1928 - glava

 

 

agrarna

izbjeglica

 

 

 

dragutin

 

U

 

2022 - 1956 = 66

 

 

 

 

* * *

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

 

* * *

 

 

 

 

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

1928.g., NASLOVI DATOTEKA:

 

19280620_20080621_FORUM_Drazenovic_Radic_Atentat_u_Beogradu.docm

1928x__Belica_Safaric-Ivan_Dodlek-Lina_zenidba.jpg

 

x

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

 

19280620_20080621_FORUM_Drazenovic_Radic_Atentat_u_Beogradu.docm

http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/1921_1930/$$glava_1928/drazenovic/Drazenovic.htm

 

CRO-eu.com   Hrvatska   

Zločini u vrijeme Kraljevine i Druge Jugoslavije   

Atentat u beogradskoj skupštini

Tema: Atentat u beogradskoj skupštini  (Posjeta: 3106 )

Atentat u beogradskoj skupštini:

« : Lipanj 21, 2008, 01:35:20 »

2010-03-30

Atentat u beogradskoj skupštini

Jedino se može kroz razvijanje čovjekove osobnosti, moralnog dostojanstva, jačanje svijesti o slobodi, istini i pravdi, ići putem društvenog naprijetka i čovječanske solidarnosti - "Mogu me ubiti, ali moj duh neće", riječi su Radića uoči odlaska u Skupštinu na dan atentata.

Srijeda, 20. lipanj 1928. bio je jedan lijepi i sunčani dan u Beogradu. U Narodnoj skupštini, zgradi konjičke kasarne, u ulici kneza Miloša sjednica je počela u 9.45.i odmah s protestima što su radikali Toma Popović, Joca Selić i Puniša Račić na prošloj sjednici prijetili ubojstvom Stjepana Radića.

U prvoj klupi sjedili su

Ivan Pernar
Stjepan Radić
Ivan Granđa
Svetozar Pribičević
Juro Basariček 

Iza njih dr Stjepan Košutić. Jakov Jelašić, Stipe Matijević, Rude Bačinić i veleposjednik iz Križpolja Ante Pavlović koji je to prijepodne prvi govorio i njegov govor je uneo vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu skupštine.

Iz Pavlovićevog humora nastala je burna sjednica u kojoj je nadvikivanjima i prijetnjama između klupa narodnih zastupnika, napetost dovedena do usijanja.

Tog dana bio je u skupštini i dr. Ante Pavelić. A na galeriji Gustav Perčec, tadašnji tajnik stranke. Jedini koji je mirno stajao kraj vrata, posmatrajući šta se dešava, bio je narodni poslanik za grad Zagreb dr. Ante Pavelić.

Već prije početka sjednice Radić je osjećao da se nešto sprijema i rekao je Sekuli Drljeviću: „Ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod.“

U trenutku kad je za govornicom bio Puniša Račić, vrlo temperamentan govornik, odmah je izazvao razne upadice iz redova opozicije. No ni on im nije ostao dužan.

Da bi, međutim, svojim riječima dao veći značaj i istakao svoje zasluge za stvaranje nove države, Račić je jednog momenta uzviknuo:
-   Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!

Na to je hrvatski narodni poslanik Ivan Pernar, koji se nalazio u klupi prijeko puta govorničke tribine, dobacio ironično:
- Pa dobro, onda kaži koliko si litara krvi prolio pa da ti platimo u zlatu...

Puniša zastade, u lice mu podiđe krv i sav izbezumljen povika nekoliko puta:
- Uzmi reč natrag! Uzmi reč natrag!

Prijedsjednik vlade Velja Vukićević, misleći na Radića i Pribičevića, je prokomentarisao:
- "Mrdaju imenima kao snaše kukovima.".

Najgrlatiji u skupštini. Puniša Račić, Toma Popović, Dragan Bojović poručivali  su Radićevom bloku:
- "Mi smo vas oslobodili".

Radić je odgovarao:
"Mi hoćemo s Beogradom, ali nećemo pod Beogradom."

A Radić je nastavio govor, da je sudstvo u Srbiji korumpirano.

- Ko je to rekao? Kažite! - zahtjeva Puniša Račić, koji se stalno kreće u Radićevoj blizini.

- Na želju Račića, ne! - odbija Radić.

Ubrzo su se Račić zakačio s radićevcem Jakovom Jelašićem.

Lažeš! - viče Jelašić.

- Ćuti, bre, jer ću da te ubijem! - viknu razjaren Račić i pođe k Jelašiću.

