K O L E K C I J A H R V A T S K E P O V I J E S T I

    KNJIGA 4

    Comic sans MS  -11

     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    Milan Boban <froate@hotmail.com>

    To:dragutin safaric,Milan Boban

    Feb 1 at 5:31 PM

     

    Bog! dragi moj Dragutine,

     

    1 - Subota jutro 1 veljače čitam Vaše drago pismo s naslovom KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI  i veselo viknu i uzviknu EURIKA!, tu smo s naslovom (samo bih još dodao jednu riječ a ta je KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI.

     

    2 - Prepisao iz povijestnih pisama, Okružnica, Proglasa, knjiga, novina, časopisa DRINA i drugih izvora Mile Boban, Otporaš, priredio za tisak knjiga Dragutin Šafarić.

     

    3 - To bi bio doprinos nas dvojice HRVATSKIH BUNTOVNIKA ZA NAŠU HRVATSKU ISTINU Mile Boban, Otporaša i Dragutina Šafarića našim hrvatskim nadolazećim naraštajima. 

     

    4 - Zato sam ja tražio i nastojao da mogu korigirati, nadodavati, ispravljati, izbacivati što je od viška itd., staviti za KNJIGE samo ono što je najbitnije...

     

    5 - Ja se nisam mogao prijaviti na taj portal pod mojim imenom Mile Boban, ili Otporaš, nego su mi dali korisničko ime "bobani" i pod tim imenom sam ja tu pisao i iznosio mnoge i mnoge povijestne naše hrvatske stvari i dogodovštine.

     

    6 - Što se tiče ponavljanja to je najviše bila pokoja pogriješka ponajviše iz tada - kao i danas - nepoznavanja stručnosti na kompjutoru. 

     

    7 - Kada bi ja tada završio jedno pisanje i kliknuo za poslati, skoro, skoro svakog puta bih pogriješkom kliknuo dva - nekada i tri - puta za pošalji. Kada ja kasnije pregledavam uočim duplikate koje nisam mogao ukloniti.

     

    8 - Uprava portala Irvatski Integralisti su dali samo 10 minuta poslije poslatog opisa da možeš izmjene dodati. Poslije 10 minuta je sve kasno. Eto, zato dragi moj veliki prijatelju i hrvatski brate Dragutine da znaš zašto je bilo tolikih ponavljanja i zašto ja nisam tada mogao korekcije i ispravljanje činiti.

     

    9 - Ja sam sada kod moje djece u San Francisku i nastojat ću s njihovom pomoći i njihovim znanjem da mi sve stave na Word tako da ja osobno mogu izmjenjivati i poništiti sve nepotrebno i što je od viška, jer ja sam taj originalni pisac i prepisivač svih tih opisa, te znam iz prve ruke šta treba i šta ne treba izbaciti/ubaciti, i

     

    10 - kao Deset Božijih Zapovijedi dragi moj Dragutine čvrsto se nadam da smo obadvojica na istim našim hrvatskim povijestnim tračnicama, ne toliko za nas, Bože sačuvaj! koliko je to za naša hrvatska nadolazeća pokoljenja.

     

    Usput, dragi moj Dragutine čitam jučer i jutros šta se dešava u Puli gdje su izvjesili petokraku u znak slavljenja i obožavanja onog sistema koji je sustavno branio i zabranjivao iznositi istinu, NAŠU HRVATSKU ISTINU našoj hrvatskoj školskoj djeci. Zato je na nama, onima koji to hoće u ime ISTINE iznositi ono što se je branilo znati; a ova pisma i sadržaji ovih knjiga koje ćemo uz pomoć Boga Velikoga nas dvojica ostaviti kao BAKLJU SVIJETILJKU našoj hrvatskoj budućoj mladosti...

    Bog! i veliki poZdravi Vama i svim Vašima.

    Mile Boban, Otporaš.

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    Otporaš Mile Boban – Dragutin Šafarić

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    KOLEKCIJA HRVATSKE POVIJESTI

     

    2020.

     

    Iseljeništvo

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    4

    KNJIŽNICA xx

    Knjižnica xxx

    Knjiga prva (IV.)

     

     

    Nakladnik

    OGNJIŠTE nakladna zadruga

    Zagreb, Pete poljanice 7

     

     

    Autor:

    xx - xx

     

     

    Pripremio – sredio dijaloge na forumu

    Dragutin Šafarić

     

     

     

    Izabrao tekst sa foruma

    Dragutin Šafarić

     

     

     

     

     

    HRVATIMA AUSTRALIJE ZA BOŽIĆ I NOVU GODINU 1964.!

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    Zapovjedni Skup

     

    (Donosim ovdje pismo kojeg je general Drinjanin uputi Hrvatima Australije, odnoseći se najviše na slučaj devetorice Hrvata koji su u lipnju 1963. iz Australije došli u tadašnju komunističku državu Jugoslaviju, dignuti ustanak i boriti se za i ponovnu Obnovu Hrvatske Države. General Drinjanin je tada o tome pisao u tri (3) pisma, koja sam ja ovdje iznio u 16 nastavaka od 14/20 kolovoza 2012. Zamolio bih one koje ovaj slučaj zanima da se potrude i potraže tih 16 nastavaka s naslovom: IZ TRI PISMA. Tu se nalaze imena devetorice Hrvata i mnogih nama još nepoznatih ili zaboravljenih detalja. Za one Hrvate i čitatelje ovih pisama, ja ću u ovim nastavcima ovdje donijeti njihova imena, jer oni to zaslužuju, da ih se sjetimo. Mo. Otporaš.)

     

    Svi Vi živite pod dojmom dogadjaja sa onih 9 Hrvatam koji su napustili jednu slobodnu i bogatu zemlju, mir i rad, blagostanje i osobnu sigurnost, te se uputili u hrvatske šume i planine, da se bore za ljubljenu Hrvatsku, za slobodu, za obraz, za Državu Hrvatsku, a protiv svakog komunizma i svake Jugoslavije. Oni su tako vjerovali i radi toga vjerovanja i radi spremnosti na žrtvu i ljubav za Hrvatsku, oni se nalaze sada pred sudom komunistčke Jugoslavije. U vrieme dok se Vi spremate na slavlje Božićnog Mira i dolazka malog Isusa, dok budete jedni drugima čestitali Sretnu Novu Godinu, Vaše će misli biti uz “onih 9 Hrvata”. Zato Vam i upućujemo ovo bratsko pismo, ne za utjehu, ne za ponavljanje onog tradicionalnog, da dao Bog, pa dogodine slavili Božić i Novu Godinu u našoj slobodnoj, nezavisnoj, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj Državi, nego zato, da Vam ovom prilikom kažemo što bi nas zaista moglo dovesti do te tako žedjene slobode i državnosti.

     

    Odpor je u posebnom letku, kojega je o dogadjaju tiskao brat Srečko Rover, u ime Odpora i hrvatskog Narodnog Vijeća iznio i naš stav, i mi smo u zadnjoj “Obrani” glasilu Odpora potvrdili rieči, koje je brat Rover uputio Hrvatima Australije, kao i Hrvatima u svietu uobće.

     

    Rekli smo i to, da ćemo se posebno osvrnuti na taj dogadjaj, te načelno pisati o problemima hrvatske revolucije, o političkom, tehničkom i vojničkom aspektu, gdje ćemo kao vojnici, patrioti i ozbiljni ljudi reći šta mislimo o svemu.

     

    Rekli smo i to, da osudjujemo slanje ljudi u ruke UDBE., tj. u zatvore komunističke Jugoslavije. Nije, dakle, potrebno ponavljati ono što je brat Rover iznio.

     

    Mi nismo htjeli preuranjeno davati naš kompletni sud o svemu, jer smo želili znati mnoge okolnosti, koje nam nisu jasne, i htjeli smo znati za sudbinu drugih Hrvata, koji su napustili Australiju, pa ih nismo željeli izvrgavati. Prije i poslie svega mi smo svi Hrvati i stalo nam je do života svakog Hrvata a posebno ako su isti borci za Državu.

     

    Zato smo dugi niz mjeseci šutili. Mnogi ste se pitali zašto nismo odgovarali na pisma, na upute, viesti, kojih je bilo na pretek od pozvanih i još više nepozvanih. Svima Vama je poznato, da smo mi načelno, uviek, bez razlike svakome Hrvatu odgovarali na pismo, i ako mu nismo mogli reći šta više, jesmo svakom rekli bratsku i toplu rieč. Tako mislimo raditi i u budućnosti, pa i onda ako se sviestno izvrgavamo opasnosti, da medju mnogim tisućama dobronamjernih ili makar posvadjenih Hrvata, ima i agenata UDBE., tj. špijuna i krvnika komunističke Jugoslavije. Znali smo da takovi mogu izkoristiti naša pisma, ali zbog nekoliko takovih nećemo zaniekati bratsku rieč tisućama Hrvata, makar i nepoznatih, koji od nas očekuju bratsku rieč. Zato ste se čudili, jer najprije smo pisali svakome, a onda nikome. Eto, to smo Vam dužni objasniti.

     

    Obustavili smo veze sa svima zato, jer smo osjetili da se nešto dogadja, i jer smo znali točno, da se neki mladji ljudi, neki poznati, neki nepoznati, spremaju na odlazak u Domovinu. (General je pisao o tome u svojim pismima, svojim suradnicima, pa čak i u okružnicima, kako je kod njega bio Geza Pasty, pa i Srećko Rover, govorili generalu o nekom tajnom podhvatu, o slanju nekih Hrvata u domovinu, i tko za dva mjeseca ne zgrabi vlast u ruke, nikada ju neće ni zgrabiti; nekako u ovom smislu, našto je general odgovorio da on ne pristaje na ništa gdje on ne bi imao sto posto kontrolu…Zato general ovdje govori o nekim poznatima i nepoznatima…,mo) Ali smo znali točno i to, da je UDBA znala za te pripreme, kako je to kasnije iznio jedan hrvatski svećenik u Australiji. Da, UDBA je znala, dapače i imena mnogih od onih, koji su trebali ići. Znali smo i mi, znala je ciela emigracija. Znala je ulica. (Tko je imao priliku pratiti na internetu razne opise i razne komentare Ružice Andrić, supruge pok. Ambroza Andrić, jednog od organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72., mogao je primjetiti da i ona sustavno optužuje neke organizatore Akcije FINEX 72 da ih je Udba vodila i da je Udba za sve znala. Iznositi ovdje sve ono što je Ružica Andrić iznosila i sebe prozvala posljednim članom skupine Bugojanske Akcije, uzelo bi mnogo prostora i vremena. Ja to prepuštam drugima i na drugom mjestu. Ovdje navodim samo ono što je general Drinjanin napisao o tome predmetu samo šest mjeseci kasnije, dakle: sumnja, sumnje i sumnjičenje. Mo. Otporaš) Dapače i nastojali smo uticati na odgovorne ljude, (dakle, opet, Srećko Rover i Geza Pasty, jer su oni bili kod generala, kako je general iznosio u svojim pismima, mo) za koje se je predpostavljalo da su vodje organizacije. Predvidili smo opasnost, nismo ju mogli spriečiti i zato smo prekinuli konce, da i makar bezazelenim pismima nebi doprinieli neminovnoj katastrofi.

     

    Nismo mogli javno pozvati ljude neka se ne odazivaju, jer bi na nas pala krivica, da smo javnim pozivom odali zapravo sami revolucionarni pokušaj. I sada Vam govorimo o tome, jer su ljudi u rukama Udbe, jer je navodno i vodja organizacije u rukama Interpola, tj. Internacionalne Policije u Njemačkoj. I jer još uviek čujemo, da će drugi pokušati što prvi nisu uspjeli. Pa kako smo saznali mi, tako je saznala Udba., tako i vlast vaše nove Domovine, i tamo medjunarodna Policija, za koju se veli da se ne bavi političkim problemima, ali koja se bavi prema svojim statutima borbom protiv atentatora protiv Državnih Poglavara, u koju kategoriju, na sramotu svieta eto moramo ubrajati i krvnika Tita.

     

    Agenata Udbe ima na tisuće, ima ih infiltriranih u sve stranke, u sve organizacije, sve odbore, pa će vjerojatno biti koji i medju nama, koji nama od vremena do vremena pišu o nostalgiji za Hrvatskom, ili nam denunciraju ovoga ili onoga da je u službi Udbe. Vrlo je teško, vrlo komplicirano znati izdvajati kukolj od žita (za one koji ne znaju. “Kukolj” je jedna otrovna trava sličana, ili još bolje identična pšenici ili ječamu. Teško ga je razaznati a vrlo opasan u razvoju žita ili žitarice. To je što je general htio reći da je bilo jako teško i komplicirano razaznati tko je bio agent Udbe među nama, jer smo mnogi u emigraciji bili povezani prijateljstvima, poznajstvima, rodbinskim vezama, običaji isti, jezik isti, itd., mo) i mi to činimo. I nije potrebno da mi uviek reknemo da smo otkrili agenta Udbe. Ili protivno.

     

    Ali na vrhovima Odpora nema Udbe, nego su to sve stari, provjereni i isprobani hrvatski vojnici, koji su u dugom nizu godina dokazali svoju hrvatsku sviest, svoje ljudsko držanje, pa i svoje profesionalno i stručno znanje. Ponekada oni pravi agenti Udbe, prema svom sistemu, bacaju baš na ovakove optužbe, da ih onemugoće pred hrvatskom emigracijom, da ubiju moral u nama, da ubiju ugled naš pred stranim svietom i vjeru hrvatskog naroda u ishod naše borbe.

     

    Da budemo konkretni: kako bi Udba propustila zgodu da optuži brata Srećka Rovera, koji je kao diete bio član djelatne ustaške revolucionarne organizacije, bio stavljen pred sud za zaštitu države za vrieme kraljevske diktature, bio djelatni častnik proslavljene Crne Legije, i kasnije djelatni član Odpora za Oceaniju i predstavnik Odpora kod Hrvatskog Narodnog Vijeća i njegov vijećnik za obće poslove organizacije.

     

    Osim agenata Udbe ima i drugih, koji bacaju kamen a sakriju ruku, ali su oni poznati i o njma ne trebamo govoriti. Za njih su izdajnici stotine starih i poznatih boraca, a osudili su ih neborci, dezerteri i oni, koji nisu imali petlje ustašovati kada je ustašovao Rover i stotine poznatih i starih boraca. Nu vjetar nosi pljevu, a zrno ostaje. (Ovo je jedna stara hrvatska izreka; kada čovjek vrše s konjima žito, pšenicu, onda on razredi slamu na jednu a žito na drugu stranu. Tada uzme drvenu lopatu i žito s pljevom baca u zrak. Zrnja padaju na guvno, zemlju, a vjetar pljevu odnese. Ova generalova izreka bi se mogla usporediti sa: “što nevolja to vjetar (od)nosi, a što valja to ostaje, to pšenica”. Mo.Otporaš.) Rover može biti nepravedan ili ne, kao i svi mi. To je ljudska stvar. Nu Zapovjedni Skup Odpora bit će skupa sa Roverom tamo gdje god se bude bila bitka za Hrvatsku Državu, dok će se Udbaši nalaziti na protivnoj strani, (Ovo se je moglo očitovati skoro u svim hrvatskim zajednicima u hrvatskoj emigraciji: kod Mise, pred Crkvom, na utakmicama, piknicima, zabavama, sastancima i sl. Uvijek bi oni šareni Hrvati stajali po strani i tako upadali u sumnje…, mo) a naši novopečeni nepoznati junaci, koji se nisu borili ni onda kad im je bilo 20 godina, neće sada ni u pedesetoj.

     

    Rover je znao za spremanje Bratstva. Znao sam i ja. Znalo je stotine ljudi, koji su nama pisali mnogo prije. Dužnost mu je bila da zna šta se radi. Nu niti on, niti ostali pripadnici Zapovjednog Skupa, pa niti Zapovjednik, nisu mogli odgovoriti odgovorne činbenike u pogledu namjeravanih akcija. Pa ako je kriv Rover, onda smo krivi svi, i mi tu krivicu priznajemo. (Za ovu generalovu izreku bi svakako trebala znati Ružica Andrić, i svi oni koji misle kao supruga pok. Ambroze Andrića, jednog od organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72, mo)

     

    Zašto priznajemo krivicu? Zato jer smo odgovorni ljudi, jer se osjećamo odgovornima pa i krivima za izgubljenih 18 godina (1945-1963, mo), koje smo proveli u veličanju jedne ili druge osobe, jednog ili drugog vodje, ili vodjinih zamjenika i nasljednika. Pokazali smo svi skupa, da nismo zreli za politički rad, da nismo na visini i baš zato smo odgovorni, da nismo znali hrvatskoj mladosti dati na vrieme putokaz, organizacijsku formu, sposobne vodje i jasne ciljeve. Mi smo se izživljavali i svadjali. Time smo dali mogućnost Udbi da izkoristi te svadje i u sve tabore pošalje vikače, agente provokatore, da nas paraliziraju i onemoguće svaku pametnu stvar. Ujedno smo kod mladih dali sablazan primjer, te su izgubili vjeru u naše poštenje, našu sposobnost, naše vrline i zdrav razum. Kod nas je nastala anarhija, koju su stranačarske svadje hranile, a koju je Udba izkorišćavala. Mladost je došla do spoznaje, da do slobode neće doći putem, kojim ih vodimo.

     

    Sa druge strane nastala je praznina u dušama jedne čitave generacije, koja je osjetila gubitak Države i roditelja, koja je bila ponižavana i zlostavljana da dodje na zapad i izgubi ono malo vjere u hrvatsku politiku. I ne samo hrvatsku! Nakon pada nacionalista došla je demokracija, koja eto pomaže naš komunizam. Nastao je veliki vakum, praznina, i samo je manjina bila spremna na zadnje: prihvatiti oružje i boriti se. Većina je prešla u drugi ekstrem, povukla se, odala se porocima, (ja bih ovo izreku “odali se porocima” označio kao: “odali se samoći, povukli se u samoći, itd., mo) ili se odrekla borbe. “Strategija mira” doživila je u smrti širokogrudnog i idealnog borca mira Predsjednika Kennedyja (21 studenoga 1963., Kennedy je ubijen u Dallas-u, mo) svoj tragični svršetak. Bez jedne jasne i konkretne i pozitivne prokomunističke globalne strategije nema niti vjere u pobjedu nad komunizmom.

     

    Da, prihvatili su se oružja. Radjaju se revolocionarne skupine, ćelije, vijeća, odbori. Mi smo ih registrirali na desetke u domovini i u svietu medju Hrvatima. Nije to, dakle slučajno, nego reakcija na pomanjkanje vjere u političke, normalne metode, kakve bi morale vladati u svietu. Ali u svom zanosu nisu bili stvarni. Da su bili stvarni ne bi bili revolucionarci. Ako su to postali, onda je plod neizmjerne ljubavi za Hrvatsku i odlučnost za borbu, na koju nismo bili dostatno priprvaljeni. Ni oni koji su ih vodili, organizirali, ni izobrazili, ni slali, a kamoli sami izvršioci. Ima više nego jedan “odbor” koji je pokušao “slati ljude u domovinu”. Znamo im imena, kao i imena onih, koji čame na robiji kao žrtve. Nije trebalo ići u Australiju da ih odkrijemo.

     

    Da li treba osuditi te pokušaje?

     

    Mi odgovaramo sasma konkretno:

     

    1. U onom obliku kako su do sada pravljeni apsolutno je to potrebno radi ljudi, radi ekonomije krvi, radi vjere našega naroda u svoju elitu, i radi našeg ugleda pred onim državama i organizacijama i pojedincima, koji su nam skloni i koji bi nas sutra ozbiljno pomogli ako bi takova jasna antikomunistička politika bila u svietu vodjena. Mi pozivamo ljude neka se ne odazovu slanju u domovinu na neodgovoran, olak način. Recite onima koji vas verbuju, da neka sami dokažu, da su sami bili borci, a da bi mogli druge predvoditi. Vele nam da taj i taj “izobrazuje ljude za šumu”. Dobro, neki od tih nisu bili vojnici, nisu nikada puške opalili s ramena, i ako su imali pištolj u ruci, onda je bio prazan i u propagandističke svrhe, za obmamljivanje sebe i drugih.

     

    2. Jesmo za revolucionarnu borbu i Odpor je već 1945. godine organizirao prve jedinice nove budućnosti, ali ih je i raspustio kada se je vidjelo, da stanje u svietu nije za nas povoljno. Nije istina da je dosta 2.000 Ustaša ili revolucionaraca, jer nas je 1945. bilo 200.000 pa smo se povukli na zapad. I bili pobijeni. Kako možemo računati na neku pomoć, kad američke ladje sprečavaju napade antikomunista Kube! (Ovo je istina. Te godine 1964. pred Božić kada je ovo general pisao, bilo je u Ameriki na tisuće i tisuće Kubanaca koji su se borili protiv Fidela Castra i njegova komunizma. Kennedijeva uprava u to vrijeme se je s jedne strane borila protiv Fidela Castra, a sa druge strane progonila one Kubance koji su se borili protiv Fidela Castra, mo. Otporaš) Kako, kada nemamo granica, ni baza, ni sredstava za solidnu izobrazbu, za obavještajnu službu, za borbena sredstva, za kontrol organizacije, nemamo jasnih prijatelja, logističkih baza, komunikacija, sredstava. Zato hoćemo revoluciju, hoćemo borbu, dugu, tešku, krvavu, do pobjede, – ali ne želimo padati u ruke Udbe bez hitca, bez orientacije, veza, sigurnosti i aparata, koji će stranom svietu reći nešto više, nego da je zatvoreno “9 Jugoslavena radi terorističke djelatnosti”. (Koliko god je bila teška ta naša zajednička hrvatska nacionalna tragedija, još je teže bilo čitati u stranom tisku upravo to i tako kako je general opisao: “9 Jugoslavena radi terorističke djelatnosti”. Iako sam ja donio imena ovih devetorice hrvatskih revolucionaraca u opisu br. 252 PISMA MAKSA LUBURIĆA, od 18 kolovoza 2012., ipak ću ih donijeti sada da se čitatelji ponovno osvjedoče dali su ovih 9 Hrvata borci za slobodu Hrvatske Države, ili teroristi kako ih naš neprijatelj opisuje.

     

    Njihova imena su:

    1. Josip Oblak,

    2. Ilija Tolić,

    3. Rade Stojić,

    4. Vlado, Vladimir Leko,

    5. Branko Podrug,

    6. Dražen Tapšanji,

    7. Krešimir Perković,

    8. Stanko Zdrlić,

    9. Mika Fumić.)

     

    Zato smo stvorili vlastitu tiskaru i radimo na čitavom nizu djela instruktivne, stručne i profesionalne naravi. Želimo školu za predvodnike, želimo koordinaciju izmedju mnogobrojnih pokušaja, – bez pjesničke infantilne, i onih kriminalne naravi u službi Udbe. Treba stvoriti na vojničkoj bazi dobru obavještajnu službu, gdje će biti ljudi svih stranaka, svih ideologija osim komunista. Treba stvoriti na vojničkoj i vojno – revolucionarnoj bazi hrvatske borbene odrede, koji će biti pripravljeni za predradnje, a neće se ići “dizati ustanak” sa nekoliko starih pištolja.

     

    U jednom letku se ne može više reći. Vjerujem da i ne treba. Tko je uvjeren, da smo pametnim koordinacionim radom na svim poljima, pa i na političkom, pametnom stručnom literaturom, odgojem profesionalnih revolucionaraca za vodje predradnji, snošljivosti medju nama i nepomirljivosti prema svake vrsti komunizma i svake Jugoslavije, (Kada general govori za Srbe “srbokomunisti”, to je zato što je komunizam i što su Srbi bili za Jugoslaviju. A kada govori “prema svake vrsti komunizma”, to ne znači da je on bio protiv hrvatskih državotvornih komunista, nego je to bilo zato što je on smatrao da Jugoslavija ne može opstojati bez komunizma, što se je i dokazalo u Domovinskom ratu. Drugim riječima: nema komunizma, nema ni Jugoslavije. Mo. Otporaš) dobrom obavještajnom službom, koja će pronalaziti zajedničkim radom agente provokatore u svim organizacijama, itd. itd., – neka dodje k nama. Kada Vam stigne ovo pismo, počet će proces u Bonnu protiv onih, koji su izvršili atentat na zgradu Jug. komunističke špijunaže kamuflirane u neko trgovačo zastupstvo. Nedavno su osudjeni i drugi hrvatski ljudi, od kojih neke poznamo. Jedan nam je pisao prije odlaska, da ide, da ga šalju…

     

    O tome se je govorilo u svim krčmama u Munchena i Sydneya. Naš narod komentira svaki naš potez. Naš prijatelji su iznenadjeni i zabrinuti. Na nama je poduzeti sve korake u svietu, jer vjerujemo da je hitcem u Dallasu ubijena strategija mira, koja je željna samo na zapadu, – ali vodimo brigu svojim sredstvima, da se osposobimo za revoluciju.

    Ako zataje politika i strategija mira, nama ne ostaje drugo, nego borba i Odpor je voljan pružiti ruku starima i maldima, kako bi našli načina, da iz svakog tabora uzmemo one stručnjake, koje trebamo za svaki slučaj. Hrvatska treba i pjesnika, i političara, ali treba prije svega dobrih stručnjaka: obavještajaca, vojnilkih izobrazitelja, konspirativnih učitelja, sposobnih vodja komandosa, dobrih pirotehničara, profesionalnih revolucionaraca, koji znaju zanat sabotera, dobrih radiostručnjaka, predvodnika područja grupa, koji znaju čitati vojničku kartu, odgonetati šifru, upotrebiti telegraf, znati Morse znakove, i koji će nositi jasne ideje hrvatskim ljudima, a ne hipoteku prošlosti, ni očaj mladosti.

     

    (Hoćemo ili nećemo vjerovati, hipoteka prošlosti rata NDH bdije još uvijek nad glavama Hrvata. Neprijatelj se je potrudio u zadnjih sedam desetljeća ocrniti hrvatsko ime onima koji su se grčevito borili, kako za uspostavu Hrvatske Države 1941., tako isto i u obrani iste. I svi oni Hrvati koji se usude reći bilo koju lijepu riječ o tim borcima, neprijatelj hrvatskog naroda im odmah prišiva hipoteku grijeha prošlosti njihovih očeva. Da se prestane sa tom hipotekom prošlosti u ocrnjivanju Hrvata, u prvom redu, svi Hrvati, bez iznimke, bi se trebali suprostaviti tim ocrnjivinjima, početi iznositi NAŠU HRVATSKU ISTINU, i tek onda, kada ta istina izidje na dan svijetlosti, Hrvatima se neće dizati kosa na glavi niti ježurci na rukama svakog puta kada se spomene NDH, Ustaša, Poglavnik, Luburić, Francetić, Boban i drugi. Mo. Otporaš)

     

    Trebamo srdca, ali i uma. Trebamo i borbenih jurišnika, ali i iskusnih zapovjednika. Mislite na to prigodomo suda onima u Bonnu, prigodom komentiranja “onih 9″, i prigodom čestitanja čestitih Božića i sretnih Novih Godina!

     

    Očajnici mogu sa mnogo načina učiniti samoubojstvo, ali na malo načina koristi svojoj domovini! Kada je mladost počela sa revolucionarnim gibanjem bila je opravdana. Nije imala vjere u staro i ma dosta razloga da je tako mislila. Ali mi smo za racionalnu (pametnu, mo) revoluciju a ne za ludo jurušanje. Mi želimo dobivati bitke (Primjer Domovinski rat. To uvijek treba imati na umu, da je Dr. Franjo Tuđman sebe usavršavao čitajući tisak DRINAPRESS-a. Pročitajte “Jedno pismo” na ovom Forumu od 13 rujna prošle godine…Mo) i dobivati rat. I dobiti MIR!

     

    Ne nasjedajte infantilnim pokušajima. Ne žrtvujte se uzaludno. Mi imamo previše martira, trebamo stručnjaka, živih, sposobnih, trieznih, spremni na žrtvu. Ne nasjedajte agentima Udbe. Nije istina da nam je netko neprijatelj zato, jer nije u našoj stranci, odboru, ili jer nije s tobom u svemu sporazuman.

     

    Neće se svanuti prije vremena, pa mi kako uranili!

     

    Nitko nam slobodu neće dati, ako ju sami ne stvorimo. Ako smo zreli za slobodu onda ćemo to pokazati stvaranjem organizacije, koja je sposobna osloboditi nas. Ako ju ne stvorimo, onda ju niti ne zaslužujemo. Oni pak koji se zadovoljavaju kadjenjem ovom ili onom živom ili mrtvom, neka idu svojim putem, a mi koji smo voljni umirati, da Hrvatska može zaista živjeti, zovemo i druge. Ne da ih uklopimo, organiziramo, nego da se razgovorimo triezno o tome kako se more, treba i može početi.

     

    Zapovjedni Skup Odpora ima vjeru u poznate ljude Odpora u Australiji i ide mirno, triezno, polagano ali sigurno svojim ciljem. Taj je cilj Hrvatska Država, gdje neće odlučivati oni, koji danas govore o tome, “ako bude Hrvatske” ne, nego ljudi koji ju stvore. Narod u borbi će stvoriti svoju vladu, na izborima svoj Sabor, i borba će dići vodstvo i ako trebadne – vodje! Uzaludno je o tome govoriti na način, kako se to danas čini

     

    Mi smo poslali “Drine”, i ako u njoj nadjte koristna štiva, vi ju pomozite. Kupite dionice “DRINE”, jer su uložene baš u to: u odgajanje, spremanje novih i starih. Borba protiv jedne komunističke zemlje, koja se je kroz 20 – 25 godina spremala, ne može se improvizirati. Ne vjerujte da je emigracija sposobna osloboditi, stvoriti i voditi Državu. Ne vjerujte, da je dosta da padne šibica, pa da sve plane. To vam govore ignoranti ili agenti Udbe! Vjerujte u znanje, u srdce, u razborite i iskusne revolucionarnce, koji su dokazali da nešta znaju, hoće i mogu.

     

    Poštujte zakone svoje nove domovine, radite kao i do sada da sviet upozna naše pravedne zahtjeve, da ne ostanemo sami, kao Odpor 1945. Mi ne možemo živiti izvan svieta u kojem smo i u koji moramo ugraditi našu slobodu. Kada budemo triezni, jaki, sposobni, imat ćemo i prijatelja. Nismo sami i ne smijemo ostati sami.

     

    Neka vaše Božićevanje ne bude pomućeno, nego iskreno, otvoreno, radosno. Svaka borba iziskuje žrtve. Mi već danas nismo zalaznica izgubljenog rata nego prethodnica novog doba. Hrvatski narod očekuje od svoje emigracije više rada, više razbora, više žrtve. Mi imamo snaga, treba ih mobilizirati. Hrvatska ne treba očajnika, pokunjenika, izgubljenih, nego mladih, zdravih, radosnih ljudi, koji žive i rade u tudjini za oslobodjenje Domovine. Dolazak maloga Isusa treba pozdraviti radosno, i Novu Godinu sa nadama u budućnost, bez optimizma i pesimizma, bez skrajnosti, razborito, udlučno i triezno.

     

    Tiskara “DRINE” stavila se je u službu. Prvi korak bio je upoznati ideje, koje smo dali Hrvatima u stotine tisuća letaka, u Drinama i drugim izdanjima.

     

    Drugi korak je odgajati elite nove revolucije. U tisku je “VOJNIČKI PRIRUĆNIK” i bit će do Božića gotov. (Radi se o “VOJNČKI PRIRUČNIK” “SVEZAK I. VOJNIČKE TEME” Madrid 1964. Uvodnik od pune četiri stranice je napisao pukovnik Domagoj, koji je uistinu general Drinjanin. Ovaj Vojnički Priručnik je prva knjiga u seriji knjiga koje je tiskara DRINAPRESS tiskala za odgoj i formaciju budućih hrvatskih vojnima. Mo) Radimo na drugom, tj. konspirativnom priručniku, i na čitavom nizu stručnih djela. Ovisi o vama svima kojim ćemo tempom ubrzavati naše korake, ali valja ići polako, sigurno, staloženo vojnički.

     

    Praviti atentate i dizati barikade – nije još revolucija, žarka i mlada srdca trebaju za jurišati, ali izkustvo, duh, mozak i sredstva trebaju da se revolucija priredi, pametna politika medju nama i u svietu da se revolucija sprovede.

     

    Dotle: pamet u glavu! S naše strane poručujemo svima; kad Vas vitlaju o tome, kako je netko od zapovjednika Odpora dao ovome ili onome Odboru ili osobi ovlast za regrutiranje, akcije i slanje ljudi u šume, znajte da se radi o agentu Udbe i takog prijavite najbližem predstavniku bilo koje vlasti. General Drinjanin je u svakom i pojedinom slučaju osobno pozvao k sebi svakoga tko je potreban, te će to tako biti i u budućnosti. Svi odgovorni ljudi Odpora, znaju da je to tako i to ovim potvrdjujemo, a ostale molimo da to uzmu na znajnje.

     

    Radite u okviru zakona Vaše zemlje i tako ćete najviše koristiti Hrvatskoj, a Hrvatska ima dosta boraca za dani čas, i u Europi ima mladih za stvoriti pet kompletnih divizija i svakako za koliko god budemo trebali komandosa nove hrvatske revolucije.

     

    Djelujte u “Krugovima Prijatelja Drine” i širite ideje i tražite javnu političku, kulturnu, športsko vitešku i drugu akciju (Ovdje treba istaknuti da je general Drinjanin 1963. godine govorio o svim hrvatskim kulturnim akcijama, prije nego je predsjednik Kine Mao Tse Toung (ili Mao Tso-Tong) govorio o kinenskoj kulturnoj revoluciji 1967., mo) sa svim državotvornim Hrvatima, pa makar kojoj stranci pripadao.

     

    Živila Hrvatska Država!

     

    Živila Vaša nova Domovina Australija!

     

    Po odobrenju i u ime Zapovjednog Skupa Odpora

    general Drinjanin.

     

    EDITORIAL DRINA apartado 5024,

    MADRID – ESPANA

     

    Adresa Glavnog Povjerenika za Australiju: Stipe Brbich

    51. Sewell str. FREMANTLE, AUSTRALIA.

    27-01-2015 17:40#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    TKO JE PISAO PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA?

     

    Tražio sam jutros nešto i pronađoh pismo dra. Miljenka Dabe Peranića kojeg mi je pisao u studenom mjesecu 1990. godine. On mi tu piše kako je on pisac "ADRESA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"...Generalovo pismo rukom pisano 6.VI.1964. dru. Peraniću se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 345/346. Navesti ću dio pisma kojeg je general pisao dru. Peraniću, a taj dio pisma nije u ovom spomenutom pismu. Sve to ovdje navodim kao jednu povijestnu stvar hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje naše Hrvatske:

    "Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, kojeg prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedjanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost".

     

    (Dr. Peranić meni piše:

     

    "Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje neslaganje sa sadržajem članka. Napisao ga je bio Željko bebek, namještenik Drinapress-a, pa mi dr. Peranić citira dio pisma generala Drinjanina: (1) Pismo 6.VI.1964,: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onoga članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti vani."

     

    Dr. Peranić nastavlja meni u pismu:

     

    "Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad: "Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ tvoj rad o Istri, (To je ta "Istarska Drina" br. 3/4 1964., u kojo je izišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA) jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar. Moj se rad, logično, oduljio, nastavlja dr. Peranić u svom pismu meni, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz deset dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IZMIRENJA."

     

    Zatim dr. Peranić citira dio generalova pisma:

     

    "Dobio sam evo i svršetak članka.[U] Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak saista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

     

    Srcu mi godilo Generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA, piše mi u pismu dr. Peranić, pa citira ponovno generalovo "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao kraj uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, str. 18-21.

     

    Ovo sam iznio za sve Hrvatice i Hrvate, posebice za one koje ovo, kao povijestna stvar, bude zanimalo.

    28-01-2015 02:01#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    NE - NISTE SVI KRIVI - PIŠE GENERAL DRINJANIN 1960.

     

    Za "Glas Domovine" napisao Vjekoslav Luburić - Drinjanin.

     

    GLAS DOMOVINE

    srpanj 1960

    TORONTO, CANADA

     

    (Ovaj opis generala Drinjanina nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Pročitajte i samo ocijenite iskrenost/neiskrenost hrvatskog generala. Opis je malo podug, a ja ga nisam htio u nastavcima iznositi. Hvala na razumijevanju. Otporaš.)

     

    Radi poznatih dogadjaja (pobuna i razlaz od Poglavnika, mo) godinama nisam pisao članke u hrvatskoj emugrantskoj štampi, iako to ne znači, da su mi ti dogadjaji izbili pero iz ruku. Šutio sam godinama, jer su mi mnogi tako savjetovali, i jer sam bio uvjeren, da je za dobro hrvatske borbe za Državu.

     

    Da sam se odlučio napisati ovaj članak potakao me "Glas Domovine" (br. 4, srpanj 1960., Toronto Canada, mo) koji donosi izvješće o proslavi 10 Travnja u Torontu i kaže, preko ciele prve stranice nešto što još nitko u emigraciji nije rekao: KRIVI SMO SVI. Te rieči vadi urednik iz govora Tomislava Mesića, kojega je izrekao na toj poviestnoj proslavi hrvatskog, narodnog i ustaškog DESETOG TRAVNJA.

     

    Zato sam zamolio "Glas Domovine" da donese ovaj moj članak, za koji, naravno, sam odgovoran, a "Glas Domovine" ga donosi, kao što sam čvrsto uvjeren, da će donieti svaki članak bilo kojeg hrvatskog emigranta u obrani jednog mišljenja ili ideje. U toj tolerantnosti počima demokracija, i hrvatski borci u svietu nemaju razloga se naći u taboru koji ne shvaća stanje u svietu.

     

    To prokleto ustaško srce vodilo me je uvjek u mom životu, pa i onda kada još nisam ni znao, da živi Dr. Ante Pavelić, kao i onda, kada sam kao mladji gimnazijalac u Mostaru naliepio na 600 klupa 600 cedulja: ŽIVILA HRVATSKA DRŽAVA, pa da nije bilo fra. Dominika (Mandića, mo), nebi stigao ni do petog razreda, kada su me konačno izbacili iz svih škola u Jugoslaviji, a poslali me u jednu hrvatsku školu: na JANKA PUSTU.

     

    Eto, to prokleto ustaško srdce, (danas bi se to trebalo prevesti ne:to prokleto hrvatsko srce, mo) kako je rekao Lisak, razdirući rane na junačkim i mučeničkim prsima, pokazujuči rane koje su mu zadali srbo-komunistički krvnici, to prokleto ustaško srdce vodi me i sada, kada kažem svoje mišljenje, pa bilo to kome pravo ili ne.

     

    Gada sam pročitao govor Mesića, (Tomislav Mesić je bio pukovnik HOS NDH i nemojte zabunom misliti na posljednjeg "komandanta" JNA Stjepana Mesića, mo), a posebno sliedeće rieči: "Braćo, kad govorimo o našoj krivdi, onda nemojmo teretiti ni drugog, ni trećega, ego metnimo ruku na srdce pa recimo:"SVI SMO KRIVI!"

     

    Krivi smo jedni, jer smo tjerali ideologije, za koje se u suvremenom svijetu pokazalo, da više ne odgovaraju. Drugi, jer smo vjerovali da smo ono, što smo mi predstavljali je najbolje. Treći, jer smo bili oni, koji smo smatrali, da se samo nas treba slušati, da mi moramo odgovarati, kao da je providnost uprla prstom u nas, ha, Vi ste baš oni, koji trebate voditi. Četvrti, jer smo bili oni, koji smo samo kritizirali, a od kritiziranja ništa dalje napravili nismo. Peti su oni najbrojniji, koji su smatrali, da se treba baviti pametnijim poslom, a taj pametan posao značio je, prigrabi zdjelu materijalnih dobara blizu sebe i puniti ju, a hrvatski narod i sve drugo neka vrag nosi, neznajući, da će konačno vrag i njega i njegovu zdjelu odnijeti.

     

    Kažem, kada sam ih pročitao, osjetio sam neku neodoljivu snagu, polet, dinamiku, vjeru u budućnost, u hrvatsku narodnu i državnu budućnost. Taj me osjećaj vodi, da nekoliko misli aktuelnih i potrebni, kažem onima, sa kojima sam se ječer borio za Državu, a sa kojima se sutra mislim boriti za istu ideju, za Državu, slobodu naroda i veličinu Majke Domovine. Potpisujem ovaj članak, inače nebi imao svoje vriednosti.

     

    Gordi smo mi stari ustaški borci na Tomicu, onog starog ustaškog borca, bezbrojno velikog idealistu koji nikada svog starog ustaštva zaniekao nije, a znao je raditi za Hrvatsku Državu i u novim okolnostima, znao je spojiti prošlost sa sadašnjosti u borbi za budućnost, dajući tako svietli primjer novoj hrvatskoj borbenoj generaciji.

     

    Gordi smo na Tomicu, (kao što smo gordi na Andriju, i na tisuće i stotine tisuća znanih i NEZNANIH JUNAKA koji čitav život prevedoše u borbi za svoju Državu) gordi na ponos s kojim ipovjeda prošlost, savjest s kojom je tu borbu sprovodio, junačtvo koje je dokazao, skromnost koja mu je prirodna, gordi na stalnost, sustavnost, izdržljivost, karakter, gordi na DIO ODGOVORNOSTI KOJU NA SEBE UZIMA.

     

    Kakva razlika izmedju Tomice, koji je uvjek bio sluga domovine,izvršujući častno zapovjedi, koje je dobivao od starijih, i recimo, kakva razlika od Dide (Eugen, Dido, Kvaternik (1910-1962), poginuo u saobraćajnoj nesreći u blizini Buenos Airesa 1962., mo), koji je skupa samnom, kako se pučki veli: drmao državom, bio jedan od glavnih "gazda Domovine", a danas optužuje svakoga prema gore i prema dolje, pa čak i sudbinu, samo nikada nam nije rekao o svojoj krivici, jer nikada nismo čuli: mea culpa, bez kojega skrušenog i istinskog nikakva ispovijed nema vrijednosti.

     

    Ne, nisam nikakav "mesićevac", niti on to čeka, a nisam ni neprijatelj, pa ni protivnik Eugena Kvaternika, neobično sposobnog mladog hrvatskog intelektualca, darovitog organizatora, pisca, pa možda i državnika. Nekada sam spadao u krug onih, koji su u Didi gledali budućeg ustaškog revolucionarnog vodju, pa možda i novog ustaškog Poglavnika. Bili smo drugovi, suradnici, pripadao sam ekipi Dide, i sutra bi se opet stavio pod Didino zapovjedništvo, ako bi ovoga hrvatski borci prihvatili. Stao u pozor i rekao: na zapovjed, jer sam siguran, da je Dido sposoban, intiligentan i čvrst zapovjednik.

     

    Eto, tu je primjer, pa ga treba sliediti: sići sa katedre optužitelja svih i svakoga, sa razumnim mea culpa doći medju narod, i povezati prošlost sa sadašnjosti, svrstati se u falangu budućnosti (svrstati se u borbenu zajedničku snagu za budućnost, to je general htio reći, mo) i zauzeti mjesto, koje nam kao tehničarima i profesionalcima revolucije pripada, i predati ustaški stieg borbe drugoj generaciji. Kritika bez autokritike biti će poviesno osudjena kao obična denuncija mrtvih i živih drugova, čitave ekipe, pokreta i generacije.

     

    Ispit zrelosti u Torontu. Tako možemo nazvati onu krasnu hrvatsku solidarnost, koja je ostvarena u Torontu, na proslavi HRVATSKOG DESETOG TRAVNJA. Rieči Mesića "svi smo mi krivi" burno je i iskreno pozdravila hrvatska kolonija u Torontu, i time položila ispit zrelosti, koji nam daje pravo stupiti u velebnu zgradu hrvatske demokracije, koju je za Hrvate tražio i Kvaternik u Rakovici, i Starčević u Francuskoj, i Radić u Moskvi i Pavelić, kada je nakon što ga je Beograd osudio na smrt došao na ZAPAD, da traži pravo slobode i demokracije za Hrvate.

     

    Tražio sam podatke i dobio ih o sastavu publike u Torontu, koja je nezaboravne rieči Tomičine nagradila burnim pljeskom. Bili su stari borci za hrvatsku stvar, oni stari izseljenici od prije , koji su išli trbuhom za ktuhom. Tamo su bili i preživjeli "askari" koji su jurišali na Kozari, na Glamoču, Papuku, Psunju, oni koji su pjevali: glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate...Ali su bili prisutni i pristaše naše hrvatske seljačke ideplogije, Radićevi sljedbenici, pa i neki, koji se nazivlju Mačekovcima, ali su za Hrvatsku Državu.

     

    Bili su i neki hrvatski proleteri, koji su došli na zapad da bolje živu, da vide šta je istina, i da se bore za hrvatsku stvar, a iz kojih Meheš i Ciliga još mogu izgraditi dobre hrvatske sindikalne borce, koji će u Hrvatskoj Državi bditi nad pravima nove klase, radničke. A medju publikom su bili i novi mladi hrvatski borci, sinove one generacije koja je stvarala Deseti Travanja, i koji su u Hrvatskoj i u emigraciji nastavili naše djelo, nastavili borbu uskladjujući ciljeve naše borbe sa stanjem u svietu. Bilo je nezavisnih, slobodnih ljudi, koji se nebave politikom, bilo je kulturnih radnika, intelektualaca, koji žele svojom glavom misliti na svoju i hrvatsku budućnost.

     

    Ako analiziramo tu politiku doći ćemo do zaključka, koji je ohrabrujući. Ta na tom malom skupu u slobodoljubivoj Kanadi, na desetke tisuća kilometara od rodnog doma našao se DOM, dio, prema tome NAROD, koji suvereno živi u svom pravu, u pravu, da kaže svoju rieč o budućnosti Hrvatske. I eto, taj hrvatski skup, dio naroda UZIMA KRIVICU NA SEBE, PRIMA DIO koji mu pripada, jer ruku na srdce, pa ako u pet grupa kamo je Tomica svrstao Hrvate, nema mjesta, onda smo hipokriti, nesavjesni, nesviestni, neiskreni, nepošteni, i tako nekorisni, za budućnost. Onda, ako nismo ni u jednoj narodnoj skupini, onda smo egoisti, živimo za sebe, ne pripadamo kolektivu.

     

    Simbolična predaja stiega mladima za mene već je završena, jer su to dokazali maldi, novi naraštaj u Londonu (Nova Hrvatska, dvotjednik kojeg je uređivao i izdavao Jakša Kušan, mo) i u Torontu (Glas Domovine) i u Sydney-u (Grupa intelektualaca Odpora) i u evoropskim logorima i na tisuću mjesta diljem svieta, svi ovi kao odraz HRVATSKOG PREPORODA,kojeg JE ZAPOČEO HRVATSKI NAROD U DOMOVINI.

     

    Dosta sam puta napisao i želio bi, da mladost te rieči ne zaboravi, da hrvatska emigracija dobrim dielom vodi medjusobnu gverilu u zrakopraznom prostoru na veliko veselje srbokomunizmu, uz samilost naših starih prijatelja i golemu tugu Hrvata koji dolaze iz domovine uvjereni, da je u emigraciji nastupio HRVATSKI PREPOROD kao i kod kuće.

     

    Takodjer sam govorio o sudbini i ruske emigracije, koja je već izumrla, a još nije stigla niti da svati, da Kozac, Knuti i Sibir nemogu riešiti socijalni problem niti srušiti komunističku revoluciju, koja je znala iskoristiti nesamo politički čas, nego i nezadovoljstvo i desperaciju ruskog naroda.

     

    Imamo 42 hrvatske publikacije u emigraciji, ili ih je bilo. Skoro bi rekao, da svaka od ovih odgovara jednom idejnom krugu koji bi "bistrio hrvatsku politiku" onako, kako to njihove publikacije prikazuju i sve to za kavanskim stolom, u bogatom i raskošnom domu, ili skromnoj i biednoj baraci emigracije, kao nesretni "DP" ili "profuge".

     

    U čemu se izživljava hrvatska emigracija, ili dobar njen dio? Čitajte publikacije i vidit će te! Dnevno umiremo, jer se Božiji i NARAVNI zakoni ispunjuju. Valja umirati, vratiti se majci zemlji, iz koje smo Božijom voljom i milošću nikli. Umiremo, a s nama i borbeni stieg borbenog ustaštva, kojega se želi iz narodnog, oslobodilačkog , državotvornog pokreta pretvotiri u beznadnu i aformnu smjesu političke špekulacije.

     

    Da, pojavljuje se jedna nova generacija, dolično zastupana u "Glasu Domovine", koja bi jurišala na Drinu, ali i na Markov trg, kako je to učinila koreanska, turska i ostala mladež, u borbi za prava naroda. Neka ne zaboravi hrvatska mladež rieči sedmorice studenata koji su u Seulu stajali na čelu studenskih legija, koje su osvajale barikade vojske i policije, i koji su rekli starom i zasluženom Sygmanu Rhee, ocu domovine, da bi dali život na barikadama u obrani svog prava glasa, ali da bi sutra glasali za tog istog Sygmna Rhee na poštenim i slobodnim izborima.

     

    Tko je bio ustaša? Šta su bile ustaše? Čitati će te uskoro u "DRINI" što o tome kaže stari ustaški borac, pukovnik Štir. Da, ustaša je bio Hrvat, koji se ustao u obrani svetih hrvatskih prava za Državu. Pa kada to kažemo mi stari borci, koji smo bili tamo, gdje su se zidali temelji, onda znamo šta govorimo.

     

    Ustaša je bio hrvatski sin u obrani Države. Ustaša je za mene osobno, svaki Hrvat, koji hoće svoju Državu. Tako misli Beograd, pa kako je jedini Beograd, koji nam nieče pravo na Državu, onda moramo uzeti na znanje da je tako.

     

    Ustaša je i onda, ako se i ne smatra ustašom, ako i ne nosi ustaško ime. Kada beograd svakog Hrvata zove Ustašom, i ako to obilježje bude davano svakome, onda će i Ciliga biti Ustaša, a Hebrang je već mrtav i po Srbima pogubljen kao Ustaša, jer je branio hrvatski Sriem. Pa će hrvatska mladost i prihvatiti to častno ime, jer je postalo legendarno, jer je pisalo poviest, jer je stvaralo državu, jer je dalo živote za ideal. I ne zato, jer je postalo ustaški pokret, koji je nastao kao posljedica NARODNOG USTAŠTVA.

     

    STARI I MALDI, muško i žensko, sve klase i svi staleži, sve pokrajine u borbi za Hrvatsku Državu, to je narodno ustaštvo. To je hrvatska demokracija, to je hrvatska budućnost.

     

    Ali, na nama koji se moramo smatrati starim, ako nam se i ne svidja taj izraz, stoji dužnost, da u prvom redu iz tragedije naučimo politički misliti da zaista mislimo, i da budemo iskreni prema samima sebi i analiziramo sami sebe. Šta možemo mi učiniti za Hrvatsku?

     

    Prema mom mišljenju naša je sveta dužnost, predati stieg mladosti, predati joj našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline, - a zadržati za sebe ODGOVORNOST ZA PROŠLOST.

     

    Ne, mi nismo bezdušni. Mi nemožemo sliediti primjer Staljina i Nikite. Staljin je na smrti zvao svoje pomoćnike i rekao im neka sliede Nikitu i neka se odreknu njega i svale svu krivnju na njega. Kao što je pijan tjerao Nikitu; "Nikita durek pleši", ovog mu je puta rekao, da neka baci sve krivnje iz prošlosti na Mrtve, da bi tako prevario Sviet i ostvario svietsku komunističku vlast. I skoro je uspio, ali je do brane uspio. Godinama su varali sviet, govorili o koegsistenciji, da na kraju Nikita "durek" ojača Rusiju i pretvori ju u atomsku snagu i sada Nikita u ime svietske revolucije proglašuje "durakom" čitavi zapad.

     

    Šta su napravili naši stari? Proglasili su "svetogrdjem" svaku kritiku ovjekovječili svoje političke pogreške i pretvorili ih u vječnu hipoteku hrvatske mladosti, optužili generale i čarkare za griehe hrvatske i ustaške revolucije, a predali baštinu u ruke onima, koji su bilo iz strahopoštovanja, bilo iz straha, bilo iz stege, moralne obveze, bilo radi političkih, osobnih, materijalnih interesa, bilo radi iznemoglosti, pomanjkanja snage, ništavnosti ili ambicija, - klimali glavom i govorili svojim šefovima, da su oni HRVATSKA.

     

    Ako i malo analiziramo situaciju, a ne bojimo se iznjeti mišljenje radi prietnja, ili kako kažu, VIŠUH INTERESA, vidit ćemo, da se isto dogodilo i kod Ustaša i kod Mačekovaca, pa i kod Jelićavaca. Dok crnci u Africi vode demokratske vlade i uspijevaju uvjeriti sviet, da su sposobni sami sobom vladati, mi Hrvati proglašamo svaki pokret slobodarstva IZDAJNIČTVOM NARODNIH INTERESA.

     

    Naši su se starci zabarikadirali u svoje legitimitete, kontinuitete, nepogrešivost, pozvanost i izključivost, tako da je došlo do toga, da nas ozbiljni ljudi sažaljavaju, a neprijatelji likuju, jer ne samo da starci vladaju za života, nego i poslie smrti. Tako ako bude takva sudbina može Hrvata i nestati, a nikakvi medjunarodni faktori nas neće ozbiljno uzimati a mi ćemo, ako tko preživi, i za 20 godina imati imenovane nasljednike, ili kako naš narod kaže: "Čorbine čorbe čorbu". I ne samo da se imenuju Nasljednici, i pomoćnici nasljednikovih zamjenika (Ovdje se odnosi na vodstvo HOP-a poslije Poglavnikove smrti. Pošto sam bio u HOP-u, izbliza mi je poznata situacija. Sve se je namećalo odozgora, tj. s "VRHA". Vladao je veliki monopol. Sve je bilo Poglavnikovo, jer je tako "VRH" tio: Poglavnikova Hrvatska, Poglavnikov Ustaški Pokret, Poglavnikov Deseti Travnja. Jednom riječu: Poglavnik, Poglavnik, Poglavnik i ako nisu u HOP-u automatski si IZDAJNIK, a da o tome mrtvi Poglavnik ništa nije znao. O tome general govori, mo. Otporaš), što nas dovodi do tragikomičnih scena, kakve se ovih dana odigravaju.

     

    Gdje ste hrvatski povjesničari, zašto ne kažete Hrvatima, da je tragično završilo nasljedovanje i kod Starčevića, i kod Franka, i kod Radića, i kod svih, apsolutno svih pokušaja u prošlosti!?

     

    Mi smo slobodoljubni narod koji smo sliedili svoj vodje, medjutim nikada te vodje nisu uspjeli naturiti nam svoje nasljednike, i još manje obiteljskog tipa. Tu je prava odgovornost naših političkih šefova, ali i naša, pa makar bili i svetoidealistički čisti motivi, koji nas nukaju, da se štuje volja staraca, umirući staraca, koji beznadno ratuju protiv onog neminovnog: na mladjima sviet ostaje. Da, kamo sreće da su naši prvoborci imali snage kazati Poglavniku da je pobuna Maksa opravdana, bio bi Poglavnik prešao u poviest u mnogo boljim okolnostima, ali bi naša baština bila predana NA VRIJEME I DOSTOJNIM AKTOM U RUKE MLADJIMA.

     

    A ovako će baština biti predana u ruke mladjima borbom, u kojoj će biti gubitaka: za domovinu, za stare i za mlade.

     

    Život je borba, i mladost će se boriti za Državu hrvatsku, i za Državu Hrvatsku, i za svoju aformaciju. Nas stare će staviti na mjesto kamo spadamo, kakvo mjesto budemo zaslužili, i nemojmo se varati, neće se uzimati samo kriterij zasluga u prošlosti, nego i u sadašnjosti, u primopredaji stjega.

     

    Tko je onda kriv? Rekao je Tomica Mesić, a rekli su i drugi. Ima krivnje na svima pomalo, ali je glavna krivnja na činjenici, da mi moramo živiti i umirati u izvaredno teškim okolnostima. Mogli bi reći, da je dosta krivice na našem geopolitičkom položaju, jer smo smješteni na raskrižju, da smo bogata zemlja, da su nas htjeli potalijančiti naši himbeni saveznici, da su nas htjeli pomadjariti naši sjeverni susjedi, da nas je germanska dinamika pretvorila u svoje južno "krajiško carstvo", (ovdje general za sigurno misli na povijesnu liniju "Vojne Krajine" koja je bila stoljećima glavni bedem protiv nadiranja osmajlinskog carstva, a da ni znao nije da su u prošlom ratu (1991-1995) četnici svih dlaka i vrsta koristili tu liniju u takozvanu svoju RSK, mo), da smo bili antemurale cristianitatis, ali i predzidje islama, da smo razdjeljeni medju jadransko-mediteransko-latinsko, evoropsko-germansko, i balkansko-azijsko carstvo kulture i teritorijalnih interesa. Zar nije katolik, aristokrata, zapadnjak Zrinski htio spasavati Hrvatstvo pomoću Sultana? Zar nije Zmaj od Bosne vjerni štitonoša Islama i Hrvatstva htio spasiti Hrvatsku na zapadu od sile turskih vezira i Sultana?

     

    Zar nije nosioc civilizacije, Italija, počinila zvjerstva i nevjere više nego ikada ikakvi osvojači u Hrvatske? Zar nam nisu Germani stvarali Državu u Državi, počam od Vojne Krajine do "volksdeutschera"? I zar nisu Srbi počinili zločine i kao turska raja, i kao talijanski saveznici i kao divizija "Princ Eugen" i kao madjarske sluge u Bosni?

     

    Ja sam tu temu obradio s vojno-političkog i sa geopolitičkog stanovišta, pa ću jednom zgodom to popuniti zapažanjima i podatcima koja su izišla u djelima Lukasa, Kriškovića, Mandića, Babića i drugih u emigraciji. (General je to jako dobro opisao i iznio, ponajviše u DRINAMA, a nešto i u OBRANAMA, mo).

     

    Poglavnik je mrtav. Ja sam ga 25 godina sliedio kao vojnik, ustaša i revolucionarac. Pa zato sam odgovoran za sve što se je u to vrieme dogodilo, pa bio ja s tim sporazuman ili ne u ovo vrieme. Što se nemože. Žalim slučaj da to moram napisati, što se nemože jest, sada nakon toliko godina i kada je Poglavnik mrtav, odreći se odgovornosti, ako to nismo ONDA učinili, i povukli konzekvence. Neuvjerljivo zvuče riječi ministara, generala, državnih tajnika, zapovjednika, itd. da oni nisu bili na vlasti i da nisu odobravali ovo i ono, a poneki od njih kaže: oni, Ustaše, On, Poglavnik itd., itd., kao da su sada došli sa mjeseca i saznali, da je kod nas počinjena nepravda, nedaća, zločin, pa i "pokolja" nevinih Srba, pa i svog vlastitog naroda.

     

    (Napomena:

    Neki meni poznati a ima ih i nepoznatih koji su mi se javili s dobro namjernom i željom da bi željeli znati da li je general uistinu tako pisao kako ja iznosim. Odgovaram svima zainteresiranima da nastojim što god više mogu iznositi Maksova Pisma onako kakove ih ja imam i kako ih je Maks pisao. Rekao sam u početku da iznosim pisma onako kako su pisana i da niti jednu jedinu riječ neću ispravljati, što ne znači da neke nečitljive riječi neću ispraviti, jer se i meni može pogriješka desiti. Neki dan mi je jedan pisao, s vrlo dobronamjernom opomenom da i ja pregledam što pišem prije nego "kliknem" pošalji. Već to činim i hvala svima. Otporaš.)

     

    Ne, nije kriv za sve Poglavnik! Ne, nije Poglavnik bio ni nepogrešiv!

     

    Mi koji smo luk jeli, lukom mirisali nemožemo zanijekati ni svoje prošlosti, ni svojih grieha, a posebno ne možemo iz našeg eventualnog oportunizma stvarati politički kapital, a da pri tome ne izgubimo i svoje dostojanstvo.

    Postoje griesi ustaške revolucije, kao što postoje griesi francuske i ruske revolucije, američkog gradjanskog rata, stvaranje engleskog imperija, obrana Papinske države, kristianizacija evropskih naroda, odkrivanje novih svjetova po evropskim zemljama , kao što postoje griesi zapadne demokracije u zadnjem ratu, kao što postoje griesi koloniaalizma, griesi prije i poslije Nurberga (sudjenje nacističkim liderima 1946., mo), pa i griesi Izraela, koji je u slobodnoj Argentini otimlju ljude, (Radi se o Adolfu Eichmann-u 1960., (1906-1962) njemačkom nacisti koji je bio zadužen i odgovoran za KONAČNO RIJEŠENJE, a kojega je izraelska tajna služba Mossad potajno uhapsila/kidnapirala u sred glavnog grada Argentine Buenos Aires 1960. god. Zbog ovog, nazovimo ga "Udbaškog" čina, skoro je došlo do prekida diplomatskih odnosa izmedju ove dvije države, Izraela i Argentine, mo. Otporaš) koji stoje pod zaštitom zakona jedne suverene i slobodne zemlje koja se jako lijepo odnosila prema židovima.

     

    Više će neprijatelja dobiti Izrael tim činom, nego koristi ako objesi "ratnog zločinca", pa makar u istinu bio zločinac. Krivi su svi, posebno "veliki". Neće biti stari Churchill osobito ponosan na svoje djelo "pakta sa vragom", jer je eto vrag došao kasirati račune, a platiti će ga i djeca i unuci ponosnog i gordog britanca. Nisu ni američki patrioti tako jednodušni u ocijeni genijalnosti Rosvelta (Franklin Delano Roosvelt (1882-1945) američki predsjednik, mo), kao ni Rusi u pogledu Staljina, i svugdje ima Mesića, koji kažu, SVI SMO KRIVI.I sve je više ljudi , koji vjeruju Mesićima i u Americi i u Švedskoj.

     

    Ne, mi iz našeg Bleiburga nećemo stvarati kao Srbi Kosovo jer smo doživili poraz jedne politike i sviesni odgovornosti tražimo načina, da ne dodje do novog Bleiburga. Ali to činiti sa dostojanstvom. I nije za sve kriv Poglavnik kao što bi bilo glupo niekati da je POGLAVNIK dužan, živ ili mrtav, odgovarati pred POVJEŠĆU. Ali nije dostojno nas, njegovih učenika da mi taj sud izričemo, jer smo jednom živili pod sjenom hrasta koji je bio Poglavnik. Jer je On stvorio Državu, jer nas je naučio braniti ju zubima i noktima i u tome mislimo sliediti Ga. Bio sam vjeran Njemu do Njegove smrti, i bit ću ustaškim načelima vjeran do svoje smrti, a to je sliediti djelo Poglavnika, ali odgovoran za čine narodu, ali ne mrtvu Poglavniku, a još manje njegovim mnogobrojnim nasljednicima.

     

    NISTE SVI KRIVI, kličem onim Hrvatima, koji su se sabrali u Torontu, da dostojno proslave HRVATSKI DESETI TRAVANJA. Niste krivi, posebno Vi mladi urednici "Glasa Domovine" (dva brata Hrvata, Rudi i Srećko Tomić, glavni i odgovorni urednici, mo), koji od nas morate nasliediti hrvatski borbeni stjeg i borbenu ustašku baštinu. ALI BEZ USTAŠKE HIPOTEKE.

     

    Mi smo generacija Desetog Travnja, popravljali i u krvi oprali sramotu stvaranja jugoslavenske države, kao što su Supilo, Trumbić i drugovi svojom žrtvom oprali trag ilirstva, a na Vama je da dovršite djelo i da žrtvom pred narodom i svietom operete naše zablude. (Do neke mjere to se je postiglo u Domovinskom ratu, a što se nije postiglo u ratu NDH i u Domovinskom ratu, neka nadolazeći hrvatski naraštaji dobro prouče ove dalekovidne riječi generala Drinjanina, tada će se sve postići, mo. Otporaš) To možete postići ako od nas nasliedite boorbenost, poštenje, viteštvo, spremnost na žrtvu, ili ispravite pogreške koje smo mi počinili, pa i griehe, koje smo u borbi na sebe preuzeli.

     

    Vi niste krivi za Rimske ugovore, niti se te krivi za Marselj (Marseille, ubojstvo srpskog i jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo), niste krivi za naš navještaj rata Americi, niste krivi za griehe revolucije, jer ste bili djeca.

    Bilo bi monstruozno optuživati čak i biološke nasljednike boraca za Hrvatsku. (To je upravo što je Ivica Račan, dok je bio živ, Stjepan Mesić, Ivo Josipović i njihovi takozvani antifašisti rade sa hrvatsko državotvornom mladosti danas, mo). Po toj logici bi bili krivci i zločinci svi Amerikanci, svi Englezi, svi Španjolci, svi Francuzi, svi Rusi, a to ne bi bila istina. Da i Vi snosite hipoteku, jer su srbokomunisti potrošili milijune dolara u takvu propagandu, koja je sve više u dekadenciji, jer je sviet počeo razmišljati.

     

    I kada mladi urednici "Glasa Domovine" donese kao svoju parolu SVI SMO KRIVI, preko cielog lista, počinjaju krasni, herojski gest, pun ljudstva, viteštva, onih osnovnih vrlina koje krase hrvatskog vojnika, ali počinjaju i grieh. Netreba prelaziti u ekstrem, netreba u ispitu savjesti ići tako daleko i pasti u kompleks, jer to je ono što srbokomunizam hoće. Pokora je lijapa, mea culpa je vrlina, ali nitko od nas ne može tražiti, da izvršimo narodni harakiri. (Japanska riječ što znači samoubojstvo, mo)

     

    Niste svi krivi, jer niste bili nosioci naše hrvatske ustaške revolucije. Mnogi ste bili tek promatrači, drugi ste bili jedan šaraf, jedna poluga, bili ste SLUGE DOMOVINE, a mi smo tim šarafima i polugama upravljali, stezali i popuštali, prema potrebi, prema našim nahodjenjima. Pa nije pravo, da nakon što ste toliko pretrpili, nosite i krivicu za svoje zapovjednike.

     

    Niste krivi, jer ste prema zakonima vlasti bili dužni izvršavati naloge, a da ih niste izvršavali, bili bi kažnjeni. Ja nisam nikada u životu zaboravio, da sam ubio iz revolvera dva vojnika, koji su bježali natrag u borbama u Kozari. Nisam zaboravio ni Domobrana, kojeg sam ubio kada su partizani osvojili Banja Luku, pa prietila opasnost da nas izbace iz Stare i Bosanske Gradiške. Nisam zaboravio ni Njemce, Kozake, Ustaše, koji su bili ubijeni ili po sudu streljani radi kukavičluka, radi bjegstva, izdaje interesa. Nisam zaboravio ni drugih, gradjanskih žrtava, koje smo doprinieli u vjeri, da je njihova žrtva potrebna za spas Domovine.

     

    Takve su čini činili svi vojnički zapovjednici svih vremena. I ako su zaista bili zapovjednici, nisu se niekali odgovornost za takve čine, ali je apsurdno da snose odgovornost naši vojnici, zastavnici, podredjeni, koji da nisu bili izvršili zapovjed, bili bi prema ratnim zakonima streljani - I svaki od prisutni na proslavi u Torontu mogao je biti jedan gradjanin, vojnik, koji je morao izvršiti zapovjed, jer bi inače bio streljan.

     

    I neka se baci kamen na onoga tko je bez grieha. I jednom za uvjek: mi smo voljni boriti se za slobodu svoga naroda, za stvaranje svoje države, pa i odgovarati svome narodu za djela koja smo počinili, voljni smo sageti šiju i mjesto predbacivanja , prkosa, ohola, nego čista čela uzeti učešća u novoj vojni KOJA ĆE SE VODITI; AKO SLOBODNI SVIET HOĆE PREŽIVITI.

     

    Pa kad jednom i zapad osjeti žalac komunizma, kojega je u našoj domovini provodio srbokomunizam, drukčije će rezonirati i o našim griesima, a to su već učinili mnogi zapadnjaci (samo nisu hrvatski antifašisti i neoantifašisti, na svu žalost, mo).

     

    Nismo mi izmislili logore, nego Englezi, a k nama ih je dovela Jugoslavija, a da ironija bude veća, prvi stanovnici jednog konc-logora u Hrvatskoj bili su hrvatski nacionalisti, koje su hrvatske demokrati stavili u logor Kruščici.

     

    Kada je stvorena N.D.H. onda su hrvatski nacionalisti uzeli pušku u ruku, i svoje tamničare stavili u isti taj logor. Svako vrijeme donosi i svoje običaje. Danas logore posjeduju sve nacije svieta, iako se zovu na razne načine, pa ako Hrvatska hoće biti slobodna morati će imati i svoje logore kao i Englezi, Amerika i Francuska svoje.

     

    Niste krivi, niste svi krivi, niste za sve krivi, pogotovu niste svi za sve krivi. Odbacite taj krik, jer bi on bio izraz očaja, prkosa, beznadnog umiranja u domovini i stranom svietu. NISTE SVI KRIVI. GLAVU GORE,i gledajte u budućnost.

     

    Treba pisati poviest, reći istinu, treba napisati na papir naše doživljaje, pa makar kako neznatni bili, jer se mora stvoriti jasna slika onoga što se je dogodilo. Mi ne smijemo bježati od istine, pa makar kako bila bolna. A to znači reći, tko je kriv, tko nosi krivicu za našu narodnu tragediju..

     

    Postoji nekoliko činjenica, koje se ne smiju mimoići, jer inače će se pisanje poviesti pretvoriti u deformaciju čina, koji moraju ostati za Poviest, i o kojima će se nepristrano govoriti, kao što se govori danas o borbama medju starim hrvatskim strankama, narodnjacima, latinašima, pristašama, ovog ili onog velemože, koji su svi, apsolutno svi, osim svog imena bili nosioci nekih ideja. Tako su naši Matija Gubec, ali i aristokrati hrvatske zemlje, koji su prema ONDAŠNJIM prilikama, bili politički narodni činbenik. Naš je Sokolović, naš je i Filipović, naši su kanonici, ali i patareni, naš je i Poglavnik, a ne može se zaniekati ni Tita, koji je unatoč svih zločina i puzavosti pred velikosrpskim beogradskim elementima, koji su mu dali vlast, ipak jedan zagorski buntovnik, koji je doveo Hrvatskoj Dalmaciju i Istru, ali i postavio granicu na Drini, pa makar i s jedne i s druge strane te granice vladali velikosrbi i srbokomunisti.

     

    U neopisivom vrtlogu dogadjaja, na razkržju svjetova, Poglavnik je stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa makar smo ju mi svi gradili, makar smo svi stradali, ona je i NJEGOVO DJELO, i to nitko izbrisati nemože.

     

    On je bio koji je pokazao put, koji je poveo revolucionarnu borbu, koji je nastojao i spasiti tu Državu. On je veliki čovjek, i nepošteno je htjeti Ga proglasiti narodnim i državnim neprijateljem, izdajnikom hrvatskih interesa, prodanom dušom.

     

    Osobno sam bio onaj, koji je nakon 25 godina vjernosti borbe, patnja, dvije emigracije i šume postao "izdajnik" iako nitko nikada nije ozbiljno vjerovao, da sam izdao bilo šta ili bilo koga. Ne, došao je bio čas, kada sam vjerovao, da moja savjest ne može nositi odgovornost za ono što se zove "nesretnom epohom" savezno sa "Izborom".

     

    (Ovdje se radi o nekoj PORUKI koju da je, navodno, Poglavnik na smrtnoj postelji ostavio, a koju da je pisao fra. Branko Marić, jer da Poglavnik u nekoliko zadnjih dana svoga života nije bio u stanju ni čitati pridošlu poštu, a kamoli na istu odgovarati, i u kojoj da je Poglavnik opunomoćio Dra. Stjepana Hefera kao Poglavnikova nasljednika. Poradi ove Poruke mnogo je svađa i tučnjava bilo, pa čak i unutar organizacije Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP, što je uistinu i uzrokovalo da se od jednog HOP-a naprave dva, HOP jedan kojemu je bio predsjednik dr. Stjepan Hefer, i HOP dva, reorganizacija, kojemu je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić, mo. Otporaš)

     

    Od tada nisam odgovoran (od razlaza početkom 1956. godine pa sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god., mo) za čine koje su drugi počinili, a koji će biti jednom, prije ili poslije vjetreni, pa mi to htjeli ili ne.

     

    Treba pisati poviest, ali na dostojan način, nepristrano, savjestno ili to nije poviest, nego bespomoćno izživljavanje, spasavanje, i pravljenje političkog kapitala.

     

    I sam ću reći što imam, ali mislim DA SE SVE NITI MOŽE, NITI SMIJE REĆI, jer to nitko nije učinio. Nijedan narod nije otvorio svojih tajnih dosiea,, pa to nesmiemo učiniti niti mi Hrvati. Svi smo mi konspirirali, svi smo mi htjeli spasiti Državu, a svi smo ju rušili nekim činima. Ljudska je to stvar, koja se ponavlja kod svih naroda.

     

    Mi ne možemo poviest pisati kao ruski komunisti. Njihova je poviest napisana u sistemu kartoteke. Danas si heroj, borac, stvaraoc, velikan, vitez, primjer.

    Sutra se izdere kartoteka, pa u poviest ulaze oni, koji su izveli čistku, a na sporedna mjesta ulaze preživjeli od čistke. Pa sutra nova čistka, nova kartoteka, nova poviest, prema tome, tko je gore, tko je dolje, tko je izveo, ili preživio čistku.

     

    Mi smo narod, koji imamo trajnih vrednota, i jedna od tih je i STVARAOC DRŽAVE HRVATSKE - POGLAVNIK.

     

    I ako sam ja bio jedan od onih, koji su proglašeni "izdajicama" jer sam ustao u obranu NAČELA, u odnosu PRAVDE, u odnosu INTERESA NARODA, ne mogu zato predlagati svoju neodgovornost za sve ono, što se u 25 godina dogodilo, a još manje sada proglašavati svoju nepogrešivost, a blatiti one koji su ostali na drugoj strani. I kritiku treba vršiti, da se popravi stanje, a izvuče korist za domovinsku stvar.

     

    Gdje je apsolutna istina? Uzmimo primjer Cilige. On je vječni buntovnik. Bunio se protiv fašizma i to ga odvelo u Moskvu, u komuniste. Bunio se protiv talijana i to ga odvelo u jugoslavene, kojega još uvjek ponekada brani ili zagovara, iako na poseban način. Bunio se protiv nasilja u Rusiji i stigao u Sibir. Bunio se protiv vlasti u Hrvatskoj i stagao u logor, a sada se buni protiv velikosrpstva i srbokomunizma.Tko može sumnjati da se je dao voditi ludim srdcem, koje i ako nije bilo ustaško, ipak je ludo hrvatsko srdce, kao i onog Zmaja od Bosne i Hadži Loje, kao i gosp. Zrinskih i Frankopana, kao i Matije Gupca, pa kao i Tita, koji se buni protiv svojih gazda u Moskvi.

    Srbi vele: buni se kao "Crk u hapsu", a mi bi mogli kazati, da se "buni ko Ante Ciliga". I u svom materializmu bio je buntovni idealista. Ali, velimo u dobronamjernoj kritici, ipak nije ni buntovao pravo na strani Cilige jedino ispravno, jer eto ja sam se bunio protiv onih, koje je i Ciliga odgojio kao bivši komunist, bunio sam se protiv i onih Srba koje je Ciliga u Mostaru konsultirao o "zlodjelima fratara", bunio sam se, jer sam i ja i mnogi ondašnji postao Ustaša pod srpskim batinama, i progonima, koji nisu u Mostaru bili slučajni. Pa bunio sam se i protiv Talijana, ne jdenom ih napao, i to je poznato, da sam morao napustiti zonu, a moje ime bilo izvješeno na svakom telegrafskom stupu u Hercegovini i Dalmaciji, da se nesmiju odazivati mojim pozivima, niti ići u vojsku, jer će biti proganjani roditelji tih vojnika. Bunio sam se i protiv mojih prijatelja Njemaca i bez predomišljanja napao bi bilo koga, ako je to bilo u interesu Hrvatske. I bilo je takvih, kao ja, koji su se i protiv mene bunili, pa i glavom platili tu bunu.

     

    Nije Ciliga zastupao ABSOLUTNU ISTINU, i nemože graditi ni ABSOLUTNI KALUP, prema kojemu se treba pisati povjest. Ili, recimo, način kako Varoš (Miroslav Varoš, prof., Udbin agent, mo) piše o odgovornosti za Bleiburg, za držanje Hrvatske vojske, pišući o tome, šta kažu partizanski generali o tim stvarima. Varoš nije vojnik, posebno nije bio zapovjednik, nepozna stvari o kojima piše, ali se penje na bačvu, pa veli: eto Maks se borio, Sudar konja jašio, vojska pjevala kao da ide u svatove, kako to kaže dobri čiča Fra Oton (Knežević, koji je napisao svoje uspoene na povlačenju u svibnju 1945. godine: "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE" mo), a Poglavnik odmaglio, zapovjednici i vlade napustile vojsku, došli partizani i poklali je. Generaliziranje je neodgovorno, nanosi veliku neprocjenjljivo veliku štetu našoj stvari.

     

    I Ciliga i Varoš liepo su opisali moju ulogu, nukajući me, da neka govorim. Ja sam i voljan, ali ne tako, da ispadne, biva, sada si u nemilosti kog HOP-a pa udri nije ti ga majka rodila, udri po Poglavniku. To nije pisanje poviesti. Nemam se zašto zahvaljivati Varošu, što me prikazuje u pozi junaka, zapovjednika, ako ja trebam biti hipoteka mojim zapovjednicima, ODNOSNO VOJSKI KAO CJELINI. Ne bi to bilo pošteno od mene. Ja ću svima njima pomoći u pisanju poviesti, dati podatke, koje mislim da se može dati, ali ne mogu dati podatke koji bi mene mogli predstaviti u ulozi žrtve protiv moje domovine. Ja ću sa svima njima suradjivati na zajedničkoj stvari, ali nikada tako, da nakon toliko pogrešaka, koje sam u životu počinio, i druge zato, da operem sebe za eventualno političku ulogu ili za poviest. I ne bi bio iskren kada ne bi priznao, da sam voljan dati život kako bi pred poviešću dobio mjesto, koje mi pripada. To radi mene, radi moga oca, majke, radi moje djece, i radi bezbroj drugova koje sam vodio i odveo u smrt, i baš ta vjera me obligira, "Noblesse oblige".

     

    (Moram, više kao čovjek nego kao Hrvat, a tek onda kao Hrvat, reći za generala Drinjanina: koliko god je on imao snage boriti se za Hrvatsku i u toj borbi počiniti nedozvoljene stvari, još više je on imao snage reći istinu. Zato je on u svojem famoznom i povijesnom govoru Hrvatima grada Toronto, prigodom proslave Desetoga Travnja 1968 god., na vrpci rekao RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Ako netko želi vidjeti dio tog članka, neka kline : RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Taj članak sam stavio na portal javno prigodon četrdesete obljetnice pogibija generala Drinjanina, mo. Otporaš).

     

    I šta da kažem o subjektivnim kritikama Dide? (Eugen Dido Kvaternik, mo). Sve to počima sa "moj otac i ja". Ne, Dido. Ti nisi bio poen, nisi bio raja, nisi bio ni žrtva, nisi bio ni beznačajan. I nisi otišao, nego smo te otjerali sa vlasti, jer smo se bojali dinastije Kvaternika. Ti govoriš danas drukčije nego ikada. Bio sam Tvoj prijatelj i Tvoga oca. Poznam sve i ne jednom smo Moškov i ja Tebe mirili sa Tvojim ocem.

     

    On je Tebe optuživao da tjeraš ljude u šumu, a Ti Njega da naoružava partizane. A mnogo nas je bilo, koji smo pak vjerovali, da obojica tjeratu SVOJU POLITIKU i objektivno sudeći, najviše ih je bilo koji su tako mislili. I nije istina, da je Poglavnik razjurio KONCETRACIJU USTAŠKIH SNAGA, nego nije Tebe , nego Juru postavio za zapovjednika, skupa smo plan pravili, i ja sam trebao biti šef organizatorskog odjela te USTAŠKE KONCETRACIJE. Otišao si onda, kada smo te otjerali, jer si poslije počeo praviti SVOJU STRANKU, SVOJU VOJSKU, SVOJE USTAŠE, SVOJU POLICIJU, SVOJU DRŽAVU.

     

    Poglavnik je mene pitao pred Tobom, koliko vremena trebam, da TVOJU SNAGU RAZJURIM. Rekao sam pola sata i da zato već imam snage u Zagrebu. (Kada je ovo general Drinjanin pisao 1960. godine, Eugen Dido Kvaternik je bio živ. Koliko se sjećam da nikada nisam nigdje pročitao, ili barem ja za to nisam znao, da je Dido Kvaternik ove generalove navode pobio ili na nje odgovorio, mo). Tada si bio otpušten, pa iako si mogao ići na teren, u jednu pukovniju, otišao si plandovati na Tatre, i onda optuživao svoju domovinu. I sam sam sliedio Tvoju sudbinu, (to je bilo kada su Njemci i Talijani vršili pritisak na Poglavnika da izruči Maksa Luburića Njemcima zbog neblagog postupanja prema jednima i drugima. Sve je to lijepo general opisao u DRINAMA, samo ih treba pronaći i pročitati. Sve je u njima rečeno, sve što se je moglo javno reći, mo), kao i neki drugi. Ali ja sam otišao u jednu jedinicu Moškova, kao čarkar, a bio i ranjen pri krčenju puta u Varaždin, a u "OBRANI sam ostavio LJUDE, ŠKOLU, i svi su vodili "OBRANU", dok se sve nije stišalo i vidilo se, da opet mogu Hrvatskoj koristiti. Isto se odnosi i na sve druge, koji su u dobroj ili pogrešnoj vjeri pisali o POVIESTI NAŠEGA RATA. Još ne znamo gdje je istina, jer ista nije bezuvjetno uvjek na strani POBJEDNIKA i POLITIČKOG OPORTUNIZMA. I dok se ne znadne gdje je apsolutna istina, ne možemo i ne smijemo postavljati ni pitanje apsolutne odgovornosti za pokolj hrvatske vojske i za Bleiburg.

     

    Moj sastanak sa Stepincem, nakon svega toga nije nikakva tajna. Na procesu se o tome govorilo, (S U Đ E N J E Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovom Pomagačima, Zagreb 1946., mo), i Stepinac je zaista rekao da se samnom sastao i rekao, da se ni toga ne treba stiditi. (Tko želi pobliže znati o tom sastanku StepinaC/Luburić, neka klikne na: Misija u Hrvatskoj "PRO DOMO SUA", mo. Otporaš) O tome je govorio i nadbiskup Šarić u Madridu pred čitavom kolonijom pred par godina. (Nadbiskup Vrhobosanski Ivan Šarić je umro u Madridu u srpnju 1960., mo). Nije tajna. Dobro, reći ću Vam, da je Stepinac bio uvjeren, da se ne smije braniti Zagreb, jer smo znali, da su Srbi koncentrirali ČETNIČKE JEDINICE ZA OSVAJANJE ZAGREBA. A mi koji znamo šta su četnici i partizani, znamo, da bi oni bili Zagreb pretvorili u Hirošimu, a to nam narod nikada ne bi oprostio, jer time Države ne bi spasili. U Zagrebu je bilo sve što se bilo spasilo iz Hrvatske, a nije pobjeglo na zapad. I k tome bi još amerikanski i engleski i ruski avioni bombardirali i zadnje ostatke "fašističke Hrvatske".

     

    Da, nije tajna niti da smo Boban i ja, kao i veći broj terenskih zapovjednika bili da se pruži odpor. - Nije tajna niti da sam ja bio imenovan po Glavnom Stanu Poglavnika zapovjednikom toga ODPORA dok sam još bio u Sarajevu. Zna se da sam na sjednicama Glavnog Stana Poglavnika branio mišljenje da treba pružiti odpor nakon pada Njemačke. Ali to ne znači da su moji drugovi, generali, zapovjednici, članovi Glavnog Stana bili kukavice koji su napustili vojsku, jer bi to bila povjestna neistina. Oni su izvršili zapovjedi, a te su bile, da se imaju probiti do linije saveznika i predati se. Ja sam skočio i rekao, da me nitko ne može prisiliti da se predam, nego sam rekao da moramo udariti po englezima i amerikancima i probiti se u pozadinu, pa se razbježati po šumama i zatvorima svih evropskih gradova i sela, dok prodje orgija klanja. Ali šta mi vriedi to, kao ni to, da sam se borio u zalaznici, vratio se u šumu, borio se itd, itd. kada je politika ZAPADA ISKOPALA GROB HRVATSKOJ VOJSCI.

     

    Kakva je bila sudbina Poljske, Madžarske, Litvanije i ostalih zemalja, koje nisu imale Poglavnika? Kakva im je sudbina danas? Poljaci su pali kao i mi unatoč svega, kao i Madžarska, makar je Horti poslao drugu Armiju Rusima u susret kao i saveznicima.

     

    Ivo Bogdan je ustaškim zapovjednicima u samoj zgradi Ust. Promidžbe pred nosom Njemaca prikazivao filmove o ngleskom i američkom iskrcavanju i sam sam sudjelovao na tim prikazivanjima. Znali smo da su ju jaki, znali smo da smo izgubili rat, ali nismo znali da će predati Hrvatsku Vojsku Titi. Znali smo, da je sudbina Hrvatske zapečećena, i NISMO HTJELI SPROVESTI ORGANIZIRANI ODPOR, JER BI NAS BILO NESTALO. Ja sam bio zapovjednik toga odpora i ja sam desorganizirao a ne organizirao. Spašavao sam glavu i glave, kažnjavao zločince. ALI NIJE NAM BIO CILJ PRUŽATI ODPOR. To neka uzmu na znanje oni koji pišu povjest i neka ne optužuju Poglavnika za te čine, naime radi toga, jer NISMO DALI ODPOR, JER SE NIJE BRANIO ZAGREB, JER SE NIJE VODILA BORBA. i sa tim planom , kojeg sam osobno iznio Stepincu, bio je Stepinac sasma sporazuman.

     

    A Tomica Mesić bio je jedan od onih, koje sam našao medju zalaznicom i kojima sam rekao: branite se od partizana, ne organizirajte odpora, ali ne prenaglite se i ne predajte se ni saveznicima, ako vidite da ćete biti predani i prodani. I mnogi su pošli u šumu, jer sam im ja to rekao da neka ne idu cestom, jer smo već izvan zakona. I mnogo ih je koji žive baš zato. Ali ipak, GLAVNI STAN POGLAVNIKA je častno izvršio svoju zadaću, kao i Poglavnik, kao i ministri, kao i hrvatski generali.

     

    Ne, ne želim da mene operu, a da Hrvatsku blate. Zato treba i prestati pisati na neodgovoran način o zadnjim danima HRVATSKE DRŽAVE, a posebno ne smiju to činiti oni, koji nisu u tom povlačenju imali uvida. Nisu generali ostavili vojsku, nisu Poglavnik i ministri učinili ništa čega se moramo stiditi. Pa ne pravimo i drugu crnu legendu, jer bi ista samo srbokomunizmu koristila.

     

    Stepinac nije bio vojnik, ni državnik, ni političar. On je bio hrvatski patriota, i duhovni pastir hrvatskog naroda. Nije ni zvao na odpor, nije ni nagaovarao na kukavičluk, nego je u svoje vrijeme pozvao Hrvate, da se bore za svoju Državu, to je i pred sudom posvjedočio, pa je posebno štetno ako Ga se želi, mrtva suprostaviti mrtvom Poglavniku.

     

    Svaki na svom mjestu dao je sve za Hrvatsku. Stepinčeve su doslovne rieči bile "nemojte braniti Zagreb". Pa nemože biti vrlina Stepinca, kapital za mene, a grijeh za Poglavnika jer smo svi sviestni posljedica, bili u tom pitanju istog mišljenja. Oni koji govore, da je trebalo braniti kamen po kamen u Zagrebu, govore to, jer su im memoari partizanskih generala to sugerirali. I kada bi mene partizani jednom dobili u ruke, vjerujem da bi mi sve prije oprostili osim te činjenice, DA NISAM HTIO BRANITI ZAGREB i IZVRGNUTI NAŠ DUHOVNI CENTAR PUNOJ PROPASTI, KOJA PAK S VOJNIČKOG STANOVIŠTA NEBI, APSOLUTNO NIŠTA ZNAČILA.

     

    Feldmaršal von Lehr je gledao pred sebe, oborio glavu, i molio me, da povučem pitanje: da li meni, gospodine feldmaršale, možete dati vašu častnu rieč da nas nećete izdati? Eto, tu je jedan od ključeva, pitanje povlačenja naše vojske. U stanu Mile Budaka sastali smo se od Hrvata Dr. Ivica Frković, Mile Budak i ja sa feldmaršalom von Lehronm, zapovjednikom jugoistočnog njemačkog fronta. Živ je Ivica Frković i ovo bi ga molio, da javnim putem potvrdi taj sastanak. Ja sam naime bio postavljen za zapovjednika povlačenja, kao i Južne Hrvatske Vojske sastavljene od II, III, i IV. Zbora, i u tom svojstvu me je poslao GLAVNI STAN POGLAVNIKA, kojemu sam pripadao kao ZAPOVJEDNIK OBRANE I ODPORA, te smo na ručku u Budakovoj kući razgovarali o svemu. Rekao mi je, da je mnogo čuo o meni, i da zna, da ću se boriti, pa je želio upoznati me, jer je bio podredio dvije njemačke divizije pod moje zapovjedništvo u Sarajevu. Ja sam tom starom, oholom germanskom vojskovodji rekao u oči, da se bojim, da će nas Njemci iznevjeriti (kao što su i Talijani iznevjerili Njemce i sve svoje saveznike 8 rujna 1943. Dakle, Hrvati uvijek ostaju Hrvati: Iskreni, vjerni, pošteni, odvažni, drže se zadane riječi VJERNOST ZA VJERNOST, mo. Otporaš), kao i Talijani i da će ratnu spremu i streljivo predati partizanima. On je oborio pogled, kada sam ga otvoreno upitao, da li možemo računati na vjernost za vjernost, koja je uvjek bila odlika Germana i Hrvata.

     

    Bili smo dva svieta, dva nazora, u svemu ili u skoro svemu. Nije mogao lagati, ali je oborio glavu kada sam mu rekao da je dosta mojih USTAŠA poginulo u obrani njegovih vojnika, ranjenika i gradjana, kada ih je partizanska, pa i naša fukara, (ne znam na koga je general mislio kada je rekao "...pa i naša fukara...". Povjesničari će ovo pronaći, mo) htjela linčovati, da se tako spasi od partizana. On mi se i zahvalio. Mi nismo mogli biti lješinari, jer na kraju krajeva, Njemci su dali dosta života u obrani Hrvatske i danas ih smatram, kao vojnike, idealnim saveznicima.

     

    I zaista se obistinila moja crna slutnja. Ne samo da smo imali Ruse, Amerikance, Engleze, da ne govorimo o Srbima svih boja, nego i Njemce, koji su se predali partizanima, gdje ih je zapovjed stigla, pa se i sam Lehr predao partizanskoj rulji.

     

    Mi smo bili gverila jednog izgubljenog rata, a ne nadolazeće vojske, pa nismo IMALI PRAVA TRAŽITI OD HRVATA DA S NAMA PADNE ČITAV NAROD, KAO ŠTO JE HITLER HTIO DA PADNE BERLIN I NJEMAČKA NA GARIŠTU S NJIME. I tako, izvršio sam dužnost kako sam najbolje znao i umio. Ali sam ispratio braću, borio se u zalaznici, vratio se da desorganiziram odpor, da nas ne nestane. A to da su partizanski generali htjeli, da im se odupremo u Zagrebu, pa i Sarajevu, to vjerujem.

     

    Zato je pogibljeno, neozbiljno i nepošteno prčkati po stvarima koje se nepoznaje, teško teretiti svoju Domovinu, hrvatsko vojničko zapovjedničtvo i Hrvatsku Vojsku. Neka Varoš ne zamjeri, a ni "Danica", ali se osjećam pozvanim reći svoju u ovim stvarima.

     

    Onoga časa kada je hrvatski pukovnik Babić, koji je u avionu prebjegao u Bari i stavio se SVOJIM PRIJATELJIMA ENGLEZIMA NA RASPOLAGANJE, te bio interniran, jer nije htio služiti ni Jugoslaviji u Kairskom srpskom odporu (ovdje se misli na jugoslavensku kraljevsku vladu u kojoj su bili i surađivali istaknuti članovi HSS-e na čelu dra. Juraja Krnjevića, mo) ni srbokomunizmu sa Titom, (ovdje se misli na partizanski pokret, a pukovnik Ivan Babić je prebjegao krajem 1943., dakle u doba dok su saveznici pomagali srpsku kraljevsku vladu a ne partizanski Titin pokret, kojeg su saveznici počeli obilato pomagati tek poslije sastanka Tito-Churchill u Naplu u kolovozu 1944. Kako hrvatski pukovnik Babić nije htio poslušati saveznike te prići k jednima ili drugima, saveznici su ga internirali, mo), jasno je bilo, da je sudbina Hrvatske bila zapečaćena.

     

    Pa, čemu toliko govoriti o akciji Vokića i Lorkovića, koji niti su imali veza Englezima, niti su išta mogli učiniti. Sve je svršilo u rukama OZNE, kao i u slučaju Bože Kavrana. Neka i ovaj podatak posluži hrvatskim povjestničarima, kako bi pisanje poviesti bilo zaista TRAŽENJE ISTINE, a ne političko, odnosno stranačarsko osvećivanje ili uhljebljivanje ili švercovanje sama sebe, bez obzira na Hrvatsku, kamo je bilo degeneriralo i Lorkovićevo i Vokićevo parvljenje "puča".

     

    Tražimo istinu, pišimo poviest, ali ne gubimo dostojanstvo. Poviest će svakoga postaviti na svoje mjesto, ne prenaglimo se.

     

    Pogrešno se interpretira pitanje pojma ustaškog herojstva. Dosta ih je koji su se očešali o ustaško klanje, nastojeći svrstati ustaše prema tome, da li su klali ili ne. Samo su zločinci mogli izmisliti takvo kvalificiranje, a samo glupci ga prihvatili kao svoje.

     

    Nisu ustaše heroji zato jer su "klali", nego zato, jer su bili klani, jer poimanje junačtva i žrtve u tome, da smo ginući ubijali za Hrvatsku, nego jer su sve Ustaše bili spremne ginuti za Hrvatsku. Nije vrednota u tome, da su ubili, na jedan ili drugi način, toliko neprijatelja Države, nego da su uvjek bili spremni takav čin platiti glavom, da su se dali ubijati za Hrvatsku. Svaki je Ustaša bio voljan dati život za Hrvatsku. Tu je ustaška vriednost, i to je ono, što poviestničari moraju imati u vidu. Nitko nemože pozvati sutra narod u borbu, a niekati vriednost onima, koji su dali život za dom pod znakom "U".

     

    Ne, ja sam bio dosta jasan, nemislimo da i opet treba staviti "U" na kapu. O tome sam dao izjavu uredniku "Nove Hrvatske" a o tome smo govorili i u ZAKLJUČCIMA ODPORA. Radi se samo o tome, da je potrebno dati počast ustaškoj generaciji, ostaviti na miru Poglavnika, poštivati mrtve, koji su pridonieli žrtvu, a medju njima je i Poglavnik, a pisati poviest i postavljati pitanje odgovornosti radi poraza, radi Bleiburga, itd. na dostojan način da se hrvatske i ustaške žrtve nauče u novoj eri borbe za Hrvatsku Državu. Mi mislimo tražiti istinu, pa i postavljati pitanje odgovornosti samo u koliko to koristi domovinskoj stvari. I prije i poslije svega, da se ne uništi naša ustaška baština, nego da se preda u ruke mladjima, onima koji ne "strše". A mi stari, pomozimo malde, nove snage, jer će ove provesti preporod, pa i osloboditi Hrvatsku i bez nas, pa i protiv nas.

     

    Gledajući stvar iz ove, i ovakve perspektive, mi bodrimo sve hrvatske intelektualce, nudimo pomoć svim hrvatskim povjestničarima, kako sam i sam ponudio nekim, ali i molimo tu hrvatsku braću, da budu prevedni prema Poglavniku, pravedni prema palim ustašama, kako bi nove generacije našle mjesto, koje im spada i bez razaranja svega staroga.

     

    Jer, opetujem NISTE SVI KRIVI, jer to nije istina, i jer Vas HRVATSKA TREBA.

     

    Vjekoslav Luburić Drinjanin.

    31-01-2015 01:18#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    "OBRANA" - GLASILO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

     

    (Za povijest donosim ovdje jedan mali rezume o novini "OBRANA". Prvi broj je izišao točno na Novu Godinu 1963. Do ožujka 1969. godine izišao je broj 107/108. Travanjski broj se je spremao i skoro bio gotov. Kao i prijašnjih godina, čekalo se na izviješća sa proslava dana hrvatske državnosti Desetog Travnja sa svih kontinenata, ali usljed kobne sudbine i pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969. godine, tiskara DRINAPRESS je španjolskim vlastima bila zatvorena i zapečećena sve dok se ne ispitaju i najmanji detalje oko tog zločinačkog ubojstva. Po svim prikupljenim podatcima iz tog vremena, Stjepan, Štef Crnički je bio tu na licu mjesta koji je sa španjolskim mjerodavnim vlastima radio na tome da službeno preuzme tiskaru DRINAPRESS u posjedstvo organizacije Hrvatski Narodni Odpor, HNO. Tko je imao priliku pratiti "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", mogao je tu vidjeti kroz koje se je sve poteškoće prolazilo, dok konačno 5 kolovoza 1969. godine španjolske vlasti nisu službeno predale tiskaru DRINAPRESS u vlasništvo organizacije HNO. Tako, moglo bi se reći, da je za tih 6 godina izišlo preko 60 brojeva "OBRANE".

     

    Slijedeća "OBRANA" je izišla u kolovozu 1969. godine i za godinu dvije izlazila je redovio kao dvobroj. Zatim, kao i mnoge druge stvari, usljed pomanjkanja novčanih sredstava a ne nikako volje i želje, novina nije izlazila redovito. Ja imam "OBRANU" br. 195/197 Svibanj-Srpanj 1975., sa slikom na prvoj stranivi Ilija Vučić, (Blatnica 18 travnja 1930, Stuttgart 6 lipnja 1975. Nisam siguran da je ovaj broj 195-197 zadnji broj novine "OBRANA", ali je to zadnji broj kojeg ja imam. Mislim da je bilo još nekiliko brojeva poslije ovog broja. Toliko što ja znam. Sada ću kao povijestni dio hrvatske žalosti iznijeti ovdje poruku priopćenja GLAVNOG STANA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta. Otporaš.)

     

    "Draga hrvatska braćo!

     

    General je mrtav. Ubijen je 20 travnja, a pokopan 22. travnja. U posebnom ćete izvještaju biti obaviješteni o sveme. Ovaj prvi dodir uz svježi grob Generala pišemo i nastojimo da iz ovih redaka saslušate glas hrvatskog viteza Vjekoslava Luburića - Generala Drinjanina.

     

    "Stvorio sam ekipu Hrvatskog Narodnog Odpora" - znao nam je govoriti. "Povezao sam Vas bratski u bratsku ekipu. Uspio sam, da ste svi Vi uvjereni da Odpšor nije General Drinjanin, nego svi Vi po svih pet kontinenata. Ako ja padnem, znadem da ćete uskočiti svi na moje mjesto i bit će tuceta Drinjanina, a ne jedan. Uvjeren sam, da će naša ekipa stići u Hrvatsku - sa mnom ili bez mene. Treba nastaviti putem Oca Domovine dra. Ante Starčevića, učitelja Hrvatskog Naroda Stjepana Radića i obnovitelja Nezavisne Države Hrvatske dra. Ante Pavelića."

     

    "Ne bih bio Luburić, kad nebih bio svjestan da mogu još danas pasti", rekao je takodjer, "ali pasti ću mirne savjesti, jer su kola potisnuta na brdo."

     

    Pao je doista mirne savjesti, jer je dao sve od sebe u svom ranom životu za dobrobit Hrvatske. Očekivao je smrt mirne savjesti, jer je vjerovao, da je formiranje Vanjskog Fronta Hrvatskog Narodnog Odpora na čvrstim nogama.

     

    Iako tijelom mrtav, General je s nama. Svi se mi sada okupimo oko brata Rudolfa Erića, Pročelnika Vanjskog Fronta, pomognimo mu svaki po svojim sposobnostima. Veliki duh Generala neka nam dade uvijek novu snagu za rad. Mislimo na njegovi sedam rana za N.D.H., smrtni udarac u glavu i nove ubode noža, ali dokažimo da general i dalje živi s nama.

     

    Prema izričitoj želji našega velikog Generala, Hrvatski Narodni Odpor imade nastaviti radom dalje. U tu svrhu OBRANA će izlaziti i dalje kao i do sada, jer se imade neprijatelji pokazati da time što su uklonili našega Generala, nisu uništili njegovo djelo.

     

    Stoga draga braćo, u ovoj teškoj nesreći dignimo glave i nastavimo borbu za oslobu Hrvatske, te tako izvršimo zavjet naš i našeg Generala.

     

    Bog dao pokoj duši našem Generalu, a prijateljska Španjolska zemlja bila mu lahka!

     

    Navik On živi, ki zgine pošteno! (F.K. Frankopan)

     

    Slava Generalu vitezu Vjekoslavu Luburić!

     

    Živila Hrvatska!

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

     

    GLAVNI STAN

     

    Ured za Koordinaciju."

    02-02-2015 19:29#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA DRUGU

    MILJENKI DABI PERANIĆU 26.VII.1962.

     

    Sada ću donijeti odlomak jednog pisma kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću. Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.

     

    Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame de Paris u Parizu 1959. godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je vodio Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme mise. Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću, predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je bilo poduzeće Librairie Hachette.

     

    Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima koji nas najviše tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pita da se učlani. Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak - koji se je zvao, ako se ne varam "šapirograf" koji bi se okrećao i dodirivao papir kojeg je mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred crkvom Hrvatske Katoličke Misije u Parizu.

     

    Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959. godine, mnogi istaknuti predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960. na povratku za London kroz Pariz se je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je pretvorio Ustaški Pokret u HOP. Na moj zahtijev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom tražio od dra. Peranića da se učlani u HOP. Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.

     

    U to vrijeme sam dobiva od generala Luburića letke "Prvi Korak" i drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Kako se dr. Peranić sve više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.

     

    Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, dr. Peranić me je zamolio da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru. Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962. godine.

     

    Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanimala da im kažem sljedeće: Doktor Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum, on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)

     

    Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.

     

    general DRINJANIN

    26.VIII.1962.

     

    G.Dr. Dabo Peranić,

    Pariz

     

    Poštovani gospodine profesore!

     

    Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na tom radu. Meni je neobično drago, da ste se posvetili tom razdoblju hrvatske povijesti, jer eto, u vremenu kada si narodi moraju inventirati priče o par stotina godina povijesti, mi brojima dva milenija hrvatske samosvjesnosti. Na Vama je zasluga, da ste nam ipak dali vjerodostojnu sliku našega postanka. Dosta je nama toga slavjasnkog (po svoj prilici Maks je htio reći slavenskog, mo) masla, jer ono nas je dovelo na Bleiburško polje.

     

    Ja sam imao uvijek veliku sklonosti za povijest, još u mastarskoj gimnaziji, dok nam je Otac Dominik Mandić bio profesorom i tukli se sa Srbima. Imali smo prof. Leovca, divljeg vlaha sa katedrom povijesti, i taj nas je tjerao da učimo imena Vladika, Hajduka, i govorio da nema hrvatske povijesti. Tada sam se pobunio,-ni prvi, ni zadnji puta, i donio mu Klaića i Šišića. Šta bi tek bilo, da smo imali stvari oca Mandića, Vaše, Šakača itd. Bio bi mu oči izkopao. Nu kako sam još kao dijete otišao na Jankapustu (ime logora u Mađarskoj gdje su se Ustaše trenirali za oslobođenje Hrvatske,mo), obustavio sam študirati povjest, a pridružio se onima, koji su htjeli pisati povijest....

     

    Nu čim sam naučio madjarski, odmah mi se probudio apetit i počeo sam študirati hrvatsko-madjarske odnose i madjarsku, uopće povijest i kasnije pohodio slobodno sveučilište, koje daje kategoriju madjarskom narodu. Tamo sam odkrio nešto, što me sada vuče k Vama: turanska (iranska) teorija. Madjari su turani, a to znači iranska ravnica i ja sam o tome čitao bezbroj djela, slušao predavanja poznatog slaviste Dr. Rasza, i našao imena koja Vi spominjete. Dapače u jednoj svadji sa jednim madjarskim profesorom, a u onom prkosu, počeo sam mu spominjati imena Sarmata, Haravtha, Harouvata, te da smo mi bili elita u vojsci Darija, dok su oni, turani, madjari bili divlja plemena. Taj je čovjek bio zinuo kao som, odveo me svojoj kući i dao mi biblioteku na raspolaganje A ja bjež do staroga Marka Došena (Taj Marko Došen je kasnije bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora NDH, mo), koji je cijeli dan čeprkao po bibliotekama, ali kako nije znao madjarski, to bi meni donosio i podvlačio svugdje gdje je našao ime Horvat, znači Hrvat. Ja sam tako imao 2000 knjiga koje sam kupio i htio kasnije u Hrvatskoj stvoriti sa starim Došanom jedan institut za istraživanje povijesti, htjeli smo razvijati teoriju iranskog poriekla samo neka ne bude što sa Srbima ima veze. (That make sense, ovo ima smisla, mo) Kasnije je to propalo jer je za vrijeme revolucije uništeno. Šteta. Nu sada ste mi Vi i opet dali nade, da bi zaista mogli stvar postaviti na znastvene temelje . Tako se eto i ja smatram, uz Marka Došena, jednim od poklonika teorija o iranskom porieklu. Ja bih to činio i kada nebih bio uvjeren, nu ja sam siguran, da ćete vi jednom u Pešti naučiti madjarski, pa ćemo skupa čeprkati po starim bibliotekama i knjižarama, i naći sve one izvore, koji će Vam pomoći, da stvorite teoriju, i da ju branite pred svietom.

     

    Ja ću pisati Anti Došenu, sinu pok. Dida Marka, s kojim sam u vezi i dobru prijateljstvu, da pogleda, ima li u ostavštini Dida Marka šta o tome. Nu prije bi moglo biti, da to ima kćer Dida Marka, a ta je udata za dra. Hefera (Stjepan Hefer nasljednik Poglavnika poslije njegove smrti i predsjednik HOP, mo) i to je već teže. (Postojala je velika zategnutost između Poglavnika i generala Luburića zbog dogovora s drm. Milanom Stojadinovićem o podijeli Bosne 1954. godine. Ta zategnutost je nastavljena i poslije Poglavnikove smrti, kako ovdje Maks i kaže: "...a ta je udata za dra Hefera i to je već teže...", mo.) Nu pokušat ću.

     

    Ja se nudim Vama kao suradnik i ako treba pomoći ću u svakom pogledu. Nastavite istraživanja. Ja ovu Drinu ((br.1.1963.) DRINAPRESS u službi HNO je tiskala mjesečnik novinu OBRANA i tri puta godišnje knjigu Drina za izobrazbu budući hrvatski vojnika, mo) posvećujem Ocu Dominiku Mandiću, radi djela o BOSNI I HERCEGOVINI. Neobično bih mi bilo drago, kada bi Vi za taj broj napisali resumen, extrakt Vaših teorija i k tome aplicirati na VOJNU STRANU. Stara je hrvatska vojna povijest uopće povijest Hrvata, pa i dio nove, odnosno iz kraljeva i srednjeg vijeka.

     

    Dakle jedna stvar, koju nitko dosada u hrvatskoj povijesti nije pokušao: najstarija vojna povjest Hrvata. Kako ste vidili iz Drina, ja sam uvijek pisao nešto iz povijesti, a sada donosim stvar puk. Pavičića: Vijna povjest Hrvata. Nu ta počima, kako ste vidili sa hrvatskim kraljevima. Nu to je mnogo manje interesantno. Ako Vi razradite teorije i primjenite na sedam Banova, kao šefova sedam ratničkih plemena, i njihov dolazak na jadran, kao i put, mačem u ruci, iz iranske ravnice, preko Dona, Bijele Hrvatske, Slovačke/ gdje ima hrvatskih sela najstarijeg oblika, koja sam ja išao posjetiti, ako pogleda geografske nazive u dijelu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Podkarpatske Rusije (gdje ljudi govore ikavski), naći ćete vojnički put starih Hrvata. I neka idju do djavla Srbi sa svojim hajducima, komitima, razbojnicima i vladikama.

     

    Mi smo upravo sada stvorili POVIESNI ODJEL i mislimo tiskati jednu brošuru o našem vojničkom povlačenju, mislimo raditi na reformi, odnosno preispitivanju naše vojne povijesti od najstarijih dana s ciljem, da se preispitaju stvari sa općeg i svehrvatskog gledišta kroz vjekove ili milenija. Jer smo i balkanski, mediteranski i srednjoevropski-panonski narod treba postaviti svehrvatsku teoriju, odnosno stvoriti što dosada nitko nije pokušao filozofiju hrvatske vojne povijesti. Nije više interesantno da su se tukli katolici i muslimani i da je postojala Turska Hrvatska, nego da trebaju Hrvati teorije o UZROCIMA. Zašto se sve to dogodilo. To opet zasjeca u geopolitiku, koju sam s posebnim žarom študirao i posebno engleza Lidell Harta. Treba dakle pustiti na stranu kroničarsku /skoro novinarsku/ povjest, nabrajanja knezeva, pandura i paša, nego zahvatiti i stvarati filozofiju povjesti uopće i vojničke posebno, sa hrvatskim teorijama i pustiti nas kao antemurale (preziđe kršćanstva, mo), kao turski pašaluk ili habsrburžki lebensraum. Idimo dalje. Ja bih želio hrvatskim vojnicima dati nešto više iz dva razloga: da već jednom otresemo komplekse inferiornosti prema Rimu, Beču, Pešti, Beogradu i Istanbulu, pa da stvorimo vlastiti put, iz Irana na jadran, teoriju Velike Hrvatske, koja je iz geopolitičkih i geostratežkih razloga dolazila pod utjecaj, utjecaj jednih i drugih, ali je uvjek sačuvala svoj personalite. S druge strane želio bi hrvatskom malom čovjeku probuditi apetit za više ciljeve, koji daju smisao životu i smrti, a to je znati živiti, umirati/ u sferama Historije i veličine, a ne tapkati u kaljuži hrvatske nazdravičarske kortežke i stranačarske duševne bijede, kao i danas, kad ima maksovaca, jelićevaca, heferovaca, mačekovaca, itd. ali nema perspektiva veličine, slave, slobode, obraza i časti.

     

    Jesti li spremni suradjivati sa Drinom i Drinjaninom, pa makar nas naši politički proleteri napadali da smo fanatici, i k tome, da smo i ubijali kako bi Hrvatska bila velika, snažna, ponosna, pa ako treba i ipmerijalistička, prodorna, borbena zavojevačka. Znajte da ako ne predjemo u ofensivu i stresemo blato, ići ćemo sa Srbima kao baba za misarima.

     

    Ako jeste spremni, kao Dr. Peranić/ ili pseodonim: recimo bojnik HARAUAIT ili sl. napišite predhistoriju Hrvata kao vojnog naroda. Ja ću reproducirati klišeje, i staviti da sam ih uzeo iz Vaše knjige, da se time Vi pokrijete / Oh Bogovi, povjesničari i koljači skupa / ili prema Vašim željama. Voljan sam to ukrasiti lijepim klišejim, koja ako ne trebate možete posuditi, a ja bi napravio separate od toga, i Vama darovao kao brošuru, sličnu ovima, koje imate. Vi se tako možete materijalno pomoći i nastaviti rad. Uvjek, naravno, računajući na našu pomoć. Mogli bi stvoriti i mali KRUG PRIJATELJA DRINE - "IRAN" i okupiti intelektualce i raditi skupa i stvoriti školu. HRVATSKA ĆE VOJSKA POMOĆI TU STVAR i smatrati se počašćenom.

     

    Pošaljite nam, ako mislite, da je pametno, jednu fotografiju Vašu, klišeje, ili otiske, pa da još u ovom broju posvećenom fra. Dominiku, dademo novu verziju stare nam slave. ( Slika dra. Peranića i njegov opis "NAJSTARIJA VOJNA POVIJEST HRVATA" se nalazi na str. 107/108, DRINA br. 1. 1963.) Srdačni pozdrav g. Galiću (Stanko Dujam Galić 1901.1971, od starog Kaštela, živio u Parizu, naš zajednički prijatelj, mo) i ostalima, pozdravlja vas Vaš odani general Drinjanin. potpis.

     

    (Eto, to je prvo pismo generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću. Ona dvojica su pokretači [B][U]PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)

     

    (Ovo pismo se ne nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Na svijećnicu, Kalondora, 2 veljače 2015. Mile Boban, Otporaš.)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 02-02-2015 at 19:34

    04-02-2015 18:08#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA (prvi (1) dio).

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU DA JANKA PUSTE 1941.

     

    (U nastavcima ću iznijeti nekoliko opisa iz memoara Vjekoslava viteza Luburića. Izvor ovih opisa je iz novine "OBRANA" poslije generalove smrti. Opisi nisu redoslijedom, tj. kronološki pisani, pa ću ja zato navesti izvor novine "OBRANA", br., po mogućnosti mjesec i godinu, tako da se zna gdje se ove informacije mogu (pro)naći. Osobno mislim da je ove opise iznio nasljednik tiskare "DRINAPRESS" pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički (1903-2006), jer je on bio taj koji je bio tu sve moguće činio i radio sa španjolskim vlastima da poslije generalove smrti 20 travnja 1969. godine preuzme tiskaru i sve one moguće stvari vezane uz tiskaru DRINAPRESS i uz ostavštinu generala Drinjanina. Svi opisi su potpisani samo sa: "Iz memoara Vjekoslava viteza Luburića. Ovaj opis je iz novine "OBRANA" br. 121/122, siječanj 1970. Otporaš)

     

     

    Piše: Vjekoslav vitez Luburić

     

    NIJEMCI SU ZAHTIJEVALI, DA MADŽARSKA SPRIJEČI

    ODLAZAK USTAŠA U HRVATSKU

     

    Povratak Vjekoslava viteza Luburića sa Janka Puste u Hrvatsku 1941. godine.

     

    27. ožujka 1941. godine bio sam u Komaronu, gdje sam imao 200 vagona sijena za Nijemce i moji su ljudi tovarili na šlepove na vojničkom tovarištu i Nijemci su preuzimali. Tada baš nije bilo razloga, da se mi Hrvati veselimo, jer je izgledalo, da je sporazum sa Nijemcima i previše konsolidirao Jugoslaviju, a sudjelovanja Mačka (Ovdje general misli na dra. Vladka Mačeka. Dr. Branko Pešelj je napisao u "Hrvatskoj Reviji" godina XX/svezak 4 prosinac 1970. "S PREDSJEDNIKOM MAČKOM U EMIGRACIJU" strana 757/812, gdje dr. Pešelj izročito od uredništva HR traži da ne mjenjau predsjednikovo prezime. Evo šta se o tome kaže u bilješci HR: "Po izrošitoj želji autora, ostavljamo ovakav oblik genetiva prezimena dra Mačeka. Istina je, hrvatski jezik nema nepostojano "e", ali dr. Pešelj želi ovako pisati ovo prezime, a on je svakako bio najmjerodavniji za vlastito prezime -Ured-., mo. Otporaš.) zapečatilo i opet sudbinu Hrvatske.

     

    Nu, rat je tu i nitko ga ne može spriječiti. Dan i noć tekli su njemački vlakovi, šlepovi i kilometarske zmije kamiona prema istoku kroz Madžarsku. I rat moramo i mi iskoristiti.

     

    Budući da sam imao tada već dosta namještenika, te sam zamolio jednu činovnicu, mladu Ilonku, (vjerojatno Hrvatica iz Iloka, mo.) da onih dana skupa sa mojim Matijom prati radio i da me telefonski pronađu i reknu sve što se ima o Jugoslaviji.

     

    Dok sam upravo razgovarao s njemačkim povjerenikom, koji je zahtijevao izvanredne količine praznih šlepova, te da ih ispraznimo, bez obzira na troškove, dođe autom Ilonka s vijestima: Puč u Beogradu! Tada sam shvatio i potrebu praznih šlepova. za mene je pitanje slame i sijena i šlepova bilo završeno! Poljubio sam od radosti i njemačkog preuzimatelja, jednog starog nacistu iz beča i madžarskog okruklog zapovjednika luke i malu Ilonku, uzeo auto i - u Peštu.

     

    Odmah sam posjetio direktora Gomory-a i tražio, da me s mjesta riješi dužnosti. kako su ti ljudi mnogo cijenili moju slamu, a malo moju Hrvatsku! Nudili su mi položaj direktora odkupnog ureda, što bi bio zamjeran položaj u jednoj birokratskoj zemlji kao Madžarska, nudili posebnu godišnju proviziju, auto te državljanstvo, i što sve ne! (Upravo ovdje treba navesti šta je dr. Ante Ciliga (1898-1992) rekao o generalu Luburiću, on, dr. Ante Ciliga, koji je bio Luburićev ideološki protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac: "Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju plemensku razdrobljenost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vođa, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". (Iz novine "DANICA", Chicago, 17 prosinca 1969. Mo. Otporaš.) Bog zna šta će tamo biti, tko će sve pobjediti, tko živ, tko mrtav, a ostavljate ovdje postignutu karijeru kao maldić, i sigurno najmlađi direktor jednog poduzeća u Madžarskoj.

     

    Osjetio sam, da je došao moj čas, i mogli su mi dati svu Madžarsku, sve časti i sve položaje! Moj je put bio odredjen, moja dužnost predvidjena - i čas je tu. Pustio sam i obračun, i veće svote novca, koje sam imao u poduzeću i opet je oživjela Janka Pusta. (Poslije atentata na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u 9 listopada 1934. godine, na pritiska svih i svakoga, Janka Pusta je bila raspuštena, mo. Otporaš.)

     

    Skupio sam ljude, i što se dalo skupiti u prvi čas i uredio radio službu. Imao sam dobar radio i sada samo, dan i noć čekati, šta će biti.

     

    Nastvlja se.

    05-02-2015 21:00#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.

