2023 - glava

 

 

agrarna

izbjeglica

 

 

 

dragutin

 

U

 

2022 - 1956 = 66

 

 

 

 

* * *

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

 

* * *

 

 

 

 

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

2023.g., NASLOVI DATOTEKA:

 

20230106_Zemljaric_Janez_Trgovec_s_Skrivnostmi_Slovenske_Tranzicije.docm

20230107_Osmanagic_Nasu_Istoriju_Pisu_U_Becu_Berlinu_Londonu.docm

20230109__Zahvala_Francu_Perme_za_obiljezavanje_mjesta-poratnih_stradanja_u_Sloveniji.docm

20230111_Sloboda.hr_Alvaro_Penas-ANALITIK__Bleiburg_Tito_Zlocinec.docm

20230201_Bencik-Kajtazi_ZA_DOM_SPREMNI.docm

20230220_Bencik_Tko_je_olos--Ante_TOMIC_Svojatanje_Hrvatske.docm

20230317_Simunocic_MI6-UDBA-ska_mafija_u_Dubrovniku_i_u_Hrvatskoj.docm

20230322_Pecaric_EU_bl.Alojzije_Stepinac_Zeljana_ZOVKO_BiH-HDZ.docm

20230405_Pecaric__Veliki_Uspjeh_Cetnicko-Hrvatske-Koalicije__zlocinaca.docm

20230416_Nadbiskup_Carlo_Maria_Viganò_Zvḭzda̰͒n_Xivko̰vi͒ch.docm

x

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

 

 

 

 

 

20230106_Zemljaric_Janez_Trgovec_s_Skrivnostmi_Slovenske_Tranzicije.docm

2023-01-06

Janez Zemljarič: trgovec s skrivnostmi slovenske tranzicije

 

Ob smrti Janeza Zemljariča in odločitvi vlade, da bo pokopan z vojaškimi častmi, objavljamo njegov portret, ki je bil prvotno objavljen 24. septembra 2016 na portalu Siol.net.

 

Avtor: Primož Cirman / Vesna Vuković

Janez Zemljarič

 

Ko je Janez Zemljarič v prvi polovici sedemdesetih let prejšnjega stoletja prevzel vodenje SDV, naslednico slovenske Uprave državne varnosti (Udbe), je Jugoslaviji vladal Josip Broz Tito, Sovjetski zvezi Leonid Brežnjev, ZDA pa Gerald Ford. Evropska gospodarska skupnost, predhodnica današnje EU, je imela le devet članic. Kitajska je bila nerazvita država tretjega sveta. Janez Janša je bil še najstnik, Miro Cerar pa je hodil v osnovno šolo.

Je torej mogoče, da je Zemljarič štiri desetletja pozneje še vedno eden najvplivnejših mož v državi, ki zdaj nosi ime Slovenija? Gre v resnici za mit, namenjen notranjepolitičnim in drugim ciljem? In kdo sploh je Janez Zemljarič, nekdanji politik in direktor, ki bo decembra dopolnil 88 let?

Analizo osebnosti in dela Zemljariča je mogoče ločiti na dve daljši poglavji:

-       prvo poglavje se je začelo takoj po drugi svetovni vojni, ko se je začel Zemljaričev vzpon po partijski lestvici. Končalo se je leta 1989, ko se je po vrnitvi iz Beograda uradno upokojil.

-       drugo poglavje je Zemljarič začel pisati po osamosvojitvi, ko se je lotil številnih poslov v gradbeništvu, zdravstvu in energetiki. To je počel daleč od oči javnosti, najpogosteje kot nekakšen lobist in posrednik z močno mrežo zvez v državah nekdanje Jugoslavije, ki jih je spletel v svinčenih časih.

Tudi zato je o njegovih aktivnostih v zadnjih dvajsetih letih v resnici znano precej manj kot o njegovemu delu v času Jugoslavije. "O marsikom ve veliko, tudi podatke, ki so lahko za posameznika zelo obremenjujoči. Recimo, kdo so bili tajni sodelavci. To je njegova največja prednost," nam je povedal poslovnež iz gradbenih krogov, ki ni želel biti imenovan.

Sploh v državi, ki se – tak je vtis – kronično otepa analitičnega, objektivnega in politično neobremenjenega razčiščevanja svoje polpretekle zgodovine, sploh na področju delovanja obveščevalnih služb.

 

Padec Staneta Kavčiča: rojstvo kariere 

Zemljarič, rojen leta 1928, se je od svojega sedemnajstega leta vzpenjal po partijski lestvici. Prvi veliki karierni met mu je uspel davnega leta 1968, ko je postal direktor Kliničnih bolnišnic v Ljubljani. Že takrat je zaslovel kot deloholik, ki je na sestankih udarjal po mizi, najraje z očali.

Z železno roko je vodil gradnjo novega Univerzitetnega kliničnega centra Ljubljana (UKC). Odprt je bil leta 1975, ko je Zemljarič že vodil SDV. V tem času je v Sloveniji prišlo do tektonskih političnih premikov. Republiko je pretresala avtocestna afera. Šlo je za spor z Beogradom zaradi odločitve, da avtocestna odseka Hoče–Levec in Postojna–Razdrto nista upravičena do financiranja z mednarodnimi krediti. 

Afera je imela le en cilj: rušenje Staneta Kavčiča, predsednika slovenskega izvršnega sveta, kot se je v času socializma uradno imenovala republiška vlada. Skupaj s Kavčičem je padla tudi liberalna partijska struja, ki je že konec šestdesetih let govorila o zasebnem kapitalu in bolj samostojnem gospodarskem razvoju Slovenije. Umakniti se je morala dogmatični struji, ki je verjela, da je mogoče družbo in partijo obvladovati le s trdo roko in nadzorom, in nasprotovala uvajanju tržnih načel v socialistično gospodarstvo.

Tej struji, ki jo je vodil France Popit, je bil precej bližje tudi Zemljarič. Menil je, da so Kavčičeve reforme prehitevale čas. Čeprav ga je Kavčič nastavil na čelo Kliničnih bolnišnic, je prav njegov padec Zemljaričevi karieri dal strahovit pospešek.

 

Uganka: zakaj je prišel na čelo SDV?

Še danes ni natančno jasno, kako je Zemljarič, partijec tehnokratske linije, kot prvi "zunanji" kader sploh uspel priti na čelo SDV. Po nekaterih razlagah je imel Zemljarič že od petdesetih let zaščitnika v Ivanu Mačku, povojnemu šefu slovenske enote zloglasne tajne službe OZNA (s polnim imenom oddelek za zaščito naroda), ki ima na vesti zunajsodne poboje po drugi svetovni vojni. Maček je imel o Zemljaričevih operativnih sposobnostih, ki jih je kazal pri vodenju organizacije številnih športnih in kulturnih prireditev, zelo visoko mnenje.

To je bila Zemljaričeva vstopnica v prvo ligo. Maček, osebni Titov prijatelj, je bil strah in trepet slovenske partijske elite in oseba z največjim vplivom v SDV. Zanimivo je, da so zvezno SDV v politično zelo napetem obdobju, po obračunu s Kavčičem in hrvaško pomladjo, precej časa vodili Slovenci. Najprej Silvo Gorenc, poznejši direktor Papirnice Videm, za njim še Martin Košir, Dimitrij Kraigher in Ivan Eržen.  

Že kmalu se je izkazalo, zakaj je režim na vrhu slovenske SDV potreboval dobrega in preverjeno zanesljivega operativca. Sam Zemljarič je leta 2014 v intervjuju za Mladino pojasnil, da se je imenovanju za direktorja SDV dolgo upiral. Povedal je, da je bil nanj imenovan zaradi vohunske afere s ponarejenimi telegrami. Z njo je želel srbski partijski vrh dokončno razčistiti s "slovenskim separatizmom". 

Raziskovalec arhivov Igor Omerza trdi drugače. Po njegovem je bil ključni razlog, da je Zemljarič prišel na vrh SDV, beograjski poslovnež Bata Todorović, ki ga je SDV leta 1975 ugrabila v Avstriji in pripeljala v Slovenijo. To akcijo je operativno vodil Zemljarič. 

 

Ena največjih skrivnosti slovenske države

V ozadju se je skrivala precej večja zgodba. Todorović je takrat sodeloval z več slovenskimi direktorji, ki so denar iz podjetij spravljali na različne račune v tujino. V operaciji prenašanja tega denarja naj bi imela pomembno vlogo še dva Slovenca: Miloš Ogrizek, pozneje razrešeni nekdanji šef slovenske SDV, in Niko Kavčič, prvi direktor Ljubljanske banke in idejni oče koncepta slovenske ekonomske suverenosti.

Šlo naj bi za prvo akumulacijo kapitala, namenjenega financiranju slovenskega osamosvajanja – za enega od "svetih gralov" tranzicije. Pozneje, v osemdesetih letih, je Niko Kavčič kot varuh dnevnikov Staneta Kavčiča za svoja ideološka dediča izbral mlada marksista in podjetnika iz Slovenije – Janeza Janšo in Igorja Bavčarja. Postavljeni so bili temelji boja za vpliv v novi državi, ki traja še danes.

V vsakem primeru so v Beogradu uhajanju denarja čez meje SFRJ želeli narediti konec. Pri teh načrtih je imel ključno vlogo Zemljarič. Ta je bil prepričan, da glavnina tega denarja ni bila namenjena za osamosvajanje, ampak za zasebne namene. "Zaradi tega razčiščevanja sem obtičal v Udbi," je dejal leta 2014. S tem je posredno priznal, kar pravi Omerza – da so načrti SDV s Todorovićem, ključnim členom operacije prenašanja denarja, dobili pospešek šele s Zemljaričevim prihodom.

Prav ta denar, shranjen na računih bank v zamejstvu, po zatrjevanju dolgoletnih poznavalcev domače gospodarsko-politične scene še danes občasno zaokroži po Sloveniji, na kar je najmanj enkrat namigoval tudi Zemljarič. Denar iz teh poslov naj bi se skrival tudi v ozadju nekaterih podjetij, ki so se omenjala med rešitelji propadlih gradbenih velikanov. Kdo ima dostop do teh računov, je ena največjih skrivnosti slovenske države.

 

Obveščevalna vojna na Koroškem

Konec sedemdesetih let je Zemljarič postal republiški sekretar za notranje zadeve, v današnjem jeziku minister. Na čelo SDV je prišel Tomaž Ertl. V tistem obdobju je prišlo do ene najbolj zloglasnih akcij SDV – bombnega napada na mestni muzej v koroškem Velikovcu. Muzej je bil uničen, ob tem pa ranjeni trije ljudje, od teh sta bila dva napadalca, ki sta izvedla napad.

"Tisto je bila čisto samostojna, diverzantska akcija skupine sodelavcev mariborske Udbe, ki ni soglašala z vodstvom v Sloveniji," je pred leti dejal Zemljarič. Toda več dejstev njegove trditve postavlja pod vprašaj. Najbolj zapisi Staneta Kavčiča, ki je v svojih dnevnikih odgovornost za Velikovec neposredno pripisal Zemljariču. 

Toda zgodba ima še eno veliko neznanko: kako je mogoče, da je Zemljariču kot "očetu" akcije, ki jo slovenska desnica danes označuje za "državni terorizem", Avstrija že leta 1984 podelila najvišje državno odlikovanje? Odgovor se morda skriva v širših političnih zgodbah iz časa hladne vojne.

Danes si je težko predstavljati, da se je na območju avstrijske Koroške v sedemdesetih letih bila obveščevalna vojna treh držav: Jugoslavije, Avstrije in Zahodne Nemčije. Zadnja je prek svoje tajne službe BND po navedbah iz več virov neposredno podpirala akcije proti slovenski manjšini. V deželi se je krepil nacionalizem, ki ga je v sedemdesetih že nakazoval začetek Haiderjevega političnega vzpona. To Dunaju ni bilo v interesu, za kar so bili ključni tudi dobri odnosi s Slovenijo. 

Prav Zemljarič je kot šef republiške vlade med letoma 1980 in 1984 krepil regionalno povezanost z Avstrijo na gospodarskem in kulturnem področju. Tudi to funkcijo je opravljal avtoritarno. K sebi je vsake toliko časa sklical direktorje največjih podjetij in jim naročal, koliko deviz morajo zbrati do konca leta. Kako, ga ni zanimalo.

 

Odhod v Beograd 

Med njegovim mandatom je začela delovati krška nuklearka. Zgrajen je bil Cankarjev dom. Iz tega časa izhaja zgodba, ki opisuje Zemljaričevo sposobnost reševanja težav. Ko delavci na gradbišču hrama slovenske kulture niso dobivali plač, Zemljarič ni čakal na "socialni dialog". Zaostale obveznosti do delavcev je plačala vlada, saj se projekt po njegovem ni smel ustaviti.  

Nato je odšel v Beograd. Leta 1984, ko je bila vedno bolj zadolžena Jugoslavija že na cevkah Mednarodnega denarnega sklada (IMF), je postal eden od štirih podpredsednikov zvezne vlade. Sprva jo je vodila Milka Planinc, zagovornica stabilizacijskega programa in številnih reform. Leta 1986, ko je v Sloveniji vodenje partije prevzel Milan Kučan, jo je zamenjal Branko Mikulić, ki je ostro nasprotoval uvajanju tržnega gospodarstva in reform. Pri tem ga je, kot navaja avtor knjige o razpadu Jugoslavije Viktor Meier, trdno podpiral tudi Zemljarič.

A jugoslovanskega čudeža je bilo že zdavnaj konec. Gospodarstvo se je zaradi naftnih šokov, silovite rasti zunanjega dolga, inflacije in velikih razlik med republikami začelo sesedati samo vase. Izbruhnila je recesija, prišlo je do prvih stečajev in gospodarskih afer. V republikah so se začela krepiti demokratična in nacional(istič)na gibanja.

Hladna vojna se je bližala h koncu, z njo pa tudi potreba po obstoju tretjega bloka med Zahodom in Vzhodom. Polom federacije je bil le še vprašanje časa. Prišel je čas, ko so morali slovenski politiki v Ljubljani in Beogradu izbrati stran.

 

Miloševićeva rdeča luč in konec politične kariere 

Večino tako imenovane slovenske pomladi je Zemljarič preživel v Beogradu. Zgodovinar Božo Repe ga v svoji knjigi Viri o demokratizaciji in osamosvojitvi Slovenije (2003) omenja med "politiki, ki so svojo prihodnost videli na zveznih funkcijah". Ti so bili, tako Repe, naklonjeni "reševanju problemov Slovenije prek Beograda, z maksimalnim angažiranjem v federaciji".

Zapisnik zaslišanja predsednika zadnje vlade SFRJ Anteja Markovića pred mednarodnim sodiščem za vojne zločine v Haagu, ki smo ga pridobili v tamkajšnjih arhivih, razkriva še en zanimiv podatek o Zemljariču. Še leta 1989 ga je Marković želel imenovati za ministra za notranje zadeve v zvezni vladi. V istem letu je poznejši predsednik Srbije Slobodan Milošević na Gazimestanu začel svoj osvajalski pohod po nekdanjih republikah. Slovenska skupščina je sprejela prelomne amandmaje k slovenski ustavi, ki so trasirali pot v osamosvojitev in parlamentarno demokracijo. Tone Pavček je v Ljubljani prebral Majniško deklaracijo. 

A Zemljaričevemu imenovanju je – tako Marković - nasprotoval Milošević, ki je na čelu notranjega ministrstva želel imeti človeka iz Srbije. To seveda ni bilo presenetljivo. V Jugoslaviji se je že širil duh vojne. Na pohodu je bila "jogurtna revolucija". Na Kosovu je vrelo, že leta 1990 pa so Srbi ceste pred Kninom zaprli s hlodi. Prav zato je želel imeti srbski "vožd", ki je kot nekdanji predstavnik Beobanke v New Yorku zelo dobro vedel, kako deluje SDV, trdno v rokah vse zvezne obveščevalne kanale. 

To je pomenilo, da je bilo Zemljaričeve politične kariere konec. Na vprašanje, ali je podpiral osamosvojitev, je leta 2014 odgovoril, da "je bila Slovenija tedaj v situaciji, ko ni mogla ničesar več narediti".

 

Nova kariera in odprta vrata do "old boysov"

Ko se je Slovenija osamosvojila, je bil Zemljarič že krepko v svojih šestdesetih. Zdelo se je, da ga kot pomembnega politika trše partijske struje in šefa tajne policije prejšnjega sistema v demokraciji in kapitalizmu čakata le še upokojitev in umik iz politično-poslovnih vod. 

Toda z rojstvom Slovenije so tudi za Zemljariča prišli novi časi – in poslovne priložnosti. V novo državo je namreč prinesel bogato popotnico – omrežje zvez, ki je v večini republik, še najbolj pa v Sloveniji, brez prevelikih pretresov preživelo zamenjavo sistema. Imel je odprta vrata do "rdečih direktorjev" in "old boysov", ki so še vsaj desetletje po osamosvojitvi obvladovali glavnino domačih gospodarskih sistemov. Ti so do nekdanjega "šefa" tudi v novih časih čutili mešanico spoštovanja in strahu. Poznal je "ozadja" vseh novih politikov, ki so na sceno prišli z osamosvojitvijo.

Sodelovati je začel tudi s poslovneži, ki so prihajali iz krogov desne sredine. Med ustanovitelji ene od družb za upravljanje skladov v Bosni in Hercegovini se je Zemljarič recimo znašel skupaj z Matjažem Gantarjem, direktorjem KD Group, Zvonkom Ivanušičem, poznejšim ministrom v Bajukovi vladi in predsednikom uprave Save Re, Robertom Šego, dolgoletnim svetovalcem Boška Šrota, in kopico imen iz bošnjaške elite.

Svoj vpliv je Zemljarič najbolj usmerjal v gradbeništvo in zdravstvo. Še ob koncu osemdesetih let je vodil delovno skupino za izvajanje avtocestnega programa v Sloveniji. Pri tem projektu je imel v novi državi glavno besedo prvi mož SCT Ivan Zidar, nekoč prav tako varovanec Ivana Mačka. Le malokdo danes ve, da je bil Maček tudi nekdanji jugoslovanski minister za gradnje, ki je v povojni obnovi videl priložnost za nastanek domačih gradbenih velikanov. 

Zidar, ki je po osamosvojitvi skoraj dvajset let uspešno krmaril med interesi "stare" levice, cerkve, LDS in SLS, in Zemljarič sta bila vrsto let v tesnih odnosih. Zemljarič je bil njegova povezava do "starih" struktur, ki so tudi po osamosvojitvi ostale močne v gradbenih in bančnih krogih. Zidar ga je celo nastavil v upravni odbor Nogometnega kluba SCT Olimpija.

Podobno kot Zemljarič je tudi Zidar udarjal po mizi, stavke pa je občasno reševal celo z boksarskimi prijemi.

 

"Vedelo se je, kdo mora dobiti kakšen posel" 

"Zidar je vedno vedel, kaj mora storiti v zameno za uslugo ali pomoč: izbrati pravega podizvajalca," nam je zaupal poslovnež z dolgoletnimi izkušnjami v gradbeništvu. "Vsi smo vedeli, da omrežje, ki vodi do starih obveščevalnih struktur, obstaja. Vedelo se je, kdo mora dobiti kakšen posel in kdo mora zaposliti čigavega sina."

Zemljarič in njegovo omrežje sta Zidarja skušala braniti do zadnjega – tudi s pomočjo vlade Boruta Pahorja, v kateri je ministrstvo za finance vodil Franc Križanič. Ta je za svetovalca pripeljal Draga Isajlovića, nekdanjega obveščevalca, ki že vrsto let velja za ključnega Zemljaričevega operativca in oprodo. Šlo je za vlado, v kateri je imel Zemljaričev krog objektivno največjo moč v zadnjih desetih letih: tako pri političnih odločitvah kot pri kadrovanju.

Leta 2010, nekaj mesecev pred stečajem SCT, je Zemljarič nad Zidarjem naposled dvignil roke. Svetoval mu je umik z vrha tedaj največjega domačega gradbinca. Zidar ga ni poslušal, pozneje pa je propadel tudi načrt reševanja SCT prek Cestnega podjetja Ljubljana (CPL), ki naj bi ga pomagalo pripravljati Zemljaričevo omrežje.

Več sogovornikov nam je zatrdilo, da je Zemljaričev vpliv v gradbenih krogih v zadnjih letih vendarle precej upadel. "Novi fantje, Janez Škrabec, Blaž Miklavčič in Dari Južna, ga ne kličejo in sprašujejo, kako in kaj. Lahko pa še vedno kaj uredi in pomaga," nam je dejal eden od njih.

Njegov vpliv se je omejil na zdravo jedro propadlega SGP Tehnika – ki ga je Isajlović kupil in pred kratkim že prodal –, posamezne betonarne, družbo Gorenje Projekt in na posamezne projekte. Eden od teh je gradnja turistično-stanovanjskega kompleksa v Izoli, zaradi katerega je pred časom obiskal ministra za gospodarstvo Zdravka Počivalška. Še pred leti naj bi imel pomembno vlogo tudi pri gradnji hidroelektrarn in področju urejanja voda.

 

Močne niti v zdravstvu

Precej drugačna naj bi bila zgodba v zdravstvu, kjer se v zadnjih letih na veliko gradijo urgence, "večno" dober posel pa je tudi dobava medicinske opreme. Niti, ki jih tam vleče Zemljarič, so še vedno zelo močne. Borut Miklavčič, minister za zdravje v času Pahorjeve vlade, tako v gospodarskih krogih velja za nekakšnega Zemljaričevega naravnega naslednika. Ko je Zemljarič vodil Klinične bolnišnice Ljubljana, je bil Miklavčič njegov pomočnik. "Ne morem ničesar komentirati. Umaknil sem se iz javnega življenja," danes trdi Miklavčič. 

"Vem, da se okoli Janeza Zemljariča veliko dogaja. A tega preprosto nihče noče povedati. Enkrat pa si je treba naliti čistega vina. Že 20 let se govori, da Zemljarič obvladuje klinični center," je leta 2013 izjavil nihče drug kot Matjaž Han, vodja poslanske skupine SD, ki je vrsto let veljala za ključno politično "letalonosilko" Zemljaričevega omrežja. 

Leto dni pozneje so kriminalisti v seriji hišnih preiskav iskali dokaze za sume, da je UKC Ljubljana v poslih favoriziral podjetje Medicoengineering. Obiskali so tudi Zemljariča, ki naj bi se s Simonom Vrhuncem, dolgoletnim direktorjem UKC Ljubljana, ki je veljal za njegovega človeka, dogovarjal glede cene operacijskih miz.

 

Kaj so policisti našli v Zemljaričevih rokovnikih

Pri tem naj bi kriminalisti našli tudi rokovnike s podatki o vseh Zemljaričevih stikih. Teh zagotovo ni malo. Dolgo časa je veljalo, da je njegova pisarna v zgradbi ljubljanskega WTC nekakšno romarsko središče pomembnega dela gospodarske elite.

Zemljaričevo omrežje je še vedno delujoče v energetiki. Še lani je Isajlović Holdingu Slovenske elektrarne (HSE) skušal prodati večje količine električne energije. Močan vpliv je imelo vrsto let v Geoplinu, Petrolu in Nafti Lendava. Še predlani je recimo pri Slovenskem državnem holdingu (SDH) lobiral za prenos okoljevarstvenega dovoljenja za proizvodnjo metanola, ki ga je imela družba Nafta Petrochem, na podjetje v rokah lastnikov s Slovaške. Iz te države prihaja tudi kupec Palome, ki mu je v Sloveniji vrata odpiral Isajlović in tedanji upravi SDH celo pošiljal SMS-sporočila, ki jih je mogoče razumeti kot grozilna. 

Na tej točki pridemo do največjega protislovja pri delovanju tako imenovanih "starih fantov". Na eni strani radi poudarjajo, da delajo v korist države. Na drugi strani so svoje domoljubje in ideologijo o močni državi kot lastnici pomembnega dela gospodarstva očitno hitro pripravljeni prodati za dobro svetovalno pogodbo.