Radić sada shvaća da u skupština vlada raspoloženje za ubojstvo, obuhvaća ga strah.

Svetozar Pribičević obraće se Radiću: Ovdije se stvara psihologija ubojstva!
Ljubomir Maštrović upozorava dr Perića "da se nalazimo u jednoj teškoj atmosferi u kojoj se hoće da stvori psihologija ubojstva". Mislio je na Radića i Pribićevića. A ubojstvo u skupštini počelo je u trenutku kad je vojvoda Lune poručio radićevcima:
"Priđite k meni, ako smete!".
(U dvorani nastaje buka. Prijedsedavajući prijeti da će prijekinuti sednicu.)

Stari četnik, vojvoda Vasilije Trbić, koji nije volio Tomu Komitu i Punišu procijenio je dobro atmosferu u skupštini.

Toma Popović oslovljava Stjepana Radića „kočijašem“
-Kočijaške viceve, ne mora skupština da sluša.

Pernar na to reaguje burno:
- Bezobrazniče jedan.

Stipe Matijević sav zajapuren viče Popoviću:
- Razbojniče jedan! Krvniče! Ovo je naše! Ne bojimo se.

Napetost je sve više rasla. Razjareni Popović nije umeo da stane:
- Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vređanje, ja vam jamčim da će njegova glava pasti ovde.

- To se ne smije dogoditi u Skupštini! - viče dr. Pernar.

- Mi ćemo vas naučiti pameti - jetko će Popović.

Stjepan Radić nadjačava deranje Tome Popovića:
- Zar prijedsjednik ovo ne čuje?! Nama se ovdje prijeti ubojstvima!

- Ja gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe, ništa nisam čuo...

- Molim za mir, gospodo! (Velika svađa i nemir traju i dalje) Prijekidam sednicu zbog nereda...

Popović je, potom, posle prijegleda stenograma dobio pismenu opomenu.

U nastavku sjednice govori Puniša Račić, radi osobnog objašnjenja:
- Moram izjaviti svoje žaljenje što konstatujem da me smetaju prije nego što sam ma šta kazao...

Prijekida ga Sv. Pribićević rečima:
- Ovde se prijeti ubistvom i to želim prijed celim narodom da konstatujem!

Puniša Račić nastavlja, Potom je bez uvijanja rekao da mu se dopalo držanje Tome Popovića, koji je rekao da će uvrede prati svojom krvlju.

Sv. Pribićević uzvikuje da London mora da čuje "da se ovde prijeti oružjem". A Pernar potvrđuje da Europa mora da čuje "kud su Hrvati i priječani došli".

Račić se isprijed desne govornice približuje prvoj klupi u kojoj sede Pernar, Stjepan Radić, Granđa, Svetozar Pribićević. Odjednom, Pernar skače sa svog mesta i dršćući od ljutine viče u lice Račiću:
- Opljačkao si begove!

Sudbonosni trenutak.

Tačno u 11.25 zapraštali su hici.

Jedan stari novinski reporter ovako je opisao tu ključnu scenu:

"Kada je opazio da prijedsednika nema, Račić, tačno u 11.25 sati vadi revolver. Drži ga u desnoj ruci spuštenoj ispod govornice. Zastupnici iz dvorane revolver nisu mogli videti, ali su ga primetili ministri čija su sedišta iza govornice, dakle iza Račića. Pored njega stajao je bivši ministar vera Dragomir Obradović a ministar pravde Milorad Vujičić sedeo je odmah iza govornice. Priskočili su obojica (po zapisu reportera zagrebačkih "Novosti" ministar Vujičić hvata Račića za leđa, a Obradović ga hvata za desno rame. "Puniša Račić zamahuje i odbacuje Vujičića, koji pada u ministarske klupe i Obradovića, koji je nekoliko metara odletio.").

- Jesi li lud, bre?!

Račić ljutito, otimajući se, prvom podviknu:
- Izmakni se!

A, zatim Vujičiću, suvonjavom i fizički slabom zaprijeti:
- Pusti me, inače ću te ubiti!

Ostali su sami jedan prijema drugom Pernar i Račić, dok su svi drugi bili zabezeknuti, nemi posmatrači.

Račić je digao revolver, okrećući ga prijema Pernaru:
- Ustani i izvini se!

Pernar ćuti, a Račić ponavlja:
- Izvini se!

Zemljoradnički poslanik Tupanjanin motrio je svaki Račićev pokret. Poleteo je prijema Račiću da mu otme revolver, ali je bilo kasno.