     

    Madžarsla se uzkomešala. Odmah je počelo pozivanje ljudi u vojsku i Pešta je izgledala kao osinjak. Pola vojnički, pola civilno obučeni vojnici išli su na kolodvore i motali se po Pešti iz jednog skladišta i kasarne u drugi. Slušamo Berlin, Peštu, Beograd i Zagreb. I tražimo postaju Glavnog Ustaškog Stana.

     

    Nema dakle više vlade Cvetkovića-Mačeka, nema Sporazuma i nema trojnog pakta. Vladala je ipak zabuna, jer je radio Beograd i toga se sjećam kao da je danas bilo, javio da je nova Simovićeva vlada voljna držati se ugovora trojnog pakta, te da je podpredsjednik vlade Dr. Maček. No on je tek za dva dana stigao.

     

    Kakva tužna sudbina !vodje" hrvatskog naroda! Cvetković pravi sporazum i Trojni pakt - Maček "pri vladi" kako je rekao pok. Radić za svoje sudjelovanje. Obaraju Trojni pakt i viču: "bolje rat nego pakt" i naš "vodja" i opet - pri vladi, bez da ga i pitaju.

     

    Koliko se toga i opet dogadja mimo i protiv nas. 25 ožujka izdao je Maček Hrvatsku u Beču, jer je Srbima dao svoj potpis za prilaz Osovini, (prije nego je Poglavnik i Ustaški Pokret i još ne Proglašena NDH, Maček je šurovao s Osovinom, tj. Trojnim paktom, još točnije sporazuman bio sa Hitlerom, mo. Otporaš) da bi spasio Jugoslaviju. Za dva cigla dana fukara hoće rat, (misli se na Mačeka, mo.) da spasi Jugoslaviju i opet hrvatski vodja izdaje pred narodom i svijetom Hrvatsku i spasava Jugoslaviju.

     

    Od Glavnog Ustaškog Stana još nismo dobili ništa. Tako smo imali "Direktive", koje smo sami umnožili i proširili. A hrvatska "gospoda" kao i uvijek - čekaju. U Pešti isto. I svi mi savjetuju: pričekati kada će se situacija. Dakle i mi nacionalisti, ustaše, časnici, stara i mlada emigracija i mi čekati situaciju, a naša je dužnost zapravo bila - stvarati situaciju.

     

    Radio vijestu su govorile o demonstracijama u Beogradu, o demoliranju njemačkih zgrada i insultu diplomatskog osoblja. Beograd govori protiv Nijemaca i hrvatske seljačke stranke!

     

    29 ožujka posjetim nadsavjetnika K. u Nadzoru stranaca, koji je imao pregled preko svih stranaca. Tražim, da mi dade podatke o bjeguncima Hrvatima, koji da bježe u Madžarsku uzduž granice. Radio Pešta je naime javila, da ljudi u masama bježe. Tražio sam, da nam odrede sabirno mjesto i da se vlastima dade uputa, da sve Hrvate, stare i nove, skupa sa oružjem uputi na to mjesto. Tražio sam podatke o razvoju događaja i službenu pomoć Madžarske, oružje itd. Ferka sam poslao u Gyekenes na granicu, da vidi situaciju.

     

    Stroga cenzura je sprečavala svaki pismeni saobraćaj sa granicom i obalnim pojasom od 70 km. Nu, za nas granice nisu imale mnogo vrijednosti i već smo bili naučili ne poštivati ih, jer je svaka granica osnovni neprijatelj svakog emigranta a revolucionarca posebno. Granica ti spriječava kretanje i slobodu, jedino što još imaš!

     

    Ferko je prošao, ali nije moga poslati ni pisma, (ne znam dali će i kada povijestničari saznati tko je bio ovaj "Freka", mo) ni telegrama i morao je opet proći obalni pojas, što je bilo opasno po život (bolje reći morao se provući kao pas kroz plot. mo).

     

    Nisam ga mogao dočekati. 2. travnja. došao je jedan redarstveni časnik i zvao me žurno u ured nadsavjetnika K. U društvu jednog časnika glavnog stožera rekao mi je, da je nemoguće udovoljiti ni jednoj od molbih, nego da nam se stavlja do znanja da moramo svi ostati na svojim mjestima i da će se svi oni, koji se maknu biti stavljeni pred ratni sud. Uvjeravao me je svoje osobne simpatije, koje su se dokazale i stavio mi je do znanja, da je od njega zatražena garancija i od mene časna riječ, da neću ništa poduaeti protiv interesa Madžarske, koja nas je branila u najteže doba naše emigracije 1934. i 1935. godine.

     

    Uputa s naše strane nisam još imao, a kako sam kasnije saznao, jedan od hrvatske gospode je spriječio "vezu" da dođe do mene. Nu, o mrtvom dobro - ili ništa.

     

    Nadsavjetnik K. me je očinski savjetovao. Ne smijete izložiti ljude propasti. Nitko još ne zna što će se dogoditi. Vlada je izdala vrlo stroge naredbe i nema dvojbe, Vi ćete Madžarsku još trebati. Govorio je da u Valadi ima ljudi, koji su gorljiviji branitelji Jugoslavije, da je Madžarska obavezna itd.

     

    Rekao sam, da ću dati časnu riječ i da neću pokrenuti niti jednog čovjeka, da ću im reći, da se imaju pokoravati uputama vlasti, nu da osobno tražim da me puste i ne objezuju u pogledu moje osobe. Da ne tražim nikakovu pomoć, jer mi ju ne mogu pružii radi striktne odluke Vlade u tom pogledu na sjednici Vlade, koja je održana onog jutra u 2 sata, ali da oni mene "puste" na "miru". Da ja nemam osobno nikakove obveze premanjima, i da se ne podužmu nikakove mjere sigurnosti. Ja dajem časnu riječ, da ću znati čuvati interese prijateljske zemlje i njih, naših prijatelja, koji su to zaista i dokazali - i ne jedan službu izgubili god. 1934.

     

    Nastavlja se.

    06-02-2015 16:39#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac : Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (treći (3) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.

     

    Nadsavjetnik je rekao, da nema autorizacije i da je sam izvršitelj vojnih mjera. Bojnik je rekao, da je on samo donio zapovijed i da nema prava da vodi pregovore. Odgovorio sam tada, da ako ne mogu niti osobno dobiti slobodu, onda je bolje, da sjedim u internaciji, nego na slobodi, jer da ne mogu jamčiti, da ne ću izvršiti zapovijed moje organizacije. Dužan sam slijepo izvršiti zapovijed i nema sumnje, da ću je izvršiti. Obzirom na opasnost života po moje suborce, kao zapovjednik mogu donijeti odluku u korist njihovu, no ja osobno ne mogu preuzeti garanciju. Ne mogu dati riječi u pogledu moje osobe, ali dajem, da neću staviti madžarske vlasti u neugodan položaj.

     

    Bilo je to oko 12 sati i časnik je otišao, a nadsavjetnik me zamolio, da idem sa dva redarstvena časnika u pokrajnu sobu. Čekao sam do 8 sati na večer i tada je došao opet bojnik i rekao: da mi može staviti ovaj prijedlog:

     

    1. Vlasti ne će staviti u pogledu moje osobe zapreka da iđem kud hoću, ako to mogu vlastitim snagama.

    2. Da mi ne mogu pomoći, ako u mojem podhvatu padnem u ruke vojničkih ili redarstvenih organa. (Vlsti, mo.)

    3. Moram predati popis mojih ljudi, koje imam.

     

    Odbio sam ovo treće, ali sam dao časnu riječ, da ću preko mog čovjeka dati svima poručiti, da se imaju najsavjesnije izvršavati svi nalozi vlasti i ne praviti im poteškoće. Odveli su me opet u drugu sobu i donijeli večeru i krevet.

     

    3 travnja u jutro u 8 sati došao je bojnik i tražio adresu zamjenika. Oko 10 sati već je bio Ferko tu, i on je preuzeo obvezu izvršavati ugovore. Oprostio sam se od nadsavjetnika i časnika, i sa vjernim Frekom izišao van. Odmah smo pokušali ustanoviti, dali nas tko prati. Nakon dva sata zig-zag puta bili smo sigurni, da su nam Madžari vjerovali.

     

    Freko je sa suzama u očima primio zapovijed, da će ostati, dok to vlast traži ili dok se ne povuče zabrana. Vijesti su bile već jasnije, jer su Nijemci već napadali beogradsku Vladu i tražili zadovoljštinu. Madžari su ubrzavali ritam mobilizacije i morao je čovjek biti slijep kod očiju, a da ne primjeti, da se tu sprema rat. Poznavao sam već simptome toga u Madžaeskoj, kad su išli na Slovačku i Rumunjsku.

     

    Već je bilo razbijeno više karika u lancu trianomskog ugovora (Trianomski Mirovni Ugovor zaključen između "Savezničkih i Udruženih sila" i Madžarske poslije prvog svjetskog rata u Trianonu kraj Pariza 4 lipnja 1920. Po tom ugovoru Madžarska je izgubila neka područja koja je ona smatrala svojima, jer su izgubljena područja pripadala Kruni Sv. Stjepana, dakle Madžarskoj. O tome general govori, mo. Otporaš) i tko je poznavao Madžare, znao je, da će se prije ili poslije ići u Bačku. Ubrzani pokreti njemačkih trupa (jedinica, mo) govorili su, da Hitler neće ostati dužan na pljusku, koju im je Beograd dao, da je oborio ugovor, na kojem se još ni tinta nije osušila, kao ni uvrijede njegovim predstavnicima u Beogradu.

     

    Promijenio sam stan i slijedeće noći spavao sam u kući jednog prijatelja Madžara, kuda sam prenio i oružje, koje je bilo zajedno sa uniformom i pelerinom u jednom kuferu u stanu jednog od mojih radnika, poznanika iz Mester ulice, gdje sam stanovao. Uvjeren, da me Madžari ne će tjerati, uzeo sam kufer i u 5 sati u jutro kretao sam prema Balatonu i prema Kapošvaru i granici. Sa dokumentima, koje sam imao od moje tvrdke, nije bilo teško putovati i na ulazu u obalni pojas jedan je časnik pregledao isprave.

     

    Kuda? Idem tovariti za vojsku sijeno i pokažem posebnu ispravu od "Zoldmezo" (ime poduzeća, mo) - i pukovnika svojeg komesara. Poznavao sam cijelu okolicu i sva imanja i odmah im nabrojim par, gdje sam zaista imao veće količine kupljena sijena, koje je čekalo na vagone i odpremu. Stavio mi je na srce, da se ne primičem previše granici i da kad se vratim, dadem svoju legitimaciju providiti po posebnom povjerenistvu na ministarstvu.

     

    Stigao sam u Gyekeneš, gdje je već sve vrvilo od vojske. Držao sam zadanu riječ i nisam tražio naše ljude, kojih je u okolici bilo više. Smjestio sam se u jednu gostionu i nastojao se sprijateljiti s ukućanima, govoreći im o tome, da ću smjestiti više mojih ljudi, koje čekam. Tako sam i ovima govorio o sijenu i slami, i ovi su svi bili apsolutno uvjereni u moje trgovačke zaposlenosti.

     

    Nastavlja se.

     

    (Kada se sve ovo uzme u obzir, čovjek se mora zapitati: zbog čega se je Maks Luburić toliko patio i zašto se je borio. Ima samo jedan jedini odgovor. ZA HRVATSKU! Mo, otporaš)

    07-02-2015 14:10#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (četvrti (4) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.

     

    Dok sam išao ispitati teren o kretanju njemačkih i mađarskih jedinica, o najnovijim radio vijestima, na željezničkoj postaji nađem našu dobru Marišku, djevojku jednog našeg poznatog Ustaše, koja mi je rekla da je ovaj čas došla iz Pešte, da su je poslali da mene traži. Ferko je znao, da iđem u Gyekenes i sa slijedeći vlakom iza mene ona je došla. Da je Ustaška Radio Postaja Glavnog Ustaškog Stana izdala zapovijedi i da poručuju, neka s mjesta iđem u Bidimpeštu.

     

    I dok su 6 travnja u jutro njemačke štuke tukle Beograd a divizije prelazile granicu, i most preko Drave letio u zrak, a četnici držali prilaze i mostobrane, ja sam jurio vlakom prema Pešti, u društvu Mariške. Opet se je pokazalo, da čovjek ne stigne, kad mu se najviše žuri. Na jednoj maloj postaji pred Kapašvarom vojnička je patrola skupila sve, ama baš sve putnike iz vlaka i sve osoblje, koje nije bilo željezničko istjerala van i odvela na oružničku postaju. Tko ste, i što ste i što ste vidjeli. Mene su i opet iskopali van dokumenti, zvanje, položaj i imanja. Provjerili oružnici na jednom imanju, dali očekuju predstavnika Zadruge za sijeno i dobili odgovor, da. To je bila Eitner pustara. A Mariška vjerenica (zaručnica, mo.) i stvar uredu. Idem u Peštu. Da, ali za tri dana. Prije nitko. Tako sam sjedio u oružničkoj postaji, skupa sa ostalim civilima, a Mariška u kući sa ženama kod jednog oženjenog oružnika.

     

    I tamo na oružničkoj postaji, ispružen na žandarskom krevetu čuo sam glavni Ustaški Stan! Konačno sada znam, na čemu sam. Kakva Pešta, nazad u Gyekenes.

     

    Devetog travnja sam bio na hrvatskom području, na onom dijelu, gdje imamo suhu granicu, koja počima odmah iza željezničke postaje. Most je ležao srušen, ali se moglo prijeći, jer je most jednostavno legao u rijeku i samo je djelomično bio porušen i pomoću jakih dasaka, dosta volje i prezira života, mogao je čovjek preći preko Drave. Proglašenje Hrvatske Dražave dočekalo me je na hrvatskom području, na kojem smo isprobavali sreću za vrijeme našeg rada kao konspiratori protiv Jugoslavije.

     

    Obukao sam se u ustašku uniformu, zaogrnuo pelerinom, a na sebe nametao remenje, revolvere i "rodu". Izvadio sam ju i nataknuo na drveni tok, i stavio na rame. tako sam stigao na stanicu, gdje sam našao pograničare, koji su mene gledali kao neko Božije čudo. Prišao mi je jedan časnik i na madžarskom upitao: Nemet? Oni naime sve Nijemce zovu Nemet. Kažem ne, nego hrvatska vojska i došli smo radi preuzimanja granične straže. Čovjek je zinuo, i rekao da će odmah ići obavijestiti svoje starješine. Ja sam potrčao par koraka i kad me je jedan vojnik htio spriječiti gurnuo sam ga i uperio na njega Rodu, te potrčao još par koraka na hrvatsko područje. (Sve što sada želim reći je to: da će mi biti veoma žao što neću imati priliku vidjeti film o Maksu Luburić i njegovu povratku u Hrvatsku sa Janka Puste u travnju 1941. godine. Taj će se film, vjerujte mi, snimiti prije ili kasnije. Mo. Otporaš) Tada sam legao na zemlju i rekao im da sam hrvatski vojnik i na hrvatskom zemljištu, te da nemaju pravo smetati me. Dočli su časnici madžarski i njemački, agenti i oružnici. Madžarski narednik i zapovjednik jedne od karaula, koji me je poznavao, rekao im tko sam i oni su se povukli na vijećanje, a dva oružnika stajala su s puškama u ruci, ali ne naperenima.

     

    Oko dva sata ležao sam s Rodom u ruci, dok nije došao jedan stariji pogranični časnik, koji im je rekao: Hrvat je i emigrant. Proglašena je Hrvatska. Njihov je teretorij - i pustite ga na miru. Krenuo sam prema mostu, gdje sam našao na onoj strani jednu madžarsku patrolu, koja je čuvala prilaz mostu i onom dijelu, koji još nije bio srušen.

     

    Imao sam nataknutu Rodu i zaogrnut pelerinom. Eh, neka se vidi svijetlo oružje! Ovi su mi rekli, da se ne može prijeći, i ako su neke prelazili preko neke daske. Rekli su i to da čuvaju most i da ne puštaju civile da prelaze u Madžarsku. kako su me vidjeli pod oružjem, mislili su da sam Nijemac, a vidjeli su da dolazim od željezničke stanice, te mi nisu pravili smetnje.

     

    Šta Bog dade idem i nitko i ništa me neće zaustaviti. Prelazio sam, bolje reći preskakivao s jedne krohotine mosta na drugi dio i preko jedne uske daske, koja se ljuljala kao šiba na vodi, prešao sam kritičkidio i opet stupio na zemljište. tek tada sam imao dojam, da sam na hrvatskom državnom području. Slučaj sa vojnicima, časnikom i drugom patrolom, akcija i pokret nije mi dao izživljavati se, ali kad sam prešao u "pravu Hrvatsku" tada sam kleknuo, poljubio zemlju i zahvalio Bogu na tom daru. (Nisi bio sam, dragi naš hrvatski generale. I prepisivač ovih tvojih memoara je učinio istu stvar kada je poslije više od tri desetljeća se povratio u Hrvatsku u lipnju 1991. godine, je učinio istu stvar, i još zaplakao od dragosti i veselja! Mo. Otporaš.)

     

    Nastavlja se.

    08-02-2015 05:14#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac . Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (peti (5) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.

     

    Nisam najbolji, ali nisam ni najgori, i u ovakovim svečanim časovima ništa se velikog ne može bez milosti Neba niti zamisliti. Za čas mi je prohujalo kroz um sve što sam prošao kroz moju mladost. rekli smo tisuću puta, doći kao hrvatski vojnik, ali hrvatski, a ne tuđi, u svoju Hrvatsku Državu, poljubiti ono sveto tlo, pa odmah umrijeti. Nema niti jenoga od nas, tko to nije rekao i tko i danas tako ne govori.

     

    Sa 28 godina, s prošlošću, (dakle 1913-1941 je točno 28 godina. General je rođen 6 ožujka 1913. a on ovdje govori o Deseti Travnja 1941., dakle, bilo mu je 28 godina i 34 dana, mo.) koja je bila sanjana, i u djelu i u akciji sprovađana, dočekao sam da stupim na tlo slobodne Domovine.

     

    Probudio me je iz moga razgovora sa prošlošću jedan željeznbičar, koji je nedaleko imao čuvarsku kućicu. Da je taj vidio samog sotonu, ne bi se tako preplašio. Počeo je bježati, kad je vidio oružje i nije znao, kuda da me uvrsti. Kažem: dolazi ustaška vojska. tada mi on reče, da još ima srpske vojske i četnika u pol sata hoda. Odmah sam pitao, dali ima naši ljudi i dali ima oružja po selima. Govorio mi je o Zaštiti, i to je bila prva ugodna impresija u Hrvatskoj. Htio sam odmah organizirati ljude, da idemo u potjeru za četnicima, a kako sam već bio mrtav od umora, poslao sam željezničara, da mi zove kojeg od tih Zaštitara. (Koliko se sjećam i mislim da je general o tome pisao nekim svojim suradnicima u pismima koja se nalaze u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" da je taj Zaštitar bio Stjepan Fištrović, Sabolić, mo. Otporaš.)

     

    Rat je počeo i Država je proglašena. Nu to još nije sve i od prilike bilo je za predpostaviti, da će na Savi i u Bosni biti jačeg odpora. Vjerovali smo ipak, da će ta srpska vojska ipak nešto učiniti. Nu, ništa, i kako rekoše, već su seljaci i Ustaše razoružali one jedinice, a oružnici se razbjegli, dok naši u Koprvnici imaju vlast. Tamo da ima Ustaša.

     

    Onaj, tko je bio učenik, profesor, regrut i Zapovjednik Janmka Puste, taj je vidio Ustaše. No, kada sam vidio Fištrovića u Koprvnici, koji je postao šef stanice i bio zapovjednik Ustaškog revolucionarnog voda, razumio sam, da je Ustaštvo uhvatilo korijena u Hrvatskom Narodu, i da se ne treba bojati za njegovu sudbinu. Neka dakle Srbijanci i vlasti nastave sa ratom. Dok ima ovako dobrih i nanatičkih Ustaša kao Fištrović, ne treba se bojati. Našao sam dosta prijatelja od "domaćih" s kojima smo radili, a iz Zagreba su javili, da "neka taj Ustaša iz Madžarske" ostane tamo.

     

    Čim su naše Ustaše iz Italije stigli u Zagreb, iste noći su u Koprvnicu stigli u autu jedna grupa ustaša i među njima "Carne" (Pižeta), Pesezi Tomo, i Katušić (iz grupe Cerovski i C.) koji su došli skupa sa Nemeceom, isto "madžarom". (Pitanje se sada postavlja koliko će muke hrvatskim povijestničari imati dok odgonetnu i pronađu tko je bio "Pižeta", tko je bio "Crane" i mnogi drugi koje general Luburić ovdje ne otkriva, mo. Otporaš.) Oni su nakon Marselja (Marseille-a, mo.) otišli u Italiju - i sada smo se našli u Koprivnici.

     

    Prvo je bilo, da smo razoružali oružnike, koje smo do tada imali u njihovom kasarnama (sada se postavlja pitanje dali je general Luburić ove memoare pisao u ono vrijeme i doba dok se je još koristila jugoslavenska vojnička terminologija "kasarna", ili kasnije kada se je koristila hrvatska terminologija "vojarna"? I to bi se trebalo ispitati, da ništa drugo, jest za povijest. Mo. Otporaš.) pod vodstvom jedinog Hrvata oružnika i to valjda od vojske dodijeljenog. Sada je već u Kopvrnici bilo "pravi Ustaša" i Fištrović mi je dao posebnu lokomotivu i vagon prve kalse i dao ljude, da me odprate.

     

    Redari na željezničkoj postaji bili su informirani po Fištroviću, i čekali me na postaji s jednim časnikom. Svijet me je gledao par dana kao neko čudovište, a radi moje uniforme, Rode i pelerine.

     

    Godine 1944. kada je bio sproveden puč Szalassy-a posjetio sam pukovnika baky u društvu Szalasyjevog zamjenika, koji je živio u Hrvatskoj prije toga, i tada mi je isti u društvu baruna Kemeny, tada ministra vanjskih poslova rekao, da su 1941. madžarske vlasti imale njemački zahtjev da se onemogući Ustašama bilo kakova akcija protiv Jugoslavije. (Ja sam pomasti u crno ovaj paragraf, jer ovo je vrlo važno, da se zna, ne za one koji znaju, nego za one koji ne znaju, da je Hitlerova Njemačka sa mečekom bila za očuvanje Jugoslavije, mo. Otporaš.)

     

    Zahtijev je datirao istina, tamo iz vremena Trojnog pakta ali i kasnije bio ponovljen i nakon 27. ožijka tj. puča u Beogradu! Ministarstvo vanjskih poslova i madžarska vojska imaju o tome jasne dokaze i ja sam o tome govorio Mladenu Lorkoviću, kada je bio ministar vanjskih poslova, kada sam ga posjetio zajedno sa Gj. Sz. inače madžarskim narodnim zastupnikom, koji je morao bježati iz Madžarske u Njemačku, - a iz Njemačke u Hravtsku. Isti mi je već i prije o tome govorio.

     

    Dotle su došli srpski prsti - a to potvrđuje i naša narodna poslovica. "Nema brata, dok ne rodi majka".

     

    Nijemci nisu htjeli Hravtsku Državu!

     

    Drugi su došli u posebno vlaku pod vodstvom satnika Lahorskog - nakon dva mjeseca, sa ženama i djecom i pokućstvom.

     

    Kraj iz "OBRANE" br. 121/122.

     

    Nastavlja se.

    08-02-2015 14:55#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA (prvi (1) dio).

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU DA JANKA PUSTE 1941.

     

    (U nastavcima ću iznijeti nekoliko opisa iz memoara Vjekoslava viteza Luburića. Izvor ovih opisa je iz novine "OBRANA" poslije generalove smrti. Opisi nisu redoslijedom, tj. kronološki pisani, pa ću ja zato navesti izvor novine "OBRANA", br., po mogućnosti mjesec i godinu, tako da se zna gdje se ove informacije mogu (pro)naći. Osobno mislim da je ove opise iznio nasljednik tiskare "DRINAPRESS" pukovnik HOS-a Stjepan, Štef Crnički (1903-2006), jer je on bio taj koji je bio tu sve moguće činio i radio sa španjolskim vlastima da poslije generalove smrti 20 travnja 1969. godine preuzme tiskaru i sve one moguće stvari vezane uz tiskaru DRINAPRESS i uz ostavštinu generala Drinjanina. Svi opisi su potpisani samo sa: "Iz memoara Vjekoslava viteza Luburića. Ovaj opis je iz novine "OBRANA" br. 121/122, siječanj 1970. Otporaš)

     

     

    Piše: Vjekoslav vitez Luburić

     

    NIJEMCI SU ZAHTIJEVALI, DA MADŽARSKA SPRIJEČI

    ODLAZAK USTAŠA U HRVATSKU

     

    Povratak Vjekoslava viteza Luburića sa Janka Puste u Hrvatsku 1941. godine.

     

    27. ožujka 1941. godine bio sam u Komaronu, gdje sam imao 200 vagona sijena za Nijemce i moji su ljudi tovarili na šlepove na vojničkom tovarištu i Nijemci su preuzimali. Tada baš nije bilo razloga, da se mi Hrvati veselimo, jer je izgledalo, da je sporazum sa Nijemcima i previše konsolidirao Jugoslaviju, a sudjelovanja Mačka (Ovdje general misli na dra. Vladka Mačeka. Dr. Branko Pešelj je napisao u "Hrvatskoj Reviji" godina XX/svezak 4 prosinac 1970. "S PREDSJEDNIKOM MAČKOM U EMIGRACIJU" strana 757/812, gdje dr. Pešelj izročito od uredništva HR traži da ne mjenjau predsjednikovo prezime. Evo šta se o tome kaže u bilješci HR: "Po izrošitoj želji autora, ostavljamo ovakav oblik genetiva prezimena dra Mačeka. Istina je, hrvatski jezik nema nepostojano "e", ali dr. Pešelj želi ovako pisati ovo prezime, a on je svakako bio najmjerodavniji za vlastito prezime -Ured-., mo. Otporaš.) zapečatilo i opet sudbinu Hrvatske.

     

    Nu, rat je tu i nitko ga ne može spriječiti. Dan i noć tekli su njemački vlakovi, šlepovi i kilometarske zmije kamiona prema istoku kroz Madžarsku. I rat moramo i mi iskoristiti.

     

    Budući da sam imao tada već dosta namještenika, te sam zamolio jednu činovnicu, mladu Ilonku, (vjerojatno Hrvatica iz Iloka, mo.) da onih dana skupa sa mojim Matijom prati radio i da me telefonski pronađu i reknu sve što se ima o Jugoslaviji.

     

    Dok sam upravo razgovarao s njemačkim povjerenikom, koji je zahtijevao izvanredne količine praznih šlepova, te da ih ispraznimo, bez obzira na troškove, dođe autom Ilonka s vijestima: Puč u Beogradu! Tada sam shvatio i potrebu praznih šlepova. za mene je pitanje slame i sijena i šlepova bilo završeno! Poljubio sam od radosti i njemačkog preuzimatelja, jednog starog nacistu iz beča i madžarskog okruklog zapovjednika luke i malu Ilonku, uzeo auto i - u Peštu.

     

    Odmah sam posjetio direktora Gomory-a i tražio, da me s mjesta riješi dužnosti. kako su ti ljudi mnogo cijenili moju slamu, a malo moju Hrvatsku! Nudili su mi položaj direktora odkupnog ureda, što bi bio zamjeran položaj u jednoj birokratskoj zemlji kao Madžarska, nudili posebnu godišnju proviziju, auto te državljanstvo, i što sve ne! (Upravo ovdje treba navesti šta je dr. Ante Ciliga (1898-1992) rekao o generalu Luburiću, on, dr. Ante Ciliga, koji je bio Luburićev ideološki protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac: "Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju plemensku razdrobljenost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vođa, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz novine "DANICA", Chicago, 17 prosinca 1969. Mo. Otporaš.) Bog zna šta će tamo biti, tko će sve pobjediti, tko živ, tko mrtav, a ostavljate ovdje postignutu karijeru kao maldić, i sigurno najmlađi direktor jednog poduzeća u Madžarskoj.

     

    Osjetio sam, da je došao moj čas, i mogli su mi dati svu Madžarsku, sve časti i sve položaje! Moj je put bio odredjen, moja dužnost predvidjena - i čas je tu. Pustio sam i obračun, i veće svote novca, koje sam imao u poduzeću i opet je oživjela Janka Pusta. (Poslije atentata na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u 9 listopada 1934. godine, na pritiska svih i svakoga, Janka Pusta je bila raspuštena, mo. Otporaš.)

     

    Skupio sam ljude, i što se dalo skupiti u prvi čas i uredio radio službu. Imao sam dobar radio i sada samo, dan i noć čekati, šta će biti.

     

    Nastvlja se.

    05-02-2015 21:00#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU SA JANKA PUSTE 1941.

     

    Madžarsla se uzkomešala. Odmah je počelo pozivanje ljudi u vojsku i Pešta je izgledala kao osinjak. Pola vojnički, pola civilno obučeni vojnici išli su na kolodvore i motali se po Pešti iz jednog skladišta i kasarne u drugi. Slušamo Berlin, Peštu, Beograd i Zagreb. I tražimo postaju Glavnog Ustaškog Stana.

     

    Nema dakle više vlade Cvetkovića-Mačeka, nema Sporazuma i nema trojnog pakta. Vladala je ipak zabuna, jer je radio Beograd i toga se sjećam kao da je danas bilo, javio da je nova Simovićeva vlada voljna držati se ugovora trojnog pakta, te da je podpredsjednik vlade Dr. Maček. No on je tek za dva dana stigao.

     

    Kakva tužna sudbina !vodje" hrvatskog naroda! Cvetković pravi sporazum i Trojni pakt - Maček "pri vladi" kako je rekao pok. Radić za svoje sudjelovanje. Obaraju Trojni pakt i viču: "bolje rat nego pakt" i naš "vodja" i opet - pri vladi, bez da ga i pitaju.

     

    Koliko se toga i opet dogadja mimo i protiv nas. 25 ožujka izdao je Maček Hrvatsku u Beču, jer je Srbima dao svoj potpis za prilaz Osovini, (prije nego je Poglavnik i Ustaški Pokret i još ne Proglašena NDH, Maček je šurovao s Osovinom, tj. Trojnim paktom, još točnije sporazuman bio sa Hitlerom, mo. Otporaš) da bi spasio Jugoslaviju. Za dva cigla dana fukara hoće rat, (misli se na Mačeka, mo.) da spasi Jugoslaviju i opet hrvatski vodja izdaje pred narodom i svijetom Hrvatsku i spasava Jugoslaviju.

     

    Od Glavnog Ustaškog Stana još nismo dobili ništa. Tako smo imali "Direktive", koje smo sami umnožili i proširili. A hrvatska "gospoda" kao i uvijek - čekaju. U Pešti isto. I svi mi savjetuju: pričekati kada će se situacija. Dakle i mi nacionalisti, ustaše, časnici, stara i mlada emigracija i mi čekati situaciju, a naša je dužnost zapravo bila - stvarati situaciju.

     

    Radio vijestu su govorile o demonstracijama u Beogradu, o demoliranju njemačkih zgrada i insultu diplomatskog osoblja. Beograd govori protiv Nijemaca i hrvatske seljačke stranke!

     

    29 ožujka posjetim nadsavjetnika K. u Nadzoru stranaca, koji je imao pregled preko svih stranaca. Tražim, da mi dade podatke o bjeguncima Hrvatima, koji da bježe u Madžarsku uzduž granice. Radio Pešta je naime javila, da ljudi u masama bježe. Tražio sam, da nam odrede sabirno mjesto i da se vlastima dade uputa, da sve Hrvate, stare i nove, skupa sa oružjem uputi na to mjesto. Tražio sam podatke o razvoju događaja i službenu pomoć Madžarske, oružje itd. Ferka sam poslao u Gyekenes na granicu, da vidi situaciju.

     

    Stroga cenzura je sprečavala svaki pismeni saobraćaj sa granicom i obalnim pojasom od 70 km. Nu, za nas granice nisu imale mnogo vrijednosti i već smo bili naučili ne poštivati ih, jer je svaka granica osnovni neprijatelj svakog emigranta a revolucionarca posebno. Granica ti spriječava kretanje i slobodu, jedino što još imaš!

     

    Ferko je prošao, ali nije moga poslati ni pisma, (ne znam dali će i kada povijestničari saznati tko je bio ovaj "Freka", mo) ni telegrama i morao je opet proći obalni pojas, što je bilo opasno po život (bolje reći morao se provući kao pas kroz plot, mo).

     

    Nisam ga mogao dočekati. 2. travnja. došao je jedan redarstveni časnik i zvao me žurno u ured nadsavjetnika K. U društvu jednog časnika glavnog stožera rekao mi je, da je nemoguće udovoljiti ni jednoj od molbih, nego da nam se stavlja do znanja da moramo svi ostati na svojim mjestima i da će se svi oni, koji se maknu biti stavljeni pred ratni sud. Uvjeravao me je svoje osobne simpatije, koje su se dokazale i stavio mi je do znanja, da je od njega zatražena garancija i od mene časna riječ, da neću ništa poduaeti protiv interesa Madžarske, koja nas je branila u najteže doba naše emigracije 1934. i 1935. godine.

     

    Uputa s naše strane nisam još imao, a kako sam kasnije saznao, jedan od hrvatske gospode je spriječio "vezu" da dođe do mene. Nu, o mrtvom dobro - ili ništa.

     

    Nadsavjetnik K. me je očinski savjetovao. Ne smijete izložiti ljude propasti. Nitko još ne zna što će se dogoditi. Vlada je izdala vrlo stroge naredbe i nema dvojbe, Vi ćete Madžarsku još trebati. Govorio je da u Valadi ima ljudi, koji su gorljiviji branitelji Jugoslavije, da je Madžarska obavezna itd.

     

    Rekao sam, da ću dati časnu riječ i da neću pokrenuti niti jednog čovjeka, da ću im reći, da se imaju pokoravati uputama vlasti, nu da osobno tražim da me puste i ne objezuju u pogledu moje osobe. Da ne tražim nikakovu pomoć, jer mi ju ne mogu pružii radi striktne odluke Vlade u tom pogledu na sjednici Vlade, koja je održana onog jutra u 2 sata, ali da oni mene "puste" na "miru". Da ja nemam osobno nikakove obveze premanjima, i da se ne podužmu nikakove mjere sigurnosti. Ja dajem časnu riječ, da ću znati čuvati interese prijateljske zemlje i njih, naših prijatelja, koji su to zaista i dokazali - i ne jedan službu izgubili god. 1934.

     

    Nastavlja se.

    06-02-2015 16:39#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (treći (3) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU DA JANKA PUSTE 1941.

     

    Nadsavjetnik je rekao, da nema autorizacije i da je sam izvršitelj vojnih mjera. Bojnik je rekao, da je on samo donio zapovijed i da nema prava da vodi pregovore. Odgovorio sam tada, da ako ne mogu niti osobno dobiti slobodu, onda je bolje, da sjedim u internaciji, nego na slobodi, jer da ne mogu jamčiti, da ne ću izvršiti zapovijed moje organizacije. Dužan sam slijepo izvršiti zapovijed i nema sumnje, da ću je izvršiti. Obzirom na opasnost života po moje suborce, kao zapovjednik mogu donijeti odluku u korist njihovu, no ja osobno ne mogu preuzeti garanciju. Ne mogu dati riječi u pogledu moje osobe, ali dajem, da neću staviti madžarske vlasti u neugodan položaj.

     

    Bilo je to oko 12 sati i časnik je otišao, a nadsavjetnik me zamolio, da idem sa dva redarstvena časnika u pokrajnu sobu. Čekao sam do 8 sati na večer i tada je došao opet bojnik i rekao: da mi može staviti ovaj prijedlog:

     

    1. Vlasti ne će staviti u pogledu moje osobe zapreka da iđem kud hoću, ako to mogu vlastitim snagama.

    2. Da mi ne mogu pomoći, ako u mojem podhvatu padnem u ruke vojničkih ili redarstvenih organa. (Vlasti, mo.)

    3. Moram predati popis mojih ljudi, koje imam.

     

    Odbio sam ovo treće, ali sam dao časnu riječ, da ću preko mog čovjeka dati svima poručiti, da se imaju najsavjesnije izvršavati svi nalozi vlasti i ne praviti im poteškoće. Odveli su me opet u drugu sobu i donijeli večeru i krevet.

     

    3 travnja u jutro u 8 sati došao je bojnik i tražio adresu zamjenika. Oko 10 sati već je bio Ferko tu, i on je preuzeo obvezu izvršavati ugovore. Oprostio sam se od nadsavjetnika i časnika, i sa vjernim Frekom izišao van. Odmah smo pokušali ustanoviti, dali nas tko prati. Nakon dva sata zig-zag puta bili smo sigurni, da su nam Madžari vjerovali.

     

    Freko je sa suzama u očima primio zapovijed, da će ostati, dok to vlast traži ili dok se ne povuče zabrana. Vijesti su bile već jasnije, jer su Nijemci već napadali beogradsku Vladu i tražili zadovoljštinu. Madžari su ubrzavali ritam mobilizacije i morao je čovjek biti slijep kod očiju, a da ne primjeti, da se tu sprema rat. Poznavao sam već simptome toga u Madžaeskoj, kad su išli na Slovačku i Rumunjsku.

     

    Već je bilo razbijeno više karika u lancu trianomskog ugovora (Trianomski Mirovni Ugovor zaključen između "Savezničkih i Udruženih sila" i Madžarske poslije prvog svjetskog rata u Trianonu kraj Pariza 4 lipnja 1920. Po tom ugovoru Madžarska je izgubila neka područja koja je ona smatrala svojima, jer su izgubljena područja pripadala Kruni Sv. Stjepana, dakle Madžarskoj. O tome general govori, mo. Otporaš) i tko je poznavao Madžare, znao je, da će se prije ili poslije ići u Bačku. Ubrzani pokreti njemačkih trupa (jedinica, mo) govorili su, da Hitler neće ostati dužan na pljusku, koju im je Beograd dao, da je oborio ugovor, na kojem se još ni tinta nije osušila, kao ni uvrijede njegovim predstavnicima u Beogradu.

     

    Promijenio sam stan i slijedeće noći spavao sam u kući jednog prijatelja Madžara, kuda sam prenio i oružje, koje je bilo zajedno sa uniformom i pelerinom u jednom kuferu u stanu jednog od mojih radnika, poznanika iz Mester ulice, gdje sam stanovao. Uvjeren, da me Madžari ne će tjerati, uzeo sam kufer i u 5 sati u jutro kretao sam prema Balatonu i prema Kapošvaru i granici. Sa dokumentima, koje sam imao od moje tvrdke, nije bilo teško putovati i na ulazu u obalni pojas jedan je časnik pregledao isprave.

     

    Kuda? Idem tovariti za vojsku sijeno i pokažem posebnu ispravu od "Zoldmezo" (ime poduzeća, mo) - i pukovnika svojeg komesara. Poznavao sam cijelu okolicu i sva imanja i odmah im nabrojim par, gdje sam zaista imao veće količine kupljena sijena, koje je čekalo na vagone i odpremu. Stavio mi je na srce, da se ne primičem previše granici i da kad se vratim, dadem svoju legitimaciju providiti po posebnom povjerenistvu na ministarstvu.

     

    Stigao sam u Gyekeneš, gdje je već sve vrvilo od vojske. Držao sam zadanu riječ i nisam tražio naše ljude, kojih je u okolici bilo više. Smjestio sam se u jednu gostionu i nastojao se sprijateljiti s ukućanima, govoreći im o tome, da ću smjestiti više mojih ljudi, koje čekam. Tako sam i ovima govorio o sijenu i slami, i ovi su svi bili apsolutno uvjereni u moje trgovačke zaposlenosti.

     

    Nastavlja se.

     

    (Kada se sve ovo uzme u obzir, čovjek se mora zapitati: zbog čega se je Maks Luburić toliko patio i zašto se je borio. Ima samo jedan jedini odgovor. ZA HRVATSKU! Mo, otporaš)

    07-02-2015 14:10#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (četvrti (4) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU DA JANKA PUSTE 1941.

     

    Dok sam išao ispitati teren o kretanju njemačkih i mađarskih jedinica, o najnovijim radio vijestima, na željezničkoj postaji nađem našu dobru Marišku, djevojku jednog našeg poznatog Ustaše, koja mi je rekla da je ovaj čas došla iz Pešte, da su je poslali da mene traži. Ferko je znao, da iđem u Gyekenes i sa slijedeći vlakom iza mene ona je došla. Da je Ustaška Radio Postaja Glavnog Ustaškog Stana izdala zapovijedi i da poručuju, neka s mjesta iđem u Bidimpeštu.

     

    I dok su 6 travnja u jutro njemačke štuke tukle Beograd a divizije prelazile granicu, i most preko Drave letio u zrak, a četnici držali prilaze i mostobrane, ja sam jurio vlakom prema Pešti, u društvu Mariške. Opet se je pokazalo, da čovjek ne stigne, kad mu se najviše žuri. Na jednoj maloj postaji pred Kapašvarom vojnička je patrola skupila sve, ama baš sve putnike iz vlaka i sve osoblje, koje nije bilo željezničko istjerala van i odvela na oružničku postaju. Tko ste, i što ste i što ste vidjeli. Mene su i opet iskopali van dokumenti, zvanje, položaj i imanja. Provjerili oružnici na jednom imanju, dali očekuju predstavnika Zadruge za sijeno i dobili odgovor, da. To je bila Eitner pustara. A Mariška vjerenica (zaručnica, mo.) i stvar uredu. Idem u Peštu. Da, ali za tri dana. Prije nitko. Tako sam sjedio u oružničkoj postaji, skupa sa ostalim civilima, a Mariška u kući sa ženama kod jednog oženjenog oružnika.

     

    I tamo na oružničkoj postaji, ispružen na žandarskom krevetu čuo sam glavni Ustaški Stan! Konačno sada znam, na čemu sam. Kakva Pešta, nazad u Gyekenes.

     

    Devetog travnja sam bio na hrvatskom području, na onom dijelu, gdje imamo suhu granicu, koja počima odmah iza željezničke postaje. Most je ležao srušen, ali se moglo prijeći, jer je most jednostavno legao u rijeku i samo je djelomično bio porušen i pomoću jakih dasaka, dosta volje i prezira života, mogao je čovjek preći preko Drave. Proglašenje Hrvatske Dražave dočekalo me je na hrvatskom području, na kojem smo isprobavali sreću za vrijeme našeg rada kao konspiratori protiv Jugoslavije.

     

    Obukao sam se u ustašku uniformu, zaogrnuo pelerinom, a na sebe nametao remenje, revolvere i "rodu". Izvadio sam ju i nataknuo na drveni tok, i stavio na rame. tako sam stigao na stanicu, gdje sam našao pograničare, koji su mene gledali kao neko Božije čudo. Prišao mi je jedan časnik i na madžarskom upitao: Nemet? Oni naime sve Nijemce zovu Nemet. Kažem ne, nego hrvatska vojska i došli smo radi preuzimanja granične straže. Čovjek je zinuo, i rekao da će odmah ići obavijestiti svoje starješine. Ja sam potrčao par koraka i kad me je jedan vojnik htio spriječiti gurnuo sam ga i uperio na njega Rodu, te potrčao još par koraka na hrvatsko područje. (Sve što sada želim reći je to: da će mi biti veoma žao što neću imati priliku vidjeti film o Maksu Luburić i njegovu povratku u Hrvatsku sa Janka Puste u travnju 1941. godine. Taj će se film, vjerujte mi, snimiti prije ili kasnije. Mo. Otporaš) Tada sam legao na zemlju i rekao im da sam hrvatski vojnik i na hrvatskom zemljištu, te da nemaju pravo smetati me. Dočli su časnici madžarski i njemački, agenti i oružnici. Madžarski narednik i zapovjednik jedne od karaula, koji me je poznavao, rekao im tko sam i oni su se povukli na vijećanje, a dva oružnika stajala su s puškama u ruci, ali ne naperenima.

     

    Oko dva sata ležao sam s Rodom u ruci, dok nije došao jedan stariji pogranični časnik, koji im je rekao: Hrvat je i emigrant. Proglašena je Hrvatska. Njihov je teretorij - i pustite ga na miru. Krenuo sam prema mostu, gdje sam našao na onoj strani jednu madžarsku patrolu, koja je čuvala prilaz mostu i onom dijelu, koji još nije bio srušen.

     

    Imao sam nataknutu Rodu i zaogrnut pelerinom. Eh, neka se vidi svijetlo oružje! Ovi su mi rekli, da se ne može prijeći, i ako su neke prelazili preko neke daske. Rekli su i to da čuvaju most i da ne puštaju civile da prelaze u Madžarsku. kako su me vidjeli pod oružjem, mislili su da sam Nijemac, a vidjeli su da dolazim od željezničke stanice, te mi nisu pravili smetnje.

     

    Šta Bog dade idem i nitko i ništa me neće zaustaviti. Prelazio sam, bolje reći preskakivao s jedne krohotine mosta na drugi dio i preko jedne uske daske, koja se ljuljala kao šiba na vodi, prešao sam kritičkidio i opet stupio na zemljište. tek tada sam imao dojam, da sam na hrvatskom državnom području. Slučaj sa vojnicima, časnikom i drugom patrolom, akcija i pokret nije mi dao izživljavati se, ali kad sam prešao u "pravu Hrvatsku" tada sam kleknuo, poljubio zemlju i zahvalio Bogu na tom daru. (Nisi bio sam, dragi naš hrvatski generale. I prepisivač ovih tvojih memoara je učinio istu stvar kada je poslije više od tri desetljeća se povratio u Hrvatsku u lipnju 1991. godine, je učinio istu stvar, i još zaplakao od dragosti i veselja! Mo. Otporaš.)

     

    Nastavlja se.

    08-02-2015 05:14#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ MEMOARA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (peti (5) dio)

     

    POVRATAK VJEKOSLAVA VITEZA LUBURIĆA U HRVATSKU DA JANKA PUSTE 1941.

     

    Nisam najbolji, ali nisam ni najgori, i u ovakovim svečanim časovima ništa se velikog ne može bez milosti Neba niti zamisliti. Za čas mi je prohujalo kroz um sve što sam prošao kroz moju mladost. rekli smo tisuću puta, doći kao hrvatski vojnik, ali hrvatski, a ne tuđi, u svoju Hrvatsku Državu, poljubiti ono sveto tlo, pa odmah umrijeti. Nema niti jenoga od nas, tko to nije rekao i tko i danas tako ne govori.

     

    Sa 28 godina, s prošlošću, (dakle 1913-1941 je točno 28 godina. General je rođen 6 ožujka 1913. a on ovdje govori o Deseti Travnja 1941., dakle, bilo mu je 28 godina i 34 dana, mo.) koja je bila sanjana, i u djelu i u akciji sprovađana, dočekao sam da stupim na tlo slobodne Domovine.

     

    Probudio me je iz moga razgovora sa prošlošću jedan željeznbičar, koji je nedaleko imao čuvarsku kućicu. Da je taj vidio samog sotonu, ne bi se tako preplašio. Počeo je bježati, kad je vidio oružje i nije znao, kuda da me uvrsti. Kažem: dolazi ustaška vojska. tada mi on reče, da još ima srpske vojske i četnika u pol sata hoda. Odmah sam pitao, dali ima naši ljudi i dali ima oružja po selima. Govorio mi je o Zaštiti, i to je bila prva ugodna impresija u Hrvatskoj. Htio sam odmah organizirati ljude, da idemo u potjeru za četnicima, a kako sam već bio mrtav od umora, poslao sam željezničara, da mi zove kojeg od tih Zaštitara. (Koliko se sjećam i mislim da je general o tome pisao nekim svojim suradnicima u pismima koja se nalaze u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" da je taj Zaštitar bio Stjepan Fištrović, Sabolić, mo. Otporaš.)

     

    Rat je počeo i Država je proglašena. Nu to još nije sve i od prilike bilo je za predpostaviti, da će na Savi i u Bosni biti jačeg odpora. Vjerovali smo ipak, da će ta srpska vojska ipak nešto učiniti. Nu, ništa, i kako rekoše, već su seljaci i Ustaše razoružali one jedinice, a oružnici se razbjegli, dok naši u Koprvnici imaju vlast. Tamo da ima Ustaša.

     

    Onaj, tko je bio učenik, profesor, regrut i Zapovjednik Janmka Puste, taj je vidio Ustaše. No, kada sam vidio Fištrovića u Koprvnici, koji je postao šef stanice i bio zapovjednik Ustaškog revolucionarnog voda, razumio sam, da je Ustaštvo uhvatilo korijena u Hrvatskom Narodu, i da se ne treba bojati za njegovu sudbinu. Neka dakle Srbijanci i vlasti nastave sa ratom. Dok ima ovako dobrih i nanatičkih Ustaša kao Fištrović, ne treba se bojati. Našao sam dosta prijatelja od "domaćih" s kojima smo radili, a iz Zagreba su javili, da "neka taj Ustaša iz Madžarske" ostane tamo.

     

    Čim su naše Ustaše iz Italije stigli u Zagreb, iste noći su u Koprvnicu stigli u autu jedna grupa ustaša i među njima "Carne" (Pižeta), Pesezi Tomo, i Katušić (iz grupe Cerovski i C.) koji su došli skupa sa Nemeceom, isto "madžarom". (Pitanje se sada postavlja koliko će muke hrvatskim povijestničari imati dok odgonetnu i pronađu tko je bio "Pižeta", tko je bio "Crane" i mnogi drugi koje general Luburić ovdje ne otkriva, mo. Otporaš.) Oni su nakon Marselja (Marseille-a, mo.) otišli u Italiju - i sada smo se našli u Koprvivnici.

     

    Prvo je bilo, da smo razoružali oružnike, koje smo do tada imali u njihovom kasarnama (sada se postavlja pitanje dali je general Luburić ove memoare pisao u ono vrijeme i doba dok se je još koristila jugoslavenska vojnička terminologija "kasarna", ili kasnije kada se je koristila hrvatska terminologija "vojarna"? I to bi se trebalo ispitati, da ništa drugo, jest za povijest. Mo. Otporaš.) pod vodstvom jedinog Hrvata oružnika i to valjda od vojske dodijeljenog. Sada je već u Kopvrnici bilo "pravi Ustaša" i Fištrović mi je dao posebnu lokomotivu i vagon prve kalse i dao ljude, da me odprate.

     

    Redari na željezničkoj postaji bili su informirani po Fištroviću, i čekali me na postaji s jednim časnikom. Svijet me je gledao par dana kao neko čudovište, a radi moje uniforme, Rode i pelerine.

     

    Godine 1944. kada je bio sproveden puč Szalassy-a posjetio sam pukovnika baky u društvu Szalasyjevog zamjenika, koji je živio u Hrvatskoj prije toga, i tada mi je isti u društvu baruna Kemeny, tada ministra vanjskih poslova rekao, da su 1941. madžarske vlasti imale njemački zahtjev da se onemogući Ustašama bilo kakova akcija protiv Jugoslavije. (Ja sam pomasti u crno ovaj paragraf, jer ovo je vrlo važno, da se zna, ne za one koji znaju, nego za one koji ne znaju, da je Hitlerova Njemačka sa mečekom bila za očuvanje Jugoslavije, mo. Otporaš.)

     

    Zahtijev je datirao istina, tamo iz vremena Trojnog pakta ali i kasnije bio ponovljen i nakon 27. ožijka tj. puča u Beogradu! Ministarstvo vanjskih poslova i madžarska vojska imaju o tome jasne dokaze i ja sam o tome govorio Mladenu Lorkoviću, kada je bio ministar vanjskih poslova, kada sam ga posjetio zajedno sa Gj. Sz. inače madžarskim narodnim zastupnikom, koji je morao bježati iz Madžarske u Njemačku, - a iz Njemačke u Hravtsku. Isti mi je već i prije o tome govorio.

     

    Dotle su došli srpski prsti - a to potvrđuje i naša narodna poslovica. "Nema brata, dok ne rodi majka".

     

    Nijemci nisu htjeli Hravtsku Državu!

     

    Drugi su došli u posebno vlaku pod vodstvom satnika Lahorskog - nakon dva mjeseca, sa ženama i djecom i pokućstvom.

     

    Kraj iz "OBRANE" br. 121/122.

     

    Nastavlja se.

    08-02-2015 14:55#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ PORUKE GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA

    ZA DESETI TRAVNJA 1966.

     

    (Možda se nikada neće točno znati koliko je poruka i govora general Luburić poslao svojim suradnicima. Zna se za onaj famozni govori upućen Hrvatima za dan hrvatske državnosti Deseti Travnja 1968. godine. To je bio GOVOR 1968. a ovo je PORUKA 1966., što nije ista stvar. General je za razne prigode slao svojim suradnicima Poruke a ova je jedna od njih koju mi je poslao jedan dobar prijatelj iz Vancouvera, Canada. Vrpca je po kvaliteti bila nekoliko puta kopija od kopije i uz veliku želju i ljubav prema generalovim idejama za hrvatsku stvar, uspio sam ovu Poruku prepisati i Hrvatima dati na čitanje i znanje. Od svih poruka i govora ja imam samo ove dvije: Govor i Poruku. Otporaš.)

     

    Četvrt stolječa nas dijeli od dana, kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i među Vama ovdje. Ima ljudi, koji su bili među stvaraocima desetotravanjske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija, da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.

     

    U prvom redu bit će potrebno i još jednom obaviti naš već poznati načelni stav u pogledu Desetog Travnja. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu stvarali oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila, da dođe do Deseti Travanj. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću. Griješe isto tako oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti isključivim djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinicima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.

     

    Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu, jest proglasiti vlastiti narod nezrelimi nesvijesnim narodom, kojem su eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana, dali državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života; i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povijesni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome, što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.

     

    rekli smo - od Vas, od sviju nazočnih. Postizanje i gubljenje slobode i države jesu akti, koji se tiču cijeloga narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. Isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tuđina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog Doma i Domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život,

     

    Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca (Nekima se možda neće dopasti riječ "Odporaše" što odsijeva na stranačarstvo, ali kada general kaže "...koji su voljni ići stopama otaca..." što nepobitno znači da njihovi očevi nisu bili nikakovi Orporaši, već hrvatski vojnici u službi Domovine Hrvatske, mo. Otporaš.) Daljnje jeke i odjeci dogodit će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.

     

    Iz našeg tiska mogli ste vidjeti, da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJE FRONTU. Vjerujem, da ste većina Vas čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. Znate, da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIMPLOMACIJI. u posljednoj "Obrani" mogli ste čitati i o preduvjetima hrvatske revolucije. Da, o preduvjetima. Htio bih Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, muško i žensko, staro i mlado, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih hrvatskih pokrajina, staleža, dobi i vjeroispovijesti, pozvan dati svoj dio u radu toga VANJSKOG FRONTA.

     

    Jedan od preduvjeta za uspješni rat protiv Jugoslavije i mrskog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama njima treba pokrenuti naš hrvatski APARAT, tehničare, snagu, koja će svladati taj postojeći srbokomunistički APARAT. Sve drugo je pusto sanjarenje. Oni koji imaju snage uma, ideja i organizacije, ovako se spremaju za rat. Oni, koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokrenuti duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavalju u brbljanju i izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tuđim perjem i bježe od konkretnih problema.

     

    Posljedice takovog izživljavanja i sanjarenje su mistifikacije i prazna obećanja, svađe, optuživanja, međusobna blaćenja, i sve ono, što danas vidimo ko sebe. Trebala je doći 1966. godina i navršt se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21 i jedna godina od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dođu do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacija i obmamljivanja sebe i drugih.

     

    Eto, to su konkretni problemi. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi, slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije, sastanemo kao i Vi ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome, ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, a što sutra, što prekosutra, tako, tko i što može i mora i zna učiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke, koje smo potpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvijek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože, ne da učine sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu ono, što može.

     

    Da, čujemo nekada, da šta će nam piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da ja nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, Glavnim Stožerom, pod barjacima i pod Vrhovnim Vodstvom jednog velikoga muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa što se je dogodilo? Napustili smo nakon dobivenih bitaka sviju zemalja, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci - i još dugo godina nakon svršetka rata.

     

    Volimo mi baciti krivnju i na strani svijet, na Zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smo doživjeli i to, da inače pametni ljudi iu jednoj uglednoj reviji napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvastku. Pitamo ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vijetnam, pa ni za Jugoslaviju, - kada mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo. Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: zašto se ne bi svađali i zašto da rimski, njemački, poljski ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske?

     

    Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumovi trebali su na latinskom konponirati apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom Koncilu, i u tom apilu govoriti o Hrvatskoj, spominjati zasluge Hrvatske i njegovu vjernost Crkvi. I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika, da pale crkve i falcificiraju papine izjave, mogli su, kao i mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, među nama, ovdje među Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta, i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.

     

    Govorili smo i o Horizontalnoj Diplomaciji. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu, da nema nikakva značenja činjenica da se vaš predsjednik Gagro (Ratko gagro (1913-1975), mo.) nađe na zasjedanju, sastancima i dogovoru sa predsjednikom kanadks vlade. U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBINU, od 6.I. 1966. br. 2015, koju čita mnoštvo iseljenih makedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, (slike, mo.) i na odje brat gagro u društvu predsjednika Vlade, ministra Gordona i vlč. Vasila Mihajlova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjesto hrvatskih banova i ministra u vladi Draže Mihailovića i Šubašića, onda nam se ne bi 1945. godine dogodilo ono, što se je dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj, a onako su znali, da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.

     

    I na kraju: svaki od Vas, kada iziđe iz ove dvorane, mora ići s ovom idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama, ne zato da prijeđu u Odpor, nego zato, da svojim organizacijama unesu duh hrvatske bratske sloge, snošljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proroci, Udbini agenti i nevrijedni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njihove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT. Taj će VANJSKI FRONT onda podpomoći borce u Domovini, a ne odmagati ih, i hraniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas.

     

    Nemojte zaboraviti, da sve svjetske vele sile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, dali će nas strani svijet pomoći ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i Jugoslaviju.

     

    Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u njegovo ime, jer on to ne može. Rekli smo u jednom članku, da je prema jednoj kinenskoj poslovici - bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tmniu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicama. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, (što je i Domovinski rat veliki dokaz proročanstvu izraženih ideja u ovoj PORUKI generala Drinjanina, mo. Otporaš.) imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgoio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.

     

    Nemojte čekati ni časa! Naše je vrijeme davno došlo, a može i proći. I nezaboravite, da nitko mjesto nas ne će ostvariti našu slobodu. Mi vrijedimo pred Bogon, narodom i pred poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti. Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija, koje ostvarimo danas i sutra. Glave gore, Vitezovi nezasluženog poraza! Naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima.

     

    Tako nas i Bog pomogao!

     

    General Drinjanin.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 08-02-2015 at 14:58

    09-02-2015 04:17#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    NEMOJ ME NI PITATI ZAŠTO OVO PRILOŽENO PISMO PERE TUTAVCA

    NIJE U KNJIGU PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA

     

    Bog! dragi moj Žarko,

     

    U utorak jutro u šest sati u s pomoću Božijom polazimo na put. Danas, nedjelja 8 veljače, kada smo se povratili od sv. Mise, ostali smo kući i spremamo se na put. Sutra još koje sitnice posrediti i sve u auto staviti, a u utorak jutro, kada se dignemo u 4:30 srediti se, popiti kafu i mali prikladni doručak, zaključati kuću, ključ u džep, prkrstiti se na sve četiri strane, jer ne znaš odakle nesreća može naletiti, i u ime Boga velikoga na put za ....forniju. Po Božijem i našem planu bit ćemo kod kćeri Sophije kasno u noći u četvrtak večer. I tek odatle ću ti se moći javiti.

     

    Prilažem ti nešto što ćeš samo jedan mali dio naći u knjigi Pisma Vjakoslava Mkasa Luburića na strani 107. Nemoj me za ostalo pitati, jer ni sam ne znam kako je do ovoga došlo. Ovo što ću ti priložiti je Strica Pere pismo koje nije u spomenutoj knjigi. Malo prije sam nešto tražio i naletih na ovo. Neugodno sam se začudio kada sam vidio da ostalo nije u knjigi. I ne samo to, ne mogu pronaći original pisma. Što je tu je!

     

    Iskreni pozdravi tebi i svim tvojima. Bog! Stric Mile.

     

     

     

     

    Osobno Peri Tutavcu

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    Ured glavnog Tajnika

    4.X.1960.

     

    Bratskom "NAPRIDKU"

    Buenos Aires, Argentina

     

    Dragi moj prijatelju Tutavac!

     

    Dobio sam na vrime Vaša pisma, kao i "Napridak", onaj poslat avionski, a i paket što je poslat "volovskom" poštom. ("Volovskom" poštom u ovom slučaju znači, parobrodom, mo. Otporaš) hvala na pažnji i ja ću nastojati uzvratiti.

     

    Pročitao sam sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedni riči, koju ne bih potpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one, posli smrti Poglavnika. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržali do kraja. Ja znam kako je teško novine tiskati, a u njima istinu govoriti......

     

    Lipo je čitati našu ikavicu, lipo ju je i čuti. Ali eto, život nam nametnuo nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako će se uspiti povratiti na riči naših didova i baka. Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubiški, za vrime škole, veli dobra starica: "ama sinko, kako ti to meni govoriš..."Mislio ja, da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica naljutila, a kad tamo starica mene ispravlja, pa veli: "zaboravio ti na školama sine moj govoriti našim lipim jezikom hrvackim". Nadam se da će se i ta i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom ispraviti i dobro bi bilo, da se tiska kakvo dobro dilo na dobrom hrvackom jeziku i ikavicom. Ako se takva šta odluči, a Vi računajte samnom.

     

    Hvala Vam na onako lipim ričima, koje ste o meni u "Napridku" napisali. Ostanite samostalni, borite se za ideal, nebojte se dušmana ni čankolizaca, i izvršiti ćete časno svoju dužnost. I branite naš lipi jezik od nakaza. Svi će Vam pošteni ljudi pomoći.

     

    Poslao sam Vam jedan paket "DRINA" pa dogovorite se sa Štirom o prodaji. Šta dobijte za te, neka bude prilog "DRINE"za "NAPRIDAK" a ja ću Vam osobno uvik poslati sve što tiskam.

     

    Oglasite "DRINU" u "NAPRIDKU" i napravite ispravku, kako sam to pisao Štiru.

     

    Bog Vas pratio u svemu što budete radili, a kada god budete mislili, da nešto mogu za Vas učiniti, obratite se na mene. Znao sam uvik ciniti nesebični i patriotski rad.

    Odani Vam Vaš

    Maks.

     

    (Pere (Bilić) Tutavac, Dančanje kod Mostara 9 srpnja 1913., Buenos Aires 9 listopada 1985, je bio novinar, publicista, jezikoslovac glavni i odgovorni urednik novine NAPRIDAK isključivo na starom hrvatskom jezeku IKAVICA. Napisao je nekoliko knjiga na ikavskom jeziku. On mi je poklonio svu korespodenciju između njega i generala Drinjanina. Mnogo sam mu zahvalan za ova pisma koja ću postepeno iznositi. Otporaš)

     

    Odgovor Pere Tutavca na generalovo pismo od 4.X.1960.

     

    Pere Tutavac

    Dupuy 87 - Buenos Aires

    Bs.Aires, 25. prosinca 1960. (Kako se po datumu može vidjeti, ovo pismo je pisano na sami dan Božića, mo. Otporaš)

     

    Poštovani i dragi g. Generale!

     

    Prije svega želim Vam javiti, da sam u redu primio paket "Drine", tj. 56 komada, kao i Božićnu čestitku upućenu hrvatskim vojnicima. Hvala Vam na svemu najiskrenije. "Drinu" po malo prilažem "Napridku" i šaljem naokolo mojim "predplatnicima". Do danas sam na račun toga dobio 20.- (dvadeset) pesosa...(što bi po današnjem kursu boglo značiti nekoliko lipa, mo, Otporaš) Ne možete si zamisliti, do koje su mire naši ljudi nemarni (da ne rečem drugačije). Jednak je omir i s "Napridkom". Već godinu dana šaljem list na sve starne na ime ljudi do čijih sam adresa došao, a da u 95% slučajeva nema ni glasa od njih - iako se novine ne povraćaju; što je najbolji znak, da ih primaju i da ih redovito primaju...Ali što da Vam o tom pišem, kad i Vi sami znadete, kako se "zaradjuje" s poslovima ovakve vrsti. Medjutim, "ima nešto što nas naprid kreće", bez obzira na sva nerazumjevanja, poteškoće - i ne prilike, koje nam na svakom koraku prave "predstavnici" i "veliki rodoljubi".

     

    Početkom prosinca o.g. u Argentini su povišene i cine tiskanju, tako da mi ni uz najbolju volju nije bilo moguće "odškrnuti" koliko je bilo potrebno za izdati Božićni broj. Možda će izići do konca godine - ili u sičnju 1961. Čim izadje poslati ću Vam kao i obično.

     

    Ako nemate ništa protiv, ja bih želio u kojem od narednih brojeva doniti Vaše mišljenje o "Napridku" i hrvatskom jeziku, kako ste iznili u pismu od 4. listopada 1960., izostavivši ono što nije za javnost. Dakle, po priliki, ovako:

     

    "Bratskom Napridku" - Buenos Aires, Argentina.

     

    Dobio sam i pročitao sve brojeve "Napridka" i mogu Vam reći, da nema ni jedne riči, koju ne bih potpisao. Isto se odnosi na brojeve, koje ste tiskali prije smrti Poglavnika, kao i one posli smrti. Čestitam Vam od srdca, i dao Vam Bog snage, pa izdržite do kraja. Ja znam kako je teško novine tiskati, a u njima istinu govoriti.....

     

    Lipo je čitati našu ikavicu. Lipo ju je i čuti, ali, eto nametnuše nam nešto drugo, pa sam Bog zna, kada i kako ćemo uspiti povratiti se na riči naših didova i baka.

     

    Kada sam se iz Mostara vratio u Ljubuški, za vrime škola, veli dobra starica: (Maksova majka Marija, djevojačko prezime Soldo, rođena 1886 umrla 1989, dakle živjela 103 godine, mo. Otporaš) "Ama, sinko, kako ti to meni govoriš?"...Mislio ja da sam valjda izlanuo štogod, pa da se starica ljutila, a kad tamo ona mene ispravlja, pa veli: "Zaboravio ti na školama, sine moj, govoriti našim lipim jezikom hrvatskim!"...

     

    Nadam se, da će se i ta nepravda i neukusna pogrda našeg jezika s vrimenom izpraviti - i dobro bi bilo, da se tiaka kakvo dobro dilo na dobrom hrvatskom jeziku ikavicom.

     

    Ostanite i nadalje samostalni. Borite se za ideal! ne bojte se dušmana i čanjkolizaca, i izvršit ćete častno svoju dužnost. Branite naš lipi jezik od nakaze! Svi će Vam pošteni ljudi pomoći. Bog vas pratio u svemu što budete radili! Znao sam uvik ciniti nesebični i rodoljubni rad.

     

    Odani Vam Vaš Maks".

     

    Već odavna sam u vezi i dopisivanju s fra. Knezovićem. (Fra Oto Knezović je bio hrvatski svećenik u Chicagu i napisao je knjigu 1960. god. očevidnih dogodovština "POKOLJ HRVATSKE VOJSKE", mo. Otporaš) on je već star čovik, što jasno dolazi do izražaja i u njegovim radovima i pisanju po novinama. Napisao je "Povist Hrvata", koju smatra svojim Glavnim dilom - i htio bi ju izdati za života. Kako je to teža stvar (t.j. s materialne, novčane strane) sam ne može.

     

    Nada se, da bi to mogao s pomoću "HOP-a". Izgleda da nije svistan, da ima posla s "praznom kantom", kao i da ne zna što "kružok" misli o njemu, koji nije na "liniji" - te da oni njegovo ime iskorišćavaju za pokriće...

     

    Medjtim, fra. Oton imade pripremljenu, već odavno, i "Gramatiku hrvatskog jezika". Ja sam mu pridložio, da je tiska ikavicom, našto je pristao. Medjutim, veli, da je upao u velik dug s knjigom "Pokolj hrvatske vojske" (koju mu "hopovci" bojkotiraju...)

     

    Fra. Oton, izgleda, misli, da ja imadem "para", pa je predložio, da "Gramatiku" tiska "Napridak" na svoj račun. On ni ne sluti s kakvim se neprilikama borim da bih, kako tako, održao na životu ovaj prvi list u povisti Hrvatskog Naroda na pravom hrvatskom jeziku, kao znak reakcije na beogradsko nasilje s novim "srpsko-hrvatskim" (jugoslavenskim) pravopisom Titovog izdanja.

     

    Kako si mogao i zapaziti, čak se i sam Maček našao ponukanim na to sve reagirati, pa je u "Hrvatskoj Reviji" od prosinca 1960. napisao članak pod naslovom: "Hrvatski književni jezik i pravopis", u kojem zastupa isto stanovište kao i pok. Poglavnik. Naravno, da ne da pokojnome "gušta" i ne pridlaže prilaz na ikavicu - ali piše, izmedju ostaloga, doslovno i ovo: "Ti naši Ilirci" su si nastavili zadaćom ujediniti, pod ilirskim imenom, sve južne Slavene...Uvidjeli su, da treba u tu svrhu stvoriti zajednički književni jezik..., kojem je ban Khuen Hedervary (za volju hrvatski Srba) naredio fonetski pravopis za sve pučke i srednje škole Hrvatske i Slovenije, kako je to uveo srpski književnik Vuk Karadžić...U Hrvatskoj je nastala zbrka...te školana generacija, koja je tek deset ili petnaest godina mladja od mene, ne zna više pisati hrvatskim pravopisom. Pa tako i ljudi, koji inače zaziru od svega što je srpsko kao vrag od tamnjana, pišu danas isključivo srpskim pravopisom...Od kad smo pali pod beogradsku kapu, naši školani i polu školani ljudi nisu se zadovoljili samo time, što su pisali fonetikom, nego su sve više i više počeli i u pismu i u govoru upotrebljavati oblike srpskog jezika...Osim toga, upotrebljavaju sve više i više srpske rieči, kojima se služe beogradske novine...

     

    Nisam filolog, da bih mogao o tome pisati cielu raspravu, ali se nadam, da ima u hrvatskoj emigraciji dosta ljudi, koji su, doduše, na sveučilištu stekli diplomu profesora makar i izkrivljenoga hrvatskoga jezika i pravopisa, no koji su kadri izdati priručnik čistoga hrvatskoga jezika. Onakovoga, kakav je bio prije, nego što su ga naši pisci, a napose novinari, počeli kvariti oponašajući beogradsko novinstvo.

     

    Hrvatsko seljačtvo sačuvalo nam je hrvatski pučki govor, makar i u dialektima. Mislim da bi bila dužnost hrvatske inteligencije, da nam uzkrisi i sačuva čisti hrvatski književni jezik."........

     

    Što ovo sve skupa znači?...

     

    Kako vidite, "Napridak" drma savistima - i počinju se pokrećati i oni, od kojih to, možda, nije bilo za očekivati. Naravski, ljudi hoće da budu "originalni" i ne će da priznaju pridnost "Napridku". Mene to ništa ne čudi niti smeta - jer to je "ljudski"...

     

    Dok ovako Maček (kojeg će, virovatno, sliditi njegovi slidbenici) dotle razvikani "oslobodilački predstavnici" progone i čine sve (što) je u njihovoj moći, da me onemoguće!

     

    Uza sve to ja koracam naprid i nastojat ću paliti iskrice dok god budem mogao - pa i uzprkos pisama u kojima me se upozorava, da bi me "hrvatski rodoljubi" mogli umalatiti.

     

    Smatram, da bi izdanje Knezovićeve "Gramatike hrvatskog jezika" ikavski bio dogadjaj od dalekosnažne važnosti i svakako najbolja knjiga što bi se mogla u obranu i korist hrvatskog jezika obilodaniti. Pa budući da ja sam to ne mogu ostvariti, iskorišćavam vašu ponudu od 4.X.1960.

     

    Troškovi tiskanja za 1000 komada iznosili bi oko 500.- (pet stotina) dolara. Što se tiče pripremnih radova; korigiranja i drugog u vezi s tiskanjem, ja bih to obavio bezplatno. Za odpremu i poštarinu, virujem da bih nekako smogao - pa makar da i s "Napridkom" za neko vrime "otegnem".

     

    Molim Vas, dakle, da mi se u vezi s time čim prije javite, eda bi mogli pristupiti ostvarenju - i eventualno pridusristi druge, koji bi, možda, mogli dati svemu i neki drugi ton, koji nama ne bi bio najpovoljniji.

     

    Za sad ništa više već srdačni pozdravi.

    Čestit Božić i Sretna Nova Godina 1961.! Vama i cinjenoj obitelji.

    S poštovanjem Vaš /Pere Tutavac/.

     

     

    P.s.

    Prid nekoliko dana vidio sam se s puk. Štirom. U razgovoru s njim saznao sam i neke novosti o "radu" i ulogama nekih buenosaireških "rukovodilaca" za vrime prošlog rata. Posebno u vezi sa slučajem Osieka. Čudi me da to do danas nije objavljeno od strane onih, kojima je stvar poznata - jer se, možda, s time moglo spričiti mnoge neprilike u emigraciji. Ono što nije do danas učinjeno, tribat će učiniti čim prije, eda nam se u odlučnim časovima ne bi dogodilo teško i sudbonosno iznenadjenje baš s one strane, odkuda se neupućeni najmanje nadaju.

     

    (Kraj ovog pisma i što je najveća šteta da Pere Tutavac - ili netko drugi - nije iznio "o kojem to slučaju" se radi, jer se to još ne zna. Mi, današnji Hrvati, koji se budemo bavili hrvatskom političkom emigracijom od propasti nama Hrvatima NDH pa sve do danas, morati ćemo zasukati rukave i s velikim naporima tražiti tko je tko bio i tko je šta radio, jer živih svjedoka neće više biti. Mo. Otporaš)

     

    Posljednje uređivanje od Bobani : 09-02-2015 at 04:23

    10-02-2015 00:28#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    "U NAŠIM SELIMA I GRADOVIMA, U NAŠIM PLANINAMA,

    U CIJELOJ HRVATSKOJ, PLAMTIT ĆE HRVATSKA REVOLUCIJA"

     

    kaže hrvatski veliki muž, stari borac za sveta hrvatska prava, narodni svećenik Fra. Vendelin Vasilj, Stariješeina Hrvatskih Franjevaca u Chicagu, na proslavi dana hrvatske državnosti Desetog Travnja 1966. godine u Torontu.

     

    Donosim ovdje iz novine "OBRANA" br. 37/38 strana 2 za današnje prilike i današnji odraz vremena samo mali dio tog početnog famoznog govora a još od famoznijeg hrvatskog svećenika koji se nije bojao govoriti istinu. Početni govoro je počeo ovako:

     

    "Draga moja braćo i sestre:

     

    Ja Vam mogu čestittati ovdje u Torontu na jednoj stvari, da čuvate Hrvatski običaj, kojega mi držimo u svim kolonijama Amerike i canade, a taj običaj je, da naši programi počimaju redovno sat, ili dva kasnije nego su najavljeni. (Vidjet ćemo to u nedjelju 15 veljače 2015. godine kako će biti sa inoguracijom prvom ženom predsjednicom hrvatske Države Kolindom Grabar Kitarović, dali će njezin program biti točno na vrijeme ili će, po običaju, kako je to ovdje rekao Fra. Vendelin Vasilja, kasniti, mo. Otporaš) To je naš običaj i čuvajmo ga.

     

    Kažu, kada bude strašni sud i svi se ljudi svih vjekova budu sastali u Jospipovoj Dolini, da će Gospodin Bog zapovjediti Anđelima: "Zasvirajte u srebrene trube. Sada počinje strašni sud." I Anđeli zasviraju u srebrene trube i nastane tišina, ali sud još ne počinje. Svemogući Bog kaže: "Pričekajmo pola sata, eno dolaze Hrvati".

     

    Ako nas Bog takovima poznaje, onda, valjda, to mora biti tako, da smo mi Hrvati uvijek u zakašnjenju. To dokazuje ovih dana i pravorijek Haškog Suda, koji nas je izjednačio sa srpakim agresorom, jer su Hrvati kasnili sa svojom pravovaljanom tužbom.

    18-02-2015 02:10#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    KRITIKA ILI KLEVETANJE

     

    (Gospodin Rudi Tomić iz Toronta je bio glavni i odgovorni urednik hrvatskog mjesečnika novine GLAS DOMOVINE koju je izdavao šestesetih godina. Kasnije kada je gospodin Rudi Tomić bio ili izbačen ili samovoljno napustio organizaciju HNO, je počeo izdavati privremenu novinu "NAŠ PUT".

     

    Imao sam priliku upoznati tog otmjenog i uštirkanog Hrvata u Torontu. Za njegovo hrvtstvo nitko mu ne može ama baš ništa loše reći; ali za njegov jezik i njegovo pero je sasvim druga stvar. Više je bio poznat Hrvtima svojom arogantnošću nego svojom inteligencijom. Sve u svemu bio je velika žrtva hrvatstva i za Hrvatsku mnogo žrtvovao i pomagao. Kasno bi ligao a rano bi se ustajao kako bi mogao krajeve dnevnih obveza pozavršavati. Tako je, kao član Hrvatskog Narodnog Odpora ogranka ERIK LISAK u Torontu, napisao podug i dobar članak s naslovom HRVATSKI NARODNI ODPOR i pod naslovom masnim slovima: STRAH I TREPET SRBOKOMUNISTIMA A NADA NAŠE SUTRAŠNJICE. Članak je podug i, rekao bih, napisan s puno ljubavi, poštovanja i odanosti TEMELJNIM NAČELIM HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i njegovu Glavnom Zapovjedniku generalu Drinjaninu. Među hrpom hvalospjeva da spomenem samo ovo: "...Iako su neki od starih boraca odrekli se ODPORA i generala Maksa, ali to nije sudbonosno za Hrvatski Narodni Odpor, jer se iz dana u dan borbeni redovi ODPORA podmladjuju i nove snage pridolaze, koje su pune borbenog duha i ljubavi prema svojoj domovini, a odani svome narodu i svome generalu Vjekoslavu Luburiću.

     

    Zbilja lijepo i plemenito, bratski i hrvatski, puno ushićenja i samopouzdanja, kako u sebe tako i u organizaciju HNO koje je bio član; te svoj rodoljubno dugi opis hvale HRVATSKOM NARODNOM ODPORU završava ovim riječima: "...Domovina je majka, koja će nas uvjek moći razumjeti.

     

    ŽIVJELA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA! ŽIVIO HRVATSKI NAROD!

    ŽIVIO GEN. VITEZ VJEKOSLAV LUBURIĆ!

    Potpis Rudi Tomić.

     

    (Kao naslov ovog opisa sam stavio KRITIKA ILI KLEVETANJE. Neka ovo bude kao uvod na pismo kojeg ću sada dolje iznijeti. Moj komentar pismu ostavljam dragim čitateljima da se izjasne dali naslov odgovara sadržaju pisma ili ne. Pozdrav svima. Otporaš.)

     

     

    "N A Š P U T"

    - our way -

    Mr. Ivan Hrvoj,

    Box 98,

    Arlov, Sverige, Eurpoe. Toronto, 9. lipnja ' 65

     

    Dragi prijatelju !

     

    Primili smo Vaše cij. pismo s priloženim izvješćem o Vašem boravku u Šoanjolskoj i posjeti gen. Luburiću, a nešto kasnije primili smo (ovdje Rudi Tomić govori ili piše u množini, a za cijelo se radi o njegovu bratu Srećku Tomiću koji su uistinu bili i ostali jedini urednici spomenute novine, mo) i poslanu nam predplatu za "HP" (putem pošte $ 4.35), te Vam se na svemu bratski i od srca zahvaljujemo.

     

    Drago nam je, da ste se uz osobnu žrtvu htjeli uvjeriti u rad "Drinapressa", kao i to, da se sastanete sa gen. Drinjaninom u Valenciji. Vi Nam pišete, da se ima šta vidjeti u tiskari i da radi punom parom. Smatram, da bi bila i sramota kad se ne bi imalo što vidjet, jer u ime tiskare dobiveno je dosta novca, najviše dolara i funta, ali i pored toga ne vidimo da iz nje izlazi mnogo tiska. O materijalu, koji je "namjenjen za domovinu", ne mogu govoriti. Ali, iskreno rečeno, ljudi u mnogo šta sumnjaju.

     

    Nemojte dobiti pogriješno mišljenje, da mi imamo nešto protiv gen. Luburića i "Drinapressa", ali nam se ne svidja način na koji je tiskara kupljena, (Tiskaru je kupio i platio osam tisuća (8) američkih dollara Stipe Šego iz Chicaga, mo. Otopraš.) kao i propaganda, koja se tamo stvara. Nitko od nas nije zaboravio toliko obećanja, osobito zadnjih godina, a koliko je tih obećanja ostvareno? Stvorena je sumnja u sve, pa i u generala, s pravom ili ne. Vi ste uvjerenja, da je ODPOR u kanadi tolika sila, po broju i idealu, da joj nema pramca u hrv. emigraciji. To je, dragi prijatelju, samo štetna propaganda. Kako sam naglasio, nemam ništa protiv Odpora, ali sam protivnik svake laži. U Torontu ima grupica ljudi (na zadnjoj god. sjednici bilo ih je svega 29), a sve od zla oca i gore matere. I pored toga što gen. sve zna, on nagovještava treći korak iz Toronta! Mi iz ljubavi za domovinu još šutimo, ali mi se čini ne ćemo moći dugo. Tiskara je korisna, ali nije uputno da u njoj pravi revolucionarci troše vrijeme. Za takove stvari ima i drugih ljudi (svakako je mislio na sebe i svojeg brata, mo), prema svojim zvanjima pozvanijih. Kada bi Odpor bio Odpor, što znači jedna revolucionarna organizacija (ne svakako voj. formacija), onda bi se na Odpor gledalo kao na jednu pozetvinu skupinu, koja zna da radi i da ne stavlja sve na bubanj što čini, ili što kani činiti.

     

    Nepromišljene stvari, obmane i laži, klevete, a najviše naši hrvatski "idoli" rezultat su našeg neuspjeha za ovih dvadeset godina. Ipak, ne bi nam bilo toliko teško, da su zablude pravljene nenamjerno, ali očito je, da su pravljene i da se još uvijek prave namjerno! Naši Hrvati i danas slave one, koji su stvorili partizane (a oni postojali u redovima KPJ prije proglašenja NDH i iskočili na površinu zemlje 22 lipnja 1941., kada im je tavariš Staljin dao mig, mo) i Bleiburg! Gdje nam je pamet?

     

    Dragi prijatelju, poznato nam je da Vi pripadate Odporu i da ste mu povjerenik, ali ipak vjerujemo da volite istinu i da ljubite svoju Hrvatsku. Stoga, vjerujemo, da ćete bratski shvatiti i rastumačiti ovih nekoliko riječi. Konačno isti nam je cilj: sloboda i nezavisna Država Hrvatska.

     

    Vi ste krasno napisali sastavak, opisali put i dodir s ljudima, ali to uglavnom spada u privatnu stvar i donekle u propagandu Odpora, onoga o kojemu sam Vam naprijed pisao, pa se nemojte ljutiti, što Vam ne možemo udovoljiti želji i objaviti članak. Mi ne vidimo, da iz jedne fašističke i diktatorske Španjolske može ikome sunce ogrijati, a najmanje njenom narodu.

     

    Ako želite po nekim pitanjima možemo još izmijeniti misli, koja bi nam mogal koristiti u našem budućem radu za Hrvatsku...Hrvatska nam mora biti na prvom mjestu pa onda sve drugo. Mislimo svojom glavom i nedajmo se zavaravati nikome, a osobito je grijeh zavaravati poštene rodoljube.

     

    Javite nam se opet, prema želji i potrebi. Mi Vas svi oko "NP" pozdravljamo.

    Vaš R. Tomić (potpis).

    18-02-2015 02:54#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    POSLIJE SMRTI GENERALA DRINJANINA.

     

    (Donosim ovdje jedno pismo gospodina Štefa Crničkog (1903-2006) pisano olovkom Ratku Gagri u Toronto. Koliko god ovo pismo moglo izgledati nevjerodostojno glede nekih iskaza o ubojstvu generala Drinjanina, ipak ovo pismo je pisao čovjek koji je bio upoznat sa mnogim stvarima u Tiskari Dranapress-a i sa životom samog generala. Dakle osoba koja je bila na licu mjesta neposredno gnjusnog zločina i imala uvida u mnoge stvari, i velike i male sitnice. Tada sam živio u San Franciscu i dobio izvještaj kojeg su dr. Miljenko Dabo Peranić i Štef Crnički pisali. Taj izvještaj sam stavio ovdje 20 svibnja, pa ako netko treba neke pojedinosti neka potraži taj datum opisa ovih pisama. Također ću prilikama potrebe ubaciti neke nadopune poradi bolje jasnoće samog sadržaja pisma. Ovo pismo je pisano samo 18 dana poslije generalova ubojstva, dakle u vrijeme svih mogućih istraga. Otporaš.)

     

     

    Carcagente 8 svibnja 1969.

     

    Gospodin

     

    Ratko Gagro Toronto

     

     

    Dragi Ratko !

     

    Ja sam primio obavjest i Vaše pismo od 28.IV. Ja sam Vam svima javio u okružnom pismu IV/1 i IV/2 što i kako se dogodilo. Policija je ubojici u tragu, ali više Vam ne smijem pisati u interesu istrage, premda znam mnogo više o tom, jer postoji mogućnost da cenzura čita i ovo moje pismo. General je s nama i mi idemo dalje. To smatram ovaj čas najvažnijim, jer u žalosti ne smijemo klonuti, budući da imamo pred sobom Domovinu i njezinu slobodu.

     

    Za ovaj čas je najvažnije što sam Vam već pisao. Trebamo ovlaštenje od Vanjskog Fronta uz potpis Predsjednika i Podpredsjednika (t.j. Erića i Gagre) uz supotpis Ivana Prcele, jer njega Padre Oltre najviše pozna, i njemu najviše vjeruje a drugi Španjolci vjeruju zato, jer je oženio Španjolku. (Ivan Prcela se je oženio sa Španjolkom 26 prosinca 1963., a vjenčani kum mu je bio general Drinjanin, mo) Kad ja taj dokumenat imam, onda mogu prevesti tiskaru, jer mi je sud prije neće uručiti. Taj dokumenat se ima poslati na Padre Oltra (ili ga Ti možeš donijeti). Oltra će tada dati to Fernandu Matteo Ross, koji ima glavnu riječ, jer tiskara glasi na njegovoe ime. (Kroz mnoga generalova pisma u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" se može pronaći da je general Drinjanin uz veliku pomoć svećenika Španjolca Padre Oltra mnoge svoje stvari stavljao, naravno za svaku sigurnost, na imena svojih španjolskih prijatelja, mo. Otporaš)

     

    Ovdje je naime zakon, da stranac ne može na svoje ime imati nikakovo poduzeće niti obrt. Obrt mora glasiti na ime španjolskog državljanina. (Gdje su oni Hrvati sada koji su spočitovavali prvom predsjedniku RH dru. Franji Tuđmanu koji je u zakon RH stavio DA SVAKI DRŽAVLJANIN RH. MORA UZ DRŽAVLJANSTVO IMATI I DOMOVNICU AKO ŽELI POSJEDOVATI NEKRETNINE U RH, mo). Toliko o tome.

     

    Ovamo je stigao preključer Dinko Šakić, šogor Maksov iz Argentine, i biti će ovdje dok Vi dodjete, a s Vama skupa putuje u Toronto do Zore...(Zora, rođena Tambić, je po materi polusestra Maksa Luburića, udata za pukovnika Jakova Džala, mo. Otporaš.)

     

    Pisao sam već (u povj. listu), (za mene nečitljivo, mo) da se ne obraćate na Beluhana, (Eugen Beluhan Kostelić, duhovnik Hrvata u Španjoloskoj, napisao knjigu u Valenciji 1967. godine u vlastitom izdanju od 525 stranica "STEPINAC GOVORI". Njega u svojoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" prof. dr. Miljenko Dabo Peranić u mnogo čemu sumnjiči kao potrebno ili posluženo oružje u uroti ubojstva generala Drinjanina. U daljnjim pismima koja ću iznositi bit će još spominjanja Eugena Beluhan Kostelić, mo) jer u njegovoj kući se skovala urota (a da on možda i nezna ništa, jer je bedast). U istom kolu je i Bebek, (Željko Bebek je bio glavni urednik novine OBRANA u prvim početcima 1963 god. Radio je s generalom i bio je vrlo neodgovran. Došao je u sukob s generalom a u isto vrijeme se usko sprijateljio s Ilijom Stanićem. Koliko se do sada doznaje iz samih izjava Ilije Stanića, ubojice generala Drinjanina, bio je Ilija kod Željka Bebeka čeasti gost tih pripremnih dana za ubojstvo generala. Čak je u listopadu 1968. iz Pariza došao direktno kod Željka Bebeka u Španjolsku. Ja sam pisao Željku Bebeku u siječnju 1979., našto je on meni odgovorio 8 siječnja iste godine sa adrese: Željko Bebek/ Av. Cardinal Benlloch, 89 Valencia - 10, Španjolska. Mnogi su Šponjalci mogli imati tu istu adresu gdje je često navraćao Ilija Stanić. Mogao je Željko Bebek biti prijatelj Ilije Stanića a da ovaj uopće ništa nije ni zna niti u što posumnjao. Ali u zadnjim izvještajima Ilije Stanića, on govori da je imao ortake, tu u Valenciji, ili okolici, samo ih nije htio spominjati. Mo), kao i Filipović, pomoćnik Tijanov. (Pava Tijan je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Radio Sata GLAS MADRIDA, a Karlo Filipović o kojem dr. Peranić u spomenutoj knjigi piše na str. 100 "...da Vjerni Generalov vojnik nije ništa znao, ništa naslućivao..." Svi ovi su pod polic. paskom. Isto tako i Oreč (Jozo Oreč, živio u Australiji, bio član Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, udbini agenti ga ubili u južnoj Afriki u gradu Johansburgu 1979 g., mo), koji je došao iz Australije, a koji stanuje kod Beluhana. Dakle, nikakove veze ne imati s njima.

     

    Danas me je obavjestio Padre Oltra, da fra Branko Marić želi govoriti sa mnom. Nazvat ću ga (možda?) telefonski i pitati šta hoće, ali ništa više. Ja si mislim šta hoće?

     

    General je bio za njih sve previsok, pa ga nisu mogli preskočiti, ali sada kada njega nema, misle da će nas "male" prevesti žedne preko vode. Varaju se! Mi idemo i dalje putem Odpora, kojeg je označio naš Veliki General.

     

    Za sada stanujem u hotelu Espana Carcagente telefon br. 230. Poštanska adresa je stara Apartado 32, Carcagente.

     

    Oprostite što pišem rukom, jer su mašine zatvorene u tiskari i ne mogu do njih, Prije su mi posudili fratri, ali i oni trebaju svoju mašinu. Dakle, ja moram čekati dokumenat, kako sam spomenuo. Operacija X znači: Dabo Peranić je takodjer trebao biti ubijen, nakon što sam ja otišao ovamo 23 travnja na večer. (Mišljenja sam da je ova stvar MALO preuveličana. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vrlo dobar osobni prijatelj. Radili smo skupa u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE preko šest godina. Bio mi je vjenčani kum. U kolovozu 1978. godine sam ga otišao posjetiti u New York. Tada mi je dao rukopis svoje knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" da pregledam te da dadnem moje opažanje, obzirom da sam mnoge spomenute Hrvate u toj knjigi poznavao i sa njima bio godinama dobar prijatelj. Prekonoći kod njega sam rukopis pregledao i stavio neke primjedbe. Sutra uz doručak sam mu rekao da se mnoge stvare iz te knjige trebaju izbaciti, našto je on rekao: NI SLOVA. SVE ILI NIŠTA. Njegova supruga Marija se je složila s menom. On je knjigu izdao u vlastitoj naklad 1984. god. u New York-u, mo). Izmaknuo je i danas sam primio pismo, da je za sada to odklonio (putem policije).

     

    Kopiju ovog pisma šaljem Rudi Erić na znaje.

     

    Primio sam pismo od Jakova, (Maksova zeta, mo) i odmah ću mu odgovoriti. Do malo prije sam bio na konferenciji sa policijom. Kako vidite nikad malo mira. Jučer smo ja i Dinko u Valenciji.

     

    Mnogo pozdrava Vama, gdji Lenki (Ratka Gagre supruga, mo), Vladeku i svoj ostaloj braći.

     

    Sloboda Hrvatskoj! vaš (potpis) Štef Crnički.

     

    PS.

     

    Kada dodjete u Carcagente (avionom možete u Valenciju te uzeti željeznicu do Carcagenta. Ako možete javite dolazak, da čekam u Valenciji). Ako dodjete sami u Carcagente, javite se policiji, Gardia Civil, da Vas oni dovedu k meni. Štef.

     

     

    (Sada imamo pismo pukovnika Stjepana Crničkog, starog Maksova prijatelja još iz Janka Puste. On nam je dao do znanja kako stvari stoje ni (3) tjedna poslije pogibije generala. Prethodno pismo kojeg je pisao Rudi Tomić je sasvim suprotnog značenja i sadržaja. Zato se može reći da je bilo mnogo naklapanja i nagađanja sa svih strana oko pogibije generala Drinjanina. Danas nam je kamokud zgodnije povezti sve te spletke i nagađanja, jer je sami udbin ubojica Ilija Stanić izišao sa svojim pričama, osobito iz sarajevske udbine arhive gdje je Ilija Stanić 29 travnja 1969 god. u detalje dao izvještak kako je ubio generala Luburića. Sada i Bože Vukušić piše u svojim knjigama o Udbi i njezinim ubojstvima Hrvata, pa tako iznosi i izvješća riječke Udbe od veljače ili počtka 1968. godine da su tri grupe radile na tome da se dra. Peranića pacifizira, a ako ne da ga se likvidira. Otporaš.)

    18-02-2015 06:48#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OSTAVŠTINA GENERALA LUBURIĆA

     

    Prilažem ovdje izvještaj pukovnika HOS gospodina Stjepana/Štef Crničkog upućen dužnostnicima VANJSKOG FRONTA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Iz ovog izvještaja se može jasna slika vidjeti SVE IMOVINE GENERALA DRINJANINA. Mnogi su si zamišljali da general živi u velikom bogatstvu i raskošnu životu. Tako je i generalov ubojica Ilija Stanić nedavno izjavio u "seriji jugoslavenskih tajnih služba" kako je general raskošno živio.

     

    Ja posjedujem par kutija pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojim suradnicima, prijateljima i znancima. U tim pismima je izražena GENERALA DRINJANINA SVA LJUBAV ZA ONIM ŠTO ON VOLI, A TO JE NAŠA HRVATSKA, KAO I SVA MRŽNJA ZA ONIM ŠTO ON NE VOLI, A TO JE SVAKA JUGOSLAVIJA.

    Neki su već mogli primijetiti u do sada iznesenim pismima kako se je general obraćao svojim suradnicima da mu novčano pomognu snositi nagomilane troškove oko tiskare DRINAPRESS-a. Pripustimo riječ očevidcu Štefu Crničkome, koji je po ovlaštenju VANJSKOG FRONTA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i po španjoloskom zakonu preuzeo OSTAVŠTINU GENERALA LUBURIĆA. Otporaš.

     

     

    "DRINAPRESS"

    Carcagante, Španija Carcagente, dne 7 kolovoza 1969.

     

     

    Draga hrvatska braćo,

     

    Javljam vam ovime, da sam kao opunomoćnik VANJSKOG FRONTA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA preuzeo dana 5. kolovoza 1969. imovinu hrvatskog Narodnog Odpora iz ruku španjolskog suda u Alciri.

     

    Sud je uručio Hrvatskom Narodnom Odporu na moje ruke tiskaru, koja se sastoji iz 1 Lynotipa, 2 tiskarska stroja, 1 stroj za prelamanje listova za knjige, 1 mali stroj za štampanje naslova, posjetnica i ostalih manjih stvari. Zatim jedan nož za rezanje papira i 1 presa za prešanje papira.

     

    Osim toga olovo sirovo, te u slogu, kao i sav ostali pribor, koji pripada tiskari.

     

    Zatim mi je sud predao radnu sobu Generala, koja se sastoji iz 1 stola, i vitrina, 3 stolca, te ormarića za papir i pisma, 1 jedan vojnički krugoval za primanje na sve valove, te jedan televizor.

     

    Zatim mi je sud predao arhivu, koja se je nalazila u stanu, dok je najvažniji dio arhive uzela policija, te se sada ona nalazi kod zapovjednika žendarmerije (guardia civil), (Nadati se je da će ta ista GUARDIA CIVIL jednog dana dati HRVATSKOJ DRŽAVI, za koju se je general borio cijeli svoj život, svu tu ARHIVU u kojoj se nalaze generalove zapisane USPOMENE preko 30 tisuća stranica, mo, Otporaš.), te knjige na svim jezicima osim španjolskog, kao i knjige koje su na skladištu.

     

    Osim toga predao mi je sud svu poštu, koja je usljedila poslije tragedije Generala, kao i sve ćekove, koji su kasnije stigli.

     

    Zatim mi je sud predao i dugove, t.j. još ne isplaćene račune, u prilično velikom iznosu.

     

    Ostalu imovinu i to pokućstvo, posteljinu, odjela, španjolske knjige, kuhinju, hranu, predao je sud bivšoj suprugi Generala za djecu jer su djeca sada kod matere svoje. Ona si odprema stvari, koje joj je sud dodijelo svojoj kući.

     

    Drinapress je jučer 6. kolovoza (1969., mo) počela radom. Jučer i danas štampali smo 4 stranice OBRANE, te se nadam, da će za tjedan dana po prilici OBRANA moći izići. Strojevi su u ispravnom stanju.

     

    Nadam se, da ćemo uz pomoć Božiju i suradnju svih Vas, hrvatskih rodoljuba poći brzim korakom naprijed.

     

    Meni je hvala Bogu uspjelo spasiti imovinu Odpora, a na Vama je braćo, da je očuvamo i povećamo.

     

    Molim svu braću, da ovo uzmu na znanje, te Vas sve pozdravljam sa bratskim pozdravom SLOBODA HRVATSKOJ !

     

    Stjepan Crnički.

     

    Odposlano:

     

    R. Erich

    R. Gagro

    M. Nosić

    S. Brbić

    M. Mikac

    Lukas Juričić

    Ilija Vučić

    Pavle Vukadin

    S. Mikulić

    S. Fištrović

    Ivan Džeba

     

    (Šta na ovo reći osim da je i ovo u sastavu hrvatske iseljeničke emigrantske političke povijesti i borbe za oslobođenje hrvatske. Otporaš.)

    19-02-2015 03:56#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    JEDNA ŽALOSTNA SREĆA

     

    (Donosim ovdje jedno pismo pukovnika Stjepana/Štefa Crničkog, koje će za sigurno biti citirano mnogo puta i koje će za sigurno poslužiti popuniti prazninu generala Drinjanina. Na kraju pisma ću reći par riječ i za sada ništa više. Otporaš.)

     

    DRINAPRESS

    Santa Ana, 33

    CARCAGENTE Carcagente, dne 20 siječnja 1970.

     

    Gospodin

     

    R A T K O  G A G R O

     

    Dragi brate ratko !

     

    Primio sam Vaše pismo od 12 siječnja ove god. i osvrnut ću se na njega kasnije, čim dospijem, ali sada bih Vam rado svratio pozornost na jednu stvar.

     

    Vidim teškoće Vaše, a da o svojim i ne govorim. Ljudi su mi u prvo vrijeme cvilili neka izdam OBRANU, a sada kad ju imaju hoće Bog zna što. Svi stavljaju zahtjeve, ali oni sami malo rade.

     

    U ovom pismu rado bih Vas upozoriti na jednu stvar:

     

    Pisali ste mi, da ste poslali na Padre Oltra ček na 400.- can. Dolara za djecu. Ček je ispunjen na Domči-a. To je učinjeno vrlo loše, jer djeca od toga neće imati ništa. Njihova mama će to potrošiti Bog zna zašto. To je takova baba, da ja takovu nisam vidio u životu. Nisam htio o tom pisati osim familiji i to Dinku (Šakić, mo), kako je postupala.

     

    Na dan Svih sveti bio je okićen grob Generala, i ljudi su dolazili u masama, bilo ih je više stotina, koji su došli posjetiti grob Generala.

     

    Bivša žena Izabel niti djeca nisu bili. Poslao sam Logarića (Slavka, generalova vjernog suradnika i vojnika, mo)u Beniganim, da vidi, nisu li možda otišli u Bilbao, ali nisu, jer su bili svi u Beniganimu. Logarić je pitao Domči-a (General je imao četvero (4) djece: Domagoj, 1954, hrvatsko ime, Domći, Drina, 1956, hrvatsko ime, granica na DRINI, Vjeko, 1957, hrvatsko i očevo ime i Marica, 1958, hrvatsko ime, mo) zašto nisu došli na grob oca, a on je slegnuo ramenima -- znači ona im je zabranila ići.

     

    Za Božić sam poslao djeci dar kao i obično, i Logarić (Slavko Logarić, mo) je odnio na badnjak u Beninganim. Predao je djeci, a ona je rekla Logariću, da ga zove Guardia civil /policija/. On je išao. Tamo su mu rekli, da ona traži, da nitko ne smeta djecu i ne posjećuje. Logarić se vratio natrag k njoj i pitao ju šta to znači. Ona mu je rekla, da ne želi da i jedan Hrvat dodje posjećivati djecu. Logarića je to razbjesnilo, što je posve naravno.

     

    Ja ne mogu doći niti blizu, jer sam se posvadio s njom kad sam preuzimao tiskaru /5 kolovoza/ jer je ona htjela arhivu, koju ja nisam dao. Tada se je ona izlajala do mile volje, govoreći, da ju hrvatska politika ne zanima. Udba bi imala tu arhivu, da ju nisam ja oteo, i to preko nje.

     

    Radi toga sam pisao Padru Oltri, ako još ima ček, neka ga vrati natrag, i ček se neka položi u banku. U buduće se neka čini tako, jer nije poželjno da se dade babi i jedna centa, da ona troši, a djeca ne će od toga imati ništa. Ona je sve kriva, i mene čudi, da je naš Maks živio s nojme i tri dana. To je takova osoba.

     

    O tim stvarima ja nerado pišem, jer to su osobne stvari, koje se ne tiču Odpora, ali vidim, ali vidim, da se u ovom slučaju i tiču, jer ne želim, da ljudi daju novac, a baba da troši, dok djeca nemaju ništa od toga.

     

    U buduće neka se novac stavlja u banku, tamo gdje je zaključano. Ako Padre Oltra nije taj ček poslao Domći-u, zadržat će ga, a Vi mu javite neka ga šalje natrag.

     

    Toliko o tome.

     

    Uz bratski pozdrav avima Vama.

     

    SLOBODA HRVATSKOJ ! (potpis Štef Crnički.)

     

    (Prije nešto više od godinu i pol imao sam priliku preko telefona razgovarati s čovjekom koji je otišao u Španjolsku posjetiti djecu generala Drinjanina.

    Tom prilikom je saznao da su djeca skoro izgubljena. Nezainteresiranost djece da saznaju nešto više o njihovu ocu ga je toliko raztužilo i ražalostilo da je zaplakao. To je bio prof. Ivan Prcela iz Clevelanda. Prof. Prcela i general su se upoznali 1960. godine kod upravitelja hrvatskog radio sata "GLAS IZ MADRIDA" Pavla Tijana. Od tada su se sprijateljili do tog "Vjernost za Vjernost" da je generali bio prof Prceli vjenčani kum na vjenčanju sa jednom Španjolkom 26 prosinca 1963.

     

    Djeca su bila mala i ostali su kao SIROČAD. Drugi ih odgajao onako kako je to drugima odgovaralo. Dok su bili s ocem, bili su pod okriljem HRVATSTVA. Kasnije sve što se je dogodilo je JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA. Ima u hrvatskoj DIJASPORI takovih slučaje na pretek. Pričao mi je Ante Miletić iz Toronta da je bio krizmani kum sinu njegova prijatelja. Sin nije govorio hrvatski a otac nije govorio engleski. Ante Miletić je morao biti i kum i prevoditelj. Obitelj se odgajala u dva smjera: jedan hrvatski a drugi kanadski. Žalosno ali i često puta istinito. Otporaš.)

     

     

    Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12

    Postovi: 241

    Malo prije mi se javio jedan prijatelj s ovom porukom prof. Ivana Prcele da reknem nekoliko riječi o devedesetgodišnjaku maldiću Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922. godine u selu Kašute kod Trilja. Bio je student bogoslovije u Sinju kada su ga partizani mobilizirali u NOB. U svibnju 1945. sa svojom jedinicom u sastavu JNA bio je u Trstu, odakle je dezertirao i prišao na savezničku stranu. Po njegovim iskazima vidio je mnoge brutalnosti JNA što ga je potaklo u slobodnom svijetu raditi na tome da prikupi što god je više moguće iskaza živih svjedoka o partizanskim zločinima počinjeni, kako gosp. Prcela kaže, nad mojim hrvatskim narodom i mojim naraštajem. Uzelo mu je mnogo godina prikupljajući te podatke, sastaviti, složiti, prevesti na engleski i, konačno, napisati obujmu knjigu OPERATION SLAUTHERHOUSE od 557 stranica, 1970. godine.

     

    (Početkom šesdesetih godina prof. Prcela dolazi u Europu, obilazi hrvatske iseljeničke zajednice, dolazi u Španjolsku posjetiti neke svoje prijatelje, s kojima je išao posjetiti hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Kako je sam pričao da je bio više nego oduševljen izjavama generala Drinjanina o svim hrvatskim zbivanjima. To je bio početak iskrene suradnje između generala Drinjanina i prof. Ivana Prcele. Kada se je Ivan Prcela 26 prosinca 1963. godine oženio s Španjolkom, general Drinjanin je potvrdio svoje iskreno i hrvatsko prijateljstvo prof. Ivanu Prceli tim da mu je bio vjenčani KUM. Eto, to je upravo KUM prof. Ivan Prcela koji je poslao svom prijatelju G. Vuškić ovu dolje niže poruku da se zna što bi svi Hrvati trebali znati. To ovdje prilažem jer se uistinu odnosi na moje prethodno pismo koje sam ovdje iznio. Otporaš.)

     

     

    G. Vuskic Fri, Jul 6, 2012 at 1:18 PM

    1ivanprcela@roadrunner.com <1ivanprcela@roadrunner.com> Fri, Jul 6, 2012 at 2:26 PM

    To: "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com>

     

    I ja sam godine 1970., skupa sa svojom suprugom Španjolkom, htio posjetiti djecu mojega nezaboravnoga kuma, ali Isabel nas nije htjela primiti. Ni DOMĆI, sada doktor medicine, pred dvije godine (studeni 2010. godine profesor Prcela i Mirko Bilić iz Njemačke su otišli potražiti generalovu djecu u Carcagente i Barcelonu. Tog puta su preko bivših i prijašnjih veza upoznali Španjolca koji je tvrdio da on ima nekih 40 kutija spakirana materijala jednog hrvatskog generala. Mirko Bilić i prof. Prcela su otišli pregledati te kutije, i kako mi je Mirko preko telefona rekao, da je pregledavao preko 4 sati i da ništa nije pronašao nešta važnoga. Da su mnoge stvari bile u isparane, izgužvane i skor neupotrebljive. Osim Toga taj Španjolac je pitao veliku svotu novca. To je sve što ja znao o tome. Danas je srijeda 18 veljače 2915. Mile Boban, Otporaš.) ne htjede me primiti nego naprotiv... Isto tako Mirica NE HTJEDE ME primiti, iako sam iz stana gdje sam bio u Valenciji kamen mogao baciti u njezin stan. MIRICA TREBA BITI ZAHVALNA SVOME VELIKOME OCU STO JE ŽIVA JER MAJKA JE HTJELA NJU POBACITI. Ovo sam nekidan istakao u prijevodu jednog španjolskoga časopisa - neka to udje u biografiju koja se u Zagrebu pise.

     

    BOG I HRVATI i ZA DOM SPREMNI!

     

    J. Ivan Prcela

    20-02-2015 00:17#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PRVA OKRUŽNICA GENERALA DRINJANINA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI

     

    Donosim ovdje jedno OKRUŽNO PISMO generala Drinjanina kojeg je pisao svojim suradnicima sredinom 1960 godine.

     

    D" D R I N A "

    Apartado 5924

    MADRID - ESPANA

     

    H R V A T S K I M  V O J N I C I M A

     

    U zadnjoj, izvanrednoj "DRINI", iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati "DRINU", kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. (Radi se o prvoj "DRINI" nove Epohe, dakle, poslije Poglavnikove smrti, "DRINI" u kojoj su iznešeni: TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, Ova prva "DRINA" poslije Poglavnikove smrti je izišla za Deseti Travnja 1960. u 25 tisuća primjerakamo). U isto vrieme smo tiskali "Načela Hrvatskih Boraca", kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem "DRINE", pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.

     

    ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI? Zašto smo, poslije toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na prijedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?

     

    ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živjeti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakiše izvršiti svoje držanstvo.

     

    "JOŠ SE NIJE RODIO, KO BI SVIMA UGODIO" - Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjestno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjala.

     

    "NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK"piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redovni vojni rok u vojsci u Jugoslaviji, To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, - piše u svom osvrtu na zadnju "DRINU" taj maldi Hrvat.

     

    "IDEM STOPAMA MOGA BABE" - piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim Maršala Tita i komunističku Jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za "rvacku državu".

     

    "VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU....". Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno nemože s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekoristnima, iznemoglima. Ostanimo pri tome. Takav je život.

     

    "BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA". - iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da nebi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima.... Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.

     

    "TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA" - pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, - kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili nezna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.

     

    "NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE", - savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je "DRINA" uviek činila, pa šta onda treba mienjati....To je većina, ogromna većina.

     

    "U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA, prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA., koji nedavno proputovao Evropom i posjetio uredničtvo "DRINE", (po pisanjima pisama i dopisivanja sa raznim Hrvatima, ja sam to mogao razabrati da je taj iz USA, intelektualac glavom i petom prof. Ivan Prcela iz Clevelanda. To je bilo 1960 godine kada je prof. Prcela posjetio Rim i mnoge druge gradove u Europi. Na povratku za USA navratio se kod generala Drinjanina. Od tada datira njihovo prijateljstvo, suradnja i vjenčano kumstvo, mo. Otporaš), kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.

     

    "MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stjegova..." piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sam ne osjećaju ustašama.

     

    "Skrajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mejsto, piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojaska mora biti samo jedna ili neće biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zakljinje da neka idemo sa "DRINOM".

     

    "Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE" - piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.

     

    "ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE" - pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.

     

    NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA" - odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa [B]" SA DRINOM"[/B ]sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca "DRINU" koja će zadovoljiti najveći dio , a nikada nećemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u "DRINI" ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.

     

    Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici". -Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju "ljutu travu na ljutu ranu" i da "klin se klinom klini izbijaju", kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.

     

    "VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.

     

    Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam neće biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj.

     

    Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

     

    NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj "Narodno Oslobodilačkoj Vojsci", pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoloških, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

     

    "NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA", - Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.

     

    NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA. - Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo , poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god. (Nije li se to obistinilo u Domovinskom ratu, mo).

     

    SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude koji su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svjedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu (uvijek trebamo ponavljati, jer zaboravlja se, a možda i namjerno, da je to dokazao i Domovinski rat, mo), o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medeljom za hrabrost, koju im je dao Poglavr Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Ausrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.

     

    ZA NOVI DESETI TRAVNJA. Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovjedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme riješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. Mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.

     

    "DRINA" u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam neće i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj maldosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih nemože postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.

     

    NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko "DRINE" dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umjeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upodpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati (tako je i bilo kada je došao Domovinski rat,mo), kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.

     

    STRATEGIJA I POLITIKA. Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. "DRINA" će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnov budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i poviestničara dokazat će pravednost, svrsihodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.

     

    ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. "Načela hrvatskih Boraca" dobri su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom riješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. "DRINA" će služiti taj cilj.

     

    DESET JE GODINA da je izišao prvi broj "DRINE". (Prvi broj je izišao početkom 1951 god. Ovo okružno pismo nema datuma, pa po ovome sudeći da je ovo okružno pismo pisano koncem 1960., mo) borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo ubrzo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj "DRINI" koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.

     

    NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mo odlučili "DRINU" koja je u tisku posvetiti borcima, (DRINA br. 6-9 1961., posvećena MLADOJ GENERACIJI HRVATSKIH VOJNIKA. U istoj DRINI na st. 33-52 general donosi zanimlji opis: TAKTIKA, STRATEGIJA, POLITIKA, mo), onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti Travnja, pa makar on i ne bio na taj dan. Zato ćemo tu "Drinu" njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu željeli, dobit će stanoviti broj starih "DRINA", koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.

     

    KRUG PRIJATELJA "DRINE" nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci....Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.

     

    ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE...Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega odpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu. Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. "DRINA" će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i nemogu govoriti ni pisati.

     

    SVI SMO MI AMBASADORI HRVATSKE STVARI U TUDJINI. Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali....Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodržci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramosti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko istih novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi ambasador Hrvatske u stranom svietu.

     

    SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA. Pogledajmo šta se radi u svietu. Netreba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati! Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizcija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave "Drine" dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekati, (ovdje se radi o "šutnji i čekanju" o kojima general govori je razlaz Poglavnik/Luburić 1956. godine, mo.) pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali.

     

    Posebo se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI; NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i poviest:

     

    HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!

     

    Uredništvo i uprava "DRINE".

    20-02-2015 19:11#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    UPORNOST GENERALA DRINJANINA U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU

     

    (Nesumnjivo kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA U BORBI ZA GRVATSKU DRŽAVU" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoha ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

     

    Prva (1) epoha je bila ratna epoha kada je na Ivan planini 1944. godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

     

    Druga (2) epoha je bila KRIŽARSKA epoha koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

     

    Treća (3) epoha je bila epoha pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

     

    Četvrta (4) epoha je bila epoha POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

     

    Peta (5) epoha je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izda ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

     

    Šesta (6) epoha je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnašao general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čava u mrtvački sanduk originalnog HNO.

     

    Sedma (7) epoha je epoha POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu Tambić, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

     

    Osma (8) epoha je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, jer novi hrvatski naraštaju, kako u domovini tako ito i u inozemstvu su se prilagodili više fonetičkom nego pravopisnom izgovoru, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Otporaš.)

     

    general DRINJANIN

    26.VI.1966

     

     

    Bratskim odborima

    SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i

    OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

     

    Draga i poštovana braćo !

     

    Osjećam posebnu potrebu da Vam se svima zahvalim na radu i da Vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedince. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

     

    Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze. -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

     

    Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

     

    Uz naš vojnički pozdrav,

    genera Drinjanin.

    20-02-2015 20:42#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKI AZEVI

     

    DRINAPRESS

    Apartado 1523. VALENCIA-Espana

    13.II.1966.

     

    Dragi Miljenko!

     

    Sinoć sam se vratio s puta iz Madrida i našao hrpu pošte. Prije nego se izgubim u poslu i pismima, htio sam ti samo potvrditi primitak članaka o Sandžaku, (dr. Miljenko Dabo Peranić je izdao jednu malu knjižicu od 60 stranica HRVATSTVO SANDŽAKA, Madrid 1966., koju bih preporučio svakoj Hrvatici i svakom Hrvatu za poznavanje hrvatske povijeti, mo. Otporaš.), kao i za Obranu od tebe i Nikole. (Nikola Šonje je brat Marije, supruge Dabe Peranić, mo) hvala na svemu! Nadam se da ću se snaći u materijalu i Drinu kojeg si mi poslao. Svakako ću napraviti "separata" o Sandžaku i to na tankom papiru, da se može poslati lakiše. (Mi smo to zvali "avionski papir" pošto je bio vrlo tanak kao papir za savijanje cigareta. Moglo ga se je olako previjati i stavljati u omotnice/kuverte za slanje u Domovinu. Osobno sam neke u selu stavio u problem, jer sam im slao taj materijal na tankom papiru, sitnim slovima, gdje se je moglo mnoga toga reći, mo), da se može poslati lakše. Dobra ideja.

     

    Tvoj članak će biti uvodnik. Izmisliti ćemo za Obranu. Ne bojim se polemike, ni seronja, Hrvatska treba sve svoje sinove, a mi nismo pozvani (ni jaki) da bi mogli nametnuti Papi (Pavlu VI., mo) i Johnsonu (Lyndon Baines Johnson (1908-1973) 36 predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, SAD, mo) svoje poglede. Suprema lex: Croatia! (Ja bih ovo preveo sa: Živjela Hrvatska!, iako ovo nije izvorno. Izravno bi moglo biti u najblažem prijevodu: Najuzvišeniji zakon: Hrvatska!, mo).

     

    Hvala na spremnosti za pomoći mi, jer vjerujem da će Husnija nazad jer želi, njega žena i kćerka tjeraju! Vratio se iz Pariza - ali još nema posla i uzeo sam ga natrag, (Husnija Hrustanović, Hercegovački musliman, žena mu katolkinja Hrvatica od Gospića. Radio kod generala. Tiskao u DRINAPRESS-u knjižicu pjesama od 60 stranica "U PONORIMA VREMENA", Valencija, 1965., mo), ali on veli: da misli da će se zaposliti u Parizu, a ako ne, da ide u Njemačku. Prof. Tijan (Pavao Tijan, glavni i odgovorni urednik hrvatskog radio sata "GLAS MADRIDA", mo) misli da će Nikolić (prof. Vinko Nikolić, glavni i odgovorni urednik Hrvatske revije, mo) ipak brzo u Pariz i da će tiskati osim revije i jednu novinu, koju da bi financirali Dr. Dubičanac iz Canade, a "ideolog" bi bio Petričević iz Švicarske! Dubičanac i ovaj su stari prijatelji, oba s ambicijama, Dubičanac i s parama, a Petričević možda da pokrene neke nepoznate snage.

     

    Dubičanac je glup, ali vele da je namlatio para, ali i da je nesiguran politički. husnija je lijenčina, bolesta, ali unatoč svega (pričat ću ti) vjerujem da je politički pošten. Šehović (Derviš Šehović iz Pariza, mo) je mizerija.

     

    Azev je bio član Nihilista u politici carske (OHRANA) (Tajna politička policija u carskoj Rusiji, poput Udbe u Jugoslaviji, organizacija koja je sprovodila svaku vrst terora, djelovala je i bila aktivna sve do boljševičke revolucije 1917., mo) ga uhvatila i ponudila mu mogućnost da počini teroristička djela, pa i atentat na cara s ciljem, da imadne agenta u organizaciji, a oni da si osiguraju BUDŽET za OHRANU (čitaj UDBU, mo). On je tako prodirao u organizaciji i obavještavao, a policija hvatala ostale i opravdavala budžet! U djelima Lenina mora biti u infantilizmu, jer ga je označio kao grijeh No. 1. svake revolucije!

