_*** GLASNIK ***_

HALO HALO

- ZA DOMOVINU - SPREMNI -
* YU - KRVAVI BALKAN *
HALO HALO

* * * kroz tisocljeta * * * YU - BALKAN * * * kroz tisocljeta * * *

      KOMUNIZEM JE NASTAL KOD TERORIZEM = BEZAKONJE in UBIJANJE

       

      2001-12-08, DNEVNIK, 8. december 2001

       

      O zastaranju zločinov proti človeštvu in o spravi Na kritiko publicista Iva Žajdele v Družini 25. novembra letos ponavljam: »Kazenski pregon za hudodelstva na Slovenskem med vojno in ob koncu vojne .je zastaran.« V tem času je na območju Slovenije veljal kazenski zakonik Kraljevine Jugoslavije z dne 27. januarja 1929, dopolnjen 9. oktobra 1931, v katerem je v členu 6 pod točko 3 posebej določeno, da ostane v veljavi tudi zakon o zaščiti javne varnosti in reda v državi z dne 29. januarja 1929. V členu 78 navedenega zakonika je določeno, da »pravica do preganjanja zastara v dvajsetih letih pri zločinstvih, za katere je predpisana smrtna kazen ali dosmrtna robija«. Ta zakon je veljal do sprejema nove ustave DFJ in ga ni mogel preklicati noben avnojski sklep ne revolucionarno »pravo« Kominterne, ki tako in tako ni priznavala nobenega »buržoavzega prava« in je bilo njeno pravo samo v moči orožja. Ne samo Ivu Žajdeli, tudi mnogim drugim se upira misel, da bi tako grozni zločini mogli ostati nekaznovani. Ko I. Žajdela navaja člene v kazenskem zakonu, ki se nanašajo na »nezastarljiva hudodelstva«, prezre, da je sedanji zakon začel veljati šele 1. januarja 1995 in da je tudi kazenski zakon SFRJ z enako določbo začel veljati 1. julija 1977, ko so ti zločini že zastarali oziroma je zastaral kazenski pregon. Oblast prejšnje SFRJ je poskrbela, da je pregon proti storilcem zastaral, sedanja oblast pa si prizadeva, da odgovorni za pregon, ki so še živi, ne bi kazensko ali drugače odgovarjali. Na vprašanje, zakaj sem svoje mnenje zdaj sporočil javnosti, povem, da zato, da bi nevedne in dobro misleče odvrnil od upanja, da bodo po očitno krivični sodbi za Vinka Levstika zdaj prišli na vrsto pravi odgovorni za bratomorni holokavst. Slednje je izključeno, ker je simbioza med prejšnjo totalitarno in sedanjo oblastjo še premočna, da bi se pravosodje spoprijelo z vprašanji, na katere bi moralo odgovoriti. Na tiskovni konferenci 14. novembra letos smo naši najvišji znanstveni ustanovi, Univerzo v Ljubljani in Univerzo v Mariboru, zaprosili za odgovor na vprašanje, kateri kazenskopravni predpisi so v zadevnem času veljali na območju Slovenije, od govora nismo dobili. Odgovor bi moral biti zanimiv za pravosodje. Če bi se odločilo za nezastaranje, bi moralo upravičiti neukrepanje, če za zastaranje, bi moralo spremeniti Levstikovo obsodilno sodbo v oprostilno. Žajdelov očitek, da s svojim stališčem branim zločine, ne drži. Prav zato, ker jih obsojam, mnogi iz kontinuitete odklanjajo deklaracijo o narodni spravi, katere avtor sem. Glede na pol stoletno odmaknjenost kaznovanje še živečih storilcev, kljub teži dejanj, ne bi bilo več smiselno. Namesto kaznovanja - odpuščanje. Odpuščanje je bistvena sestavina sprave, ki je višja etična vrednota od vsake, še tako pravične sodbe. Sprava je najčistejša in najlepša zavrnitev sovraštva in terorizma, ki ogroža svet. Sprava je zmaga dobrega nad zlim. To spoznanje je vodilo našega gibanja za narodno spravo.

      STANISLAV KLEP Bleiweisova 6, Kranj



     

     

    1947 - glava

     

     

    agrarna

    izbjeglica

     

     

     

    dragutin

     

    U

     

    2022 - 1956 = 66

     

     

     

     

    * * *

    = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

     

    * * *

     

     


     

     

    = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

    1947.g., NASLOVI DATOTEKA:

     

    19450505__1951_Sisak_antifasisti-FASISTI_UBIJALI_su_masovno_do_1951.jpg

    19470908_SFRJ-ENGLEZI_UGOVOR_izrucenje_migranata.docm

     

     

    x

    = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

     

     


     

    19450505__1951_Sisak_antifasisti-FASISTI_UBIJALI_su_masovno_do_1951.jpg

     


     

     

    19470908_SFRJ-ENGLEZI_UGOVOR_izrucenje_migranata.docm

    2023-02-13

    Otporaš

     

    image (7)

     


     

     

     

     

     

     

     

     

     

     

    image (6)

     

     

    image (8)

     

    thumbnail

     

     

     

     

    thumbnailggx

     

     

    image (2)

     

    image (4)

     

     

    image (2)

     

    image

     

     

    thumbnail

     

          Bivši partizan Branko Babin, sin Rudolf, rodjen u Babindolu kod Zadra 28. 2. 1928., u svojoj izjavi od 25 svibnja u Rimu, veli uglavnom o Nijemcima, nešto i o Hrvatima:

          "Mobiliziran sam u partizansku vojsku u listopada 1944. i to u autočetu 19. dalmatinske divizije, jer sam po zanimanju mehaničar. Pošao sam.... Likom, Hrvatskim Primorjem i Istrom, prateći iz izvjesne daljine operativne jedinice.

          Malo dana nakon završetka rata došli smo u Ilirsku Bistricu i tu ostali desetak dana. kroz to vrijeme vidio sam mnoštvo  njemačkih ratnih zarobljenika, a malo domobrana; ustaša i četnika tu nisam vidio, jer su partizani u razgovoru spominjali, da bi zarobljene ustaše na licu mjesta ubijali. Pričali su mi drugovi, da je bilo oko 20.000 njemačkih zarobljenika.... Strašno su izgledali, izgladnjeli, poderani, često bosi.... vidio sam.... pojedine lješine njemačkih zarobljenika već u stanju raspadanja.... prema Ilirskoj Bistrici iz Rijeke vidio sam na mnogo mjesta masovne grobove u obliku trokuta, neke dugačke 10, i 20 metara.... Zarobljenike su pratili ljudi iz V. Dalmatinske brigade.... do Rijeke i Zadra pješice, tumačeći time, da su tobože nju (15. brigadu 19. dalmatinske divizije kaznili, radi lošeg postupanja sa zarobljenicima...."  