 

Prvi pucanj je snažno odjeknuo...

Pet metaka po prvoj klupi

Prva dva metka bila su namenjena Pernaru. Pogođen prvim u grudi, odmah je pao na klupu. Basariček je sedeo za stenografskim stolom, između dvije ju govornica, čekajući prijelaz na dnevni red da uzme učešća u debati. Digao se da spriječi Račića, ali ga je drugi metak smrtno pogodio. Srušio se isprijed stenografskog stola i poslaničkih klupa. Trećim metkom Račić je gađao Radića koji se, pogođen u trbuh, stropoštao pod klupu. Granđa je ustao da zaštiti Radića, ali nije stigao već je, ranjen u podlakticu, štitio Pribićevića koji se još zaklonio ispod klupe. Od petog metka pao je Pavle Radić koji je stajao malo podalje i na bolan uzvik svoga strica Stjepana pojurio da mu pomogne, ali je pogođen ispod srca. (Zagrebački reporteri to ovako opisuju: "Čim je Granđa pao, Radić je ostao nezaštićen u klupi, te Račić ispaljuje i na njega hitac, koji ga pogađa u trbuh. Kad je to vidio Pavle Radić skače prema Puniši Račiću. Račić dobacuje nešto Pavlu Radiću, izgledalo je, kao da mu kaže: - Tebe sam tražio! te sa petim metkom pogađa smrtonosno Pavla Radića i to jedan centimetar ispod srca. Pavle je odmah pao na zemlju").

Svi su vikali: Puniša, Puniša! Ludak, pobi ljude! Šta mu bi..." zapisao je Predrag Milojević.

Metci iz Račićevog parabeluma usmrtili su ne samo neke poslanike nego i Skupštinu kao takvu. Njoj više nije bilo života!

Pavelić je još iste večeri uzeo vlak za Zagreb, a odakle, malo kasnije, otišao za Bugarsku k Vanči Mihajlovu.   
          
Račić je neometano izašao iz Skupštine da ga niko nije ni taknuo:
"U panici koja je zavladala u celoj Skupštini, na Račića niko nije obraćao pažnju. On je, posle pucnjave, s revolverom u ruci sišao s govornice (vojvoda V. Trbić tvrdi da su se jednog trenutka gledali oči u oči, prim. S. Ć.) i uputio se u ministarsku sobu u koju se ulazilo pravo iz plenumske sale... Iz ministarske sobe priješao je u skupštinski bife, a odatle u malo dvorište iz koga je kroz prizemlje zgrade Ministarstva građevina izašao u Masarikovu ulicu i otišao u grad. Bio je u stanu nekog svog prijatelja... Hteo je da se prijeda lično ministru policije popu Korošecu. Za počinjen najteži zločin vrhovnom policajcu! Korošec ih nij eprimio (Račića i Dragana Bojovića)... Zanimljiv je bio susret upravnika grada Manojla Lazarevića i atentatora Račića. Primajući revolver koji mu Račić prijedaje, upravnik Lazarević ga upita:
- Zašto ga nosiš!

- Ja ga nosim od 1913, sa Bregalnice kad sam njime ubio jednog poručnika i dva redova i od tog vremena ja ga imam stalno, jer sam mislio da je ovaj revolver spasilac."

Te srijede u 12:25 sati ne samo da je hrvatska krv tekla po skupštinskim klupama već je i ugašena nada da će se tako parlamentarnim putem moći boriti barem protiv centralizma i srbijanske hegemonije.

Toj borbi se je 1927. god. pridružio i prijedsjednik Srpske samostalne demokratske stranke Svetozar Pribićević, nekadašnji najenergičniji borac za jugoslavenski centralizam i unitarizam. Tako nastaje blok Seljačka demokratska koalicija (SDK).

To je pojačalo pritisak kralja i srbijanske strane na oporbu koja je dolazila iz Hrvatske.

Dok je Radić još ležao u jednoj beogradskoj bolnici, kralj mu prijeko Pribićevića nudi da proglasi "amputaciju" Hrvatske, tj. njezino izdvajanje iz Jugoslavije. Po kraljevoj zamisli ta bi "amputirana" Hrvatska imala biti tek zapadno od crte Virovitica-Karlovac-Senj.

Time bi se ostvario stari srbijanski plan o velikoj Srbiji za koji su se srbijanski vladari i političari zalagali još od sredine XIX. stoljeća (poradi izmijenjene međunarodne situacije tog se plana Pašić morao odreći potpisavši 1917. godine deklaraciju o zajedničkoj državi s Hrvatima i ostalim južnim Slavenima iz Austro-Ugarske).