Naštejmo le dva primera. Janez Kocijančič, minister v vladi Staneta Kavčiča in poznejši direktor Adrie Airways, hrvaški Adris Grupi pomaga pri njenem naskoku na Savo Re. Štefan Korošec, nekdanji sekretar centralnega komiteja jugoslovanske zveze komunistov, ki se v zadnjih letih ne pojavlja na radarju javnosti, naj bi v času prodaje Mercatorja lobiral za Agrokor.

 

Omrežje "stricev" – kako močni so še? 

Hkrati gre za omrežje, ki se v biološkem smislu nezadržno stara. Vsi njegovi ključni akterji so že zdavnaj prešli v svoja sedemdeseta. Svet okrog njih se nezadržno spreminja – postaja manjši, hitrejši, kompleksnejši in bolj atomiziran. Domala nemogoče ga je voditi od "zgoraj".

Pri tem svojega prostora niso pripravljeni prepustiti generacijam, neobremenjenim z razmerji iz prejšnjega sistema. Tega jim ne dopušča njihova patriarhalna in pokroviteljska narava delovanja v političnem in gospodarskem prostoru.

Zelo dobro jo je mogoče razbrati iz odlične knjige Maske so padle, ki jo je leta 2013 napisal Zdenko Roter. V njej je jasno vidno odkrito nezadovoljstvo nekdanjih politikov starejše generacije s posameznimi predsedniki SD, LDS in drugih strank, ki so ostajali gluhi za njihove predloge in ideje. "Strici", kot jim pravijo, ne želijo le, da se jih občasno kaj vpraša, ampak da se jih – posluša. 

Takšen primer je Zemljarič, ki bo prav zaradi tega v jeseni svojega življenja plačal dokaj visoko ceno. Ko je v sivih sedemdesetih letih skrivoma pogledoval v življenja ljudi, ki jih je nadzorovala SDV, si zagotovo ni mislil, da se bo nekaj desetletij pozneje sam spremenil v nekakšno različico "reality showa". Na posle, ki jih je vedno sklepal v miru, v svoji pisarni ali raznih sobah gostiln, zdaj dan in noč svetijo reflektorji javnosti. Ob prihodu v pisarno se mora prebiti mimo televizijske kamere ali fotografskega objektiva. To je za človeka, kot je Zemljarič, najhujša nočna mora.

Od strahu in trepeta Slovenije je ostal le še predpražnik za vsakega novinarja, ki ima pet minut časa. Nekoč pomembni politik z jasnimi načrti in vizijo se danes zdi kot sanjač, ki v jeseni svojega življenja po državi išče 300 milijonov evrov za umetni otok v slovenskem morju. Skoraj vsi pa zanikajo, da so ga pri tem kadarkoli srečali.

 

 

20230107_Osmanagic_Nasu_Istoriju_Pisu_U_Becu_Berlinu_Londonu.docm

2023-01-07

Dr Semir Osmanagić: Našu istoriju pišu u Beču, Berlinu i Londonu

(INTERVJU)

Istraživač Semir Osmanagić:

Našu istoriju pišu u Beču, Berlinu i Londonu;

Rasparčavaju Balkan i narode koji govore istim jezikom

i

nameću nam kompleks niže vrijednosti!

 

„Kada su Britaniju, Francusku i Njemačku prekrivale hiljadu metarske naslage leda do prije 12.000 godina, kod nas su postojale kulturne oaze“ , poručio je dr.Semir Osmanagić,  direktor Fondacije “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”, istraživač megalitnih i piramidalnih lokacija širom svijeta.

On je u intervju BORBI ocijenio da i dan – danas traje proces rasparčavanja Balkana i naroda koji govore istim jezikom, otimanja naših resursa i nametanja kompleksa niže vrijednosti od strane stranaca koji su tokom prethodnih vjekova osvajali naša područja.

Kako ističe, naša istorija se piše u Beču, Berlinu i Londonu, a lokalni servilni istoričari i arheolozi je bespogovorno prihvataju.

Osmanagić, koji je član ruske Akademije prirodnih nauka iz Moskve, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dijaspori, Aleksandrijskog arheološkog društva iz Egipta, dobitnik priznanja Kongresa SAD, nosilac priznanja „Dijamant nauke o piramidama“ Kongresa o piramidama u indijskom Bangaloreu, dobitnik priznanja „Amelia Edward“ o unaprijeđenju nauke o piramidama iz Čikaga, tvrdi da naseljavanja Slovena na Balkanskom poluostrvu nikada nije ni bilo i da većina stanovništva na Balkanu i danas nosi gen koji na našim prostorima datira još od prije 38.000 godina.

Dodaje da „civilazacije nisu dolazile nama, već su se kretale s juga Evrope prema sjeveru“, što potvrđuje i činjenica da naš gen imaju ljudi u Oslu, Štokholmu i Moskvi.

Budućnost naših naroda, Osmanagić vidi u saradnji, komunikaciji, slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga, kapitala i ideja, pa mu samim tim ideja Otvorenog Balkana mu djeluje primamljivo, dok je sa druge strane uvjeren da će EU nestati sa scene u doglednom vremenu kasa se bude stvarala nova evropska politička arhitektura.

 

Do kada će po Vašem mišljenju naši narodi i zemlje biti u inferiornom odnosu prema zapadnim silama? Da li ovaj region zaslužuje takav tretman Zapadnjaka, ako se uzme u obzir da su na našim prostorima nastale prve evropske civilizacije?

Posljedni civilizacijski ciklus započeo je s krajem zadnjeg Ledenog doba prije 11.700 godina. Prva kulturna oaza u Evropi je bio Lepenski vir na Dunavu prije 11.000 godina. Prva civilizacija u Evropi bila je Vinčanska koja se pružala od dijelova Mađarske, Rumunije i Bugarske, preko čitave Srbije, Makedonije, sjeverne Grčke, djelova BiH, Hrvatske i Crne Gore. Prve urbane cjeline su se tu javile (više od 50% stanovništva ne-poljoprivredno, dakle manufaktura, trgovina, finansijske usluge, transport, umjetnost, metalurgija). Nijedan gradić nije bio utvrđen, jer nisu imali neprijatelja. Prvo evropsko pismo je tu nastalo. Samo se u Vinči kovao metal. Set vrijednosti ovog društva bio je zasnovan na sposobnosti, vještinama, kreativnosti, čestitosti.

Kada su taljenjem metala ovladali na istoku, sjeveru i zapadu od naših ilirsko-slavenskih naroda, uvodi se drugačiji set vrijednosti. Formiraju se vojske, započinju osvajanja, otimanje tuđeg, krađe, ubistva, robovlasništvo, kulturocidi i genocidi. Ta beskrupuloznost se ogledala u svim civilizacijama koje su slijedile: Babilon, Asirija, Grčka, Rim, srednjevjekovne evropske države (Portugal, Španija, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Belgija, Njemačka) te kasnije SAD. Rasparčavanje Balkana i naroda koji govore istim jezikom, otimanje naših resursa i nametanje kompleksa niže vrijednosti našim ‘stručnjacima’ nastavlja se i u XX i XXI vijeku. Naši ljudi moraju znati svoju pravu istoriju i biti ponosni na nju, zamijeniti korupcionaške političke lidere onima koji će imati viziju kako da svojim zajednicama ponude konkretne ekonomske programe, drugačije političke modele u kojima bavljenje politikom nije prilika za zaradu već služenje svojim narodima u maksimalno jednom mandatu, zaustavljanje egzodusa mladih i obrazovanih s ponudom kreativnih i dobro plaćenih poslova na našim prostorima.

 

Jednom prilikom ste poručili da je kovanica tzv . Zapadni Balkan izmišljen od strane zapadnih birokrata i da predstavlja nepostojeći geografski pojam? Šta je svrha te kovanice Zapadni Balkan i šta ona simbolizuje?

Zapadni Balkan su Hrvatska i Slovenija, centralni Balkan su BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija, istočni Balkan su Bugarska, Rumunija i dio Turske, južni Balkan su Grčka i Albanija. Zapadne birokrate su napravile kovanicu ‘Zapadni Balkan’ za zemlje koje su u predvorju EU, iščekujući finansijsku i ekonomsku pomoć.

Kakav je Vaš stav prema regionalnoj ekonomskoj inicijativi Otvoreni Balkan i da li ista može pospješiti dugoročni mir i stabilnost u našem regionu, te da li bi BiH trebala pristupi istom projektu?

Budućnost naših naroda je u suradnji, komunikaciji, slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga, kapitala i ideja. Umjesto žalosnih kilometarskih kamionskih kolona na granicama naših državica, pasoša, trgovine političkih elita svakim prijedlogom ‘druge strane’ i insistiranju na razlikama, nama trebaju projekti koji nas povezuju. Ako bismo na tren vratili Konfederaciju Jugoslavije i Bugarske iz 1947. imali bismo prostor srednje evropske države od 30 miliona ljudi čiju bi nezavisnost garantovali najvažniji resursi kao što su čista voda, organska hrana, energija za izvoz, obilje minerala i metala, turizam kao izvor prihoda te inteligentno, obrazovano stanovništvo. Ovo danas može da zvuči kao utopija, ali dvije generacije od nas, kada Evropske unije više ne bude i kada se bude stvarala nova evropske politička arhitektura, ništa nije isključeno.

Evropa je bila svjetionik s idejama o ljudskim slobodama i pravima izbora prije par decenija; danas je postala predvodnikom drakonskih mjera kojima se krše ustavima zagarantovana neotuđiva prava i slobode ljudi, s nizom korupcionaških afera. Stoga će sve više postajati prevaziđena i manje bitna u globalnim razmjerama. Ne zaboravimo da su 2020., kada su zatvorili svoje građane, štampali šest hiljada milijardi evra bez pokrića kroz Evropsku centralnu banku, koje su koristili za finansiranje svoje agende i dovođenja u još zavisniji status, putem kredita i grantova, okolne države-aspirante za članstvo u EU.

Naše male državice ne primjećuju da se putem novca neokolonijalni odnos prema nama produžava. Sjutra će to biti još veći stepen kontrole putem digitalnog ‘novca’. Nažalost, niti oslanjanje i zavisnost od istoka (Rusija) i Dalekog istoka (Kina) nije rješenje. Saradnja da, ali mora se prethodno ojačati unutrašnje tržište, strategija i nezavisnost. Na taj način postajemo ravnopravni partneri.

Pristalica ste istorijskog pravca da se Sloveni nisu naseljavali na našim prostorima i da smo ovdje ukorijenjeni od davnina? Na čemu temeljite takve teze i stoga da li učimo pogrešnu istoriju?

Kada se nakon Berlinskog kongresa prije 150 godina pravila tadašnja evropska arhitektura, nametnuli su nam ideju da smo mi na Balkanu potomci barbarskih Slovena a Albanci potomci Ilira. Od tada se uči u našim knjigama istorije o „velikim seobama u VII vijeku“. Ne postoji niti jedan naučni dokaz o tim seobama. Uostalom, nezavisni instituti, koji su razvili antropološku genetiku koja prati kretanje svih grupa i naroda u posljednjih 100.000 godina, jasno kažu da su Baski najstariji ljudi u Evropi (55.000 godina, Španija, jug Francuske), druga najstarija kulturna oaza je Balkan (38.000 godina), a treća Ukrajina, uz obale Crnog mora (28.000 godina). Većina nas na Balkanu i danas nosi taj gen. Većina. Dakle, mi smo autohtoni narodi! U nedostatku boljeg, ja koristim izraz ilirsko-slavenski narodi s Humskog poluostrva. Znate li da naš gen imaju ljudi u Oslu, Štokholmu i Moskvi? Civilizacije nisu dolazile nama, već su se kretale s juga Evrope prema sjeveru.

U proteklih deset godina Oxford, putem National Geographic-a, se samoproklamovano nameće kao jedini sudija u ovoj oblasti tvrdeći da doseljavanja na Balkanu potiču tek od prije desetak hiljada godina i tako, po ko zna koji put, falsifikuju istoriju. Udio sjevernoslavenske krvi kod naših ljudi je manji od 15%. Mi smo autohtoni ovdje na Balkanu! Kada su Britaniju, Francusku i Njemačku prekrivale hiljadumetarske naslage leda do prije 12.000 godina, kod nas su postojale kulturne oaze. Našu istoriju pišu u Beču, Berlinu i Londonu, a lokalni servilni istoričari i arheolozi je bespogovorno prihvataju.

 

Na koji način je moguće izgraditi poljuljane i nesrećnim istorijskim okolnostima uslovljene odnose između Srba i Bošnjaka? Da li je recept za poboljšanje odnosa Vaše prijateljstvo sa Novakom Đokovićem?

Šta za Vas predstavlja prijateljstvo sa najboljim svjetskim teniserom? Jednostavan je recept za izgradnju povjerenja između ljudi i unutar zajednica: iskrenost i dobronamjernost. Dodajmo tome i zajedničke interese koje dijelimo: prava istorija Balkana, čista i besplatna energija utjelovljena u radu genijalnog Nikole Tesle, harmonija duhovnog i fizičkog, poštovanje Planete, nutricionizam i sl. Novak je rođen u Srbiji, ja u Bosni i Hercegovini. Govorimo istim jezikom, smijemo se istim šalama, tugujemo zbog istih stvari. Isti su nam običaji, tradicija, kultura, podneblje. Naše iskreno prijateljstvo šalje moćnu poruku širom regiona.

 

Osnivač ste i rukovodilac fondacije „Arheološki park — Bosanska piramida Sunca“; šta predstavlja za naš region otkriće piramida u Visokom?

Tokom posljednjeg civilizacijskog ciklusa, kojeg istoričari nazivaju Srednje i Mlađe kameno doba (mezeolit i neolit), Hum (Balkan) je bio poprište sjajnih megalitskih uzleta: višetonski kameni blokovi formirali su strukture kod Ljubljane (uništene 1960-ih urbanizacijom), megalitne zidine Asserie, Varvarije i Imotske krajine u Hrvatskog (potpuno nepoznate široj javnosti, a idu rame uz rame sličnim u Peruu, Meksiku ili Egiptu), sjajni Daorson u Hercegovini, zaboravljeni ostaci megalitnog Meteona i Duklje u Crnoj Gori. Sve je to starije od antičke Grčke i Rima, čije sve bogove znamo napamet, a ne znamo nijednog našeg.

Dodajmo tome prve astronomske observatorije, starije od 5.000 godine, Kokino i Cocev kamen u Makedoniji, megalite Belintaša, Begliktaša i Pobitih kamena u Bugarskoj, slika se kompletira.

Ko je uništio sjećanja i sve kulturne izvore na te kulture? Antička Grčka i antički Rim. Interesantno je da se na našim fakultetima glorifikuju osvajači koji su predvodili kulturocid, a jedini značajni arheološki pronalasci su rimske vile i palače. Odemo li dublje u prošlost centralnog Balkana (paleolit ili starije kameni doba) pronačićemo višetonske kamene kugle. Naša Fondacija „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“ ih je evidentirala na 20 lokacija u BiH s najvećom koju smo otkrili 2016. kod Zavidovića koja ima masu od 37.125 kg. To je najveća na svijetu, masivnija od onih u Kostariki, Meksiku, Uskršnjim otocima, Tunisu, Turskoj, Rusiji ili Novom Zelandu. A onda se naši geolozi trude da te praistorijske pravilne kugle, građene od četiri vrste materijala (granit, pješčar, vulkanski kamen i krečnjak) proglase ‘prirodnim’, slijedeći, svjesno ili nesvjesno, svoje mentore iz Velike Britanije.

 

I, za kraj, o najvećem arheološkom otkriću.

Programirali su nas u posljednjih 200 godina iz Londona i Pariza da mislimo da su piramide građene samo u Egiptu i Meksiku te da su one u Gizi bile grobnice faraona. Krivo.

Piramide su građene širom svijeta, na svih šest kontinenata i njih sam opisivao u svojih 18 knjiga tokom istraživanja u Kini (250 piramida), Indoneziji (Gunung Padang, piramida stara 28.500 godina), Australiji (uništena Gympie piramida u 2021.), Mauricijusu (7 piramida u Indijskom okeanu), 224 Nubijske piramide u Sudanu, 155 egipatskih piramida (ne 118 kako nenaučne Wikipedija ili Encyklopedia Britanica tvrde), 300 piramida u Peruu, Akapana kompleks u Boliviji, više od 100.000 piramida Maja u Guatemali, Meksiku, Belizeu, Hondurasu i Salvadoru (predmet moje doktorske disertacije), 120 Cahokia piramida u američkoj državi Illinois, tri Palencia piramide u Španiji, 43 stepenaste piramide na Siciliji, jedna na Sardiniji, 16 u Grčkoj…

Svijet prošlosti je bio svijet piramida. U egipatskim piramidama nisu pronađene mumije. Faraoni (‘sinovi bogova’) su sahranjivani u Dolini kraljeva, kod Tebe, Memfisa, Dendere, Abydosa. Ne u piramidama.

Nakon mog otkrića piramida u Visokom, stvorili smo najaktivniju arheološku lokaciju svijetu. Nakon 550.000 sati na arheološkim iskopavanjima, testiranjima uzoraka, laboratorijskim

ispitivanjima, radiokarbonskim i uranijum-torijevim datiranjima, mjerenjima energetskih fenomena, zaključili smo slijedeće: u Visokom postoji kompleks od šest piramida, dva tumulusa (vještačka konusna uzvišenja) i ogromna mreža praistorijskih tunela na nekoliko nivoa, u ukupnoj dužini od 100 kilometara. Dosada smo očistili tri kilometra tih tunela s pronađenih šest ulaza na dva nivoa. Starost kompleksa je oko 30.000 godina, a nakon provedenih 28 datiranja.

 

Bosanska piramida Sunca

Svrha piramida nije grobnica već pojačivač prirodnih izvora energije, koji se generišu ispod piramida (elektromagnetizam – željezna ploča, negativni ioni putem podzemnih voda, kvarcni kristal transformiše elektromagnetizam putem piezzoelektričnog efekta u ultrazvuk, itd.). Na taj način revolucionarno mijenjamo dosadašnji narativ. Piramide su energetske mašine.

Kako je korištena energija piramida? Ono što smo do sada dokazali putem mjerenja naučnim instrumentima je potencijal da se koristi kao komunikacijski uređaj putem energetske zrake – skalarnih talasa, frekvencije 28 kHz, koji se generišu na vrhu Bosanske piramide Sunca. Druga svrha je za zaštitu onog što nam je najvrijednije u životu – našega zdravlja (stotine ljekovitih svjedočanstava svake godine nakon posjete tunelima ispod Bosanske doline piramida). Treća je unaprijeđenje molekularne strukture vode (voda u tunelima je struktuirana i visokovibrirajuća, bez mikroba, s pH faktorom 7,45 što je pH faktor naše krvi). Četvrta je unaprijeđenje sjemenja i hrane, peta je podizanje nivoa imuniteta, zatim čišćenje krvi, poboljšanje bioenergetskog omotača oko tijela (‘aure’), balansiranje i otvaranje čakri, čišćenje i zaštita atmosfere, razvijanje duhovnih čula.

 

Praistorijski podzemi tuneli Ravne u Visokom

Naša Fondacija je razvila volonterski program u kome od juna do oktobra svake godine učestvuju volonteri iz čitavog svijeta. Do sada smo ih imali 3.650 iz 64 zemlje. Oni su postali naši najbolji ambasadori. Volonteri otkrivaju betonske blokove na Bosanskoj piramidi Sunca

Razvijamo i arheološki turizam gdje, bez pomoći države, privlačimo veliki broj posjetilaca. Tako smo 2018. imali 40.000 gostiju, 2019. – 50.000, 2020. – 74.000, 2021. – 136.000, a 2022. – 150.000. Očekujem za par godina čertvrt miliona, za pet godina pola miliona, a za deset godina million posjetilaca. Kupili smo 100.000 zapuštenog močvarnog, blatnjavog prostora, sa sedam divljih deponija i transformisali ga u najljepši park na jugu Evrope. Park ‘Ravne 2’ je postao kulturna oaza Balkana i ostrvo slobode, nediskriminacije i harmonije s prirodom.

Ovaj projekat s kombinacijom arheologije, nauke, energije, duhovnosti, ljekovitosti, kulture, sporta i harmonije među ljudima je drugačiji koncept budućnosti čovjeka. Ne onog što nam ga nameću Zapadne elite – transhumanizam, u kome će čovjek postati produžetak tehnologije u potpunosti kontrolisan i manipulisan. Želimo povratak humanim vrijednostima u kome će tehnologija služiti za našu dobrobit, a pojedinci razviti svoje potencijale do maksimuma, živeći u svijetu oslobođenom od straha.

 

Službena stranica Fondacije: 
Službena Facebook stranica Fondacije: http://www.facebook.com/Pyramid.of.the.Sun.Official/
Službeni YouTube kanal Fondacije: http://www.youtube.com/BosnianPyramidsTV
Službena web stranica osnivača Fondacije dr. Semira Osmanagića: http://www.semirosmanagic.com
Semir Osmanagić Twiter nalog: https://twitter.com/DrSamBPyramids

NAPOMENA REDAKCIJE   Više: http://piramidasunca.ba/bs/ljekovitost-tunela.html
TUNELSKI KOMPLEKS JE OTVOREN SVIH 365 DANA GODIŠNJE.
Organizirane grupe mogu se najaviti na:  incoming@piramidasunca.ba.

 

 

 

 

20230109__Zahvala_Francu_Perme_za_obiljezavanje_mjesta-poratnih_stradanja_u_Sloveniji.docm

2023-01-22

Franjo Talan

Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

Kolodvorska 3, 42 000 Varaždin

IBAN 8723600001101736832, OIB 20358865131

 

Predmet:

Zahvala Francu Perme, predsjedniku

„Društvo za ureditev zamolčanih grobov“

Ljubljana

 

Izvješće o putu u Istru, od do 8.siječnju 2023. godine u vezi nastavka projekta Spomen na žrtve Istre kao i posjetu groblju u župi Ljubljana Polje na povratku

  

    U članku 3. Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, piše: Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost, a već u članku 5 ističe se: Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni ( Deklaracija o ljudskim pravima usvojena je i proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948.

 

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2009_11_12_143.html

 

 - 10. prosinac se obilježava i kao Međunarodni dan ljudskih prava).

 

Kako smatramo da u temeljna ljudska prava spada i pravo na grob svake osobe, a čija su se prava uslijed ratova i progona raznih diktatura i totalitarnih režima XX stoljeća sustavno kršila 20. rujna 2000. te godine, osnovali smo u Varaždinu Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, skraćeni naziv je DOGRPŽ. Prvotni cilj bio nam je obilježiti jedno od najvećih grobišta poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata Varaždinske biskupije i županije, grobište Dravska šuma Varaždin, nastalo nakon završetka rata 1945. godine, a po mogućnosti i ostala za koje smo znali i za koja ćemo još saznati.

 

U Varaždinu, 2001. godine, potpisana povelja o suradnji sa slovenskim društvom

U proteklih dvadeset i nešto godina Društvo je na području sjeverne Hrvatske postavilo desetak spomen obilježja, a prva komemoracija po osnivanju priređena je nedjelju, 25. ožujka 2001. godine na lokalitetu „Repova šuma“ u Štrigovi, u Međimurju, gdje je u ožujku 1947. poratna vlast poubijala tridesetak ljudi.

S ciljem obilježavanja mjesta stradanja prešućivanih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, a i stradalih od progona diktatura i totalitarnih režima za koje se u doba vladanja jednopartijskog komunističkih sustava nije smjelo ni znati suradnja je uspostavljena i s brojnim sličnim udrugama, ustanovama i pojedincima koji su smatrali da je minimum dostojanstva koje smo kao ljudi dužni prema žrtvama napraviti je barem grob im obilježiti. Kako su na sličnom programu već godinama radili i članovi slovenskog Društva za uređenje prešućenih grobova i s tim društvom je uspostavljena suradnja, a nakon nekoliko mjeseci priprema i usklađivanja došlo je, 22. veljače 2001. godine, do potpisivanja povelje o suradnji. Shodno potpisanoj povelji jednom godišnje posjetili smo jednu lokaciju u Sloveniji (Kočevski rog, Crngrob, Huda jama, Tezno... Teharje…), a barem jednom godišnje predsjednik Franc Perme i članovi slovenskog društva dolazili su na komemoracije u Hrvatsku  ( Pancerica – Otok Virje… grobište Leskovec, Repova šuma Štrigova… Sep – G. Hrašćan, Dravska šuma Varaždin, kod Drave u Velikom Lovrečanu…). Osim posjeta na komemoracijama i obilježavanima grobišta zajednička suradnja je uspostavljena i s prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem i Hrvatskim žrtvoslovnim društvom na hrvatskim žrtvoslovnim kongresima, a sudjelovali smo i na ostalim susretima vezanim uz teme o žrtvama kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji.

