|
Ovaj text je bio objavljen
u «Hrvatskom slovu», 13.veljaće 1998.godine,
a 2003.g. u knjizi autora Javor Novaka pod naslovom
DA SAM IMAO HRVATSKU
Na kraju Drugog svjetskoga rata i u prvim mjesecima poslije
kapitulacije, svo nekomunističko, a inače brojno stanovništvo Titove
Jugoslavije, uključujući i pripadnike poraženih vojski, bježalo je
spašavajući se pred osvetoljubivim koljačima, koji su se domogli vlasti.
Slovenska vrata tada su bila jedina vrata prema Zapadu, prema Austriji i
Italiji. Partizani nikada nisu priznali da je to bio strahoviti pokolj,
nečovječna odmazda nad ranjenicima, nad ratnim zarobljenicima, nad onima koji
su se predali, nad domobranima, četnicima i ustašama, ali i nad nedužnim
civilima; nad starcima, ženama i djecom. O tome postoje metri i metri filmske
vrpce, koju su partizani snimali i ponosno pokazivali poslije rata. Time su
se ponosili kao pobjedom. TV Ljubljana pokazala je u prosincu 1996. dio tog
materijala. Svi oni, po komunističkomu svjetonazoru "tko nije s nama -
taj je protiv nas", nisu imali pravo na život čak ni negdje drugdje,
izvan totalitarne, zločinačkim rukama stvorene, socijalističke Jugoslavije.
Slovenija je tako išarana jamama prepunim ljudskim kostima, masovnim
grobnicama, zabetoniranim oknima napuštenih rudnika u kojima je najviše
mrtvih upravo Hrvata. Velika većina njih nema ni obilježja, ni križa.
Postojeća slovenska komunistička vlast još nije spremna suočiti se s tom
mračnom "epizodom" u nedavnoj im prošlosti. To posebno smeta napadanom
i čestim polemikama izloženom Međimurcu Dragutinu Šafariću, Hrvatu, koji već
toliko dugo živi u Velenju da mu ni slovenski jezik, ni mentalitet nisu
nepoznanica.
Prije petnaestak godina, zainteresirala ga je, kao građevinara pojava
čestih iskapanja ljudskih kostiju na mjestima gdje su se gradile kuće. Tako
je započeo razgovarati s ljudima iz okolice, skupljati podatke, ucrtavati
masovne grobnice u karte, fotografirati ih, i poticati svjedoke da se
oslobode straha i otkriju mu istinu. Njih je svakim danom bilo sve manje, a
reakcija svakojakih: od burnih, odbijajućih ili prestrašenih do mučnih,
rijetko razgovorljivih, te pouzdanih i vjerodostojnih. Istinu koju su mu
ispripovijedali, a koju je kasnije nekoliko puta provjeravao, složio je u
stravičan mozaik svekolike patnje Hrvata u danima prije dolaska na Bleiburg i
mjesecima poslije njega.
Dolaskom demokracije i priča o ljudskim pravima Šafariću se učinilo
nevjerojatnim da Slovenija može tražiti članstvo u Vijeću Europe i u
Europskoj Uniji prije nego otvori svoje partizanske jame i sve zločine, kojih
je na stotine. Bilo mu je također nelogično da slovenska država priznaje
talijansku i vrlo malobrojnu mađarsku manjinu, a ne priznaje više od sto
tisuća Hrvata.
Svaka istina kad tad iziđe na vidjelo, pa će tako ugledati svjetlo dana i
istina da je u Sloveniji poubijano oko 70.000 Hrvata bez žrtava Bleiburga.
Vrijeme je da slovenska vlast, prije ulaska u velehvaljenu zapadnu zajednicu
naroda, postavi spomen svim mrtvima na svom tlu. To je najmanje što treba
učiniti danas za one, koji su prije pola stoljeća strijeljani ili zaklani kao
ranjenici, ratni zarobljenici ili civili. Tek tada ćemo moći govoriti o
Sloveniji kao europskoj državi čista obraza.
Celje je od Zagreba udaljeno jedva osamdesetak kilometara, a
nekadašnje Titovo Velenje još dodatnih osamnaest. Pet kilometara sjeverno od
Velenja, u kanjonu rječice Pake, nalazi se Huda Luknja. Tako doista taj
kanjon i izgleda. U knjizi Veliki finale na Koroškem autor Franci Sterle
opisuje dramatične događaje u Hudoj Luknji sredinom svibnja 1945. Scenarij
pokolja bio je sljedeći, kako pišu u slovenskome tisku gimnazijalke Nika,
Duška i Ana u prosincu 1992.: Partizani su svibnja 1945. zaustavili bijeg
"ustaške sile" i njemačkih četa zahtijevajući predaju i polaganje
oružja. Ustaše nisu vjerovale da će partizani poštivati ratne konvencije o
vojnim zarobljenicima i odlučili su se na otpor. Neravnopravna bitka u
kanjonu i dolini G. Doliča (Pancer Greben), te na području Mislinje, trajala
je dva dana. Nadmoćna partizanska brigada imala je deset (10!) poginulih. Na
ustaškoj je strani palo 3.000 muškaraca, a zarobljeno ih je gotovo 11.000!
Procjene su da je to tek trećina odista pobijenih u toj klopci. Kako
inač¸e objasniti da je u deset velikih skupnih jama bez obilježja pokopano gotovo
5.000, navodno, isključivo ustaša. I kakav je to boj u kojem je omjer
"pobjednika" i "poraženih" 10: 14.000! ? Monstruozno je i
to da su kuće sagrađene oko te grobnice...