     

    (General Drinjanin je povodom "kidnapiranja" Krunoslava Draganovića u ljeti 1967. godine, napisao jedan lijep i dobar opis o "HRVATSKI AZEVI" u OBRANI br. 75-76 1967., na prvoj stranici. Članak je vrlo jasan za pojasniti definiciju i ulogu dvojca, dvojstrukog špijuna. Sama riječ "Azov" je ime ili prezime tog ruskog dvostrukog špijuna. Kod nas Hrvata toga je uvijek, nažalost, bilo, pogotovu za vrijeme rata NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, gdje se nije znalo ni tko pije, ni tko plaća, mo. Otporaš.)

     

    Evo baš sada mi stiže i novo pismo sa člankom o Roosveltu i o Jugoslaviji (3 članka). Hvala ti. Sve ulazi. (Radi se o člancima "MISTERIOZNI TITO" koji je izišao u OBRANI br. 77-78 str. 5,6,7, mo). Pozdravi Nikolu i reci, da ću mu se javiti kad malo svladam poslove.

     

    Mi smo dobro. Pozdravi sve, pusica maloj princezi, (Aniti, kćerki dra. Peranića. Tako je on nju od milja uvijek oslovljavao sa "princeza", mo), rukoljub gospodji, a Tebe grli i voli Tvoj

     

    Drinjanin.

    KUD JE NESTALA HRVATSKA TISKARA H.N.O. “DRINAPRESS”?

     

    Carcagente, dne 19. svibnja 1969.

     

    Gospodin

    Ratko Gragro

    Toronto.

     

    Dragi brate Ratko! (Ovo pismo je pisano 29 dana poslije pogibije general Drinjanina, mo)

     

    Primio sam danas vaše pismo od 15 svibnja, što je uistinu bržo došlo. Primio sam takodjer u prilogu popis dioničara iz Canade, te izjavu braće iz Hamiltona, u kojoj mi daju ovlast da u njihovo ime preuzmem Drinapress. Hvala svima Vma na povjerenju. Učinit ću za Hrvatsku sve, što mi bude moguće.

     

    Dragi Ratko! Vi mi pišete kao da Vas ja tobože za nešo okrivljiujem. To nemam niti na kraj pameti i nemam konačno ni razloga. U mojem pismu sam spomenuo sam to da mi je rekao Padre Oltra, da se boji, budući da je dobio jedno pismo iz Canade sa Vašim potpisom, da su to dvije organizacije (jer mu je poznat slučaj sa HOP-om), pa treba zato ovlast od one prve Organizacije sa kojom je suradjivao General, a to sve zato, jer se boji da ne bi tiskara otišla u krive ruke. Padre Oltra zna da je suradjnjom sa Generalom, i bio je kod nas nekoliko puta, i General mu je sve rekao za mene, ali on to službeno ovlaštenje svjedno treba za sud, koji inače bez toga neće meni predati tiskaru. Ja sam dobio obavjest od Prcele, da je on poslao taj dokumenat službeno preko španjolskog kolzulata, ali taj još nije stigao, dok sam ja prinio fotokopiju istoga već prije tri dana i predao ju ovdje fra. Albertu, suradniku padre Oltra. To su oni primili do znanja, te čekaju samo taj službeni spis od španjolskog konzulata.

     

    Ja imam u planu slijedeće: Čim preuzmem tiskaru, odmah izlazi prvi broj OBRANE sa generalovom slikom, prvim izvješćem, a u drugoj OBRANI će izići članak, kojeg Vam sutra šaljem poštom t.j. kopiju istog. Zatim ću izdati slike od generala u istoj veličini kao i u OBRANI. Te slike ću poslati svima vama u svijetu da se slike odkupe, a od eventualnog utroška polovicu bih odredio za djecu (samo za djecu), a polovicu stavio na stranu, te upotrijebio za nadgrobni spomenik (Mausolej) kojeg mislim dati naručiti uz suradnju gradjana Carcagente, koji su Generala neobično cijenili i voljeli, te uz suradnju Plave Divizije, kojoj je General bio član. Sa svima ovima stojim u vezi. Nadam se, da će i naši suborci poduprijetu tu namjeru, da se odužimo našem Zapovjedniku.

     

    Arhiv je sada dijelom u stanu t.j. u kući gdje smo stanovali, te je zatvoren i zapečećen po sudu. Jedan dio arhiva, kako mi je rekao Padre Oltra, nalazi se na zapovjedništvu španjolske žendarmerije, te ju ima zapovjednik njezin, te mi je rekao Parde Oltra, da ću ju ja dobiti kasnije kad preuzmem (tiskaru, mo). Da li će španjolci što uzeti van, (Koliko mi je poznato a o tome je i prof. Ivan Prcela pisao, da su on i još jedna Hrvat od povjerenja išli u Valenciju koncem godine 2010 i tu saznali da tu ima jedan Španjolac koji posjeduje nekih 40 kutija materijala, ostavštine generala Drinjanina i DRINAPRESS-a. Otišli su ga vidjeti, vidjeli i pregledali kutije i odlučili da te kutije sa svim tim materijalo ne vrijede tu veliku svotu novca koliko je taj Španjolac tražio. Mo, Otporaš.) to naravno ne mogu znati. Da li je zločincu (Iliji Staniću, mo) uspjelo što ukrasti, to takodjer ne mogu znati, ali prema svim okolnostima izgleda da nije.

     

    Djeca su u školi i to najstariji sin (Domagoj rođen 1954, mo) je u kolegiju kod fratara u Carcagente, a manja djeca njih troje (Drina rođ. 1956, Vjeko(slav) 1957 i Mirjana 2957., mo) je u kolegiju kod opatica u Valenciji. Sud je takodjer blokirao i novac u banki t.j. u dvije banke. Sudac je mišljenja, da se taj novac dade ženi i djeci Generala za njihove potrebe. Ja ću biti protiv toga.

     

    Najprije tu je i onaj novac, kojeg ste Vi poslali za kupovanje kuće. (Ja sam to opisao u: “ZADNJE PISMO MAKSA LUBURIĆA”, kliknite tu i vidjet ćete o čemu se radi, mo). Ja ću tražiti da se taj novac izdvoji. Za ostali novac tražiti ću da se položi u banku samo za potrebe djece, a ne za gospodju Luburić-Hernaiz i to s razloga što ona ima imanje (što je sada suvlasništvo i takodjer i djece), te ima od čega živjeti, a osim toga ona ima baštinu svojih roditelja, koji su multi milijuneri. Ako sud na to ne pristaje, onda ću im reći da ću zaustaviti sav novac, kojeg ćete Vi slati za djecu, te da se sav taj novac biti položen u kojoj američkoj banki. Nadam se, da ćete Vi svi dijeliti moje mišljenje, jer mi nemamo nikakve obaveze prema Generalovoj ženi, koja ga je napustil prije nekoliko godine (koliko je poznato ona ga je napustila 1960., a službeno su razvedeni/razvinčani 1963. O tome sam pisao i prof. Prceli da mi javi što on zna o tome. Prof. Prcela mi je javio da je on generala upoznao ljeta 1960. godine i da je ceć tada bio sam sa djecom, bez supruge, mo) i to samo radi materijalnih dobara i svoje gluposti.

     

    Novac od 300.- dolara, koje Vi spominjete, da ste poslali od strane Središnjice, ja nisam primio do danas, i čim primim javit ću Vam i potvrditi.

     

    Mi ovdje spremamo veliku svečanu misu za dne 22. lipnja u nedjelju, i to grad Carcagente i Plava Divizija. Javit ću o svemu na vrijeme.

     

    Barcelona je imala svečanu misu 10 svibnja, i to je organizirala španjolska Falanga. Jučer je bio kod mene ovdje jedan naš Hercegovac (Maksov rodjak) i jedan časnik Falange.

     

    Padre Oltra se je prvo vrijeme obraćao na sve strane, pa tako i na fra. Dominika Mandića, jer nije znao šta da čini, jer mene nije bilo ovdje. Sada zna kako stvar stoji, ali ja samo moram čekati. Ja forsiram da preuzmem tiskaru najviše radi izdanja OBRANE, (Prvi br. OBRANE je izišao na Novu Godinu 1963., a zadnij negdje između broja 190 do 195 1975/7 godine. Ja imam sve brojeve do generalove smrti. Od tada po do zadnjeg broja, nemam sve brojeve, mo) jer je to važno i za naše članove, a isto tako i za Domovinu, a ujedno i za prijatelje.

     

    Razgovarao sam prije dva dana sa fra. Brankom Marićem. Mislim da je on djelovao na Padra Oltru neka bude oprezan. Fra. Branko me je pitao na telefonu tko će preuzeti tiskaru. Ja sam mu odgovorio da ja. On mi je na to rekao da je zadovoljan.

     

    Što se mene tiče, ja sam jako izložen, ali ja sam spreman na sve i neću ovo mjesto napustiti prije nego nadjete nekoga, tko može stvar dobro voditi, jer je to zahtjev Generala, a i potreba nastavka borbe. Ja računam sa stanovitom sigurnošću, da ću biti napadnut, (što se je i dogodilo, mislim, 1971. Napao ga je bivši prijatelj i generalov suradnik Slavko Logarić, o kojem sam već prije pisao iz ovih pisama, mo), pa računajte s time, mislite za vremena, koga ćete staviti ovamo, jer zastoja ne smije biti. Ja pazim, ali to se nikad ne može dosta. Ovdje ima oko 20 milijuna turista, pa tko zna tko može biti sa krivom putnicom i negdje me ustrijeliti. No onako povjerenje kako je General usprkos naše opomene imao, ja to neću nikad imati.

     

    Stvar kuće: Onu kuću za koju sam prije molio Vašu podporu da ju kupimo, a u kojoj je General ubijen, ja puštam pasti u vodu. Neću da za nju više znam. Niti ću u njoj više stanovati, pa niti onda kada ćemo raditi u njoj u tiskari. Dakle ukratko zaboravite za nju., kao i ja. Ja sam rastumačio Dinku (Dinko Šakić, mo) kako smo mi to namjeravali, ali sada ne ću. Namjeravam, ako ću imati podpore svih Vas da kupim zemljište (Dinko ga je vidio) i tamo graditi prostorije za tiskaru, a prvi kat za knjižnicu i prostorije za stanovanje, goste i t.d. U tu svrhu bih trebao oko 10 tisuća dolara. To mislim na taj način da se nadje recimo 10 Hrvata sa dionicom po 1.000.- svaka. ( Ja ću biti prvi, makar sam prilično skučen kod novca ). (koliko je meni poznato da se ta ideja nije nikada ostvarila, mo) Ta dionica bi bila vrijedonosni papir, ali ne bi donosilo dividente, već bi ta dividenta bila doprinos za Hrvatsku. Vrijednost se nebi gubila nikako, jer cijene objektima ovdje su u velikom porastu. Ne čekati, jer čekanjem samo nadoplaćujemo. Ja bih to zemljište kupio, te izgradio zgradu i preselio i to na takav način, da posao ne bi stao niti za čas. Dalo bi mi mnogo brige i ništa drugo. Onaj novac, koji je već poslan u tu svrhu tražit ću svakako da se u tu svrhu upotrijebi, a koji novac je blokiran i ne znam koliko ga ima u tu svrhu.

     

    Dakle ta stvar stoji do svih Vas! Meni je teško, jer ja nemam onih veza koje je imao General.

     

    Inače moju oporuku sam poslao Eriću, za svaki slučaj.

     

    Mnogo pozdrava Vama, gdji Lenki i svima našima, posebno Vladeku!

     

    Vaš: (potpis, mo) Štef Crnički.

     

    (Štef Crnički (1903-2006) pukovnik HOS NDH i jedan od užih suradnika generala Drinjanina. Napisao je posljednu DRINU 1989., koju “HRVATSKI VOJNICI, SURADNICI I RODOLJUBI posvećuju ovu DRINU svom suborcu, rodoljubu i zadnjem zapovjedniku hrvatskih oružanih snaga VJEKOSLAVU vitezu LUBURIĆU, generalu Drinjaninu”, mo. Otporaš.)

    22-02-2015 01:13#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    TKO JE BIO GENERAL DRINJANIN?

     

    TKO JE BIO GENERAL DRINJANIN?

    Petak, 25 Travanj 2014 18:03

     

    Nemoguće je u ovako skučenom vremenu i prostoru opisati život jednog visokog častnika, revolucionara, i neustrašivog ratnika kao što je bio “general Drinjanin”. Za to je potrebno nekoliko debelih knjiga. Nu ovom prilikom, na 45. godišnjicu njegove mučeničke smrti, pokušat ću na vrlo kratak i koncizan način opisati barem neke događaje iz njegovoga burnoga života.

     

    Vjekoslav Luburić rođen je 6 ožujka 1913., u Humcu kod Ljubuškog u obitelji koja je, kao i velika većina hercegovačkih Hrvata bila siromašna, oskudna i skromna ali vrlo pobožna i čvrsto hrvatska.

     

    Kao i većina onih koji su se rađali i odgajali u tim tkzv. pasivnim, krševitim hrvatskim krajevima i mali Vjeko je morao proživjeti sve nedaće tih škrtih krajeva naše Domovine Hrvatske.

     

    Poslije završetka pučke škole u Ljubuškom upisao se u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Gimnaziju nije uspio završiti jer je radi dijeljenja letaka i drugih aktivnosti protiv okupatora bio izbačen i bilo mu je zabranjeno daljnje školovanje na cijelom području ciganske kraljevine Velike Srbije.

     

    Bilo je tu i gladi i golotinje i svih drugih nestašica ali, možda baš radi toga, ljudi tih krajeva bili su nadasve bogati svojim hrvatstvom i vjerom Kristovom.

     

    To su bile glavne zasade koje su se u Hercegovini od dolazka Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću, prenosile s koljena na koljeno. Zasade za koje i poradi kojih se u tim krajevima vjekovima patilo i umiralo.

     

    A kako je bio tvrd i nepokolebljiv taj naš hercegovački Hrvat jasno se pokazalo u 400 godina dugoj borbi protiv tiranije i nasilja Turaka koji su ga na sve moguće načine pokušavali prisilitii da odbaci vjeru Kristovu i svoj hrvatski identitet.

     

    Kao da je to uvijek neka normala naše hrvatske sudbine, poslije odlaska turskoga tiranina i maloga predaha pod vladavinom Austrije, u hrvatske krajeve 1918. g. dolazi drugi, puno gori divljak i nasilnik od onoga turskoga. Taj novi “gospodar Hrvatske” je otrcani Srbijanac, dojučerašnji turski rob i gladni prosjak. Nije on Hrvatsku zauzeo ni vojničkom hrabrošću i silom oružja nego ju je na dar dobio od pobjednika u 1. svj. ratu; Engleza i Francuza. Ova 500 godina iza uljudbenoga svieta zaostala bijeda i nevolja, uporabom svih vrsta nasilja kojih bi se i Turci stidjeli, kratkim postupkom pokušava postići ono što Turčin nije uspio u 4 stoljeća, neshvaćajući pritom da će, kako u svom govoru reče Luburić, time prisiliti i one najmirnije da izvade i očiste stare kubure i naoštre zahrđale handžare.

     

    Uz Andriju Artukovića, Vjekoslava Vrančića, Rafaela Bobana i mnoštvo drugih hercegovačkih kremen-Hrvata, u ognju tih dotad neviđenih nasilja kaljen je i mladi Vjekoslav Luburić.

     

    U pjesmi “Ženidba Muje Grabovice” pjesnik za njega kaže: “Bure, sunce i poskoci ljuti klesali su njegov znamen kruti”. Ali, uz buru, sunce i poskoke njegov znamen izklesali su ponajviše velikosrpski zločini.

     

    Jedan od tih zločina koji je najviše doprinijeo kovanju njegovog znamena dogodio se za vrieme njegovog ranog djetinjstva, u onim formativnim godinama koje određuju smjer čovjekovog životnog puta.

     

    Njegova otca, mladog, mirnog i poštenog čovjeka, otca četvero dijece, srpski žandari iz čista mira, samo zato što je bio Hrvat, po ciči zimi odvode u Trebinje gdje su ga poslije strašnog mučenja na dan Božića zavezali konopcima, polili vodom i ostavili da se preko noći smrzne. (Ovdje se treba dodati i to da mi je čovjek velikog povjerenaj, Hrvat koji živi u Njemačkoj i koji priprema knjigu Biografija Vjekoslava Maksa Luburića, preko telefona rekao prošle godine da je u crkvenim knjigama Svetog Ante na Humcu pronašao da je od posljedica i torture srpskih žandara otac Maksa Luburića umro 5 listopada 1918. godine, dakle kada je malom Vjekoslavu bilo nešto malo više od pet i pol godina, mo. Otporaš.)

     

    Njegovoj obitelji nisu dozvolili da ga pokopa u njegovom mjestu nego su ga kao psa zakopali u neku rupu u Trebinju. Ipak, netko je kasnije pronašao njegov grob i obilježio ga križem.

     

    Pa, ima li igdje zdrav dječak u kojem takav zločin ne bi pobudio i u njegovu dušu zauvijek usadio neugasivi plamen mržnje i osvete ?

     

    Poslije osnutka Ustaškoga Pokreta i osnivanja logora za vojničke obuke u Italiji i Mađarskoj, mladi Luburić prelazi mađarsku granicu i dolazi u logor “Janka Puszta” gdje se u svim uvježbavanjima iztiče kao vrlo hrabar, bistar i sposoban vojnik spreman izvršiti svaki zadatak.

     

    Prije nego je pošao u emigraciju svratio je u Trebinje i na grobu svoga otca zkleo da će se svim svojim bićem boriti protiv njegovih ubojica, pa makar ga to stajalo života.

     

    Na Janka Puszti dobiva konspirativno ime “Maks” i poslije atentata na “kralja Ciganina” u Marseille-u dolazi na mjesto zapovjednika logora.

     

    Radi ubojstva njihovog mezimca u Marseille-u Francuzi i Englezi raznim prijetnjama kroz ondašnju Ligu Naroda, preteču današnjih Ujedinjenih Naroda, prisiljavaju mađarske vlasti da logor na Janka Puszti likvidiraju.

     

    Računajući da bi moglo opet trebati Maks je prije nego je zatvorio logor sakrio sve strojnice, novije puške i strjeljivo, a Mađarima je predao 23 stare puške i nešto strjeljiva.

     

    Neki Ustaše s Janka Puste prebacili su se u logore u Italiji, dok su njih 18, zajedno s Maksom, ostali u Mađarskoj skriveni po Budimpešti i drugim gradovima.

     

    POVRATAK U DOMOVINU

     

    Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., Maks se vraća u Domovinu i stavlja se na razpolaganje za svaku dužnost u njezinoj obrani.

     

    Ali, kako reče u svome govoru na 10. travnja 1968., on i svi drugi koji su se vratili u Domovinu, u onom veselju, u onoj euforiji zaboravili su na bilo kakvu osvetu.

     

    Kao reče, “…mislio sam otići u moj Ljubuški i zagrliti svoje sestre, kako ću otići u Trebinje posjetiti grob moga oca i na njegovom grobu mu reći da opraštam njegovim ubojicama, jer budućnost Hrvatske je od svega važnija i da na tom polju ima i previše posla. Ali, ta euforija nije dugo trajala.

     

    U Hrvatskom Blagaju na Kordunu povampireni četnici počeše klati svoje susjede Hrvate. Među prvima je obitelj mlinara Mraovića s kojim su do jučer sjedili i pili kavu i s čijom djecom su se njihova djeca igrala. O tome ćete po završetku ovog mog govora čuti u njegovom govoru od 10. travnja 1968. godine.

     

    SUKOBI S NIJEMCIMA

     

    Za vrieme rata, kao što je i Jure Francetić radi njihovog šurovanja i zaštite četničkih zločinaca, došao u sukob s Talijanima tako je i Maks s Nijemcima.

     

    Najprije je do sukoba došlo u Novskoj kad su trojica ruskih Kozaka pod njemačkom komandom došli u jedno obližnje selo i silovali neke žene.

     

    Čim je za to saznao Maks je poslao nekoliko svojih momaka koji su zločince razoružali svezali i dopremili u zatvor.

     

    Zapovjednik njemačke posade u Novskoj odmah je došao i grubo “naredio” Maksu da ih smjesta oslobodi. Kad je Maks to odbio Njemac mu je bahato doviknuo: “Ja sam komandant Novske!” Na što mu je Maks odgovorio: “Ali ja sam ti komandant od Drave pa sve do Jadranskoga Mora!” i naredio da se zločinci odmah strijeljaju.

     

    Drugi sukob prouzročio je jedan zapečaćeni vagon “municije” na Zapadnom kolodvoru u Zagrebu. Umjesto “municije” taj vagon je bio natovaren četnicima. Kad je Staljinova Crvena Armija zauzela Srbiju i na vlast postavila Titu i njegove boljševike i kad im je bilo jasno da Njemačka gubi rat, neki četnici zamolili su Nijemce da ih prebace u Njemačku.

     

    Imao sam čast u emigraciji upoznati ustaškog bojnika Jakova Barbarića koji je sudjelovao u toj “Operaciji Vagon” i iz prve ruke čuti kako je izvedena:

     

    “Naređeno je da se “radi kvara na prugi” vlak neko vrieme zadrži na kolodvoru. Nijemci su oko svog “vagona munucije” odmah postavili stražu. Nismo bili sigurni je li informacija koju smo dobili podpuno točna. Nu kad smo se približili vagonu, vidjeli smo da iz njega curi nekakva tekućina. Kad smo upitali njemačkog satnika, koji je tu došao, što je u vagonu on je odgovorio “munizion” (municija) i inzistirao da se odmah udaljimo.

     

    I budali bi bilo jasno da iz municije ne curi voda, pa smo odmah stupili u akciju.

     

    Prema dogovoru napravili smo gnjavažu i jedan moj vojnik je opalio iz samokresa i lakše ranio drugoga. Odmah smo napravili galamu da se puca iz vagona i dok su iznenađeni Nijemci zabezeknuto gledali, jurnuli smo na zapečaćena vrata i odbili ih.

     

    I imali smo što vidjeti. Vagon je bio pun bradatih, čupavih i strašno nečistih četnika. Iz vagona je tako smrdilo da je nekim vojnicima pozlilo.

     

    Kad su vidjeli da ih Nijemci neće moći spasiti, Dražini “junaci” koji su kod sebe imali pištolje “skrivećki” su spustili na pod.

     

    Uhvaćeni na djelu Nijemci nam se nisu usudili suprostaviti i mi smo četnike “iztovarili” iz vagona i odveli tamo gdje im je mjesto.”

     

    LIKVIDACIJA “VOJVODE” ĐURIŠIĆA I NJEGOVIH “ĐURIŠLIJA”

     

    Početkom travnja 1945., u dogovoru s njemačkom komandom i, kako neki tvrde, s nekim predstavnicima NDH, za njemačkom vojskom koja se preko Bosne povlači prema Njemačkoj, povlači se i “vojvoda” Pavle Đurišić s oko 4.000 (po mnogim izvorima, srpskim, jugoslavenskim i hrvatskim, bilo je tu na Ljevče polju preko dvadeset tisuća četnika sakupljenih iz svih krajeva gdje je bilo četnika, mo.) crnogorskih Četnika, a s njime i zloglasni koljač Nevesinja i okolice, pop Radojica Perišić sa svojim krvolocima tkzv. Gatačke brigade.

     

    Čim je za to saznao Maks, on se ne obazire na nikakve dogovore nego podiže sve snage pod svojim zapovjedništvom i zajedno s motorizitanim jedinicama generala Vladimira Metikoša juri u susret “vojvodi” i njegovim “Đurišlijama”, palikućama i krvnicima Sandžaka i jugoiztočne Hercegovine.

     

    Na 4. travnja hrvatska vojska susreće ih na Lijevče Polju u Bosanskoj Posavini.

     

    Evo što kažu srpski izvori kako se odvijala ta bitka;

     

    “…..U međuvremenu, saznavši za neovlašteno kretanje četnika po svojom teritoriju, vlasti NDH šalju motorizovane jedinice da zaustave Đurišića. 4. aprila ujutru, snage NDH su iznenada napale Đurišićeve snage na Lijevča polju i nanele im ozbiljne gubitke. Samo u prvom udarcu uništen je ceo štab Gatačke brigade, sa komandantom sveštenikom Radojicom Perišićem na čelu. Da bi sprečio uništenje svojih jedinica, Đurišić je uputio izaslanike na pregovore sa ustašama uz zahtev da mu omoguće slobodan prolaz u pravcu Kozare. Ali ustaše nisu prihvatile bilo kakve pregovore.”

     

    U noći između 4. i 5. aprila Đurišićeve snage su krenule u proboj prema Kozari, ali bez uspeha. Ovaj neuspeh izazvao je demoralizaciju i rasulo. Ne samo pojedinci već i cele jedinice napuštale su Đurišića i predavale se. “Snage NDH su u trodnevnim borbama potpuno razbile Đurišićevu glavninu”.

     

    Samo su zaboravili napomenuti da po završetku bitke niti jedan čupavi koljač nije s Lijevča Polja iznio živu čupavu ušljivu glavurdu.

     

    Eto, to su glavni razlozi zašto je general Luburić od srbofašista, komunista i, nažalost, nekih Hrvata proglašen ratnimzločincem. Velikosrpski i jugokomunistički mit o raznim Jasenovcima samo je jedna od njihovih starih iztrošenih poštapalica za njihov kukavičluk, njihovu mržnju na sve što je hrvatsko i pokušaj pokrivanja njihovih zločina.

     

    Zato što je bio strah i trepet četnicima i partizanima, pri povlačenju Hrvatske vojske i civilnog stanovništva, u svibnju 1945. g. prema Austriji njega je zapala dužnost s prekaljenim ratnicima Ustaške Obrane osiguravati odstupnicu.

     

    Iako ih je na putu prema Sloveniji bilo svuda naokolo, nitko od Titinih ušljivih “heroja” nije se usudio njegovoj odstupnici približiti ni na 10 km.

     

    To su tek u Celju pokušali neupućeni slovenski komunisti, nu vrlo brzo su saznali tko je Maks kad ih je kao kokoši razjurio u obližnje šume.

     

    Vidjevši što se događa na Bleiburškom Polju, od svih visokih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga jedino on i general Boban se ne predaju, nego se svaki s grupom svojih najpouzdanijih ratnika uz stalne borbe s Titinim četnikopartizanima vraćaju nazad u Domovinu i nastavljaju borbu protiv okupatora..

     

    Boban je negdje u tim borbama pao, a Maks je, pošto je bio ranjen uspio preći u Mađarsku. Kasnije se uspio prebaciti u Francusku, a potom u Španjolsku gdje je 1956. osnovao revolucionarni pokret ‘Hrvatski Narodni Odpor’ (Maks Luburić je pokrenuo Hrvatski Narodni Odpor uz suglasnost Hrvatske Državne Vlade, HDV, tj. Poglavnikad dra. Ante Pavelića, predsjednika HDV dra. Džaferbega Kulenovića 1951. godine. To svjedoče i prvi brojevi časopisa “DRINA” koja je počela izlaziti upravo te godine 1951. Mo. Otporaš.) i pod pseudonimom ‘General Drinjanin’ nastavio s borbom protiv srbokomunističke Jugoslavije sve do svoje prerane mučeničke smrti.

     

    A tko je bio general Vjekoslav “Maks” Luburić, za što se čitav svoj život svim svojim bićem borio, može se zaključiti i iz jednoga interviewa koji je 1960. g. dao dopisniku ‘Nove Hrvatske’ koju je tada u Londonu uređivao Jakša Kušan.

     

    Dopisnik Nove Hrvatske koji je nakon smrti dr. Ante Pavelića došao je u Španjolsku kako bi napisao izvještaj o tom događaju posjetio je i generala Luburića.

     

    Na pitanje novinara – Da li ste Vi, g. generale, i nakon Vašeg razlaza s drom Pavelićem ostali ustaša, po svom uvjerenju i kako sada nakon Poglavnikove smrti gledate na Ustaški Pokret, general Luburić je odgovorio: “Ne bih bio iskren ako ne bih priznao, da sam bio, da jesam i da ću uvijek ostati Ustaša. Ali, istovremeno, svijestan sam da su potrebne promjene u Ustaškom Pokretu, kao i u svakoj stranci ili organizaciji nakon izvjesnog vremena. Prilike se mijenjaju. Znam i uvjeren sam da napr. nikada više neće biti potrebno stvarati Ustašku Vojsku. Upravo sada pišem svojim prijateljima: Hrvatska vojska mora biti prožeta svim vrlinama iz svih vjekova hrvatske borbe za slobodu, i tu je hrvatska vojnička slava dostigla kulminaciju u ustaškoj žrtvi i borbi.

     

    Ali mi Ustaše samo ćemo ustaškim držanjem dokazati narodu i svijetu, da smo bili, da jesmo i da ostajemo uzor budućim generacijama hrvatskih boraca.

     

    Buduća Hrvatska Vojska mora imati taj ustaški duh, ali mora biti samo i jedino Hrvatska i ne smije biti kontrolirana niti nositi obilježja bilo koje stare ili stranačke grupacije. Pogledajte samo na svjetsku silu Ameriku. Američki časnici i generali mogu pripadati bilo kojoj stranci i mnogi od njih su čak na čelu različitih stranaka.

     

    Samo dobar Ustaša može doprinijeti tu žrtvu za Hrvatsku, koja može biti ustaška u bližoj budućnosti.

     

    Hrvatski narod mora stvoriti demokratski režim i u njemu naći sreću i slobodu, pa ako narod na parlamentarnim izborima u svomSaboru digne na vlast ustašku organizaciju osobno bi se osjećao beskrajno sretnim….

     

    Bila bi vječna šteta ako naši drugovi, uvjereni u svoju pozvanost i veličinu, ne budu realno gledali na događaje, jer bi to uništilo našu baštinu, a milijun hrvatskih žrtava propalo bi pod biljegom koji nam neprijatelji žele staviti na čelo.

     

    Narod treba jedinstvo duha, kako bi hrvatska akcija i borba mogla staviti sve Hrvate u službu nezavisnosti i oslobođenja.”

     

    Na pitanje novinara – Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što vam se predbacuje. General odgovara; “Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta djela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srpski šovinisti, nego Hrvati.

     

    Hrvatski je narod jedini pozvan u svojoj Državi suditi svima nama, koji smo se borili i griješili, kao i onima koji su griješili ne boreći se ili boreći se protiv svoje domovine. Pustimo dakle narodu ulogu sudca. Osobno sam spreman boriti se ali i stati pred taj sud, iako unaprijed odbijam biti bilo čiji sudac.

     

    Hrvatski narod treba mira, reda i pravde, jer je mnogo patio, a svi smo mi ponegdje griješili i osobno se osjećam i odgovornim, pa i krivim za mnogo toga. No nesmijemo dozvoliti da neprijatelji dijele naše stvari na “krive” i “dužne” ili “dobre”, jer smo u zadnjih 40 godina mogli vidjeti da je za neprijatelje naše slobode svaki Hrvat kriv i ožigosan kao zločinac.”

     

    Na pitanje kakvo bi uređenje prema Vašem mišljenju trebalo valdati u budućoj Hrvatskoj Maks kaže: “U velikom dijelu svieta danas vlada demokracija i samo je ona kadra svladati snage međunarodnog komunizma.

     

    Hrvati su išli sa Silama Osovine jer su one pomogle hrvatski narod u borbi za slobodu, ili su se barem pokazale sklonima da nam pomognu.

     

    Da su snage demokracije bile tada sklone našoj borbi mi bi išli s njima……..”

     

    Na pitanje kakvi su njegovi osobni planovi i da li smrću dra Pavelića nastupa vrieme za njegovu ponovnu političku djelatnost, general kaže: “Smrću Poglavnika početi će napadi na njegove nasljednike, a ja sam jedan od onih koje je najlakše napasti. (…) Ljubim Hrvatsku i previše da bi me mogla zavesti ideja o osobnoj političkoj afirmaciji, bez obzira na to koliko imam sljedbenika. Osobne želje i osjećaje dužni smo podrediti obćoj stvari. Sve što sam učinio, dobro i zlo, učinio sam za Hrvatsku i danas sam svijestan da, ako je neprihvatljivo ime Poglanika, moje je još više. Ja bih se mogao prati, možda i “oprati” da sam jednostavan vojnik koji je slušao starije, ali ja to ne mogu i ne ću činiti jer sam Ustaša, revolucionarac, jer sam bio na položajima i častima i jer za to snosim odgovornost u svakom pogledu….”.

     

    Uz veliki broj odlikovanja za hrabrost i zasluge za hrvatski narod i Nezavisnu Državu Hrvatsku bio je odlikovan i kolajnom krune kralja Zvonimira, željeznim trolistom 1. reda i željeznim križem 1.reda.

     

    General Vjekoslav vitez Luburić bio je toliki strah i trepet velikosrpskim opančarima i njihovim komunističkim ortacima da mu se, iako su svi znali gdje je i da do njega nije teško doći, nisu usudili suprostaviti nego su poslali jednog kukavelja i odroda, mizerno nedonošče njegovog bivšeg vojnika, da ga na 20. travnja 1969. g., najprije onesposobi otrovom, a onda iza leđa mučki ubije.

     

    Priče što ih oni koji nemaju pojma o onome što je između njega i Poglavnika dra Ante Pavelića dovelo do nekih razlika u političkim pogledima na budućnost Hrvatske, nemaju nikakvu težinu.

     

    Dugo godina sam bio član Hrvatskog Narodnog Odpora i upoznao tisuće “Odporaša”, iz Europe, Australije, Sjeverne i Južne Amerike, nu nikad od nijednoga od njih nisam čuo da bi izustio i jednu riječ protiv Poglavnika.

     

    Naprotiv, baš su oni, svi do jednoga, bili i ostali njegovi najveći štovatelji i u pravom smislu Ustaše.

     

    Može danas pričati tko što hoće, ali ne može se izbjeći činjenica da je general Vjekoslav “Maks” Luburić pripadao onoj vrlo rijedkoj i malobrojnoj klasi ljudi kojima je sudbina odredila da sve u svom životu podrede jednoj jedinoj ideji, ideji koja nadilazi sve, pa i sam smisao života . Pripadao je onoj generaciji neustrašivih junaka koji su uvijek i u svako vrieme na oltar svoje Domovine bili spremni položiti svoje živote.

     

    On nas je učio da je dužnost svakog Hrvata rušiti svaku Jugoslaviju: “Rušiti je dijalektikom riječi, pera ili dinamita! Rušiti je sa antikomunistima, nekomunistima i, ako treba, s komunistima. Rušiti ju sa svakim tko ju hoće rušiti. Jer, ako ijedna državna tvorevina na svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija!”

     

    General Vjekoslav Maks Luburić – S nama je! Neka mu je vječna Slava!

     

    Za Dom Spremni!

     

    Ja sam Zvonimir Došen

     

    Braniteljski radio, subota 19. travnja 2014.

     

     

    Napomena:

     

    (Pošto za mjesec za dva mjeseca biti 46 godina pogibije generala Drinjanina, neka i ovaj opis iz prošle godine poznatog hrvatskog rodoljuba Zvonimira Došen bude prilog 46 godišnjici pogibije generala Drinjanina. Otporaš.)

    22-02-2015 02:23#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    VJEKOSLAV MAKS LUBURIĆ, GENERAL DRINJANIN

     

    by: Otporaš

     

     

    MNOGO SE JE PISALO O MAKSU LUBURIĆU A VRLO MALO O NJEGOVOJ DJECI.

     

    (Maks Luburić je bio oženjen Španjolkom Isabel Hernaiz 19 studenog 1953. Vjenčao ih je Fra. Branko Marić a vjenčani kum im je bio dr. Andrija Ilić. U to vrijeme dr. Andrija Ilić je bio tajnik u uredu Hrvatskog narodnog odpora, dakle, bio generalov tajnik, što je svakako bio znak da je tada, 1953. godine među njima bilo iskreno prijateljstvo i veliko povjerenje. Inače ga general nebi uzeo za vjenčanog kuma; a kroz generalova pisma će se uočiti da se je to prijateljstvo i povjerenje poljulalo i ohladilo do te mjere da su postali politički neprijatelji. Osobno mi je sve najgore govorio o generalu govorio dr. Ilić u siječnju 1960. godine u vlaku od Pariza pa do Pas de Calles, što je rezultiralo da sam po povratku kući u Pariz generalu napisao jedno vrlo žučljive naravi pismo od nekih 53 ili 54 pitanja. Od tada i kako je počela naša korespodencija.

     

    Imali su četvero djeca: Domagoj 1954., Drina 1956., Vjekoslav 1957. i Mirica 1958. Kako se je general Luburić stalno bavio prikupljanjem razbacanih starih hrvatski boraca i pronalazak novih, u tome teškom i nesebičnom radu nije naišao na potporu tada mnogih istaknutih hrvatskih prvaka Ustaškog Pokreta, pa ni samog Poglavnika. Kroz to vrijeme sustavnog rada u okupljanju Hrvata pod jedan stijeg, dolazi do nesuglasica između supruge Isabele i generala Luburića. Te nesuglasice su konačno rezultirale rastavom braka. Nisam točno siguran kada, ali mislim da je to bilo negdje 1960. godine. Kroz knjigu PISMA VJEKOSLAVA LUBURIĆA koja ubrzo izlazi iz tiska, moći će se mnogo više o tome saznati iz prve ruke, tj. iz ruke generala Drinjanina.

    Ne ulazeći u razloge rastave braka, sud je dodijelo djecu Ocu, tj. Maksu Luburiću, koji se je Otčevom i roditeljskom ljubavlju brigao za djecu. To svjedoče brojna pisma koja se mogu pronaći u spomenutoj knjigi. O tome malo i Padre Oltra smpominje u ovom pismu, dolje priloženom. O tome je i pukovnik HOS-a Štef Crnički pisao Ratki Gagri odmah poslije pogibije generala Drinjanina, kako je imao problema sa bivšom gospođom Luburić.

     

    Prva stranica pisma fra. Miguel Oltra kojeg je pisao Ratimiru Gagri u Toronto 16 ožujka 1970. Kopija ovog pisma napravljena je iz originala, kojeg pisac ovih redaka posjeduje. Pismo je sa španjoslkog preveo prof. Ivan Prcela 30 travnja 1970., te poslao Ratki Gagri. Ja ću, prije nego pređem na sadržaj prevedenog pisma, dati jedan mali rezume, osvrt na Fra. Miguel Oltra i na djecu Maksa Luburića, koja su, hošeš nećeš – a najmanje našom hrvatskom krivnjom – potpuno zaboravljena i rekao bih otuđena.

     

    Fra. Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) je najviše poznat među Hrvatima kao “Fra. Padre Oltra”. Padre Oltra je rođen u jednom malom mjestu Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Iako je pastoralno djelovao u raznim mjestima, među kojima je i Carcaixent, tj. Carcagente, gdje je i general Drinjanin živio, iako je svojeg plodnog života najviše sproveo u povijestnom samostanu Francisco El Grande u Madridu, gdje se je često general navraćao.

     

    Padre Oltra je uživao veliki ugled među španjolskim misliocima, političkim i vojnim uglednicima, a posebno je bio vrlo cijenjen kod predsjednika Španjolske generala Francisca Franca.

     

    Padre Oltra je preko Ev. Dra. Ivana Šarića i fra. Branka Marića upoznao i generala Vjekoslava Luburića početkom pedesetih godina. Kada ja Padre Oltra saznao svu istinu i tko je general Luburić, dao mu je ime Vicente Perez Garcia koje je general zadržao sve do dvoje smrti u Carcagente 20 travnja 1969.

     

    Sada prilažem pismo Padre Miguel Oltra Hernandez-a. Stavit ću ga “italique”, tj. kosim slovima. Otporaš.)

     

     

    Pismo počima:

    “16. ožujka 1970.

    gg. Ratimiru Gagro i Paul Tokich.

     

    Moji dobri i vrijedni prijatelji:

     

    Za Božić sam primio Vašu čestitku s čekom na 400 dollara od Montreal Bank (br. 1190.0385) na ime Domagoja Luburića, starijeg sina našeg nezaboravnog prijatelja. Vraćam Vam ček i savjetujem Vam da nađete riješenje, e da novac koji šaljete bude zaista za djecu. Imajući na umu, kako se je udovica Luburić vladala za života i još se vlada nakon smrti mojega prijatelja, mislim da bi bilo zbog toga što sam Maksov prijatelj i brat, ta gospođa mene ni u sliki ne može vidjeti. Čestitam Vam i zahvaljujem Vam se na zanimanju , koje hrvatski Odpor pokazuje za Luburćevu djecu i molim Vas da ih ne zapustite u poteškoćama, za sada, ne držim da se majka prema njima slabo vlada, ali u budućnosti ne znamo, u slučaju da se majci nešto desi. U vidu ovoga, o čemu sam i Stjepana Crničkog obavijestio, možete učiniti slijedeće:

     

    1.) Može se otvoriti tekući račun u Torontu ili ovdje u Madridu, gdje će se polagati novci koje hrvatska emigracija bude slala za djecu. Naprave se papiri, ovjerovljeni po javnom bilježniku, s osiguranjem da se u novac ne smije dirati dok djeca ne postanu punoljetna. U dokument se može uključiti i posebna stavka, da u slučaju potrebe novac mogu pridigniti one osobe, koje Vi opunomoćite, ali samo u korist djece.

     

    2.) Ako se odlučite za tekući račun u Španjolskoj i želite da Vam ja to uredim, morali biste dostaviti čekove na moje ime i ja bih kod javnog bilježnika izradio papire i povremeno bih Vam javljao stanje Bankovnog Računa. Ako se odlučite račun otvoriti tamo u Canadi, smatram da je i to u redu.

     

    Pokušavao sam vidjeti djecu nakon smrti njihova otca, ali mi nije uspjelo. Djeca me jako vole a i ja njih isto tako. Pokušat ću naći načina da ih vidim u školi, gdje se, kako doznajem, nalaze kao (u)nutarnji đaci.

     

    Djeca Vam se, zbog držanja majke, neće moći zahvaliti. Kad se pruži prilika i ako bude moguće, pokušat ću im dati Vašu adresu, da neka Vam se zahvale. Mnogo me veseli da ovu dječicu ne zaboravite.

     

    Oprostite mi na ovom što Vam velim! Maksova smrt je mene vrlo jako pogodila. U onim danima (ima tome godina dana) bio sam jako bolestan i vijest mi je skoro smrt prouzrokovala. Možete biti uvjereni, da će Maksova smrt donijeti Blagoslova Mučeničkoj Hrvatskoj. U Carcagente-u je ostavio divno ime i divan primjer. Malo se može naći ljudi kao Luburić, a narodi koji imaju čast ubrajati ih među svoje Heroje mogu biti ponosni da neće propasti, uzprkos poteškoćama.

     

    U posebnom omotu Vam šaljem letke u spomen njegove smrti, s mojim nadpisom i s nadpisom Luis Antonio iz Barcelone. U kratkom opisu (Epitafiju) pokušao sam ocrtati njegovu dušu. Ujedno Vam šaljem jednu novinicu, koju izdajem u ime svjetskog Svećeničkog Pokreta kojemu sam predsjednik. Ima nas 13.000 (trinaest tisuća) svećenika. Tek započinjemo! Molim Vas uručite Vijesnik hrvatskim svećenicima, nebi li nam kojim darom pomogli. Zbog delikatne situacije i krize unutar svete Božije Crkve, podigao sam kristov barjak, da se suprostavimo tolikoj izdaji i apostaziji. Bog nas blagosivlje. U dolini palih (Valle de los Caidos) (Tu u toj VALLE DE LOS CAIDOS = DOLINA PALIH, general Franco je dao izraditi zajednički spomenik svim onim Španjolcima koji su se borili za Španjolsku u redovima crvenih međunarodnih brigada, tj. komunista, gdje je bilo i Titovih kamarada u borbi protiv Španjolske, kao i onima koji su se borili protiv međunarodnog komunizma a za dobrobit španjolskog naroda. (Tu se vidi velika razlika između španjolskih rodoljuba za spas Španjolske Države, i hrvatskih “rodoljuba Mesića, Josipovića i njihovih DERNEKAŠA” za spas Hrvatske Države; da se, recimo, na vrh Velebita napravi zajednički spomenik i onima koji su se borili u redovima Bojnih, kao i onima koji su se borili u redovima Brigada, tako da se i tu, već jedno, stavi točka na to poglavlje. Otporaš.)održao sam Međunarodni Kongres s predstavnicima Delegacija od 10 naroda. Ovo je bila manifestacija posvemašnje vjere, odlučnosti i junaštva protiv neprijateljima oduvijek. (Ja bih ovo preveo kao: …protiv vječiti neprijatelja, mo. Otporaš) Zadovoljan sam i od prijatelja tražim da mi pomognu u ovom podhvatu od važnosti za sve katolike u svijetu. Bog Vam unaprijed platio!

     

    Izručite moje tople pozdrave dobrim prijateljima i svećenicima Velike Hrvatske nacije, koju ćemo vidjeti visoko uzdignutu i punu života, jer je vjeru sačuvala i mučeništvom ju popratila.

     

    OVO ZAUVIJEK VRIJEDI!

     

    Računajte uvijek s dobrim prijateljima Hrvatske!

     

    Fra. Miguel Oltra.

     

    (Prilažem ovdje odgovor gosp. prof. Ivana Prcele gosp. Gabri Vuškinu koji je od njega tražio neke informacije glede generalove djece. Prof. Prcela, što se osobno mene tiče, je najmjerodavniji reći koju riječ o sudbini generalove djece, jer su kumovi i kućni prijatelji. Otporaš.)

     

    <1ivanprcela@roadrunner.com> Fri, Aug 1, 2014 at 2:28 PM

    To: “G. Vuskic” <trup1959@gmail.com>

    Dragi hrvatski brate,

     

    Usred ljeta 1960. ja sam s generalom Luburićem bio u Valenciji. ON TADA NIJE BIO RASTAVLJEN, ALI MI JE DAO NASLUTIT DA ĆE DO RASTAVE NASKORO DOĆI. Padre Miguel Oltra je 26. prosinca 1963. bio propovjednik na mojemu vjenčanju. KUM MI JE BIO MAKS LUBURIĆ!

     

    Knjiga korespondencije pokojnoga generala s najdražim mu suradnicima bit će sigurno velika senzacija. Neka je na tome hvala O D P O R A Š U Mili Bobanu.

     

    JOŠ VEĆA SENZACIJA ĆE BITI GENERALOVA VRHUNSKI PISANA POTPUNA BIOGRAFIJA jer on nije bio samo Upravitelj Jasenovca nego je cijeli život sudjelovao u vatrenim i nevatrenim borbama te je u “Hrvatskome bunkeru” u gradiću Carcagente UŽASNO na smrt dotučen od UBOJICE I LAŽCA Ilije Stanića.

     

    SLAVA HEROJSKOME MAKSU LUBURIĆU, UVIJEK VJERNOME HRVATSKOM USTAŠI I POSLJEDNJEM ZAPOVJEDNIKU HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!

     

    J. IVAN PRCELA

    JEDAN OD TROJICE VELIKIH UMORENOGA GENERALA LUBURIĆA

    23-02-2015 02:05#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    KUPRES (2)

     

    NASTAVAK IZ PROŠLOG OPISA KUPRES (1)

     

    Poglavnik i bojnik Rafajel, Ranko Boban u posjeti ranjenicima...

    KUPRES (2.DIO)

     

    Nastavlja se iz prošlog opisa KUPRES (1)

     

    (Ovo je opis iz uspomena Mate Tovila o borbama u Livnu, Kupresu i Tomislavgradu. Nešto slično mi je o ovim bitkama pričao i sudionk ovih bitaka i satnik Jozo Mamić u Parizu 1960. godine. Otporaš.)

     

    (...) Doskora smo stigli na vrh Kupreških Vrata. Tu nam je dat kratki odmor.

     

    Dogovoreno je da će Sudar s dielovima svojih snaga ostati na predjelima visoke planine, a drugi će se uputiti nazad prema Bugojnu, 'čistiti put' samovozima koji će se iz Kupresa prazni vraćati nazad.

     

    Satnija zastavnika Papića ostat će na brdu između Velikih i Malih vrata dok prođu samovozi kad se budu vraćali iz Kupresa za Bugojno. Gusti snieg, koji je počeo sve jače padati, umanjivao je pred nama vidik i pratio nas sve do Kupresa. Spustali smo se čestim strmim zavojima, tako da je izgledalo da se uviek nalazimo na istom mjestu.

     

    Bradica i Smail išli su cestom pred samovozima, koji su sada osim oružja i druge opreme vozili i nekoliko naših mrtvih i ranjenih suboraca.

     

    Snieg je bio visok, a vrieme je postajalo sve lošije. Kako smo se spuštali prema Kupresu sniega je bilo sve manje, a i magla je pomalo nestajala tako da nam je vidik postajao sve veći.

     

    Prošli smo već selo Gornji Odžak i doskora ugledah moj dragi Kupres.

     

    Tuga me obuze gledajući kraj kojim smo prolazili. Ruševine i samo ruševine sela u okolici Kupresa. Porušene zidine, zacrnjene od dima strše iz sniega. Pogled mi se zaustavi na ruševinama sela Otnavci i iz grudi mi se vinu težak uzdah - Bože moj, kuda ja dođoh!

     

    Od nikud glasa, osim zavijanja seoskih pasa ovčara, koji su jedini ostali kod kuća svojih bivših gospodara. Smrdljiv zadah širi se iz spaljenih štala i izgorjele stoke u njima. Svratih pogled na grad i spopade me dubok osjećaj tuge, žalosti i gorčine. Zidovi kuća izrešetani nabojima raznih oružja, mnoge su bez krova, a neke su pretvorene u same ruševine. Narod nas je već opazio i u velikom broju krenuo prema nama. (..). Samovozi su krenuli prema čitaonici, kako bi se iztovario teret u veliko skladište kod koje je bilo u njezinoj blizini.

     

    Uzeh odmah svoje stvari i pozdravljam se s hrabrim Varaždincem Franjom, koji je valjda primietio da sam žalostan, pa mi reče: "Nemoj pobro tak' žalostiti, jer ak' te Boban takvoga vidi neće bit dobro. On je otvrdnuo u svemu i ne voli one koji za nečim žale. A ni nadsatnik Bradica nije ništa drukčiji. Ovdje ti je sve drukčije od onoga tamo gdje si ti bio." Otišao sam bez odgovora. Nadsatnik mi reče da se kod nekoga smjestim, da se malo domorim, a onda ćemo vidjeti kuda i na koju dužnost će me udieliti.

     

    Lutao sam Kupresom amo-tamo, a da nisam znao cilja kud bih išao. Osjećao sam se sretan što sam se opet našao u Kupresu, mom dragom i ponosnom Kupresu koji je zaokupio sve moje misli.

     

    Grad je pun ratnika. Naokolo sve bodljikava žica, bunkeri, rovovi i utvrde opasuju cieli grad. Pravi vojnički tabor. Sve je pod oružjem. Svaki čovjek nosi oružje, bez obzira na dob, ali taj sviet mi nekako izgleda veseo, kao da je tu sve u redu. Svi su šutljivi, marljivi i zaista neustrašivi. Sretam i neke susjede. Nisu me prepoznali dok im nisam rekao tko sam i čiji sam.

     

    Jedan od njih mi reče da mi je otac živ i da je još kod kuće, ali da su tamo partizani. Reče mi da je moj seoski starješina (knez) Jure Karlić, zvani Jurija, jako bolestan došao iz našega sela u Kupres tražiti liečnika i da se nalazi u kući Ante Hercega. Pošto sam ga želio vidjeti kao vlastitoga otca, odmah sam otišao u Antinu kuću.

     

    Ante me odvede u subicu gdje je starac ležao. Čim me je prepoznao, pridigne se, zagrli me i upita: "Od kuda po Bogu brate?"

     

    "Evo i ja dođoh k vama", rekoh mu. "I vrime je", reče starac kao za sebe, obori glavu kao da ga je obuzela neka težka misao. Zatim, podiže malo svoje staro naborano čelo, a krupne suze potekoše niz starčevo lice. U meni se nešto okamenilo. Htio bih nešto reći, ali nisam mogao.

     

    "Sine moj", reče starac, "neka si došao, Bog zna dokle ćemo se moći gledati, danas smo živi, a sutra....Bog zna. Takav je život." (...)

     

    Samovozi koji su dovezli oružje, streljivo i drugi materijal i njihova pratnja već su napustili Kupres.

     

    Primicala se noć i ljudi, muško i žensko, spremaju se na polazak u svoje bunkere. Djeca i oni koji nisu sposobni za borbu ostaju u kućama. Vojske tu zapravo i nema puno - dvie nepodpune satnije ustaša i jedan vod domobrana, koji su s jednom bitnicom topova ukopani na "Čardačiću".

     

    U rovovima i bunkerima većinom su stariji seljaci i tkzv. Seoska milicija, od koje se sada stvara nova Kupreška bojna. Njihov zapovjednik je satnik Joso Dujmović, koji je i sam u rovovima sa svojim Kuprešanima. Zapovjednik utvrda i sve obrane Kupresa nadsatnik Bradica većinom se nalazi kod topničke bitnice. Obzirom na moju ranjenu nogu, moja dužnost, kako mi je odredio Bradica, bila je da u slučaju napadaja vršim dužnost obskrbnika srjeljivom iz glavnog skladišta.

     

    (...) Neprijatelj sve učestalije i sve jačim snagama vrši napade na Kupres, tako da sam se i ja sve više nalazio na dužnosti dostavljanja strjeljiva u bunkere, rovove i za topove na Čardačiću. Već mi je i noga bila dosta dobro ozdravila, kao da mi je u tom pomagao čisti kupreški zrak.

     

    Još od prvih dana prosinca širile su se kojekakve viesti da će Kupresu uskoro stići u pomoć nekolike bojne Crne Legije s kojima bi mogao doći i sam Boban. Tako se to pričalo i u nadi očekivalo sve do 6. prosinca pred večer kad je u Kupres stigla jedna kompletna bojna Crne Legije na čelu s legendarnim junakom "Rankom" Bobanom.

     

    Na večer toga dana javi mi jedan vodnik da me Boban traži da se odmah javim u zapovjedničtvo. Idući tako s vodnikom prema zapovjedničtvu glavom su mi se vrzlale razne misli u kojima sam nagađao zašto me Boban traži.

     

    Pomišljao sam da će me možda s nekom poštom poslati nazad u Zagreb.

     

    Kada sam stigao u zpovjedničtvo tamo su uz Bobana bili; nadsatnik Bradica, satnik Dujmović, satnik Mamić,

     

    Častnik UV Josip Mamić. Pobočnik i uzdanica Jure Francetića. Mamić je gorljivo vjerovao u Poglavnikovu Hrvatsku.

     

    To jaj famozni Jozo Mamić (1909-1975., umro u Španjolskoj) od Imotskog koji mi je pričao o bitkama na Kupresu, osobito u selu Zlosela kod one Crkve gdje su se neprijatelji bili sklonuli. Nije bilo vremena puniti puške, nego bajunetama u potpunom mraku su se bitke vodili, pa ko koga. Tada je ispjevana ona pjesma: "Oj kupreško ravno poljec, što pozoba Crnogorce, od tisući i pedeset, ostade ih samo deset."

    nadporučnik Smail i još nekoliko častnika. Čim me je ugledao Boban upita: "Kako si sa zdravljem?"

     

    "Vrlo dobro", odgovorih mu, na što mi on reče: "Izgleda da ti kupreški zrak prija:..."

     

    S nestrpljenjem sam očekivao da mi kaže zašto me je pozvao i on mi konačno kaže: "Sutra ćeš s 30 konja natovarenih oružjem i srjeljivom poći u Šujicu. Za pratnju ćeš Imati 80 kupreških ustaša koje će ti dati satnik Dujmović. Budi spreman na borbu, jer borbe će sigurno biti. Put će još sa svojom satnijom osiguravati Antica Papić, koji te je i predložio za ovaj zadatak. Ako uztreba borit ćete se do zadnjega borca rađe nego da oružje dođe u ruke neprijatelju."

     

    Zdatak mi se nije previše sviđao, a nisam se ni osjećao sposobnim za ovako opasan posao, nu Bobanovoj zapoviedi se nije moglo protuslovit. Već iste noći dali smo se na spremanje. Naši konji bili su maloga rasta, vrlo pogodni, prilagođeni i vješti za prienos tovara po uskim i strmim putevima brdovitih predjela. Nisam baš bio oduševljen što sam postao "konjevodcem", jer do tada sam upravljao samovozima i mislio sam da me Boban nije previše počastio time što mi je povjerio ovu "konjsku kolonu". Nu zapovied je zapovied!

     

    Nasuprot meni, zastavnik Papić je upravo bio veseo i veli nam da budemo pripremni za jake borbe, jer da se u tome kraju nalaze neki Blagajčani koji su se odmetnuli i sada kao pravi banditi iz busije napadaju sve što ovuda prolazi, otimaju sve do čega dođu, a onda se vješto skrivaju.

     

    Vratim se k prijatelju Anti Hercegu da mu kažem da sutra u ranu zoru napuštam Kupres, ali da ću se opet vratiti.

     

    Ante mi reče da Boban s ovim želi pomoći obrani Livna kojemu prieti žestok neprijateljski napad, zato ovaj materijal ide u Šujicu. Uz to mi reče: "Čuvaj se dobro, sretno ti bilo i pazi da te Ždero ne proždere. "To mi je rekao kao u nekoj šali. Bilo mi je malo čudno da bi sve to mogla biti šala u ovako ozbiljnim vremenima, ali znao sam da se Kuprešani vole šaliti.

     

    Noć je bila mirna, nu kao neko zatišje prije oluje za koju se znalo da će uskoro usliediti, jer se očekivao jak neprijateljski napad na Kupres. Nadsatniku Bradici i svim drugima to je bilo jasno, pa branitelji nisu čekali skrštenih ruku, nego su se dali na posao kako bi pripremili sve što će biti potrebno za obranu.

     

    Rano u jutro 7. prosinca 1942. g., s 30 konja, natovarenih lakim strojnicama i bacačima te sanducima streljiva i drugog materijala, krenusmo prema Šujici. Dan je sniežan i čitav kraj pokriven je visokim sniegom koji bez prestanka pada već nekoliko dana. Pri polazku Boban mi je naredio: "U Šujici predat ćeš konje i materijal bojniku Božinoviću, koji će ti doći u susret. Papić i svi vojnici ući će u sastav Božinovićeve bojne, a ti produži u Tomislavgrad i pokušaj se sastati s otcem i bratom koji su navodno tamo izbjegli..."

     

    Dok mi je to govorio, osjetio sam neko posebno zadovoljstvo i hrabrost u spoznaji da su sve to zapovjedi Bobana, opjevanog junaka i viteza, branitelja naše Domovine i moga dragog Kupresa.

     

    Nekolike minute prije polazka požurih da se pozdravim s starim Antom Hercegom i njegovom dobrom gospođom Bikom. Ujedno izkoristih priliku i upitam Antu što mu žnači ono "pazi da te Ždero ne proždere"?

     

    On se nasmije i kaže mi: "To ti je sinko jedan svojevrstni razbojnik, neki Miloš Ždero iz Blagaja, koji iz busije napada, ubija i robi sve koji prolaze tim putem od Kupresa prema Livnu. Ako te itko napadne, to će sigurno biti Ždero."

     

    Zastavnik Papić je sa svojim Duvnjacima već krenuo, a i moji "konjanici" već su jedan za drugim krenuli laganim korakom za njima, pa sam ih ubrzo stigao. Snieg je sipao kao iz rukava tako da je uslied slabog vidika izgledalo da je Papić već odmakao daleko izpred nas. Kao da su slutili neko zlo, konji su bili nemirni i hodali su kao u nekom strahu.

     

    Prešavši kuprešku ravnicu već smo se približavali selu Malovan. Izvidnica mi javi da su se nešto dalje izpred nas Papićevi Duvnjaci razvili u čarkarski lanac. Konji su postajali sve nemirniji i u času kad smo obilazii jedno malo brdašce, sasu se na nas s njega žestoka paljba. Vodići požure s konjima u obližnji zaklon, ali jedan konj nam pada ranjen. Sa jedne uzvisine sipa strojnička i puščana vatra, ali radi dosta velike udaljenosti, bez puno učinka.

     

    Kao i uvijek, ovaj četničko-partizanski napad popraćen je psovkama i vikom: "Hvatajte ih žive! Koljite ih....!"

     

    Već imamo dvojicu lakše ranjenih, a Papića nigdje. Kao da je u zemlju propao. U prvi mah sam pomislio da je već bio odmakao daleko izpred nas, pa nisam imao izbora, nego s mojim vodom preći u protunapad.

     

    Borba se nastavila svom žestinom. Pošto su brojčano bili puno jači od nas neki od četnikopartizana već su se bili probili do konja. Tu su zaustavljeni bajunetama mojih ustaša. Pošto je vidio da smo brojčano slabiji neprijatelj sada na nas juriša takorekuć sa svih strana. Odbijamo njihov juriš kako najbolje možemo i odjednom primjetismo da je iza neprijatelja nastala nekakva gungula, nekakv metež i puškaranje.

     

    Papić je bio siguran da će Ždero i njegovi banditi napasti baš na tom mjestu, jer im je tu bilo najpogodnije, pa kako bi ga zavarao udaljio se što je brže mogao. Čim je čuo pucnjavu Papić se s njegovim hrabrim Duvnjacima okrenuo nazad i došao Žderi iza leđa. U silovitom okršaju, većinom prsa u prsa, neprijatelj je podpuno razbijen. Malo se tko spasio od Žderinih žderonja. Čudno, ali kod nas nije bilo mrtvih, imali smo samo nekoliko ranjenih.

     

    Izgubili smo jednoga konja, nu njegov tovar smo razpodijelili na ostale konje.

     

    Poslie kraćeg odmora nastavili smo put prema Šujici. Kao i prije, Papić je sa svojom satnijom išao napried i do Šujice razbio još nekoliko manjih napadaja neprijatelja. Pred samu noć stigli smo blizu Šujice i krenuli u pravcu Livna i Borove Glave. U selu Gornji Galešić bio je bojnik Božinović s njegovom bojnom, koja je trebala poći u pomoć obsjednutom Livnu. Papić se uključio u ovu bojnu, a prema Bobanovoj zapoviedi, konje s tovarom Božinović je poslao u Duvno.

     

    Idućeg dana stigoh i ja u naš Tomislavgrad koji je pun vojske. Tu je jedna bojna Crne Legije, jedna bojna domobrana Šimićeve pukovnije (pukovnik, kasnije general Frane Šimić nap. a.), bojna Obrambenog Sdruga i druge jedinice. Tu sam prilikom prijave u kotaru upoznao pukovnika Jakova Džala (Pukovnik Jakov Džal je oženio polusestru Maksa Luburića, Zoru Tambić, mo. Otporaš.) koji je pred nekoliko godina umro u Torontu. Prije njegove smrti više put smo znali u razgovoru obnoviti sjećanja na one dane.

     

    Smjestio sam se kod obitelji prijatelja moga otca, Omera Isakovića, potomka jedne ugledne obitelji duvanjskih begova. Nakon par dana boravka javili su mi rođaci iz sela Letke da mi je stigao brat Božo. Sretan što ću se vidjeti barem s bratom, preobučem se i odem do kuće Stojka Radoša gdje sam se sastao s bratom. Bilo mi je vrlo teško što nisam mogao tamo naći i moga otca, koji nije uspio izbjeći ovamo.

     

    Božo mi je izpričao o mnogim zločinima koje su u našim selima počinili četnici i partizani. Najviše se tužio na Koju Mitrića rekavši da je on najviše kriv za sve što je tamošnji hrvatski narod prepatio. Veli mi da mu je Kojo nedavno prisvojio najbolji par volova, pa da traži nekoga tko će mu za Koju napisati pismo ćirilicom, jer Kojo se pravi da ne zna čitati latinicu. Pismom se namjera zaprietiti Koji da mu vrati otete volove ili će ga stići kazna.

     

    Kako sam mislio da to neće završiti dobro, počeo sam Božu odgovarati od tog nauma govoreći mu da pusti volove te da čuva glavu sebi i svojoj obitelji. Nu on se nije dao odgovoriti. Božo mi je prenio otčevu poruku da se čuvam i da se ako je moguće vratim u Zagreb. Teško mi je bilo slušati bratove priče o zločinima koje su četnikopartizani počinili po našim selima, posebno u Rami.

     

    Moj brat Božo krijom se vratio kući i nakon što je skrivajući se proživotario još nekih 8 mjeseci, a jedne noći je s još pet naših seljaka uhvaćen i ubijen. Ubili su ga Ravnjani, drugovi Koje Mitrića. Nu, Kojo nije u tome sudjelovao jer ga je već prije stigla dobro zaslužena kazna (...)".

     

    S ciljem da se nikada ne zaboravi, u proteklim emisijama u više navrata pokušali smo, što smo bolje mogli, opisati hrabrost i žrtve naših branitelja u pojedinim bitkama za vrieme 2. svj. rata kao i onim prije njega koje su kroz povijest protiv raznih okupatora vodili naši predci.

     

    S istim ciljem, u nekoliko narednih emisija, opisat ćemo herojstva i žrtvu naših najboljih sinova i kćeri koji su svojim vitežtvom i svojom žrtvom za vrieme ovoga zadnjeg obrambenog, ili kako to neki zovu, Domovinskog rata, pred čitavim svietom, još jednom dokazali da je Hrvat vojnik u obrani svoje Domovine s oružjem u ruci, uvijek bio vitez, da je takav danas i da će takav biti dok god bude živio i posljednji hrvatski Mohikanac.

     

    Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen

     

    Braniteljski radio, subota 21. veljače 2015.

    23-02-2015 03:15#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI

     

    (Donosim jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955. kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Mo. Otporaš)

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

     

    GENERAL DRINJANI.

    Ured Glavnog Tajnika.

    Stan, dne 7. XI. 1955.

     

    Dragi brate !

     

    Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicini ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

     

    Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

     

    Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Šubašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti.

    Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

     

    Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je skriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, Poglavnikov zet, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a i generalov vjenčani kum, ili kum na krštenju generalovu sinu Domagoju koji je rođen 23 listopada 1954., dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

     

    Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaz u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga dočekali general i Padre Oltra, mo)

     

    Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali ga trebali dovesti ih od tamo u Tanger. ("Od tamo" u ovim smislu bi trebalo značiti iz Čile-a, jer je Poglavnik u bjegu iz Buenos Airesa otišao kod jednog dobrog prijatelja Hrvata u Čile i tu skriveno živio sve do dolazka u Madrid konscem godine 1957. Mo.) Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i Klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DDRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

     

    To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve. To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni.

     

    Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata.

     

    Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su: mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa.

     

    Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao. Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

     

    Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima. Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba.

    Ali IZBOR se je teško ogriešio o Crkvu i nas usosio. Ne dajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedini branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Ne znam šta bi to moglo značiti "Plovidba je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s parobrodom, tj. plovidbom, kao što Amerikanci zovu Meksikance koji su ilegalno došli preko granice u Ameriku Wet Back, tj., paušalno prevedeno seljački radnici, mo. Otporaš) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

     

    Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata i koji su odatle upravljali političkom hrvatskom emigracijom, mo) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi u fanatički katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku. Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao njih tamo.

     

    Ne znam šta je sa Poglavnikom, ne znam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo se bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Valadu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina. Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim". Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine unapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnički tribuni, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama , i neka nam daju jedno gdje nije najčešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

     

    Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i na što smo spali.

     

    Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. (Poznavajući napetost koja je vladala između generala i fra. Branka Marića, moglo bi se reći da bi taj svećenik mogao biti upravo fra. Branko Marić koji je vjenčao generala Luburića 19 studenoga 1953. godine, mo) Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati.

    I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srpskog generala Djuića rekao, da ne znam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu". (Kliknite na Pismo generala Drinjanina srpskom generalu Svetomiru Djuiću i tu ćete u tom pismo naći šta je ovaj srpski četnik rekao o generalu Luburiću, mo)

     

    (Evo šta o tome u "Otvoreno Pismo Srpskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. obrazložit ću:

     

    1.) Ćini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva o Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

     

    2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srpske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

     

    Luburić: Slušaj, bre, Djuiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

     

    Djukić: Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srpski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

     

    Šta biste Vi na rekli?

     

    Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, mo) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srpskom generalu, da ne zna tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvjek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije teško ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek goapoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo)

     

    I svakom srpskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

     

    Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini.

    Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji.

    Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR.

    A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

     

    Engleska nije naš nego Petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vidili kakova je.

    Da li je pametno praviti centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati.

    Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primio i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji.

     

    Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti. Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni.

     

    To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samojbistvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora. A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

     

    Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

     

    Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja teško breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se to izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

     

    Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva puta na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo)

     

    Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem.

     

    Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

     

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

     

     

    (Napomena:

    Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može sačuvati. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na st. 73/77. Otporaš.)

    25-02-2015 08:15#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ODIGRATI ULOGU STARIJEGA BRATA

     

    GLAVNI STAN

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    11 travnja 1956

     

    OKRUŽNO PISMO POVJERENICIMA "DRINE"

     

    Dana 5.IV.1956. poslali smo na Vašu adresu avionskom poštom jednu zaostalu "DRINU", koju, kako smo rekli, nismo htjeli izložiti paljenju i uništavanju, jer znamo, da je tako iz Buenos Airesa od "vodstva" naredjeno, pa kako ljudi nisu obaviešteni o pravom stanju stvari, radije smo čekali. "DRINU" su mnogi zvali svojim ustaškim evandjeljem i ona nije smjela radi "IZBORA" biti uništena.

     

    (Ponoviću da se ne zaboravi, iako sam to ovdje već pojašnjavao, da je u Buenos Airesu izlazio jedan časopis imenom "IZBOR", mjesečni pregled hrvatskog i stranog tiska, kojeg su uređivali Josip Subašić i Nikola Perić. Neznam koliko dugo je ovaj časopis izlazio, ali nije dugo, što ja znam. Izlazio je dovoljno dugo da je uspio svojim pisanjem podvojiti i zavaditi državotvorne Hrvate do te mjere da je rezultiralo do razlaza između Poglavnika i generala Vjekoslava Maksa Luburića. Kroz ova PISMA MAKSA LUBURIĆA koja ovdje iznosim, saznat će se za mnoge pojedinosti koje nisu javnosti bile poznate. Kako sam pročitao mnoga generalova pisama u kojima je on iznosio mnoge stvari šta se je dešavalo u to doba, baš tu u Buenos Airesu, mogao bih, donekle, reći i moje mišljenje o tom razlazu i tim sukobima. Ali ja nisam pozvan niti mjerodavan dati bilo kakav - opravdani ili ne opravdani - sud glede tih sukoba, jer su svi sudionici tih događaja već odavno mrtvi. Sve što nam je ostalo sada je "paletkovati", tražiti po onome što je zapisano i što su nam drugi ostavili. Tako, iz tih "paletkovanja" sam mogao dokučiti da je tu u Buenos Airesu živio Dr. Milan Stojadinović (1888-1962), da je on imao brata u četnicima koji je bio sa Dražom Mihailovićem, a ovoga Udba, odnosno Ozna uhapsila i godinama držala u beogradskom zatvoru, preko kojega su se htijeli, ucijenama naravno, dočepati njegova brata Dr. Milana Stojadinovića. Pošto je i naš Poglavnik živio u istom gradu Buenos Airesu, vrijeme je pokazlo potrebu da se ova dva političara sastanu i porazgovaraju. Do sastanka je došlo najviše podsredsvom Josipa Subašića i drugih neovisnih Hrvata. Na tom sastanu se je pila srpska šljivovica, uljudno se govorilo, i kao inteligentni ljudi, dogovrili su se da se opet sastanu. Ali kako je strah vladao na obje strane, tj. na hrvatskoj i srpskoj, srpske novine su počele iznositi neke dijelove tih razgovora, tako da je svatko ubacivao i nadodavao ono što mu se je dopadalo, a sve na uštrb hrvatskih probitaka, tako da je upravo ovaj časopiS IZBOR najviše o tome pisao i branio više izjave srpskih člankopisaca nego hrvatskih. Šrdža se razvijala iz dana u dan, tako da je urednik časopisa IZBIR intervjuirao Poglavnika i stavio njegovu sliku na prvoj stranici časopisa IZBOR br. 19. god. II. lipanj 1955. Neke Hrvate taj intervju je zadovoljio, mnoge zbunio a one koje je razljutio, među kojima je bio i general Luburić, koji je odmah napisao okružno pismo i naslovo ga: POZOR USTAŠE PRODANO JE POLA BOSNE. To je moja verzija kako je do spora i razlaza došlo. Možda će nadolazeća pisma mnogo toga otkriti. A što se tiče informacije o Dru. Milanu Stojadinoviću, to sam pronašao preko interneta u dosijama beogradske Udbe, kojoj je na koncu upsijelo uvjeriti Dra. Stojadinovića na dopisivanje sa svojim bratom u zatvor, tako da je Dr. Stojadinocić dao neke ustupke Udbi, koja je pustila iz zatvora brata Dra. Milana Stojadinovića. Da li je Dr. Stojadinović znao za Poglavnikovu adresu, to u Udbinim dosijama ne postoji, ali se za sigurno zna da je urednik IZBORA znao za Poglavnikovu adresu, što je preko zubi procurilo i do Udbe, koja je poslala svojeg agenta da izvrši atentat na Poglavnika 10 travnja 1957 godine. Ova okružnica se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 88/90. Ubrzo ću iznijeti Poglavnikovo pismo kojeg je On pisao predsjedniku Hrvatskih Društava Australije gosp. Petru Filipović 11 srpnja 1956., a iza toga odgovor gosp. Petra Filipovića odgovor Poglavniku pismom od šest stranica. Sve je to naša hrvatska povijest, dobra ili loša, ali naša je. Sve se je to radilo u odrazu vremena. Mo. Otporaš).

     

    Nastojte da primjerak, kojeg smo Vam poslali dodje do što više ruku, da se vidi, da "DRINA" izlazi unatoč provedene kampanje po onima, kojima "DRINA" smeta, jer: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA".

     

    U ovoj pošiljci šaljemo Vam novi trobroj, koji je istina malen po obujmu i posvećen jedino našim internim stvarima, (Ovdje se radi o DRINI br.1/3 travanj 1956. god. VI., od 88 stranica. U ovoj DRINI su iznešeni mnogi razlozi i međusobne optužbe s obje strane državotvornih Hrvata. Kada se bude pisala povijest hrvatske političke emigracije, nikako se ta povijest neće pravedno napisati ako se iz ove DRINE ne budu koristili izvještaji koji se u njoj nalaze, mo), ali prilike su nas prisilile na takovu soluciju. Skoro pola godine traje ludovanje Dra. Vrančića i drugova, i vidjeli ste u zadnjem Vrančićevu pismu, da ne samo, da nas obtužuje, da smo izdajnici, kriminalci, ubojice itd., nego i veli, da šutimo zato, jer da nememo šta odgovoriti na tobožnje Poglavnikove obtužbe. Zato smo, kao i radi obrane časti naših mnogobrojnih suradnika prisiljeni na ovaj korak.

     

    Od ove male "DRINE" šaljemo Vam više primjeraka, kao i ostale podatke s molbom, da na osnovu naših podataka i onoga što Vi u Vašoj okolici vidite postupajte shodno interesima naše oslobodilačke borbe, Odpora i "DRINE". Ni u kojem slučaju ne želimo vriedjati ni napadati one, koji su se ožalošćeni povukli, ili na osnovu krivih podataka, koje su im iz Argentine poslali eventualno prestali biti naši prijatelji. Cilj je uvjeriti ih, a ne definitivno odbiti. Mnogi od njih u duši idu s nama, i uvjeravaju nas u osobnim pismima, dočim u javnoj djelatnosti podliežu pritisku, ili u pomanjkanju hrabrosti i snage na traženju istine jednostavno idu putem, kojega im je "vodstvo" odredilo. Na Vama je svima velika zadaća, da odigrate ulogu starijega brata, koji barem nastoji sve shvatiti, ako ne već i odobriti.

     

    Upozoravamo braću, da ni u kojem slučaju novac ili čekove za predplatu ne šalju u običnim pismima, jer to u najvećem broju slučajeva bezuvjetno propada. Ako pojedinoj braći nije moguće kupiti ček, nego im je komotnije poslati u novčanicama, tada neka se to bezuvjetno čini na sliedeći način: Dobro zamotati u više papira, po mogućnosti u boji, zatim dobro zaliepiti kuvertu i bezuvjetno slati PREPORUČENO. Bilo je vremena kada se je moglo slati i u običnim pismima, medjutim smo ustanovili da pisma propadaju i braća kasnije reklamiraju ne samo potvrdu na novac, nego i odgovor na svoja pisma. Tako dolazi do nepotrebnih sumnjičenja i neugodnih predbacivanja, a kako vidite imamo i bez toga dosta jada.

     

    Sa svih strana dobivamo od braće molbe, da bi "DRINU" radi novo-nastalih okolnosti pretvorili u mjesečnik, dapače iz Toronta i Melbournea traže, da izlazi dvotjedno. Nama ni jedna žrtva nije težka, pa ako prilike zaista tako budu zahtievale i braća u tom pravcu imadnu smisla, mi smo voljeni. Raspolažemo sa dovoljnim brojem suradnika, da bi mogli izdavati jednu novinu, koja bi dostojno branila velićinu naše stvari, davali obavještenja o svjetskoj politici, jednom rieči vršili misiju, koja se od jednog dvotjednika traži. Mi smo voljni i na materialnu žrtvu s naše strane, ali ipak za taj podhvat trebamo Vašu punu pomoć, kako bi dokazali, da imamo ne samo dosljednosti, hrabrosti i političkog poštenja, nego da raspolažemo i sa intelektualnom ekipom, koja je sposobna zadovoljiti potrebe naše emigracije.

     

    Mi Vam se obraćamo, da još jednom podnesete žrtvu sa onim najužima i da nas pomognete još i prije, nego "DRINA" stigne redovnom poštom, bilo da Vaša družtva dadu jednu stanoviti pomoć, ili da odkupe jedan stanoviti broj primjeraka za svoje članove, bilo da taj uži krug, koji će sigurno odkupiti "DRINE" unapried dade svoj obol. Mnogo se je već govorilo o novcima i još će se govortiti, ali je jedno sigurno, da nemate razloga žrtvovati novce za tisak, koji ne diše onim duhom, kojega Vi izpoviedate, a imate razloga pomagati ono, što je u biti vaše. "DRINA" nije ničije privatno vlasničtvo, od nje nitko ne živi, ona je žrtva za sve nas, ali nam je baš zato drago i voljni smo i nadalje za nju žrtvovati naše vrieme, naše umne sposobnosti i naša materialna sredstva prema našim mogućnostima.

     

    Ako mi ovu krizu u koju smo zapali ne bi prebrodili, izdali bi sami sebe svjedodžbu siromaštva i priznali, da nismo ni imali razloga za obstanak. Mi ne želimo, da Vi svi budete automati i da netko za Vas misli, nego vjerujemo i izpoviedamo, da svi trebamo razmišljati o našoj sudbini i to svoje vjerovanje izpoviediti bez straha, da nam koji od ambiciozne gospode zato dobaci, da smo izdajnici, odpadnici itd. Vaša pomoć za "DRINU" biti će odraz Vašeg načina shvaćanja i Vaš odgovor na sve ono, što se je u zadnje vrieme dogodilo. Vi razmislite o svemu onome, što smo Vam mi govorili u zadnjih 7 godina, uzporedite naše rieči i naša pisana slova sa onim, što o nama ambiciozna gospoda pišu, pa stvorite zaključak. Taj zaključak izrazite osim na drugim poljima i u spremnosti za pomaganje "DRINE" ili pak onih drugih. Ima u svijetu listova, koji imaju po šest milijuna čitalaca i sudbina lista zavisi o njima. Neka bude tako i sa "DRINOM". Mi smo ju pisali, uredjivali, plaćali, pa njezina sudbina nije u rukama ni Promičbenih ureda ni ambiciozne gospode, ni neprijatelja naroda, nego u našim rukama. Mi vjerujemo u sviest emigracije i prijatelja "DRINE" i smjesta prelazimo na daljni rad.

     

    S obzirom na novu situaciju i suradnja Vaša u "DRINI" mora biti efikasnija. Morate nam dostaviti Vaše impresije o svemu onome, što se oko Vas dogadja, morate javiti ono što vidite da je u svjetskoj štampi od interesa za nas, staviti na papir, koji u mnogome od nas vlada u pogledu pojedinih problema. Neka nas pri tome vodi naš osnovni program, a to je N.D.H. s granicom na Drini, dakle sa "DRINOM" na Drinu.

     

    Zahvaljujemo braći i družtvima na mnogobrojnim pismima, koja su nam stigla u zadnja vremena, a u kojima je progovorilo ustaško srdce emigracije. Danas je podpuno jasno, da nije uspjela konspiracija, da nas nisu ni prijetnjama, ni podvalama ni vikom uspjeli uništiti, a iz Vaših pisama se vidi, da smo s pravom govorili o ustaškom preporodu. Pokrenuli smo se s mrtve točke i idemo napried. Mi Vaša pisma još nismo objelodanili, jer ne želimo prije saziva suda na 20 travnja izlaziti van s pismima, koja bi se mogla shvatiti kao pritisak na druge. (Ja sam o ovom sudu pisao u početku opisivanja PISMA MAKSA LUBURIĆA. Koga to zanima, zamolio bih ih da se povrate na stranice tih opisa o sudu, gdje će moći saznati o čemu se radi, jer je u tim nastavcima temeljito obješnjeno o čemu se radi i zašto je došlo do tog suda, mo) Neka to !HRVATSKA" čini, (novina i glavno glasilo Hrvatskog Domobrana i u to doba Ustaškog Pokreta, kojeg je Poglavnik te godine 1956 službeno preinačio u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, mo) a Vi uzporedite potpise i količinu istih sa stanjem, koje medju Vama vlada, pa ćete vidjeti, da je učinak bio protivan. Zato mi ćemo pričekati i sviestni težine slučaja postupiti onako, kako nam naša savjest nalaže. Neka oni iznesu sve potpise onih, koji im odobravaju, a mi ćemo poslije iznieti naše.

     

    Pojedincima smo javili, da je iz Argentine stigao ustaški satnik Šakić (Dinko Šakić, oženio polu sestru Maksa Luburića Nadu Tambić, dakle, generalov zet, mo) sa obitelji kao prvi od onih, koji su pozvani po Odporu i Stožeru na dužnost. Kako vidite ne samo, da nismo prestali sa djelatnošću, nego smo istu i pojačali, i to mislimo činiti i u buduće i u svim pravcima naše djelatnosti. Vjerujemo, da se Hrvatska nikada neće osloboditi onim radom, kojega vrše naša braća u Argentini, pa smo voljni uzeti na sebe onu odgovornost i baviti se djelatnošću, koja nije i ne može biti uzmicanje pred neprijateljem i obtuživanje svoje vlastite izvidnice. Nas su se odrekli, ali se mi nismo odrekli Poglavnika niti to mislimo. Pa ako su oni izgubili živce, naši su u redu, naša je savjest čista, pa su i u tim prilikama braća voljna ostaviti svoje egzistencije i prijaviti se na dužnost, kad ih pozovemo.

     

    Nismo Vam se u zadnja vremena osobno javljali, a rekli smo zašto. Ljudski je to nemoguće, a rekli smo Vam i to, da smo vjerovali, da ludovanje gospode neće zauzeti tolikih razmjera, pa smo držali, da će intervencije mnogih naših političkih i vojničkih prvoboraca imati uspjeha. Zato Vam se nismo javljali, ali jesmo na Vas sve mislili.

     

    Od zaključenja blagajne krajem godine, prije nego smo, kako smo Vas obaviestili napustili zemlju i išli na dulja putovanja, te radi stalnih kasnijih neprilika, nismo poslali potvrde o stiglim prihodima za "DRINU", nego smo Vas samo obaviestili o primitku. Sada ti činimo, a u koliko ima kakovih razlika, ili radi nastalih prilika drugačije treba potvrditi t.j. pojedinačno, molimo Vas odmah obaviestite. Podpuno je logično i shvatljivo, da ima braće, koja su nepovjerljiva, posebno nakon svadja i osobnih razračunavanja. Ukoliko takovih slučajeva ima, molimo Vas, da nam se javi, pa ćemo poslati individualne potvrde.

     

    Kako vidite padaju obtužbe radi novca, a baš ste Vi bili svjedokom toga, da se čitava ta Klaićeva akcija i nije sastojala od drugoga, nego da fond "DRINE" svrši u njegovom džepu. Uzporedite "DRINE" s onom što Vam on daje, pa prosudite. Mi ćemo Vam pomoći, dajući Vam malu sliku o stanju blagajne. Prije našeg polazka na put i svega onoga što se je savezno s tim dogodilo deficit u našoj blagajnoj je bio oko dvije i pol tisuće dolara, (pretvoriti te dvije i pol tisuće dolara u današnju vrijednost, za sigurno bi se mogla kupiti lijepa i lijepo uređena kuća, mo) o čemu smo poslali Glavnim Povjerenicima zapisnik. I sada smo osim svega ostaloga izdali dvije "DRINE" i idemo s trećom u tiskaru. Mi smo uviek nudili i sada još nudimo svakome, tko je dao i jedan cent za "DRINU", da može imati uvida u knjige "DRINE", pa ako ima takovih, koji se žele domaći fonda "DRINE" u USA ili Australije, mi mi nudimo, da dodju ovamo i preuzmu administraciju i blagajnu "DRINE".

     

    Adrese naše ostaju kao i prije t.j. za europske zemlje, poslove Suda, adresa "DRINE" i pukovnika Pušića, a za prekomorske zemlje i uredničtvo "DRINE" te one poslove, za koje će Vam se posebno javiti satnik Šakić na adresu: Isabel HERNAIZ (supruga generala Vjekoslava Luburića, mo) kao i do sada. Nadamo se skoro staviti u pogon i Generalni Konzulat u Barceloni za stanovite poslove i veze sa strancima, o čemi ćemo Vas na vrieme obaviestiti. (general Franko za njegova života nije diplomatski službeno priznao Jugoslaviju, ali ni službeno nije poništio postojanje Hrvatskog Konzulata u Španjolskoj. O tome se je već pisalo u prošlim pismima. Mo)

     

    O našoj djelatnosti u ova sudbonosna vremena zavisit će, dali smo zreli za vodjenje poslova naše oslobodilačke borbe, da se pod svaku cijenu održi kontinuitet iste do boljih vremena. Nitko od nas ne zna dali će rat izbiti danas ili za 10 godina, ali svi znamo, da isti može izbiti svaki čas. Vidimo, da se štošta zbiva u svjetskoj politici, što od danas na sutra može naše pitanje postaviti na dnevni red. Zato ne smijemo izgubiti vjere ni klonuti, nego nastojati u svietu nešto učiniti, da nam bude od koristi u novim pregaranjima.

     

    Nastojte sa sadržajem ovoga pisma upoznati što širi ktug prijatelja.

     

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI !

     

    Marijan Pušić v.r. DRINJANIN v.r.

    27-02-2015 05:10#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

    27-02-2015 16:19#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Citiraj Prvotno napisano od Bobani Vidi poruku

     

     

    GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968.

     

    Uvod: Dr. Miljenko Dabo Peranić.

     

    Slušajte sada glas: Desetotravanjsku Poruku Generala Drinjanina Hrvatima u svijetu.

     

    xxxxx

     

    Prepisao sa CD Mile Boban, Otporaš

     

    xxxxx

     

    Draga hrvatska braćo. Što je značio Deseti Travanja sa političkog stanovišta za hrvatski narod, to smo čuli mnogo puta. Malo je Hrvata koji godine tisuću devet stotina šesdeset osme za Deseti Travnja neće praviti sami u sebi svoju vlastitu analizu. Čine to oni koji su državu stvarali a i oni koji su je obarala, pa da skupa s nama postanu roblje. Hrvati su stvorili ne samo svoje stanovište, nego su u Domovini i u Emigraciji nastojali staviti na papir i svoje dojmove, uspomene, doživljaje ali i dokumente o onome što su napravili i što nisu dospijeli napraviti. Preveliki je to događaj a da bi se mogao samo prešutiti. Zato ga nastojmo i prikazati onako kako nama konvenira, kako bi ga mi željeli vidjeti. Htijeli bi opravdati sebe, kao ljudi, kao grupe, stranke, organizacije i ideologije kako bi za svu povijest ostalo što više dokumenata; jer Deseti je Travnja jedna prekretnica od sudbonosne važnosti, te za tu prekretnicu možemo prikazati na jedan ili drugi naćin, ali ju se ne možemo zanijekati.

     

    Pokušat ću dati jedan prikaz hrvatske tragedije koju je proživljavao mali hrvatski čovjek. Ono što je on doživio, ne kao jedan događaj, kojega su donijeli i odnijeli vjetrovi povijesti, dobra i zla sudbina, kao jedan od tolikih ratnih zbivanja, nego nešto što je svaki hrvatski čovjek osjetio na svojoj vlastitoj koži, na svojemu tijelu, na svome životu, na životu svoje djece, očeva, na svojem imanju, jednom riječu i na svojoj vlastitoj sudbini. Ovakovih osobnih događaji uvijek su bili odlučujući, sudbonosniji, jer se nisu mogli niti zaboraviti niti mimoići, nego su bili čvrsto vezani uz čovjeka kao dio njega samoga.

     

    Potreba Desetog Travnja! Svi smo mi osjećali potrebu Desetog Travnja, mi koji smo na školama slušali o tome da su nas srpski opančari oslobodili na Kajmačalanu, (Nije najjasnije, ali mislim da je general tako nešto rekao. Mo. Otporaš.) na Crnom Vrhu, na Solunskom frontu. Mi koji smo kao djeca dobivali ćuške i batine, kojima se je vrijeđao nacionalni ponos, kojima se je govorilo da nismo narod nego neka nesvijesna smjesa, koju su, eto, oni oslobodili, kojima su dali ime, državu, kralja, slobodu i svrhu života. Nama koji smo bili vješani radi bilo kakva dizanja glasa, radi bilo kakvoga čina, radi najmanje oporbe. Nama koji nismo imali prošlosti, koji nismo imali sadašnjosti, kojima je stavljena u izgled tamna budućnost. Osjećali smo svijestno potrebu jednog Desetog Travnja, pa makar nas koštalo i sama života.

     

    Potrebu Desetoga Travnja osjećali su i naši očevi koji su se borili za vrijeme rata na tuđim frontovima, dobivali bitke i gubili ratove. Osjećali su potrebu da dođe jedan dan kada bi ginuli za svoje vlastite ideale, za svoju sadašnjost, za budućnost svoje djece. Tu su potrebu osjećali svi koji nisu izgubili ljudskog dostojanstva, koji se nisu mogli pomiriti sa mišlju da smo nesposobni umarati za sebe, na svojim ognjištima za svoje, za budućnost svoje Domovine i svoje vlastite djece. Potrebu su osjećale naše herojske Majke koje su radi Hrvatske izgubile muževe, našle se kao moja Majka sa čoporom malene dječice, bez imetka, bez službe, bez penzije, progonjeni i sa teškom uspomenom pred očima. Srbi su nam pred ulaskom u (kuću) ubili oca. (Ovdje ima jedna mala pauza ganutljivosti, po svoj prilici general je pri izgovoru ovih riječi bio emicionalan. Mo) Izmrcvarili su ga, prebili i Boga u njemu, kako su znali reći, zatim ga na sami Božić bacilli u podrum i polili vodom da ujutru osvane kao skup smrznuti ostataka tijela jednog snažnog, mladog, čestitog i poznatog čovjeka, samo zato što je bio Hrvat. Što je mogla misliti moja Majka, što smo mogli misliti mi mala dječica, naši susjedi i sugrađani, naša rodbina, koji su sve to promatrali sa jednim pritajnim buntovničkim mirom. Nije se radilo o tome dali bi ili nebi udarili po njima, po onima koji su nam otimali granice, nego se radilo o tome kada će to biti!

     

    Osjećali su potrebu Desetog Travnja oni seljaci koji su bili ne samo pokradeni, prevareni, osramoćeni, nego čak i batinani. U sjevernim krajevima Hrvatske se batinalo i misli se da je preko pola milijuna odraslih osoba formalno bilo povaljeno i dobivalo batine, kao što se je u stara vremena radilo sa zločincima i tatima. U južnim krajevima i posebno u Bosni i Hercegovini ljudi su jednostavno bili ubijani. Bilo je i nestalo stranaka, vođa i ideologija, ali u svim režimima uvijek su bili na javi batinaši. Bilo je i nestalo detalja ali je ostalo uvjerenje kod svih Hrvata da je potreban jedan novi, JEDAN DESETI TRAVNJA!, jedan novi dan slobode, časti i ponosa. I on je došao možda kada su mnogo vjerovali da je vrlo i vrlo daleko!

     

    Recimo nekoliko riječi o radosti Desetoga Travnja. Mrtva Radića hrvatski je narod odpravio na Mirogoj sa vjerom da će se ispuniti njegova zadnja želja i oporuka: “Nikada više u Beograd”! Čak su i predstavnici prečanskih Srba, tj, Srba i pravoslavaca s ovu stranu zemunskog mosta, jasno i glasno govorili da Jugoslaviju treba uništiti i da treba stvoriti Hrvatsku Državu. Nisu to bili samo Vojvođanski Srbi koji su se sramili svojeg srpskog podrijetla, nego i najveći batanaš svih vremena Svetozar Pribičević, koji je stvorio Jugoslaviju a i izumio batine da tu Jugoslaviju održi na životu. Ni on nije dosta veliki Srbijanac, zato jer je bio Srbin ali ne Srbin iz Srbije. U Hrvatskoj je nestalo stranaka i počela se stvarati Hrvatska, jednostavno HRVATSKA! Cijeli je narod bio u hrvtaskom pokretu, pokretu za oslobođenje. Dok je narod skupljao stare kubure i oštrio handžare, političari su i opet tepali (ili možda pretresali, mo) o miru, o deklaracijama, o novim reformama, o novim pregovorima, o novim sporazumima, o novoj, tobože, boljoj Jugoslaviji.

     

    Iz emigracije su se vratili hrvatski neumrli književnik, i pjesnik, i državnik, i borac Mile Budak, najveći junak hrvatskog oslobodilačkog rata Jure Francetić, vratili su se zato jer nisu mogli izdržati nakon marsailleskog atentata talijanske policije i njeno šurovanje sa beogradskim agentima. Poglavnik i Ustaše bili su internirani. Tobože nama skoline i prijateljske Njemačke morao je biježati Andrija Artuković u Francusku da spasi goli život pred novim manevrima novog srpskog gazde Milana Stojadinovića. Mađarska koja je znala gospodski s nama postupati, ali je i sama bila uz duvar prislonjena, morala je internirati sve Ustaše i skorom sve Hrvate. Svaki put kad je Stojadinović išao vlakom iz Beograda u Beč i Belgiju preko ove ove zemlje, svi su, pa i bogalji hrvatskog podrijetla, biti internirani, i svaki su, i bogalji, i žene, i djeca čuvani sa pet i šet oružnika. Pa ipak, čim je ratna kuka stigla blizu nama, sav se narod digao, sav, kao jedan, u svim hrvatskim pokrajinama. Pokazalo se da nismo tamburaši, da nismo zaboravili uvrede, patnje i prolivene krvi, da nism zaboravili ni želje svoje. Nestalo je te nakazne Jugoslavije za nekoliko dana, a njena vojaska nije pružila jednu jedinu bitku, koja bi ostala zabilježena u analima ratnih dogodovština.

     

    Prvi su pušku bacilli oni koji su najviše o ratu govorili. Hrvati je nisu bacali nego je prihvaćali. Nestalo je stranaka, nestalo starih zadjevica, nije se govorili čak ni o hrvtaskim izdajicama. Sve je to bilo kolosalno, sve je to bilo monumentalno, veličanstveno! Sve je to izgledalo kao jedan jedinstveni orkan koji je elimentarnom snagom pomeo Jugoslaviju a donio slobodu. Sada smo imali svoju državu, imali svoju pušku na svome ramenu, a nitko se od nas nije jedva ni brinuo zato da bi imali svoje pare u svome džepu. Vreće sa dinarima, sa onim mrskim srpskim dinarima, su bile stavljane na lomaču. Svi smo gledali na DRINU, na našu DRINU!, kako bi stvorili svoju snažnu branu; svi smo sanjali o novom hrvatskom preporodu, novoj sreći i miru, i slavi razbora i izgradnje kulturnog uspona i gospodarskog dizanja, i svi smo u snu gledali veliku Hrvatsku sa sretnim Hrvatima i dobrom odnosu sa svim svojim susjedima.

     

    Na Markovi Trgu je izgledalo kao u košnici, ( vacuum, mo) na Dvoru kod Poglavara, davali su jedni drugima uglednih Hrvata svih orijentacija. Dolazile su deputacije, grupe i organizacije najrazličitije vrsti: profesori, tehničari, inžinjeri, svećenici, županci, vojnici, ljudi, muževi, žene, djeca, iz svih kutova domovine stizali su sa svojim molbama, žalbama, prijedlozima, i nekada samo zato da se uvjere da smo zaista tu, svoji na svome. Lijesovi (Svijetnjaci, vatra,mo) su gorijeli na svim planinama. Veselje je bilo u sred srca svih Hrvata. Hrvatske se zastave vijorile, glazba svirala, kolo igralo. (Mnogi se Hrvati još i danas sjećaju slave, veselja, glazbe i razdraganosti Hrvata obnovljenjem Hrvatske Države u obliku RH u svibnju 1990 godine. Takvo je veselje bilo – i još veličanstvenije – Desetog Travnja 1941., mo) Žuljave ruke i opet su, nakon slave, uhvatile plug i motiku. I Bog je bio dao najveću žetvu koju je narod pamtio zadnjih godina. Božiji blagoslov je bio vidljiv; da, radilo smo za sebe, govorili su naši stariji. Mladež je počela stizati u vojarne, na svaku pušku bilo je sto kandidata, na svaku odoru tisuću. U okolici Zagreba počeli smo zidati nova i moderna radnička naselja. Tisuće rukupisa i originala knjiga odjednom bilo izvučeno iz ladica, skrovišta i tavana. Naši su intelektulci stvarali ali ih nisu mogli tiskati u ropstvu svoja djela, kao što mnoge životinje instiktivno ubijaju svoju mladež u kavezima i iza rešetaka. Oni su trebali slobode i u slobidi književnici bi stvarali, kao što su se životinje slobodno u slobodi kotile. Mladost je gledala vedro u budućnost, očevi su zadovoljno pristupili svojem uredu, plugu, motiki, čekiću i svojoj struki. Iako smo živjeli u ratu, i ako smo bili tako svijestni da je rat težak; gledali smo vedro, jer ako bi trebali umirati, znamo zašto bi to činili. Ta živjela je Hrvatska Država iako nije bila ni sasma svoja, ni velika kokovu smo htijeli, nije bila kakovu smo željeli, ni kakovu smo zaslužili. Vedro smo gledali u svoju budućnost. Bila je to velika radost koju se rijetko kroz stoljeća osjeti. Nikada tu radost zaboraviti neće oni koji su je jednom, samo jednom osjetili. Netko je negdje napisao da je to bio Delirij Desetog Travnja. Stoljećima smo ga očekivali i ima nešto u toj tvrdnij da je to bio pravi, pravcati Delirij. Jedna velika duhovna gozba, jedno neograničeno veselje koje može samo rob osjetiti kada on postane sretan i slobodan.

     

    I onda dolazi: “Đurđev danak hajdučki sastanak”. Govorio sam o tome što sam osobno proživljavao. Neće biti zgorega da ovo dobro poslušaju oni koji u emigraciji čeprkaju po prošlošću, traže krivce, krivce hrvtakse tragedije, ali uvijek tako, samo tako, da sebe prikažu pametnima, dobrima i hrabrima, a ostale zlima, ludima i kukavicama. Onih prvih dana naše sreće, bio sam na službi na Markovu Trgu, bilo kao osobna straža držvanog Poglavara, bilo kao organizator Poglavnikove sigurnosne službe i uopće naše vojne organizacije. Kako ja tako su i drugi sanjali o tome da nakon mnogo godina emigracije vidim moje, ali daleko je bio Ljubuški a posla previše. I baš kada sam mislio nekako skočiti da vidim moju dobru staricu i posjetim grob oca u Trebinju, gdje je ležao, da zagrlim braću i sestre, vidim stare prijatelje i moj kamen; dođe nam vijest da je u hrvatskom selu u Hrvatskom Blagaju na Kordunu zaklana jedna naša obitelj. Još nismo imali ni vozila nego smo rekvirirali jedan taksi u pratnji dvoje Ustaša i jednog civila, otišli smo da vidimo što se je dogodilo. Istina, čuli smo bili o poklanim i popaljenim Ilićima kraj Mostara i drugim zločinima. Mislili smo da je to jedan od nekontroliranih događaja koje svaki rat sa sobom donese. Jednostavno smo htjeli zaboraviti prošlost, i osobno sam želio na grobu moga dobroga oca reći da opraštamo njegovim ubojicama, da je naša budućnost najveće zadovoljstvo za sve patnje i sve tegobe prošlosti.

     

    Događaji u Hrvatskom Blagaju, koji će biti poznati svima iz onih krajeva, vjerojatno i nekom od Vas koji ćete ove moje riječi čuti, pomutio je red mojih milsli, mojih i mojih prijatelja. S tim mukama i mislima stigli smo u selo i već našli uznemirene ljude. Oca i Majku su priklali i oni su umrli, a za malu curicu je se dogodilo nešto posebno. Njoj je bila namjenjena posebna smrt. Izvukli su je iz rijeke sa prerezanim grlom ali je još živila i moga je reći i jasno pokazati prstom na one koji su je priklali. Bili su to domaći Srbi, seljani, koji su donosili u mlin svoje žito, čija su se djeca igrala sa malom mlinarovom dok se je žito mljelo. Nije se moglo ni misliti na neku osobnu osvetu i na imovinske i druge razlike. Bila je to siromašna i skromna obitelj, koja nikada s nikim nije imala nikakovih razlika, koja se nije isticala ni na vjerskom, ni gospodarskom, ni nacionalnom ni društvenom životu. Puka sirotinja koja je od zore do mraka radila da može zaraditi koru kruha. Skoro bijeda i mizerija, pa ipak, tu je ležala mala curica kojih 6 godina preklana grkljana. Seljani su nam pričali da je sve bilo mirno dok nisu stigli neki popovi i učitelji, te da se u školi održao sastanak domaćih pravoslavaca, koji, čim je slijedilo veselje “Đurđev danak”, i pred zoru se čula pjevati ona stara četnička pjesma: “Spremite se sprepite, četnici”. Kada je orgija svršila, kićeno je društvo otišlo do kućanova mlina (Radi se o obitelji Jose Mravunca, mlinara na rijeci Korana, koju su srpski četnici u noći 5/6 svibnja 1941. Jednostavno zaklali; dakle, ni puna četiri tjedna od Proglašenja NDH Desetog Travnja. Koliko se još i danas zna da toj hrvatskoj mučeničkoj obitelji još nitko nije podigao spomenik. Mo) i dovršilo orgiju u krvi jedne male i skromne hrvatske siromašne obitelji. To je bilo ritualno posvećenje nove epoke u duhu starih navada izraženih u obliku: “Đurđev danak, hajdučki sastanak”.

     

    Iz Zagreba su stigli jedna grupa mladih pravnika, nekih …svršeni drugih mozgova i među njima poznati …predvodnici zagrebačkog sveušilišta. Bili su to svima poznati: Grga Heljz, Joso Rukavina, Juka Majić, Ras Raspudić, možda još kojih čijih imena nesjećam. Dalazili su da istraže čisti zločin. Mladi pravnici su gledali tijela preklane obitelji male mlinarove kćerice. Nešto se događa što nije bilo u našim predviđanjima, što nije uopće bilo shvatljivo našem mentalnom sistemu. Zagreb je još bio pun radosti, planova, sanja, vojnih i civilnih mimohoda. Svi smo htjeli saviti obiteljsko gnjijezdo, imati sinova i kćeri, da Hrvatska bude slobodna, da bude sretna. Kako smo rekli da od dobra roda ostane poroda. Svi smo počeli gledati gdje bi našli sreće. Počeli smo kupovati cvijeće i nositi curama kao izraze naših ljubavi. Svi smo htjeli ići u kazalište, uživati u stvaranju, u izgradnji, ići u crkvu, dati hvalu Gospodaru neba na miru, na plodovima i tekovinama Desetoga Travnja! Htjeli smo opraštati, učiti. Htjeli smo napraviti Hrvatsku lijepom, plodnom, sretnom, sigurnom! Htjeli smo biti velikodušni! I što je to sada što naše oči gledaju u jednom malom selu nedaleko od samog hrvatskog glavnog grada! Oni koji su bili u Zagrebu, pomalo smo već bili vjerovali da su uveličane one prve vijesti koje su nam stizale … sa granica …sa DRINE. Stajali smo svi kao zapanjeni. Veselje Desetoga Travnja je bilo pomućeno, a uz zvuke “Spremite se spremite, četnici” i na “Đurđev danak”, i tu smo bili suočeni sa događajima koji su bili kao “kodni znak”, kao navala za kasnije kuke i krvi u koju smo bili ugurani, i kasnije genecida sve do Bleiburga i propasti Hrvatske Države.

     

    Malo zatim počele su stizati crne bijesti iz drugih krajeva. Zapovijednik Ustaške Obrane, povratnik i stari borac Mijo Babić, pada junački u Hercegovini sa nekoliko svojih drugova. Legendarni Jure Francetić i Ranko Boban jure prema DRINI. Naš junački Ibrahima vitez Pijanić organizira miliciju. Lički junak Juco Rukavina brzo skuplja vojsku i juri prema Kninu. Mene je zapalo ići na tromeđu: Prosor, Korduna, Like, Krbave i zapadne Bosne. Tu sam već bio našao nezaboravne Krajišnike: junaka Alu Humamovića iz Cazina, poručnika Envera Kapetanovića iz Bihaća, koji su okupljali ljude Krajišnike I ičli u pomoć prema Kulen Vakufu gdje su gorili dvori kasnijega predsjednika Hrvatske Vlade Džafer bega Kulenovića, a crkva u Krnjevuši je još smrdila po zapaljenom mesu svojega župnika. Junak iz Like Matijević ostavio je sinovca Miru koji je tada već prekupljao preživjele i išao u borbu. Od Oštrelja su četnici opkolili dopukovnika Domobranskog Matkovića koji je išao da primiri Hrvate i zaštiti Srbe. Supruga mu je bila srpkinja a on je bio jugoslavenski orijentiran. Pa ipak su ga zaklali. Iz Gradčaca su stizali preživjeli Kardumi i drugi. U donjem Vakufu je već bila proglašena velika Srbija i talijanski kamioni dok su prebacivali četnike s jedne strane na drugu, a smetali kretanje Hrvatskih Oružanih Snaga. U Korenici s Hrvatima su punili jame i navještavali radost istrebljenja. Zato se i zove Titova Korenica! Vojvoda Mane Rokvić već se hvalio da živog Hrvata neće tu ostati da pripovjeda šta se dogodilo.

     

    Kada sam stigao u Zagreb pun ušiju, gube i svraba, da tražim oružje, jer su na prema nama stajali kompletne jedinice sastavljene od Srba, predvođene od častnika, profesionalnih častnika i vojvoda i obskrbljeni od Talijana, sažaljavali su me, savjetovali da odmorim živce, jer da je rat svršio, da ne može biti vojničkih jedinica, da je to sve skupa glupo, te da je to stvar policijskih mjera, ako bi nešto zaista bilo; jer da je rat svršio. Da, jedan rat je bio svršio a drugi bio počeo.

     

    Tada se počelo pjevati: “Crven je Istok i Zapad”. Kada smo opkolili u Velebitu jedan četnički logor i uz pomoć lugara nečujno stigli do njih, našli smo nekih pedesetak ljudi, četnika, u šubarama sa redenicima, sa četničkim i kraljevskim kokardama, kako uče pjevati onu komunističku: “Crven je Istok i Zapad, crven je Sjever i Jug”. Njemačka i Rusija već su bile u ratu. Dok smo se naganjali sa četnicima i nastojali organizirati domaće milicije i zaštiti naša sela i živalj i njihov imetak, dotle se i dogodilo nešto što je davalo jedan drugi biljeg onome “hajdučkom sastanku” kakovog smo upoznali u malom selu u Hrvatskom Blagaju. Domaći lugari su prepoznali ujedno komesare, i jedan poznati komunista iz Gospića. Isti je to bio sve elemenat, ista mržnja, iste metode, ali drugo vodstvo! Druga je bila dimenzija sukoba. Tada smo po prvi puta čuli nova, nova druga imena kasnije, koja su iskrsnula na Kordunu, jer su Vlasi već napadali i četnici iz prkosa, ali su im na čelu bilo komesari i komandanti iz Zagreba i Karlovca.

     

    Hrvatska je Država bila naslijedila od Banovine jedan logor u Kerestincu kraj Zagreba kojega je čuvala Mačekova seljačka Zaštita i zagrebački policajci. U tome logoru su bili trenirani mnogi poznati hrvatski komunisti. Bili su se ugojili u logoru jer su im obitelji donosili hranu, gdje su sasma bezbrižno igrali karte, čitali knjige i novine, rugali se Mačekovoj Zaštiti, koja je sa istim odorama i škrlatima ostala ih čuvati skupa sa starim zagrebačkim policajcima, tu buduću elitu gerile na Kordunu. Komunisti su napali bezbrižne čuvare, ubili ih i ranili nekoliko od njih, uzeli im oružje i odšetali se na kolodvor. Slučajno sam onoga časa boravio na Markovom Trgu i odmah pošao sa drugima za njima u potjeru. Rekli su, govorili ljudi, da ih je zemlja progutala, iako smo neke pohvatali, nakon mnogo nastojanja, mnogo žrtava i borbe.

     

    Dok nije nije izbio rat između Njemačke i Rusije, između Hitlera i Staljina, hrvatski komunisti nisu pokazivali mnogo interesa za ono što se je oko njih događalo; osim što su i sami bili prisutni kod razoružavanja jugoslavenske vojske i skrivanja oružja za budućnost. Ali onoga časa kada je Rusija ušla u rat, pokrenula se i misterijozna mašina komunističke partije Jugoslavije, te tako i njena hrvatska sekcija. Dok nije bilo tih ideoloških razloga, sve je bilo u redu i postajalo je uvjerenje da neće biti poteškoća s njima, jer Jugoslavija je i njima kosti lomila, ubijala ih, i zatvarala ih, pa nije bilo razloga da ju brane, a niti da napadaju svoju vlastitu zemlju, to jest Hrvatsku. Tek tada smo došli do gorkih spoznaja da su nad hrvatskom sekcijom vladali Titini ljudi, većinom hrvatski Srbi a ne Hrvati komunisti, koji nisu imalo skoro nikakova upliva u vodstvu partije.

     

    Tu je bio već, ne samo njemačko/ruski rat, nego hrvatsko/srpski rat, u kojem su hrvatski komunisti bili na srpskoj strani. To su povijesne činjenice koje možemo žaliti, ali ne i ignorirati. Za hrvatski komunista i pod uticajem, i opet stranački, ideoloških i osobnih razloga, otišli su u šumu i neki predstavnici Radićeve Seljačke Stranke i za njima mnogi domobranski viši častnici i potom mnogi hrvatski politički neinteresiranih ljudi. Bili smo već u ratu protiv, ne samo četnika, partizana, Rusije, nego, nažalost, i protiv Amerike i Engleske, to jest zapadnih saveznika. Bili smo, dakle, u ratu Hrvati protiv Hrvata i Hrvatska Država protiv u šumi stvarane nove druge srbokomunističke Jugoslavije.

     

    Nije ovdje mjesta ni vremena za analuzu dublju i širu. Mnogi ste od Vas bili borci i drugi ste bili žrtve te borbe, pa Vam je poznato. Vojvode su zamjenili komesari i razne Đorđeviće, Đujiće i Đurišiće, razni Koče Popovići i Aleksandri Rankovići i Milovani Đilasi. Kao što su tisuću devt stotina i osamnaeste godine (1918) pokrili prostotu sa besvijesnim i prodanim pripadnicima jugoslavenskog odbora; godine tisuću devet stotina četrdeset i pete, (1945) danima Tragedije na Bleiburgu, Hrvatska je Seljačka Stranka dala Bana Subašića i svoju projugslavensku i ljevičarsku ekipu koja je Hrvatskoj dala problematičnu slavu, da Hrvat Tito vlada tom monstruoznom drugom Jugoslavijom u ime “bratstva i jedinstva”, u ime proleterske revolucije i pobjede jednog monstruoznog saveza, između komunista i kapitalista, čije posljedice zapad tek sada počima plaćati u jednom terminu diljem svijeta. U vrtlogu suludog klanja i odmazde pala je i naša mlad Država Hrvatska a ustalila se na vlasti komunistička partija. Tu, komunističku diktaturu, tu, ludu Jugoslaviju, služili su uvijek oni isti prodani Hrvati koji su služili Aleksandra i njegovu diktaturu, koja je vješala ne samo nacionaliste nego i komuniste.

     

    Kada se plaća slugu ne pita se odakle je i šta je, jer je Beogradu uvijek potrebno imati nekoliko tih smokovih listova da pokrije sramotu i prostotu pred hrvatskim narodom u slobdnom svijetu. Vidimo danas u Vietnamu kako Amerika plaća svoje slabe račune. Vidimo na cijelom svijetu što se događa i svi pomalo sa strahom mislimo, ne samo na komunistički blok u Europi, na Rusiju, nego i na Kinu od osam stotina milijuna robova, u posjedu kod kojih se nalazi i atomska bomba. Vidimo gdje se dižu crnci koji najavljuju rat svim bjelcima. Vidimo student svih zemalja kako traže nešto iako ne znaju točno što. Iza svega toga stoji planifikatori, stratezi, učenjaci i dijalektičari komunističkoga bloka, pa makar on bio podijeljen, makar drugačije gledao na raspodijelu plijena koji im je pao u ruke i na taktiku sprovođenje svjetske crvene revolucije. Vidimo jasnu dekadenciju svijeta zapada, i vidimo da su i ponosni rimski pape morali primate krvnike kao nekada ambasadore barbarskih zavojevača.

     

    Promijenila su se vremena; i iz podzemlja su izišli agenti, špijuni, Azevi, vođe i zapovjednici i prešli u salone Vatikana, engleskog dvora, američke Bijele kuće i u dvoranu ujedinjenih naroda. Oni su tu. Dobar dio područja kugle zemaljske, dobar dio, veći dio stanovništva, sirovina, materijalnih dobara, stratežkih točaka, tehničkih sredstava, nalazi se u rukama toga komunističkog bloka. Svjetska je revolucija tu, neki to vide ali neće da kažu. Drugi to kažu i ostaju obilježeni kao klerofašisti, kao nacisti, kao budale i patološki tipovi, kao militaristi, ili po onom hrvatskom: RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU!

     

    Komunizam je pokazao svoje pravo lice. Pobio je jedne, zastrašio druge, zarobio treće, ali i probudio četvrte od kojih su mnogi bili borci za komunizam! Mnogi su zaista mislili da će im komunizam donijeti mira, socijalnog napredka, blagostanja i prava. Eto toga je u Tibetu, malom Tibetu zavladal moćna i velika Kina. U Mađarskoj, komunističkoj Mađarskoj na silu Rusija, u Čehoslovačkoj vladaju Česi, u Jugoslaviji je ustaljen srbokomunizam. Mađarska je revolucija dokazala da nije isto biti mađarski komunista i jednostavno biti ruski vojnik, iako ne komunista, koji bi se bori za rusku imperiju. Kada su mnogi progledali ali je bilo donekle kasno. Donekle ali ne sasma.

     

    Isto kao i u Jugoslaviji gdje su hrvatski komunisti, pa i mnogi zaista uvjereni komunisti/ idealisti, a ne oportunisti i komunisti iz nužde, došli do uvjerenja da nije dosta biti partizan, komunista i Jugoslaven. Treba biti srbokomunista, treba slaviti svetoga Savu, biti (komunista, mo) svetoga komunizma, biti pandur Rankovića protiv svojeg vlastitog naroda.

     

    Pokrenili su se i drugi: Makedonci, Slovenci, Albanci, Crnogorci, mađarske i druge manjine. Pokrenuli su se i Crnogoci, pa čak i neki Srbi i to posebno u Hrvatskoj. Kao što su nekada mnogi Srbi prema priznanju samog Pribičevića, (Svetozara, mo) plakali za Austrijom nako tisuću devet stotina osamnaeste (1918) godine, bilo je hrvatskih Srba koji su počeli dolaziti do osvjedočenja da im je mjesto među onima gdje su se rodili, gdje mogu biti Srbi ali kao Nikola Tesla, smatrati se hrvatskim rodoljubom. Tako je došlo do kulminacije toga uvjerenja da je među potpisnicima poznate deklaracije u obrani hrvatskog jezika i prava hrvatskog naroda, bilo ne samo polovica od njih članova komunističke partije, nego i sedam (7) hrvatskih pravoslavaca.

     

    To je, dakle, bio novi hrvatski preporod na pomolu. Od osvjedočenja nije daleko akcija. Kada su profesori dali znak, tisuće je već bivših partizana u Istri i Dalmaciji bio sit “bratstva i jedinstva” i zuluma iz Srbije doseljenih Srba, koji su mnogi u četitri oka rekli da nisu komunisti, ali da je potrebna čvrsta ruka srbokomunista, da uz blagoslov, eventualno crkve, osigura život Jugoslaviji, gdje bi oni, Srbi iz Srbije uživali. To je bilo previše! Pokrenuli su se radnici i seljaci, profesori i učeni. Narod je odjednom izgubio strah. Drmala se Jugoslavija! To je dovelo partiju i Tita do odstranjenja Rankovića, iako je Tito bio Rankovićevac broj jedan, kao i Ranković Titovac broj jedan.

     

    Pokrivanje sramote vrši se tobože reformama a gubitke u ekonomiji, zajmovima i darovima glupog zapada. Radnici koji moraju ići zaraditi koru kruha, i turisti koji dolaze u Hrvatsku Dalmaciju, pune kase Titove družine, ali idejno je Jugoslavija već pala. To vide ostali i to vide i oni sami. Neću ju spasiti magla nekih tobože novih struktura federacija i konfederacija, kao što nije spasilo ni prvu Jugoslaviju krparenje sa Banovinama, sa sporazumima i drugim vlaškim meripetlijama. (Ova riječ “meripetlijama” nije najjasnija, moglo bi biti i "peripetlija", mo)

     

    Hrvati u Domovini i emigraciji počimaju izniva tražiti bratsku ruku, opraštati grijehe i učiti iz svoje vlastite propasti, iz svoje bijede i svoga poniženja. Od jednom su uskrsle knjige, novine, letke ali i dijalektika dinamita, koja dnevno dolazi do izražaja i u Domovini i u slobodnom svijetu zato, jer ta Jugoslavija nema budućnosti, nema opstanka, nema uopće razloga za život, i svatko se trudi da zabije svoj klin u njen mrtvački sanduk.

