Tanajske ploče – prvi europski identitet Hrvata

20250322_Preveden_Tomislav_𝗣𝗼𝘃𝗶𝗷𝗲𝘀𝘁𝗶_𝗵𝗿𝘃𝗮𝘁𝘀𝗸𝗼𝗴_𝗻𝗮𝗿𝗼𝗱𝗮.docm

2025-03-22

Prof. dr Tomislav Preveden je infektolog iz Novog Sada

Vlog Tanais 6-99-278 je z osebo Marin Katava.

𝗣𝗼𝗸𝗼𝗷𝗻𝗶 𝗽𝗿𝗼𝗳𝗲𝘀𝗼𝗿

dr. 𝗣𝗿𝗲𝘃𝗲𝗱𝗲𝗻 𝘂 𝘀𝘃𝗼𝗷𝗼𝗷 "𝗣𝗼𝘃𝗶𝗷𝗲𝘀𝘁𝗶 𝗵𝗿𝘃𝗮𝘁𝘀𝗸𝗼𝗴 𝗻𝗮𝗿𝗼𝗱𝗮" 𝘇𝗮𝗸𝗹𝗷𝘂č𝗶𝗼 𝗷𝗲 𝗱𝗮 𝘀𝗹𝗮𝘃𝗲𝗻𝘀𝗸𝗮 𝗿𝗮𝘀𝗮 𝗻𝗲 𝗽𝗼𝘀𝘁𝗼𝗷𝗶!

Dio 1

"𝖯𝗈𝗌𝗍𝗈𝗃𝖾 𝗌𝖺𝗆𝗈 𝗌𝗅𝖺𝗏𝖾𝗇𝗌𝗄𝗂 𝗇𝖺𝗋𝗈𝖽𝗂 č𝗂𝗃𝖾 𝗃𝖾 𝗋𝖺𝗌𝗇𝗈 𝗂𝗅𝗂 𝗇𝖺𝖼𝗂𝗈𝗇𝖺𝗅𝗇𝗈 𝗉𝗈𝖽𝗋𝗂𝗃𝖾𝗍𝗅𝗈 𝗏𝗂š𝖾𝗌𝗍𝗋𝗎𝗄𝗈. 𝖭𝖺 𝗍𝖾𝗆𝖾𝗅𝗃𝗎 𝖺𝗇𝗍𝗋𝗈𝗉𝗈𝗅𝗈š𝗄𝗂𝗁 𝖽𝗈𝗄𝖺𝗓𝖺 𝖽𝗋. 𝖯𝗋𝖾𝗏𝖾𝖽𝖾𝗇 𝗃𝖾 𝗓𝖺𝗄𝗅𝗃𝗎č𝗂𝗈 𝖽𝖺 𝖻𝗂 𝗆𝗈𝖽𝖾𝗋𝗇𝗂 𝖲𝗅𝖺𝗏𝖾𝗇𝗂 𝗆𝗈𝗀𝗅𝗂 𝖻𝗂𝗍𝗂 𝗉𝗈𝗍𝗈𝗆𝖼𝗂 𝗌𝗅𝖺𝗏𝖾𝗇𝗂𝗓𝗂𝗋𝖺𝗇𝗂𝗁 𝗌𝗍𝗋𝖺𝗇𝖺𝖼𝖺, 𝖺 𝗇𝖾 𝗌𝖺𝗆𝗂𝗁 𝗂𝗓𝗏𝗈𝗋𝗇𝗂𝗁 𝖲𝗅𝖺𝗏𝖾𝗇𝖺. 𝖳𝗂 𝗌𝗎 𝗌𝗍𝗋𝖺𝗇𝖼𝗂 𝗎𝗌𝗏𝗈𝗃𝗂𝗅𝗂 𝗃𝖾𝗓𝗂𝗄 𝗂 𝗄𝗎𝗅𝗍𝗎𝗋𝗎 𝗌𝗅𝖺𝗏𝖾𝗇𝗌𝗄𝗂𝗁 𝗇𝖺𝗋𝗈𝖽𝖺 𝗌 𝗄𝗈𝗃𝗂𝗆𝖺 𝗌𝗎 𝖽𝗈š𝗅𝗂 𝗎 𝖽𝗈𝖽𝗂𝗋. 𝖯𝗋𝗂𝗍𝗈𝗆 𝗌𝗎 𝗓𝖺𝖻𝗈𝗋𝖺𝗏𝗂𝗅𝗂 𝗌𝗏𝗈𝗃𝖾 𝗃𝖾𝗓𝗂𝗄𝖾 𝗂 𝗈𝖻𝗂č𝖺𝗃𝖾. 𝖳𝗎𝗆𝖺č𝖾𝗇𝗃𝖾 𝖽𝗋.𝖯𝗋𝖾𝗏𝖾𝖽𝖾𝗇𝖺 𝗃𝖾 𝗏𝖺ž𝗇𝗈 𝗃𝖾𝗋 𝗇𝖺𝗌𝗍𝗈𝗃𝗂 𝗉𝗈𝗍𝗄𝗋𝗂𝗃𝖾𝗉𝗂𝗍𝗂 𝗇𝖾𝖽𝖺𝗏𝗇𝗈 𝗇𝖺𝗉𝗋𝖾𝖽𝗇𝗎 𝗍𝖾𝗈𝗋𝗂𝗃𝗎 𝖽𝖺 𝗋𝖺𝗇𝗂 𝖧𝗋𝗏𝖺𝗍𝗂 𝗇𝗂𝗌𝗎 𝖻𝗂𝗅𝗂 𝖲𝗅𝖺𝗏𝖾𝗇𝗂, 𝗏𝖾ć 𝗌𝖺𝗆𝗈 𝗌𝗅𝖺𝗏𝖾𝗇𝗂𝗓𝗂𝗋𝖺𝗇𝗂 𝗂𝗋𝖺𝗇𝗌𝗄𝗂, 𝗎𝗋𝖺𝗅𝗌𝗄𝗈-𝖺𝗅𝗍𝖺𝗃𝗌𝗄𝗂 𝗂 𝗀𝗈𝗍𝗌𝗄𝗂 𝖽𝗈š𝗅𝗃𝖺𝖼𝗂"

𝙉𝙖 𝙤𝙨𝙣𝙤𝙫𝙞 𝙨𝙞𝙣𝙩𝙚𝙯𝙖 𝙥𝙧𝙤𝙛𝙚𝙨𝙤𝙧𝙖 𝙁𝙧𝙖𝙣𝙟𝙚 𝙋𝙧𝙚𝙫𝙚𝙙𝙚𝙣𝙖, 𝙠𝙤𝙟𝙞 𝙟𝙚 𝙗𝙞𝙤 𝙚𝙧𝙪𝙙𝙞𝙩 𝙞 𝙜𝙤𝙫𝙤𝙧𝙞𝙤 13 𝙨𝙩𝙧𝙖𝙣𝙞𝙝 𝙟𝙚𝙯𝙞𝙠𝙖 𝙚𝙠𝙩𝙧𝙖𝙥𝙤𝙡𝙞𝙧𝙖𝙩 ć𝙚𝙢𝙤 𝙣𝙟𝙚𝙜𝙤𝙫𝙚 𝙩𝙚𝙯𝙚 𝙞 𝙤𝙣𝙙𝙖š𝙣𝙟𝙚 𝙨𝙥𝙤𝙯𝙣𝙖𝙟𝙚 𝙨𝙖 𝙣𝙤𝙫𝙞𝙟𝙞𝙢 𝙨𝙖𝙯𝙣𝙖𝙣𝙟𝙞𝙢𝙖 𝙞 𝙨𝙫𝙚𝙯𝙞 𝙚𝙩𝙣𝙤𝙜𝙚𝙣𝙚𝙯𝙚 𝙃𝙧𝙫𝙖𝙩â

Mnogo je različitih mišljenja o identitetu izvornih Hrvata. Nova otkrića arheološke ili antropološke prirode, mogu radikalno promijeniti ustaljene povijesne klišeje u tom pogledu. Nesigurnost koja prevladava u vezi s onim što bi se moglo nazvati hrvatskom "prapoviješću" čini poželjnim relativno potpun prikaz dostupnih dokaza.

U narednim poglavljima izbjegavajući tehničke podatke, pokušat ću prikazati glavne mogućnosti i uputiti čitatelja na izvore potpunijih informacija.

Treba, međutim, priznati da ni književna, ni antropološka, ni arheološka građa nisu nimalo zaključne o hrvatskom podrijetlu. Stoga je moguće samo u svjetlu postojećih dokaza ispitati nekoliko teorija kojima se objašnjava pojava hrvatskog naroda na europskoj sceni.

U svakom povijesnom razdoblju odnos između kulturnih grupa, bilo da je izražen u smislu etničkih i jezičnih sličnosti, oruđa, keramike ili oružja, u najboljem je slučaju hipotetski.

Samo se rijetko u određenoj regiji može nalaziti osebujna kultura kojoj prethode i slijede jednako jedinstvene kulture na takav način da sugeriraju sam etnički razvoj. U svakom slučaju, novi dominantni element rijetko se može bez dvosmislenosti pratiti do njegovog izvora. Kulturno posuđivanje, trgovina, konvergentna evolucija također se moraju uzeti u obzir. Zatim postoji mogućnost da se novi rasni ili jezični element infiltrira na određeni teritorij bez značajnije promjene postojeće kulture regije. Prapovijesna arheologija temelji se na apstrakciji i usporedbi; stoga joj nedostaje konkretnost i preciznost zabilježene povijesti. U potonjoj vezi čini se uputnim započeti ovu studiju ispitivanjem stereotipne afirmacije slavenskog podrijetla modernih Hrvata.

Pokojni profesor Preveden u svojoj Povijesti hrvatskog naroda zaključio je da slavenska rasa ne postoji.

Postoje samo slavenski narodi čije je rasno ili nacionalno podrijetlo višestruko. Na temelju antropoloških dokaza dr. Preveden je zaključio da bi moderni Slaveni mogli biti potomci slaveniziranih stranaca, a ne samih izvornih Slavena. Ti su stranci usvojili jezik i kulturu slavenskih naroda s kojima su došli u dodir. Pritom su zaboravili svoje jezike i običaje. Tumačenje dr.Prevedena je važno jer nastoji potkrijepiti nedavno naprednu teoriju da rani Hrvati nisu bili Slaveni, već samo slavenizirani iranski, uralsko-altajski i gotski došljaci.

Danas se prečesto zaboravlja da je većina naroda koji su migrirali prema jugu iz sjeveroistočne Europe u nekom trenutku imala naziv "Slaveni". Kroničari desetog, jedanaestog i dvanaestog stoljeća, međutim, često su razlikovali "Hrvate" i "Sklavene". Potonji su živjeli južno od Dunava i Save u zemlji između rijeka Morave, Drine i Lima, kao i u današnjoj Poljskoj i Češko-Slovačkoj.

Nedvojbeno je bilo slavenskih elemenata i u zemljama koje su osvojili rani Hrvati, ali treba imati na umu razliku između njihovih područja i područja balkanskih Sklavena, kao što treba razlikovati bugarska i vlaška ili rumunjska područja od posjeda Srba, Slovaka i Slovenaca.