Očevidci su izjavili da se "zbog tisuća i tisuća mrtvih između
Hude Luknje i..." (sjevernije - op. J. N.), "Mislinje širio tako
jaki smrad da su uokolo, četiri godine, pčele umirale". Profesor Damjan
Kljajić te događaje naziva masakrom u Hudoj Luknji. Smatra da su ga izvele
trupe pridošle s juga, i da je slovenskih partizana među njima bilo malo.
Većina jedinica bile su crnogorske i dalmatinske. Kako su ustaše bile sa svih
strana okružene kanjonom, partizanskih je žrtava bilo zanemarivo malo. Oni su
ih dočekali na obroncima. Bile su to zaključne partizanske
"operacije", kako kaže, s kraja travnja i početka svibnja 1945. Po
toj tvrdnji mnogo se ustaša probilo do Austrije, gdje su ih na Pliberskom
jezeru partizani opet dočekali. Kaznili su ih smrću tobože zato što su
bježali s "pokradenim vojnim plijenom."
U uvjetima, u kojima se do današnjega dana nikakvom rekonstrukcijom
ne može utvrditi ni približan broj poginulih civila; u uvjetima u kojima su
trajno ostale nepoznate brojne njihove (tipično partizanski) neobilježene
grobnice; u uvjetima u kojima se govori o "vojnom pokradenom plijenu",
možemo se s pravom pitati koliko je civila bježalo s vojskom? Što je to,
zapravo, "pokradeni vojni plijen"? Zar su to najnužnije osobne
stvari, koje su ljudi nosili sa sobom spašavajući se u posljednji tren?
Posebno je poglavlje pitanje gdje je taj plijen završio? Jer navodno ga je
bilo i mnogo i bio je vrijedan... I na kraju, zar nije logično da su te
ustaše, ili brojni civili, koji su s pravom sumnjali u poštenje i moral nove
Jugoslavije, išli s vojskom koja je jedina znala najkraći put do Austrije? Mogu
li slovenski partizani tako olako sprati ljagu sa sebe riječima: "To su
bile ustaše i nitko drugi", ili: "Taj su pokolj počinili partizani
s juga"? Rat je bio završen, zašto se ratnim vojnim zarobljenicima nije
sudilo?
Zbog toga što je postavljao neugodna pitanja i dirao u zabranjene
teme, gospodina Šafarića su u novinama često napadali i vrijeđali. Osobito se
isticao Adolf Štorman i to pogrdnicama vrste: neslovenac, prišlek, balkanac,
južnjak i ostalim uvredama izrađenim u ksenofobičnim protuslovenskim,
austrijskim kovačnicama mržnje. Moraju li se naši susjedi baš u svemu
ugledati u svog sjevernog susjeda.
Spomen ploča, jedna od
rijetkih, obilježila je mjesto na kojem je oduzet život žiteljima Trbovlja,
Hrastnika, Zagorja, Laškega, Žalca i okolice Celja; ubijeno je oko 2.000
ljudi, medu kojima je bilo više od stotinu hrvatskih civila (žene i djeca) i
oko sto njemačkih zarobljenika. Na njoj piše: "Umrli su tu nasilnom
smrću po volji moći koja je prezirala Božje i ljudske zakone." Kapelica
je izgrađena kraj najvećeg skupnog grobišta od ukupno njih pet. Slovenske
žrtve bili su komunisti, koji su se vraćali s utemeljiteljskog partijskog
sastanka, s obližnjih Čebinah. Zato je taj zločin (počinjen od svibnja do
kolovoza 1945.) bio tako dugo zavijen u muk, još više nego onaj nad
slovenskim domobranima. Ta činjenica prije svega govori o obračunu s
neistomišljenicima bez obzira kojoj naciji ili uvjerenju oni pripadali, koju
oni vojnu odoru nosili, koje dobi bili, pa makar to bili i komunisti!
Među svim skrivenim
grobnicama najdublje je ostalo skriveno gubilište u zapuštenome rudniku
Barbarin rov nad Hudom Jamom kod Laškog: Vlak pun Hrvata zaustavili su
partizani. Isti su putnike bacili u rudarski rov, a vagone su opljačkali
domaći. Ubijali su ih tako da bi ih vezali po deset zajedno i tako ih bacali
u dubinu, okno je bilo široko oko 4,5 metra i oko 50 metara duboko. U njega
su bačeni hrvatski i slovenski domobrani, ustaše i hrvatski i slovenski
civili. Svjedoci navode da je bilo žena, djece, građana, seljaka... Zatim su
zabetonirali pristup oknu po etažama i postavili drvena vrata ispred zida.
Novinari koji su se spustili u rudnik 1990. došli su do tog zida kojim je
masovna grobnica zabetonirana. Iznenadili su se jer su na njemu pronašli
nekoliko nacrtanih malih križeva. Po svoj prilici križeve su crtali oni koji
su morali zidati zid. Od novinarskog upozorenja na partizanske zločine prošlo
je punih sedam godina, ustanovljene su dvije parlamentarne komisije i jedna
vladina, ali se o Barbarinom rovu iznad Hude Jame više nije govorilo, niti je
rov otvoren.