     

    Evolucija i revolucija, svatko na svome mjestu prema svojim idejama i mogućnostima, ali i jedno i drugo ide u rušenju Jugoslavije, i u izgradnji vlastite Hrvatske Države, demokratske Hrvatske Države za sve građana Hrvatske. Nema gorega slijepca od onoga koji neće da otvori oči. Zatvorenih očiju se može u tami ljepše sanjati, ali je mamurluk tim bolniji što se dulje držale oči zatvorene. Gledati otvorenim očima kao što to gleda Odpor na činjenice gdje je ujedno najljepši san. To su oni budni sanovi odgovornih muževa. Zato, istina, treba mnogo ljubavi za Hrvatsku, mnogo duhovne i duševne snage za pogledati u prošlost, ispraviti počinjene pogriješke i oplakati i priznati učinjene nepravde. Bilo bi glupo reći da nismo griješili, ali bi bilo samoubilački glupo pasti u neki kompleks krivnje, jer mi rata ni željeli ni pravili nismo. Nismo ni nametali taktike tabula rata iz ničije zemlje, ali kada je bilo potrebno i bili prisiljeni o događajima, morali smo prihvatiti komunističku taktiku, pa i njihove vlastite redove, kako bi se održali ne na vlasti, nego da ne budemo biološki istrijebljeni. Morali smo se braniti i pri tome smo griješili. Ako imadnemo snage da uvidimo i točno budemo znali razlikovati između tih pojmova, onda ćemo moći uzdići se iznad samih sebe i iz svojega pada crpiti snagu za dizanje, iz pogrešaka otvoriti tehničku školu, kako pogriješke i opet nebi ponovili.

     

    Čuli jesmo da se povijest ponavlja. Lijepa je to fraza. Mogla bi se povijest ponoviti. Mogla bi se ponoviti, kako ne! Sa istim programima, sa istim ideologijama, pa čak sa vanjskim znakovima, tako bi izgledali, bili bi ono kao tisuću devet stotina četridesete godine, (1940) mi i svi drugi. Tako, teoretski, ponavljam teoretski, može se dogoditi da nakon jednog stanovitog vremenskog razdoblja i opet uskrsne među nama jedan novi Radić i bude propovijedao mirotvorsko držanje, kako ne. Ljudi su voljni slušati nešto ugodno, lijepo, plemenito. Može jednom doći do novog Ustaškog Pokreta, do novih Starčevića, Pavelića i Radića, pa i novog socijalnog pokreta koji će nas opet htijeti pokrenuti za neka nova socijalna prava. Može uskrsnuti i novi Matija Gubec nakon četiri stotine godina (400) mučeničke smrti. Mogu uskrsnuti i naši plemenitaši, naši Zrinjski i Frankopani, novi borbeni kanonisti. Da, to može doći i do novih vjerskih ratova, to stoji. Filozofija povijesti dokazuje takova nešto, ali zato trebaju stotine (100) godina da naši sanjari, naše babe vračarice u grobu dočekaju uslišenje tih slatkih snova.

     

    Međutim politika nije ništa taktična nego dinamična pojava, a hrvatski narod je jedan živi organizam, jedna organska cjelina koju se ne smije upotrijebiti kao laboratorijske zečeve. Narod je tu. On živi, plodi se, umire, radi, pupi, kreće se, jednom riječu živi. Njemu trebaju zato žive solucije. I dans i ne sutra ili preksutra, jer on i danas živi, bori se i traži solucije za svoja riješenja, za svoje nemire. Te solucije su u nama samima. Mi smo dio svoga naroda. Naravno, ako ih budemo tražili, naći ćemo ih! Ako budemo zatvarali oči, sanjali o deliriju Desetog Travnja kako je negda bilo lijepo, veselo, kako bi moglo biti a neće biti, jer vrijeme iđe i nosi svoje breme. Koji smo bili starci Desetog Travnja i zreli muževi, a danas smo s jednom ili obadvije noge u grobu. Koji smo bili mladunci, snažni, danas smo zreli, bojim se poneki i prezreo, sa svim pozetivnim i negativnim svojstvima, sa svim vrlinama i manama, sa praksom koja je uvijek bolna, sa znanjem koje treba ugraditi u naše nasljedstvo. U tom novom hrvatskom narodnom preporodu je mjesto svima nama: starima sa znajnjem, mladima sa snagom. Griješnicima sa mogućnostima opraštanja, naraštajima budućnosti sa vedrinom bez kompleksa grijeha prošlosti.

     

    Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško, partisansko, hrvatski rat među našim sinovima su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI ! U Odporu ima ustaških zapovjednika, i ima sinova po kojega partizana i bivših partizana. I prije svega ima i onih koji prije, poslije i iznad svega žele stvoriti Hrvatsku Državu, gdje će oni, mladi reći, kako se treba voditi, a ne da im mi, nakon svega toga, još određujemo i to kako će oni živiti u buduće. Nije to bilo nikad sprovedivo, nije to nikada nitko uspio, pa nećemo ni mi! Treba graditi Hrvatsku Državu za našu djecu bez kompleksa krivnje i odgovornosti rata očeva! Odpor je zato pokret mladih ljudi koji žele u svoja jedra uhvatiti snagu vjetra hrvtaske povijesti, borba za slobodu prolivene krvi i izgubljenih NADA. Bit će to bolna operacija, jer će to biti ispit zrelosti, bit će proba neše ljubavi za Hrvatsku. U atomsko doba ne možemo propovijedati stare sisteme, ali da, stare vrline! I moramo misliti na onu Hrvatsku kakova će biti godine dvije tisuće (2000), kada mi stariji svi budemo u grobu. To smatramo planskim radom na dugi rok, kako sam napisao u jednoj od zadnjih OBRANA da u naša tradicionalna svojstva slobogrudnosti, borbenosti, duhovnog osvjedočenja, trebamo unijeti dozu racionalnosti, rada u ekipama, dozu dogmatizma, kolaboracije, kolektivne odgovornosti, kolektivnog rada, kolektivne politike svijesti, koja je nama Hrvatima skoro uvijek manjkala. Tako bi izgradili jednu političku doktrinu, koja može vrijediti jednako tisuću devet stotina šesdeset osme (1968) ali i godina dvije tisuće (2000), a to je: Uvijek sve bazirati na vjerskim zasadama, na onom, na onom nepromjenljivom, na ufanju u Boga Stvoritelja neba i zemlje, u svoj Hrvatski Narod, njegove vrline, negovu snagu, u razbor njegovih sinova, u njegov um, u njegovo hrvatsko mišljenje. Ako tako budemo radili, onda nas ni paklena sila ni snaga bilo kekove univerzalne ideje neće slomiti, nego ćemo kao jedan inteligentan, biološki zdrav, mentalno napredan i sposoban narod u svim prilikama znati izabrati jedan put, koji neće tjerati na vlast jedne a u šumu druge, nego na dijalog u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje neka se kroje ideologije, zakoni, granice i prava građana Hrvatske.

     

    A na nama, hrvatskim vojnicima, sada kao i navjeke neka ostane da budemo, ne straničari i da ne budemo nikada nosioci uzurpacije, vlasti, nego da budemo sluge svoje Domovine na granici Hrvatske Države. Tako nam Bog Pomogao!

     

    Živio Hrvatski Narod!

     

    Živjela Hrvatsa Država!

     

    General Drinjanin!

     

    (Napomena:

    Smatrao sam vrlo važnim prepisati ovaj Generalov govor sa CD i staviti na papir za sve Hrvatice i Hrvate. Koliko je meni poznato, ovaj Generalov govor nikada u cijelosti nije bio prepisan. Tu i tamo u nekim hrvatskim publikacijama se je moglo vidjeti po koje citiranje nekih generalovih izreka.

     

    Kada bi se nekim Božijim čudom ovaj Generalov govor mogao čuti u svim borbama u kojima su se Hrvati borili za Hrvatsku Državu od dolaska Hrvata 626 godine pa sve do danas, uvije bi bio aktuelan, i reko bih da se Hrvati nikada ne bi borili jedni protiv drugih, kao što je to bilo u ratu 1941-1945.

     

    Danas je 6 ožujka 2013., dakle uistinu STOTA GODIŠNJICA ROĐENJA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA.

     

    Neka ovaj prijepis Generalova govora bude ISKRENA ČESTITKA SVIH HRVATA ZA STOTU GODIŠNJICU JEDNOG HRVATSKOG GENIJALNOG VOJSKOVOĐE I HRVATSKOG GENERALA.

     

    Svima želim Sretan nadolazeći hrvatski državni praznik Deseti Travnja!

     

    Svima želim Sretan Uskrs!

     

    Otporaš, Mile Boban.)

    28-02-2015 00:31#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    TKO JE KRIV ZA SUDBINU VOKIĆ/LORKOVIĆ?

     

    Piše: general DRINJANIN

     

    (Ovo pismo nema datuma. Po svoj prilici general je zaboravio staviti datum. Po sadržaju pisma izgleda da je pisano 1968., mo.)

     

    Vladeku u Ratku

     

    Dragi moji !

     

    Nadam se da ste dobili okr. pismo, koje sam kao prvi korak poslao na Vas dvojicu, na Matu Sretera, Ćurića, Jurića, Štokana, Vukšana i Dragušicu u Hamilton, Nosiću, Staniću, Luburiću M., Odboru Toronto i Hamilton, i Galcu.

     

    Pisao sam Ratku i potvrdio primitak dva čeka: 200 Stanića, i 460 dol. ostali, ali kako mi je javio, da su obećali još nekih 200 dol. nisam poslao potvrde, dok i ovo bude, pa ću onda svima poslati par riječi, kao i obično.

     

    Htio bih vam reći par riječi obadvojici, jer na kraju krajeva, u Torontu će o vama dvojici ovisiti stvar. Iz Buenos Airesa sam dobio više kontradiktornih pisama i izvješća i putu Vrančića i odjecima. Osjeća se naime da je Vrančić umjetno i namjerno pokrenuo pitanje odgovornosti za Vokića i Lorkovića, pustio biva da se govori, ali sa namjerom, da nekoga povuče za jezik. (Po mom skromnom mišljenju, ova izreka: "...da nekoga povuče za jezik..." bi se moglo olako misliti da se odnosi osobno na generala Luburića, iako on sam za sebe tu to nije rekao, mo) Pitali su ga da nam dade tu izjavu, toga tobože Grabovca, ali izlaze druga imena, jer je taj Grabovac u Jugovini, u svom selu.

     

    (Ovdje se radi o Miji Grabovcu, rođ. 2.2.1913. u Proložcu kod Imotskog. Povratnik. Pristupio Ustaškom Pokretu i položio ustašku prisegu kao čarkar 11 siječnja 1934. pod rednim brojem 264. Vidi PAVELIĆ I USTAŠE, Bogdan Krizman, str. 557. General Drinjanin tvrdi da je on živ i zdrav i živi u svojem selu, i da ga nije htio izložiti opasnostima i progonima Udbe, jer bi tako ispalo da ga je zadnji Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga NDH general Vjekoslav Luburić prozvao ili izdao Udbi. Radije šutjeti. O ovome je bilo malo govora u do sada iznešenim pismima. Za što bolje i donekle potpunije razumijevanje ovoga slučaja, donosim ovdje izjavu gosp. Marka Čavića koja je izišla u novini OBRANA br. 150 za travanj 1971. Otporaš.)

     

    " HRVATSKA MISAO "

    Cordoba, Argentina 7. lipnja 1970.

    Poštovani Gospodine Uredniče !

     

    U pismu od 31 svibnja o.g. javljate mi, da ste - u dogovoru sa g. drom. Vjekoslavom Vrančićem - odlučili objaviti u Hrvatskoj Misli moje izvješće o smrti Vokića i Lorkovića koje sam napisao 12 prosinca 1959. i original predao g. ing. Ivanu Asančaiću na čuvanje u uredu Hrvatskog Domobrana, a kopiju t.j. prepis dao g. dr. Vrančiću; takodjer sam poslao jedan prepis pokojnome generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. Luburiću sam poslao na njegovu pismenu želju on me je zamolio u pismu da mu pošaljem rečeni izvještaj, ja kao njegov stari prijatelj nisam mu mogao to odbiti nego sam mu to vrlo rado učinija, samo sam mu poslao malo skraćeno ono po vojnički. Ne samo da nemam ništa protiv toga da se objavi, nego naprotiv želim da se to učini, i to čim prije, a Vama hvala što će te to učiniti.

     

    Marko Čavić

    Cordoba, Rep. Argentina

    B. Acosta 434, Cerro las Rosas.

     

    U nastavku donosimo izjavu Marka Čavića u vezi sa sudbinom bivših ministara u vladi NDH, dra. Mladena Lorkovića i ustaškog krilnika Ante Vokića. Smatrali smo uputnim ne vršiti nikakvih jezičnih izmjena, kako na naprijed objavljenom pismu, tako ni u izjavi, jer nismo željeli da u bilo čemu ograničimo slobodu izražavanja i neposrednost izvjestitelja. Držimo, da je sadržaj posve jasan, pa mu je stoga nepotreban bilo kakav komentar s naše strane.

     

    SLUČAJ VOKIĆA I LORKOVIĆA

     

    Cordoba, republika Argentina 12. prosinca 1959.

     

    Niže potpisani (Marko Čavić, rođen 25.4.1898 u Starigrad, Novigrad, pristupio u Ustaški Pokret i položio prisegu 29.XI.1932., Mo) izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i velik broj hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945. g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istoga mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije. Moškov je sjedio u svom automobilu te i ja sam ušao knjemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili oboica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo oba drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo iz sna. Tko je zakucao to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac takodjer stari emigrant iz prve emigracije a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: Gosp. generale ustaški javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu, general preupita a dgje su ti njih dva misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara ja sam jih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama. General upita a šta si sa njima učinija? Streljao sam ih gospodine generale. Moškov se je zgrabio za kosu i čupao sam svoje kose i plakao kao djete suza za suzom su mu tekle niz lice, preupita ponovno Grabovca i reče mu što da od tebe radim nesretni brate. Grabovac odgovara, streljajte me gospodine generale drugo nisam ni zaslužija...Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govorio Grabovcu odstup da te ne vidim. Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi bili sada ovdje sa nama. Moškov odgovara sada je sve kasno dragi moj Marko.

     

    Grabovac je rodjen u okolici Imotskog ako se ne varam mislim da je iz Runovića ali to bolje znadu svi imoćani.

     

    Jedini živi svjedok koji ovu izjavu zna i čuja rečeni prijavak to sam ja.

     

    Marko Čavić

    Pripadnik bivše P.T.B.

     

    (Svjedočanstvom gosp. Marka Čavića je razjašnjena tajna smrti Lorkovića i Vokića. A koliko se za nju nepravedno okrivljivalo generala Luburića! Kao u ovom slučaju, tako će istina izići vremenom na vidjelo i u drugim slučajevima. Tko je ubio Vokića i Lorkovića, bilo je odavno poznato generalu Luburiću, ali on je radije nevin podnosio lažne optužbe, nego da bude tužitelj. Uredništvo "Obrane")

     

    (Tako donosi novina Obrana br. 150 travanj 1971. Mo. Otporaš.)

     

    Cilj:

    nakon 12 godina potaknuti to pitanje, da sam ja bacio krivnju na Vrančića, a on u četeri oka i u govorima o meni lijepo, ali on i njegovi ljudi pokreću pitanje, da bi izazvali škandal, pa kada bude opet Vijeće, da mogu Jelić i Oršanić kazati, da sam kompromitiran. (Kako sam u prvom opisu napisao da je ovo pismo, izgleda, po sadržaju, pisano 1968. god. Sada kada general piše: "Cilj: nakon 12 godina...", što bi uistinu trebalo biti "nakon 22 godine", tj. 1945 + 22 = 1967 godine ovo pismo bi trebalo biti pisano, mo) To sada kaže i sam Lukas, koji je vrlo diskretan, škrt na riječi, hladan i obziran. To je sve prokleta kuhinja, kao i onda u New Yorku. Može nam izgledati glupo o tome govoriti, ali zar neće biti glupo trošiti vrijeme i energije, kao i dosta puta dosada sa tom "finom gospodom" koji su čisti kao sunce, a mi raja, koljači.

     

    Kako prolaze godine, a kako znaju da nemože reći da nećemo razgovarati, to priredjuju manevre, kao i onada kada su nas mećali u Savez, u Vijeće i td. Pazite, jer znate da je tako. Veli mi iz Sydneya Galić, da i opet Rover izbija i povezuje se sa svima koji su protiv nas, posebno sa Tomićima, Štirom i starim prijateljima. To je predigra za Vijeće. Mi možemo smatrati da stari Došen govori i piše gluposti ili jer nema drugog posla, ali ja vidim na pr. po Čerkiću : kada je bio kod mene, uvjeren i obećao sve, a čim je došao tamo, opet isto. Jedini cilj Odpora bi trebao biti eliminirati Marka Krstića, koji je sa Pivcem i Dabinim šurjakom i 60 naših slavio 10 travnja kao Odpor, a Čerkić sa Vrančićevima. Lani je počeo odmah nakon dolaska Došena zahvaljivati se na povjereništvu, i sabotirao Marka, kad sam ovome dao. Kad je vidio da ide i bez njega, došao je s ciljem, da sada rušim Marka. Ja bi trebao biti lud, sasma lud, kada bi to činio. Pa ipak, vidite, tu sam ga trpio 10 dana, i nije mi se ni zahvalio, ni javio jedne riječi, ali javljaju drugi, da će raditi protiv nas. Treba dakle s tim računati, pa pazite Marka, koji je išao do Tomića i Čerkića, pružio im ruku, Obranu i dr. i poslali su ga "u neku stvar i u materinu".

     

    Enver i Lukas vide sada stvar u redu. Izmjenili smo nekoliko pisama. Oni su reagirali jer se je Vrančić od tamo povratio sa vijestima, a oni nisu znali ništa. Pisao je Enver i Rudi Eriću, i dobro bi bilo da izmjenite par riječi s njima. Oni ih bolje poznaju kroz dugi niz godina. Vjeko Vrančić je pametan čovjek, inteligentan, državotvoran, - ali njemu je cijeli problem kako slupati Hefera. (Ovdje se radi o dva predsjednika i dva HOP-a. Prvi HOP je onaj kojeg je Poglavnik ostavio Dru. Stjepanu Heferu, a drugi HOP je REORGANIZIRANI HOP kojemu stoji na čelu Dr. Vjekoslav Vrančić, mo).

    Kod ovih pak tuku se Herenčić (general Ivo Herenčić, pregovarač na Bleiburgu s puk. Danijelom Crljenom u svibnju 1945., mo) i Sušić, podvaljuju jedni drugima, pišu letke, da ni Udba nebi bolje mogla podvaliti. Tužakaju se, troše pare na sudove, advokate i politički turizam. Nu Odpor ne smije glupo poslužiti kao magare, da se preko nas tuku.

     

    Tomić sigurno ništa pozetivno neće tiskati, a ni sam Hrv. Narod, (novina koju je izdavao Dr. Vjekoslav Vrančić kao gl. glasilo REORGANIZACIJE HOP-a kojemu je on predsjednik, mo) iako vjerujem da će Hrvati Toronta zapamtiti i pozetivno suditi ono što je rekao Vrančić.

     

    Svakako budite u vezi sa Lukasom i Enverom, izmjenite ideje i podatke. Njima je danas jasno, da ste korektno postupali.

     

    Kako sam vam pisao za 15.VIII. očekujem prof. Dabu, i onda ćemo govoriti o detaljima.

     

    Toliko za ovaj čas. Grli Vas obojicu, odani Vam

     

    general Drinjanin.

     

    (Nadodano rukom, mo)

     

    Dragi Ratko !

     

    Rekao sam ti šta je pisao prof. Dabo. Znam da je tako i da si zaista Motor i dinamika Odpora u Canadi. Mogu samo biti ponosan da ima Odpor takove predvodnike. Hvala tebi i dobroj Lenki, za koju znam, da je i opet bila mučenica. Grli Vas oboje, odani Vam general Drinjanin.

     

    Ps.

     

    Posebna hvala na velikom osobnom daru. Pišem Staniću isto.

    28-02-2015 07:11#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Z L A T O N E Z A V I S N E D R Ž A V E H R V A T S K E - N.D.H.

     

    (Mnogo se je pisalo a još više nagađalo šta je bilo sa zlatom Hrvtske Narodne Banke NDH? Jugoslavenski novinari hrvatskog podrijetla su napisali stotine Feljtona o tom "ustaškom zlatu"; pa čak je u svojoj knjigi GREH, KAZNA I POKANANJE Simo Dubajić pisao kako je u Kočevlje, gdje je on bio "komadant" došlo 30.000 zarobljenika, nemački general Lor, "ustaško zlato" i zarobljeno oružje...

     

    Donosim ovdje jedno pismo generala Drinjanina od 3.XI.1967. kojeg je pisao dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. U ovom pismu general uzgred spominje i dio zlata hrvatske narodne banke. Dali je tadašnji hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić znao više od svih jugoslavenskih novinara o bilo kakovome zlatu hrvatske narodne banke, to je teško pogoditi. Ali svakako nije teško pogoditi da je general Maks Luburić bio tu na terenu, u Zagrebu, u to vrijeme, i kao glavni zapovijednik obrane grada Zagreba, je trebao ili morao nešto znati, pa je danas do nas, poslije 70 godina dali hoćemo ili nećemo vjerovati šta u ovom pismu general Drinjanin kaže. Otporaš.)

     

     

    3.XI.1967.

    genral DRINJANIN

     

    Dragi Miljenko !

     

    Ostavio sam Obranu dogotovljenu, a ja odoh na dva dana van, i samo bi htio upodpuniti što sam ti javio o Draganoviću. (Stjepan, Krunoslav Draganović je bio hrvatski svećenik u Rimu. Mnoge Hrvate je spasio a još VIŠE mnogima pomogao da se isele u druge zemlje, posebice "preko lokve", u Argentinu, Australiju i USA. Kako tvrdi Šime Balen u svojoj knjigi "KRVNIK PAVELIĆ" 1952., da je Krunoslav Draganović pomogao prebaciti Poglavnika u Argentinu kao i Eichmenn-a. Usko je surađivao s prof. Miroslavom Varoš, koji je uistini bio ubačeni agent jugoslavenske Udbe među Hrvate. S Krunoslavom Draganovićem je osnovao koncem pedesetih godina HRVATSKI DEMOKRATSKI ODBOR i tako još više rastočio i pocijepao hrvatsku političku emigraciju. Ljeta 1967. godine agenti jugoslavenske Udbe su kidnapirali iz Austrije Krunoslava Draganovića. Kasnije se je nagađalo da se je sam prijavio, što se za sada skoro sigurno zna da se je sam vratio u sporazumu sa agentima Udbe. Na Miroslava Varoša se je uvijek sumnjalo da radi za Udbu, ali se nije imalo konkretnih dokaza. Negdje početkom 1972. se je saznala da radi za Udbu i da je njihov tajni agent. Udba mu je javila da se sprema "ražanj za zeca" što je bio mig da je talijanska policija za njim da ga uhpse. U zadnju minutu je uspio pobjeći i živio je u Splitu. Mo. Otporaš.) Ako uspijem poslat ću ti odtiske iz Obrane, a ako ne kad se vratim. Nema sumnje da su ga prodali Azevi, i odlučio sam ići s tim pojmom.

     

    U USA su mislili to propaganda, ali ako su ga uhvatili i kako izgleda prodali gotovo je, on i njegovi, a ako je to propaganda, onda je najgore što su mogli učiniti, jer kako je slično nešto bilo više puta, moglo bi se dogoditi da ih u Beogradu nabiju na kolac, i neće nitko vjerovati da nisu na Kapari u društvu kakvih Švedjanka. Previše je daleko otišlo, a da bi to moglo biti. Zato ne mogu vjerovati da je to farsa. I sada kada je donijelo mnogo stranih i hrvatskih, idem i ja (vijestima, mo), inače su mi sugerirali da tiskam jednu izvanrednu Obranu. Nu Slavko (Logarić, mo) mi veli, da nije kod Popa Gene (po svoj prilici se ovdje misli na Eugena Beluhana Kostelić koji je napisao knjigu "STEPINAC GOVORI", mo) sjedi i piju. A onda stvar sa Bleiburškom knjigom. Prcela je sve dao ovome (Draganoviću, mo) da to poboljša, a ovaj zadržao i ode sa svojom knjigom. To sam rekao Prceli pred 10 godina da će mu to biti. (Ivan Prcela je prikupljč podataka od preživjelih hrvatskih vojnika s Bleiburga i Križnog puta. Uzelo mu je preko 20 godina prikupiti te podatke. Tada je sve dao Krunoslavu Draganoviću da pregleda, dopuni i uljepša. Ipak od kopija tih podataka i tog materijala Ivan Prcela je izdao 1970. godine knjigu OPERATION SLAUTERHOUSE, a 2005. prevedena je na hrvatski jezik HRVATSKI HOLOKAUST, Zagreb 2005., mo. Otporaš.) tako je i mjo izkaz o povlačenju (hrvatske vojske, mo) via Prcela svršio kod Draganovića i izgleda via Draganović kod Udbe. I mogao bi izaći i u VJESNIKU U SRIJEDU.

     

    Drugo: kapitalisti Rojnica i Tudjina su kupili linotip u Munchenu Nikoliću (Vinko Nikolić urednik Hrvatske Revije, mo) i misle izići sa tjednikom, osim Revije i još čega. Ovaj će publicirati Rojničinu knjigu (SUSRETI I DOŽIVLJAJI, mo) o strategiji, kao što mu u Argentini tiskaju o povjestnim, filozofskim i političkim pitanjima, iako je čovjek nepismen. Nu Husnija je znao pričati kako su iz Zagreba ponijeli Rojnica i drugi ruksak iz narodne Banke. I neki zaglavili, neki ostali. Možda i nije tako, ali svakako je sposoban. Ja predao državi zlato i zaprtio moj ruksak i askericu (to je ustaška parabela iz prve emigraciju koju su Ustaše povratnici zvali RODA, mo) i s municijom. Draganović se isto ganjao po Rimu sa Pećnikarom i Herenčićem (general Ivo Herenčić, pregovarač s Danijelom Crljenom o predaji hrvatske vojske i civila Saveznicima na Bleiburgu 15 svibnja 1945., mo) za zlato s pištoljom u ruci i policijom, Englezima. Sve će to sada van. Jugoslavija ga može tjerati radi kradje zlata, jer su šipke, vele mi, još nosile staru oznaku Jugovine. Voditi će ga u Sarajevo i Zagreb, ako se odluče na proces. Ovisi o tome što će Austrija biti kadra učiniti za toga svoga Krobata. Vjerujem ništa neće učiniti, sretna da ga se riješila., iako će crno-žuti i sveti kuk / K und K / cesarski i sveti / Beč drečati kao jare kad ga kolju. Jare dreči, ali zašuti. Bojim se da će se naši revolucionarni Azevi instalirati definitivno, jer onda imaju martire: Gezu, Šimundića, Draganovića, jer im je to trebalo. Pokušaj doznati šta o Gezi. (Radi se o prvom pokretaču i predsjedniku Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva Gezy Pastiju, mo. Otporaš.) Kad se vratim poslat ću ti izvadak iz Uzdanice (novina u Australiji koju su izdavale razne hrvatske grupacije, mo).

     

    Pošalji našima u Toronto pozdrav u našem duhu. Na 18.XI. slave dan Odpora. Treba im dati pomoć, jer i tamo su digli glavu naši nihilisti. U Evropi manji od makova zrna, čim stignu preko, dreknu i hoće, da ONI KOJI SU DOSPJELI NA DRUGU STRANU BARE, dignu revoluciju. Bojim se da su sve to Azevi. Da nas razbiju i u Torontu, i Usa. I da Hrvati kod kuće ne dodju do spoznaje, da smo izgubili ne samo NDH. i dva destljeća, nego i zdrav razum. Pošalji im par pametnih misli, iako ukratko, jer duge stvari ne čitaju. Toliko ovog časa.

    Pozdrav svima.

     

    General Drinjanin.

    28-02-2015 20:11#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZVJEŠTAJ O SMRTI MAKSA LUBURIĆA - GENERALA DRINJANINA

     

    (Ovaj izvještaj o smrti generala Vjekoslava Maksa Luburića nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

     

    (Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969. godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carcagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić, član Glavnog Stana HNO. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradi toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisko. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga razdvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Mile Boban, Otporaš)

     

    Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969 g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.

     

    Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov - Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godina, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

     

    Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktualci bez posla po Europi. Željko Bebek (O Željku Bebeku bi se uistinu trebala posvetiti jedna ozbiljna i velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina. Ne da bi se trebalo sumnjati u Željka Bebeka, nego saznati ono što on zna o Iliji Staniću, jer je ovaj bio kod njega poslije povratka iz Pariza u listopadu 1968. godine. mo) je već tada, navodno, bio u rukama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na "obuku" i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

     

    Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u štampu Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako - po računu Udbe - u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

     

    Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući - jer je poznato da je General bio oprezan - željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968. dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) (Dr. Peranić u svojoj knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47 : ". Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbiljno. Nismo se htjeli brukati u Drina.pressu."

     

    Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:

     

    "Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968 god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima "nešto" novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i možda je već i pametniji".

     

    Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. - Ali važnije je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom "Bimbo" u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948 godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo. Otporaš.) Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: " Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku".

     

    General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko (Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. (Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se ide lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESs i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata, mo. Otporaš)

     

    Pokopan je veličanstveno uz učešće dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: " Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?". Domagoj je odgovorio: " Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju ". General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.

     

    General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, (druga strana pisma, mo.) dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 i pol godina, Drina 13 i dva mjeseca, Vjekoslav 12 i dva mjeseca, a najmladjoj Marica je 11 godina.

     

    Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj "naš brat X.", mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (Ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti? Po svim indicijama bi to mogao biti dr. Miljenko Dabo Peranić, mo. Otporaš.)

     

    Smijemo Vam za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice.

     

    Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56:

     

    ".Pogrebu je prisustvovao i Vlč. Beluhan, kojemu su "povjerovali" vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile."

     

    Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjolac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemogu će mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastave. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o "srbokomunističkoj zastavi", mo) .

     

    Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali - i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.

     

    Kako "slučajno" našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979. god., mo) i kao "slučajno" je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali - i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu.

     

    Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom "Sinu Hrvatske - Padre Eugenio" (Eugen Beluhan Kostelić, duhovnik Hrvata u Španjolskoj i rector Crkve sestara "Esclavas del Corazon de Jusus" u Gandiji, napisao knjigu STEPINAC GOVORI, Valencija, 1967 .mo. Otporaš) - na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci. (Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) (Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo.)" kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom - da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. - Jest, nad grobom Generala viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.

     

    Tek četiri dana poslije Generalova umorstva stižemo potpisani (Štef Crnički, mo. Otporaš) i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četiri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.

     

    Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.

     

    Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) potpis

     

    Ovdje je nadodano rukopisom dra. Miljenka Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:

     

    " Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gor. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga, mo) i svima. "

     

    Tvoj Miljenko.

    28-02-2015 22:30#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    VAPAJI I UZDASI HRVATSKE DOMOVINE - u Srbijanskom ropstvu.

     

    Ovo je naslv jedne DOPISNICE koju je general poslao suradniku Anti Kršiniću u San Francisco, California. Veličina DOPISNICE je oko prilike 14 centimetara sa 9 centimetara, ili tri i pol inches sa pet i pol inches.

     

    DOPISNICA u sredini ima polje puno križeva a usred polja i između križeva uzdignuto stoji Majka žena Hrvatica s dugom kosom podjednako spuštena niz ramena, sklopljenih ruku, mislim da drži očenaše između prstiju, tužnog i žalostnog lica, a pred njome na križeve se naslonila tabla s reljefom svih hrvatskih obilježja, gdje se u sredini vidi hrvatski nacionani grb.

     

    Ispod polja i križeva ima u dva podjednaka reda natpis:

     

    MOJ JE NAROD PUSTO ROBLJE

    MOJ JE NAROD SAMO GROBLJE...

     

    Zatim na engleskom jeziku:

     

    Showing Craotia in sad predicament at the hands of

    Serbian tyrannic Ruler.

    Crosses mark graves of murdered Croatian patriots.

     

    Prijevod na hrvatski jezik:

     

    "DOPISNICA" prikazuje Hrvatsku u žalosnoj i teškoj nevolji u rukama Srpskih tirana.

     

    Križevi označuju grobove ubijenih Hrvatskih rodoljuba.

     

    To je šta je pisalo na ovoj DOPISNICI koja je došla u istoj omotnici u kojoj je i ovo sada priloženo pismo rukom pisano.

     

     

    general DRINJANIN Stan dne, 3.VII.1955.

     

    Dragi brate !

     

    Fran mi je poslao letak i obavjestio me o svemu. Čestitam na svemu ! drugi put više, a sada samo ukratko radi žurnoće : Pošaljite mi svoju fotografiju sa odlikovanjima (Ante Ktšinić je bio u američkoj vojsci i borio se negdje na Pacifiku i bio je odlikovan sa nekoliko odlikovanja. To je šta general ovdje traži od njega, mo) itd. i par rieči biografije. "Drina" je u toku i zaustavio sam ju radi ove akcije, zato velim da se najžurnije ovo učini jer treba kliše napraviti. Zatim, da me se najžurnije obavjesti o svemu, da udje u ovo "Drinu" koja je svečana i ima 304 stranice (barem) sa mnogobrojnim klišejima i štivom, sve posvećeno Crnoj Legiji i Juri Francetiću ("Drina" o kojoj general govori je br. 4-7 1955 i ima bez korica 392 stranice. Na stranici 317 je izvještaj Ante Kršinića sa Proslave Hrvatsko Antunovo u Hrvatskom Domu na 19 ulici i Mission Street u San Franciscu. U tom izvještaju su priložene četiri (4) slike i neke sam prepoznao na tim slikama. To neka bude za buduće hrvatske naraštaje HRVATSKA ISELJENIČKA POVIJEST koja je radila da se nezaboravi naše hrvatsko ime. Mo. Otporaš.)

     

    Očekujem gornje i u duhu stišćem junačku desnicu.

     

    Z.P.I.D.S. Odani Drinjanin.

     

    Moja adresa:

    Isabela Hernaiz,

    BENIGANIM

    JATIVA (Valencia)

    ESPANA

    01-03-2015 00:06#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GENERAL DRINJANIN I PUKOVNIK IVAN ŠTIER

     

    (Iznijeti ću jedno pismo koje je pisao general Drinjanin svojim suradnicima na 7 zbijenih stranica. Pošto je pismo išlo iz ruke do ruke i iz kopije do kopije, pismo je djlomično ne čitljivo. Koliko god pismo je nečitljivo po sadržaju, ali što je čitljivo je jako interesantno. Ja sam ga pročitao mnogo i mnogo puta, bilješke pravio i nečitljive riječi nastojao odgonetnuti. S zadovoljstvom govorim da sam dobro uspio odgonetnuti pismo. Riječi koje ni bih mogao odgonetnuti ću staviti moje obješnjenje tako da se zna da nešto fali. Pošto su sva PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA povijesna stvar, ja ću ih iznositi tako da za pet stotina godina netko od Hrvata tko ih bude čitao, da se mogne snaći i odgonetnuti sadržaj pisma. Ovo generalovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 655/661.

     

    Druga stvar. General Drinjanin i pukovnik Štier; neki ga pišu Štir a poneki Štier, svjedno, mi znamo o komu se radi, se poznaju iz borbi za vrijeme NDH. Uski su suradnici u organizaciji HRVATSKI NARODNI ODPOR. Po pismima koje iznosim primjećuje se da između njih dvojice postaje neki razcijep, razilaženje. Ovo je važno reći kako se ne bi pogriješni zaključci donosili. Neka pisma govore. Šteta da nemam pisama pukovnika Štira te ih usporediti sa pismima generala Drinjanina. Svakako će nam i ova generalova pisma donekle dati ideju ili ideje i razloge razmoilaženja. Ovo pismo je poslato na Ratka Gagru u Toronto i na vrhu pisma napisano olovkom, tj. rukom ovako, Otporaš):

     

    "Dragi Ratko ! ovo sam napisao, ali nisam poslao, jer bi mogli pojedine djelove izraditi i nastaviti sa manjem. Upoznaj Vladeka. Grli Te Tvoj Maks."

     

     

    12.I.1967.

    general DRINJANIN Braći u Argantini,

     

    Dragi moji !

     

    Noćas sam odpremio goste i evo me sa nekoliko riječi, a nadam se za koji dan moći i na pisma odgovoriti i pokrenuti niz stvari, koje smo odlučili ili planirali.

     

    Da se ne mučim prepisujući šaljem po jedan primjerak i pukovniku Štiru, Lukasu, Juričiću, Enveru Nehmedagiću, Boži Veiću, Mirku Bušiću i Dinku Šakiću, a ostale upoznajte, jer i tako je upućeno svima skupa.

     

    Bio sam zaposlen sudbonosnim dogadjajima, ali me stvar, da nazovem "stvar pukovnika Štira" pratila kao kakva avet. U prvom redu zato, jer ima "stvar pukovnika Štira". Naoko to je izbilo sada, radi izbora i radi govora i radi pisanja OBRANE,- nu na Radnom Sastanku Oceanije pred dvije godine Rover je pokrenuo cijeli radni Skup, pa i Brbića, Gagru (Pavo Gagro u Australiji je rođak Ratka Gagre u Torontu, mo) itd. da mi napišu zajeedničko pismo u formi skoro ultimatuma, gdje me se pitalo sa malo riječi ali energično, da im opravdam "slučaj pukovnika Štira". Nisam znao što da im odgovorim, nego sam rekao, da neka pitaju samog pukovnika, i dao sam im adresu. Bili smo s pukovnikom u stalnoj vezi, zvali se, kao i obično "dragi braco", tiskali knjige i planirali izdanje na drugim jezicima, - dok nije, ne znam zašto, javio da on sam u tom pravcu preuzima incijativu, pa da ne dozvoljava drugima, da to prevode, tiskaju itd., nego da se interesirani obrate na njega. (ovdje se radi o knjigama: VOJNIČKI PRIRUČNIK 1964., ELEMENTI I MOTEDE KOMUNISTIČKE GERILE 1964. I STRATEŽKA VAŽNOST BOSNE 1965., koje je napisao pukovnik Štir i tiskao u DRINAPRESS tiskari, mo). Ja sam to tako i javio onima, koji su se interesirali i više ništa o svemu ne znam, ali mislim, da ako ja ne budem tiskao švedsko, englesko i njemačko izdanje, da će se dogoditi kao i sa hrvatskim i španjolskim izdanjima, tj. da će pukovniku obećavati, obećavati, a sve će na kraju kod toga i ostati. Dao Bog, pa se prevario, jer djelo zaslužuje da se prevede na ove i sve druge jezike radi Hrvatske, i radi naše vojske i ugleda Odpora.

     

    U isto vrijeme dok sam ja sa Paterom Oltrem muku mučio kako da pokrijem izdatke jednogo izdanja od 10.000 primjeraka, javio mi je pukovnik, da ima ponudu, da bi tiskao tamo, na španjolskom. Začudio sam se, i rekao, da mislim da to nebi bilo u redu sada kada mi je pukovnik dao slobodne ruke i izričito odobrenje, da tiskam, što je za Drinapress značilo "biti ili ne biti".

     

    Posjedujem dva pisma od prijatelja IZVAN ODPORA koji su mi TADA napisali, da se govori DA SAM PREVARIO TUGOMIRA I PUKOVNIKA ŠTIRA sa knjigama, parama itd. Nu kako sam se već naučio na "argentinska posla" tome nisam davao važnost. Dovršio sam knjigu, a Vama se obvezujem na to, da sam voljan staviti na raspolaganje dokumente, kako smo Oltra i ja pokrili troškove.

     

    Nu za taj korak moram dobiti časnu riječ svakog od Vas, jer bi indiskrecija mogla štetiti nama dvojici (Padre Oltra i generalu, mo) i onima, koji su nam pomogi. Razaslao sam knjigu i dao riječ pukovniku, da ću ostaviti na raspolaganju onoliko primjeraka, koliko bude trebalo, a i dati mu da može prodati i nežto zaraditi, kako bi imao podrške za dalji rad. Pukovnik je dobio za prodaju, koliko ja znam, 1.000 dolara, te od toga dao Lukasu 500 a drugi zadržao za sebe, koji korak sam odobrio i k tome molio pukovnika da o tome ne govori nikome, jer da to neki ne bi shvatili, jer mi za naš rad svi dajemo, a ništa ne dobivamo. Jeli dragi braco tako bilo? Bojim se da je moj braco i tu prošao kao i naš nesudjeni tajnik Odpora Tomica Grgić, koji je najprije Dru. Heferu saopćio jednu diskretnu, unutarnju i intimnu vijest: da ja ne želim da bi se pitanje ikavice i drugih problema Pere Tutavca (Pero Tutavac (Bilić, je izdavao na čistoj ikavici novinu NAPRIDAK. Izdao je nekoliko knjiga na ikavici. Meni ih je slao da ih ja prodajem u USA., mo) poistovjetilo sa ciljevima Odpora, te da ljudski želim riješiti s vremenom taj problem, na način, da Pere mogne nastaviti sa nastojanjima oko ikavice, a da Odpor može postaviti svoja nastojanja u Argentini na jednu solidnu bazu. Ostali ste to čitali u "Hrvatskoj", a čime se mene stavilo pred alternativu i gotov čin. Bojim se da ćete o svemu "problemu pukovnika Štira" skoro čitati u "Našem Putu" (kojeg su u Torontu izdavala braća Rudi i Srećko Tomić, mo) sa detaljima o tome kako sam ja prevario Štira, Tugomira, Tutavca,- i druge detalje o stvaranju "Privremenog Odbora za Reorganizaciju Odpora", te o usporedbi - Vrančić - Štir, MOJ - Odpor, Hefer - Maks itd....(.nečitljivo...mo)

     

    Ja sam dobio bio dva osobna , rukom pisana pisma, od puk. u kojima mi je izrazio neke svoje primjedbe, neke vrlo pametne, neke ideološkog, neke taktičkog, i druge osobnog značenja. I drugi su mi pisali . Nažalost rekao bi "mnogi drugi" o detaljima, koje ne mogu ovog časa ponavljati. Pisao sam mom Braci pukovniku, da sam strašno zauzet, da u decembru moram izbaciti tri Obrane, da završavamo dvije knjige, i planiramo drugih pet. Skoro čete imati o tome podrobne vijesti, pa se uvjerite da "ne lažem". Jer danas se i medju ministrima, generalima, svećenicima i intelektualcima, akademičarima i uglednim ljudima ove i slične riječi upotrebljavaju kao i sapun. Osim toga imao sam, zaista , posjete iz Domovine, Njemačke i morao sam obaviti čitav niz poslova. Obećao sam Braci da ću LOGIČKI MIR upotrebiti za to da odgovorim dostojno na njegova pitanja i analiziram sugestije i probleme, koji sa rastom Odpora rastu svakodnevno: ideološka, osobna, organizacijska, strukturalna itd. U isto vrijeme sam molio pukovnika da mi pošalje U FORMALNOJ (ili normalnoj, nije najčitljivije, mo) FORMI NJEGOV PLAN ZA SASTAV, DJELOVANJE I DJLOKRUG RADNIH SKUPOVA, koji se odnosi na cijeli FANJSKI SEKTOR, izradbu ustrojbenih, taktičkih i funkcionalnih zasada za budućnost. Jeli tako, dragi Braco?

     

    Nisam dobio konkretna odgovora na ta pitanja, niti tih konstruktivnih predloga, - ali sam zasut pitanjima ljudi izvan našeg kruga, koji mi iznose probleme na drugi način.

     

    Znam i da se prepisuju veselo pisma, odnosno dva pisma, od kojih jedno nosi naslov "Dragi Braco" a upućeno je generalu Drinjaninu, sa kopijama drugoj šestorici, koje je pukovnik odabrao.

     

    Ne mogu mom Braci odgovoriti na postavljena pitanja, jer to je drugačije kada se radi o ljudima i privatnoj korespodenciji izmedju starih ratnih drugova, koji se nazivaju Braco, ili kako se ja recimo sa vitezom Pjanićem dopisivam kao "Dragi Pobratime". Drugačije je i kada se ljudi dopisuju kao generali i pukovnici, drugačije je to kada se radi o jednom Tijelu, kao Odporu.

     

    Nu ne znam kakav je kriterij imao Braco kada je pismo upućeno Braći svršilo u rukama takovih, koji niti su Braća, niti su pukovnici i generali, niti su uopće pripadnici Odpora, a najmanje Glavnog Stana, nego cirkunstacionalni suradnici, dok drugi neki nemaju KRITERIJA, kao bivši čarkari, raspravljati probleme koje pukovnik planira generalu, ili jedan ugledni predstavnik Odpora zapovjedniku istoga. Pismo je, prema tome, upućeno čaršiji (ovdje general misli na spletke koje proizlaze iz kuhinje Buenos Airesa, mo), a ne braći, generalu ili Zapovjedniku. Tako zaključujem iz jeke i odjeka. Zato mi je i odgovaranje problem, jer moram znati razabrati izmedju riječi koje upućujem Braci, Pukovniku, Suradniku ili pak - Čaršiji. Ovisi o delikatnosti, svijesti, odgovornosti i inteligenciji svih onih, koji su : 1.) Prije mene bili obavješteni u "problemu pukovnika Štira", 2.) onih, koji su prije mene znali za ono što će mi poručiti moj Braco, i 3.) onih, kojima je pismo poslato, koji ga prepisuju i razašilju - svojim Bracama, suradnicima, prijateljima itd. I to se čini.

     

    Nisam zaboravio dana iz naše pobune, nisam zaboravio ni posljedica, ne želim stvar podcjenjivati, ne želim nikog optuživati, a kamoli izključivati, ne želim nikog blatiti, jer smo vidjeli da smo se svi blatom bacili i svi ostali posrani pred svojom savješću, pred malim i mladim ljudima, i pred narodom uopće i povješću. Ne želim se igrati ni vodje, podvodje, ni izgovarati prazne riječi, nego jednostavno želim malo pričekati da vidim KOME SVE MORAM ODGOVARATI NA PISMO KOJE JE TEORETSKI BILO UPUĆENO MENI A DOSPJELO U RUKE ČARŠIJE. Želim kao čovjek sačuvati prijateljstvo moga Brace, želim kao general imati suradnju pukovnika, ako se smatramo vojnicima, želim kao bivši buntovnik preći u fazu IZGRADJIVANJA, jer svaka pobuna mora jednom svršiti i preći u bonapartizam (francuska riječ "Bonapartizam" koja označuje smisao snošljivosti i trudi se izgladiti međusobne svađe itd., mo) da bi se sačuvalo ono što je produkt pobune. Nisam ni ljut, ni nervozan, ni dešperetan (razočaran, mo), nemam kompleksa, nego jednostavno želim viditi o čemu se radi, ispraviti pogreške ako sam ih počinio, postaviti stvari na svoje mjesto, ako su naglim rastom (misli se na rad HNO, mo) izišle iz kolotečina, želim učiti i saslušati mišljenje drugih i uzeti u obzir želju i volju suradnika, Radnih Skupova i živih snaga organiziranih u Društvu, da bi mogao vagnuti i dati još jednom dokaz osobne skromnosti i smisla za rad u ekipama.

     

    Zato i pišem svima Vama kao i uvjek sa "dragi moji". Sve ono što ne riješite na toj bazi, nećete riješiti kao pukovnici, dokturi, seljaci, obrtnici, mali i veliki ljudi, pismeni, polupismeni, bogomdani intelektualci. Na toj bazi ste počeli, t.j. kao buntovnici i braća, da, na toj bazi ste uspjeli ono, što niste kroz mnoge prijašnje pokušaje. Uspjeli ste Vi, i drugi, i to je jedini duh koji može pokretati. Ovih dana je bio kod mene iz mehlemske grupe (radi se o gradu Mehlem u Njemačkoj gdje je jedna skupina od tridesetak Hrvata navalila na neku, kako su ju zvali, jugoslavensku trgovačku misiju, a uistinu je bilo gnjijezdo sastanaka jugoslavenskih špijuna, udbaša i svih onih koji su na bilo jedan ili drugi način, bilo silom ili ucijenom, radili protiv hrvatske političke emigracije. Mislim da je tu poginuo jedan visoki službenik jugoslavenske Udbe. Bilo je uhapšeno tridesetak Hrvata. Neki su odlažali godinama u zatvoru, među kojima je bio i fra. Rafo Medić, mo).

    Pitao sam ga kako vidi mene, i njih mlade skupa sa ostalima. Rekao mi je, da smo svi braća, a neki nosimo činove i titule koje nas obvezuju više nego njih, koji ih nemaju. Pa Vi, - kaže, dogovorite se, i s nama zapovjedajte. I tko ne posluša, kugla. To u "danom času". Ima i drugi načina, nu u suštini sve solucije nose u sebi nešto od te primitivne filozofije vis-a-vis beskrajnog glasanja, dogovaranja, koje nikad da završi, i gdje se nikad ne odlučuje.

     

    Na Vama je da:

     

    1. Bratski se dogovorite i stvorite svoj plan rada za to područje, prema Vašim prilikama, zahtjevima, odgovornostima, i da riječi pretvorite u djela. Da izvršite onaj dio rada Vanjskog Fraonta, koji na Vas spada za TO PODRUČJE. Da ne prenosite probleme Vaše na ostala područja, ni oni na Vaša. Svaka zemlja ima političke, psihološke, ideološke, geografske i socijalno-kulturne osobine, i svaka zemlja djeluje prema tim sposobnostima. Da bi mi uspjeli moramo se aklimatizirati njihovoj idiosinkraciji (šta god bi to moglo značiti, mo). Tako možete politički djelovati, moralno i materijalno pomoći. Vršiti funkciju horizontalno pa i vertikalne diplomacije itd. Prenošenje problema jednog područja na drugi, ukrućenje u strukture nametnute odozgor, vidili smo, svršavaju tragično. Planirajte si zadatke, izaberite konkretne ciljeve, dogovorite se i stvarajte i rastvarajte strukture svog djelovanja prema prilikama koje najbolje poznate. Ni naturivanje drugim područjima, niti ukrućenje u norme i forme ne vodi nečemu : mi smo emigranti puni vrlina i kompleksa koje nosimo sobom iz domovine i specifičnog problema svakog od nas i zajednice u kojoj je djelovao svaki od nas. Ono što ne napravite kao braća, rekao sam nećete napraviti ni na jedan drugi način.

     

    2. Kao pripadnici Odpora na Vama je da pomognete rad Odpora kao zajednice, tj. koroprativno. Ta zajednica mora imati Glavu, pa zvala se general, zapovjednik, predsjednik, vrhovnik, opunomoćnik itd. Molio sam sve, pa i pukovnika Štira, da on dade svoju verziju o radnim Skupovima, ustrojstvu i djelovanju, nu ne u fond nabacanih mišljenja, nego u nekoj konkretnoj formi. To nije učinio ni jedan od onih kojima u meni žele viditi "vrhovnika", kao nekada Pere, (misli se na Peru Tutavca, urednika "NAPRIDKA", mo), ili koji ne žele slijediti osobu kao pukovnik, koje mišljenje ja odobravam, prihvaćam kao svoja, ali to treba učiniti na bratskoj bazi. Kada me je jedan dio Odpora uvjerio da osobno nisam podesan za ZAPOVJEDNIKA ODPORA, ja sam te razloge bio prihvatio i medju inim ponudio u više navrata svima Vama, da izaberete novog zapovjednika, tj. bratski izabrati, demokratski prihvatiti i onda ipak vojnički postupati. Većina bi to bila prihvatila. I konkretno sam ja ponudio pukovniku Štiru, da mi stane na čelo Odpora.

     

    Pukovnik je tada formirao jedan Komitet, Odbor, poslao meni jedan letak, kojeg sam tiskao i razaslao, i onda smo iznijeli i tiskali Načela. I kasnije je taj Komitet, stvoren u Argentini umro u porodjajnim bolovima, stvar je Odpora sišla na mrtvu točku, stvar vojske nije se ni spominjala, i malo po malo o Odporu su govorili Vladek i Nosić i prijatelji u Kanadi, Erić i Crnički i prijatelji u Usa, Stipe Brbić i drugovi, par njih kao i svugdje, u Australiji, i nekolicina u Evropi. (Sjećam se ovog loma u Odporu kao da je jučer bilo. I mi u Parizu smo koplja lomili da ne dođe do polarizacije Odpora, mo). Ja nisam ni na pisma odgovarao onim drugim prijateljima, koji su bili Cagnuti, Cugnuti (nečitljivo, mo) i unda kada ja to nisam bio.

     

    I sve je kasalo. Moj dragi Braco je, kao i toliko puta bio izgrižen od odborovanja, glasanja, nerazumijevanja, intriga i uzaludnih nada, da će se stvar u HOP-u riješiti bratski. Ja sam od samog Poglavnika bio ožigosan, javno napadnut u Domu (Dom, zgrada i sjedište Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu, mo) i tada je pukovnik Štir rekao jednu značajnu stvar: svi smo osjećali da iza Poglavnika, iznemogla i svladana, stoje Maks i Džafer (Kulenović, mo).

    Da, tako je bilo, jer sve je bilo dogovoreno sa Džaferom i drugima. Onog dana kada mognem tiskati njegova, uvjek vlastoručna pisma pisana , bit ću opravdan za mnogi moj postupak. (Tko pomno i ozbiljno čita i prati ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, uočit će da Maks sve malo po malo govori šta je nekada bilo i zašto. Njegova pisma će biti od velike značajnosti i važnosti za napisati povijest o Ustaškom Pokretu, Janka Pusti, stavranju NDH i obranu iste. Čuo sam da negdje u Španjolskoj postoji jedan Španjolac koji, navodno, ima preko četrdeset kutija ARHIVE MAKSA LUBURIĆA. nadati se je, ako je to istina, a trebala bi biti istina, jer poslije pogibije generala Drinjanina, španjolske vlasti su sve zaplijenile i pohranile negdje. Pukovnik crnički mi je pisao u svojem izvještaju od 5 kolovoza 1969. godine, da mu je sud dodijelio samo tiskaru DRINAPRESS i sve što je pripadalo istoj, a da su zadržali ARHIVU, mo).

     

    On je bio voljan meni dati javnu podršku pa i protiv Poglavnika. Meni je tada ostalo ili prihvatiti borbu sa onim Poglavnikom i biti optužen, da sam sve radio zato, da postanem POGLAVNIK USTAŠKOG POKRETA, ili se povući. Povukao sam se (od 1956 do siječnja 1960, dakle do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., skoro pune četeri godine, mo) i očekivao od pukovnika i drugih, da pokrenu ODPOR I BEZ MENE, bez hipoteke Jasenovca, i "noža karikaša" i "dinarskih koljača". Dogodilo se kao sa akcijom pok. Bože. (Kavrana, mo). Meni su zabranili mješati se u to, a "kulturna ekipa" je konspirativno i tehnički bila nezrela. Dobar dio sadanjih vjernih suradnika i "uglednih emigranata" pravilo je na mene pritisak da "sagnem šiju".

    Sam me je nadbiskup Šarić dramatskim prizorima na to silo. Nisam pristao, jer bi to bilo suprotno idejama koje su pokrenule NAŠU POBUNU, a i stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Ostalo znate.

     

    Stratezi HOP-a su mi uz pomoć "uglednih i najuglednijih" razrušili i obitelj : sagni šiju, sagni šiju, ali je nisam sageo. Srećom da sam imao prijatelja u ovoj zemlji, inače bi svršio Bog zna kako. I pukovnik Štir je dobio od moje žene pismo, samo da spomenem jednu stvar, a ono što se govorilo i pisalo znate. Nu došao je dan kada je umro Poglavnik i ja time bio oslobodjen OBVEZE. Tada su svi, pa i Rover i puk. Štir bili zato, da i opet ja budem na čelu Odpora. I Odpor je svugdje postavljen osim tamo u Argantini. Još uvjek je bilo nade u povratak u Maticu, razumjevanje itd. I na kraju ste pristupili stvaranju Odpora u Argentini, s jedne strane, te vezanju istog uz GENERALA DRINJANINA KAO ZAPOVJEDNIKA ODPORA. Dakle s GLAVOM o kojoj smo govorili. I bojim se kako je planirana stvar "pukovnika Štira", da se radi o tome, da se moju osobu još jednom stavi na glasnja i zamjeni me se KOMITETOM ili OSOBOM. Sve ovo sam rekao i Roveru kao i pukovniku i svim drugima. Jer ako će se u svakoj taktičkoj operaciji plan i straktura i Glava stavljati u pitanje, onda nećemo preživiti sudbinu svih onih Komiteta i Odbora, koji su dosada tamo stvarani. (misli se u Buenos Airesu, mo).

     

    Ne možemo ni vezati svaki korak sa mišljenjem drugih, s kojima mi želimo suradnju, ali na bazi korporativnoj kao Odpor, i na bazi jednakosti u akciji, a ne na bazi "priključite se svi pošteni Hrvati meni" ili "nama". U NewYorku na pr. Rover nije stvarao stav Odpora sa Erićem, Nosićem, Crničkim, Gagrom, Markićem, itd. nego sa drugih pozicija: australske, Uj.Hrvata i "nezavisnih". Intelektualna superiornost i dijalektika one manevarske skupine "očeva domovine" izvukli su ćilim ispod noga Rovera, a Erić stvaratelj svih državotvornih akcija u Usa. bio je izguran, posramljen i eliminiran. Razišli su se "očevi domovine" a onda su usljedili napadi Jelića, Oršanića i u čaršiji (Buenos Airesu, mo) se je smatralo prof. Korskog kao intelektualnog začetnika, Oršenića kao sprovoditelja, Jelića kao platformu i Rovera kao medijuma za "likvidaciju Maksa" kao glave Odpora. Ostalo je sve bila kako vele talijani :kombinazione...

     

    Sa zebnjom sam očekivao POHOD ODPORA U ARGENTINI. Svi me pitaju: Zašto pukovnik Štir nije u Odporu? Zatim: zašto nije govorio na objedu, gdje su bili svi komponenti one ideje zajedničkog rada. I davno prije nego ste mi ijedan od Vas pisali rekli su mi moji prijatelji iz drugih skupina mnogo toga, što sam kasnije saznao bilo od samog pukovnika, bilo od Vas pojedinaca. To je "slučaj pukovnika Štira".

     

    Reći ću Vam :

     

    1. Ne zatvaram se ispred bilo kojeg riješenja unutar samog Odpra, ali uvjek na bazi Odpora, sa imenom Odpora, sa ljudima Odpora, sa ustrojstvom i pravilnicima Odpora, i u duhu Odpora. Htio sam time reći: bez miješanja ljudi izvan Odpora, bez "kombinazione" ostalih, s kojima trebamo suradjivati kao ODPOR.

     

    2. Ne povlačim se ni zato jer bi bio desiluziran, jadan, umoran, kompromitiran, zauzet, itd., itd., i tu možete ubrojiti sve objektivne ili subjektivne razloge. Kasno je, medju inim, nije to moj stil, i jer bi to bilo dezertiranje, kako su neki označili moj stav, kada sam se povukao prvi i jedini put, ili kako su u čaršiji (Buenos Airesu, mo) dezertiranje označili stav pukovnika iz bojazni pred frakasom prigodom našeg javnog nastupa. Ja ne vidim nikakvih solucija ni u vraćanju u MATICU tj. HOP ni jedne vrsti, ni u novo Vijeće, ni u mjesnom argentinskom Komitetu na čelu sa bilo kim. Sve je to prošlost. Mi već pišemo POVJEST i s ovog puta nema povratka natrag. U taj put sam unišao kao GLAVA ODPORA, kao takvog me trebate prihvatiti ili odbaciti, slijediti u revoluciju ili likvidirati me. Jedno je sigurno da ne mogu prihvatiti dialog na način, kako je sada bio planiran.

     

    I na kraju, a u onom duhu, koji nas je spajao u danima "pobune duhova" s kojim duhom sam podpuno identificiran, molim Vas, da bi se sastali i razradili pitanja i rastavili ih: ona taktička, ona ustrojbena i organizacijska, ona ideološka, ona eventualno osobna i lokalna pitanja. Sve se još može riješavati u istom duhu, koji nas je do sada vodio k solucijama.

     

    Jedino što ne mogu učiniti jest sam sebi odrubiti glavu, kako sam to u jednoj OBRANI humoristički prikazao. Htio sam reći da ne mogu raditi sam protiv sebe kraj tolikih, koji to čine. Životni instikt kod onih, koji su pjevali: glavo moja.... je vrlo jak. Obveze prema onima, koje sam već POVEO, za mene vrijede do smrti. Sam vjerujem u ono što radim i voljan sam riječi pretvotiti u djela, ali i uvjek prihvatiti SVE SOLUCIJE, koje ne IZKLJUČUJU PRIJE REČENO, što da sumnjam u ono, što su drugi prihvatili? Bio bi hipokrita kad ne bih rekao, da osjećam da mogu sprovesti ono što smo zajednički svi mi stvorili. Glava je potrebna svakom tijelu, i u sred demokracije je bilo predvodnika, i jedan od njih sam i ja, i ideja Odpora rasla je i sa mojim imenom. Pukovnik je jednom davno napisao jedan krasan članak o psihologiji našeg ratnika, koji vodi vojnike u borbu i kojega ljudi slijede. Husku Miljkovića su njegovi vojnici slijedili u četiri tabora i vjerujem da bi i pukovnika Štira, pa i ljude manjeg kalibra. I neka braća u Argentini riješe što spada na njih, neka i GLAVNI STAN RIJEŠI ŠTO SPADA NA NJEGA, a i pukovnik Štir donese odluke, ako njegove misli izlaze iz okvira koja smo mi davno stvorili. Ja ću sa rešpektom i bratski pozdraviti svaki konstruktivni korak, uzeti učešće u svemu, osim u vlastitoj likvidaciji.

     

    Na Vama je da osobno i kolektivno odlučite, a ja ću se odlučiti prema tome dokle stigne val "slučaj pukovnika Štira" koji mi je predočen pred dvije i više godina, zapravo odkada smo se jače pokrenuli. Govorio sam Vama i o Roveru: i njemu sam rekao točno isto, tj. da ga sastanu sa Odporašima Oceanije i riješe domaće probleme, a da dodje do mene ako želi raditi na domovinskom sektoru. "HTJETI UVJEK NEŠTO DRUGO". Na pr. ako pukovnik nije u, recimo, kondicijama da se sporazumi sa Odporašima svog područja, kako će sa onima na drugim kontinentima, gdje su htjeli sasma različiti i prilike suproten. Mi smo sve to već prebrodili i pošli dosta snažan korak naprijed. I sazrijeva naše doba i ne može se uvijek počimati kao regruti, ni buntovnici. Mi smo PREDVODNICI HRVATSKE REVOLUCIJE i odgovorni smo svi za svako djelo. Susrećemo se sa novim ljudima, idejama, problemima i bit će i te kako VIŠE TABORA U ODPORU. To je uvjet i preduvjet svakog uspjeha našeg strateškog plana : koordinacija mnogih snaga u monolitnoj vojno-revolucionarnoj stegi bez niekanja personalnosti onih, koji su voljni biti naši taktički saveznici u borbi protivu Jugoslavije i srbokomunizma.

     

    Mi bi trebali već posebno tijelo za koordinaciju i drugih snaga, unutar i izvan Jugoslavije. Trebamo i mnogo toga, što vraćanjem na polaznu točku i imitiranje onih, koji su davno propali, nećemo uspjeti.

     

    I sada vidim da sam zadro dublje, nego sam mislio. Molim Vas da prihvatite samo jedan primjerak ovog pisma kojeg šaljem na Lukasa, a drugi na puk. Štira, dok ću ostale primjerke poslati glavnim suradnicima, da nebi trebao iznova prepisivati, jer se moram baciti na nove OBRANE. Šaljem Vam i dva okružna pisma, i morat ću na sve drugo odgovoriti.

     

    Grli Vas sve odani Vam Maks.

     

    (Kraj ovoga pisma, fala dragom Bogu! nije bilo lako. Pismo je bilo nečitljivo. Upotrebljavao sam naoćale i povećalo. Zadovoljan sam, potpuno. Sve sam odgoneta.

     

    NB.

    Mogli ste primjetiti da je ravnoteža generala Drinjanina poljuljana i, na mahove nesigurna. Ali ipak, on, od djetinstva buntovnik, revolucionarac i vojnik se neda i ne predaje se. koliko god je pritisnut brigama i obvezama, još uvijek daje smjernice i direktive, ono kako bi se reklo, po vojnički, da svak čuje i da svak sluša. Otporaš.)

    01-03-2015 02:37#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Žena Maksa Luburića, Španjolka, kaže da je iz Ljubuškoga…‏

    01-03-2015 02:57#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Otvorite pživajte link i uživajte gledati hrabrost hrvatskog Viteza Miru Barešića, Anđelka Brajkovića kako su kaznili jugoslavenskog Poslanika u Švedskoj Vladimira Rolovića za sva zvijerstva i zločine koje je počinio nad hrvatskim narodo. Otporaš.

     

    https://vimeo.com/84114824

    01-03-2015 05:01#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Žena Maksa Luburića, Španjolka, kaže da je iz Ljubuškoga…‏

     

    http://kamenjar.com/zena-maksa-lubur...oga-%E2%80%8F/

    Posljednje uređivanje od Bobani : 01-03-2015 at 05:04

    01-03-2015 06:00#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ZABRINUTOST MAKSA LUBURIĆA...

     

    Dragi Ratko!

    15.XII.1964.

     

    Dobio sam danas Tvoj telegram i odmah odgovorio. Hvala na telegramu. Neznam što te je ponukalo? Možda su kakvu vijest proširili o meni, možda si zabrinut jer se nisam javljao. Svjedno, ja sam ti zahvalan, da si bio zabrinut!

     

    Vjerujem da si već dobio knjižicu Drinapress! Borili smo se u Evropi i tisuće je ljudi otišlo na Božićne praznike u Jugovonu sa knjižicom. Stigli smo do tisuće Pasošara i vjerujem u uspjeh operacije.

     

    (Jest, istina je da su mnogi pasošari dobili knjižice, letke i drugi promidžbeni materijal kojeg je Drinapress tiskao za domovinu, i istina je da su mnogi pasošari donijeli taj promidžbeni materijal kući i pokazivali ga svojima i prijateljima. Također je istina da je Udba slala svoje ljudi roditeljima koji su umali svoje sinove u emigraciji, osobito onima koji su bili u hrvatskim nacionalnim političkim organizacijama, te nagovarali roditelje da pišu svojim sinovima da oni nisu otišli vani da se bave fašističkom politikom, nego da pošteno rade i da pošteno zarade malo novca kako bi mogli doći kući sa novcem i izgraditi kuću, kupiti komad zemlje, oženiti se i obitelj stvarati a ne baviti se mračnim kriminalnim poslovima, itd., itd. Kako većina naših roditelja u to doba nije znala čitati ni pisati, odmah bi se Udbaši, kao tobožnjih poslušnih prijatelji, ponudili da bi im oni napisali pismo u ime njih za njihova ili njihove sinove. Zbunjeni roditelji bi pristali na "prijateljsku plemenitu" ponudi, te Udbaši spremno počimaju pisati pismo u ime ucviljenih roditelja. Na kraju Udbaši prošitaju roditeljima pismo kako bi ovi bili uvjernei da je pismo napisano onako kako su roditelji htjeli. Ovim Udbinim potezom obe stranke su zadovoljne; roditelji što će umjesto njih netko drugi poslati pismo njihovu djetetu, a Udba što će imati priliku, u ime roditelja, poslati svojeg agenta Udbaša kod dotičnog za obrađivanje, kako bi dotični prišao na njihovu, Udbašku strani i radio za njih. Takovih slučajeva je bilo na stotine i stotine, i mnogi pošteni Hrvati su podlegli i postali Udbini špijuni, a da često puta ni znali nisu. Istini za volju, to je bio moj slučaj, kada su dvojica Udbaša, a da ja nisam tada ni znao da su oni Udbaši, došli u Pariz, ko bojaga, na godišnji odmor. jednoga sam poznavao i bio mi je daljni rođak, dok drugog uopće nisam poznavao. Donijeli mi pismo od roditelja koji nisu znali ni čitati ni pisati. Pismo ko pismo, roditeljsko pismo, ali u njemu mnogo politike. Odmah sam skočio i žestinom zapitao: Rodijače, tko je ovo pismo pisao? Ogdovaraj ili ću zvati francusku policiju. Priznali su da su ga oni pisali, ali da su tako roditelji htijeli. O ovoj temi bi se mogle knjige napisati, kako je Udba vrbovala i zavaravala naše jadne ljude Hrvate u zapodnom i slobodnom svijetu. Mo. Otporaš.)

     

    Preveo sam knjigu generala Diaz-a (general Diaz de Villegas "REVOLUCIONARNI RAT", Drinina knjižnica, knjiga 6, Madrid 1965., mo) i već je u tiskari. Kupilo smo već linotip! Vidit ćeš što ćemo napraviti. Dobio sam više tvojih pisama kao i 150 dolara. Hvala! Ovih dana svima pišem. Dobio sam i zadnje gdje najavljujeđ darove za djecu! Hvala Tebi i svima.

     

    Grli Te odani Tvoj Maks.

    01-03-2015 19:23#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Grobnica zadnjeg zapovjednika h.o.s-a generala maksa luburića

    iz otporaševe torbe otporaš

    02-03-2015 02:27#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Kliknite na link i gledajte Miru Barešića i Anđelka Brajkovića

    Annie Boban 3/01/15 Keep this message at the top of your inbox

    To: Annie Boban, darko utovac

     

    Rijetko poznati prikaz kako su hervatski Vitezovi Miro Barešić i Anđelko Brajković kako su u samoobrani kaznuli jugoslavenskog poslanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7 travnja 1971. godine, samo tri dana prije hrvatskog državnog praznika Deseti Travnja. Tu se može iz povijestnih uglova vidjeti kako su mladi Hrvati, pogriješno odgojeni u jugoslavenskim Titinim školama, poslije ratna djeca i Ustaša i partizana shvatila da je njihova domovina Hrvatska a ne neka hibridna država Jugoslavija; onog momenta čim su stupili na tlo slobodnog zapada, sami, bez ičijeg pritiska, prišli u redove Hrvatskog Narodnog Odpora. Mile Boban, Otporaš.

     

     

    https://vimeo.com/84114824

    02-03-2015 04:04#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Kliknite na link i gledajte Miru Barešića i Anđelka Brajkovića

     

    https://vimeo.com/84114824

     

    Rijetko poznati prikaz kako su hervatski Vitezovi Miro Barešić i Anđelko Brajković kako u samoobrani kaznuli jugoslavenskog poslanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7 travnja 1971. godine, samo tri dana prije hrvatskog državnog praznika Deseti Travnja. Tu se može iz povijestnih uglova vidjeti kako su mladi Hrvati, pogriješno odgojeni u jugoslavenskim Titinim školama, poslije drugog svjestskog ratna djeca i Ustaša i partizana shvatila da je njihova domovina Hrvatska a ne neka hibridna država Jugoslavija, te da su onog momenta čim su stupili na tlo slobodnog zapada, sami, bez ičijeg pritiska, prišli u redove Hrvatskog Narodnog Odpora.

     

    Gledati danas unatrag kako je bilo u političkoj hrvatskoj emigraciji, teško će tko razumijeti. U vrtlogu mržnje na sve što je bilo hrvatsko odmah posljie rata 1945. godine hrvati su se borili samo kako se spasiti od sigurne smrti. Tek poslije tragedije Božidara Kavrana i Akvije Deseti Travnja 1947/1948., hrvatska politička emigracija je počela se grupirati oko Ustaškog Uokreta, HSS-a, Hrvatski Narodni Odpor i druge višemanje političke organizacije, ali ne i borbene organizacije. Među najborbenije svakako je bila organizacija Hrvatskog Narodnog Odpora koju je vodio Vjekoslav Maks Luburić, poznat kao general Drinjanin. Ovi mladi Hrvati su se odmah priključili članovima organizacije HNO. Poslao sam ovaj DVD jednom Hrvat čiji odgovor ovdje prilažem kako je on doživio ono što je vidio. Mile Boban, Otporaš.

     

    https://vimeo.com/84114824

     

    Dragi moj striče Mile, sinoć sam bio kratak jer dodjoh s posla pod temperaturim pa sam išao direktno u krevet, no jutros sam nešto bolje pa stigoh sve detaljno proučiti pa da ti se i javim glede toga, počmimo od videa.

     

    -Prije svega ovo je prvi put da imam priliku čuti uživo Tugomira, (Radi se o Stjepanu Fištroviću-Sabolić koji je poslije generalove smrti preuzeo dužnost glavnog Zapovjedniku HNO, mo.) Dinka, (Šakić, oženio generalovu polusestru Nadu rođenu Tambić, dakle generalov zet, mo.) Tonija Šarića (Uistinu, glavom i petom Miro Barešić. Kada su Miro i drgi njegovi suborci bili oslobođeni iz španjolskog zatvora 1974/5 godine, morali su napustiti Španjolsku i nastaniti se u Paragvaju. Tu se je Miro usavršio u karatama i kao takav bio je izabran da bude u sigurnosnoj paragvajskoj službi Paragvajskog Poslanika u Washingtonu, ali pod imenom TONY SARIC. Mo. Otpotarš.) i ostalu trojicu i to mi je iznimno zanimljivo, iako se ne mogu oteti dojmu da je čitava vrpca usmjerena na veličanje Dinka i učvrćavanje njegovog položaja jer je jasno da posljednja trojica čitaju govore a da ne govore iz glave, no svakako je to važan dokument koji treba sačuvati.

     

    -Ja sam nabavio i knjigu izdatu u Jugoslaviji o odstrjelu udbaškog krvnika Rolovića, naravno ona je plod jugoslovenske promidžbe, ali u njoj su one fotografije rekonstrukcije koje su i u videu, a ima i zapisnik sa sudjenja.

     

    -U istoj knjizi su i zapisi sa sudjenja skupini Hrvata koja je napala jugoslovenski klub u njemačkoj i zapalila ga, mislim da je to bilo pod vodstvom svećenika Rafaela Medića. (Ovdje se radi o skupini tridesetak Hrvata koji su 1962. godine napali jugoslavensku "trgovačku" misiju, koja je uistinu bila jazbina Udbe i njenih špijuna i uhoda. Kako Njemačka u ta vremena nije diplomatski priznala Jugoslaviju, ova je iznajmila u ime Švicarske jednu zgradu kao "Jugoslavenska Trgovačka Misija", što ona to uistinu nije bila, nego je bila skrovište jugoagenata i mreža za širenje svojih doušnika. Mo.)

     

    -Proučavajući zapisnike sa sudjenja utvrdio sam da je Toni Šarić (Miro Barešić, mo.) pokazao čvrstoću i dosljednost, a da je brajković bio dosta labilniji

     

    -Inače na osobu ili osobe pod šifrom Drinapress ili klub prijatelja Drine sam naletio na youtube, imaju slične ili iste videa kao i na ovom linku koji si mi poslao, ne znam o kome se radi.

     

    Sada da se vratim na Miljenkovo pismo, (Dr. Miljenko Dabo Peranić, uski suradnik generala Drinjanina i član Glavnog Stana HNO, mo.) puno toga mi nije jasna glede toga, pa evo i pitanja

     

    -kakav je bio odnos Željka Bebeka i Ilije Stanića, to je po meni i ključno pitanje, neka mi Bog oprosti ako griješim? (Željko Bebek je bio urednik novine OBRANA sve dok se svojim neodgovrnim djelovanjem nije odstranio. Tek u proljeće 1967. godine dolazi kod generala Drinjanina Ilija Stanić, sin Joze Stanića kao "Kum". Jozo Stanić je bio Maksov vojnik i kao križar je poginuo 1949. godine, boreći se protiv Ozne, Udbe i Jugoslavije. Ilija Stanić i Željko Bebek su bilo uski i dobri prijatelji i čak, kako su priče kružile, zajedno jedno vrijeme stanovali, i to po povratku Ilije Stanića iz Pariza u listopadu 1968. god. Mo.)

     

    -Kakvo je bilo držanje Bebeka poslje atetata i kakvo je njegovo materijalno stanje iza atentata? (Kako je dr. Miljenko Dabo Peranić napisao u svojoj knjigi: "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" da je Željko Bebek napisao knjigu JEDAN NAROD U OPASNOSTI i htio ju izdati preko DRINAPRESS-a, ali nije imao novca za platiti najminimalniju cijenu koju je general tražio. Ali, čim se je Ilija Stanić povratio iz Pariza, Željko Bebek dolazi kod generala i daje mu preko polovine novca za tiskanje knjige. general pristao i kako izvori govore knjiga je bila dovršene i tiskana u siječnju 1969. god. Od tada se gubi ime Željka bebeka. Mo. Otporaš.)

     

    -Odkud Oreč na sprovodu i kakav je njegov odnos sa generalom uopće i je li uopće ga poznavao? Mislim da za daljnju Orečovu sudbinu znaš, navodno je iskomadan i bačen u more u Južnoj Africi. (Sumnjam da je Jozo Oreč ikada bio kod generala i još više sumnjam da je bio na sprovodu. Mo.)

     

    -Nije mi jasno koja je trobojnica podvaljena na generalovu grobu prilikom pokopa i uz vijenac stavljena, jugoslovenska ili srpska? (Koliko mi je poznato iz pouzdanih izvora, osobito iz opisa "IZVJEŠTAJ SMRTI GENERALA LUBURIĆA" kojegu su meni poslali dr. Peranić i Štef Crnički polovicom svibnja 1969. god., dakle tri jedne poslije eneralove smrti. Tu oni govore i o srpskoj, četničkoj i jugoslavenskoj s petokrakom. Mo.)

     

    -Kako je moguće da svećenik ne primjeti pogrešnu traku na vijencu i ima li tu njegove krivnje? (Vlč. Beluhan je napisao knjigu "STEPINAC GOVORI" i tiskao ju je DRINAPRESS. Teško je reći bez čvrstih dokaza dali je vlč. Beluhan imao ikakove krivnje što se tiče toga. A dali je on ili nije vidio tu četničku zastavu sa kokardom i jugoslavensku sa petokrakom na pogrebu hrvatskog generala Vjekoslava Mkasa Luburića 22 travnja 1969. godine, teko je reći, jer u takovom slučaju Bog dragi zna gdje su njegove misli i oči bile. Mo.)

     

    -Otkud četnička zastava sa lubanjom tamo, i koja je Orečova uloga oko toga, ako je ima.

    (Gore spomenuti moj komentar je rekao o Jozi Oreču ono što sam ja znao, a o četničkoj zastavi također. Mo.)

     

    -Koliko sam shvatio bilo je relativno malo hrvata na sprovodu pa bi bilo dobro utvrditi tko su oni. (To je točno i razumljivo je. Hrvati su kasno saznali za generalovu smrt. Oko 8 sati u ponedjeljak jutro 21 travnja 1969. god., Pepo, poslovođa tiskare DRINAPRESS je otključao vrata tiskare i na stropu i podu vidio mrlje krvi. Policija je došla i sve okružila trakom da tu nema prilaza. Sutra, utorak bio je pogreb, što, gledajuću to danas, nije bilo dovoljno vremena za obavijestit Hrvate. Ja sam osobno saznao tjedan dana kasnije, tj. 27 travnja. Mo.)

     

    -Ne manje važno što Dabo smatra tko je krivac za to sve i što o tome piše u knjizi? (Pročitati knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića, može se uočiti jedan rastegnuti lanac Udbini agenata koji su pleli tu mrežu. Knjiga je tiskana 1984. god a Ilija Stanić je dao svoj izviještaj sarajevskoj Udbi devet i deset dana kasnije, tj. 29 i 30 travnja 1969. Taj njegov izviještaj je danas pozna svima, te možemo vidjeti da je Dabina knjiga upirala prstom u pravom pravcu. Mo.)

     

    -Vidim Domagoj je nasljedio očeva odličja i kapu, bila bi šteta da to završi na smetlištu, no prije svega treba utvrditi jesu li mu bojovnici plave divizije to uopće uručili i gdje je to sada. (Svaako da nije u posjedstvu prvog generalova sina Domagoja, pošto je on tada bio vrlo mlad. Dali će se ikada hrvatska državna vlada današnje RH zainteresirati kod španjolskih vlasti i zatražiti tu svakako hrvatsku domumentaciju, teško je reći. Da sam ja predsjednik Hrvatske, posmrtni ostatci svih Hrvati koje je Udba poubijala bi bila prenešena u Hrvatsku i položena u ona groblja gdje bi to njihova obitelj željela. A od španjolske vlade bih zatražio da nam povrate svu dokumentaciju DRINAPRESS-a i generala Drinjanina, kao i to da zatraže izručenje Ilije Stanića u Španjolsku te da mu se tu sudi, na licu mjesta gdje se je zločin dogodio. Mo. Otpšraš.)

     

    -Ako je točno ono što Dabo piše Domagoj je kao 15godišnjak na sprovodu iskazao domoljubnu svijest pa vjerujem da se ta vatra da ponovo upaliti, kako kaže naša pjesma "Nema vatre do javora drva, ni ljubavi što je bila prva". (To je opet jedno pitanje i za nas sve Hrvate. Oni su odgajani sasvim u drugom smjeru, bez roditelja, i što je najgore odgajani su u nepovoljnoj uspomeni na svoje oca. Mo.)

     

    -I na kraju vidim da Vjekoslav se poziva na Prcelu pa bi možda bilo dobro da i ti istakneš suradnju sa njim i da te možda on njemu i preporuči, ako ima išta Maxovo (junior) onda je prirodno da je konspirativan i nepovjerljiv, ali o tome procjeni sam. (O tome ćemo vidjeti a možda na tome i poraditi. Mo.)

     

    Tek sada vidim koliko sam ispisao i vidim da sam pretjerao, upropaštavam ti godišnji odmor i druženje sa obitelji, odgovori kada stigneš,bratski poZDrav tebi i tvojima, Žarko

    NE MRZIM NIKOGA, A VOLIM SVE ONE KOJI SU ZA HRVATSKU DRŽAVU

     

    general DRINJANIN

    30.VII.1959.

     

     

    Br. Daniel Jolić,

    TORONTO, Kanada

     

    Primio sam Tvoje pismo, a i da ga nisam primio, uviek je lik Tvoj i svih drugih prijatelja predamnom. Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama,ama baš nikakovih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavnik. (Ovdje se mora o tome reći nekoliko riječi, za današnje hrvatske naraštaje, kako bi oni mogli znati pravi razlog ili prave razloge sukoba i razlaza Piglavnik/Luburić. Iz ovih pisama će se mnogo toga saznati, a što se već zna, a to je da je polazna točka bila sastanak Poglavnika dra. Ante Pavelića s hrvatske strane i dra. Milana Stojadinovića s srpske strane. Navodno da je do tog sastanka došlo nagovorom Stjepana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa IZBOR. Navodno da su se tu Poglavnik i Stojadinović dogovorili o podjeli BOSNE. Kada je taj sastanak izbio u javnost, general Drinjanin je odmah reagirao i upozorio hrvatsku emigraciju Okružnim Pismom: POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE. Kako su tada stvari izgledale, nije bilo najsjajnije. Iz dana u dan napetost je rasla. Oni koji su bili za taj sastanak Poglavnik/Stojadinović automatski su bili za Poglavnika, iako su mnogi prije bili protiv njega. Oni koji su bili protiv toga sastanka, automatski su bili za generala Drinjanina, odnosno HRVATSKI NARODNI ODPOR. Nastala su pripucavanja, upiranje prstom u krivce, izmišljale se krivice i mane i jednih i drugih, uzajmno se napadalo, neprijatelj se veselio, od veselja ruke trljao itd, itd. NIKLA POLARIZACIJA HRVATSKE EMIGRACIJE!!!

     

    Sada smo tu gdje jesmo, u vrtlogu nacionalne svađe. General Luburić odriče se svih zasluga, slava, kumstva i svega što je u borbi za Hrvatsku Državu na bojnom polju zaslužio, te vraća Poglavniku sva odličja i činove, a za sebe sam zadržava ustašku čast i ustaško ime. To je tako bilo sa generalove strane, ali sa strane Poglavnika je bilo malo drugačije. Preko časopisa IZBORA i preko službenog glasila HOP-a ili Hrvatskog Domobrana novine HRVATSKA, počela su napadanja na generala Drinjanina, prozvavši ga i nazvavši ga IZDAJNIKOM. Tako je to počelo, i svi oni koji su na bilo koji način stali uz Maksa, prizivani su izdajnikom, pa ni moja malenkost nije bila pošteđena. Nisu me mogli prozvati da sam "ipak izdajnik", ali su me zato prozvali da sama "beogradski Hrvat".

     

    U ovom velikom metežu najogromnija većina Hrvata je stala po strani, po onoj starinskoj: "brigo moja priđi nadrugoga. General Drinjanin je osnovao HRVATSKI VOJNIČKI ČASTNI SUD u svubnju 1956. godine. Po do sada izloženim pismima moglo se je vidjeti da s Poglavnikove strane ama baš nitko nije došao na taj sud. Ali su zato nastavili napadi na generala da je on to sve izmislio kako bi postao novi Poglavnik. I dans, poslije više od pola stoljeća, dok ovo pišem, tako sam i ja mislio i u toj srdžbi napisao generalu pismo od 53 žučljive naravi pitanja. Dobio sam odgovor gdje mi general između ostaloga kaže "...A kada ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi..." Pismo možete u cijelosti pročitati ako se povratite na datum 17 studenoga ov. ili opis 498.

     

    Poslije Častnog Suda 1956. godine, general Drinjanin se potpunama povlaču u samoću, a dr. Dabo Peranić mi je pričao da je on njemu rakao: da je otišao proživijeti ZIMSKI SAM. I u ovom pismu Danijelu Joliću general o toj šutnji govori. Usput, ovo pismo je zadnje pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću. Neznam točno kada je Danijel Jolić umro. Mo, Otporaš.)

     

    Htio sam dokazati dostojanstvo jednog borca, koji je branio ideale istine i prijatelje, a što no kažu kod nas "prezkurac" puklo kud puklo. Osta sam isti od uviek, a eto današnjica mi daje za pravo u svakom pogledu. Zato se nisam javljao jer sam to htio dokazati, pa tko je bio prijatelj, ostao je, tko nije, daleko mu kuća.

     

    Ne mrzim nikoga, a volim sve one, koji su nešto učinili za Hrvatsku ili su voljni učiniti. I to se odnosi na sve.

     

    Neobično sam zahvalan svima Vama drugovima za držanje, koje ste pokazali. Nismo fukara, bolan, nego koljenovići, pa makar u opancima, ali koljenovići.

     

    Neznam ništa o Tvom bratu, jer je tu stvar imao Fra. Branko Marić. ofm. San Francisco el Grande, Madrid. Piši njemu, a ako ti ne razjasni, ja imam prijatelja u direkciji zatvora, pa ću Ti razjasniti ja.

     

    Mi se možemo osjećati pobjednicima, jer nitko više ne govori o podjeli Bosne, a ustašuju sada i u Buenos Airesu, Vrančić je davno izletio iz redova. Ja, a i svi mi, ne možemo biti drugo nego što smo bili "cilog vika", pa neka nas zovi kako im ćeif.

     

    Ne samo Artuković, nego ogromna većina starih boraca na našoj je strani, i bez te garde nema ništa. Rekli su da će svaki 15 dana izdati jednu "DRINU" od 100 klišeja i od 400 stranica, pa šta su napravili? (Ovdje se radi o tome da je Poglavnikovo "vodstvo" najavilo - poslije Maksova razlaza sa Poglavnikom i njegovog povlačenja i "šutnje" - da će oni izdavati svaka dva tjedna "DRINU". Kako je poznato da od konca 1956. pa do početka 1960. godine, niti jedna jedina DRINA nije izišla, mo. Otporaš)

     

    Ja sam zahvalan svima Vama, koji ste me u svoje vrieme pomagali u radu, i zahvalan sam Vam, jer ste pokazali kasnije, da ste drugovi. Hvala tebi i ustašiji, borcima.

    Pozdravi sve, Bog Vas štitio, Hrvatska će Vas trebati.

     

    Tvoj odani Maks.

    04-03-2015 00:19#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    KAKO JE DOŠLO DO "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA?

     

    Hrvatima Australije za Božić i Novu Godinu 1964.! Hrvatski Narodni Odpor

     

    "Prema mom mišljenju naša je sveta dužnost, predati stieg mladosti, predati joj našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline, - a zadržati za sebe ODGOVORNOST ZA PROŠLOST." (general Drinjanin u "GLAS DOMOVINE" br. 4. Toronto, srpanj 1960.)

     

    by: Otporaš

     

    Tražio sam jutros nešto i pronađoh pismo dra. Miljenka Dabe Peranića kojeg mi je pisao u studenom mjesecu 1990. godine. On mi tu piše kako je on pisac "ADRESA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"...Generalovo pismo rukom pisano 6.VI.1964. dru. Peraniću se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 345/346. Navesti ću dio pisma kojeg je general pisao dru. Peraniću, a taj dio pisma nije u ovom spomenutom pismu. Sve to ovdje navodim kao jednu povijestnu stvar hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje naše Hrvatske:

     

    "Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, kojeg prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedjanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost".

     

    (Dr. Peranić meni piše:

     

    "Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje neslaganje sa sadržajem članka. Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a, pa mi dr. Peranić citira dio pisma generala Drinjanina: (1) Pismo 6.VI.1964,: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onoga članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti vani."

     

    Dr. Peranić nastavlja meni u pismu:

     

    "Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad: "Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ tvoj rad o Istri, (To je ta "Istarska Drina" br. 3/4 1964., u kojoj je izišla "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", mo.)jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar. Moj se rad, logično, oduljio, nastavlja dr. Peranić u svom pismu meni, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz deset dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IZMIRENJA."

     

    Zatim dr. Peranić citira dio generalova pisma:

     

    "Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. (podvučeno) Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

     

    Srcu mi godilo Generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA, piše mi u pismu dr. Peranić, pa citira ponovno generalovo "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao kraj uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, str. 18-21.

    Ovo sam iznio za sve hrvatice i Hrvate, posebice one koje ovu, kao povijestna stvar, bude zanimalo.

    04-03-2015 17:23#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SRETNI RODITELJI ISABEL I VJEKOSLAV VITEZ LUBURIĆ,

    RODIO IM SE PRVI SIN DOMAGOJ

     

     

    ...JER LJUBIMO HRVATSKU PREKO NAŠIH SNAGA

     

    general DRINJANIN

    Stan, dne 21.VIII.1954.

     

    Dragi Daniel !

     

    Jučer Ti pisah i poslah drugi dio DRINE, odnosno drugi dio avionskog izvadka i popratni list. Danas dobih Tvoje pismo i vidim, da imaš novu adresu. Pogledaj zato na staroj adresi i podigni dvije pošiljke sa DRINOM.

     

    U Madrid idem poslie dolaska nasljednika. Čekamo svaki čas, ali još nema novosti. (Radi se o prvom sinu Maksa Luburića, Domagoju, koji se je rodio - pripisivam sa razglednice koju je general poslao svojim užim suradnicima - " Zahvalni Svevišnjemu Saopćujemo Vam Radosnu Viest, Da Nam Se je Rodio Naš Prvienac

     

    D o m a g o j Dana 23 listopada 1954. god.

     

    Sretni Roditelji

    Isabel i Vjekoslav vitez

    Luburić, mo)

     

    Samo osobno mogu saznati o Tvome bratu, jer fra. Branko Ti je lienčina u pisanju, a on je u Madridu uvjek. Ja sam daleko 700 kilometara, a borba za ktuh neda mi da svaki čas trčkaram. A drugi, moj, Dane, znaš kakoje. Ono što napraviš i jest napravljeno.

     

    Razumio sam Vaše jade tamo u svakom pogledu. Ja sam siguran da će Vas par održati Društvo u našim rukama, a još uvjek ima ustašije, koja se neda ni prevariti ni zastrašiti.

     

    Pisao sam i drugima, evo Tebi ponavljam, pa govori sa glavnim ljudima i Odborom : ako ne skupE što novaca tiskara neće nastaviti, jer je račun velik. Pogledaj dosada su 200 svršenih, a 62 sastavljene i fali složiti do 300. Obećao sam svima sve uvrstiti i izvršiti ću ga. Svatko bi želio, da udje njihovo izvješće, a moramo svačije izlaganje i žrtvu jednako ocjeniti, pa bi bilo nepravedno, da samo treći dio stavimo. Tako smo došli do 300 stranica i to je tri dvobroja. Svi su želili svoje klišeje, donio sam sve i sada ima 300 dolara računa, a od ljudi kaka (kapi, dolazi, mo) do pet i deset dolara, nakon pola godine slanja po deset i dvadeset DRINA. I to od onih, odakle kapa, jer od većine, kako znaš, ništa. Ako Vaša, clevelandska i sudneška (Sydney, Australija, mo) grupa ne uzme stvar u ruke onda sam stradao.. Kada bih mogao dobiti za SPOMEN ZNAK, gdje su mi ženine pare, onda bi bilo lako. Dosada smo od Vlade i to siromah dao svoju uštedjevinu i mora čekati dok proda. Ako dakle DRUŠTVO ne odkupi po jednoj cieni recimo 100 kom. ili 50 za sebe, invalide, za domovinu, logore, svjedno, pa mi to pošalje, neznam koga vraga ću učiniti sa DRINOM. Jesam li ja lud, ili smo svi ludi, jer ljubimo Hrvatsku preko naših snaga?

     

    Nema sumnje da će ovakova jedna knjiga imati silna uspjeha, svi će ju hvaliti, ali pomaže ih malo. Morat će se obligirati (obvezati, mo) platiti recimo 2-3 dolara za ovaj broj, koji ju hoće imati, a nikada ne daju ali šta učiniti sada? Ili da Društvo odkupi, kupi 100 kom. ili da se održi jedna zabava, priredba, veselica, i da nastupe umjetnici, koji su već nastupali i čije su fotografije izišle. Oko 100 dol. koštaju samo klišeji Kanade, jer ih je mnogo i veliki su. Reci im to, umjetnicima i odbornicima i pokaži nastavk, koji mi je sinoć stigao.

     

    "Izbor" nije naš i to možeš svima reći, ali po sriedi je jedan politički pokušaj. Netreba ga otvoreno sabotirati, ali trebate znati politički misliti i raditi. Poglavnik je ne samo ustaški vodja nego i državni Poglavar, pa on mora, na oko, biti svima jednak. Pametno s tim, i neka se previše ne širi, jer je to kukavičije jaje snešeno u naše ustaško gniezdo. (Ovo je najbolje ogledalo bistrine i dalekovidnosti generala Drinjanina. On je prvi upro prstom da "IZBOR" nije državotvorno hrvatski i da je on najviše kriv za sve smicalice, razdore, svađe i podjeljenost Hrvata, najprije u Argentini odakle se je proširilo svugdje po svijetu. Tko prati i čita ova pisma, mnogo će se iz njih saznati. Mo)

     

    Netreba ni jednog časa kolebati i treba primiti državljanstvo Kanade. Naša ljubav nije time dirnuta i kako živimo u težkim i izvanrednim prilikama, to moramo tako i postupati. Ja dajem svakome u tom pogledu podpuno slobone ruke. Budućnost ustaškog pokreta i s tim Hrvatske leži u narodu, a danas više nego ikada narod vidi, da je spas u ustaškoj borbi. Inače smo gotovi. (Proštudirajmo na trenutak ove generalove riječi : "...a dans više nego ikada narod vidi da je spas u ustaškoj borbi. Inače smo gotovi..." Nije li se obistinilo u Domovinskom ratu!? Zar se Franju Tuđmana, Brunu Bušića i Franju Mikulića nije optuživalo da su upijali svaku generalovu riječ u borbi za oslobođenje Hrvatske. Ovdje nije riječ o nikakovu "ustaštvu" kao ustaštvu. Ovdje je riječ o Ustaškoj ideji za Hrvatskom Državom. Zato se nije čuditi Srbima i svim neprijateljima Hrvatske, kada ovi prozovlju svakog državotvornog Hrvata Ustašom, ne mari dali je dotični bio fašista ili antifašista, komunista ili antikomunista. Važno je da je on za Hrvatsku Državu i odmah je kvalificiran da bude Ustaša. Zato se trebamo zapitati: Da li je Dr. Ante Pavelić, kada je u siječnju 1929. godine osnovao Ustaški Pokret, mislio da je tim imenom USTAŠTVO poistivijetio sa imenom HRVATSKA !?, mo. Otporaš) Zato treba čuvati vodstvenu ustašku ekipu, jer ju Hrvatska treba. To te ovlašćujem da kažeš svakome.

     

    Kako će biti sa onima, koji "zglajzuju" radi kriva imena, to neznam, ali moja kuća i dom su otvorena svakome od ugroženih, a vrata ove zemlje isto. To je moja briga svakom ugroženom ustaši, dok je meni na ramenu glava. Netreba se bojati. I tko strada, neće stradati teško. I ako strada teško to je potrebno, stradao je u borbi, nadljudskoj borbi, koju vodimo za Hrvatsku.

     

    Radi sina pošalji sve podatke, najnovije, adresu, broj, itd., pa ćemo ipak pokušati. (Danijel Jolić je htio pribaviti sina Viktora k sebi u Toronto pa tražio od generala informacije kako bi ga najlakiše mogao pribaviti k sebi u Canadu, mo.) Dužnost nam je uvjek sve poduzeti, pa makar i ne uspjeli.

     

    Drago bih mi bilo ako bi mogli zaposliti Raguža. Sa Vama tamo bio bi berićetniji, jer nemože sa ugursuzima, a kako ga je borba izgradila, ima slabe živce i pati. Borac je i drago bih mi bilo, ako mu se može pomoći. Vidim da ima jada, besposlice. Ali mi ćemo sve to izdržati i doći u svoju Hrvatsku, jer nam je to životni cilj.

     

    Mogao si viditi ove godine, da smo izašli sa duplim i boljim Drinama. To zahvaljujući daru moje žene. Ove godine nisu mi borci dali ni za jednu jedinu DRINU, a kamoli za poštarinu, koja je 100 dol. mjesečno. Ako meni uspije jedna stvar, i to uz pomoć ženine obitelji, onda ću godinu dana davati DRINU bez i jednog centa i napraviti dvije tri druge stvari. Treba nešto činiti da se izdrži ovo kritično vrijeme. Nesumnjam ni časa, da će sve ovo brzo proći, jer se borba približava. Ova zemlja dobiva svaki dan više, Japan i Njemačka sve stari neprijatelji Amerike. Progledali su oni i skoro će i na nas doći red. Šakom i kapom će nas pomoći, ali mi najprije moramo pokazati vitalnost i snage. To je životni zakon, da se jake pomaže, a slabe žali.

     

    Gore srdca!

     

    Pozdrav tebi i Tvojima, svim čestitim ustaškim i hrvatskim sinovima,

     

    Za Poglavnika i Dom Spremni !

     

    general Drinjanin.

    07-03-2015 00:42#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST

     

    (Za hrvatsko općinstvo donosim jedno pismo generala Drinjanina. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 371/372. Pismo samo po sebi je više nego jasno, a pisano je u odrazu vremena godine 1964. Hrvatska politička emigracija je radila ono što je mogla u tuđim i stranim zemljama; tražila je prijatelje za hrvatsko razumijevanje i za Hrvatsku Državu. Hrvati musmimanske vjeroispovijesti su preko Islamskog Kongresa u Jeruzalemu kojemu je bio Glavni Tajnik dr.Said Radaman uspostavili tijesnu vezu i iskrenu suradnju s organizacijom "BRAĆA MUSLIMANI". Ovi su za simpatije i iskreno razumijevanje patnja hrvatskog naroda i islamske i katoličke vjeroispovjesti išli tako daleko da je Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hasimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404 /10/12 od 2 rujna 1962. g., kojim je priznao pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i vrhovničtvo u svim svojim povjesnim i narodnosnim granicama. Vidi DRINA br. 7/8 1962. str. 6. Pismo generala Drinjanina kojeg ovdje donosim, iako skoro dvije godine kasnije, odnosi se i na ovaj slučaj priznanja Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)

     

     

    INFORMACIJA UZ IZVJEŠĆE.

    od 28. VII. 1964.

     

    GENERAL DRINJANIN

     

    Predmet: Priznanje Hrvatske Države po Arabiji Sauditskoj.

     

    Današnjom poštom dobio sam od jednog arapskog diplomate, sa kojim sam došao u kontakt za vrijeme " jordanske stvari " pismo sliedećeg sadržaja:

     

    " gospodine generale: Kao iskrenog prijatelja muslimana i prokušanog antikomuniste ja Vas i previše cijenim, a da bi propustio ovu priliku za upozoriti Vas na štetni rad nekih Hrvata islamske vjere koji nastoje omesti (pokvariti) sve ono, što ste do sada napravili. Upozorite Vaše sunarodnjake muslimane. Dobro bi bilo, da se zaista stvori bilo kakva muslimanska organizacija Hrvata iz Bosne, te da se na francuskom (dr. Miljenko Dabo Peranić je izdavao na francuskom jeziku LA CROATIE, mo) i engleskom tiska jedna ozbiljna obavijest o stanju u Jugoslaviji. Malo ali ozbiljno. Mi nemamo ni jedne ozbiljne brošurice kako bi branili stav, a Vaši neprijatelji (jugoslavenska promidžba i diplomatska predstavništva su bili zaduženi da u stranom svijetu šire dezinformacije, istine, poluistine i laži svake vrsti a sve u smijeru ocrnjivanja Hrvata i negiranje Hrvatima pravo na njihovu vlastitu Hrvatsku Državu, mo) obasiplju arapski svijet sa ukusnim i uvjerljivim materijalom. Neozbiljni pokušaji Vam više škode, nego koriste. Želim, da ovo saopćite Vašim prijateljima, ali dok Vam ne dadem znak (mig) nemojte nigdje moje imae saopćiti, jer bi me protivne snage eliminirale. Neka Allah nagradi rad svih vjernika. Odani Vam X.Y."

     

    S druge strane Dr. Muftić mi je dao poslati jednu arapskusaudi novinu, gdje je preko cijele stranice velikog formata pisano o Hrvatskoj, i to istaknutim elementima, sa 6 velikih fotografija, medju kojima i moja osobna u uniformi, te drugih 5 o srušenim objektima, pogorenim džamijama, grupe vojnika, zagrebačka džamija, i zaklani hrvatski vojnik. To su fotografije, koje sam ja u svoje vrijeme dao Dru. Muftiću, i od kojih su neke objavljene u listovima BRAĆE MUSLIMANA u Jordaniji (Jeruzalemu i Amenu). Dobio sam i drugi izrezak, nešto manje, gdje je veliki vojnički grb Odpora i drugi materijal, kojega ću dati prevesti, i obavijestiti vas.

     

    Potvrdjuje se i još jedna stvar, koju smo znali od prije a to je, da je dr. Muftić bio u Njemačkoj sa "svojom tajnicom", a to je nitko drugi, nego njegova žena br. 2, i ujedno ljubavnica ADILA ZULFIKARPAŠIĆA, te ju je Dr. Muftić "osvojio", što ga je dovelo na ratnu nogu ne samo sa poznatim Udbašem Zulfikarpašićem, nego i sa Drom. Ramadanom, generalnim sekretarom Sveislamskog Kongresa, a taj je rodjak prve žene Muftićeve. Ova je liječnica iz poznate egipatske obitelji i ja ju osobno poznajem, jer ju je Dr. Muftić bio doveo sa sobom. Prema prijateljima to je odvojilo Muftića od Radmana. Kako znate da se i medju arapskim i islamskim organizacijama tuku razne frakcije, sukobljavaju sekte, interesi, dinastije, strane službe i osobni motivi, neće biti na odmet, ako vagnemo sve te elemente i ne prenaglimo se u svojim ocjenama ljudi i dogadjaja. Sasma sigurni glasovi ponavljaju nam, da osim rublja, dolara, funta i zlatnika Marije Terezije i Napoleon d'ora, (dukati, mo) koji novci još uvijek imaju glavnu vrijednost u mnogim zemljama orienta, teku i kinenske pare i posebno via Roma.

     

    Tako mi barem vele moji albanski prijatelji, koji misle, da od svaka tri albanska emigranta jedan radi za Tita, drugi za Kineze, a treći t.j. ostatak razdijeljeno medju ove ostale. Spominjem ovu činjenicu radi eventualne mogućnosti, koja bi bila logična, a ta je, da vjerojatno Kinezi imaju medju islamskim narodima, pa čak i medju vjernicima svoje pristaše. U tom pogledu su kinezi učinili mnogi korak, kako to zaključujem iz njihove propagande na španjolskom jeziku, koja vrlo obilno teče u hispanskom svijetu. I kada stiže u hispanski i katolički svijet, kako ne bi u islamsko područje, koje je geografski bliže, a sami Kinezi imaju mnogo milijuna muslimana. Jedan katolički biskup misionar je držao preko španjolske televizije jedno predavanje, koje sam osobno čuo, gdje je isti govorio o velikim uspjesima Kineza oko stvaranja KATOLIČKE NACIONALNE CRKVE, gdje biskupi, kanonici, svećenici i t.d. rade za režim, i to legalno, jer su zaredjeni po jednom biskupu, koji je imao na to pravo. Elem i opet to spominjem radi mogućeg prodora na islamsko vjersko područje. Ne mogu da se otmem dojmu, da valja na to misliti savezno sa raznim pokušajima u zadnja vremena. Postavlja se pitanje: tko od Hrvata katolika i muslimana radi za Kineze?

     

    Da se vratimo dru Muftiću. Ako je Adil Zulfirkapašić bio udbaški pukovnik, komesar i koljač muslimana, ako je žena mu komunista i partizanka, ako mu je ljubavnica Švicarka (čije ime i t.d. posjedujem) bila osvojena po Muftiću, a ovaj radi za Engleze, u šta ne treba sumnjati, ako sada iz redova org. BRAĆE MUSLIMANA dobivamo pisma, koja nisu sasma jasna u pogledu osoba, ali da u pogledu ideja, ako se smatra (s pravom) da teče kinenska para via Roma i mješa se sa librama, dolarima, novim francima (Francuska je uvela novi monoterni sistem 1960 godine. Sto stari franaka je postalo jedan novi franak, mo) i dinarima, šta tu ima onda katoličkog, odnosno muslimanskog, šta ima rodoljublja, a šta od "strategije pupka".

     

    Ono što se dogadja medju Hrvatima radi UDBE, potencira se radom i drugih služba. Treba biti vrlo jak karakter, izgradjen tip, pa de se ne izgubi kao magare u magli na razkržju tolikih puteva. Ljudi, koji rade za strane službe, teoretski su mogli i koristiti Hrvatskoj, možda i koriste, ali su pripadnici jednog stroja, koji je cjelina, i čija zapovjedna poluga je u rukama jednog stranca. Vjerujem, da dolazi čas, da se mora i o tome govoriti i eventualno postupati. Već za vrijeme Kavranove akcije bilo je "ljudi sa vezama". Oni su danas profesionalci i možemo uprijeti prstom u tucet poznatih, provjerenih i ustanovljenih "dobrih inače" Hrvata, koji rade za strane službe. One poznate. I pitamo se: nepoznate tko obradjuje?

     

    Vele, da se sastaje vodstvo HOP-a u Madridu, vodstvo Vijeća u Parizu, vodstvo HSS-a u Londonu, vodstvo "katolika" u Beču, a vodstvo "muslimana" u Ženevi. Savjesni Hrvati, katolici i muslimani trebali bi misliti na sve gornje. U Njemačkoj ima 70.000 Hrvata iz južnih krajeva. Dolaze i odlaze, te gledaju šta radimo i prenose u Domovinu.

     

    Uz naš vojnički pozdrav

     

    general Drinjanin v.r.

    07-03-2015 19:48#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    UZ STO DRUGU GODIŠNJICU ROĐENJA VJEKOSLAVA "MAKSA" LUBURIĆA

     

    Dragi naš MAKSU, Hrvatski Generale,

     

    O Tebi se je više govorili, pisalo i napisalo u zadnjih sedam destljeća i više nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvaraju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za Hrvatsku a i protiv Hrvatske, kako tvoji neprijatelji kažu, a tvoji neprijatelji su naši hrvatski neprijatelji.

     

    Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI ZA TVOJ STO DRUGI ROĐENDAN - VJEKOSLAVA LUBURIĆA biti ponekih i ponavljanja.

     

    Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčiuća Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do novih i najnovijih: Kvaternika (Rakovačkog) Brojevića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića - Maksa - Generala DRINJANINA.

     

    Danas je 6 ožujka 2015. Točno sto dvije (102) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6 ožujka 1913. godine u selu Humac pokraj Ljubuškoga od oca Ljube i Majke Marije, rođene Soldo. Tvoji roditelji su imali četvro (4) djece iz prvog braka. Ne znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si sestru Miru, i sestru Zoru koja se je, mlada od 15 godina, utopia u rijeku Neretvu. Imao si brata Dragutina. Ne znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.

     

    Tvoji roditelji su bili imoćni, kako si Ti više puta spominjao u Svojim opisima i PISMIMA. Srpski žandari su Ti oca ubili na Božić 1923. godine, kako si Ti to pisao u pismima svojim suradnicima. Od tada Tvoja Majka sa "čoporom" dječice siročadi, kako si Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.

     

    Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece, Nada, Zora i Tomislav. Ne znam točno godinu preudaje, ali se radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je rođena 4 kolovoza 1926. u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i poslovno bio zapošljen. Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić, polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA. Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.

     

    Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob s školskom upravom, gdje su najviše bili učitelji i profesori srpske narodnosti. Na koncu je bio izbačen iz škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA koje su izlazile od 1951. pa do razlaza sa Poglavnikom 1956. godine, On je proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je došao u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor, blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je došao kod svojih Ustaša na Janka Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1931 ili početkom 1932. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je to imanje iznajmljeno 1930. godine. Tu na Janka Pusti Jure Francetić je Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime "MASK", a On njemu, Juri Francetiću "LASLO". Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN.Od tada Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.

     

    Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetoga Travnja 1941., Vjekoslav Luburić, Maks, se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta. Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih je najpoznatije Ljevče polje kod Banje Luke. Dobio je mnoga vojnička odlikovanja.

     

    Odlukom hrvatsko političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala saveznicima, a ova ih je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju prema zarobljenicima, izručila Titinim partizanima. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.

     

    General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947 u jednoj od tih boraba bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje. On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko kojih se je uspio izliječiti.

     

    Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jedno rudniku, zaradio malo novca, da bi 24 listopada 1948 godine prešao francusko/španjolsku granicu i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavljen u pritvor. Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. Tada su ga španjolske vlasti pustile na miru. Ovi datum prelazka francusko/španjolske granice sam preuzeo iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana "Deseti Travnja".

     

    General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju preživijelih boraca, ponovno oživijeti organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO i izdavati mjesečnik ili povremenik časopis DRINA, preko kojeg bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i general HNO, On sebi daje ime general DRINJANIN, što je usko povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA. Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao general Drinjanina, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.

     

    U svoje rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953. godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne, vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove teme. Čak i to su mogli saznati da je Vjekoslav Luburić prilikom svojeg vjenčanja primio preko tisuću čestitaka od svojih vjernih vojnika, častnika i simpatizera.

     

    General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, (prije nekoliko dana mi se je javio Vjekoslav Luburić junior - generalov sin - i saopćio mi da mu je sestra Drina poslije duge i teške bolesti prije par godina umrla) sin Vjekoslav je rođen 25 veljače 1957. i kćer Mirica rođena, neznam točna datuma, 1958.

     

    Generalov ubojica Ilija Stanić (rođen 19 studenoga 1945.) preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna nije vjerodostojno potvrđena, dolazi pred Božić u Španjolsku, najprije u Madrid, zatim u proljeće 1967. godine kod Generala drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši se Generalu kao sin generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao. Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim pismaima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj čas ubojica Ilija Stanić ostvari dana 20 travnja 1969. godine. Ja ću se za ovu Čestitku UZ STO DRUGU GODIŠNJICU rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zausteviti, jer će se na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu.

     

    Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.

     

    DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STO DRUGI ROĐENDAN !!!

     

    Otporaš Mile Boban.

    08-03-2015 17:22#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    http://kamenjar.com/uz-sto-drugu-god...aksa-luburica/

     

    UZ STO DRUGU GODIŠNJICU ROĐENJA VJEKOSLAVA "MAKSA" LUBURIĆA

     

    Dragi naš MAKSU, Hrvatski Generale,

     

    O Tebi se je više govorili, pisalo i napisalo u zadnjih sedam destljeća i više nego o ijednom drugom Hrvatu koji je sudjelovao u stvaraju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. O Tebi će se još mnogo i mnogo govoriti i još više pisati sve dotle dok se ne iznesu sve činjenice, svi dokumenti i sve ono što si Ti radio za Hrvatsku a i protiv Hrvatske, kako tvoji neprijatelji kažu, a tvoji neprijatelji su naši hrvatski neprijatelji.

     

    Ja ću u sažetom obliku nastojati iznijeti neke nepoznanice iz Tvojega života kako bi se popunila ona praznina koja je još uvijek nazočna kod mnogih Hrvatica i Hrvata. Ni ovo što ću iznijeti za sigurno neće biti zadnja nepoznanica, ali za sigurno hoće pomoći nadopuniti onaj vakuum za kojega mnogi Hrvati nisu znali, ili su ga namjerno mnogi prešućivali. Naravno da će u ovoj ČESTITKI ZA TVOJ STO DRUGI ROĐENDAN - VJEKOSLAVA LUBURIĆA biti ponekih i ponavljanja.

     

    Među slavnim imenima hrvatskih vojskovođa, počevši od Ljudevita posavskoga, Domagoja, Borne, Tomislava, Zvonimira, Krešimira i Svačića, Zrinjskih i Frankopana, Bakača i Hrvoja Vukčiuća Hrvatinića, Kosače, Berislavića, Kotromanića, Rizvanbegovića, Husein Bega Gradaščevića, Bana Jelačića, pa sve do novih i najnovijih: Kvaternika (Rakovačkog) Brojevića, Dujića, Alagića, Osmana Pačariza, Francetića, Bobana, Gotovine, Markača i tisuće drugih, stoji ime našeg hrvatskog Viteza Vjekoslava Luburića - Maksa - Generala DRINJANINA.

     

    Danas je 6 ožujka 2015. Točno sto dvije (102) godina od Tvojeg rođenja. Rodio Si se 6 ožujka 1913. godine u selu Humac pokraj Ljubuškoga od oca Ljube i Majke Marije, rođene Soldo. Tvoji roditelji su imali četvro (4) djece iz prvog braka. Ne znam točno tko je bio prvi, drugi, treći i četvrti, ali kako sam saznao imao si sestru Miru, i sestru Zoru koja se je, mlada od 15 godina, utopia u rijeku Neretvu. Imao si brata Dragutina. Ne znam njihove datume i godine rođenja, ali se radi na tome da se i to pronađe.

     

    Tvoji roditelji su bili imoćni, kako si Ti više puta spominjao u Svojim opisima i PISMIMA. Srpski žandari su Ti oca ubili na Božić 1923. godine, kako si Ti to pisao u pismima svojim suradnicima. Od tada Tvoja Majka sa "čoporom" dječice siročadi, kako si Ti to rekao u Tvojem govoru Hrvatima za proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. godine, bez mirovine i posla jedva je proživljavala.

     

    Majka Ti se je preudala za Jozu Tambića s kojim je imala još troje (3) djece, Nada, Zora i Tomislav. Ne znam točno godinu preudaje, ali se radi i na tome da se pronađe. Nada Tambić, polusestra Maksa Luburića, je rođena 4 kolovoza 1926. u Livnu, odakle joj je otac Jozo bio, ili je tu živio i poslovno bio zapošljen. Tomislav Tambić, Maksov polubrat, je bio vojnik NDH u PTS. Zora Tambić, polusestra Maksa Luburića je bila udata za pukovnika HOS Jakova Džala. To je što sam ja mogao pronaći iz Maksovih pisama, časopisa DRINA i novine OBRANA. Jedna osoba mojeg velikog povjerenja radi na tome da prikupi i najmanje podatke o hrvatskom DIV/JUNAKU generalu Drinjaninu.

     

    Vjekoslav Luburić je imao od svojih prvih mladenačkih dana težak, buran i tegoban život. Pučku školu je završio u Ljubuškom a gimnaziju u Mostaru. Kao đak prednjačio je kako bistrinom uma, tako i energijom hrvatstva. Zbog svojeg istaknutog hrvatstva mnogo puta je dolazio u sukob s školskom upravom, gdje su najviše bili učitelji i profesori srpske narodnosti. Na koncu je bio izbačen iz škole. Kako se može saznati iz Njegovih opisa iz DRINA prve epohe, tj. DRINA koje su izlazile od 1951. pa do razlaza sa Poglavnikom 1956. godine, On je proputovao cijelu Dalmaciju, Išao na Korčulu posjetiti ujca i tetka. Odatle je došao u Zagreb. Tu je saznao za Ustaški Pokret i da se u Mađarskoj Ustaše treniraju i pripremaju za oslobođenje Hrvatske. Pronašao Je neki posao i radio kod jednoga čovjeka u vinogradu. Odatle je Vjekoslav Luburić otišao u Somobor, blizu mađarske granice, raditi kod jednog starog obožavatelja Starčevića. Tu je ispitao mogućnosti kako se prebaciti u Mađarsku. Uz velike muke i opasnosti On je konačno uspio doći u Mađarsku. Ubrzo je došao kod svojih Ustaša na Janka Pustu. Nisam za točno mogao saznati koje je to godine bilo; ili 1931 ili početkom 1932. Sve što sam do sada mogao pronaći iz Njegovih osobnih opisa je to da je pisao da je bio skoro među prvima. Zna se da je Poglavnik iznajmio jedno veliko imanje za vježbanje i treniranje Ustaša blizu jugoslavenske granice, i da je to imanje ostalo poznato kao JANKA PUSTA. Također se zna da je to imanje iznajmljeno 1930. godine. Tu na Janka Pusti Jure Francetić je Vjekoslavu Luburiću dao konspirativno ime "MASK", a On njemu, Juri Francetiću "LASLO". Ovaj izvor je Iz knjige CRNA LEGAIA, JURE I BOBAN.Od tada Vjekoslav Luburić je javnosti najviše poznat kao Maks.

