, kada smo se najviše volili. Svima drugima, i sve, ja od srdca opraštam, i molim, da se i meni oprosti ono sporedno. Ta svi mi imamo ludo ustaško srce i ono bije za Hrvatsku. Samo različiti smo mi i prilike, koje su nas suprostavile mnogo puta a da nismo ni znali.

     

    Grli Vas sve odani Vam Maks.

     

    Potvrđeno velikim Grbom hrvatskih Oružanih Snaga s potpisom Maks.

     

    (Kraj ovog pisma “ispovijedi”, ako ga se ovako može nazvati. Ovo pismo bi uistinu trebalo analizirati sa svih uglova, Ostavimo to povijesničarima. Sve što ja, Mile Boban, koji posjedujem na stotine i stotine generalovih pisama, želim je to, da ova pisma iznesem na svijetlo dana, svim Hrvatima, prijateljima i neprijateljima Maksove i naše HRVATSKE!, Mo. Otporaš)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 08-07-2015 at 01:33

    08-07-2015 15:27#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PISMO/ODGOVOR IZ DOMOVINE NA OBITELJSKI ODNOS MAKSA LUBURIĆA

     

    (Prilažem pismo čitatelja iz Hrvatske koji je kupio prošle godine knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i koji redovito redovito prati i čita na ovom forumu sve što iznosim i pišem o Maksu Luburiću. Pošto je on u spomenutoj knjigi pronašao moje e-mail adresu javio mi se i od mene zatražio još neke podatke koji se ne nalaze u knjigu. Tako je naše uzajmno dopisivanje počelo i mene počeo oslovljavati sa "Stric", što mi je posebna čast. Čak mi je (naravno u šali) pisao da bi me trebalo predložiti za Nobelovu Nagradu zbog objevljivanja svih tih Maksovih povijestnih pisama, osobito s mojim nadopunama koje u mnogim slučajevima popunjuju prazninu mnogih pisama. Mile Boban, Otporaš.)

     

    Date: Wed, 8 Jul 2015 12:16:16 +0200

    Subject: rastava

    From: žutovac@gmail.com

    To: froate@hotmail.com

     

    Dragi moj striče Mile meni je iz svega što sam do sada pročitao i čuo potpuno jasno što se je dogodilo sa njegovim brakom. Ona očito nije bila najstabilnija osoba. U pismima se često spominje njezino loše vladanje pred gostima. Ostaje činjenica da je i španjolski sud dosudio da njemu pripada skrb nad djelom, a on je bio ipak stranac, a ona španjolska plemkinja i bogatašica??!! To mislim da sve govori, posebna je priča kako se je nesretnica dala izmanipulirati i kako je odgojila djecu, Junior (treće dijete, sin Vjekoslav, Maksa Luburića, mo) se nekako odhrvao njezinoj promidžbi, ali tu valja biti zahvalan argentincu, (ovdje se radi o Dinku Šakiću, Vjekoslava Juniora Luburića Tetku, jer je Dinko Šakić oženio polu sestru Maksa Luburića Nadu, a Vjekoslav Junior je živio desetak godina kod tetka Dinka Šakića u Buenos Airesu, pa je po svim izgledima mnoge nepoznanice saznao od tetka. O tome taj iz domovine misli, mo.) nesretni Domagoj je danas naki kakav jest, neka mu Bog oprosti na budalaštinama u koje je ogrezao, bratski poZdrav iz Hrvatske na +37,Žarko. (ovo "+37" je znak da je u Hrvatskoj temperatura +37, mo).

    09-07-2015 05:03#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    JA BIH NAJSRETNIJI BIO, KADA BI EMIGRANTSKI DIO ODPORA BIO

    U RUKAMA OSOBE, KOJU SE NEBI MOGLO NAPADATI RADI JASENOVCA

     

    (To je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin pisao svojem suradsniku Anti Kršiniću u Oakland, Californija, 30 ožujka 1965. godine. Šta na ovo reći? Mo. otporaš.)

     

    (PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, strana 18-21. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)

     

     

    Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića,

     

    (Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma ).

     

    "...Ako padnem - Rankovićevci će Te napasti da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

     

    ...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

     

    ...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

     

    ...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

     

    ...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

     

    “Iz jednog od pisama Anti Kršeniću

    30 ožujka 1965.

     

    …Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Odpora, sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se ne bi moglo napadati radi Jasenovca…”

     

    (Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na podrušju Hrvatske.

     

    Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Mo. Otporaš)

    10-07-2015 00:36#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ (3) PISMA MAKSA LUBURIĆA Anti Kršiniću (30.3.1963.‏

     

    To: Kamenjar Herc, Mile Boban, Otporaš.

     

    Bog! dragi moj Franjo,

     

    Neka ti ovi opisu budu dovoljni ili dovoljniji za saznati ISTINU iz prve ruke o HRB, Srećku Roveru i našem Maksu Luburiću. Po datumu ćeš vidjeti kada sam ja ovo pisao. Velika je šteta da ova pisma nisu izišla u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Ni sam ne znam kako je došlo do tog propusta. Zato bi bilo dobro da se ovo obradi i priredi i u nastavcima sa prikladnim slikama poprati. Prije nekoliko dana je netko pisao, rekao bih bez znanja i na pamet o ovoj temi. Ne kritiziram ga, jer čovjek nije znao. Zato ovo iz prve ruke donosim ovdje, za svakoga, da vide i da se upoznaju šta je Maks Luburić i toj australskoj devetorki pisoa te godine 1963. kada se je to dogodilo. Naklapati danas onako kako bi kome odgovaralo a nepopznavati prave stanje stvari, je neozbiljno i neodgovorno. Znam da je predugačko za mnoge a pogotovu za one koje ova teme ne zanima. Zato ja ovo prepisivam iz ova tri pisma i donosim za one koje ovo zanima. Svakako ovo pročitaj pa mi javi. Bog! Iskreni poZDravi. mile Boban, Otporaš.

     

    Za par dana ćeš dobiti opis vjenčanja iz Parizu. Poslat ću ti nekoliko slika a ti to rasporedi.

     

    Iskreni poZdravi tebi i svim tvojima.

     

    Bog! Milan.

     

    (U slijedećim opisima ću iznositi vrlo povijesne važnosti sadržaje iz TRI (3) pisma generala Drinjanina. Naslov će biti:TRI PISMA GENERALA DRINJANINA.

    Molim cijenjene čitatelje da ovo uzmu u obzir. Neznam koliko će nastavaka biti. Mo)

     

     

    14th August 2012, 21:41

     

    IZ TRI (3) GENERALA DRINJANINA PISMA (prvi (1) dio

     

    Dragi Ante! (Ante Kršinić, mo) Ja ovo šaljem samo za Tebe za Kaliforniju i Rudija za ostali dio USA. Na diskretan način učini što možeš iako znam, da nije lako. Moramo pohvatati u naše ruke sve konce, jer će stradati ljudi u rukama neodgovornih.

     

    Grli Te Tvoj Maks (Ovo je napisano rukom gore na vrh pisma kao jedan dodatak, mo)

     

    Maks, 30 ožujka 1963.

     

    Dragi moji !

     

    Pišem ovo okružno pismo vama nekolicini najužih suradnika da vam za 10. Travanj 1963. dadem, kako sam obećao, jednu sliku naših prilika. Na vama je, da mi u prvom redu svaki od vas dade iskren odgovor, uvijek gledajući sa sveukupnog stanovišta, a zatim da u vašim krugovima postupite shodno potrebama. Kada od vas dobijem odgovor, napisati ću okružno pismo za širi krug i javno.

     

    1.) Mnogi od vas tražio je obavještenje u pogledu naše suradnje u operaciji "Orient". Nekima od vas nisam odgovorio na ta pitanja ili uopće nisam odgovarao, jer u glavnim pitanjima nisam imao dovoljno elemenata za dati vam pravu sliku. Dr. Muftić bezuvjetno pripada "Braći Muslimanima", a sa drpm. Ramadanom stojimo u vezi, razgovorima i zajednički nastojimo postići nešto za našu stvar. Voljni su s Odporom suradjivati, a učiniti će vjerojatno i dosta usluga hrvatskom narodu na političkom polju. Nastavljamo u tom pravcu, a dr. Ramadan putuje u USA, gdje će se sastati s Erićem, a vjerojatno ćemo organizirati sastanke i na drugim mjestima izmedju naših i njihovih predstavnika. Poneki od braće imao je rezerve u pogledu dra. Muftića, nu ja vjerujem, da ne treba biti bojazni, da bi isti radio za komuniste ili Srbe, pa nam se je ograničiti na to, da suradjujemo na političkom polju do onih mjera, do kojih organizacija "Braća Muslimani" hoće i može učiniti.

     

    Treba imati na umu, da oni svugdje imaju pristaša i mogućnosti, da imaju svoje ljude na mnogim visokim položajima u islamskim zemljama, iako nemaju podpunu vlast nigdje. Njih treba smatrati neke vrsti klerikalcima i desničarima i k tome republikancima, pa u ovoj igri snaga na svjetskoj pozornici, gdje Rusija i Amerika pomažu ljevičarstvo i komunizam, kao i bezvjerstvo, nije njihova situacija najbolja. Time smo vam dali jasnu sliku političkog stanja, koje će ipak doći do izražaja, jer je jedan od naših velikih prijatelja i jedan od vodećih u organizaciji predvidjen za ambasadora u Madridu, koja će prilika biti iskorišćena u svibnju, nakon njegova dolaska. Novine te organizacije u raznim zemljama i nadalje o nama pišu i mi se povezujemo s njihovim prvacima.

     

    Ovu liniju možete smatrati kao jednu od glavnih naših političkih suradnja, pa iako časovito "Braća Muslimani" nisu u ofanzivi, nego je to njihov neprijatelj Naser, (Podsjetimo današnji mladi hrvatski naraštaj na to da su Tito i Naser bilo jako usko povezani, kako osobno, tako i prijateljski, diplomatski, državnički i ideološki, mo), imajmo strpljivosti i vjere, kolo sreće okreće se i ta će organizacija uvjek imati, poput katoličke crkve, veze i ljude i utjcati će na dogadjaje. Mnogih je istaknutih državnika u musklimanskom svietu na njihovoj strani, pa bi moglo biti ugodnih iznenadjenja u času zaoštrenja odnosa izmedju Amerike i Rusije. Tada bi Amerika bila prisiljena tražiti pomoć u konzervativnim, tradicionalnim, vjerskim i desničarskim krugovima. Poduzeti su razni koraci s hrvatskim muslimanima (Dali mi Hrvati imamo danas hrvatskih muslimana, i dali imamo hrvatskih pravoslavaca??? Što se osobno mene tiče, a to je moje mišljenje danas, na moj rođendan, 14 kolovoza 2012., da bih prije povjerovao da imamo hrvatskih pravoslavaca nego, recimo, na svu žalost, da imamo hrvatskih muslimana, mo) u emigraciji, te je mnogo truda uloženo u tom pravcu. To ćete viditi u sliedećim našim publikacijama.

     

    2.) Isto tako mogu vam dati jasnu sliku u pogledu pomoći u sredstvima, koje bi mogli očekivati od naših islamskih prijatelja. Rekao sam nekima od Vas u svoje vrieme, kada smo počeli razgovarati sa ljudima org. Braća Muslimani, a to je da su oni htjeli od mene dobiti u prvom redu ljude, kao i moju osobnu kolaboraciju, a za diverzantsku akciju org. Braća Muslimani na izvanhrvatskom području, tj. prema potrebama organizacije, koja se nalazi u stalnom ratu sa ljevičarskim Naserovim i komunističkim agentima muslimanima u svietu. Ja sam to odbio i nasojao svesti suradnju najprije na političko polje, pa me sigurno hrvatski političari, kad bi imali pameti, nebi napadali, jer sam u tom pogledu bio oprezniji, nego mi oni to danas savjetuju. Ja sam htio najprije političku suradnju i javna politička i diplomatska priznanja Hrvatske, dok bi onda kao saveznici mogli razgovarati o vojnotehničkoj suradnji.

     

     

     

    15th August 2012, 15:06

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (drugi (2) dio

     

    U tome smo izgubili dosta vremena, jer kako znate diplomcija je takova, a posebno na Orientu. Oni meni predbacuju, da se nemože bez akcija dobiti pomoć. a ja opet, da se bez pomoći nemože pokrenuti naš borbeni dispozitiv.

     

    Radilo se najprije o diverzantskim akcijama, nu kasnije je došao rat sa Jemenom, i od mene se zatražilo dobrovoljce, istovjetnost borbe za iste ideale, jer i u Staljingradu smo se borili izvan područja Hrvatske, itd. Bilo je ponuda za tehničare, stručnjake, avijatičare, radiotelegrafiste, škole itd. Predbačeno mi je da raste trava u logorima, gdje smo se trebali vježbati. Nu ja stojim na stanovištu, da je bolje da raste trava u logirima, nego da budemo začeprkani u pijesku za arapske stvari.Ti ciljevi nisu izravni sa ciljevima Hrvatske. Mi jesmo saveznici za ciljeve Islama u našoj Državi (čitaj Hrvatskoj, mo), i ja ću ostati vjeran odnosima i ugovorima, ali nisu još Braća ništa učinila za Hrvatsku, da bi mi morali biti velikodušniji.