Slovenski list
Demokracija donosi u rujnu 1997. tekst zgražanja nad oskvrnućem kapelice
podignute kod masovne grobnice Barbarin rov. Ukratko tekst govori: U spomen
mučenicima bačenim u rudnik Barbarin rov iznad Hude Jame, mučenicima iz
okolice, te posmrtnim ostatcima onih koje su odvezli ne zna se kamo,
podignuta je kapelica. U njoj se nedavno dogodio vandalizam. List donosi
tekst u kojem se govori da je u roku od tri mjeseca, na kraju i poslije
svršetka Drugoga svjetskoga rata, u Sloveniji mučeničkom smrću poginulo više
od 10.000 ljudi. Riječ je, dakle o slovenskoj Hirošimi - zaključuje list. Ne
opisuje se kako je kapelica obeščašćena, ne spominje natpise, koji jasno
svrstavaju počinitelje, a ne zanimaju ga ni detalji: tekst zapravo ublažava,
gotovo dokida istinu.
Dragutin
Šafarić posjetio je i to mjesto. Evo što je zabilježio: "Unutarnji
zidovi s natpisima i lijepim slikama, te jedini hrvatski vijenac bili su
poliveni lakom do visine od dva metra. Očito, upotrijebljeno je najmanje tri
kile boje. Debljina laka na tlu bila je barem dva milimetra. Da ne bi bilo
dileme tko je to učinio, vandali su se i potpisali parolom: `Smrt fašizmu
sloboda narodu.' I još: `Smrt domaćim izdajicama.' Policiji su počinitelji,
kao i uvijek u takvim slučajevima, ostali nedostupni."
Dakle, netko tko još
živi u '45-oj divljački je i uporno želio obeščastiti i to skromno obilježje
nevinim žrtvama ondašnjega divljaštva, divljaštva njihovih očeva i
istomišljenika. I u tome je nekažnjeno uspio. Kapelica je podignuta i radi
pomirenja, ali, pokazalo se, tko pomirenje ne želi: ponovno zločinci, a ne
rodbina žrtava!? Takve su parole poslije "oslobođenja" pisali
komsomolci (Komsomol = Savez komunističke omladine Sovjetskog Saveza - u
Jugoslaviji SKOJ, o.p. J. N.) po zidovima crkava dok su po rudarskim rovovima
sijali smrt. "Kako je ova kapelica obeščašćena i do kada će takvom
ostati...", piše dalje Demokracija, "...bit će to lijepa poputbina
sadašnjoj vladi na putu u Europu." I na kraju redakcija dodaje:
"Što će se sve još dogoditi s kapelicom zaista sa strahom očekujemo.
Nama nemoćnima ostaje samo da molimo Boga za njenu obranu..."
Tragovi zločinstava
komunističke vlasti vidljivi su i iz nekih sudskih spisa. Neka djeca
stradalnika imala su tu sreću da su ih roditelji uspjeli skloniti na sigurno
osjećajući da im se bliži stravičan kraj. Zločinci su naime ubijali sve živo.
Ona djeca koja su bila "odložena" kod slovenskih obitelji,
uspijevala su preživjeti. Zločinačka Titova vlast nije se previše brinula za
krvave tragove koje je za sobom ostavljala. Tako l. srpnja 1946. slovenski
sudac u Slovenj Gradcu dopušta da se usvoji "Judita nepoznatoga
rodbinskoga imena, dana rođenja i godine od žene iz Hrvatske".
Djevojčica je u trenutku nalaska imala dvije i pol do tri godine. U drugome
dokumentu iz studenoga 1948. ponavlja se da je to dijete pronađeno u Doliču s
drugom djecom koju su "srpski partizani", kako kaže izvornik,
"doveli u Turišku Vas"... Očito, nova vlast nije mogla pobjeći od
zločina, koje je počinila, jer su iza žrtava ostajala djeca. Ti tragovi ih
prate sve do danas i pratit će ih, po svemu sudeći, i u XXI. stoljeću.
O pokolju blizu
nekadašnjega Titova Velenja (koje li simbolike) razgovarao sam u jesen 1997.
s gospodinom Šafarićem. On je prikupio brojnu dokumentaciju, čime je uspio da
mnoge komunističke zločine saznaju i današnji naraštaji. To je prava
zadovoljština žrtvama za čija su stradanja partizanština, Tito i komunizam
bili odredili da se nikada ne saznaju. No, pokazalo se da ni duboki rudnici, ni
metar debeli betonski zidovi nisu dovoljno debeli da sakriju istinu...
(razgovor je snimljen tijekom vožnje cestom do masovnih grobnica): Koliko
ste rekli da je bila dugačka kolona izbjeglica od nekadašnjeg Titovog
Velenja, prema sjeveru?
U dva kraka, ona je
bila dugačka više od petnaest kilometara, samo u ovome području. Riječ je o
relacijama Velenje-Gornji Dolič-Dovže-Vitanje.
Koliko je kilometara nizvodno od mjesta pokolja rječica Paka
poplavila?
Oko šest kilometara
nizvodno začepila se od ljudi i stvari i izlila se, iz korita. Začepila se od
ljudi. Okolno polje, od vode iz Pake, doslovce je bilo krvavo.
Koliko je ljudi
pobijeno partizanskom rukom, i koliko je Hrvata bilo među njima?