Kad ni ovaj put nije uspio plan o velikoj Srbiji, kralj se odlučuje na proglašenje osobne diktature proklamacijom od 6. siječnja 1929. godine. U skladu s time, raspuštena je Narodna skupština, zabranjene su sve političke stranke te sva vjerska i građanska društva na nacionalnoj osnovi. Zabranjene su i sve nacionalne oznake: ime jezika, zastave, grbovi, simboli, kao protudržavna obilježja. U skladu s time i sama država će devet mjeseci iza proglašenja diktature promijeniti ime i zvat će se Jugoslavija, a upravno-politički će biti podijeljena na devet banovina.

Za trajanja diktature, pa i nakon objavljivanja tzv. Oktroiranog (tj. po kralju objavljenog, a ne u parlamentu izglasanog) ustava 1931. godine ništa se nije moglo legalnim putem urediti niti za demokratizaciju niti za decentralizaciju države, a još manje za osamostaljenje hrvatskog naroda. Zbog toga se od 1929. god. nadalje hrvatska borba odvijala na dva kolosijeka, u domovini mirnim i, kad je to postalo moguće, parlamentarnim putem, a u inozemstvu revolucionarnim metodama.

Na klupi, koja je bila pored trafike, na samom uglu ove dvije ulice. Neki su sjedili na klupi a neki kraj njih stajali. Svi su bili uzbuđeni i mlatarajući rukama nešto su jedni drugima govorili. Sve su to bili zastupnici iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Seljačko-demokratske koalicije (SDK) Prijedavc, Svetozar Pribićević i još neki. Zatim se njihova bučnost stišavala dok nisu svi pognuli glave. Vidilo se po njima da se nešto tragično dogodilo. Beograd još ništa nije znao! Onda su pristigli još jedan, pa još jedan i svi zajedno, oko njih sedam do osam,  krenuli žurno sa zbornog mijesta, niz Nemanjinu ulicu, prema željezničkoj stanici...

(Poslje ovoga dana, dugo godina će proteći da se hrvatski zastupnici vrate u Beograd.)

________________________________________

"Sa Beogradom uvijek, pod Beogradom nikad" bilo je geslo Stjepana Radića.
Crnogorski separatisti poslednjih godina preuzeli su taj poklič.

 

Stjepan Radić dan prije odlaska u Beograd

Stjepan Radić
Rodio sam se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete siromašnih seljačkih roditelja u jednom selu nedaleko od Siska, prijema Zagrebu, u T'rebarjevu Desnom, koje leži baš tik do same Save. Moji su roditelji imali jedanaestoro djece, osmero ih je živjelo do nedavno, petero je živih još i sada. Braća i sestre su seljaci. Moj pokojni otac Imbro počeo je gospodariti na tri rali zemlje, ali je neumornim radom, a uz to kao vješt kolar, usprkos mnogobrojne obitelji, postao za dvadesetak godina jedan od prvih gospodara u selu. Svu je djecu slao u školu u susjednu Martinsku Ves, prijemda je prijeko tri kilometra daleko i prijemda je često imao i po tri daka, koje je trebalo odijevati i obuvati i još im davati smoka u školu prijeko podneva ..... (Životopis slijedi)

Juro Basariček (13.03.1884 – 20.06.1928.)
‘Važio je kao sociolog Hrvatske seljačke stranke. Bio je doktor prava, ali ostao seljak do kraja života. Seljak najbolje vrste – onaj koji nastavlja da mnogo radi i štedi i onda kad ima dosta da jede i da pije. Po rođenju je bio Zagorac, ali je u nauci i u životu naučio dvije stvari koje su dosta tuđe samim Zagorcima: prvo, da odatle mora da se seli veliki broj ljudi; drugo, da je njima teže nego ikome kad napuste rodni kraj, pa i selo iz kojeg su ponikli. Za svoj životni zadatak je uzeo da organizuje prijeseljavanje Zagoraca, makar u Slavoniju, kad neće u Baranju i Bačku. Pravilno je sudio da je veće udaljavanje za Zagorce ne samo bolno nego skoro nemoguće. U šali je govorio da oni ne mogu da žive ondije gdje “ni ptičeki ne popevaju kak u našim goricama”. […]
Imao je Basariček još jednu životnu misao: to je bila saradnja Hrvata sa Srbima, očekujući dan kad će se raditi i sa Bugarima. I taj i takve širine čovek, taj veliki Južno-Sloven i prijatelj Srba, bio je ubijen usred Beograda.