 

Izvješće o putu u Istru 06. siječnja 2023. godine

Kako smo kao Društvo u posljednje 3 godine, u sklopu realizacije „zamisli“ projekta Spomen na žrtve Istre više puta posjetili ovo područje, u dogovoru s podupirateljima ideje da svaka žrtva zaslužuju, uz sva ostala prava koja proizlaze iz Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, i pravo na grob, u razdoblju od 6. do 8. siječnja 2023. godine dogovoren je posjet Istri, u cilju nastavka suradnje. Kako je za brojne nevine žrtve, a među kojima su bili i brojni naši sunarodnjaci, uz ostale žrtve, mnoga grobišta u Sloveniji obilježena zahvaljujući Francu Permeu htio sam mu barem na grobu zapaliti svijeću.

„Poticaj“ toj mojoj odluci bio je i ulazak Republike Hrvatske u schengenski prostor i nesmetani ulazak (i izlazak …) u Republiku Sloveniju i ostale države[1], a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2023. godine. S obzirom da živim u području uz granicu s radošću smo svi proslavili ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine (više na

 

http://arhiva.cestica.hr/hr/1175/na-ormoskom-mostu-30-lipnja-2013-odrzana-proslava-ulaska-hrvatske-u-eu/

http://arhiva.cestica.hr/hr/1173/u-dubravi-krizovljanskoj-30-lipnja-2013-proslavili-ulazak-europsku-uniju/

 

a oduševljenje s obje strane granice nastupilo je ulaskom Republike Hrvatske u schengensko područje o čemu sam kao jedan od urednika portala informaciju zapisao i na

 

https://www.cestica.hr/vijesti/novosti-iz-opcine/1556-ulazak-u-shengenski-prostor-proslavili-stanovnici-opcine-cestica-i-zavrc

 

https://www.cestica.hr/vijesti/novosti-iz-opcine/1557-svecanost-ulaska-republike-hrvatske-u-schengensko-podrucje-na-novu-godinu-1-sijecnja-2023-proslavili-i-zitelji-opcine-cestica-na-gp-dubrava-krizovljanska .

 

Kako proteklih četvrt stoljeća nekako pratim stradanje i progone stanovništva u doba ratova i progona totalitarnih režima XX stoljeća, neću reći da nisam mogao nesmetano doći do Arhiva u Ptuju, posjetiti grobišta u Teznome kod Maribora, u  Crngrobu, Kočevskome rogu, Teharju…., a i zapaliti svijeće djeci umrloj u ljeto 1945. godine u logoru stari grad Ormož. Također sam u društvu svjedoka posjetio i grobište Pruh, u općini Zavrč i zapalio svijeće na grobištu „Borl“ u općini Cirkulane, ali svaki puta trebalo se „naoružati živcima“ jer niste znali da li ćete na granici čekati 5, 10, 15 ili duže od pola sata.

Prvotni plan je bio, svijeće zapaliti na grobu Franca Permea, na groblju Ljubljana Polje na blagdan Sveta tri kralja, u petak, 6. siječnja 2023. godine, a potom krenuti prema Istri. Krenuo sam ujutro iz općine Cestica u 6 sati i 20 minuta, a na groblje Ljubljana Polje planirao sam doći oko pole devet. Zbog magle i uz to vezana ograničenja od prvotne ideje sam odustao. Zapravo u toj „magluštini“ nisam primijetio izlaz Ljubljana Polje, a kad sam već prošao i Ljubljanu s južne strane, jednostavno sam produžio prema Istri.

Nakon silaska s auto ceste u Kopru pred nekoliko godina do Istre trebao sam dva sata (tada sam putovao početkom kolovoza op. Franjo talan), a sada mi je trebalo, zbog već ranije spomenutog ulazak Republike Hrvatske u schengenski prostor, tek nepunih dvadesetak minuta.

Na zadnjem susretu u Istri, a koji je realiziran, 10. i 11. prosinca 2022. godine, prvi dan posjetili smo ujutro Rijeku i na groblju Kozala položili vijenac i zapalili svijeću u spomen na fra Iliju Boraka, a potom smo posjetili i Pazinski kolegij u Pazinu te nakon toga na grobovima zaslužnih svećenika Istre (Bože Milanovića, Antuna Heka…..) položili vijenac te se uputili za naselje Orič Jurani u župi Pićan. U 15 sati smo kod jame Cerovica u župi i općini Pićan bili na komemoraciji za žrtve gdje je mons. Ivan Milovan, biskup u miru Porečke i Pulske biskupije blagoslovio spomen križ nad samom jamom (bio je prisutan i vlč. Antun Kurelović i vjernici župe Pićan), a drugi dan posjetili smo i jamu Golubinčina gdje je održana komemoracija.

Nakon molitve kod jame Golubinčina bilo je rečeno da u Istri još ima jama u kojima leže posmrtni ostaci žrtava stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću, a i da bi se spomen na žrtve jame Golubinčina kod Raklja, u općini Marčana mogao upriličiti o godišnjici stradanja. Kako je naš raspored tada bio dosta „natrpan“ jednostavno nije bilo mogućnosti temu dublje proanalizirati. Na komemoraciji u Raklju na stradanja Istre u toku Drugog svjetskog rata i poraća osvrnula se Lili Benčik iz Pule, a o stradanjima župe Rakalj govorio je Klaudio Martinčić. Nekako mi ideja bila da „u sklopu“ komemoracije za žrtve jame Golubinčina obuhvatimo i žrtve župe Rakalj. Da bi se to nekako i realiziralo nazvao sam gospodina Martinčića i upitao da li postoji mogućnost za susret u gore spomenutom razdoblju, a susret bi se održao na temu „žrtve Istre“. Na kraju smo dogovorili susret za subotu, a priključit će nam se tko bude u „mogućnosti“, a koje će Klaudio obavijestiti.

      I tako sam u petak popodne, 6. siječnja 2023. godine, posjetio župu Fažana, a na večer i župu Svetog Pavla na Vidikovcu u Puli (vlč. Milan Mužina…).

 

Istra, subota, 07. siječnja 2023. godine

U subotu ujutro na Velom Vrhu, u 9, 30 sati bio jedan sastanak, a potom kod Arene, u 10,30 sati, kako smo se dogovorili, čekao me Klaudio Martinčić. Pošto je već imao i „popis“ dvadesetak žrtava župe Rakalj koje su stradale u toku Drugog svjetskog rata i poraća,  dotakli smo se i prijedloga da se pokuša doći i do popisa ljudi stradalih od tifusa te da se nekako „objedini“ dan sjećanja na žrtve župe Rakalj, u koji bismo uključili i stradale u jami Golubinčina, a što će se realizirati ako se sve poklopi.

Za razgovora Klaudio me izvijestio da su se u prošlosti žitelji Raklja pitkom vodom snabdijevali s izvora Blaz, a koji je na obali uz Raški zaljev, ispod jame Golubinčina. Od 15. srpnja 1945. godine do 16. ožujka 1946. godine brojna su djeca, a i mnogi stariji umrli od tifusa. S obzirom da je izvor ispod jame Golubinčina pretpostavlja se da je izvor zaraze došao od raspadajućih tijela žrtava poubijanih i pobacanih u jamu Golubinčina, a koji je uslijedio nakon predaja njemačkih vojnika u vojarni Muzil. Kako navodi Lili Benčik,

 

https://kamenjar.com/fojbe-istri-hrvatske-zrtve-koje-nitko-ne-spominje/,

 

partizanima se nakon zauzimanja Pule, 9. svibnja 1945. godine, predalo 1200 njemačkih vojnika. Zarobljenici su poubijani i bačeni u jamu Golubinčina.

      Kako Klaudio zna ljude koji bi o žrtvama, tj. umrlim od tifusa, mogli više reći zamolio sam ga da proba to detaljnije istražiti, a kako su se pokojnici iz pojedinih župa pokapali na župskim grobljima, za pretpostaviti je da su isti upisani i u maticama umrlih u kojima je jedna od rubrika i uzrok smrti za vjerovati je da su i ti župljani umrli od tifusa upisani u maticama.

  Nakon razgovora s gospodinom Gracijanom Kert i Eugenom Batrovićem, popodne sam se uputio za Pazin, a pridružio mi se i Josip Pino Klarić, pjesnik iz Gračišća. Tema je bila ista, kako žrtvama u brojnim istarskim jamama, kojima do sada to nije učinjeno, barem grob obilježiti, bez obzira bili oni Hrvati, Slovenci, Talijani ili pak koje druge narodnosti, bez obzira da li su ih ubili fašisti, nacisti ili pak komunisti, bili oni vojnici ili civili ili pak kojeg drugog opredjeljenja. 

 

U nedjelju, 8. siječnja 2023. posjet groblju Ljubljana Polje i povratak kući

Pošto nisam „na polasku“ prema Istri, u petak, 6. siječnja uspio posjetiti groblje Ljubljana Polje to sam učinio na povratku kući, u nedjelju, 08. siječnja 2023. godine.

Nakon jutarnjih „formalnosti“ potrebnih za riješiti iz Pule sam ujutro krenuo u 10 i 30 sati, a na izlasku s auto ceste kod Umaga bio sam sat kasnije. Bio je prekrasan dan te sam ubrzo prošao i granicu, a potom stigao i na auto cestu prema Ljubljani. 

I tako sam popodne stigao u naselje Ljubljana Polje na groblje te zapalio svijeću na grobu Franca Perme, a i kod spomenika prešućivanim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, postavljenim „Na veliki šmaren 1993“, blagdan Uznesenja Marijina na nebo, Velika Gospa, 15. kolovoza 1993. godine.

Najjednostavniji dolazak na groblje u predio Ljubljana Polje je silaskom s auto ceste E 57 ( A-1 Slovenija) iz smjera Ljubljane prema Celju i Mariboru ili obratno. Silaskom s auto ceste dolazi se na Zalošku cestu, nakon 750-800 metara dolazi se do raskrsnice odakle se skretanjem u lijevo, prema sjeveru, skrene u Zadobrovšku cestu. S desne strane na samoj raskrsnici ostaje nam župna crkva Uznesenja Marijina, a potom dolazi župni dvor – župnišče. Na suprotnoj strani je Osnovna škola, a nakon škole je javno parkiralište. Južno od parkirališta je OŠ, a sjeverno od parkirališta je područje groblja. Uz parkiralište, s južne strane groblja, zapadno je suvremena grobna kućica, a istočno uz samu Zadobrovšku cestu je Spomenik poginulima u Prvom svjetskom ratu. Samo groblje je uz Zadobrovšku cestu otprilike u dužini od 200 metara. Na otprilike prve dvije trećine je stari dio groblja, a potom je, zapadno novi dio groblja iste duljine. Na sredini starog dijela je grobljanska kapela, a odmah od ulaza s juga, s lijeve strane nalazi se polje I, a desno do spomenute Zadobrovške ceste je polje II. Spomenuta polja protežu se do desetak metara ispred kapele, kada počinju polja III i IV. Staza od ulaza do grobljanske kapele je asfaltirana, a staza koja vodi između polja I i III i II i IV položene su kocke – tlakavci. 

Grob obitelji Perme nalazi se na starom dijelu groblja u polju broj I, u zadnjem redu, prije staze koja dijeli polje I i III, a u tom zadnjem redu grob obitelji Perme je na šestome mjestu u redu u kojem je desetak grobnih mjesta-grobova. Spomenik prešućivanim žrtvama Drugog svjetskog rata postavljenim 1993. godine nalazi se uz istočni zid groblja, uz već spomenutu Zadobrovšku cestu, a isti je negdje u visini kapele.

S groblja Ljubljane Polje put prema Ptuju i Cestici nastavio sam u 13,30 sati, a kako je nekako bilo vrijeme ručku skrenuo sam u Trojane te kući ponio poznate trojanske krafne. Dolaskom na granicu Zavrč – Dubrava Križovljanska, nakon objekata u kojima je do 1. siječnja 2023. godine bila smještena slovenska granična policija skrenuo sam prema zapadu. Tu se i danas nalaze vrata koja su do ove Nove godine bila zaključana i koja su priječila ulazak na cestu koja je desetljećima bila zatvorena, a do osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bila je najbliža prometnica kojom su se koristili stanovnici uz granicu. Otvorena su i vrata koja iz Dubrave Križovljanske vode prema Zavrču, k crkvi, groblju i igralištu NK Zavrč, a širom su otvorena i vrata na mostu.

 

Zapisano po povratku iz Istre, u ponedjeljak 09. siječnja 2023. godine

 

 

20230107-jama_Golubincina.jpg

 

 

20230107-Klaudio-01.jpg

 

20230107-Klaudio-02.jpg

 

 

20230107-Klaudio-03.jpg

 

 

20230107-Klaudio-04.jpg¸

 

 

20230108-Polje_Ljubljana-Perme.jpg

 

 

 

20230108-Polje-Franc_Perme.jpg

 

20230108-Polje-Ljubljana.jpg

 

dragutin

 

"DRUSTVO ZA UREDITEV ZAMOLČANIH GROBOV"
obdobje 1991 - 2013 leta

 

7. ŽRTVOSLOVNI KONGRES - 2016. g.
svjedoćenje o komunističim zločinima

 

http://safaric-safaric.si/Perme.htm

http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/2021_2023/$$glava_2023/$$2023--glava.htm

 

 

20230111_Sloboda.hr_Alvaro_Penas-ANALITIK__Bleiburg_Tito_Zlocinec.docm

2023-01-20

 

 

Španjolski povjesničar: Bleiburg jedan je od najvećih zločina u europskoj povijesti

11/01/2023

Masakr u Bleiburgu odnosi se na niz ubojstava koje su izveli Titovi jugoslavenski partizani, a koja su se dogodila u svibnju 1945., neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata na europskom ratištu. U početku su se njemačke i balkanske trupe saveznici nacista povukle prema Bleiburgu, gradu na granici između Austrije i Slovenije, kako bi potražile utočište pod britanskom zaštitom, zajedno s velikim brojem ljudi koji su bježali pred komunistima.

Britanci su ih, međutim, poslali natrag na jug u prisilnom maršu koji ih je poslao na masakr od strane Titovih partizana. Masakr je postao osjetljivo pitanje spora, a neki traže dodatno priznanje.

Većina žrtava bili su Hrvati i Slovenci, a uvelike su pogođene i zajednice etničkih Nijemaca i Talijana. Komunistički revolucionari koristili su se fojbama, dubokim vrtačama pronađenim u kršu, kako bi se riješili tijela navodnih neprijatelja – od kojih su mnoga još bila živa kad su bačena u geološke šupljine. Žrtve su uključivale i vojno osoblje i civile; muškarci, žene i djeca.

Povjesničar Álvaro Peñas predstavlja svoju analizu prirode masakra, njegovog utjecaja na aktualna zbivanja i opasnosti povijesnog revizionizma.

Álvaro Peñas je urednik na deliberatio.eu, suradnik Disidentie, The European Conservative, El Americana i drugih europskih medija. Međunarodni je analitičar, specijaliziran za istočnu Europu, za televizijsku mrežu 7NN i autor u urednici SND-a. Objavio je ažurirani prijevod Živog zakopanog. Huda Jama, Titov najgori zločin slovenskog povjesničara Romana Leljaka.

Koliko je ljudi ubijeno u masakru u Bleiburgu?
Ukupan broj žrtava koje su partizani ubili od svibnja do lipnja 1945. vrlo je teško utvrditi, osim što povjesničari, ovisno o podrijetlu ili ideologiji, iznose vrlo različite brojke. Po mom mišljenju, brojka koja je najbliža stvarnosti je 80.000 žrtava o kojima govori austrijski povjesničar Michael Portmann. No, i danas se nižu grobovi, posebno u Sloveniji, sa stotinama i tisućama leševa, a brojka bi se mogla popeti i do 100.000.

Zašto su saveznici uskratili utočište ljudima koje su progonili partizani?
Sudbina izbjeglica, i vojnika i civila, odlučena je na konferenciji u Jalti. Staljin je tražio predaju svih sovjetskih građana koji su se borili s Nijemcima, a isto mjerilo je primijenjeno i na ‘jugoslavenske’ građane. Prvo, kada su prvi vojnici i civili stigli u austrijski Bleiburg, Britanci su ih dočekali i obećali da će ih odvesti u Italiju, ali su ih vlakovi vratili na jugoslavenski teritorij. U drugim slučajevima, Britanci su odbili prihvatiti predaju novodošlih i dopustili su partizanima da ih zarobe. To je trajalo nekoliko dana sve dok feldmaršal Harold Alexander nije naredio da se nitko ne smije predati protiv svoje volje i da se s vojnicima postupa kao s ratnim zarobljenicima. Kasnije će se Britanci pravdati da je Tito obećao human tretman prema zarobljenicima.

Je li etnička pripadnost bila važan faktor u masakru?
Osim etničkog sukoba, govorimo i o građanskom ratu. U partizanima su uglavnom bili Srbi, ali bilo je i hrvatskih komunista, poput Tita, te Slovenaca. Žrtve su uglavnom bile Hrvati i Slovenci, ali bilo je i bosanskih Muslimana (u to vrijeme Hrvata), Srba i Crnogoraca. No, etnički faktor ovog zločina bit će odlučujući u kasnijem raspadu Jugoslavije.

Etnička pripadnost također je igrala ulogu u druga dva slučaja, onom njemačke manjine u Sloveniji i talijanske u Istri i Dalmaciji. Ubijeno je 60.000 Nijemaca, od čega polovica žena i djece, a preostalih pola milijuna deportirano u Austriju, a od 90.000 njemačkih vojnika koje su partizani zatvorili, 16.000 umrlo je u jugoslavenskim koncentracijskim logorima. Zločini nad Talijanima, fojbe, započeli su tijekom rata, 1943. godine, i nastavili su se sve do 1947. godine, kada je više od 300.000 Talijana napustilo Istru i Dalmaciju. Između 10.000 i 15.000 Talijana je ubijeno i bačeno, ponekad još živi, u prirodne grobove.

Kako biste objasnili brutalnost Bleiburga? Zašto su žrtve smatrane tako nepopravljivim neprijateljima nove komunističke države?
Rat u Jugoslaviji bio je partizanski rat, brutalan rat, u kojem su masakri i odmazde bili pravilo, a ne iznimka. No, na Bleiburgu su komunisti eliminirali svoje prave protivnike, one koji su im se borili tijekom rata, ali i sve one koje su smatrali svojim ‘klasnim neprijateljima’: buržuje, poduzetnike, svećenstvo i sve one koji bi se mogli suprotstaviti novom komunističkom režimu. . Nakon masakra u Bleiburgu i marševa smrti u koncentracijske logore, preživjeli su se morali suočiti s montiranim suđenjima koja su najčešće završavala smrtnom kaznom ili dugotrajnim zatvorom i, naravno, oduzimanjem imovine.

Kakvu je odgovornost snosio sam Tito i kakve dokaze o tome imamo?
Bleiburg je bio nastavak zločina partizana u ratu. Bio je to savršeno organiziran i planiran masakr, unatoč tome što se pokušava prikazati kao akcija usijanih glava vođenih željom za osvetom. Postoji čak i naredba, u čiju autentičnost mnogi povjesničari sumnjaju, od 14. svibnja 1945. godine, kojom Tito naređuje da se zarobljenici ne strijeljaju. Ali sam je Tito, u poznatom govoru održanom u slovenskoj prijestolnici, Ljubljani, 27. svibnja 1945., jasno rekao da je naredba, ako je ikada i postojala, bila samo mrtvo slovo na papiru:

Što se tiče izdajnika Jugoslavije općenito, a u svakoj republici posebno, oni su prošlost. Stigla ih je ruka pravde, ruka odmazde, naša ruka, ruka našeg naroda. Samo mali broj nam je uspio proći kroz ruke.

Potpuno je apsurdno vjerovati da Tito nije bio svjestan ili da nije odobravao masakre takvih razmjera. Jugoslavenski komunisti bili su vatreni staljinisti, a Staljin Jugoslavije bio je Josip Broz ‘Tito’.

Tito i danas uživa pozitivnu reputaciju na Zapadu, kako tumačite tu činjenicu?
Jugoslavija se udaljila od sovjetske orbite i time postala ‘potencijalni saveznik’ Zapada. Tako su njezini zločini zaboravljeni iz čiste političke podobnosti, kao što se dogodilo u slučaju [masakra] u Katynu u odnosu na odgovornost koju su snosile sovjetske vlasti. Titu je to dobro išlo te su ga primili brojni zapadni čelnici, poput kraljice Elizabete II., a odlikovao ga je čak i talijanski predsjednik Giuseppe Saragat, koji je odgovornom za ubojstvo tisuća Talijana dodijelio najveće talijansko odlikovanje. Da bismo dobili ideju o njegovom pozitivnom imidžu, Richard Burton ga je glumio u Petoj ofenzivi.

Šutnja o njegovim zločinima, koji su do danas ostali nepoznati većini zapadne publike, te ideja da je postigao čudo očuvanja jedinstvene Jugoslavije i prevladavanja međunacionalnih mržnji, i dalje čine Tita popularnom figurom.

Kako je masakr utjecao na stabilnost jugoslavenske države: je li se usprkos službenoj šutnji znalo što se dogodilo?
Nakon što su počinili svoje zločine, komunisti su se jako trudili prikriti ih. Neka od stratišta pretvorena su u smetlišta, druga, poput ponora Macesnova Gorica, gdje je sredinom listopada ove godine završena ekshumacija više od 4000 žrtava, minirana su i minirana. Primjerice, bili su potrebni mjeseci rada da se 2009. godine pristupi rudniku Huda Jama, takozvanoj „spilji užasa.” Naravno, diktatura je zabranjivala govoriti o tome što se dogodilo i svjedočanstva rijetkih preživjelih koji su otišli u izbjeglištvo. diskvalificirani su kao ‘fašistička’ propaganda. Zbog terora pokrenutog u Bleiburgu svjedoci nisu željeli govoriti, a zločin je ostao skriven 45 godina.

Imaju li masakr u Bleiburgu i slični zločini još uvijek utjecaja na bivša jugoslavenska društva?
Naravno, zločin je i dalje predmet obračuna između bivših jugoslavenskih republika i političkih stranaka. Bivši slovenski premijer Janez Janša rekao mi je da su u ovom slučaju potomci i politički nasljednici krvnika ti koji ne žele oprostiti žrtvama. Spomenik je podignut u Bleiburgu 1987., a Hrvatska je počela službeno komemorirati žrtve 1995. Upotreba ustaške simbolike od strane nekih sudionika izazvala je probleme s austrijskom vladom i poslužila je kao izgovor antifašistima da pokušaju bojkotirati proslavu. I u Sloveniji su akcije sjećanja česte, dok je u Srbiji i Bosni to praktički tabu tema.

U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, prije dvije godine održana je misa zadušnica za žrtve, čiji je pokrovitelj bio Hrvatski sabor. Taj vjerski događaj bio je žestoko kritiziran i uz visoke mjere sigurnosti izazvao je raskol između Bosanske pravoslavne crkve i Katoličke crkve.

Da spomenemo novije događaje, prije samo dva tjedna ministrica kulture slovenske koalicijske vlade, “ekosocijalistica” Asta Vrečko, nasmijana je pozirala pokraj Titovog kipa, a socijaldemokrati su odali počast Borisu Kidriču, predsjedniku prve slovenske vlade koji je, kada mu je rečeno da je broj žrtava revolucionarnog terora prevelik, odgovorio: “čak i ako na kraju borbe ostane samo pet živih Slovenaca, bit će to za nas potpuna pobjeda sve dok kao što su svi komunisti«. U listopadu je završena ekshumacija ponora Macesnova Gorica s oko 4000 žrtava.