Prema informacijama
koje su domaćemu stanovništvu poznate, a koje su i objavljene godine 1992. u
knjizi Franci Strlea govori se o 4.700 žrtava i oko 10.700 zarobljenih. Ne
zna se jesu li to bili samo civili ili i vojska; ali govori se da je bilo
najmanje oko 90 posto civila. Bili su Hrvati. Slovenaca vjerojatno nije bilo,
jer oni nisu bježali ili su bježali drugim putem, ne kroz ovaj kraj...
"U ovoj kući..." (Šafarić rukom pokazuje kroz prozor, op. J. N.)
"...privremeno je živjela Marija Kvartič . Ona je i danas živa, a rođena
je 1903. Sve je svojim očima vidjela.
Kako se zove ono mjesto koje je krvava
rijeka preplavila u svibnju 1945?
Paka pri Velenju.
A mjesto gdje su
ljudi, kako se priča, dva dana sustavno ubijani?
Kanjon Paka. Huda
Luknja, isto kanjon. Tu je još i špilja Huda Luknja, mjesto, idealno za
klopku, neravnopravnu borbu, bjelodani pokolj. Ali, pazite, i nad civilima!
Jedan mi je Titov borac u polemici nedavno odgovorio: "Pa šta, i drugi
narodi su masovno ubijali civile!" Zar je to opravdanje!?
Rekli ste mi da se
ne obrađuje dio polja na kojem se smatra da se nalaze grobnice. Zna li se
kojeg datuma je bio pokolj?
Svakako poslije
kapitulacije okupatora. Očevidci se ne slažu oko toga je li to bio, petak,
subota ili ponedjeljak. Neki anonimni izvori mi dojavljuju da je pokolj
započeo u petak popodne, oko šesnaest sati.
Govorite o anonimnim
pozivima upućenima vama od ljudi, koji su znali da se bavite istraživanjem
istine o partizanskim pokoljima poslije kapitulacije?
Mnoge podatke sam tako
saznao i kasnije ih provjerio, utvrdio točnima. Mnogi se, znate, još boje. Tih
je zapravo najviše, a ja nekih problema gotovo da nisam ni imao. Nešto
uvredljivih polemika, ali javnih, po novinama, i to je sve. Ipak, ljudi još
uvijek teško o tome govore. Mnogi puno znaju, ali su nepovjerljivi: morate im
znati prići.
Koliko dugo istražujete
okolicu Velenja i masovne grobnice u kojima je mnogo žrtava Hrvata?
Oko 14 godina...
Vidite, ovdje je sada pred nama srce kanjona. Gore, okolo, na strmim padinama
bile su partizanske zasjede. Žrtve nisu imale šanse. Jednostavno im nije
data. Poslije su se "pobjednici" hvalili da su imali male gubitke!
U Hrvatskoj, za
rodnu kuću Đure Pucara Starog, stoji uz cestu valjda deset putokaza, s
preciznom kilometražom za svaki slučaj, da ne propustite tu
"znamenitost". Na ovoj cesti ne nalazimo nikakav spomen. Ovi
ljudski životi manje vrijede? Ima li u poljima ili gore u šumi ikakvih
obilježja?
Ovdje nema ništa od
toga. Na samom izlazu iz kanjona, ljudi kažu, glavna je grobnica. Tu je
pokopano oko 115 osoba. Znači, ispod ruševina grada, koji je gore na brdu.
Sada ulazimo u Gornji Dolič, tamo naprijed su brojni grobovi.
Kako to da današnja
slovenska vlast tako uporno šuti o tim masovnim pokoljima ne samo Hrvata; o
presudama bez sudova, o klanjima djece, o strijeljanjima poslije
kapitulacije?
Čujte, glavni urednik
Dela na uredničkom je mjestu već četrdeset godina. Trebam li vam reći išta
više? Što se promijenilo? Jedan štiti drugoga dok vrijeme ide.
Ali Europa kuca na vrata...
(odmahuje rukom) Ovo
područje desno i lijevo su grobovi. Preko one stare pruge je bio prijelaz.
Mitraljezi su bili užareni od neprekidne paljbe. Kuća ispred nas lijevo i ona
graba iza nje... to je grobnica! Grobnica iza kuće! Gornji Dolič 53. Ove kuće
desno, temeljene su na ljudskim kostima. Tu su gore pobijeni Hrvati. Kad su
partizani ovdje zarobili ustaše, četnike i domobrane, onda su razdvojili
četnike od njih da bi ih pozatvarali, a domobrane i ustaše su pobili! Jer,
kad nekoga zatvoriš na mjesec, dva ili tri, on ostane živ, a može se i
"popraviti". Hrvate su odmah strijeljali. To je bila i Titova
politika.
Hrvati su znači bili opasniji, oni
nepopravljivi neprijatelji...
To je apsolutna istina,
nema tu tajne. Svaki je Hrvat za njih bio ustaša, bio mlad ili star,
muškarac, žena ili dijete. Hrvati su zarobljeni ovdje, u Gornjem Doliču. Pogledajte
livadu koja se ne obrađuje.