     

    (Ova stvar se je rastezala par godina, dok konačno nije potpunama propala. Iako nisam bio izravno upleten u splet tih manevera, preko dra. Miljenka Dabe Peranića sam bio upoznat s ishodom svih tih povuci/potegni poteza. Zato se nije ni čuditi da su mnogi visoki dužnostnici Odpora tražili od generala objašnjenja, kojima je on često puta odgovarao osobnim pismima, koja ja želim sada iznijeti hrvatskom općinstvu kao povijestna zbivanja hrvatske emigrantske političke djelatnosti HRVATSKOH NARODNOG ODPORA, mo).

     

    Tako : Mi hoćemo u svaku kombinaciju, ali oni moraju najprije zadužiti Hrvatsku, pa ćemo onda i mi kao islamska i prijateljska zemlja odgovoriti.

     

    (Kako se je moglo i uočiti iz prijašnjih pisama da je organizacija "Braća Muslimani" isključivo zahtjevala da Hrvatska bude priznata kao islamska a ne katolička zemlja. Kroz generalova pisma će se moći uočiti kako se je on opirao da Hrvatska ne bude priznata kao islamska zemlja. To generalovo opiranje se rastezalo sve dok konačno od toga nije bilo ništa. Zato se je generala napadalo i okrivljivalo za taj neuspjeh, mo).

     

    Stvar se pogoršala, jer je pao Kasem, gdje su Braća imali neke pozicije, kao i u Siriji, dok su novi režimi u rukama Nasera (Čitaj Tita, pošto su ona dvojica bili gorljivi suradnici u razbijanju organizacije "Braća Muslimani" i bilo koje suradnje između ove i ODPORA, mo), a taj je protiv Braće, jer hoće da odijeli crkvu od države i provodi socijalne i agrarne reforme, a znate šta to znači za tradicionalne snage "Braće Muslimana". S druge strane snaga Nasera bi mogla biti brana protiv Izraela i to mu pomaže kod malog arapskog svijeta. Sve u svemu ni oni nisu jaki, da nam pomognu, kako smo vidili pod br. 1. prijatelji su na političkom polju. Koliko će to biti? Ne znam!

     

    Stvar kraljeva (ovo je u množini, mo) Huseina i Sauda nije ružičasta i mene ne bi čudilo, da i oni postanu emigranti ili kao Emir El Badr u Jemenu, koji nas je htio priznati i bili smo u vezi sa njima - ode u gverilu. Nu i ta gverila može durati, dok je Saud na vlasti, ali ako Naser počme u Arabiji, a to je moguće, onda će još manje izgleda biti za neku stvarnu oružanu pomoć u našu korist, a mi svakako nećemo spašavati vladarska prestolja, kao nekada Hrvati Abdurahmanu III. u Kordobi. Pa i ako oni izgube prijestolje i zavlada Naser, sigurno je, da će postojati organizacija BRAĆE i ostalo će tada zavisiti o Naseru, koji nam vjerojatno nije neprijatelj, nego je s Titom išao iskoristiti Ameriku i Rusiju. Nismo počinili ni jenu pogrešku u tom pravcu, nismo neiskoristili, a ako nismo što dobili, nismo ni izgubili. I čekati.

     

    3.) Pomoć odavde. Imam velikih prijatelja i opće simpatije. Stari su to računi s Titom i internacionlnim kolonijama. Nu ova je zemlja i sama morala voditi bitku za legalnost radi crvenih na jugu Francuske. Danas je to uredu. Francuska je pohvatala španjolske crvene vodje i internirala ih, a ovi ovdje OASovce.

     

    (O.A.S. (ORGANISATION ARMEE SECRETE) koja se je pod vodstvom generala Raoula Salana opirala generalu Charles De Gaulle-u da dadne Alžircima Nezavisnost. De Gaulle je vojnim udarom skršio tu Salanovu tajnu vojničku vojsku. Oni koji nisu bili pohvatani su se razbježali a poneki čak pobjegli i u Španjoslku, koje je Frankova vlast hvatala i sa francuskim vlastima kusure činila, tj. izmjene, mo)

     

    Ima mira na Pirinejima i nitko ga ne želi pomutiti. Oni su morali računati i s medjunarodnim turizmom, jer je ova zemlja u 10 god. podvojstručila životni standard, zahvaljujući turizmu. I onda medjunarodni pritisak i k tome američki. Daleko smo od ove zemlje, naime Hrvatske, te se ovdje ne može praviti operativna baza, ali može ODGOJNA i to privatnim i individualnim naporima. Tu bazu već ovdje imamo i nešto je ljudi prošlo kroz nju i dolaze novi. To je sada već konkretno. Na političkom polju vezali smo njihov jači udjel nakon afirmacije muslimana. Nismo više ni tražili, a oni nam daju slobodne ruke u pogledu Konzulata, kretanja, rada. Ljudi koji ovamo dodju s pasošom kao turisti, mogu biti moji gosti i to ne u domu, tiskari i t.d., nego u - ODGOJNOJ MOJOJ BAZI, odu odavde i nema dokaza ni odgovornosti.

     

     

    15th August 2012, 17:24

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (treći (3) dio)

     

    U carstvo glupih želja i priča spadaju vijesti, kako je nama nešto zabranjeno, posebno u pogledu "Drine". Uživamo apsolutno povjerenje, sada više nego ikada, (general Drinjanin i HNO, mo) jer smo uvijek znali braniti interese, (španjolske, mo) ili ih barem imati pred očima, te smo to povjerenje zaslužili. Politički je rad mogao biti zabranjen Poglavniku, ali meni nikada.

     

    "Odgojna" baza je tu i nijedan Hrvat se ne treba bojati u ovoj zemlji tako dugo, dok stoji pod mojom zaštitom i ne počini djela, za koja ja ne mogu odgovarati. U ovu zemlju dolazi skoro 10 milijuna turista, mogu doći Hrvati, koje ja pozovem, biti sa mnom, otići - bez bojazni. Ostalo je moja briga.

     

    Nije to Jankapusta, jer nemamo granice sa Hrvatskom. Da je imamo, imali bi i Jankapustu. Ali imamo svoj kutić, gdje možemo odgajati ljude. Kakav oblik će to imati? To zasada ovisi o nama. Ja nisam nikada i nigdje tražio materijalne pomoći kod prijatelja u ovoj zemlji, ali ću je dobiti kad zatražim. Nu ja to neću dok ne bude vrijeme. Prema tome stvar je ovakva: ni od katolika ni od muslimana nismo dobili ništa. Mogli bi slati ljude u Španjolsku Stranu Legiju, nu ja to neću. Ni u druge - američke ni islamske. Možemo imati onoliko, koliko mognemo izdržavati.

     

    4.) "Akcija Drugog Koraka". Mogu vam reći, da smo isplatili stroj ove i instalacije tiskare. Tiskara je jedan skromni dom za one, koji će ubuduće tu tiskaru voditi, isplaćeni su i dokaz su naše snage. Istini za volju treba reći, da je to bilo omogućeno odkupom većeg broja dionica bojnika Tugomira, pa iako "Drina" duguje dvojici Hrvata po 500 dolara, imamo na zalihi skoro dogotovljenu novu "Drinu" posvećenu fra. Dominiku Mandiću (br. 1. 1963., mo) i ja se nadam, da ćemo s "Obranama", "Drinama" te sa vojničkim priručnikom, koji je takodjer dijelom izradjen i sa knjigama o vojničkom povlačenju "Od Ivan Planine do Bleiburga", koju započimamo za nekoliko dana, moći sami platiti dug i podržavati redovno izlaženje "Obrane" i "Drine" i korespodencije, dok izdržavanje kuće ostaje moja privatna briga i to ću ja urediti i platiti od moje zarade, dok smo skupa i u ovakovim prilikama.

     

    Postigli smo, dakle, u 3 faze kupnju tiskare, ostvarenje veza i početak psihološkog rata. Nema nikakove sumnje, da smo u dosadašnjima fazama uspjeli i da sa ovim aparatom, kojega sada posjedujemo, možemo izdržati ovaj ritam.

     

    "Akcija Drugog Koraka" - psihološkog rata u Domovini ja smatram prvom našom borbenom potrebom. Držanje hrvatskog emigrantskog tiska prema nama u zadnja vremena opravdava moju bojazan, da bi svi ovi, koji su na nas graknuli, to bili učinili, da smo počeli sa domovinskim akcijama bez njih. Dobar dio to čini radi moje osobe, a dobar dio zato, jer "odnesoše im slavu". Emigracija je dokazala, da nije kadra poduzeti ništa. Ja sam vam svima iskreno rekao, da ni mi do sada nismo bili kadri i zato nismo ništa poduzimali, nego smo u tri faze učinili pripreme. Sada raspolažemo s tiskarom, u kojoj možemo braniti sebe, naše akcije i prije svega ideju vojničke izvanstranačke koncetracije i njeno sudjelovanje u hrvatskoj revoluciji.

     

    Sada dolazi vrijeme akcije. Ja tu riječ u konkretnom slučaju nisam nikada izgovorio i sada je izgovaram, jer je za to došlo vrijeme. U prvom redu smatram, da je urednik "Drine" Bebek (Željko, mo) sposoban, da vodi publicistički dio naše organizacije, a drugo je - svaki psihološki rat mora imati svoje akcije, a ne samo svoju propagandu. Tako, ja se sada mogu posvetiti akcijama, a to je preduvjet, da se nešto postigne. Ja neću izgubiti živce i neću se dati nadvikati po onima u našim redovima, koji bi htjeli jurišati na Beograd, a neće niti malodušnici niti piskarala osloboditi i smlatiti (smlatiti Beograd, mo). Nakon što sam vam razjasnio dosadašnje korake i stanje naših veza u političkom i tehničkom pogledu s našim islamskim prijateljima, te razlog zašto smo morali uspostaviti svoj tisak na noge, ja vam ovo govorim o akcijama u najkonkretnijem obliku. Time dakle ulazimo unutar "Drugog Koraka" u razdoblje "Akcija Drugog Koraka".

     

     

     

    16th August 2012, 00:05

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (četvrti (4) dio)

     

    5.) Uvjeti i preduvjeti za akcije "Drugog Koraka".

     

    Još uvjek se nalazimo u onom stadiju, gdje se moramo ograničiti na vlastite snage prema onoj - uzdaj se u se i u svoje kljuse. Moguće je da sam neke stvari u životu činio dobro ili loše, te da nisam bio dorastao nekim situacijama u stanovitim vremenskim dobima, ali se osjećam sposobnim i pozvanim za organizaciju onih akcija, o kojima vam govorim. Nisu prilike iste, kao nekada, ali i ja sam se odgajao u tom novom ambijentu i znam s čime i s kime se hvatam u koštac. Mislim reći, da želim osobno te akcije organizirati i osobno za njih odgovarati. Ja sam godinama podnosio stanovite žrtve za očuvanje minimalnih veza, posebno kada sam osobno bio u boljim materijalnim prilikama. Osjećam se dakle sposoban za voditi tu stvar i svima vama velim bez razlike, da kako sam god bio elastičan u političkim i taktičkim potezima, u ovim stvarima sam vojnik i neću dozvoliti (ne želim unaprijed govoriti o scenama u filmu kojeg gledamo, ali, ukratko, ovdje se radi akciji HRB iz 1963. god. Ovdje se ne radi o nikakovu filmu. Jas sam to tako nazvao, jer za mene su ova pisma tako napeta, više nego najnapetiji film, mo), da se u moje ime i u ime Odpora dogodi i jedna, (akcija, mo) koja ne bi bila po meni odobrena. Sve bih radije podnio, nego da moje ime i ime Odpora bude vezano uz jedan frakaso poput Kavranove akcije (Akcije Gvardijan, neki ju opet zovu Akcija DESTI TRAVANJ, svakako poznata pod imenom "Akcija Božidara Kavrana" 1974/1948, mo). Dapače, velim vam iskreno, da bih bio najsretniji, kada bi svu političku i publicističku stvar Odpora preuzeo bilo "Zapovjedni Skup", bilo neki Odbor, ili bilo kakvi forum, kojega bi stvorili mi, koji smo i Odpor stvorili i vodili do sada.

     

    Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Odpora, sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se ne bi moglo napadati radi Jasenovca.

     

    (Nama Hrvatima ne treba veća ispovijed i iskrenost od ove koju je upravo ovdje, u ovom pismu, rekao čovjek kojeg se sustavno napada i kleveće za sve ratne žrtve na području NDH od DESETOG TRAVNJA 1941 PA DO 8 SVIBNJA 1945. Ja ovdje otvoreno govorim, bez da govorim koliko je ili koliko nije kriv, da će ime Maksa Luburića živijeti dokle god bude živijelo i ime HRVATSKA. Kada se budu filmovi snimali o Maksu Luburiću, nesumnjivo će biti spominjano i naše ime HRVATSKA. Svakako treba uzeti u obzir da je Maks Luburić naša HRVATSKA POVIJEST, bez obzira kako su ga naši hrvatski neprijatelji prikazivali ili kako će ga prikazivati. Mo)

     

    Vidili ste u Nevistićevom članku (Dr. Franjo Nevistić (1913-1984) novinar, pisac, jedan od urednika Studia Croatica u Buenos Airesu itd., mo), da kada je ostao posramljen i smlavljen Erićevom logikom, uhvatio se za jednu riječ (Jasenovac, mo) i soli nam pamet o tome, kako se ne može ubijati nedužne ljude.

     

    Još se ne može govoriti o jačim zahvatima na hrvatskom području, ali da o akcijama "Drugog Koraka" i u Domovini i u emigraciji. Došlo je vrijeme tome i nakon što imamo svoj tisak, koji već može i bez mene funkcionirati, ja sam voljan početi. (s akcijama, mo). Postoje potrebni uvjeti za to.