Kada je ljubljanskom gradonačelniku upućen zahtjev da se žrtve pokopaju na groblju u glavnom gradu, gradonačelnik, socijalliberala Zoran Janković, odgovorio je da u slovenskoj prijestolnici neće biti grobova za “izdajice”. Bleiburške rane još su daleko od zatvaranja.

Biste li istaknuli neku posebno upečatljivu epizodu aktualnog poricanja?
Jako me pogodio slučaj Italije i jama. Tek 2004. godine, za vlade Silvija Berlusconija, ustanovljen je Dan sjećanja 10. veljače u znak počasti žrtvama ubojstava i istarsko-dalmatinskog egzodusa. Trebalo je gotovo 60 godina da se službeno prizna jedna povijesna činjenica koju dobar dio talijanske ljevice još nije prihvatio. Kako su Titovi partizani bili komunisti, zločini se minimiziraju, značajno smanjujući broj mrtvih ili tvrdeći da su sve žrtve bile fašisti i da su to zaslužili, ili čak negiraju. Osim toga, spomenici ili ploče u čast žrtvama prečesto su vandalizirani. Nažalost (a to se događa i u Španjolskoj) postoje prvorazredne, drugorazredne, pa i trećerazredne žrtve.

Što mislite kako bi trebalo riješiti pitanje ‘povijesnog pamćenja’, kakvu bi ulogu zakonodavci trebali odigrati u tom pogledu?
Mislim da ‘povijesno pamćenje’ postaje oružje u službi političkih interesa. Španjolska je dobar primjer za to. Nije moguće uspostaviti ‘sjećanje’ kada se govori samo o zločinima jedne strane, a kriju se, minimiziraju ili negiraju zločini druge strane. To nije povijest, to je osveta nasljednika onih koji su izgubili rat. Ali možemo vidjeti i druge primjere povijesnog pamćenja koji su jednako sramotni.

U Rusiji, pod prijetnjom zatvorske kazne, ne može se govoriti loše o učinku Crvene armije tijekom Drugog svjetskog rata. Ovdje novo povijesno sjećanje rehabilitira Staljina i mnoge zločince NKVD-a. Naravno, to podrazumijeva i prikrivanje njihovih žrtava. U gradu Tveru su zbog ‘povijesnih kontroverzi’ uklonjene dvije ploče posvećene Poljacima ubijenim u Katynu. Vidjeli smo i u okupiranoj Ukrajini kako se uništavaju spomenici žrtvama Holodomora i podižu kipovi Lenjina.

‘Povijesno pamćenje’ pogodno se koristi od strane političke moći koja slijedi Orwellovu maksimu: “Onaj tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost, a onaj tko kontrolira prošlost kontrolirat će budućnost.”

Kakav pozitivan učinak može imati autentično ‘povijesno sjećanje’?
‘Povijesno sjećanje’ bez političkih uvjetovanosti i ideološke strasti moglo bi biti pozitivno. Naravno, prvi korak bi bio odavanje počasti žrtvama, na kojoj god strani bile, ali realnost je da uvjeti za to ne postoje. Danas samo dvadesetak zemalja priznaje Holodomor kao genocid, i to unatoč činjenici da je ruska invazija značajno povećala simpatije prema Ukrajini. Imamo i armenski genocid, od kojeg je prošlo više od jednog stoljeća, koji priznaje samo 31 država.

Na osobnoj razini, kako ste se zainteresirali za ovu temu?
Bilo je to prije dvije i pol godine, nakon objave na društvenim mrežama Giorgie Meloni. U Sloveniji je otkrivena jama s 250 leševa, od kojih 100 maloljetnika, a sadašnja premijerka Italije ogorčeno se zapitala kako je moguće da ljevica i dalje negira ubojstva tisuća Talijana od strane jugoslavenskih komunista. Čula je za takve zločine u prošlosti, ali ih nikad nije temeljito istražila.

Masakr u fojbama doveo me u Bleiburg i u kontakt sa slovenskim povjesničarom Romanom Leljakom koji je još 1989. godine prvi ukazao na mjesta mnogih stravičnih partizanskih pokolja, poput Hude Jame. Leljak mi je dao mnogo informacija na tu temu, a ja sam preveo njegovu knjigu Živi zakopani na španjolski.

Intervju s Álvarom Peñasom napravio je Carlos Perona Calvete.

Carlos Perona Calvete je pisac za The European Conservative. Ima iskustvo u međunarodnim odnosima i organizacijskom ponašanju, radio je na području upravljanja europskim projektima i trenutno čeka objavljivanje knjige u kojoj istražuje metafiziku političkog predstavljanja.

Izvor: Sloboda.hr/europeanconservative.com

 

 

 

20230201_Bencik-Kajtazi_ZA_DOM_SPREMNI.docm

2023-02-01

Odgovor Veljku Kajtaziju;  Za Dom spremni (ZDS) nije protuustavan

 

 

Tko je Veljko Kajtazi?

Saborski zastupnik sa pedigreom oficira JNA, poslušnog člana Komunističke partije Jugoslavije i još kojih pridruženih organizacija, koji  sa tim svjetonazorom, arogantno određuje hrvatskom narodu kako se treba ponašati, zastupnik bez izbornog legitimiteta, jer su zastupnici nacionalnih manjina  unaprijed “zajamčeni” nelogičnim izbornim zakonom,  zastupnik pripadnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalnu manjinu, koji je izabran sa osvojenih 3.649 glasova, zastupnik , koji se drznuo zastupnike Domovinskog pokreta nazvati deklariranim ustašama ( od kuda mu to pravo?), zastupnik koji pored još dosta njih, svojom isključivošću dezavuiraju časnu instituciju najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela hrvatskog naroda,  Hrvatskog Sabora! Ovaj tekst odgovor je njima!

Simbolika odnosa prema hrvatskom narodu i njegovoj borbi za slobodu od  srpske i jugo-komunističke JNA agresije

Simbolika Jasenovca ogleda se u ogromnom kamenom cvijetu i maloj  neuglednoj maknutoj spomen ploči poginulim hrvatskim braniteljima- HOS -a u obrani od srpske  i jugo-komunističke-fašističke  JNA agresije  u Domovinskom ratu.

Ogroman kameni cvijet nije odraz namjere da se iskaže pijetet žrtvama logora, koji je u Jasenovcu osnovala vlast NDH, već je odraz zlorabe tih žrtava u formiranju javnog mnijenja protiv Hrvata, u falsificiranju povijesnih činjenica, umnažanju broja žrtava, njihov sastav i vrijeme trajanja logora, Simbolika je to specijalnog rata koji se vodi protiv hrvatskog naroda.

Upravo ovih dana izlaze u javnost dokumenti koji dokazuju da je logor zatvoren tek 1948.godine. Roman Leljak slovenski istraživač jugoslavenske UDBE i njenih zločina pronašao je dokument, naredbu Josipa Broza Tita da se jasenovački logor zatvori 21.kolovoza 1948.godine. Što znači da se jasenovački logor koristio u vrijeme NDH u ratnom periodu od 1941 do 1945 godine, a FNRJ u vrijeme mira, nakon završetka rata do 1948 godine, što ima posebnu težinu. Zato i je Titova vlast preuveličavala brojke i falsificirala podatke, da sakrije postojanje logora poslije rata, kako bi se Hrvatima nametala krivica, sindrom ustaštva, nacionalizma i šovinizma.

Taj je sindrom potenciran od srpske strane kako bi imali opravdanje za svoju ekspanzionističku, velikosrpsku politiku stvaranja nedosanjane i neostvarljive Velike Srbije. Nije im uspjelo sa 1. Jugoslavijom, pa su pokušali  sa ovom drugom.
Dakako da je i komunistička partija Jugoslavije zloupotrebljavala te žrtve u svrhu pokoravanja Hrvata kao opravdanje za poslijeratnu odmazdu nad njima, masovne likvidacije, logore i progone. Hrvatske poslijeratne žrtve, brojčano se stanje mijenja sa pronalaskom novih grobišta, pomno su i sistematski sakrivane. O njima se nije smjelo govoriti, i kada su pojedini egzekutori pod pritiskom grižnje savjesti dobivali napade ludila ( partizanska bolest) brzo ih se sklanjalo u posebne bolničke odjele, a bolničko osoblje pod prijetnjom smrću, moralo je šutjeti.

Dok se hrvatski narod ušutkan strahom nije bunio na ogroman kameni cvijet, Srbi u Hrvatskoj, Jugo-nostalgičari, bivši i sadašnji sljednici komunističke partije, razni KOS-ovci, UDBA-ši,  razne lijevo-liberalno globalističke  udruge i njihovi mediji, digli su veliku halabuku optužujući Hrvate za fašizaciju, kada je postavljena spomen ploča poginulim mladim dragovoljcima HOS- a ,a osobito pokliča Za dom spremni, pod kojim su se borili. Ti i mnogi drugi mladi ljudi nisu bili Ustaše, već dragovoljci koji su išli braniti svoju zemlju, svoj dom od velikosrpske agresije potpomognute sa JNA.
Zato su i digli uzbunu svi ti agresori, Jugo-nostalgičari, sve njihove udruge i mediji, angažirajući i inozemne udruge i pojedince slične provenijencije, jer im je zasmetalo odavanje počasti poginulima za samostalnu Republiku Hrvatsku, jer oni tu i takvu Hrvatsku nisu nikada željeli, niti htjeli i najradije bi da je nema. A da nije bilo velikosrpske agresije, ne bi bilo ni te spomen ploče i oni su toga svjesni.

U toj situaciji premijer Andrej Plenković, svjestan problema koji postoji odlučio je oformiti posebnu komisiju koja će razmotriti sa povijesnog, pravnog i naučnog aspekta sve simbole svih totalitarnih režima i konačno zakonski regulirati tu za Hrvatsku prijepornu tematiku.
Što o tome misli običan puk, vjerojatno ih ne zanima. Očito je kako članovi  Vijeća za suočavanje s prošlošću nisu  imali volje ni snage suočiti se objektivno sa tom prošlošću, jer je Vijeće donijelo pitijsko  rješenje koje ništa ne mijenja u dosadašnjoj praksi. Stoga je veoma važno izdvojeno mišljenje prof.dr.sc. Željka Tanjića, koje je privitak Dokumentu Dijaloga od 28.veljače 2018,godine.

Izdvojeno mišljenje prof.dr.sc. Željka Tanjića

“Ovim će dokumentom Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima dati novi vijek trajanja staroj ljevičarskoj tezi kako je komunizam, uz sve totalitarne manjkavosti, prihvatljiviji od fašizma. Takva teza je  nepovijesna, nedokaziva i, u hrvatskom slučaju, potpuno neprikladna. 

U hrvatskom se Ustavu HDH ne priznaje, a ZAVNOH priznaje kao jedno od povijesnih stanja koja dokazuju povijesni kontinuitet hrvatske državnosti. Time se suvremena Hrvatska drastično i definitivno obračunala s režimom HDH, jer mu je, zbog kolaboracije s nacifašizmom ,zanijekala upravo ono zbog čega je ona i nastala-stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države. O tome dalje i ne treba raspravljati, nego se diviti hrvatskom Ustavu koji je odbacio NDH, usprkos povijesnoj težnji hrvatskog naroda za slobodnom i samostalnom državom. Isto tako komunizam je odbačen u Ustavu RH! U preambuli Ustava, u onoj istoj u kojoj je prihvaćen ZAVNOH među dokaze povijesne državnosti ”nasuprot” stvaranju NDH, odbačen je i komunistički sustav jer hrvatski Ustav kaže;….. na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava”

Hrvatski Ustav je odbacio komunistički  sustav, a netko ipak traži da ostanu komunistički simboli? Pa po čemu je onda taj sustav odbačen? 

Koja je onda logika zadržavanja komunističkih simbola? Odbačen politički, ekonomski, društveni i svaki drugi komunistički sustav, a simboli ostaju. Zašto? Kojom logikom? Budući da je komunistički sustav osuđen u Europi i u Hrvatskoj, simboli toga sustava ne mogu se upotrebljavati u demokratskom društvu……..

U hrvatskom slučaju postoji samo jedno rješenje glede simbola i tumačenja režima-puna sloboda korištenja i rasprave. Hrvatski narod nije nedorastao da, na osnovi vlastitih iskustava, ne bi mogao procijeniti tko je u pravu, a tko u krivu kad je riječ o sučeljavanju s prošlošću. Oni koji bi slobodu dijelili na komadiće, uspjet će samo u tome što će proizvesti nove runde ideoloških sukoba. Ne bi bilo dobro kad bi naš narod zaključio da je to prikrivena želja onih koji donose ovakve prijedloge”

A možda im je ipak to cilj, Divide et impera uvijek je dobro za vlast!

Za dom spremni

Ovaj je poklič stigmatiziran od strane Jugo-nostalgičara, Srba, Jugo-komunista i njihovih sljednika. No malo se zna da je to stari hrvatski pozdrav koji vuče korijen još iz sedmog stoljeća n.e.
Hrvati su još u 7.stoljeću kada su došli u ove sadašnje krajeve prihvatili kršćanstvo i pri tome sklopili ugovor sa Svetim Papom Agatonom da neće napadati i osvajati tuđe teritorije, već da će braniti svoj dom i svoja ognjišta. O tome piše i bizantinski car Konstantin VII Porfirogenet u svom djelu“ O upravljanju carstvom“(De administrando imperio). Ugovor je potvrđen „njihovim vlastitim rukama i čvrstim obećanjem i jamstvom u ime Svetog Petra Apostola. da neće nikada poći protiv neke strane zemlje i sa njom ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji su voljni jednako tako postupati, i taj rat protiv zemlje ovih istih Hrvata i nametnuli im rat, tada će moćni Bog ratovati za Hrvate i zaštititi ih, a Petar, Kristov učenik, dati će im pobjedu“ Povjesničar Stjepan Križin Sakač potvrđuje na temelju više izvora da su Hrvati sklopili taj ugovor sa Svetim Papom Agatonom 679. godine.
10.siječanj je spomendan na Svetog Papu Agatona,  a njegov ugovor hrvatski narod   nije nikada prekršio. Uvijek mu je ostao časno vjeran. To je obećanje Papi Agatonu  postalo dio hrvatskog identiteta.

Nikola Šubić Zrinski je 1566. godine u obrani Sigeta pred turskom najezdom, nakon dugotrajne opsade krenuo u posljednji juriš sa pokličem „Za dom sad u boj“ i zadao Turcima velike gubitke. Taj je događaj opisan u operi Nikola Šubić Zrinski, Ivana pl. Zajca u poznatoj ariji „u boj, u boj“.
Ban Josip Jelačić koristio je sličan poklič za motivaciju svojih vojnika i naroda kada su išli u bitku, u boj. Ban bi uzviknuo „Za dom“ a vojska bi odgovarala „spremni umrijeti“.
Da bi ustaše po proglašenju NDH na stari pozdrav „Za dom „pridodali „Za Poglavnika spremni“ pa je nastao novi poklič “Za Poglavnika i dom-spremni“.
„Za dom spremni“ bio je i poklič sa kojim su hrvatski dragovoljci HOS -a krenuli u obranu svoje domovine Republike Hrvatske od velikosrpske agresije potpomognute sa JNA.
Kako se neprestano potvrđivalo kroz povijest Hrvati nisu imali pretenzija prema svojim susjedima Mađarima, Talijanima, Slovencima, Srbima,  dok se za svih njih to ne može reći, dapače.
Mađari su svojatali Slavoniju i Baranju. Talijani Jadransku obalu, oni i danas tvrde da su Istra i Dalmacija njihove, a mi da smo samo podstanari na tom prostoru. Slovenci svojataju dio naše obale u Savudrijskoj vali ili Piranskom zaljevu. A o velikosrpskim pretenzijama da se i ne govori. Granica na potezu Virovitica -Karlovac-Karlobag opće je poznata kao granična želja Velikosrba. Srbi u svojim mitovima o Velikoj Srbiji idu tako daleko da Hrvatima negiraju i pravo postojanja kao naroda, već tvrde da su Hrvati zapravo pokatoličeni Srbi.
Hrvati su za razliku od svojih susjeda vezani za svoj prostor, svoja ognjišta i svoj dom  Za taj prostor, za taj dom spremni su umrijeti. Dakako da takav ideal osvajačima djeluje demotivirajuće, pa ga žele obezvrijediti i proglašavaju ga zločinačkim da bi opravdali svoja osvajanja.
Stoga je velikosrpski, šovinistički i nacionalistički cilj bio širenje na prostore drugih naroda u susjedstvu još od Načertanja  Ilije Garašanina 1844.godine,  pa do Memoranduma SANU 1 i 2, i SRPSKOG SVETA , zato im je trebao program i ljudstvo koje će ostvariti taj cilj. To ljudstvo bili su četnički odredi koji su osnovani 1903 godine i sudjelovali  najprije u međusrpskim obračunima za vlast, a kasnije se povezali sa organizacijom „crna ruka“ članovi koje su izvršili atentat na Prijestolonasljednika u Sarajevu 1914. godine i neposredno bili povod za 1, svjetski rat. Nakon 1. svjetskog rata 1924 godine osniva se „udruženje srpskih četnika za Kralja i otadžbinu“.
Vođa tih četnika Puniša Račić je 20.lipnja 1928.godine sa govornice jugoslavenske Skupštine u Beogradu, pištoljem pucao po hrvatskim zastupnicima. Pri čemu je ubio Đuru Basaričeka, Pavla Radića i teško ranio Stjepana Radića koji je preminuo od posljedica atentata u bolnici u Zagrebu.

Atentat na hrvatske poslanike u Beogradu izazvao je masovne prosvjede diljem Hrvatske, pri čemu su srpski žandari ubili trojicu, ranili 60, a uhitili 120 prosvjednika. Diktatura, ubojstva poslanika, položaj Hrvata u toj i takvoj Državi izazvalo  je veliko nezadovoljstvo hrvatskog naroda.
Kao odgovor na tiraniju i velikosrpsku diktaturu Kralja Aleksandra, nastali su ustaški odredi. Ustaša znači ustanik, onaj koji je ustao -dignuo se, protiv velikosrpske tiranije i diktature. Najprije su djelovali brojni odredi i proustaške organizacije da bi ih Slavko Kvaternik ujedinio i 10.travnja 1941. godine proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku.  15.travnja 1941.godine iz Italije pridružio se Ante Pavelić sa svojim odredima koje je tamo osnovao i preuzeo vlast nove države.
O NDH napisano je i preuveličano  mnogo toga. Činjenica je da je NDH ratovala na strani Hitlerovske koalicije i da je skupa sa njima izgubila rat. Činjenica je da je HDH uvela rasne i antisemitske zakone, da su osnovani logori i da su počinjeni zločini u ratno vrijeme od 1941 do 1945 .godine, koliko je kao država postojala. Činjenica je da su nakon rata 1945 -46 jugoslavenske komunističke vlasti osudili  i pogubili visoke časnike  NDH, kompletno svećenstvo Hrvatske pravoslavne crkve, i mnoge druge koje je partizanska vojska uhvatila. Danas nitko ne negira karakter NDH kao države, ni zločine koji su počinjeni. Dr. Franjo Tuđman rekao je da je NDH bila izraz stoljetnih težnji Hrvata za neovisnom državom, i obranom od Velikosrpstva, samo što je vodstvo izabralo pogrešnu stranu u ratnom vihoru.

Smrt fašizmu, sloboda narodu

Sam poklič bio je moto jugoslavenskih partizana, koji je prihvaćen kao zvanični i službeni slogan NOR -a i poslijeratne Jugoslavije. Uz taj se poklič i crvenu zvijezdu kao amblem ratovalo na strani pobjednika u 2.svjetskom ratu. Međutim nakon završetka ratnih operacija i poraza NDH slijedila je  odmazda od strane pobjednika. Tada su pod znakom crvene zvijezde i pod pokličem „Smrt Fašizmu, sloboda narodu„  počinjeni brojni progoni, masovne likvidacije, otvoreni  su logori i to sve u poslijeratnom vrijeme bez suda i bez presuda. Iza toga pokliča i crvene zvijezde ostale su brojne zazidane jame ispunjene tisućama ljudi, brojna grobišta, a osobito su na meti bili vjernici i svećenici. Jer crvena zvijezda nije priznavala vjeru i Crkvu kao instituciju vjernika. Crvena zvijezda postala je nova vjera, novi Bog, otac i duhovnik, hrana i inspiracija novopečenih komunista. U ime te nove vjere bilo je dozvoljeno proganjati, mučiti i ubijati sve koji u nju nisu vjerovali.

Komunizam je moderna inkvizicija 20 tog stoljeća.

Pod crvenom zvijezdom zvjerski su mučeni i ubijani pripadnici vjerskih zajednica, oko 600 katoličkih svećenika je likvidirano. Među njima je meni blizak primjer ubojstvo mladog svećenika Bl. Miroslava Bulešića kojega su iz čiste mržnje zaklali na pragu crkve u istarskom mjestu Lanišću 24.kolovoza 1947 godine, pri proslavi dodjele Sv. Potvrde krizmanicima, lokalni omladinci.
Hrvate se stigmatizira kao fašiste, ustaše, usađuje se krivnja od strane nove komunističke vlasti. Postaju lovina udbinih inkvizitora  zaduženih  za očuvanje komunističkog poretka. Otvaraju se logori za nepodobne; Goli otok, Lepoglava, Stara Gradiška i mnogi drugi, a svi neistomišljenici postaju meta sveprisutnih  UDB-inih inkvizitora  u zemlji i inozemstvu.

U Domovinskom ratu pod tom istom crvenom zvijezdom JNA i Srbočetnici počinili su grozne masovne zločine od Borova Sela, Ćelija, Kusonja do Vukovara, Ovčare i Škabrnje do Dubrovnika.
Potomci tih jugo-udbaša, jugo-nostalgičara i jugo-komunista preobučenih u gorljive antifašiste nikako ne žele priznati, ni suočiti se sa zločinima svojih očeva, djedova bliže i daljnje rodbine, ne žele priznati zločinački karakter komunističkog režima bivše Jugoslavije. Po onoj napad je najbolja obrana, hrvatski se narod optužuje za fašizaciju i time skreće fokus javnosti sa svojih zločina.
Svi oni odbijaju i sam spomen riječi LUSTRACIJA, koja je provedena u svim postkomunističkim zemljama EU, osim novonastalim sa područja bivše Jugoslavije. Lustracijom bi izgubili sve poluge  vlasti, pozicije i materijalno bogatstvo koje su stekli na kriminalan način sa pozicija moći.
A da uopće ne spominjem eventualnu ispriku hrvatskom narodu za počinjene poslijeratne zločine i one počinjene u 45 godina vladavine.

Za dom spremni neustavan!? Po čemu?

 

 

Intervju  Večernjem listu objavljenom u Obzoru 6.lipnja 2020.godine, ustavno pravna stručnjakinja i predstojnica Katedre za ustavno pravo  u Rijeci Dr Sanja Barić iznijela je svoje stavove  u svezi Pjesme  Čavoglave  i pozdrava Za dom spremni:

„Iznimno je teško ostati u granicama pristojnosti u komentaru ovakvog stava Visokog prekršajnog suda. On ne samo da krši Ustav RH, što je dovoljno zlo samo po sebi, već na bipolaran način skače sam sebi u usta….”

“Ova je odluka velika sramota VPS-a, ili još gore, novi veliki udarac pravnoj državi…“

Ma zamislite dr. Sanja Barić iz čiste mržnje,  bi veoma rado opsovala, jer joj je iznimno teško ostati u granicama pristojnosti, Visoki prekršajni Sud, jer je oslobodio Marka Perkovića Thompsona po prekršajnoj prijavi za pjesmu Čavoglave.

Nisam ni pravnik, ni odvjetnik, ali imam istančan osjećaj  pravičnosti  i pravde. Jako mi je  teško ostati pribrana i kulturno  pisati s obzirom na razmjere zločina Titove partizanije, za koje nitko nikada nije odgovarao! G. Barić kaže da je priznavanje pokliča Za dom spremni novi veliki udarac pravnoj državi. Kako molim? Čime i na koji način krši Ustav RH? Gdje u Ustavu RH piše da je Za dom spremni neustavan’?