* * *
U svom dugogodišnjem
prikupljanju Šafarić je došao do točnih podataka o svakoj od 14 grobnica koje
je za sada stigao obraditi samo na ovome području. Inače ih poznaje više od
dvije stotine! Sve su one u dolini uz rijeku. Pokolj je bio od 11. do 14.
svibnja 1945.; dakle, grobnice su nastale poslije kapitulacije. Leševi su
skupljani čak i tri tjedna poslije pokolja. Riječ je o području obuhvaćenom
lokacijama: Paka pri Velenju, Huda Luknja, Gornji Dolič, Mislinja, Dovze. Na
specijalnoj vojnoj karti Šafarić nam pokazuje ucrtana mjesta jama. Na kartama
sve vrvi od ucrtanih križeva, ali na poljima nigdje nijednoga postavljenog
križa nigdje obilježja, spomena, svijeća... Čitamo imena mjesta, niz je
nepregledan. Prsti nam zastaju na brojkama: 500 leševa, pretežito civili,
Hrvati, Nijemci, Slovenci: počinitelji - partizani; 100 leševa u podnožju
klanca; preko rijeke 100 leševa; uz prugu isto; zatim 30 dječjih, pa još dva
odrasla. Rodbina je počela otkapati, pa je pronašla još nekoliko leševa, ali
ne i traženoga. Zatim su im iskopavanje zabranili, smjesta ih potjerali.
Tristo metara niže, pod magistralnom cestom, veći je broj leševa Hrvata;
razbacana mjesta grobnica 20 leševa nepoznat broj leševa; nepoznat... Na
kraju liste dopisano je: "Podaci nisu konačni,. prema izjavama svjedoka
- moguća su veća odstupanja."
Vraćamo se u Zagreb,
razgovaramo o senzacionalističkome tisku u Hrvatskoj. Njih ove teme ne
zanimaju. Morali bi se onda boriti za istinu, širiti ju i odista istraživati,
a ne izmišljati. Njih samo zanima koliko tko u se na se i... Nas pak zanima
prešućivana istina. Od 24 istražene grobne lokacije, za njih tri ne zna se
koje su narodnosti žrtve; zajedničku masovnu grobnicu stoji da su u njoj
partizani; u svima drugima su Hrvati i poneko od pripadnika drugih naroda.
Ali, čak u 12 grobišta isključivo su Hrvati! Dakle, više od 50 posto žrtava
su Hrvati! Kada zbrojimo te približne brojčane podatke, samo za ta 24
grobišta, dolazimo do one najmanje moguće brojke, što znači da je od 1140
žrtava barem polovica Hrvata nečasno zakopana samo na jednome području.
Zadnji pokolj u ovome
kraju bio je 6. kolovoza 1945.! Na Deželakovu grebenu na Savi tijekom tri
godine voda je izbacivala leševe i odnosila ih. Stratište Klembasov kamenolom:
tu su ljude klali nožem i na njih nabacali stijene. "Tvornica vapna - u
četiri peći ubacili su ljudska tijela..." Ima li razlike između Tita i
Hitlera, pitam se na glas?
Slijedi popis masovnih
grobnica u Sloveniji po pokrajinama: Gorenjska, Ljubljana i okolica,
Dolenjska... itd. Za većinu grobnica (čiji popis neće stati u ovaj članak)
treba reći da su označena malim križićima i natpisom..."I mi smo također
umrli za domovinu." Po službenoj je izjavi u navedenim područjima
zakopano 32.700 Titovih žrtava. Tome treba dodati podatke o naknadno
pronađenih još 1.500 žrtava. Slijedi popis za Brežice: skupno grobište širine
10 i dužine 120 metara - slovenskih je domobrana oko 2.000 prema broju
dotegljenih željezničkih kompozicija koje su tijekom cijelog mjeseca srpnja
pristizale, Hrvata dovezenih iz Zagreba je oko 10.000... Krakovski gozd:
ponegdje su križevi; slijede Logaška krasnica, Crni vrh, trokut Postojna –
Logatec, Hrušica, zatim Cerknica, Pivka, Štajerska, Slovenska Bistrica,
Slovenj Gradec, Suhodol, Hočko Pohorje - pokolj u kolovozu 1945!, Tezenski
gozd: kosti u jarku, koji je asfaltiran, Dravograd: kosti u dužini od 25
kilometara, Rimske Toplice: pobacani u krater od bombe... Četiri masovne
grobnice Hrvata u Tuhinjskoj dolini; slijedi devet redaka samo imena mjesta
masovnih gubilišta... pa Tolmin: popis 24 stratišta. Gruba službena procjena
govori da je u Sloveniji, za Titove Jugoslavije, našlo i okrutnu smrt i
neljudski zaborav poslije završetka rata, oko 210.000 ljudi; a prema procjeni
stranih povjesnika, preko 300.000 ljudi (više nego cijeli današnji Split). To
su samo podatci, koje je iz slovenske (dostupne) dokumentacije izabrao
Želimir Kužatko za Hrvatski Domobran. Koliko je tek strašna ona puna i
potpuna istina?
Samo u okolici Celja
izvansudska usmrćenja izvršena su na čak 29 mjesta. Trideseto mjesto je
odlagalište tvrdih otpadaka iz otpadne sadre Cinkarne Celje i pretežiti dio
postojećega komunalnoga deponija u Bukovzaku. Dokumenti govore da je Celjsko
područje, po broju masovnih izvansudskih usmrćenja najbrojnije... Samo neki
Konrad, koji danas živi u Žalcu, potpisnik je za oko 70.000 likvidacija na
tome području. Istina je neumoljiva...
* * *
Zanimljivo je bilo
predstavljanje slovenskog predsjedničkoga kandidata, dr. Bernika. On se, kao
i ostali predsjednički kandidati, nije ni riječju dotakao manjinskih pitanja.