     

    Možda da će biti pripadnika Odpora, koji će se dati zavesti na korake izvan moje kontrole. Ja takove akcije neću smatrati štetnim za Hrvatsku, ali ću se od njih ogradjivati, jer koliko god mogu biti koristne, mogu dati povoda za jednu novu Kavranovu tragediju. Stanje sigurnosti, koje ja imam u ovoj zemlji, dozvoljavaju mi sigurniji kontrol, a to je jedan od preduvjeta za jednu akciju. Druga je stvar polazna točka za akcije, kao i svi tehnički problemi sprovodjenja istih ali svi ti moraju biti izvedeni samo i jedino pod mojom kontrolom. Tu nema elastičnosti i tu ćemo se igrati i svojim i tudjim glavama.

     

    6.) Naše veze s drugim organizacijama.

     

    Eto, upravo smo poslali naše ljude na sastanak s jednom stanovitom domovinskom organizacijom, koja nam se javila preko svog povjerenika u Evropi. Može biti stvar UDB-e, a i stvar hrvatskog naroda, što se ja nadam, da i jeste. U isto vrijeme mogu vam reći, da smo se na jedan ili drugi način povezali s nekim ili svim grupama, koje o revoluciji, vojsci i borbi govore ili pišu. Neke grupe traže suradnju, neke se stavljaju pod zapovjedništvo, a neke nude razgovore.

     

    (Koliko god danas, poslije 49 godina od kada je ovo pismo pisano, ovo moglo izgledati "zeleno", uvjeravam današnji hrvatski naraštaj da je kontakta bilo, i da se je intezivno radilo na povezivanju domovinskih i iseljenih Hrvata. U tome su uveliko odigrali ulogu hrvatski "pasošari". Evo istinitog slučaja. K meni je je došao u posjetu u Pariz sin mojeg brata. On je bio student na zagrebačkom fakultetu. Bio je kod mene više od jednog tjedna. Bojao se sastati s mojim prijateljima, što je i razumljivo. Ja sam radio u poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE gdje sam imao pristup mašinama za kopiranje. Kopirao sam mnoge vrlo važne stvari za koje se u ex YU nije znalo niti se je smjelo znati, ponajviše partizanskih i komunističkih zločina, Udbinih zločina u emigraciji itd. Sve sam to pokazao mojem bratiću i rekao da on to sa sobom ponese. Opirao se je. Pripremao sam ga. Sebe sam stavio u ulogu kao Udbaša koji će ga u Petrinjskoj po povratku ispitivati. Galamio sam na bratića, ono po Udbaški i paretizanski, te mu rekao: Znaš šta, kada dođeš s vlakom Express Paris/Istanbul u Zagreb, odmah se uputi na Udbu u Petrinjskoj, zatraži odgovornog Udbaša i ovu cijelu kutiju mu podaj i reci: Druže, upravo sam došao iz Pariza i bio sam kod strica. Prisilio me da ja ovo donesem ovdje i dijelim medju mojim kolegama studentima. Ja to neću činiti, jer se s tim ne slažem. Ja druže vama ovo dajem. Tako je to bilo i time su mojeg bratića pustili na miru. Poslije Konvencije HDZ u Zagrebu 26 veljače 1990. godine, nekoliko Udbaša iz Petrinjske su posjetili mojeg bratića i tražili od njega da ih on upozna sa menom kada se ja vratim..., mo).

     

    Ja sam voljan u tom pogledu biti elastičan i taktičan, jer ne želim podrezati krila mladjima, koji su te organizacije mimo nas stvarali, jer bih onda i ja bio svrstan u istu grupu naših staraca, koji su izgubili kontrolu nad našom mladom generacijom. Pokazalo se, da su neke vojničke grupe, koje su u zadnja vremena pod utjcajem bile protiv nas upotrebljavane i shvatile, da bez nas nema riješenja i putem pisama, sastanaka i posjeta spremno se izgladile sve razlike. Time bi psihološki i potencijalno Odpor zaista bio ono, što treba biti, ako je centar Odpora raznih centara pod kontrolom vojske i jednog generala koji nešto o svemu tome mora znati i daje garancije, da nije u službi tudjina.

     

     

    16th August 2012, 13:49

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (peti (5) dio)

     

    To je točno, gdje se sastaju predstavnici malih grupa, koje nastaju kao gljive iza kiše, bilo jer ih stvaraju agenti UDB-e, bilo jer su plod pobune hrvatskog duha radi srbokomunističkog terora, radi izdaje ideala predstavnika svjetske demokracije, bilo radi impotencije hrvatske politike.

     

    Ja ću radi opreza svakome od vas najprije pisati o vezama na vašem području, a onda ćemo u sastancima ili vrlo skrupuloznoj vezi reći ostalo. Svakako se nadam, da nas neće predriblati UDB-a ni prestrašiti vikači, ni navesti na tanak led nestrpljivi. Na nas gleda hrvatski narod i eto sada polažemo ispit zrelosti. Ne zaboravite, da se Amerika odlučila pomagati Tita tek nakon Kavranove tragedije.

     

    I još uvjek vam velim: radi se o akcijama drugog koraka, t.j. početka psihološkog rata. Koliko će u tome sudjelovati nama nametnuti ili ukopčani elementi, to je druga stvar i stvar vremena, opreza i dogovora. Voljan sam primiti pomoć, kolaborirati, ali ne dati se navući anonimnim grupama. Biti ćemo načelno širokogrudni, ali oprezni u provodjenju zajedničkog. Neka nam dokažu svoju dobru volju! Kada to bude, onda možemo govoriti o kakvim daljnim akcijama pa i organiziranim strukturama. U tome je naša krvava budućnost, a ne u čekanju ni istrkivanju pred rudo. Budite strpljivi; javiti ću se svima u pogledu veza sa grupama, sa kojima imate veze na vašem području.

     

    Ne treba biti ni pesimista ni optimista. Jedan poznati gospodin, kojemu nitko nije dobar, koji u riječima po tami slavi svih i svakoga, govorio je, da šta radi Luburić i - da mu treba dati 5.000 dolara i da vidimo, što će napraviti. Poduzeo sam preko 6 veza korake, da pozovem tog gospodina, da vodi jedan odsjek akcije i, ako je sposoban, neka preuzme vodstvo operacije, ako je istina da hoće, da je povjerljiv i t.d. I dobio sam od jedne veze poruku, da je voljan iz Amerike doći k meni u društvu drugog gospodina, ALI DA JA MORAM PLATITI PUT!? Da vam ne govorim o drugim "velikim ljudima", koji govore o tisućama, akcijama, traže akcije i traže, kako ne, za sebe obzire - da na kraju nisu ni svoju "Drinu" platili. To je većina. Mislim onih "velikih". Nu ima "malih" ljudi, koji nude svoju uštedjevinu za kupiti oružje. I kada sam trebao sredstva i od njih tražio, za par dana sam dobio ček bez ijedne popratne riječi. Ima dakle svašta: "velikih Ljudi", koji su se pokazali vrlo sićušnima u danom času, i ima "malih ljudi", koji su znali biti veliki. (Slučaj danas s hrvatskim BRANITELJIMA I GENERALIMA koje se blati i napada samo zato što su sve od sebe dali da nam Hrvatska bude DRŽAVA SLOBODNIH HRVATA. Doći će vrijeme kada će povijest i hrvatski narod istinu reći o nama svima, pa tako i o Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, sinu partizana, kako je on sam za sebe rekao u Izraelu i svim hrvatskim antifašistima, u čije ime su oni pobili na tisuće i tisuće Hrvata. mo). Tako će biti u pogledu suradnje s našim revolucionarnim i vojničkim saveznicima. Ni jednu ruku nećemo odbiti, bez obzira na riječi, koje su nas nekada rastavile.

     

    7.) Sada ili nikada -

     

    Poručujem vam svima, svima, kojima ovo pismo šaljem. Tražili ste od mene akcije, nudili ste neka vas pozovem u tom pravcu i evo to činim. Do sada smo tražili za tiskaru, novine, putovanja, političke akcije. To neka (i dalje, mo) ide svojim putem. Neka to bude posebno, vodite to sa Bebekom, jer aparat propagande, odgoja, politike, vanjskih organizacija i t.d. neka ide svojim putem. Tražimo najbolje forme za taj dio rada, kao i do sada. I počnimo s novim, tajnim radom. Ja sam dao što sam imao za stvar tiskare, života, puta i mojih ljudi, koje sam iza sebe ostavio. Danas "Drina" ima svoj dom i svoju tiskaru, urednika, veze, organizacije. Idemo dalje! Nitko od vas neće moći ni smjeti reći, da nisam bio voljan u dani čas izvršiti svoju dužnost. Ni ja vama ni povjest neće moći reći, da nisam imao s kim. Nu ja sredstva za to dobio nisam, jer nisam htio dati ni jednog čovjeka, niti ću to učiniti, osim za Hrvatsku i pod mojim vodstvom. Ako skrahiramo, skrahirali smo svi skupa. Ja vas ovlašćujem, da upotrebite te moje riječi pred onima za koje mislite, da su voljni dati svoj obol za akcije i za oružje. Ima vas, koji mi godinama tražite ovlasti u tom pravcu i ja ih nisam dao. Na vama je reći mi, da vam potvrdim ove riječi, vama osobama ili istitucijama.

     

     

    16th August 2012, 17:17

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (šesti (6) dio)

     

    Mogu vam poslati magnetofonsku vrpcu s riječima, koje ću snimiti, mogu vam dati pismeno izravno ili neizravno, jedino za ovaj čas ne možemo o tome javno govoriti u našem tisku iako možemo, recimo, stvoriti fond, kojega možemo zvati "Fond Drugog Koraka" i onda u "Obrani" objaviti pod pravim imenima ili pesudonimom, po želji onoga, koji doprinese. Jedno je iznad svake sumnje: bez dovoljno sredstava za sigurnosne mjere i za kupnju oružja i opreme ljudi (poput Bugojanske Akcije poznate FINEX 1972., gdje su oni sami između sebe se POĆESALI - ovo je stara hrvatska riječ koja se je upotrebljavala kada su ljudi u "ćesama" držali svoj novac iz kojih su vadili dobrovoljne priloge za uzdržavanje zajednice u kojoj su živjeli, mo), ja akcija poduzeti neću. Poduzeti ću ih do one mjere, do koje budu dozvoljavala sredstva. Voljan sam prihvatiti svaku sugestiju najužih suradnika, kao i izravni kontrol svakoga od vas, od kojih se više nudilo, da prenesu svoje uštedjevine i organiziraju asistenciju blizu mene. Prema tome, prvi od vas, koji dodje ili još prije, može biti blagajnik "Drugog Koraka", dok Bebek ostaje u onoj poziciji, u kojoj je danas u pogledu tiskare i naših publikacija. Eto, to je na znanje i vladanje svima vama, kao i svima onima, koji su se nudili za kolaboraciju u tome u raznim forumima.

     

    Molim još jednom, da bi se svaki prinos za ovaj fond vodio kao takav i tamo i ovdje, te da se ne mješalo s prilozima i predplatama na publikacije. Može biti u istim pismima i na istu adresu, a to ćemo voditi Bebek i ja kao i dosada, ali uvjek posebno. Mislim da sam u ovom pogledu bio apsolutno jasan. Želim vam još napomenuti, da svi prilozi za fond "Grugog Koraka" budu na ime Luis Luburić. Tako će se ovdje voditi taj fond. Za ovu stvar uvjek slati u čekovima i preporučenom zračnom poštom.

     

    Znam, da će mnogi od vas postaviti pitanje kako i odakle će se smoći sredstva, posebno sada, kada su se mnogi žrtvovali za druge stvari, obranu u Njemačkoj i drugo. Ja ću vam na to odgovoriti, kako odgovaram i sam sebi: ako nismo kadri tu stvar pokrenuti, onda nismo zreli ni pozvani i malo će hrvatski narod izgubiti, ako nas vrag odnese sve skupa.

     

    Velim vam iskreno, da ako zataji ova naša akcija u ovaj čas, incijativu preuzimaju mladi bez nas, mimo nas, a možda i protiv nas.

     

    (Sve što za sada, dovle, do ovog pisanja, želim reći onima koji prate ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, posebice ova tri (3) pisma, da dobro pamte i zapamte što su pročitali i sami, iz izloženog, stvore zaključke i razloge uspjeha/neuspjeha ove AKCIJE "DRUGI KORAK", mo).

     

    Borba će biti duga i krvava, ali će trebati dokazati svijetu, da nismo zadovoljni s Jugoslavijom i komunizmom i da ne prihvaćamo ni 1. ni 2. pa to Kennediju, demokratima, katolicima i drugima bilo po volji ili ne. Ja ulazim u taj dio borbe hrvatskog naroda s najboljim nadama, sredjenim živcima i ustaljenim mislima. Dao Bog i bilo na korist Hrvatske! Ostalo znajte, da ovisi o vama, a ne o meni.

     

    8.) Svaki od vas, kojemu je ovo pismo upućeno, ovlašćen je poduzeti konkretne korake u pogledu fonda "Drugog Koraka". Ova incijativa treba biti najhitnije sprovedena. Svaki prilog treba pismeno sprovesti i odavle će biti posebno potvrdjeno. Od sviju vas očekujem odgovor po točkama na pitanja, koja sam iznio. Ne ljutite se, ako svima na vrijeme ne odgovorim. Znam, da vam nije lako, ali je meni gore, nego svima vama.