    -----------------------------------------

    (Kako ovaj opis nema priloženog izvora, pregledao sam dvije knjige "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA". koje je tiskala "Hrvatska Revija". Obje knjige su pune imenima, prezimenima, mjestima i datumima iskaza očevidaca partizanskih i imaju po 500 stranica. Jedna je tiskana 1976. a druga 1977. godine. Pregledao sam ove knjige ne bih li našao iskaz ovog partizana Branka Babina. Nisam ga mogao na brzinu pronaći što ne znači da nije tu, ako je tu, ali sam našao desetak i više slika s bleiburškog groblja a neke od tih slika prilažem ovdje. Slike su iz knjige tiskane 1976.

     

     


     

     

    Prva (1) slika je dvije knjige "BLEIBURŠKA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA"

     

     


     

     

    Druga (2) slika je sa dvije slike. Ja ću prepisati šta ispod njih piše. Ispod slike lijevo piše:

    GROB HRVATSKIH VOJNIKA NA BLEIBURŠKOM POLJU, OD 1945-1974., njegov prvi izgled, s izvornim natpisom. (vidi članak "Bleiburg" - mjesto hrvatskih pohoda"),

    Ispod slike desno piše:

    GROB HRVATSKIH VOJNIKA NA BLEIBURŠKOM POLJU, od 1945. - 1974. - prije njegova prekapanja po njemačkom ., "Crvenom Križu", 3 kolovoza 1974,

     

     

     


     

     

    Slika (3) je moj prvi posjet bleiburškom groblju u kolovozu 1968.

    Prilažem ovdje pismo kojeg sam pisao jednom prijatelju 17 svibnja 2020. koji je od mene tražio neke podatke kako je došlo do te posjete. Sadržaj pisma je ispod ove slike.

     

     

     

    Odgovor prijatelju Hrvatu 17 svibnja 2020.

     

    Bog! dragi moj prijatelju,

    Kako sam ti prije dva dana rekao da ću potražiti sliku kada sam bio na Bleiburškom groblju u kolovozu 1968. godine. Pronašao sam ju na portalu otporas.com pa ti ju šaljem. Slika nije najjasnija, jer je u boji i tako je to bilo u ona doba. Ali svakako bih ti želio reći kako je do toga došlo.

    Moj pok. brat Rafo se je oženio sa Zdenkom Prlić u Trstu točno na Veliku Gospojinu 1968. godine. Tu smo bili preko dva tjedna. Sreo sam neke tu u Trstu koji su mi rekli da su tu u Trstu prije nekoliko dana poginuli Ante Znaor i Josip Krtalić; da im je netko podmetnuo pakleni stroj u njihovo auto. Tu sam odmah rekao sam sebe da ću u povratku za Pariz otići na Bleiburg. Tako je do toga došlo. Sada ću nastojati opisati koliko me sjećanje drži, jer danas je sasvim drugačija stvar i pogled na ovo groblje nego što je to bilo tada, te godine 1968.  Slika nije najsjajnija, pa ću zato nastojati pojasniti neke stvari.

    Počmi brojiti grobnice, bilo s desna bilo s lijeva, ima ih pet, što je svaka grobnica predstavljala po sto tisuća žrtava, ukupno pola milijuna Hrvata stradalo uzrokom predaje na Bleiburgu. Tako nekako i Ivan Prcela piše u knjigi “OPERATION SLAUGHTERHOUSE”. Ja sam na četvrtoj grobnici s lijeva. Ako se dobro zagledaš, mogu se primijetiti željezni križevi i na jednom, trećem križu se očito vidi vojnička kaciga. Dok sam to pomno pregledavao i pratio, opazih jednu žene koja znatiželjno hoda oko groblja. Tužan i sav u mislima sam prišao k njoj, predstavio se i rekao odakle sam došao, našto mi je rekla svoje ime kojeg nisam zaboravio, i da mi je rekla da joj je ime Helena Kosmatsch. Reče mi da stanuje tu u toj kući i pokazala mi rukom. To su te kuće koje se vide uz groblje. Pitao sam ju od kada tu živi, našto je rekla da je ona Slovenka i da se je tu rodila i da tu živi. Tada mi je rekla da je bila svjedok tih partizanskih zločina. Rekla mi je da su oni i seljani, iza kako su partizani otišli, sami pokopavali mrtve i pobijene Hrvate. Također mi je rekla da su se svi mještani dogovorili da neće tu zemlju obrađivati, gdje su pokopani Hrvati.

     

     

    Slika (4) ima četiri (4) slike. Ja ću napisati ispod svake šta tu piše.

    prva slika lijevo piše:

    FURGONETA NJEMAČKOG "CRVENOG KRIŽA" (D - KS 649) ODVOZI 

    3. kolovoza 1974. SMRTNE OSTATKE HRVATSKIH VOJNIKA, ISKOPANE

    IZ ZAJEDNIČKOG GROBA U UNTER-LOIBACH-u.

    Na sliki desno vidi se cvijeće završenog groba.

    Na sliki dolje lijevo piše:

    NIKICA MARTINOVIĆ, zapovjednik "Počasnog bleiburškog voda", ubijen 

    po Udbi 17 veljače 1975. (Roman Leljak je kasnije pronašao da ga je

    ubio udbaški plaćenik Milan Dorič, mo. Mile Boban.) 

    (Snimljeno 10 travnja 1966., na grobu bleiburških žrtava.)

    Na sliki dolje desno piše:

    SADAŠNJI GROB BLEIBURŠKIH ŽRTAVA, nakon što je njemački 

    "Crveni Križ" dovezao 4. prosinca 1974., ostatke dvojice hrvatskih 

    vojnika i pokopa ih u prijašnji vojnički grob u Unter-Loibach-u na

    bleiburškom polju(Gornja slika neposredno, donja u pripremanju

    nadgrobnog spomenika.

     

     

    Sve što je od gore prve zagrade pa do ove ovdje je moj dodatak. Nastavak 

    počima od riječi "Nešto", Mile Boban.)

     

    ------------------------------------------

     

     

          Nešto je hrvatskih izbjeglica sa pojasa oko Ilirske Bistrice umaklo u pravcu  trsta i u

    pravcu Ajdovščine. Od potonje par stotina osoba izvukle su se u Italiju. od onih, koji su 

    izmakli prema Trstu, većina je zaglavila, i popunjavala fojbe pred Trstom, koje se danas nalaze

    s obadvije strane talijansko - jugoslavenske granice. One čekaju na medjunarodnu komisiju

    UN-a, da se odkopaju. U Trst dospjele male grupice utekle su se hrvatskim mornarima i s njima

    umakle.

          nad ovim zapadnim dijelom hrvatskog zbjega - na Rijeci, u Istri, Kastavštini i sredokraci

    Rijeka - Trst - vršen je bio strašan pokolj, dok nije bio podpuno dotučen. nije ni dopirao do

    kolona smrti, koje su bile vučene dolinama Drave i Save.