Pavle Radić (1880-1928)
Od svih hrvatskih prvaka koji su prošli Beogradom, Pavle je bio najpoznatiji i najomiljeniji. Prvo zato što se sa ženom i osmoro dijece naselio u prijestonici, zatim što je imao blagu slovensku fizionomiju i ulivao vijerovanje da će riječ držati više nego glavni Radić. Kad je Puniša Račić počeo da puca, Pavle je u susret revolveru poneo samo svoju mršavu glavu sa plavom bradicom. Kad ga je dočekao ubilački, Puniša je postupio po logici svih koji hoće da obezglave jedan pokret: prije samog vođe, ubiti onoga koji bi mogao da ga naslijedi. […]

Tijelo Pavla Radića, prostreljenog kroz srce, na sudskomedicinskoj ustanovi u Beogradu pojurio da pomogne stricu, ubijen petim Račićevim hicem

Kako je njemu, kao i svima radićevcima, bilo hitno da riješe svoje nacionalno pitanje, Pavle se lakše sporazumijevao sa poštenim radikalima, ukoliko ih je bilo, nego sa desnim zemljoradnicima i sa demokratima. Kod jednih mu je smetala klasnost, kod drugih jugoslovenstvo. Radikali su bili Srbi, nisu ništa tražili među Hrvatima, i nisu imali nikakve ideologije, a bilo ih je dosta kod Srba.

Radićeva smrt, osim zbog načina na koji je do nje došlo, imala je važne posljedice i zbog toga što je doprinijela vakuumu koji je stvoren u političkom vrhu prve Jugoslavije, još prije nego što je zemlju zahvatio vihor II.Svijetskog rata, u travnju 1941. Ne samo da je diktatura od kralja Aleksandra doprinijela odumiranju demokratskih institucija, nego ni mnogi vodeći jugoslovenski političari nisu živi dočekali uspostavljanje jedne drugačije diktature na kraju II.Svijetskog rata, kojoj su možda mogli da se odupru, ili da utiču da nova vlast ipak ne bude jednopartijska.

Stjepan Radić i Svetozar Pribičević

Dvije godine poslije ubojstva kralja Aleksandra u izbijeglištvu u Pragu – u kom se našao zbog kritike Aleksandrove diktature – umire Svetozar Pribićević.

Ivan Pernar  *3.11.1889 Marija Gorica , † 02.04.1967 New York (USA),
Jedan od vodećih političara Hrvatska Seljačka Stranka - HSS.  Pernar je studirao pravo i radio kao odvjetnik u Zagrebu. Istovremeno bio je poslanik Narodne skupštine u Beogradu gdje je teško ranjen od Račića. Nakon proklamacije diktature kroz kralja Aleksandra (1929) bio je osuđen na tri godine robije. Od 1934.-1945. radio je ponovo u Zagrebu kao odvijetnik. 1945. je otišao najprije u Italiju u eksil i 1948. u USA gdje je sve do svoje smrti (1967.) igrao važnu ulogu u hrvatskoj dijaspori.

Dr. Stjepan Košutić (Radoboj, 30. 06. 1890.) bio je stariji brat Augusta Košutića i radio je kao odvjetnik u Zagrebu. Izabran u Zagrebu 23. siječnja 1927. za oblasnog zastupnika Zagrebačke oblasti djelovao u Oblasnom  odboru kao prijedstojnik odjela za obrt, industriju  i statistiku, a krajem 1928. odlazi u Osijek gdje zauzima mjesto Ljubomira Maštrovića kada je ovaj bio zatvoren.  Njegov mlađi brat August je bio oženjen kćerkom Stjepana Radića Mirom. 

Jakov Jelašić:
Hrvatski narod je srušio diktaturu i on hoće da bude gospodar svoj na svojemu, da sam sobom upravlja u svim granama života. Konačno se moralo priznati da postoji hrvatsko pitanje i da danas postoje tri naroda, narod hrvatski, narod slovenački i
narod srpski.