     

    U pogledu Vijeća rekli smo u zadnjoj "Obrani" kako stvar stoji. Mi stojimo uz Vijeće. Vidjeti ćemo, tko je bacio kamen na nas. A radnim činima će se dokazati, što je to što Vijeće radi. Na nama je da dokažemo, da znamo što hoćemo. U pogledu predplata za "Drinu" i "Obranu" Bebek će vam svima poslati jedno okružno pismo i potvrditi primitke. Ja ću isto svima odgovoriti, čim mognem. "Drina" posvećena fra. Mandiću je najbolje što smo mi i sva emigracija do sada napisali, s mnoštvom stručnog štiva za 250 stranica. Stavljam vam na srdce, da pomognete širenje našega lista "La Croatie" i da predplate i .t.d. pošaljete izravno Peraniću. To je naš ulazak u evropsku misao, kojoj na čelu stoji Francuska. Očekujem od vas hitne odgovore.

     

    Grli vas odani vam Maks, general Drinjanin.

     

    Kraj ovog prvog pisma.

     

    (Tu i tamo, kako sam već rekao nekoliko puta, da ću nadodati neka moja zapažanja kako bih popunio prazninu sadržaja ovih PISAMA. Osobno sam u Parizu bio zadužen prikupljati sredstva za "Drugi Korak"....Slučajno sam susreo jednog Hrvata u San Franciscu 1973. godine, koji je skupa s menom prikupljao sredstva za "Drugi Korak". Naravno da smo o sveme razgovarali pa i o tome. Moj prijatelj mi je tada rekao oko prilike ovako: Revolucija jede svoje ljude...Gledajući danas kako smo radili, moglo bi se reći da smo glupo radili ali da smo opet pametno i lijepo glavu sačuvali...Otporaš.)

     

     

    16th August 2012, 23:35

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (sedmi (7) dio) (drugo (2) pismo

     

     

    general DRINJANIN 12. rujna 1963.

     

    (Donosim ovdje drugo pismo generala Drinjanina. Datum poštanskog žiga na omotnici je 12 rujna 1963. U ovoj omitnici/kuverti ima pet (5) tipkanih stranica isječaka iz raznih novina o slučaju devetorice (9) Hrvata koji su došli iz Australije u Jugoslaviju s namjerom dizanja ustanka. Akcija je bila poznata TOLIĆ, OBLAK, OSTOJIĆ. Papir je identičan papiru kojeg general koristi u koraspodenciji s svojim suradnicima. Karakter slova je isti što bi se moglo zaključiti da je sve pisano na istom pisaćem stroju. Prijevodi su iz australskih novina, pa mi nije poznato dali je general govorio engleski ili ne. Sve ponovno stavljam u iste originalne omotnice/kuverte kako bi se originalna identičnost istih sačuvala. Mo).

     

    Draga braćo !

     

    Pišem ovo skupno pismo vama nekolicini i prilažem vam nekoliko isječaka iz raznih novina, koji su nam ovih dana došli u ruke. Ostali komentari nisu potrebni, jer nedonašaju ništa novoga. Šaljem vam ovo, kako bi imali točnu orjentaciju i kako ne bi dolazilo do nepotrebne panike u našim redovima. Mogu vam samo napomenuti, da se ne zna još za sudbinu šefa te organizacije Geze Pasty-a, koji je isto navodno napustio Australiju sa drugim skupinama ljudi i o kojem još nemamo sigurni vijesti, da li je dignut negdje s broda, da li je stigao u Italiju ili Njemačku, te da li je eventualno stigao u domovinu ili se nalazi nakon obavljena posla negdje u Beogradu.

     

    (Ovo je jako interesantno. Ako pratimo piskaranje Ruže Andrić, supruge Ambrozija Andrić, ona stalno i sustavno govori da je HRB osnovala i vodila Udba, a da je njen suprug bio žrtva udbaških spletkih ili tome slično. Osobno ne sumnjam u iskrene hrvatske ideale članova HRBstva, niti u njihovu ljubav kao ni žrtve za Hrvatsku. Kako još i danas, poslije preko pola stoljeća, neki sumnjaju u iskrenost ideala članova HRB, tako je bilo i prije, tj. u vrijeme kada se je ovo pismo pisalo. Ja sam preko izvještaja Bože Bagarića, viskog Udbaša za BiH, kojeg se može (pro)naći na računalu, pronašao da je Meho Palikuća, operativno ime jednog agenta Udbe, a njegovo pravo ime je Tajib Ćordić, koji danas živi u Torontu, Canada, s njim sam nekoliko puta preko telefona razgovarao u zadnjih 20 mjeseci. On zna tko sam ja, ja znam tko je on i na toj bazi smo razgovarali. Rekao mi je da je bio čan HRB. Rekao mi je da je njegovo konspirativno ime bilo "Meho Palikuća". Za sve ostalo što sam ga pitao, nije htio priznati. Zanijekao je sve, ali ipak se je ili izdao ili prevario kada sam ga zapitao za ime Joze Dedića. Rekao je da ga pozna i da su skupa bili u HRB. Kada sam mu rekao da je on, Meho Palikuća, predao Jozu Dedića i druge u ruke Udbe u Hotelu u Rijeki ljeta 1967., samo se je iznenadio i mene zapitao: Odkud ja to znam. Prije par tjedana sam ga ponovno nazvao s namjerom da nešto doznam; samo je rekao da je jako bolestan i da o svemu više ne želi razgovarati. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: dali je uistinu Udba bila infiltrirana u HRB i dali je uistinu Udba vodila tu hrvatsku revolucionarnu organizaciju. To ja ne znam. Ali ako postoji bilo kakova sumnja, onda je general Drinjanin bio u pravu kada je sumnjao u vodstvo te organizacije HRB. Mo)

     

    U pogledu tog "Revolucionarnog Bratstva" ja sam vam već nešto javio. Većina ljudi su idealisti, a sam Geza Pasty je nepoznanica. Za njega se je reklo, da je došao van u doba loma komirformovaca, da je bio član partije i da je vani postao nacionalista. U svoje vrijeme meni se javio i pozivao se na puk. Štira, koji da mu je navodno rodjak, nu taj ga ne pozna, iako dozvoljava. Geza je suradjivao u našim društvima, ali prema njemu naši su uvjek bili slabi i kad smo mi raskrstili sa Poglavnikom, on je ostao u HOP-u, iako nas nije napadao, iako je uredjivao "Spremnost" (glasilo HOP-a za Australiju, mo) i napadao općenito sve protivnike HOP-a. Kasnije je unutar HOP-a organizirao mnoge mlade ljude i skupa sa ostalima organizirao Bratstvo (1961., mo) Mi smo već u početku imali uvid u stvar i Rover je držao s njime kontakt, a i neki drugi naši.

     

    Ljudi su se obraćali nama i mi nismo pobijali organizaciju, jer smo stajali, stojimo i stajat ćemo načelno na stanovištu, da nitko od nas ni osoba organizacije nema monopol, i još manje ima pravo nijekati nekome rodoljublje i pravo na borbu. Imamo sigurne podatke, da su se mnogi od njegovih stalnih članova služili autoritetima ministra Artukovića i generala Drinjanina, posebno kada se je radilo o mladim Hercegovcima. Stvar je bila neozbiljna i u zadnja vremena javna tajna. Oni su se vezali u ćelije uz mnogo mistike i kako su jezgru Bratstva u lokalnim prilikama predstavljali idealisti, pristupilo je oko 200 ljudi i stalnim mjesečnim obolom doprinašali za kupnju oružja i slanja ljudi u Evropu. Geza je na kraju pisao i meni osobno i ja sam rekao, da mi ni u kojem slučaju ne želimo apsorbirati nešto, što nije po nama postrojeno i da ne želim preuzeti ponudjeno mi zapovjedništvo nečega što ne poznam, a tražio sam i podpune garancije - popis članova i td., jer sam znao o toj organizaciji mnogo više, nego su mi oni rekli i bio uvjeren, da nisu bili korektni. Oni su se uglavnom služili našim imenima, da bi mogli imati obranu prema ljudima, nu mi smo ih i na to upozoravali.

     

     

    17th August 2012, 02:20

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (osmi (8) dio) (drugo (2) pismo)

     

    Moram vam spomenuti, da su u isto vrijeme dok su govorili o Artukoviću, Drinjaninu i Reveru prema vani davali izjave, da ne žele suradjivati s nikim od starih, te da će oni sami udariti sa svojim ljudima, sprovesti revoluciju i preuzeti vlast. Posebno dvoličnu ulogu odigrali su Niko Kovačić i Branko Orlović koji su Bratstvu služili za petljanje tobožnje veze sa domovinom, te za mistifikaciju, kako sve dolazi iz Evrope i domovine. To mi je priznao sam Geza u pismu. Dok se je Bratstvo iz Australije bacilo na prikupljanje materijalnih sredstava i povezivanje u Australiji, dotle su Kovačić i Orlović bili oni, koji su trebali u Evropi ljude prihvatiti, izobraziti i svojim vezama prebaciti u domovinu. Niko Kovačić je u zadnja vremena naglo postao bogat trgovac, vrtio se u svim grupama, mnogo putovao, a mi imamo preko dvadesetak obavjesti od naših mladih ljudi, koji su nam govorili o čudnom držanju tog čovjeka, a istina je i to, da je meni Bebek pred godinu dana bez sustezanja rekao svoje mišljenje da on i naši, koji su iz domovine došli, vjeruju da bi mogao biti agent UDB-e. To su mišljenje dijelili i neki naši stariji. Za Orlovića odavno znate, da je odavno na njega hajka da je bio kao student u partiji. Odatle ona bezobrazna pisanja Gladića i Orlovića u jednom od uvodnika njihove (novine, mo) "Mlade Hrvatske", gdje je Gladić preuzeo 90% teksta iz jednog Bebekova članka, koji je prije toga izišao u "Obrani" i na kraju samo zabiberio nama, iako nas nije imenom spomenuo. Iz tih izvora je poslan memorandum generalu De Gaulle-u protiv Odpora, nakon što je predstavnik Odpora prof. Dabo Peranić uputio bio jedan memorandum De Gaulle-u i bio pozvan od predstavnika vlasti i nakon što smo izdali 3 broja "La Croatie" sasma na francuskom jeziku. Gezi Pastiju nisu vjerovali ni najbliži suradnici, ali su ipak nasjeli i provodili organizaciju. Možda će mi koji od vas postaviti pitanje zašto nismo spriječili sve to.

     

    Moram vam reći, da smo i na to pomišljali, ali smo se uvjerili i to baš mladji ljudi iz Odpora, da se to ne smije i ne može iz više razloga. 1. nemamo pravo, 2. pridavali bi organizaciji veću važnost, 3. pali bi na kategoriju HOP-a koji denuncira druge organizacije, 4. bili bi predstavljeni bremzerima (kočničarima, mo), koji ne damo maldjima preda se iz zavisti, i k tome dali bi njima mogućnost, da nas pred hrvatskim narodom optuže, da nisu mogli polučiti uspjeh (poput Bugojanske Akcije iz godine 1972., mo), jer ih je Maks u tome spriječio. Nitko one mlade ljude fanatike nije mogao odvratiti. Sve su to poljedice potpune zataje starih hrvatskih emigrantskih struktura i posebno stanje u HOP-u čiji su članovi ti ljudi bili. Da smo ih još i mi pritisnuli, onda bi nam točno HOP naviestio rat, i to krvavi, i tada bi na nas bacili krivnju, da smo uzročnici bratoubalačkog rata medju nama. Meni je u tome savjest čista i osjećam se zadovoljan, da sam vas ispravno i na vrijeme o svemu obavjestio, kako nikada medju nama ne bi bilo sumnje ni u kojem pogledu.

     

     

    17th August 2012, 15:43

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (deveti (9) dio) (drugo (2) pismo)

     

    Mi smo dakle svjesno pustili te ljude, da dokažu šta znaju i mogu. Ne znam kako će sve to svršiti. Onoga časa, kada sam dobio obavjest, da je Jugoslavija povukla svog predstavnika Waisa (Weissa, mo) u optužbi na naše u Mahlemu, pisao sam nekima od vas i rekao nazočnim prijateljima, da sam siguran, da ćemo brzo imati proces u Zagrebu, kako bi se neutralizirao proces u Mehlemu,

     

    (Njemačka, tada 1963., nije priznavala Jugoslaviju niti je imala s njom diplomatske odnose. Jugoslavija je preko Švicerske otvorila jednu trgovačku misiju u Mehlemu. Kasnije se ispostavilo da je ta jugoslavenska misija bila GNJIJEZDO UDBINIH AGENATA koji su špijunirali jednako hrvatske političke emigrante kao i hrvatske pasošare. Jedna skupina od tridesetak Hrvata je napala tu jugoslavensku špijunsku misiju. Bilo je tu svašta! Proces je trajao dugo..., mo)

    koji se je počeo okretati protiv Jugoslavije radi inteligentnog i hrabrog držanja nekolicine naših ljudi u Njemačkoj, koji su preko njemačkog vojničkog lista Nazional Zeitung znali okrenuti njemačko javno mnijenje i posebno njemačke generale protiv Tita. Bio sam siguran, da će se inscenirati proces i da će izići na površinu opet nacisti, fašisti, popovi, fratri, koljači i td. Sada će izkrsnuti na površinu razni "akcionisti" (djelatnici, mo), koji su vodjeni neodgovorno iz Njemačke i sada iz Australije i koji su svi po nekom magičnom zakonu hvatani na granici ili u blizini granice.