U hrvatskom selu postoje imena mjesta koja upućuju na prisutnost Slavena u njemu već u drugom stoljeću poslije Krista.

Pretpostavlja se da su ti Slaveni došli sjeverno od Karpata, iako je veliki slavist češki pisac Lubor Niederle istaknuo da za to nema dokaza. Zasigurno se čini da su Slaveni počeli naseljavati Mađarsku (panonsku) nizinu u trećem stoljeću kršćanske ere.

Nedvojbeno su sudjelovali u napadima na zapadnu i istočnu granu Rimskog Carstva od četvrtog stoljeća nadalje. Ipak, nema spomena o njima kao o federatima ovih carstava kao o mnogim barbarima. Tek nakon smrti glasovitog hunskog pustošitelja Atile, sredinom petog stoljeća, Slaveni se počinju jasno spominjati od strane suvremenih pisaca.

Bizantinac po imenu Priscus, koji je pratio poslanstvo koje je istočnorimski dvor poslao 448. da se pozabavi Atilom, izvijestio je da je otkrio da između mjesta današnje Budimpešte i Beograda živi narod koji nije ni Gotski ni Hunski". Nema razloga za sumnju da su ti ljudi bili Slaveni jer znamo da je bilo mnogo Slavena u Atilinoj službi. Slaveni su se nedvojbeno kretali iz Mađarske preko Dunava u sporim fazama. Bizantski povjesničar, Procopius, potvrdio je da su počeli dolaziti na Balkan oko vremena dolaska cara, Justinijana, 527. godine.

Nešto kasnije u istom stoljeću, gotski povjesničar, Jornandes, napisao je da su Slaveni držali cijelu dolinu donjeg Dunava od njegovog spajanja sa Save do Jadranskog mora.

Očito je najveća slavenska koncentracija u to vrijeme bila duž srednjeg Dunava iu modernoj rumunjskoj pokrajini Vlaškoj. Skupine koje su se selile u Iliriju, Dalmaciju, Istru i po slivu Save morale su biti prilično male. Oskudica slavenskih imena mjesta na ovim prostorima gotovo je jamstvo te činjenice.

Bizantski izvori izvješćuju o napadima Slavena 548., 550. i 553-4. Čini se da su ubrzo nakon toga pali pod dominaciju jednog od tajanstvenijih naroda u povijesti, Avara.

O potonjem i kombiniranom avarsko-slavenskom prodoru u zadnjem dijelu šestog i prvoj polovici sedmog stoljeća više ćemo reći u nastavku.

Ovdje se postavlja umjesno pitanje: jesu li među tim heterogenim masama koje su nosile ime "Slaveni" bili i preci suvremenih Hrvata?

U zagradi, dobro je imati na umu da je mnogo zbrke proizašlo iz različitih imena koja su različiti narodi koristili za označavanje "Slavena". Franci su ih zvali Vendi. Ranobizantski pisci obično su koristili izraz koji su koristili sami Slaveni - "Sloveni". Ali nema sumnje da su i franački i bizantski, kao i kasniji talijanski kroničari, koristili ova nekoliko imena tako općenito da identificiraju kao Vende ili Slovene (Slavene) narode potpuno različitog plemenskog podrijetla.

I danas postoji velika sumnja da je ikada postojao zajednički slavenski jezik.

Čak je i podrijetlo imena "Slaven" ili "Sloven" ostalo nerazjašnjeno. Niederle je upozorio na izrazite razlike u kulturama istočnih i zapadnih Slavena koje su postojale u antičko doba. Na porječje Visle utjecao je sasvim drugačiji tip civilizacije od one koja je prevladavala u dolini Dnjestra. Razmatranje teritorijalnih i etničkih prilika u južnoj Rusiji u pretkršćansko doba očituje da se te razlike u velikoj mjeri mogu objasniti političkim i kulturnim utjecajem iranske, gotske i uralsko-altajske kulture na vrlo primitivnu slavensku političku i društvenu strukturu.

U velikoj stepi koja se proteže od Crnog mora do Kaspijskog i od južne Rusije do Turkestana, živjelo je u vrlo ranim vremenima niz iranskih plemena koja su branila Slavenima pristup Crnom moru.

Čak i u pretpovijesnom razdoblju vjerojatno je da su ove iranske skupine dominirale nad svojim proto-slavenskim susjedima, a to je svakako bio slučaj i u kasnijim razdobljima povijesti.

Ali postoji velika zbrka u vezi s imenima raznih naroda koji su se pojavili u stepama sjeverno od Crnog mora od dana Kimeraca (1000.-700. pr. Kr.) do uspostave bugarske i hazarske države u sedmom stoljeću nove ere.

Etničko podrijetlo većine ovih naroda vrlo je kontroverzno, ali svi su imali snažan utjecaj na istočne Proto-Slavene i Slavene zahvaljujući činjenici da su, općenito govoreći, uspjeli njima politički dominirati. Nema sumnje da su čak i istinski slavenska plemena povremeno prihvaćala vlast nad stranim vladajućim kastama i to bi moglo biti objašnjenje za prilično zagonetna imena koja nose tolike slavenske skupine.

Stoljeće za stoljećem slijevali su se u stepske krajeve preko uralsko-kaspijskog jaza veliki migracijski valovi naroda. Finci, Slaveni, Skiti, Sarmati, Avari, Huni i Bugari sadržavali su gotovo identične elemente u svojim redovima, ali u različitim omjerima.

Svaka od ovih migracija susrela je i apsorbirala ostatke autohtonog stanovništva. "Stari slavenski" jezik pokazuje tragove iranskog, kao i tračkog i gotskog utjecaja.

U zemljama sjeverno od Crnog mora, nakon sedmog stoljeća prije Krista, postojala su i trgovačko orijentirana grčka naselja. Funkcionirali su kao posrednici između uzastopnih valova azijskih nomada koji su slijedili jedni druge u dugom potezu stepske zemlje koja čini kasniju Ukrajinu. Najbliži polustalni susjedi Grka bili su Skiti. Danas se priznaje da su Skiti bili pretežno iranska skupina, iako su morali uključivati i druge elemente. Živjeli su u stepi jugoistočno od Proto-Slavena koje su odvojili od Crnog mora.

Oni su bili prvi narod s kojim su Proto-Slaveni uspostavili trajni kontakt tijekom velikih slavenskih seoba u šestom stoljeću prije Krista. Pretpostavlja se da su plemena koja su stari povjesničari spominjali da žive sjeverno i zapadno od Skita bila uglavnom proto-slavenska.

Sve do otprilike 200. godine prije Krista Skiti su dominirali cijelom južnom Rusijom. Zatim ih je druga iranska skupina, Sarmati, porazila i apsorbirala. Došljaci su zauzeli područje između Karpata i Crnog mora.

Poznati rumunjski povjesničar, dr. Nicolae Iorga, bio je uvjeren da su se Proto-Slaveni i Slaveni prvi put u povijesti pojavili kao članovi sarmatske konfederacije.

Postoji vrlo stara tradicija da svi Slaveni potječu od Sarmata, a neka osnova za ovu ideju može se pronaći u starijim piscima kao što su Plinije i Jornandes, kao i u studijama Josefa Safarika, iako je ovaj drugi drugdje pravio razliku između dvije skupine.

U svakom slučaju, još jedna sarmatska skupina, lazyges, zauzimala je područje između rijeka Dunava i Tise u današnjoj Mađarskoj. Prema njihovim vlastitim pričama bili su medijskog podrijetla i bili su vrlo slični Partima u pogledu običaja, običaja i administrativne organizacije.

Na kraju su se stopili s Alanima i Gotima nakon što su se pridružili germanskim Kvadima i Markomanima u napadu na Rimljane. U to doba Proto-Slaveni su se polako kretali od gornjeg Buga i Visle prema Dnjestru i Dnjepru. Budući da su iranski Sarmati vladali Ukrajinom od Dona do Dunava, oni su izvršili značajan utjecaj na Proto-Slavene ovog područja.

Tako i prof. Dvornik i hrvatski povjesničar N. Župančić vjeruju da su prvobitna plemena koja su se prozvala Hrvatima bila sarmatskoga, a ne slavenskog podrijetla.

Zanimljivo je da ne postoji adekvatno objašnjenje za nestanak tako velikog naroda kao što su Sarmati, niti danas znamo kamo su nestali.

Znamo da se u nekom trenutku u prvom stoljeću nove ere na obali Crnog mora pojavila skupina poznata kao Alani.

Sve do četvrtog stoljeća ti su se ljudi još uvijek mogli naći oko grada Tanaisa, blizu ušća rijeke Don u Azovsko more. Kao što je dolje navedeno, prvo pojavljivanje imena "Hrvat" može se pratiti na ovom mjestu. Antički pisci kažu da je nekoliko nomadskih staleža bilo uključeno u Alansku hordu, ali su to bili uglavnom Iranci, možda kao novi val Sarmata. Za njih se kaže da su bili medijskog podrijetla i da su govorili zastarjelim skitskim dijalektom.

U srednjem vijeku bilo je rašireno vjerovanje da su Sarmati preci svih Slavena. Nedvojbeno su i Skiti i Sarmati predstavljali mješavinu iranskih graničnih elemenata,

a na kraju su se obje skupine stopile jedna s drugom i sa Slavenima. Pouzdano se zna da su Alani apsorbirali najmanje dvije sarmatske nacije, Sirake i Aorse. Danas se također vjeruje da su Alani bili praočevi plemena Oseta na Kavkazu.

Govorili su iranskim dijalektom, a rimski pisac Ammianus Marcellinus kaže da su njihovi običaji bili medijski. Prokopije ih je nazvao gotskim narodom i nema sumnje da su se mnogi Alani gotizirali. Spominju se kako su se borili na desnom krilu gotske vojske kod Adrianopola 378. godine, a opet čujemo da su povezani s Gotima 380. i 400. godine. Safrac, njihov princ, imao je intimne odnose s Gotima, a ime Andag, koje se također pojavljuje u gotskim analima, očito je Alan. Neki filolozi smatraju da je pojam Hrvat izveden od alanske riječi za prijatelja - huarvatha.

Vrlo je zanimljivo i ime "Kaseg" (Kozes, čakavski) koje se stalno pojavljuje gdje god se zna da su Hrvati bili u ranom srednjem vijeku.

Izvorno se čini da je označavao članove vladajuće klase koji su dominirali slovenskim (slavenskim) poljoprivrednim elementima.

Svatko tko se udubi u sačuvane dokumente i zapise ne može ne primijetiti da je starohrvatsko plemstvo očito još postojalo u trinaestom stoljeću po Kr. Da bi se utvrdilo što je bila ta zaliha, potrebno je pobliže razmotriti poznate činjenice koje se tiču povijesti Alana i Gota, a zatim se pozabaviti iranskim društvom per se.

U drugom i trećem stoljeću nove ere Goti su se preselili u zapadni dio ukrajinske stepe. Tijekom svoje dvjestogodišnje okupacije ovog područja Goti su zasigurno izvršili značajan utjecaj na svoje proto- slavenske susjede. Također, kao što je već navedeno, Goti su se miješali s Alanima koji su ih pratili u njihovim seobama prema jugu krajem četvrtog i u petom stoljeću.