Zar je Za dom spremni neustavan, jer u preambuli Ustava RH stoji  da se Republika Hrvatska ne temelji na povijesnim tekovinama Nezavisne Države Hrvatske, ili kako stoji u obrazloženju zbog “izazivanja netrpeljivosti”

S druge strane pod tim su se pokličem  hrvatski branitelji borili za pravedniji i bolji svijet u Domovinskom ratu i pobijedili crvenu zvijezdu petokraku, kokardu i crvenu zastavu s petokrakom pod  pokličem Za dom spremni!

Znači li to da su hrvatski branitelji neustavno pobijedili velikosrpskog i JNA agresora u Domovinskom ratu? Valjda su trebali prepustiti da ih četnici sve pokolju da bi bili u skladu sa Ustavom države koju su stvarali? Kojeg li apsurda?

Smrt fašizmu, sloboda narodu,

A što je sa pokličem Smrt fašizmu, sloboda narodu? Zar je on ustavan? Po čemu je ustavan? Pod tim pokličem počinjen je krvavi pokolj nad hrvatskim narodom!

Kakvu je on slobodu donio?

‘Oslobodioci’ su iz zagrebačkih bolnica, dokumentirano likvidirali 4791 

ranjenika i bolesnika a iz bolnice Brestovac u Gračanima (tuberkulozne bolesnike i ranjenike), još njih 210 (na stratištu Obenjak), što znači da su ‘osloboditelji’ oslobodili života 5001 ranjenika i bolesnika s dijelom zdravstvenog osoblja u Zagrebu.

Pod pokličem Smrt fašizmu, sloboda narodu, čekićem je zatučeno 250 djece i bačeno u jamu. Zar su i oni bili ustaše, pa su zaslužili odmazdu?

U jami Matjaž kraj Pevna, iznad Škofje Loke, nakon završetka II. svjetskog rata, okrutno su ubijena djeca  ‘...Zatučeni čekićem i bačeni u jamu više od 250 hrvatske djece, 23. svibnja 1945.  ‘Razdvojili su djecu od roditelja i većina djece je odvedena u Pevnu nad Moškrinom gdje su ubijena i bačena u krški ponor’,  napisao je Janez Pintar, Predsjednik povjerenstva za evidentiranje i uređivanje prikrivenih grobišta na području Škofje Loke (2002.-2006.) i tajnik društva Huda Jama. Partizani koji su bili egzekutori djece u Matijaževoj jami su poslije obolili od tzv. partizanske bolesti ( preteća PTSP) mnogi su napravili  samoubojstvo. Jedan je 1988 g., došao pred Matjaževu jamu i objesio se dok je drugi izvršio samoubojstvo nasred gradskog trga.

A što je sa pokoljem  u  Maceljskoj šumi?

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće.

“Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke. MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.” i nikada nije postupljeno! Zar to nije protuustavno? Ratni zločini ne zastarijevaju!

Smrt fašizmu, sloboda narodu  je po g. Barić ustavan, jer se u preambuli Ustava spominje ZAVNOH 1943.godine. Ali i tu postoji kvaka, jer u Ustavu piše da je RH nastala na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

Znači da je RH odbacila komunistički sustav i da bi svi simboli, sve insignije i sam pozdrav trebali postati neustavni! Jer je po toj logici Za dom spremni postao neustavan, jer RH nije nastala na “proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)

Zašto je onda poklič Smrt fašizmu, sloboda narodu dopušten i ustavan?

Zašto, ako je i EU Parlament 19.rujna 2019, godine izglasao Rezoluciju o izjednačavanju zločina komunizma sa zločinima fašizma i nacizma?

To znači da po dvije osnove imamo razlog za proglašavanje Smrt fašizmu, sloboda narodu neustavnim, ali se to pitanje ne postavlja.

To je velika nepravda prema žrtvama, koje su ubijene pod tim pozdravom!

Dok se Za dom spremni diže hajka, premješta ploča, jer smeta predstavniku srpskog naroda u RH, naroda koji se pobunio protiv države u kojoj živi, podizao balvane, razarao gradove i sela, ubijao nevinu dječicu( 402 ) a koja mu je dala sva moguća ljudska i manjinska prava, poginuli HOS-ovci nemaju pravo ni na malu ploču sa pokličem pod kojim su poginuli, jer on je neustavan! Jesu li i poginuli HOS-ovci neustavni?

Za razliku od Za dom spremni, pod Smrt fašizmu, sloboda narodu izvršen je genocid nad hrvatskim narodom 1945.godine.

Komemorira se uz medijsku pompu Jasenovac, čak se i HRT spoji  sa RTS-om ( Koje je to ljigavo podilaženje Srbima i ponižavanje hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca) Tko god da je to inicirao neka mu stoji na stalnu sramotu!

Jasenovac je hrpa laži, koja se prepoznaje po brojkama. Početna brojka je bila 1 200 000 stradalih, da bi spustili broj na 800 000, pa na 700 000, i na kraju 83 145, broj  koji  stoji na službenim stranicama, a koji je već dokazano umanjen za oko 15 000. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dvaput je, tada kao komunistički „heretik“, osuđen zbog pisanja i procjene žrtava u Jasenovcu, procjene koja se nije poklapala s procjenom jugokomunističke historiografije.

U Ratnom dnevniku 5. britanskog korpusa od 15. svibnja 1945.: ‘Nadomak austrijske granice u području Dravograda nalazi se 200 tisuća vojnika NDH i 500 tisuća civila’.Koliko ih je uspjelo pobjeći na Zapad, koliko je likvidirano na Križnom putu, a koliko je ostalo živih, nije istraženo, jer se 45 godina pomno sakrivalo.

Prof.dr.sc. Mihovil Biočić: PISMO NAŠIM ‘ANTIFAŠISTIMA’ – Croativ.net

I još pojašnjenje za pjesmu Čavoglave:

Pjesma je snimljena 1991.godine i njeno izvođenje nije nikada bilo sporno, registrirana je u Hrvatskom društvu skladatelja i objavljena od strane “Croatia recordsa“ Registrirana je u ZAMP-u. Ona govori o Domovinskom ratu, a ne o 2.svjetskom ratu i ustašama. Namjera skladatelja nije poticati mržnju, nego ohrabriti i pozvati na obranu domovine od velikosrpske i JNA agresije, bez ikakve povezanosti sa 2.svjetskim ratom.

Pa u smislu članka 31, stavka 1 Ustava RH, u Presudi i rješenju Visokog prekršajnog suda RH, koje bi g. Sanja Barić tako rado ispsovala, piše da;

„Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo…“ i članka 7.Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02,13/03, 9/05, 1/06 i 2/10)

Članak 7“1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom, koji u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja bi bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno“

Dakle g.Kajtaziju i njegovim pajdašima predočujem da pročitaju tu Presudu, pa neka je i oni ispsuju, ali je moraju poštivati. Neka se bave stvarnim životnim problemima nacionalnih manjina koje predstavljaju i neka manje kopaju po prošlosti i onom što se dogodilo prije skoro 80 godina. To sigurno neće pomoći ni olakšati život tih manjina danas.

 

 

Zaključak

Na osnovu svega navedenog i neposrednih saznanja vidljivo je da su oba državna uređenja i NDH I JUGOSLAVIJA bila zločinačka. NDH sa desne strane političkog spektra, a Jugoslavija sa lijeve strane. Desni i lijevi totalitarizam. Mada to komunistički sljednici ne žele ni čuti, jer iako  su se pretvorili u „antifašiste“ činjenice ih demantiraju.
Stalni specijalni medijski i propagandni rat koji protiv Hrvatske vode ostaci i nasljednici struktura iz ex Jugoslavije ne dopuštaju razvoj demokracije u Hrvatskoj, kakvo samostalnu Hrvatsku nikada nisu htjeli, devastirali su je gospodarski, korupcijom i kriminalnom pretvorbom okrivljujući za to novu hrvatsku vlast. A ustvari dok su mnogi branitelji ginuli po ratištima diljem Hrvatske, svi ti pripadnici starih struktura i njihovi potomci uvukli su se u sve segmente vlasti. Lošim gospodarenjem, privatnim bogaćenjem hoće dokazati da nakon sjajne pobjede u ratu Hrvati nisu sposobni upravljati uspješno svojom državom.

Osobito je glasna Srpska nacionalna manjina, kojoj su po svim demokratskim uzusima i Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama zagarantirana sva manjinska prava, ali instruirana iz Srbije ( što se jasno vidjelo prigodom nedavnog boravka Predsjednika Srbije u Hrvatskoj), stalno podriva i napada same temelje Republike Hrvatske. Neprestanom hinjenom ugroženosti ustvari neprestano radi po Memorandumu SANU 2, ne bi li ishodila da bude ne manjina, nego konstitutivan narod i kao takav sa pravom samoopredjeljenja, sa krajnjim ciljem priključenja Srbiji i ostvarenja projekta Velike Srbije.

Slično se ponaša i Talijanska nacionalna manjina, koja nije tako brojna, pa u suradnji sa IDS-om, traži regionalnu samostalnost Istre, Istra Regija, ali uz argumentaciju financijske neovisnosti od Zagreba. Poznate su provokacije sa istarskom putovnicom, istarskim novčanicama, istarskom zastavom, grbom i zemljovidom.
Objektivno sagledavajući teško će biti donijeti zakonsko rješenje koje će zadovoljiti suprostavljene  strane. Previše je prijepora, previše otpora, jer za počinjene komunističke zločine nitko nije odgovarao, a ni žrtve nisu dobile ni grob ni obilježje ni dužni pijetet.
Analizirajući same riječi i njihovo značenje u samom pokliču „ Smrt fašizmu, sloboda narodu “, samo zazivanje bilo čije smrti izaziva jezu i izražava zločinačku namjeru, a slobodu nije donio svom narodu nego samo jednom djelu naroda.
„Za dom spremni“ nema zločinačke namjere, već želju da se ide braniti svoj dom i za njegovu obranu čak i život dati, pa prema svom životnom opredjeljenju uvijek ću radije braniti svoje i svoj dom, nego bilo kome željeti smrt!

 

O životu i smrti ima tko odlučuje!

 

Lili Benčik/hrvatskepravice

 

 

20230220_Bencik_Tko_je_olos--Ante_TOMIC_Svojatanje_Hrvatske.docm

2023-02-20

Tko je OLOŠ? Sramotne nebuloze Ante Tomića.

 

Iako sam za slobodu mišljenja bez cenzure ipak povijesnim neistinama  i notornim lažima ne bi trebalo davati medijski prostor. To je  manipulacija i obmanjivanje u javnom medijskom prostoru. Stoga ću nasuprot neistinama Ante Tomića suprotstaviti povijesnu istinu.

 

1.     „Ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi“

Matej 26:52

“Vrati mač u korice”, reče mu Isus, “jer tko se mača laća, od mača će i poginuti“

Srbi su sa svojom agresivnom i ekspanzionističkom velikosrpskom  politikom nanijeli veliku štetu svim narodima u njihovu okruženju. Ratovima za Veliku Srbiju uzeli su mač u svoje ruke i zaslužuju sve ružno što im se dogodi!

Nikome ne želim zlo, ali kada započneš rat, stradati će i tvoji, ne samo napadnuti.

Iz navedenog se vidi  tko tu je ološ, i nema podijeljene krivnje.

Kriv je onaj koji se latio mača, a ne onaj koji se od tog mača brani!

 

https://www.vreme.com/vreme/olos-zasluzuje-sve-ruzno-sto-mu-se-dogodi2/

 

Citiram pitanje i odgovor  Ante Tomića da bi se shvatio kontekst:

„Paralelno sa novim padom u “ponore nacionalizma”, u obe zemlje dominira tzv. kultura autoviktimizirajuće memorijalizacije. Suočavanje sa prošlošću, odnosno suočavanje sa istorijskim faktima prebačeno je na duboku marginu. Kuda sve to vodi? Da li je u pitanju tempirana bomba koja samo čeka da eksplodira?

To mi je osobito bolno gledati, kakva smo sebična govna, nesposobna uživjeti se u tuđu muku, premda su nam muke jednake, jedni drugima činili smo identične svinjarije. Kninski Hrvati, tako, plaču da su ih devedeset prve Srbi otjerali iz njihovih kuća, a vesele se da su im devedeset pete istom mjerom vratili. Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji. Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala - ne možete se pravo ni sažaliti nad njima.  Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi.“

Karikirano, povijesno netočno, moralno i etički nepodnošljivo:

Prije svega koji su to Kninski Hrvati? Prema popisu iz 1981. u Kninu je bilo 34 486 Srba i 4 150 Hrvata. U Drugom svjetskom ratu Knin je bio najjače uporište četnika na teritoriju Hrvatske.

Tko je tu ološ? O kojim to kršćanskim vrijednostima jedan ateist i bezbožnik govori?  I tko se to naslađuje sa čijom nesrećom?

Tomić spominje noviju povijest 90-tih godina prošlog stoljeća, pa da krenem kronološki kako bi došli do istine.

Raspad SFR Jugoslavije počeo je 1986.godine sa objavom Memoranduma SANU u kojem srpski akademici tvrde da je u Jugoslaviji srpski narod bio obespravljen:

• granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, odnosno Srbija se treba širiti na štetu drugih naroda, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
• ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFRJ: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i znanstvenoj sferi
• jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
• potreba za brzom vojnom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda

Izravan poziv na rat za granice Velike Srbije na crti Virovitica- Karlobag. Događaji koji su slijedili samo su to potvrdili. Na 8. sjednice CK SK Srbije, u rujnu 1987. Slobodan Milošević došao je na čelo Partije, a 28. lipnja 1989. održao  je onaj svoj poznati govor na Gazimestanu kada je rekao " nitko neće da vas bije" i navijestio da će Srbija i ratom ako trebala  da bude " cela"  Zatim slijede mitinzi po cijeloj  Jugoslaviji „događanje naroda“, „mitinzi istine“ ili „antibirokratska revolucija“ kojom su ukinute autonomne pokrajine  i Ustav iz 1974.godine koji je još držao cjelovitu Jugoslaviju. I što je najvažnije zbog Kninskih Hrvata, koje Tomić izričito naglašava.

Miting u Kninu  u tvornici TVIK  je počeo ujutro 28. veljače 1989. kada je u jednom od OOUR-a  organiziran zbor radnih ljudi na kojem se  zahtijevalo da se osudi stajališta društveno-političkih struktura Hrvatske te da potpora stajalištima Predsjedništva SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ o poduzetim mjerama za smirivanje stanja na Kosovu ( a Kosovu je Milošević oduzeo status Autonomne pokrajine) Oko  10 sati izašli su na ulice Knina i krenuli prema gradu i zgradi društveno-političkih organizacija. Bio je to početak mitinga koji je trajao do 20 sati i na kojem se po procjenama okupilo više od 5 tisuća radnika TVIK-a, Agroprerade, Dinare. Od 35 govornika  iskočilo je ime Jovo Opačić, koji je  govorio  da su Srbi u miru porobljeni u svojoj državi, a da Predsjedništvo SKJ raspravlja o „nekakvom velikosrpskom hegemonizmu i unitarizmu sa ciljem da pomoću ove kominternovske, vatikanske izmišljotine prikrije i relativizira genocid nad srpskim narodom“.

 

 

Genocid kojega nikada nije bilo, genocid koji je proizvod velikosrpske politike iskazane i  jasno napisane u „Homogenoj Srbiji „Stevana Moljevića  odnosno „Velike Srbije“  koja je „homogena“, etnički čista. To se još vidi u dokumentu pod naslovom „Organizacija Srpskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SNOP)“, u instrukciji Draže Mihailovića „Elaboratu dinarske divizije“ i Valerijanovom  memorandumu,  dokumentu koji  je Srpska Pravoslavna Crkva,  episkopa Valerijana, vikara njegove svetosti Patrijarha  predala  9. srpnja 1941.godine njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Schroderu sa 100 000 ubijenih  Srba od strane NDH,  te ponovno generalu Danckelmannu, u kolovozu 1941.godine sa 180 000 pobijenih  Srba od strane NDH. da bi se brojka do kraja rujna 1941. godine popela na 300 000 ubijenih Srba!

Taj  pamflet, s 24 fotografije navodnih hrvatskih zvjerstava nad Srbima, a ustvari Srba nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom koje su četnici počinili na području Srba 1941.godine, kada  slave kao Dan ustanka. Ubojstvo 37 članova hrvatske obitelji  Ivezić u Brotnji, zatim hrvatskog  sela Boričevac u kojem su  pobili  55 stanovnika i selo spalili. Zatim stravični  zločini  prema .hrvatskim svećenicima., koji su zvjerski  mučeni i ubijeni,  Juraj Gospodnetić, kao župnik Bosanskog Grahova zvjerski od četnika mučen. Uhvatili su ga, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli 27. srpnja 1941. godine. Fotografije je  u inozemstvo odnio dr. Miloš Sekulić, . Na taj je dokument odgovorio dr. Rudolf Bićanić, memorandumom objavljenim u: Jugoslavenske vlade…, I., dok. 118., str. 257-268.; Bićanićev tekst izazvao je bijes srpskih ministara. (Usp. Milan Grol, Londonski dnevnik, Filip Višnjić, Beograd, 1990., str. 34-39. i d.)

Upravo taj dr. Miloš Sekulić bio je četnički kurir posebnog povjerenja Draže Mihailovića i upravo je on iznio klevetnički „Valerijanov memorandum SPC“ u inozemstvo, nakon čega je ta strašna kleveta Hrvata razglašena po čitavom svijetu. Taj Sekulić u svom izvješću vladi generala Simovića u listopadu 1941. godine sam   izrijekom kazuje da do kraja lipnja i napada Njemačke na Sovjetski savez od strane Hrvata nije bilo „osim pojedinačnih slučajeva“ „nikakvog značajnijeg progona Srba“. A po  Valerijanovom  memorandumu  je ubijeno 300 000 Srba?

 

Tko je tu OLOŠ? Onaj koji laže i manipulira sa ciljem Velike Srbije! Poznato je  ovo Anti Tomiću  jako dobro poznato, sve podatke ima!

Najpoznatiji govornik na prosvjedu Simo Dubajić iskoristio je priliku da progovori o svom viđenju stanja u državi i lošem položaju Srba u Hrvatskoj zbog Ustava iz 1974. Pozvao je okupljene da vode „računa o tome da smo mi pravna država i da nećemo dozvoliti ni ovdje u Kninu, da se netko u Zagrebu poigrava sa našom svijesti“

Podsjećam da je Simo Dubajić prema osobnom iskazu  svjedočio  još 1990.godine  za beogradske novine "Svet", zatim u knjigama Marka Lopusine "Krvavo prolece" (NN 2002., Beograd) i svojoj knjizi "Zivot, greh i kajanje; Od Kistanja do Kočevskog Roga" (Novi Beograd; Bad Vilbel; Nidda Verlag, 2006.g.) slijedece:

„Zapovijedao sam u Kocevskom rogu /mjesto likvidacija/. Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naredjenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savjest jaca od pobjede. Kada sam 25. svibnja 1945. dosao u Ljubljanu, referirao sam Titu o zarobljavanju ustasa, /njemackog generala/ von Löhra, i zaplijeni zlata.

Prije toga sam 13. svibnja dobio od Tita depesu da nitko ne smije dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da ce ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po medjunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depesu. Imali su je i svi ostali komandanti.

Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kocevskom Rogu. Naredjenje su izdali Ivan Matija Macek (slovenski boljševik i sef jugoslavenske Ozne za Sloveniju), Maks Bace (hrvatski boljševik) i Jovo Kapicic (srpski boljsevik). Sve Rankovicevi pomocnici. Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita! Samo je on mogao opozvati svoju raniju depesu. Bio sam sef i kontrolirao da se to izvrsi do kraja. Taj masakr je izvrsila XI. dalmatinska brigada u kojoj je /politicki/ komesar bila Milka Planinc“.

 

Zar ovom svjedočenju  treba komentar da bi se vidjelo tko je tu OLOŠ?

Ološ ne poštuje nikakve konvencije o ratnim zarobljenicima, civilima i nemoćnima, ženama, djeci, starcima i ranjenicima!

Slijedeći veliki miting održan je u Kosovu polju kod Knina 8 i 9  srpnja 1989, kada je Jovan Rašković rekao da su Srbi lud narod, na kojem se skupilo oko 50 000 osoba sa 100 autobusa i oko 8000 osobnih automobila, pridošlih iz Srbije. Glavni govornici bili su Jovan Rašković i Jovo Opačić.

Jovo Opačić održao je govor usprkos isključenja razglasa ( poznata metoda zar ne?) sadržajno isti kao i na mitingu u veljači i  govor je pozdravljen aplauzom i skandiranjem „Jovo Srbine“.

 Uzvikivali su parole: „Tko to kaže, tko to laže“, „Slobodane, samo zovi ...“,  „Glavu damo, Kosovo ne damo“, „Dalmacija, Lika i Krajina, to je uvek bila pokrajina“, „Kad nas Jovo blagoslovi, letjet ćemo ko orlovi“,  „Polomit ćemo sve, pa nećete ni vi pričati“, „Ovo je izdaja“, „Dalmacijo, da ti nije Knina ne bi znala da imaš Srbina“, „Hoćemo ćirilicu“,  „Ovo je Srbija“, „Dolje podrepaši“, „Od Peći do Knina sve je Srbin do Srbina“

 

Jesu li Hrvati organizirali mitinge i balvane po Srbiji? Nisu! Tko je tu OLOŠ? Ma zna to veoma dobro Ante Tomić, pitomac vojne srednje škole JNA u Zagrebu!

 

https://hrcak.srce.hr/file/251682

 

Već tada je Srbima podijeljeno oružje iz vojarne u Kninu. Dajući potporu Srbiji da ograniči autonomiju pokrajina, glasni dio Srba u Hrvatskoj podržao je velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića.

Onda je došao 14. kongres KPJ 20. do 22. siječnja 1990. razlaz, kraj Jugoslavije. Nestala Komunistička partija Jugoslavije i s njom i njena tvorevina Jugoslavija.

Balvan revolucija je započela 17.kolovoza 1990.godine postavljanjem balvana, odnosno srušenih stabala kao prepreka na cestama i željezničkim prugama.

30. rujna 1990. godine "Srpsko nacionalno vijeće" proglasilo "autonomiju srpskog naroda" u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, a

21. rujna 1990. godine je to područje prozvalo "Srpska autonomna oblast Krajina", 31. svibnja 1991.godine  skupština te tvorevine donosi "zakon" kojim se proglašava Republika Srpska Krajina, na čelu s Vladom RSK i Milanom Babićem kao prvim predsjednikom.

Zatim je JNA potpomognuta četnicima iz Srbije i lokalnim pobunjenim Srbima izvršila napad na Hrvatsku točno u krajevima koji su bili na crti zamišljene granice Velike Srbije, Virovitica -Karlobag.

·       Slijedi napad na Plitvicama 31.ožujka 1991.godine,

·       ubojstvo i masakriranje 12-torice hrvatskih policajaca 2.svibnja 1991.godine u Borovu selu.

·       Pokolj u Dalju u kolovozu 1991. godine, 25.lipnja  napali policijske postaje u Glini, gdje su zarobili i mučili hrvatske policajce

·       26.lipnja  u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni ,

·       29.lipnja iz Tenje je žestoko napadnut Osijek, da bi

·       25.kolovoza započeo napad na Vukovar. Zahvaljujući vojnoj nadmoći JNA i Srbija su  do kraja 1991.godine okupirali gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske, kada je Jugoslavenska narodna armija sa srpskim paravojnim postrojbama napala hrvatska sela, rušila i palila Katoličke crkve,  protjerala hrvatsko stanovništvo s ciljem zauzimanja i okupacije istočne Hrvatske da se dokaže da tu Hrvata nikada nije bilo.

Sveopći napad  na Vukovar  slikovito je počeo kada su tenkovi JNA iz Beograda krenuli na Vukovar ispraćeni cvijećem,  koje su po njima bacali oduševljeni građani Srbije.

 

 

Tko je tu OLOŠ i tko se tu „naslađivao“ čijom nesrećom jasno se vidi?