     

    Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Desetoga Travnja 1941., Vjekoslav Luburić, Maks, se iz Mađarske vraća u Domovinu i odmah se stavlja hrvatskim vlastima u službu. Kao istaknuti i dobro izvježbani borac, hrabro se bori protiv neprijatelja hrvatskog naroda i neprijatelja mlade Hrvatske Države. Za nesebičnu hrabrost On neustrašivo vodi svoje vojnike na mnoga ratna poprišta. Istakao se je sa svojim jedinicama u mnogim ratnim okršajima, a jedno od njih je najpoznatije Ljevče polje kod Banje Luke. Dobio je mnoga vojnička odlikovanja.

     

    Odlukom hrvatsko političkog vodstva Vlade NDH On se povlači sa svim snagama HOS i mnogim civilima prema Austriji. Tu u Austriji, malom a za Hrvate vrlo poznatom mjestu Bleiburgu hrvatska vojska se je predala saveznicima, a ova ih je, nepoštivajući Ženevsku Konvenciju prema zarobljenicima, izručila Titinim partizanima. Za ostalo se zna, da ovdje ne ponavljam.

     

    General Vitez Luburić se ne predaje nego se vraća sa skupinom svojih vjernih vojnika i nastavlja borbu protiv okupatora Hrvatske. Godine 1947 u jednoj od tih boraba bude ranjen u koljeno. Rana se proširila do tog stupnja da se nije moglo dalje. On, general Luburić, odlazi u Mađarsku kod svojih starih prijatelja, preko kojih se je uspio izliječiti.

     

    Preko Austrije On dolazi u Francusku. Tu je radio u jedno rudniku, zaradio malo novca, da bi 24 listopada 1948 godine prešao francusko/španjolsku granicu i došao u Španjolsku. Naravno da je odmah bio uhapšen i stavljen u pritvor. Vlasti mu nisu vjerovale da je on Vjekoslav Luburić zvani Maks. Vlasti su pozvale fra. Branka Marića iz Madrida, koji Ga je prvi posjetio i vlastima rekao da je to uistinu Vjekoslav Luburić, Maks. Tada su ga španjolske vlasti pustile na miru. Ovi datum prelazka francusko/španjolske granice sam preuzeo iz opisa Dinka Šakića o Akciji Božidara Kavrana "Deseti Travnja".

     

    General Vjekoslav Luburić, zvani Maks, je počeo rodoljubno i politički djelovati početkom godine 1951. Došao je na ideju da bi najbolji način bio u prikupljanju preživijelih boraca, ponovno oživijeti organizaciju Hrvatski Narodni Odpor, HNO i izdavati mjesečnik ili povremenik časopis DRINA, preko kojeg bi se izgrađivali budući hrvatski vojnici. Djelujući kao zadnji zapovjednik i general HNO, On sebi daje ime general DRINJANIN, što je usko povezano sa našom vječitom granicom sa Srbijom rijeka DRINA. Od tada pa do današnjih dana, Vjekoslav Luburić je više poznat kao general Drinjanina, nego kao Maks ili Vjekoslav Luburić.

     

    U svoje rodoljubnom i požrtvovanom radu za ponovno oslobođenje porobljene Hrvatske, general Drinjanin nije ni sebe zaboravio. On upoznaje jednu otmjenu Španjolku, Mademoiselle Isabel Hernaiz s kojom se vjenčava 19 studenoga 1953. godine. Vjenčao ga je hrvatski svećenik Fra. Branko Marić. Vjerovali ili ne, vjenčani kum mu je bio Dr. Andrija Ilić. Oni koji su pratili PISMA MAKSA LUBURIĆA su mogli iz njih saznati za mnoge detalje glede ove teme. Čak i to su mogli saznati da je Vjekoslav Luburić prilikom svojeg vjenčanja primio preko tisuću čestitaka od svojih vjernih vojnika, častnika i simpatizera.

     

    General Drinjanin je ima četvero (4) djece s Isabelom Luburić Hernaiz. Prvi sin Domagoj rođen 23 listopada 1954, kćer Drina rođena 26 veljače 1956, (prije nekoliko dana mi se je javio Vjekoslav Luburić junior - generalov sin - i saopćio mi da mu je sestra Drina poslije duge i teške bolesti prije par godina umrla) sin Vjekoslav je rođen 15 veljače 1957. i kćer Mirica rođena, neznam točna datuma, 1958.

     

    Generalov ubojica Ilija Stanić (rođen 19 studenoga 1945.) preko raznih preporuka, ima ih mnogo a ni njedna nije vjerodostojno potvrđena, dolazi pred Božić u Španjolsku, najprije u Madrid, zatim u proljeće 1967. godine kod Generala drinjanina u Carkagente kod Valencije. Predstavivši se Generalu kao sin generalova vojnika iz ratnih dana Joze Stanića, General mu je odmah povjerovao. Zaposlio je Iliju u tiskari DRINAPRESS. Ilija je tu radio, i, po Generalovim pismaima bio vrijedan i požrtvovan. Po pisanju Udbaša Josipa Perkovića beogradskoj Ubdi, Ilija Stanić je strpljivo čekao svoj čas. Nažalost da je taj čas ubojica Ilija Stanić ostvari dana 20 travnja 1969. godine. Ja ću se za ovu Čestitku UZ STO DRUGU GODIŠNJICU rođenja Vjekoslava Luburića ovdje zausteviti, jer će se na drugim mjestima i drugim prilikama pisati o generalovu ubojstvu.

     

    Na kraju bih zamolio sve one koji imadnu priliku pročitati ovu ČESTITKU da po njihovim mogućnostima popune bilo koju prazninu u ovom mojem opisu.

     

    DRAGI NAŠ GENERALE, SVE DRŽAVOTVORNE HRVATICE I HRVATI SE PRIKLJUČUJU OVOJ ČESTITKI I U SVOJIM MISLIMA TI ČESTITAJU SRETAN STO DRUGI ROĐENDAN !!!

     

    Otporaš Mile Boban.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 08-03-2015 at 17:28

    10-03-2015 08:21#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OVAJ OPIS TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGI

    "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

    Otporaš.

     

    (General Drinjanin je u mnogim svojim Okružnicima i pismima svojim suradnicima pisao o ovim događajima argentinske revolucije, jugoslavenskim i projugoslavenskim smicalicama protiv Poglavnika i svih državotvornih Hrvata u Buenos Airesi. Ima mnogo sličnosti u novostima, ali svaki ih je pisao iz svojeg ugla; dr. Vrančić iz svojega a general Drinjanina iz svojega. Meni bih mnogo vremena uzelo poredati i usporediti ovdje te razlike. Sve što bih zainteresiranim savjetovao je to da ili si pribave knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, ili pratiti na internetu pisma Maksa Luburića koje iznosim ovdje. Za mene osobno je ovo povijest hrvatske političke emigracije. Sudionici spomenuti u ovom izjiještaju dra. Vjekoslava Vrančića su već odavno svi umrli i mrtvi. O njima, tj. mrtvima možemo reći samo to da su radili za oslobođenje Hrvatske u odrazu njihova vremena. Slava im! A na nama je da pokupimo sve do šta možemo doći šta su oni radili i kako su djelovali, kako bi mogli pošteno napisati o njima i o svim onima koji su se borili za Hrvatsku Državu onako kako su to oni smatrali da je najbolje. Otporaš.)

     

     

    ← Previous Next → Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

     

    Posted on 22.04.2014 by tajnik

     

    POBJEDA  ISTINE

     

    1955. – 1956.

     

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

    Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.

    Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.

    Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu. U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati. U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.

     

    Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“. Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi. To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

     

    Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika. Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado. Nacrt o zatvoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade. Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red. Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka.

     

    Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci. Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama.

    Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe.

     

    Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.

    Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba. Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je potpisao fra Rado.

    Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti.

     

    Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao. Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića. Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

     

    Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.

    Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja. Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol. Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“. Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa. Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

     

    Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja. Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja. Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi.

     

    Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.

    U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili. Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije.

    Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć.

     

    Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva. Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice. Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.

     

    Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin.

    Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

     

    Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu.

    Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti. Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.

    Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži. Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.

     

    Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića

    ——————————————————————–

    Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

     

    Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

     

    Izjavljujem pred cielim svietom:

     

    Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

     

    Nadbiskup Vrhbosanski

    Dr.Ivan E.Šarić

    ————————————————————————–

    U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa. Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas. U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći. Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana.

    Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika. Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju. Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke.

     

    Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba.

    Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.

    Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve

    .

    Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama. Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955. Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić. Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srpske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam. Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.

     

    Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike. Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac. Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srpski agenti. Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti. Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama.

     

    Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović. Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović. Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“. Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija. Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika. Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

     

    „United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku.

    Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.

    Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći, da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom. Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:

     

    a) da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.

    b) da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.

    c) da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).

    d) da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.

     

    Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić

    Živjela Nezavisna Država Hrvatska

    Živjela Argentinska Pravda!

     

    H R V A T S K A

    Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.

    GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

     

    Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

     

    Poetessa – Akademik HAZUD CH

    Mirjana Emina Majić

     

    This entry was posted in dopisi iz svijeta, povijest, pravosuđe, prenosimo and tagged ANTE PAVELIĆ, Argentinska Pravda, Buenos Aires, Emil Klaić, fra Rado, franjevci, H R V A T S K A, Ivan Asančaić, Ivan E.Šarić, Jure Zovko, Katolička crkva, Mate Luketa, Mirjana Emina Majić, Nikola Pop, Peron, Poglavnik, Štef Babić, ustaše, Višnja Pavelić, Vjekoslav Luburić, Vjekoslav Vrančić by tajnik

    17-03-2015 03:19#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    "HRVATSKA VOLJA" BI TREBALA BITI SVEOPĆE HRVATSKA NOVINA

     

    (Za one koja ova stvar zanima, ovo pismo nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

     

    "DRINA" - Revija za odgoj i formacijuhrvatskih vojnika, dočastnika i častnika

    Apartado 5024, Madrid - Espana.

     

    Urdeničtvo i Uprava Madrid, 4.II. 1964.

     

    genral Drinjanin i Usnija Hrustanović

     

    PRIPADNICIMA GLAVNOG STANA I ZAPOVJEDNOG SKUPA ODPORA, GLAVNIM PIVJERENICIMA EDITORIALA "DRINA", SURADNICIMA I PRIJATELJIMA.

     

    Draga hrvatska braćo !

     

    Kao i u svim važnijim problemima koje moramo riješiti, obraćamo se i ovaj put na naše glavne suradnike za mišljenje, upodpunu i sprovedbu. Radi se o sliedećem:

     

    Već se godinama čeka na pokretanje jednog općehrvatskog lista, koji bi širokogrudnim stavom i bez ikakvih ideoloških, organizacijski i stranačkih kompleksa mogao odigrati pravu ulogu u ovoj našoj sudbonosnoj emigraciji.

     

    U samom početku, i s više strana u svietu, obećana je podpora te medjusobnim razgovorima i prepiskom - zamišljeni podpuno novi vidici jedne hrvatske novine, koja bi pružila mogućnost svim hrvatskim grupama, da zajednički podjemo novim putem sloge, razumjevanja, opraštanja i izgradnje novih temelja našeg sjutrašnjeg života.

     

    Mi idemo u ovaj smjeli podhvat s demokratskim bazama, što znači otvoreno, da smo na strani onih, koji - željeli to ili ne - moraju uskoro špći u bitku s medjunarodnim komunizmom.

     

    Posebna je briga posvećena ideji pokretanja goleme mase naših novih izbjeglica, pasošara i radnika po evropskim zemljama - računa se da je njihov broj više od 50.000, a koji razbacani, neobavješteni, razočarani ili indiferentni - u svadji emigrantskog tiska i bolesnih ambicija - ne nalaze odgovor na ono, što su okusili na vlastitoj koži u potlačenoj Hrvatskoj. U osvajanju tog golemog svijeta (osvajanju za Hrvatsku) mi možemo jedino uspjeti, ako odbacimo sve ono što nas dijeli i posvetimo našu snagu i iskustvo u državotvornoj borbi, bez napadanja i predbacivanja bez časovite koristi i uskogrudnog politikanstva i stranačarstva.

     

    Pokretanje općehrvatskog lista već je privuklo pažnju naših poznatijih pera i mozgova tako, da već sada imamo medju nama ljude iz svih hrv. emigrantskih skupina i grupa, koji uvidjaju, da baš nikakve koristi za našu hrvatsku stvar ne će biti od bezkonačne svadje i medjusobnog predbacivanja u emigraciji.

     

    Poslije bratskih savjetovanja i dogovora odlučili smo nastaviti s imenom "HRVATSKA VOLJA", a koje ime je odigralo posebnu ulogu u sirijskom glavnom gradu Damasku god. 1949., kada je istoimeni list pokrenut i uredjivan po istaknutim hrvatskim rosoljubima, koji su već tada pokušali osnažiti emigraciju zdravim idejama općehrvatskih interesa, sloge, vanstranačkog osjećaja, u svetoj borbi za držanstvo, za slobodu, nezavisnost i svaki napredak domovine Hrvatske. (U početku ovih pisama bilo je govora o pokretanju tog općehrvatskog lista, koji bi se tiska u tiskari "ALOJZIJE STEPINAC" u Parizu, ili eventualno u tiskari "DRINAPRESS" u Valenciji. Za tu svrhu Odpor je čak prestao i s novinom OBRANA izlaziti skoro za šest mjeseci. Ideja je bila dobra, ali uginula je odmah u početku početaka u pregovorima sa plitičarima i stranačarima. Mo, Otporaš)

     

    List bi bio tiskan u tiskari "Drine" uz najniže režijske troškove, bez ikakve dobiti, osim plaćanja radnika, papira i poštarine. Svaki prijatelj "HRVATSKE VOLJE" treba znati, da nas dvojica ne tražimo nikakav honorar, a niti Editorial "Drina" nema namjere riješavati svoje probleme iz izvora "H.V." No, "Drina" će svakako pomoći izlaženje i tiskanje, jer to mora netko učiniti, da bi se došlo do ostvarenja ovakve općehrvatske novine. Dakle, s te strane mi prikazujemo stvar onako kakva jest a drugi je problem kako ćemo osigurati izlaženje novine i pokriti neizbježive i efektivne troškove.

     

    Naši prijatelji iz USA, na čelu sa g. Antom DOŠEN savjetovali su nam kao najbolje riješenje "FOND HRVATSKE VOLJE" što znači, da bi dobrovoljnim prilozima udarili temelj novini i iz toga podržavali izlaženje. To je svakako moguće, ako svi odlučimo iskreno pomoći, a naša čista računica će bit redovito objevljivanje na stranicama "HRVATSKE VOLJE" svakog, pa i najmanjeg novčanog priloga, s imenom i adresom ili sa pseudonimom onih, koji ne žele objavljivanja svog punog imena.

     

    Mi ne znamo kako će se mnogobrojne hrvatske publikacije po svijetu odazvati u ovom času, ali smo apsolutno sigurni, da će svi pravi hrvatski rodoljubi priskočiti i spasiti našu narodnu čast, jer razbijena i zavadjena emigracija nije drugo već naša slabost i sramota. Uoči velikih dogadjaja - mi smo morali mozgati - na uskladjeni rad, u zajedničku borbu, pod zastavu i simbol naše mučenice Hrvatske.

     

    Dok pišemo ove redke na stolu pred nama su pisma, izvještaji i vijesti od Hrvata iz cijelog svijeta. Teško je ali moramo muški primiti stvarnost kakva jest i zaključiti, da mnoga stradanja, sudjenja, obtužbe i progone naših čestitih boraca po zemljama slobodnog svijeta, ne pokazuju ništa drugo već našu zajedničku suodgovornost, pogovotvu onda, kada tudjinska štampa svaki slučaj generalizira na uštrb hrvatskog narodnog imena.

     

    "HRVATSKA VOLJA! ima sve preduvjete novine, koja bi mogla okupiti hrvatsku emigraciju. U ovoj vanstranačkoj novini stvorili bismo novu platformu hrvatske revolucionarne borbe, pojačali medjusobne veze, stvorili forum cijele emigracije i ostvarili sve ono što godinama čekamo, a nitko nema hrabrosti započeti.

     

    Draga braćo, sve vas molimo za vaš udio, vaše savjete, vašu pomoć i spremnost u raspačavanju naše i vaše novine. Očekujemo vijesti od vas i pozdravljamo sve redom uz naš vojnički pozdrav.

     

    general Drinjanin.

     

    (Eto, tako kaže general Drinjanin te u početku 1964. godine. Ja sam tada živio u Parizu i kod nas u Pariz je došao Fra. Pio Fržop iz Buenos Airesa s tom svrhom o kojoj gore general govori. Fra. Pio Fržop je najprije došao kod generala Drinjanina i sa njim se u tančine dogovorio. Zatim je Fra. Pio došao u Pariz s generalovom preporukom. Mi aktivni Hrvati pariza smo sazvali sastanak u dvorani CFTC-a na metro Cadet-u kako bi se dogovorili kako i šta dalje raditi. Fra. Pio Fržop je insistirao da se kupi tiskara i da joj se dadne ime "TISKARA ALOJZIJE STEPINAC". Osobno sam na tome zdušno radio, doprinose prikupljao, ljude uvjeravao i što god dalje se je išlo, manje je izgleda bilo za uspijeh. Ukratko, nismo se mogli složiti, tj. političari i stranačari se nisu mogli složiti, i, taj plemeniti podhvat je propao. Mo. Otporaš.)

    17-03-2015 13:26#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    LJUTNJA GOSPODINA OTPORAŠA

     

    (Iako sam u mojoj skoro šest desetljeća hrvatskoj političkoj emigraciji pojeo 10 kila čačkalica za smirivanje živaca dok sam sudjelovao na raznim sastancima, sjednicama, zabavama, prosvijedima i grčevito se rukama za stol držao da se ne dadnem izazvati, ipak su živci popustili do te mjere da sam prije par dana napisao dolje priloženo pismo mojem prijatelju prof. Ivanu Prceli. To sam učinio zato jer mi se jedan iz domovine Hrvatske javio s pitanjem: Zašto Maksa Luburića opis "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" nije izišao na španjolskom jeziku u knjigu "STUDIA CROACIA". Kako u tom pogledu nisam imao odgovor, obratio sam se gosp. Prceli. Iako njegov odgovor ne zasijeca direktno na potpuni odgovor, ipak se može naslutiti zašto taj generalov opis nije izišao u spomenutoj knjigi. U knjigi "HRVATSKI HOLOKAUST" II, Zagreb 2005. koju je izdao kao treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje prof. Prcela se mogu naći (po)neki detalji i imena koji su sprečavali da se taj povijestni dokumenat hrvatske vojničke povijesti HOS-a NDH generala luburića unese u tu knjigu na španjolskom jeziku za latinske narode španjolskog govora. Ovaj opis generala Drinjanina "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" se nalazi u knjigi "HRVATSKI HOLOKAUST" 3. POGLAVLJE na stranici 38-64. Možda bi bilo dobro to staviti ovdje na stranice Foruma hrvatski integralisti. Otporaš.)

     

    Bog! dragi moje prof. Ivane Prcela,

     

    Počet ću s ovim pismom s tim da Vam kažem da sam vrlo ljut na sve one odgovorne koji su imali glavnu riječ u pisanju knjige "STUDIA CROATICA" - EDICION ESPECIAL - LA TRAGEDIA DE BLEIBURG, Buenos Aires 1963. Iz ljutnje koju zbog toga sada imam ne želim ni njihova imena spomenuti, iako im odajem veliko priznanje na njihovu trudu, njihovoj žrtvi, njihovoj ljubavi za Hrvatsku, itd. Sve što im želim je jedno veliko SLAVA IM!!!

     

    Dragi moj prof. Prcela ja sam negdje čitao, možda baš od Vas da ste Vi imali velikih poteškoća sa Vašim timom u pripremanju knjige "OPERATION SLAUGHTERHOUSE", koju ste tiskali 1970. godine, jer da su Vam neki, skori svi, u Vašem timu bili protiv toga da se uvrsti u tu knjigu Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina, njegov opis "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" "THE END OF THE CROATIAN ARMY" koji se nalazi u spomenutoj knjigu na stranici 43/71. Zahvaljujući upravo Vama da je taj generalov opis tu u toj knjigi.

     

    Zašto ja Vama ovo pišem? Pišem zato što sam u zadnjih par tjedana dobio neka od jako dobrih i zainteresiranih Hrvata koji mi postavljaju razna pitanja. Nekima odgovaram ono što znam, i samo što znam, jer ne želim ništa izmišljati. Tako jedan me pita dali ja znam razlog ili razloge zašto Maksa Luburića opis nije nije izišao u knjigi "STUDIA CROATICA" na španjelskom jeziku. Pošto imam tu knjigu i upravo dok ovo pišem, sve sam prigledao a da nisam mogao pronaći nigdje, ama baš nigdje niti jednom riječi da je ime maksa Luburića spomenuto. Možda sam je promašio to vidjeti, što se može deseti, ali svakako njegov opis o "KRAJU HRVATSKE VOJSKE" nije u toj knjigi na španjolskom jeziku.

     

    Pisati o tome sada i iznositi istinu, onu istinu kakova je unda bila, tj. 1963. godine, nije pisati neko ogovaranje onih častnih, požrtvovanih i nada sve lojalnih Hrvata svojoj jedinoj Domovini Hrvatskoj. Iznositi danas njihova tadašnja mišljenja je pisati o hrvatskoj političkoj i emigrantskoj povijesti, a ta naša hrvatska povijest ne može se pošteno pisati ako se neće i o onima pisati koju su tu povijest stvarali, a među njima je bio i Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

     

    Oni koji su najviše zaslužni za ovo monumentalno djelo na španjeolskom jeziku su za svoje osobne ćeife imali razlog ili razloge ne uvrstiti taj generalov opis kao Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Nezavisne Države Hrvatske, NDH-e "KRAJ HRVATSKE VOJSKE" pod izgovorom da je on kompromitiran. Ako je tada to bio njihov stav, onda Vas uvjeravam poštovani gospodine prof. Ivane Prcela da je to bio stav i KPJ, Tita, i svih boja Jugoslavena. Dakle, usluga se je njima napravila, tj. Jugoslavenima a ne ljudima španjolskog govornog područja.

     

    Mi to danas možemo i moramo ispraviti i istinu o tome danas pisati, ne za nas koji smo već odavno umorni u ispravljanju Krive Drine, nego mi to moramo učiniti, mi koji smo još živi i znamo o čemu govorimo i šta pišemo, za naše hrvatske nadolazeće naraštaje. A Vi ste jedan od tih još živućih koji nam mnogo toga može reći. Zato Vas molim da mi opišete što znate glede tog propusta da ovaj generalov opis nije izišao u spomenutoj knjigi na španjolskom jeziku.

     

    Hvala Vam na svemu u očekivanju da ćete mi pomoći saznati nešto više u ovom pravcu nego sam znao.

     

    S iskrenim poštovanjem i pozdravima, Mile Boban.

     

    (Odgovor profesora Prcele meni.)

     

    Dragi Mile,

     

    I u najnovije vrijeme u Zagrebu sam sreo onih koji mudruju da nisam smio u OP. SL. staviti analizu generala Luburica. Bas u svibnju 1970, kad je ta knjiga bila pred skorim izlazkom kuhinja Dra. Mate Mestrovica, Karla Mirtha i Josipa V. Bosiljevica preko Rudolfa Erica je toliko rovarila protiv izlazka mojega zivotnoga djela da mi je Eric pred skolom Sv. Pavla u Clevelandu dao nalog da smjesta zaustavim tiskanje knjige jer ona "vrijedja Zapadne saveznike." Ericu, ja neposlusni odporas, na licu mjesta sam U TOJ STVARI odkazao poslusnost.

     

    Uz petnaestak drugih iskaza, na Studia Croatica sam svojevremeno poslao pravi pravcati original analize Maksa Luburica. Oni su u zapecak bacili tu tocnu kopiju Maksove analize. Ona je sada u rukama pisca koji u Zagrebu vise od cetiri godine priprema vrhunski zivotopis generala-viteza Vjekoslava Luburica. Nadam se da cu do dvije godine biti jos u cvrstome zdravlju i na zivotu i u Zagrebu biti glavni predstavljac toga senzacionalnoga djela.

     

    O mnogim i premnogim tezkocama unutar Zaklade hrvatskog holokausta i klipovima koji su mi uvelike bili podmetani u radu na ovjekovjecenju povijesne istine o Bleiburskoj Tragediji ja imam mnogo detelja u mojoj autobiografiji koju sada tiska Dorrance Publishing Company, izdavaci knjige Operation Slaughterhouse, pa ce hrvatski citatelji doznati mnogo, mnogo povijesnih cijenica iz mojega pretezkoga zivota. Bogu hvala, sve sam potezkoce izdrzao i svome poklanom narastaju ostao vjeran sve do ovoga casa - sest dana poslije mojega 93. rodjendana.

     

    J. Ivan Prcela

    Prezivjeli iz Hrvatskog holokausta.

    17-03-2015 21:07#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HERCEGOVAČKO IME - "ZEMLJAK"

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    Ured Glavnog Tajnika

    Stan, 8.III.1954.

     

    Dragi Dane ! (Dane Jolić, živio u Torontu, mo.)

     

    Primih Tvoje pismo od 6.II.1954. i evo Ti šaljem za prijatelja Tolja jedni fotografiju. Ivan Tolj je bio veliki ustaški borac i već prvih dana je tjerao Srbe preko Drine. Pozdravi ga. Napisao sam da je zemljak, jer je to Hercegavačko ime. Ako se varam, - svejedno, glavno, da je dobar Hrvat.

     

    Hvala Ti na obširnom listu i viestima. Kad god mogneš javi se i piši o tamošnjim prilikama!

     

    Brošuru "Izbor" i pismo od 16.I. sam isto dobio. Ja sam ju preporučio, nu više neću, jer nije nešto uredu. Slogaška je to stvar i nema ništa dobra od toga. Vi je nemojte širiti. (Kako se po datumu može vidjeti da je ovo pismo pisano u početku godine 1954. kada su stvari izgledale mirne medju Hrvatima u Buenos Airesu i drugdje. Međusobni trzavica nije bilo. Poglavnik, Ilić, Vrančić i drugi istaknuti Hrvati su pisali u "DRINAMA" i bili stalni suradnici iste. Kako je časopis "IZBOR" bio taj koji je pripremio susret Poglavnik/Stojadinović, i kako je upravo taj časopis branio taj susret, što je svakako rezultiralo na podvojenost Hrvata. Po datumu ovog pisma se može uočiti da je general Drinjanin bio taj koji je prvi primjetio skoro dvije godine unaprijed da je to: "Slogaška stvar i nema ništa dobra od toga..." Ako koga zanimaju detalji ovih nesuglasica ili trzavica, zamolio bih ih da se povrate na stranice ovih pisama 99, 101, pa sve ako hoće do stranice 159, počevši od datuma 24 lipnja pa do 21 srpnja. Mo)

     

    Prilažem Ti pismo za Madjare. To su dobri ljudi i od povjerenja. (Ovdje je pismo na mađarskom jeziku kojeg je general napisao za one Mađare koji bi došli na proslavu hrvatske državnosti Desetog Travnja. Mi Hrvati, bilo gdje u svijetu, kada bi slavili dan hrvatske državnosti Deseti Travnja, uvijek bi pozvali strance i razne delegacije da, kao gosti, posjete hrvatsku zabavu. Tu bi se uvijek nešto reklo na jeziku dotične delegacije, a svi govori bi bili na jeziku zemalja gdje su se proslave održavale. Najprije bi se pozdravilo goste na hrvatskom jeziku te zatim na svim drugim prikladnim jezicima. Govori bi bili u glavnom na jeziku domaćina. Mo)

    Pozdravite ih u ime 10 Travnja i suradjivajte s njima. A meni odmah javi kako su Te primili. Drugi put više.

     

    Grli Te odani.

     

    general Drinjanin.

    18-03-2015 01:07#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Avatar

     

    MNOGO SE JE PISALO O MAKSU LUBURIĆU A VRLO MALO O NJEGOVOJ DJECI.

     

    by: Otporaš

    Vjekoslav Maks Luburić, general Drainjanin

     

    (Maks Luburić je bio oženjen Španjolkom Isabel Hernaiz 19 studenog 1953. Vjenčao ih je Fra. Branko Marić a vjenčani kum im je bio dr. Andrija Ilić. Imali su četvero djeca: Domagoj 1954., Drina 1956., Vjekoslav 1957. i Mirica 1958. Kako se je general Luburić stalno bavio prikupljanjem razbacanih starih hrvatski boraca i pronalazak novih, u tome teškom i nesebičnom radu nije naišao na potporu tada mnogih istaknutih hrvatskih prvaka Ustaškog Pokreta, pa ni samog Poglavnika. Kroz to vrijeme sustavnog rada u okupljanju Hrvata pod jedan stijeg, dolazi do nesuglasica između supruge Isabele i generala Luburića. Te nesuglasice su konačno rezultirale rastavom braka, nisam točno siguran kada, mislim 1960. godine. Kroz knjigu PISMA VJEKOSLAVA LUBURIĆA koja ubrzo izlazi iz tiska, moći će se mnogo više o tome saznati iz prve ruke, tj. iz ruke generala Drinjanina.

     

    Ne ulazeći u razloge rastave braka, sud je dodijelo djecu Ocu, tj. Maksu Luburiću, koji se je Otčevom i roditeljskom ljubavlju brigao za djecu. To svjedoče brojna pisma koja se mogu pronaći u spomenutoj knjigi. O tome malo i Padre Oltra smpominje u ovom pismu, dolje priloženom. O tome je i pukovnik HOS-a Štef Crnički pisao Ratki Gagri odmah poslije pogibije generala Drinjanina, kako je imao problema sa bivšom gospođom Luburić.

     

    Prva stranica pisma fra. Miguel Oltra kojeg je pisao Ratimiru Gagri u Toronto 16 ožujka 1970. Kopija ovog pisma napravljena je iz originala, kojeg pisac ovih redaka posjeduje. Pismo je sa španjoslkog preveo prof. Ivan Prcela 30 travnja 1970., te poslao Ratki Gagri. Ja ću, prije nego pređem na sadržaj prevedenog pisma, dati jedan mali rezume, osvrt na Fra. Miguel Oltra i na djecu Maksa Luburića, koja su, hošeš nećeš - a najmanje našom hrvatskom krivnjom - potpuno zaboravljena i rekao bih otuđena.

     

    Fra. Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) je najviše poznat među Hrvatima kao "Fra. Padre Oltra". Padre Oltra je rođen u jednom malom mjestu Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Iako je pastoralno djelovao u raznim mjestima, među kojima je i Carcaixent, tj. Carcagente, gdje je i general Drinjanin živio, iako je svojeg plodnog života najviše sproveo u povijestnom samostanu Francisco El Grande u Madridu, gdje se je često general navraćao.

     

    Padre Oltra je uživao veliki ugled među španjolskim misliocima, političkim i vojnim uglednicima, a posebno je bio vrlo cijenjen kog generala Francisca Franca.

     

    Padre Oltra je preko Ev. Dra. Ivana Šarića i fra. Branka Marića upoznao i generala Vjekoslava Luburića početkom pedesetih godina. Kada ja Padre Oltra saznao svu istinu i tko je general Luburić, dao mu je ime Vicente Perez Garcia koje je general zadržao sve do dvoje smrti u Carcagente 20 travnja 1969.

     

    (Sada prilažem pismo Padre Miguel Oltra Hernandez-a. Stavit ću ga "italique", tj. kosim slovima. Otporaš.)

     

    Pismo počima:

    "16. ožujka 1970.

    gg. Ratimiru Gagro i Paul Tokich.

     

    Moji dobri i vrijedni prijatelji:

     

    Za Božić sam primio Vašu čestitku s čekom na 400 dollara od Montreal Bank (br. 1190.0385) na ime Domagoja Luburića, starijeg sina našeg nezaboravnog prijatelja. Vraćam Vam ček i savjetujem Vam da našete riješenje, e da novac koji šaljete bude zaista za djecu. Imajući na umu, kako se je udovica Luburić vladala za života i još se vlada nakon smrti mojega prijatelja, mislim da bi bilo zbog toga što sam Maksov prijatelj i brat, ta gospođa mene ni u sliki ne može vidjeti. Čestitam Vam i zahvaljujem Vam se na zanimanju , koje hrvatski Odpor pokazuje za Luburćevu djecu i molim Vas da ih ne zapustite u poteškoćama, za sada, ne držim da se majka prema njima slabo vlada, ali u budućnosti ne znamo, slučaju da se majci nešto desi. U vidu ovoga, o čemu sa i sa Stjepana Crničkog obavijestio, možete učiniti slijedeće:

     

    1.) Može se otvoriti tekući račun u Torontu ili ovdje u madridu, gdje će se polagati novci koje hrvatska emigracija bude slala za djecu. Naprave se papiri, ovjerovljeni po javnom bilježniku, s osiguranjem da se u novac ne smije dirati dok djeca ne postanu punoljetna. U dokument se može uključiti i posebna stavka, da u slučaju potrebe novac mogu pridigniti one osobe, koje Vi opunomoćite, ali samo u korist djece.

     

    2.) Ako se odlučite za tekući račun u Španjolskoj i želite da Vam ja to uredim, morali biste dostavite čekove na moje ime i ja bih kod javnog bilježnika izradio papire i povremeno bih Vam javljao stanje Bankovnog Računa. Ako se odlušite račun otvoriti tamo u Canadi, smatram da je i to u redu.

     

    Pokušavao sam vidjeti djecu nakon smrti njihova otca, ali mi nije uspjelo. Djeca me jako vole a i ja njih isto tako. Pokušat ću naći načina da ih vidim u školi, gdje se, kako doznajem, nalaze kao nutarnji đaci.

     

    Djeca Vam se, zbog držanja majke, neće moći zahvaliti. Kad se pruži prilika i ako bude moguće, pokušat ću im dati Vašu adresu, da neka Vam se zahvale. Mnogo me veseli da ovu dječicu ne zaboravite.

     

    Oprostite mi na ovom što Vam velim! Maksova smrt je mene vrlo jako pogodila. U onim danima (ima tome godina dana) bio sam jako bolestan i vijest mi je skoro smrt prouzrokovala. Možete biti uvjereni, da će Maksova smrt donijeti Blagoslova Mučeničkoj Hrvatskoj. U Carcagente-u je ostavio divno ime i divan primjer. Malo se može naći ljudi kao Luburić, a narodi koji imaju čast ubrajati ih među svoje Heroje mogu biti ponosni da neće propasti, uzprkos poteškoćama.

     

    U posebnom omotu Vam šaljem letke u spomen njegove smrti, s mojim nadpisom i s nadpisom Luis Antonio iz Barcelone. U kratkom opisu (Epitafiju) pokuđao sam ocrtati njegovu dušu. Ujedno Vam šaljem jednu novinicu, koju izdajem u ime svjetskog Svećeničkog Pokreta kojemu sam predsjednik. Ima nas 13.000 (trinaest tisuća) svećenika. Tek započinjemo! Molim Vas uručite Vijesnik hrvatskim svećenicima, nebi li nam kojim darom pomogli. Zbog delikatne situacije i krize unutar svete Božije Crkve, podiga sam kristov barjak, da se suprostavimo tolikoj izdaji i apostaziji. Bog nas blagosivlje. U dolini palih (Valle de los Caidos) (Tu u toj VALLE DE LOS CAIDOS = DOLINA PALIH, general Franco je dao izraditi zajednički spomenik svim onim Španjolcima koji su se borili za Španjolsku u redovima crvenih međunarodnih brigada, tj. komunista, gdje je bilo i Titovih kamarada u borbi protiv Španjolske, kao i onima koji su se borili protiv međunarodnog komunizma a za dobrobit španjolskog naroda. Tu se vidi velika razlika između španjolskih rodoljuba za spas Španjolske Države, i hrvatskih "rodoljuba Mesića, Josipovića i njihovih DERNEKAŠA" za spas Hrvatske Države; da se, recimo, na vrh Velebita napravi zajednički spomenik i onima koji su se borili u redovima Bojnih, kao i onima koji su se borili u redovima Brigada, tako da se i tu, već jedno, stavi točka na to poglavlje. Otporaš.) održao sam Međunarodni Kongres s predstavnicima Delegacija od 10 naroda. Ovo je bila manifestacija posvemašnje vjere, odlučnosti i junaštva protiv neprijateljima oduvijek. (Ja bih ovo preveo kao: ...protiv vječiti neprijatelja, mo. Otporaš) Zadovoljan sam i od prijatelja tražim da mi pomognu u ovom podhvatu od važnosti za sve katolike u svijetu. Bog Vam unaprijed platio!

     

    Izručite moje tople pozdrave dobrim prijateljima i svećenicima Velike Hrvatske nacije, koju ćemo vidjeti visoko uzdignutu i punu života, jer je vjeru sačuvala i mučeništvom ju popratila.

     

    OVO ZAUVIJEK VRIJEDI!

     

    Računajte uvijek s dobrim prijateljima Hrvatske!

     

    Fra. Miguel Oltra.

    22-03-2015 03:03#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    [B] O POGIBIJI GENERALA LUBURIĆA U CARCAGENTE, ŠPANJOLSKA [/B]

     

    (Neke mračne sile još uvijek u ime "zapadne demokracije" štite ubojicu hrvatskog generala i vojnog genija Vjekoslava Maksa Luburića Iliju Stanića, koji nesmetani živi negdje sakriveno u B i H. Treba se diplomatskim putem zatražiti kod španjolskih vlasti da zatraže od vlade bosne i Hercegovine izručenje ubojicu Iliju Stanića španjolskim vlastima, kao što je njemačka vlada zatražila od od vlade RH izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača da im se sudu u Njemačkoj za ubojstva hrvatskih političkih emigranata.

     

    Donosim ovdje jedan opis iz novine "DANICA" koju su uređivali u Chicagu Hrvatski Franjevci. U ovom opisu u rubriki:*JAVNA GOVORNICA "DANICA" 21 ožujak 1980. godine, pisac dr. Vlatko Draganić, po njegovu mišljenju, on misli, da je i poznati hrvatski emigrant Djuro Deželić i njegov zet, Nahid Kulenović bio u Udbaškom društvu Ilije Stanića. Bez obzira šta tko pisao, treba sve prikupiti i staviti u jednu fijoku i sve dobro pregledati, izvući što je za izvući kako bi se došlo da stvarne istine i Ilije Stanića konspiratora u ubojstvu Maksa Luburića. Otporaš.)

     

    "O POGIBIJI GENERALA LUBURIĆA U CARCAGENTE, ŠPANJOLSKA"

     

    Maks Luburić je ubijen 21. travnja 1969. (Nije. Maks je ubijen u nedjelju 20 travnja 1969. između 10:30 i 11 sati u jutro, mo.)

     

    U prvom broju "Nove Hrvatske iz Londona od 1980. je pisano: "Dva Luburićeva povjerenika za Njemačku, danas pokojni Ilija Vučić i Jakov Jurić, šalju mu 1967 Iliju Stanića. (Ni to nije istina. Slušajući izjavu Ilije Stanića jednom španjolskom novinaru 2002 ili 2005 godine u članku "SASTANAK U SARAJEVU" gdje on sam o sebi kaže da je došao pred Božić 1966. godine u Madrid i tu se sastao s nekim Hrvatima, a da jek u proljeće 1967. došao kod generala Luburića kao njegov "kršteni kum", što ni to nije istina. Mo.) Nikada se nije doznalo tko je toga čovjeka njima doveo i preporučio. (Kako se danas malo više zna o Milanu Doriću koji živi u Njemačkoj a kojeg je početkom prošle godine otkrio slovensku publicista i novinar Roman Ljeljak kao agenta Udbe već od 1954. godine i kao mogućeg ubojicu Nikole Martinovića u Austriji u veljači 1975. godine, izgleda da bi mogao biti upravo taj Milan Dorić koji je ljeta 1966. godine preporučio Iliju Stanića ovima. Mo.) Tvrdilo se i to, da Stanić tada još nije bio agent Udbe." (Po izjavi Josipa Perkovića koju je iz hrvatskog poslanstva iz Budim Pešte 1992. godine poslao svojima u Beograd i u kojoj spominje Iliju Stanića uz Stanka Čolaka, i druge bosansko/hercegovačke Udbaše kao jednog od najpovjerenijih operativaca u emigracij..., mo)

     

    U trećem broju "Nove Hrvatske" od 1980. piše Ante Vukić: Stanić, 24 godine star, povezao se s Ilijom Vučićem i s Jakovom Jurićem, koji su bili povjerenici lista "Obrana" i ubrzo je postao član Odpora". Kod Stanića je u Ulmu pronađena krivotvorena španjolska putnica, što znači da je on bio pripravljen već u Jugoslaviji za put do Luburića. (Ovo bi moglo odgovarati istini, jer je Ilija Stanić bio propalica i po Sarajevu karao do čega je mogao doći. Ilijin brat Luka je već bio doušnik Udbe koja se je požalila Luki i rekla mu da će ga staviti u zatvor ukoliko ne pristane za njih raditi. Ilija se uplaši zatvora te odmah prista raditi za Udbu. Mo,) Za Stanićevo prebacivanje iz Nurnberga za Paris pobrinuo se je Jakov Jurić preko Ribičića."

     

    Vučić je živio u Stuttgartu i bio je predsjednik ogranka Luburićevog "Odpora". On je ubijen 6.6.1975 u Stuttgartu. Jakov Jurić, kao gostioničar, živi još danas u Nurnbergu. On je bio član Ujedinjenih Hrvata Njemačke, čiji predsjednik je bio Mile Rukavina. prema tome Stanić nije bio član "Odpora" i Jurić nije mogao istog direktno preporučiti Luburiću. Stanić, iako nije radio, imao je mnogo novca i svugdje je putovao po Njemačkoj, tako da je jedno vrijeme živio i u Dusseldorfu.

     

    Ilija Vučić je priznao, da je Stanića preporučio Luburiću, ali ovaj da za istog nije htio niti čuti. To znači, da je netko drugi bio, tko je Stanića ponovno preporučio Luburiću, a u kojeg je Luburić imao stopostotno povjerenje. (Sada ostaje pitanje: tko je bio taj "drugi" tko je Stanića ponovno preporučio Luburiću?, i hoćeli se to ikada saznati. Mo,)

     

    Ivan Matić kao kućni prijatelj i ljubavnik Deželićeve kćeri je tvrdio, da je Deželić Udbin agent i da je on poslao Iliju Stanića u Španjolsku, da likvidira Luburića. (Ovo je teško za povjerovati iz vrlo jednostavnog razloga, a taj je: da smo mi svi aktivni Hrvati u hrvatskoj političkoj emigraciji sumnjali u svakoga tko nije s nama, a tako isto oni grugi sumnjali u one druge koji nisu bili s njima. Ove međusobne i u najvećim slučajevima nedokazane sumnje najviše je koristila Udba protiv nas Hrvata. Mo.) Luburića da je upoznao preko Kulenovića, koji je prije toga živio kod Luburića. (Bio mu je osobni tajnik, mo.) Kulenović je došao u kuću Deželića nakon što je oženio kćerku Deželića Mirjanu, 1964.

     

    Mirjana je došla do poznajstva s Kulenovićem preko Branka Orlovića, koji je bio sekretar (hrvatski tajnik, mo) Deželićeve "Hrvatske socijalne službe", još pri osnivanju iste 1960. Vitez Ibrahim Pirić Pjanić iz Munchena uspostavio je vezu između Orlovića i Luburića. (U knjiga "Pisma Vjekoslava Maksa Luburića" se na više mjesta, tj. u više pisama može se vidjeti da general o ovom Branku Orloviću nepovoljno - i rekao bih s velikim nepovjerenjem - piše. Mo.)

     

    Orlović s Ing. F.A. Pavičićem osnovao je (Hrvatski Demokratski Odbor - jedna teroristička organizacija). Počasni član tog odbora bio je Heribert Korfmacher, Nijemac i rođak druge Deželićeve žene rođenbe Korfmacher. Šef ove organizacije bio je prof. Varoš iz Rima.

     

    Kada je Kulenović došao u Njemačku, on se je najprije stavio u vezu s Orlovićem.

     

    Za sudski proces u Dusseldorfu 10.2.1972. piše Deželić za sebe, da on nije bio za jednu Nezavisnu Državu Hrvatsku onda, kada je NDH (1941.-19345.) postojala, te prema tome kako bi on mogao biti sada za istu, kad ona uopće ne postoji.

     

    Novinar Milan Ilinić iz Munchena je napisao u "Danici" os 4.6.1969. jedan članak s naslovom: "Krv teče dalje". U tome članku on piše da je ubojica, koji je ubio generala Luburića, neko vrijeme živio u Dusseldorfu, te je vjerojatno, da se je ondje nalazila baza, iz koje je taj zločin organiziran.

     

    Berislav Đuro Deželić iz Dusseldorfa bio je česti gost kod Jakova Jurića u Nurnbergu.

     

    U Carcagente kod Luburića bio je on također više puta i kako on to opisuje bilo je tamo govora samo o ispaćenoj Hrvatskoj, dok je na rastanku bilo i bratskih grljenja. Kod posjete Luburića 10.4.1968. kod kojega je u kući već sjedio Ilija Stanić, doveo je Deželić sa sobom i Ivana matića. Na preporuku deželića, daje Luburić pismenu potvrdu Matiću po kojoj on postaje njegov glavni povjerenik za Dusseldorf i okolicu. Točno godinu dana kasnije ubija Ilija Stanić generala Luburića.

     

    Dr. Vlatko Draganić

     

    (Koliko god je ovo već odavno zaboravljeno, mnogi više nisu na životu, mnoge to više i ne zanima, ali, ali ipak potrebno je sve zapisati, sve znati, jer nekada će doći vrijeme da se zadovolji povijest, netko će se potruditi da pronađe što više može podataka o ovom slučaju UBOJSTVA MAKSA LUBURĆA, GENERALA DRINJANINA. Otporaš.)

    24-03-2015 14:36#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SPLETKE OKO GENERALA DRINJANINA

     

    (Donosim ovdje pismo generala Drinjanina kojeg je pisao pod kodnim imenom OPERACIJA PRIMAVERA. Pismo je pisano na 7 stranica povjerljivim dužnostnicima RADNOG SKUPA HRVATSKOG NARODNG ODPORA. Poradi boljeg razumjevanja pisma, morati ću tu i tamo dodati neke moje opaske, pa molim da se to uvaži. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 673/679. Otporaš.)

     

    Uredničtvo i Uprava

    Madrid,

     

    OPERACIJA PRIMAVERA

     

    http://kamenjar.com/u-odrazu-vremena...rodnog-odpora/

     

    general Drinjanin,

    12.III.1967.

     

    Lukasu, Štefu, Ratku, Stipi,

     

    Dragi moji !

     

    Pišem ovo pismo Vama četvorici s tim, da svaki od Vas učini u svojoj zemlji ono što mu sugeriram, ili što mognete savezno da prigodom proslave Desetog Travnja, bilo sastanaka Radnog skupa, bilo prigodom u ovu svrhu sazvanog sastanka, bilo da prepisom ovog pisma obaviestite svaki na svom području one, za koje misli, da je bezuvjetno potrebno da znaju, bilo po dužnosti u organizaciji, bilo jer je je to iz drugih razloga potrebno. Isto molim sve ostale, pa i Rudija Erića, Marijana Nosića, Envera (Mehmedagića, mo) i Šegu Stipu, kao i druge, da im ne šaljem okružnicu izravno. To je zato da se ne mušim sa prepisivanjem, a i jer ovako ne znam, da li ću moći i ovo dovršiti, iako je nedjelja jutro rano. Napisati ću Vam što stignem, a vi prenesite najužima ono što poručujem, a ostalima ono, što bude potrebno prema Vašoj uvidjavnosti.

     

    1.) Počet ćemo jednim dogadjajem, koji Vam je poznat. Posjet Tita Austriji. Udba je tu stvar iskoristila da pokrene INTERPOL protiv hrvatske emigracije, a dobrano protiv nas, jer je naš rad opasan radi razdvajanja njihovih redova. "Atentat Grabovca" (Sjećam se tog slučaja. Tada sam živio u Parizu. Radi se o jednom Hrvatu pasošaru koji je navodno htio izvršiti atentat na Tita. "Atentator" je uhapšen, hrvatska emigracija optužena, poimenice Hrvatski Narodni Odpor, mo) je stvar Udbe. O tome nema sumnje. Za ovo smo od prije znali, još iz Italije, da su Udbaši. O tome je pisala i Jelićeva novina (Hrvatska Država, mo.) Meni je to javljeno još prije. Stvar mi je potvrdio i čitav niz ljudi. Razbijači i kriminalci, agenti provokatori, u službi Udbe.

     

    Sada su oni "priznali". I dali izjave INTERPOLU. Tisak iz Jugoslavije odmah "veže konce". Tako i do "slučaja Medvedović". (U kolovozu 1966. godine netko mi pokuca na vrata. Otvorim i pred sobom vidim nepoznata čovjeka s brkovima. Bez riječi pruži mi novinu "Hrvatska Sloboda" koju su izdavali Ujedinjeni Hrvati Njemačke; Mile Rikavina i drugi. Unutra vidim švrakopisom ispisanu moju lozinku TRUP, Tajni Revolucionarni Ustaški Pokret...Na moj upit tko ste vi, predstavi se da je Slavko Logarić iz Njemčke te da ga k meni šalje Mile Rukavina. Pozovem ga da uđe u moj stan. Pričao mi je kako je u Štuttgardu ubio jednog jugoslavenskog špijuna, nekog Medvedovića od Imotskog. Ostao je kod mene neko vrijeme. Potrudio sam se da mu pribavim potrebne papire da ode za Španjolsku, pošto je to bila jedina zemlja koja antikomunističke izbjeglice nije vraćala u Jugoslaviju, mo) I kako je Tito šef Države, sve u vezi njegove sigurnosti, prema statutima INTERPOLA, spada u nadležnost i sve su Države, članice dužne vršiti naloge. Tako i španjolska policija, koja je član iste kao i Jugoslavija.

     

    2.) Već peti dan da je zatvoren u Valenciji Slavko Logarić. s tim, da je njemačka sekcija Interpola tražila od španjolskog njegovu ekstradikciju. I kako je bjegunac sa njemačkom residencijom, pasošem i legalnom vizom, automatski podpada pod njemačku jurisdikciju. Ministarstvo Pravde je dalo nalog za ekstradikciju, tj. predaju njemačkim organima, da mu se sudi radi ubistva "Medvidovića i drugih jugoslavenski gradjana" i radi toga" jer je skupa sa grupom Grabovac" organizirao arentate itd. Ja sam tih dana imao strahovitih neprilika radi drugih naših, jer "organizacija terorista je pripremala više napada na jugoslavenska diplomatska predstavništva i državne predvodnike". Nu ovi nisu njemački residenti, nego su "politički emigranti" i redarstvo je s dobrim kriterijem odbila uhićenje, a najmanje da bi poduzeli opći napad na "emigrante iz Jugoslavije" kako je to tražilo Interpol, a gdje smo bili uključeni ja i i još pet mojih, kao i još neki Macedonci, pa i jedan Srbin, valjda radi kamuflaže. Nu Logarića je zahvatilo, jer smo se nadali, da ga se neće potraživati, a kako je imao dobar pasoš, njemački, i mislili da se vrati, bio je kao turist i naravno legalno prijavljen, kao što je i došao. Izvukli su ga iz moje kuće i odveli.

     

    Nismo se nadali, da bi se to moglo dogoditi, ali kako je traženo preko Ministarstva Vanjskih (poslova, mo) i Pravde, bili su nama nepoznati kanali, koji do sada nisu imali veze, i dok sam ja prije podne bio skupa sa Slavkom na političkom redarstvu i u vezi s kontrolom stranaca, čekali su nas agenti kriminalnog redarstva sa nalogom Min. Pravde, što je posebni slučaj, jer je legalno sasma pod njemačkom jurisdikcijom. (Napominjem da sam Slavku Logariću pomogao da ode u Španjolsku. Osobno sam išao na Španjolsko poslanstvo skupa sa drm. Miljenkom Peranićem. Španjolcima smo rekli da dolazi direktno iz Jugoslavije. Njemačku nikako nismo smijeli ni spomenuti, jer je za njim bila potjernica. A to što general navodi da je uz sebe imao legalne njemačke isprave, to stoji, jer je general morao igrati na svaku "legalnu" stvar kako bi se Slavka Logarića spasilo od izručenja Njemačkoj, pa, možda, eventualno i Jugoslaviji, mo)

     

    3.) Smjesta sam išao u Madrid i pokrenuo prijatelje, koji su uz nas, kao i u ostalim slučajevima, preuzimajući ja odgovornost, da će ljudi napustiti teretorij, itd., jer kako ova zemlja živi i diže se od turizma, a komunisti i anarhisti joj napadaju ambasade u Italiji, Francuskoj, Holandiji itd., i kako je počela i dijelom već uspostavila konzularne, trgovačke i negdje redovne diplomatske odnose kako sa Rusijom, Rumunjskom, Bugarskom, tako i Jugoslavijom, i ti se odnosi pojačavaju danomice radi trgovačkih razloga (export voća), te na kraju, kako se zemlja nalazi na političko-diplomatskoj liniji USA-vatikanska koegzistencija, - sve to zemlju sili, da ne dozvoli rad političkih emigranata do mjere, da bi pomutili tu liniju njihove politike. Do koje će se mjere ići? To ne ovisi o nama, nego o igri velikih, i dokle će recimo Beograd i drugi napadati njih, pomagati Štrajkove itd. Španjolci su ponosni na svoju nezavisnost, i drže ju naprema USA. što se ovih dana dokazuje u novinstvu kada se ustanovilo, da su studenske nemire ovdje financirali agenti američke org. CIA. Jedna lekcija više za nas u svakom pogledu. Danas očekujem patera Oltra, koji je dušom i tijelom, kao i uvjek uz nas, kao i onda kada su nas ovdje tužili predstavnici našega HOPA, da smo komunisti. Na vodstvu aparata su čvrsti ljudi. Šef policije je jedan bivši divizioner iz Rusije. Bili smo s njim. I šef vanjskih (poslova, mo) je isto divizioner, i prijatelj Oltrin, ali je to drugo. Ministra Pravde poznaje Rudi Erić,, jer smo ga skupa posjetili, dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta. (Ovdje se treba nadodati da je general Drinjanin poznat po tome da je on rijetko kada pregledavao pisma koja je pisao. Pisao ih je na desetke tisuća; i uz sve druge dnevne obveze on si nije mogao priuštiti vremena za korigiranje i pregledavanje eventualnih (po)griješaka. A šta je htio reći "...dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta..." Mo mom rezoniranju je htio reći: "dok smo bili na njegovom imanju blizu moga mjesta", mo). On je isto rezervni častnik. Najgore se neće dogoditi ni skim, i vjerujem ni sa Logarićem, već i zato, jer vide, da se tu ide po - mene. (Za sigurno "po mene" znači po generala Drinjanina, mo) Zato su spojili Grabovca sa Logarićem, Medvidovićem, i sam imao posjet jednog našeg Hercegovca, mladog "revolucionarca" (šteta da ga general ovdje u ovom pismu nije imenovao. Do sada izišlim dokazima samog ubojice Ilije Stanića, on je došao iz Njemačke u Španjolsku koncem 1966. Ovo pismo je pisano 12 ožujka 1967g., mo) za koga smo predmjevali da radi za Udbu. I dokazalo se, jer je prije dolaska Tita bio na svim mjestima odakle bi se "nešto moglo napraviti", a prigodom sastanka samnom nastojao je od mene dobiti bilo što, da me - kompromitira. I to smo uspjeli dokazati, i ovdje raskrinkati.

     

    4.) Imam uz sve ostalo, dva važna problema :

     

    a.) Logarić, za koga se borimo, i osim prijatelja pokrenuli smo i jednog poznatog kriminalistu i jednog advokata versiranog u internacionalnim odnosima. Ovaj će vjerojatno sutra na put u Bonn, ako ne uspijemo stvar riješiti na političko.redarstvenoj liniji, nego na vanjsko-juridičnoj, što je jako neugodno, komplicirano i skupo. Prva je linija uz nas, a druga sklona, iako mora imati obzira na obzire, već radi svojih slučajeva protiv komunista i anarhista, koji protiv njih rade, i zašto trebaju INTERPOL. I oni kontroliraju svoje radnike u Njemačkoj, imaju dakle ovakove ili slične probleme i nemogu biti olaki, barem ne vanjskopolitički i juridički sektor. On je u tamnici na raspolaganje njem. vlasti za ekstradikciju, iako smo uspjeli zaustaviti tok predaje i borimo se uz pomoć redarstveno-političkog sektora, da skrenemo stvar na političku bazu, u koju svrhu će možda biti održan proces, koji njih NE interesira, jer imaju dosta problema i sami, i jer čekaju ove godine 18 milijuna turista.

     

    Osim toga Slavka terete za pet stvari, i koji su tamo, i naši, i Udbaši, brane se sa njim, jedni da sebe operu, i Udba da mene umoči. Iz rekonstruiranog plana to se vidi. Pojačavaju se odnosi izmedju Jugoslavije i Španjolske. Tuku se, izmedju ostalog, preko magareta. To magare sam ja i Radio sat, (Radio Glas Madrida kojeg je vodio i uređivao Pavao Tijan, mo) kojega smo lani spasili padre Oltra i ja, preko najviših organa, gdje su rekli "njet". I naša tiskara, DRINAPRESS koja je počela davati plodove svoga rada u emigraciji odgojom revolucionaraca, i u domovini u psihološkom ratu podvojavanjem u njihovim redovima. Vjesnik je morao javno pisati o letcima Odpora (Ilustracija radi ću donijeti nekoliko tih letaka koji su bili isključivo tiskani u stotinama tisuća samo za Domovinu. To činim zato kako bi se mogla politička i nacionalna linija Odpora usporediti s odrazom vremena u kojem su se ti letci pisali i slali hrvatskome narodu u Domovini da vide da ga hrvatska emigracija nije napustila niti zaboravila, mo) i braniti se. O tome u OBRANI VIŠE. I s druge strane magare su oni španjolski komunisti, koji sjede u Beogradu (General Grinjanin misli na one poražene španjolske komuniste sa kojima su se jugoslavenski komunisti borili u španjolskom građanskom ratu 1936-1939 proti Franka, mo) i dobivaju od Vlade i Radio postaju i tisak za agitaciju protiv Franka ovdje. Nije dakle samo ideološka razlika općenita, nego rad Drinapressa i Radio sata Hrvatskoga, i crvene propagande iz Beograda. I kad se dvojica tuku preko magareta, onda magare obično izvuče kraći kraj. Ali i tako, akter je, kao i hrvatski svećenici u emigraciji, koji stoje na putu sredjivanje odnosa Beograd-Vatikan, ili na drugim kolosjecima njima slični. Eno istog mons. Casaroli u Moskvi, Varšavi, Budimu itd. Gornje nam daje znati da konspiracija Rim-Beograd, nije uperena protiv izročito Hrvatske, što je dobro, ali s druge strane, stvar je načelna, šira, sistematska uopće sa komunističkim svijetom i zapadom, koji vidi da NE MOŽE VOJNIČKI I POLITIČKI VODITI RAT PROTIVU MOSKVE I BEOGRADA, i kao što Moskva i Beograd (ovaj odavna podržavan američkom pol.strategijom) radi straha pred Kinom, nemogu izvesti "zadnju bitku" protiv slobodnog svijets. Kakva je tu uloga, na našem sektoru, rezervirana preko slučaja Logarić za mene, neznam. (Sve što se zna je to da je ovo pismo pisano 12 ožujka 1967 g., a da je general Drinjanin ubijen 20 travnja 1969 g., dakle poslije dvije godine, jedan mjesec i osam dana. To je to vrijeme u kojem se je SPLETKA PLELA OKO GENERALA DRINJANINA, mo). Ali osjećam da s ovim tek počima, a ne završava. dakle preko Logarića ide se za Luburićem, koji bi mogao biti to magare izmedju Madrida i Beograda.

     

    b.) Kao posljedica svega toga nastaje i problem, kako mi je to sugerirano, da bi morali cijelu stvar DRINAPRESSA, postaviti na drugo mjesto, s drugim legalnim bazama, dakle premjestiti i kamuflirati. A to će reći revidirati i moj obiteljski položaj radi djece, arhive, rada, itd. Pri tome znam, osjećam i dobivam garancije, da se ne trebam bojati, ("Bojim se da ne ću dugo živjeti: naime sredio sam klišeje, sve je kalsificirano, protokolirano, očišćeno i razbijeno u 40 grupa. I čak mi se dogodilo da sam našao što sam tražio! I kako sam Ti rekao da ne ću doćekati živ toga, bojim se da ne bi mogli Amerikanci izgubiti kakvu bombu nad Cargagentom, ili ja da nadjem takvu, koja nije moja, ili ako Udba imadne koju previše, pa kaže, kad smo već u trošku, neka ide." General, pismo dru. Miljenki Dabi Peranić od 19.II.1968. Iz knjige POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, str. 29, mo) i ne bojim se skorih dana, iako neće biti ugodno. Magare se treba "vrcati" da dobije što manje batina, jer će se vjerovatno problem onih, koji se tuku preko magareta s izričitim ciljem, da svaki od njih dokaže svom narodu, da je zapravo pobjedio a ne izgubio. Zapad želi vjerovati da je penetrirao na istok, kao i da je razbio monolitnost sistema, što stoji, a komunisti se hvale da su se spasili od srdžbe svog naroda sa kapitalističkim parama. I to stoji. Rata nema, pohoda nema, Kina je neprijatelj svima, i Vatikan, Kapital, Masonerija, nacionalizam traže put spasenju pred žutom opasnosti. To je istina, a sve drugo je sporedno pa i "sloboda zapada", "revolucija Rusije", "doktrina Vatikana" itd.

     

    (Vidjeli smo iz ovoga pisma kako je general predosjećao da se nešto oko njega kuha. Teško je bilo predočiti pravu sliku. Dr. Peranić je pronašao u jedoj od soba jednu željeznu štangu godinu dana prije pogibije. Posumnjao je odmah u Iliju Stanića i zahtijevao da ga odstrani. General mu je rekoa da više sumnja u Željak Bebeka nego u Iliju. Doći ćemo i do toga. Otporaš.)

     

    Na meni je sada da Vam kažem moje probleme, sa radom i sa premještajem tiskare, mene i obitelji.

     

    5.) Što imam Vama reći u vezi svega gornjega, s tim, da se ove misli prensu na najuže suradnike, a djelomično i prema mjestnim prilikama i na druge suradnike, ili Hrvate, koji iako nisu pripadnici ili suradnici, gledaju s interesom naš rad i eventualno bi ga moralno, politički i ekonomski pomogli.

     

    a.) u prvom redu neka se ne ljute prijatelji ako im ne mognem odmah na sve, brzo i opširno odgovoriti. Ostajem vjeran obećanju da ću ja osobno svakom Hrvatu odgovoriti na svako pismo, ali je tih pisama mnogo, medju njima i pisama agenata Udbe, njemačkih, američkih, engleskih, i kako sam nedvojbeno ustanovio albanskih i kinenskih agenata. Sastanci zahtievaju oprez radi mjesta, sigurnosti, troškova, vremena i tema. Pisanje još više, jer su dokumenat, koji se može upotrebiti na zlih načina i samo jedan dobar. To naši moraju razumiti, pa ipak ima i dobrih, zlatnih ljudi, koji se uvrijede, zahvaljuju na "položajima", ako ne ostavljaju već Odpor, ili odlaze "kamo ih zovu", povlače se uvrijedjeni, jer da ih je "netko kod mene opanjkao". To je na Vama da uredite, kad i gdje se može.

     

    b.) da smjesta i najaktivnije mobilizirate materijalnu pomoć jer su mi uz sve druge jade ovi dogadjaji naprtili strahovite troškove, i morao sam tražiti na posudbu novac. Ja obično tražim kad sam "u dreku" do vrata. Dodijalo mi je moljkati, pisati, tumačiti, mnogo puta ponižavati se, gutati predbacivanja, napadaje, nekada i zafrkavanje, pa i vrijedjanje, ali kako nema druge, valja sve superirati i uvjek iznova počimati, moliti, ponižavati se, što znam, da ni Vama nije ugodno, i znam da osobno žrtvujete, gutate pilule gorke i čemerne, kao i ja, možda i više, jer ste u kontaktu i s različitim elementima. Pošaljite mi najhitnije sve što možete, bilo od tiska, bilo od Fonda, bilo osobnim i užim inicijativama, bilo od osoba, koje bi ipak mogle i morale na neki način pomoći. Na Vama je da riješiti taj problem. Budite uvjereni i mogu Vam pružiti opipljivih dokaza, da smo pater (Oltra, mo) i ja i ovdje nešto sredstava smogli i davno potrošili, jer nebi inače ni pola onoga napravili, što smo napravili na svim poljima. Ja sam bio toliko rastrgan ovih dana, da nisam imao vremena da pregledan u pogledu Fonda i razašaljem ostatak blokova i upozorim na jednu anomaliju. U isto vrijeme kad smo napravili nekoliko blokova Socijalnog Fonda stigla je potražnja od Šefa, da napravim FOND ZA SLOBODU HRVATSKE. Napravili smo hitno nešto i poslali avionski. Morao sam na put i ostavio sam, da mi izrade još. Pri numeriranju nisu imali u vidu razliku izmedju dva Fonda i opetovani su neki brojevi, mislim prvi. Pisao sam Štefu, jer je kasnije uglavnom na njega poslato, da ispravi. Ako mognem sutra, što ne znam, jer očekujem povratak patera iz Madrida, poslat ću ostatak. Tu je glavna briga na Štefu i Ratku, da to sravno i daju drugima, bilo podatke, bilo druge blokove. Oni su uglavnim centrima. Vladeku isto pišem posebno jer on skoro uvjek uzajmi od svoga i pošalje, a onda kasnije naplaćuje si. Štef neka uredi sa Džebom (Ivan Džeba je bio zadužen kao glavni Rizničar Odpora za sjeverni kontinent, mo), i ostalima, a Brbić i tako u Australiji ide posebno i Lukas za Argentinu. Nu pomozite kako god znate. I hitno.

     

    c.) Po pitanju proslave Desetog Travnja, kao njhitniji problem, uspio sam poslati jednu malu poruku na Nikicu Jurića u Hamilton, gdje oni slave prvi put sami. Zatim jednu lekciju br. 1. u Australiju na Brbića. To je doktrinirana stvar, odnosi se na značenje Desetog Travnja i konkretne tehničke i političke probleme akcije za obnovu. To je Stipe dobio i on će to umnožiti i dati svojim ograncima. Neznam kakve tehničke mogućnosti ima Stipe da bi hitno napravio dva primjerka i poslao Lukasu za Argentinu, ili Ratku za Toronto. Pa možda bi moglo i stići, a ako ne, neka bude za Antunovo, za Radni Skup, jer nije za širu publiku, nego za Odporaše i borbeni elemenat. Šaljem zato original, napisan, Marijanu Nosiću, pa neka kao proćelnik pročita Radnom Skupu, ako se sastane u Torontu. Inače nadam se da ću moći obaviti još nešto korespodencije, odgovoriti najhitnije i dati upute za Švedsku, Francusku i Njemačku, možda i poslati kojeg govornika, ali neznam što i kako ću još stignuti učiniti za Notrh, Sud i Oceaniju, pa da znate i snadjte se, kako znadete, sastavite poruku i pročitajte u moje ime. OBRANU ste dobili i imate letak: TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA. To neka bude središnja misao, kao što je bila i 1941. godine. Proslavite kako znate, s kim mognete, prema lokalnim mogućnostima.

     

    d.) OBRANA. Poslao sam je i sve ću učiniti da bi još jedna stigal, ona posebna za 10. travnja u podrušju North i Sud, te Evropa, i pokoji u Oceaniju. Ali neznam što nam donosi sutra i kako ću biti sa vremenom. Nadam se da ću moći smlatiti, makar i manji broj, i poslati ga na vrijeme. Ali ako bi se moralo biti i bez toga, poslati ću Vam letak ili što bilo. (jedno obrazloženje. Upoznat sam toliko da je DRINAPRESS nekada izdavala po dva broja OBRANA jedan za drugim, iz razloga toga što je pristizalo toliko mnogo materijala za novine; vijesti sa svih strana i onih hitni i onih koje mogu pričekati. Tada bi general sa svojim radnicima tako to priređivao i tiskao one friške vijesti u prvu OBRANU, a one druge koje ne gube na vremenskoj važnosti bi stavljao u drugi broj OBRANE koju bi čekao da dođe vrijeme za razašiljanje. Tako se je naš general koprcao da zašpara i uštedi na novcu, mo)

     

    e.) Učinite u pogledu našeg internog "puča" našeg pukovnika, kako najbolje znate. (Ovdje se radi o pukovniku Ivanu Štiru. Došlo je do nekih nesuglasnica i trzavica između Puk. Ivana Štira, Lukasa i drugih Odporaša u Buenos Airesu, mo) U gornjim okolnostima, neće Vam biti teško vjerovati, da nemam ni vremena, ni smisla, za napridovanje sa usidjelicama Buenos Airesa. Nekada i sam počimam sumnjati u sve te naše Korsky, Štiere, Rovere, koji iako idu s nama, trpe, ginu, ipak uvjek ostaju izvan onog začaranog kruga narodne duše, kao i Štrosmajeri, Šeperi, Pichleri itd. na klerikalnom polju. Štir je imao napisanu brošuru protiv Hefera, (Mislim da general misli na knjižicu od 35 stranica OTVORENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU, Buenos Aires 1966, mo) mene, Vrančića, Jelića, Oršanića, i do zadnjeg časa je brenzao stvar sa Heferom, i nije dao naprijed Odporu, a onda sam mu morao protiv Hefera, kuma, (oni su kumovi, mo), jer veli: pasti će i tako, a sada sa Korskim ruši Oršanića u Republikanskoj stranci, Vrančića u novom HOP-u i mene u Odporu. Vele mi sasma ozbiljni ljudi, da ih posjećuje sa onim programom u ruci i dokazuje, da sam se prodao - komunisitma (Nova politika Hrvatskog Narodnog Odpora za POMIRENJE S HRVATSKIM KOMUNISTIMA, mo), a ja njega već 1945. morao tenkovima vaditi iz ruka Moškova, Kirina i vojnog redarstva, jer je pokušavao vaditi iz partizana naše HSSovce. I sve je to "osječka garnitura" koja je trebala nadomjestiti onu - "dinarsko-koljačku". /Hefer, Korski, Štir, Klaić, Asančaić, itd. sve su to osječka garnitura/. Zato ograničite se na manevre na vlastitom području, jer inače nitko tu ne može konce vezati. Na pr. imamo s više mjesta ponude od "prvog HOP-a" (Poglavnik/Hefer, mo), a negdje "drugog", (reorganizacija HOP-a koju je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo), a i "abatri" sa svakim i protiv svakoga.

     

    f.) Nitko više kao ja ne želi da se postavi stvar VANJSKOG FRONTA na noge. Ali nisam nikada želio da mu sijelo bude u Madridu, ali ni u Buenos Airesu, ni u Njemačkoj, ni u Parizu, jer ako treba postojati iz političkih razloga onda on treba biti u USA. To je tako logično, da nije potrebno to nijednom od Vas dokazivati.

     

    Pupak svijeta nije u Argentini iako može u njoj biti dobar dio naše političke elite, koja bi i te kako dobro došla na drugim područjima. Nu da se stvori nešto pametna i što će biti operativno, trebaju postojati operativni i stabilni RADNI SKUPOVI ODPORA. To se pak ne može riješiti "pukovničkim udarima" koje ovdje zovu "kvartelazo", tj. kasarnski udar. VANJSKI FRONT ODPORA je isključivo politička institucija i mora biti plod razumijevanja, politike, izmjene misli, dogovaranja, uma i trepljivosti, ali uvjek u rukama autoriteta, da se ne izrodi "kvartelazo". I recimo Cecelja je donio u Argentinu duh svoga zapovjednika Štira i komesara Korskog, operirajući na svim "conbinazionne". To nije Odpor, to je spekulacija. FANJSKI FRONT mora biti prikladan za svoje područje, da ovdje obavi svoju misiju a ne zato, da Odpor uskladi svoj rad prema želji svakog područja. I još manje prema želji pojedinaca.

     

    Naša je propaganda, pa i naš "specijalni program" više štete nanio komunistima, nego sve učinjeno kroz 20 godina. Papa, Kapitalizam, Nacionalizam operiraju na socijalnom polju, jer to je znak vremena i četvrta dimenzija svih podhvata XX stoljeća,- a mi, koji smo bespravna raja, socijalno izkorišćavani, sa praktični jednim operativnim i solidnim partnerima u hrvatskom industrijskom radništvu i mladoj generaciji intelektualaca izlazimo sa pričama o starom raju, kad te priče ne uvjeravaju ni nas, a kamoli one, koje valja izvući ispod pandža internacionalnog i srpskog komunizma.

     

    Vanjski Front neka se ograniči na uskladjuvanje u svojoj okolici, neka brani Hrvatsku pred svijetom, neka ima riječ u ime prava naroda, a ne da diktira taktičke poteze psihološkog rata sa 15.000 kilometara daljine onima, koji moraju na terenu biti "al jour" (a jour, biti jasan, mo). Zar će naš Operativni Stožer u času pokreta u Domovini trebati uzimati u obzir mišljenje svakog od nas ovdje ili preko mora. Takvu propagandu nam diktiraju POLITIKE. Njemačka, Austrija, Engleska, pa i Vatikan, pa i Španjolska a da ne govorimo o Francuskoj i nordičkim zemljama, traže svoje puteve, i saveznike tamo, gdje su mogući, a ne na Mjesecu. CIA i UDBA će jedni drugima organizirati napade na ambasade, demonstracije, kradju dokumenata, (Božo Vukušić donosi u knjigi "TAJNI RAT UDBE", br. 3 dopunjeno izdanje st. 258-262 "Planiranje ubojstva Miljenka Dabe Peranića i krađu Dabe Peranića dokumenata koje mu je general poslao. O tome general piše, mo. Otporaš.) itd. i onda ako uistinu stoje na istoj strateško globalnoj koncepciji: mir, da bi se očuvali od Kine, i "mali rat" da si očuvaju pozicije i vlast unutar zemlje. I naš VANJSKI FRONT trebao bi biti VLADA HRVATSKE, a ne njen organ za konspiraciju, represiju, psihološki rat. Dakle uzdignuti se u visine, a ne turati nos u male poteze, varakanja, "vrcanja" kako bi rekli naši Imoćani. Zato taj organizam more biti fleksibilan, diplomatičan, dostojan, ugledan i "raison d'etre" (opravdanje, mo) razlog opstanka. Zasad to ne znači nikakvo nadglasavanje, nego delegiranje predstavnika svih područja u VANJSKI FRONT U USA, a ne mješanje Područja, ili svih i svakog u svaki potez taktičkih organa Odpora. Vidili smo kako su svršili svi mangupski, fanfaronski, hoštaplerski potezi stratega HOP-a i "mladih revolucionaraca" i njihovih zaštitnika, i ne smijemo počiniti takvu pogrešku. I nećemo ju počiniti, što dokazuje reakcija svih Vas na "Štirov puč". Nitko od mene ne želi (više, mo) efikasniji Vanjski front, ali s tim, da mi pomaže kao zapovjedniku Odpora.

     

    Onoga dana kada si medju nama ozbiljno postavimo pitanje, da tko me je izabrao, odnosno postavio, stvar je propala. Ne zato, jer ne bi bilo drugoga, boljega, mladjega, pametnijega i prihvatljivijega, nego zato, jer ne bi bili ozbiljni, pa ne bi znali ne samo pomagati mene, nego ni na mjesto moje postaviti drugoga. Ako zato trebadnemo "poslovnik" onda ga možemo posuditi od HOP-a i svršiti kao i oni, kao Ustaški Pokret, kao HSS, itd.

     

    Ako imamo svijesti, pameti i živaca, onda ćemo znati voditi Odpor i kad trebadne izmjeniti i zamjeniti Zapovjednika, i malo će nam pomoći svi poslovnici, pravilnici, ustavi, itd. Na terenu će pak diktirati prilike, cirkustancije (to je španjolska riječ što bi mogo značiti: okolnost, slučaj, prigoda i sl., mo), uvjeti saveznika, itd. i teret ostaje na Vama, VANJSKOM FRONTU, da znadne prihvatiti nove prilike, ljude i potrebe. (Tko je do sada pomno pratio ova pisma, mogao je očito primijetiti promijenu političke linije, ili pravac, generala Drinjanina. On ovdje govori dužnostnicima VANJSKOG FRONTA ODPORA "...da znadnu prihvatiti nove prilike, nove ljude i potrebe...". Dakle ljude iz Domovine, njihov način mišljenja i njihove potrebe, ako želimo doći do Hrvatske Slobode i Hrvatske Države. To je jedino mogao učiniti dr. Franjo Tuđman. Nikada ne mogu zaboraviti riječi kada mi je na Prvoj Konvencije Hrvatske Demokratske Zajednice u Clevlandu 20 sijčnja 1990 rekao: Mile, mi se borima za Hrvatsku Državu gdje mišljenje pojedinaca nije toliko ni važno. Hrvatska je važna..., mo). Neće dugo trajati da se "drugi HOP" pretvori kao i nekada Jelićev Odbor u druga poprišta razdvajanja, o čemu imam već nesamo mišljenje, nego i konkretne obrise. Kao što "osječka klapa" tako i "dinarska" ima svoje Hercegovce, Ličane i Dalmatince, svoje prave i krive Ustaše, pravovjerne Poglavnikove Nastaše, na klerikalne i antiklerikalne, itd. Toliko o tome.

     

    g.) Tiskara. Moram Vam i o tome nešto reći, ali bojim se da neću dovršiti, jer mi vele da je stigao Pater Oltra i moram ići. Nesamo da nije svoje dovršila, nego je tek počela. (Ovdje se radi o tiskari DRINAPRESS, mo). Rata svjetskog nema, a ako ga bude, neće se biti (tući, mo) u Evropi, a "naš će Tito" ili nasljednici biti na strani Amerike kao pokusni kunić za nove eksperimente ili kao logistička baza protiv "vlastitih saveznika". Može biti i drukčije, ali boj će se naš biti u glavnom i srdcima Hrvata. Preko Hrvata treba osvajati Hrvatsku, jer ne treba računati na "blatobrane" (ovdje se za sigurno misli na talijanske blatobrane o kojima je sustavno jugo promidžba govorila i napadala Poglavnika da je on došao na talijanskim blatobranima s nekoliko stotina svojih vjernih Ustaša, mo) a niti zasada na "antikomunistički križarski pohod". Znači treba pojačati rad novina, letaka. knjiga, stručnih, povjesnih i političkih knjiga. Imali smo jednu mašinu i ta je kroz 4 godina radila danju i noću. To je previše i za jednu američku, englesku ili njemačku, a kamoli za jednu skromnu "bosansku industriju" ovdje. Počela je faliti. Popraviti ćemo ju, i ta će mašina još pisati povjest. Ali sam morao kupiti drugu, i nova OBRANA izlazi tiskana na njoj, ili nebi izašla. ili napredovati, ili stati. Moramo naprijed, ili krepati. To je zakon za čovjeka, drvo i mašinu, ili skup istih. Moramo dakle modernizirati, jer ovo nije više ona zemlja, u kojoj smo bili, nego zemlja za 18 milijuna turista i dva milijuna radnika izvan zemlje. Nema radnika, a oni koji dodju, imaju evropski nivo. A mi ostali isti, i to osjećam teško. Radi se dakle osim svega i o novim investicijama, ulogu kapitala u zemlje psihološkog rata, kojeg vodimo, kako smo to rekli. Vjerujem da ćete ovu stvar odobriti, jer nema druge. Inače skoro ćete dobiti knjigu MISIJA U HRVATSKOJ, tj. dnevnik bivšeg tajnika vatikanskog izaslanika u Hrvatskoj, a to je do sada najači dokumenat hrvatske državnosti godina 1941-1945. Velim 1946. jer je isti isti bio svjedok prve godine Titove vlasti. I zatim jedna druga, slična. Moram ići. Vjerujem da ćete me razumiti, pomoći i svjetovati.

     

    Grli Vas odani Vam general Drinjanin (potpis)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 24-03-2015 at 14:50

    26-03-2015 12:35#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKA MAKSA LUBURIĆA

     

    (Donosim jedno značajno i poučno pismo kojeg je general pisao svojem suradniku, danas pok. Marijanu Nosiću u Canadu.)

     

     

    7.I.1967.

    general DRINJANIN

     

    Dragi Marijane!

     

    Jučer sam pisao Vladeku i Ratku i odgovorio, ali Tebi nisam stigao, jer sam morao ići u Valenciju. Stigao je Avionom iz Njemačke Ilija Vučić (Blatnica 18.4.1930, ubijen u Štuttgartu u petak 6 lipnja 1975. godine. Agenti jugoslavenske tajne službe Udba u jutarnjim satima su izvršili atentat na ovog hrvatskog žarkog rodoljuba, mo), jedan od aktivista Odpora (onaj iz afere Mehlem). Pišem ti malo o tamošnjim stvarima, a malo o kanadskim, da bi imao pregled za glavnu godišnju skupštinu, na kojoj ćeš vjerujem biti. Tako su naši želili. Pa kako ima zajedničkih momenata, to ću kopiju ovog pisma poslati Vladeku i Ratku na studij, da bi bili obavješteni prije Tvojeg dolaska i da bi mogli sikronizirati rad.

     

    Imam pred sobom dvije vrsti informacija i impresija. Iz domovine je stiga jedan naš intelektualac u Pariz (Radi se o dru. Asafu Duraković koji danas živi, mislim, u Torontu. Asaf Duraković je bio dobar prijatelj i školski kolega na zagrebačkom fakultetu Igora Buljana (1935-2009), o kojem sam pisao 6 lipnja u ovim pismima, a ovaj je bio moj prijtelj i skupa smo radili u istom poduzeću. Kako su se ona dvojica dopisivali a Igor mi pisma pokazivao, te smo zajednički pisali i odgovarali Asafu Durakoviću. Slali smo mu prikladnog materijala i letke koje je DRINAPRESS tiskao specijalno za Domovinu. On je to dijelio po sveučilištu i po Zagrebu. Preko pisama razvilo se naše obostrano poznanstvo. Igor i ja smo ga pozvali da dođe u Pariz. Došao je na staru godinu, tj. 31 prosinca 1967. godine. Bio je s nama. Donio je mnogo povoljnih vijesti, naravno za nas emigrante....Mo) i donio je sa sobom izmedju ostalog i podatke o kretanju u Domovini. Srbi se oružaju, prijete Hrvatima i Slovencima, Macedoncima i Šiptarima, a četnici dižu glave i organiziraju se oko Rankovića. Ovaj Srbuje i zovu ga ACA II. Neki su mladi hrvatski komunisti jednostavno nestali, drugi se uplašili i opet se primiču Beogradu, ali većina i posebno mlada generacija koja nije ničim ogriješila o svoj narod bezuvjetno je spremna na borbu. Na Srpski "Marš na Drinu" ostaje samo hrvatski "Marš na Drinu". (Na svu žalost Srbi su prešli Drinu, oni su sada tu a nama ostalima su stavili u dužnost da pronađemo: TKO JE ZA TO KRIV???, mo.) Oni se boje starijih komunista, kao Krajičića i drugih, koji su se ogriješili, ali posebno u Dalmaciji nitko se ne boji nikoga, i zrije stvar. S druge strane Ilija nam je donio neposredne vijesti od naših, koji budno prate kretanje medju radnicima i agentima u Njemačkoj. Ne sam da Udba nije svladana, nego ju u Njemačkoj dižu, pod raznim firmama su smjestili legiju agenata, i k tome politika u Njemačkoj ih favorizira. Opet su Vlasi stavili u pokret šljivovicu, pršute, duhan, pozivaju funkcionere u lovove, daruju vile itd.

     

    To se podudara s onim što su nam rekli prijatelji na policiji njemačkoj, koji su nam skloni: dolaze crni dani za Vas i za nas, jer novi predsjednik Vlade Willy Brandt bio je nekada u Internacionalnim Brigadama u španjolskom ratu, a za vrijeme II. bio je partizan u Norveškoj. Odpuštaju radnike, i k tome kako izgleda čitav niz ljudi radi za razne njemačke urede, engleske i američke informacije, i tkogod mrdne, ima za sobom Hrvata agenta za Njemce. Svi, ili skorom svi ljudi na čelu grupa stoje u službi vlasti. I k tome Papa (Papa Pavao šesti, mo) ima tajni ugovor s Titom i prema svemu naši će svećenici obrati bostan. Prema tome situacija je POVOLJNA ZA POČETAK DJELATNOSTI, JER IDE SLABO. Previše je dobro išlo Hrvatima u Njemačkoj, a da bi se moglo što ječega napraviti. Medju inim sa onima koji se vraćaju u domovinu i neće više izlaziti odlaze mnogi naši najbolji, te se time i prenosi djelatnost na domovinski sektor. Kako mi poručuju i vlč. Rafo Medić i vitez Pjanić, svaki na svom sektoru, ljudi su voljni. Ovi elementi, već indoktrinirani, pokrenuti će nove i nove veze sa domaćim nezadovoljnicima iz radničkih i intelektualnih hrvatskih krugova. Ovim korakom prelazimo u novi stadij borbe. Ja sam dobio stanovite garancije da se neće ići dalje i da će se izvršiti ono što zaključimo. Dakle u tom pravcu nam konvenira masovni odlazak ljudi iz Njemačke u naše krajeve.

     

    Što Vam je za učiniti na cijelom području NORTH? Nastaviti ovim putem i pod vidom SOCIJALNOG FONDA ubrzati skupljanje materijalnih sredstava. Poslati ću još danas na Ratka jedan dva bloka, i na Vladu isto, da vide kako će to biti, a ostalo ide redovno. Znam da ste se osobno istrošili, ali pokušajte od Društava nešto, a nešto kod drugih, pa da se pokrene ta stvar. Najbolje bi bilo da se za Kanadu vodi posebna evidencija, a Usa. posebna, uvjek sa barem dva potpisa, i treći kao kontrolor. Ostavljam Vama trojici da se o tome dogovorite.

     

    Isto bi trebalo intentirati sa tiskom, u koju svrhu sam poslao Ratku moju poruku, u kojoj sam pohvalio članstvo za ono, što je učinjeno, ali i obrazložio potrebu pokretanja mladih aktivista.

     

    Vladeku sam poslao podatke o tisku, o knjizi, o fotografiji itd. kao i kome sam poslao sve okružnice.

     

    U pogledu Radnih Skupova: bez osnovnih vrlina u svakom pojedincu zabadava je čekati sretno riješenje svih ovih na skupu. Na pr. pukovnik Štir je deset puta pokrenuo razne Komitete, ali ih je i srušio kad isti nisu priznavali njegovu recimo extrapripadnost. Tu su slabe strane demokracije. Ni demokracija bez predvodnika neće naprijed. Što bi bilo kad od mene traže iz Toronta govor, poruku itd. ili za Hamilton. Ja kupim magnetofon i vrpce, platim 200 dol. i napravim veliku vrpcu. Ali braća zaključe da se ne odvija, jer raja hoće janjetine, vina, plesa i "rukopipateljnije stvari" nego poruka generala Drinjanina. Zaključili i pametno, da se ne čita i sluša, nego na drugom mjestu i pred drugim ljudima. Tako se dogodilo i u Buenos Airesu. Stigli pripadnici svih grupa, ljudi se zagrijali, pili i htjeli pečena mesa, a pukovnik priredio kilometarski doktrinirani govor. To nije išlo, rekli su ostali, jer je pukovnik poznat radi obširnosti, i bojali se, da ih ne zagnjavi. Hoće pjesme, janjetine, vina, kratkih govornika, a ne doktrinirano predavanje. Osim toga naljutio se jer ga nisu izabrali predsjednikom, nego Lukasa Juričića, a njega pod predsjednikom. Dan prije se povukao. Oni smatraju da je dezertirao, jer se nije htio izložiti. On se smatra uvrijedjenim. Vidite, to je eto problem sa Radnim Skupovima

     

    Kad se radi o odnosu prema meni, onda bi htio, da budemo Komitet. Kad se radi o njemu dolje, htio bi da se njega smatra pukovnikom, i automatski predsjednikom. Ja sam pisao Vama da ste dobro napravili, jer ste prenijeli moj govor na Radni Skup, a raji dali janjetine, vina, pjesama, plesa itd. s vatrenim govorom. Što bi vi rekli da sam se ja naljutio, i - povukao. To se pukovniku stalno dogadja. Velim Vam sve to jer je on poslao Vjeki Cecelji jednu kilometarsku čitulju, (pismo, mo) koji će sigurno kao Štirov bivši častnik prepisati i slati okolo, kao i Rover. Nu sve je to sranje i to su klasična "argentinska posla" igranja zapovjednika, vodjenje Fondova, igranje Komiteta, intriga itd. S jedne strane mi se izlažemo u jedan komplicirani i riskantni posao, jer je svaka revolucija to, a oni dolje naprdivaju kao stare usidjelice. Najgore je to što je Dr. prof. Korsky, prijatelj pukovnika iz Osjeka, solio ovome pamet kao jači intelektualac, kao što soli i braći Tomićima (iz Toronta, mo), i kao što su u New Yorku Srećku Roveru. Ljudi kroz 20 godina nisu mogli stvoriti ni Odbor od deset članova, nego sole pamet drugima, u ime svog intelektualstva. To ste sve i sami upoznali i još ćete upoznati i tamo, iako ne u tolikoj mjeri, kao u Argentini, gdje su sve serdari i "di serdara". I mi imamo u Kanadi bojnika i pukovnika, pa i doktora, nu ne stoje na čelu naših organizacija, a znate i problem sa prof. Mehešom, koji iako je dobar i nama sklon, ipak nikad se neće staviti na raspolaganje jednom krugu ljudi, jednoj ekipi, nego će uvjek stvarati nove Komitete, Saveze, Vijeća, koja dolaze i odlaze. Neznam kako će reagirati Cecelja, jer i on je pripadao tom kružoku Republikanaca, a sada ga vidim i kao povjerenika našeg jadnog Tugomira (mislim da general misli na fra. Tugomira Soldu ili Stjepana Fištrovića, mo) i tajnika HOP-a, dok za Odpor nije uspio, ili htio, naći ni jednog čovjek, ni jedne OBRANE, ni jedne DRINE. Tako je radio Rover, jer da u Sydneyu i Melbourne neće nitko ni džabe, a nepismeni Galić prodaje 200 u Sydneyu i mladi Simović 50 u Roverovu mjestu, gdje "ni džabe nisu htjeli".

     

    Sve je to pamet Oršanića (Prof. Ivo Oršanić je osnovao Hrvatsku Republikansku Stranku, HRS u Buenos Airesu 1951 god., mo), Jelića i Vijeća. Tu se treba odlučiti: dobro došli gospodo, ali kao braća i ne kao solitelji pameti, koji dolaze i odlaze, savjetuju, psuju i uvjek misle na nešto drugo, a ne na Odpor. Mislim da nijedan predvodnik Odpora ne bi trebao pripadati drugim organizacijama, jer kako će recimo Cecelja znati malabarirati izmedju HOP-a i Odpora, ako sutra nastane spor, a toga će biti, jer braća Barbarić (Miljenko i Jakov, mo) već ruše Vrančića radi suradnje s nama.

     

    Idealno bi bilo kada bi po jednog Odporaša imali u svakom društvu i to za predsjedenika, ali tako da nadvladavaju ideje naše, (tj. ideje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA "poruka POMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", mo), a ne da nam dovode do razcjepa ljude i organizacije. Cecelja nije ni jednog čovjeka doveo u Odpor, i (mi, mo) stavljamo ga na čelo. Vidimo ga u radu drugih organizacija, ali ne u radu Odpora, onom malom radu, prikupljanja ljudi, indoktriniranja, razpačavanja tiska. Ja isto ne trebam ljude da se imam s kim dopisivati, jer imam i previše malih i novih, kojima je potrebna moja riječ. Zato dogovorite se dobro, analizirajte i odlučite. što Vas trojica odlučite, ja sam potpisao. Ja znam da je Cecelja upao negdje drugdje, možda bi bio drukčiji, ali tamo je sa -ljudima, koji bi bili Odporaši kao Predsjednici, kao recimo satnik Hećimović, koji nam je došao da nam proda knjigu, u čemu je i uspio. Da li se Cecelja zna orijentirati? Sumnjam. Osim toga ja nikada neću više pokušati u Argentini stvarati zapovjedno tijelo. Pokušao sam sa Grgićem, da pariram Hefera, ali su ga predibrali u 24 sata, Lukasa neće, a Envera (Mehmedagića, mo) ću dovesti u Evropu. Pukovniku (Štiru, mo) sam ponudio da bude član Glavnog Stana za pitanje odgoja, dao mu mogućnosti da prodajom knjiga pomogne sebe materijalno, ali mene neće po argentinski i "republikanski" "muvati". Ja imam pametnijeg posla. On se uvjek nakon neuspjeha povlačio. Kada su na mene pravili pritisak da se povučem, jer da sam kompromitiran, ja sam to učinio, i šta se dogodilo. Bilo je dosta istom pukovniku Štiru jedno pismo moje žene, da me napusti, (povratite se na generalovo pismo kojeg je pisao prof. Mirku Mehešu 8.2.1965, pa ćete vidjeti kroz kakove pritiske sa svih strana je prolazio general Maks Luburić, a sve poradi žarke ljubavi za našom Hrvatskom, mo), i zato nije bio prisutan kada smo iznova počeli u Argentini. On je sto puta napisao da mi pruža samo mjestimično i vremenski suradnju, jer je kušao kod Hefera i Vrančića. Kada su ga odbili, onda odjednom zahtjeva absolutnost u Argentini, i šalje okružna pisma na sve kontinente radi gluposti.

     

    On će se i opet povući, ali ja se nikada više i nikome za volju povlačiti neću. Kad sam se povukao (Razlaz sa Poglavnikom drm Antom Pavelićem 1956-1960, mo) pukovnik je formirao Komitet sa pet ljudi i za tri mjeseca nitko od njih s nikim nije razgovarao. Ja se tome izlagati neću. Ni usmeno ni pismeno. A na Vama je da ne dozvolite, da bi do toga tamo došlo. Za Predsjednika imamo mnogo kandidata: Jelenka, Hećimovića, i druge, možda gore od ljudi, ali bili ste Vas trojica koji ste teglili i zadržali Odpor. Očekujem od Vas i sada da znadete što treba činiti. Ako bi Marijan išao radi posla u Toronto, onda bi bilo sjajno, a ako ne, gledaj radi stvari Cecelje, za koga neznam da je loš, nego naivan i povezan sa ljudima, koji nemogu da nadju puta. Ideje Odpora pobjedjuju, izgradite se u predvodnike, a odstranite one, kojima je dosta da dobiju neki po Udbi progurani plan i program, pa da se ošamute kao Tugomir. (Stjepan Fištrović, mo) On je napola pomahnitao, ali ima novaca. Ja sam svima Vama priznao da nas je pomagao, ali to nije dosta pa da mi soli pamet, i da padam u rupu Udbe. (Ovo pismo je pisano upravo u doba kada je Ilija Stanić - kao njegov kum - preko udbinih kanala došao do generala Drinjanina, mo). On mi je sam pisao da mu je kćer obična drolja, i da mu je dovela agenta Udbe i Srbina na vrat. Muftić je ovoga gurao. Sada i on ima svoj Savez i Muftić vijeće i šta? Kao i deset drugih sličnih. I sada su zašutili, ali mi ne možemo dozvoliti da nam uvjek preko novih budala ubacuju razdor. Mi smo stupili na put s kojeg nema povratka i koji put vodi do slobode (hrvatskog naroda, mo). Izdržite i nedajte se smesti. I ako trebadne sastanite se sa drugim pripadnicima NORTHA, iz Usa., i napravite, ako treba reda. Dolazi vrijeme definitivnih odluka i mi ne možemo prihvaćati tudje ideje u vrijeme kada se naše prihvaćaju kao jedino spasonosne.

     

    (Ovdje se treba nadodati, jer o tome se zaliveno šuti, da su ideje "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964 god., urodile plodom. Došlo se do: Deklaracija Hrvatskog Književnog Jezika iz godine 1967., do HRVATSKOG KNJIŽEVNOG LISTA, Tin Ujević, do HRVATSKOG TJEDNIKA, Vlado Gotovac, do sastanka u Karađorđevu prosinca 1971., do HRVATSKOG PROLJEĆA i na koncu DO BUGOJANSKE AKCIJE "FINEX 1972." Sve su to polodovi IDEJA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA "POMIRENJA SVIH HRVATA". Zato je morao pasti general DRINJANIN. Mo)

     

    Osim toga ja mislim da niti bi vi trebali drugima na ostalim područjima soliti pamet, a ni oni Vama. Pukovnik Štir ako se definitivno odlučio za Odpor, mora sa tamošnjima suradjivati, a ne ignorirati ih, a htjeti meni i Vama iznašati probleme. Rover ignorira i sabotira nastojanje maldih, koji su stvorili Ogranak, bez i protiv njega, a želi da ja u Usa, Argentini itd. radim ono što mi suflira. Stvaranje Glavnog Stana može se samo preko onih, koje ja odabirem, ili koje delegiraju žive snage Odpora preko svog rada.

     

    Ja sam molio i Rovera i Štira, da mi izrade svoj konkretni predlog za rad RADNIH SKUPOVA ITD. Nu neće, nego uvjek se koprcaju iz stege Odpora da mogu lokalno KOMBINIRATI ZA SEBE, ali traže od nas solidarnost Odpora i protiv interesa Odpora. Ono što je Rover pravio u New Yorku ili sada pukovnik Štir dolje, jer ga ni Hefer ni Vrančić nisu prihvatili kao svog "vojnog zapovjednika", nego imaju svoje. Neznam kako misli pukovnik voditi Odpor bez Odporaša svog područja, ni vojnu stvar bez mene i onih, koji smo uvjek vukli, a ne časovitim kombinacijama Korskog, Vijeća, Oršanića, Jelića, Dubičanca itd. S jedne strane se govori da neće "šefa" tj. mene, nego demokraciju, a kada ta demokracija veli da neće dvosatni govor pukovnika na jednom banketu, onda se stvara ideološki i osobni problem. To je dovelo HOP do rasula, nedajmo da se nama to dogodi.

     

    Eto, ovih par ideja želim da stigne do Vas trojice prije skupštine.

     

    Grli Vas odani Vam general Drinjanin.

     

    general Drinjanin

    16.I.1967.

     

     

    Dragi Ratko!

     

    Ovog časa dobih telegram, koji me razveselio i umirio, iako sam bio siguran Tebe birati za Predsjednika. Čestitam tebi i Odporu. lijepo ću to popratiti u Obrani, pa neka se ljute dušmani.

     

    Vjerujem da ću sutra moći obraditi neka pitanja i poslati Vama trojici. Odmah prenosim oncijativu za 10 travnja. zašto ne pozvati Matu meštrovića, Došena i ne treba trošiti na dulja putovanja.

     

    Pisao sam Štiru ovo što dodajem, ali nisam poslao, jer vidim, da i on trubi na uzmak. Pisao mi je. Nu to su negospoda i argentinska posla.

     

    Grli Te i Tvoj odani Ti Maks.

    27-03-2015 23:15#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HOĆE MENE OŽENITI STRINA - NE ĆE STRINA NEGO ARGENTINA

     

    (Pjesma uz gangu koju su po hrvtskim selima pjevali naši hrvatski mladići odmah poslije rata i tom pjesmom htjeli dati do znanja hrvatskom narodu da se "njihovi stričevi, očevi, braća" nalaze u Argentini, a to su bili Ustaše koji su se spasili Bleiburškog pokolja. Osobno sam bio saslušavan u "Stanici Narodne Milicije" zbog te pjesme, a mnogi mladići pa i neke djevojke su završili u zatvorima ili odvedeni na prisilne radove...

     

    Donosim jedne generalovo pismo kojeg je pisao suradniku Anti Kršeniću u Californiju. Pismo nema datuma ali na omotnici/kuverti poštanski žig nosi datum 28 rujna 1955. godine. U pismu je bila i OKRUŽNICA koja, skoro, u detalje opisuje situaciju Hrvata u revolucionarnom smjenjivanju peronističke vlasti u Argentini. Ja sam o tome iznio 25 lipnja ov.g jedan Poglavnikov sažeti izvještaj. Ova OKRUŽNICA popunjava prazninu Poglavnikova izvještaja. Sada najprije donosim pismo Anti Kršaniću, a poslije ovoga ću u cijelosti iznijeti OKRUŽNICU. Otporaš)

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    ured glavnog tajnika

    (Datum s poštanskog žiga 28 rujna 1955., mo. Otporaš)

     

    TAJNO.

     

    Bragi brate !

     

    U prilogu Vam šaljem najnovije OKRUŽNO PISMO, koje nastojte što prije razpačati medju naše ljude, a posebno medju one, koji su udaljeni od centara. Nastojte svim sredstvima proširiti misli istaknute u OKRUŽNOM PISMU, pridavajući posebnu važnost pokušaju "IZBORA" (jedan mjesečnik kratkog života kojeg su izdavali Hrvati u Argentini, mo), da Poglavnika i naš Pokret predstavi u lažnom svjetlu. Svima nam je poznato, da Poglavnik sa ogromnim brojem naših prvaka živi u Argentini, pa nisu imali mnogo mogućnosti, nego su morali prihvatiti tamošnju situaciju. U takovim okolnostima naši se nisu mogli dovoljno braniti od podvala "IZBORA", radi čega je ta dužnost bila pala na nas.

     

    Poglavnik je uviek bio u najsrdačnijim odnosima sa Crkvom, pa tako i nadalje treba sve činiti, da vi svi u vašim sredinama djelujte kako smo mi to i uobičajali. (Ovdje se radi da je peronisički režim došao u sukob s crkvom te tako postao neprijatelj i crkve i katolika u svojoj zemlji Argentini. Došlo je do revolucije koju je poveo general Eduardo Lonardi. U toj argentinskoj reveoluciji perosistički režim se istakao u paljenju crkava i progonu crkvenih dostojanstvenika. Jugoslavenske tajne i javne službe i njihova promidžbena mašinerija, naravno uz podršku nekih naivnih Hrvata oko časopisa "IZBOR" su dojavljivali revolucionarnoj JUNTI Eduarda Lonardija da su Poglavnik u Ustaše sudjelovale na strani Peronista u progonu svećenstva i paljenju crkava. Kada je JUNTA došla na vlast, počeli su masovni progoni i hapšenja istaknutih Hrvata. Mnogi su završili u zatvorima...Ostalo ćete razumijeti i shvatiti iz OKRUŽNOG PISMA kojeg ću poslije ovog pisma iznijeti. Mo) Od dana kada smo štampali letak nastale su političke promjene u Argentini, gdje je Peron izgubio vlast, pa nastojte svim sredstvima spriečiti lažno tumačenje naših političkih protivnika o tobožnjem ustaškom sudjelovanju na strani Peronista, a protiv Crkve.

     

    Poznati su nam srpski i slovenski izvori, koji te viesti fabriciraju, a za predpostaviti je, da će biti i Hrvata, koji će ih pokušati širiti.

     

    Javljajte se redovno i najstojte organizirati i poslati suradnju za DRINU, a posebno bi nas radovali mali ratni prikazi borbi, života i stradanja u Dalmaciji i njenim otocima. (Dakle, već tada, 28 rujna 1955. godine general Drinjanin se priprema za "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARIZANA" koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., Mo.)

     

    Pišite mi na istu adresu t.j. Isabel Hernaiz, Beniganim, bez obzira kakovu mi naznaku stavili na kuvertu, ili ako bi vam se javili iz koje druge zemlje. Pošta će u svakom slučaju funkcionirati i svaka žurna stvar će biti riešena, a ako vam ne bi obširnije pisali za ovo prieme to je zato, jer smo spriečeni s poslovima na drugim sektorima.

     

    Za Poglavnika i Dom - Spremni !

    (potpis general Drinjanin.)

    28-03-2015 14:20#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    POGLAVNIK I ARGENTINSKI SLUČAJ - SVIM HRVATIMA U SVIETU

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    glevno tajničtvo

    Br. 7129/55

    Okr. pismo br. 104/1955,

    Stan, 20 listopada 1955.

     

    SVIM HRVATIMA U SVIETU

     

    Svima su Vam, barem u krupnim potezima, poznati dogadjaji zadnjih tjedana u Argentini kao i posljedice, koje bi sbog tih dogadjaja, lažno intrepetiranih, himbeno i bezdušno izkorišćavanih od raznih neprijatelja hrvatskoga naroda, mogla doživjeti hrvatska skupina u Argentini, i to posebno njezini prvoborci s Poglavnikom na čelu. Mi smo već učinili neke korake kod uglednih osoba, kako bi se pružila moralna pomoć i zajamčio zakonski postupak progonjenim Hrvatima, progonjenim na temelju podlih, laži i najnižeg ocrnjivanja.

     

    Budući da nove viesti govore o pogoršenju stanja o - povećanoj djelatnosti naših neprijatelja i protivnika - ovime proširujemo akciju na najšire slojeve hrvatske emigracije, kako smo to činili i u drugim sgodama, kada su bili ugroženi hrvatski životi i hrvatski interesi.

     

    Poznato je, da je Argentina - u času, kada nas nitko nije htio primiti, u preteško doba naše poviesti - primila mnogo tisuća hrvatskih izbjeglica, da ih je primila i da im je pružila zaštitu, osiguravši im život dostojan ljudi. Hrvatske su izbjeglice razumjeli značenje toga gesta, te su se pokazale kao zahvalni sinovi nove domovine, nastojeći sa svojim radom odužiti za širokogrudni priem, ali ne pojedincima, već čitavoj argentinskoj naciji. Hrvatske su izbjeglice pristupile izgradnji Argentine sa svim svojim sposobnostima, dok su se u politički život uključili samo nekoliko, koliko je to tadašnji peronistički režim zahtjevao od svih izbjeglica. Hrvatska je skupina služila Argentini, a ne prolaznome peronističkom režimu.

     

    Treba požaliti, da je spomenuti peronistički režim poveo samoubilačku borbu protiv katoličke Crkve, a treba energično osuditi, da su paljene crkve i da je progonjeno svećenstvo, s čim hrvatska skupina u Argemtini nije imala ništa zajedničko. Hrvatski Narodni Odpor, vjerni tumač osjećaja goleme većine hrvatske emigracije i cijeloga hrvatskoga naroda, osudio je takove i slične čine, i to jasno u svom službenom glasilu "DRINI" kao i u okružnim pismima, što je poznato čitavoj hrvatskoj emigraciji. Pouzdano znamo, da ni jedan jedini Hrvat nije učestovao u tom svetogrdnom poslu, zato s pravom možemo - i moramo - ustati na obranu naše hrvatske braće, kojima lažci i klevetnici, koji su davno pogazili obraz i ponos, pripisuju razna zlodjela, pred kojima se zgraža ljudsko srce.

     

    Jugoslavensko komunističko poslanstvo u Buenos Airesu fabricira "dokaze" o tobožnjom sudjelovanju Ustaša u paljenju crkava, a neki naši politički protivnici u želji, da se nametnu za vodje hrvatskoj skupini ili da je dezorganiziraju i unište, ako im ne uspije postati vodjama, svojski pomažu i šire jugoslavensko komunističke obtužbe ne samo protiv Ustaša nego i protiv samih članova Hrvatske Državne Vlade u izbjegličtvu, protiv starješinstva hrvatskog Domobrana i protiv čitavog niza naših prvoboraca.

     

    Oslanjajući se na te laži i podvale, nove argentinske vlasti, koje još ne poznaju istinsko stanje stvari, vrše premetačine u stanovima naših ljudi, zatvaraju ih, (sličnu stvar su francuske vlasti činile s nama državotvornim Hrvatima prigodom sastanka u Parizu u ožujku 1960 gogine,: De Gaulle-a, McMilan-a, Eisenhower-a i Kruščeva, te nas internirali preko tri tjedna na otok Korziku, mo), traže oružje i obtužuju ih, da tobože organiziraju protirevoluciju, da su učestovali u paljenju Crkava i progonu svećenika. Mi smo sigurni, da ni jedan Hrvat nije počinio tako teško i svetogrdno djelo, kao što je paljenje Crkava. A kada bi to učinio, mi bismo sami tražili najstrožiju kaznu i javnu osudu. U tome bismo slučaju tražili, da se nama - hrvatskim vojnicima - dadne mogućnost, da mu sudimo i na njemu kaznu izvršimo. Ali nove argentinske vlasti progone hrvatske prvoborce ne sbog počinjenih zlodjela, jer ih Hrvati u Argentini nikada nisu počinili, već sbog lažnih obtužba naših neprijatelja, koji se služe svim sredstvima, da unište ili obezglave moćnu hrvatsku skupinu u Argentini, da bi tako razbili naše falange, koje se spremaju osloboditi Domovinu Hrvatsku od srbokomunističkog jarma i njegove tiranije i robstva. Sbog toga je očito, da je naša sveta dužnost razkrinkati laži od octnjivanja naših neprijatelja i protivnika, kako bismo spasili ugrožene živote naših prvoboraca i kompaktnost naših redova.

     

    Zato je potrebno, da mi svi: družtva, pokreti, organizacije, skupine, logori, grupe, bez obzira na vjerske ili eventualne političke razlike, apeliramo na novog Predsjednika Argentine, na poznatog vojnika i iztaknutog katoličkog javnog radnika, na generala Lonardia, da uzme u zaštitu hrvatske zatvorenike i hrvatsku skupinu; potrebo je, da tražimo, u ime pravde i demokracije, da novi predsjednik Argentine učini sve, kako bi se bez strasti izpitali "dokazi", koji terete našu braću, i da se zajamči hrvatskim izbjeglicama, poznatim nacionalnim i protukomunističkim borcima, pravedni pravni postupak; potrebno je, da zahtjevamo, da se pravedno i dolično postupi s hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, koji je uviek bio praktični katolik i sdušno pomagao sv. Mater Crkvu, kako je to uviek priznavao cjelokupni katolički hrvatski episkopat. (Koliko mi je poznato da se je tih teških i revolucionarnih prevrtničkih momenata naš Poglavnik morao sakrivati, jer je postojala velika mogućnost da se u toj "mutnoj kaljuži" i Poglavnika ulovi i tajnim kanalima odvede za Beograd, kao što se je dogodilo par godina kasnije i sa Adolfom Eichmannom i tajnim kanalima dopremilo u Tel-Aviv, (1960.) mo).

     

    Držeći se gornjih uputa i podataka, pišite apele na jeziku zemlje, u kojoj živite, pošaljite ih zračnom poštom - po mogućnosti preporučeno - na sliedeću adresu:

     

    Exmo. Senor Presidente da la repubilca Argentina, general Eduardi, Bueons Aires, Argentina.

     

    Nastojte sakupiti što više potpisa i poslati što više osobnih pisama! Stavite svoju adresu, jer će Vam se odgovoriti, kao što je to bio slučaj i u stvari Dra. Andrije Artukovića. Pokrenite naše prijatelje i saveznike sa njihovim družtvima, organizacije i ugledne osobe, navlastito svećenike.! Treba postupati žurno, da naši neprijatelji i politički protivnici ne bi izkoristili novonastalu situaciju - situaciju nastalu iza revolucije, kada mržnja zna postati jedinim pokretačem akcija i kada naši neprijatelji, loveći u mutnome, ubacuju nove laži i bezdužno ocrnjuju - i uništili ili onemogućili naše prvoborce. Treba raditi odlučno, jer naši neprijatelji i politički protivnici , izkorišćuju uzvrele strasti, svojstvene svakom većem preokretu, da onemoguće našu rodoljubnu djelatnost i oslobodilačku borbu; prikazuju nas i naše prvoborce pred svietom i svjetskim javnim mnienjem kao avanturiste i teroriste, kao zaklete neprijatelje vjere i kao obične zločince! Neprijatelj je opet posegao za obtužbama i klevetama! U pitanju su Hrvati! Na neprijateljske laži i klevete odgovorimo istinom! Pokažimo svietu, da smo povezani; na smrt i život! braneći našu braću, branimo i sami sebe!

     

    U ovim težkim časovima mi obnavljamo našu vjernost državnom Poglavaru i Vrhovnom zapovjedniku, Poglavniku Dru. Anti Paveliću, na koga posebno vrebaju neprijatelji Hrvatske i njezine budućnosti. Mi, vojnici katoličke vjere, očitujemo i iztičemo svoju odanost Crkvi, kako smo ti uviek činili, ne samo riečima već i djlima.

     

    Sigurni smo, da će katolik vojnik, novi Predsjednik Argentine, General Lonardi, izići u susret našim molbama i apelima, da će udovoljiti pravdi i istini i tako uništiti sve neprijateljske laži i klevete.

     

    ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

     

    General drinjanin v.r.

    Pukovnik Pušić v.r.

     

    (Dr. Vjekoslav Vrančić je te godine 1955 također napisao jedno opširno pismo u kojem je iznio više/manje iste bojaznosti koje su tada lebdile nad Hrvatima u Argentini, posebice u Buenos Airesu. Usporediti opis generala Drinjanina, dr. Vjekoslava Vrančić i Poglavnikov izvještaj iz Argentine, mogla bi se dobiti jedna cjelovita slika stanja i zbivanja oko Hrvata u Buenos Airesu. Mo. Otporaš.)

    28-03-2015 16:02#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OVAJ OPIS TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGI

    "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

     Otporaš.

     

     

    Izvor: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, HAZUD, posted 22 travnja 2014. (Otporaš)

     

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

     

    POBJEDA ISTINE

     

    1955. – 1956.

     

    Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

    Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.

    Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.

    Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu.

    U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati.

     

    U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.

    Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“. Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi.

    To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

     

    Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika.

    Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado.

    Nacrt o zatoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade.

     

    Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red.

    Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka.

    Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci.

     

    Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama. Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe.

     

    Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.

    Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba. Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je potpisao fra Rado.

    Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti. Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao.

    Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića.

    Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

     

    Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.

    Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja.

    Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol.

    Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“.

    Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa.

    Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

     

    Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja.

    Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja.

     

    Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi.

    Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.

    U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili.

     

    Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije.

    Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć.

    Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva.

     

    Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice.

    Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.

    Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin.

    Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

     

    Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu.

    Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti.

    Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.

     

    Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži.

    Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.

    Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića.

     

    ——————————————————————–

    Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

     

    Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

     

    Izjavljujem pred cielim svietom:

     

    Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

     

    Nadbiskup Vrhbosanski

    Dr.Ivan E.Šarić

    ————————————————————————–

    U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa.

     

    Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas.

    U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći.

    Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana.

     

    Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika. Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju.

     

    Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke.

    Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba.

    Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.

    Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve. Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama.

     

    Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955.

    Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić. Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srpske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam. Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.

     

    Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike. Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac. Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srpski agenti.

     

    Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti. Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama.

     

    Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, (braća, mo) Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović.

     

    Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović.

    Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“.

     

    Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija. Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika. Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

     

    „United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku. Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.

     

    Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći, da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom. Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:

     

    a) da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.

    b) da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.

    c) da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).

    d) da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.

     

     

    Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić

    Živjela Nezavisna Država Hrvatska

    Živjela Argentinska Pravda!

     

    "H R V A T S K A" (Novina koju je izdavao Hrvatski Domobran a bilka je službeno glasilo HOP-a, mo. Otporaš.)

    Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.

    GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

     

    Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

     

    Poetessa – Akademik HAZUD CH

    Mirjana Emina Majić

     

    This entry was posted in dopisi iz svijeta, povijest, pravosuđe, prenosimo and tagged ANTE PAVELIĆ, Argentinska Pravda, Buenos Aires, Emil Klaić, fra Rado, franjevci, H R V A T S K A, Ivan Asančaić, Ivan E.Šarić, Jure Zovko, Katolička crkva, Mate Luketa, Mirjana Emina Majić, Nikola Pop, Peron, Poglavnik, Štef Babić, ustaše, Višnja Pavelić, Vjekoslav Luburić, Vjekoslav Vrančić by tajnik.

    28-03-2015 23:55#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ROB SVOJIH IDEJA - PODREĐENJE HRVATSKOJ –

    SEDAM GODINA KASNIJE - 1956-1963

     

    (Iste priče, iste svađe, iste osobe, isti stari računi za ISTU HRVATSKU, piše Maks Luburić, mo. Otporaš.)

     

    Maks,19.IV.1963.

    Rude, Ivo, i Crni - Cleveland

    Željko, (Bebek, mo) Carcagente,

    Krsinić, California

     

    Dragi moji !

     

    Pišem Vam ovim zajedeničkim pismom iz Madrida, gdje ću ostati još neko vrieme. Radi se o sliedećem: Brat Kršinić mi traži hitno 40 značaka Odpora, kako bi ih imao za proslavu 10. Travnja na dan 27. ov.mj. Ja neznam dali imamo toliko kod kuće, jer sam jučer pisao Bebeku u Carcagente, da mi pošalje jednu kesicu, u kojoj je bilo jedno 20 km. Da, ja sam naručio još 1.000 i možda su gotove, i pišem ujedno fabrici u Valenciju da izravno pošalje na Kršinića, ako ih ima gotove. Nu nisam siguran, zato molim Vas 3 u Usa ako imate značaka, koje niste prodali, pošaljite ih izravno Kršiniću, a ako ima Željko nešta isto neka pošalje. Pa ako imadne više, neka ostane, kasnije će se prodati. Adresa:

    Ante Krišinich, 4070 Laguna Ave. OAKLAND 2., Cal., USA.

    Treba slati avionski, preporučeno, kao "muster one verth", iliti mustera bez vriednosti.

     

    U pogledu Barbarića Jakova, koji je iz Argentine došao u Usa, i s kim Ante misli nešto učiniti, mislim, da je unapred osudjeno na propast. Jakov je bio u jedno od mojih opskrbnih ureda obični opskrbni čata (pisar) i bio je administrativni mislim nadporučnik, možda u najboljem slučaju, da je pred svršetak rata postao satnik, u što sumnjam. Inače je bogalj od rodjenja, jednu nogu ima uzetu, sakat i neborac, što ne bi bilo ništa zla ni tragična, da ga nisu iskoristili kao i fra. Branka (Marić, mo) protiv mene zato, jer je Hercegovac i bivši Obranaš. On je sa svojom braćom : Šćepa koji je bio stožernik u Sarajevu i Miljenko djak, postao ono što smo zvali "okolina" (Oni koji su imali priliku pratiti pisma koja sam nedavno ovdje priložio, mogli su primjetiti da je general Luburić i drugi zvali one koji su utjecali na Poglavnika "vodstvo" i "okolina" itd., mo.) u službi Mare i Višnje (Mara je Poglavnikova supruga a Višnja Poglavnikova kćer, koja je još živa i živi u Madridu, mo), domaći sluge, i "čuvari". Onaj dan kada je bio na Poglavnika atentat (izvršen 10 travnja 1957 god., mo) nisu bili tamo, nu to može biti slućaj, a nemora biti i o tome se mnogo govori u Buenos Airesu. Sada su njega šepavog opskrbnog administrativnog nadporučnika promakli u bojnika i postavili za zapovjednika VOJNOG UREDA, a brat mu vodi "Hrvatsku" (novina, glavno glasilo HOP-a, mo) i sipa otrov danomice na mene. To je onaj što piše "DA SE NE ZABORAVI" i dira u stare rane.