     

    Vi se kao Hrvati možete samo ponositi nad mnogim žrtvama i nad strahovito velikim učinkom, kojega ćemo imati pred stranim svijetom, ali nato (zato, mo) moramo biti i žalostni. Ja sam ljudima savjetovao, da budu skromniji u ciljevima, da se ispitaju podatci o šefovima onih organizacija, koje su pokrenute i da se ljude stručno pripreme. Bio sam ispunjen (ne znam šta bi ova riječ "ispunjen" mogla u ovom smislu značiti, ako ne "ispljuvan", mo) od nekih, pa je bilo čak i pripadnika Odpora, koji su se oduševili za akciju Bratstva prema onoj, da je žabu lako u vodu otjerati. Mogu vam dati garancije, da nije nastao nigdje prodor u redove Odpora, iako je za predvidjeti, da će svugdje i u Australiji biti dreke na Rovera radi njegovih veza sa Pasty-om. Dobio sam nekoliko pisama, nakon dogadjaja i svi oni odmah instiktivno spominju Rovera, jer znaju, da je on u Australiji. HOP, UDB-a i mnogobrojni osobni prijatelji Rovera učinit će ostalo.

     

    Nitko od nas ne može predvidjeti ovaj čas kakvog će odjeka imati sve to na naše i druge organizacije u emigraciji, ali vas mogu uvjeriti, da će na kraju Odpor izići pojačan i da će ljudi prihvatiti moj sistem rada po koracima, upotrabljavajući mlade za ono, zašto trebaju mladi, a stare tamo, gdje trebaju stari. Dolaze teški dani za nas, ali nemojte gubiti živce radi onoga, što dreči ulica i ne gubite živce, kao što su neki izgubili. Ovoga časa je glavno, da budete iz prve ruke informirani i da djelujete na svoju okolinu u duhu gornjih vijesti. Mi ćemo u novoj "Obrani" postaviti stvar načelno na svoje mjesto i vjerujem, da će taj broj "Obrane" ostati kao trajna vrijednost.

     

    (Evo šta se o tome kaže u "Obrani" br. 11/12 ožujak-travanj 1964. Kako ste mogli saznati iz prijašnjih pisama koje sam ovdje iznio, da je fra. Pio Fržop radio na tome da se kupi tiskara ALOJZIJE STEPINAC sa sjedištem u Parizu u kojoj će se tiskati jedna sveopćehrvatska novina, tim da druge postojeće hrvatske novine se obustave. General Drinjanin je na to pristao i "Obrana" nije izlazila za slijedeća 4 mjeseca. Mo)

     

    "Vrlo važna obavjest.

     

    DR. ANDRIJA ARTUKOVIĆ I HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO.

     

    Obavješteni smo iz više apsolutno sigurnih, provjernih i vjerodostojnih vrela, da su se predstavnici i organizatori HRB. služili pri verbovanju članova sa imenom hrvatskog ministra Dra Andrije Artukovića. I ne smao to, nego još i sada to ime upotrebljavaju, te dapače pokazuju neka pisama, koja da potiču od gore spomenutoga.

     

    Ovlašteni smo najenergičnije demantirati bilo kakvu vezu Dra. Artukovića sa ljudima HRB., koji ne samo, da iste nije ovlastio, ni pisao im, i još manje ovlastio da govore u Njegovo ime, nego nije uopće niti znao da HRB postoji.

     

    Tko makar i prosječno poznaje život i rad Dra. Andrije Artukovića, te njegovo sadanje stanje, (dru. Artukoviću je zakonski bilo zabranjeno svako političko i hrvatsko/nacionalno javno djelovanje, mo), taj će odmah shvatiti, da su samo nesavjestni ljudi ili agenti Udbe mogli učiniti takva šta. Zato osudjujemo sve one koji su se služili nedozvoljeno imenom Dra. Artukovića, a hrvatskim patriotima u svietu stavljamo na srdce, da se kane društva onih, koji su to činili.

     

    Nakon Marselja (atentat u francuskom gradu Marseille-u na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo) Beograd je bio dospio dobiti u ruke Dra. Artukovića, ali je sudjenje izvršeno pod kontrolom diplomatskih predstavnika Londona i Pariza i pod uvjetom, da mu se sudi samo radi tobožnjeg sudjelovanja u atentatu. Bio je oslobodjen i povraćen na zapad (u Belgiju odakle je bio izručen Beogradu, mo). Odonda je Beograd nastojao dočepati se istoga, jer je njegovo ime bilo vezano sa legendarnim velebitskim ustankom. (koji je počeo 7 rujna 1932., mo).

     

    Dr. Artuković, ministar NDH., uspio je 1945.g. spasiti se od sudbine ostalih hrvatskih ministara, koji su obješeni skupa sa predsj. Vlade Mandićem i podpr. Osmanbegom Kulenovićem. Živi sada u Usa. u Californiji, ali je stalno pod procesima. Beograd je mobilizirao (interesantno kako smo u prošlosti uvijek bili protiv Pešte, Beča i Carigrada, eto donedavno i protiv Beograda. Sada se postavlja pitanje dali će doći vrijeme da Hrvati u buduće budu protiv Strasbourga, glavnog grada EU, mo) najbolje advokate, novinare, agente, miljune dolara, - ali američka pravda nije u rukama komunista i dosad se je Dr. Artuković odbranio, sebe i Hrvatsku! Zato je Udba i dosada pokušala sve da kompromitira Dra. Artukovića i svjetski tisak je pun podvala i optužba protiv istoga. Vjerujemo da je UDBA podvalila na direktan ili indirektan način i ovu optužbu kako bi mogla izvesti novi proces i optužiti Dra. Artukovića da organizira revolucionarne i terorističke organizacije, iako je istome prema zakonima Amerike zabranjen svaki politički rad".

     

    Ukoliko bi do vas doprilo, (došlo, mo) a to je vrlo vjerojatno, vijest, da su poslati i neki ljudi Odpora iz Australije u Evropu, onda ću vam reći, da to stoji s tom razlikom, da se taj čovjek ili ti ljudi nalaze samnom ovoga časa u ovoj sobi ili su otišli na način, da to ulica i UDB-a ne zna, a ako sazna, mogu vam dati garanciju, da će biti ispaljen barem počasni naboj i da će se sa manje ljudi postići veći efekt.

     

     

    18th August 2012, 00:42

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (deseti (10) dio) (drugo (2) pismo)

     

    Ostaje nam sada više nego ikada ostvariti naš plan "Drugog Koraka", tj. "D.K.", a o revoluciji i "preuzimanju vlasti" mogu govoriti sam neodgovorni ljudi i oni koji sanjaju otvorenih očiju i onda provode u djela zatvorenih očiju. Mi pod revolucijom mislimo nešto drugo i to sprovodimo u djelo. Dogodilo se što bilo, mi se niti povlačimo niti raspršavamo, nego ćemo nastojati upotrijebiti ovaj stav u ozbiljne i konstruktivne svrhe. Nema uskrsnuća bez Velikog Petka i mi ćemo kroz njega morati proći.

     

    Koristim ovu zgodu, da vas podsjetimo u pogledu poslova "Drine", "Obrane" i td. o čemu će vam Bebek poslati posebno okružno pismo.

     

    Molimo vas sve, da pazite na vaš tisak ili na tisak hrvatski i srpski pa nam pošaljite sve ono, što bi nam moglo služiti, a ja ću onda to upotrijebiti u novoj "Obrani" ili jednim novim okružnim pismom obavjestiti o glavnim momentima.

     

    Javi te nam se. Grli vas odani vam general Drinjanin.

     

    Dodano i pisano rukom:

     

    Dragi Ante! (Kršinić, mo)

     

    Odavno nema od Tebe viesti. Nadam se da nisi bolestan ni u kakvoj nevolji. Javi se i što imaš novca za nas pošalji nam, jer nam treba. Obavijesti ljude ako i gdje treba. Ovo samo Tebi šaljemo za Californiju i nikom više.

     

    Pozdravlja Te Tvoj Maks.

     

    (Kraj generala Drinjanina drugog pisma. Sada ću u nastavcima iznijeti izrezke iz raznih australskih novina koje su pisale o hrvatskoj devetorki koja je 1963 godine iz Australije došla u Jugoslaviju da digne ustanak. Ja nemam originale iz australskih novina na engleskom jeziku. Ja ima prijevod s engleskog na hrvatski na pet gusto tipkanih stranica. Sve je ovo bilo u istoj omotnici/kuverti koju sam označio broj pisma dva (2), mo.)

     

    "THE SUN", Sydney, Australija, No. 1030 special, 5. rujna 1963., str. 1,

     

    TERORISTI  IZOBRAŽENI U SUDNEY-u

    (podučavani, trenirani, vježbani, vršili vojničku obuku itd., mo)

     

    Devet ljudi, navodno izobraženi za terorističke akcije u sydney-skom pregradju Woollahra, uhvaćeni su u Jugoslaviji. Jugoslavensko ministarstvo unutrašnjih poslova je izjavilo, da su ljudi poslani natrag u Jugoslaviju iz Australije, da vrše terorističke akcije. Članovi su bili pripravljeni (izvježbani, mo) za razne buduće terorističke akcije na predavanjima, održanim u zgradi Queen Street, Woollahra. Sigurnosna policija (redarstvo sigurnosti, mo) u Sydney-u danas je izjavila, da joj nije poznat nikakav hrvatski klub u Woollahra. Izjavili su, da vjeruju, da je izobrazba Hrvata, koji su se vratili u Jugoslaviju, napravljena u njihovoj domovini. (u Australiji, mo)

     

    CRKVENI KLUB

     

    Sigurnosna policija drži mogućim, da je plan povratka u Jugoslaviju bio organiziran u Queen Street-Klubu. "THE SUN" je danas upoznao taj Club koji je vlasništvo Rimokatoličke Crkve i služi uglavnom za sastanke sydney-skih Hrvata. Club je kontroliran po svećeniku O. Romcu, jednom hrvatskom franjevcu. O. Romac je danas izjavio, da je osobno poznavao jednog od uhićenih ljudi - Josipa Oblaka, ali druge ljude nije dobro poznavao. On je kazao, da mu nije bilo poznato da su ljudi bili kontaktirani (povezani, mo) s terorističkom organizacijom "Ustaša", koja je, po njegovu mišljenju, prestala postojati svršetkom II. svjetskog rata. O. Romac je rekao - ako su uhićeni Hrvati upotrebili ime i adresu Cluba - a da su to učinili vjerovjtno radi pokrića.

     

    (Spreman sam povjerovati da je ovo general Drinjanin prevodio. To kažem zato, jer ima već do sada riječi kojima se general služi u svojim pismima, mo)

     

     

    18th August 2012, 03:33

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (jedanaesti (11) dio) (drugo (2) pismo)

     

    Jugoslavenska službena izjava veli, da su ovi ljudi uhićeni u predjelima Kopra, Rieke i karlovca izmedju 19 i 22 lipnja.

     

    SMRTNA LISTA

     

    Uhičenje je izvršeno 14 dana kasnije, nego su ovi u pola noći prešli granicu. Policija je našla kod njih 33 kg. TNT eksploziva, 100 upaljača, 4 tranzistor-radia, pet revolvera, 2 bodeža i 3 zemljovidne karte. Izjava govori da su ova devetorica imali emigrantske putne izkaznice, izdane u Australiji a dvojica australske putnice.

     

    Prva zadaća ove grupe bila je koncentrirati se u glavnim mjestima sjevernih jugoslavenskih provincija, zatim ubijati istaknute osobe, razarati institucije i vršiti proturežimsku propagandu. Nije izjavljeno tko je bio na njihovoj smrtnoj listi.

     

    Navedena devetorica uhićenih ljudi su slijedeći:

    (1) Josip Oblak,

    (2) Ilija Tokić,

    (3) Rade Stojić,

    (4) Vladimir Leko,

    (5) Branko Podrug,

    (6) Dražen Tapšanji,

    (7) Krešimir Perković,

    8) Stanko Ždrilić i

    (9) Mika Fumić.

     

    Svi su mobilizirani od jedne ustaške emigrantske terorističke organizacije, zvane "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo", kada su poslije jednog izvjestnog vremena traženja zaposljenja po talijanskim i austrijanskim logorima došli u Australiju.

     

    ZAKLETVA

     

    Svi su se trebali zakleti na bodežu i puški, kad su stupali u organizaciju. (Ustaše su bili pro-nacističke snage, (vojska, mo) koji su suradjivali s njemačkim okupaconim snagama na području Jugoslavije za vrijeme II, svjetskog rata). Vodje organizacije odlučili su formirati (osnovati, mo) jednu terorističku grupu i poslati je u Jugoslaviju.

     

     

    18th August 2012, 14:04

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (dvanaesti (12) dio) (drugo (2) pismo)

     

    "ARRIBA", petak 5 rujna 1963., str. 9 ("Arriba" je španjolska riječ, koja više/manje znači, ime novine, iznad svega, gore naviše isl., možda i ime novinske agencije. Dali je ovo iz španjolskih novina?, mo)

     

    DEVET JUGOSLAVENSKIH EMIGRANATA UHVAĆENI PO POVRATKU U DOMOVINU

     

    Obtuženi su za pripremanje čina (djela, mo) sabotaže i atentate protiv komunističke vlasti.

     

    Utamničenici su došli iz Australije, gdje su emigrirali po završetku II. svjetskog rata.