No, izrekao je sljedeću istinitu konstataciju: "Zbog masovnih i
nezakonitih pokolja velikog broja ljudi u Sloveniji, mnogi danas još nemaju
izvoda iz knjige umrlih, tako da pred sudskim organima ne mogu zaključiti
vlasničke i ostavinske rasprave".
Ono što je
dokumentaristički najdragocjeno je iz rada Dragutina Šafarića je to, što nas
on prije svega upoznaje s povijesnim činjenicama, koje su zaboravili čak i
oni koji su pisali monografije o Bleiburgu. Tako, primjerice, o pokolju u
klancu Paka - Huda Luknja - Gornji Dolič - Mislinja, povodom 50-te obljetnice
Bleiburga u svibnju 1995. uopće nema ni govora!
"Zločine su činili
oni drugi, prijašnji, a ne mi" - uspavanka je koja se u Sloveniji još
priča. "To su bili njemački i ustaški vojnici, koji su pružali
otpor" - pjesmica je za državno (skupno) umirenje. Paradoksalno, ali
istinito; tako najbolje štite još žive koljače među sobom. Takvo ponašanje su
davno prepoznale i preživjele žrtve i djeca žrtava. Tko su bili ubojice, po
svojem mentalitetu, svjedoči i ova izjava očevidca: "Na travnjaku ispod
ceste bila je ubijena neka visoka dama puna zlatnine, kojoj je netko jednu
nogu tako podupro da je, onako bez gaćica, pokazivala svoje najintimnije
dijelove." Ležala je tako danima, sve do raspadanja...
Jednoga od koljača
zatekli smo pred kućom kako mirno klepa kosu. (Naknadno saznajem od Šafarića:
nedavno je umro u ljubljanskoj bolnici od komplikacija poslije banalne
operacije, u dobi od 74 godine. - op. J. N.) Njegova je priča jedna od
stravičnijih između onih koje je Šafarić čuo od očevidaca. Taj je zločinac
svojevremeno došao na neku proslavu (Gornji dolič) u obližnju seosku
gostilnu. Kako se u gostionicama svašta priča, na dnevni red je došao i pokolj
civila, vojnika, žena, staraca i djece u njihovome kraju sredinom 1945.
Supijani se koljač ponašao kao da se to njega uopće ne tiče. Gotovo se
izvukao. Međutim, tada je progovorila, recimo "Marica". U
gostionici je nastao tajac. "Ti si sam, vlastitom rukom, poklao 60
ustaša!", rekla mu je u lice. "Šta pričaš" - odgovorio joj je
i ne shvaćajući koliko je priznanja u njegovoj narednoj rečenici: "Ti si
tada još bila mala. - "Ja sam tada imala 12 godina i točno se sjećam
kada si krvavih ruku preko lakata upao u moju kuću i tražio od moje mame da
opereš ruke. Još ti je moja majka govorila: `Ne u kuhinji pred djecom, gdje
se jede' - i iznijela ti lavor u dvorište. Hvalio si se da si vlastitim
rukama upravo zaklao njih više od 60!" Nakon toga je zašutio, gostilna
je gledala u njega. Okrenuo se i brzo izašao...
Ratni zločin nikada ne
zastarijeva (osim ako je "pobjednički", saveznički, komunistički
ili partizanski). Ne zastarijeva pa čak i onda kada ga počini, prizna to i o
njemu snimi brojne filmove (Vijetnam!) jedna supersila poput vele-hvaljene i
demokratske Amerike...
Već sutra, jedini
svjedoci bit će djeca slovenskih očevidaca, koja će moći jedino nepotpuno i
nekompetentno svjedočiti tek o čemu se to u njihovoj kući potiho govorilo...
Novinar u mirovini, L. Ojstrsek, u članku s naslovom Gorice nad Šoštanjem
skrivaju grobove poslije rata pobijenih, kaže i ovo: "Vjerojatno nema
općine u Sloveniji, u kojoj ne bi imali grobova, koji skrivaju grozote
ubojstava izvršenih masovno, a po okončanju Drugog svjetskoga rata. U našoj
općini to su Šoštanj, Velenje, Gaberke, od Pake do Mislinje, Šentilj."
Šafarić, rodom iz
Međimurja, niti je sam stradao, niti je stradao itko od njegovih koncem
Drugog svjetskoga rata. On je jednostavno istražuje istinu koju su partizani,
titići i komunjare brižljivo skrivali sve ove godine i još je skrivaju.
Gospodin Šafarić ne nagovara na osvetu, niti je u potjeri za zločincima, nego
istinom osvjetljava namjerno iskrivljenu prošlost. Sve ostalo je posao pravne
države.