Stipe Matijević, narodni zastupnik HSS-a, kasnije doglavnik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Na izborima za Narodnu skupštinu održanima 8. veljače 1925. godine u šibenskom izbornom okrugu biralo se šest zastupnika. Pobjedu na izborima odnio je HRSS s 23.929 osvojena glasa. Nacionalni blok (radikali i demokrati) osvojio je 23.091 glas, Davidovićevi demokrati 1270, Radnička stranka 203 i Mate Drinković 185 glasova. Iz HRSS-a su izabrana tri zastupnika, i to: Pavle Radić, Josip Pasarić i Rude Bačinić,

Anton – Tone Pavlović *21. lipnja 1884. u Križpolju † 20. rujna 1941. u Križpolju (Detaljnije pod “Poznati Ličani”)

Ivan Granđa ranjen je u podlakticu, pokušavajući da zakloni šefa.

Puniša Račić rođen je 1886. godine.

Bio je divan otac i suprug. Ozbiljan domaćin. U ratovima s početka veka borio se za srpski narod sa Vojvodom Vukom u elitnim četničkim odredima. Bio je hrabar čovek o čemu svedoče gomila odlikovanja koja na žalost, nisu sačuvana. A i kako bi kada su 17. oktobra 1944. godine iznenada banuli partizani i bez ikakvog razloga mog oca izveli iz kuće i uhapsili ga. Niko nam tada nije rekao ni zašto ga vode niti kuda ga vode. Posle mesec i po, tačnije 4. decembra 1944. godine došao je kod nas čovek koji je bio sa njim u istoj ćeliji u Banjičkom logoru i saopštio nam da su oca izveli iz ćelije i streljali ga. Nikada porodica nije službeno saznala šta se dogodilo, niko nam nikada nije saopštio bar gdje je grob. Zašto?! Vjerujte mi strašno se uzbudim kada o tome govorim. Ne mogu više da govorim. Molim Vas ne zamjerite ali ne mogu više da govorim - rekla je, u telefonskom razgovoru sa saradnikom "Srpskog nasleđa" gospođa Mara Vuksan, rođena ćerka g. Puniše Račića. Dodala je samo da ima i brata koji živi u inostranstvu.

Puniša Račić je poslje atentata svoj revolver predao upravniku grada. "Nosim ga od Bregalnice", rekao je prijedajući se zakonu. U šaržeru su ostala dva metka. Pogriješno je izvještavano o marki oružja, nije u pitanju "parabelum" nego "štajer", kalibra 9 mm

 

 

 

 

 

 

 

 

Zagreb poslije atentata


Pogrebna povorka za Pavla Radića i Juru Basaričeka prolazi Jelačićevim trgom u Zagrebz

Pogrebna povorka za Stjepana Radića u kolovozu 1928.

Stjepan Radić na odru i "najveličanstvenija sahrana koju je Zagreb ikada imao": Radić je umro od posljedica rane u trbuhu, koja je teško zacijeljivala - imao je dijabetes.

 

 

 

 

 

Zadušnica za Stjepana Radića u Doboju u kolovozu 1928.

 

Zadušnica za Stjepana Radića u Zagrebu.1936.

Povećane fotografije u galeriji

http://cro-eu.com/galerija-fotografija/thumbnails.php?album=175&page=2

Za forum priredila Marica Draženović

Stjepan Radić, hrvatski pisac i političar. Rođen je u Trebarjevu Desnom pokraj Siska 11. srpnja 1871. a umro u Zagrebu 08. kolovoza 1828. Utemeljitelj i vođa seljačke republikanske stranke iz koje je nikao najmasovniji pokret hrvatskih seljaka uopće. Umro od rane zadobijene u beogradskoj skupštini prigodom atentata na hrvatske poslanike 20. lipnja 1928.

U tisuću devetoj stotini,
U dvadeset i osmoj godini.

Kad je Stjepan Radić umirao,
Hrvatsku je majku dozivao.

Oj Hrvatsko zemljo moja mila,
Za tebe se moja krv prolila.

 

"Oprosti tvojim neprijateljima, ali ne zaboravi nikada njihova imena" John F. Kennedy

 

19280620_20110620_Hazler_Atentat_na_Stjepana_Radica.docm

2011-06-20

Stjepan Radić: "Mogu me ubiti, ali moj duh neće!"

 

Srbski atentat na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike

 

Dana 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba  Hrvata i Slovenaca u Beogradu izvršen je srbski atentat na hrvatske zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu.

Iza atentata stajao je sam kralj Aleksandar Karađorđević, a izvršio ga je crnogorski Srbin, zastupnik srbske Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

Uoči odlaska u Narodnu skupštinu, 20. lipnja 1928.godine, Stjepan Radić je izjavio: Mogu me ubiti, ali moj duh neće!