Najstrašniji neprijatelji s kojima se gotsko-alanska kombinacija morala suočiti prije dolaska Huna bili su Anti ili Ante koje spominju rani bizantski pisci da žive istočno od Slavena. Plinije Stariji iz Rima, geograf Ptolemej i razni grčki natpisi smještaju Ante između Azovskog mora, Kaspija i poluotoka Krima.

No, profesor Francis Dvornik je istaknuo da su u vrijeme na koje se ti različiti izvori pozivaju Sarmati još uvijek držali ta područja u čvrstom posjedu. On zaključuje da su i Anti bili Sarmati, a ne Slaveni, kako ih većina znanstvenika smatra.

Ruski povjesničari, poput

G. Vernadskog, skloni su stajalištu da su Antima vladali Alani čak i ako je većina samog plemena bila proto-slavenska ili slavenska. Potčinjavanje mase slavenskih zemljoradnika od strane vladajuće ratničke kaste objasnilo bi zašto su Anti kao cjelina ušli u povijest kao Slaveni. Čini se, međutim, da su i Prokopije i Jornandes bili svjesni neslavenskog podrijetla Anta.

Nadalje, ruski autor iz devetnaestog stoljeća, Schori-Bekmursin-Nogmov, pozitivno je identificirao Ante kao Čerkeze s Kavkaza koji su odvedeni s tih planina u južnu Rusiju zajedno s drugim ostacima koje su pokupili Huni u svom naletu na zapad.

I danas, osim ako veliki izjednačitelji u Moskvi nisu smatrali njihovo postojanje neprikladnim, u pokrajini Daghestan na istočnom Kavkazu živi malo planinsko pleme koje sebe naziva "Andi". I, barem do nedavno, još uvijek su u tragičnim pjesmama i plesu smrti obilježavali tradiciju poraza njihovog kralja, Boza, od Gota, i kasnijeg rušenja njihovog carstva od strane Avara pod Bajanom. 12

Sve su te činjenice od velike važnosti jer su Hrvati prije iseljavanja na Jadran živjeli u bliskom kontaktu s Antama i nedvojbeno se s njima često ženili. Čini se vjerojatnim da su iranski Anti bili slavenizirani u govoru i običajima nakon uključivanja velike mase slavenskih podanika u svoje carstvo. Mnoga imena Ante koje spominju Prokopije, Menandar, Agatija i drugi grčki pisci očito su iranska.

Ni njihovo državno uređenje nije bilo slavensko jer su bili ratnička kasta s nasljednom dinastijom i znatnim dvorom. Oni su preuzeli sarmatsko i alansko naslijeđe u južnoj Rusiji i vrlo vjerojatno apsorbirali prvo. Što se tiče Alana, oni koji nisu pripadali Gotima postali su podložni Hunima.

U četvrtom stoljeću nove ere vodile su se brojne borbe između Gota i Anta. Većina se nedvojbeno dogodila u južnoj Rusiji, ali postoji jedna zanimljiva referenca u Jornandesu koja izgleda ukazuje na to da su se možda borili i na Kavkazu. Vrhunac je došao kada je najpoznatiji od ranih gotskih kraljeva, Ermanarik, porazio Ante i razapeo antičkog kralja Boza sa sedamdeset njegovih plemića. U zagradi se može primijetiti da se ime Boz danas nalazi kao prezime u Hrvata, dok mnogi Hrvati nose ime Ante.

Ermanarik i njegovi Goti nisu dugo čekali da se raduju ovoj pobjedi jer su 376. godine poslije Krista pali ispod topota kopita hunskih konja. Dan Huna i njihovog najvećeg vođe, Atile, bio je blizu. Ali dok su Goti napustili Rusiju prema jugu kao posljedica hunske invazije, Anti su preživjeli upravo tamo gdje su bili.

S nestankom Gota i pomicanjem Atilinog hunskog carstva daleko na zapad, monarhija Ante se snažno vratila. Sredinom šestog stoljeća protezao se sjeverno od Karpata do pontskih stepa.

Na zapadnom krilu države Anta živjeli su Hrvati.

Ruski povjesničar A.Mayorov

u svojoj monografiji "Velikaya Horvatya" (2006) iznosi nakon dugogodišnjih i sveobuhvatnih studija da je u zaleđu Tanaisa Irano-Hrvatska, Alanska konjica od 40.000 konjanika pridruživši se Hunskoj provali u odlučnom boju na rijeci Erax (danas Horovatka, blizu Kijeva) 367. godine hametice potukla Gote i na tom području osnovala prvu polu-slavensku državnu organizaciju pod vodstvom Irano-Hrvata a koji su dali Slavenima organizaciju, plemički i vojni ustroj te na njih uspjeli u slijedečih nešto više od 200 godina prenijeti svoje etničko i plemensko-klansko

ime.

Nadalje, čini se da se barem jedno gotsko pleme pridružilo Hrvatima duž srednjeg Dnjepra otprilike u to vrijeme. Čini se da iz ove gotske skupine potječe gore spomenuti naziv "Kasegs". Nedvojbeno je da su ti ljudi bili alanskog ili drugog iranskog (kavkaskog) podrijetla, a ne Nijemaca. Prokopije je spomenuo da su Goti jedno vrijeme bili poznati kao Skiti, Sarmati i Gete. Sami Rimljani često su bili u nedoumici jesu li narodi koji žive zapadno od Visle sarmatskog ili germanskog porijekla.

Također treba imati na umu da dok su Huni živjeli sedamdeset godina u područjima sjeverno i zapadno od Crnog mora, i dok je njihovo carstvo uključivalo sve narode koji su živjeli između Volge i Rajne, bizantski pisci i drugi koristili su riječ "Huni" vrlo neselektivno.

Ponekad su pod ovu kategoriju nabrajali sva nomadska plemena južne Rusije. Vrlo često su to ime pridavali skupinama koje uopće nisu bile hunskog podrijetla. Imajući na umu ove činjenice, moramo prijeći na razmatranje utjecaja naroda kojega većina autoriteta smatra neohunskim na područje srednjeg Dnjepra gdje su Anti i Hrvati bili na vlasti.

ODNOS AVARA PREMA HRVATIMA

Sredinom 6. stoljeća po Kr. Carstvo Ante palo je pred naletom jednog od najzagonetnijih povijesnih naroda - Avara. Budući da će ovaj narod nešto kasnije imati intimne veze s Hrvatima, uputno je proučiti poznate činjenice o njihovoj povijesti.

U šestoj st. pr. Kr. živio je u središnjoj Aziji narod koji su Kinezi nazivali Yuan-Yuan, ali koji je sebe nazivao Yu-küe-lu. Druga varijanta njihova imena bila je Yue-Chi. Neki autoriteti identificiraju narod koji nosi ovo drugo ime sa Skitima.

Nema sumnje da su u šestom i petom stoljeću prije Krista Yu-küe-lu ili Yue-Chi apsorbirali nekoliko turskih plemena središnje Azije. Čini se da su potonji s vremenom preuzeli kontrolu nad carstvom koje je uspostavio Yu-küe-lu. Kao posljedica ovog razvoja, mješovita horda nomadskih naroda napustila je svoju srednjoazijsku domovinu. Godine 159. pr. Kr. Yu-küe-lu, koji su u to vrijeme od Rimljana s kojima su bili u kontaktu dobili ime Avari, probili su se u Sogdianu, jednu od starih perzijskih satrapija. Dvadeset godina kasnije osvojili su još jednu iransku pokrajinu, Baktriju.

Kad su, nekoliko stoljeća kasnije, Avari došli u Europu, bili su već pretežno turskog podrijetla. U njihovim

redovima su također bili iransko-kavkaski elementi, zajedno s drugim plemenskim elementima. Theophylactus Simocatla, jedan od najoštrijih bizantskih komentatora, primijetio je da europski Avari nisu bili pravi Avari iz Azije, Yuan-Yuan kineskih povjesničara. Oni su bili samo pseudo-Avari, mješanci. Tijekom njihovih seoba mora da se njihov broj silno povećao, jer su im se pridružila mnoga plemena, među njima i neki Anti, te Hrvati koji su živjeli u Bijeloj ili Velikoj Hrvatskoj u zapadnom dijelu Antejskog carstva. Avari su također porazili Bugare i neki od njih su prihvatili njihovu vlast. Znači radilo se o heterogenoj skupini jer kako su se Avari sukobljavali na svojem putu tako su neke poražene novačili u svoju hordu a neki su im se dobrovoljno pridružili.

Godine 558. ti su pseudo-Avari prodrli na bizantski teritorij. Oko 562. zauzeli su područje Dobrudže duž Crnog mora i u susjednoj Vlaškoj. Oko godinu dana možda su bili bizantski pomoćnici. Razna slavenska plemena sada su se ustalila na donjem Dunavu, dok je desno krilo velike slavenske obitelji već napredovalo prema Marchfeldu u gornjoj Ugarskoj. Dvije germanske skupine, Langobardi i Gepidi, spriječile su daljnje napredovanje ovih Slavena prema jugu. No 568. godine Langobardi su se udružili s Avarima kako bi uništili Gepidsko carstvo. Avari su nakon ove epizode zauzeli stari gepidski teritorij u istočnoj Ugarskoj.

Tada su se Langobardi odlučili masovno iseliti u Italiju.

Možda je vrijedno prisjetiti se da langobardske sage govore o Antima kao o zasebnom narodu, a ne kao ogranku Slavena u to vrijeme. Langobardski egzodus ostavio je Avarima čvrstu kontrolu nad cijelom linijom Dunava od Beča do Crnog mora. I Avari i Slaveni sada su imali jasan put prema jugu jer su se mnoge slavenske skupine pridružile ili postale potčinjene Avarima. Nedvojbeno je da je u avarskoj hordi bilo i prilično jakih hrvatskih elemenata.

Konstantin Porfirogenet pripovijeda da su jednom prilikom kada su "Rimljani" - vjerojatno je mislio na Bizantince iz Istočnog Rimskog Carstva - prešli Dunav naišli na "nenaoružani slavenski narod" koji su sebe nazivali Avarima. Iz njegova svjedočenja vidljivo je da je ta grupa živjela u Mađarskoj. Prema njegovim riječima, bili su "nenaoružani i nespremni za rat". Ovo ne zvuči kao Avari za koje znamo da su se bavili ratom i velikom pljačkom. Kasnije je Konstantin naznačio da su ljudi na koje su "Rimljani" (Bizant) naišli na ovom pohodu bili Slaveni ili drugi podanici Avara. Potonji su bili u pohodu kao i obično, a Slaveni su im održavali kućnu vatru. Upozoreni ovim bizantskim izletom, Avari su počeli postavljati zasjede kako bi onemogućili daljnje avanture te vrste. Također su se odvezli prema jugu u donju Panoniju gurajući razne slavenske skupine i možda neke Hrvate ispred sebe. 569. napali su Dalmaciju.