Nisu tenkovi iz Hrvatske krenuli na srpske gradove i nisu se Hrvati naslađivali kiteći ih cvijećem!  To Tomić veoma dobro zna, ali i dalje svjesno manipulira neistinama. Rođen 1970. godine tada je imao 20 godina i bio potpuno svjestan događaja oko sebe!

Agresor je s 30.000 vojnika i paravojnih skupina, te s oko 1 600  oklopnih borbenih vozila, 60 zrakoplova, 350 topova i mnoštvom ostale vojne tehnike krenuo na Vukovar. Hrvatskih branitelja bilo je svega 1800. U gradu se nalazilo više od 15.000 civila.  Na koji je dnevno padalo 7000 različitih projektila.

U opkoljeni grad 19. listopada 1991. uspio je ući humanitarni konvoj i spasiti stotinjak ranjenih branitelja iz Vukovarske bolnice. Vukovarci nisu 56 dana imali struje, vode, hrane, telefona. Nestale su kuće, zgrade, skloništa, a nastale stotine grobova palih heroja, među kojima je i legendarni zapovjednik obrane Vukovara, Blago Zadro. Herojski otpor slomljen je 18. studenoga 1991. godine.

Dio branitelja pokušao se izvući iz grada kroz minska polja, a oni koji nisu uspjeli odvedeni su u srpske koncentracijske logore, te su mnogi ubijeni. Među njima i 260 ranjenika iz Vukovarske bolnice.

Tijekom agresije u Vukovaru je, prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, do 19. studenoga 1991. poginulo 450 branitelja i 1350 civila, od toga 86 djece. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece, ranjeno je više od 2500 ljudi, mnogi su zatočeni i odvedeni u neki od srpskih koncentracijskih logora, a nakon okupacije 18. studenoga 1991. bila je nepoznata sudbina 2630 osoba. Tijekom i nakon procesa mirne reintegracije otkriveno je više od 50 masovnih grobnica u gradu i okolici iz kojih su ekshumirani brojni posmrtni ostaci.

 

Tko je tu OLOŠ sasvim je jasno! Nisu Hrvati napali Srbe, nego Srbi hrvatski narod sa ciljem  istrebljenja hrvatskog naroda, njegove vjere i kulture !

A što kaže Tomić uspoređujući Oluju sa Vukovarom:

„Naslađuju se nesrećom svojih pravoslavnih susjeda, drago im je da su neke bolesne starice i uplakana djeca bježali na traktorskim prikolicama, a četiri godine ranije bili su u istoj situaciji“

U istoj situaciji? Nevjerojatno zlonamjerna manipulacija usporediti potpuno kataklizmički razoreni grad sa navedenom bilancom od 50 masovnih grobnica, Ovčarom, logorima po Srbiji u koje su odvedeni zarobljeni branitelji, 86 poginule djece, 1350 civila i 2 630 nestalih, sa zbijegom koji je naredilo rukovodstvo tzv RS Krajine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tko je tu ološ? Jesu li Hrvati prethodno napali neki grad sa srpskim stanovništvom i u opsadi ga totalno razorili? Nisu! Dakle, tko je tu OLOŠ? Ante Tomić jako dobro zna razliku!

1.     Hrvati i Srbi su sebična govna, ne znaju se uživjeti u tuđu muku; jedni drugima činili smo identične svinjarije

Nije točno! Nismo jedni drugima činili „identične svinjarije! Nema izjednačavanja krivnje! Hrvati nisu napali sela i gradove na teritoriju Srbije. Hrvatska vojska nije tenkovima krenula u Srbiju! Hrvatska vojska nije granatirala srpske gradove i sela, uništavala bolnice, crkve, škole i ubijala srpsku djecu, žene i starce.

Izbijanjem rata u ljeto 1991. godine slijedili su masovni progoni iz ratom zahvaćenih područja hrvatskog Podunavlja, Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije. Vrhunac prognaničke krize bio je u studenome kada je nakon okupacije Vukovara i masakra nad preostalim stanovnicima i braniteljima, prognano 15 000 preživjelih Vukovaraca. Na kraju 1991. u Hrvatskoj je bilo 550 000 prognanika, te još 150 000 hrvatskih izbjeglica koji su privremeni smještaj pronašli u inozemstvu (zapadna Europa).

Hrvatska Vlada je od srpnja 1991. godine zbrinjavala prognanike najprije kroz postojeći sustav socijalne skrbi, a potom putem Ureda za prognanike i izbjeglice (osnovan je 22.12.1991.) U tomu trenutku u Hrvatskoj je bilo više od pola milijuna prognanih. Ured je preuzeo skrb o prognanicima, a od sredine 1992. godine i za bosansko-hercegovačke izbjeglice, njihov smještaj i prehranu, te je organizirao život u progonstvu.

Izbjeglička kriza u BIH počela je u travnju 1992. godine po izbijanju rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Do kraja te godine broj izbjeglica iz BiH dostigao je 402 000 osoba. Ponajviše ih je pristiglo nakon srpske okupacije bosanske Posavine i Jajca, no sve do 1995.godine  u Hrvatsku su dolazile nove izbjeglice: kontinuirano iz područja BiH pod srpskom kontrolom, te iz srednje Bosne tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba. Zadnja velika skupina izbjeglica iz BiH stigla je u ljeto 1995. godine, kada je za samo mjesec dana iz banjalučke regije istjerano više od 25 000 Hrvata i Muslimana, te završeno etničko čišćenje područja pod kontrolom Srba u BiH. Preko Hrvatske je od 1992.-1997.u treće zemlje otišlo 400 000 izbjeglica, uz prethodno zadržavanje od prosječno tri mjeseca, a u Hrvatskoj ih je ostalo 160 000, od kojih tek manji dio još uvijek ima izbjeglički status.

Krajem 1992. godine u Hrvatskoj je bilo 700 000 prognanika i izbjeglica, što je bilo više od 15% stanovništva Hrvatske. U 1994.godini  broj prognanika i izbjeglica smanjen je na 380 000, krajem 1996.godine na 360 000, te u travnju 1997. godine na 290 000 prognanika i izbjeglica.

Na dan 31.12.1997.godine u Hrvatskoj je u statusu prognanika, povratnika i izbjeglica bilo još 140 883 osoba, među kojima 79 719 prognanika iz hrvatskog Podunavlja i 22 350 prognanika iz drugih krajeva, 9 336 povratnika i 29 478 izbjeglica. U organiziranom smještaju je 34 463 osoba, a u privatnom 106 420.

Od 1991. do kraja 1997. godine Hrvatska je za prognane i izbjegle izdvojila više od 2 000 000 000 $ od čega za osnovno zbrinjavanje prognanih i izbjeglih (smještaj i prehrana) 1 133 000 000 $. Istodobno, ukupna međunarodna financijska pomoć u skrbi za prognane i izbjegle iznosila je oko 107 000 000 $, te dodatno 110 000 000 $ pomoći u gradnji naselja za smještaj prognanih i izbjeglih.

Zašto sam sve ovo napisala?

Citiram Antu Tomića: „Kad ih slušate, takve okrutne, zlurade, lišene svake empatije, kršćane koji ne shvaćaju ni osnove kršćanskog morala - ne možete se pravo ni sažaliti nad njima. Dođe mi često da pomislim kako taj ološ zaslužuje sve ružno što mu se dogodi“

Tko je tu ološ ? Svakako oni koji su izazvali svojom velikosrpskom agresijom izbjegličku krizu, a ne Hrvatska koja je bila napadnuta i skrbila o 700 000 izbjeglica i prognanika iz Hrvatske i BIH!

Pišući ovakve nepojmljive nebuloze, upravo  Tomić nema nimalo kršćanskog morala ni savjesti, ne samo kršćanskog nego ni ljudskog!

 

http://www.andrija-hebrang.com/domovinski_rat.htm

 

Za agresije na Hrvatsku i zatim na BiH počinjeni su i ratni zločini i zločin genocida.

U Domovinskom ratu ubijeno je 402 djece, 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara (ukupno 28), 3 svećenika, a ranjeno je 1 280 djece, 4 svećenika i 48 medicinara. Osobito je zloslutna sudbina nestalih, kao npr. 294, mahom ranjenika, koji su nasilno odvedeni iz vukovarske bolnice i uglavnom pogubljeni na Ovčari, kako se pokazalo nakon iskapanja tamošnje masovne grobnice u jesen 1996. godine.

Na genocidnu narav srpske agresije osobito jasno upućuju sljedeće činjenice: najmanje 1 000 dokazano pogubljenih civila žrtve su masakri ili skupna smaknuća; najmanje 500 nemoćnih staraca i starica brutalno je ubijeno u zaposjednutim područjima pošto je nadzor nad tim područjima preuzeo UNPROFOR; od razmjenom oslobođenih 6 660 osoba približno 90% kontinuirano je i brutalno mučeno tijekom zatočeništva, pa i nakon oslobađanja trpe od brojnih tjelesnih i duševnih posljedica; 200 000 prognanika nije se moglo vratiti u domove iz kojih su protjerani; tj. nijedan prognanik nije se uspio vratiti na područje koje je zaposjeo srpski agresor.

Tijekom petogodišnje agresije na Hrvatsku ubijena su tri svećenika i redovnika, a ranjena tri svećenika. Protjerano je 226 svećenika, redovnika i redovnica a u zatočeništvu se nalazilo 17 svećenika, redovnika i redovnica, koji su prošli mučenja i torture.

Uništeni i oštećeni objekti Katoličke crkve dokaz su etničkog čišćenja, jer treba dokazati da na tom prostoru nisu živjeli Hrvati

 

 

Posebna okrutnost genocidne strategije srpskih agresora (kako u Hrvatskoj tako i u BiH) iskazala se sustavnim ratnim zločinima nad civilnim pučanstvom napadnutih naroda: što se u svjetskoj javnosti počelo nazivati etničko čišćenje (engl. ethnic cleansing) i etničko silovanje (engl. ethnic rape)..

Jesu li Hrvati rušili crkve po Srbiji, ubijali srpsku djecu? Nisu! Po kojim Tomićevim kriterijima smo jedni drugima činili“ identične svinjarije“?

Ni danas ne činimo “identične svinjarije“

Srbija vodi medijski i kulturološki rat protiv Hrvatske!

Srbija negira  Hrvatima jezik! U glasilu vojvođanskih Hrvata „Hrvatska riječ“ izašli su podaci iz udžbenika gramatike srpskog jezika za osmi razred osnovne škole u kojem tvrde da ne postoji hrvatski jezik, već da je to srpski jezik!?

Tako  je velikosrpska politika uvelike ušla u lingvističku znanost, naslanjajući se  na  politiku Ilije Garašanina i njegova Načertanija iz 1844. godine koji je prvi službeni dokument velikosrpske politike u kojem se tvrdi da su Hrvati samo pokatoličeni Srbi i na Vuka Stefanovića Karadžića, koji je negirao hrvatski narod, a obilno se koristio hrvatskim rječnicima i leksikografijom pri pisanju Rečnika srpskog jezika.

Zakon o kulturnom nasljeđu koji je u prosincu prošle godine donesen u Srbiji, a koji navodi da Marin Držić, Šiško Menčetić, Ivan Gundulić, odnosno svi dubrovački književnici do 1867. godine više ne pripadaju samo hrvatskoj, već pripadaju i srpskoj književnosti.

Gundulićeva "Himna slobodi" prema njima više nije samo hrvatska, već i srpska. O ljudima „nazbilj“ i „nahvao“ ne priča samo hrvatski, već i srpski Držić.

"Srbi se trajno žele spustiti na naše more, Srbi trajno žele uništiti naš jezik i Srbi trajno žele imati renesansu, humanizam i barok koji nemaju“, izjavila je Slavica Stojan, znanstvena savjetnica pri trajnom zvanju i predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Dubrovniku.

Vlada Republike Srbije tvrdi - tako je već 150 godina. "Stara dubrovačka književnost jedinstvena je pojava među Južnim Slavenima koja ima svoje karakteristike i predstavlja veliko zajedničko dobro. Prema jeziku na kojem je napisan, može biti i srpski i hrvatski. To je pomirljiv pristup koji traži ono što je uobičajeno u dubrovačkoj književnosti..."

I tu su se Srbi poskliznuli, jer stara dubrovačka književnost pisana je na čakavici, koja u srpskom jeziku ne postoji.

Svojata li Hrvatska bilo što srpsko? NE! Znači da ne činimo jedni drugima „identične svinjarije“ Kako Tomića nije sramota to napisati? Pa sam sebe otkriva kao neznalicu!

I kao šlag na kraju doista za Hrvate nepojmljivo:

Da je ovo normalna zemlja, Milorad Pupovac bio bi naš predsjednik.

Sva sreća eto da nismo „ normalna zemlja“. A i nismo kada se lik kao Tomić piše Hrvatom.

Citiram što Tomić kaže o Pupovcu;

„….generalno gledajući, on je najozbiljniji političar u Hrvatskoj. Najdulje traje njegova karijera i, kako god vam to možda čudno zvučalo, daleko je najveći hrvatski domoljub od svih. Kad pogledate kakve gadosti njemu govore, na ulici, u Saboru, u novinama i na televiziji, svaki dan, ustrajno i bez prestanka, svih ovih trideset godina, a on svejedno i dalje živi ovdje, može se zaključiti samo jedno – taj stvarno, stvarno voli Hrvatsku. Ja je sigurno ne bih tako volio. Na njegovom mjestu odavno bih odselio“

Koga Tomić zavarava? Ah da čitatelje u Srbiji koji ne financiraju Pupovca!

Ne voli Milorad Pupovac Hrvatsku, nego voli do sada hrvatske kune ili sada eure. Njega i njegov SNV, njegove Novosti i novinare hrani i financira hrvatski narod iz Proračuna da oni pljuju u „tanjur koji ih hrani“ To Pupovac voli, NOVAC i bogatstvo koje je stekao u Hrvatskoj. A nisu za baciti ni tri srpske ruke, a ustvari osam manjinskih ruku sa kojima upravlja Hrvatskom. Zašto bi sve to napustio?

Iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u 2022. godini, financijska sredstva u iznosu od 50.204.225,00 kuna namijenjena su nacionalnim manjinama po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Od tih sredstava Srbima je namijenjeno 13.603.000,00 kuna. NN 48/2022  

 

 

Novosti SNV-a dobile su iz Proračuna u 2022.godini 4 milijuna kuna, da se sprdaju sa hrvatskom himnom (Lijepa naša haubico) da njihov novinar Ivančić piše „„Hrvatska država je neizlječivo bolesna, sadistički izopačena, moralno destruirana i u osnovi zločinačka!“ ili isto Ivančić;

 „… Nezavisna Republika Hrvatska ima imalo integriteta i samopoštovanja, da je  dakle riječ o ozbiljnoj državi, a ne o maloj, pizdunskoj zajednici općina točno po mjeri svojih malih, pizdunskih ustaša…“

Ili da Dežulović piše „ J*** vas Vukovar“

Ili kada Pupovac u Hrvatskom Saboru naziva Hrvate; „neostvarenim, neiživljenim pederima u svakom smislu te riječi“?

Pupovca je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa  kaznilo s 4000 kuna zbog nesklada u prijavljenoj i utvrđenoj imovni. Povjerenstvo je provjerom utvrdilo da Pupovac nije prijavio plaću supruge u točnom iznosu ni ostala njezina primanja, automobil, 69 dionica HT-a te dvije nekretnine, od kojih je jedna u njegovu, a druga u vlasništvu supruge. Piše  tportal.hr

O Miloradu Pupovcu citirati ću dio otvorenog pisma koje sam mu uputila hrvatskepraviceblog:

„Profesore doktore znanosti Milorade Pupovac, vaše ponašanje postalo je degutantno!

Uzalud vam sve titule i znanje, kada se ne ponašate kao zastupnik u Hrvatskom Saboru i kao državljanin Republike Hrvatske!

Znate profesore, doktore znanosti sada  je 2021.godina i vi i ja živimo u Republici Hrvatskoj, nastaloj u Domovinskom ratu, pobjedom nad JNA, velikosrpskim agresorom i pobunjenim Srbima koji nisu htjeli prihvatiti državu Hrvatsku.

Republika Hrvatska međunarodno je priznata 15.siječnja 1992.godine, primljena je u ravnopravno članstvo Ujedinjenih naroda 22.svibnja 1992.godine, članica je NATO i Europske unije. Domovnicu i hrvatsko državljanstvo dobili ste rođenjem u Hrvatskoj, kao i ja nakon 15.siječnja 1992.godine, što znači da ne živimo u NDH, niti u Socijalističkoj Republici Jugoslaviji već gotovo  30 godina.

A vi neprestano živite u NDH i SFRJ! Ne bi li bilo vrijeme da se vratite u sadašnjost i da napokon priznate da živite u Republici Hrvatskoj?

Kažete „ZDS odnosno Za dom spremni je najsramotniji pozdrav u hrvatskoj povijesti i najsramotniji izraz stremljenja hrvatskog naroda za svojom slobodom”

Ne nije prof. dr. Milorad Pupovac, braniti svoj dom nije sramotno, braniti svoj dom od agresora i osvajača borba je za goli život, za opstanak svojih bližnjih, svoje obitelji i svog naroda. Hrvatski branitelji HOS-ovci uz taj su poklič branili svoje domove i svoj narod upravo od velikosrpskog osvajača i vaših pobunjenih Srba iz Hrvatske!

Sramotno je pjevanje „Slobodane šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“. To je sramotno, najsramotnije i najužasnije  pjevanje,  jer to nije izraz stremljenja srpskog naroda za svojom slobodom ! To nije  borba srpskog naroda  za obranu svojih bližnjih, svojih obitelji i svoga naroda!  To  je  osvajačka, agresivna i krvava borba za tuđi teritorij sa ciljem stvaranja Velike Srbije, ubijanjem i uništavanjem svega hrvatskog,  pa i zatiranje svakog  traga  postojanja hrvatskog naroda.“

Zar takav čovjek da bude predsjednik Hrvatske? E neće Tomiću, neće dokle god ima „nenormalnih Hrvata“

Lili Benčik/hrvatskepravice

 

 

20230317_Simunocic_MI6-UDBA-ska_mafija_u_Dubrovniku_i_u_Hrvatskoj.docm

2023-03-17

Izvještaj iz Dubrovnika, nadnevak: 18. 03. 2023.

 

Pored starih yugo-komunističkih UDBA-ša na jugu Hrvatske; Branka Bačića, Nikole Dobroslavica, Frane Matušića, Pere Vicana, ističe se i ono važno ime - Nikola “Cico” Obuljen. Dakako, ima tu u Dubrovniku i malo mladjih UDBA-sa i UDBA-šica kao što su Mato Franković, Andro Vlahušić, Dubravka Šuica, Davorko Obuljen i drugi, koji su pod kontrolom vrhovnog MI6-UDBA-škog šefa Josipa Perkovića, odnosno Saše Perkovića.

Svojevremeno, tada prije tri desetljeća Nikola Cico Obuljen je bio prvo “ratni dogradonačelnik”, i onda od 1993. g. gradonačelnik grada Dubrovnika. Nikola Obuljen je ex-yu UDBA-ški suradnik. Vrlo blisko povezan s UDBA-šem Matom Granićem. Tada za vrijeme yugoslavije su dubrovački UDBA-ši i yugo-komunistički političari bili dobro povezani sa UDBA-šima i političkim funkcionerima u Beogradu. Ipak su “drug tito i partija” posebno marili za Brijune i Dubrovnik.

Nije slučajno da je UDBA-š Nikola Obuljen svoju djecu dao instalirati na značajne pozicije moči u Republici Hrvatskoj. Tako je svoju kćer Ninu Obuljen Korzinek po UDBA-škim linijama dao postaviti za (anti-hrvatsku) ministricu kulture i MEDIJA RH. A sina Tonka Obuljena je dao postaviti za predsjednika upravnog vijeća HAKOM-a, te je nedavno od strane europskog masona Andreja Plenkovića “poguran” i za predsjednika europskog BEREC-a za 2024. g. Uglavnom, dubrovačka familija Obuljen je UDBA-ški zadužena kontrolirati i manipulirati sa elektroničkim i medijskim komunikacijama u službi MI6-masonske globalističke AGENDE 21 (nametnute masama iz njihove MI6-Tavistock-masonske centrale iz City of London).

Ne treba sada još posebno ovdje referirati sve o velikom UDBA-škom kriminalu u Dubrovačkoj banci, u kojoj su hrvatski UDBA-si prali novce u multi-miljunskim iznosima diktatoru Slobodanu Miloševiću i srpskim UDBA-šima, a koji su isti taj grad Dubrovnik komandama JNA dali granatirati i uništavati 1991. i 1992. g.

U Dubrovniku je UDBA-s Nikola Cico Obuljen “dodijelio” ugostiteljski objekt “Cele” na Stradunu masonu i UDBA-su Davorku Obuljenu. To im je UDBA-ška “mašina-tvornica novaca” za ispunjavanje UDBA-ških crnih fondova.

Inače, usput rečeno, skoro svi ugostiteljski objekti u Dubrovniku varaju državu Hrvatsku, odnosno Poreznu upravu RH, na način da ne plaćaju veliki dio poreza (i prireza). Najprije, u mnogim poduzetničkim i ugostiteljskim firmama, običnim zaposlenicima (konobarima, kuharima, čistačicama, …) službeno isplaćuju minimalnu placu preko bankovnog računa (da plate samo minimum poreza na rad, i minimalne doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje), a ostatak od neto dogovorene place zaposlenicima isplaćuju ilegalno u gotovinskom novcu. Medjutim, utaju poreza najviše odradjuju tako sto varaju sa “predračunima” kroz digitalnu fiskalnu kasu. Naime, otprilike oko 50% turista plaćaju usluge u gotovini. Ti strani turisti ne razumiju hrvatski jezik i ne znaju sto piše na papiru koje im (od gazde) ucijenjeni konobari ispostave kao ‘ko fol’ račun. Strani gosti samo vide i razumiju iskazane brojeve, odnosno cifre za platiti. U fiskalnoj kasi, na kompjuteru, konobari isprintaju predračun i to turnu stranim gostima kao ‘ko fol’ račun za platiti. Ako strani turist/ gost plati u gotovinskom novcu, onda po plaćanju glavni konobari odmah storniraju u kompjuterskoj fiskalnoj kasi te predračune za koje Porezna uprava nikada ne dozna da su postojali. A ako gosti plate elektronički bankovnom karticom onda odmah konobari isprintaju pravovažeći račun na fiskalnoj kasi. Ilegalni (neregistrirani) gotovinski novac zaposlenici skrivaju na posebno skrovito mjesto u objektu gdje nitko od “vanjskih ljudi” to ne vidi. Dakle, barem oko 50% poreza (od turističko-ugostiteljske djelatnosti) se utaji na dubrovačkom području. 

Plus, UDBA-ška mafija reketari sve te vlasnike ugostiteljskih i turističkih firmi. Vjerojatno je tako i u drugim turističkim mjestima na Jadranu, i u Hrvatskoj. Tako je to organizirala UDBA-ška mafija.

I tako to već traje preko 20 godina! Podmićena i korumpirana porezna inspekcija ne smije nikada zakonski postupati po ovom gorućem pitanju, jer UDBA-si, naravno, kontroliraju i Poreznu upravu RH.

Ima još jedna finta koju su osmislili UDBA-si kako da legalno i elegantno naplate velike rekete od “većih ugostitelja i turističkih poduzetnika”. Na primjer; kada UDBA-si-mafijaši odrede nekom “jacem” vlasniku ugostiteljsko-turističke firme da mora mjesečno uplatiti recimo 50 000 kuna (oko 6666 eura) mjesečno reketa, onda s takvim osobama dogovore specijalnu financijsku makinaciju. Naime, ti veliki turistički poduzetnici i ugostitelji su upućeni da taj veliki reket otidju uplatiti u Rixos Casino (koji je, naravno, pod UDBA-ško-mafijaškom kontrolom). Dakle, reketarene osobe ‘ko fol’ idu svaki mjesec sa, na primjer, svojih 50 000 kuna kesha se “igrati” u kockarnicu. Na ulazu u kazino se moraju javiti “recepcionerki” da ona dojavi “operativcima u pozadini” da oni kompjuterski namjeste aparate za tu dotičnu osobu. I, naravno, tako svaki put do zadnjeg novčića ta osoba izgubi - sav taj novac “pojede” kazino mašina. I tako niti FBI, niti INTERPOL, niti kojekakva policija ovoga svijeta ne može dokazati da je to zapravo reketareni novac za UDBA-se. Sve izgleda “na prvi pogled” legalno.