 

Vladimir Radić o srbskom atentatu na Hrvate u Beogradu

 

Atentat na hrvatske zastupnike u Beogradu od 20. lipnja 1928. odjeknuo je u ondašnjem tisku diljem cijelog svijeta. Sve države pa i one poput istaknutih srbskih prijateljica Engleske i Francuske osuđivale su  to srbsko zločinačko djelo izvršeno u parlamentu.

Sin Stjepana Radića Vladimir Radić je sabrao sve publicirane članke iz novina, obradio ih kao disertaciju i doktorirao u Parisu.

Reprint te disertacije učinio je Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske u Baselu, 1978. u znak 50. obljetnice toga srbskog zločina na hrvatskim zastupnicima.

 

Zvonimir Kulundžić o srbskom atentatu na Stjepana Radića

 

 Do sada, vjerojatno najbolju dokumentarnu obradu srbskog zločina na hrvatske zastupnike u Beogradu učinio je Zvonimir Kulundžić dokumentarnim djelom na preko 600 stranica, pod naslovom Atentat na Stjepana Radića, NIK Stvarnost, Zagreb 1967.

Ovu knjigu treba pročitati svaka Hrvatica i svaki Hrvat pa će iz nje naučiti, da nikada više ne ulazi Hrvatska u "bratski zagrljaj" sa Srbima, narodom atentatora, ubojica svima metodama, uključujući mučenjem, silovatelja, pljačkaša i okupatora... 

Kulundžić je dokazao da iza atentata Stjepana Radića stoji sam kralj Aleksandar Karađorđević, a Puniša Rašić je bio samo izvršitelj zločina.

 

Oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni su da je ponovo prožive

 

U Predgovoru Kulundžićeve knjige, dao je akademik, Prof. Dr. Ferdo Čulinović vrlo solidni pregled stanja i ponašanja velikosrbske klike prema Hrvatima s posebnim osvrtom na srbski zločinački atentat u Beogradu.

 

Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca prožimala su uz ostala uglavnom dva njena osnovna politička problema: nacionalno i socijalno pitanje.

 

Velikosrbski vlastodržci opijeni vlašću nisu niti pomišljali riješiti nacionalno i socijalno pitanje. Za njih je vlast postala glavninom njihova bića, njihov zanos, njihov opijum, njihova borba da pod svaku cijenu zadrže vlast. Otuda i njihova spremnost da se posluže i takvim herostratskim zločinom kao što je bio atentat na hrvatske zastupnike u parlamentu.

Poznat je u povijesti još samo jedan analogan slučaj ubojstva u parlamentu. To je bio rimski imperator Cesar.

 

U Kraljevini SHS vlada ohlokracija

 

Platon je u svome djelu "Država" pišući o oblicima vladavine istakao kako je najgora ohlokracija  - vlada najgorih, vlada rulje. Upravo takva vladavina uspostavljena je u Beogradu, nakon takozvanog ujedinjenja od 1. prosinca 1918. Valja dodati to, da su u vlastima velikosrbske Kraljevine SHS korupcija i nepotizam bile dominantne oznake njihovoga državno-političkog sustava.

 

"Guske u maglu"

 

Jedini zdravi hrvatski um prije "ujedinjenja" bio je i trajno do smrti ostao dr. Stjepan Radić, koji je poznavao srbsku zločinačku narav i pohlepu za vladavinom nad drugim narodima pa je odlazak hrvatskih političara na poklon regentu Aleksandru Karađorđeviću nazvao poznatom izrekom: "Odlazak gusaka u maglu!"

 

Ubojstvo hrvatskoga nacionalnog vođe u beogradskom Parlamentu

Glavna prepreka stabilizaciji srpske nadmoći nad ostalim narodima ležala je u trajnom otporu Hrvata, kojeg je organizirao i vodio Stjepan Radić. Srbija je vjerovala da je micanje Stjepana Radića neizostavni uvjet učvršćenja njene dominacije.

20. lipnja 1928. Puniša Račić, član vladine većine, ispalio je pet revolverskih hitaca na Radića i drugove na otvorenoj sjednici beogradskog parlamenta, teško ranivši Stjepana Radića, ubivši dva hrvatska poslanika i ranivši još dva. Počinivši zločin, ubojica je kliknuo: "Izvršio sam svoju dužnost... Živela Velika Srbija!" Sedam tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928., Radić je umro.