     

    Obadvojica živu godinama od fondova HOP-a, i brat im je svršio doktorat a da nije nikada zaradio centa. Oni su Marine sluge, jer živu od sirotinje a ne od svoga rada. Imam apsolutno sigurne vijesti o njihovu prijateljstvu sa židovima što su sa Raićem i Subašićem upropastili Poglavnika i prevarili ga. (Mislim da se ovdje radi o glavnim urednicima časopisa "IZBOR" koji je, kako se je pričalo, pripremao put za onaj dosta razvikani POGLAVNIKOV/STOJADINOVIĆEV SPORAZUM O PODIJELI BOSNE 1954/1955 godine. Hoćeš/nećeš taj "Sporazm" je uzrokovao RAZLAZ IZMEĐU POGLAVNIKA I GENERALA DRINJANINA, mo). Oni su spremni na sve. Da nisu Hercegovci nebi ih nitko ni vidio, nu Mari su trebali jer nisu imali ništa vriednijega, nego ovake neborce, kao oni, fra. Branko, itd. skupljači s brda i dola osobne protivnike i nepoznate ambiciozne ljude, jer ozbiljni ljudi nisu htjeli biti sluge. Na proslavi 10. Travnja u krugu Republikanaca poznati Tomica Grgić je javno izjavio, da je bio 1955. pozvan da podpiše moju smrtnu osudu, što je odbio, kao i mnogi drugi. Trebali su ovakovi ljudi sa kompleksima : Ilić (dr. Andrija iz Londona, mo), grbavi Hefer (dr. Stjepan Hefer predsjednik HOP-a, mo), šepavi Jakov, ugojeni Šćepa. Ništa dobra od ovih ljudi, jer je pupak po sredini, zavist, kompleksi i inferiornosti. Nu pokušajte, ja ću se veseliti ako uspijete.

     

    O drugim problemima pisat ću i imam o čemu. Grli vas odani Maks.

    29-03-2015 21:27#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ŠTO BI ČITATELJI OVIH MAKSA LUBURIĆA PISAMA TREBALI ZNATI?

     

    Napomena:

     

    Neki su mi se javili e-mailom a neki koji me poznaju su me telefonski nazvali. Svi su zadovoljni Pismima Maksa Luburića. Jedan moj prijatelj iz Francuske, kojeg poznajem od konca pedesetih godina prošlog stoljeća, me je jučer nazvao telefonom, izrazio svoje divljenje o pismima, a usput mi govori da - po njegovu mišljenju - ne bi trebalo stavljati i iznositi Maksova pisma koja su osobne naravi, a osobito ona koja bi naš hrvatski neprijatelj mogao iskoristiti protiv njega a preko njega i protiv Hrvatske. Tu se je priča razvela preko jednog sata, gdje sam ja obrazložio: da niti jedno Maksovo pismo nije "osobne naravi". Sva njegova pisma su pisana njegovim prijateljima i suradnicima koji su bili i ostali prijatelji Hrvatske. Dakle, pisma su pisana poradi Hrvatske i svako pismo takav sadržaj u sebi nosi, i svako pismo, svakom prijatelju, svakom poznaniku, svakom povjereniku general nalaže i zaduživa ga da poradi u svojoj okolici i među svojim prijateljima u okupljanju Hrvata u borbi za oslobođenje Hrvatske. Tko je pomno pratio Maksova Pisma, očito je to mogao primjetiti. Osim toga, više od 95% spomenutih osoba u Maksovim Pismima su danas mrtvi, nisu živi. Dakle, Maksova Pisma pripadaju hrvatskoj povijesti i kao takove ja ću ih u cijelosti iznositi, bez cenzure, jer to ostavljam budućim hrvatskim pokoljenjima koji se budu bavili SABRANIM DJELIMA MAKSA MUBURIĆA. Tu i tamo, dozvoljavam sam sebi neke neznačajne ispravke učiniti poradi boljeg razumijevanja samog pisma.

     

    U Francuskoj je postojala, bila jedna grofica Marie De Rabutin-Chantal (1626-1696) koja je svojoj kćeri komtesi Grignan pisala mnoga pisma o životu na dvoru a ponajviše o intimnosti života pojedinaca na dvoru. Ova pisma desetljećima kasnije su postala tako popularna da su se knjige i knjige i tisuće i tisuće knjiga o tim pismima napisale, a grofica je postala poznata po tim pismima kao autorica pisama: LES LETTRES DE MADAME DE SEVIGNE. Imao sam priliku čitati i pročitati ta pisma prije nego sam posjedovao ovu gomilu Pisama Maksa Luburića. Usporedivši danas i jedno i drugo, velika je razlika u tim pismima. Grofica De Sevigne je isključivo pisala o nemoralu na dvoru, dok general Drinjanin isključivo piše o Hrvatskoj, o problemima koji tište Hrvate, o prikupljanju Hrvata u zajedničku borbu protiv zajedničkog nam neprijatelja, o pomirenju sivh Hrvata, o Obnovi Hrvatske Države...

     

    Danas je Cvijetnica 2015. pa koristim ovu priliku da zaželim svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta, a posebno u Hrvaskoj, Sretan Uskrs i Sretan Deseti Tranja, prvi hrvatski državni praznik od 1102. godine, tj. od ugovora o personalnoj uniji između mađarskih i hrvatskih feudalaca a više poznata kao PACTA CONVENTA. Otporaš.)

    30-03-2015 02:02#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    POVIJEST I SMJERNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

     

    (Iznijeti ću 14 gusto tipkanih stranica početak, razvitak, djelovanje i smjernice HNO koje je pisao general Drinjanin i poslao svojim suradnicima. Ja posjedujem kopiju preko indik papira, dakle vrlo čitljiva i sačuvana. Za mene je ovaj dokumenat od vrlo važnog i povijesnog značenja. Nadam se da ima i drugih čitatelja koje će ovaj dokumenat zanimati i koji će shvatiti da je ovaj dokumenat pisao čovjek OČEVIDAC skoro svih dogodovština o kojima piše. Taj čovjek je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Što je najžalostnije je to da ovo vrlo važno pismo o strukturama Hrvatskog Narodnog Odpora se nalazi u knjigi [B][U]"Pisma Vjekoslava Maksa Luburića" na stranici 545 s pomješanim stranicama, tj. nije redosljedom iako je sve tu. Oni koji budu to čitali, trebali bi pomno pratiti na stranice. Otporaš.)

     

     

    general DRINJANIN

    U glavnom Stanu Odpora

    30 svibnja 1966.

     

     

    OSNOVNE ZASADE ZA SASTAV; VODSTVO, DJELOKRUG I FUNKCIONIRANJE

    RADNIH SKUPOVA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

     

    Uvod:

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR konstituiran je u godini 1945. na Ivan Sedlu po zapovjednicima HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, a s ciljem da bi se pružao ODPOR snagama okupatora na našim teretorijama, koje je napustila redovna državna uprava, politička i vojnička vlast,

    - te da ove snage gerilskim i konspirativnim aktima suradjuju sa operacijama hrvatskih Oružanih Snaga za oslobodjenje povremeno izgubljnih teretorija i prestiža,

    - da vrše vlast nad gradjanima Hrvatske Države, makar isti bili povremeno na okupiranoj teritoriji,

    - da kažnjavaju izdajice i krvnike nad narodom, da čuvaju hrvatsku narodnu imovinu i uopće štite hrvatske interese na teretoriji, na kojima to nemože svojim redovnim organima činiti Hrvatska Državna Vlada i Glavni Stan Poglavnika, kao vrhovna vojnička institucija.

     

    Tu je ovlast od Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana dobio general Vjekoslav Luburić od Hrvatske Vlade kao član Glavnog stana Poglavnika i u tu svrhu postavljen nad svim predstavnicima upravnih, političkih i vojničkih organa, kao na napuštenim teritorijama, tako i na samom bojištu i u zaledju i bokovima "JUŽNOG FRONTA".

    Prema tome HRVATSKI NARODNI ODPOR je vukao svoju legalnost sa najviših mjesta, i ne može ga se smatrati samovoljno, proizvoljno, osobno ili protuzakonski stvorenoj organizaciji.

     

    Napuštanjem državnog teretorija od strane Poglavara, Hrvatske Državne Vlade, Sabora, Glavnog Ustaškog Stana, Hrvatskih Oružanih Snaga i drugih predstavnika Nezavisne Države Hrvatske, te imenovanjem generala Luburića zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga i Zapovjednikom Odpora, te zapovjednikom II. Zbora za osiguranje povlačenja ostalih snaga, ratificirano je bilo legalno pravo HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, da vodi Odpor i pripreme za oslobodjenje na cijelom teritoriju NDH.

    Nakon tragedije Bože Kavrana i akcije Državnog Vodstva, iznova je potvrdjeno generalu Luburiću za vodjenje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. Kada je vodstvo ODPORA I HOS-a došlo u danima agonije Poglavara u sukob (1955/6., mo) sa novonastalim vodsrvom HOP-a (organizacija stara deset godina) pobuna vodstva Odpora i zapovjednika HOS-a te predstavnika organizacije u slobodnom svijetu ODPOR je dobio usred nastale anarhije i bezvladja i kategoriju buntovnika-revolucionarca, kako bi se pretvorio u POKRET ODPORA s ciljem, da popuni prazninu u konstruktivnu akciju s ciljem oslobodjenja HRVATSKE.

     

    U tu svrhu bilo je potrebno napraviti plan rada kako bi se moglo koordinirati nastojanja i u domovini i u emigraciji, razdijeliti djelokrug izmedju vojnika i civila, izmedju političko-kulturnog i vojno-revolucionarnog elementa, da bi se bez opasnosti za kontinuitet na vanjsko-političko-kulturnom i legalnom frontu, moglo ujedno vršiti potrebite akcije najprije unutar plana za psihološki rat (korak 2), i kasnije gerile, vojno-gerilske i konačno operacije HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA u konačnom podhvatu razbijanja Jugoslavije i stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, kada bi prestala funkcija HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a njeni se pripadnici inkorporirali u funkcije vojnika, pripadnika Sigurnosnih organizacija, političke i gradjanske uprave, odnosno povukli se u rezervu i na raspolaganje HRVATSKOJ DRŽAVI.

     

    1. ) RADNI SKUPOVI

     

    Zs sprovedbu jedne ideje, tj. misli i nakane stavljene u pokret, u akciju, potreban je JEDAN APARAT , jedno TIJELO. Kada smo postavili jedan jasan cilj : rušenje Jugoslavije i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, potrebno je i stvoriti APARAT za izvodjenje.Ti aparati moraju biti konstruirani prema zadaći, koja ih čeka. Za počiniti jedan herojski akt nije potrebna nekada nikakva sprema, pa ni bazične moralne, etičke i intelektualne vrline ni kondicije. I jedna hulja, jedan ignorant, pa i jedna ništarija u svakom pogledu, u danom času može počiniti jedno djelo, - ali neće moći obavljati jednu stanovitu funkciju dulje vrijeme ako za to nema potrebnih kondicija. I posebno neće moći to izvršiti sa uspjehom, ako nema i potrebne intelektualne i tehničke kondicije. Odatle i toliki potresi, pa neki i u redovima Odpora, - jer se treba riješiti bezkrajno mnogo konkretnih problema, koji su preduvjet svakoj ozbiljnoj akciji. Odatle sterilnost jednih, pojava revolucionarnog infantilizma kod drugih, pojava pesimizma i defetizma kod trećih, pojava kukavičluka i izdaje kod četvrtih.

     

    Rušenje, pak, jedne vlasti i jednog aparata, ne može biti samo jedna želja, misao, san ili špekulacija. To je jedan proces, gdje se volja, spremnost, ideje i sredstva jednih sukobljuju sa voljama, spremnosti, idejama i sredstvima drugih. Naša nastojanja na raznim terenima moramo nekako povezati u kolektivna tijela, kako bi kolektivno zastupali zajedničke ideale, kolektivno izgradili APARAT, skupili SREDSTVA ZA BORBU, te kolektivno riješili političke probleme u svijetu i u hrvatskom narodnom kolektivu, kako bi se osigurao uspjeh, kako bi neprijateljima oduzeli inicijativu, prijatelje, sredstva, - a privukli ih na našu stranu.

     

    Za onaj dio posla, kojega treba obaviti u zemljama koje odlučuju i o našoj sudbini, ili gdje radi svoje snage u količini ili kvaliteti naših ljudi, možemo nešto učiniti za Hrvatsku, pokrenuli smo razna društva, institucije i organizacije, a gdje to nije bilo moguće pokrenuli smo "Krugove Prijatelja Drine" ili pak Povjereništva za inicijativu, dijeljenje propagande, našega tiska, za obavještavanje itd. Kasnije se ukazala potreba, da se svi ti elementi, kolektivni i individualni povežu i zajedničkim snagama učine ono, što posebničkim i individualnim nisu mogli.

     

    Tu funkciju trebaju obaviti RADNI SKUPOVI ODPORA.

     

     

    II Odpor ima svoju zadaću, svoje ideje i svoju personalnost. Zato i ovi RADNI SKUPOVI ODPORA moraju biti sastavni dio Odpora, podpadati pod stegu Odpora, ispovjedati se pripadnicima Odpora i vjerovati u ekipu ODPORA.

     

    Radnih Skupovi, dakle, trebaju biti skup svih živih snaga ODPORA, imaju u sebi esenciju duha Odpora, kako bi postali jedna centripetalna i privlačiva matica za okupljanje svih državotvornih djelatnih elemenata, pa i onda ako se ne postigne jedinstvo u svim idejama, nego akciono jedinstvo u onome u čemu smo složni : u rušenju Jugoslavije i stvaranju demokratske, suverene, slobodne i nezavisne DRŽAVE HRVATSKE. Dakle ne na maksimu plana Odpora, nego na minimumu želja najšireg sloga Hrvata raznih tendencija, pokrajina, vjera, staleža, ideologija i stranaka.

     

    Prema tome ovo bi bila formula : SVI ODPORAŠI plus HRVATI KOJI BI IŠLI S ODPOROM.

     

    Ako proučimo povijest viditi ćemo, da nikada, nitko i nigdje nije uspio za nikakav ideal pokrenuti ni za jedan jedini čas sve ljude, sve volje, sva htienja, sva sredstva. Nisu to uspjeli ni Crkva, ni Milicija, ni politika. Nećemo uspjeti ni mi, ODPORAŠI. Ali možemo i moramo okupiti one, koji su po svojoj idiosinkraciji, raspoloženju, ciljevima, psihologiji i možda nepoznatim ciljevima voljni ići s nama, ili da mi idemo s njima, ako bi se u lokalnim odnosima pokazali boljima i svrsihodnijima od nas.

     

    Treba računati i sa suradnjom ne samo lokalnih razmjera, nego i sa organizacijama, pokretima i društvima, koji su voljni, ali ljubomorno žele sačuvati svoju nezavisnost vis-a-vis ODPORA ili naših PREDSTAVNIKA. Treba računati i sa osobnim sklonostima, vjerskim faktorima, pokrajinskim simpatijama ili rodbinskim ili sentimentalnim razlozima, kada se ljudi odlučuju i bez razloga. Ili se odlučuju povremeno, tj. dolaze i odlaze, a ipak pri tome koriste, kao na javnim priredbama, proslavama, manifestacijama, kod širenja tiska i drugih zgoda. Zato trebamo biti elastični, velikodušni, širokogrudni, - ali ODPORAŠI. Budući smo bili apostoli koegzistencije moramo ekzistirati, tj. postojati, da bi mogli i od drugih biti prihvaćeni, jer ako ne postojimo, ekzistiramo, ne možemo ni koegzistirati.

     

    III. INICIJATIVA I OSNOVA

     

    Svaki rad negdje počima, negdje ima svoju polaznu točku, ili ljude, inicijativu. ODPOR je kroz buru dvadeset godina emigracije i radi dogadjaja koji su nam svima poznati, mnogo skupina stvorio, izgubio ili pak prepustio bez borbe iz viših interesa ili posebni razloga. Zato i iniciativa pripada onima, koji su u tom vrtlogu naučili graditi i boriti se, padati i dizati se, gubiti i iznova stvarati. Vrijednost je tih ljudi ne samo u praksi, koju su stekli, nego i u prestižu kojega su stekli kroz te dogadjaje. Oko tih ljudi borbe, padova, uzdizanja i akcije uvjek su se okupljali ljudi, koji traže i slijede ljude čvrsta karaktera i akcije.

    ODPOR IMA TIH LJUDI.

     

    Jedni su već okupili oko sebe grupe suradnika, prijatelja, ili su ako je bilo uvjeta stvorili društva, koja su izdržala i najveće bure, kao čvrst brod u rukama dobra kapetana. Oni su pokazali na djelu, da imaju potrebne uvjete za stvaranje. Drugi, koji su bili samo bundžije protiv nepravde, oni koji su znali što neće, a još ne vide što hoće, još imaju mogućnost, da iz bune predju u drugu fazu, tj. konstrukcije, gradnje, stvaranja. Samo tako se i može opravdati jedan buntovni čin. Negativni ljudi su oni, koji iza jedne tabula rasa nisu ništa stvorili, a pozitivni su i oni, koji barem pokušavaju stvoriti nešto bolje od onoga što su srušili. (Točno, dragi naš generalu. Šta me ovog trenutka zanima je to: dali će se mići naći glumac koji bi u tančine hrvatskog državotvornog osjećaja moga tebe glumiti. Sumnjam, ali, i to je moguće. A uz tu "mogućnost" je za sigurno moguće da te neće moći prikazati kikavicom i ništarijom. To će za tebe biti najveća REHABILITACIJA. Mo. Mile Boban, Otporaš.)Zato bez mnogo formula, konzultiranja i filozofiranja, neka LJUDI ODPORA, koji osjećaju poziv, počmu sa okupljanjem. Dogadjaji u HOP-u, HSS-u, Vijeću, a i u Domovini, dokazuju, da su ideje Odpora zdrave, i sada je na nama, da izgradimo APARAT ODPORA, i da povučemo konzekvence, ako nismo sposobni ili doresli situaciji i prepustimo svoje mjesto onima, koji su pozvaniji, sposobniji, jači i djelatniji. Oni, koji su već nešto učinili, pozvani su, dakle, da budu osovine oko koje se treba skupiti i ovo šire TIJELO, kao RADNI SKUP.

     

    IV. VODSTVO RADNIH SKUPOVA

     

    Radni Skupovi nisu cilj samima sebi, nego su komunikacija GLAVNOG STANA ODPORA sa hrvatskim masama, sa predstavnicima stranih sila, sa predstavnicima bratskih naroda i nama skolonih hrvatskih i inih grupa.

     

    Zato i VODSTVO mora biti u rukama ljudi, koji su voljni sami i dobrovoljno prihvatiti stegu i direktive Glavnog Stana i onda, ako to uvjek nećemo isticati radi stanovitih i razumljivih motiva, kao u slučajevima gdje bi isticanje tog momenta škodilo, a ne koristilo, kako nam je namjera.

     

    Nije to samo stvar simpatija ili antipatija, povjerenja ili manje povjerenja, vrijednosti ili ne vrijednosti jedne osobe, nego sigurnosti za komunikaciju, za sprovoditelja struje izmedju Glavnog Stana i Mase. Isto tako nismo svi konstruktivni za sve, mnogih nemaju kondicija, koje imaju drugi možda sa manje kulture, spreme ili ugleda.

    Zato će na čelu RADNIH SKUPOVA biti prokušani i isprobani ljudi Odpora, koji će u svakom času biti na raspolaganje izaslaniku, predstavniku ili povjereniku GLAVNOG STANA. Predstavnici GLAVNOG STANA uvjek će biti ljudi, koji su dokazali kroz dugi niz godina, da posjeduju one vrline, koje su ljudima Odpora potrebne, da imaju puno povjerenje u vjernost idealima i potrebni kriterij. Na čelo svakog RADNOG SKUPA stajati će Pročelnik, kojega prema vlastitom kriteriju postavlja na čelo suglasno sa predstavnicima živih snaga PREDSTAVNIK GLAVNOG STANA. Pročelnik će dogovoreno sa glavnim komponentima sebi izabrati svoje suradnike, tajnike, referente, savjetnike i pomoćnike za svaku vrst rada i svaku potrebu koja se ukaže. Predstavnik Glavnog Stana će na svakom području prema mogućnostima i potrebama sazivati RADNI SKUP kada to nadje za potrebno, obnoviti Radni Skup, upodpuniti ga, izmjeniti ili pojačati tako, da nikada ne prestaje funkcija pripadnika sasma, niti ga treba nanovo uvjek birati u cijelosti. Prema potrebi Pročelnik, kao i njegovi glavni suradnici mogu biti u izravnoj vezi sa Glavnim Stanom, iako u normalnim okolnostima i za normalne poslove trebaju biti u stalnom kontaktu sa PREDSTAVNIKOM GLAVNOG STANA, koji će uvjek biti na odnosnom području ako se radi o područnim RADNIM SKUPOVIMA, ili će biti sa unapried odredjenom osobom ako se bude radilo o FUNKCIONALNIM RADNIM SKUPOVIMA.

     

    V. TERITORIJALNI RADNI SKUPOVI

     

    U bitnom će biti dvije vrste RADNIH SKUPOVA : teritorijalni za stanoviti prostor i drugi, funkcionalni, za stanovitu djelatnost, bez obzira na prostore.

     

    Teritorijalni RADNI SKUPOVI bit će oni PODRUČNI, ili stalni, i drugi lokalni ili privremeni.

     

    PODRUČNI RADNI SKUPOVI BIT ĆE:

     

    RS. "NORTH" za područje USA i Kanadu,

    RS. "SUD" za područje Južne i srednje Amerike

    RS. "OCEANIA" za područje Australije, New Zelanda i dalekog istoka uopćr

    RS. "EVEROPA" za evropske države

    RS: "ORIENT" za sjeveroafričke i uopće afričke zemlje, za Bliži azijski Istok i specifično za islamske zemlje zvati će se službeno PODRUČNI RADNI

    SKUPOVI "NORTH", odnosno prema području.

     

    Lokalni RADNI SKUPOVI, koji mogu biti stvarani isto za jedan grad, za jednu državu, ili stanoviti geografski prostor, zvati će se, na pr. : "RADNI SKUPOVI CHICAGO" ili "RADNI SKUPOVI NORVEŠKA".

     

    Postavljanje i uključivanje lokalnih RADNIH SKUPOVA u rad PODRUČNIH RS biti će u nadležnosti odnosnih PREDSTAVNIKA GLAVNOG STANA na tom području ili dogovoreno s istim PROČELNIKA PODRUČNIH RS., a prema potrebi i pogotovo u fazi pokretanja i izravno sa Glavnim Stanom.

     

    U tom duhu i konzekventno s ciljem RADNIH SKUPOVA uopće, Glavni Stan će se izravno komunicirati sa bilo kojim Skupom ili njegovim referentom za pojedine poslove, a isto tako i PROČELNICI FUNKCIONALNIH RADNIH SKUPOVA.

     

     

    VI. FUNKCIONALNIH RADNIH SKUPOVI ODPORA

     

    Bilo radi potrebe da se stanovite prijatelje ili pripadnike ODPORA drži izvan kolotečine dogadjaja u organizatornom i javnom djelovanju, bilo radi posebnosti zadataka, stvaraju se posebni RADNI SKUPOVI za pojedine grane djelatnosti, koji će imati svoje Pročelnike (Znam i siguran sam da mnogi neće razumijeti mnoge od ovih smjernica. Ja sam bio dugi niz godina jedan od Pročelnika HNO, te mnoge stvari su mi poznate iz prve ruke. Ali, svakako, danas, poslije skoro pola stoljeća od kada je general pisao ove SMJERNICE ili PRAVILA ili NAČELA, potrebno je neke stvari pojasniti; mi koji smo još na životu, tako da nas budući hrvatski naraštaji ne bi osudili kao lijenčine ili kao ništarije, jer da im nismo ostavili dovoljno RAZJAŠNJENJA. Mi smo imali izvanredne sastanke na kojima bi se čitala, študirala i analizirala USTAVNA I PROGRAMASKA NAČELA H.N. ODPORA, mo) i koji mogu biti podredjeni izravno GLAVNOM STANU ili pak PREDSTAVNICIMA GLAVNOG STANA u pojedinim zemljama.

     

    Tako su na pr. :

     

    " RADNI SKUP U GLAVNOM STANU ODPORA", ili

    " RADNI SKUP DRINE I DRINAPRESS-a", ili

    " RADNI SKUP INTELEKTUALACA - I S T R A ", ili

    " RADNI SKUP E K O N O M I S T A ", ili

    " RADNI SKUP ZA ODGOJ", ili

    " RADNI SKUP ZA ISPITIVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE", ili

    " RADNI SKUP POVJESTNIČARA", ili

    " RADNI SKUP ZA PROMIDŽBU". itd.

     

    Pročelnici ovih skupova mogu živiti gdje bilo, i oni će okupiti potrebni broj suradnika, koji mogu biti s njima neposredno u izravnoj ili posrednoj i tek pismenoj vezi, a jedini kriterij biti će pri odabiranju suradnika sposobnost i spremnost istih, da suradjuju sa PROČELNIKOM u specifičnoj ulozi, koja im je namjenjena.

    Prema tome ne će biti uvijek potrebno, ni da isti budu poznati, njihovo ime spominjano, ako oni to žele iz bilo kojeg razloga, i njihova suradnja će biti sporadična i uvjetna. Zavisiti će to o sposobnosti i diskretnosti Pročelnika, kao bi za posebne potrebe znao mobilizirati i ljude, koji eventualno ne misle kao mi u stanovitim stvarima i vodjenju poslova uopće.

     

    Zato će ovi Pročelnici biti izravno u vezi sa Glavnim Stanom, sa Pročelnikom RS. u Glavnom Stanu, ili zato posebno odredjenom osobom. Ponekada nije interes, da se stanovite osobe izvrgne napadajima sa strane naših protivnika ili neprijatelja radi njihove suradnje sa ODPOROM, a ponekada te osobe imaju stanovite obveze prema zakonima drugih zemalja ili organizacija, te nisu sklone javno angažirati se, ali da dati svoj obol u specifičnom predmetu u kojem su stručnjaci. Od takovih se osoba i ne smije zahtijevati, da se identificiraju s naporima ili osobama Odpora. Da spomenemo samo jedan primjer, koji je sasma adekvatan : jedan ugledni Hrvat stoji već mnogo godina u vezi samnom osobno, pomaže me suradnjom i materijalno, divi se programu ODPORA, cijeni mene osobno, nu u svakom kontaktu me nastoji uvjeriti, da nisam pogodan (radi se o tom "uglednom Hrvatu" koji je za sigirno mislio na Jasenovac. He, he, heee, dok je Jasenovca, bit će i Hrvatske!, mo) za bilo kakvi javni rad.

     

    VII. ORGANIZACIJSKI KOSTUR NUKLEUS I VLADA FANTAZMA

     

    U mnogim zemljama, a posebno u Engleskoj, opozicija stavlja svoju "vladu fantazma" ili "vlada u teoriji", sa svim detaljima kao i kada bi bili na vladi, ali s ciljem, da dodje na vladu i pripremi ista ekipa planove, strategiju političku i taktiku za osvajanje glasača, kako bi za tu "vlada fantazma" dobila legalnu većinu i onda ostvarila svoj program. Tako se priprema ujedno i upoznaje sa problemima koje mora riješiti. Tako se dogodili da je na pr. premijer Wilson imao plan rada, koji se pokazao adekvatan, i tako je dobio vlast sa samo dva poslanička mjesta većine, išao je u druge izbore i dobio apsolutnu većinu. " Vlada Fantazma " (utvara, avet, sablast, fantom, mo) je bila izradila pripreme, ispipala javno mnijenje, izglasala zakone koje je spremila još dok je bila u opoziciji, i tako sprovela ideje u djela.

     

    S druge strane ako ispitamo povijest mnogih Pokreta, pa i samog Ustaškog Pokreta, vidit ćemo, da se ideja rodila u glavi jednog vodje, isti je onda stvorio osnovni nekleus (jezgru, srž, bit, mo), oko ovoga razradio KOSTUR, i u dani Čas oko toga kostura stvorio jedan Pokret, Vojsku Upravu i Državni Aparat, koji je usred strahovito težkih prilika, usred sukoba ideologija i klanja, održao Državu kroz četiri godine.

     

    Krist je počeo sa 12 Apostola, pa unatoč božanstvene misije, išao je putem koji kroče ljudi, da na kraju prodje i Stratište, progone, emigraciju, - ali je stvorio CRKVU, koja nije drugo nego organizacija iako ima i druga obilježja, Crkvu vodi Sveti Duh, ali se sastoji od ljudi, kao i mi. (To je upravo to što hrvatski antifašisti nemogu i neće razumijeti da su oni, Mesić, Josipović, Vesna Pusić i kompanija zasjeli na temelje Nezavisne Države Hrvatske, one iste - iako duplo veća - Hrvatske za koju se je borio Ante Pavelić i Ustaški Pokret, mo. Otporaš.)

     

    RADNI SKUPOVI, njegovi Pročelnici, tajnici, referenti, stručnjaci, povjerenici, suradnici i prijatelji - su nekleus i kosturi onoga što još treba stvoriti, preko kasnijeg kreiranja POKRETA ODPORA KAO POLITIČKE ORGANIZACIJE, pa sve do REVOLUCIONARNE VLADE, najprije "vlade fantazma, do Vlade, koja će biti instalirana na prvom komadiću hrvatske zemlje, koji će biti oslobodjen našim akcijama i eventualno posredovanjem onih snaga, koje bi mogle biti nama savezničke u "velikoj strategiji" ili političkoj alianci. (Onima koji još nisu upoznati želim reći da je dr. Franjo Tuđman bio opijen idejama generala Drinjanina u stvaranju i obnavljanju hrvatske države. Bruno Bušić se sastao par puta sa pukovnikom Ivanom Babićem i s njim raspravljao strategiju zajedništva svih Hrvata u borbi za Hrvatsku državu, mo).

     

    Naprama malodušnima, slabićima, pesimistima, defetistima, dotrajalim ljudima, kako bi rekle gedže, stojimo mi koji vjerujemo u narodni genij hrvatskog naroda, u vlastite ideje, u vlastite snage, u budućnost i svoju misiju, koja će završiti samo rušenjem Jugoslavije i stvaranjem Hrvatske Države bez obzira, kako smo rekli "na sat i kalendar" (Bravo generale! na ovoj izreki "na sat i kalendar" nikada se nije stavljala hrvatska borba, ali se je uvijek stavljala naša MISIJA I IDEJA VODILJA da se obnovi Hrvatska Država, mo.) Pale su i jače konstrukcije od komunističke Jugoslavije i umrli su i drugi, mladji od 75 godišnjeg Tita. Nu Jugoslavija će biti srušena, ako ju budemo rušili i kad umre Tito, moramo biti spremni za sve. I ono što nam izgleda beznačajni nukleus, slabi kostur i smiješna "vlada fantazma" sutra mogu biti JAK POKRET.

     

    Židovi - izabrani narod - bili su 2.000 godina emigranti. Emigrant je bio Isus kao i Muhamed. Emigranti su bili Lenin i Stalin, bio je i Tito, bio je i naš Poglavnik dva puta. Emigranti su bili mnogi danas značajni i na Vladi ustaljeni politički ljudi. Nije dakle ni naša misija ni nemoguća, ni jedinstvena, ni vezana samo uz Božije čudo ili ratni zaplet. RADNE SKUPOVE ODPORA ČEKA NJIHOV DIO KOJEG NITKO DRUGI NEMOŽE OBAVITI SVE KADA BI I HTIO, a jedva ima znakova, da netko misli na to. Tu i jest jedna velika razlika izmedju ODPORA I SVIH DRUGIH, koji na konkretna pitanja oslobodjenja ili šute, ili govore o tome, što bi učinili, AKO BI Hrvatska bila slobodna.

     

    VIII. LEGALNOST KAO PREDUVJET ZA STVARANJE KLIME

     

    ODPOR ne predstavlja jednu uskotračnu monolitnu organizaciju, koja slijedi jednog šefa u jedinstvenoj taktici, nego smo skup raznih tedencija, pa i ideologija, usmjerenih k akciji za rušenje Jugoslavije i za obnovu HRVATSKE DRŽAVE. S toga nije ni potrebno da na svim poljima rada istupamo monolitno i zato dirigirani željeznom rukom odozgor prema dolje, sprovodimo istu borbenu taktiku na Kordunu i New Yorku.

     

    Imamo spremljenu seriju članaka o REVOLUCIONARNOM INFANTALIZMU (vidi novinu, glavno glasilo HNO "OBRANU" br. 37-38 Madri, 1966., mo), kao bolesti koja prati svako revolucionarno vrijenje. Zato se neću baviti tim problemom u ovom sastavu, nu želim napomenuti, da su vrlo problematične koristi bili stanoviti potezi pa i naših ljudi, koji su mislili, da je mužkost i radikalnost u borbi ako u isto vrijeme misle da mogu biti legalni predstavnici lokalnih kulturnih, športskih i folklornih društava, predstavnici u velikim hrvatskim konstrukcijama, kao što je bio slučaj Vijeća, a u isto vrijeme organizirati borbene grupe i baviti se konspiracijom sa deset tisuća milja daleko od naših granica.

     

    U raznim zemljama : Francuskoj, Njemačkoj, Australiji itd., bačeni smo unatrag i izgubili smo na ljudima, materijalu, prestižu kao vojnici i konspiratori, iako zato nije bilo potrebe. S toga smo uvjereni, da je bezuvjetno potrebito odjeliti razne djelatnosti tako, da pad jedne grupe, izdaje jednog suradnika ili škandal ubačenih agenata-provokatora, nebi uništili jednim potezom rad na svim područjima i (što) je postignuto od mnogo godina. Osim toga ne vjerujemo u univerzalne genije, koji su sposobni isto organizirati Društvo Sv. Ante, Folklornu Grupu, KOMANDOS ili NA DESET TISUĆA MILJA JEDNU REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU.

     

    Odpor je predvidio te posebne funkcije na način, da se padom jedne konspirativne grupe ,recimo u Jugoslaviji ili Austriji, ne kompromitira, recimo HRVATSKI NARODNI ODPOR U TORONTU. Prvo jer to nije potrebno, drugo, jer mu je funkcija različita. Ad 1/. Ako Hrvatska ne može mobilizirati medju 7 miljuna Hrvata ili 150.000 Hrvata u Evropi potrebite ljude za izvršiti jedan akt terora, pa i koji jači akt potreban u psihološkom ratu, onda stvar hrvatske slobode stoji jako slabo i na tome neće moći pomoći jedna grupa od par ljudi iz Toronta. Ad 2/. Ako je dužnost naše emigracije u slobodnim i demokratskim zemljama predstavljati HRVATSKU, dokazati da u našoj zemlji vlada teror, da smo mi demokrati zapadne kulture, da tražimo pomoć u tim zemljama i javnu podporu zemlje, vlade, vojske i naroda, onda je jedini način, kako se to može postići, nečiniti terorističke akte u toj državi. Jedini način uvjeravanja u tim zemljama jest putem zbora i govora, ozbiljnim i savjestnim nastupima, sposobnim diplomatskim potezima, ustrajnosti, žrtvom, osobnim i kolektivnim radom na svim poljima, počem od Crkve do nogometa, tiskanjem novina, knjiga, boršura i letaka na jezicima onih naroda, kojima govorimo, sudjelovanjem u javnom životu, radu i akcijama zemalja, kojoj pripadamo kao DRUGOJ DOMOVINI. Identificirati se sa svojim patničkim narodom u svim okolnostima i nikada zatajiti svoga hrvatskoga značaja, ali znati približiti se razlozima ljudima nove domovine. Sve drugo oni smatraju balkanštinom, i onda u kritičnim časovima, predaju nas Balkanu (to oni i danas čine nazivajući nas i pripisivajući nas "zapadnom Balkanu, mo), kao i 1945. godine.

     

    Oni pak, posebno antikomunistički elementi, koji nas razumiju, i kako sam osobno mogao provjeriti, u 99% slučajeva nam kažu : idite u vašu zemlju, ubijte Tita, ubijajte komuniste, vršite gerilu, vršite protuteror, kažnjavajte krvnike i izdajnike, onda ćete steći simpatije boraca. Ovima ostaje dvoje : napustiti sredinu, koju mogu kompromitirati i dobit će drugu udjelbu, i 2.) primpremiti se teoretski, usavršavati se, u nadi da će biti pozvani u dani Čas, ili biti ukopčani putem svojih novih domovina, ako budu imali interesa za naše područje, ili se ukopčaju u onu struju i akciju, koja će imati interesa na našem području. Dogodilo se i opet će se dogoditi, da će nas jednoga dana pitati : šta imate, koga imate, što znate?

     

    A RADNI SKUPOVI IMAJU DRUGU MISIJU,- i mogu se baviti sa svim i svačim, osim sa konspiracijom na daljinu, pomažući tako Udbu, i odmažući nastojanjima onih ODPORAŠA, koji imaju taj zadatak, kako bi mogli sutra biti ozbiljno prihvaćeni kao sposobni konspiratori, vijesti, gerilci, i dobri vojnici. Stvaranje klime za odgovorni politički rad u tim zemljama može se postići samo političkim sredstvima legalnosti. Isto je sigurno da će doći do previranja u svijetu i tada ćemo biti prihvaćeni i na polju konspiracije samo ako zaista znadnemo konspirirati i to dokazati, kao što je i na Vama da spremite političku kampanju, i da joj osigurate stalnost. Vi ste u prvom redu Ambasadori Hrvatske i tu ćete kategoriju imati, ako se znadnete tako vladati.

     

    IX: POGRANIĆNA I BPRBENA PODRUČJA.

     

    Sve navedeno pod točkom VIII.) ne odnosi se na one zemlje, koje nisu slobodne, gdje nema demokracije i nema mogućnosti za rad ili mi nemamo posebna interesa računati sa vodstvom ili javnim mnijenjem te zemlje. Isto se odnosi na pogranične zemlje kuda vode putevi našega rada na DOMOVINSKOM SEKTORU, za koje slučajeve vrijede drugi zakoni, druga pravila, norme i imena, pa i onda ako pripadaju ODPORU, ili SKLONIM ORGANIZACIJAMA.

     

    Moramo podpuno uvesti pluralizam : domivina, pogranične i neslobodne zemlje dgje se treba boriti, i slobodne zemlje, gdje tu borbu treba opravdati, političkim sredstvima braniti hrvatske interese, pa i same revolucionarne borbe. Sve to još ne znači da se neće praviti iznimke, ni promjeniti taktika, ali je sigurno, da uvjek mora postojati forum, koji će borbu pomagati, borbu opravdati, stvar zastupati legalno i legalnim sredstvima, i što jača bude borba, jače će trebati braniti istu. U isto vrijeme dok su u Alžiru pucale bombe i sablazno odjekivali poklici onih, koji su trebali biti poklani, ili dok su čovjeka lovili kao divlju zvjer ili letile gradske četvrti u zrak, ugodni, mladji i elegentni ljudi sjedili su u luksuznim Hotelima Pariza i Zuricha, i davali intervue novinarima, ili držali konferenciju za tisak, gdje su optuživali neprijatelja za istu stvar, a branili svoje za težu stvar. I nikome nije palo na um, da šefa jednog takvog ureda pošalje u neku akciji ili da prikolje francuskog konzula ili ubije šefa Policije.

     

    Dok se na pr. može razgovarati što jest ili nije pametno učiniti u Italiji, Austriji, Madjarskoj i drugim pograničnim zemljama, te u Njemačkoj, koja je bila naš saveznik i još uvjek je okupirana, a ima 100.000 pasošara i znatan aparat UDBE, - teško bi bilo shvatljivo ubrojiti u "borbena područja" USA, KANADU, ŠPANJOLSKU, ZELAND, AUSTRALIJU, itd.

     

    U "borbenim područjima" zato neće biti stvarni RADNI ODBORI ili SKUPOVI, nego druge za to prikladne organizacije i za takav način borbe prikladnih ljudi, koji se prije toga moraju ukloniti iz svih javnih hrvatskih društava i organizacija, kako njihov pad nebi povukao za sobom cjelokupni rad u jedoj zemlji i navukao na sebe mrežu ne samo Udbe nego i vlasti domaćih zemalja, koje nemogu i neće dozvoliti na svom teretoriju terorizma.

     

    Zadatak je RADNIH SKUPOVA da organizira zato i kontrol onih elemenata, koji bi mogli biti agentprovokatori UDBE da nerazumnim aktima navuku osvetu domaćih vlasti i javnog mnijenja na Hrvate, kao što se dogodilo u Sydneyu, gdje je zabranjeno ime CROATIA jednom Klubu, a onda opet dozvoljeno, kako mi vele, kada je taj klub dobio UPRAVU KOMUNISTIČKIH AGENATA I JUGOSLAVENA. (Malo sam upoznat o ovom slučaju, pa ne mogu dati istinit prikaz ovog slučaja. Bilo bi poželjno da se netko javi tko je tada i u to vrijeme zivio u Sydneyu, mo). Oni koji su na utakmici Croatia - Izrael u sydneyu vikali : Heil Hitler mogli su biti samo agenti Udbe, ili ako su bili Hrvati, daleko im kuća od naše.

     

    Za mnoge čujemo da "pojedoše Tita živa" a kod kuće su bili pokorni SKOJevci, zahvalni STIPENDISTI, i u emigraciju ih je dovela ideja o dobrom i jeftinom kapotalističkom životu, gdje somuni (ribe, mo) vise na drači, pse vežu sa kobasicama, a ljepušaste plavke vješaju se na vrat prvom koji naleti.

     

    O striktnom pridržavanju ovih smjernica za rad izvan "BORBENIH PODRUČAJA" ovisiti će uspjeh na BORBENIM PODRUČJIMA.

     

    Praviti revoluciju se može priredjivanjem lokalnih plesova, sviranjem na tamburicu, svetim misama i dovama u džamiji, pomaganjem boraca, tiskanjem knjiga i novina, javnim političkim nastupima u ime porobljene Hrvatske i - obranom boraca kao u mehlemskom (kada je skupona hrvatskih političkih emigranata 1962. godine napala jugoslavensku misiju u kojoj su isključivo bili agenti Udbe, mo) slučaju.

     

    Malo će za Hrvatsku učiniti oni, koji o revoluciji govore pod uticajem alkohola, kao očajnici, kao izgubljeni, dešperateri, kao nemoralni i indiferentni, a mnogo ili sve mogu učiniti stegovni, sredjeni, savjestni, izgradjeni, inteligentni i osposobljeni ljudi za svoju posebnu struku. I riječ revolucija neka bude izrečena kad trebadne i bez obzira na žrtve, a neka ne bude izrečena kad joj nije mjesto, ni Čas.

     

    X. DJELOKRUG RADA RADNIH SKUPOVA.

     

    Iako će RADNI SKUPOVI teritorijalnog značenja i pogotovu oni PODRUČNI, biti koji će zapravo pronaći sve mogućnosti, koje treba za Hrvatsku izkoristiti, možemo fiksirati kao glavne točke:

     

    1.) biti dostojni predstavnici Hrvatske naprema zemlji u kojoj se živi i to na svim poljima, jer će nas po našem drđanju cijeniti i primjenjivati na hrvatski narod ono što o nama, kao predstavnicima iz kontakta s nama vide.

     

    2.) biti efikasni predstavnici ideja i ekipa ODPORA, kako se ne bi na čitavi hrvatski kolektiv primjenjivala saznanja o negativnim elementima hrvatske kolonije, hrvatskih izdajnika, negativnih, anacionalnih i asocijalnih manjina, kao i hrvatskih skupina koje služe tudjina i škode interesima nacije gdje živu, kao što je slučaj sa Hrv. Bratskom Zajednicom, (Hrvatska Bratska Zajednica je osnovana 1893. godine u Pittsburgh-u. U to vrijeme nije bilo radničkih zaštita po današnjem sistemu. Skupina Hrvata se sastala i po starom hrvatskom običaju, osnovali jednu "Hrvatsku Bratsku Udrugu" za pomaganje braće Hrvata u nevolji. Ta hrvatska bratska udruga se razvijala i po drugim američkim saveznim državama, tako da je po svojoj obujnosti i socijalnoj važnosti spadala pod kategoriju osiguravajućeg društva. Tako je ta početna Hrvatska Bratska Udruga postala Hrvatska Bratska Zajednica. Sve to nije loše, dapače, ta naša stara Hrvatska Bratska Zajednica je kod Amerikanaca i drugih narodnosti predstavljala Hrvate, Hrvatsku i hrvatske nacionalne probitke sve do iza WW1. Tada dolazi na scenu/pozornicu Beograd i njegova antihrvatska politika do te mjere da je lukavim metodama uvjerila upravu i preko nje sve članstvo HBZ da su oni Slaveni koji su došli ovdje "iz starog kraja" samo da se ne spominje hrvatsko ime i Hrvatska, i da oni, tj. svi mi "govorimo naški" samo da se ne kaže da se govori hrvatski. To je tako išlo i otišlo daleko da se je u đuture govorilo za sve one koji su došli iz novoosnovane države SHS "da smo zemljaci". Ovo je bilo tako sve do proglašenja Neovisnosti Republike Hrvatske 29 svibnja 1990 godine. Još će biti govora o ovoj teme. Ja sam bio jedan od tih koji sam postao žrtva jugoslavenstva unutar HBZ, te, iz mojeg ugla dledanja mogu dati neka objašnjena. Mo, Mile Boban, Otporaš.) koja je pred vlastima USA i Kanade govorila u ime Hrvatske, a za račun Jugoslavije i komunizma.

     

    c.) medju predstavnicima stranih naroda uopće tražiti saveznike i prijatelje, pripremati suradnju na najširoj bazi za sutrašnju političku i eventualno vojničku kolaboraciju u borbi protiv Jugoslavije, a za Hrvatski Državu. Posebno pak sa žrtvama Jugoslavije, komunizma i velikosrpstva. (Osim Srba svi drugi su bili žrtve Jugoslavije i komunizma, mo).

     

    d.) pratiti strani i neprijateljski tisak, propagandu, i odgovarati našim tiskom i propagandom, (i ovdje se treba reći da je hrvatska politička emigracija, bez obzira kako je bila podjeljna, razdjeljena, pocijepana, imala je svoje izvore i svoja saredstva tiska i propagande/promidžbe za suzbijati sve jugoslavenske laži o nama Hrvatima. Tu smo mi Hrvati bili dosljedni jedni drugima, mo), iz dana u dan, za svaki pojedini slučaj i to konzekventno, permenantno, a ne sporadično, svojevoljno, od vremena do vremena bez sistema, interesa i stručnosti.

     

    e.) odgajati vlastite ljude za buduću zadaću, organizirati niz informativnih, odgojnih, stručnih predavanja, seminarija (kružoki, mo), tečajeva, skupnim predavanjem problema kulturne, ekonomske, vanjskopolitičke, vojnopolitičke, tehničke, organizatorske i druge naravi. Ukratko spremati se da budemo u stanju naš nukleus (naša uporišta, mo) pretvoriti u kostur i ovaj u dinamični pokret, koji će moći ne samo odoliti mizeriji emigracije nego i iskušnjima vremena i kalendara (to smo već vidjeli: "sat i kalendar", mo). Pretvoriti gradjanina-emigranta u borca-profesionalca-stručnjaka za raznorazna pitanja.

     

    f.) biti logistička baza za snabdjevanje materijalnim dobrima one, koji to ne mogu učiniti, jer se na drugim sektorima nalaze angažirani, te radi toga - kao ljudi Crkve, koji živu za Crkvu (iako se često puta "crkva" piše malim slovom, general Drinjanin ovdje stavlja veliko slovo "Crkva" kako bi dao oduška svojim kršćanskim i katoličkim osjećajima i podvukao važnost Crkve, a ne kako je to nedavno izjavio jugoslavenski Udbin Ubojica Ilija Stanić, da general nije bio praktični katolik/kršćanin, mo), i moraju živjeti od Crkve, pa trebaju pomoć onih, koji mogu BAŠ NA TOM POLJU IZVRŠITI SVOJU DUŽNOST i od čega ovisi efikasnost onih, koji sve daju od sebe.

     

    g.) posebno izdržavati svoj vlastiti tisak, svoje novine, svoje revije, stručne knjige, koje valja napraviti bez obzira što iste koštale, te dali se mogle ili ne prodati, financirati propagandu kako na stranim jezicima, tako i na hrvatskom, za domovinu, i sve ostale izročito nespomunute zadaće, koje logički proizlaze iz naše kondicije boraca za slobodu.

     

    Mogli bi, da ne duljim, reći, da RADNI SKUPOVI moraju učiniti sve ono, što mi odavde nemožemo, odnosno što Hrvatski narod nemože iz zatvora koji se zove Jugoslavija.

     

    Izmedju neizmjerno velikih potreba i izmedju kriminalne indiferencije mnogih Hrvata u tudjini, ljudi ODPORA preko svojih RADNIH SKUPOVA moraju naći jednu mogućnost a to je osiguranje minimuma i nastojanja da se postigne maksimum.

     

    XI. ) PRIMJENJENI DUALIZAM KAO TAJNA USPJEHA RADNIH SKUPOVA.

     

    Sve će ove za sada ostati mrtvo slovo na papiru ako se ne sprovedu u život ove ideje, ili ne zamjene drugima, boljima, prikladnijima, skladnijima, prihvatljivijima, kako hoćete. Ideje uopće vrijede toliko, koliko su se pokazale u primjeni i akciji.

     

    Ima jedna osnovna psihološka činjenica, koju svaki od Vas mora u sebi riješiti, a onda primjeniti na organizme koje budu vodili za Hrvatsku. To je vječiti dualizam, da kažem dvostrukost, koji paralelno idu u nama i kroz nas na našu akciju.

     

    U prvom redu to je borba dobra i zla u čovjeku, koja vuče svoj korjen iz doba pada čovjeka, iz istočnog grijeha, da se izrazim u poznatoj terminologiji iz Biblije. To je onaj egoistički "ja", naša komotnost, naši osobni, obiteljski, trgovački i drugi interesi s jedne strane i žrtvovanje vremena, zdravlja, živaca, sredstava i života za jednu domovinsku stvar. Ako ju niste riješili u sebi, jedva ćete moći primjeniti na poduzeće kao RADNI SKUP, koje vodite ili u kojem nešto činite. To je ono "dobar pastir a što kaže inom, i sam svojim potvrdjuje činom".

     

    Jedna od težkih poroka (pogrešaka, krivica itd., mo) emigracije i kočnica mnogog rada jest onaj pretjerani individualizam, onaj "ja" iznad svega, kojega treba u radu podrediti onom "MI", a to nije laka stvar i mnogi su inače vrijedni ljudi tu izgubili tlo pod nogama i spali na bijedno izživljavanje, na varanje sebe i ostalih. Osobni sporovi, osobne simpatije, razlike u sporednim stvarima, paralizirale su rad mnogih pokreta i kolektivnih pokušaja. Uvjek se susreće onaj "ja" kakvoga želimo drugima nametnuti, sa onim ja, koje sami sebi u času ispita savjesti ispovjedamo, kako se je reklo, sami sebi pred ogledalom ili u savjetovanju sa jastučnicom. (Kristalno jasno rečeno, hvala ti generale!, mo).

     

    Bit će toga dualizma ili rada na dva kolosjeka, koji vode cilju, negdje se i dodiruju, ali svaki ide svojim putem. Tako na pr. suradnja ORGANIZACIJA ODPORA, koje su davno legalizirale, imaju stanovitu svoju personalnost, svoj "ja" kolektivni, i logičmo je, da gledaju na probleme suradnje u RADNOM SKUPU kroz naočale organizacije, one uže, kojoj pripadaju. Ima tu nekada i obveze prema vlastima, koje su im omogućile zakonsko i legalno djelovanje, a to nije uvjek slučaj sa drugim grupama, pojedincima, pa će trebati ljubavi i razsudjivanja i takta, da se rešpektira ove kolektive i njegove predstavnike. Dualizam izmedju takovih društava, kao na pr. KANADSKO HRVATSKI NARODNI ODPOR SREDIŠNJICA ERIK LISAK, i AMERIČKI PRIJATELJI HRVATSKOG NARODNOG ODPORA IZ CLEVELANDA, ili izmedju komponenata istih i njihove udjelbe u RADNOM SKUPU, bilo onom teritorijalnog značenja ili onih posebnih, funkcionalnih, koji su izravno veza uz Glavni stan, mogli bi stvoriti probleme, koji bi kočili rad, ako ne ne uskladi taj dualizam u našem djelovanju pomoću razbora i autoriteta PREDSTAVNIKA GLAVNOG STANA NA ODNOSNIM PODRUČJIMA. Uspjeh RADNIH SKUPOVA ovisiti će o uskladjivanju uloga u dva razna pravca rada, gdje čovjek dolazi u sukob sa sobom.

     

    XII. ) RADNI SKUPOVI ODPORA KAO DIO POKRETA ODPORA:

     

    Pred ljudima Odpora ima više problema, pa tako i sjedinjavanje raznovrstnih elemenata u jednu skupnost, stavljanja aparata u pokret, vodstvo aparata, akcije i pokreta, i uskladjivanje toga sa stanjem u svijetu i drugim hrvatskim organizacijama, političkim strankama i eventualnim zajedničkim svehrvatskim forumima.

     

    Dobar dio tih problema spada na RADNE SKUPOVE, i radi toga se ukazuju potrebe, da bi se stvorilo tijelo, koje će voditi ovaj sektor rada, to jest ujedinjenje svih RADNIH SKUPOVA U JEDNU ORGANSKU CJELINU.

     

    Kao prvi korak treba stvoriti POKRET ODPORA kao izričito političku organizaciju, a koju bi vodili predstavnici PODRUČNIH RADNIH SKUPOVA. Tako na pr. predstavnici pet područnih skupova (izključivajući iz poznatih razloga riječ ZAPOVJEDNICI PODRUČJA, kao i svaku vojničku terminologiju) trebali bi tvoriti možda GLAVNO TAJNIŠTVO ODPORA, ili POKRET ODPORA, ili ih povremeno ujediniti u jedno funkcionalnom POLITIČKOM UREDU ODPORA, kako sam to bio pokušao sa Tomicom Grgićem, nažalost bez uspjeha, a o čemu ćemo posebno govoriti.

     

    Tako bi se, zasad, separirali (odvojili, mo) pojmovi GLAVNI STAN I GLAVNO TAJNIŠTVO, ili GLAVNI TAJNIK I ZAPOVJEDNIK ODPORA, ili ZAPOVJEDNIK HOS-a, ili druge titule vojno-revolucionarnog značenja. Nesmijemo okasniti sa tom provedbom i nesmijemo pri tome imitirati Jelića i HOP, koji su se prije vremena i jednostrano reorganizirali i izložili udarima UDBE, VREMENA I AMBICIJA.

     

    "U kući obješenog nesmije se govoriti o užetu"- veli jedna stara španjolska narodna posloviča. Govorim o sebi. Ne zato, jer sam bio medju onima, koji su stvorili ime i organizaciju ODPORA, ni zato, jer sam bio medju onima, koji smo vodili bunu unutar redova organizacije, kojoj smo nekada pripadali, nego zato, jer je moja osoba dvojstruko važna :

     

    a.) ja sam bio skoro jedina konekcija izmedju onih, koji su gradili i rušili, pa je zakonima života i potrebom borbe potrebno, da ne tražim za sebe ono, što sam nijekao i samom Poglavniku, i danas niječem njegovu nasljedniku, (Dru. Stjepanu Heferu, mo)

     

    b.) ali ja sam bio i krivac, da nam nisu pristupili mnogi, kojima je moja osoba bila neprihvatljiva uopće, ili im nije dostatna za vodjenje Odpora i oslobodilačke borbe, te traže da se moju osobu zamjeni IDEJAMA I KOLEKTIVNIM ZAPOVJEDNIŠTVOM ili VODSTVOM. To je i u duhu vremena u kojem živimo, a i shvatljivo, jer se ne može voditi borba jednog naroda za slobodu u ime jednog generala, nego u ime jedne ideje. A generali ne samo da nisu uvjek pogodni, nego i oni stare, umiru i griješe, te ni jedan razuman ne može tražiti za sebe ono, da "zna šta radi". Borba za slobodu je zajednička stvar i svi treba da znamo, šta se radi, kako se radi, zašto se radi i zašto se ne radi.

     

    Imajući, dakle u vidu ta dva momenta, tj. ono što privlačim, i ono što odbijam, moramo izgraditi kolektivno vodstvo, kolektivnu sviest, kolektivnu odgovornost, i vezati se uz ideje i program, a ne uz osobe, kako i opet nebi pali u smrtne grijehe naše nedavne prošlosti.

     

    Kao prvi korak, i barem na ovom vanjsko-političkom, legalističkom, normalnom i javnom radu stvorimo PRAVU INSTITUCIJU KOLEKTIVNE ODGOVORNOSTI I VODSTVA : POKRET ODPORA na FANJSKOM FRONTU.

     

    Sporedna su imena, ali su RADNI SKUPOVI oni, koji to moraju obaviti. Zatim ćemo dogovorno sa višim zapovjednicima HOS-a, unutar i van ODPORA, potaknuti i probleme HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, a iato tako na domovinskom-konspirativnom-revolucionarnom terenu pokušati doći do nekog organskog kontakta sa onima, koji pokazuju na tom polju interes i djelatnost.

     

    Sa željom, da bi glavni ljudi Odpora preko osobnih i kolektivnih stanovišta na ovaj moj predplan odgovorili sa jednim konstruktivnim kritičkim stavom, prijedlozima i protuprijedlozima, želim uspjeh u radu osobama i institucijama, kako bi pred Bogom i Narodom preuzeli na sebe tešku dužnost organizacije hrvatske revolucije, i uz naš vojnički i bratski pozdrav,

     

    general Drinjanin,

     

     

     

     

    U Glavnom Stanu Odpora

    30. svibnja 1966.

     

    (NB. A šta reći na sve ovo!, osim čitati, (pro)študirati, zapamtiti, širiti među Hrvatima da se zna i da se nezaboravi kako su Hrvati u emigraciji živjeli, mislili, sanjali o Hrvatskoj, radili za njeno oslobođenje, žrtvovali se, pripremali se za konačnu pobjedu, POBJEDU OPERACIJE "OLUJA" koju smo upravu jučer proslavili u Kninu, sedamnaestu (17) godišnjicu, za koju je general Drinjanin u ovim svojim povijesnim SMJERNICAMA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA rekao prije, ima tome, punih 46 godina "...da ne možemo gledati na sat i vrijeme kada će se to zbiti i dogoditi, ali će se za sigurno zbiti i dogoditi...". OtpISMO DRA. ANDRIJE ARTUKOVIĆA

     

    (U hrpi pisama Maksa Luburića pronađoh i ovo pismo dra. Andrije Artukovića kojeg je on pisao olovkom na običnom papiru veličine 21 i pol centimetar sa 14 centimetara. Kako sam u početku opisivanja ovih pisama rekao i naglasio da želim biti dosljedan, što god više je to moguće, originalnim pismima, zato donosim ove, iako, male detalje, mo. Otporaš.)

     

    9 Jan (siječnja, mo)1958.

     

    Dragi Ante ! (Ante Kršinić, mo)

     

    Ovaj čas pročitah u Danici (novina hrvatskih Franjevaca koju su oni izdavali u Chicagu, mo) da vlč. Cecelja (Vilim Cecelja (1909-1989) Poglavnikov osobni ispovijedaonik, emigrant, dobrotvorac, mnoge Hrvate spasio a još više je onih koje je pomogao, mo) stiže tamo k Vama. Molim Te poduzmi Ti i svi što hrvatski misli i osjeća, da se ovog divnog, svetog i uzor svećenika i rodoljuba što bolje primi i dočeka, da sa svojom svetom misijom što bolje uspije. To je jedan od onih najuzornijih svećenika što ih u emigraciji imamo. Ne žali truda, jer ćeš učiniti za Boga i Hrvatsku neopisivo mnogo.

     

    Tebe i sve Tvoje drage i mile grli Vaš Andrija.

     

    (Napomena:

     

    Kako sam u emigraciji od 1957 godine, moglo bi se reći da već - ako već ne - mislim i osjećam "emigrantski", drugim riječima, da me je "ustaška emigracija" odgojila. Ako je to tako, onda moj roditeljski odgoj na mene i moju mladost uopće nije utijecao, što u potpunosti nije istina. Mene je moja majka najprije rodila kao Hrvata, tek par dana kasnije stavila na mene vjersko obilježje, u ovom slučaju katoličko. Moglo je biti i ne znam koje drugo, ali on KRVNO je hrvatsko. Zato me sada, dok ovo pišem, 31 ožujka 2015. godine uistinu zanima kako na sva ova pisma, izražaji u pusmima, ljubav za Hrvatsku koja se izražava u ovim pismima, misli današnje hrvatsko pokoljenje. Upravo je to taj razlog zbog kojeg iznosim ova pisma. Sve što sada želim reći je to: ČITAJTE OVA PISMA, DRAGE MOJE HRVATICE I DRAGI MOJI HRVATI! Vaša je budućnost! Koliko god Hrvatska pripada Vama, toliko i Vi pripadate HRVATSKOJ!

     

    Svima želim:

    SRETAN USKRS!

    SRETAN PRVI DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI OD 1102., DESETI TRAVNJA 1941!

    02-04-2015 03:28#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    NE SMIJEMO SA KONJA NA MAGARCA

     

    "D R I N A " Revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika

    Apartado 5024, Madrud - Espana

     

    Uredništvo i Uprava Madrid, 13.VI.1964.

     

    general Drinjanin

     

    Stricu, Rudi, Ratku, Vladi, Jeleneku, Mirku, marijanu

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

    na strnici 350/352, mo)

     

    Dragi moji !

     

    Dva dana razgovarao sam sa Hećimom (Mile Markić, mo) dali su mi puni uvid u stanje u Kanadi, ljudi, dogadjaje i rad. Ja sam već zaključivao iz njegovih pisama, te držanje od 1955. dalje, da je triezan, sredjen, pošten i konstruktivan. Sada imam jasnu sliku o njemu, a i o mnogim detaljima, koje sam trebao znati za pravilnu ocjenu. Sve se to ne može pisati, ali se u dugim razgovorima može razabrati. Kao prvu mjeru na osnovu tih razgovora mislim slijedeće:

     

    1.) Bez obzira kako se razvijeale stvari u Kanadi i Usa., ikoga ne napadati, pa niti odgovarati na napade, pogotovu kada dolaze sa strane onih koji nas napadaju, da im odgovorimo i time im priznamo kategoriju, pravimo im reklamu i ponižavamo sebe na njihov rang. Nas interesira sudbina malih ljudi, kojih ima u svim organizacijama, da ih privedemo radu, danas ili sutra, na jedan ili drugi način. To ne znači da nebi u potrebnim slučajevima rekli načelnu rieč ili nekome zatvorili "gubicu", nu uvjek na dostojan način.

     

    2.) Ni u kojem slučaju ne napadati Crkvu, svećenike, i ni u kojem slučaju nametati se za arbitre u svadjama koje postoje, kao u Torontu, ili Windsoru. Ako nas netko želi uvući jest, da peremo posrano ili da tjeramo vodu na mlin Udbi. A mi smo zreli ljudi. Ne napadati svećenike ni kada su krivi, ali ne stavljati Odpor kao štit "palim andjelima". Zato ima jedan odjel na Nebu, i ja vjerujem. Osim toga mogao bi nam koji biskup ili provincijal reći, da šta nemamo drugoga posla nego praviti reda tamo gdje ga oni napraviti nisu mogli. Od toga i država ima svojih norma, a Vi ste gradjani civiliziranih država, pa i ako smo važni, ne toliko, da ispravljamo krivu Drinu po Americi. Posebna je stvar vjernika da uredi svoj odnos prema župi, Crkvi, Bogu i Vjeri, a mi ako Odpor nismo predpostavljeni njima, a ni oni nama, mislim svećenici, osim ako su članovi Odpra i svojim radom, uplivom i brojem glasova dodju do izražaja. Dobio sam, naime, stanovite migove (od namigivanja) da "posredujemo". Njet...

     

    3.) Ja sam razgovarao sa Bojčićem (Žarko Bojčić, mo) o radu odbornikom Odpora za propagandu, kako bi se povezao i sa ostalim grupama, vjerskim kulturnim, itd., da bi kao dobar katolik, u društvu sa drugim, manje ili više dobri, pokrenuli stvar, koja se tiče Hrvata katolika, ali ne kao Odpora. Baš zato da to nebude Odpor, ali da bude Odpor, u tome i svim drugim akcijama duh, koji vodi, pokreće i nadzire, da se ne skrene u kaljužu, kaljužu ravnodušja, nerada, nemorala, kradje itd. On prema tome automatski u svom radu ovisi o ODBORU LISAKA, koji ga je delegirao. (U Torontu je postojao ogranak HNO ERIK LISAK, mo) Ako nema te kondicije, nema onda ni razloga, da kao propagandista i aktivista Odpora pokreće nove sektore, tj. masovne organizacije, dvadesetak društava i dvadesetak Krugova i Radnih Odbora. Ako isti imade razloga za distancirati se jer treba dozvolu rada svoje cure da mu je puste, onda neka postavi drugoga, koji imade kondicije za tu misiju, on ili neka pomaže ili čeka dok rieši svoje probleme. Tu je pitanje stege društva Lisak. Prema tome neka Predsjednik i Tajnik urede tu stvar "internos". Ja Bojčića znam kao bivšeg Povjerenika iz Port Arthura i sada kao odbornika Lisaka u Torontu.

     

    4.) Pročitao sam mnogo toga, mnogo izvješća, pisama, i saslušao mnogo toga, i došao do uvjerenja u pogledu Saveza, Dubičanca, Mostovca, Gala, Podsaveza itd., da treba razgovarati sa svima, da treba suradjivati sa svima, da treba prednjačiti u osnovnim idejama: treba postići hrvatsko političko maksimalno jedinstvo zato, da vojnorevolucionarne snage mogu imati moralnu i političku podršku pred narodom i pred stranim svietom, pred borcima itd., jer svugdje ima sposobnih ljudi, koje trebamo izvući iz VANJSKOG SEKTORA, i eventualno prebaciti na DOMOVINSKI SEKTOR, tj. u operativni dio. Ima stotinu razloga za to i ni jedan za protiv. Ali isto tako (i stotiput) dolazim do uvjerenja da NESMIJEMO SA KONJA NA MAGARCA, i za volju sloge staro, borbeno, efikasno i jako društvo postojati podružnica "osoba" ili "skalupljenih stožera" koji nisu dokazali postojanosti, kontinuiteta, borbenosti, itd. itd. i barem toliko spremnosti, kao i mi. Dolazim do uvjerenja da je pogrešno ići na "ćabu" u Montreal, Ottawu. itd. kada je KULA U TORONTU. I odatle u New York, Chicago, Madrid, itd. put Zagreba. Ići iz Toronta, sa snagama Odpora u manja pokrajinska improvizirana vojna središta bez vojske, je ići sa širokog na "uzki glajiz".

     

    5.) Pitanje Vijeća : mi smo bili medju onima koji su spremali put, staze, koje su nekada bile i trnovite. Ja razumijem da sam ja osobno u mnogo puta bio zapreka da snage Odpora ne dolaze do izražaja u radu pri zelenim stolovima, asfaltu i parketima. I uz svu skromnost, moram reći, da sam ja ipak bio onaj koji je stvorio Odpor 1944.g. kao general, koji radi povjesti nije odveo Vladu u šumu, kako mi je Boban savjtovao, (general Rafajel, Ranko Boban, 1907-?, kako priče stoje, da je on zagovarao da se Hrvatska Državna Vlada "uhapsu", to sam stavio pod navdne znake, i odvede u šumu i na partizanski način se iz šume boriti protiv svake Jugoslavije a za svaku Hrvatsku, mo), ni rušio Vladu kako mi je savjetovao general Moškov, ni preuzeo vlast kako mi je savjetovao ministar Canki, i da sam bio vojni zapovjednik Odpora nekako legalno i vlastitom voljom, kao predstavnik one revolucionarne Hrvatske, koja nije htjela kapitulirati u Bleiburgu. (Kroz ova Maksova pisma će izići više povijesnih stvari za koje mi Hrvati nismo znali, nego kroz sva njegova javna pisanja u DRINAMA i OBRANAMA i drugdje, mo). Zatim ja sam bio vodja pobune protiv okoline Poglavnika, kada je trebalo, i možda prekasno, i koji je poveo na Vaš zahtjev nakon godina šutnje, (od razlaza s Poglavnikom 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959., mo) kada drugi NISU HTJELI, ZNALI ILI SMJELI, a meni jesu savjetovali, jer da stršim...I sada ja se ne povlačim, pogotovu jer su ideje dobre i jer ste ih prihvatili, podupirali, odobrili i jer ste svi Vi uzeli i na sebe "dio krivnje" i pred Hrvatima i svietom pokazali da se ne bojite moje hipoteke.

     

    (E, tu smo sada. Ovo je velika istina što je general rekao "moje hipoteke". Meni je pisao 1979. godine Dr. Jere Jareb da kako sam ja, od toliko drugih hrvatskih organizacija, moga prići u redove Hrvatskog Narodnog Odpora kojega je osnovao general Luburić, koji je radio za Pavelića one stvari koje je Himmler radio za Hitlera i Ranković za Tita. Dr. Jere Jareb i svi njemu slični su bili Hrvati po rođenju ali ne i po uvjerenju, jer su olako padali na neprijateljsku promidžbu i bez velikog razmišljanja ponavljali upravo ono što je jugoslavenska promidža htijela da istaknuti Hrvati šire njihove laži o Poglavniku, NDH, Ustašama, HOS, Jasenovcu, itd. Mi u hrvatskoj političkoj emigraciji smo takove nazivali "minimalisti linije lakšeg otpora", mo. Otporaš.)

     

    Svakako su još na vlasti snage koje nama nisu povoljne, ali te snage ovih dana kapituliraju, i prepuštaju vodstvo ili komunistima, ili antikomunistima, tj. boljima ili gorima od sebe. Zato ostajem. I oni krugovi Vijeća, Saveza, Stranaka itd. koji Vama govore "da me voljedu" ali da "se Vlasi ne dosjete" zovu me razbojnikom, koljačem, itd. samo žele da postignu ono, što su postigli, kada sam se povukao i prepustio mjesto ODBORU U ARGENTINI. To se već neće dogoditi. Ja idem sa idejom, ekipom i mojom kožom do kraja, do pobjede ili smrti. (Dobro je Dr. Ante Ciliga rekao za generala Luburića "... da što god je radio, radio je iz uvjerenja za dobrobit Hrvatske, a ne za svoje osobne probitke. To je najveće priznanje koje će mu hrvatski narod iskazati u Zagrebu, kada njegovo tijelo bude tuda prolazili do njegova Ljubuškog na vječni počinak..." Ovdje, u ovom pismu, general potvrđuje svoju vjeru, odlučnost, dosljednost i ljubav u borbi za Hrvatsku Državu, za koju je živio, radio, borio se i za koju je na koncu, kao vojnik na ratištu, poginuo 20 travnja 1969. god., mo. Otporaš.)

     

    Beg Džinić (Dr. Ibrahim beg Džinić prvi izabrani predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962., mo) je prije Sabora, recimo, znao o meni isto toliko koliko i poslije. Pa ipak, drukčije je bilo držanje. I o tome smo dosta-dosta govorili i svima Vam je poznato. Mi nećemo biti čorbine čorbe čorba, nego ODPOR i kao takav razgovarati sa Vijećem. Bez saveza i Podsaveza, bez Župe i podžupa, i bez "posrednika". Ako Odpor nema te ekipe, neće ju dobiti u umjetnim strukturama stvorenim ad hoc (u tu svrhu, samo zato, mo) i nakon mudrovanja i neprespavanih noći. Mi smo obranili Antu Pavelića jer više nije bio ono što borba traži, i šta ćemo medju pokrajinskim fiškalima tražiti nove idole, kada i stare guramo u ćošak, a da bi bili adaptirani novom stanju i potrebama.

     

    Mi moramo gledati prema domovini i ako treba praviti kompromise sa dalmatinskim partizanima, hrvatskim socijalistima, istarskim antifašistima, muslimanskim klerikalcima, i hrvatskim vlasima, ali ne prema preživjelim garniturama druge klase, koji u 18 godina nisu pokazali snage, ideja ni dinamike. Nećemo rušiti Vijeće, kao ni Savez, ali nemamo zašto rušiti Odpor, da napravimo nešto, što je unapried osudjeno na propast, jer je sastavljeno na fikcijama. Put je daleko : New York, Evropa, Hrvatska, a ne gubiti se u umovanjima "opreznih" koji u 18 godina nisu pridonieli ništa. Sve te osobe već su gradile kule kao i Skandarske Vile, (bajke, mo) i razgradjivale kao vrijeme one Udbinskog dizdara.

     

    6.) Energije koje trošimo da iz letargije (bolesno stanje i sl., mo) buržujskog izživljavanja istrgnemo par intelektualaca iz nerada i gurnemo ih u izživljavanje, upotrebimo u osvajanje malih kolonija u pokrajini, gdje nekada sam jedan čovjek digne liepu grupu, i odlazak istoga ju uništi. Mi se nismo odrekli boraca koji se nalaze u HOP-u, ili bilo kojoj grupaciji. Mi nismo antipod HOPu, ni ikojoj drugoj grupi, mi ne želimo rušiti HOP, ni dizati na njegovim temeljima gore od njega, rušiti one koji se usudjuju i sami ostavljenima i razočaranima, nego odstraniti Udbu i lopove, a ostvariti političko, ako ne jedinstvo, a ono barem : hrvatske dijaloge ! I nakon toga borbeno jedinstvo elita, kojih ima u svim grupama, i možda najviše u HOPU. Zar nisu propali isto kao i HOP i svi oni koji su istoga rušili? Zar nisu svi izključitelji postali izključeni? Ima jedan proces, i mi naprema Jugoslavenima i komunistima moramo postavljati bilo kakvi vanjski front, i iz njega izvlačiti one koji kao zapovjednici, tehničari i aktivisti mogu biti koristni.

     

    7.) Garancija za mene bila bi da se Vi sastanete i nadjete jedan okvir legalnog rada na SJEVERU, tj. Usa i Kanada. To je baza vanjskog fronta, sa onima u Australiji, Južnoj Americi itd. Sa Vijećem ili bez njega. Sa Krnjevićem ili bez njega. Sa Savezom ili bez njega, ali ići u New York preko Ottawe, Montreala, itd. je češati se lievom rukom po desnom uhu.Treba osvajati Kaliforniju, gdje ima gradjevnog materijala, baza i uvjeta, gdje je tlo podesno, ali gdje nema inicijativa. (Kada sam u listopadu 1968 god. javio generalu da ću do konca godine otići za USA, Californiju, odgovorio mi je "...Misionari se ne šalju u Rim, nego u Indiju..., tako i ja tebe šaljem u Californiju u gnjijezdo jugoslavenstva...", mo.) Uz Uj. Hrvate, Vijeće itd. graditi umjetni Savez, da može ući u Vijeće, kojega nema a koje nas niti neće, mislim da je trošenje energije.

     

    8.) I još jednom : nikada nisam diktirao norme za društveni rad, pa ni čarkarima. Ima to i slabih strana, ali ima i dvije dobre : ljudi se izgradjuju, i drugo dolaze do uvjerenja , da nam je cilj pošten i dostojan. Pa kako bi to činio prema Vama. Mislim da Tomica (pukovnik HOS-a Tomislav Mesić iz Chicaga, mo) još nije upoznao dosta toga, pa nemože još intrevenirati izravno, nu svakako niti on neće htjeti nametati volju, nego samo koordinirati rad toga sektora. Ostaje kao i uvjek na Vama, da razmislite i odlučite. Ja nekada nagarim, ali i usvajam razloge. I rado. Nakon što upravimo rad toga SEKTORA tj. NORTH, o čemu odavna sanjam, idemo korak dalje.

     

    Pozdravlja Vas odani Vam

     

    general Drinjanin.

     

    ps. na Vama je da drugima u širim sektorima prenesete što mislite da je potrebno.

    03-04-2015 14:01#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    JAGMA ZA PROSLAVU DESETOG TRAVNJA, piše general Maks Luburić

     

    general DRINJANIN

    12.II.1968.

     

    Dragi Ratko !

     

    Evo nakon kraće stanke, i obavljanja drugih posala, odgovoriti ću Tebi i Vladeku, a i Rudiju i prijateljima u Usa. Hvala na pismu od 31.I.1968. kao i prilogu, pismu fra Ljube. (Po svoj prilici fra. Ljubo Čuvalo iz Chikaga, urednik Danice u to doba, mo). Vidio sam izvješće u Danici, i znam da ih ima, koji nisu mogli onu noć spavati, kada su to vidjeli...

     

    Demokracija Odpora i još jednom je pobjedila. Biralo se i izabralo se.

     

    (Ovdje se treba spomenuti da su Hrvati diljem slobodnog svijeta u mnogim hrvatskim zajednicama pripremali ne jednu, nego više proslava Desetog Travnja. HOP je svojetao da samo i isključivo njima pripada Deseti Travanja te nisu htjeli s drugim Hrvatima slaviti dan hrvatske državnosti. U Torontu je bila jedna velika hrvatska zajednica gdje je bilo više društava i organizacija, koje nisu sipmatizirale sa politikom HOP-a. Zato su se predstavnici svih društava i organizacija sastali i na demokratski način, kako i Bog zapovjeda, dogovorili se da zajednički održe proslavu dana hrvatske državnosti Desetoga Travnja 1968. godine, za koju svrhu general Drinjanin je poslao onaj famozni i povijesni govor o Desetom Travnju Hrvatima Toronta 1968 godine, mo)

     

    Hvala na vijestima, prirediti ću to za Obranu.

     

    Dobio sam od Rusija i pisao u Pariz, i čim dobijem, odmah ću javiti.

     

    Deseti travnja : izgleda da je nastala jagma za Toronto. Ne znam hoće li doći Vrančić, Herenčić i Matijević. Ako dodju, mogu samo jedni po drugima lupati, boriti se za članove HOP-a. Da li će to biti istina, ja to ne znam. Vidilo se da politički turizam nije ništa riješio. Mi bi mogli poslati koga, ali štogod bi napravili, nisam siguran da smo dobro potrefili. Mi obratno isto. Činjenica da mi slavimo u crkvenoj dvorani, je za sebe riječita. To će uvjek nekoga dovesti. I odporaške ideje, a i sam Gagro, kad nebi bilo drugih, a ja vjerujem da će biti.

     

    Možda da dovedete Vendelina Vasilja. Možda bi došao i Enver Mehmedagić, ali je to strašno skupo. Nekog iz Evorope? Isto tako skupo, iako možda manje. Kako si vidio fra. Vendelin je junački istupio kao otvoreni Odporaš!

     

    Ponekada sam mislio i na prof. Dabu Peranića. Mlad, pametan, ali ne znam kakav je govornik (Nikakav. Poznam vrlo dobro dra. Dabu Peranića. Prijatelji smo veliki i on mi je bio vjenčani kum. Dobar na peru, vrlo dobar na peru, a govornik nije dobar. Hrvatski Radnički Savez iz Pariza je bio pozvan na glavnu sjednicu Porobljenih Naroda 1964 god., koja se je održala u gradu Bonn-u. Dr. Peranić, Mate Kolić i ja smo kao delegati HRS iz Pariza zastupali Hrvatsku. Dr. Peranić je savršeno govorio francuski i svoj napisani govor je počeo čitati pred delegatima svih porobljenih naroda. Uzdrćao se do te mjere da su mu se mogle noge kroz hlače vidjeti kako je drhtao. Dao mi je znak, prišao sam k njemu, dao mi je pripremljeni govor da ga umjesto njega pročitam, što sam i učinio. Tada mi je rekao da on nije za "govorencije" dobar, ali da se na peru nikoga ne boji. O tome je general htio reći, ali, eto, ja sam iz osobnog iskustva nadopunio, mo), i dogovorili smo se za Švedsku. I to bi bilo jako skupo. I kad se nauče, drugi put bi sa mjeseca morali koga dovesti, jer će sve biti malo. I lani su lajali da će doći ovaj i onaj, pa šta. I kud su išli, ostavljali su slabe tragove. Istina, ovi su mladi, i Dabo i Enver, i nose mlade ideje, privlače mladost, ali možda nisu baš za to područje dobri. Na pr. u Švedskoj da, u Parizu itd.. Možda Vendelin i Mesić? (pukovnik HOS-a Tomislav, Tomica Mesić, mo) Još ću misliti o tome, ali vjerujem da će na kraju biti, kao što si i dosada riješavao, uz pomoć Kambera, Vendelina, Mesića itd.

     

    Stric Ante. Vratiti ću se na to i pisati Tebi, Rusiju itd. Bojim se da znam istinu. Nije ugodna. Pametno je što veliš i zasada ostanimo pri tome. Glavno da znam kako misliš.

     

    Sada se je ustanovilo da je dosta navodnih pisama Draganovića iz Rima, zapravo podvala Udbe i da su isto falcifikati. Ugovor onaj izmedju Draganovića i Tudjine sam i ja dobio, ali ga nisam htio u Obrani donijeti, jer neznam nije li to podvala. Draganović je uzeo samo kao izliku ono sa mojom suradnjom, jer ni prije nije pomogao, ni poslije, kada su mu rekli, da neće staviti moju. Nevjerujem dakle nijednome od njih : Iliniću, (Milan Ilinić, novinar, mo), Tudjini (Zlatko Tudjina otvorio zlatariju u Munchenu, Njemačka, izrađivao dukate i zlatnike hrvatskih velikana, grbova i sl., mo), Varošu, (Miroslav Varoš, partizan i Udbin agent, mo), itd, jer oni mogu, ili Udba izdati bilo što s tim da je Draganovićevo. Meni nije bio rekao ni riječi sam Ilinić, a pisali su Brbiću (Stjepanu Brbiću u Australiju, Povjereniku Odpora, mo), da su njegovo ime našli medju Draganovićevim papirima, kao NJEGOV PRIMATELJ, a nikad ga vidio nije, ni veze imao.

     

    To je kao i sa tobože obranom onih u Njemačkoj. Lov za dolarima i Udba. Ilinić je uz Orlovića optužen da su ukopčali Draganovića onom pukovniku i njih se dva otvoreno optužuju. On je izgurao, Ilinića, Batušića, Pjanića i druge predstavnike Odpora. On radi za Njemce, a to znači, i za one, koji Njemcima zapovjedaju, i koji stoje na čelu, a to su ćifuti i socijalisti i vragovi. On je imao čisti protuodporaški stav u ovom i prijašnjim slučajevima. On radi za svoj trbuh, i nije bio bolji od Jelića. Nevjeruj nikome. O tome ću pisati opširnije. A dotle pazite. Imade i gorih stvari, iskrsla je neugodna jedna blamaža, trgovina, čekovi, nu o tome, skorom.

     

    Crveni Križ. Zato sam iznajmio posebni poštanski pretenac, a tu bi trebalo svećenike gurnuti. Možda i žene. Nu stvar Crvenog Križa je ozbiljna medjunarodna stvar, iako znam, da ljudi mali misle onako kako veliš.

     

    Da, Vladek mi je poslao i opet ček na 560 dol. kako pišeš. Mislim da ću skorom moći napraviti jedan letak sa propagandom za knjige, pa da malo zadjemo i u širi krug. Nije loše što su knjige i što Vladek i Ti i nekoliko njih vučemo, nego je u tome da su seronje postali nesvjestni i ne kupuju knjige.

     

    Obrana. Možda da nam uspije jedan novi sistem slanja, tj. preko AVIONA KAO ROBU. Bilo bi jeftinije. Kad bi stavili manje stranice, možda bi mogli jeftinije ići van. Ali nikad nećemo moći, trgovački govoreći, takmičiti se sa novinama, koje izlaze tamo i stižu redovno za par dana.

     

    Marinčiću ću pisati.

     

    To sa mladima je dobro, jer organizacija kuda dolaze mladi, može imati budućnosti. Svakako ću pisati Željku (Tokich iz Toronta, mo) i mladima. On se uvjek javlja iako na engleskom. Svjedno je, ja ću pisati na hrvatskom, a on neka im dade.

     

    U pogledu od tamo dobivenih novaca ja sam ti pisao točno kako je bilo. tj. sa potpisom Franje Majića ček na 380 dol., od čega je bilo 100 dol. od organizacije, a 280 dol. za Božić. Isto tako veli da je lista kod Tebe, te da nije završeno. Od Blage ja nisam dobio ni slova, i to sve od onog doba, kada se bio javio i Ti si mi bio pisao, da nije bio zadovoljan. Ne sjećam se što je bilo. Poslije ništa. Odnosi se na Blagu Nižića. Ja sam to potvrdio, i kasnije ništa.

     

    Pisali su mi iz Hamiltona, poslali novce i to sam ti objesnio. Osim toga su kao i uvjek Stanić, Nosić, Mile Luburić, i Galac /ovoga će Vladek valjda bolje poznavati/ poslali, i ako te interesira napravit ću ti izvadak, ili kada i drugima pošaljem, i njima ću, ali od Blage ne.

     

    Vjerujem da se ne radi o onih 100 dol. što je uz 280 bilo u čeku, jer veli doslovno : ZA FOND ODPORA. Nu ne spominje se Blagu. Da znaš. Ja ću ti napraviti potvrde za sve ove, odnosno nekoliko riječi zahvale, i poslati, kao i drugi puta na Tebe. Nosić je uz ono što je dao na listi i sam poslao, mislim još 20, Stanić isto, ali to se ni u kojem slučaju ne može odnositi na Blagu.

     

    Dobro je da držiš vezu sa Josom Šabanom. Malo je nategnuto izgledalo sve ono izmedju Kambera i Borića i mnogi se pametni ljudi čude zašto je to bilo. Bit će to kao i sa Bonifačićem (Dr. Ante Bobifačić, hrvatski pisac i književnik. Poslije smrti dra. Stjepana Hefera 1973., postao je predsjednik HOP-a, mo), da kad ga nisu htjeli fratri za urednika Danice, da je otišao u HOP i postao veći ustaša od Poglavnika.

     

    Povraćam Ti pismo od Fra. Ljube.

     

    U pogledu razlika izmedju popova i fratara : dok bude jednih i drugih, bit će tih razlika, a u konkretnom pogledu, mislim, da se misli na to, da bi sutra fratri dobili Toronto župu i crkvu, što bi mnogo značilo za njih. Nu kako je tu po srijedi opet Biskupija i mnogo toga, nebih želio reći, da li će to uspjeti. Odmah će dreknuti da fratri osvojiše sve, da su ustaše, koljači i Hercegovci sve i svuda...Oni su se uvjek kroz kamiš ljubili, kao i Ti sa vlč. Kamberom, ali ni to nije najgore, jer eno se otvoreno kolju i popovi i fratri medju sobom, (hercegovački/mostarski slučaj iz 1967 god., mo), i ovdje i u domovini i u sred Rima. Ti se drži Crkve, i kako kažeš, varkaj se, jer ako si svjestan da te treba, i Ti njih trebaš za organizaciju i Hrvatska sve skupa.

     

    OBRANA DESETOG TRAVNJA je poslata redovnom poštom, jer ima 24 stranice i napravljena je radi Domovine. Najaviti ću to i u Obrani koja će stići prije i avionski, ali da znaš, ide na Tebe redovnom poštom iako na avionskom papiru, i vjerujem da će stići za kraj ožujka. Ti ju čuvaj i daj za Deseti Travnja, tj. za 6 ili kako to sa Vladekom dogovoriš. NE ZABORAVI DA JE PISANA ZA DOMOVINU, GDJE ĆE NAŠI PROFESORI I STUDENTI IZIĆI SA NOVIM STVARIMA, kao ovo sa Dubrovačkim problemomo itd. Eno tripalo se tuži da teško izlaze na kraj, jer da smo izišli sa modernim programom i propagandom. (Radi se o PROGRAMU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Vidi Obrana br. 49/50, mo).

     

    Vlasi gledaju na hrv. komuniste, ovi djelom na nas, jer otraga stoji Ranković i velikosrpski nož. Pa pomalo da se i mi naučimo voditi politiku i ravnati puteve za SVE HRVATE ILI BAREM NAJVEĆI DIO I UZ TO I DIO SRBA. Treba tražiti manji odpor, da bude efikasnije u borbi protiv Srba. Inače su bili emisari i sastali smo se, pomalo se ide naprijed, i približava se odsutno vrijeme. Nije lako, ali je bolje nego je bilo.

     

    Dolazak Crnog (Štef Crnički, mo) ovamo i Marijana u Toronto će isto imati svojih dobrih strana, jer će nas odteretiti, da se mognemo baciti sa snagom na ostalo.

     

    Pošalji mi izvadak iz novina kada je govorio o nama, bilo iz Markovićevih, bilo iz Tomićevih novina. (Ante Marković urednik novine HOP-a NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, i braća Rudi i Srećko Tomić, urednici nezavisnog i povremenog lista HRVATSKI PUT, mo). Nadam se sutra ostalo.

     

    Bog. Tvoj general Drinjanin.

    03-04-2015 15:24#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ODGOVOR NA KNJKIGU "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA"

     

    Bog! dagi moj Žarko,

     

    Veseli me da ćeš biti zadovoljan s tom knjigom dra. Miljenka Dabe Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA". Ja još imam kopiju originalnog rukopisa koji je tipkan na pisaćem stroju a kojeg mi je dr. Peranić dao u svojoj kući u New York-u u nedjelju 20 kolovoza 1978. godine. Iđući kući za San Francisco u zrakoplovu skoro četiri sata, sve sam pročitao i samovoljno donio odluku da se ta knjiga ne smije tiskati takova kako ju je dr. Peranić napisao. Trebalo je tu izmjena i mnoge opise prilagoditi stvarnim dogodovštinama a ne sve gledati iz ugla paranoje.

     

    Pročitati pomno stvari oko pripremanja novog ogranka "Prijatelja Drine" u Bolognie za dan proslave dana hrvatske državnosti Desetog Travnja 1969. godine, a to je bilo u suboti 19 travnja, dakle momenti kada se je Ilija Stanić pripremao za ubojstvo generala Drinjanina, uhsićenje sviju da se ogranak osnuje, da se kao Odporaši sastanu na proslavi Desetog Travnja, gdje će dr. Peranić održati nazočnima govor na francuskom jeziku, itd. Čitajući o tome u knjigi, oni koji se malo u to razume, a to sam bio ja, a bilo je i drugih, doćiće do zaključka da tu ima mnogo osobnosti i fiktivnosti.

     

    Kao primjer navodim slijedeće:

     

    Ja sam posudio nešto malo novca mojem dragom i dobrom prijatelju i članu HOP-a Jerki Raspodiću. Kada je ovaj polazio za Australiju ljeta 1963., došao je k meni i rekao mi da nema dovoljno novca da mi vrati, jer je morao platiti kartu, kupiti najpotrebitije stvari za put itd. Kaže mi ja imam jedan samokres koji vrijedi toliko koliko ja tebi dugujem. Ja ti dajem taj samokres za taj dug i mi smo time izmirili račune. Ja sam pristao i ta stvar se je završila tu.

     

    Kada sam ja polazio u Ameriku 8 prosinca 1968. godine, dao sam taj isti samokres mojem dragom i vrlo dobrom prijatelju (koji mi je rodicu Filomenu oženio) Milanu Bagariću. Kako je dr. Peranić oko sebe kupio državotvorne Hrvate i s njima pripremao novi ogranag "Prijatelji Drine", među istima je bio i Adolf Horvat, istaknuti državotvorni Hrvat među Hrvatima u Parizu. On i još neki drugi, ja nisam bio tu pa ne znam tko je sve tu bio, su sigurnosti radi, pratili dra. Peranića i tako pratili da se nebi što neugodna dogodilo dr. Peraniću.

     

    Francuska Policija je obavijestila dra. Peranića za ubojstvo generala Luburića tek u srijedu 23 travnja 1969. Dabo Peranić je u četvrtak 24. travnja otputovao u Carcagente i tu stigao skoro u isto vrijeme kada je stugao i Štef Crnički. Tu su se na licu mjesta, poslije generalove smrti i pogreba Štef Crnički i dr. Peranić počeli razmimoilaziti, ponajviše u mišljenjima: Tko će preuzeti Odpor! itd.

     

    Kada sam ja taj rukopis dobio u ruke nešto malo više od devet (9) godina poslije generalova ubojstva, imao sam malo više informacija o toj stvari, nego, recimo, odmah poslije pogibije generala. Zato sam nazvao kuma Dabu iz San Franciska kada sam došao kući i rekao mu da se knjiga mora prirediti. Njegova supruga kuma Marija je bila na drugom telefonu i sve slušala i sa menom se složola. Kum Dabo je samo rekao: NE MJENJAM NI SLOVA. ILI SVE ILI NIŠTA.

     

    Dragi moj Žarko najsretniji bih bio kada bi baš ti bio taj koji bi napisao knjigu o mojem kumu dru. Miljenki Dabi Peraniću a naslov bi svakako trebao biti: "USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA". Ja sam se preko četrdeset (40) godina bavio da napišem što znam o mojem kumu dru. Peraniću, baš upravo s tim naslovom, jer on je to zaslužio i hrvatski državotvorni narod mu je dužan dati tu zadovoljštinu, jer ju je zaslužio. Tim više, što sada ima dovoljno Udbinih izjava i dokumenata za koje se nije prije znalo, kako je riječka Udba imal tri operativca u Parizu i vrebali na dra. Peranića i dan i noć da ga pasifiziraju, ako u tome ne uspiju, da ga likvidiraju. Tu je izjavu potpisala: Rijeka, 14.2. 1969. godine Alberta Tulić. Izvor:

    Božo Vukušić, "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA" br. 3 dopunjeno izdanje.

     

    Za svaku pomoć možeš računati na mene.

     

    Bog! PoZDrav svima. Stric Mile.

     

    Želim ti Sretan Uskres 2015!

    Želim ti Sretan Deseti Travnja!

    Stric Mile.

    04-04-2015 00:43#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ZAKLEO SAM SE NA OSVETU, kaže general Drinjanin

     

    domobran.prkos.com

     

    (Autor: Otporaš NASLOVNICA

     

    HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

     

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br, 43-44

     

    Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

     

    - S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

     

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim društvima, te naravno ona u sveučilšnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatstva, svoje đjake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska. Otporaš.) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

     

    Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

     

    Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska. Otporaš.) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

     

    S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

     

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i sudjelovao u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

     

    Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

     

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

    05-04-2015 16:14#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    OD RAKOVICE DO SYDNEYA

     

    (Donosim ovdje jedno Okružno pismo kojeg je general Drinjanina pisao skupini Hrvata u Australiji 21.XI.1961. Pismo je vrlo važno i povijsne naravi iz više razloga, a ponajviše iz tog razloga što se iz prve ruke, tj. ruke generala Luburića, može nešto saznati o uzrocima razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Što nije u ovoj Okružnici rečeno i izraženo, za sigurno, tko je pratio i čitao dosadašnja pisma, mogao je iz istih saznati za mnoge pojedinosti...Velika je šteta da se ovo OKRUŽNO PISMO ne nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".Mo. Otporaš.)

     

    "NAČELA HRVATSKIH BORACA".

     

    - (Prvi broj "DRINE" je tiskan u 25 tisuća primjeraka u početku 1960. godine, odmah iz Poglavnikove smrti. U toj "DRINI" su izišla TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMOGRACIJI, Mo.) Neka mi bude oprošteno od mnogih, što nisam odgovarao na mnogobrojna pisma i mnogobrojna pitanja savezno sa pojavom Načela u posebnoj "DRINI". Obećao sam dati računa o tome hrvatskim vojnicima, pa to činim ovim putem, jer je to nemoguće (fizički) svakome posebno, a ne želim za istu stvar upotrebiti "DRINU".

     

    Htio sam i sačekati mišljenja nekih, kojima sam to izložio na SASTANKU HRVATSKIH ČASTNIKA U MADRIDU, (Potrebno je ovdje nadodati ili reći da je general imao neprilika ili nezgoda sa nekim svojim užim suradnicima koji su mu - navodno - prigovarali što nije stavio imena osoba koja su tu bila nazočna na tom sastanku hrvatskih Častnika u Madridu. U pismu od 14.X.1962. general piše Peri Tutavcu u Buenos Aires, između ostaloga i ovo "...U posebnoj pošti - i preso (hitno, mo) šaljem nekoliko proglasa, koje smo u svoje vrijeme na zahtjev pukovnika Štira tiskali, i koje sam ja platio i poslao u 20.000 po cielom svietu.

    I to pukovnik zna. Nu ja nisam mogao tiskati uz NAČELA I IMENA TIH LJUDI, pa makar ih oni pisali. NISU TO NAČELA MOJA ILI TVOJA NEGO VOJSKE. Šta tu ima ime onih, koji su sastavljali? Reci mi: tko su ta gospoda: Matković, Kelava, Kalebić, Hraščan, Frantić, - da budu potpisnici NAČELA ZA VOJSKU. Ta nije ni pukovnik Štir potpisao..." kao i svršetak godine 1961., koja je bila godina proslava, jubileja, obljetnica, sastanaka, na kojim su se morali definirati stavovi hrv. političkih snaga u emigraciji.

     

    HRVATSKI VOJNICI U VRTLOGU PERMANENTNE POBUNE DUHOVA.

     

    - Sve tamo od bleiburžke tragedije hrvatski si vojnici postavljaju pitanje: je li to tako moralo biti, je li se mogla spasiti Hrvatska država, je li morala biti poklana hrvatska Vojska, da li se je sve poduzelo za oslobodjenje domovine, kako to treba učiniti, tko je za to pozvan, i na koji način treba početi sa radom. Tragedija je bila previše velika, gubitci strahoviti, pa je čak bio u pitanju biološki opstanak hrvatskog naroda, a u najboljem slučaju poremećen je demografski ekvilibrij na našem području na našu štetu. Postavljalo se pitanje poviesne odgovornosti.

     

    "IGRA KOLO NAOKOLO...."

     

    - Ti su problemi podielili mnogo puta i rodjenu braću, stare prijatelje, suradnike i istomišljenike. Jedni su se bunili u ime savjesti, drugi su ih izključivali u ime stege i treći samo žmirkali u ime "viših interesa". Ja sam prošao sve faze te unutarnje tragedije; izključivao i bio izključen, optuživao i bio optužen, izrugivao i bio izrugan, ganjao i bio ganjan...Tako smo odlazili, povraćali se, napadali i bili napadati, blatili i bili blaćeni. Tu tragediju proživljavaju svi svjestni ljudi. Teško je bilo buniti se, još teže ostati. To je bilo još teže nego Bleiburg, jer nam otvara horizonte novog Bleiburga...

     

    NOVI VAL HRVATSKIH BUNTOVNIKA.

     

    - Jugoslavenske tamnice i zagrebačko sveučilište rodili su novu borbenu elitu, koja se osjetila pozvana da zabrtvi mjesto prodora u borbenim redovima i velikodušno se stavila na raspolaganje MAJCI DOMOVINI. Oni su u Domovini osjetili zov krvi, zov sudbine, zov hrvatske revolucije, one moderne, koju je u duhu pokrenuo OTAC DOMOVINE, a prvi hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik htio provesti u djelo u Rakovici pred 90 godina. Puni su zatvori onih, koji su osjetili mistiku hrvatske revolucije. Dio ih je stigao u emigraciju, pa se odmah stavili na raspolaganje veteranima najveće hrvatske revolucije svih vremena, što je bio u stvari taj 1941-1945.

     

    MUHADŽIRSKI JADI.

     

    - (turska riječ a znači: izbjeglica, bjegunac, emigrant i sl., mo) Mi smo te mlade ljude politički organizirali i duhovno pauperizirali. (U ovom smislu bi moglo značiti: "duhovno preodgojili, mo) U domovini su bili predhodnici jedne nove velebne bitke, koju će hrvatska revolucija voditi u skoroj budućnosti, a mi smo ih u emigraciji pretvorili u zalaznicu jedne izgubljene bitke. (Vođa Francuskog Narodnog Odpora general Charles de Gaulle je u svom APPEL = POZIVU francuskom narodu 18 lipnja 1940 godine rekao: Mi smo izgubili jednu bitku, ali nismo izgubili rat. O toj izgubljenoj bitki i naš general Drinjanin govori; kao što je i general Ranko Boban rekao svojoj vojsci na Bleiburgu 15 svibnja 1945. godine: Vojsko moja nepobjeđena, razriješivam vas od vojničke prisege...Mo)

     

    Bili su sjeme koje je dalo ploda prema njivi, kamo je sjeme palo, kamo ga je vihor sudbine donio. Tako su ti mladi ljudi postali neoustaše, jelićevci, draganovićevci, "seljaci" (ovdje se misli na simpatizere HSS, mo), maksovci, heferovci, - a neki su pali i još niže... kada su stigli u "moju stranku" bili su proglašeni zdravim, modernim, novim itd. snagama, a kada su pali u protivni tor, postali su partizani, partijci, izdajnici, sumnjivi, problematični... UDBA ne spava, pa je slala i zaista svoje, ali to su oni, sposobniji, koji bace kamen, a sakriju ruku.

     

    "TUGO MOJA PRIDJI NA DRUGOGA".

     

    - Pproblem smo riešavali, svi skupa, bacajući krivnju na drugoga. Svi smo baratali podatcima, za koje nikad nismo znali jesu li točni, jesu li podvaljeni po dobro organiziranoj Udbi, po velikosrbima, i ostalim neprijateljima. Heroji su bili oni, koji su znali više patetizma (osjećaja, mo) staviti u pozivima na slogu, na sudbinu, na ovo ili ono veliko ime iz daleke ili bliže prošlosti. Svi smo htjeli slogu svih, ali u našem taboru, i tako se rodila kanibalska organizacijska norma; "SVI SU POŠTENI HRVATI U NAŠOJ ORGANIZACIJI". Svatko je na svoj način reakcionirao na kompleks i zato smo se selili kao ptice selice, kao vagabundi, (lutalice, mo) idemo iz organizacije u organizaciju, da se razočarani povučemo, i prepustimo mjesto onima, koji su znali više drečati, više obećavati, više...

     

    OD RAKOVICE DO SYDNEYA.

     

    - Slika na pročelju ovog Okružnog pisma prikazuje skup od 200 takvih buntovnika, (Na vrh ovog Okružnog pisma ima jedna slika koja prikazuje punu i krcatu dvoranu okupljenih Hrvata koji sjede, kao u Crkvi, a među njima stoji i očito se primjećuje Srećko Rover (1920-2005) i kako svojom desnom rukom artikulira svoj govor i svoje razlaganje. Srećko Rover je bio poznat kao dobar govornik...Možda je slika sa ovog Okružnog pisma jako rijetka slika, a bez nje za sigurno povijest hrvatske političke emigracije nebi bila potpuna. Mo) koji traže put.

     

    Govore dva mlada čovjeka. Jednog poznam: Rovera. Iz pravaške obitelji. Kao gimnazijalac član hrvatskih borbenih organizacija. Kao dječarac član tajne ustaške ćelije, i spašava se iz Ade Ciganlije i vješala na sudu za "Zaštitu Države" samo radi malodobnosti. Kao mladić ustaški časnik, kao čovjek suradnik u akciji Bože Kavrana, spašava se sa još dvojicom pukim slučajem. Postaje moj suradnik, pokazuje se izvrstan organizator, govornik, pisac, borac. Drugog osobno ne poznam, Pašti (Geza Pašti, osnivač Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, kojeg su agenti Udbe kidnapirali, kako se obično misli, u Nici, Francuska, ljeta 1965. god., mo) od novog vala. Obojica su pali u "čistki", (jer su obadvojica bili u organizaciji HOP-a i doživjelu sudbinu mnogih koji su bili isključeni iz svoje organizacije HOP-a, mo) na kojoj bi mogao i Kruščev zamjeriti. Pa ipak oba u Sydneyu, pred 200 buntovnika svih vrsta propovjedaju ideje hrvatske revolucije, koja je nastala u Rakovici.

     

    MINIMALNI HRVATSKI PROGRAM KAO BAZA AKCIONOG JEDINSTVA I

    HRVATSKE REVOLUCIJE.

     

    - Mladi je intelektualac Prcela (Ivan Prcela rođen u selu Košute kod Trilja 1922. a danas živi, i fala Bogu još je živ, u Clevelandu. Napisao knjigu HRVATSKI HOLOKAUST..., mo) dao emigraciji teoriju Bleiburga kao naše Arhimedove točke. (Arhimedov zakon u fiziki kada je pronašao da svako tijelo gubi polovicu svoje težine kada ga se uroni u tekućinu, je uskliknuo "HEUREKA"!, mo.) Dajte mi jednu točku, pa ću se, čvrst na istoj uhvatiti u koštac sa sudbinom i pokrenuti sviet. To je pravo značenje jednog plana za akciju. Buntovnici su u Sudneyu postavili bazu: ta svi smo za Hrvatsku Državu, svi smo demokrate, svi smo protiv Jugoslavije, svi smo protiv svake vrsti komunizma. Nije li to Arhimedova točka koju traži intelektualac Prcela?

     

    MAKSIMALNI PROGRAM ZA NOVI MILENIJ.

     

    - Mladost je sviestna snage, jer je mlada. Ona je uviek idealistička, pa i onda, kada brani krivi ideal. Ona je jasna, jer ih oportunizam nije imao vremena razvodniti. Ona je revolucionarna i nije konzervativna, jer nema ništa za konzervirati, za očuvati. Oni se nezadovoljavaju "starim pravicama", oni hoće, zahtjevaju socijalnu jednakost. Oni se nezadovoljavaju "paternalizmom" oni hoće da biraju svoje tajnike, delegate, programe, odbore i ideje. Oni se nezadovoljavaju sa Hrvatskom "uru hoda široka i 5 dugom". Oni hoće VELIKU HRVATSKU sa sandžakom, sa Bokom Kotarskom, sa istrom, sa Otocima, sa Srijemom, sa Bačkom, sa Baranjom, a u njiov mentalitet ne dolazi u obzir dielenje Bosne, Dalmacije, stvaranje Banovina, uključivanje u zajednici sa susjedima. Oni hoće sve, jer su voljni sve dati. To je, gospodo, hrvatska revolucija, to je plan za budućih 1000 godina.

     

    TEORIJA BLATOBRANA.

     

    - Mladi, budući vojnici, ne mogu nikako shvatiti optužbe dviju hrvatskih tradiconalnih stranaka. Najveća je pogrda, kada "seljaci" (misli se na prvake HSS i njihove simpatizere, mo) žele uvriediti ustaše, jest, da su došli u Hrvatsku na talijenskim blatobranima. A onda replika: kada je stvorena HRVATSKA VOJSKA, i Hrvatska Zaštita, kao partikularna stranačka Vojska HSS-a, razbijala ostatke jugoslavenske srpske vojske, onda se je Dr. Krnjević povlačio na srpskim blatobranima u Niš.

     

    Naprema tim činjenicama stoje geopolitika, politika i sudbina. Poglavnik je izabrao talijanske blatobrane jer drugih nije bilo. Krnjević se povlačio sa srpskom vojskom, jer nije vjerovao, da će Njemačka pobjediti, pa je predspostavljao, da će sa vojničkim padom Njemačke, pasti i politička tvorevina nastala sa pomoću istih. Poglavnik je tražio pomoć na sve strane, kao i Kvaternik, kao i Starčević, kao i Radić, kao i Maček. Krnjević je bio u Londonu i nasojao se sjesti na engleske blatobrane. Danas nam je odabrati izmedju ruskih ili američkih blatobrana. Izgleda da ostali ne fabriciraju blatobrane ili ih importiraju iz te dvije zemlje... A mi Hrvati nismo imali i nemamo fabrike blatobrana. Pa čemu onda taj spor blatobrana? Taktika je jedna stvar a stratežki i politički ciljevi, drugi.

     

    JEDNA HRVATSKA UVIJEK U PARTIZANIMA.

     

    - Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice. Partizani su, poput penciline, televizije, gume za žvakanje i demokracije produkt vremena, doba, epohe. Pa valja s njima računati.

     

    Naši Križari i Mladi muslimani nisu drugo nego hrvatski partizani. Sutra će biti svake vrste partizana. Analizirajući glavne zaključke glavnih hrvatskih političkih stranaka u emigraciji, na kojima su stvoreni u stvari zaključci, da je svaka od njih, jedina legalna, pozvana, i da su svi pošteni Hrvati u njihovim redovima, pa ili "se pokloni, ili se ukloni"; dolazimo do sinteze naše budućnosti: jedna stranka na vlasti, druga u partizanima. Pa ako situacija bude pogodovala jednoj stranci, druga, ako neće svršiti u logorima, mora ići u šumu. Znači jedna Hrvatska na vlasti, okupljena oko jedne stranke, druga stranka, druga Hrvatska u šumi, u partizanima. Budući da u šumi imaju nasljedno pravo stari hajduci, komitadžije, partizani, i i "narodnooslobodilačka vojska", to je drugoj Hrvatskoj, priključiti se tim prastanovnicima hrvatskih šuma i brda. A ovi u službi kojega od susjeda. Četnici su služili Italiju i njemačku ekspanziju, komunisti rusku i medjunarodnu, pa bi tako DRUGA HRVATSKA uvjek morala biti protihrvatska. Tako bi imali Drugu Hrvatsku, (Pokušaj braće Andrića i Akcije Fenix 72, poznate imenom BUGOJANSKA AKCIJA; da se je pobuna proširila, evo nam Druge Hrvatske u šumi, o kojoj u ovom Okružnom pismu general Drinjanin govori, mo) ne samo politički, nego i teritorijalno, jer bi morali susjedima prepustiti jedan kraj: Srbima Sandžak, i Bosnu, Madjarima Medjumorje, Bačku i Baranju, Njemcima "lebensraum" ili Talijanima Istru, dio Dalmacije, Boku itd.

     

    SREDOVJEČNE FORMULE U ATOMSKO DOBA.

     

    - Jedna grupa mladih HSS-ovaca šalje mi izrezak iz Kalendara HSS-a, str. 34. za godinu 1961. Iz bogodane pjesme "Još Hrvatska nij propala" napravljena je, ili bolje rečeno "poseljačena" je i izmedju ostalog veli "PUŠKA OBRAZ LJUDSKI KALJA, PLUG I KNJIGA TO TI VALJA, PO TOM SI JUNAK". Ti koncepti, danas, nakon svega što se dogodilo i što se dogadja, stavlja nas pred dilemu: proglasiti te ljude neozbiljnima, ludima, ignorantima, zastarjelima, ili pak poduzeti mjere, kako nas nebi i opet u budućnosti razoružavao "zeleni kadar", napravljen iz taloga ljudskog društva, kako nas nebi i opet "oslobadjale" srpske bajunete kao 1918., ili balkanski ušljivci kao 1945. godine. Kakvu sudbinu će imati Hrvatska Vojska u zemlji kojom bi upravljali učenici ove škole?

     

    Šta ova škola može reći NOVOM VALU HRVATSKE REVOLUCIJE, koji je sviestan, da će imati slobodu, ako se bude borio, a Državu, ako je bude stvorio. Ili ostaje ona stara sumnja, da ćemo i opet morati praviti vojsku pod "škrlakima" (neka vrst Mačekove odjeće, po kojoj su se prepoznavali Zaštitari, mo) i HRVATSKU REVOLUCIJU dovesti na degradirajuću ulogu prosječenja i meštarenja u beogradskim koalicijama? (Za naš hrvatski državotvorno nacionalni ponos, gora je bila koalicija HSS-e sa Beogradom nego Ustaška sa Rimom. Bit će ih koji će sada na ovo graknuti, ali prije nego graknu, analizirajte sve ono što nam je Beograd "dobra" učinio od 1918. pa do 1990., te šta nam je i koliko loša Rim napravio od 1941-1943. Ono što su saveznici tajnim Londonskim ugovorom 1915. dali Italiji, to se zna, ne spada u nikakovu odgovornost ustaškog pokreta, mo. Otporaš.)

     

    IDEOLOŠKI I ORGANIZACIJSKI KAOS

     

    - Tko će posumnjati u Dra. Hefera, Njegovo čisto ime, Njegovu svietlu prošlost, Njegov patriotizam, i Njegovu demokraciju, u Njegovu sposobnost, i Njegovo pravo, da se bavi politikom, da vodi organizaciju, pa ako hoće i HOP-a. Nama je hrvatskim vojnicima, sasma jasno, da će u svim prilikama Dr. Hefer biti šef jedne velike snage, a možda i najjače hrvatske političke snage. Ali, velimo ali, čovjek se je našao u "neobranu groždju", i protiv svoje vlastite volje, i možda čovjek žrtvuje i svoju vlastitu političku karijeru.

     

    Sasma je isključeno jednu snagu u isto vrieme smatrati revolucionarnom, elitnom, demokratskom, majoritarnom, (u ovom smislu najbrojčanijom, mo) ustaškom i svehrvatskom, pokretom, vojskom, strankom, te htjeti biti vodja, predsjednik, nasliedjen i biran, nametnut i prihvaćen. Ustaški revolucionarni pokret je izabrana elita hrvatske revolucije i nemože biti demokratski pokret. Nemože biti Poglavnik, jer nije Ustaša, a jest se trudio, da se to zna. Ako je izabrani Predsjednik jednog Pokreta, jer to može biti, nemože biti vodjom svehrvatstva, i najmanje si praviti iluzije u pogledu HRVATSKE VOJSKE. Ta neće biti ni HOPovska, ni "seljačka", ni "Katolička", ni "Muslimanska", ni "proleterska", pa ni "ustaška" nego samo i jedino HRVATSKA.

     

     

    HRVATSKA POLITIKA I HRVATSKA VOJSKA NE SMIJU IĆI U RASKORAK.

     

    - Nama je bitno, da izgradimo temelje HRVATSKE VOJSKE i pripremimo duhove, kako bi sutra svaki hrvatski sin mogao u redovima svoje nacionalne vojske naći svoje borbeno mjesto prema svojim stručnim uvjetima, a ne prema pripadničtvu nekoj stranci. Mnogo je stranaka u emigraciji, a ima poneka i u domovini, i ne može svaka praviti svoju Vojsku, jer bi to bilo gore nego ono što se dogadja danas u Kongu. Ne možemo ni stvoriti državotvorni front u emigraciji, jer ni London, ni Bonn, ni Paris, ni Washington neće razgovarati sa predstavnicima stranaka, pa i onda, ako vele, da su jedine...i neće baš zato, jer im to vele sa više strana. Mi hoćemo radni front emigracije, u Domovini jedinstvenu državotvornu i oslobodilačku Politiku i jednu jedinu Hrvatsku Vojsku. I ako nam hrvatska politika neda to pravo, da stvaramo Hrvatsku Vojsku, onda ju moramo stvoriti i bez politike. (A šta više na ovo reći!, osim citirati jedan mali citat s prve stranice iz prve "DRINE" iz 1960. god., druge epohe, tj. epohe poslije Poglavnika:

     

    "...Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno..." (Ovaj opis o "razlozima" je dug na velike dvije i pol stranice, u kojima se, rekao bih, potanko objašnjava kako je i zašto je došlo do razlaza. Možda bi bilo potrebno to stavititi ovdje za one koje taj razlaz zanima. Mo) "...A kako bi pripravili naš put, moramo stvoriti preduvjete u emigraciji, moramo stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo u emigraciji, koje može predstavljati sve hrvatske snage, a ne samo "moju stranku" ili "moj pokret...". (Iz do sada izloženih pisama moglo se je uočiti da je upravo Hrvatski Narodni Odpor bio začetnik stvaranja prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. Ovdje general u ovom Okružnom pismu otvoreno poziva na jedno sveopće Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Mo)

     

    VERTIKALNE I HORIZONTALNE ORGANIZACIJE.

     

    - Mjesto deset stranak sa svojim vrhovnim stožerom, sa ramifikacijama (razgranatost, jer svaka od ovih deset stranak ima svoj posebni vrhovni stožer. O tome general govori, mo) po cieloj emigraciji, koja se snaga kanalizira vertikalno, k stranačkom vrhu, treba stvoriti svuda po svietu horizontalne organizacije na bazi demokracije i s osnovnih ciljeva, a ovim organizacijama trebaju pripadati svi Hrvati područja.

     

    I treba zatim sve te lokalne, pokrajinske, provincijske, itd. organizacije svih Hrvata ("Ujedinjeni Hrvati") grupirati u horizentalnim centrima, Glavnim Odborima, recimo, australskih, europskih, američkih itd. Hrvata, a onda iz ovih i ostalih, stranaka, odbora, vrhova, uglednih osoba, itd. stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo.

    Tek ovo mora onda stvoriti političke, Propagandističke, Vojničke, nadzorne itd. sekcije. I ove mogu, onda, obavit svoju dužnost. Mogu te sekcije, u ime sviju razgovarati, još uvjek, sa onima, koji to budu htjeli, koje vjerujemo, da smo nešto napredniji nego Kongo, i da nije potrebno, da nas eventualno sutra pacificiraju Abesinci, Malajci, ili Zulukteri.

     

    Tada ćemo moći razgovarati o predradnjama za stvaranje Hrvatske Vojske, kojoj će pripadati pripadnici svih stranaka u emigraciji i domovini ! Tada ćemo moći stvoriti Nadzornu Službu, i kontrolirati zaista sumnjive i provjerene agente, a nećemo iz poštenih, starih i maldih, praviti izdajnike zato jer nije u našoj stranci.

     

    SYDNEY NAM POKAZUJE PUT!

     

    GEN. DRINJANIN

     

    U Madridu, 21. XI. 1961.

    06-04-2015 07:30#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA

     

    (Oni koji su do sada imali priliku čitati i pratiti PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogli su uočiti de je u njima često puta bilo govora o nekim Okružnicama. Ova je jedna od niz OKRUŽNICA koje je general Drinjanin pisao svojim Suradnicima, Radnim Skupovima HNO. Ovu Okružnicu sam pronašao u novini OBRANA, glavno glasilo HNO br. 57/58 1967. kao letak za Domovinu. Poradi općeg hrvatskog interesa, donosim ju u cijelosti i originalu kako bi današnji Hrvati, poslije punih 45 godina, mogli shvatiti mišljenje O ZNAČENJU HRVATSKOG DESETOG TRAVNJA jednog Ustaše Maksa Luburića. Ovo Okružno Pismo nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Otporaš.)