Pod svojim najvećim kaganom Bajanom, Avari prodiru u današnje hrvatske krajeve. Godine 582. zauzeli su Sir mium koji je držao Bizant

i nakon dvogodišnje opsade spalili ovo staro središte rimske civilizacije u znak slavlja. Kako bismo ovim nomadima dali prednost sumnjamo da možda nisu sami zapalili požar. Neki grčki povjesničari navode da je izbio slučajno i da Avari jednostavno nisu znali kako ga ugasiti. Bilo kako bilo, Avari su se nastavili ponašati kao štetočine tijekom cijele prve četvrtine sedmog stoljeća. Spominju se slavenski elementi koji su ih pratili u njihovim pohodima 592., 598., 600., 601., 602. i 611.

Imena "Avar" i "Slaven" počela su se smatrati identičnima.

Svakako je postojala jaka hrvatska skupina koja im je bila u savezu. Malo se čuje o Avarima nakon njihova napada na Konstantinopolj 626. do njihovog konačnog svrgavanja od strane Karla Velikog između 791. i 796. Možda glavni razlog za čudnu pogrešku u spominjanju njihova imena treba pronaći u činjenici da se tijekom tog razdoblja između 626. i 791. čini se prvo promijenilo u "Havar", a potom u "Harvat".

Postoji očita veza između ovog izraza i onoga kojim se Hrvati i danas nazivaju Hrvatima. Sve do šesnaestog stoljeća rumunjske kronike nastavljaju nazivati Hrvate Hãrvatima. Tek nakon tog datuma Moldavci i Vlasi su prihvatili mađarski izraz "Horvat" za označavanje Hrvata.

Napokon, nakon što smo ocrtali kretanja i osvajanja naroda kao što su Slaveni, Skiti, Sarmati, Alani, Anti i Avari, došli smo do točke gdje se čini potrebnim razmotriti kako i odakle ime Hrvat.

Odnosno, tko su bili ljudi koji su sebe nazivali Hrvatima?

VELIKAYA HORVATYA ILI VELIKA HRVATSKA

Kao što prethodno izlaganje otkriva, mišljenje je autora da su svi gore navedeni narodi dali doprinos hrvatskom krvotoku. No, najraniji izravni dokaz o prisutnosti Hrvata u Europi iz 2/3 st. n.Kr. sadržan je na natpisima pločama gradske uprave Tanaisa (Bogoštovnog zbora) stare sarmatsko-grčke emporije, a koja se nalazila u južnoj Ukrajin, Rusiji, gdje rijeka Don utječe u Azovsko more.

Ovdje se nalaze iranski - sarmatoalanski ekvivalenti za etnononim "Hrvat", ispisani grčkim jezikom koji se koristio u trgovačkim središtima kao opći jezik. Ponuđena su različita objašnjenja za dešifriranje ovih imena. Općenito je mišljenje da one označavaju ili osobno ili obiteljsko ime alli i protonim, a po Majorovu i mnogim drugima i klan ili etnonim. Župančić tvrdi da se radi o sarmatskim a ne grčkim imenima.

Kao što je gore navedeno, Župančić drži da su rani Hrvati bili sarmatskog podrijetla i istina je da se sarmatsko carstvo protezalo do Tanãisa.

Prvi su Hrvati, po Zupančićevu mišljenju, vladali zemljom između zapadnog Kavkaza i istočne obale Azovskog mora. Relativno rano su došli u kontakt sa proto-slavenima a potom se pomiješali sa slavenskim elementima i zauzeli Gotski teritorij nakon bitke na rijeci Erax 367. a koja se po njihovom dolasku zove do dandanas Horovatka, te stvorili zemlju "Veliku Hrvatsku" a potom nakon što Avarska horda tu prvu proto-državu Irano-Hrvata i Slavena negdje 200 godina kasnije slama, ostaje "Bijela Hrvatska" u Trans-karpatskom području zapadno od Tanaisa.

LEGENDA BIJELE HRVATSKE

Ni rani bizantski povjesničari poput Prokopija, Teofilakta, Menandera i Nicefora, kao ni Got Jornandes, nisu uopće spominjali Hrvate. Najraniji pisac koji je spominjao ovu etničku skupinu bio je bizantski car Konstantin VII Porfirogenet. Po njemu su u Dalmaciju ušli u vrijeme bizantskog cara Heraklija (610.-641.) Ali mnogi su Hrvati nastavili živjeti u svojoj staroj domovini, "Bijeloj" ili Velikoj Hrvatskoj, koja je ležala sjeverno od Karpata trideset dana hoda od mora. Drugi važni izvori djelomično potvrđuju Konstantinov izvještaj o ovoj zemlji.

Ali, nova arheologija Bijele Hrvatske već očito dokazuje da oko Karpata u ranom srednjovjekovlju nisu živjele tek amorfne slavenske mase u romantičnom egalitarizmu, nego je već tada na ozemlju Bijele Hrvatske vladalo organizirano i složeno društveno slojanje indoeuropskog tipa.

Dok su u ranoj Rusiji prvo srednjovjeko plemstvo nad seljačkim Slavenima dijelom tvorili nordijski Varjagi, u zapadnoj Ukrajini i Slovačkoj su sličnu ulogu ranog plemstva nad Slavenima uglavnom tvorili iranoidni Bijeli Hrvati.

Nedavno je još dokumentarno razradjena i ključna monografija (Alexander Mayorov, Petrogradski univerzitet 2006) o kasnoantičkom carstvu potskih Iranohrvata "Velikaya Horvatiya" izmedju rijeke Tise i Dona od 4.- 6. stoljeća, čime su napokon jasno premoštena naša nejasna stoljeća izmedju antičkog Tanaisa i srednjovjeke Bijele Hrvatske.

Ti arheonalazi su doduše protivni idealiziranim romantičnim predočbama panslavističke književnosti donedavnih stoljeća – ali sada baš arheologija nesumnjivo potvrdjuje oskudne zapise ranih arapskih, vikinških i inih kroničara o državotvornom postojanju organizirane Bijele Hrvatske oko Karpata s nizom arhitektonski složenih «gorodišča», te kasnoantičke zapise o Iranohrvatima na sjeveru Crnog mora: Orosius Presbyter god. 418. (Horites) i Zacharias Rhetor 559. (Hrwts).

Stoga je danas već neznanstveno i besmisleno, da većina hrvatskih jugo- medievalista još uvijek i dalje uporno tvrde kako je ta «navodna Bijela Hrvatska sumnjiva» ili čak nepostojeća.

Najočitiji je dokaz te dogmatske ideologizacije i protuhrvatskog apriorizma, da se zamalo nijedan od hrvatskih medievalista (izim Ukrajinca prof. Graljuka), dosad iz sinekure svojih kabineta još nisu ni potrudili zaviriti u poneke od stotinjak već poznatih, bjelohrvatskih plemićkih gradina (Stisko, Plisneks, Dubrova...) diljem Slovačke i zapadne Ukrajine, jer im se u fiktivnom panslavenskom svijetu ne uklapaju u jugodogme i imaju sad već zastarjele sinteze i razmišljanja.

Jedan od izvora je i ruski kroničar Nestor. U poglavljima IX, XXI i XLV ruske primarne kronike ili knjige ljetopisa.

Nestor je Hrvate identificirao kao stanovnike "male" Poljske. On je razlikovao te galicijske Hrvate od "Bijelih" i dalmatinskih Hrvata.

Budući da je Konstantin smjestio Hrvate u istočne Karpate, istočnu Galiciju i sjeveroistočnu Ugarsku, postoji određena korespondencija između ova dva pisca. Obojica su se složili da se "Bijela" Hrvatska nalazi u planinama ili blizu njih, a te planine su morali biti Karpati. Ali Josip Šafarik je istaknuo da je car pobrkao pleme ili plemena Hrvata koji su živjeli u Češkoj sa pravim "Bijelim" Hrvatima čija se vlast nije protezala tako daleko na zapad kao što je bizantski komentator pokazao da jesu.

S tim u vezi možemo, međutim, primijetiti da se Konstantinovo spominjanje "Bijele" Hrvatske kao granice s "Bavarskom" očito odnosilo na "Bojerland"(Bohemiju), domovinu čeških i moravskih Slavena, a ne na germansku Bavarsku. Bizant je svoj prikaz "Bijele" Hrvatske temeljio na dva izvora. Jedan od njih potječe iz 900. godine.

Drugi je očito bio diplomatsko izvješće sastavljeno oko 924. godine.

Vjerojatno sastavljači tih izvješća nisu imali pravo znanje iz prve ruke o ljudima ili narodima koje su nazivali Hrvatima.

S druge strane, u opisu granica praškog biskupa, koji je uspostavljen 1086., spominju se i dva hrvatska plemena koja su, čini se, ostala u svojoj staroj domovini kad je dio njihova naroda emigrirao preko Karpata u Dalmaciju. Opet su dva izvora korištena za definiranje ovih granica.

Jedan izvor bio je porijeklom iz samog Praga i smještao je zemlju Hrvata u sjevernu Češku. Drugi izvor, koji potječe iz Krakova, smjestio ga je u Galiciju (Malu Poljsku). Postojanje naroda pod nazivom Hrvati na oba područja potvrđuju suvremenici.

Engleski kralj Alfred Veliki (871.-901.) spomenuo je pleme "Horithi" koje živi u češkim planinama, Riesengebirge. Postoje različita boemska spominjanja Hrvata iu ovom okrugu, posebice 900., 936. i 973. godine. Čini se da oni nisu naseljavali niti jedan drugi dio Češke. Šafarik je smatrao da je ovdje u njegovo vrijeme postojalo nekoliko sela hrvatskog podrijetla. Njihova je imena pronašao u nazivu za koji je mislio da je nekoć bio zajednički svima njima - "Charvatice".

Nije jasno jesu li bohemski Hrvati potjecali od Hrvata iz Galicije ili ne. Možda su to ime donijeli sa sobom iz "Bijele Hrvatske", ali je moguće i da su se Hrvatima nazvali zbog naseljavanja ovog planinskog područja koje je u davna vremena nosilo ime Chriby.

Neki autoriteti smatraju da su galicijski Hrvati dobili ime po brdu u okolici Kijeva. Smatraju da je pojam "Hrvat" izveden iz riječi cern, kojom se označavalo crnokoso hrvatsko pleme. Kijevska kronika, međutim, izričito spominje "Bijele Hrvate". Brojni autoriteti ovu podjelu Hrvata južne Rusije na "crne" i "bijele" elemente pripisuju činjenici da su između trećeg i petog stoljeća hrvatskim plemenima vjerojatno vladali Goti. Izvorni tamnokosi iranski elementi vjenčali su se s Gotima i rezultirali su plavokosi viši slojevi. Treba imati na umu da su tijekom ovih stoljeća, diljem europskih stepskih zemalja, plemići bili "bijeli", a niže rođeni "crni".

Međutim prapovijesne Huritske legende o pradavnom narodu Hurrduw a koji su bili medju prvim poznatim uzgajivačima koji su pripitomili divlje konje govore i o "blijedokosim arijcima".

Zato po ruskom povjesničaru i geografu Gumilevu (1967, 1979), kod raznih islamskih plemena u srednjoj Aziji još žive mitovi, kako su u pradavna vremena nakon stvaranja Svijeta i prije početka povijesti, niz snježne planine na krilatim nebeskim konjima sletjeli "Bljedoglavci" (svjetlokosi) koji su tu stvorili prvo prastaro bogato carstvo Hirwatistan ili Arwatistan. Kasnije kada je tek započela povijest i svijetu se objavio Veliki Allâh, ovi su 'Bljedoglavci' opet zajahali svoje leteće konje i zauvijek odjezdili u nepoznate daljine. Primjetimo ovdje u nazivima Hirvatistan i Arwatistan isti korijen riječi kao u nazivu Hrvat.