Srbski tisak najavljivao je ubojstvo Radića

Zločin od 20. lipnja 1928. već prije je nagovijestilo pisanje beogradskog tiska. "Politika" je publicirala uvodni članak na kraju kojeg je objavila da bi se lako mogao naći građanin spreman na sređivanje računa s Radićem, ako to država ne uradi. "Samouprava", glavni organ najjače srpske političke stranke, u nekoliko je navrata pisao u istom smislu. List premijera Vukićevića, "Jedinstvo", početkom lipnja 1928. objavio je članak potpisan od strane izdavača, kojim ovaj potvrđuje da je apsolutno u interesu države da se Stjepan Radić umori. Ubojicu Punišu Račića  su poslije srpski svećenici slavili kao "nacionalnog junaka."

Početak i tijek Sjednice

Sjednica Skupštine je počela u 9:45 s prosvjedima jer su na prošloj sjednici zastupnici NRS, Tomo Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom. U prvoj klupi Skupštine sjedili su: Stjepan Radić, Ivan Pernar, Ivan Granđa, Svetozar Pribičević i Đuro Basariček.

 

Prvi govor u Skupštini tog dana je održao veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.

 

Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelušića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan, te mu je rekao da zašuti ili će da ga ubije.

Snimak atentata

 

Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!

 

U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver. Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz revolvera odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dr. Ivana Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj revolver na Stjepana Radića.

 

To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali revolver. Tane pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali revolver, te pogodi Granđu u ruku.

 

Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: Ha! Tebe sam i tražio! I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribičević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribičevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu.

 

Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.

 

Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, jer nisu znali, neće li na pucnjavu Puniše Račića odgovoriti pucnjavom hrvatski zastupnici. Pod klupe se zaklonila i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava, prišlo je ranjenicima u pomoć nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici. Drugi se zastupnici brzim koracima udaljiše iz Narodne skupštine. Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Naročito je Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa. Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi drugovi smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Ivan Granđa i dr. Ivan Pernar.

Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata.

Nakon beogradskog atentata na hrvatske zastupnike u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.

Šestosiječanjska diktatura

Dana 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar proglasio je diktaturu. On je taj čin pokušao opravdati tvrdnjom da su hrvatski zahtjevi za samoupravom "nepomirljivi i nerazumni". Tada je rekao: "Suočen s dilemom: dopustiti podjelu države i cijepanje na autonomne dijelove, ili nametnuti - i silom - očite interese zemlje, ja sam izabrao drugi put i ukinuo ustav".  

Kralj diktator je i u drugim izjavama izrazio istu ideju. U prijestolnom govoru od 6. siječnja 1932. kralj Aleksandar je rekao: "Pomoću ustava iz 1921. mi smo pokušali iznijeti državu i nacionalni zadatak, ali je bivalo sve jasnije da naša nacionalna ideja nije prihvaćena, niti je u ustavu trojedine države primila adekvatan izraz, kao ni snagu organiziranoga nacionalnog jedinstva. U takvoj državnoj organizaciji, naš organizirani politički život je s teškoćama pokušavao izići iz uskih granica odvojenih etničkih grupa. Odlukom od 6. siječnja 1929. ja sam prekinuo s takvom državom. Bila je to moja sveta dužnost prema naciji i prema historiji".

Svi kraljevi diktatorski akti bili su u skladu s ovim deklaracijama. On je, najprije, zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode "Times" od 11. veljače 1931. nazvao "europskim skandalom" i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom "Ligi za ljudska prava". Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Dr. Ante Pavelić odlazi u emigraciju i osniva Ustaški pokret protiv Jugoslavije

 

Godine 1927. na parlamentarnim izborima, izabran je na listi Hrvatskog bloka Dr. Ante Pavelić za skupštinskog zastupnika u Beogradu. Istakao se je govorima protiv velikosrbske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Pokreće list Domobran s programom ostvarenja samostalne države Hrvatske.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u emigraciju i osniva tajnu revolucionarnu nacionalnu organizaciju Ustaša, s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne države Hrvatske. Nastavak slijedi u drugome članku.

 

Mr.sci. Dragan Hazler  - u dragovoljnoj službi za Hrvatsku i Hrvatski narod

 

Basel, 20. lipnja 2011.

Na obljetnički dan srbskog atentata u beogradskoj "Narodnoj skupštini" na hrvatske zastupnike Dr. Stjepana Radića, Dr. Đuru Basaričeka, Pavla Radića, Dr. Ivana Pernara i Ivana Granđu, 20. lipnja 1928. godine. 

 

 

1928x__Belica_Safaric-Ivan_Dodlek-Lina_zenidba.jpg