Naravno, konobari i kuhari, i čistačice i drugi obični zaposlenici pri svemu tome imaju zaista male place, a rade intenzivno od jutra do kasno u noć, bez i jednog dana odmora u turističkoj sezoni. To je isto razlog zašto su mladi hrvatski gradjani godinama masovno iseljavali u Austriju, Njemačku, Irsku, Švedsku, … jer su sustavno šikaniranjem i omalovažavanjem odtjerani iz Hrvatske!

Ali, zato korumpirani UDBA-ški dubrovački vlasnici ugostiteljskih radnji imaju po nekoliko, cak i mnogo!, nekretnina u Dubrovniku, Zagrebu, i po Hrvatskoj, te i po nekoliko skupocjenih automobila, jahte, …

To je ta UDBA-ška mafija u Hrvatskoj - poput talijanske mafije u Chicagu u 20. stoljeću.

I to je kao normalno u Dubrovniku i u Hrvatskoj!

Dok u isto vrijeme mi pravi domoljubni i kršćanski Hrvatice i Hrvati zbog te proklete UDB-e ne možemo dobiti nikakav posao u Hrvatskoj. Ja osobno zbog financijske dugoročne krize jedva preživljavam od mjeseca do mjeseca. I tako me UDBA-si-mafijaši iz “duboke države” ubijaju već dugi niz godina … jer sam moralan, pravedan, domoljuban, previše pametan i pobožan, te i borac protiv nepravde u društvu.

No, vratimo se na spomenutog masona i UDBA-sa Davorka Obuljena. On je medju glavnim UDBA-škim mafijašima u tom UDBA-škom kriminalu u Dubrovniku - pogotovo kroz “ilegalno i kriminalno isisavanje” velikih milijuna eura iz te UDBA-ške ugostiteljske radnje “Cele” na Stradunu. Bio je jedno vrijeme i zamjenik župana Dubrovačko-neretvanske županije. Genijalno!

Ali, nije to sve! Naime, od 2022. g. su ti dubrovački UDBA-si Obuljeni otvorili još jednu “sotonsku” radnju u starom (kršćanskom) gradu Dubrovniku -> gay bar “Milk”, kao svojevrsnu poslovnu podružnicu matične firme “Cele” sa Straduna. I tko je glavni vlasnik te gay radnje? Gle čuda; MI6-mason i UDBA-s Davorko Obuljen. Dok je su-vlasnik i voditelj tog gay bara “Milk” mali Vicko Lazo, poznata dubrovačka homoseksualna prostitutka, za kojeg se zna da se je išao po jahtama prostituirati za veće pare.

Nu, ima još nešto najgnjusnije u toj cijeloj prici, a za sto znaju skoro svi u cijelom Dubrovniku još od početka 2022. g. Naime, jedan dan oko Božića 2021. g. taj mason i UDBA-s Davorko Obuljen je homoseksualno općio sa tim malim gay-prostitutorom Vickom Lazom u bračnom krevetu i sobi, gdje ih je u tom groznom činu uhvatila njegova supruga Dijana Urlić Obuljen. Ta ukleta spavaća soba se inače nalazi u njihovom obiteljskom stanu na prvom katu obiteljske kuće, u čijem prizemlju (ispod te uklete spavaće sobe) stanuje stara mati Davorka Obuljena. Fucking unbelievable! Tada je ta njegova žena Dijana od shokova i traume dobila psihičko-živčani slom i završila u bolnici. Vjerojatno se naknadno malo oporavila, jer ju se sada može vidjeti s djecom u šetnji po gradu.

Davorko Obuljen i njegova supruga Dijana imaju dvoje malo djece; malog Davida i malu Eriku. Svejedno, unatoč imanju malodobne djece u braku, oni su godinama dogovorni swingeri.

Blago rečeno: PSIHICKI BOLESNICI!

Medjutim, službenici Centra za socijalnu skrb Dubrovnik, po UDBA-škoj zabrani, ne smiju niti pomisliti da zakucaju na vrata obiteljske kuće Obuljen u Solinskoj ulici da provjere je li mala djeca David i Erika imaju adekvatnu roditeljsku skrb, odnosno, imaju li psihički zdrave roditelje!

Mason i UDBA-s Davorko Obuljen je prošle godine izabran za predsjednika MI6-UDBA-ško-masonskog Rotary kluba na nivou Hrvatske za mandatno razdoblje u 2024. g.

Pametnome dosta!

Plus, komplementarno svemu tom globalističkom MI6-masonskom razvaljujućem ludilu, u Dubrovniku, u klubu “Revelin”, još ce se 18. 03. 2023. održati i sotonistički MI6-UDBA-ški koncert grupe LET 3, s prepoznatljivim nazivom: “mama S C”.

 

UDBA - to je naša prokleta sudba!

Ova država i ovaj grad i ovaj narod su nasilno zlo-planski posotonizirani od ZVIJERI 666 iz City of London, i pretvoreni u suvremenu “Sodomu i Gomoru”!

 

CROTITANIC ubrzano tone …

“Selo u plamenu gori, a baba se hladnokrvno česlja!”

 

Boze, pomozi nam!

MARANATHA (hitno dodji Gospodine)!!!

 

 

 

20230322_Pecaric_EU_bl.Alojzije_Stepinac_Zeljana_ZOVKO_BiH-HDZ.docm

2023-03-22

PRILOG KNJIZI "MALI SLOBA"

 

Vjekoslav Krsnik napisao je tekst, koji dajem u Prilozima, a koje možemo shvatiti kao priloge knjizi:

J. Pečarić i M. Pavković, Mali Sloba u Zagrebu, dragovoljac.com, 2022.: https://www.dragovoljac.com/index.php/pecaric/33571-mali-sloba

Niz drugih tekstova o najnovijem ispadu Malog Slobe bi također mogli uzeti uz ovaj Vjekoslava Krsnika.

S obzirom da je Mladen Pavković koautor spomenute knjige prirodno je u Prilozima dati i njegov komentar.

Knjiga počinje slikom koja sve objašnjava:

 

dragutin: HRVATSKI NACIONALNI ZLOČINAC PLENKOVIĆ

 

Naime puno puta sam napisao da su slijedeće tri točke po kojima se najjednostavnije može prepoznati sluganstvo hrvatskih političara i ne samo njih prema svjetskim moćnicima koje se ogleda u sluganstvu prema Srbiji koja je izvršila fašističku agresiju na Hrvatsku, a koju su podržavali/inicirali ti isti svjetski moćnici:

1. Napadi lažima na blž. Stepinca

2. Održavanje lažnog mita o Jasenovcu

3. Napadi lažima na ZA DOM SPREMNI.

Za ovo 'ne samo njih' dovoljno je pogledati tekst velikog hrvatskog kolumniste Josipa Jovića: NAKON DEFINICIJE ANTISEMITIZMA OD VLADE SE OČEKUJE DEFINICIJA PROTUHRVATSTVA, Hrvatski tjednik, 16. 3. 2023.

Zapravo dovoljno je pročitati ono što je izdvojeno odmah poslije naslova:

Matica hrvatska prosvjeduje protiv ideje o Milki Planinc, ali ne brani svog predsjednika Filipa Lukasa.

Crkva ne brani svog nadbiskupa Stepinca.

HDZ-ovci o svemu tome nemaju stav, Ministarstvo kulture financira filmske falsifikate o izmišljenim logorima, Ministarstvo obrazovanja odobrava udžbenike u kojima se o Oluji govori kao o zločinu

Da, Mali Sloba bio bi samo smiješan lik poražene Srbije da u Hrvatskoj – onoj sluganskoj – nisu toliko toga učinili da od Hrvatske stvore Slobinu Hrvatsku – onog istog Slobe po kome je i nazvan Mali Sloba (https://bezcenzure.hr/vlad/slobina-hrvatska/ ).

 

Josip Pečarić

 

PRILOZI

 

IZ SRBIJE NIŠTA NOVO:

IVICA DAČIĆ OPET LANSIRA VELIKOSRPSKE LAŽI

 

21. ožujka 2023.

 

Da se u agresivnoj politici Beograda prema Hrvatskoj ništa nije promijenilo najnoviji je dokaz istup srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, poznatog i po nadimku "mali Slobo". Njemu je zasmetala inicijativa europarlamentarke Željane Zovko (HDZ) koja je uz to i potpredjednica Kluba zastupnika Europske pučke stranke da u Europskom parlamentu organizira konferencija pod naslovom "Alojzije Stepinac - svjedočanstvo vjere, ustrajnosti i nade". Na tom skupu govornici su bili mons. Josip Batelja sa svojomn knjigom o Stepincu, savjetnik pri Apostolskoj nuncijatuir u EU Hrvoje Škrlec, te povjesničari i autori knjiga o blaženiku Stepincu Esther Gitman i Robin Harris te župnik iz Krašića, rodnog mjesta Alojzija Stepinca don Ivan Vučko.

Na tu inicijativu žestoko je reagirao srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić iako on u novim političkim okolnostima nema nikakvo legitimno opravdanje da se miješa ne samo u unutarnje stvari Republike Hrvatske, nego još više u rad Europskog parlamenta budući da Srbija nije članica Europske unije. Međutim kad je u pitanju odnos Srbije prema Republici Hrvatskoj onda se velikosrpska garnitura u Beogradu ponaša kao da propala Jugoslavija još uvijek postoji i da je Srbija ta koja će određivati susjedima naslijeđenim iz propale komunističke federacije kakvu će vanjsku politiku voditi.

Kad je u pitanju Ivica Dačić treba podsjetiti da je on bio nazočan domjenku što ga je povodom pravoslavnog Božića u Zagrebu organiziralo Pupovčevo Srpsko narodno vijeće s ciljem da se još jednom i to nominalno u glavnom gradu Republike Hrvatske promovira tekuća velikopsrpska politika uobličena u projektu tzv. "srpskog sveta". Tada je Ivica Dačić govorio o Srbima u Hrvatskoj, a ne o pripadnicima srpske nacionalne manjine, a kad su u pitanju odnosi dviju zemalja i sporna pitanja koja se trebaju kontruktivno riješiti on je spomenuo jedino "pitanje jezika, pisma i slično". Dakle za takvog srbijanskog ministra vanjskih poslova ne postoje brojna pitanja proizašla iz Srpsko-hrvatskog rata koji su u Hrvatskoj naziva "domovinski", kao što su na prvom mjestu neriješena sudbina nestalih branitelja i civila, povrat ukradene imovine, plaćanje ratne odštete, obeštećenje logorašima srpskih zarobljeničkih logora, vraćanje arhivske građe itd. Nitko od hrvatskih političkih dužnosnika nije reagirao na ovu Dačićevu izjavu koja praktički ukazuje da se velikosrpska politika  prema Hrvatskoj nije promijenila i nakon što je Srbija poražena u Domovinskom ratu.

Takav Ivica Dačić bez srama, pri čemu je veliki dio odgovornosti i na hrvatskoj strani, prije svega na Ministarstvu vanjskih i europskih poslova koje ne reagira na istupe srbijanskog Ministarstva vanjskih poslova uoči održavanja ove konferencija u Europskom parlamentu šalje poruku punu krtivotvorina i laži. On izražava žaljenje zbog namjere hrvatske eurozastupnice Željane Zovko da organizira konferenciju o Alojziju Stepincu, podvlačeći da se Srbija zalaže za jačanje odnosa s Hrvatskom ali da "konferencija o Stepincu ne pridonosi tom cilju". Po Dačiću Stepinac je problematičan jer je u njegovom djelovanju "nadvladao "fanatični hrvatski ekstremizam", te zaključuje da je "Stepinac rodonačelnik hrvatskog kleronacizma". Da bi svoje tvrdnje upućene Europskom parlamentu potkrijepio podatcima Ivica Dačić ponavlja već otrcane velikosrpske laži, pa tvrdi da je "u NDH ubijeno gotovo milijun nehrvata, Srba, Židova i Roma...te da je u NDH pokatoličeno 250.000 pravoslavnog življa".

 

Velikosrpske laži koje uporno ponavlja Miloševićev potrčko Ivica Dačić najbolje su raskrinkali u svojem dosadašnjem djelovanju dvoje istaknutih renomiranih sudionika ove konferencije sarajeska Židovka Esther Gitman i bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher Robin Harris. Oboje su napisali opsežne knjige o humanitarnom i svetom djelovanju blaženog Alojzija Stepinca čije je proglašenje za svetca zaustavio Papa Franjo, dopustivši da mu problematična Srpska pravoslavna crkva prodaje velikosrpske laži. Esther Gitman autorica knjige "Alojzije Stepinac stup ljudskih prava" podsjećajući da u New Yorku postoji ulično mjesto nazvano po njemu svojedobno je izjavila "mi moramo zaustaviti srpsku propagandu na svaki način, i ne smijemo dozvoliti da naša djeca i unuci povjeruju u srpske laži".

Ovo što je izjavila Esther Gitman trebala bi biti službena politika Republike Hrvatske, odnosno preciznije rečeno Ministarstva europski i vanjskih poslova. Otkako je na vlast HDZ na čelu s Andrejom Plenkovićem konstanta hrvatske politike prema Srbiji je međutim, sustavna popustljivost koja se nikako ne može smatrati konstruktivnim rješavanjem spornih pitanja, kako to smatra Ivica Dačić. Indikativno je da je ovu konferenciju organizirala Hrvatica iz Bosne i Hercegovine a ne neki drugi hrvatski europarlamentarac. Željana Zovko je osvrčući se na Dačićevo pismo Europskom parlamentu izjavila kako je "neshvatljivo što Dačić radi, ali je pretjerano to niti ne zanima".

 

 

POLITIKA Mladen Pavković / 19 Ožujak 2023

 

REAGIRANJA: MLADEN PAVKOVIĆ –

U SRBIJI PANIKA, JER ĆE SE O BL. STEPINCU

GOVORITI I U EU

 

Mediji u Srbiji ovih su dana ponovno posvetili veliku pažnju blaženom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu (8.5.1898.-10.2.1969.), jer je u svezi toga u Europskom parlamentu najavljeno da će uskoro o ovom hrvatskom velikanu i mučeniku i tamo biti riječi!

Konferenciju će organizirati uvažena zastupnica parlamenta Željana Zovko (HDZ), koja je najavila da će okupiti istaknute govornike koji će dati osvrt na život i ostavštinu bl. Alojzija Stepinca, a s time se ne mogu i neće pomiriti Srbi, koji i dalje lažu da je ovaj čovjek „zaslužan za prisilno prevođenje u katoličku vjeru i ignoriranje masovnih ubojstva Srba u logorima, odnosno da je riječ o kardinalu iz „epohe zloglasnog NDH" te da je zahtjev za njegovu kanonizaciju  skinut s dnevnog reda Vatikana.

U optužbama o bl. Stepincu poglavito se ističe ratni zločinac Savo Štrbac i njegov Dokumentacijsko informacijski centar Veritas (nešto slično na čijem je čelu notorna Vesna Teršelič u Hrvatskoj).

Dakle, ponovno će se postaviti pitanje - Stepinac: zločinac ili svetac?, iako je odgovor na to poznat i jednostavan! Naime, ovog je velikog čovjeka i mučenika tadašnji javni tužitelj  Jakov Blažević, u vrijeme montiranog suđenja nakon II. svjetskog rata, klevetao, vrijeđao, ucjenjivao i progonio. Toga se uvijek trebamo sjećati i na to podsjećati. Lagao je o njemu koliko je dug i širok. Tražio je da ga osude na najtežu kaznu zatvora, a u tome mu se pridružio i na žalost, Hrvat, Josip Manolić. Blažević nikada nije odgovarao za svoja nedjela, niti se pokajao što je činio zlo hrvatskom narodu. 

Međutim, stječe se dojam da Hrvati kao da nisu ništa naučili od montiranog političkog sudskog procesa Alojziju Stepincu, koji, 1946., nije izveden pred sud i osuđen zbog suradnje sa hrvatskim ustaškim režimom, kako mu je prebacivala komunistička država i kako mu danas prebacuju Srbi, pa i nekakvi pupovci, već zato što nije želio služiti politici komunističke vlasti. Blažević je kasnije izjavio da se Stepincu nije trebalo suditi da se ovaj pokazao elastičnijim prema komunističkoj državi.  Ta izjava dovoljno govori  za sebe.

Ali, kad se i sada razglaba i piše o tome kada će Stepinac biti proglašen svetim i kad nam u svezi toga Srbi pokušavaju vezati ruke i zatvoriti usta, trebamo se sjetiti i riječi samog blaženog kardinala Stepinca koje je izrekao pred „Vrhovnim sudom NR Hrvatske" u Zagrebu, 3. listopada 1946., odnosno upitati se: zbog čega i mi nismo tako hrabri, kakav je u to vrijeme, kad mu se doslovce radilo o glavi, bio i ovaj hrvatski velikan?

Svoj govor tada je prvak Katoličke Crkve u Hrvata  počeo riječima:

„Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti!"

Zatim je dodao i ovo:

„Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu. Ja o tome ne ću opširnije govoriti, nego velim da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti zato što otežu s prijelazima. Činjenica je da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo.(...) Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju. Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovjedi".

Blaženi Alojzije Stepinac je podsjetio (toga će se vjerojatno sjetiti i Josip Manolić) da je 260-270 svećenika poubijano od narodno-oslobodilačkog pokreta te da se ni u jednoj civiliziranoj državi na svijetu to nije dogodilo.

Te i takve koji su ga sudili podsjetio je i na riječi jednog visokog komunističkog političara koji je rekao, a sa kojima, na određeni način, kao da sve više živimo i danas:

- „Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi!"

Stoga s nestrpljenjem u Europskom parlamentu očekujemo konferenciju o bl. Stepincu, bez obzira što se s time neće i ne žele slagati nekakvi štrbci, dačići, teršeličke ili pupovci!

Nu, uz sve to, još nam samo preostaje da se ovom velikom čovjeku i mučeniku ispred zagrebačke katedrale podigne velebni spomenik!  

 

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)

 

 

 

20230405_Pecaric__Veliki_Uspjeh_Cetnicko-Hrvatske-Koalicije__zlocinaca.docm

2023-04-05

Josip Pečarić 

VELIKI USPJEH ČETNIČKO-HRVATSKE KOALICIJE

VELIKI USPJEH ČETNIČKO-HRVATSKE KOALICIJE

 

Vjerojatno sam dosadan ponavljajući kako je najveći dokaz tko je u RH sluga svjetskim moćnicima koji su bili u Domovinskom ratu na strani fašističkog srpskog agresora ZDS.

Ne mogu izravno reći da su protiv Domovinskog rata kada su hrvatski branitelji ponizili te njihove gazde pa im je jedino stalo da ponize branitelje i hrvatski narod zabranom pozdrava kojim je obranjena Hrvatska od fašističkog agresora uz istovremeno ne-zabranjivanje znamenja kojim su fašistički agresori izvršili brojna zvjerstva u Hrvatskoj. Poznato je da dva predsjednika kao stalno se nešto svađaju, ali su jedinstveni u iskazivanju ovog sluganstva svjetskim moćnicima!

 

Zato sam dajem još tri teksta o tome.

 

PLENKOVIĆ OBEĆAO, PLENKOVIĆ ISPUNIO: KAŽNJAVA SE ZDS KAKO BI ETNO MENADŽER I ČUVAR TRGOVAČKE KOALICIJE BIO SRETAN I ZADOVOLJAN

 

Plenković obećao, Plenković ispunio, tako bih počeo ovaj tekst, iako me prožimaju svakakve emocije i neće biti dobro da im se prepustim jer bih mogao biti "osuđen" od inih Yugo nostalgičara, poduprtih velikosrpskim ideolozima koji i dalje gaje dalje ideju.

Sve što ima veze sa 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐨𝐦, a da je pri tome u pozitivnom kontekstu, njima je apsolutno neprihvatljivo.

Prisjetimo se posljednje kampanje HDZ-a pred parlamentarne izbore kada smo među inim obećanjima čuli i ono o zabrani ZDS. Kako smo ušli u izbornu godinu Plenković ispunjava i ovo nakaradno obećanje i kako bi i čuvar trgovačke koalicije bio sretan i zadovoljan.

"𝐙𝐚 𝐝𝐨𝐦 𝐬𝐩𝐫𝐞𝐦𝐧𝐢" je postao veliki uteg i kamen spoticanja trgovačke koalicije i to je svima itekako jasno

Plenković je vješto žonglirao cijeli ovaj mandat izbjegavajući ispuniti svoje predizborno obećanje dato koalicijskim partnerima. Izgleda da je, nažalost, došlo vrijeme da ispuni svoje predizborno obećanje stavljanjem spornog Zakona u proceduru o kažnjavanju ZDS i to drakonskim kaznama, a da pritom ne vodi računa o povijesnom značenju spornog im pozdrava.

Kada se spominje ZDS svi pobrojani dušobrižnici ga dovode u kontekst NDH i Ustaša, a pri tome se zaboravljaju neosporne povijesne činjenice da u 19. stoljeću ban Josip Jelačić povikom „𝐙𝐚 𝐝𝐨𝐦!" poveo vojsku iz Varaždina u bitku s Mađarima, vojska je odgovorila sa „Spremni".

Također „Za dom i narod Slavjanski" korištena na memorijalnoj ploči posvećenoj Jelačiću u spomen događajima i njegovoj pobjedi u revolucionarnoj 1848. godini.

Izraz „𝐙𝐚 𝐝𝐨𝐦" prvi put se spominje u neutralnoj inačici, 1684. godine, u spjevu, Odjeljenje Sigetsko o opsadi Sigeta , kojeg je napisao Pavao Riter Vitezović

Izraz se spominje i u operi, Nikola Šubić Zrinski koju je 1876. godine skladao Ivan Zajec, te u nekoliko brojeva književnog časopisa, Danica, iz 19. stoljeća. Izraz „𝐙𝐚 𝐝𝐨𝐦" također je dokumentiran kao pozdrav u varaždinskom tjedniku, Hrvatsko jedinstvo, u broju iz 1939. godine.

Međutim, poklonici velikosrpske ideje i poltroni  zanemaruju povijesnu povezanost Hrvatskog naroda i ZDS-a dovodeći pozdrav u kontekst II. svjetskog rata i NDH. To čak i mogu shvatiti jer njihova misija je jasna, ali da vlada koju predvodi HDZ-ov premijer inzistira i predlaže ovakav zakon je poražavajuće.

Idemo malo demistificirati povezanost ZDS-a sa NDH-a

Neosporna je činjenica da je za vrijeme NDH Ustaše kao legitimna vojska NDH koristila ZDS kao svoj pozdrav, također je neosporna činjenica da je vojska NDH počinila zločine, međutim, slijedom toga,  i što smo učinili vezano za toJesmo li zabranili zvijezdu petokraku kao simbol pod kojim su se dogodili jedni od najtežih zločina u modernijoj povijesti? Nismo, naravno da nismo.

Hoćemo pričati malo o periodu od 1945. do 1990. i zločinima koji su pod okriljem zvijezde petokrake učinjeni spram Hrvatskoga naroda i krilatice "bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti"? Pritom ne umanjujem stradanje i drugih naroda i neistomišljenika režima zločinca Tita i KP. Slijedom svega toga, a u kontekstu II. svjetskog rata možemo malo pričati o četničkom pokretu na čelu sa krvnikom 

Trebamo li spominjati zločine koje su oni počinili? Mislim da ne trebamo, ali vidi čuda Plenković se nije sjetio zabraniti kokardu i ostala četnička obilježja. Zašto? Pametnome dosta!

Nadalje, povezanost ZDS i veličanstvenoga Domovinskog rata je nešto neraskidivo, ako to nekome nije jasno bojim se da bi kako narod kaže mogao ¨"polomiti zube" na toj nejasnoći. Razumijem da ne shvaća emociju kada pričamo o, ali nije mi jasan general Tomo Medved. Generale vi ste vodili vojsku pod ZDS, gdje su naši vojnici ponosno jurišali na nerijetko puno jačega neprijatelja i svojom krvlju natopili ovu nam jedinu domovinu koju imamo i to pod Hrvatskim stijegom i ZDS. Zar ste to zaboravili general!?