Ti su Haravati, Arwati, Hruhatti, Horiti, Hiviti, jezdili do Kavkaza i preko njega i osvanuli na Crnom moru kao narod Hrwts kako ih naziva Z.Rethor 559. n.Kr. ili O.Presbyter 418 n.Kr.

Postoje arapski izvori, compte-rendus, Ibn Ruste i Kardisija ili Gardizija o Slavenima, koji se odnose pak na ranije spomenute galicijske Hrvate. Prvi dio izvještaja o ovim Arapima vjerojatno je napisan između 842. i 847.

Upravo u interpolaciji izvornika, dodanoj tijekom posljednjih dvadesetak godina stoljeća, spominju se Hrvati male Poljske ili Galicije i njihov moćni knez Svetopluk ili Svetopolk (Sviat-Malik), kojega ćemo imati priliku ponovno susresti u nastavku. Arapski geograf iz desetog stoljeća, Al-Masudi, također je koristio naziv "Charvats" da označi vojno pleme i njegovog kneza, Avandza, koji se borio protiv Grka, Franaka i Langobarda. Ako je bio hrvatski vladar, taj misteriozni Avandza tek treba biti identificiran, ali općenito se smatra hrvatom. Bio je iznimne vojničke vještine, vrlo prepreden a navodno je govorio perzijskim jezikom.

Ime Avandz je slično imenu Sandarz koje se pak pojavljuje na legendarnim Tanajskim pločama gdje se navode i Horatos, Horovatos i Horuatos.

Nakon pada velikomoravske države, čini se da su bijeli ili galicijski Hrvati došli pod rusku dominaciju. Ruski povjesničar Karamzin navodi da su se 993. godine Hrvati pobunili i borili protiv Moskovljana u južnoj Galiciji i na granicama Transilvanije.

Međutim, nema informacija o ishodu ove kampanje. Iz svih prethodnih izvještaja čini se potrebnim zaključiti da je doista postojala prilično dobro organizirana država poznata kao Bijela Hrvatska smještena negdje između središnjih Karpata i gornje Visle. Vjerojatno se nalazio oko modernog poljskog grada Krakova. Sami Hrvati su nesumnjivo bili iranskog (Sarmati, Alani i Ante ili ranijeg Hutitsko-Mitanskog ili Harauvatijskog i Hwarezmskog) podrijetla, ali su dominirali i miješali se s raznim slavenskim elementima,

a zauzvrat su bili pod dominacijom i njihov se jedan dio pomiješao i s Gotima a koje su radi poznate brutalnosti prema plemenima Duliba i Bastarna sami svrgli, koristići provalu Huna kojima su pridružili i svoju moćnu Irano-hrvatsku konjicu.

Ipak, mnogi tvrde iz same Hrvatske da još uvijek nemamo adekvatno objašnjenje nastanka samog imena Hrvat, osim ako ono doista ne predstavlja skraćenicu alanske riječi za prijatelja, kao što je gore navedeno ili pak još neko dalje prapovijesno izvješće poput ovog o satrapiji Harauvatiš iz doba Darijuša I.

Još uvijek postoje dvije škole mišljenja s kojima se treba pozabaviti u vezi s tim.

Takozvana "gotska teorija" može se najprikladnije razmotriti u okviru koje se govori o doseljavanju Hrvata u njihovu današnju zemlju. Što se drugog tiče, međutim, zbog sve većeg povjerenja koje je posljednjih godina stekla među samim Hrvatima, "iranska teorija" se u ovom trenutku čini imperativnom i to uglavnom inozemnim istraživačima i povjesničarima a u određenoj mjeri raste zanimanje i samih hrvatskih znastvenika za ovu prestižnu temu.

2019-11-02

Tanajske ploče – prvi europski identitet Hrvata

Published studeni 2, 2019

Tanajske ploče – europski identitet Hrvata

«Kad su na jednom kamenom spomeniku iz 13. st. pr. Kr. našli u Egiptu naziv:

Izraelac, pisan jedan jedini put, svakome je od onda jasno,

da su Izraelci nekoć boravili u Egiptu.

Tako moramo zaključiti i o postojanju hrvatske naseobine

na obali Azovskog mora, u Tanaisu».[1]

«Kad su na jednom kamenom spomeniku iz 13. st. pr. Kr. našli u Egiptu naziv: Izraelac, pisan jedan jedini put, svakome je od onda jasno, da su Izraelci nekoć boravili u Egiptu. Tako moramo zaključiti i o postojanju hrvatske naseobine na obali Azovskog mora, u Tanaisu».[1]

Tanais

1. U drugoj polovici 19. stoljeća, uz mnoge, otkrivene su i dvije kamene (mramorne) ploče, što počinju zazivom «Nek je sa srećom!», s grčkim natpisima starohrvatskih imena iz antičke luke Tanais na Azovskom moru (2./3. st. po Kr.). Tada je Tanais imao dvostruko pučanstvo: domaće iransko-sarmatsko i strano grčko, te dvije uprave, iransku i grčku. Na čelu je grčke bio hellenarchos, tj. načelnik Helena, grčkih kolonista-trgovaca, a na čelu iranske bila su 220. godine četiri dužnosnika (archontos), među kojima se spominje Horóathos i Hofarnos, sinovi Sandarzijevi. Moguće je da je isti taj arhont (Horóathos) i onaj Horúathos, otac bogoštovnog zbora (sinoda), koji se spominje dva-tri desetljeća prije na starijoj Tanajskoj ploči (gdje se zatiče i ime nepoznata muškarca za kojeg se kaže da je sin Horóatha), pisanoj za vladanja bosporskoga velikog kralja Sauromata (175.-211.). S obzirom na to, kako posvjedočuje strana[2] i, još ranije, domaća povjesnica,[3] hrvatsko ime bilježi povijesnu protegu gotovo 1800 godina samo na europskom prostoru. Dakle, devetsto godina prije slavne Bašćanske ploče (11. st.) i nekoliko stoljeća prije pojave Slavena (6. st.), kao tobožnjih «očeva Hrvata», na povijesnoj pozornici.[4] Inače, cjelovite je ispise tih ploča, što su smještene u arhivskoj postavi Ermitaža u Petrogradu, objavio poznati ruski epigrafik, filolog i povjesnik Vasilij Vasil’evič Latyšev (1855.-1921.) u Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini Volumen II, Petropoli, 1890, 430-455. – donosi prof. dr I. Biondić, na HKV-u.

2. Međutim, još pred više od dva stoljeća, na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu (1797.), tragom Plinijeve teze («Na rijeci Tanaisu stanuju Sarmati, potomci, kaže se, Medijaca, i sami razgranjeni na mnoge rodove», Hist. nat. 6, 7), Josip Mikoczy (1734. -1800.), jedan od pionira hrvatske «kritičke povjesnice», obranio je doktorsku tezu o podrijetlu antičkih Hrvata od Medijaca iz zapadnoga Irana, koji su potom slavizirani u Europi. Nakon uspostave prve Jugoslavije (1918.), ova je «nepodobna» disertacija iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga «nestala». Ipak, još početkom 20. stoljeća, usuprot plitkih historijskih temelja slavistike, tanajska su svjedočanstva položila čvršće temelje tzv. iranske teorije. Naime, glede činjenice, da je ime Horoat-Horvat bilo iransko i cijela etnička sredina, iz koje je proizašlo, također iranska, među historicima i filolozima postupno sve više prevladavalo je mišljenje, da je negdje u blizini u porječju Dona i na obalama Crnoga moralo stanovati iransko pleme Protohrvata. Zahvaćeno hunskim vihorom, ono se kasnije rasulo, a pojedini njegovi dijelovi zapali među Slavene, s njima se pomiješali, primili od njih jezik a dali im svoje ime i svoju plemensko-državnu organizaciju. Međutim, za razliku od mišljenja da ti naši predci potječu iz tzv. vanjskoga, sustavnom raščlambom materijalne i duhovne kulture, isusovac Stjepan Krizin Sakač (1890.-1973.) postavlja dalekosežnu tezu da Protohrvati potječu iz unutarnjega Irana, tj. iz stare ahemenidske Perzije. I dok je tako Mikoczy začetnik, uspostavom zlatnog lanca («Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvaiti-Harahvatiš», koji se rasprostire «od Jadrana do Indijskog oceana»),[5] Sakač je otac moderne hrvatske iranistike. U svezi s tim, više od pola stoljeća kasnije, suvremena je paleolingvistika potvrdila Sakačev «zlatni lanac» hrvatskog imena, bilježeći da su indoarijski Sarasvati-Haraquati iz doba prije nekoliko tisućljeća rani preci etnogrupe Horouathos oko Azova (crnomorski Hrvati) i današnjih Hrvata na Jadranu.[6]

3. Zanimljivo je, uz ino, napisavši «Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta», nakon propasti NDH-e, Sakač se našao na popisu onih osoba koji su proglašeni zločincima i prijavljeni javnom tužitelju radi povrede nacionalne časti.[7] U svezi s tim i Vojni je sud II. armije u Zagrebu (1945.) osudio Kerubina Šegvića na smrt (vješanje) zbog «raspirivanja nacionalne mržnje naroda Jugoslavije», odnosno što teorijom «o neslavenskom podrijetlu Hrvata ruši slavensko jedinstvo».[8] Sâm predtekst optužnice, svojom poznatom «Pjesmom o pesti»,[9] gotovo da je ispisao onodobni predsjednik «partizanske» Vlade – pjesnik Vladimir Nazor. Glede isključiva etnojezičnog (slavensko-srednjovjekovnog) pristupa našoj etnogenezi, koji je u funkciji skraćivanja hrvatske povjesnice («Hrvati od stoljeća sedmog»), istraživanja su ne(pred)slavenske etnogeneze Hrvata prešućivana, omalovažavana, pače, i diskriminira kao zločin.[10] Takav jednostrani pristup (filius ante patrem) u svijetu je već odavna zastario i prevladan, jer danas se znanstveni iskon proučenih etnogrupa temelji na složenoj mnogostručnoj raščlambi: najprije na poredbenoj antropogenetici, zatim egzaktnim arheonalazima i pisanim dokumentima, dok su lingvistika i slične struke tek pomoćni pokazatelji.

RUSI DOKAZALI:

‘Velikaya Horvatiya’ – od Moskve do Crnog mora, od Kavkaza do rijeke Tise!