     

     

     

                                                      M o r e m

     

          Partizani i Englezi utrkivali su se, tko će prije doći to Trsta. nešto malo prije, o 1. svibnja dostigli su ga partizani, stršeći medjutim oboji mnogo naprijed, u odnosu na svoje dublje kopnene operacije.

          pred ovo englesko partizansko približavanje Trstu, u njemu se je nalazio  ostatak dijela osoblja hrvatske ratne mornarice, koji se je nalazio na moru (jer bilo ga je i u Zagrebu), u jačini od preko 1.000 mornara. Njima su blue pribjegle više stotina hrvatskih vojničkih i gradjanskih osoba. Mornari su bili podijeljeni. Njih 700 nalazili su se u luci, a preko 300 bili su u jednoj vojarni opkoljavani, gdje su svi izginuli. Na obrani trsta palo je svega 400 hrvatskih mornara.

          Mornari su odigrali svoju junačku posljednju ulogu, kako se kaže u brošuri "Postrojavanje i brojčano stanje Hrvatskih Oružanih Snaga" od dra. Vjekoslava Vrančića, Buenos Aires 1952., na str. 26.:

          "Na koncu rata, bolje rečeno u zadnjim satima II. svjetskog rata, na istarskom sektoru, hrvatska mornarica odigrala je odlučnu ulogu u Trstu. na tisuće demoraliziranih vojnika, talijanskih i njemačkih, koji su pobacali oružje i sakupljali se u Trstu, nisu htjeli pružiti odpor napredujućim Tito partizanima. Samo nešto malo njemačke mornarice ostalo je na svojim mjestima, ali je i to napustilo svoja mjesta, kada su partizanski naboji počeli padati oko njih. Dvije trećine hrvatske mornarice nalazile su se u luci, a jedna trećina bila je u Trstu opkoljena od partizana u jednoj vojarni. nažalost se taj dio nije mogao osloboditi, jer je obruč oko njega bio prejak. Taj se je dio borio do zadnjeg naboja. Onaj dio u luci zaposjeo je od njemačke mornarice napuštene topove i započeo dvoboj s partizanima. nanijevši partizanima teške gubitke, uspio je suzbiti njih i njihovu vatru od luke. pošto je luka bila neodrživa, trebalo ju je napustiti. Tada su hrvatski mornari ukrcali vojnike, civile i njihove obitelji na brodove i krenuli na pučinu pod neprijateljskom vatrom i preko minskih polja. da se je uopće moglo isploviti, zasluga je je jednog hrvatskog pomorskog časnika i jednog dočasnika, koji su pod  neprijateljskom vatrom plivajući i roneći kroz nekoliko sati sa eksplozivom (vezanim bombama) razbijali lučke barikade i tako otvorili prolaz u spas. nema riječi, koje bi mogle izraziti zasluge te dvojice junaka, i to u momentu, kada su već mnogo bili izgubili prisutnost duha i nadu u spas, a oni nisu mogli očekivati ni riječi hvale. Brodovi su krenuli za Ankonu i tamo se predali Englezima.

          Zadnja borba u Trstu stavila je točku iza jednog poglavlja hrvatske mornarice, a napose iza Hrvatske Pomorske Legije, koja je sačinjavala srž hrvatske mornarice u Trstu".

          Oni, koji su se predali Englezima u Ankoni, bili su odvedeni u zarobljeničke logore u Taranto, a poslije u Grum.

          Od probilih se iz Trsta, jedan brod sa 50. mornara skrenuo je na ušće rijeke Tagliamenta, te se je tu predao Englezima. Ovi su ih razoružali i doveli u logor mestre. Na 10. svibnja bili su upućeni dalje za logor Cesenu.

     

                                               ZAKLJUČAK O POVLAČENJU

     

          Povlačenje hrvatske vojske i zbjega uopće, kada je već sudbina bila dodijelila, da ide pravcem na Korušku, predstavlja jedan krupan operacijski podhvat hrvatske vojske, a pokretni napor hrvatskog gradjanstva, što je obadvoje do jedne granice - partijalno uspjelo.

          "Glavna snaga u velikoj skupini (s priključenim gradjanskim izbjeglicama) dostigla je u redu svoj cilj. U jačini od 120.000 do 140.000 vojnika ona je svoju zadaću ispunila." (Iz članka "Der Krieg 1941 - 1945 auf dem Gebiete des "unabhängigen Staates Kroatien '' od Fedora Dragojlova, izišlog u broju 7. od srpnja 1956., na str. 521. "Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift'', frauenfeld, Schweitz). 

          Unatoč podpune nepripravljenosti i zapažene nenazočnosti najvišeg vodstva, hrvatski je zbjeg do dolaska na šire lice mjesta ostao državno intaktan, pun vjere u hrvatsko pravo i nigdje nije kapitulirao. Ni najbujnija mašta prije ne bi mogla zamisliti veće poteškoće niti lošiju situaciju.

          Pokrenuta Hrvatska, uznemirivana i ugrožavana po partizanima, koji su slijedili, potiskivali i stiskali hrvatski zbjeg; na zakrčenim putevima po Njijemcima, spremnim, da Hrvate sa sobom povlače u ponor svoga pokornog kapituliranja; na putevima bez spremnih i podignutih uporišta i baza za obskrbu, bez ikakova plana, proučenosti pa niti nužnih karata; u nenazočnosti najvišeg vodstva, kojemu je mnoštvo kroz četiri godine bilo naučno poklanjati neograničeno povjerenej i biti po njemu slijepo vodjeno, posjedujući viskou nacionalnu svijest i u rodoljubnom zanosu, vezana jedinstvom misli, ipak se mogla uspješno povući.

          Hrvatsko povlačenje pruža u svojoj cjelini jednu vojničku pravilnu i punu sliku taktičke radnje KRETANJA, sa svima atributima jedne operacije: glavninu zaštićuje zalaznica, koja se je doista i žrtvovala. osjećaju se pobočnice, gdje je god prostor dozvoljavao. Zbjegu su predhodile stanoredje, da spreme nužne baze.

          I pattijalnim taktičkim uspjehom može hrvatska borbena tradicija biti ponosna. Za budućnost ostati će pojmovima boračke slave: proboj celjem, četiri faze borbe na Dravogradu sa probojom k Bleiburgu i razbijanjem zapreke na Poljani.

          Sve u svemu hrvatska si je vojska sačuvala obraz, a narod dao daljni i jaki dokaz, da posjeduje svoju narodnu osebujnost i zaslužuje državnu samostalnost.

     

    (Koliko god su ovi opisi "OD IVAN PLANINE DO BLEIBURGA" bili tužni, tragični, puni suza, jeze, osjećaja, hrvatskih i obiteljskih bolnih sjećana, ovaj zadnji paragraf je pun svjetla i nade. Pogledajte br. 5.  -  I. DIO - POVLAČENJE, -  a u opisu br. 32 počima:

     


     

     

                                            II. DIO -  I Z R U Č E N J E

     

     

                                              Značenje

     

          Jugopartizani su snovali, kopali i kovali u toku rata, kako bi o njegovom koncu pomoću zapadnih saveznika domogli se svojih djelatnih neprijatelja. gotovo svih Hrvata, velikog dijela Slovenaca i znatnog broja Srba. Smetao im je kod Slovenaca  i Srba antikomunizam. U postojanju Hrvatske Države i njezinoj vojsci vidjeli su najveću zapreku i opasnost svojoj vlasti, odnosno njezin opstanak. Ožareni požudom ponovnog zagospodarenja Hrvatima, trebalo im je najprije u jezgri uništiti uzraslu hrvatsku vojsku. Ovakova prilika za njezino uništenje teško da bi im se više pružila. Po vladajućem jedinstvu misli, jednako su tako mislili i yugoslavia nekomunisti, pa su se uzajamno podpomagali i nadopunjavali.