     

     

    TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA

     

    OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA

     

    Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas ne trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

     

    1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

     

    2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

     

    3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

     

    4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

     

    5.) Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo)

     

    Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

     

    I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

     

    Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

     

    Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

     

    Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

     

    I neka nas u tome ne smetu deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

     

    Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

     

    Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, svak je uključen i nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

     

    U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnji i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

     

    general Drinjanin.

    07-04-2015 16:05#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    U VRTLOGU SVAĐA ILI U VRTLOGU SVRSTAVANJA

    (U suradnji Policije, INTERPOLA, UDBE Hrvati se hapse!)

     

    general DRINJANIN

    3.VII.1967.

     

    Vladeku, Ratku, Marijanu, Nikici

    Canada

     

    Dragi moji !

     

    Kao u uvjek Vama pišem najmanje jer sam siguran da ćete i bez mojih savjeta znati u svim prilikama činiti nešto dobra i pametna, što se nažalost ne može reći za sva ostala područja. Reći ću Vam svoj četvorici što ima zajedničkog i što nije u OBRANI.

     

    Dobili ste OBRANU 67/68. i s time moj članak o uhićenima. (Radi se o članku kojeg je general napisao "HRVATSKI REVOLUCIONARCI U MREŽI UDBE I INTER-POLA (Povodom hapšenja i sudjenja HRVATIMA U EVROPSKIM zemljama)", Obrana, Posebni Prilog, br. 67/68. Mo).

    Kako sam i najavio, da bi moglo biti i novih, sve izgleda, da ima. Tamo mi ovog časa javlja Batušić i iz govora viteza Pjanića, koji je jučer stigao, izgleda, da bi moglo biti, da je u zatvoru vlč. Rafo Medić, te neka centralna osoba Macedonaca, osim onih u vezi Bratstva (Turk i drugi). Dobio sam jednu dopisnicu od Vučića Ilije, našeg Gl. Povjerenika ali sa zakašnjenjem, pa kako je bio kod mene prije deset dana, vitez misli, da je i on u zatvoru. Logarića (Slavko, mo) smo spasili iz već na brzinu spremljena transporta, koji je bio za ekstradikciju u vezi ljudi i djela, s kojima nema veze, kako sam pisao.

     

    Ovog časa ne znam sigurno što i kako stvar stoji. Javlja mi Dabo (Peranić, mo) da je Čavčić u Parizu zatvoren, pa iako nema veze sa našim akcijama, odmah smo mu dali 50 dol. od tiska, za advokata, jer je bolestan.

     

    (Kako su ova PISMA MAKSA LUBURIĆA povijesnog značenja, onda ću navesti slučaj JOSIPA ČAVČIĆ (1917-1972) iz Pariza, kao dokumenat jednog povjesnog slučaja u borbi za oslobođenje Hrvatske, jer sam bio dio tih uhićenja. Josip Čavčić je bio moj predsjednik u Parizu. Poštivao sam ga - kako se kaže - po ustaški - kao čovjeka, kao predsjednika, kao borca, kao Ustašu...Za vrijeme rata NDH radio je u UNS sa Erik Lisakom i drugima. Uhapšen 1945. i preko veza, kako mi je pričao, uspio je pobjeći iz zatvora. Godinama lutao po raznim logorima dok nije došao konačno u Pariz. Tu sam ga upoznao koncem pedestih godina. Sprijateljili smo se. Mnogo smo svi od njega naučili. Bolovao je od srce od koje bolesti je i umro u lipnju 1972. Mlad čovjek! Na pritisak Jugoslavije a preko ove i Interpola djelatni, istaknuti i državotvorni Hrvati su bili proganjani, pod paskom, i prvi napadaj ili bilo koji napadaj od bilo koga na Jugoslaviju, u skoro svim europskim državama nastala je racija na istaknute Hrvate. Tako je ta racija zahvatila i Hrvate Pariza u lipnju 1967. Meni su pokucali na vrata u pet sati ujutro. Doveli me u glavni pritvor, gdje sam vido Čavčića i još neke moje prijatelje Hrvate. Bilo je i Srba u toj raciji, ali oni su bili Jugoslaveni, jer tako ih je policija zvala. Kako sam govorio francuski bolje od svih njih, policija me je zadužila da budem tumač. Ali evo jednog čuda. Tu je bio jedan čovjek, kao "Francuz" i kao "službenik" policije koji je tu bio i dobro govorio francuski i mene pratio od riječi do riječi dali točno prevodim. Ostali smo tri dana u pritvoru, te nas pustili. Josipa Čavčića su zadržali poradi toga, jer su prilikom premetačine njegova stana, pronašli pištolj bez dozvole. Ja sam mu pronašao odvjetnika imenom Jean Louis Tixier Vignancourt koji ga je uspio spasiti zatvora, i nakon mjesec ili nešto je pušten i oslobođen svih krivnja. Ovaj francuski odvjetnik je bio vrlo čuveni odvjetnik poput Georges-a Desbons-a koji je branio hrvatske Ustaše Rajića, Pospišila i Kralja u Marseille-skom atentatu 1935. Ovaj odvjetnik Tixier Vignancourt je bio kandidat za predsjednika Francuske 1965. godine i u trki za predsjednika izgubio protiv de Gaulle-a. To toliko o tome. Mo)

     

    U Švicarskoj opunomoćili jednog našeg prijatelja Španjolca da pomogne Županu. (Vlado ili Vladimir Župan, tako smo ga zvali. Njegova je nesreća bila ta, kad je čuo da je nastala racija hapšenja Hrvata, on je, kobajagi, otišao u Švicersku na odmor. Tu ga je Interpol pronašao, mo) On je prijatelj Logarića. Kod svega je opasnost da se dobije kojega od njih u Jugovinu, kako bi se pravio pritisak radi mene i ove zemlje, jer su počeli trgovati. (Ovdje se radi to da je Španjolska i Jugoslavija uspostavile uzajmno trgovačke veze te godine, ili možda godinu dvije ranije. Sada Jugoslavija koristi tu privilegiju kako bi uvjerila španjolsku vladu - a ovu preko Interpola - da general Drinjanin stoji iza svih tih "terorističkih čina" protiv Jugoslavije, kako bi se mogao zabraniti svaki rad generalu Drinjaninu i naravno izdanjima DRINAPRESS-a. Osim toga, general ovdje govori "...jer su počeli trgovati...", a dr. Dabo Peranić u novini "LA CROATIE" br. 6, 1964. opisuje intervju sa vlč. Fra. Pio Fržopom koji je bio hrvatskim dušobrižnik u Logoru San saba u Italiji, kako su talijanske vlasti trgovale (prodavale) hrvatske političke emigrante jugoslavenskim vlastima za kubik drva, ili stotinjak svinja, konja, krava ili bilo što god je Italiji trebalo u zamjenu za hrvatske emigrante. Ovo bi trebalo prevesti na hrvatski kako bi se današnji Hrvati upoznali kako se je prije postupalo prema Hrvatima. Mo, Otporaš.) Kao i drugi. Poduzeo sam sve mjere opreza, i odlučili smo kao i uvjek braniti svakog Hrvata koji je radi Hrvatske u nevolji. Jučer je bio Oltra pater i on se brine u Madridu za Logarića, jer su ga tamo premjestili bili.

     

    U vezi cijele stvari Dra. Branka Jelića; on i Oršanić su u Buenos Airesu sve učinili da se nas mimoidje zato, jer nam nisu uspjeli nametnuti SVOJE KANDIDATE OSJEČANE; puk. Štira i Cecelju. Ali masa je graknula, jer ako nema sa Odporom dogovora, da sve drugo i tako nema smisla.. Nato su nakon potpisa "velike trojice" bili prisiljeni uzeti i Lukasa, ali da se onda oduzme karakter jednakosti, dali su potpisati "svima". Manever jedan, koji je ispao smješan. Jelić je kasnije u Munchenu dao zvati "na tajni i historijski sastanak" pukovnika Batušića i rekao, da je JELIĆU DAT MANDAT I DA ĆE ON BITI POLITIČKI VODJA SVEGA. itd. Nato mu je Batušić rekao neka se mani ćorava posla i ide do Maksa, kako je bio obećao prije u New Yorku, i sada u Buenos Airesu. Bili su rekli, da će "nekoga poslati k Maksu", ili "da nema vremena" te da će se "kasnije" sazvati sastanak sviju itd.

     

    I počeli na veliko govoriti o "LEGIJI I REVOLUCIONARNOM VIJEĆU". Ja sam poslao kratke, ali jasne upute, kakvu vidite u OBRANI. Pokušali su slati medju ljude, da "svi u Legiju", ali su dobili pakrački dekret, i sve je svršilo kao u uvjek : ODPOR JE ZASEBNA ORGANIZACIJA I IMA SVOJE VODSTVO.

     

    Brat Lukas je potpisao DESETOTRAVANJSKU IZJAVU, i ona je generalne vrijednosti i obvezuje nas kao i sve ostale potpisnike, DA ĆE SE STVORITI TA RADNA ZAJEDNICA.

    Ali ni manje, ni više, kako sam to rekao u uvodniku prošle OBRANE. Takvu i Vi na Vašem području možete, ali nemorate, potpisati. Lokalna stvar. Pa kako god ne obvezuje druga područja, još manje VODSTVO ODPORA izvan lokalnih granica suradnje. A najmanje da nam gg. Oršanić, Jelić, Vrančić postave nekoga, tko je NJIMA MILIJI, kao Rovera u New Yorku, i puk Štira u Buenos Airesu. Moram ovdje spomenuti, da je Vrančić bio korektan u pogledu nas, da nas je Oršanić već napao, a Jelić mislio izigrati. Nu Vrančić je pametan i misli svoje, a Oršanića smo eliminirali, ako to vidite. I sada osim Hefera, Korskog, Štira, Asančaića, Oršanića i osječke grupe, potpisali su svi, pa i HSS i untelektualci. I sada zadnja;

     

    Danas sam dobio od Dra. Jelića osobno pismo, da dolazi na 7. u Valenciju i da potvrdim telegram da ga čekam. Poslao sam telegram, rezervirao mu sobu, i ako Bog da, idem skupa sa vitezom Pjanićem i prof. Prcelom na razgovore. I moglo bi se dogoditi da u isti dan, ili dan kasnije bude ovdje čovjek iz domovine, koji je već u Parizu i očekuje da uredi papire kao turista za doći ovamo. (Možda se ovdje radi o bratu Ljubi Dra. Miljenka Dabe Peranića. Baš te godine 1967. brat gosp. Peranića Ljubo je bio kod brata Miljenka u posijeti i imao sam ga priliku vidjeti kod gosp. Peranića. Koliko se sijećam bratu mu je bio inžinjer šumarstva te kao takav je išao u Afriku na neko službeno istraživanje vezano te struke. Bilo je govra da bi ona dvojica, dakle dva brata, Dabo i brat mu Ljubo, išli posjetiti generala. Ovo ne tvrdim, ali ne bi bilo ni isključivo, mo)

     

    Dakle : držite se kao i uvjek složno, razgovarajte sa svakim i suradjute sa onima, koji budu dali jamstvo da Vas ne misle osedlati i zajašiti raznim supersavezima, superfrontama, super imenima iza kojih bijeda i siromaštvo duha caruju.

     

    Sve što izadje s ovog dogovora bit će pisano, i o svemu ćete dobiti izravnu obavjest, prema tome svako drugo tumačenje je hoštapleraj. Jelića su ostavili i ono par ljudi, pa i Muftić, i Vrančić ga je upotrebio da izigra pijanog Bonifačića (Dr. Ante Bonifačić, drugi predsjednik HOP-a poslije Poglavnikove smrtimo) kojega je bio Hefer doveo radi Dalmatinaca! dioničara Doma. Ali Vi gledajte oko Vas, tamo je Barbarić, drugi dolje u Argentini kao naš neprijatelj br. 1. i znamo da spremaju samima sebi drugu organizaciju, te da će se razići, kao i mladi Kulenović sa grupon Uj, Hrvata Mile Rukavije u Munchenu.

     

    Dolje je još gore, jer ih je samo sjedinila mržnja na Hefera s drugima, jer niti je bolji, niti gori od ostalih. Mi ne samo da u Argentini nismo eliminirani, nego je Enver i STALNI TAJNIK SKUPA, dok se na čelu Odbora predsjednici smjenjuju mjesečno. Skorom će biti dobrih vijesti o pokretanju OGRANKA U ARGENTINI. Lukas radi pametno, ima ugled, Enver isto, i Bušić i drugi isto. Pukovnik Štir je i opet ostao kao u uvjek SAM, jer nije mislio sa svojom glavom ni dogovorno sa vojnicima i braćom, niti samnom, nego sa profesorima, koji su izigrali sami sbe, i mrze prije podne sami sebe, poslije podne, cijeli svijet. Naprijed, dakle na Vašem području, dogovoreno, razgranjujte se, dogovarajte se i naprijed.

     

    U pogledu rada : mi smo ne samo sa našim tiskom priredili ambijent u domovini, nego smo i dezorijentirali komuniste, pokrenuli nemirne intelektualce i sada iskorišćavamo Deklaraciju. (Deklaracija Hrvatskog Književnog Jezika koja je izišla u proljeće 1967., a koju su potpisali nekih pedesetak hrvatskih uglednika, književnika, profesora, jezikoslovaca, među njima i Dr. Ljudevit Jonke, koji je bio jedan od potpisnaka novosadskog ugovora o zajedničkom "srpskohrvatskom" ili "hrvatskosrpskom" jeziku, mo) Očekujem jednu vrlo zamašnu stvar, kao nastavak, i zadovoljan sam sa samim razvitkom. To je predigra revolucije, sve drugo je psihološki rat i mi u tu stvar možemo indirektno putem tiska, i drugim kanalima. Tako ćemo pomagati i braniti sve te naše "usijane glave" jer vrše jednu funkciju.

     

    Rafo Medić je najprije bio pobjegao sat prije nego bi ga uhitili u Stuttgartu, jer su uhitili neke koji su snjim bili u zatvoru. Možda da zgrabe i našeg Iliju (Iliji Vučić a ne Stanić, mo), jer je i on bio tamo. I neke druge. Svejedno. Idemo pametno naprijed. I sa tiskom , i s političkom akcijom, kako u domovini, tako i u emigraciji. I sa guranjem psihološkog rata i sa obranom ugroženih. I sve drugo o čemu se može, ne može i ne smije pisati. Naša je ideja kompletna, ona je suvremena, ona je dokazala svoju vitalnost, i ona će pobjediti. To će biti pobjeda ODPORA I EKIPE VODSTVA ODPORA, koja je godinama šutke, stegovno i požrtvovano radila, žrtvovala radom, novcem i vjernošću ekipi. To je put, kojim valja nastaviti. Razdijeliti uloge i jedni znojiti se i zaradjivati i pomagati, drugi intelektualnim radom, treći propagandnim, organizatorskim, četvrti konspirativnim, borbenim, vojničkim. (Bruno Bušić je temeljito proučio generala Drinjanina taktiku, pa je to sveo ovako: "Jedni znojom (rad), jedni perom (pisanjem), jedni migavicama (novac) jedni kažiprstom (prstom na obaraču), mo) Svi ste diplomati, svi ste konzuli, svi ste zapovjednici, svi ste intelektualci, svi ste vojnici jedne svete stvari.

     

    Mogli ste primjetiti da smo izbacili van mnogo OBRANA s mnogo stranica i najraznovrstnijeg materijala. OBRANA je danas najbolja novina. Ona jedina ide u količini u domovinu. Šaljemo stotine hiljada raznih letaka. Naše DRINE se plaćaju u domovini zlatom. Sve ono što se dogadja mi smo navijestili. Idemo sada dalje.

     

    Držite se skupa, učinite sve što možete da nas pomognete materijalno, jer nam je to crna strana unatoč velikodušnosti mnogog od Vas. Ali oni koji daju život, daju zdravlje, krv, daju više. Pa i opet utičem na Vas, na ljude, na odbore, na skupove. Trebamo novca za tisak, letke, obranu ljudi, za putovanja, odgoj, za sve. I činiti ćemo do mjere koliko možemo i nešto više, jer onoga časa kada budemo davali od sebe samo koliko možemo, gotovi smo. Mistika nemogućih dohvata neka nas i sada gura i neka ljetna žega ne ubije u Vama onaj duh, koji nas je doveo do ovih zavidnih uspjeha, koji su očiti i koje nam priznaju svi. I zavide.

     

    Grli vas sve i moli da ove misli prenesete na sve naše, odani Vam general Drinjanin.

     

    Generalov potpis i nadodano rukom: Ovog časa stari nije ovdje, nego će posebno pisati.

    (misli se na Antu Došena, mo).

    09-04-2015 00:21#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    GENERAL DRINJANIN DAO "PAKRAČKI DEKRET" ILIJI STANIĆU

     

    (Potrebe radi i nekih nepoznanica hrvatskoj javnosti, donosim ovo generalovo pismo kojega je pisao svojem suradniku u Pariz Dru. Miljeniku Dabi Peranić. Pismo je pisano 7 mjeseci i 4 dana prije njegove pogibije. U pismu ima mnogo dotaknutih tema, ali, po mom skromnom mišljenju, najvažnija tema od svih je riječ "Pakrački Dekret" kojega je genaral dao Iliji Staniću. Mnogi su čuli za tu riječ "Pakrački Dekret" ali nitko ne zna pravo podrijetlo iste. Potražio sam tu riječ i pronašao u Dnevniku Sabora Trojedine kraljevine Dalmacije, Hrvatske...Page 2...iz knjige Trideseta saborska sjednica, koja je održana 17 veljače 1866., gdje se spominje na strani 276 slijedeće, citira:

     

    "...A posljedica tome je bila, da smo svi mi, koji nebijasmo pravi vijećnici, dobili pakrački dekret t.j. da u sjednice više pozvani biti nesmiemo..."

     

    Dakle, sama riječ "pakrački dekret" potiječe još od doba Oca Domovine Dra. Ante Starčevića, a ovdje, u ovom pismu generala Drinjanina, on tu riječ upotrebljava kako bi naglasio: da je Iliju Staniću dao otkaz, otpustio ga, prekid svih veza sa njim, dao mu nogu u tur i sl. Ovo pismo es nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" NA STRANI 947/949. Mo. Otporaš.)

     

    general DRINJANIN

    18.IX.1968.

     

    Dragi moj profešure !

     

    Vratio sam se iz Madrida, pa evo da ti najprije reknem par riječi, prije nego zabodem nos u drek svakidašnji, koji mi se je povećao, jer sam mora izdati Iliji "pakrački dekret" /baš sada kada mi je bio počeo biti koristan, jer je za vrijeme moje odsutnosti došao u sukob sa svim radnicima i cijelom familijom, gospodjom i djecom/. (Mnogo se je među Hrvatima u emigracji raspravljalo o ovom "sukobu" i kolale su razne verzije, a jedna od njih je bila i ta da je Ilija Stanić snapostovao stariju generalovu kćer Drinu kojoj je tada bilo nešto malo više od 12 godina. Ako generalova riječ "familija" spada u taj "sukob" s njegovom kćeri, onda bi ta verzija mogla biti istinita. Mo) I kada smo već kod njega: bio sam zadovoljan (i) već pomalo gajio nadu, da bi bio koristan za našu stvar. Bio je glup i dao se već drugi puta navući na tanak led, a onda biti "energičan", mjesto da bude obratno, i našto sam ga upozorio prije (nekoliko) puta. Pao je dvaput na istom mjestu, i onemogućio se u vršenju "vlasti"! Pokušat ću ga negdje namjestiti ovdje, blizu, pa onda negdje gdje bi za Hrvatsku bio koristan, jer ovdje to već nije maogao. Žao mi je i šteta, pa ako već tu ne može, da bi barem bio koristan za Odpor vani. Razmisli, a i ja ću.

     

    (E, sada. Preko više od četiri destljeća me muči jedna te ista stvar, koju, iznoseći ovdje PISMA MAKSA LUBURIĆA ne mogu nikako prešutjeti. Dr. Miljenko Dabo Peranić i ja smo bilo dobri prijatelji. Radili smo godinama u istom poduzeću. Usko smo surađivali na svim poljima, za Hrvatsku, osobito o Odporu. Bio mi je vjenčani kum. Rekao bih da organizacijski tajnih među nama nije bilo. Ja sam napustio Pariz, Francusku i otišao za Ameriku u ponedjeljak 9 prosinca 1968. Tjedan ili dva dana prije mojeg odlazka za Ameriku, pozvao sam u goste, na večeru, kuma Dabu, kumu Mariju, njihovu kćer Anitu, Kita, i Marijina brata Nikolu Šonje, koji je upravo došao iz New Yorka posjetiti svoje u Pariz.

     

    "...26 Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Paris. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja (5) Vidušun - "Freškić", 257 bis, Bld. Jean-Jaures, 92 Boulogne.Billančourt (Cafe-Restaurant, 71 rue Obercampf, Paris 11), drugi mu tražili posao (6) Milan Bagarić, 87 rue Tocqueville, Paris 17, a za legalizaciju sam ga poslao s X.om (6) (jer ovaj X (6) je imao auto, mo) Vlč. Ostojiću, (Zdravko Ostojić, mo) Upravitelju Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u, kada je pak on odbio, dao sam mu sam garanciju, koja je i danas u njegovu dosiju (Prefecture de Police, Paris.) Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je u svoj stan, (kod br. (5) Vidušina "Freškić", mo) rekao sustranarima da je susreo nekog prijatelja, te nestao - Bog zna gdje. Strana 43/44 knjige "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA", koju je napisao Dr. Miljenko Dabo Peranić, Generalov Povjerenik, D - Press P.O.Box. 245 Bat port, N.Y. 11705.

     

    Kada sam u kolovozu 1978. iz San Francisca otišao posjetiti u New York moga vjenčanog kuma Dra. Dabu Peranića, kod njega sam i odsjeo preko Week-enda. Tada smo o svemu razgovarali a najviše o generalovoj pogibiji. Tada mi je kum Peranić dao rukopis ove knjige da ga pročitam, i, ako nešto smatram potrebnim, da nadadoam. Taj rukopis još i dan danas imadem. U tom rukopisu se nalizi jedan list na kojemu je Dr. Peranić stavio od br, jedan do br, 34 osobe koje je želio zaštiti u knjigi, osim što je stavio u zaporkama ( ) a na listu ime i prezime dotične osobe s adresama. Zato smatram, da je došlo vrijeme da se ove osobe iznesu i njihove uloge, tim više da sam bio osoba povjerenja Dra. Peranića a da on meni ni riječi o Iliji Staniću nije rekao, niti sam ikada zanj prije čuo dok nije generala ubio. Bit će govora još o tome ovdje. Mo)

     

    Dobio sam iz Usa. paket sa 4 knjige Klaićeve povijesti. Ima krasnih stvari, posebno starih hrvatskih utvrda iz svih naših krajeva, što bi moglo obogaditi našu DRINU posvećenu starijim dobima, dok o tekstu ne mogu ništa reći. Dao sam uokviriti knjigu, i pokušat ćemo nabaviti ostale za budući rad. Bogatiji smo nešto, naime u knjigama...Da li si poduzeo što da mu se plati, jer mi je poslao fotografiju tvog pisma u tom pogledu, pa da znam reći našima tamo u Kaliforniji, da to plate. Nezaboravi.

     

    OBRANU sam ti poslao avionski, a i pakete. Povisio sam tiražu, jer su mi to tražili iz Usa i Kanade. Ako trebaš još, mogu to dati. Odmah ide i nova, tj. 97-8. za koju imam gotov POSEBNI PRILOG od 6 stranica sa FEDERACIJA POČIMA FEDERIRATI. (To je posebni prilog u OBRANI kojeg je dr. Peranićn napisao a Mika Tripalo se na taj članak osvrnuo...kako hrvatska "fašistička" emigracija priželjkuje propast naše federacije o kojoj pišu "Da Federacija počinje Federirati"...U toj OBRANI je također letak za Domovinu upućen "STUDENTIMA HRVATSKE". Ovaj letak ću svakako donijeti kako bi današnji naraštaji Studenti Hrvatske mogli usporediti svoja današnja mišljenja o Hrvatskoj s mišljenjima tadašnjih Studenata Hrvatske.mo.)

     

    Mislim da bi trebalo br. 99-100. dati nešta representativnije, možda kao Posebni BOŽIĆNI I NOVOGODIŠNJI BROJ. Razmisli. Materijala običnog ima i previše, ima i članaka, i tu bi trebalo ući stvar o RANKOVIĆU i novoj situaciji, koja se razvija pod dojmom čeških i slovačkih problema s jedne, a medjukomunističkih s druge, što mislim da treba izkoristiti baš u Rankovićevom Pos. Prilogu, jer dojazuje da je nacionalni osjećaj jači, pa i gospodarski interesi i strategija, od odeologije i biti komunizma /Proleteri svih zemalja.../,

     

    Bio sam u Madridu sa prof. Zudenigom, (Dr. Drago Zudenigo je bio među prvom grupom Hrvata koji su 1951. godine osnovali POČASNI BVLEIBURŠKI VOD, P.B.V. u Unter-Loibach, mo) pa kako sam njega i Tijana zvao profešurom, a oni mene djeneralom, a kakve smo rdje... elim i Tebe tituliram, iako se izlažemo da te nazovu nepismenim. Kao i Gracijana i Šimata.

     

    Prof. Zudenigo mi je dao ime ove knjige, koju svakako nabavi. Neznam da li je to ona, koju si bio donio i koju sam poslao Mikcu. Donio mi je samo jednu malu knjižicu EDITIONS DU SEUIL 27 rue Jacob, Paris VI. a to je tvoja ulica. (Dr. Peranić je živio na 30 Rue de Jaco, Paris 6eme, mo) Zove se PETITE PLANETE; collections microcosmos, a br. 2 je Jugoslavija. Ima na francuskom i engleskom, barem, jer sam ove vidio. Imam francusko izdanje..

     

    On je isto donio LE MONDE sa vijesti o Draganociću, koja je i ovdje izišla, i koju si poslao. Kada smo već kod njega: dobili smo povjerljivim putem obavijesti, da neće biti procesa, da će dobiti župu, itd., a to potvrdjuju iz Clevelanda i Toronta, gdje su im "klerikalnim kanalima" stigle potvrde osobne prirode u tom pravcu. Inače DANICA i drugi donose članke onih, koji hoće da ga brane...Bili su u Europi ing. Bosiljević i Meinzl, koji i dalje tjraju, da ga "Amerika izbavi". Nu mislim to su prozreli mnogi, a Odbor se raspada, ljudi se povlače i traže natrag pare. Možda je tako unosan posao "braniti ga" kao što je bio i "prodati ga". Advokati, ugledni ljudi, naši prijatelji i td. su svi "mobilizirani", putuje se, hoda, i dok bude jednog dolara, oni će ga "braniti". Teško njemu!

     

    Dobio sam Tvoje pismo od 8.IX. sa prilozima. Vidim da si obrao bostan sa bubrezima. (Dr. Peranić je imao problema sa bubrezima, uvijek se je tužio, mo) Deset kila! Kada bi se moglo urediti da ti nosiš te kamence, a ja da gubim kile, to bi išlo! (Podsjetimo da je ubojica Ilija Stanić u svojoj prvoj izjavi Sarajevskoj (ili bosanskoj, svejedno) Udbe od 29 travnja 1969., dakle samo devet dana od gnjusnog zločina kojeg je počinio nad jednim hrvatskim generalom, izjavio "...Puče lubanja...Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznanađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu...", HRVATSKI LIST - 23 srpnja 2009., strana 19, mo) Pa da nisi baksuz!

     

    Mislim da "ona dvojica" nemaju veze sa onih "40", koji su na kraju bili negdje u kojoj Udbinoj birtiji u Munchenu: Nikolić i njegovi pjesnici, Mladi Grubišić (Dr. Vinko Grubišić, mo) iz Švicarske, Sagunić iz Londona, Jurčić /sin Gl. ravnatelja/ itd. Poslali su im referat, ali bio nije nitko od njih, i "neki iz domovine", možda iz grupe Tomičića (Zlatko Tomičić i skupine oko Nezavisne Zaklade TIN VUJEVIĆ, mo), kako neki insinuiraju /, a možda su i ovi bili pasošari sa kukuljicom, kao i Jelićevo Vijeće. (Možda se ovdje radi o jednom tajnom simpoziju kojeg je, kako se je tada pričalo, organizirala Hrvatska Revija, koju je uređivao prof. Vinko Nikolić. U knjigu HRVATSKA DANAS I SUTRA, IZDANJE HR. Munche 1969. donosi, na prvoj stranici okvira: "...Hrvatska Dansa i Sutra objavljuje predavanja sa Simpozija skupine hrvatskih intelektualaca, održanog u Evropu 29 -31. kolovoza i 1 rujna 1968.", mo)

     

    Razaslali jesu mnogima, odgovarali poneki, ali išao nije nitko, tako da ćemo viditi što će izići. Bio je jedino Dr. Mate Meštrović, barem, figurira njegovo ime na jednoj praznoj izjavi, ali oni samo vele da mu ne vjeruju jer da je bio sa Djilasom u Jugoslaviji. Bio je i Dr. Čolak, onaj iz grupe Mihailova. (Mislim da se ovdje radi o Mihajilu Mihailovu, profesoru na zadarskom fakultetu, koji se je tih godina 1967/68., navodno, pobunio protiv partije ili komunizma, ali nikako se on nije bio pobunio protiv Jugoslavije. To je neke hrvatske intelektualce natjeralo da mu se približe, kao što mu se je bio približio i prof. Mirko Vidović iz Francuske, te ga to približavanje koštalo nekoliko godina tamnice u Staroj Gradiški. Mo) Plaču za pravima. Provjeri i javi, a i ja ću tebi upodpuniti podatke.

     

    Pošalji mi tu stvar Antića o Sredozemlju, jer imam samo neke brojeve. Uostalom, ako ćeš obraditi, zadrži, pa kasnije pošalji. Htio bih to vidjeti, posebno br. 9. Markuse i svibanjski dogadjaji: napravi za obranu, jer je barem za ovu DRINU kasno. Morao sam ostaviti posla za tiskaru i svršiti i nemože ući.

     

    Draga mila Kita, (Dra. Peranića kćer Anita, koju su od milja zvali "Kita", mo) koja se sjeća svih! I to sada kada su nam otišli i Vjeko i Mirica u Valenciju na škole. Pusta kuća bez ovih nestašnih andjela, posebno Mirice, koja je najmanja i zato najdražesnija, (Ne bih se s ovim složio, jer je kćer Dra. Peranića Anita rodjena u lipnju 1962., dok je generalova kćer Mirica rođena 1958., mo) pa je sve ispunjavala. Fali nam svima. Ali kad dodje Kita onda ćemo ih ići vidjeti u Kaledž.

     

    BANSKA DRINA: sliveno, osim uvoda, komentara klišejima i podataka o Banovima i Kraljevima. Danas sam zaboo nos u to, ali ovog časa barem osjećam da to "prevazilazi" moje snage. Da ja to sam sredim trebalo bi pretvoriti kao što Španjolsci vele "hacer de tripas corazon", ili "pretvoriti trbuh u srdce", a ja se vidim okružen ogromnim kupovima papira, novina, pisama, knjiga i sve mislim, da je sve to samo zato izmišljeno da mene zafrknu...Inače nemam mnogo posla i trebalo bi odmah uzeti u posao. Previše naslova, pod naslova, bilježaka, tumačenja i nisam siguran u taj sklad stvari jedne povijestne knjige.

     

    Iskreno ti kažem, bojim se da ne bih zasrao. I baš sada kada tvoji bubrezi i posao kompliciraju prijašnju nakanu, da ti osobno nadzireš stvar. Ilija je to ispravljao, a bolje bi bilo da nije. (Sada se doista postavlja jedno ozbiljno pitanje, na koje samo Ilija Stanić može odgovoriti, jer je još živ, a svi sada znamo da je bio zaduženi agent Udbe da ubije generala Drinjanina, dali je on ikada i namjerno tekstove izmjenjivao, neke svoje udbaške ideje ubacivao; jer se je tada vrlo dobro znalo da su se u novini OBRANA često puta pojavljivale pogreške, gdje bi general znao odgovoriti da se je to učinilo samo zato jer španjolski slagači ne poznaju razliku u slovima c "ć", z "ž", s "š", d "dž" itd., i da ne govore hrvatski. Mo) Mogao bih ja recimo to poboljšati, ali nisam siguran pri raspodjeli, naslovima, iako si ti ostavio sve organizirano, naznačeno, klišeje itd. Ovu stvar se ne može olako praviti, na brzinu, nu ako nebude drugoga Boga, morat ću. Istina tebi bi dobro došao odmor, bolovanje, a ja bih ti platio put, ali znam da je to problem tvojih bubrega, šefove džigarice i Marijina salvo condukta za povratak kući. Ali po srijedi je tvoja PRVA KNJIGA, tvoja povjesnica, jer bi napravili i kao Drinu i kao separatu, što bi nama dalo prestiža, a i nešto novca. Sklepati kako god bilo, mislim, da ne bi smjeli.

     

    Dobio sam nekih pisama, obavijesti itd. iz Pariza i Francuske, ali za ovaj čas, dosta. Tvoji bubrezi nisu za više probleme...Dobio sam nešto novina i razgovarao sa dosta ljudi u Madridu, pa i sa onima iz domovine, iako su "neodredjeni". Neznam do koje mjere je ozbiljna stvar mobilizacije, omladinskih brigada, etc., ali bojim se da bi i opet Tito bio moralni pobjednik i da bi jugoslavenska ideja nadahnula one, koji su imali stomak pun i glavu praznu, medju Hrvatima, i da bi to dovelo do jačanja jug. ideje kod onih , koji nikakve imali nisu. Posebno kod mladih. Dokle je komunizam rastvorio dušu našeg radnika i gradjana, službenika i vojnika, komuniste i ljevičara?

     

    Selo je ostalo, Crkva neoperativna, šefovi slabići, ambijent nikakav izvana, i sada strah od Rusa. Važem stvari, mislim, mislim ne kao emigrant, nego glavnom onih u Zagrebu. Razgovarao sam sa mnogima, od kojih ni jedan nije bio ni komunista, ni anacionalan, i ipak svi vele, da smo na jedinom ispravnom putu nade u hrvatske komuniste. Ima ih kojima je sve to previše naivno, ima ih, koji vele da su to sve hulje, kojima ništa nije sveto, nego je čisto kruhoborstvo, koji podsjećaju da je Bakarić teško bolestan, opterećen tuberkulozom i da se od jednog Kuferšmidta, kako li se zvao, nema čemu nadati. Pa ipak: tko može prodrijeti u tajne uma i srdca?

     

    Pokušaj saznati da li stoji da je Tripalo oženjen sa sestrom ili sestričnom Jovanke? Istina to nebi trebalo značiti ništa, kad on nebi već poticao iz jugoslavenske familije odprije. Sve troje to skupa: jugoslavenska tradicija u obitelji, fratar-komunista, i oženjen sa Jovankinom sestričnom, to je ipak previše za jednog TRIPALA...

     

    Vele da je porazan rezultat mješovitih brakova na našu štetu.

     

    Ako ti Marija i bubrezi dozvole, javi se. Grli vas odani

     

    general Drinjanin.

    09-04-2015 04:15#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    CROATIA'S WAY OF THE CROSS - THEY FELL FOR THEIR COUNTRY

    HRVATSKI PUT KRIŽA - PALI SU ZA SVOJU DOMOVINU

     

    general DRINJANIN

    5.VI.1966

     

    Mil. gdja Zora Levenski,

    Toronto

     

    Milostiva gospodjo i draga sestro !

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 568. Mo, Otporaš)

     

    Dobio sam knjigu Tovila Mate na engleskom jeziku i ja Vam se zahvaljujem. (Radi se o knjigi koju je napisao gosp. Mate Tovilo iz Toronta: KRIŽNI PUT. Prevedena je na engleski 1966. Mate Tovilo je bio vojnik HOS-a NDH. Pozvao sam ga u San Francisco 1977. godine da prikaže film HRVATIMA SAN FRANCISCA I OKOLICE: "JEDAN DAN POGLAVNIKOVA ŽIVOTA". On se odazvao. Iznajmili smo u Redvood City Kinodvoranu. Hrvati su se znatiželjno odazvali i bilo je oduševljenje iznad svih očekivanja. Knjiga na engleskome nosi naslov kakav sam gore stavio. Mo. Otporaš) Mi ćemo preporučiti stvar, kao i svaku, koja je dobra, i posebno ako je na stranim jezicima.

     

    Mi od svega dadnemo vodećim ljudima i posebno vojnim zapovjednicima sve na stranim jezicima. Molim Vas da bi zamolili brata Tovila da bi zamolili br. Tovila da nam pošalje deset komada, koje ćemo dati vojničkim zapovjednicima, kao što smo im dali i sve drugo. Mi ćemo mu rado dati u zamjenu naše stvari.

     

    Znam da Vam je br. Ratko povratio novce i vjrujem da ste kupili izravno dukate. Mi to kao i svaku drugu stvar preporučimo, ali nemamo veze sa trgovačkim dijelom. (Ovdje se radi o jednom Hrvatu, Zlatku Tudjinu, koji je otvorio svoju trgovinu zlatnina ili zlatarstva na adresi: 8 Munchen 2, Gabelsbergerstr. 69, W: GERMANY. Mnogi Hrvati su naručivali razne zlatnike kao dukate u obilku hrvatskih velikana, mo. Otporaš).

     

    Ovdje ima poteškoća oko stranih novaca, i ja sam uvjek slijedio u tom pravcu instrukcije i dobio od njih priznanje. Ja sam davao državi čekove i onda kada je dolar vrijedio dvostruko na crnoj burzi. Oni su meni dali zaštitu za moj život i jedan general kao ja ne smije se baviti poslovima ovakove prirode, iako skoro svi čine. (Ne mogu odoljeti da ne kažem i ja koju riječ glede ovoga što je upravo general rekao. Ovo je jedno izvanredno svjedočanstvo jednog častnog, poštenog hrvatskog generala. Kamo sreće da su svi oni koji su se koristili "ratnim profiterstvom" bili kao i general Drinjanin, možda, kažem samo MOŽDA, da nikada ne bi izgubili NDH, ili u najmanju ruku da nikada ne bi doši do Beliburga, tj. da Bleiburga ne bi bilo. Ima toga mnogo za reći, ali neka ova PISMA MAKSA LUBURIĆA kažu nama Hrvatima ono što bi trebali znati a ne znamo. Znam, kroz ova pisma sam to primijetio, da ima mnogo ponavljanja, ali zato se i zovu pisma koja su u jednu ruku kao i osobni razgovori. Jer kroz osobne razgovore se mnogo kaže, što se inače ne bi reklo preko novina i knjiga. Zato će ova pisma imati svoju specifičnu ulogu u hrvatskoj literaturi, osobito onda kada se netko potrudi i sve stavi u: SABRANA DJELA MAKSA LUBURIĆA. Mo. Otporaš) Mora se uvjek braniti vlastita kategorija, da je i drugi onda priznaju.

     

    Ja Vas molim da svima oko Vas izručite pozdrave i stavite im na srdce, da traže ruku brata, a ne nebrata, pa i onada ako se ta braća ne slažu u svemu.

     

    Još jednom topla hvala za sve ono što ste na svim poljima učinili, a i u našim akcijama isto. Uz rukoljub, odani Vam

     

    general Drinanjin.

     

    Napomena:

    Maloprije sam nazvao prijatelja Blagu Nižića u Toronto i pitao ga o gospođi Levinski. Blago Nižić mi je rekao da ju je vrlo dobro poznavao. Ona je podrijeklom Čehinja ili Slovakinja. Udata za Hrvata. Njen muž je bio hrvatski vojnik u HOS i da je poginuo u borbama u Trstu ili oko Trsta 1945. Blago nadodaje da je gospođa Levinski velika Hrvatica kao i Katerina Zrinski. Tako veli Blago Nižić. Otporaš.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 09-04-2015 at 04:19

    10-04-2015 01:44#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Što je značio Deseti Travnja za Hrvatski narod!

     

     

    PRIJE 74 GODINE PROGLAŠENA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

    GENERAL DRINJANIN DAO “PAKRAČKI DEKRET” ILIJI STANIĆU

     

    http://kamenjar.com/iz-poruke-genera...-travnja-1966/

    objavio

    Posljednje uređivanje od Bobani : 10-04-2015 at 01:58

    10-04-2015 16:57#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Naslovna Priče

    Deseti travnja – dan koji je zabranjeno i pomisliti?

     

    Naslovna

    Priče

    Posljednje uređivanje od Bobani : 10-04-2015 at 17:00

    13-04-2015 02:52#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Dragi Mile,

     

    Visnja Pavelic, iako je 92 godine stara, ostroumna je i bistra i HT-u dala je intervju povijesnoga znacenja. U istome duhu pisana je i moja autobiofrafija na engleskom i vrhunski pisani zivotopis generala-viteza Vjekoslava Luburica. Moji memoari su u tisku a na glomaznu knjigu, zivotopis nasega Maksa, treba cekati jos dvije godine. Ljudi bi to htjeli imati u rukama cim prije, ali i pisac i ja stojimo na tome da vrhunski pisana bilo koja knjiga zahtjeva nekoliko godina teskoga rada. NE ZELIMO IZLAZITI PRED JAVNOST S TRALJAVO PISANOM KNJIGOM NEGO HOCEMO VRHUNSKO DJELO O NAJITELIGENTIJEMU I NAJOBLACENIJEMU USTASI.

     

    ZA DOM SPREMNI!

     

    J. Ivan Prcela

    ---- Annie Boban <froate@hotmail.com> wrote:

     

    http://kamenjar.com/visnja-pavelic-z...alne-hrvatske/

     

    14-04-2015 16:12#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PRONAĐOH JOŠ JEDNO PISMO GENERALA DRINJANINA

    "OGRANAK RAFAEL VITEZ BOBAN"

     

    general DRINJANIN

    6.XI.1968.

     

    Bratskom Odboru

    Ogranka "RAFAEL VITEZ BOBAN"

    Chicago

     

    Draga braćo!

     

    Brat Jerko Grubišić poslao mi je ček na 300 dol. (na koji) potvrditi primitak, i zatim zahvaliti se Vama svima, koji ste za ovu svrhu pomogli, i koji i inače snosite težinu rada na svojim ledjima.

     

    Koristim ovu zgodu da Vam svima stavim na srdce potrebu zajedničkog rada, dogovoaranja, izmjene misli, pa i dobre konstruktivne kritike, kako bi bili na visini potreba, kako nebi zakržljali u duhu i idejama, kako nebi nikada više ovisili niti o volji jednog čovjeka, niti jedne grupe, niti jedne stranke, nego da što širi krug svijestnih rodoljuba bdije nad narodnom sudbinom.

     

    Potrebno je s jedne strane zadržati monolitnost organizacije Odpora, i s druge strane suradjivati sa svakim našim državotvornim pokretom bez razlika na jačinu. To se mora činiti, naravno, na jednoj ozbiljnoj bazi, na odgovornom načinu, solidno i bez osobnih i malih razlika, koje često znaju anulirati uspjehe i ozbiljnih i svijestnih ljudi i grupa.

     

    Brat Šego (Stipe, mo) je stari borac, vojnik, a kasnije je u novim borbama i progonima naučio politički misliti. Vidite da je znao i suradjivati sa državotvornim grupama, i stvoriti ogranak na koji smo svi ponosni. Hrvati Chicaga mogu mnogo toga učiniti. I ja vjerujem da će Vaš Ogranak znati biti prvi.

     

    Grli Vas sve i čestita Vam, uz naš vojnički pozdrav

    odani Vam

    general Drinjanin (potpis)

     

     

    Hrvatski narodni otpor, hno. - Portal - Vijesti

    14-04-2015 20:41#15

    realan realan je odsutan

     

     

    Početnik: Datum registracije Apr 2015

    Lokacija          Emigracija

     

    Bobani, svaka Vam cast na velikom trudu. Upravo sam procitao celu temu. Mislim da vecu zbirku emigrantskih pisama (bilo to sad hrvatski ili srpski) na jednom mestu jos nisam uocio. Ocevidno je da ste ulozili veliki trud u skupljanje i prekucavanje pisama Gen. Drinjanina.

    15-04-2015 11:50#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    @ realan.

    Hvala dragi prijatelju. Neznam koliko si upoznat sa ovim pismima. Izišla je knjiga prošle godine u Zagrebu: "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" od nekih 1100 stranica. Pisma su skenirana i u knjigi izgledaju kao originalni. Ima vrlo zanimljivosti u tim pismima. Pasma je pisao čovjek sa terena i sudionik mnogih dogodovština. Ako te bilo što još zanima glede ove teme, samo se javi. Želim ti sve najbolje i dobro nam došao sa tvojim prilozima. Pozdrav.

    15-04-2015 16:28#17

    realan realan je odsutan

     

     

    Početnik: Datum registracije Apr 2015

    Lokacija          Emigracija

     

    Citiraj Prvotno napisano od Bobani Vidi poruku

     

    @ realan.

    Hvala dragi prijatelju. Neznam koliko si upoznat sa ovim pismima. Izišla je knjiga prošle godine u Zagrebu: "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" od nekih 1100 stranica. Pisma su skenirana i u knjigi izgledaju kao originalni. Ima vrlo zanimljivosti u tim pismima. Pasma je pisao čovjek sa terena i sudionik mnogih dogodovština. Ako te bilo što još zanima glede ove teme, samo se javi. Želim ti sve najbolje i dobro nam došao sa tvojim prilozima. Pozdrav.

    Postovani gospodine Bobani, cuo sam za knjigu. Pokusao sam je nabaviti preko prijatelja, ali nazalost bezuspesno. Ocevidno je po pismima na ovoj temi, da je i sama knjiga izvanredna. "Emigranstke price" i desavanja ne smeju pasti u zaborav, uprkos pokusajima da se jos zivi emigranti ucutkaju. Pogotovo za mladje narastaje je zasigurno interesantno citati kako su razmisljali emigranti i sta su sve radili. Na kraju treba istaci da su Luburiceva pisma od izvanrednog znacaja, jer je on prvi (a mislim i jedini) zagovarao pomirenje ustasa i komunista hrvatskog porekla. Istorija je dokazala da je bio u pravu, Tudjmana treba gledati i shvatiti kao rezultat tog Luburicevog razmisljanja. Bar je to moje skromno misljenje o tome. Ispravite me, molim Vas, ako gresim ili ako sam previse otvoren. Da li su slucajno objavljena i neka pisma koje je Luburic uputio srpskim, tj. jugoslovenskim emigrantima? Znam da je takvih konverzacija bilo, pa zato pitam. Budite pozdravljeni, realni

    15-04-2015 12:05#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    PRVO PISMO ILI OKRUŽNICA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA:

    "ETO, TU JE NAŠA SNAGA" (prvi dio)

     

    (Šteta da se i ovo pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951 godine Hrvatima u izbjeglištvu ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".)

     

    General DRINJANIN:

     

    STARE RANE I NOVA GODINA

     

    Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

     

    Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

     

    Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

     

    Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

     

    MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

     

    Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

     

    U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

     

    Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bivali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

     

    Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

     

    U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

     

    Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

     

    I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

     

    Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

     

    Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

     

    Nastavlja se.

    15-04-2015 22:15#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Poštovani i dragi prijatelju "

    16-04-2015 03:14#20

    realan realan je odsutan

     

     

    Početnik: Datum registracije Apr 2015

    Lokacija          Emigracija

     

    Postovani gosp. Bobani, meni se Vasa poslednja poruka ne prikazuje u celosti.

    unuk narodnih neprijatelja oraš.)

    Poštovani prijatelju ni sam ne znam šta je bilo. Htio sam Vam se javiti i najednom se sve prekinu. Više nije ni važno. sada ću Vam reći ono što sam malo prije htio.

    Ja sam taj koji je prikupljao Maksa Luburića pisma skor sada pola stoljeća. Ja sam taj koji sam ih stavljao u internet da ljudi mogu čitati i upoznati se s idejama čovjeka kojeg se je za mnoge stvari okrivilo. Dok sam prepisivao njegova pisma, kojih imade skoro tisuće sam kod mene, a da ne govorim kojiko ih ima kod drugih s kojima je general Luburić surađivao i dopisivao se. mene su ta pisma toliko impresionirala da sam ih odlušio izdati u jednoj ili više knjiga. kada sam prošle godine bio u Zagrebu kod izdavačke kuće Despit Infinitus, sve pregledali, jedni druge saslušali i došli do ideje da bi najbolje bilo izdati Maksa Luburića pisam u originalu, tak da čitatelji sami prosude i vide da su pisma autentična. U tim pismima je bilo mnogo pisama kopija od kopija tako de se neka ne vide najčitlivije. Ali svakako knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" je dan vrlo povijestni izvor za povijestnu građu u borbi za stvaranje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, kao u u borbi iste, kao također i borbe pritiv srpske kraljevske Jugoslavije. ta se knjiga ne čita kao neki napeti roman, nego se čita kao sv. Biblija. Otvoriš jedno Evanđelje i njega čitaš. Ista stav s ovom knjigom. Nađeš po datumu jedno pismo i nejga čitaš i študiraš.

     

    Poštovani prijatelju ako ste zainteresirani za tu knjigu i želite ju imati, spreman sam Vam pomoći kao do nje doći. Poznam prijatelj u USA koji - možda - još ima nekoliko u zalihi. Knjiga je 299 kuna plus poštarina za USA i Canadu koja je nekih 99 kuna, što bi sve skupa moglo biti nekih 80 US dollara.

     

    Ima jedno vrlo važno pismo generala Luburića kojeg je on pisao 1951. a nije u ovoj knjig. Za koji dan ću ga staviti ovdje.

    Pozdrav.

    16-04-2015 12:55#2

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ZA PODSJETITI PRILAŽEM OVDJE KOMENTAR I NA NJEGA ODGOVOR

     

    (Iako sam mnoge dobroćudne i zloćudne komentare ispustio, za bolje razumijevanje iznošenja ovih pisama na portalu Dnevno.hr, ostavljam komentar gosođe koristničkim imenom “Hruhru” kako bi čitatelji knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA mogli imati bolji pregled shvaćanja i onih koji drugačije misle. Donosim također i moj odgovor gospođi koristničkim imenom “Hruhru”. Otporaš)

     

    Hruhru 10th April 2012, 23:14

    Dirljiva je Otporaševa odanost idealima za koje su ginuli pripadnici HOS-a u WW2...

     

    Mladost sam provela slušajući samo jedan dio priče, onaj o kojemu Otporaš ne govori, pa iako sam davno osvijestila da postoji i druga strana uvijek sa zanimanjem čitam o njoj. Za razliku od Houdinija, mislim da premalo znamo o ideologiji ustaškog pokreta jer je on i dan-danas na neki način tabu tema. Previše je zla napravljeno za vladavine NDH da bi o njemu bilo oportuno govoriti sa pozitivnim predznakom... Odatle i ta "gromoglasna" šutnja na Otporaševe upise, bar mi se tako čini. Ipak, svatko tko želi biti objektivan danas sigurno zna da najveći dio pripadnika HOS-a nije mislio ni činio ništa nedolično, a službu je obavljao sa samo jednim ciljem: ostvarenja vjekovnog sna o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Zato su ti ljudi sasvim sigurno zaslužili povijesnu rehabilitaciju, jer kao pojedinci ne mogu snositi odgovornost za nedjela drugih za koja, vjerujem, mnogi u to vrijeme nisu ni znali ni čuli.

     

    Iako nas danas muče neki novi problemi, a WW2 protekom vremena, sasvim prirodno, sve više pada u zaborav, podržavam Otporaša (i ne samo njega!) u njegovom nastojanju da promijeni jednostranu percepciju o vojsci NDH kao zločinačkoj i njezinim vojnicima kao zločincima. Zato sa zanimanjem čitam "njegova" pisma i komentare!  Jedino bih voljela znati kako možemo biti sigurni u autentičnost tih dokumenata, pa ako su negdje već ranije objavljeni (a vjerujem da jesu) bilo bi dobro navesti izvor...

     

     

    Otporaš 10th April 2012, 23:49

    Poštovana Hruhru,

     

    Mislim da odgovaram plemenitoj gospdđi jer tako zaključujem po vašem pisanju. Što se tiče ovoga pisma kojeg ste vi sada pročitali, to je general DRINJANIN pisao u šapirografiranom izdanju DRINE, revija za odgajanje budućih hrvatskih vojnika, br. 9 1951 god. od 20 prosinca. Nastavljam ubrzo treći (dio) pisma. Molim samo pratite i pomogućnosti kopirajte i sačuvajte.

     

    Uvjeravam vas da pisma generala Drinjanina koja ja posjedujem nisu još vidjela svjetlo dana niti su bila objavljena u javnosti. Mnoga od tih pisama sačuvao sam i omotnicu/kuvertu sa markom. Dakkle, autentični su i za moju osobnu procijenu su od vrlo velike naše hrvatske povijesne važnosti. Ima samo jedno pismo koje sam prije dvi i pol godine objavio na jednom portalu koji više ne postoji. To pismo nisi naslov: Poslijednje pismo generala Drinjanina, pisano svom uskom suradniku i mome dobrom poznaniku pukovniku Štefu Crničkome (1903-2006) 18 travnja 1969. godine. To sam pismo tada dao objaviti u javnost na portal javno.com, jer je izišao jedan opis povodom 40 obljetnice pogibije generala Drinjanina. Govori se da je Generalov ubojica Ilija Stanić bio i generalov kršteni kum. Koliko znam to još istinito nije provjereno. Kako je general to pismo pisao samo dva (2) dana prije svoje mučeničke smrti i kako je on povoljno u tom pismu Štefu Crničkome pisao o Iliji Staniću, dok je ovaj, Ilija Stanić, u to vrijeme pripremao kako što zgodnije ubiti svojeg kuma i hrvatskog generala, dotle general Drinjanin najpovoljnije piše o svome kumu i dva dana kasnije o svome ubojici. O tome će biti još riječi.

     

    Što se tiče bilo kakovih zločina počinjenih na području NDH za vrijeme WW2, treba uvijek imati na umu i pred očima da su to bila ratna vremena i da su na području NDH ratovale nekoliko stranih vojska, i to svaka za svoj osobni račun a na uštrb nama Hrvatima i našoj Državi Hrvatskoj. Osim toga poznato je da pobjednici ratnu povijest pišu onako kako to njima najviše odgovara. Čim prije ću priložiti ovdje jedan link pa vas uljudno molim i sve one koji do tog linka dođu, da ga pogledaju.

     

    Primite iskrene pozdrave. Otporaš.

    17-04-2015 02:31#3

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA DRINJANINA (1)

     

    (Ovo je naslov pisma kojeg mi je poslao iz Pariza dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je poslato s pošte: M.Dabo B.P. 32-06, Paris France 16 svibnja 1969. godine, dakle 26 dana poslije pogibije generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Kako će se vidjeti iz pisma da je pismo pisano na licu mjesta zločina, dakle u kući generala Drinjanina u Carkagente gdje je bila tiskara DRINAPRESS i gdje je on stanovao. Pismo su pisali u zajednici dva najistaknutija dužnostnika HNO pukovnik Stjepan (štef) Crnički i dr. Miljenko Dabo Peranić. Pismo je pisano na pisaćem stroju i najvjerojatnije na stroju DRINAPRESA. Pismo je meni poslato u San Francisco iz Pariza 16 svibnja 1969. Do slanja tog pisma iz Pariza je došlo poradi toga što dr. Peranić uz sebe nije imao moju adresu, te u zajednici napisano pismo je, po povratku u Pariz, meni poslao u San Francisco. Pismo je na dvije stranice i malo podugo. Neću ga razdvojiti u dvoje poradi sadržaja velike važnosti. Molim da se uvaži. Pismo nema datuma, ali zato ću se poslužiti datumom kada je poslato iz Pariza. Potrebno je ovdje spomenuti da ovo pismo nije u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koja je prošle godine izišla u Zagrebu u izdavačkoj kući Despot Infinitus. Otporaš Mile Boban.)

     

     

    Paris, 16 svibnja 1969,

    Bratu Mili Boban.

     

    Otvorenom Zapovjedju Generala Drinjanina od dne 26 ožujka 1969. g. morao sam na put posjetiti Radne Skupove Europe. General je ostao sam.

     

    Ima već godinu dana i pol, što je General primio u Drainapress i pod vlastiti krov - Iliju Stanića iz blizine Konjica. On je bio sin Generalova vojnika. Po provjerljivim podatcima, taj mladić od 23 godine, bio je istjeran u Hrvatskoj iz škole, poslan na Goli Otok, kao izbjeglica došao u Španjolsku, te iz Madrida upućen Generalu. (Nedavno se je mogla čuti njegova verzija u seriji jugoslavenske tajne službe, kako je došao iz Madrida od Poglavnikove supruge Marije i prof. Pavla Tijana. Sve laž, mo) Rujna prošle godine ga je General odpustio, ne jer je posumnjao u njegovo rodoljublje, nego jer je svojim nekorektnim mladenačkim ponašanjem izazvao nezadovoljstvo i u kući i u tiskarni. General je Staniću dao novac za put i uzdržavanje za više dana, te ga odpustio.

     

    Stanić je u Valenciji pao u ruke udbe (a on je već bio Udbin agent s kodnim imenom Mangus, mo), kao i toliki mladi intelktualci bez posla po Europi. Željko Bebek (Željku Bebeku se uistinu treba posvetiti jedna velika pažnja u svim ispitivanjima oko ubojstva generala Drinjanina, mo) je već tada, navodno, bio u rikama UDBE. Tu odpočinje paklenska zavjera protiv Generala. Stanić i Bebek putuju u Francusku ili Njemačku, valjda na "obuku" i po upute. Paklene osnove su tu zamišljene.

     

    Bebek je bio napisao jednu knjigu (JEDAN NAROD U OPASNOSTI, mo), koju general nije htio uzeti u tiskaru Drinapressa, jer nije imala nikakve pozitivne vrijednosti. Ali sada, kako izgleda, srbokomunistčka Udba daje Bebeku novac za tiskanje knjige, te je tako računala da će Bebek biti u tiskarni prilikom tiskanja. U isto vrijeme će biti dosta posla (računala je Udba), te će Bebek predložiti Generalu da se Stanić ponovno primi u tiskarnu. Tako - po računu Udbe - u tiskarni će biti i Bebek i Stanić, koji će u trenutku x ubiti Generala. Izgleda da Udba daje Bebeku novac, kupuje auto (jer će trebati mnogo putovati te oko 9 studenoga prošle godine, najprije Bebek, a onda Stanić ulaze u tiskarnu i imaju pristup u Generalov stan.

     

    Oko 15 studenoga General po službenoj dužnosti putuje u Madrid, i kad se vraća (oko 20 studenoga) nalazi u kući - jer je poznato da je General bio oprezan - željeznu motku dugu oko 60 cm. Sumnja je pala i na Bebeka i na Stanića. 22 studenoga 1968. dolazim k Generalu, nalazim i drugu sličnu motku na drugom mjestu u kući. Savjetujem odmah Generalu da ih obojicu istjera i ne dozvoli im ulazak u kuću. Početkom veljače ove godine stiže i brat Dabo-Peranić iz Pariza. Sada zajednički tražimo od Generala da istjera Stanića. (Bebek više nije dolazio, jer je njegova knjiga bila završena.) (Dr. Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA piše na str. 46/47) : "... Odbili smo je tiskati i General i ja. Neozbiljna. Bebek nije imao osnovnog znanja da bi mogao napisati nešto ozbilno. Nismo se htjeli brukati u Drinapressu.

     

    Začudio sam se zato Generalovom pismu od 16 Listopada, samo 11 dana poslije nego što se Bebek bio pojavio sa Stanićem u mom stanu u Paris-u. General mi piše:

     

    "Tu je Željko Bebek, sa knjigom, Vjerujem da ćemo tiskati. Konaćno se odlučio: ili mora platiti, barem nešto, ili se knjigu prodaje u vlastitoj režiji. Trećega nema. Valjada je probao svugdje. (Ovo polje treba ispitati. Željko Bebek nije imao novca za tiskanje knjige; sada ga ima. Tko mu ga je dao ili posudio? Nestaje ga sa Stanićem u rujnu 1968 god. Vraća se natrag kod generala Drinjanina i nudi da sada ima "nešto" novca za početi tiskati knjigu,mo) Ja nisam osoban, a on je mald, i moža je već i pametniji".

     

    Ali General ostao Luburićem. Nije htio poslušati. Nije htio poslušati savjete. - Ali važnija je druga stvar: Svima je Vama dobro poznato da General nikada nije htio napustiti svojeg vojnika. Poznato je kako se založio za obranu Srećka Rovera. (Srećko Rover je bio optužen da je radio za Oznu, odnosno Udbu i kao vodič imenom "Bimbo" u Kavranovoj AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947-1948. godine, izravno skupinu koju je vodio davao Ozni-Udbi u ruke, mo.) Ponovio se isti slučaj. General nam je rekao: " Sumnjam više na Bebeka nego na Stanića. Ako je dakle Stanić nevin, onda bacam na ulicu sina mog vojnika koji je dao život za Hrvatsku". (Dakle, usprkos izjavi Ilije Stanića da njegov otac Jozo nije poznavao generala, ovdje ipak general govori “…onda bacam na ulicu sina mog vojnika…” što nije dokaz da ga je general morao poznavati, jer je Ilije Stanića otac Jozo mogao biti u generalovim jedinicama bez da ga je general poznavao,mo)

     

    General nije Stanića istjerao. Stanić ga je ubio u nedjelju 20 travnja oko 11 sati strahovitim udarcem u tjeme spomenutom željeznom motkom, a onda ga izbio nekoliko puta velikim nožem. (Bio sam tada po Otvorenoj Zapovijedi u Njemačkoj, brat Dabo-Peranić u Parizu, a Slavko (Logarić, mo) dvadesetak kilometara daleko na putu u Cargagente. Generalovo mrtvo tijelo je nadjeno u ponedjeljak ujutro od radnika u tiskarni, jer je krv probila kroz pod. ( Nastojat ću prikazati što bolje mogu skicu stana generala Drinjanina. Skicu je stavio dr. Miljenko Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 30. Ja ju ne mogu prislikati i staviti ovdje. Stan je bio na prvom katu a tiskara DRINAPRESS pridzemno. Čitajući ovaj opis, kuhinja je na lijevoj strani, zatim spremnište, do spremniša je dnevna soba sa hodnikom i dvoja vrata iz kojeg se iđe lijevo u dnevnu sobu a desno u spavaću sobu. Do spavaće sobe je nužnik u koji se ulazi sa hodnika između vanjskog zida i soba, dvije spavaće sobe. Pri kraju kata iz hodnika vode stepenice dolje u prizemlje gdje se je nalazila tiskara DRINAPRESs i mnoge stalaže knjiga i kutije dokumenata. Mo.Otporaš.)

     

    Pokopan je veličanstveno uz sudjelovanje dobrih naših španjolskih Franjevaca u Cargagente-u, te sudjelovanje starih boraca španjolske Plave Divizije, koji su ga voljenoga ovdje od svih, nosili na svojim junačkim ramenima na vječni počinak. Starješine Franjevaca su pitali najstarijega generalova sina Domagoja: " Da li je Tata želio biti zakopan u grob ili raku, i da li u civilnom ili vojničkom odijelu?". Domagoj je odgovorio: " Tata je bio vojnik, pa neka ga se pokopa kao vojnika, a uvijek je želio da ga se položi u zemlju ". General je naime volio tu zemlju Španjolsku kao i svoju dragu Hrvatsku.

     

    General je toliko puta rekao da bi želio umrijeti kao Ustaša, što je cijeloga svojeg života i bio. Sada počiva vječni počinak u svojoj ustaškoj uniformi, s odlikovanjima koje je imao na prsima za vrijeme ceremonije, (druda strana pisma, mo) dignuta su, metnuta u njegovu ustašku kapu i predana zapovjedniku Plave Divizije, da se on pobrine da sve to dodje u ruke Generalovom najstarijem sinu Domagoju, kada dodje u zrelu dob. Domagoj je sada 14 godina, Drina 13, Vjekoslav 12, a najmladjoj Marici je 11 godina.

     

    Nastavlja se sa drugim dijelom.

     

    (Oprostite. Oduljilo se pa sam odlučio staviti u dva dijela ovo važno izviješće.)

     

     

    Domoljub 20th May 2012, 13:19

    Pročitao sam i očekujem drugi dio, nastavak. Za moj pojam bi bilo bolje da si sve stavio u jedan članak.

     

     

    Otporaš 21st May 2012, 15:06

     

    IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA DRINJANINA (2)

     

    Nemamo još ovlaštenje dati podatke (jer je to stvar istrage, a još nije sve ni potvrdjeno) o titovskoj srbokomunističkoj udbaškoj mreži koja se splela oko Generala, a za koju je General znao. Zapanjit će se svaki Hrvat (kada za to dodje vrijeme) i pitati da li je to moguće. Naš brat X. (ne znam tko bi mogao biti ovaj "naš brat X., ako nije dr. Miljenko Dabo Peranić", mo) bio je samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove. (ovo je vrlo važno znati: Tko je taj X. koji je bio samo nekoliko sekundi daleko od iste sudbine Generalove, tj. smrti?)

     

    Smijemo Vam (pismo je pisano meni i mi smo se uzajmno tako oslovljavali sa "Vi", mo) za sada dati do znanja samo ovo: Jedino se naš Slavko Logarić, najmladji Generalov živi vojnik u emigraciji, našao uz grob Generala i vidio mu patničko lice. Slavko je išao obezumljen kao vjerni pas oko groba svoga gospodara. I ako su mu orošene oči smetale, (ovdje se za sigurno misli reći da je Slavko Logarić plakao i oči su mu bile pune suza, mo) ipak je vidio mrsku srbokomunističku zastavu koju su u odsutnosti ostalih Hrvata Udbaši postavili na jedan vijenac namjesto naručene hrvatske trobojnice. (Evo šta o tome kaže dr. Dabo Peranić u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na str. 55/56, mo):

     

    "...Pogrebu je prisustvovao i Vel. Beluhan, kojemu su "povjerovali" vršiti obred pokopa; sklon sam povjerovati da su to vlasti htjele radi toga da bi što otkrile, te ako je to tako onda se nisu prevarile...

     

    Normalno je da je Vel. Beluhan naručio vijenac. Dopuštam da se Španjoloac mogao prevariti i naopako postaviti hrvatsku vrpcu i na takvoj ispisati natpis Vel. Beluhan. Ali nemogu će mi je dopustiti da Vel. Beluhan nije vidio svoj vijenac, te da nije ugledao četničku namjesto hrvatske zastavu. (ovdje dr. Peranić govori o četničkoj zastavi, dok pukovnik Štef Crnički u svojem Izvještaju govori o "srbokomunističkoj zastavi", mo) ...

     

    Naime, kada se već obred završio i lijes trebalo položiti u grob, netko je pokrenuo pitanje da bi Generala trebalo položiti u grob s hrvatskom nacionalnom zastavom. Svi su čekali - i svi nešto očekivali, ali nitko nije nalazio riješenja. Pitali su Domagoja, da li je u kući koja hrvatska zastava. Potvrdio je. Otišli su je tražiti. Nisu je našli.

     

    Kako "slučajno" našao se tu Oreč, (Jozo Oreč, kako se je kasnije pričalo da je bio član HRB, je ubijen u Johansburgu 1979 god., mo) i kao "slučajno" je rekao da je tu takva zastava. Držao ju je zamotanom. Svi su slušali i gledali. Tko ju je odmotao, Logarić se više ne sjeća, jer više ništa nije vidio pred sobom; vidio je samo odmotanu četničku zastavu s velikom mrtačkom glavom, koju su upravo htjeli položiti na Generalov lijes. U zao čas! Logarić je skočio kao bijesan tigar, zgrabio četničku zastavu i počeo ju kidati na očigled svih prisutnih. Svi su uzbudljivo gledali. Logarić ju je uzeo za dva kraja, te ju pokušao rastrgnuti preko koljena. Jaka svila nije popuštala. Redarstveni se časnik domisli podvali - i Logariću pruži nož. Vjerni Generalov vojnik odreza četničku mrtvačku glavu, sastavi krajeve, preokrene i napravi hrvatsku trobojnicu...

     

    Logarićev pogled zaustevi se na jednom vijencu. Bacio se i na nj. I njega je počeo trgati. Bio je to vijenac Vel. Beluhana s natpisom "Sinu Hrvatske - Padre Eugenio" (hrvatski svećenik Eugen Beluhan, mo) - - na plavo-bijeloj-crvenoj četničkoj traci...(Posvetila Ti se ruka, Logariću, Tvoja desnica, spriječivši obeščastiti Generalov grob!) (Za podsjetiti je da je dr. Peranić stigao u Cargagente u četvrtak 24 travnja a pogreb je bio u utorak 22 travnja. Dakle, još su uspomene freške i vijenci sviježi, mo)..." kao bijesni tigar se bacio na nju, pogotovu na drugu veliku srbokomunističku zastavu s velikom crvenom zvijezdom u sredini, koju su već udbaši počeli pripremati da njom pokriju Generalovo tijelo na vječni počinak, nadajući se da će se vječno nasladjivati svojom paklenskom osnovom - da su Generala s njom pokopali. Ali hrabri Maksov vojnik Slavko (Logarić, mo.) je kidao i kidao mrsku crvenu zvijezdu na oči svih prisutnih, i trebalo je da mu vjerni Generalov prijatelj Španjolac dade nož (jer je vidio da se bez noža ne može) da iskida to mrsko srbokomunističko strašilo, te da na koncu sastavi oba kraja rastrgane srbokomunističke zastave i na ruševinama jugoslavenstva uskrsne hrvatski barjak crven-bijeli.plavi. - Jest, nad grobom Generala Viteza Luburića se vodile bitke, u kojoj je Hrvatska ruka shrvala u prah srbokomunistički simbol. I dat će Svemogući Bog da će uskoro tako i biti.

     

    Tek četiri dana poslije Generalova umorstva stižemo potpisani i brat Dabo-Peranić, svaki svojim putem. Pogreb je bio obavljen već u utorak dne 22 travnja u 11 sati. Mi smo bili obaviješteni indirektnim ali pouzdanim putem sutrodan u 11 sati, i stigli slijedeći dan (24 travnja), jedan u šest a drugi u sedam sati predvečer. Udbaška mreža se odmah razotkriva. Istražni organi se usmjeravaju na pravi put. Otkrivaju se strahote, koje još nije dozvoljeno iznijeti na javu da se konci istrage ne prekinu. Udba dolazi do takve drskosti (videći da su ostali četeri dana neotkriveni) da je tražila dozvolu ući u Generalov stan. Naravno, nije joj uspjelo, jer plemeniti Španjolac znade razlikovati dobro od zla.

     

    Uz Generalov grob još su svježe iskopana tri druga. Kad smo ih vidjeli, simbolički ili stvarno, bila su namjenjena nama trojici. Ali se mi ne damo da nas u njih pokopaju, premda bi nam bila najveća hrvatska vojnička čast da snijemo vječni san uz bok našega Generala.

     

    Stjepan crnički, (zadnji preživjeli Generalov suborac iz Janka Puste) potpis

     

    Ovdje je nadodano rukopisom dra. Dabe Peranića. Dr. Miljenko Dabo Peranić je moj vjenčani kum:

     

    " Dragi Milane, stigoh u Pariz iz pravog razbojišta. Ovdje i gor. (misli se na situaciju u Parizu. Koliko sam kasnije saznao neki istaknuti Hrvati Pariza, inači naši dobri prijatelji i suradnici su u odsustvu Dabe Peranića iz Pariza za ovo vrijeme dok je on bio u Cargagente, posumnjali u njega te počeli najozbiljnije širiti vijesti da je dr. Peranić sudjelovao u ubojstvu generala drinjanina. O tome najbolje dr. Peranić piše u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA DRINJANINA, mo) Primio tvoju pošiljku. Izvini mi bratski. Drži se čvrsto! Nastavljamo radom. Pozdrav Annie (moja supruga,mo) i svima. Tvoj Miljenko.

     

    Domoljub 21st May 2012, 15:44

    Postaje sve zanimljivije. Tko je taj Jozo Oreč?

    18-04-2015 02:13#4

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Z L A T O  N E Z A V I S N E  D R Ž A V E  H R V A T S K E - N.D.H.

     

    Mnogo se je pisalo a još više nagađalo šta je bilo sa zlatom Hrvtske Narodne Banke NDH? Jugoslavenski novinari hrvatskog podrijetla su napisali stotine Feljtona o tom "ustaškom zlatu"; pa čak je u svojoj knjigi GREH, KAZNA I POKANANJE Simo Dubajić pisao kako je u Kočevlje, gdje je on bio "komadant" došlo 30.000 zarobljenika, nemački general Lor, "ustaško zlato" i zarobljeno oružje...

     

    Donosim ovdje jedno pismo generala Drinjanina od 3.XI.1967. kojeg je pisao dru. Miljenki Dabi Peranić u Pariz. U ovom pismu general uzgred spominje i dio zlato hrvatske narodne banke. Dali je tadašnji hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić znao više od svih jugoslavenskih novinara o bilo kakovome zlatu hrvatske narodne banke, to je teško pogoditi, jer se general Luburić nije predao nego otišao u hrvtske šume odakle se je borio protiv Ozne i Udbe. Ali svakako nije teško pogoditi da je general Maks Luburić bio tu na terenu, u Zagrebu, u to vrijeme, i kao glavni zapovijednik obrane grada Zagreba, je trebao ili morao nešto znati, pa je danas do nas, poslije 67 godina dali hoćemo ili nećemo vjerovati šta u ovom pismu general Drinjanin kaže. Otporaš.

     

     

    3.XI.1967.

     

    genral DRINJANIN

     

    Dragi Miljenko !

     

    Ostavio sam Obranu dogotovljenu, a ja odoh na dva dana van, i samo bi htio upodpuniti što sam ti javio o Draganoviću. (Stjepan, Krunoslav Draganović je bio hrvatski svećenik u Rimu. Mnoge Hrvate je spasio a još VIŠE mnogima pomogao da se isele u druge zemlje, posebice "preko lokve", u Argentinu, Australiju i USA. Kako tvrdi Šime Balen u svojoj knjigi "KRVNIK PAVELIĆ 1952., da je Krunoslav Draganović pomogao prebaciti Poglavnika u Argentinu kao i Eichmenn. Usko je surađivao s prof. Miroslavom Varoš, koji je uistini bio ubačeni agent jugoslavenske Udbe među Hrvate. S Krunoslavom Draganovićem je osnovao koncem pedesetih godina HRVATSKI DEMOKRATSKI ODBOR i tako još više rastočio i pocijepao hrvatsku političku emigraciju. Ljeta 1967 godine agenti jugoslavenske Udbe su kidnapirali iz Austrije Krunoslava Draganovića. Kasnije se je nagađalo da se je sam prijavio, što se za sada skoro za sigurno zna da se je sam vratio u sporazumu sa agentima Udbe. Na Miroslava Varoša se je uvijek sumnjalo da radi za Udbu, ali se nije imalo konkretnih dokaza. Negdje početkom 1972. se je saznala da radi za Udbu i da je njihov tajni agent. Udba mu je javila da se sprema "ražanj za zeca" što je bio mig da je talijanska policija za njim da ga uhpse. U zadnju minutu je uspio pobjeći i živio je u Splitu. Mo.) Ako uspijem poslat ću ti odtiske iz Obrane, a ako ne kad se vratim. Nema sumnje da su ga prodali Azevi, i odlučio sam ići s tim pojmom.

     

    U Usa su mislili to je propaganda, ali ako su ga uhvatili i kako izgleda prodali gotovo je, on i njegovi, a ako je to propaganda, onda je najgore što su mogli učiniti, jer kako je slično nešto bilo više puta, moglo bi se dogoditi da ih u Beogradu nabiju na kolac, i neće nitko vjerovati da nisu na Kapari u društvu kakvih Švedjanka. Previše je daleko otišlo, a da bi to moglo biti. Zato ne mogu vjerovati da je to farsa. I sada kada je donijelo mnogo stranih i hrvatskih, idem i ja (vijestima, mo), inače su mi sugerirali da tiskam jednu izvanrednu Obranu. Nu slavko (Logarić, mo) mi veli, da nije kod Popa Gene (po svoj prilici se ovdje misli na Eugena Beluhana Kostelić, mo) sjedi i piju. A onda stvar sa Bleiburškom knjigom. Prcela je sve dao ovome (Draganoviću, mo) da to poboljša, a ovaj zadržao i ode sa svojom knjigom. To sam rekao Prceli pred 10 godina da će mu to biti. (Ivan Prcela je prikupljč podataka od preživjeli hrvatskih vojnika s Bleiburga i Križnog puta. Uzelo mu je preko 20 godina prikupiti te podatke. Tada je sve dao Krunoslavu Draganoviću da pregleda i uljepča. Ipak od kopija tih podataka i tog materijala Ivan Prcela je izdao 1970 godine knjigu OPERATION SLAUTERHOUSE, a 2005. prevedena je na hrvatski jezik HRVATSKI HOLOKAUST, Zagreb 2005., mo). tako je i mjo izkaz o povlačenju (hrvatske vojske, mo) via Prcela svršio kod Draganovića i izgleda via Draganović kod Udbe. I mogao bi izaći i u VJESNIKU U SRIJEDU.

     

    Drugo: kapitalisti Rojnica i Tudjina su kupili linotip u Munchenu Nikoliću (Vinko Nikolić urednik Hrvatske Revije, mo) i misle izići sa tjednikom, osim Revije i još čega. Ovaj će publicirati Rojničinu knjigu (SUSRETI I DOŽIVLJAJI, mo) o strategiji, kao što mu u Argentini tiskaju o povjestnim, filozofskim i političkim pitanjima, iako je čovjek nepismen. Nu Husnija je znao pričati kako su iz Zagreba ponijeli Rojnica i drugi ruksak iz narodne Banke. I neki zaglavili, neki ostali. Možda i nije tako, ali svakako je sposoban. Ja predo državi zlato i zaprtio moj ruksak i askericu (to je ustaška parabela iz prve emigraciju koju su Ustaše povratnici zvali RODA, mo) i s municijom. Draganović se isto ganjao po Rimu sa Pećnikorom i Herenčićem (general Ivo Herenčić, pregovarač s Danijelom Crljenom o predaji hrvatske vojske i civila Saveznicima na Bleiburgu 15 svibnja 1945., mo) za zlato s pištoljom u ruci i policijom, Englezima. Sve će to sada van. Jugoslavija ga može tjerati radi kradje zlata, jer su čipke, vele mi, još nosile staru oznaku Jugovine. Voditi će ga u Sarajevo i Zagreb, ako se odluče na proces. Ovisi o tome što će Austrija biti kadra učiniti za toga svoga Krobata. Vjerujem ništa neće učiniti sretna da ga se riješila., iako će crno-žuti i sveti kuk / K und K / cesarski i sveti / Beč drečati kao jare kad ga kolju. Jare dreči, ali zašuti. Bojim se da će se naši revolucionarni Azevi instalirati definitivno, jer onda imaju martire: Gezu, Šimundića, Draganovića, jer im je to trebalo. Pokušaj doznati šta o Gezi. Kad se vratim poslat ću ti izvadak iz Uzdanice (novina u Australiji koju su izdavale razne hrvatske grupacije, mo.)

     

    Pošalji našima u Toronto pozdrav u našem duhu. Na 18.XI. slave dan Odpora. Treba im dati pomoć, jer i tamo su digli glavu naši nihilisti. U Evropi manji od makova zrna, čim stignu preko, dreknu i hoće, da ONI KOJI SU DOSPJELI NA DRUGU STRANU BARE, dignu revoluciju. Bojim se da su sve to Azevi. Da nas razbiju i u Torontu, i Usa. I da Hrvati kod kuće ne dodju do spoznaje, da smo izgubili nesamo NDH. i dva destljeća, nego i zdrav razum. Pošalji im par pametnih misli, iako ukratko, jer duge stvari ne čitaju. Toliko ovog časa.

    Pozdrav svima.

     

    General Drinjanin.

    19-04-2015 14:38#5

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    SURADNJA RADI HRVATSKE - IZA VAŠIH LEDJA STOJI ODPOR

     

    (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

    na strani 196/197. Mo.)

     

    general Drinjanin

    21 veljače 1963.

     

    Dragi moj brate !

     

    Eto, jučer Vam je odgovorio Bebek (Željko Bebek, mo), pa bih ja samo želo nadopuniti u pogledu pisama upućenih osobno meni. Osjećam se neobično sretnim radi Vaše suradnje i zalaganja. Vašim riječima ujedno stavite točku na uvod u našu suradnju i od sada ja Vas smatram jednim od najužih suradnika našeg Stožera. (Ja sam već pisao o dru. Miljenki Dabi Peraniću i on je već poznat svim onima koji su imali priliku čitati i pratiti ova pisma.

    Dr. Peranić i ja smo godinama radili u istom poduzeću. Istini za volju ja sam ga savjetovao 1962. da se priključi Odporu i da se javi generalu, što je on i učinio. Svojom suradnjom dobio je generalovo povjerenje da je kasnije postao desna ruka generala Drinjanina i član Glavnog Stana HNO, mo.) Imate jednu vrlo delikantnu i značajnu misiju i smatramo Vas šefom našeg odsjeka za vojnu povjest. Od sada pa unaprijed možete računati s nama na život i smrt. Niste više sami i ne trebaju Vas moriti brige u mogledu ledja. Iz vaših ledja stoji Odpor. Dijeliti ćemo Vaše uspjehe, ali i neuspjehe. Treba uvjek ljudski računati i sa 7 mršavih godina. (mislim da svak zna šta ova izreka znači, mo.)

     

    U ovom broju "Obrane", koji izlazi za par dana, dali smo znati, da izlazi list "La Croatie" (Kako sam već prije pojasnio da smo dr. Peranić i ja dugo razmišljali, neovisno o generalu Drinjaninu i Odporu, da počmemo s jednom malom privremenom "novinicom" LA CROATIE. Kasnije se je ta ideja ostvarila s pomoću generala i Odpora. Sve ukupno je izišlo samo 6 brojeva. Prestalo je pomanjkanjem novčanih sredstava, mo.) i da molimo sve naše prijatelje, da vas pomognu moralno, materijalno i suradnjom. Nećemo za sada stavljati karte na stol radi Vas, kako bi mogli dati prve korake bez Odpora, a na najširoj elastičnoj bazi. Vjerujem u uspjeh Vašega podhvata zato, jer je iza njega Vaša osoba i zato, jer sam voljan dijeliti Vašu sudbinu. Kada bi nam sve zatajilo, neće zatajiti tiskara "Drine" i Vi ćete ići naprijed.

     

    Odobravam Vam kontakte s HOP-om (Ovdje moram reći da sam osobno na tome radio, jer sam tada još bio član HOP-a a naš zajednički prijatelj Josim Čavčić je bio predsjednik društva "Dr. Ivan Šarić", kao i predsjednik Hrvatskog Radničkog Saveza, HRS kojeg je dr. Peranić bio tajnik. Nismo mogli prekinuti s prijateljima koji su i dalje ostali u HOP-u, odnosno u HRS-u, a mi, skoro svi, prilikom nesporazumjevanja novodošle politike HOP-a i pritiskom pojednih zaguljenih članova iste, napustili smo HOP i prešli u Odpor, mo.), kao i sa svim drugim Hrvatima, koji stoje na državotvornom stanovištu, bez obzira što ti ljudi pisali o nama i posebno o meni. Ogromni dio ljudstva je apsolutno idealistički raspoložen, a ako im fali jedna vizija na našu problematiku, gledanu iz bliže perspektive, to je radi njihova vodstva, koje je intelektualno i politički zakržljalo. Naprijed, dakle, bez straha i kompleksa. Ono što Vam sada u nastavku pišem, možda nije akademski ali jest jako plastično i u vojničkim okolnostima ima svoje značenje: idite naprijed i jednu ruku uvjek držite pred sobom za udarac, za obranu, za što bilo ili pipate u tami, ako ista vlada, a drugu ruku uvjek držite otraga..... za svaki slučaj. Tražite suradnike i savjetnike, ali nikada nemojte pasti u kučnju, da pravite neki odbor. Vaša intelektualna superiornost moći će Vam dozvoliti vršiti potrebni ekvilibrij.

     

    U pogledu vlč. Čuljeta ja apsolutno odobravam redosljed misli, koje ste iznjeli i više držim do onih masa HOP-a, koje su i tako u konstatnoj pobuni, nego do zakržljali konzervativaca i ne znam kako bih ih sve nazvao, kao što su Jelić, Oršanić i kompanija.

     

    Prilažem Vam prvu stranicu "Obrane" i na poladjini našu unutarnju okružnicu, da vidite, da mi slijedimo s Vijećem, jer smo ga mi napravili, a ako netko izleti iz njega, nećemo to biti mi. Pokušajte, a ako ne uspijete, ne trebamo se ljutiti. Dobiti ćete sve, što imamo i što izidje iz tiska izravno i o tomu će voditi brigu Bebek. Budite stalno s nama u kontaktu. U pogledu Vašeg ljetovanja, možete računati na moju kolaboraciju. Ja mogu ovdje napraviti praktički, što god želite. (Ovog ljeta 1963. godine je bio prvi posjet Dra. Peranića generalu Drinjaninu. Prije njegova odlazka za Španjolsku, pitao me je da kako bi se on, kao čovjek glazbe, trebao ponašati pred jednim vojnikom i generalom Maksom Luburićem.! Rekao sam mu da je Maks jako jednostavan i da je sin seljačke majke, te da neće imati s njim nikakvog problema. Kada se je Dr. Peranić povratio s godišnjeg odmora, za dugo nije mogao prestati govoriti - i to sve najpovoljnije - o generalu Drinjaninu, mo.).

     

    Želeći Vam mnogo uspjeha i dobro zdravlje, uz rukoljub Vašoj gospodji, odani Vam:

     

    general Drinjanin.

     

    ps.

     

    1. Nadjite jednu adresu, koja će biti javna. Možda poštanski pretenac, to je najzahvalnije. Javite nam odmah tu adresu, i mi ćemo, čim ju dobijemo, tiskati jedan oglas na hrvatskom, u našoj tiskari, sa tom konkretnom adresom. Taj ćemo oglas odmah uputiti svim našim povjerenicima, i razbacati odatle, iz Francuske, po cijeloj Francuskoj. ALI KAO GOTOVU ČINJENICU. To jest: toga i toga dana izlazi novina, pod imenom tim, i tim, sa adresom tom i tom, izlazi dvamjesečno, košta toliko i toliko, naručuje se, na toj stalnoj adresi. Mole se za suradnju, predplate, oglase itd.

     

    2. Mi ćemo glavnim našim uputiti odmah jednu povjerljivu okružnicu, i oni će odmah pomoći, i staviti na raspolaganje fond "DRINE" itd. Vama za list. za "početni fond". Dapače, kao utemeljitelji. Mi jamčimo za svaku svotu, koju predujme, pozajme, itd.

     

    3. Uputiti ćemo Vam kopije pisama, koja budu pisali u korist lista. Ima u Kanadi nekih mogućnosti, jer se tamo govori francuski kao i engleski. Ima na Orientu. I u Francuskoj ima masa Hrvata. Ja mislim da možemo našim posredstvom dosta toga smjestiti, jer odmah imate povjerenike, koji će se staviti na raspolaganje. I u Parizu ima masa, koja iako nas ne begeniše, ipak vjerujem da će kupiti list, (Ja sam ga osobno prodavao i sa mnogima se zamjerio što ga nisu htjeli kupiti, izgovorom da ne "barata" (govori) dovoljno francuski. Koliko me sjećanje danas, poslije preko pola stoljeća, drži, nisam nikada uspio prodati više od dvadesetak novina. Najviše smo se "poćesali" tj. dobrovoljne priloge kupili, mo.), prvi i jedini, koji izlazi na francuskom jeziku. Ime: možada "CROATIE" ili kako to dodje na francuskom? Možete i drukčije, mi u tom pravcu ne želimo Vam nametati mišljenje.

     

    4. Važno je da donesete vijesti iz francuskih i hrvatskih kolonija, makar nešto. Prihvatite razna društva, zajednice, radničke Saveze, katolička itd. društva,- ali ne za savjetovanje, jer onda iz toga brašna neće biti pogače. Vi ste vlastnik, urednik i ideolog lista. Samo tako se može. Izvanstranački, i za sve, to da, ali kao mušterije, i ne kao ODBORNICI. Neka Vas Bog toga spasi ! Nastupite da izlazite sa listom. I pozovite sve na gotovu činjenicu, ali ne na svjetovanje i savjetovanje, jer ste gotovi. Idite malim ljudima, i sa činjenicama. Trebate oglase, suradnike, predplatnike, dobrotvore, povjerenike, ali ne odbornike, članove suuredništva itd. Poslušajte me, pa bolje manje, skromnije, ali sigurno. Izgrizli bi Vas kao crveni mravi (što se na selu i pučki kaže "prčimravi", mo) svi ti parama gladni i duhom siromašni intelektualci, kojima vrvi Paris.

     

    Tvoj Maks,

    20-04-2015 06:42#6

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    NI NA NOVU GODINU GENERAL DRINJANIN NE MOŽE MORIVATI –

    PRVO PISMO U NOVOJ GODINI 1965

     

    general DRINJANIN

    1.1.1965.

     

    Dragi Vladem i dragi Ratko !

     

    Ovo je prvo pismo koje pišem u novoj godini. Sa djecom smo sproveli sretno i berićetno Božićne Blagdane, proveselili se noćas, malo se odmorio, i evo danas odpremam što više mogu za Kandu i sutra za USA., ako dragi Bog dao, u nedjelju padre Oltra i ja idemo u Madrid, odakle ćemo Vas se sjetiti. Idemo na važne razgovore i sastanke, a isto vodim i mehaničara za linotyp, i kada svrši najpotrebitije, još ovog mjeseca raditi će linotyp i odmah ćemo jednu OBRANU sklepati za kratko vrijeme.

     

    Neka ovo nekoliko misli poleti k Vama, koji ste zaista dali primjer u svakom pogledu, ne samo tamo našima i prijateljima, nego i drugim Odporašima i svim Hrvatima. Iskrene su moje riječi i ja Vam se obojici toplo i bratski zahvaljujem. Isto Vam i čestitam i molim Vas, da moju hvalu i čestitku i drugima uručite.

     

    Primio sam dar za djecu. To je kneževski dar. Ja ću napisati 35 kratkih zahvalnica i poslati ih Ratku, a Ratko neka ih svima uruči. Moja je želja zaista bila da bude za djecu, i za sada sam učinio dvoje: kupio sam svima novu robu, kapute itd., i osim toga sam dečkima kupio kompletnu sobu za studij, sa modernim stolovima, itd. Rekao sam im da je to dar hrvatskih prijatelja. Djeca već razumiju mnogo toga i ako Bog dao skoro će i u tom pravcu biti za mene ugodnih iznenadjenja. Znam da ste Vas dvojica mozak i dinamika svih akcija, pa i ovakovih u korist moju. Kao borac osjećam se sretnim, da sa takovim suradnicima i prijateljima mogu u životu računati. Ipak je to utjeha u danima iskušnje, patnje, proba i nedaća. Stavljam Vam na srdce da i prijateljstvo medju Vama dvojicom, pokažete drugima primjer i uzor. Bog Vas pratio na tom putu i blagoslovio svaki Vaš korak. Prvom zgodom napraviti ću jednu fotografiju djce i poslati kao znak zahvalnosti.

     

    Nakon što razašaljem Okružnicu i zahvalnicu, te odgovorim, pisati ću Vam o tekućim poslovima, poslati još DRINAPRESSA za one koji nisu dobili, a sada primite bratski stisak desnice. Vjerujem da ste proveli sretno i veselo blagdane.

     

    Grli Vas Vaš odani general Drinjanin.

     

    Nadodano rukom:

    Dragi Ratko i Lenka!

     

    Za ovaj čas samo toliko, a kasnije ću poslati pismeno zahvalu svima. Smijao sam se od srdca kako je Ratko sanjao i san tumačio! Hvala Bogu sve je bio san!

     

    Grli Vas odani Maks.

    20-04-2015 13:24#7

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    " Reci istinu i razbiše ti glavu " - ivana.josipovic, Prkos.com

     

    (Zamolio bih zainteresirane da kliknu na ovaj link kojeg je uz moju pomoć stavila Ivana Josipović na portal javno.com za četrdesetu (40) godišnjicu pogibije generalaa Viteza Vjekoslava Maksa Luburića. Žao mi je da se link nije pokazao. Hvala, Otporaš.)

     

    Uz 46-tu godišnjicu smrti sjetimo se danas hrvatskog vojničkog genija i zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH Viteza Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.

     

    Ni ovaj opis koji je izišao prije 6 godina na portalu jvano.com. i svi komentari nisu dovoljno izrazili bol i sućut onih Hrvatica i Hrvata koji su u Maksu Luburiću vidjeli i još uvijek vide ZAČETNIKA HRVATSKOG NACIONALNOG IZMIRENJA.

     

     

    SLAVA VITEZU VJEKOSLAVU MAKSU LUBURIĆI, GENERALU DRINJANINU!!!

    Otporaš Mile Boban.

    Posljednje uređivanje od Bobani : 20-04-2015 at 13:28

    20-04-2015 21:24#8

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    April 20, 2015 Comments (0) Views: 1 Povijest

    RECI ISTINU RAZBIŠE TI GLAVU, kaže Maks Luburić.

    21-04-2015 21:33#9

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    KUPILI SMO TISKARU ZA POTREBE HRVATSKIH VOJNIKA

     

    EDITORIAL  " D R I N A "

    Apartado 5024

    MADRID - ESPANA

     

    PEROM I MAČEM U SLUŽBI DOMOVINE

     

    (Ovo Okružno pismo od 3 rujna 1961. godine nije u knjigu

    "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".

    Mo. Otporaš.)

     

    Hrvatski vojnici !

     

    U ranijim okružnicama iznieli smo naš načelni stav naprama totalnoj mobilizaciji svih neprijatelja Hrvatske Države. Ima nas mnogo, koji smo voljni pristupiti totalnoj hrvatskoj mobilizaciji. Jedan dio rada mi smo preuzeli na sebe, a izmedju ostalog i odgajanje hrvatskih vojnika u svehrvatskom, konstruktivnom, vojničkom duhu. Na nama je , da pripremimo stručno štivo, koje treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i izvan domovine. To bi se postiglo tiskanjem vojničkog časopisa "DRINE" i posebnih vojničkih vježbovnika i stručnih vojničkih knjiga za čarkare, dočasnike i časnike, te za posebne grane oružja i zvanja. Ili da se izrazimo s malo rieči: da spremimo sebe i druge, duh i tielo za naše zvanje i našu buduću misiju.

     

    PRETVORIMO IDEJE U DJELA.

     

    Ima nas dosta koji smo voljni i sposobni napisati poviest našeg rata, ali i izkustva istoga, jer će i budući rat, makar bio i atomski, biti ujedno i partizanski rat. Problem četnika i partizana neće riešiti ni Ujedinjeni Narodi a ni atomske rakete. Ta Srbi nam javno u svom tisku najavljuju odmazdu i klanje ako htjednemo ostvariti svoju Hrvatsku Državu, a mi to hoćemo i moramo učiniti. Ratovanje je umjeće i znanost, a gerilsko ratovanje je posebni kompleks pitanja, gdje sudjeluju i ratno umjeće i ratna znanost, i psihologija i politika, i niz ostalih činbenika.

     

    Mi smo u zadnjem ratu, a i poslije rata, mnogo toga naučili. Pratimo i dogadjaje poslie rata u hrvatskoj, ali i u stranom svietu. I sada je zadnji čas, da sve naše znanje pritvorimo u priručnike, svezke knjiga. Tada će naše znanje i naša izkustva biti koristni novim generacijama, a i nama samima. Trebamo mnogo knjiga, časopisa, i mnogo tisuća primjeraka. I to treba dati u ruke hrvatskim vojnicima u domovini i u svietu. Treba ideje pretvoriti u djela, ili su nekoristne za narod.

     

    UZDAJE SE U SE, I U SVOJE KLJUSE.

     

    Mi smo u zadnja vremena izmjenili, pismeno i usmeno, misli sa mnogo hrvatskih rodoljuba. Ogroman je dio voljan započeti korisnim, konstruktivnim radom i na našem, tj. vojničkom sektoru. Pa ipak smo ustanovili jedan kompleks, koji nam je, gotovo svima, zajednički. Svi mi očekujemo, da će, eto, Amerika riešiti sve naše probleme, da će jednostavno uviditi, da smo na pravom putu, da će se odreći Tita, pa u danom času i ostvariti nam Hrvatsku Vojsku, opremiti ju, i pomoći nas, da stvorimo demokratsku, ali i Božiju Hrvatsku Državu. To je sve liepo i mi smo uviek bili na strani antikomunističke i moćne Amerike, pa će ona, možda i vjerojatno i učiniti dosta toga u korist našu.

     

    Ali Amerika mnogo grieši što misli, da se sve, pa i sloboda i krv, može kupiti i prodati, a mi griešimo, da naše želje konfundiramo (pomiješati, mo) sa stvarnošću. A stvarnost jest ta, da će nas Amerika pomoći kada njoj bude konveniralo, a učiniti će to ona a i ostali, ako mi dadnemo dojam jakih, sposobnih i spremnih boraca. (Zar se to nije pokazalo i ostvarilo Domovinskim ratom?!, mo)

     

    Jake se pomaže, a slabe se tek sažaljava. Na nama je da priredimo duh jedinstva medju hrvatskim vojnicima, i da stručno spremimo neše borce, kao što je i na hrvatskim političarima i hrvatskim umovima, da politički teren bude pripremljen. Inače će nas novi rat zateći kao i g. 1917., kada smo bili tjerani u Jugoslavenske Legije, ili kao g. 1941-1945. kada nas je bilo i u Ustašama i Domobranima, ali i u Titovim "Narodno-oslobodilačkim" brigadama i legijama, i u Handžar divizijama, i na kraju u kolonama smrti. Ima mnogo problema, koje samo i jedino mi možemo riešiti.

     

    DVA I DVA SU ČETIRI.

     

    Nije problem samo u tome da shvatimo, da mi to možemo učiniti, nego u tome, da hrvatskim borcima u domovini i svietu dadnemo mnogo tisuća primjeraka časopisa, priručnika i knjiga, odgojnog i stručnog sadržaja. I nije samo problem u tome, da mi to hoćemo, želimo i znademo izvršiti. Problem je i u materijalnim sredstvima. Ako rukopisi ne odu u tiskaru i ne budu tiskani, ostaje mrtvo slovo, mrtvi kapital. Ali tiskara košta mnogo novaca i mi taj novac nemamo.

     

    Mi smo prije teretili sami sebe, i uži krug. U ostvarivanju plana kojega smo Vam predstavili treba mnogo više. U tiskanju zadnje "DRINE" dokazalo se, da problem treba na drugi način riešiti. Ne samo da je rad i papir mnogo skuplji, kao što ste to mogli ustanoviti i kod ostalih hrv. pokušaja, nego ako taj rad treba sprovesti grupa iz Madrida, treba u Madridu za to imati tehnička sredstva. A pomanjkanje tiskanja i odlazak nekih, koji su se tiskanjem bavili, stavili su nas pred nerješiv problem: tiskare uništavaju naša slova i svaki ih puta moramo iznova naručiti i duplo plaćati lynotip, kao što je to bilo kod izvanredne "Drine" u kojoj smo donieli Načela Hrvatskih Boraca. A za mali broj knjiga, odnosno primjeraka, to je tako veliki izdatak, da bi tiskanje "Drine" ubrzo uništilo ekonomski one, koji ju izdaju. Morali smo se odlučiti: ili prekinuti svaki rad, ili kupiti tiskaru. Mi smo s vjerom u hrvatske vojnike donieli odluku i kupili tiskaru.

     

    EDITORIAL "DRINA" U SLUŽBI HRVATSKIH VOJNIKA

     

    Mi smo kupili tiskaru, preuzeli obveze naprama trećima, obvezali sami sebe na stalnu žrtvu, ali smo moralno obvezali i sve vas, one koji ste nas godinama bodrili, da neka se krenemo i mi, Vaši zapovjednici.

     

    Mi smo stvorili jedno trgovačko poduzeće, koje će nastojati raditi kao i svako drugo, tj. zaraditi tiskanjem tiskanica, brošura, knjiga itd. Za Vas i za bilo koga, koji nam je voljan rada dati. Poduzeće će tiskati i za to ubirati odnosnu protuvriednost. A iz dobitka, ili iz diela dobitka bi onda tiskali "DRINE", priručnike, propagandistički material na stranim jezicima o našim problemima itd.

     

    Hrvatska društva, hrvatske skupine, stranke, grupe, novine ili pojedinci mogu nama povjeriti tiskanje letaka, brošura, izvješća, memoranduma, knjiga i mi ćemo to uviek savjestnije i jeftinije tiskati nego stranci. Mi ćemo to i razaslati za Vaš račun na osobe ili mjesta, kako to zatražite. Centralni položaj ove zemlje dozvoljava nam, da to dobro, savjestno i sigurno izvršimo.

     

    Mi bi taj rad naplatili po minimalnim cienama da pokrijemo troškove, dobitak, ili dio istog bi upotrebili za izravno vojničke ciljeve. Tako bi mogli pokrivati izdatke, koje nam je, već nemoguće pokrivati i tako bi mogli izvesti zadatke, koje inače nebi mogli izvesti.

     

    DIONICE KRVI I DIONICE ZNOJA.

     

    Mi se obraćamo onima koji su nam jednom povjerili svoje živote, svoju krv, kao i onima, koji su to sutra voljni učiniti. Obraćamo se onima, koji su dali svoj obol u krvi, koji su za domovinu dali svoju DIONICU KRVI. Znači, da se obraćamo onima, koji imaju povjerenja u svoje zapovjedinke. Pa, zaključujemo logički, kada ste voljni dati i opet svoj obol u krvi, svoju svetu DIONICU KRVI, morate dati i dio svoga rada, ploda svoga znoja, DIONICU ZNOJA. (Skoro 53 godine kasnije, dakle 1962-2013., želio bih podsjetiti danas, skoro treći naraštaj, kako je tada bilo. Živio sam u Parizu, i bio vrlo aktivan u hrvatskom državotvorno radu. General mi je poslao 20 DIONICA, svaka 5 tisuća starih francuskih franaka, ili 50 NF, što je bilo odprilike dvije dnevnice po DIONICI. Ne sjećam se više koliko sam ih prodao, ali nisam mnogo. Izgovora je bilo milijun, samo da ih se ne kupi, a pred crkvom, poslije sv. Mise, masa Hrvata i nešto malo Hrvatica. Sve uštirkano, uglađeno, od miline bi gledao tako divno uglađene Hrvate i Hrvatice, ali njihov negativni i škrti stav prema Hrvatskoj ih odaje tako mizerno, pa izgledaju kao da bi se njima trebala pomoć skupljati. Sjećam se kada sam u San Francisku 1976. godine sakupljao dobrovoljne doprinose za odvjetnike i obranu Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke, jedna vrlo dobro poznata grlata osoba, Hrvat, je pred Crkvom u San Jose, pred svima rekla: Glave damo, novac ne damo, i mnogi su se oglušili na ovo. Mo. Otporaš.)

     

    Ako svaki od Vas prema svojim mogućnostima preuzme DIONICU ZNOJA, tj. kupi jednu ili više dionica "DRINE" dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska, postajete i vlasnici svoje tiskare, svog nakladnog društva. Ulažete, ali ne gubite svoj novac, a pomažete hrvatski tisak u tudjni, i posebno financirate borbu svog naroda, hrvatskih vojnika. Vi možete kupiti jednu ili više dionica, a možete i Vas više, skupa, kupiti jednu dionicu i biti njen skupni vlasnik. Možete to učiniti izravno kod nas, a možete i preko Povjerenika Drine, možete i preko "Kruga Prijatelja Drine", preko Društava, ili preko grupe posebno stvorenih od posjednika dionica.

     

    ČIST RAČUN DUGA LJUBAV.

     

    Na Vama je, posjednicima dionica, da upravljate dioničkim društvom koje će se legalizirati i biti vodjeno, kao i sva ostala društva. Na Vama je da delegirate svoje povjerenje na osobu, koja Vam se čini zgodnom. Na Vama je, da nadzirete rad dioničkog društva i odredite dokle se dobitak može upotrebiti za opću stvar, recimo za tiskanje "DRINE", kako bi ova moga izvršiti svoju misiju. Na Vama je da stvorite grupe interesiranih, i da nadzirete dio Vašeg imetka, koji je utrošen u dionice "DRINE".

     

    Znamo iz izkustva, da će biti hrvatskih vojnika ili nevojnika, ali poštenih rodoljuba, koji će naš rad ometati. Bit će poštenih Hrvata, koji nam neće vjerovati. Tome je lako pomoći: neka dodju ovamo, sjednu u Upravu "DRINE" i odterete nas, a preuzmu odgovornost za rad prema svima Vama, prema vojnicima i budućoj Hrvatskoj Vojsci, prema svom narodu i prema forumu, kojega će hrvatski ljudi, prije ili poslije u emigraciji stvoriti da vodi hrvatsku sudbinu. Ima nas, koji ćemo im biti zahvalni ako nas odterete, jer bi mogli upotrijebiti svoj um u službi domovine i na drugi način, pomagajući njima i ostalima prema svojim sposobnostima. Ima Vas, koji morate posvjedočiti, da smo Vas nukali, da nastavite s "Drinom" na drugom mjestu i sa drugim ljudima. Mi smo to i javno učinili u letcima i zadnjoj "Drini".

     

    Mi sada nudimo "DRINU" pa i dioničko društvo zato jačima, pozvanijima, a možda i pogodnijima. Mora se biti pošten, pa to priznati. I tko još uvjek ne vjeruje, neka se uvjeri, - ili neka nas barem pusti, da izvršimo misiju mi koji se kupimo oko "DRINE". Ima Vas na tisuće, koji ste od nas badava dobivale "DRINE" pa sada imate mogućnosti, da nas zamjenite. Odkupite dionice, i "DRINA" je Vaša. Samo poznati izdajnici, izrodi, neprijatelji naše stvari nemogu biti posjednici dionica "DRINE" ni same "DRINE", a svim državotvornim Hrvatima put je otvoren. Izkoristite ga. Nadzirite nas, zamjenite nas, ali ne pustite, da nam se zakrči put, jer je svhrvatski, državotvorni, konstruktivni, vojnički.

     

    NAŠA JE VJERA NAŠ "SPUTNIK" I NAŠ "VOSTOK".

     

    Bez vjere se ne može živjeti. Pa i oni, koji nas ubijaju radi vjere čine to zato, da nam nametnu svoju nevjeru. Mi moramo vjerovati u ono što radimo. Mi moramo vjerovati u konačni uspjeh jedne pravedne stvari, a naša je pravedna, poštena, zakonita i logična.

     

    Čemu "DRINA", čemu sve to, eno, pogledaj u nebo, reče mi jedan naš čovjek, pogledaj, kaže, kako ruski Sputnici i Vostoci kruže nebom. Sve će propasti, jer se sloboni sviet neće da brani od komunističke nemani, vele drugi. Eto, vele treći, ne možemo mi sa Srbima i komunistima, pa je najbolje pusti sve k vragu i ne žrtvovati vrieme, um i sredstva.

     

    Mi oko "Drine" vjerujemo u hrvatsku budućnost, kao i u bolju budućnost čovječanstva i slobodnog svieta. I hrvatski narod će znati nama ili našoj djeci zahvaliti na trudu i poviest će znati ocijeniti našu žrtvu. Hrvatski je narod prošao kroz mnoge bure, teško je stradao, ali je volja za životom bila jača i žrtva je uvjek bila plemeniti gnjoj, kako bi hrvatska zemlja stvarala nova pokoljenja, nove nade. Zato i sada, iako nam je svima dosta stradanja, žrtve i vjerovanja, izvršimo našu dužnost.

     

    A onima, koji su izgubili sve, pa i vjeru, poručujemo: pa ako je zaista sve izgubljeno, da li ćemo moći onda pregoriti i ovu novu žrtvu, koju od vas traže vaši zapovjednici? Ako je sve propalo, šta će se izgubiti, ako se izgubi i Tvoja DIONICA ZNOJA u vidu Dionice "DRINE"?

     

    UPOZORENJE.

     

    Ako želite odkupiti jednu ili više dionica "DRINE" jevite nam to. Vriednost jedne dionice jest DESET DOLARA ili ptoruvriednost, u bilo kojem novcu. Svaka dionica ima svoj broj, koji je naznačen na privremenoj dionici, koja će Vam biti uručena na mjestu, gdje uplatite, ili će Vam biti poslata preporučenom poštom izravno na adresu, koju nam naznačite. Sve ostalo ćete sami odlučiti, kao i to, da li dionice moraju biti nominalne, ili ne, kao i sve potrebno o djelovanju društva.

     

    Nećemo snositi odgovornost, ako ste nam poslali novce ili ček u običnim pismima. Najbolje je platiti u čeku, koji neka glasi na "Drinu". Svi će ti čekovi biti legalno unovčeni, a iznos uveden u blagajničke knjige i tekući račun "DRINE" u banci.

     

    Povjerenici i Društva koja odkupe blokove od Deset Dionica, izdat će Vam dionicu i skupno poslati novce. Oni koji budu trebali svoju dionicu, jer su bez posla, jer imaju drugih razloga, dobit će svoj obol natrag kada god zatraže. Jedino zasada, ne možemo jamčiti u pogledu kamota, interesa, jer to pitanje morate riješiti izmedju sebe, tj. izmedju posjednika dionica. Imajte u vidu, da vršite jednu domovinsku dužnost, a ne gubite svoj uložak. Tražite obaviesti, mi ćemo Vam ih dati, ali ne duljite, jer se približavaju odsudni časovi. Nama, zaista, nitko ne može predbaciti, da nismo htjeli ili smjeli.

     

    Bog i Hrvati !

     

    U Madridu 3. IX. 1961. g.

     

    Za "DRINU"

     

    general Drinjanin.

    21-04-2015 23:59#10

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    "pupak", akcija za obnovu hrvatske države ili ... - Kamenjar

     

    Environ 5 540 résultats (0,29 secondes)

    Résultats de recherche

     

    Iz Otporaševe Torbe | Iz Otporaševe Torbe

    otporas.kamenjar.com/

     

    Traduire cette page

    Posljednje uređivanje od Bobani : 22-04-2015 at 00:01

    23-04-2015 21:20#11

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    TKO JE HTIO UBITI DRA. MILJENKA DABU PERANIĆA?

     

    Iz poruke generala Drinjanina Hrvatima Toronta za deseti travnja 1966

     

     

    (Mnogi Hrvati hrvatske političke emigracije su znali tko je dr. Miljenko Dabo Peranić. Ja ću ovdje iznijeti i ono što se nije znalo o dru. Dabi Peraniću. Zahvaljujući Boži Vukušiću koji je u svojoj knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOGA ISELJENIŠTVA", dopunjeno izdanje br. 3, donio na strani 258-262. Prije nego prijeđem na Udbin opis iz spomenute knjige, želim nešto ukratko reći, da se zna i da se nezaboravi.

     

    Po pismima dra. Peranića i Štefa Crničkog bi se moglo zaključiti da su se ona dvojica odmah prvi tjedan, poslije pogibije generala Luburića, tu, na licu mjesta, u Carcagente, pokockali, posvadili i razišli. Dr. Peranić u svojoj knjigi "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" New York 1984. spominje da je dao pismenu ostavku na članstvu i na svim dužnostima u organizaciju Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO. Poslije te ostavke mnogi članovi organizacije HNO su posumnjali u dra. Miljenka Dabu Peranića i u njegove dobre nakane, tako da se je sumnja širila i izvan organizacije HNO.

     

    Kada sam za week-end 19 i 20 kolovoza 1978. godine bio kod kuma Peranića u New Yorku, on mi je dao rukopis te knjiga (kojeg i danas imadem) da ga pročitam i po potrebi unesem neke nadopune i da dadnem uvod ili predgovor knjigi. Kada sam knjigu pročitao i vidio da tu ima mnogo osobnoga i klevetanja bivših prijatelja i suradnika, nazvao sam kuma Peranića i otvoreno mu rekao da tu ima mnogo fikcija i da mnoge stvari treba dokazima podkrijepiti. Ljutito se je branio da je to sve istina i da se neće niti jedno slovo izbaciti. Doslovno mi je rekao: "ILI SVE ILI NIŠTA" . Knjigu dr. Peranić je kasnije izdao u vlastitoj nakladi u New Yorku 1984. godine.

    FBI, UDBA I INTERVJU DRA. ANTE PAVELIĆ SA MILOM ...

     

     

    (Ni Bog čovjeka ne sudi dok čovjek ne umre. Tako ni mi ne možemo čovjeka suditi dok ne znamo sve podatke: Dali je tko kome uistinu radio o glavi? Sada prepisujem iz spomenute knjige Bože Vukušića. Tekst je pisan slovima "italique", tj. kurzivom, te ću tako i prepisati: Mile Boban, Otporaš.)

     

    PLANIRANJE UBOJSTVA MILJENKA DABE-PERANIĆA (???)

     

    Miljenko Dabo-Pernaić nakon emigriranja u Francusku postao je bliski suradnik Vjekoslava Luburića. Peranića je obrađivala riječka Udba, u čijoj se arhivi nalazi zabilježeno:

    "Miljenko dabo - Peranić, sin Ante i majke Tonice, rođene Škunca, r. 5. XI. 1923. u Novalji, kotar Rijeka, Hrvat, drž. SFRJ, profesor glazbe, oženjen sa Marijom Šonje, otac jednog ženskog djeteta, nastanjen u Parizu na adresi: 30 Rue Jacob VI-eme.

    Gimnaziju je pohađao u samostanu Babija na otoku Korčuli. Koncem 1944. godine mobiliziran je u NOV. Poslije oslobođenja kao vojnik JNA povezuje se s dužnosnicima klera u Samoboru. Preko ovih organizacija želi ostvariti bijeg preko granice, ali u tom ne uspijeva. Uhićen je i suđen na 4 godine strogog zatvora. nakon izdržane kazne, završio je gimnaziju a zatim se upisao na fakultet. Kao student istupao je neprijatelhski. Ponovno je uhićen zbog širenja neprijateljske propagande. Za ovo djelo nije suđen, pa je nakon provedene istrage pušten na slobodu.

    1957. godine redovnim putem odlazi u Francusku kao turist, gdje je zatražio politički azil. U Parizu se povezuje s dužnosnicima Hrvatske političke emigracije i ubrzo se eksponira kao aktivni neprijatelj SFRJ. Postaje rukovoditelj "Kluba hrvatskih sveučilištaraca" u parizu. Bio je jedno vrijeme urednik lista "Hrvatski radnik", koji je pripadao organizaciji HOP-a. (To nije istina. List "HRVATSKI RADNIK" je bio isključivo glasilo HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA, koji po statutima francuskih vlasti se nije smio baviti nikakovom i ničijom politikom. Mo. Otporaš.) Bio je sklon da surađuje sa svim organizacijama koje neprijateljski djeluju protiv SFRJ. U posljenje vrijeme povezao se s Maksom Luburićem u Madridu i postao njegov glavni suradnik. Po sugestiji Luburića, Miljenko je organizirao tiskanje lista "La Croatie". Urednik lista je sam Miljenko, a namjenjen je svjetskoj javnosti, posebno francuskoj. U njemu objavljuje razne članke iz hrvatske povijesti i druge koji su upereni protiv našeg poretka i druga Tita posebno. U broju od svibnja 1963. godine piše "X travnja 1941. godine", (Kolika se mržnja Udbe ovdje iskazuje protiv hrvatstva, vidi se i po tome da nisu htjeli spomenuti broj 10, nego su stavili rimski broj "X", kako bi izbjegli smomenuti 10 travnja, mo. Otporaš.), "Napoleon i Hrvati", "Bleiburg-Hrvatski super Katyn" - 150.000 hrvatskih vojnika i civila poubijao Tito u svibnju 1945. godine: "Da bi se bolje upoznao Titoizam", Komedija sa sindikalizmom u Titoslaviji", "U Titovim marševima smrti i logorima za uništenje", Osnivanje Nezavsne Države Krvatske" itd. neke od ovih članaka piše sam, a mnoge tiska iz drugih publikacija emigrantskog tiska.

    Peranić je autor "Memoranduma" upućenog De gaulleu u kojem prikazuje položaj Hrvatske. Pored vršenja pismene propagande sračunate na podrivanjuy nacionalističkog jedinstva Jugoslavije, Peranić aktivno radi na organiziranju i učvršćivanju emigrantskih organizacija u cilju borbe protiv postojećeg društvenog poretka u zemlji. Sudjelije na kongresima emigrantskih organizacija na kojima javno istupa protiv SFRJ.

    Nakon ukratko iznesenih podataka navodimo dokumenata koja ukazuju na njegovu neprijateljsku aktivnost.

    Na prvoj stranici "Osobni podaci" obrazac br. 4 nalaze se njegovi osobni podaci iz kojih se vidi da je uhićen po vojnom sudu, osuđen na 4 godine zatvora i dvije godine gubitka građanskih prava - Divizijski vojnisud u Zagrebu, broj spisa 1499 od 1946. godine. Iz podataka na strani 4. proizlazi da je još po završenoj osnovnoj školi bio član križarske klerikalne organizacije. kao osnovac odlazi u samostan na Korčuli gdje uči za svećenika. Godine 1944. mobiliziran u NOV.

    Pokušava bijeg, ali bude uhićen, zbog čega je i osuđen po vojnom sudu. Od 5 - 17 starnice doseja nalaze se dokumenti o njegovom uhićenju nakon dolaska u rodno mjesto Novalju, a pušten je rješenjem javnog tužitelja radi pomanjkanja dokaza na slobodu.

    Iz suradničkog izvješća s fakulteta na stranici 18. vidi se da Peranić uglavnom kontaktira sa studentima ustaški orijentiranima. Na 24. stranici nalaz se upitnik o emigrantu. Iz njega se vidi da je Peranić 1957. godine otišao s putovnicom u Francusku, zatražio azil i postao emigrant. Prvi podaci koji govore o njegovom uključivanju u redove neprijateljskog dijela emigracije nalaze se na strani 26. Ilegalka Vida Jakaša - Pavliček izjavljuje da je Peranić pristaša Pavelića i da se bori za veliku Hrvatsku. Slične podatke o njemu dao je i Ivo Jakša, ilegalac iz Francuske - str. 27.