4. Nažalost, sa svim svojim tragičnim posljedicama, unatoč svojim plitkim temeljima, slavistika je dosad imala, i još uvijek ima, središnje mjesto u proučavanju etnogeneze Hrvata. Naime, kako tvrdi Radoslav Katičić, «slavenstvo Hrvata u prvom je redu stvar jezika», budući da je to «najočitije i najopipljivije».[11] Riječ je o jedinstvenom kriteriju što ga je, uz Vuka Karadžića[12] i Franju Račkoga,[13] kao promicatelj «fanatične vjere u herderijanski pojam nacije»,[14] kod nas posebice zagovarao «apostol jugoslavenstva» – Josip Juraj Strossmayer.[15] Slijedom te više od stoljeće i pol tradicije, posve je razumljivo, da je podrijetlo Hrvata u našoj historiografiji i danas «više od svega filološko pitanje te ga treba prepustiti jezikoslovnim istraživanjima».[16] Zbog toga je i Prvi kongres hrvatskih povjesničara (Zagreb, prosinca 1999.),[17] koji je najprije «morao» pričekati održavanje hrvatskih slavističkih kongresâ (Prvi u Puli, rujna 1995., i Drugi u Osijeku, listopada 1999.), nedvojbeno obilježio akademik Katičić. Naime, kao «lingvist koji je održao lekciju povjesničarima» (što je uspio postići «veći publicitet nego bilo koji drugi sudionik skupa hrvatskih povjesničara»), [18] naspram samosvojne političke nacije, Katičić je Hrvatima još jednom priskrbio (južno)slavensku/zapadnobalkansku identifikaciju.[19] U svezi s tim, poručuje Brozović (1999.): «Ne bi bilo loše kada bismo radi potpunosti svoje prirode i bitka obnovili svijest da smo ipak dio (južno)slavenskog svijeta».[20] S obzirom na to i imamo odrednicu «Hrvati» (= «slavenski narod iz južnoslavenske skupine») u najnovijoj Brozovićevoj Hrvatskoj encikoplediji (2002.),[21] što je istovjetnica Krležinoj Encikoplediji Jugoslavije, gdje su «Hrvati, južnoslavenski narod u SFRJ».[22] Ukratko, po crti – dosad, gotovo neupitne – Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, JAZU nas je izveo a HAZU ostavio na «brdovitom Balkanu».

5. Dakako, u kontekstu «geopolitičke» slavistike, Tanajske ploče sustavno su zatajivane, skandalizirane i iskrivljavane. Iako zaprimljena u biblioteci JAZU iste godine (1890.), tako spomenuta knjiga Inscriptiones V. V. Latyševa nikoga nije zanimala: posve je «nevino» i «mrtvo» ležala, doslovce nerazrezana, sve do naših dana. Uzimajući da je osobno ime Horuathos tek «Grk na ušću Dona», kao poznati promotor južnoslavenske (balkanske) civilizacije, vehementni je Miroslav Krleža (1973.) «Sakačev zlatni lanac» svojedobno sveo na povijesno ludilo, tj. «put u Stenjevac». [23] Međutim, krležijanskim tragom, u osvitu tek uspostavljene hrvatske nacionalne države, starohrvatska su imena (Horoathos, Horvathos) skandalozno obilježena kao «najstarije insinuacije imena Hrvat».[24] Kao dužnosnik Katoličke crkve u Hrvata (u čiju se okrilju, inače, utemeljila hrvatska iranistika),[25] posebice je zanimljivo, Franjo je Šanjek, bez ikakve protuargumentacije, najžešći osporavatelj tzv. iranske teorije.[26] Pače, Sakačevo djelo i uopće hrvatsku iranistiku, taj novopečeni akademik prispodobljuje razini srbobranskoga mitomana (Simo Lazić Lukin).[27] Kad je o iskrivljavanju je riječ, naročite «zasluge» ima svojedobni medievalist Ivo Goldstein,[28] od kojega je «kao profesionalnog bizantologa bilo za očekivati da će o tanajskim natpisima progovoriti na meritoran način».[29]

6. Ipak, nakon demokratskih promjena 90-ih prošloga stoljeća, tanajska svjedočanstva pomalo relativiziraju sveslavensku dogmu, tako da se, uz većinski slavenski supstrat, sve više utvrđuje i manjinski iranski sloj u podrijetlu Hrvata. Prema tome, smatra se da je podrijetlo imena Hrvat «najvjerojatnije iransko» i, pače, da je «vjerojatno neki narod toga imena postojao u zaleđu Tanaisa, gdje je u antičko doba bilo stepskih nomada iranskog jezika».[30] Ponovnim iščitavanjem tih ploča, još jednom se zaglavljuje: da su spomenuta imena (Horoathos i Horouathos), najvjerojatnije, «ime naroda koji je tijekom druge polovice 2. i prve polovice 3. st. po Kr. živio na sjevernocrnomorskim prostorima».[31] U čemu je tobožnji zaokret? Naspram isključiva slavizma, ideološkim je redizajnom iznjedren tzv. model četničko-slavenske etnogeneze Hrvata, gdje se neka vojnička manjina, obično okonjene nomadske čete (četnici) – bilo avarsko-slavenske (Neven Budak, 1995.),[32] pontsko-kavkaske (Radoslav Katičić, 1999.) ili proto-bugarske čete (Lujo Margetić, 2001.)[33] – sljubljuje s većinom ratarskih (doselidbenih) Slavena. U široj je odredbi prihvaćen Katičićev «meki slavizam», kojega posebice podupire Ivo Goldstein (2003.). Naime, on tvrdi da su se iz slavenske većine i primjesa iranskog etničko-kulturnog kruga («vjerojatno negdje na području Kavkaza») profilirali Protohrvati. Ukratko: «Hrvati (ili Protohrvati) asimilirali su se u etničku sliku svojih susjeda – Slavena».[34] Dakako, kako je rečeno, ovim «inovacijama», Hrvati se i dalje uzimaju dijelom ili privjeskom južnoslavenske/zapadnobalkanske identitetne cjeline. Međutim, uza sve ideološke akrobacije, četničko-slavensku je etnogenezu nepovratno «pokopala» biogenetika i paleolingvistika.

7. Naime, niz dalekosežnih biogenetskih nalaza koji se o nama ubrzano objavljuju na prijelomu tisućljeća, sad već jasno dokazuju neslavenski iskon većine južnoslavenskih naroda. Prve biokemijske nalaze o neslavenskom genotipu kod većine od 71% Hrvata objavljene su u prestižnomu međunarodnom časopisu Science (2000.). Tako se pokazalo: 45% dinarskih Hrvata nose indoiranske gene s biljegom (Eu7) iz smjera jugozapadne Azije, dok 29% pretežno sjevernih panonskih Hrvata pripadaju slavenskom biljegu (Eu19) i doselili su se iz središnje Europe. Ostatak su Hrvata 10% iz zapadno-keltske skupine (Eu18) i drugi manjinski genotipovi.[35] Godinu dana kasnije, nakon detaljnije razradbe slavenskoga genoma, vrhunski genetičari po prvi puta jasno i nedvojbeno navode da za razliku od ostalih Slavena, zbog niskoga postotnog udjela slavenskog genoma (samo 23 % ili manje od ¼), Hrvati većinom nisu slavenskog podrijetla.[36] Tako se, još jednom, pokazalo kako je u stvarnoj srodnosti većine europskih naroda puno važnije prirodno zemljopisno podrijetlo nego sličnosti jezika, koji je često tek novija i naknadna kulturna nadgradnja. [37] U svezi s tim, jezični geni ne postoje, budući da svi jezici imaju jednaku vrijednost, a jezično «srodstvo» (germansko, slavensko, romansko, semitsko) predstavlja samo komunikacijsku slučajnost i ništa više.[38] U svemu je tome prividno šokantna činjenica da južni Slaveni zapravo ne postoje, nego su tek heterogeni konglomerat neslavenskih naroda. U svakom slučaju, genetika je «pokopala» južnoslavenski rasizam, koji je duboko u temeljima Strossmayer-Račkijeve ideologizirane «Jugoslovjenske akademije».[39]

Tanais

8. Pored genetike, u razbijanju sveslavenske dogme i, s tim u svezi, južnoslavenskog rasizma, posebno mjesto ima paleolingvistika. Nakon što su arheolozi Meadow i Kenoyer u ranoj predharapskoj civilizaciji iz Pakistana nakon 1999. našli niz ranoindskih hieroglifa od 34.- 31. stoljeća,[40] u njima je indijski prahistoričar i paleograf Srinavatsan Kalyanaraman,[41] uz ino, pronašao i ranohrvatske praplemenske etnonime Haraqwati i Haraxvati. Iz ostalih tadašnjih hijeroglifa Kalyanaraman je prvi uspio dijelom odrediti i opisati naš prediranski ranohrvatski pradialekt haraqwati iz ranoarijske grupe.

Naime, kao prvi zajednički ranoarijski prajezik istočnih Indoeuropljana, ranoarijski pradialekt Haraqwati postojao je na indoiranskom području od VII.- V. tisućljeća, tj. pred 9.- 7.000 god. Od 65.- 30. st. taj se prajezik već raspao na 3 ranoarijska pradialekta: sjeverozapadni prairanski, jugoistočni ranoindski ili Saraswati i središnji ili haraqwatski pradialekt u Afganistanu. Taj je po leksiku i fonetici tvorio prijelaz između prairanskog i ranoindskog, pa to predstavlja prvu predslavensku praosnovicu kasnijega ranohrvatskog jezika koji se potom razvio u istočnoiranskoj Harauvatiji mnogo prije od praslavenskoga iz Europe. Štoviše, iz ranoindskih hijeroglifa i poredbenih rigvedskih tekstova je Kalyanaraman nedavno uspio izvesti prve osnove fonetike i glavnog leksika naših najranijih Haraqwata, na temelju zapisa njihovih toponima i trgovačkih naznaka na pečatima o ranom prometu robe iz Harauvatije.[42] Prema tome, dugotrajni proces uzastopna razvitka prahrvatskoga, kao indoeuropskog jezika, počinje od prapovijesne indovedske kulture u Pakistanu i potom u antičkom Iranu,[43] gdje je prvobitno pripadao indoiranskoj skupini, još u antičkom Tanaisu, da bi se od srednjega vijeka postupno slavizirao do danas.[44]

9. Sve u svemu, odavno prije Slavena, na sjeveroistoku Crnoga mora od 1.-5. st. živio je poseban indoeuropski narod pod uzastopnim imenom Horithi-Horoathi-Hrwts. O tomu, posebice, svjedoči i dokumentirana monografija: Alexander Mayorov, Velikaya Horvatiya (Petrogradski Univerzitet, 2006.), koja povijesno i arheološki prva pobliže razrađuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V. stoljeća, tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjekovni Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga suprotno konstrukcijama Strossmayer-Račkijeve cyrillomethodiane, slijedi da ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena. Onkraj naše dogmatske slavistike i povjesnice, objektivni istraživači drže da su to crnomorski (tanajski) Hrvati «iskonski predslavenski predci danas slaviziranih Hrvata».[45] U svezi s tim, raščlambom arheološkoga, povijesnog i lingvističkog materijala objašnjen je i hiatus između tanajskih etnonima i karpatsko-kijevskih Hrvata.[46]

10. Ponovno je «otkriće» Tanajskih ploča palo u međunarodnoj godini Susret civilizacija – 2001., što je više nego simbolično. Naime, naspram «sukoba civilizacija», što je volens-nolens poticala ćirilometodska ideja o širenju do Crnoga i obratno do Jadranskog mora (Drang nach Osten/Drang nach Westen), antičko-crnomorski Tanais upravo je paradigma «susreta civilizacija», čime se samosvojni «Iranohrvati» razmjerno lako integriraju u zapadno-kršćansku Europu. U svakom je slučaju, više nego poučna priča o našoj aktualnoj, opet tragom Ćirila i Metoda (dakle, via Balcan), reintegraciji u Europu. Upravo u tom kontekstu, na poticaj Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata – ZDPPH (2000.), uz izravnu potporu Ministarstva vanjskih poslova RH, točnije našega Veleposlanstva u Ruskoj Federaciji (nj. eksel. Hidajet Bišćević), najprije su foto- i videozapisi a zatim i odljevi Tanajskih ploča konačno stigli u domovinu. Kako središnje nacionalne (muzejske) ustanove nisu pokazale zanimanje za ta svjedočanstva, uz posvemašnje medijsko prešućivanje, ona su privremeno udomljena u knjižnici samostana Hercegovačke franjevačke provincije Dubrava u Zagrebu. Ipak, za te je odljeve u međuvremenu pokazala zanimanje Matica hrvatska, kako bi bili izloženi u atriju njezine Palače.[47] Odljevi su spomenutih ploča izloženi i u atriju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Isto tako, pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, uz nazočnost onodobna dopredsjednika (Luka Bebić) Hrvatskog sabora – svečano su otkrivene Tanajske ploče u Dvorcu «Gredice», kod Zaboka.[48] Osim u školske i sveučilišne udžbenike, kao prvorazredni (prvi) povijesni dokument, one su zasvjedočene i u knjizi: Hrvoje Matković, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006.