          Sve prilike dodira sa Zapdanjacima koristili su za opjevanje svoje vrijednosti i zasluga po Zapad, a da ogade kod njih Hrvate. Koristili su izaslanstva, englesko kod sebe, a najviše svoje kod Engleza, te engleske centre za obuku, koje su pohadjali, svoje časnike za razne prolazne službe i veze sa Englezima, te tumače, posjetioce fronte i publiciste,  da ih zgriju, naoštre i zavedu, da im povladjuju djelovanje protiv Hrvata. Stalno su tim Englezima tuckali po glavama o nekoj demokratičnoj potrebi, da se Hrvati podpuno razvojače, a što da se može sprovesti samo, ako ih se ne propusti na zapad, odnosno, da se njima izruče. Tako su to izručenje još od ranije snovali i pripremali.

          Osobito su iskoristili posebno savezničko izaslanstvo na čelu sa engleskim generalom Fitzroy MacLean-om, koje se je od jeseni 1943. nalazilo u njihovom glavnom zapovjedništvu i brinulo se za izdašnu im vojničku pomoć, te odredjivalo bombardiranja, koja je od njega zahtijevalo to partizansko zapovjedništvo. Izračunato baš ovo, kasnije na licu mjesta rukovodilo je izručenjem. (Prilažem ovdje izvor Wikipedia WW2 in Yugoslavia kao očiti dokaz da su Englezi bili GLAVNI DIO TE UROTE IZRUČENJA HRVATSKE VOJSKE I CIVILA još od rujna 1943.god. kada je Churchill poslao tog Škođanina Fitzroy-a MacLea-na titi na pregovore. Na tim pregovorima je udaren početak svih zločina na Hrvatima; samo se je radilo o vremenu, koje se je na svu VELIKU ŽALOST I OSTVARILO u svibnju 1945. Po svim međunarodnim NAČELIMA PRAVDE Engleska vojska je kriva za isti dio postotka zločina nad hrvatskom vojskom i civilima kao i jugoslavenska vojska. Zato opravdano može reći da su hrvatski politički emigranti u Parizu bili sto posto u pravu kada su u siječnju 1965. godine čuli da je Churchill umro, njih nekolicina se je na brzinu sastala na Metrovu Bellville i dogovorili se da idu prosvjedovati na najturističkijim središtem Pariza Pigale sa velikim natpismo: CHURCHILL A CREVE ČERČIL JE KREPA. Veliko mnoštvo prolaznika je gledalo, pozdravljalo, zvizdalo a bilo je i nezadovoljnika koji su galamili do te mjere da je došlo pojačanje redarstvu koje je uhapsilo te hrvatske političke emigrante, stavili u svoju, kako su je zvali "Panier a Salade" reddarstveno auto i odveli nas u pritvor. Tu smo ostali prekonoći, sutra u 9 sati su nas pustili s kaznom, jer nismo imali dozvolu za prosvjedovanje. Mo. Mile Boban.)

     

    In September 1943, at Churchill's request, Brigadier General Fitzroy Maclean was parachuted to Tito's headquarters near Drvar to serve as a permanent, formal liaison to the Partisans. While the Chetniks were still occasionally supplied, the Partisans received the bulk of all future support.[59] 
                                             Translated  into Croatian
    U rujnu 1943., na Churchillov zahtjev, brigadni general Fitzroy Maclean spušten je padobranom u Titov stožer u blizini Drvara kako bi služio kao stalna, formalna veza s partizanima. Dok su četnici još uvijek bili povremeno opskrbljivani, partizani su dobili najveći dio sve buduće potpore.[59]

     

          Njima (prije djelomično i drugima jugoslavima - Kairska afera!) konačno su bile infiltrirane sve savezničke vojničke točke Sredozemlja. Osobito engleska 8. armija, kojoj su za vrijeme njezinog boravka i borbi u Italiji partizani kao susjedi bili - u operacijama bok, u taktici uzor, a u nacionalnim pitanjima Balkana učiteljima. Partizani su nju, radi svojih ciljeva uništenja Hrvata, posebno bacili oko i napravili je titofilskom.

          A imali su posla baš s Englezima, čiji su časnici - u ogromnoj većini neprofesionalni vojnici - u ratu gledali dosta sporta i priliku za sticanje uspomena. neupućeni u srednjo - evropske prilike, nisu razumjeli ni borbu na život i smrt izmedju komunista - primitivaca i antikomunista - prosvijećenih. U 8. armiji, našavši se u borbama i krvavljenjima, gutali su pričanja boraca partizana. (Prilažem poveznicu koje sadržaj objašnjava neke detalje ovih partizanskih zločina, mo. Mile.)  Ovi su ih znali svojim znanjem o gerili i uzdasima o nekim nacionalnim idealima - obadvoje izvještačeno - občaravati i jednim jeftinim tamjanom omamiti, te tako duhovno zaskočenim, nametnuti se engleskim stožerima za kazališne šaptače, kada su se hrvati bili probili tim stožerima.

          Englezi osim borbe i da pri njoj, dakle, drpnu nešto sporta i uspomena, nisu gledali po svladjavanju Nijemaca s kakovim će narodima imati ratno - političkog i upravnog posla. nisu marili, da pribjegavajući im Hrvati njihovom uljudbenom školovanju. niti su htjeli zamisliti, da je više od nacije i vjere uljudbeno pripadništvo i da bi, zavodjeni po partizanima, mogli pokliznuti i jednu urednu, uljudbenu i evropsku hrvatsku vojsku, i uopće narod, izručiti podivljalom, neobrazovanom i raspasanom sloju najniže društvene vrste sa balkana i njegovog ruba. Sloju raznih djilkosa, neradiša, preziratelja obrazovanosti i nesvršenih djaka, a kako su oni već svi u svojim selima, te varoškim i gradskim periferijama poznati nazvani.

          Kada je bila nadošla prilika za izručenje, na njima su učestovala kao gotova i naoštrena ekipa, sa partizanskim si šaptačima uz bok, engleska zapovjedništva s osobama na čelu, kao.