    U opširnom izvješću koje je podnio suradnik "Branimir" po povratku iz Francuske, strana 28 - 39, detaljno je otrcan lik i aktivnost Peranića. Povezan je s Ivicim masnov, Slavkom Dubravicom, Tomom Jurašinović i drugima. U stanu kod Peranića vodili su se razgovori o stvaranju nove Hrvatske, pjevale ustačke pjesme, vrijeđali naši državni rukovoditelji itd. Glavnu riječ je u svemu imao Peranić. U izvješću se dalje govori da je on organizirao proslavu u povodu godišnjice NDH 1961. god. Na toj proslavi bili su prisutni, pored Peranića, Slavko Dubravica, Ivica Masnov, Tomo Jurašinović, Dijan Galić, Ante Boban, (Pogriješno. To bi trebao biti Mile Boban. Istina, bio je tu u Parizu jedan Ante Boban, ali on je došao u Pariz negdje 1963/64 godine. Mo.), ustaški satnik Lovrić (Ante, mo) i drugi emigranti. Također su bili prisutni predstavnici Mađarske, Bugarske, Poljske i Ukrajine. prisustovali su i predstavnici policije. Tom prilikom prisutne je pozdravio Peranić na francuskom jeziku. Cilj ovog skupa bio je da se prisutni gosti upoznaju sa ciljevima i zadacima hrvatske emigracije, te borbom hrvatskog naroda u prošlosti. Pozdravne govore su održali i predstavnici emigracije iz naprijed navedenih zemalja. Predstavnik francuske policije pohvalno se izrazio o cijeloj proslavi, a posebno ga je oduševio prikaz razvitka Hrvatske. (Kliknite: Zašto sam član Hrvatskog Narodnog Otpora)

    ZAŠTO SAM ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA ...

    i tu ćete naći upravo o ovoj proslavi. Ja sam tada bio službeni Redarstvenik na toj proslavi s hrvatskom oznakom na lijevoj ruki: HRVATSKA NADZORNA SLUŽBA, mo. Otopraš.) Uglavnom, u izvješću je obrađena cjelokupna aktivnost Peranića u 1961. godini.

    Na 40. strani obrađena je politička boja uže Peranićeve rodbine. Otac mu je pripadao HSS-u, religiozno zatucan - fanatik. Braća: Ivan živi u Novalji, politički nezainteresiran, Ljubi, ing. šumarstva, živi u Zagrebu, sestra Marija udata za Ivana Pernički, također živi u Zagrebu. Osobni podaci obrađeni su i na stranicama 41 - 43.

    Luka Peranić, radnik u Parizu, koji je srpnja 1962. godine boravio u Novalji na odmoru, izjavio je da od Novaljaca u emigraciji u neprijateljskoj aktivnosti se najviše ističe Miljenko Peranić. navodi da je on šef hrvatskog emigrantskog pokreta, te da se s ostalim emigrantima pripremaju osnovati hrvatsku vladu, postavljanje ministara i sl. Luka Peranić je pokušao na njega vršiti utjecaj u pozitivnom smislu, ali je ovaj to odbio govoreći da će se u zemlju vratiti kao osloboditelj. Str. 49.

    Stranice 50 - 55. sadrže podatke koje zahtijevaju upitnik o jugoslavenskom emigrantu. (Šteta da se ovdje ne iznose ti "upitnici" o "jugoslavenskom emigrantu". dali ti upitnici koriste više njima, tj. Udbi, ili nama Hrvatima za sada su prekriveni velom tajnosti. Mo. Otporaš.)

    Po povratku iz Francuske početkom 1963. godine suradnik "Jagoda" donio je emigrantski list "Mlada Hrvatska" br. 12 za studeni i prosinac mjesec 1962. godine. Dvobroj je bio pšosvećen održavanju "Kongresa hrvatskih sveučilištaraca" u Parizu. Iz ovog lista vidi se tko je sve prisustvoao kongresu. Na kongresu su bili predstavnici hrvatskih studenata (interesantno da ovdje Udbi sve smeta što je imenom spomenuto "hrvatski". Mo. Otporaš.) - ewmigranata iz čitave Europe i to: Engleske - Jakša Kušan, Španjolske - Tomislav Ivandić, Švicarske Tihomil Rađa, Njemačke - Slavko Štajduhar, Nedo Gladić, Miro Škrnjarić i Branko Orlović, Italije - Karmen Klamuzin i Toni Kusić, Austrije - "dvojica kolega", Francuske - Miljenko Peranić, ing. Željko Kovačić, Davor Topalović i Krunoslav Mašina. (Od svih spomenutih sam poznavao samo dra. Miljenka Dabu Peranića i Krunoslava Mašinu. Za ostale sam samo čuo. Mo.) Od gostiju su bili prisutni: dr. Jure Petričević. Ostali su poslali svoje referate da ih se pročita. Kasnije su došli iz Aachena ing. Ivo Bulić i ing. Cernić - Njemačka, gosp. Mance, Šehović iz Francuske i drugi. Dalje su u listu "Mlada Hravtska" govori o tijkeku i radu kongresa, napadima na Antu Ciligu i Miroslava Varoša kao nepoželjnima na kongresu itd. - str. 56 - 60.

    U izvješću konzularnog odjeljenja postoji obavijest o izlaženju prvog broja hrvatskog lista na čijim pripremama radi Peranić. kako će se list zvati, još tada nije bilo poznato. Cilj je okupiti sve studente emigrante. (Netko je morao i to raditi. Taj "netko" nije mogao biti onaj tko nije bio za Hrvatsku Državu, drugim riječima, ako nije bio državotvorni Hrvat. Do sada se vidi, kako to Udba iznosi, da je dr. Miljenko Dabo Peranić bio hrvatski državotvorni Hrvat. Mo. Otporaš.) Inače, Peranić je ekstremist i vrlo aktivan u neprijateljskoj djelatnosti prema SFRJ. 11. veljače 1963. god. str. 62.

    Na 63. stranici opisane su rodbinske veze o kojima Peranić piše. To su: Otac Ante Peranić, majka Tonica i brat Ivan. Svi nastanjeni u Novalji. Zatim brat Ljubo, nastanjen u Sl. Brodu, i sestra Marija udata za Ivana Pernicki, krojača iz Zagreba.

    Prvi broj "La Croatie" izdaje Peranić u svibnju 1963. godine. Naslovi članaka: "10 travnja", "Napoleon i Hrvati", "Bleiburg - hrvatski super Katyn", "Da bi se bolje upoznao Titoizam", "U Titovim marševima smrti" itd. Str. 64.

    Suradnici "Irma" i "Filip" u izvješćima od 3. 6. 13. 6, 10. 9. 1963. god. te u izvješću od 19. 3. 1964. godine opširno su opisali djelatnost Peranića. Pored izvješća su priloženi materijali, koje je suradnica "Irma" ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu. materijali sadrže: Memorandum upućen De Gaulleu - potpisnici Maks Luburić i Miljenko Peranić, zatim list "La Croatie" br. 4. od listopada 1963. god., fotografije pisama koje dr. Ilić upućuje Juci Rukavini, Mili Rukavini, nahidu Kulenoviću itd.

    Iz pisama se vidi stav Ilića u odnosu na Luburića. (Sada je vrijeme spomenuti nešto, a to je: da je dr. Andrija Ilić, dok je živo u madridu, Španjolska, bio član Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO, da je bio tajnik istoga, bio osobni prijatelj hrvatsklog generala Maksa Luburića, da je isti bio vjenčani kum Vjekoslavu Maksu Luburiću 19 studenoga 1953. godine. Mo. Otporaš.) Sva pisma su tajne prirode i Luburić ih fotokopirane šalje na uvid Miljenku Peraniću. Pored ovih dokumenata, suradnica "Irma" digla je i dva dopisa koje upućuje Željko Bebek Peraniću. U jednom se Bebek u ime Luburića zanima za slučaj Zvonimira Kučara. (Poznavao sam Zvonimira Kučara. Bio je Istranin. Priastupio je partizanima 1943. godine. Borio se je srcem i dušom protiv "fašizma", kako mi je mnogo puta pričao. U paretizanskoj vojničkoj karijeri je dostigao čin Majora prve klase. 1953. godine se je žestoko posvadio sa svojim starijima, kako je govorio: svi Srbi. kada je uvidio da mu gori pod nogama, prebjegao je, najprije u Italiju, zatim u Francusku. Bio je aktivni član Hrvatskog Demokratskog Odbora, HDO, kojeg su osnovali i vodili Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš. Zvonimir Kučar je kidnapiran u siječnju 1963. godine u Parizu. Za njegovu sudbinu se nikada točno nije znalo, kao ni za mnoge druge. Mo. Otporaš.) Njegov slučaj povezuje s nestankom njihovih povjerenika iz Nice i Malmoa - Švedska. Boji se organizirane infiltriranosti komunističkih agenata. Informacije, i to detaljne, traži radi upoznavanja emigrantske javnosti. uz fotokopiju pisama priložen je i tumač skraćenica koje osobno šalje Luburić Peraniću, jer je bilo bez tumača nejasno o kojima se licima u pismima radi. Ilić ima naziv za svakog svog čovjeka - strana 64-122.

    Na stranicima od 123. do 165 - obrađena su izvješća suradnika "Rade" od 2.4.1963, informacija RSUP-a od 2.6. 1964. god. (Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: dali je dr. Peranić toliko bio interesantan jugoslavenskoj Udbi da su oni marali imati nekoiliko "tajnih suradnika" koji su sustavno nadzirali nad gosp. Peranićem i da su oni marali, tj. Udba, napisati sve te izvještaje preko 165 stranica o njemu. Pa za Boga ljudi, to je jedna knjiga kojun je Udba napisal o dru. Miljenki Dabi Peraniću! Mo. Otporaš.)

    Iz ovih izvješća se vidi izrazita neprijateljska djelatnost Peranića. Njegova aktivnost naročito dolazi do izražaja preko lista "La Croatie" kojega je ujedno izdavač i urednik. također su očite njegove veze s Luburićem, kod kojeg svako ljeto provodi godišnji odmor. Oko Peranića koupljaju se mnogi njegovi zemljaci, vrši na njih utjecaj, te ih učlanjuje u HNO. Iz izvješća također proizlazi da Peranić uspostavlja veze s diplomatskim predstavništvima zapadnih zemalja u Francuskoj. preko njih zahtjeva i traži pomoć u priznavanju njihovr borbe za stvar "Hrvatske". Osobno se obraćao i U Tantu. (U to vrijeme glavni tajnik Ujedinjeni Naroda, mo. Otporaš.) - Organizaciji ujedinjenih naroda. O svemu tome postoji dokumentacija u dosejeu.

    Na Peranića je vezan suradnik "Jusufi" preko koga ga uspješno obrađujemo. Kanalizirali smo ubacivanje propagandnog materijala, tako da uglavnom dolazi u naše ruke.

    Marija, supruga Miljenka Peranića, kako kaže Tonka Šonje, priprema se dobiti francusko državljanstvo i ovog ljeta doći s djetetom na godišnji odmor u Novalju. Do vog posjeta nije došlo, jer se Peranić u posljednji trenutaqk predomislio, tako da su i kombinacije oko toga propale.

    Iz posljednjeg izvještaja suradnika "Irme" i "Filipa" vidljivo je da se Peranić pasivizirao u svojoj neprijateljskoj aktivnosti, ne radi više onako intezivni, ne posjećuju ga u velikoj mjeri emigranti, a i njegov rad se smanjio i sve uglavnom na pisanje "hrvatske povijesti" koja mu u nastavcima izlazi u Španjolskoj u listu "Drina". (Časopis "DRINA" nije bio "list" nego "Časopis" ili knjiga. List je bio novina "OBRANA". Mo. Otporaš.)

    U cilju realizacije obrade nad Peranićem predložene su slijedeće mjere:

    - vršiti pozetivan utjecaj u pravcu pasivizacije, odnosno postupnog angažiranja,

    - mogućnost korištenja kompromitiranog materijala na temelju kojega bi mogli prići angažiranju,

    - ukoliko prva ili druga kombinacija ne bi uspjele, smatramo mogućom njegovu kompromitaciju,

    - postoje svi uvjeti, ukoliko odbacimo ili ne uspijemo u prve tri varijante, za likvidaciju peranića. U ovom pravcu izvršili smo već neke predradnje.

    Na ovim zadacima radit će se intezivno, s tim da bi vrijeme realizacije što više moguće skratili.

    Rijeka, 14. 2. 1969. godine. Alberta Tulić.

     

    Kratko nakon ubojstva Vjekoslava Luburića 21. travnja (20 travnja, mo) 1969, miljenko Dabo Peranić se iz straha za vlastiti život preselio u SAD i politički potpuno pasivizirao, te je tamo prije nekoliko godina umro. (dr. Peranić je umro 1993, mo)

     

     

    PRVO PISMO GENERALA DRINJANINA

    DRU. MILJENKI DABI PERANIĆU 26.VII.1962.

     

    Sada ću donijeti odlomak jednog pisma kojeg je general Drinjanin pisao svojem suradniku dru. Miljenki Dabi Peraniću. Ovo što ću sada donijeti treba jedno objašnjenje a ja sam taj koji ga u cijelosti može dati. Naravno da sam spreman vjerovati da objava pisama Maksa Luburića neće zanimati mnoge Hrvate nego samo one koje povijest zanima.

     

    Doktora Miljenka Dabu Peranića sam upoznao na polnoćki za Božić u Notre Dame de Paris u Parizu 1959. godine. Hrvatska Katolička Misija u Parizu koju je tada vodio Dominikanac Teodor Dragun je organizirao polnoćku svetu Misu za Božić u Notre Dame de Paris. Dr. Peranić je bio glazbenik i svirao je klavir za vrijeme sv. mise. Poslije Mise, vani pred Notre Dame de Paris Hrvati veseli, vade ploske rakije iz džepova, čestitaju jedni drugima Božić itd. Tada sam prišao dru. Peraniću, predstavio se i od tada se poznajemo. Naše obostrano prijateljstvo se razvilo do te mjere da me je 1961. zaposlio u poduzeću u kojem je i on radio. To je bilo poduzeće Librairie Hachette.

     

    Kako smo zajedno radili imali smo svaki dan vremena raspravljati o problemima koji nas najviše tište, a naravno to je bila naša Hrvatska. Ja sam bio član HOP-a, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Mnogo puta sam ga pita da se učlani. Uvijek je izbjegavao. Pisao je knjige. Imao je u svom stanu neku vrst tiskare koja se je sastojala u tome da je imao na tisuće i tisuće slova svih vrsta. Kada bi htio nešto napisati, tim slovima bi sastavio rečenice u neke šipke koje bi šarafima stegnuo i potom stavio u neki valjak - koji se je zvao, ako se ne varam "šapirograf" koji bi se okrećao i dodirivao papir kojeg je mašina pripremala i gurala pod taj valja. Noći i noći sam sa njim proveo tiskati kojekakove potrebeštine za hrvatsku promidžbu u Parizu za Hrvate pred crkvom Hrvatske Katoličke Misije u Parizu.

     

    Poslije Poglavnikove smrti u Madridu 28 prosinca 1959. godine, mnogi istaknuti predstavnici HOP su išli u Madrid na sprovod Poglavniku. Već u siječnju 1960. na povratku za London kroz Pariz se je navratio i dr. Andrija Ilić koji je u to doba bio ministar u novoj HDV koju je Poglavnik osnovao kada je pretvorio Ustaški Pokret u HOP. Na moj zahtijev dr. Peranić je pristao se sastati s dr. Andrijom Ilić. Dr. Ilić je zapovjednim tonom tražio od dra. Peranića da se učlani u HOP. Kako je dr. Peranić odbio kao moj prijatelj, ja se nelagodno osjećao.

     

    U to vrijeme sam dobivao od generala Luburića letke "Prvi Korak" i drugog materijala sve vezano za borbu kako osloboditi Hrvatsku od jugoslavenskih pandža. Sve sam to pokazivao i davao dru. Peraniću. Njemu se svidjala ideja generala Drinjanina, osobito njegov intervju u Novoj Hrvatskoj br. 3.1960. Jakše Kušana iz Londona povodom Poglavnikove smrti. Kako se dr. Peranić sve više zagrijavao za Hrvatski Narodni Odpor i generala Drinjanina, ja sam se sa moje strane sve više i više ohlađivao novim stavom HOP-a.

     

    Jednu noć kako smo radili u njegovu stanu na jednom od njegovih projekata, dr. Peranić me je zamolio da pošaljem generalu Drinjaniu njegove knjižice o Iranskoj Hrvatskoj, što sam i učino. Nedugo iza toga prvi se javlja dru. Peraniću general Drinjanin. dr. Peranić sav u oduševljenju mi pokazuje i čita pismo generala Drinjanina. Tako je počela suradnja između dra. Miljenka Dabe Peranića i generala Drinjanina u rujnu 1962. godine.

     

    Koristim ovu priliku kao uvod za sve one Hrvate koje ova pisma budu zanimala da im kažem sljedeće: Doktor Miljenko Dabo Peranić i ja smo bili usko povezani dobrim prijateljstvom koje se je razvilo do te mjere da mi je bio vjenčani kum, on i njegova supruga Marija. Dr. Peranić je taj koji je sastavio i napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General Drinjanin ju je samo djelomično izmjenio i korigirao. Sve sam ovo naveo tako da ne ponavljam svakoga puta kada budem iznosio ova BLAGA vrijedna PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Otporaš.)

     

    Prvo pismo Maksa Luburića dru Dabi Peraniću.

     

    general DRINJANIN

    26.VIII.1962.

     

    G. Dr. Dabo Peranić,

    Pariz

     

    Poštovani gospodine profesore!

     

    Pročitao sam sve tri knjižice, što ste nam poslali, pa Vam od srca čestitam na tom radu. Meni je neobično drago, da ste se posvetili tom razdoblju hrvatske povijesti, jer eto, u vremenu kada si narodi moraju inventirati priče o par stotina godina povijesti, mi brojima dva milenija hrvatske samosvjesnosti. Na Vama je zasluga, da ste nam ipak dali vjerodostojnu sliku našega postanka. Dosta je nama toga slavjasnkog (po svoj prilici Maks je htio reći slavenskog, mo) masla, jer ono nas je dovelo na Bleiburško polje.

     

    Ja sam imao uvijek veliku sklonosti za povijest, još u mastarskoj gimnaziji, dok nam je Otac Dominik Mandić bio profesorom i tukli se sa Srbima. Imali smo prof. Leovca, divljeg vlaha sa katedrom povijesti, i taj nas je tjerao da učimo imena Vladika, Hajduka, i govorio da nema hrvatske povijesti. Tada sam se pobunio,-ni prvi, ni zadnji puta, i donio mu Klaića i Šišića. Šta bi tek bilo, da smo imali stvari oca Mandića, Vaše, Šakača itd. Bio bi mu oči izkopao. Nu kako sam još kao dijete otišao na Jankapustu (ime logora u Mađarskoj gdje su se Ustaše trenirali za oslobođenje Hrvatske,mo), obustavio sam študirati povjest, a pridružio se onima, koji su htjeli pisati povijest....

     

    Nu čim sam naučio madjarski, odmah mi se probudio apetit i počeo sam študirati hrvatsko-madjarske odnose i madjarsku, uopće povijest i kasnije pohodio slobodno sveučilište, koje daje kategoriju madjarskom narodu. Tamo sam odkrio nešto, što me sada vuče k Vama: turanska (iranska) teorija. Madjari su turani, a to znači iranska ravnica i ja sam o tome čitao bezbroj djela, slušao predavanja poznatog slaviste Dr. Rasza, i našao imena koja Vi spominjete. Dapače u jednoj svadji sa jednim madjarskim profesorom, a u onom prkosu, počeo sam mu spominjati imena Sarmata, Haravtha, Harouvata, te da smo mi bili elita u vojsci Darija, dok su oni, turani, madjari bili divlja plemena. Taj je čovjek bio zinuo kao som, odveo me svojoj kući i dao mi biblioteku na raspolaganje A ja bjež do staroga Marka Došena (Taj Marko Došen je kasnije bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora NDH, mo), koji je cijeli dan čeprkao po bibliotekama, ali kako nije znao madjarski, to bi meni donosio i podvlačio svugdje gdje je našao ime Horvat, znači Hrvat. Ja sam tako imao 2000 knjiga koje sam kupio i htio kasnije u Hrvatskoj stvoriti sa starim Došanom jedan institut za istraživanje povijesti, htjeli smo razvijati teoriju iranskog poriekla samo neka ne bude što sa Srbima ima veze. (That make sense, ovo ima smisla, mo) Kasnije je to propalo jer je za vrijeme revolucije uništeno. Šteta. Nu sada ste mi Vi i opet dali nade, da bi zaista mogli stvar postaviti na znastvene temelje . Tako se eto i ja smatram, uz Marka Došena, jednim od poklonika teorija o iranskom porieklu. Ja bih to činio i kada nebih bio uvjeren, nu ja sam siguran, da ćete vi jednom u Pešti naučiti madjarski, pa ćemo skupa čeprkati po starim bibliotekama i knjižarama, i naći sve one izvore, koji će Vam pomoći, da stvorite teoriju, i da ju branite pred svietom.

     

    Ja ću pisati Anti Došenu, sinu pok. Dida Marka, s kojim sam u vezi i dobru prijateljstvu, da pogleda, ima li u ostavštini Dida Marka šta o tome. Nu prije bi moglo biti, da to ima kćer Dida Marka, a ta je udata za dra. Hefera (Stjepan Hefer nasljednik Poglavnika poslije njegove smrti i predsjednik HOP, mo) i to je već teže. (Postojala je velika zategnutost između Poglavnika i generala Luburića zbog dogovora s drm. Milanom Stojadinovićem o podijeli Bosne 1954. godine. Ta zategnutost je nastavljena i poslije Poglavnikove smrti, kako ovdje Maks i kaže: "...a ta je udata za dra Hefera i to je već teže...", mo.) Nu pokušat ću.

     

    Ja se nudim Vama kao suradnik i ako treba pomoći ću u svakom pogledu. Nastavite istraživanja. Ja ovu Drinu ((br.1.1963.) DRINAPRESS u službi HNO je tiskala mjesečnik novinu OBRANA i tri puta godišnje knjigu Drina za izobrazbu budući hrvatski vojnika, mo) posvećujem Ocu Dominiku Mandiću, radi djela o BOSNI I HERCEGOVINI. Neobično bih mi bilo drago, kada bi Vi za taj broj napisali resumen, extrakt Vaših teorija i k tome aplicirati na VOJNU STRANU. Stara je hrvatska vojna povijest uopće povijest Hrvata, pa i dio nove, odnosno iz kraljeva i srednjeg vijeka.

     

    Dakle jedna stvar, koju nitko dosada u hrvatskoj povijesti nije pokušao: najstarija vojna povjest Hrvata. Kako ste vidili iz Drina, ja sam uvijek pisao nešto iz povijesti, a sada donosim stvar puk. Pavičića: Vijna povjest Hrvata. Nu ta počima, kako ste vidili sa hrvatskim kraljevima. Nu to je mnogo manje interesantno. Ako Vi razradite teorije i primjenite na sedam Banova, kao šefova sedam ratničkih plemena, i njihov dolazak na jadran, kao i put, mačem u ruci, iz iranske ravnice, preko Dona, Bijele Hrvatske, Slovačke/ gdje ima hrvatskih sela najstarijeg oblika, koja sam ja išao posjetiti, ako pogleda geografske nazive u dijelu Ukrajine, Poljske, Slovačke i Podkarpatske Rusije (gdje ljudi govore ikavski), naći ćete vojnički put starih Hrvata. I neka idju do djavla Srbi sa svojim hajducima, komitima, razbojnicima i vladikama.

     

    Mi smo upravo sada stvorili POVIESNI ODJEL i mislimo tiskati jednu brošuru o našem vojničkom povlačenju, mislimo raditi na reformi, odnosno preispitivanju naše vojne povijesti od najstarijih dana s ciljem, da se preispitaju stvari sa općeg i svehrvatskog gledišta kroz vjekove ili milenija. Jer smo i balkanski, mediteranski i srednjoevropski-panonski narod treba postaviti svehrvatsku teoriju, odnosno stvoriti što dosada nitko nije pokušao filozofiju hrvatske vojne povijesti. Nije više interesantno da su se tukli katolici i muslimani i da je postojala Turska Hrvatska, nego da trebaju Hrvati teorije o UZROCIMA. Zašto se sve to dogodilo. To opet zasjeca u geopolitiku, koju sam s posebnim žarom študirao i posebno engleza Lidell Harta. Treba dakle pustiti na stranu kroničarsku /skoro novinarsku/ povjest, nabrajanja knezeva, pandura i paša, nego zahvatiti i stvarati filozofiju povjesti uopće i vojničke posebno, sa hrvatskim teorijama i pustiti nas kao antemurale (preziđe kršćanstva, mo), kao turski pašaluk ili habsrburžki lebensraum. Idimo dalje. Ja bih želio hrvatskim vojnicima dati nešto više iz dva razloga: da već jednom otresemo komplekse inferiornosti prema Rimu, Beču, Pešti, Beogradu i Istanbulu, pa da stvorimo vlastiti put, iz Irana na jadran, teoriju Velike Hrvatske, koja je iz geopolitičkih i geostratežkih razloga dolazila pod utjecaj, utjecaj jednih i drugih, ali je uvjek sačuvala svoj personalite. S druge strane želio bi hrvatskom malom čovjeku probuditi apetit za više ciljeve, koji daju smisao životu i smrti, a to je znati živiti, umirati/ u sferama Historije i veličine, a ne tapkati u kaljuži hrvatske nazdravičarske kortežke i stranačarske duševne bijede, kao i danas, kad ima maksovaca, jelićevaca, heferovaca, mačekovaca, itd. ali nema perspektiva veličine, slave, slobode, obraza i časti.

     

    Jesti li spremni suradjivati sa Drinom i Drinjaninom, pa makar nas naši politički proleteri napadali da smo fanatici, i k tome, da smo i ubijali kako bi Hrvatska bila velika, snažna, ponosna, pa ako treba i ipmerijalistička, prodorna, borbena zavojevačka. Znajte da ako ne predjemo u ofensivu i stresemo blato, ići ćemo sa Srbima kao baba za misarima.

     

    Ako jeste spremni, kao Dr. Peranić/ ili pseodonim: recimo bojnik HARAUAIT ili sl. napišite predhistoriju Hrvata kao vojnog naroda. Ja ću reproducirati klišeje, i staviti da sam ih uzeo iz Vaše knjige, da se time Vi pokrijete / Oh Bogovi, povjesničari i koljači skupa / ili prema Vašim željama. Voljan sam to ukrasiti lijepim klišejim, koja ako ne trebate možete posuditi, a ja bi napravio separate od toga, i Vama darovao kao brošuru, sličnu ovima, koje imate. Vi se tako možete materijalno pomoći i nastaviti rad. Uvjek, naravno, računajući na našu pomoć. Mogli bi stvoriti i mali KRUG PRIJATELJA DRINE - "IRAN" i okupiti intelektualce i raditi skupa i stvoriti školu. HRVATSKA ĆE VOJSKA POMOĆI TU STVAR i smatrati se počašćenom.

     

    Pošaljite nam, ako mislite, da je pametno, jednu fotografiju Vašu, klišeje, ili otiske, pa da još u ovom broju posvećenom fra. Dominiku, dademo novu verziju stare nam slave. (Slika dra. Peranića i njegov opis "NAJSTARIJA VOJNA POVIJEST HRVATA" se nalazi na str. 107/108, DRINA br. 1. 1963.) Srdačni pozdrav g. Galiću (Stanko Dujam Galić 1901.1971, od starog Kaštela, živio u Parizu, naš zajednički prijatelj,mo) i ostalima, pozdravlja vas Vaš odani general Drinjanin. potpis.

     

    (Eto, to je prvo pismo generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću. Ona dvojica su pokretači [B][U] PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964. godine. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)

     

    (Ovo pismo se ne nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA".

    Na svijećnicu, Kalondora, 2 veljače 2015. Mile Boban, Otporaš.)

    Posljednje uređivanje od Bobani : 23-04-2015 at 21:34

    25-04-2015 23:16#12

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKA IZNAD SVEGA - KAŽE MAKS LUBURIĆ

     

    27.IV.1956.

     

    (Ovo pismo nije pisano na službenom papiru hrvatskih Oružanih Snaga Hrvatske Vojske. Pisano je na običnom papiru i poslato Anti Kršinić u Californiju. Mo)

     

    Dragi Ante !

     

    Poslao sam Ti "Drinu" i u njoj si vidio (po svoj prilici bi trebalo biti "i u njoj ćeš viditi, mo) Tvoje članke iz godišnjaka. (Radi se o članku u "DRINI" br. 8-12 1955. strana 326, gdje Ante Kršinić opisuje SELO LUMBARDA NA OTOKU KORČULI, mo) Poslao mi Luka (Gudić kojeg sam osobno poznavao, mo) jedan godišnjak i kako sam spremao broj o Dalmaciji stavio sam i to, jer nisam htio da se ne čuje za otok Korčula, na kojem sam bio i ja na mom putu po Dalmaciji, a od tamo mi se bio oženio i jedan tetak i ja kao diete uviek želio ići da vidim našu rodbinu.

     

    Jad je sve ovo što radimo, ali nemamo drugog riješenja. (Ovdje se radi, u ovoj godini 1956, o razlazu sa Poglavnikm. Oni koji su s ovim događajima upoznati s pravom mogu reći da je to bila jedna hrvatska politička emigrantska kulturna revolucija. Kada kažem "kulturna", uistinu je bila kulturna, jer nije bilo nikakovih fizičkih žrtava, osim žvakanje čačkalica i gubljenje živaca. Mo) Nadam se, da ćete vi tamo shvatiti veličinu položaja. S nama je dvadesetak visokih častnika i sva vojska.

     

    Prije svega treba nam pomoć materialna za srediti redove. Nemožemo s tiskarom i drugom "Drinom" bez novca, a istrošili smo se s radom na domovinskom sektoru. Bili smo ja i Pušić a Vatikan nadalje sa muslimanskim nacionalistima, američkim nekim vezama. - svi nam vele, a posebno Španjolci, da nam treba izdržati i riješiti se hipoteke "Izbora" ako želimo napried. ("IZBOR", časopis kojeg je u Argentini uređivao Stjepan Subašić, bio blizak Poglavniku, imao intervju s Poglavnikom i stavio njegovu sliku na naslovnoj stranici u br. 19 za lipanj 1955 godine, u tijeku velike svađalačke borbe između Poglavnika i generala Drinjanina. Mo) Poglavnik je u rukama čudne čeljadi.

     

    Javite se. Pozdrav našima., odani vam general Drinjanin.

     

    ps. Hvala na pozdravima za moju malu Drinicu!

    (Generalova kćer Drina je rođena u 26 veljače 1956 god., a umrla je dvi/tri godine, mo)

    26-04-2015 00:26#13

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    Bilo je pravo ime: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

     

    NDH je bilo pravo ime koje je hrvatski narod 1941. pozdravio, za to se ime borio.To nam je posvjedočio i hrvatski kardinal, sada blaženi A. Stepinac na jugoslavenskom-komunističkom suđenju 1946. godine u Zagreb.

     

    http://kamenjar.com/iz-tiska-je-izas...aksa-luburica/

    19. srpnja 2011. u 0.10 sati

    Piše: Rudi Tomić

     

    Pročitavši knjigu ratnih uspomena i doživljaja hrvatskog Brazilijanca Ilije Barbarića: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA /BILO JE PRAVO IME/ - ne mogu ostati nepomičan. Ipak, trebalo mi je snage i vremena, da se odlučim na pisanje kritičkog osvrta, s obzirom na obim informacija. Naime, nije samo riječ o Nezavisnoj državi Hrvatskoj (u nastavku: NDH), nego i o autoru, jer njihov se život (države i čovjeka) međusobno popunjava, čini jednu cijelu istinu: borba za opstojnost države hrvatskog naroda i nadljudske izdržljivosti hrvatskog bojovnika, ustaša i domobrana u borbama, u žrtvama, u patnjama i u stradanjima braneći ponovnu uspostavu NDH.

     

    Ova se knjiga razlikuje u mnogočemu od ostalih, u kojima je riječ o uspostavi, opstojnosti i slomu NDH (Hrvoje Markovića, Marka Sinovčića, Darka Sagraka i drugih), jer autor ovog spisa nije pisac po zanimanju, niti je visoko obrazovani intelektualac, nije plaćen od određenih ljudi, udruga ili međunarodnih institucija; dapače, nije pisac koji traži izvore i iz njih prepisuje dokaze, nego izvorno piše o onome što je proživio, o onome što je vidio i onome što je čuo od ljudi kojima je vjerovao.

    Barbarićeva knjiga nije samo: uzmi pa pročitaj! Nego: pomno pročitaj, dobro nauči, onda upozori one koji pišu i govore neistine o NDH, njezinim ustašama i domobranima; upozori također one koji niječu zločin, ili umanjuju istinu o neprijateljima hrvatskog naroda: četnicima, partizanima i (ne)saveznicima, jer nema boljeg dokaza nego što je dokaz činjenica.

     

    Neki ljudi u Hrvatskoj misle, da teme iz II. svjetskog rata treba izbjegavati kad se sada već krivotvori istina o Domovinskom ratu, gdje su zbivanja jednostavnija, nedavnija i ljudima puno poznata. Procjenjuju da je trenutno istina o Domovinskom ratu toliko politički slaba a mit o ustašama toliko jak da problem treba rješavati jedan po jedan. Međutim, neprijatelji i krivotvori u Hrvatskoj i u svijetu, ne sustaju u iznašanju neistine o zločinima iz NDH, pa te ''dokaze'' povezuju sa ''dokazima'' iz ''zločinačkih pothvata'' u Domovinskom ratu kako bi na taj način uokvirili sliku o Hrvati kao ''genocidnom narodu''. Stoga su i dana aktualna povijesna zbivanja iz II. svjetskog rata, jer se s njima ujedno dokazuju krivotvorenja i iz Domovinskog rata.

     

    ''Ne bi bilo razborito ni uzimati narcisoidne iliti obranaške utrke na klevete o našemu nacionalnom biću kroz povijest kao mjerilo na temelju kojeg se treba pisati povijest za školsku djecu i mladež uopće. Koliko god su nedostojni civiliziranom društvu kleveti, ništa manje nije štetno ni samohvaljenje. To su u biti, dva oblika laganja oko kojih je kleveta opasnija jer nerijetko pređe u represiju pa i ubojstvo.'' (M. Vidović)

    Predgovor knjizi napisao je poznati urednik-autor Hrvatskog Holokausta, prof. J. Ivan Prcela, iz Clevelanda, SAD, koji u svom prikazu govori o čovjeku - svjedoku i mladiću, koji je sa 17 godina otišao u ustaške dobrovoljce: ''U kolovozu 1941. godine Barbarić je položio ustašku prisegu pa kao pripadnik Ustaške nadzorne službe u Jasenovcu, kao prekaljeni branitelj Vječne Hrvatske i kao ljubitelj povijesne istine svojim istančanim zapažanjima piše vrlo vrijedne stranice o Jasenovačkom razdoblju hrvatske povijesti.'' (str. 5.) Prof. Prcela je također napisao i prikaz knjige: ''Najnovija knjiga o NDH'', gdje među ostalim kaže: ''Od našeg poštenjačine Ilije i ja i drugi pisci povijesnih knjiga možemo mnogo naučiti, osobito da su povijest i istinoljubivost ista stvar i da je u jednostavnosti ljepota i sadržaja i jezika.'' (Zajedničar, 15. rujna 2010., str. 11.)

     

    Evanđelje po Iliji

     

    Ilija je marljivo pisao dnevnik zbivanja čim je položio ustašku prisegu u Jasenovcu (1941.), čiji zapisi govore o teškoj borbi Hrvata za slobodu, o uspostavi NDH, o njezinoj organizaciji i nutarnjoj upravi, o nadljudskoj borbi hrvatske vojske za očuvanje hrvatske države, o udruženim neprijateljima, da sruše NDH, o njezinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, koji je pod svaku cijenu želio spasi hrvatsku državu i hrvatski narod.

     

    Zatim autor prikazuje kapitulaciju Italije, suradnju talijanskih fašista sa četnicima i partizanima, nagli slom Njemačke, koji je povukao za sobom i slom NDH. Ali, hrabra hrvatska vojska nije bila poražena od udruženih neprijatelja, nego se odlučno borila do posljednjeg časa, do svršetka II. Svjetskog rata, kad je trebalo povući se u Austriju k pobjednicima u ratu, zapadnim saveznicima, da se predaju (po ženevskoj konvenciji 1864.) kao pripadnici oružanih snaga , a ne kao ratni zarobljenici.

    Autor također detaljno opisuje predaju hrvatske vojske Englezima, koji su je odmah izručili srbokomunistima i Titu, da je pokolju što prije. Grozote, koje su počinili Srbi nad Hrvatima, neopisive su! Takvog divljaštva i okrutništva jedva da je ikada jedan narod počinio nad svojim protivnicima.

     

    U ovom prikazu mi ćemo se uglavnom osvrnuti na dvije tragedije iz toga razdoblja, jer svi povjesničari (pravi, režimski i zlobnici) u svojim istraživanjima o NDH počinju s jasenovačkim žrtvama i završavaju s bleiburškom tragedijom. Ovo je, naime, jedan od rijetkih prilika da se upravo na najtragičnije posljedice, nakon sloma NDH, suočimo najpoštenije i znalački s istinom, jer malo je ljudi koji su prošli mnoge nevolje, vidjeli dubine pakla i najvažnije zabilježili, kao što je Ilija Barbarić: od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1945.

     

    Prvi zdrug ustaške obrane

     

    Barbarić piše kako je Ministarstvo HOS-a NDH, u kolovozu 1941, donijelo odluku da se osnuje jedan Zdrug, više kao redarstvene snage. ''Određeno je da bi ovom novoosnovanom Zdrugu bilo sjedište u jednom malom mjestu Slavonije koje se zvalo Jasenovac. Na koncu rata, 1945. god., ovaj Prvi obrambeni Zdrug ustaške obrane, sa svim svojim posadama, u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, čak i Dalmaciji, brojio je 8000 pripadnika. Za zapovjednika novog Zdruga bio je imenovan ustaški časnik PTB-a, Vjekoslav Maks Luburić,'' (str. 15.)

     

    Barbarić je također detaljno opisao kako su se dogovorili vojskovođa Slavko Kvaternik i zapovjednikom Maks Luburić da naprave jedan žuran nalet kroz Kozaru, u svibnju 1942., od Banja Luke prema Bosanskom Novom i Prijedoru koji su zaposjeli Titovi partizani. U ofenzivi na Kozari našli su se zajedno zapovjednici Joco Sudar, Jure Francetić i Maks Luburić sa svojim postrojbama. ''Plan je izveden točno za 15 sati. Tako smo partizane u Drakseniću u samu zoru uhvatili na spavanju. Bile su to teške borbe. Ali nakon jednog do dva sata borbeni partizani su se dali u bijeg prema unutrašnjosti Kozare.'' (str. 28. - 32.) . Valjda je tako bilo u Bugojnu, na Kupresu, Romaniji i drugim bojištima, koje su ''ofenzive'' partizani velebno opisali i opjevali. Djeca u hrvatskim školama tako i danas uče! U ovom poglavlju još bih spomenuo jedan detalje - pokolj 14 ustaša na Psunju, nedaleko od Planinskog doma, gdje je bila ustaška posada od 50 vojnika. Smjene ove posade redovito su vršene svaka dva tjedna, te je konačno zapalo i Iliju da ide na planinu Psunj. Na putu teško prohodnom i dugom, stali su za dušak da se malo odmore, na čelu kolone bila je prethodnica s 14 vojnika koje su partizani pobili iz zasjede.

     

    ''Na jednom mjestu su stali da se odmore, tu su partizani napravili zasjedu s dviju strane. Borba je bila kratka. Oni koji su preživjeli vratili su se u Pakrac i s kamionima prevezeni u Lipik.krenule su naše dvije satnije iz Lipika na mjesto tragedije. Kad su stigli na ''ono mjesto'' u šumi, našli su zapregnuta kola s volovima, a jedno dvjesta metara naprijed našli su pobijene ustaše, svih 14, u razmaku od nekih 100 metara. Svi su bili mrtvi, mučki ubijeni.. s kola nisu ništa odnijeli, valjda su bili u žurbi, falilo je samo oružje od naših 13 vojnika, s četvorici su skinuli odore, s petorice su skinuli samo cipele i opasače. Ali partizani su imali vremena da na našim vojnicima prave svoje zločine, vadeći nekima oči, srce, izrezujući im na čelu U'' (str. 22.-25.)

    Napomena: Uz ovaj gnjusni opis priložene su i četiri fotografije izmrcvarenih ustaša (ljudi bez nosa, očiju, srca, spolnih organa i bez drugih dijelova tijela); s imenima i mjestima njihovog rođenja.) Kada su lijesa ubijenih ustaša donesena u Lipik, u jednome tjednu prijavilo se u tom mjestu oko 140 mladića da se obuku u ustaške postrojbe.

     

    Razoružanje Talijana i pregovori sa partizanima

     

    ''Dne 8. rujna 1943. god. objavljena je kapitulacija Kraljevine Italije pred saveznicima. U taj čas nalazi se na hrvatskom području 9 talijanskih divizija vojske, 2 obalne brigade, i 1 alpska pukovnija s oko 100.000 vojnika. Drugi dan, tj. 9 rujna 1943, god. Zapovjednik 2. talijanske armije general Mario Robotti priopćio je predstavniku hrvatske vlade u obalnom pojasu g. Davidu Sinčiću da se kraljevina Italija nalazi u ratu s NDH, te da je izdao nalog svojim zbornim zapovjednicima da predaju oružje partizanima ili da im se priključe u borbi protiv NDH. Ujedno je istog časa dao zatvoriti hrvatskog predstavnika.'' (str. 41.) Dakle, i nakon Proglasa poglavnika NDH dr. Ante Pavelića (10. rujna 1943.) da su poništeni Rimski ugovori sa Italijom; da je Njemačka priznala NDH granice u kojima su uključene sve odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu od Istre do Boke Kotorske, talijanski vojnici bili su naoružani. Talijani se, dakle, nisu htjeli predati NDH nego su, štoviše , ubili časnika Mikulića koji je išao na pregovore k njima. ''Prošlo je označeno vrijeme, a kako se Mikulić nije vratio, naši su zapovjednici izdali zapovijed za napad. Iz 15 teških bacača izvršismo napad. Za naše iznenađenje, Talijani uopće ne odgovaraju, već su za 5 minuta izvjesili bijele krpe, što je značilo da se žele predati bez borbe.'' (str. 42.)

     

    Ministar dr. Andrija Artuković iz Zagreba u ime HOS-a šalje bojnika Matu Primorca da uspostavi vezu sa partizanima, jer nisu više imali razloga de se zbog fašističkih okupatora Talijana bore i protiv NDH. Ugovoren je sastanak u jednom selu blizu Strilja. Sastanak je održan bez ikakvog incidenta i trajao je 8 sati. ''Partizani su na sastanku više slušali nego govorili. S nače strane prvi je uzeo riječ bojnik Primorac, koji im je rekao da mi znamo da su i oni Hrvati kao i mi, ali su morali bježati u šumu zbog talijanske okupacije i fašističkih progona, da sačuvaju svoje života. Sada je Italija kapitulirala i oni nemaju više razloga da budu odmetnici, da se bore protiv NDH koja će biti država svih Hrvata. Traži od njih kao Hrvata Dalmacije da se priključe HOS da se zajednički bore protiv komunizma i Jugoslavije. Trebaju sa svojih odora skinuti komunističke oznake (crvenu zvijezdu) i gore staviti hrvatski državni grb. Kad jednom završi rat , hrvatski će narod zakazati slobodne izbore na cijelom hrvatskom teritoriju i koga hrvatski narod izabere da nas vodi, svi ga trebamo poštivati i svoju državu braniti. Ako sutra priđu k nama, imat će ista prava kao i svi mi Hrvati, a i činovi u vojsci će im biti priznati, to im jamči hrvatski ustav i hrvatska vlada u Zagrebu.'' (str. 44.) Partizani su jamačno obećali, da će prenijeti svojim nadležnima sve prijedloge hrvatske vlade iz Zagreba, pa će se vratiti s odgovorima. Partizani se nisu nikad više ni javili, nego su za uzvrat napali hrvatske položaje u Vrgorcu u Stilju. Budući je ustaška bojna, na tim položajima, bila dobro naoružana s oružjem kojeg su oduzeli od Talijana, nije dugo trebalo da partizane otjeraju u planinu Biokovo.

     

    Jasenovac značajniji je od Auswitscha!

     

    Ilija Barbarić je bio osoba povjerenja generala Maksa Luburića, zapovjednika Prvog obrambenog Zdruga i sabirnog radnog logora Jasenovac, prema tome njegovi su iskazi svjedočanstvo očevidca i učesnika, što bi povjesničari moralo uzeti u obzir u svojim znanstvenim istraživanjima o Jasenovcu. Doduše, ustaški Jasenovac već su ''znanstveno istražili i povijesno dokumentirali'': partizanski ''stručnjaci'', mahom dokazani zločinci; hrvatski ''znanstvenici'' , također dokazani partizanski zločinci i velikosrpski podanici; srpska crkve u Hrvatskoj, četnici u Hrvatskoj i BiH, posebice antihrvatski, prosrpski, partizanski, projugoslavenski Židovi u Hrvatskoj i svijetu.

    U čemu je Jasenovac značajniji po zločinima od Auswitscha? Do sada su u svijetu napravljena mnoga znanstvena istraživanja o genocidu (Research of genocide). Naime, o Jasenovcu je napisano - 700 studija, dočim o Auswitschu samo - 490 studija. Po logici matematike obrađeno je više 210 znanstvenih studija o Jasenovcu nego o Auswitschu, onda bi po istoj logici (procentualno) trebao biti i već broj žrtava u Jasenovcu!

     

    Srbi i Židovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjim republikama u ''regiji'' ne prestaju s iznašanjem neistina o Jasenovcu; o broju ubijenih njihovih sunarodnjaka - cca. ''700.000 do 900.000'' , bez obzira što brojke žrtava u drugim znanstvenim (nepristranim) istraživanjima govore sasvim drugačije: Dr. Franjo Tuđman, jugoslavenski general, rekao je na Okružnom sudu u Zagrebu, od 17. do 20. veljače, 1981. godine. ''Druga moja tužba lažna tvrdnja u tom inkriminiranom tekstu da je po statističkim podacima u svim logorima i zatvorima u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo oko 60.000 ljudi, i to: Srba, Hrvata, Židova, Roma i drugih, što je, rekao sam ogroman broj i užasan zločin.'' (str. 98.)

     

    Da bi ukazao na apsurdnost tvrdnje da je samo u jasenovačkom logoru ubijeno 700 do 800 tisuća ljudi, Tuđman je odgovornima predočio ''da bi to značilo da je svakog dana ubijeno i poklano oko 500 ljudi, dotično 600 ako se ne računaju blagdani, ili 20 do 25 ljudi svakog sata.'' (str. 99.) Adil Zulfikapašić, također partizanski oficir, u knjizi ''Jasenovac'', u kojoj je objavio tajne papire, Titove dokumente o tom logoru, rekao je: '' U Jasenovcu nikad nije bilo više od približno 40.000.'' On je još dodao da su u jasenovačke žrtve ubrojeni i muslimani, koje su četnici i partizani ubili diljem Bosne i Hercegovine. (HUP priprema knjigu o Jasenovcu.)

     

    Bošnjaci u Americi osnovali su židovsko-bošnjački institut, u čijim se tekstovima također iznose astronomske brojke, poput Srba, o ubijenim ''Bošnjacima'' i Židovima u Jasenovcu! U ono doba nigdje na svijetu nije bilo ''Bošnjaka'' - ni za lijeka, nego su u BiH živjeli hrvatski muslimani, neopredijeljeni muslimani, jugoslavenski muslimani i muslimani Srbi. Ne moraju Muslimani kopirati sve od Srba, kad je riječ o Hrvatima. Srebrenica bi trebala biti opomena novoimenovanim Bošnjacima!

    Na Institut for Reseach of genocid Canada, July 27, 2010. istražitelji su rekli, kako Srbi pretjeruju s brojkama od 700.000 žrtava. ''Ustanovili smo da se radi o broju oko 45 - 50.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.''. Dakako, Broj od ''700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu'', je 70% veći od broja kojeg je Jugoslavija dala Njemačkoj 1963. na ogled.

     

    ''U izvornom smislu pojma 'discrepanio' spada uglavnom sve ono što je o Hrvatskoj šireno u svijetu otkako je relativizirana hrvatska državna nezavisnost. Po neistinama koje su dominatori ili neprijatelji hrvatske nacije širili o nama moguće je točno procijeniti stupnjem porobljenosti. No, oni koji se boje istine i podmuklo ušućuju svjedoke istine i poznavatelje stvarnosti time ujedno dokazuju i svoje nečovještvo. A represija nad svjedocima istine, u evanđeoskom smislu, je jedan od oblika sotonizma. Sotona je, prema Isusovim riječima - lažov i ubojica.'' (M. Vidović, H. Fokus)

     

    Ilija Barbarić je bio posljednji čovjek-svjedok o Jasenovcu. ''Stjecajem okolnosti u mojim su rukama bile registarske knjige logora Jasenovca, u Zagrebu 1. svibnja 1945. godine. U tim je knjigama bilo upisano sve osoblje koje je prošlo kroz logor od njegovog osnutka do 21. travnja 1945. god. kad je raspušten. (Poznata je ona razvikana Mesićeva antifašistička krilatica kako su partizani, zatočenici "udarili prodor u Jasenovcu" 22 travnja 1945., dakle dan poslije potpunog raspusta i kada tu nije uopće bilo hrvatske vojske koja bi ima mogla dati otpor, protu napad. Dakle, opet jedna u nizu tisuću titinih LAŽI. Mo. Otporaš.) Te knjige nitko više neće pročitati (na žalost!, podcrtao rt) jer smo ih spalili prije nego smo napustili Zagreb, 7. svibnja 1945. godine. Prema knjigama registracije kroz Jasenovac je prošlo ukupno 18.600 zatvorenika.'' (str. 100.)

     

    Autor je također istaknuo, da su u tim knjigama bila imena zarobljenih partizana i četnika, koje su Nijemci trpali u vagone i gonili u Njemačku na prisilni rad. U tim knjigama bila su imena i osoblja koji su obavljali poslovne dužnosti u logoru. Naime, mnogi od antihrvatskih istraživača nisu uzeli u obzir ni dokaze od ljudi iz njihovih znanstvenih i prvoboračkih krugova, nego su brojili i prebrojavali žrtve prema svojim potrebama i prema svrsi kojoj su trebali poslužiti; kad je i u kojoj mjeri trebalo Hrvatsku oblatiti ili Hrvate prikazati genocidnim narodom. Većinom je ta ''znanstvena'' prostitucija obrađivana u Hrvatskoj, o hrvatskom trošku, na štetu hrvatskog naroda, i s odobravanjem visokih državnih dužnosnika, predsjednika i premijera komunističko-socijalističke i, na žalost, i današnje (ne)demokratske Republike Hrvatske!

     

    Bleiburg - Golgota Hrvata

     

    ''Rat koji je vodila Hrvatska država za opstanak svoje države bio je pri završetku. Ruska 6. armija, koja je brzo napredovala preko Mađarske, stigla je i na granicu Hrvatske. S njima su navaljivali komunisti s cijelog Balkana, organizirani od strane šumskog maršala Tita. Uz jugoslavenske komuniste napadale su nas bugarske, albanske, mađarske i rumunjske brigade.

     

    ''Na Bleiburškom polju dočekani smo od VIII. Engleske armije. Prema sporazumu sa zapovjednikom engleske armije, gen. Mudrayom, hrvatska vojska je odložila oružje. Bilo je obećano da će vojnike smjestiti u savezničko zarobljeništvo. Međutim, protivno ratnom pravu, a u smislu nedosljedne engleske politike, oko 300.000 hrvatskih vojnika i civila izručeno je Titu na milost i nemilost. ''Nitko ne može opisati divljački postupak Titovih komunista prema hrvatskim vojnicima i civilima te pljačke koju su provodili komesari, oficiri i vojnici 'narodnooslobodilačke' Titove armije.'' (str. 46. - 47.)

     

    Poznato je da su tu ljudsku masu Hrvata razlučili, kao živinčad: muževe od žena, očeve od sinova, braću i prijatelje, onda su potom izlučili one koji su stupili u Hrvatsku vojsku 1941. godine. Potom su odvojili ustaše, domobrane, mornare, zrakoplovce, legionare itd., svi su bili svrstani u posebne kolone i otpremano u unutrašnjost zemlje. Barbarić nastavlja:

     

    ''I mene je zatekla ista sudbina tako da sam na svoje oči mogao vidjeti sva čudesa i divljačke postupke komunista prema hrvatskim vojnicima koji su bili izručeni. Ja sam se javio kao domobran, moja je kolona bila određena da ide u Celje. Duga kolona, oko 12 tisuća vojnika koji su se prijavili kao ustaše, oružnici ili časnici, otjerana je prema Mariboru. Kasnije smo saznali da su oni ubijani putem, naročito u blizini Maribora, gdje su zatrpani u rovove koji su pred rat bili iskopani od jugoslavenske vojske. Prije ubijanja partizani su ih skinuli do gola i veoma se mali broj iz te grupe spasio sa samog stratišta gdje su noću dovođeni kamionima. I moja kolona, koja je brojila oko 7 000 ljudi, oko 1.700 je pobijeno od Dravograda do Celja, ili su ljudi umirali od gladi i umora tako da su cijelim putem iza kolone ostajali leševi koje su partizani svlačili i ostavljali gole na putu. '' (str. 47 - 49)

     

    Barbarić je u Celju odvojen u novu grupu od 180 ljudi, a prije polaska kolone za Zagreb, ponovo su odvojili njih 60, na putu su priključeni velikoj skupini, više od 6 000 ljudi s kojima je preko Senova stigao u Zaprešića . Nemoguće nam je u ovome osvrtu slijediti Iliju ''odiseju'' - od Bleiburga, preko Celja, Samobora, Siska, Slunja, Novske, Slavonskog Broda, Tuzle, odakle je s nekoliko poznatih pobjegao iz logora i nastavio se boriti još četiri godine po bosanskim i hercegovačkim šumama. Njihova je skupina bila poznata kod partizana kao ''škripari'', a u narodu kao ''križari''. Autor je u tančine opisao svoje doživljaje o otporu u šumama, od 1945. do 1949. godine, gdje je sve bio i s kime se dužio (poimence), te kako ga je UDB-a uhvatila dva ****, kojima je pobjegao iz Novog Sada (1947.) i iz Rijeke (1948.). Ilija je konačno pobjegao u Italiju (1949.) i bio u Logoru Fraschette, gdje je ostao do odlazaka u Boliviju (1950.). Godine 1956. odlazi u Brazil, gdje i danas živi sa obitelji.

     

    Doživljaji Ilije Barbarića

     

    Piščevi doživljaji su filmski scenarij: potanki opis prizora kojem bi trebalo samo dodati dijalog za film, i na svjetskoj pozornici bio bi veoma zapažen. Upravo se ne želim osvrtati na taj dio u knjizi, jer sve što bi bilo izostavljeno osiromašilo bi one pojedinosti u prikazu. Stoga ću u jadnom kratkom osvrtu sumirati (zbrojiti) ono što smatram bitnim, kako bi se dobila cijela slika ove izuzetne knjige, koja vjerojatno neće doći u ruke većem broju Hrvata u domovini i dijaspori; niti će biti predstavljena na globusovu ''Okruglom stolu'', kao što je, recimo, bila ''Hipoteka 10. travnja'': Pavelić i Hrvati 1941. - 2008. (Kuljiš Goldstein, Grčić, Hasanbegović, Huntinec, Barić) , a sigurno neće ni Kojak Aco dovesti autora knjige NDH na program ''Nedjeljom u 2'', kako što često dovodi Pusićku, Puhovskog, Pupavca, Stanimirovića i druge koji blate NDH.

     

    - U knjizi se, među ostalim, nalazi izvješće Crvenog križa iz Ženeve, koji su pregledali Jasenovac, Staru Gradišku i Gredjani Salaša (02. 08. 1944.) o čemu je učinjen Zapisnik i poslan europskim državnim predstavnicima. Ocjena je bila zadovoljavajuća.

     

    - Židovima u NDH bilo je mnogo bolje, unatoč velikog pritiska Njemačke, nego u ijednoj državi koja je bila saveznica Sile Osovina, ili okupirana jedinicama Trećeg Reicha, jer nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika bilo je oženjeno Židovkama, uključujući i Poglavnika dr. Antu Pavelića. NDH je imala dvadesetosam (28) hrvatskih generala koji su bili židovske vjere (u SAD nema ih toliko ni danas!); duhovni vođa hrvatske emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka, pa tu su još bili Slavko Kvaternik, Eugen - Dido Kvaternik i drugi. Najpoznatiji Izraelsko general, Moša Dayan, koji je odrastao je u Sarajevu, rekao je jednom prigodom da su vlasti NDH zaštitile veliki broj Židova od nacističkih progona. (Čemu onda tolika mržnja Židova u Hrvatskoj naspram hrvatskom narodu!? Doduše, većina Židova koji danas žive u RH - nisu hrvatski Židovi, nego su balkanski, odnosno srpski Židovi, a među njima su (naj.., naj.) uočljiviji sarajlije: Slavko i Ivo Goldstein i Miljenko Jergović - oni će napisati scenarij za novi (!) film o Jasenovcu!).

     

    - Sveukupni popis Generalnog zbora HOS; imena 127 generala i njihova sudbina, koja je utvrđena za 107 generala, za njih 20 nema ni traga. Poimenično je navedena njihova sudbina: koji su umrli, koji su bili ubijeni, koji su izvršili samoubojstvo - i to datumski kada i gdje.

     

    - Popis vojnih vjerskih dušobrižnika (1941. - 1945.), koji su uz svoje duhovne obveze vršili i vojne dužnosti; njihova imena, godine rođenja, časničke činove, mjesta službe, te gdje su i kada ubijeni, od kakve su druge smrti umrli - navedeno ih je 150. Ovaj popis generala Generalnog zbora HOS i popis vojnih vjerskih dušobrižnika, moglo bi se tiskati u posebnom izdanju kao SPOMENICA ŽRTVAMA hrvatskim generalima i vjerskim vojnim dušobržnjicima.

     

    U epilogu potrebno je kazati nekoliko riječi i o autoru. Ilija Barabarić rođen je 9. veljače 1924. godine u Donjoj Blatnici, u Hercegovini, a danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, u Soa Paulo u Brezilu. Ne samo što govori više jezika, osim hrvatskog, govori talijanski, španjolski i portugalski jezik; ima isto toliko i državljanstava: bolivijsko, brazilsko, hrvatsko i bosansko-hercegovačko državljanstvo.

     

    Zbog gore svega iznesenoga preporučujem ovu knjigu, ne samo onima koji pišu povijest, nego i onim Hrvatima koji se zanimaju za domovinu svojih roditelja i hrvatskog naroda, jer knjiga je pisana u takvom jednostavnom stilu i jeziku, da je mogu čitati i djeca kojima hrvatski jezik nje jezik njihove domovine, nego majčino nasljeđe. Knjiga ima 216 stranica i tiskana je u Nakladi Bošković, Tijardovićeva 22, 21000 Split, Republika Hrvatska E- mail: boskovic@stt-com.hr.

    26-04-2015 15:39#14

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    USTAŠKI ČASTNI ZNAK = ZNAK VJERNOSTI

     

    (Ovdje se radi o jednoj kutiji a general ju zove "škatulja" i jednom "U" slovu jako lijepo izgrađeno s 1929-1954., dakle 25 godišnjica Osnutka Ustaškog Pokreta, o jednoj znački u znak Osnutka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 1944-1954. Nastojao sam u vrlo lijepim salikama staviti te znakove ovdje, ali na žalost nije se pokazalo. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 42 i 43. Otporaš.)

     

    HRVATSKI NARODNI ODPOR

    Ured Glavnog Tajnika

    grl. Drinjanin

    6.IV.1954.

     

    Dragi brate !

     

    Evo pišem Vama trojici u Toronto /bojk.J, (Jelenik, mo) Dane (Jolić, mo) i Vlado/,(Šiminac, mo) te Nosiću, (Ivanu, mo) Sudbury, za Kanadu. Trebam od Vas jedan savjet. Prije svega, zasada, o ovome vani nikome ništa ne govoriti, dok stvar ne stigne. Dakle, ja ću svakom javiti, ako je potrebno i kome je potrebno, a Vi nikome ništa. Za svaki slučaj.

     

    Radi se o jednom ZNAKU, kojeg ćemo po svoj prilici nazvati ZNAK VJERNOSTI. Odpor je to izdao prigodom 25 godišnjice Ustaškog Pokreta i oružane borbe za NDH. Već sam dobio ogledni primjerak i upravo je to nešto krasnoga. Ukusno, jedna imitacija srebra, a izvjesni dielovi od srebra. Ima veličinu 22 / 24 i 8 mm bebljine. Postavljeno je tako, da će se moći nositi u svečanim zgodama u gradjnskom zapućku, a na uniformi će se nositi kao nekada USTAŠKI ČASTNI ZNAK, povrh odlikovanja. Ima u sredini grb sa mčem, okolo troplet, gore "U" u sredini tropleta, dolje TROLIST. Na dvije strane godine 1929 - 1954. tj. 25 godina borbe. Oni koji su vidili oduševljeni su. Prave se ukrasne škatulje, sa zlatnim nadpisom i ukrasima, da bi u svakom pogledu bilo na visini i za budućnost. Pravit će se povelje, itd. Zavisi još po neki detalj o tome, kako ćemo odlučiti i kako Poglavnik misli. Nu dok stignu značke-odlikovanja, stići će i drugo.

     

    Trebam od Vas žurni savjet. Kome sve da se da? Ja sam mislio ovako da imati konkretni priedlog, a Vi stavite svoje primjedbe. Da se odsnuje za svaku zemlju jedno povjerenstvo, na čelu sa najstarijim, tako tamo sa bojk. Jelenekom. Mjesni zapovjednici stave priedlog, da se častnim ljudima, koji su zaista zaslužili da nose taj častni znak-odlikovanje, dade znak, a onda se naprave male priredbe, intimne, i da se tom prigodom podieli, skupa s poveljom. Povelje bi Vam poslali i Vi bi onda tamo imena popunili. Mislio sam da bi za Kanadu, za svu Kanadu, tako za Toronto, Sudbury Winsdor, Otawa, Noranda, Port Arthur, Port Alberni - trebalo 200 komada. U Torontu bi trebali postaviti Glavni centar za Kanadu, tamo postaviti sve primjerke, osim recimo organiziranih, kao Sudbury, gdje se zna koliko treba, pa da se ne dogodi, da se pošalje previše na jedno mjesto, a na drugo da ne stigne. Pomalo bi se iz centra ustanovilo kakav je tko, itd. SAMO MATERIJALNI KRITERIJ NE SMIJE PREVLADATI PA DA NETKO DADE TISUĆU DOLARA. Mora biti častan i naš čovjek. (Ovdje je general htio reći da bi i naš hrvatski neprijatelj, Jugoslaven, Udbaš i sl. mogao dati tisuću dolara, imati taj znak-odlikovanje i s njim se šprdati i ruglu izvrgnuti poštenu i častnu hrvatsku nakanu, mo. Otporaš.)

     

    Nažalost, treba govoriti i o materijalnoj strani. Moja je žena dala 300 dol. u fabriku i jedno povjerenstvo je isplatilo fabričke cijene u najboljoj tvornici u Madridu, a fabrikant je prijatelj i solidan. Cijena će zavisiti o broju primjeraka. Tako, ako bi naručili tih 200, koliko sam ja za Kanadu predvidio /zasada/ samo za najbolje, tada bi svaki morao doprinieti, kako vidim 2 dol i 20 centi, a ako se heće manje, tada će koštati 2.50. Ako pak Kanada treba 300, kao i drugi, tada će cijena biti manja, recimo 2 dol. ili manje. Baza je 2 dol. 2.15 ili 2.20 prema zadnjoj kalkulaciji. Ako će pak sa drugih strana tražiti više i ostane novca, tada će se poslati zapovjednicima oko 50 kom. za rezervu, za one, koji su još, posakrivani, za one, koji će još doći, za one u Evropi, kod kuće, i one, koji će to još zaslužiti. Nitko ni jednog centa neće zaraditi, nego će komisijski sve biti zaključeno i glavni povjerenici će dobiti obračun povjerenstva i fabrike. Plaćeno je 300 dol. tada će fabrika izraditi 500 kom., jer ima garancije, ali će nam dati samo koliko platimo. Logično je da se žele osigurati, jer šta će vraga raditi sa našim značkama, ako ih ne predignemo. E sada.

     

    Ja ću značke odpremiti onim redom, kako ovih pet šest grupa u svietu budu stavili sredstva na raspolaganje. Mi smo uložili 300 dol. ali više ne možemo. Prema tome, tko prije pošalje, taj će prije dobiti, ostali pak čekati, jer će fabrika raditi, koliko naručimo.

     

    U koliko Vi tamo možeta naći dva tri čovjeka, koji ovu svotu, ili dio svote, mogu staviti na raspolaganje, ili ako Društvo zaključi, da za sve svoje članove želi, tada pošaljite u čeku tu svotu, isto na ime Campos, kao u uvjek i odmah pišite, što i kako mislite i želite. škatulje i povelje će biti, kao i sve upute, a Vi javite šta mislite o raspodjeli. Poslie, kada se značke budu dielile, i ja vjerujem, da nijedan naš čovjek neće žaliti tu svotu, onda će se naplatiti Društvo, ili uža grupa, koja raspolaže sa novcem. U Australiji će jedan čovjek preuzeti svu materijalnu brigu i sam će staviti svotu na raspolaganje. Meni je podpuno svjedno, pa neka svaka grupa prema svojim željama i potrebama zaključi. Dogovorite stvar i javite.

     

    U Kanadu zasad nikmo drugom ništa ne javljam. U koliko se pak sam odlučite na svu kanadu, ja ću Vam dati upute, adrese itd. a obavjestit ću sve ljude posebnim okružnim pismom, ali - tek, kada kada značke budu stigle u Kanadu. Razmislite o adresama, eventualno da pošaljemo na više sigurnih adresa, da ne ide na jednu. Možda je i bolje, za svaki slučaj.

     

    Prilažem okružno pismo.

     

    "DRINA" /travanjska/ (br. 3-5, 1954., mo) posvećena "HRVATSKOM NEZNANOM JUNAKU", koji se vitežki borio i padao za tekovine DESETOG TRAVNJA. Tako ćemo najbolje taj dan proslaviti. Drina ima 112 stranica i krasan Džaferov članak.

    (Članak nosi naslov: SUVIŠNI PRIEDLOZI, Par misli za 10 Travnja 1954 godine., mo)

     

    Uz naš vojnički pozdrav, ZPIDS!

     

    Nadodano rukom:

     

    Dragi Dane !

     

    Nadam se, da si primio moje pismo. Nastoj sa bojnikom i Vladom, da ovo što prije uredite. Imat ćete jedno hrvatsko odlikovanje i uspomenu za čitav život. Čim dobije prve primjerke poslat ću Vam avionski. Grli Tebe i Tvoje odani Ti

     

    general Drinjanin.

    27-04-2015 02:28#15

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    ČAK I NAŠA "LIEPA PLAVKA" RH POČELA UDVARATI VIŠE LAŽIMA NEGO ISTINI!

     

    (Mnogi su imali priliku ovih dana pročitati izjave predsjednice RH "Liepe Plavke" Kolinde Grabar kitarović prilikom posjete Sabirnom Logoru Jasenovac. Po očividnom OČEVIDCU Ilije Barbarića izjavi u njegovoj knjigi: TO JE BILO PRAVO IME "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA" koja je tiskana u Splitu 2010. godine. Tu Ilija barbarić kaže da se je Sabirni Logor Jasenovac raspustio 21 travnja 1945.*godine i sva se straža i hrvatska vojska povukla tako da tu više nitko nije ostao, jer je Logor bio raspušten. Kako onda da se sada ti jadni naši hrvatskim izdajnici koji sami sebe prozivlju "hrvatskim antifašistima" i time blate naše lijepo i častno hrvatsko ime, mogu hvaliti da je tu bio neke PRODOR kada tu uopće nije bilo protuobrane. Mo. Otporaš.)

     

    GOSPOĐO PREDSJEDNICE RH OGROMNA VEĆINA TIH ŽRTAVA SU

    "ŽRTVE ANTIFAŠISTIČKE IDEOLOGIJE"

     

    ŽRTVE SU “ANTIFAŠISTIČKE” IDEOLOGIJE

     

    Kako piše Večernji list i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ovih je dana posjetila Jasenovac i u “knjigu dojmova”, uz ostalo, upisala kako je “upravo u ovim trenutcima, na današnji dan prije 70 godina, započeo je proboj jasenovačkog logora”, te kako kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek osuđuje zločine, mučenja i ubijanja koja su se tu događala. Predsjednica Grabar Kitarović u svome zapisu dalje kaže: “Ideologija koja je prouzrokovala te zločine moralno je i pravno osuđena. Ta politika bila je volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu....”.

     

    Osjećati pietet prema svim žrtvama i suđivati sve zločine je pošteno i humano, ali kad se tomu pridodaje i osude onih koji su počinili zločin onda čovjek ni u kojem slučaju ne smije svoje izjave temeljiti na propagandi, poglavito ne na srbofašističkoj i jugokomunističkoj. Prije svega, svatko zna da je “proboj iz Jasenovca” i priča o masovnim mučenjima ubijanjima u tom radnom logoru za vrieme NDH podla srbokomunistička izmišljotina koja im služi za prekrivanje njihovih zločina nad hrvatskim narodom, zločina koje u nešto drugačijoj, mekšoj, formi i danas čine.

     

    Priča o tom “proboju” je nastala tek negdje pedesetih godina, a ono što se toga dana (22. travnja 1941.) dogodilo jest da je logor poslie što ga je napustila straža ostao podpuno otvoren tako da je onih stotinu i nekoliko logoraša, koliko ih je u njemu tada bilo, moglo ići kud je htjelo. A što se s većinom njih dogodilo kad su došli u ruke “osloboditelja” pitanje je koje će povijest prije ili kasnije razsvietliti. Govoriti danas o “režimu koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu” nije ništa drugo nego puhanje u “antifašistički” rog i, za svaku iole pismenu osobu je ponizujuće i neodgovorno, jer i oni totalno nepismani vrlo dobro znadu da je 1941. g., hrvatski narod (i njegov režim) imao sliedeći izbor - priključiti se onima koji su stvorili i štitili Jugoslaviju i zauvijek ostati roblje velikosrpskog opančara ili se priključiti onome tko mu je pomogao rušiti zidove njegove tamnice.

     

    Drugog izbora nije bilo.

     

    Nedavno u nekom inteviewu Mirko Filipović “Cro-cop” kaže kako je prilikom posjete Auschwitzu osjetio miris smrti. Sve je to u redu i humano je osjećati pietet prema svim žrtvama, ali pri tome se ne smije zaboraviti na žrtve svoga naroda. Mirko i svi oni koji žale ekskluzivno nad stvarnim i izmišljenim žrtvama drugih naroda uobće ne trebaju imati tako oštar njuh da bi, ako samo malo promisle, na svakoj stopi zemlje od Bleiburga u Austriji do Gevgelije u Makedoniji osjetili zadah smrti svojih sunarodnjaka, žrtava onih nad čijim izmišljenim žrtvama se žali u Jasenovcu. Nije potrebno ići ni u Hitlerove, ni Staljinove logore smrti, zadah smrti stotina tisuća Titovih žrtava može se lako osjetiti na svakoj stopi naše krvlju natopljene Domovine, među kojima je veliki broj oni pobijenih u Jasenovcu u periodu između 1945. i 1948. godine.

     

    U međuvremenu, preporučam tim našim ljudima da malo zavire u povijest koju nisu pisali Titovi “narodni istoričari” pa će, vjerujem, ubrzo spoznati svoje zablude. Bilo bi poželjno i koristno da naša predsjednica u svoj ured pozove častnog i poštenog čovjeka, novinara i publicista Igora Vukića koji će joj s primjerom što se dogodilo njegovoj obitelji ukazati na srbokomunističke laži o Jasenovcu. Prema “popisu žrtava” njegova su pradjeda “ustaše ubile u Jasenovcu”, a on je ustvari umro negdje u Norveškoj. O da, prema tom “popisu” i Igorova oca su “ustaše ubile u Jasenovcu”. Samo je problem u tome što je on “ubijen” nekih osam godina prije nego se Igor rodio.

     

    Nu ako neki naši ljudi i dalje žele vjerovati u velikosrpsku i komunističku mitologiju o Jasenovcu onda će sigurno vjerovati i u tvrdnju Željka Ražnatovića “Arkana” (rođen 1952. godine) koji u jednom interviewu s jednim stranim novinarom 90ih godina, tvrdi da nema roditelja jer su ih ustaše ubile za vrieme 2. svj. rata. Razne međunarodne organizacije i komisije posjećivale tijekom rata su logore u NDH i niti jedna nije napisala izviješće o nikakvim zlostavljanjima, a kamoli masovnim likvidacijama. Evo jednoga od tih izviješća.

     

     

    IZVJEŠĆE MEĐUNARODNOG CRVENOG KRIŽA (1. DIO)

     

    Izvješće koje je nakon posjete logorima Jasenovac i Stara Gradiška, Odboru Međunarodnog Crvenog Križa podnio njihov izaslanik, gospodin Julius Schmidlin:

     

    “Vrlo poštovane gospođe i gospodo!

    Predmet: Posjet logorima Jasenovac, Stara Gradiška i Gređani-Salaš

     

    1. Glavni ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost gospodin dr. Jurčić pozvao me 13. srpnja 1944. u posjet hrvatskim radnim logorima Jasenovac i Stara Gradiška s odjelima. Istoga dana prije podne usliedio je polazak na put željeznicom. Osim glavnog ravnatelja gospodina dr. Jurčića (u posjetu) su još učestvovali gospodin dr. Sabolić, državni tajnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova, pravosudni savjetnik gospodin dr. Vragović, i gospodin bojnik Džal, predstojnik Odjela za radne logore u Ministarstvu unutrašnjih poslova.

     

    2. Istoga dana poslijepodne prispjeli smo u Jasenovac gdje je glavnom ravnatelju gospodinu dr. Jurčiću službeno primanje priredio gospodin ustaški dopukovnik Marko Pavlović, upravitelj koncentracijskog ili radnog logora Jasenovac i Stara Gradiška i zapovjednik Ustaškog obrambenog zdruga.

     

    3. Navečer, za vrieme službene večere u častničkoj kantini samog logora Jasenovac imao sam prigodu bolje upoznati ustaški častnički kadar, dvadesetak gospode. Bolnica je dobro opremljena.

     

    4. Mjesto za spavanje dodijeljeno mi je u jednoj kući izvan logora, u mjestu Jasenovac.

     

    5. Na praznik - Poglavnikov rođendan - 14. srpnja - razgledao sam različite

    građevine izvan logora, također i ustašku bolnicu. Upravitelj iste je i sam nekadašnji zatočenik koji je naknadno stupio u ustašku službu, to jest kapetan (satnik) dr. Martin Jurčev, koji je jako simpatičan čovjek. Pomaže mu jedan ustaški sanitetski častnik, poručnik Belušić (student medicine). Također jako prijazan gospodin. Bolnički liječnici su isključivo zatočenici: židovi i kršćani. Predstavili su mi četiri liečnika, među kojima dva židova: gospodu dr. Kleina (kirurg) i dr. Spitzera (internist). Sanitetsko (pomoćno) osoblje uzima se isključivo između zatočenika. Sama je bolnica dobro opremljena, premda su upotriebljene građevine (prizemlje od opeka i drvene barake) primitivne. Prostrana primjerena prizemna građevina od opeka je baš pred dovršetkom i u najbliže vrieme treba biti stavljena u uporabu. Kirurškom odjelu, gdje su pacijenti većinom u ratu ozlijeđene ustaše, pridaje se posebna pozornost. Također, tu je i suvremeno opremljena stomatološka ordinacija (električna Siemens-aparatura), te isto tako i dvije suvremene rentgenske aparature. Teže oboljeli zatočenici, koji ne mogu biti izliječeni u logorima, liječe se u ovoj bolnici.

     

    6. Također toga dana sam pohodio okolicu duž rijeke Save, to jest posjetio mjesta Drenov Bok, Krapje, Pusku i Trebež u kojima se nalaze ustaška obrambena uporišta. Glede toga treba primijetiti da je kraj jako ugrožen od partizana. S one strane Save i istočno od utoka rijeke Une u Savu kod Jasenovca počinje partizansko područje, naročito na Kozari koja se nalazi dvadesetak kilometara južno, gdje postoje malena poljska uzletišta. Trebež je posljednje uporište - drveni i zemljani bunker, udaljen 30-ak kilometara sjeverozapadno od Jasenovca, i izložen stalnim partizanskim napadima.

     

    7. Navečer toga dana bio mi je omogućen pobliži kontakt s vodećim osobama (logora) tako da sam u otvorenom razgovoru mogao navesti sva naša pitanja i želje. Bilo mi je doista zanimljivo kao pojedincu, usred elemenata koji su sve drugo nego prijateljski nastrojeni, u iskrenom razgovoru bez nekih rezervi ili smetnji raspraviti problem skrbi o zatočenicima. Svakako moram naglasiti da u jednom takvom okruženju rješenja koja počivaju na nekom pravu ili konvenciji ne mogu naći odaziva.

     

    8. Posjet Stare Gradiške bio je određen za 15. srpnja, a nakon uspješnog povratka 17. srpnja trebalo je pregledati logor Jasenovac. Putovali smo na jednom motornom brodu pod jakim osiguranjem, uz desnu obalu Save - brodić je sa strane imao splav učvršćen s opekama i vrećama. Nakon trosatne vožnje (brod) se zaustavio u Jablancu, na lievoj obali Save, i posjećena je tamošnja naseobina. To je jedan odjel sastavljen od više malih, priprostih i prizemnih zgrada od opeke. Zatočenici rade u okolici u doba košnje. Oni su pod stalnom stražom. Žene rade odijeljeno od muškaraca, uvijek u velikim grupama. Mogao sam izbrojiti oko 140 osoba. Ljudi izgledaju dobro, potamnjeli od sunca i snažni. Među tim ljudima sam utvrdio poneke s nježnim crtama lica. Naknadno mi je potvrđeno da intelektualci više vole rad na otvorenom. Istina, odjeća je kod mnogih više nego oskudna; to su još samo dronjci. Kao obuću nose drvene sandale s kožnim vezicama, koje primaju od logorske uprave. U stražarnici udaljenoj oko dva kilometra od radnih mjesta nalazila se kuhinja. Upravo se kuhala kukuruzna palenta (pura). Na vratima se nalazila pribijena ceduljica s imenima 8 zatočenika za koje su pristigli paketi sa živežnim namirnicama.

     

    9. Kad smo se vratili u postaju Jablanac, bio je poslužen ručak.

     

    10. Konak zatočenika osiguran je u tri od već spomenutih zgrada od opeke. Radi se o drvenim klupama za spavanje na kojima se spava usporedo, jedni kraj drugih. Žene se drže strogo razdvojene od muškaraca. Kao zaštitu od hladnoće svuda sam mogao primijetiti pokrivače, šarolike domaće prostirače i slično. Unatoč vrlo primitivnim uvjetima, red i - koliko je to bilo moguće - čistoća vladali su svuda. Gamadi se nažalost u ratno vrieme nije moglo riešiti.

     

    11. U rano poslijepodne morala se nastaviti vožnja dalje u zaprežnim kolima, pod konjaničkim osiguranjem, jer je napadnuta prethodnica, tj. straža na rijeci koja je plovila ispred nas.

     

    12. Od Jablanca smo putovali uzduž lijeve obale Save, dielomice kroz jedan sedam kilometara širok komad hrastove šume. Pred ulazak u isti sa suprotnih obala rijeke čula se strahovita dreka i vika partizana , isto tako i puščani hitci. Na sreću nije se ništa dogodilo u Strugu gdje je bila veća skupina muških zatočenika zaposlenih na šumskim radovima. Ovdje sam, također, mogao ustanoviti da je njihova kondicija dobra, samo je odjeća ovih teških radnika u lošem stanju. Na istome mjestu je postavljen jedan čvrsti jednokatni stražarski toranj od hrastovih trupaca za zaštitu drvenog mosta što se upravo gradio na rječici koja utječe u Savu. Svi radnici su, također, zatočenici. Broj ondje zaposlenih ljudi procijenio sam ukupno na oko 110 muškaraca.

     

    13. Od Struga vožnja automobilom išla je brzo, uvijek uzduž Save, u Staru Gradišku gdje smo stigli odmah nakon 17 sati. Putem sam vidio veće skupine žena koje su bile zaposlene na poljskim radovima. Također, vidio sam da su se u 17 sati spremale na povratak.

     

    14. Kad smo dospjeli u Staru Gradišku dodijeljena mi je lijepa soba u upravnoj zgradi. Dijelio sam ju s glavnim ravnateljem gospodinom dr. Jurčićem.

     

    15. Odmah zatim počelo je pregledavanje logora.

     

    16. Radi se o jednom velikom, zidom obtočenom, kompleksu zgrada opremljenih stražarskim kulama, koji je udaljen oko 30 metara od lieve obale rieke Save kao i usporedno prolazeća ulica, a i sam leži usporedno tome. Nastao je krajem 18. stoljeća, kada je služio kao tvrđava koja je kasnije prenamienjena u kazneni zavod (do 1941), kada su naknadno pridodane za današnji smisao zastarjele novogradnje.

     

    17. U logoru se nalaze muškarci i žene, također ovdje postoji izvjestan broj djece. Kod zatočenika se radi o židovima i ljudima koji su počinili politički prijestup. U tu posljednju skupinu pripadaju također pravoslavni Hrvati srpskoga podrietla, Hrvati simpatizeri partizana, komunisti, partizani itd. i jedan mali broj stranaca.

     

    18. Ženski logor je odvojen od muškoga, isto tako i tome odgovarajuća radna mjesta, na način da svaki dio predstavlja cjelinu za sebe, ali se sve nalazi unutar već spomenutog kompleksa zgrada.

     

    19. Muški logor se nalazi u sjeverozapadnom dielu i zauzima najveći dio kompleksa.

     

    20. Na sjevernoj strani, u jednoj duguljastoj prizemnoj zgradi, nalaze se

    smještene jedna pored druge različite radionice. To jest; strojarnica za proizvodnju struje, zatim mehaničke radionice, stolarska, postolarska radionica, krojačnica i jedna oružarnica s predmetima za vojne potrebe. One isključivo zapošljavaju zatočenike. Odprilike ima oko 190 do 220 ljudi, židova i kršćana i to međusobno pomiješanih. Ljudi izgledaju zadovoljno, također je i odjeća bolja - nije jako raskidana. Poneki nose cipele, dok veliki dio nosi već spomenute drvene sandale. Naglašeno mi je da se radi o povlaštenim zatočenicima koji su prvenstveno zbog stručnih znanja i zbog dobrog ponašanja dospjeli u ove radionice. Proizvodi njihova rada upotrebljavaju se za modernizaciju logora ili za opremu ustaških snaga.

     

    21. Na iztočnoj strani, u sjevernom dielu, u malim spojenim zgradama nalaze se; mali mlin, pekarnica, praonica, mala proizvodnja soda-vode, drvorezbarska radionica, keramički i kemijski odjel. Također, i ovdje svi ljudi izgledaju prilično dobro. Ukupno, procjenjujem broj zaposlenih na oko 45 muškaraca. U južnom dielu nalazi se velika nastamba (prizemlje i dva kata) u kojoj se nalaze zajedničke spavaonice zatočenika. To su sobe duge oko 15 metara i široke oko 7 metara u kojima se, jedan ponad drugoga, nalaze drveni ležajevi za spavanje. Na jednom ležaju spavaju dva muškarca, isto tako i ponad njih.

    Uzduž zida i pročelja ležaja obješene su osobne stvari. Svako mjesto za spavanje ima pokrivače, ili slično, za čuvanje topline. Vlada dobar red, za što je odgovorna redarska služba (sami zatočenici) u prostoriji. U svakoj prostoriji primijetio sam peć za grijanje. Voda i stajaći nužnik su tu. U prizemlju se nalazi zajednička kuhinja gdje se kuha kukuruzna palenta za zatočenike.

     

    22. Na južnoj strani opisane zgrade ista nastavlja pod kutom u sličnoj duljini. Tamo se nalaze slične spavaonice. U tri prostorije na katu je smještena tiskara koju pokreću zatočenici. Pokraj ove zgrade nalazi se jedna isto tako velika zgrada na čijim katovima postoje malene prostorije - nekadašnje ćelije. Kroz svaki kat prolazi hodnik na čijim stranama se nalaze te male sobe. U svakoj prostoriji su četiri mjesta za spavanje - ležaji, s pokrivačima ili sličnim materijalom. Također svuda postoji mala peć na kojoj postoji mogućnost kuhanja. Glede toga, u svakoj se prostoriji vidi razno posuđe. Svuda sam mogao ustanoviti dobar red. Također, u tim prostorijama svuda po zidovima ima prilično dosta komada odjeće. Voda i nužnik su također tu.

     

    23. S obzirom na mjesta za spavanje, može se primijetiti da nisu prisutne slamarice, odnosno madraci. Na istom pročelju, nešto postrance nalazi se dvokatna zgrada u kojoj je smještena bolnica. Bolesnici su velikim dielom ustaše, gotovo nema zatočenika. Liječnici su zatočenici: židovi i kršćani, isto tako i pomoćno osoblje. Dojam nad viđenim bio je zadovoljavajući.

     

    24. Obćenito, zdravstveno stanje zatočenika u Staroj Gradiški je, koliko sam mogao ustanoviti, bolje za toplih godišnjih doba.

     

    25. Zapadna strana logora ograničena je logorskim zidom.

     

    26. U sredini se nalazi velika otvorena travnata površina s nogometnim igralištem.

     

    27. Ženski logor je sasvim blizu baš opisanoga, s njegove južne strane.

     

    28. Prostorno je znatno manji i sastoji se od više starinskih jednokatnih i

    dvokatnih kuća. Također, ovdje su zatočenice zaposlene u ovdašnjim radionicama. To su tkaonice, predionice, krojačnice. Vide se intelektualke pokraj žena seljačkog i radničkog sloja. Inače, mnoge žene rade na poljima. Mjesta za spavanje su slična onima muškaraca, svuda su vidljivi pokrivači i domaći ćilimi. Red je dobar, isto tako vlada primjeren smisao za čistoću. Općenito, viđene žene ostavljaju dobar dojam, također im je odjeća u boljem stanju nego kod muškaraca. U zasebnom odjeljku smještene su žene s djecom. Isto tako, u zasebnoj prostoriji sam vidio žene s dojenčadi.

     

    29. U bolestničkoj sobi, gdje je smješteno 30 bolesnica, rade dvije liječnice (zatočenice). Bolestnički odjel, premda priprost, ostavlja zadovoljavajući dojam. Baš tu se jako osjeća nedostatak vate. S druge strane, primjećujem da mnogim zatočenim ženama izostaje menstruacija uslijed uzrujavanja i promijenjenog načina života. Tim zatočenicima sam obećao ostaviti dovoljne količine vate, isto tako i mlieka za djecu.

     

    30. Ambulanta i stomatološka ordinacija nalaze se izvan dva opisana logorska odjela, upravo ispred ulaza u logor. O njima skrbe tri liječnika, židova i pomoćno osoblje. Uređaji su ponešto priprosti, osobito stomatološki nožni pogon. Nažalost su također i cievi rendgenskih aparata oštećene. Tu se liječe ustaše i zatočenici. Potrebno je naglasiti da se glavni farmaceutski depo nalazi u spomenutoj vojnoj bolnici u Jasenovcu, odakle se pokrivaju potrebe. Teže ozlijeđeni ili boletsni proslieđuju se u Jasenovac.

     

    31. Osim toga, unutar na početku spomenutog logorskog područja postoje velike gospodarske zgrade; ekonomija, staje za konje i drugu stoku, skladišta zaliha, lievaonica željeza, kovačnica, bravarija i jedna drvna radionica.

    Posvuda su zaposleni zatočenici čiji izgled je, s izuzetkom odjeće, zadovoljavajući. U ovom odjelu tvrđave su isključivo muškarci čija se mjesta za spavanje nalaze na katu iznad radionica i vrlo su priprosta, ali posve odgovarajuća prilikama.

     

    32. Kao što je već spomenuto, veliki dio zatočenika i zatočenica Stare Gradiške radi na okolnim poljima i gospodarstvima, ekonomijama, što je zatočenicima poželjno osobito tijekom toplijeg diela godine.

     

    33. Radno je vrieme je određeno od 7 do 12 i 14 do 19 sati.

     

    34. Uvečer smo večerali u časničkoj kantini, gdje sam se upoznao s nazočnim ustaškim častnicima. Logorski upravitelj je jedan mladi ustaški poručnik. Tijekom večere svirao je izvrstan zatočenički glazbeni orkestar.

     

    35. U nedjelju 16. srpnja prisustvovao sam katoličkoj jutarnjoj službi Božjoj za zatočenike. Ista se održavala u logorskoj crkvi. Crkva je bila puna zatočenika i zatočenica. Službu Božju je održao jedan katolički ustaški vojni propovjednik.

     

    36. Kasnije sam još posjetio logorsku dječju školu koju pohađa 17-ero djece različitih razreda, odnosno godišta. Učiteljica je i sama zatočenica. Djeca su izgledala dobro....”

     

    Za Dom Spremni! Ja sam Zvonimir Došen

     

    Braniteljski radio, Emisija Za Dom Spremni, subota 25. travnja 2015.

    27-04-2015 14:34#16

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    "ČETIRIGODIŠNJI ZIMSKI SAN VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA,

    GENERALA DRINJANINA"

     

    NE MRZIM NIKOGA, A VOLIM SVE ONE KOJI SU ZA HRVATSKU.

     

    (Zadnje pismo generala Maksa Luburića Danijelu Joliću. Po datumu se vidi kada je pisano. Tada je još Poglavnik bio živ a general piše Danijelu Joliću "...Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama, ama baš nikakvih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavni...". Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 104. Ja sam tu četirigodišnju "đutnju" nazvao "ZIMSKI SAN GENERALA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

     

    general DRINJANIN

    30.VII.1959.

     

    Br. Daniel Jolić,

    TORONTO, Kanada

     

    Primio sam Tvoje pismo, a i da ga nisam primio, uviek je lik Tvoj i svih drugih prijatelja predamnom. Da, šutio sam, jer sam htio dokazati, da nemam ama, ama baš nikakvih ambicija i da nisam htio postati novi Poglavnik. (Ovdje se mora o tome reći nekoliko riječi, za današnje hrvatske naraštaje, kako bi oni mogli znati pravi razlog ili prave razloge sukoba i razlaza Piglavnik/Luburić. Iz ovih pisama će se mnogo toga saznati, a što se već zna, a to je da je polazna točka bila sastanak Poglavnika dra. Ante Pavelića s hrvatske strane i dra. Milana Stojadinovića s srpske strane. Navodno da je do tog sastanka došlo nagovorom Stjepana Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa IZBOR. Navodno da su se tu Poglavnik i Stojadinović dogovorili o podjeli BOSNE. Kada je taj sastanak izbio u javnost, general Drinjanin je odmah reagirao i upozorio hrvatsku emigraciju Okružnim Pismom: POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE. Kako su tada stvari izgledale, nije bilo najsjajnije. Iz dana u dan napetost je rasla. Oni koji su bili za taj sastanak Poglavnik/Stojadinović automatski su bili za Poglavnika, iako su mnogi prije bili protiv njega. Oni koji su bili protiv toga sastanka, automatski su bili za generala Drinjanina, odnosno HRVATSKI NARODNI ODPOR. Nastala su pripucavanja, upiranje prstom u krivce, izmišljale se krivice i mane i jednih i drugih, uzajmno se napadalo, neprijatelj se veselio, od veselja ruke trljao itd, itd. NIKLA POLARIZACIJA HRVATSKE EMIGRACIJE!!!

     

    Sada smo tu gdje jesmo, u vrtlogu nacionalne svađe. General Luburić odriče se svih zasluga, slava, kumstva i svega što je u borbi za Hrvatsku Državu na bojnom polju zaslužio, te vraća Poglavniku sva odličja i činove, a za sebe samo zadržava ustašku čast i ustaško ime. To je tako bilo sa generalove strane, ali sa strane Poglavnika je bilo malo drugačije. Preko časopisa IZBORA i preko službenog glasila HOP-a ili Hrvatskog Domobrana novine HRVATSKA, počela su napadanja na generala Drinjanina, prozvavši ga i nazvavši ga IZDAJNIKOM. Tako je to počelo, i svi oni koji su na bilo koji način stali uz Maksa, prizivani su izdajnikom, pa ni moja malenkost nije bila pošteđena. Nisu me mogli prozvati da sam "ipak izdajnik", ali su me zato prozvali da sama "beogradski Hrvat".

     

    U ovom velikom metežu najogromnija većina Hrvata je stala po strani, po onoj starinskoj: "brigo moja priđi nadrugoga". General Drinjanin je osnovao HRVATSKI VOJNIČKI ČASTNI SUD u svubnju 1956. godine. Po do sada izloženim pismima moglo se je vidjeti da s Poglavnikove strane ama baš nitko nije došao na taj sud. Ali su zato nastavili napadi na generala da je on to sve izmislio kako bi postao novi Poglavnik. I dans, poslije više od pola stoljeća, dok ovo pišem, tako sam i ja mislio i u toj srdžbi napisao generalu Luburiću pismo od 53 pitanja žučljive naravi. Dobio sam odgovor gdje mi general između ostaloga kaže "...A kada ti srdce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi..." Pismo možete u cijelosti pročitati ako ga potražite u gore spomenutoj knjigi strana 125.

     

    Poslije Častnog Suda 1956 godine, general Drinjanin se potpunama povlači u samoću, a dr. Dabo Peranić mi je pričao da je on njemu rakao: da je otišao proživijeti ZIMSKI SAN. I u ovom pismu Danijelu Joliću general o toj šutnji govori. Usput, ovo pismo je zadnje pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću. Neznam točno kada je Danijel Jolić umro. Mo, Otporaš.)

     

    Htio sam dokazati dostojanstvo jednog borca, koji je branio ideale istine i prijatelje, a štono kažu kod nas "prezkurac" puklo kud puklo. Osta sam isti od uviek, a eto današnjica mi daje za pravo u svakom pogledu. Zato se nisam javljao jer sam to htio dokazati, pa tko je bio prijatelj, ostao je, tko nije, daleko mu kuća.

     

    Ne mrzim nikoga, a volim sve one, koji su nešto učinili za Hrvatsku ili su voljni učiniti. I to se odnosi na sve.

     

    Neobično sam zahvalan svima Vama drugovima za držanje, koje ste pokazali. Nismo fukara, bolan, nego koljenovići, pa makar u opancima, ali koljenovići.

     

    Neznam ništa o Tvom bratu, jer je tu stvar imao Fra. Branko Marić. ofm. San Francisco el Grande, Madrid. Piši njemu, a ako ti ne razjasni, ja imam prijatelja u direkciji zatvora, pa ću Ti razjasniti ja.

     

    Mi se možemo osjećati pobjednicima, jer nitko više ne govori o podjeli Bosne, a ustašuju sada i u Buenos Airesu, Vrančić je davno izletio iz redova. Ja, a i svi mi, ne možemo biti drugo nego što smo bili "cilog vika", pa neka nas zovu kako im ćeif.

     

    Ne samo Artuković, nego ogromna većina starih boraca na našoj je strani, i bez te garde nema ništa. Rekli su da će svaki 15 dana izdati jednu "DRINU" od 100 klišeja i od 400 stranica, pa šta su napravili? (Ovdje se radi o tome da je Poglavnikovo "vodstvo" najavilo - poslije Maksova razlaza sa Poglavnikom i njegovog povlačenja i "šutnje" - da će oni nastaviti izdavati svaka dva tjedna "DRINU". Kako je poznato da od konca 1956 pa do početka 1960 godine, niti jedna jedina DRINA nije izišla, mo. Otporaš.)

     

    Ja sam zahvalan svima Vama, koji ste me u svoje vrieme pomagali u radu, i zahvalan sam Vam, jer ste pokazali kasnije, da ste drugovi. Hvala tebi i ustašiji, borcima. Pozdravi sve, Bog Vas štito, Hrvatska će Vas trebati.

     

    Tvoj odani Maks.

    27-04-2015 18:45#17

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU

    TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE.

     

    (To je naslov članka novine "LA CROATIE", br. 6, 1964. Ovu novinu u suglasnosti s generalom Drinjaninom na francuskom jeziku je pokrenuo dr. Miljenko Dabo Peranić. Koliko mi je poznato izišlo je samo šest brojeva i ovo je zadnji broj. Ovaj intervju je bio s fra. Pio Fržopom. On je bio dušobrižnik za izbjegle Hrvate u izbjegličkim logorima u Italiji te imao iz prve ruke podatke spomenute u ovom intervju. Prilikom posjete Parizu te godine 1964., fra. Pio Fržop se je spremno odazvao za ovaj intervju i donio živih, jezovitih i stravičnih dogodovština kroz koje su mnoge Hrvatice i Hrvati prolazili a da za to hrvatski narod ni Hrvati uopće nisu znali. Iako je ovaj intervju preko pola stoljeća star, mišljenja sam da bi ga Hrvatice i Hrvati s velikom pažnjom i napetošću trebali pročitati, danas, godine 2015., i tako, kroz ovaj intervju saznati kroz koje muke, poteškoće i probleme je prolazio hrvatski izbjeglica. Ja ću ovaj intervju prevesti s francuskog na hrvatski i u nastavcima iznijeti i ako se ukaže potreba, pola stoljeća kasnije, a bio sam živi svjedok ovog intervjua, nadopuniti neke nespomenute a prikladne za ovaj intervju dogodovštine, to ću učiniti.

    Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban, Otporaš.)

     

    Mi smo u XXetom stoljeću. Nije potrebno samo to reći da je Churchill predao Titi u svbnju 1945. 250.000 razoružanih hrvatskih vojnika i civila na pokolj, nego, također u ovo vrijeme neki, nazovimo ih, slobodni narodi u svijetu, zatvaraju hrvatske izbjeglice te ih zatim prodaju Titi po cijeni vrijednosti jednog konja, nekoliko svinja ili nekoliko metara drva.

    Hrvatski dušobrižnik iz Campa St-Sabba u Trstu, Franjevac Vlč. fra. Pio Fržop, očevidni svjedok ove trgovine, boravio je ovih dana u Parizu. Uprava novine "LA CROATIE" iskoristila je priliku njegova boravka kako bi se upoznala istina sa ovim bolnim i tužnim poslom. (Misli se na trgovinu hrvatskih izbjeglica, mo.) Iznosimo u javnost naš razgovor s Vlč. Pio.

     

    LA CROATIE: "Saznali smo preko hrvatskog slobodnog tiska za bolne i tužne slučajeve izručenja hrvatskih izbjeglica od strane austrijskih vlasti a poimenice talijanske vlasti. Čuli smo stravične priče ovih nesretnih Hrvata koji su se bacali kroz prozore, i tako radije pristali na smrt nego biti izručeni i predati Titi. Možete li nam reći razloge koji su nagonili talijanske vlasti, na primjer, za prakticirati tu vrst trgovine sa ljudskim životima?

     

    FRA PIO: Tito se je bojao hrvatskih izbjeglica.

    "Ima dvije vrste hrvatskih izbjeglica koji muče Titinu vladu, koja je sastavljena od pet naroda (Slovenci, Hrvati, Crnogorci, Srbi i Makedonci) (interesantno za današnji naraštaj i za današnje prilike je to da Vlč. Fra. Pio Fržop nije tada spomenuo neku tada nepostojeću "bošnjačku" narodnost. Dakle, ta "bošnjačka" narodnost je nikla u glavama čimbenika međunarodne zajednice zadnjih godina dvadesetog stoljeća, mo) stvoriti samo jednu narodnost i služiti se ljudima kao sa pokornim životinjama:

    " 1. - Oni koji su utekli iz Hrvatske s ciljem da se pripreme u slobodnom svijetu za jednu konačnu i odlučnu borbu protiv komunizmu i za osloboditi Hrvatsku Državu (1941-1945)

    " 2 - Oni koji su patili u komunističkim zatvorima i koji žele objaviti Slobodnom Svijetu strahote koje su mučile njihov narod; između ostalih, donosim dva imena od njih: Ivo Boras i Zvone Prpić.

    " Ova dvojica su živi svjedoci nečuvenih strahota i neutaživi šampioni za slobodu. Nedavno su oni su stvorili velikih neprilika i briga beogradskoj vladi:

    " a) Njihova intervencija kod američkog Konzulata u Trstu dana 17 listopada 1962. kojem su predočili nepravde koje vlasti Rima (tj. talijanske vlasti, mo) prakticira dugih niz godina protiv hrvatskih izbjeglica; te u isto vrijeme su mu predali pismo adresirano za Predsjednika Kennedy-a, u kojem su ga podsjetili na položaj i život hrvatskog naroda, kao i na legitimne želje hrvatskog naroda za oslobođenje Hrvatske Države (1941-1945); istaknuli su također i izručenje hrvatskih izbjeglica i trgovinu između Italije i Jugoslavije gdje su Hrvati prodani kao robovi;

    " b) Počinjeni atentat u Bonu dana 29-11-1962., na zgradu jugoslavenske trgovačke misije, je bio čin pokazati svijetu nezadovoljstvo hrvatskog naroda protiv stvarne komunističke države, i tražiti pravo za hrvatski narod na svoju Državnu Nezavisnost, zbog čega su oni progonjeni kod kuće a u stranom svijetu stvar označena za trgovinu:

    "c) Po prikazivanju u Genevi dana 22-5-1962. jednog doseja pred društvom Naroda tičući se hrvatskog pitanja, pod imenom "Hrvatski Izbjeglica", u kojem su opisane uzajmne obveze Rima i Beograda, tičući se izručenja i trgovine sa Hrvatima; u kojoj je iznesena na dan svijetlosti želja hrvatskog naroda za svojom suverenom Državom i u kojoj je naš porobljeni hrvatski narod tražio ista prava koja imaju i svi slobodni narodi.

     

    Nastavlja se.

    28-04-2015 03:21#18

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU

    TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE. (2)

     

    - Samo izbjeglica može govoriti slobodnom svijetu o stanju, životu i osjećaju hrvatskog naroda. Zato režm iz Beograda ometa svim mogućim sredstvima bijeg iz Hrvatske vani, ako je to samo moguće, te nastoji se dočepati pod svaku cijenu, držeći se savjeta Moše Pijade protiv Hrvata, još od 1949: bolje ih je hraniti nego se od njih braniti. To jest: bolje je i sugurnije za komunističke vlasti kupiti Hrvate u Italiji i Austriji i zatim ih držati u zatvoru, nego ih nesmetano ostaviti u slobodnom svijetu, gdje se oni mogu pridružiti u radu za oslobođenje Hrvatske Države.

     

    - Ali, budući da je jugoslavenska komunistička vlada znala koji su, među izbjeglicama, stari svjedoci, zatvorenici i borci za slobodu; oni su se trudili da im sve hrvatske izbjeglice dođu do šaka, kako bi zatim među njima pronašli one nepovoljne svjedoke i hrvatske borce za likvidaciju.

     

    - Zato je vlada iz Beograda već dugo vremena usavršavala dobre odnose sa Rimom, u vidu za izručiti hrvatske izbjeglice; to je bio osobno Fanfani, predsjednik talijanske vlade, koji je razgovarao, koncem lipnja 1962. u Rimu sa Rankovićem, podpredsjednikom vlade iz Beograda, njihovi su razgovori to odmah potvrdili za Hrvate u Italiji, kako to dokazuju izručenja i trgovina sa hrvatskim izbjeglicama od lipnja 1962.

     

    LA CROATIE: - Očevidno je, Vlč. Pio, da je jedan takav postupak prema Izbjeglicama neljudski. Ali često se dešava da Države koriste (upotrebljavaju,mo.) makijavelističke metode, a to je bio taj Talijan kako bi postigao svoju svrhu. Postoji li, prema tome, način kako zaštiti te nesretne izbjeglice?

     

    FRA. PIO: - Svakako. Postoje međunarodni ugovori.

    - Zaštita izbjeglica je jedna stara praksa, poznata još od barbarskih naroda.

    - Nju se je poštivalo kako bi se izbjegle još gore stvari.

    - Davanje pravo utočišta (Azila, mo) izbjeglicama za vrijeme ratova i revolucija, progonstva i nasilja, za spas života milijune nevinih tijekom svjetske povijesti, tako da ona predstavlja kao prva pomoć, i najefikacnija za vrijeme najsilovitijih nereda.

    - Najveći nerdi su počeli u Hrvatskoj 1918.; i nisu prestali od tada pa sve do danas. Od tada pa na ovamo mnogi Hrvati su napustili svoja ognjišta sklonivši se u druge zemlje, najprije u Italiju i Austriju, zatim dalje.

    - U Trstu se nalazi jedno središte za doček izbjeglica, kao također i Odbor za ispitivanje.

    - Odbor za ispitivanje (Commissione partetico), je formiran od više naroda, koji prikuplja iskaze izbjeglica i ispitiva razloge bijega, kako bi mogli odobriti ili odbiti politički status azila.

    - Svi bivši ratni zarobljenici ili progonjeni imaju pravo na politišku zaštitu (azil, mo), čak i osobe kojima prijeti progon (Genevski ugovor iz 1951. godine).

    - Odbor za ispitivanje sluižbuje u ime Ujedinjenih Naroda, naime u ime Velikog Povjerenstva za izbjeglice u Genevi, kod Lige Naroda, koji su izglasali 1951. jedno Povjerenstvo za zaštitu izbjeglica.

    - Prema izjavi predsjednika Kennedy-a iz 1962., talijanska vlada iz Rima, koja izjavljuje da su prava izbjeglica nepovredivi, prima jednu značajnu svotu novca za izbjeglice. Osim tog priloga (te pomoći, mo) neka međunarodna karikativna društva koja djeluju u Italiji za pomoći izbjeglice, njihovo iseljivanje i njihov smještaj, kao N.C.W.C.

     

    Nastavlja se.

    29-04-2015 22:30#19

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU

    TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE. (3)

     

    Osobe koje su tu radile nisu toliko bile zainteresirane za ove osobe bez zaštite, kao Njegova Uzoritost Biskup Antonio Santin.

     

    LA CROATIE: - Čuli smo priče kako talijanska policija izručiva Hrvate titinim vlastima. Kako bi što bolje izvijestili naše čitatelje, možete li nam dokumentirati neke slučajeve?

     

    FRA. PIO: - Direktor logora S. Sabba u Tristu, Stelio Crassnik, dao je nalog u lipnju 1962. za 107 izbjeglica, (fra. Pio ovdje misli na hrvatske izbjeglice, mo. Otporaš) da se prijeva Odboru za ispitivanja za preslušavanje. Onog puta, čim ste unišli u kola policije, (hrvatske, mo) talijanske vlasti su nisu odvezli izbjeglice u Odbor za ispitivanje, nego direktno prema talijansko-jugoslavenskoj granici; i svi su, njih po broju 107 predati jugoslavenskim vlastima kod Sežane, pogranični grad sa Jugoslavijom. (Svjedočanstvo Vlč. Viktora Antolović.) (Tako su, upravo ovih nadolazećih dana svibnja 2015. godine, činile britanske vojene vlasti sa hrvatskim vojnicima i civilima kod Bleiburga. Možda su taj zanat Talijani naučili od Engleza, jer oni su u povijesti poznati trgovinom ljudskih života. Mo. Otporaš.)

     

    - U srpnju 1962. (13-7-1962. u 9 sati), direktor (upravitelj, mo) Crassnik je zapovijedio 68 (hrvatskim, mo) izbjeglicama da se spreme na put za premještaj u logor Latina (kod Rima) Odredba se je odnosila za premještaj i imala je snagu službenog čina i političku privolu Odbora za Ispitivanje od strane azila. U 19 sati, izbjeglice (hrvatske, mo) su unišli u policijska kola, koja su ih trebali odvesti na željezničku postaju. Na pol puta, između logora i željezničke postaje, iznenadili su se kada su vidjeli nauružanu policiju pod zapovjedništvom satnika Durighello; 53 od njih karabinjeri (žandari, mo) su uzeli, a 20 minuta ksnije su ih predali u Sežani titinim komunistima, dok ih je samo 15 premješteno u logor Latina (kod Rima) (Osobno sam se bojao prijaviti u logor u Trstu, kada sam utekao ima tome skoro šest desetljeća. Znao sam od onih koji su čamili po zatvorima mostarske Ćelovine kako ih je Austrija i Italija prevarom vraćala za Jugoslaviju. Zato smo Jerko Boban, zvani "Kukić" i ja od Torina do Nice četiri dana pješačili preko talijansko/francuskih Alpi. To su bile "kristove" muke, ali fala Bogu, uz sve poteškoće, prepreke i nezgode, uspjeli smo doći u slobodnu zemlju Francusku. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Ovaj događaj je izazvao strah i mržnju među Hrvatima u logoru. Mnogi mladi su se sakrivali u šumi i proveli 5 dana i pet noćiju pod kišom, kao na primjer Ante Jurina (rođen 1941. u Sela, Hrvatska), Ivan Spanić (rođen 1942. u Grabrovnica Hrvatska), Ivan Šetka (rođen u Cista Velika, Hrvatska, itd...

     

    LA CROATIE: - Šta se je sa njima desilo?

     

    FRA. PIO: - Ja sam se zauzeo za te nesretnike u šumi i dao im novca da bježe za Francusku.

     

    - Na jedan ili drugi način talijanske vlasti su svaki tjedan izručivali ljude koji nisu imali ljudskih prava kod kuće, a niti zaštite vani. Ja sam zaštićivao naše sunarodnjake kod upravitelja Crassnika i satnika Durighello. Ovi su se branili na ovaj način: "Mi djelujemo (radimo, mo) prema primljenom nalogu. Obratite se u Genivu ili u Rim gdje se odlučuje o sudbini ovih ljudi."

     

    - Neki službenici istih načela kao i upravitelj Crassnik i satnik Durighello, ali još naivniji, su se jasnije izjasnili, kao Feruccio Alberti, zadužen čitati odluke upravitelja Crassnika. Ovaj je iz dana u dan prijetio izručenjem, što ne zavisi - kaže on - ni od Odbora za Ispitivanje, niti Društva (Lige, mo.) Naroda, nego vlade iz Rima i uprave logora. Marino Zecchini, koji je govorio u ime satnika Durighello, prijetio je izbjeglicana istim načinom. Govorio je izbjeglicama (Molim da se uzme u obzir da se ovdje uvijek radi o "hrvatskim" izbjegilicama, tako da više ne ponavljam. Hvala, mo.) da njihova milost zavisi od talijanskih vlasti, a ne od od nekog hrvatskog Misionera; i ako oni žele izbjeći izručenje i ne pasti u komunističke ruke, kaže on, neka se oni ne prijavljuju u ured Misionera. Što se tiče vojničkog doušnika B. Piero, on je pod prijetnjom izručenja zahtijevao od izbjeglica odavanje iz njihove zemlje vojničkih tajnih.

     

    Nastavlja se.

    30-04-2015 03:28#20

    Bobani Bobani je odsutan

     

     

    Stari lisac: Datum registracije Jun 2013

     

    HRVATSKI IZBJEGLICA, PREDMET TRGOVINE IZMEĐU

    TALIJANSKE I JUGOSLAVENSKE VLADE. (4)

     

    - Mnogi prikupljeni dokumenti u HRVATSKI IZBJEGLICA u razdoblju od lipnja do studenoga 1962. (koje sam ja poslao Tajniku Ujedinjenih naroda, gospodinu U Thantu, kao i na međunarodni Crveni Križ i na Komisiju Ujedinjenih Naroda u Genivu dana 22.5.1963), dokazuju nepravedni, neljudski i nepošteni postupak talijanskih vlasti prema hrvatskim izbjeglicama. Evo još jednog slučaja:

     

    - Dana 11 rujna 1962. 128 izbjeglica je primilo nalog od strane uprave logora da se pripteme za polazak u logor Latina (kod Rimi). Ova vijest ih je toliko ushitila od veselja do te mjere da su me došli potražiti da hodemo u crkvu se zahvaliti Gospodinu Bogu za jednu takovu sreću. Zatim su odtrčali na poštu i poslali Svetom Ocu Ivanmu XXIII, telegram u kojem su mu izrazili svoje najiskrenije želje prilikom saziva Koncila i uvjeriti ga u sinovsku (francuski "filial", mo.) odanost Hrvatskog Naroda prema Svetoj Stolici. U 19 sati, ulišli su u policijske automobile. Ali na putu prema željezničkoj postaji, iznenadili su se vidjevši nauružanu policiju i, zaprijetivši im smrću na svaki pogrešan potez, odveli su ih prema granici, blizu Sežane za jugoslaviju. Svi su bili predati u ruke jugoslavenskih komunista. To je bio momenat užasa i zaprepaštenja a u logoru izbjeglicama pobudilo neutaživu mržnju protiv Talijana. Službeni lektor (čitalac, mo) odredba, iz straha da ga se ne ubije, izjavljuje, da smiri Hrvate: "Ne trebate ovdje tražiti krivce! To je nalog Komisije izmežu Italije i Jugoslavije."

     

    LA CROATIE: - A vi, Vlč. niste mogli ništa učiniti da zaštitite ove Rimskoj Crkvi odane sinove i žrtve komunizma?

     

    FRA. PIO: - Naravno, ja sam kod satnika Durighello tražio obješnjenja i razloge koji su ih natjerali da tako postupaju s tim ljudima, od kojih su neki već bili proganjani u Jugoslaviji, i bili su izloženi prijetnjama smrti. Odgovorio mi je slijedeće: "To ti je tako! U to vrijeme vi niste tu bili. Ali od sada mi neće nikoga izručiti prilikom slijedeći premještaja. Ni jednoga! "Od tog broja 128 nesretnih Hrvata, jednostavno su svi bili radnici."

     

    LA CEOATIE: - Vi ste spomenuli jedan razgovor između Fanfanija i Rankovića (Titin misistar vanjskih poslova) poslije kojeg hrvatske izbjeglice su postale pojam trgovine između Italije i Tita. To je jedna velika optužba protiv jedne demokratske zemlje Italije, jer, u tom slučaju, talijanska vlada bi povrijedila načela Konvencije za ljudska prava i ponašala bi se kao gospodari (fra. seigneurs, mo.) jednog robovskog režima. Dakle, koje su bile vaše pobude koje su vas natjerale da postavite te tvrdnje?

     

    FRA. PIO: - Beogradska vlada je svijesna težine hrvatskog problema i nastoji, prema tome, ugušiti ga - pomoću talijanske vlade. Ili, ona (jugoslavenska vlada, mo.) ne polaže računa da na ovaj način, umjesto smiriti hrvatske jadikovke, ona stvara nove vatre. Jedna komunistčka vlada i jedan demokratski front u jednoj trgovini sa ljudima bez obrane i zaštite:

     

    - U logoru S. Sabba hrvatske izbjeglice su se često tužili njihovu dušobrižniku da vlada iz Rima ih prodaje vladi Beograda po cijeni nekoliko kubika drva ili jednog konja. Oni (predstavnici ju. vlade, mo.) njim pokažu stado konja koji su prešli jugoslavensko/talijansku granicu, (a oni, predstavnici ju. vlade, mo.) stoje udaljeni samo 5 kilometara i gledaju.

     

    - Ja sam se stavio u potražnju tih stvari i nakon pet mjeseci rada našao sam dvojicu službenika Hrvata koji su službeno sudjelovali u izmjeni izbjeglica s konjima: broj izručenih Hrvata je odgovarao odgovarajućem broju primljenih konja u zamjenu.

     

    - Poslije šest mjeseci novih istraživanja, otkrio sam središete te trgovine sa Hrvatima: - METRANS u Zagrebu i ABRAMI u Trstu. METRANS u Zagrebu je primao narudžbe u ime Titine komunističke vlade da pošalje konje u Trst na ABRAMI.

     

    - Naivni izbjeglice su mislili da talijanska vlada njih izručuje zbog profita na trgovinu sa konjima. Ili, možda uzroci su drugi: što se tiče jugoslavenske vlade iz Beograda, ona je pronašla razloge ove trgovine u bučnim hrvatskim izjavama, krvoločnosi srbo-komunističkog režima i pred neutaživim borcima za oslobođenje Hrvatske. Što se tiče talijankse vlade, njezini razlozi ove trgovine sa ljudima bez zaštite su sramotni i temeljeni na politiki nekih talijanskih državnika, poimenice Fanfani, bivšeg predsjednika talijanske vlade, politike koja je vodila zbližavanju dviju država, demokratske Italije i komunistčke Jugolsavije, u jedinstvu Istoka i Zapada, odakle bi Italija izvukla političku i gospodarsku prednost."

     

    - Hrvatski dušobrižnik je prosjedovao kod talijanskih vlasti i u lice im je bacio novac, svoju plaću koju je primao od talijanske vlade koju je primao u ime svećeničkog i domoljubnog rada u logoru S. Sabba. Ovo ponašanje je on popratio ovim riječima: "To je cijena krvi mojeg progonjenog i prodatog hrvatskog naroda!"

     

    (M.Tomica).

     

    Kraj.

     

    Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban, Otpora.

    BLEIBURG, 70-ta GODIŠNJICA TRAGEDIJE HRVATSKOG NARODA (1) dio

     

    Bog! dragi moj Franjo,

     

    (Rano sam se ustao. Neda mi se spavati. Stalno mislim o onome što si me zadužio da nešto značajno iznesemo na našem dragom portalu Kamenjar o 70tesetoj BLEIBURŠKOJ TRAGEDIJI HRVATSKOG NARODA. Kako ćeš po datumu vidjeti kada je to bilo da sam ovih pet nastavaka bio poslao uredniku Hrvatskog Uljudbenog pokreta dru. Tomislavu Dragunu. Čini mi se da je netko ovo preveo sa engleskog na hrvatski, vjerojatno preko google, gdje fale hrvatska slova. Samo ovaj prvi dio prirediti i staviti hrvatska slova mi je uzelo preko dva sata. Zato bih te molio, dragi moj Franjo, uzmi si vrimena, pročitaj ovo i ako misliš da bi bilo zanimljivo u nastavcima ovo staviti na naš portal, onda ovaj prvi dio stavio odmah, poprati sa prikladnim slikama, te mi javi da nastavim s drugim nastavcima. Po mojem osobnom mišljenju pisac ovih nastavaka iznosi vrlo zanimljive nama mnogima nepoznate stvari o povlašenju HOS-a prema zapadu. Ili je isti bio sudionik ili prepisivao iz raznih hrvatskih knjiga, novina, časopisa i sl., za mene je ovo vrlo povijestno i važno. Ja ništa izmijeniti neću osim po potrebi, tu i tamo, ako ustreba, dopuniti.

    iskreni poZDravi tebi i svim tvojima. Bog! Milan, Otporaš.)