Kada smo obilazili
Mislinju, odnosno njezin posljednji klanac na potezu od Velenja prema samome
mjestu, uz sam austrijski Bleiburg, Šafarić je pokazao na masovna grobišta
tik uz cestu. Zapravo, nije ih ni trebao posebno pokazivati. Čim smo
zaustavili automobil i spustili se do tunela i stare zapuštene pruge, opazili
smo kose padine divljih travnjaka i nepravilnih humaka. Oko grobišta bili su
voćnjaci. Tako plodne voćke još nisam vidio. Grane jabuka bile su savijene
kao kod tužnih vrba. "Nitko ih ne bere, niti jede", kazao nam je. Oko
500 metara široko i 700 metara dugačko grobište prostiralo (travnjaci pod
brdom južno od Gornjeg doliča) se po upadljivo nepravilnoj površini
travnjaka lijevo i desno od pruge obnovljeno voćnjacima. "Nitko te
padine ne obrađuje. Nitko tu ne gradi kuću", pokazivao nam je. Na
fotografijama, koje sam tom prilikom snimio, vidljivo je da trasom stare
željezničke pruge, pošta i telekomunikacije Slovenije polažu telefonski
kabel. Ovdje se moralo vrlo pažljivo kopati i točno u decimetar slijediti
crtu napuštene željezničke pruge. Jedino je ona nedirnuta, sve lijevo i desno
od nje puno je ljudskih kostiju. Na stotine njih. Jedan krivi potez i bager
bi ušao u masovnu grobnicu. Otkrio bi zločine i genocid nad, ponajčešće,
Hrvatima. Genocid za koji slovenska vlast još jasno i otvoreno ne želi znati.
Pogotovo to ne žele slovenski vodeći mediji ili tiskana glasila, primjerice
Delo.
U brojnim polemikama s
borcima NOB-a u slovenskome tisku i izvan njega, a koje je Šafarić od
devedesetih godina do danas vodio, sliku zločinačkog mentaliteta, možda
ponajbolje oslikava polemika s borcem Rudijem Rogeljem iz kolovoza 1997.
Rogelj je predsjednik vojnih invalida Maribora. Suočen sa Šafarićevim
podacima o zločinima (i) slovenskih partizana, poslije kapitulacije okupatora
(9. svibnja 1945.) ovako je otpisao Šafariću: "Republiku Hrvatsku drži
fašistoidnom gotovo cijela Europa, a ja pretpostavljam zbog njena odnosa
prema vojnim invalidima i borcima Drugog svjetskoga rata..." (Što se
tiče pokolja civila poslije kapitulacije - op. J. N. - Rogelj ovako nastavlja
opravdavajući se): "...i Amerikanci su samo u Europi uništili gotovo
milijun njemačkih vojnih zarobljenika, pa si zbog toga nitko ne stvara
probleme. Svatko ima oružje - ne za sijanje ruža - već isključivo za
uništenje i ubijanje." To je ta poznata komunistička defektnost, ne samo
ravnodušnost, već upravo lakoća i uživanje nad tuđom boli i žrtvama, a nad
vlastitim nepobitnim zločinima... To je to titovsko divljaštvo bezakonja,
koje se vječno gradi da za Ženevske konvencije nije ni čulo. Ali kad je o
njihovim žrtvama riječ, onda podižu dreku do neba i grade Keopsove piramide
od betona, "da se nikada ne zaboravi" Rogelj ovakvim svojim
odnosom, dakako između redaka, priznaje partizanski zločin, a nešto kasnije
ipak i brzo pere ruke od njega (kaže da on nije klao "nisam tada bio u
deželi"). Dakle, moguće je da bi i on klao, ali nije bio u deželi. To je
(jedini) razlog? Logika mu je: jesam lopov, pa što, i drugi su! Da oružje
tome i služi - to je debela laž. Ono ne služi (isključivo) zločinu.
Na primjeru Trbovlja
preživjeli svjedok govori o uvijek istome scenariju: prvo bi se danima cestom
kretale nepregledne kolone civila, vojnika, žena i djece, a strojnice bi se
čule svako malo. Zatim bi zabrujali kamioni: ubijene su prevozili u jamu kod
Hrastnika i zakopavali ih u rudničkome području Dobrna, Trbovlje. Poslije
toga su dovozili krvavu i prostrijeljenu vojničku robu na pranje u bolničku
praonicu u Trbovlju. Tako se događalo poslije svakoga strijeljanja. Djeca su
gledala kako partizani bacaju ljude i bombe u jame i zatrpavaju ih (grobište
Brnica u Hrastniku).
Kako je do toga došlo,
zašto se Dragutin Šafarić tako predano godinama bavi istraživanjem
partizanskih zločina i grozota u Sloveniji nad, u prvom redu, Hrvatima
civilima? Odgovor je u obimnoj arhivi, u njoj piše i ovo: "Kad sam se
vozio iz Trbovlja prema Savinjskoj dolini i dalje prema Velenju, suze su mi
pritiskale oči. Od 1964. sam se vozio po ovim cestama, živio u ovome kraju, a
da mi nitko ništa nije rekao o pokoljima, o tome što se ovdje događalo.
Kolika je to sramota, da tako lako i bešćutno stupamo po tlu i cinično se
pozdravljamo i veselimo nad potocima ljudske krvi, krvi nedužnih ljudi."
O masovnim se
grobnicama uglavnom šuti, dok o otvaranju još nema ni govora. Monstruozno je
ponašanje onih ljudi, koji su svjesno na kostima žrtava sagradili svoje kuće.