     

     

                                            Čimbenici izručenja:

     

          Saveznička Komanda za Sredozemlje u caserti, blizu Napulja. Na čelu joj fieldmarshal Alexander, Harold Rupert Leofric George, Ist viscount of Tunis, Commander in Chief Area;

          Engleska osma armada, zapovjednik Lt. general Richart Mc Creery;

          Engleski peti korpus u Portschach-u, na Wortherssee-u, zapovjednik Lt. general Horatius Murray;

          Engleska divizija, zapovjedništvo smješteno u zgradi novog sjemeništa u Klagenfurtu;

          Engleska brigada, stožer u Klagenfurtu, pobočnik capt. hornby ili Military Government u Klagenfurtu, sa Department for Displaced Persons, pod vodstvom majora William Johnson-a, kojemu je bio pomoćnikom kanadski major P. H. Barre.

          gornja vidljiva ekipa primila je upute od nevidljive engleske komisije, došle iz glavnog partizanskog zapovjedništva, koju su sačinjavali: brigadir Fitzroy MacLean, R. Churchill (Randolph, Winston-s Cherchill-a sin, koji je za vrijeme rata NDH posjećivao i pomagao tita i titovu borbu u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, NDH., mo. Mile.)  

     

     

     

    i major D. C. Ower.

          Ovo izaslanstvo, protuhrvatskim duhom nadahnuto, k tome pod izravnim nadzorom Peje Dapčevića, odnosno podpirivano po partizanima, činilo je šahovske poteze protiv hrvatskog pristizalog mnoštva, kako su to samo partizani znali n a g o d i t i.

          O djelovanju brigadira F. (Fitzroy, mo. Mile) MacLeana govori u periodiku "Hrvatska Volja", koji je bio izlazio u Damasku, Sirija, od rujna 1950. na str. 11, suvremenik Adem Muslimanović:

          

           "Neprijateljska propaganda znala je vrlo dobro pravi karakter patriotske hrvatske borbe, ali se je jednom infamnom propagandom trebalo saveznike potaknuti na jednu izravnu akciju protiv Hrvatske Države.

          U jesen 1943. Winston Churchill slao je svog posebnog izaslanika brigadira Fitzroy MacLean-a u Jugoslaviju (hrvatsko područje) sa posebnom misijom: utvrditi kome treba slati pomoć - Titu ili Mihailoviću. I kada je specijalno tom prilikom naglasio, da britanska politika nije zainteresirana, da li je netko komunista ili ne, već jedino tko će više ubiti Nijemaca, tada time nije mišljeno na Nijemce, već hrvatske vojnike, sinove nacije, koja je stotinama godina stajala na obrani zapadne civilizacije, i koja je davala ogromne žrtve u obrani civilizacije od komunističkog pakla. Tu je bio mišljen plemeniti, demokratski hrvatski narod, narod jedne kulture, koja ne zaostaje ni za jednom kulturom svijeta. Ovdje je bila mišljena nacija, koja je poslije tisućgodišnje borbe konačno ostvarila svoju slobodu i nezavisnost.

          Ista britanska politika bila je očevidac trulosti kraljevske Jugoslavije, trulost veliko - srpske vladajuće klike i bila je vrlo svjesna činjenice, da samo jedna takova solidna država, kao slobodna hrvatska država, može biti jedina garancija u tom dijelu Evrope.

          I protivno od ovog osvjedočenja ista britanska politika slala je nebrojene pošiljke  ratnog tvoriva jugoslavenskim komunistima za ubijanje hrvatskih muževa, žena i nejake djece.

          Vrhunac ove pogriješne politike prema hrvatskom narodu bio je u bezprimjernom  postupku brigadira F. MacLeana prema hrvatskim vojnicima, kada su oni, boreći se, povukli na austrijsko područje, da se predadu britanskim trupama. Brigadir MacLean podpuno pod utjecajem svoga prijatelja Tita, kršeći fundamentalne principe medjunarodnog ratnog prava, odredio je, da se hrvatski vojnici - britanski ratni zarobljenici - na austrijskom teritoriju imaju predati Titu. Sve ove nebrojene tisuće nesretnih hrvatskih vojnika, odmah poslije njihove predaje Titovim komunističkim bandama, neposredno uz samu granicu u slovenačkim šumama bile su pobijene po istim bandama.

       ......Brigadir MacLean donio je ovu svoju sudbonosnu osluku nad hrvatskim vojnicima neposredno iza kako je izvršeno u slovenačkim šumama, po istim banditima, krvoproliće nad stotinama tisuća hrvatskih žena i djece, koji su tražili spas u bijegu.

          Donio je ovu odluku, premda je znao vrlo dobro, da za vrijeme čitavog rata ni jedan hrvatski vojnik nije ispalio metka na kojeg britanskog ili savezničkog vojnika.

          Za vrijeme svog boravka na hrvatskom području on je vidio vrlo dobro, da se hrvatski vojnik bori samo za slobodu svoje domovine i za nikakav drugi cilj....

          Da su visoki hrvatski časnici sakrivali u svojim stanovima pred Nijemcima britanske i savezničke pilote, (svjedoče i ove dvije priložene slike. Prva slika je knjižica od 100 stranica koju je napisao C. Michael McAdams: "RATNI SAVEZNIČKI ZAROBLJENICI U HRVATSKOJ 1941-1945""CROATIAN INFORMATION SERIES No. 8 january 1980". Upoznao sam gospodina Micahel McAdams u San Franciscu 1972. godine kod Automehaničarske radnje CITROEN na California Street. Čim sam mu rekao da sam Hrvat skoro je od zadovoljstva vrisnuo. Tu mi je odmah rekao da se uveliko bavi pitanjem Hrvatske za vrijeme WW2. Od tada smo postali veliki prijatelji i mnoge stvari sam mu dao da ih može koristiti u svojim pisanjima.

     


     

     

     

     


     

     

    Druga slika (2)

    Poglavnik 10 travnja 1944. god. posjećuje u bolnici američkog ratnog zarobljenika, što ne sumnjivo svjedoči hrvatsko i američko prijateljstvo. Mo. Mile Boban.)

     

     

    koji su se radi kvara na motorima bili prisiljeni spustiti.

    ......I unatoč ovih činjenica brigadir MacLean je dao takovu nemilosrdnu odluku, koja je značila smrt za nebrojene tisuće hrvatskih sinova.

          I zašto? Samo - da zadovolji svog prijatelja Tita. (Krvnika hrvatskog naroda, mo. Otporaš.) S istog razloga organizirao je lov na hrvatske patriote, koji su tražili politički asyl pred komunističkim paklom u Austriji, Njemačkoj i Italiji.

    ......Mi ovo sve pišemo ne da kudimo britansku naciju. Mi nemamo niti najmanje takove namjere....".

     

          O tutorstvu Peke Dapčevića nad izaslanstvom govori u smotri "Hrvatska Misao", Buenos Aires, Argentina, u broju 25. iz 1.959., u članku "Uspomene i pogledi jednog upravnog činovnika", pisac Marijan Nikšić:

    "......Ovo isto britansko poslanstvo, koje je kasnije bilo u sastavu V. engleskog korpusa, bilo je  ustvari pod izravnim nadzorom Peke Dapčevića. Za vrijeme bleiburške katastrofe  to se je poslanstvo nalazilo u šumici na obali jezera izmedju Krumpendorfa i Portschach-a u Koruškoj...".