     

    Beograd. - Devt Jugoslavena, koji su se povratili u svoju domovinu poslije izvjestnog prebivanja u Australiji, utamničeni su. Policijska služba unutrašnjih poslova kaže, da su utamničeni priznali svoje učešće (sudjelovanje, mo) u namjeravanoj terorističkoj akciji. Policijska izjava dalje veli, da su ovi dobili instrukcije u Australiji, Zapadnoj Njemačkoj i Italiji. Komunistička jugoslavenska vlada se boji, da bi ova devetorica poubijala obćinske i župske komunističke dužnostnike na području Hrvatske i Slovenije, dizali u zrak tvornice, mostove i javne ustanove, te širili protivrežimsku propagandu.

     

    Znade se , da su utamničenici imali australske isprave, pošto su emigrirali u tu zemlju nakon II. svjetskog rata i poslije življenja (prebivanja, mo) u austrijskim i talijanskim izbjegličkim logorima. (Efe.) (ova riječ "Efe" je po svoj prilici ime novinske agencije, mo)

     

     

    JUGOSLAVENSKI KONZULAT U SYDNEY-u - CENTAR ŠPIJUNAŽE

     

    Melbourne. - Jugoslavenski komunistički konzulat u Sydney-u je centar špijunaže, kako je istakao O. Josip Kasić, svećenik hrvatske kolonije u Melbourne-u, kojoj su pripadali i ovih devet Jugoslavena., koji su po povratku u svoju domovinu bili utamničeni.

     

    (Interesantno da su svi novinari svijeta tada tako mislili da je Jugoslavija "domovina" Hrvata. Tako je sin srpskog kralja Petra drugog, koji je rodjen u Engleskoj poslije WW2, kada je 1989. godine sletio na ljubljansko uzletište, od radosti uskliknuo: "Evo me po prvi puta u zemlji mojih djedova", prenosi američka novinska agencija UPI, i tako svojim čitateljima i svijetu prenosi da je Slovenija srpska zemlja, jer je on srpski princ i budući srpski kralj. Velika je i jaka bila jugoslavenska primidžba protiv Hrvata i Hrvatske! Mo,)

     

    Sva kretanja utamničenika, nadodao je O. Kasić, morala su biti poznata Titovoj vladi još prije, nego su izišli iz Australije; dokaz je tome, da su bili uhvaćeni čim su ušli u Jugoslaviju. On je konstatirao, da jugoslavenski špijuni dolaze u Australiju odmah, čim su njihovi predšasnici prepoznati od hrvatske kolonije u Australiji. (Ja u ovoj zadnjoj rečenici podrazumjevam: da su "odmah došli novi špijuni"...čim su stare špijune Hrvti prepoznali...,mo)

     

    Po njegovoj izjavi, jedan nacionalizirani Jugoslaven u Australiji je omogućio jednoj grupi ljudi, da se 250 kilometara na sjeveru u jednom logoru spremaju za oslobodjenje Hrvatske. Njima zapovjeda bivši ministar unutrašnjih poslova Hrvatske,

     

    (Imali ste priliku pročitati unatrag nekoliko opisa kako je general Drinjanin upozorio i javno rekao kako su se članovi HRB služili imenom ministra unutarnjih poslova NDH dra. Andrije Artukovića. Za svijetsko mnijenje je dovoljno da novinari povežu NDH s fašizmom i nacizmom i svako nastojanje Hrvata da se oslobode jugoslavenske diktature i obnove svoju Hrvatsku Državu će biti povezano s nacizmom i fašizmom. Ruku na srce, danas nam ne smetaju ti svjetski novinari i oni nas, DRŽAVOTVORNE HRVATE, takovima ne smatraju, niti nas takovima više prozivaju. Nas danas, naš hrvatski OLOŠ pod plaštem hrvatskog antifašizma, takovima smatraju i još uvijek prozivaju. To će tako biti sve dok budemo imali sinove bivših boraca NOR, NOB, NOV, KPJ, AVNOJ-a i drugih krilatica koje su krasile "narodnu vlast", na vrhu vlade RH, mo),

     

    Koji je vršio tu dužnost u godinama, dok je trajala nezavisnost njegove države u II. svjetskom ratu.

     

     

    Otporaš 18th August 2012, 17:00h

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (trinaesti (13) dio) (drugo (2) pismo)

    (ovo je nastavak iz novine "ARRIBA", mo)

     

    Radi toga došli su u vezu s ustaškom fašističkom organizacijom, zvanom "Hrvatski Demokratski Odbor" (Ovu organizaciju "Hrvatski Narodni Odbor" su osnovali Miroslav Varoš, Udbin agent, i Krunoslav Draganović. Draganović je bio poznat hrvatskoj emigraciji kao jedan veliki dobročinitelj, u to nema sumnje. Kasnije je pao pod utjecaj ovog ubačenog - među Hrvate - Udbinig agenta prof. Miroslava Maroša, koji je uz blagoslov Udbe osnovao spomenuti "Hrvatski Demokratski Odbor" kod kojeg su se, na svu hrvatsku žalost, ovih devet hrvatskih revolucionaraca smjestili i odatle je s njima Udba raspolagala i dirigirala, kako je general Drinjanin rekao "da nisu uspjeli ni simbolički naboj opaliti", mo) u Munsteru, Zapadna Njemačka. Grupa je poslana u Zap. Njemačku i odvedena u jedno mjesto pokraj Štuttgarda, gdje su ih istruktori 10 dana poučavali u rukovanju oružjem i eksplozivom. Onda su otišli u Milano, Italija, gdje su bili 30 dana. Isti instruktori pripremili su ih za prelaz preko granice i za izvršenje njihova zadatka u Jugoslaviji.

     

    Jugoslavenska službena izjava ne govori ništa kako i gdje je grupa prešla granicu, ta kako gdje su odkriveni i uhićeni. Izjavljeno je samo, da su kupovali hranu po selima i ponašali se kao stranci, koji idu na izlet. Kada su uhićeni, nisu pružali nikakav odopr.

     

    Posjedovali su 24.716 jugoslavenskih dinara, (skoro 15 funti), 51.350 talijanskih lira, 50 zapadnonjemačkih maraka i više nego 15 australskij funti. Krivični postupak protiv ove devetorice nalazi se u toku.

     

    Kopar, jedan mali lučki grad u sjevernom jadranu, posjetili su u prošli četvrtak sovjetski predsjednik Kruščev i jugoslavenski maršal Tito, poslije razgovora na Brionskim Otocima, rezidenciji jugoslavenskog vodje. Izjava, koja je dana jučer i koja govori, da se sovjetski premjer g. Kruščev nakon provedenih praznika od 14 dana u Jugoslaviji vraća kući, ne dovodi ovaj slučaj hapšenja u vezi s g. Kruščevom.

     

    Jugoslavenski konzul u Sydney-u g. Franjo Bruz izjavio je, da on ne može dati nikakve informacije o nacionalističkim grupama u Australiji i da on ne zna ništa o javljenim hapšenjima.

     

    Odjel za emigrante u Camberi danas je izjavio, da Australija priznaje vojno-nacionalni odnos s Jugoslavijom.. To znači, da je jedan jugoslavenski emigrant - nacionaliziran ovdje - priznat kao australski gradjanin, dok je ovdje, ali kad se povrati u Jugoslaviju, on postaje ponovno jugoslavenski gradjanin.

     

    (Više nego smješno. Sve se je radilo kako što bolje zadovoljiti jugoslavenske zahtjeve, što bi se moglo svesti na to da se Hrvatima daje australsko državljanstvo kako bi ih se moglo što jače prikovati za anglo/saksonske zakone, ili po onoj: Bit ćeš mi kum dijetetu ako ne mognem nikog drugoga pronaći, mo).

     

    Britanska ambasada u Beogradu, koja zastupa interese Australije, iznenadjena je s izjavom o uhićenima. Britanski konzul Mr. E.W. Cook je rekao, da će on tu stvar provjeriti.

     

     

    Ps. Opaske pošiljatelja odrezaka novina iz Australije:

     

    "Momentalno Vam šaljem samo ovo, jer nemam vremena da Vam što napišem, jer mi telefon zvrči sa svih strana i svi smo strašno uzbudjeni katastrofom uhićenih u Jugoslaviji....

     

    "....Oprostite, moram ići, jer me zovu u demonstracije, pravit ćemo čudo i osvetiti našu braću...."

     

     

    18th August 2012, 21:49

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA

    (četrnaesti (14) dio) - (drugo (2) pismo)

     

    "Borba", četvrtak 5. rujna 1963.

     

    Saopćenje Sekreterijata unutrašnjih poslova SFRJ.

     

    UHAPŠENA DIVERZNATSKO-TERORISTIČKA GRUPA OD 9 EMIGRANATA

     

    Prilikom hapšenja kod njih je nadjeno 15 kilograma eksploziva i veće količine drugog materijala za diverzije - Teroristi su pripadali ustaškoj organizaciji "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo" iz Australije i obučavani su u blizini Štutgarta.

     

    Beograd, 4 septembra,

     

    U vremenu od 19. do 22 jula o.g. na području kotara Kopra, Rijeka i Karlovac pohapšen je od strane organa unutrašnjih poslova grupa od 9 emigranata koji su diverzantsko-terorističkim zadatcima 7, jula o.g. u 00.35 sati ubačeni u zemlju.

     

    (kakova vremenska točnost, zahvaljujući Udbinu agentu Miroslavu Varošu, koji je preko svojih Udbinih filijala, dostavljao svaki, pa i najmanji pokret ove hrvatske devetorke. Naravno da su ih Operativci Udbe čekali na određenom mjestu, mo).

     

    Svi su posjedovali emigrantske putne isprave izdane u Australiji, a dvojica od njih čak i pašoše državljana Komenvelta - Australije.

     

    Svi ubačeni su pohapšeni, i to:

     

    1. Oblak Josip "Pepo", sin Alberta i majke Rozalija Marinić, rodjen u Španovici - Daruvar.

     

    2. Tolić Ilija, sin Joze i Matije Lekić, rodjen u Ljupljanici - Derventa.

     

    3. Stojić Rade, sin Jure i majke Luce Raspudić, rodjen u selu Dragićina, Mostar.

     

    4. Leko Vladimir, sin Jure i majke Stane Bebek, rodjen u selu Vojnići - Mostar.

     

    5. Podrug Branko, sin Jakova i majke Stane Bura, rodjen u Piramatovcima, Šibenik.

     

    6. tapšanji Dražen, sin pok. Stjepana i majke pok. Ane Ćutuk, rodje u selu Seona - Našice.

     

    7. Perković Krešimir, sin Ivana i pok. Marije Bičanić, rodjen u selu Letinac - Brnje.

     

    8. Zdrilić Stanko, sin Ante i majke Božica Sušić, rodjen u selu Rupelj - Zadar.

     

    9. Fumić Mika, sin Stipe i majke Marije Krznarić, rodjen u selu Letinac - Brnje.

     

    Naprijed navedeni boravili su u raznim emigrantskim logorima Austrije i Italije, dok nisu kao radna snaga upućeni na rad u Australiju.

     

    Po dolasku u Australiju njima su pristupili tamošnji ustaški emigranti, nudili im zapošljenje i neke druge usluge i pogodnosti, pod uvjetom da pristupe njihovoj organizaciji, što su imenovani i prihvatili.

     

    U okviru i pod firmom navodno dobrotvornih i humanitarnih institucija kao što su "Hrvatski Dom" i "Australsko-hrvatsko društvo" u Sydney-u, djeluje u stvari teroristička organizacija "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo", u koju su i navedeni emigranti pojedinačno učlenjeni, uz polaganja zakletva nad kamom i puškom, što posebno svjedoći o karakteru te organizacije. Članovi ove organizacije su spremni i obučavani za buduću diverzantsko-terorističku aktivnost na diverzantsko-terorističkim tečajevima koji su održani u zgradi 121 Svin strit vulara - Sidnej (ovako je u izvornom opisu, mo), gdje se nalazi katolički ured koji vodi emigrantski svećenik.

     

    Poticani od istih krugova, rukovodeći se istim motivima kao zločinci iz Bad Godesberga i dr..,

     

    (Bad Gogesberg je grad u Njemčakoj u kojem je bila vrlo dobro razgranata mreža Udbaških doušnika. Kako su ovi doušnici u korak pratili svakog pasošara, slučaj je htio da su se baš tu u tome gradu potukli doušnici i pasošari, što je, naravno, jugoslavenska promidžba odmah to svalila na ustašku djelatnost. tako je to mjesto postalo poznato, mo)

     

    rukovodioci spomenute ustaške organizacije u Australiji odlučili su da formiraju diverzantsko-terorističku grupu i da ju pošalju u SFRJ. U tom cilju oni su se povezali u poznatom ustaško-fašističkom organizacijom "Hrvatski demokratski odbor"

     

    (Varoš/Draganović. Naravno da se tada, kada se je ovo zbilo 1963., nije znalo da je Miroslav Varoš agent Udbe a Krunoslav Draganović agent mnogih stranih služba, danas, kada se sve to zna, je kamo/kud bolje znati tko je tko bio tada i tko je sve Udbi dojavljivao, mo)

     

    u Minsteru - Savezna Republika Njemačka.

     

    Pošto se cijela grupa prikupila u Saveznoj Republici Njemačkoj, prebačena je u jedmo mjesto blizu Štuttgarta, gdje su u trajanju od 10 dana obučavani od posebnih instruktora u rukovodenju oružjem i eksplozivom.