11. Uz ponovno otkriće Tanajskih ploča, kao i temeljem znanstvenih ino- i tuzemnih epohalnih istraživačkih rezultata (napose genetike i paleolingvistike), na prijelazu ova tisućljeća u surječju stoljetne «nedovršene povijesti» Balkana, naspram ideološkoga etničko-jezičnog slavizma (herderovski model «Blut und Sprache nacije»), uspostavljena je znanstvena paradigma identifikacije Hrvata – politički kroatizam (roousovski model «ugovorne civilne nacije»).[49] Tragom poznate stekliške razdjelnice «Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu?», te je kriterije još nazirao A. G. Matoš (1911.). Naime: «Životinja ima osjećaj vrste. Divljak ima osjećanje plemensko (ilirsko, slavjansko, jugoslavjansko). Tek kulturan čovjek ima osjećanje narodno, državno. Hrvatstvo je misao narodna državna. Žrtvovati tu misao u korist neke misli političke, znači ići natrag – među troglodite». S obzirom na to, kao jedan od indoeuropskih naroda, postavši suvremena politička nacija (Hrvati), prestaju beskonačna idejno-politička sučeljavanja: «je su li Hrvati podrijetlom provjereni podobni Slaveni iz zakarpatskih močvara, ili pak čistokrvni arijevski Iranci iz ahemenidske Perzije?».[50] Ukratko, suprotno trogloditskoj paradigmi («Divljaci naprijed, ostali stoj!»), upravo je «moderna nacionalna država stvorila uvjete da pitanje identiteta postane obaveza svim građanima unutar njezinoga teritorijalnog suvereniteta».[51]

12. Nova paradigma nacionalne identifikacije, protivno privjesku kolonijalne južno-slavenske (zapadno-balkanske), omogućava da se hrvatski narod (nacija) čvrsto utvrđuje kao zasebna i samosvojna politička cjelina (srednje)europske i svjetske povjesnice.[52] Budući da su narod (po jeziku, kulturi, povijesti, teritoriju, državnom pravu), još je «Otcu domovine» bilo jasno da Hrvati «moraju imati svoju zajednicu, a ne uvijek biti dio ili prirepak nečeg drugog, većeg ili manjeg od sebe samih».[53] Dakle, suprotno pogubnoj (J)HAZU balkansko-rasnoj ontologiji, taj bi kopernikanski zaokret zato trebao biti neizostavni dio jedne čvrste nacionalno-političke strategije, [54] što je primarno u nadležnosti Hrvatskog sabora i njegovih tijela. Zbog svega toga, uz znamenitu Baščansku, kao naša «europska osobnica»,[55] Tanajske ploče bi nužno trebale krasiti prostore Hrvatskoga nacionalnog sabora,[56] Vlade Republike Hrvatske, njezinih ministarstava i drugih nacionalnih ustanova. Međutim, očito iz političkih razloga, tome postoje otpori,[57] budući da Tanajske ploče nepovratno obeskrepljuju južnoslavensku (zapadnobalkansku) identifikaciju Hrvata.[58] Najzad, ostaje nam, tek, zazvati legendarnoga Winstona Churchila koji nije zalud podsjećao: «Budemo li što dalje gledali u svoju prošlost, bolje ćemo vidjeti ono što nam slijedi u budućnosti».[59]

Prof. dr. sc. Ivan Biondić, Zmaj od Tanaisa

BILJEŠKE

[1] Silvije Grubišić, Od pradomovine do domovine, Chicago, 1979., s. 147.

[2] «Riječi Choroatos i Chorouatos (Hrvat) pojavljuju se u napisima kod Tanaisa, na Donu. Kako izgleda taj je naziv prvotno bio ime za grupu alanskih ratnika što je prije toga i u to doba živjela u azovskim stepama i potom se pomaknula prema sjeverozapadu. Oni su podvrgli i izmiješali se sa slavenskim življem koji je nastavao gornju Vislu i sjevernu Češku. Nakon toga (u X. st.) arapski pisci taj narod opisuju kao Belochrobati (Bijeli Hrvati)» (Neal Ascherson, Black Sea, The Birthplace of Civilisation and Barbarism, London, 1996., s. 242).

[3] «To su bila lična imena ljudi koji su došli u ta mjesta (jer su to bili čuveni trgovački emporiji) i ondje ostali, jer su se uživili u grčki milieu. Zvali su ih po njihovoj narodnosti, kako je to i u srednjem vijeku bilo, kad su prezimena bila rijetka» (Stjepan Srkulj, Izvori za povjesnicu novoga vijeka, Zagreb, 1913., s. 19).

[4] Njihovo se ime, «kako se čini, ipak prvi put za sigurno susreće u Pseudo-Cezarija, kojeg se djelo pripisuje sredini 6. stoljeća» (Radoslav Katičić, Litterarum studia, Zagreb, 1999., s. 130).

[5] Stjepan Krizin Sakač, «Historijski razvoj imena Hrvat», Život, br. 23, Zagreb, 1942., s. 1-18.

[6] Z. Eiler, K. Elst, M. Witzel, «Sarasvati. Behistun, and the early Origins of the name Hrvat/Croat». In Kalyanaraman, S. (ed.); Indian Lexicon-Corpus of Inscriptionis, New Delhi, 1999. Vidi također: Lupic, J., Arachosia and the origin of the name Hrvat. Croatia – historical overview, August 99, Internet. 1999; Sdrinias, D. et al.; Traces of the Croatian name. Deja news, August 96, Internet. 1996.

[7] Zoran Kantolić, «Djelovanje Anketne komisije 1945. u Zagrebu Utvrđivanje zločina kulturnom saradnjom sa neprijateljem», Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb, 2001., s. 66.

[8] Leksikon Tko je tko u NDH 1941-45, Zagreb, 1997., s. 378.

[9] «Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo: Slavenstva smo drevnog čest. Tko drukčije kaže pa kleveće i laže, osjetit našu će pest!» (Vladimir Nazor, «Pjesma o pesti», Zagreb, 1945.).

[10] Kako ne(pred)slavenska etnogeneza Hrvata nije išla u prilog jugoslavenskoj (u bîti velikosrpskoj) ideologiji, njezine se protivnike nastojalo ušutkati, često i na okrutan način. «Tko se nije slagao sa službenom teorijom nije mogao dobiti službu učitelja ili profesora, a oni koji su bili glasniji gubili su i glave. Tako je za stare Jugoslavije mučki ubijen poznati albanolog Milan Šufflay, a izgleda i Ivo Pilar. Komunisti su 1945. objesili prof. Kerubina Šegvića i strijeljali dr. Ivu Guberinu, a mučki je kasnije (1976.) likvidiran i poznati iranolog prof. Mihovil Lovrić. Sve u svemu, može li se znanost, koja se brani ognjem i mačem, doista smatrati znanošću?» (Marko Japundžić, «Razgovor», Hrvatsko slovo,

[11] Radoslav Katičić, Uz početke hrvatskih početaka, Split, 1993., s. 210.

[12] «Vuk je od Kopitara preuzeo i herderovsko shvaćanje o jeziku kao temelju narodnosti, o tome, dakle, da se svaki narod prostire koliko i njegov jezik» (P. Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd, 1971., s. 332).

[13] «Mi Jugoslovjeni razdijeljeni smo jezikom, ovom pravom dušom naroda, glavnim, često i jedinim sidrom narodnosti» (Franjo Rački, «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.).

[14] William B. Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer: Nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb, 2001., s. 53.

[15] Bez obzira na namjere, polazeći od herderovskoga modela «Blut und Sprache/Boden nacije», otvoreno je potiranje nacionalne, pa dakle i jezične i književne samosvojnosti, koja određuju našu kulturnu i uopće duhovnu, pa naravno onda i političku povijest, što je obilježavaju tragične opsjene i geopolitičke izmišljenice (nekad Ilirija, jučer Jugoslavijē, a danas Euroslavija/Zapadni Balkan).

[16] Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997., s. 9.

[17] Iako je glavna tema I. kongresa hrvatskih povjesničara (Zagreb, 1999.), što se održava tek deset godina nakon uspostave nacionalne države, bio «Hrvatski nacionalni i državni identitet i kontinuitet», smatra se, cilj je bio posve promašen jer je samo nekoliko referata tek u naslovu imalo riječ identitet. Zapravo, problem istraživanja «nacionalnog [hrvatskog], ujedno i etničkog identiteta [tada] nije ni postavljen niti se o njemu raspravljalo» (Petar Korunić, «Etnički i nacionalni identiteti u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću»; u: Dijalog povjesničara-istoričara 6, Zagreb. 2001., s. 81).

[18] Nacional, Zagreb, 22. prosinca 1999.

[19] Onkraj jugoslavenske kao etničko-jezične, uspostavljanje se samostalne hrvatske nacionalne državne zajednice (1990.) zato može smatrati jednoznačnom, homogeniziranom «rodovskom» tvorbom, tako da je, uz ine, napose Katičić kritičan naspram takve «rodovski ustrojene države» (R. Katičić, «Pitanje o podrijetlu Hrvata u hrvatskom intelektualnom diskurzu danas»; Historijski zbornik, godina LII, Zagreb, 1999.).

[20] Dalibor Brozović, «Etničnost kao jedna od podloga nacionalne kulture»; u: Jadranka Čačić-Kumpes (pr.), Kultura, etničnost, identitet, Zagreb, 1999., s. 224.

[21] Hrvatska encikopledija, sv. 4, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2002., s. 653.

[22] Encikopledija Jugoslavije, Hrv-Janj, Jugoslavenski leksikografski zavod «Miroslav Krleža», Zagreb, 1988., s. 1.

[23] Miroslav Krleža, Pijana novembarska noć 1918. i drugi zapisi, Sarajevo, 1973., s. 217-218.