         Partizanskim nagodjenjem bila je za strašan čin izručenja cijele jedne vojske stvorena paklena režija. Valjano je bila procijenjena važnost partizanskih neprijatelja - Hrvata, Slovenaca i Srba. Stvoren je onda bio valjan plan provodjenja i smišljen postupak.

          Po procijeni važnosti neprijatelja, hrvati su bili najopasniji, jer su bili najborbeniji. Zato su hrvate najprije izručivali (počeli već od 10 svibnja, odnosno najveći dio 15. svibnja), da onda, kada je njihovo izručenje već bilo pri kraju, dodju na red Slovenci (na 23. svibnja) i još kasnije Srbi (27. svibnja).

          Po planu provodjenja ili redosljedu, onda, Hrvate je bilo trebalo osobito smišljeno

    z a s k o č i t i. Najprije su Hrvate obezglavili izručenjem vodstva na 10. svibnja, zatim su zaustavili na austrijsko-slovenačkoj granici glavno mnoštvo na 15. svibnja, i istoga dana na drugome kraju rasčlanjenje skupine po desetak logora, po jednom točnom voznom redu počeli izručivati.

          Što se postupka pak tiče, pribjegli su za sve žrtve u Klagenfurskoj kotlini tajenju, da se izručuju. Zavaravali su ljude, da ih šalju u Italiju, a sve okolnosti, kao prijetnja i smjer, brižljivo su krili.

          Dali su i forme za postupke, jer su bili upriličili pregovore; velike na Bleiburgu principijalnog značenja, koji su u jezgri tragedije izručenja, i na više mjesta lokalnog opsega, kod rasčlanjenih skupina. Na Bleiburgu glavni činovnik izručenja bio je Lt. general Murrey, a na lokalnim više engleskih pukovnika.

          Našli su se sučilice s Englezima - što znači i prvi dodir s njima i završetak povlačenja - bivali su Hrvati izručivani krvožednim partizanima.

          Englezi su se malo osvijestili i na 4. lipnja izdali novi postupak, da se radi partizanskog klanja više ne izručuje, no bit će prekasno.

          A još će se jednom Englezi osramotiti, kada će 1948. u engleskom parlamentu biti zanijekano, da je više od 600 "jugoslavenskih kolaboracionista" izručeno.

          Englezi, našavši se sučelice sa Hrvatima o odbivši primiti ih kao dostojna ljudska bića, po redoslijedu najprije su hrvatski zbjeg obezglavili.

     

     


     

     

                                          D  O  K  U  M  E  N  T  I 

     

     

     

     

     

     

                                            S  P  O  R  A  Z  U  M

    izmedju vlade ujedinjenog kraljevstva velike Britanije i jugoslavenske vlade 

                                              o raseljenim licima.

     

          VLADA Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske sporazumele su se o sledećem:

     

                                                            Č L A N   1

     

          Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumele su se da njihove odnosne vlasti treba, u medjusobnoj saradnji, da ulože zajednički i pojačan napor kako bi postigle konačno rešenje celokupnog pitanja jugoslovenskih raseljenih lica i kolaboracionista pod britanskom kontrolom.

     

                                                            Č L A N   2

     

          Da bi se obesbedila najuža opšta suradnja, Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije ataširaće misiju visokog ranga pri Specijalnoj komisiji za izbeglice. Pored svog glavnog zadatka da obezbedi opštu saradnju, ova misija imaće različite dužnosti i uživaće razna prava kako je niže izneseno. Sva pitanja koja se odnose na primenu ovog sporazuma biće prodiskutovana izmedju obeju misija.

     

                                                             Č L A N   3 

     

          (a)  Specijalna komisija za izbeglice dostaviće Jugoslovenskoj misiji za vezu izveštaj o trijažu za svakog jugoslovenskog državljanina ako postoji razlog da se veruje da je on identičan sa licem čije je izručenje tražila Vlada Federalne Narodne republike Jugoslavije. Članovi Jugoslovenske misije za vezu neće učestovati u proceduru trijaža, ("trijaža" je francuska riječ "triage" a znači "prebiranje", "probiranje", "odabiranje", "trijebljenje", što u ovom slučaju znači da jugoslavenski partizani sa sebe skidaju svu odgovornost izručenje hrvatske vojske i civila partizanima na klanje i svu krivnju 

    GENOCIDA NAD HRVATSKIM NARODOM prepisuju i na leđa stavljaju ENGLEZIMA. Istraživač hrvatskih grobišta od Bleiburga preko Slovenije do Hrvatske gosp. Dragutin Šafarić mi se danas, ponedjeljak 20 ožujka 2023. javio i predložio da bi Hrvati trebali pokrenuti REFERENDUM I PREDATI PETICIJU KOD UJEDINJENIH NARODA DA SE IZRUČENJE HRVATSKE VOJSKE I CIVILA U SVIBNJU 1945. GOD. PROGLASI "GENOCID NAD HRVATSKIM NARODOM". Mo. Mile Boban, Otporaš.)

     

     

    ali kada neki jugoslovenski državljanin, koga su već hapsile britanske vlasti, bude ispitivala pod sumnjom da je saradjivao sa silama osovine za vreme rata, Jugosovenska misija za vezu imaće pravo da sudeluje pri takvom ispitivanju. (Samo ovaj zadnji paragraf jasno govori da su partizani budno pratili na ovu britansku "trijažu" koga će oni izručiti a koga ne. Maks Luburić bi na ovo rekao "Kamen baciti a ruku sakriti". To su jugoslavenski partizani tada bili a takovi su i danas. Da ti ljubitelji jugoslavenstva nisu danas takovi, ne bi labavi i oprana mozga gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević tražio da se imena ulica istaknutih Hrvata u Zagrebu uklone i stave imena kao što je titova miljenica i velika zločinka Milka Planinc. Prilažem niže šta o toj zločinki kaže Božo Šimunović. Mo. Mile.)

     

     

          (b) Jugoslovenska misija za vezu dostavljaće sa svoje strane Specijalnoj komisiji za izbeglice sva raspoloživa obaveštenja koja su potrebna za uspešan trijaž jugoslovenskih državljana u britanskoj zoni Austrije i Nemačke. (I ovaj paragraf jasno govori tko stoji u ovim odlukama za izručenje Hrvata partizanima na klanje, mo. Mile.)

     

                                                             Č L A N   4

     

          Vlada federativne Narodne republike Jugoslavije pružiće, kao što je to propisano u članu 3 (b) gore, sva obaveštenja koja joj stoje na raspoloženju o svim jugoslovenskim organizacijama neprijateljskim raspoloženim prema interesima Ujedinjenih Nacija i repatriciji, a koja postoje u britanskoj zoni Nemačke i Austrije. Po prijemu ovih obaveštenja britanske vlasti preduzeće sve praktične korake u njihovoj moći da raspuste sve one organizacije za koje su uverene da su angažovane u takvoj delatnosti. U saradnji sa Vladom Federativne Narodne Republike Jugoslavije Vlada Ujedinjenog Kraljevstva zauzeće, se na nadležnom mestu da se ovakve organizacije rasture, ako se pokaže da one postoje među izbeglicama u Italiji za koje je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva bila u prošlosti sama ili zajednički odgovorna.