     

    Danas 1. juna o.g. prebacili su se u Milano - Italija, gdje su se smjestili u pansion "Vila Viktorija" u ulici Vitruvio br. 18. Za vrijeme od 30 dana, koliko su se zadržali u ovom pansionu, izntruktori iz Štuttgarta, koji su ih dopratili, vršili su posljednje pripreme za prijelaz granice i za izvršenje zadataka u SFRJ.

     

    Po prelasku granice uputili su se u unutrašnjost zemlje. Usput su navraćali u sela radi kupovine namirnica i lažno se predstavljali kao šumski radnici, izletnici i sl.

     

    Prilikom hapšenja kod njih je pronadjeno: 15 kilograma eksploziva, - trintrotoluola, 100 detonatora, 100 metara štapina, 4 tranzistora, 5 pištolja marke "bareta" sa 450 metaka, 2 dvogleda, 2 kame, 3 geografske karte, 24.716 dinara, 51.350 talijanskih lira, 50 njemačkih maraka, 15 australskih funti i 3 penija.

     

    Prilikom hapšenja navedene osobe nisu pružale nikakav odpor.

     

    Protiv navedenih pokrenut je krivičan postupak i naredjen istražni zatvor.

     

    Iz Sekreterijata za unutrašnje poslove SFRJ (Tanjug)

     

    Beograd, 4.IX.1963.

     

    Kraj drugog (2) pisma.

     

    (Sve ovo čini jednu našu hrvatsku povijest. Kakova bi bila naša Hrvatska da u njoj nije bilo istaknutih Hrvata!? Bez obzira tko je upravljao/rukovodio sa ovim hrvatskim idealistima, oni za sigurno nisu znali za bilo kakovu Udbašku spletku oko njih. Zato njih treba ubrajati u PLEJADU HRVATSKIH REVOLUCIONARACA. Mo)

     

     

    19th August 2012, 21:27

     

    IZ TREI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (četrnaesti (14) dio) (treće (3) pisma)

     

    (Donosim ovdje iz treće omotnice/kuverte ili pisma nekoliko isječaka iz australskih novina, prevedeno na hrvatski. Neka nemaju datuma i godina iako se novina spominje. Molim cijenjene čitatelje da to uzmu u obzir, kao i to da sve donosim u originalu, naravno gdje smatram potrebnim nadodam moje opaske, kako bi se čitatelji mogli bolje snalaziti. Davno je to bilo kada se je ovo zbivalo, a I zaboravlja se I mnoge su se važne stvari zaboravilesve. Zato je ovo važno staviti u knjigu koju se bolje čuva nego jednu novinu ili vijesti preko TV ili radio prijenosa. Ova hrvatska devetorka iz Australije je ovo činila: RADI HRVATSKE, ZBOG HRVATSKE I IZ VELIKE LJUBAVI ZA HRVATSKU! mo, Otporaš.)

     

    "The Sun", Melbourne. (ime novine, mo)

     

    HRVATI OVDJE ZNALI SU ZA UHIĆENJE JEDAN MJESAEC PRIJE

     

    Vodje je rekao (ja bih to protumačio u množini:"da su vodje rekli", mo) da su Hrvati u Melbourne-u znali četeri tjedna ranije, da su devetorica mladih Hrvata uhićeni u Jugoslaviji, kao teroristi.

     

    Tvrdnja je izjavljena sinoć po g. I. Kokiću, predsjedniku Australsko Hrvatskog Društva u Melbourne-u. On je rekao, da su viesti došle u jednom pismu ljudi iz jednog jugoslavenskog sela, gdje su dvojica od tih ljudi bili sakriveni - jedan od njih, Stanko Ždrilić, je iz Melbourne-a. Ždrilić i taj drugi australski Hrvat su tražili pokriće i cipele. Oni su ostavili to mjesto dva dana poslije i bili su skoro odmah uhvaćeni sa drugom sedmoricom, koji su bili u različitim selima. G. Kokić je rekao, da je njegovo društvo prvi put čulo za Revolucionarno Bratstvo o prošlom Božiću, ali nije znao, da su ova devetorica članovi dok nije došlo pismo.

     

    VRLO NERAZBORITI

     

    "Bratstvo" je jedna vrlo nerazborita organizacija, napravljena od uglavnom par mladih i tvrdoglavih, kojih je samo par. " - rekao je Kokić. "Oni nemaju izgleda za uspjeh. Uzmimo na primjer madjarsku revoluciju od 1956, koja je bila puno bolje organizirana i vodjena, a pogledajte šta se je dogodilo."

     

    G. Kokić opovrgava, da (je, mo) internacionalni HOP, u kojem je on zastupnik, profašistički i da je u bilo kojoj vezi sa "Bratstvom".

     

    (U strahu su velike oči, kaže hrvatska poslovica. Nikada neću zaboraviti slučaja Mire Barešića, Brajkovića i drugih kada su 1971. kao članovi HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, HNO, u Stockholm-u, Švedska, na opravdan način, u samoobrani, usmrtili jugoslavenskog ambasadora Rolovića...Tada su se mnogi politički Hrvati ograđivali od HNO, što automatski znači da su se ograđivali i od Mire barešića, mo).

     

    On je rekao, da je cilj Pokreta, (HOP-a, mo) dobiti pomoć od zapadnih sila, kao Australije, da predstave hrvatsku borbu za nezavisnost kod Ujedinjenih Naroda. "Ako postoji mogućnost za revoluciju, mi ćemo je prihvatiti, ali poslati devetero djece je preglupo", - nadodao je Kokić.

     

    G. Kokić je rekao, da su navodi netočni, da ministar unutrašnjih poslova u hrvatskoj ratnoj kolaboracionoj vladi, živi u Geelongu pod krivim imenom. U stvari, Jugoslavija je pokušala s neuspjehom 1959., da se izruči čovjek dr. Andrija Artuković, iz Kalifornije, gdje on i sada živi.

     

    VLADINA IZTRAGA (Pisanje riječi IZTRAGA nam daje naslutiti da je to rječnik generala Drinjanina, te mogućnosti da je on ovo prevodio. mo)

     

    Odjel za emigrante i častnici iztražuju, da li HOP i pojedinci bijahu izobražavani (trenirani, obučavani, mo) kao gerilci ovdje. Ministar za emigraciju g. Downer dao je nalog za iztragu. Iztraga je napravljena žurno, jer je potvrdjeno, da je dvjesto ljudi bilo izibražavano (trenirano, mo) u jednom tajnom logoru pokraj Wodonge. U sadašnjim iztraživanjima se potvrdjuje obavjesti o gerilskoj izibrazbi. Očekuje se, da će vodje organizacije biti opomenuti. Ali ako hrvatske vodje su postali naturalizirani Australci, ne može se napraviti taj postupak protiv njih.

     

    Vodja federalne opozicije g. Calwell, rekao je jučer, da vlada mora poduzeti energične mjere, ako su hrvatski nacionalisti bili vježbani kao gerilci. "Ovdje nema mjesta u ovoj državi za borce, evoropskih kontinentalnih ratova", - rekao je on. Po svemu izgleda, po dokazima, da je australsko tlo bilo upotrebljavano po Hrvatima za istu stvar, kao što je tlo Ujedinjenih Država bilo upotrebljavano po kubanskim emigrantima.

     

    Teroristička veza opovrgavana po Hrvatima

     

    "Devetorica uhvaćeni Hrvata u Jugoslaviji bili su vrlo miroljubivi", - odbornici (od) hrvatskih društava kazali su jučer. Odbornici su rekli, da oni vjeruju, da su se devetorica povraćenih Hrvata u Jugoslaviju povratili radi njihovih obiteljskih interesa. "Nama nije ništa poznato o izobražavanju terorističkih grupa, o terorističkim pokretima."

     

    Gospodin Ivica Roso, predsjednik Australsko-Hrvatskog društva u Geelongu i g. Jure Jakovljević, tajnik, kazali su, da oni osobno poznaju dvojicu od uhvaćeni ljudi: "Rade Ostojić (28) i Dražen Taphani (oko 25) su vrlo miroljubivi ljudi, kada su bili u Geelongu" - izjavili su ova dvojica. Ni jedan od nijh nije posjedovao nikakove vrsti oružja, dok su živjeli u Geelongu. Bilo bi preglupo, da se njih obtuži kao teroriste", - kazali su hrvatski dužnostnici. U zajedničkim izjavama

     

    (Poznato mi je to, jer sam i sam sudjelovao mnogo puta u sličnim slučajevima, da bi mi, politički i hrvatsko/nacionalno djelatni i aktivni Hrvati, sazvali sastanak za sve hrvatske postojeće organizacije u zajednici u kojoj bi živjeli, između sebe izabrali glasnogovornika ili govornike, pozvali novinare i medijske predstavnike, te tako bi imali jednu vrst PRESS RELEASE, kako za hrvatsko općinstvo tako i za svjetsko, mo)

     

    dva odbornika su kazali, da 170 članova u Geelongu su ogorčeni na obavjesti, da su devet ljudi bili uhvaćeni.

     

    Nema ništa zajedničkog sa teroristima.

     

    Izjave govore, da nisu fašisti ili nacisti ni komunisti. "Mi nismo u nikakvoj vezi sa bilo kojom terorističkom organizacijom".

     

    "Mi smo poštivali sami sebe, a ako bi bila potreba, u svako vrieme uzeti oružje u obrani Australije".

     

    "U isto vrieme mi bi (bili, mo) vrlo zahvalni za datu nam pomoć u borbi za oslobodjenje naše ljubljene Hrvatske izpod komunizma". (I Jugoslavije, mo)

     

    Izjava je takodjer opovrgla, da logorovanje u Wodongi u mjescu siečnju je bilo dulje od 4 dana.

     

    "Logorovanje je održano radi tjelovježbe i sastanka starih prijatelja." - nadodano je ovoj izjavi.

     

    (Mnogo puta razne hrvatske skupine, ili u okviru crkvenih, športskih, izletničkih, lovačkih i inih raspoloženja, bi organizirali skupne izlete preko weekenda, osobito ako je prilikom duljih praznika. U ovom slučaju, jugoslavenske vlasti preko svojih konzunarnih predstavništava, su koristile ovaj slučaj kako bi australskoj vladi dali do znanja da, svakog puta kada Hrvati organizirano i skupno iđu na izlet, da iđu na "terorističko vježbanje protiv njihove države Jugoslavije". Zato se je vođa opozicije federalne vlade g. Calwell rakao jučer u svojoj izjavi da su Hrvati koristili australsko tlo, kao Kubanci što su koristili tlo Sjedinjenih Država Amerike, mo).

     

    "Bilo bi nepravedno da se krivi Rimokaloličku Crkvu za hrvatski terorizam", rekao je Re. J.P. Stevenson iz North Balwyn-a, od anglikanske crkve.

     

    "Nije za nas da osudjujemo one vjerdnosti, za koje je ove značajne ljude religija bila tradicionalna obrana protiv lopovstva i silovanja" - rekao je on.

     

     

     

    Otporaš 20th August 2012, 13:30

     

    Z TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (petnaesti (15) dio) (treće (3) pismo)

     

    "Daily Telegraph", 7. rujna 1963.

     

    NA TERENU SA ORUŽJEM

     

    Članovi od jedne hrvatske izletničke grupe nose puške i automatsko oružje, sliedeći TMF ljude kroz jedan teren u Wodongi u siečnju ove godine.

     

    GOSP. KRAMER JE REKAO: "IZTRAGE NISU POTREBNE"

     

    Ministar vojske (Mr. Kramer) je rekao jučer, da on neće iztraživati tvrdnju, da su Hrvati bili izobražavani (treneirani, mo) s australskom gradjanskom vojničkom snagom.

     

    Tvrdnje, da su Hrvati bili izobražavani sa pripadnicima TMF u siečnju o.g. u Wodongi.

     

    G. Kramer je rekao, da je ciela stvar bila razjašnjena u Parlamentu 23. maja prošle godine. On je rekao, da je on obećao pogledat tu stvar, kada su tvrdnje bili napravljene, da nova evidencija (dokaz, mo) je otkrila vježbanje Hrvata sa vojničkim jedinicama Australije.

     

    Ali on je kazao kasnije, da je nova evidencija vrlo stara, jer je to razčišćeno u Parlamentu u mjeseci maju.

     

    Zastupnik Ormonde (laburista NSW), koji je podigao pitanje u Parlamentu u maju, rekao je jučer: Da on stoji još u uvjerenju, da su se strane trupe izobražavale u Australiji.

     

    On je rekao, da ministar za emigraciju g. Downer je priznao, da se Jugoslaveni igraju vojnika ovdje.

     

    "Članovi od te hrvatske grupe rastjerali su jedan službeni sastanak predstavnika jugoslavenske vlade u Paddimgton Sowen Hall, prije nekog vremena" - kazao je zastupnik Ormonde. "Oni su takodjer raztrgali (porazbijali, mo) namještaj te su morali biti uhvaćeni i kasnije oglobljeni".

     

    Zastupnik Ormonde je kazao, da on vjeruje, da samo hrvatski borci za oslobodjenje (Hrvatske, mo) imaju glavni stan u Melbourne-u.

     

    "Referente na Queen Street Woolahra je smetao, da se prava istraga krene na pravi put" - rekao je on. Većina ovih sa vojskom iz Wodonge su iz Melbourne-a.

     

    POVIEST HRVATSKOG LOGOROVANJA Opovrgnuta

     

    "Vojničke vježbe nisu bile pravljene u logoru HOP-a kazao je jučer Fabijan Lovković. G. Lovković, tajnik HOP-a za Australiju, je rekao, da je logorovanje u Wodongi u siečnju o.g. učinjeno samo, da se stari prijatelji sastanu.