Da su bili svjesni što rade govori činjenica da su tražili od građevinara i
projektanata (Šafarić) nešto geološki sasvim neopravdano: da se ne iskopava
teren, već da ga se nasipa. Zahtijevali su da se temelji ne kopaju već da se
kuće (bez "ikakvog stvarnog" razloga) zidaju na betonskim pločama,
a ne temeljima. U Gornjem Doliču, među kućama sa sjeverne strane ceste, jedna
je upravo tako sagrađena. Kći umrlog partizanskoga zločinca, koji je osobno
ubijao Hrvate, upravo je nad masovnom grobnicom sagradila kuću. Primakla se
zidovima nešto bliže cesti pa joj kuhinjski prozori gledaju iza kuće - na
zemlju nasutu preko kosturnice. Temelje nije kopala, izlila je betonsku
ploču; znači, točno je znala što joj je ispod kuće. Ništa joj ne smeta imati
dom, živjeti i disati nad samim zločinom, nad mjestom nečovječnog
poslijeratnog pogubljenja tolikih ljudi. Njezin otac, gradeći prije nje, kuću
je podigao ispod ceste, samo 80-tak metara od druge grobnice, one u njegovome
vrtu. To je slika komunizma, oca i kćeri. Jesu li to uopće ljudi? Pa ipak, ti
isti, do dana današnjega, 52 su godine udobno živjeli kao pravednici i
pobjednici (!), ne odgovarajući pravdi za genocid. Sustav još čuva takve
krvnike umjesto da barem simbolički oda počast žrtvama.
I sada su upravo ti i takvi krvnici u Hrvatskoj, osilivši se tijekom
titoizma, najbrojniji i najgrlatiji "istražitelji" blistave
hrvatske osloboditeljske akcije Oluja! Oni sada progone sve nas i traže
pravnu državu, urlauči o nekakvim ratnim zločinima, koji "nikada"
ne zastarijevaju.
Oni traže pravdu!
* * *
Obilazimo neke od
Velenjskih lokacija, na kojima su partizani i domaći ljudi zakapali tragove
genocida. Čim prođete klanac i mjesto, ući ćete u široku dolinu u kojoj se za
vedra dana u njenome dnu naziru visoka brda nad Bleiburgom. Pokolji u dolini
rječice Pake od Velenja do Mislinje prethodili su onome najvećem,
Bleiburškome. Ovdje pred Mislinjom, svoje je kosti, u stravičnom
partizanskome masakru, ostavilo čak 4.700 žrtava (dragutin: Državni Zbor
R. Slovenije 1999.g. zapisuje pobijeno oko 8.000 Hrvata uglavnom civili !!!).
Pretpostavlja se da je među njima bio i veliki međimurski pjesnik Vinko Kos,
star tek 33 godine. U knjigama se navodi podatak o 10.700 zatočenih, te o
najmanje devet stotina pobijenih civila.
Većinom Hrvata.
Uspinjemo se do mjesta
Mislinja i postepeno spuštamo u dugu dolinu, koja vodi na sjever. Tu je
klanac najuži baš kao i nešto niže kod tzv. Titova Velenja i Hude Luknje.
Dolazeći s više strana, kolone su se spajale upravo ovdje. Jasno je zašto se
upravo pred Mislinjom zbio pokolj...
I opet: nigdje uz cestu, nema nikakva vidljiva spomen obilježja.
Današnja slovenska demokratska vlast ne misli da bi išta trebalo promijeniti.
I tek što smo Mislinju
i župnu crkvu ostavili za sobom, sa zapadne strane ceste koči se metrima
visok betonski spomenik koji valjda simbolizira cvijet! Komentiram na glas:
"Ovo zasigurno nije spomen na žrtve u dolini rijeke Pake" - "Ne...",
odgovara mi Dragutin, "...ovaj je spomenik podignut jednom jedinome
partizanskom borcu poginulom na ovome mjestu. Vjerojatno je sudjelovao u
pokolju nekoliko stotina metara niz Paku."
Svatko objektivan može priznati samo
jedno: ovako su se potpisivale zvijeri.
Toliko o pravdi, toliko
vrijede tisuće nevinih života! Nisu zaslužile ni jedan križ uz cestu, a
ovoliko kubika betona vrijedi jedan jedini partizanski život? "Što ti je
'pobjednička' povijest!", izgovorio sam i zadugo zanijemio.
Dragutin, Robert i ja
šutjeli smo duge kilometre niz Paku na povratku kući. Šutjeli smo i koturali
se zemljom hrvatskih grobova, tajnim kosturnicama. Koturali smo se
Slovenijom, krivudali između stotina grobišta natrag do naše Hrvatske. Do
države u kojoj su logor Jasenovac, ili onaj u Kamporu na otoku Rabu, u kojima
je bilo i Slovenaca, obilježeni do neba. Obilježeni za sva vremena tako da ih
cijeli svijet zna i vidi. Čak i iz satelita. No, Jazovku i Macelj već je malo
teže otkriti... Čak i iz automobila...
I treba na kraju
parafrazirati: "Strašno je znati." Zapravo, najstrašnije je znati.
Shvatiti kako stvari stoje. I što je najgore: gledati da još uvijek sve samo
stoji. Zločin nastao u mjesecima poslije svršetka rata. Nastao u svibnju,
lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu toliko burne i dugo slavljene kapitulacije
iz godine 1945... No, malo je teže slaviti ovu drugu, stvarnu kapitulaciju
uljudbe.
Tek kada je svijet Tita
prisilio potpisati dokument o pomirenju, masovni pokolji su zaustavljeni, a
pojedinačni slučajevi su predati u nadležnost Udbe i njezinih plaćenih
ubojica. Njihove su cijevi bile užarene još do 1990...
I danas se pokatkad zločinački zacrvene.
Sasvim prigodno... komunistički.
Dragutin Šafarić: Bleiburg prije
Bleiburga, HS, 13. veljače 1998.
* * *
|