     

                                                             Č L A N   5

     

          Specijalna komisija za izbeglice daće najveći prioritet trijažu jugoslovenskih državljana (ovdje se misli na Hrvate, to svi Hrvati znaju, mo. Mile.) u britanskoj zoni Austrije. Pored trijaža svih lica u logorima, ona će učiniti sve što može u cilju trijaža onih jugoslovenskih državljana koji se sada nalaze izvan logora.

          Čim trijaž bude završen, svi pronađeni jugoslovenski državljani, čije je izručenje tražila Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a što Vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije definitivno odbila, biće uhapšeni. Oni čije je hapšenje i izručenje bilo odbijeno iz bilo kojeg razloga biće odmah poslati u britansku zonu Nemačke.

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva obavezuje se dalje da što je moguće pre preseli iz britanske zone Austrije u britansku zonu Nemačke sve jugoslovenske državljane koji se nalaze u logorima i to:

          (a) koji su osumnjičeni da su aktivno pomagali neprijatelja za vreme rata;

          (b) za koje se može ustanoviti da su članovi organizacije koja ima za cilj zbacivanja vlade zemlje njihovog porekla oružanom snagom; ili (ovdje treba spomenuti i to da je baš zato i poradi toga Božidar Kavran pokrenuo 1947. Akciju Deseti Travnja, ili Akcija Gvardijan. Prilažem poveznicu malo podužeg sadržaja ali i mnogo podataka, mo. Mile.)

     

          (c) koji aktivno odvraćaju svoje sunarodnjake od povratka u zemlju njihovog porekla.

          Kao što je niže predvidjeno u članku (6), jugoslovenskoj misiji za vezu biće pružena svaka prilika da izloži svim preostalim Jugoslovenima prednosti povratka u svoju zemlju, a svima onima koji se dobrovoljno prijave za repatraciju biće pružena svaka olakšica za povratak u Jugoslaviju.

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva obvezuje se da učini sve što može kako bi se obezbedilo hitno uklanjanje iz britanske zone Austrije svih Jugoslavena koji se ne prijave dobrovoljno za repatraciju i njihovo naseljavanje na drugom mestu. Ona će naročito učiniti sve što je moguće da to uredi preko Medjunarodne organizacije za izbeglice ili direktno sa drugim vladama.

     

                                     

                                                       Č L A N   6

     

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva primeniće u logorima pod svojom kontrolom princip koji je usvojio Savet ministara spoljnih poslova u Moskvi, po kome se u logorima za raseljena lica zabranjuje svaka propaganda upravljena protiv interesa Ujedinjenih Nacija ili protiv repatrijacije. Ukoliko je to fizički moguće, Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva izdvojiće one jugoslavenske državljane (misli se ns Hrvate, mo. Mile.) za koje se ustanovi da su angažovani u propagandi protiv repatrijacije. (Francuska riječ “rapatrie, rapatriement”, znači vraćanje, povratak itd., mo. Mile.) Ugovoreno je da izdavanje takvih lica ni u kom slučaju ne prejudicira kasnije raspolaganje sa njima. (Prejudice je francuska riječ a u ovom slučaju znači “da izdavanje tih osoba ni u kojem slučaju neće kasnije štetiti raspolagati s njima”, mo. Mile.)

     

                                                          Č L A N   7

     

          Vlada ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je u načelu da dozvoli jugoslovenskim funkcionerima za repatrijaciju ili, pod izvesnim okolnostima o kojima još treba da se postigne saglasnost, svakom jugoslovenskom državljaninu koga Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije preporuči, pristup Jugoslovenima u logorima pod njenom kontrolom. Imajući ipak u vidu prvenstvenu odgovornost Vlade Ujedinjenog Kraljevstva za ličnu bezbednost posetilaca, britanske vlasti zadržavaju u svakom slučaju pravo da, nakon konsultacije sa Jugoslavenskom misijom za vezu, donesu konačnu odluku u pogledu svake pojedine posete.

     

                                                            Č L A N   8

     

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je u načelu da olakša dostavljanje Jugoslavenima u logorima pod njenom kontrolom publicističkog materijala koji je uputila Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije u cilju potpomaganja repatrijacije. Britanske vlasti ne mogu odustati od svog prava da cenzurišu takav materijal, no postignuta je saglasnost da se to, koliko je god moguće, sprovodi na bazi uzajamne saradnje izmedju britanskih vlasti i Jugoslavenske misije za vezu.

     

                                                             Č L A N   9

     

           Vlada Ujedinjenog Kraljevstva stavit će na raspoloženje u ugovorenom 

    opsegu, ukoliko je to praktički izvodljivo, tehnička sredstva za repatrijaciju, na primer prevozna sretstva.

     

                                                             Č L A N   10

     

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je da se odredbe članova 6, 7, 8 i 9 primenjuju podjednako na jugoslovenske državljane koji su na službi u britanskim vojnim logorima i ustanovama kao članovi Službe mešovitih civilnih stražara.

     

                                                             Č L A N   11

     

            Radi daljeg potpomaganja repatrijacije Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije objavit će deklaraciju kojom se po propisima postojećih zakona o amnestiji obezbedjuje slobodan povratak sledećih kategorijama, izuzimajući koja su počinila specifična krivična dela: članovima hrvatskog i slovenačkog domobranstva, četničkim, nedićevskim, muslimanskim i šiptarskim jedinicama, kao i licima prisilno regrutovanim u ustaške vojne formacije ili u ruske i srpske dobrovoljačke korpuse.

     

                                                              Č L A N   12

     

          Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumna je da preduzme sve moguće korake za hapšenje jugoslavenskih državljana čije je izručenje kao kolaboracionista sa silama osovine, tražila Federativna Narodna Republika Jugoslavije, osim onih čije je izručenje Vlada Ujedinjenog Kraljevstva definitivno odbila. Jugoslovenske vlasti će saradjivati u izvršenju tog zadatka dostavljajući obaveštenja putem svoje misije vezu.

     

                                                              Č L A N    13

     

          (a)  Vlada Ujedinjenog Kraljevstva izručit će sve jugoslavenske državljane u svojoj vlasti za koje je Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije utvrdila 

    prima facie slučaj aktivne i voljne kolaboracije sa silama osovine.

          (b)  Lica koje britanske vlasti sada drže u pritvoru pod sumnjom da su kolaboracionisti, kao i druga lica koja bi naknadno bila uhapšena na traženje jugoslavenskih vlasti, biće puštena na slobodu ako Vlada Ujedinjenog Kraljevstva ne može da se složi s tim da je optužba protiv njih dovoljna da opravda njihovo izručenje jugoslovenskim vlastima, osim ako Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije ne bude dostavila svoja dalja obaveštenja koja se odnose na optužbu protiv njih, u roku dva meseca po traženju Vlade ujedinjenog Kraljevstva. U slučaju da Vlada ujedinjenog Kraljevstva po prijemu takvih daljih obaveštenja, ostane pri mišljenju da nije utvrdjen prima facie slučaj krivice, dotično lice biće pušteno na slobodu.