     

    ZAŠTITA

     

    U Melbourne-u jučer Hugo Tavain, koji je tvrdio, u četvrtak, da hrvatske nacionalističke grupe su održavale terorističke tečajeve u Wodongi za vrieme od dvije godine, kaže, da traži polisijsku zaštitu.

     

    "Ja sam bio prebijen po nacionalistima (čijim i koje narodnosti, naravno da to ovaj "prebijeni" nije rekao; ali će to nadopuniti jugoslavenska antihrvatska promidžba i prstom uprijeti na Hrvate, mo) u Sydney-u u siečnju" - on je rekao.

     

    U geelongu g. Ivan Janković, vodja od jake hrvatske kolonije od 1000 ljudi, je kazao, da dvojica od australskih Hrvata, koji su se povratili u Jugoslaviju i bili uhvaćeni, su pošli natrag iz jednog od dva razloga. On je rekao, razlozi su sljedeći: "Da vide što se dogadja sa njihovim obiteljima ili, da se osvete onima, koji su pobili njihove roditelje, braću, sestre i rodbinu."

     

     

    Otporaš 20th August 2012, 16:57

     

    IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (šesnaesti (16) dio) (treće (3) pismo)

     

    "The Sydney Morning Herald", 6. rujna 1963.

     

    Medju inim stvarima u listu od ovoga dana bila je i izjava Jure Vlahe, vlasnika restauranta "Drina" i predsjednika nogometnog kluba "Croatia":

     

    G. Jure Vlaho je rekao, da on pozna Oblaka i Tolića. "Oni su mladi, možda i tvrdoglavi. Oni nisu mogli dobit svoju rodbinu i djevojke ovamo od kuće" - on je rekao. On je rekao, da su mnogo Hrvati u bojazni da govore zato, jer bi mogao biti pritisak na njihovu rodbinu u Jugoslaviji.

     

    Možda su se zato oni povratili u domovinu, da oprobaju nešto učiniti.

     

    Grupa mladih Hrvata iz Sydney-a kazali su jučer, da se oni boje, da će jugoslavenska vlada činiti pritisak na njih preko njihove rodbine, da se (i oni, mo) povrate u Jugoslaviju ili da se povuku iz djelovanja medju hrvatskim aktivistima u Australiji.

     

    (Ovo je velika istina. Ja sam tada živio u Parizu i preko prijateljskih veza dobio sam poruku mojih roditelja, da ako volim svoje roditelje da se okanem svake politike, jer da ih skoro svakodnevno Udba i udbaši kući dolaze smetati. Jedna poruka je glasila: Moj sinko, u srid bila dana oni sa fićom dođu k meni u polje di radim. Brez ikakva uvoda mi kažu ti ćeš druže sa nama u Mostar. Moraćemo nešto važno govoriti. Tako se je to ponavljalo puno puta, a jadna stara, (moja majka, mo) sama samceta ko udovica radi težačke poslove na njivi i u polju. Molim te sinko okani se svake politike. Poslušaj ti svoga ćaću da se prije zore ne more svaniti. Ti znaš šta to znači. Nezaboravi da san ja stariji Rvat od tebe, ali nemerš glavom kroz zid..., mo)

     

    Oni su kazali, da neki Hrvati su bili zatraženi da špijuniraju hrvatsku djelatnost u Australiji.

     

    xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

     

    ZAVRŠNA RIJEČ GENERALA DRINJANINA

     

    general Drinjanin

    18.IX.1963.

     

    Dragi moji !

     

    Ovo šaljem Rudiju za njega, Icu i Crnog,- zatim Vladi za njega, Marijana i uže prijatelje, Tugomira za njegove uže i Dinka (Dinko Šakić je oženio Maksa Luburića polu sestru Nadu, mo) za prijatelje u Argentini,- kako nebi morao pretipkavati više primjeraka.

     

    Poslao sam Vam već dvije pošiljke i jedno pisamce, s molbom da nam pomognete materijalno ako i gdje možete, radi ljudi koje moram povući iz Trsta i Austrije, prije nego padnu u čistki, do koje znam da će doći.

     

    Jučer mi je moj veliki prijatelj iz Madrida javio vijest, koja neka ostane u najintimnijem krugu. Radi se o toj nesretnoj novoj koegzistenciji

     

    (U ta "blažena" vremena tog vremena, svijet je bio poplavljen tom "koegzistencijom MIRA" do te mjere, da se je samo o tome govorilo i pisalo. Tko bi bio u bilo kojem slučaju protiv te "koegzistencije", bio bi suočen zakonima zemalja u kojima je živio, kao danas, na primjer, tko bi se usudio bilo šta pozetivna reći o AL Quadi ili o Osama bin Ladenu, mo),

     

    i na pritisak predstavnika Amerike i sličnih, poduzet će INTERPOL korake protiv tajnih i glavnih ljudi kako bi onemogućili rušenje Jugoslavije. To mi je saopćeno kao ispovjedna tajna i dobro pazite da ne izadje iz intimnog kruga. Nesumnjajte ni momenta u to.

     

    Budući da Interpol i razne službe imaju agente svugdje moglo bi se dogoditi, da nam cinkaju i one skrivene i da ih pronadju. Bio je kod mene i otac Pio Fržop, i pričao mi je nevjerovatne stvari iz Italije i - Rima!

     

    Imam ljude sa pasaportom i državljanstvom jedne nam vrlo, vrlo prijateljske zemlje. Dobio sam mig, da ih povučem i dovedem ovamo, dok se ne svrši fortuma (fortuna je riječ s više značenja, a najvažnija su: nesreće, usud, udesi, nepogodno vrijeme, kob, vihor, oluja i sl., mo), do koje će doći bezuvjetno i bez ikakve sumnje. Samo ne kako misle javnim progonima, nego će nam pohvatati i onemogućiti najopasnije ljude. Nu nas to ne smije smesti. Ovdje imamo sigurnu bazu. Ljude treba izobraziti, i tiho na mjesta postavljati i ja to činim. Ne brinite ako izidje da se govori i o Stjepanu Kocijanu, jer je on ovdje već i dolaze i drugi. Ja Vas molim dakle najhitnije, da nas pomognete materijalno, bilo od Drina, bilo od pomoći najbližih, koji mogu, bilo od prodaje dionica, koje sam vam poslao definitivno, svjedno, pa čak ako nam posude. Prije ili poslije vratiti ću. Moram spasiti ljude i obraniti povjerenje ljudi, koji ga u nas imaju. Doći će i naše vrieme, hrvatsko i ono Odpra, jer nismo zatajili, a pravit ćemo VELIKE DOGADJAJE I TO SKORO. Ja se u Vas uzdam, nismo se nikada ostavljali na cjedilu, nećemo ni sada. Očekujem nove vijesti iz Australije i nadamo se da Odpor neće biti zahvaćen, a javljaju se ljudi iz Bratstva i žele k nama. Nezna se ništa za Gezu (Geza Pasty je osnivatelj i prvi predsjednik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, za kojega se tvrdi i smatra da su ga agenti Udbe kidnapirali u Nici, Francuska, 1965 god., mo). Prijatelju daju znati da je Kučar

     

    (Zvonimir Kučar, Istranin, partizanski kapetan prve klase,došao u nemilost sa svojima 1953., emigrirao preko Italije u Francusku. Ja sam ga upoznao u Parizu. Bili smo prijatelji iako je on bio član Draganovićevog i Mirošlava Varoša "Hrvatskog Demokratskog Odbora". Zvonimi Kučar je kidnapiran u Parizu, ponedjeljak 21 siječnja 1963. god., kako su francuske novine izjavljivale. Kasnije se je nagađalo šta bi moglo biti sa istim, mo)

     

    zaista u zatvoru. Očekujem od Vas vijesti., odani Vam vaš Maks.

     

    (Kraj ovih pisama kojih sam sadržaj iznio u ovih 16 nastavaka. Otporaš.)

    11-07-2015 19:12#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

     

    "NAŠ STAV JE JASAN, RUŠITI SVAKU JUGOSLAVIJU", kaže Maks Luburić

     

    General Luburić: Zauzimanje stava

     

    (Piše Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN u "OBRABI" br.98-99. 1968. godine povodom upada jedinica Varšavskog Pakta u tadašnju postojaću komunističku državu Čehoslovačku. Treba ovaj vizionarski opis hrvatskog generala Maksa Luburića pomno šročitati, i tek tada ćete shvatiti zašto su se Češka i Slovačka razišle MIRNIM putem 1990. godine, bez ijednog ispaljenog matka jednih protiv drugih. Odgovor je vrlo jednostavan i logičan. Kod njih nije bilo Srba i Jugoslavena koji su bili zadojeni MRŽNJOM protiv Hrvata i Samostalne Države Hrvatske. Mo. Otporaš.)

     

    "Tenkovska demokracija" koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog vojnog teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: "Rat je nastavak politike drugim sredstvima. ".

     

    "Pakt sa vragom" za vrijeme Drugog svjetskog rata ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o svjetskoj revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama.

     

    "Fifty-fifty" ili "pola meni-pola tebi" doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost od Rusije i tako,od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli na ulice sa idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih ruski tenkovi. Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom, pa su ga, rekli bi „urazumili“. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali jer je tamo bio uglavljen "fifty-fifty".

     

    Bismark je je već davno rekao da čija bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u Yalti, t j. nastavile istu politiku ali „drugim sredstvima“.

     

    Ruski radio je najbolje rekao o čemu se radi: "Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj opstanak. " Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i komunizmu.

     

    Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su stvoreni "OTAN" i "NATO" , (Te dvije riječe označuju isto. Prva "OTAN" je prevedena na francuski a znači: "O"raganisation du "T"raite de "A"tlantic "N"ord, a druga "NATO" je pisana na engleskoma: "N"orth "A"tlanitic "T"reaty "O"rganization,, mo. Otopraš.) a Rusija je uzvratila sa "Varšavskim paktom". Ne, nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE do rata, nego da se nastavi "drugim sredstvima".

     

    Ta "druga sredstva" su: hladni ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo „tenkovsku demokraciju“ u Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.

     

    Tito zna što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija "rumunjska staljinistica" bila na vlasti, znala je dobiti histerične napade slične "partizanskoj bolesti" naših grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski židov. Nama je to svejedno, - ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini. Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se "ljube kroz kamiš“ i kad paradiraju i govore o "svjetskoj revoluciji" i posebnom "socijalizmu svake zemlje" ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god.Tito je sa Dimitrovom htio napraviti "Balkansku Federaciju", (Kao što smo danas, 11 srpnja 2015. godine mogli pročitati na portalu Kamenjar. com kako su u Srebrenici ucviljeno Hodočasnici poZDravili predsjednicu Hrvatske Države LIEPU PLAVKU Kolindu Grabar Kitarović sa: Dobro nam došla kraljice Balkana, umjesto da su ju poZDravili sa: Dobro nam došla kraljice Europe. To bi kamokud bolje i originalnije zvučilo. Mo. Otporaš.) zato da bude sigurniji od "svojih". Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno. Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi završili u kloakama revolucije, (Kloaka znači (1) kanal za odvođenje nečistoće, (2) nečisnica isl., (3) sabiralište svake moguće prljavštine koja zaudara, nemorala isl., Bratoljub Klaić, Zagreb 1962., mo.) Rječnik Stranih Riječi kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom.

     

    Zato Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti "omladinske brigade" i "radničke zaštite". Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom. Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.

     

    Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine. Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna palih Hrvata za domovinu.

     

    Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.

     

    Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će se nagoditi gdje bude trebalo, a rešpetirati ono, gdje su se prije nagodili. Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega: "ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU ! "

     

    Naš je stav jasan: "RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU !"

     

    Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!

     

    Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.

     

    General Drinjanin.

    13-07-2015 13:41#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    MAKS LUBURIĆ - NJEGOV ILI NAŠ HRVATSKI "SRBOKOMUNIZAM"

     

    VAŽNOST JEDNOG PISMA

     

    (Donosim ovdje jedno okružno pismo koje se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 24/25 a kojeg je general Drinjanin pisao 18 listopada 1953 god., dakle ima tome skoro 62 godine. Pismo je važno jer je pisano u doba kada su mnogi istočnoeuropski narodi bili porobljeni, tražili način ili načine kako se osloboditi jednog neprijatelja, sovjetskog komunizma, dok smo mi Hrvati bili dvojstruko porobljeni, kako bi to u svojim pismima znao general Drinjanin reći "SRBOKOMUNIZAM", dakle, s jedne strane Srbi a s druge kominizam. Ovi porobljeni narodi su osnovali jednu organizaciju koja se je zvala "ANTIBOLJŠEVIČKI BLOK NARODA". Mi smo Hrvati željno htijeli biti član te organizacije, tako da se kroz nju čije i naš hrvatski glas. To sam osobno doživio u Parizu, kada su Mađari poslije mađarske revolucije iz 1956. godine bili priznati od francuskih vlasti kao porobljeni narod, i mogli nesmetano i službeno demonstrirati ulicama grada Pariza, dijeliti letke u prilog mađarskog naroda, dok mi Hrvati nismo bili priznati. Zato smo se uvijek gurali i laktali da budemo u društvu tih porobljenih naroda. O tome general ovdje piše. Ja ću nastojati ne dodavati moje opaske, ukoliko se potreba ne ukaže. Nije meni baš tako lako uskakati, ali to činim u želji i u nadi da pojasnim današnjim hrvatskim naraštajima ono što oni za sigurno ne bi bili u stanju odgonetnuti. Hvala na razumjevanju. Otporaš.)