U Domovinskom ratu puno postrojbi je ZDS koristilo kao svoj pozdrav, iako je ZDS bio službeni pozdrav  i nalazi se na službenim insignijama. Pod ZDS smo se rađali, borili, umirali. Nema tog zakona, nema te vlasti koja će nas spriječiti da ga i dalje slavimo.

Možete nas kažnjavati, a naposljetku i zatvarati jer malo ljudi u našoj državi će moći plaćati drakonske kazne predviđene nakaradnim Zakonom,

 

DANAS ZA POKLIČ, A VEĆ SUTRA I ZA VICEVE NA ROBIJU!

5 travnja, 2023

 

Osuđuju vas i hapse (kazne), ako na javnom mjestu viknete – Za dom – spremni! Tijekom 1991. to je bilo normalno, a onda se netko sjetio da je to isto  čuo i u vrijeme NDH, što drugim riječima znači da su na taj način NDH i Hrvatska država postali jedno te isto!(sic!). Kad su hrvatski generali Gotovina i Markač bili nevini u zatvoru, hapsili su i sve one koji su nosili majice s njihovim fotografijama, ali i one koji su lijepili njihove postere. Akademiku Josipu Pečariću zabranili su jednom i predstavljanje knjige, jer je nosila naslov „Dnevnik u znaku Za dom spremni", a da je nisu ni pročitali. Ludilo! Nu, i prije su zatvarali, čak i za najobičniji vic, ili pak za objavljenu domoljubnu pjesmu. Sve što ima veze sa srpskim četnicima ili fašističkom Srbijom sve se više stavlja ad acta! Povijest se očito ponavlja...

Evo, nekoliko viceva zbog kojih su ljudi u vrijeme Tita i partije ostajali bez slobode, zaposlenja i bez mogućnosti javnog djelovanja, tj. bez svega.

·         Dođe čovjek na Trg Republike, a na trgu crne zastave. Priđe čovjek milicajcu i upita ga:

Zašto su izvješene crne zastave?

Umro Tito!

Ode čovjek na kolodvor, prošeta se, vrati se na trg milicajcu i upita ga:

Zašto su izvješene crne zastave?

Ta, čovječe, rekao sam vam sto puta: Umro Tito!

Uh, kako ja to volim čuti!

·         Sreli se Tito i Ray Charles pa pita Ray Tita:

Kako si druže?

Kao što vidiš.

·         Došao Tito u Sarajevo na neku proslavu, a Sarajlije velikom gostu ispekli vola...Tito iznenađen reče:

Ljudi, niste trebali.

Kad netko iz mase:

Ne brinite druže Tito, dok je Sarajlija bit će i volova!

·         Vozi se drug Tito u limuzini, a iza njega ide fićo, a u njemu Mujo i Haso. I ide Tito, ide, skrene on lijevo, Mujo i Haso za njim...skrene Tito desno, oni za njim, on nazad, oni za njim..gdje god Tito ova dvojica za njim. Razljuti se Tito, parkira, izađe iz limuzine, a Mujo i Haso iz fiće.

Tito: Jel vas dvojica, što me stalno pratite?

A Mujo i Haso će na to (zajedno): „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo".

·         Obilazi Tito zatvore, pa naišao na Cigu:

Zašto si ti Cigo u zatvoru? – pita JBT.

Pričao sam viceve o tebi druže Tito.

– Hajde ispričaj jedan a da nije u vezi sa mnom pa ću narediti da te puste, reče JBT.

Dobro, e znaš da je Jovanka u drugom stanju, ali nije u vezi s tobom!

·         Poslije rata šeće Tito ulicom i sretne stariju ženu, pa joj kaže: „Smrt fašizmu, bako!"

Baka odgovara: „I tebi sinko, i tebi!"

·         Šetao se Tito poslije rata i ugleda seljaka kako ore sa volovima i drvenim plugovima. Naredi svojima da tom čovjeku odmah kupe traktor sa svim mogućim priključcima, a kad je seljak to čuo reče:

Pa, gospodine, kome mogu zahvaliti za taj lijepi dar?

A Tito će: Onome za koga si se borio u ratu!

A seljak:

Joj, izvini Dražo nisam te prepoznao!

·         Za vrijeme jednopartijske demokracije pita učiteljica Ivicu:

Ivice, tko je najveći ratnik za kojeg si ikada čuo? Ivica odgovori:

Josip Broz Tito.

Na to ga učiteljica pohvali i kaže: – Sjedi, petica!

Ivica sjedne, potajno  izvuče ispod klupe jednu sliku, pogleda je i šapne:

Izvini Rambo, ali karijera je karijera!

·         Došao Cvijetin Mijatović u Kuću cvijeća da se pokloni sjenama druga Tita, kad začuje glas iz grobnice: „Cvjetane, Cvjetane dovedi mi bijelog konja!"

Na to se Cvijetin prenerazi, istrči iz Kuće cvijeća i naleti na Staneta Dolanca. Kaže mu što je i kako je, a Stane će njemu- Ta hajde da zajedno vidimo. Sigurno ti se učinilo.

Uđu zajedno u Kuću cvijeća kad se iz groba začuje glas: Cvjetane, Cvjetane bijelog,  a ne – nilskog konja!

·         Letjeli Tito, Regan i Brežnjev u avionu:

Poslije nekog vremena gurne Regan ruku iz aviona i kaže:

Upravo letimo iznad Amerike.

Kako znaš?-pitaju ga.

Poznajem blagu klimu Kalifornije.

Poslije određenog vremena kaže Brežnjev:- Upravo letimo iznad Sibira!

Kako znaš?

Sibirsku oštru klimu svatko zna.

Kratko poslije toga uzvikne Tito: Sarajevo-Baščaršija!

Otkud znaš tako precizno?-pitaju drugi.

Pa... božju ti majku, ukradoše mi sat!

·         Tko bi se spasio kad bi se potopio „Galeb"?

Hrvatski narod!

·         Pita profesorica povijesti Ivicu:

Što je bilo poslije Titove smrti?

Sahrana, što bi drugo moglo biti?

·         Američki svećenici na putu po Jugoslaviji posjetili su jednu ludnicu.

Došli svećenici u odjel, a svi bolesnici počnu  vikati:

Živio drug Tito!

Samo jedan šuti.

Što ti ne vičeš? – upitaju ga svećenici.

Ja nisam lud, ja sam bolničar!

Nu, ako ste „brbljali" i ovo, nitko vas nije mogao spasiti kaznene prijave ili pak – zatvora!

·         Dok nam je bravar bio predsjednik, sva su nam vrata bila otvorena!

·         Druže Tito samo piši, radit ćemo i po kiši, neka piše i Jovanka, radit ćemo bez prestanka!

·         Tito-partija, prasci i rakija!

·         Mi imamo, mi imao dva junačka sina, druga Tita i druga Staljina!

·         Tito je krao, al je dao! Ovi kradu, al ne dadu!

Što mislite da danas netko nešto takvoga izgovori ili napiše, ali da umjesto „Tito" u glavnoj ulozi bude netko od poznatih hrvatskih političara ili politikanata, je li bi taj dobio „pohvalu" ili kaznenu prijavu?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

 

GRB HOS-A JE OBILJEŽJE RATNE POSTROJBE POBJEDNIČKE VOJSKE

05 Travanj 2023

 

Ovu kolumnu pišem na traženje mojih prijatelja bojovnika HOS-a, a vezano za ponovno pokrenutu hajku i stigmatiziranje znakovlja HOS-a, ratne postrojbe pobjedničke Hrvatske vojske. Hajka je pokrenuta nakon objave nacrta novog  Zakona o prekršajima koji je preložilo Ministarstvo unutarnjih poslova.

Naravno da su „lijevi" mediji i mnogi drugi jedva dočekali prigodu da se obračunaju sa HOS-ovcima, navodeći svoje ideološke i demagoške floskule i razloge.

Prema Prijedlogu novog Zakonu o prekršajima kazna za "prekršaj počinjen isticanjem određenih simbola kojima se izražava ili potiče mržnja ili uzvikivanjem ili pjevanjem navedenog pozdrava", premda se ne naglašava kojeg pozdrava, povećala bi se 23 puta i mogla bi iznositi od 700 čak do četiri tisuće eura.

Treba reći da u Hrvatskoj postoji jedna glasna manjina uz značajnu pomoć u medijima koja sustavno pokreće hajku i stigmatizira znakovlje HOS-a. Prisjetimo se da su tu hajku pokretali Radovan Dobronić, Zoran Milanović, nevjerodostojni svjedok na haaskom sudu Žarko Puhovski i naravno svenazočni Milorad Pupovac i njegova SDSS-a.

Radovan Dobronić, predsjednik Vrhovnog suda, nije bio ni zasjeo na novu funkciju čelnika Vrhovnoga suda, a ničim izazvan, odmah je počeo dijeliti hrvatsko društvo. Tako je rekao da je pozdrav Za Dom Spremni sporan i da se jednostavno rečeno – ne smije nigdje i ni pod kakvim okolnostima tolerirati, vraćajući se na interpretaciju o ovom predmetu na poziciju drugog svjetskog rata i zaboravljajući ulogu ovog povika u Domovinskom ratu.

Zoran Milanović je tako držao da je sazrelo vrijeme da se on i njegovi obračunaju sa HOS-om. Zoran Milanović napustio je obilježavanje 28. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Maslenica '93.". Milanović je to učinio zbog nekoliko osoba u protokolu koje su nosile ratna znakovlja HOS-a na kojima je i pozdrav "Za dom spremni".

O svemu se telefonom čuo i s premijerom Plenkovićem, krenuo natrag u Zagreb, a kasnije objavio da je admiralu Robertu Hranju i i drugim časnicima zapovjedio da napuste protokol.

Pravni status HOS-a

Stoga sam pozvan pravno, činjenično, ustavnopravno i povijesno podučiti ministra Davora Božinovića, sve njih i javnost koja ga podržava i koji kreće u nove napade na bojovnike HOS-a i HOS-ovo služeno znakovlje.

Pozvan sam ponovno podsjeti javnost što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016. godine u Zagrebu:

Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;

Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. donio zapovijed (koju ju sam ja napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;

Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službenika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH, kao što je odobravaloznakovlje svih drugih ratnih postrojbi Hrvatske vojske ;

U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a (1996.), a tako je i u važećem Zakonu;

Grb Udruga HOS-a , koji je istovjetan odobrenom znakovlju ratne postrojbe HOS-a su službe Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.

Govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskog rata, sa stajališta Drugog svjetskog rata, nije niti povijesno prihvatljivo. Pozdrav 'Za dom spremni' doživio je Domovinskom ratu drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički!

Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskom ratu ubijali civile sa crvenom petokrakom i kokardom na kapi (ta činjenica nositelje hajke očito ne smeta!?).

Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskom ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti. U Domovinskom ratu tom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je, nema važnijeg povijesnog razdoblja.

Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati. Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav 'Za dom spremni'. Od pozdrava „Za dom spremni" četnicima se ledila krv u žilama u Domovinskom ratu, možda je to pozadina svih hajki na ratno znakovlje HOS-a?

Očito je da bi mnogi rado zabranili ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskom ratu.

Ministre Božinoviću, nadam se da vam je sad jasno da je znakovlje HOS-a zakonito znakovlje ratne postrojbe pobjedničke Hrvatske vojske.

 

 

 

 

 

sliku priložio - dragutin

 

 

 

 

20230416_Nadbiskup_Carlo_Maria_Viganò_Zvḭzda̰͒n_Xivko̰vi͒ch.docm

2023-04-16

Nadbiskup Carlo Maria Viganò

Zvḭzda̰͒n Xivko̰vi͒ch

 

nadbiskup Vigano

VAZMENA POSLANICA

--- --- ---

te nametnute nam nadmene varhuške privaržene LAŽima, pokazivadu zorno kako jesu sve one zapravo Vragova služinčad

 

https://www.lifesitenews.com/opinion/abp-vigano-our-elites-adherence-to-lies-and-falsehood-show-them-to-be-servants-of-satan/

--- --- ---

Oj braćo: jerbo jeste prezkvasni, očistite stari kvasac neka bÿdete novo tḭsto. Isukarst, naše vazmeno Janje, je žartvovan. Svetkujmo daklen, ne z'starim kvascem, niti z'opačininim niti z'zločinim kvascem, leh z' prezkvasnim pohlÿbom izkrenosti tar izstḭne.   Kor.1. 5:7-8

--- --- ---

LAŽ = VRAG

 

Sudoban svijet ... je LAŽin talac.

Sve što smislidu ove danas varhuške (elite, gojenci, iredenta), provodidu daržavne uzstanove, promicadu javna priobćila (mediji) ... je LAŽ, netočnost i obmana.

Izhitrena pLandemONija ... je LAŽ, a sve zbog virusa stvorenoga u laboratoriju za potrebe masovnoga uštarca tj. ʺcjepljenjaʺ koje je neučinkovito, ali i štetno za zdravlje.

Rodna teorija ... je LAŽ, koja poriče razlikovatbu spolovah koje je želio Stvoritel, čime se želi uničit Božju sliku i priliku u človjeku.

Klimatske promjene ... su LAŽ, temeljena na lažnoj postavki o podnebnoj (klimatskoj) ugrozi koju je izazval človjek, i na još lažnijoj podvali kako smanjena oddaja (emisija) ugljičnoga dioksida (CO₂), samo u nekim daržavama, može smanjit ukupnu zemljinu temperaturu.

Ukrajinina ugroza ... je LAŽ, koja je izazvana kako bi se uničilo družtveno i gospodarsko tkivo europskih narodah nerazumnima mjerama protiv Rusijanske Federacije.

Agenda 2030. ... je LAŽ, koju nameće pustošilačka banda kako bi porobila svo človječtvo.

Woke-ideologija ... je LAŽ, koja uzrokuje uničitbu našega izkazja, naše povijesti i naše vjere, kako bi se nametnula paklova religija Novoga svjetskoga poredka (New World Order) i barbarstvo Sveobćega protivčlovječjega veleprevrata (The Great Reset).

Ono što zabrinjava najviše jest kako je ova protivčlovječja prijevara koju izvaršavadu elite na daržavnoupravnim položajima, zahvatila jednako crikvena tijela. Tamo neke ine LAŽi, ali ne manje ozbiljne, kvaridu vjersku čistoću vrijedjaduć Božansko Veličanstvo i izazivaduć prokletstvo mnogih:

Ekumenizam ... je LAŽ, koja snižava živoga i pravoga Boga na razinu kakvoga pučkoga idola.

Sinodalan put ... je LAŽ, koja ruši Bogom uzpostavit crikvin uzstroj kakvoga je zamislil Isukarst, sve pod lažnom izlikom: ʺosluškivanja Božjega narodaʺ.

Liturgijska reforma ... je LAŽ, uvedena z'izprikom neka bude razumiva misa vjernicima, z'jedinom namjerom za oduzet Bogu čast i za ugodit krivovjercima-odpadnicima (hereticima).

Ženski djakonat .. je LAŽ, koja davaduć ženama takve uloge - napada i misu i sakramente, pak se pača u sveti red kojega je ustanovil naš Gospodin.

ričest razstavitima i izvanbračnima ... je LAŽ, takva je mogućnost ne-obpravdana.

Blagoslov homoseksualacima ... je LAŽ .

Ulazak transseksualaca u sjemeništa ... je LAŽ .

 

Štogot bi govoril Bergoglio oko toga svega, ćudoredje ne slijedi dnevnu modu.

Prihvaćanje sodomije ... je LAŽ, čime ko' pak bi se želilo za obzakonit odnose mnogih crikvinih dostojanstvenikah i inih klerikah, a ne za spasit te jadne i griješne duše.

Te LAŽi se izricadu z'dovoljno darzkosti u javnosti, lišene bilo kakvih razumnih ili vjerodostojnih činjenicah. Ne pokušava se više nespretno za sakrivat izstinu, nego nadmeno uznosit krivotvorinu, podrivat razum, nijekat izstine.

Ali zašto se odlučiva dobrovoljno toliko puno človječja za odreć se vlastite prosudbe i zašto prihvaća očite LAŽi?

Jerbo je privarženost zabludi - cijena što traži svijet od svojih čtovatelah, od onih tkoji ne želidu bit na družtvenome bridu, sudjeni i progoniti.

A tko je knez LAŽi, nego li Vrag - otac LAŽi, onaj tkoji je bil ubojica od samoga početka?

Vrag, tkoji je izkušaval naše praroditele ne manje darzkijom LAŽi: “Jedete li ovo voće, bit ćete ko' bogovi.” To je bila darzka LAŽ, a vjerovanjem u nju i Adam i Eva su odlučili odbaciti svoj razum i svoj Bogoposluh kako bidu slijedili lažnu obećatbu koju je dal taj odvratan stvor - Vrag im.

Ono što Vrag obeća našem Gospodinu izkušavaduć u pustinji Ga, izto je bila LAŽ: "Sve će ovo bit Tvoje" ... Vrag je ponudil ono čega je Isukarst jur bil ne samo Gospodar, nego i Tvorac.

U misnoj poslanici na ovaj presveti dan kada slavimo uzkarsnuće našega Gospodina Boga Isukarsta od martvih, apostol nas podtiče neka izbacimo stari kvasac: expurgate vetus fermentum. Svatko tko je upoznat z'drevnim načinima pohlÿbove pravitbe, zna kako je matično tijesto - onaj dijel brašna i vode što nakon vrijetbe postaje podizna masa. Može se čuvati desetlijećima, promijesi li se ponekad ponovno z'novim brašnom i z'novom vodom. Tako ima sudoban pohlÿb povezje z'svim predhodnim pohlÿbjem. Nu, ako je kvasac star, to utječe na svo novo tijesto i na svo novo pohlÿbje.

Očistit stari kvasac znači - krenut iz početka, ostvarit izstinski "The Great Reset" (velepreuzstroj) svakoje pojedine duše i svakojega družtvenoga tijela, uničit zlobinu vrijetbu i izopačenost, pak započet iznova z'prezkvasnim pohlÿbom, z'likom Svete Euharistije, z'Presvetim obtajstvom novoga i vječnoga saveza koji je sklopil Isukarst z'svojom Crikvom, koji je obnovit savez u milosti, pak ne podliježe dobnima promjenama, novotarijama i obkolnostima.

Zato govori Sveti Paval obko prezkvasnoga pohlÿba. Izposničak pohlÿb, pohlÿb onih tkoji ne imadu doba za sačuvat matično tijesto živim, pohlÿb onih koji se pripremadu za jest janjetinu i gorko bilje prije nego li ʺnapustidu egipatske zemlje pak pregazidu Čarvenomoreʺ.

Preuzstroj, nova stvoritba, nova Pasha, ostvaruje se u Isukarstu - jedinstvenoj, neizostavnoj, vječnoj Izstini, živoj i izstinitoj Riječi vječnoga Boga Otca. Parvi preuzstroj je povratak Isukarstovoj Izstini, Onoga tkoji je za sebe rekal: “Ja sam Put, Izstina i Život.” Izstina - je, doklen nasuprot tomu zabluda - nije. Izstina zahtijeva izkrenost z'naše strane – in azymis sinceritatis – ko' nuždan odgovor na Izstinino svjetlo – et veritatis.

Vrag tj. bogomajmun, izokrenuto oponaša stvoritbu, upuštaduć se u čudovištičje koje svaka razumna osoba prepoznaje ko' takvo. On još izvarnutije oponaša izkupitbu, obećavaduć ʺdobroʺ, što mu je zapravo nepoznato, jerbo ga on sam ne posjedova. Traži za uzvrat neka prizna človječje svojim bogom ga. Trebali bismo prepoznat ovaj vragov naum, odbacit ga i borit se protiv toga.

Borimo li se za izstinu, za bilo koju izstinu ne samo Božju Izstinu, svarstavamo se na Isukarstovu stranu, na stranu Onoga tkoji nije lagal kada je svojim apostolima objavio svoju smart i uzkarsnuće.

Odlučimo li umjesto toga za ne borit se za izstinu, ili čak za dopustit neka se proglašava zabluda, ili je sami širit - svarstavamo se na Vragovu stranu, na stranu toga kneza laži, na stranu onoga tkoji obećava što ne izvaršava, z'jedinom svarhom za odvuć nas u prokletstvov ponor, u koji je odlučil potonut kada je počinivši oholostin grijeh, vjeroval kako se može stavit na Božje mjesto, pak odlučit što jest što nije, odnosno što je izstina a što laž, što je dobro a što zlo, što je lijepo a što ružno. Zapravo, paklov svijet kojemu danas prezglavo stremimo, je sastavljen od laži, zlobe i ružnoće. Niti ne može bit inokiji, nego samo takav.

Nije slučajno što se naziva Vrag knezom ovoga svijeta, jerbo on nije kralj! Njegova moć je prolazna i dopuštena od Boga samo doklen se ne zavarši kusno razdoblje i dojde presudin trenutak.

Nije inokije niti za vragoslužinčad. Čak i ako se čini kako nas nadvladava njihova moć, čak i ako izgleda kako su sredstva koja im stoje na razpoložbi prezkrajna i neodoliva, njihova se skončitba neumoljivo približava, jerbo preuzima Isukarst svoju sveobću kraljevinu.

Isukarst mora vladati, to je nuždno, to je redoslijed koji je Bog htio, i ne može nitko, čak ni cijeli pakal, produžit prividnu hudičovu pobjedu ni za jedan trenutak.

Prije samo dva dana razmatrasmo obtajstva Gospodinove muke i smarti. Ostali smo u molitvi u tišini naših crikvah.

JE DOVARŠENO ... ne znači: "sve je izgubljeno" ... nego: "sve je došlo do svoje izpunitbe", to jest: " izvaršeno je odkupitelsko djelo".

Χριστὸς ἀνέστη je garčak vazmen pozdrav: "Krist je uzkarsnul." Na što se daje odgovor: Ἀληθῶς ἀνέστη – Izstinski uzkarsnu Gospodin – Surrexit Dominus vere.

Taj ἀληθῶς - Izstinski - vere, sadrži stvarnost Spasitelovoga uzkarsnuća, izstinu o tome povijestnome dogadjaju u kojem je izpravilo Bogočlovjekovome milosardcju onaj davan Adamov grijeh, uzrokovan Vragovom LAŽi, tkoji je nastavio lagati i kad je obtužil Isukarsta z'lažnima svjedocima, a tkoji i danas LAŽe, pokušavaduć obsujetit odkupitelsko plodovje.

Danas, nakon što su objavile svečane Exsulteta-note (Hvalospjev uzskarsnoj svijeći -  http://kaptol.ofs.hr/vazmeni-hvalospjev/ ) uzkarsnu slavu, slavimo Isukarstovu pobjedu nad smarti i nad grijehom, Njegovu pobjedu nad Vragom.

Slavimo i crikvinu i karstjansku pobjedu nad zemaljskima neprijateljima, jerbo je sudbina obtajstvenoga tijela presudita u trenutku u kojem je prikovalo Njegovo Božanstvo onu staru zmiju na križ:

Svetoj Žartvi uzkarsnici dajte slavu karštenici !

Janje ovce oslobodi , Krist nas griješne preporodi .

Z'životom smart se sasta i čudesna borba nasta .

Vodja živih pade tada i živ živcat opet vlada .

Oj Marijo, reci što je ?  Što ti oko vidjelo je ?

ʺGrob ja vidjeh Krista Boga , svijetlu slavu Uzkarsloga ,

Angele i platno bijelo u čem' bješe Sveto Tijelo .

Ufanje mi uzkarslo je , Krist moj Gospod i sve moje .

Pred vaman će tamo gdje je cvjetna strana Galileje .ʺ

Znamo kako si doizstine uzkarsnul, oj Božji Sine .

Oj Pobjedniče , Kralju divan, budi naman milostivan !

Neka bude tako , slava !

 

Gospoddnevak (nedjelja), Gospodinovo Uzkarsnuće, 9. travca 2023.

 

Carlo Maria Viganò, nadbiskup

 

 

 

 

obradil: Zvḭzda̰͒n Xivko̰vi͒ch