     

     

                                                         Č L A N   14

     

     

          Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije sporazumna je, da ne zahteva osim onih čije se izručenje traži specifično i poimenično. Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije zadržava pravo da podnese izvesne dalje zahteve Vladi Ujedinjenog Kraljevstva za poimenično izručenje kada bude raspolagala naknadnim obaveštenjima, no ona se slaže da se takvi naknadni zahtevi podnesu samo u roku od dva meseca po potpisivanju ovoga sporazuma. (Dovoljno je pročitati i proštudirati samo ovaj paragraf i svima će biti jasno kako je ta YU partizanska vlada si je zadržala pravo za pojedinačno izručivanje Hrvata, nego je zahtijevala skupno izručenje svih Hrvata. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Naknadna obaveštenja u prilog već učinjenih traženja treba dostavljati preko Jugoslovenske misije za vezu neposredno Specijalnoj komisiji za izbeglice, no naknadne zahteve za izručenje treba podnositi preko ambasadora Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Londonu.

     

                                                         Č L A N   15

     

          Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva smatraju naročito važnim da se preduzmu svi mogući koraci u cilju sprečavanja svakog kretanja jugoslovenskih državljana koje bi mogli ometati ispunjenje ovog sporazuma.

                                                                     

                                                        Č L A N   16

     

          Vlada Federativne Narodne republike Jugoslavije i Vlada Ujedinjenog Kraljevstva sporazumne su da će aktivno tražiti saglasnost ili saradnju trećih strana gde god je to potrebno za primenu ovog sporazuma.

     

                                                           Č L A N   17

     

              Ovaj sporazum stupa na snagu danom potpisa.

     

                                                           Č L A N   18

     

          Ovaj sporazum ostaje u važnosti dvanaest meseci po stupanju na snagu, a ostaće i dalje u vanosti s tim da posle tog roka svaka Vlada ugovornica može da ga otkaže dva meseca unapred.

          U potvrdu čega potisani, propisno ovlašćeni od svojih odnosnih Vlada, potpisali su ovaj sporazum i stavili svoje pečate.

          radjeno na Bledu 8 septembra hiljadu devet stotina četrdeset sedme godine u dva primerka na srpskohrvatskom i engleskom jeziku s tim da su oba teksta podjednako autentična.

     

          Za Vladu Federativne Narodne Republike Jugoslavije :

                                             VLADIMIR VELEBIT  s. r.

                                               Gen. lojt. D. LEKIĆ s. r.

     

          Za Vladu Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske :    

                                               CHARLES PEAKE s. r.

                                               STEELE, lieut. - general s. r.

     

    (Ako se uzme u obzir gdje su ovih 18 točaka pisani i vrlo dobro analizira sadržaji ovih sporazuma, olako će se shvatiti i razumijeti da su sadržaje tih točaka pripremali i na engleski preveli, a njihovi prijatelji Englezi kao TAKOJEVIĆI samo potpisali. To potvrđuje i činjenica da u ovom opisu nije priložen tekst na engleskom jeziku kroz koji bi se moglo vrlo olako uočiti mišljenje i izražaj srpske mržnje prema Hrvtima, koja se zacijelo ne bi mogla uočiti da su sadržaj tih 18 točaka pisali Englezi sa svojim engleskim pišljenjem te oni, Englezi našli Srbina koji govori engleski i Engleza koji govori srpski te u zajednici bez TAKOJEVIĆA, riječ "takojević" u ovom smislu karakterizira čovjeka, osobu koja samo klima glavom i potvrđiva šta mu drugi govore i predlažu. To je moje mišljenje, a Vaše???? Mo. Mile Boban.)      

                                

     


     

     

    Dolje priložena slika je zadnja stranica knjige koja je donijela

     

                V   A   Ž   N   I   J   I      I   Z   P   R   A   V   C   I 

     

     

     

                  V   A   Ž   N   I   J   I        I   Z   P   R    A    V    C    I  

     

    Strana:         Redak.             Stoji:                                    Treba:

     

       26.               12.              Kamiških Alpa                   Kamničkih Alpa

       27.               15.              poluokupirali                      natrunili

       30.               12.              300.000                             30.000

       35.                2.               supinice                             skupinice                       

       35.              34 i 35.      ..tu je od Engleza bila      ..tu je od Rusa bila zaustavljena i

                                              zaustavljena                     zadržana do 12 svibnja, kada su je

                                                                                        Englezi povratili...

     

    Napomena: u rukopisu ima više pogrejšaka, dokumentarnih i jezičnih, kao i tiskarskih, jer - budući je svrha ovoga rukopisa naglašena u predgovoru - nije mu ni posvećena velika pažnja.

     

    Eto ja, Mile Boban, danas utorak 21 ožujka 2023. završavam ovih 36 opisa povijesnog značenja i sadržaja, prilažem moju sliku, s majicom br. 80. kada sam slavio moj osamdeseti (80) rođendan u mojoj Bobanovoj Dragi subota 24 kolovoza 2019. Držim bocu dobra Whiskey-a i u okviru Hrvatski Grb i pravu i originalnu Hrvatsku Himnu, koja je prevedena na engleski za moju djecu i za one koji govore englski.

     


     

     

    HRVATSKA HIMNA PREVEDENA NA ENGLESKI

     

                                           HRVATSKA HIMNA “LIJEPA NAŠA DOMOVINO”

     

    I enclosed is a picture with a bottle of Whiskey, as well as the Croatian coat of arms with the Croatian Anthem that I will translate into English:

     

              CROATIAN ANTHEM               =          HRVATSKA HIMNA

     “OUR BEAUTIFUL HOMELAND”     =    "LIJEPA NAŠA DOMOVINO"

    Our beautiful homeland,                      =   Lijepa naša domovino,

    O heroic land dear,                              =  Oj junačka zemljo milo,

    Old glorious grandfather,                     =  Stare slave djedovino,

    To always be happy!                            =  Da bi vazda sretna bila!

    Honey, you’re so famous to us,           =  Mila kano si nam slavna,

    We love you the only one,                   =  Mila si nam ti jedina,

    Honey, where are you,                        =  Mila, kuda si nam ravna,

    Dear where are your mountain!           =  Mila si nam ti jedina!

    Dravo, Savo Drino to flow,                   =  Dravo, Savo, Drino teci,

    Thou, Danube, lose strength,              =  Nit ti, Dunav, silu gubi,

    The blue sea tells the world,               =  Sinje more svijetu reci,

    That a Croat loves his people.            =  Da svoj narod Hrvat ljubi!

    As the sun warms his fields,               =  Dok mu njive sunce grije,

    As the oak wind blows,                       =  Dok mu hrašće bura vije,

    While the grave hides his dead,          =  Dok mu mrtve grob sakrije,