[24] Franjo Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 1993., s. 423.

[25] «Zato su tada [za doba boljševizma] pri totalnoj sveslavenskoj cenzuri, u nas Bogoslovni fakultet i osobito isusovački Filozofski fakultet, ostale skoro jedine akademske ustanove, gdje se u domovini moglo javno bar ponešto čuti i naučiti o neslavenskoj etnokulturi Hrvata i o mogućem našem ranijem podrijetlu, dok je Orijentalni institut u Vatikanu tada postao glavnim istraživačkim središtem hrvatske iranistike i mjestom okupljanja najučenijih naših iranologa» (A.-Ž. Lovrić, «Prof. dr. Josip Mikoczy-Blumenthal /1734-1800/, pionir hrvatske iranistike i njegovi sljedbenici»; u: Lovrić, Andrija-Željko i Tomičić, Zlatko /ur./, Staroiransko podrijetlo Hrvata, Zagreb – Teheran, 1999., s. 512).

[26] O ideologijskom Šanjekovu govorenju glede hrvatskoga praiskona vidi: Husein Kadić, «Akademske mutacije etnogenetskih krinki», Ultimatum, br. 9-10, Zagreb, 2001., s. 17-18.

[27] «Sva su ta istraživanja, o iranskom podrijetlu, mislim, suvišna. […] Kad čitam nešto o iranskom podrijetlu Hrvata to me podsjeća na čitanje knjiga srpskog vrača pogađača s kraja prošlog stoljeća, koji je dokazivao da su Srbi svi i svuda, te da su Aleksandar Makedonski i Isus Krist Srbi» (F. Šanjek, «Razgovor», Jutarnji list, 2. kolovoza 1999.).

[28] I. Goldstein, Hrvatski rani vijek, Novi liber, Zagreb, 1996., s. 24.

[29] Međutim, Goldstein u svojoj sintezi hrvatske povijesti o ovim vrelima sudi više nego proizvoljno. Prema njemu ‘imena Horoathos, Horvathos ispisana su na dvjema nadgrobnim pločama iz 2. i 3. stoljeća koje su pronađene u nekadašnjem Tanaisu (danas Azov)’. Goldstein bi svakako morao znati ne samo da u pitanju nisu nadgrobni nego javni natpisi te da se na njima spominju trojica muškaraca s imenima koja su vrlo bliska hrvatskom narodnom imenu» (Ante Škegro, «Javni natpisi s dviju ploča iz grčkog grada Tanaisa na ušću Dona u Azovsko more», Povijesni prilozi, br. 21, Zagreb, 2001, s. 258).

[30] Radoslav Katičić, «Boristenu u pohode», Forum, br. 10-12, Zagreb, 1999., s. 1259.

[31] Ante Škegro, «Javni natpisi s dviju ploča iz grčkog grada Tanaisa s. 258. Isti : «Two Public Inscriptions from the Greek Colony of Tanais at the Mouuth of the Don River on the Sea of Azov», Review of Croatian History, br. 1, Zagreb, 2005.

[32] Neven Budak (ur.), Etnogeneza Hrvata, Zagreb, 1995.

[33] Lujo Margetić, Dolazak Hrvata/Ankunft der Kroaten, Split, 2001.

[34] Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb, 2003., s. 41.

[35] Semino, Ornela i sur., «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans (Y-Chromosome Perspective)», Science 290, 2000., s. 1155-1159.

[36] Passarino, G. i sur., «The 49a,f Haplotype 11 is a New Marker of the Eu19 Lineage that Traces Migrations from Northern Regions of the Black Sea», Human Immunology, Vol. 62 (9).

[37] S obzirom na to i sâm je pojam «slaveniziranje» odnosno «slavenizacija» primjenjiv samo kada je riječ o geografskom smještaju a ne s etničkog aspekta (Michael W. Weithmann, Die slavische

Bevölkerung auf der griechischen Halbinsel, Ein Beitrag zur historische Ethnographie Südosteuropas, München, 1978.).

[38] Anton Zakarija, «Biti između», Marulić, br. 3, Zagreb, 1995., s. 515-516.

[39] «To žuđeno jedinstvo svih Jugoslovjenah, a ponajprije Srbo-Hrvatah i Slovenacah, pospješiti bi imala Jugoslovjenska akademija, kojoj prvi i najveći Jugoslovjen naumi metnuti temelj» (Franjo Rački, «Jugoslovjenstvo», Pozor, br. 27-29, Zagreb, 1860.).

[40] Meadow, R.H. i Kenoyer, J. M.; The latest discoveries, Harappa news, 1999.

[41] Srinavatsan Kalyanaraman bio je bogati poduzetnik koji se, napustivši biznis i nakon otkrića saraswatskih hieroglifa u Pendžabu (od 36.-25. st.), posvetio dešifriranju ranoindskog pisma i ranoarijskog prajezika Saraswati. Nakon pionirskih pokušaja finskog paleografa Parpole sa slabim uspjehom, odnedavna je Kalyanaraman poredbom dvojezičnih tekstova Mezopotamije i rigvedske simbolike, prvi uspio većinom pročitati te poruke ranoindskih hieroglifa iz 4. i 3. tisućljeća. Tu je, uz ino, našao i najranije navode o prvim halkolitskim Predhrvatima na sjeverozapadu Indije i danas je to najveći svjetski stručnjak za prapočetke ranih Hrvata (A. Ž. Lovrić, predgovor, Srinavatsan Kalyanaraman, Croats Are Sarasvats: Sarasvati-Croat cultural interactions duringthe transition from Neolithic to Metals Age /ca. 6500 BCE to 1st millennium BCE/- u tisku).

[42] S. Kalyanaraman, Croats Are Sarasvats: Sarasvati-Croat cultural interactions duringthe transition from Neolithic to Metals Age /ca. 6500 BCE to 1st millennium BCE/ (u tisku).

[43] Usp. Z. Eiler, K. Elst, M. Witzel, «Sarasvati. Behistun, and the early Origins of the name Hrvat/Croat». In Kalyanaraman, S. (ed.); Indian Lexicon-Corpus of Inscriptionis, New Delhi, 1999.

[44] Zbog niza indoiranskih i akadosumerskih arhaizama u 19% svoga poluslavenskog rječnika, dijelom je još arhaičniji od praslavenskoga i očito, mimo Slavena, povezuje se starohrvatski izravno s ranoperzijskim i indovedskim samskrtom. Zato naš prastari veyski govor sadrži još ranije indovedske glasove uglavnom nepoznate u inih Slavena: bj (vedsko bh), tj (vedsko th) se (vedsko sc), kh (isto vedski) i slične, a očuvao je u glagolima stare orijentalne oblike optativ i necesativ, kao i redovni imenski član sey (= the, der). Spomenute značajke su uglavnom nepoznate u inih Slavena, pa je zato Veyska zayk nemoguće izvesti iz praslavenskoga (ali je naprotiv moguć baš obratan izvod). Ovaj ranohrvatski pradijalekt, spram srbijanskog je drastično različit, jer u veyskom leksiku ima tek 3% zajedničkih sličnih riječi. Sve je to očiti dokaz da razvitak starohrvatskog jezika nema bližih veza sa srbijanskim, niti navodnim «srpskohrvatskim» ili «južnoslavenskim» (Mihovil Lovrić i sur., «Zagonetka ranih Praslavena i važnost Iranohrvata za njihovo zajedništvo»; u: Staroiransko podrijetlo, s. 170).

[45] Mitjel Yošamýa & Zjelimer Yošamýa, Gan-Veyãn osce Bascanski besidãr, Zagreb, 2004.

[46] Mirjana Matijević Sokol i Vladimir Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, II. dopunjeno izdanje, Zagreb, 2005.

[47] U svezi s tim, «kao vrhunac [Matičina] rada proteklih godinu dana» (2003), njezin je predsjednik (Igor Zidić) «spomenuo skup o Tanajskim pločama» (Večernji list, 5. srpnja 2003.).

[48] Vjesnik, 12. prosinca 2004.

[49] Ivan Biondić, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.

[50] A.-Ž. Lovrić, «Novopronađene rane civilizacije Prahrvata», HKL, br. 11, Zagreb, 1996., s. 13.

[51] Ivan Cifrić i Krunoslav Nikodem, «Socijalni identitet u Hrvatskoj. Koncept i dimenzije socijalnog identiteta», Socijalna ekologija, br. 3, Zagreb, 2006., s. 177.

[52] U svezi s tim, na američkom je sveučilištu u Stanfordu, sukladno svojim geografsko-kulturalnim sastavnicama, napravljena razdioba narodnosnih skupina. Kao što je i tisućgodišnja zajednička povijest svjedočila, utvrdilo se da, kao dionici panonsko-mediteranskog uljudbeno-kulturnog kruga, Hrvati – uz Poljake, Ukrajince i Mađare – pripadaju srednjoeuropskim narodima (vidi: O. Semino i sur., «The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens in Extant Europeans /Y-Chromosome Perspective/»).

[53] Tomislav Ladan, «Predgovor»; u: Ante Starčević, Politički spisi, Zagreb, 1971., s. 34.

[54]«Treba svakako naglasiti da smo srednjoeuropski narod [panonsko-mediteranskoga uljudbenog kruga], kako se ne bi stvarale neke političke konstrukcije, a to je iznimno opasno posebno u dnevno-političke svrhe» (Dragan Primorac, «Razgovor», Nacional, 28. studenoga 2000.).

[55] I. Biondić, Historia reducta, s. 91-97.

[56] Tako bi već u naslovu njezina Visoka doma, poput ostalih zapadnih liberalnih demokracija (Američki nacionalni kongres i Francuska nacionalna skupština), Hrvatska bila legitimirana kao nacionalno-građanska država (I. Biondić, Historia reducta, s. 198).

[57] Još prije pet-šest godina, ZDPPH-e je Saboru i Vladinim ministarstvima «službeno» ponudilo donaciju odljeva Tanajskih ploča. Međutim, došao je odgovor samo iz MVPI-a. Naime, da će razmotriti mogućnost predstavljanja odljeve Tanajskih ploča u konzularno-diplomatskim predstavništvima Hrvatske, «tek nakon što se znanstveno (sic) dokaže čvrsta povezanost hrvatske etnogeneze s tim pločama».

[58] Kao vodeći svjetski paleolingvist, koliko znamo, prof. Kalyanaraman je spreman pred našom znanstvenom elitom svjedočiti o svojim istraživanjima ranohrvatske etnogeneze. Nažalost, za razliku mu od zemljaka Njegove svetosti gurua Swamija koji je, zaradivši državno odličje «Danice Hrvatske» za promicanje joge i «bliske» nam duhovnosti, već nekoliko puta pohodio Hrvatsku, on nije imao za to prilike. No, možda i prof. Kalyanaraman, konačno, dođe na red!

[59] Citirano prema: Večernji list, Zagreb, 5. siječnja 2007.

Premila mi Zmajska Braćo,

dopustite mi, posve neobvezatno, skrenuti pozornost na objavljeni mi autorski tekst o

Tanajskim pločama (v. att.),

što je objavljen na jednom od domoljubnih portala.

Harni pozdravi,

vaš Zmaj od Tanaisa