2010 - glava

 

 

agrarna

izbjeglica

 

 

 

dragutin

 

U

 

2022 - 1956 = 66

 

 

 

 

* * *

= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

 

* * *

 

 

 

 

 

20100618__HZK_5.Kongres_Talan_Zagreb_Vocin_5.HZK.docm

2010-07-10

Fotografije se mogu vidjeti na www:

 

http://www.cestica.hr/hr/638/u-zagrebu-i-vocinu-odrzan-peti-hrvatski-zrtvoslovni-kongres/gallery/2454/page1/#gal

U Zagrebu i Voćinu održan Peti hrvatski žrtvoslovni kongres

Obuhvaćena stradanja u ratu i poraću, kao i žrtve u Domovinskom ratu i miru

 U zagrebačkom hotelu Westin, 18. i 19. lipnja održan je Peti hrvatski žrtvoslovni kongres na kojem je u dva dana sudjelovalo stotinjak sudionika iz Hrvatske i inozemstva, a u završnom dijelu Kongresa održanom u Voćinu, u nedjelju 20. lipnja odana je počast žrtvama župe i okolnih naselja poubijanim 1991. godine od domaćih i iz Srbije pristiglih četničkih formacija koje su djelovale pod zaštitom JNA.

 

U rudniku Huda jama (Laško) smrt je našlo 2500 osoba pa i žene i djeca

U uvodnom dijelu prof. dr. Zvonimir Šeparović  govorio je na temu „Žrtva znak vremena“, uz dvadeset i pet godina žrtvoslovlja u Hrvatskoj, a biskup Gospićko senjski Mile Bogović predavanje je započeo temom „Je li nam potrebno svehrvatsko grobište i gdje?“ Isti dan svoja izlaganja iznijeli su Nevenka Bagarić, Josip Kolanović, Mile Pešorde, Tomislav Jonjić, Hrvoje Kačić, Ivan John Prcela, Damir Borovčak,  a veliku pozornost prisutnih privukla su izlaganja slovenskih znanstvenika Jože Dežmana koji je govorio na temu „Tranzicijska pravednost“, dok je prof dr. Mitja Ferenc pod naslovom „Kad žrtve progovore, živi zanijeme. Zločin u Hudoj jami“ govorio o istraživanjima žrtava i grobištima u Sloveniji. Tu su detaljno prikazana istraživanja i tijek ekshumacije žrtava kojima je poratna vlast 1945. godine priredila stravičnu smrt u rudarskim rovovima napuštenog rudnika koji je nakon popunjavanja rovova zarobljenicima zatvoren s desetak pregrada u dužini od stotinjak metara koje su odstranjivana nekoliko mjeseci prije nego se došlo do posmrtnih ostataka žrtava. Tako je rov nakon zatvaranja žrtava, na spomenutih stotinjak metara, zazidan s tri pregrade od opeke, debljine od 0,3 do 0,55 metara, tri pregrade od betona debljine, 0,3; 0,8 i 1,2 metra dvije drvene pregrade različite debljine, a da bi se onemogućio ulazak u rudnik i eventualni izlazak prostor između pregrada popunjavao se jalovinom, na pet mjesta i ilovačom na četiri mjesta. U napuštenom grobištu, rudniku Huda jama istraženi su vodoravni rovovi, a u djelu otvorenih okomitih šahtova koji su dijelom otvoreni i istraženi pronađeno je oko deset posto posmrtnih ostataka žena i djece. Prema riječima dr. Mitje Ferenca, profesora povijesti s Ljubljanskog sveučilišta, na temelju dosadašnjih iskapanja pretpostavlja se da je u rudniku bilo umoreno 2500 žrtava, a znanstvenici su pronašli presude kojima su na smrt osuđeni svjedoci koji su na ta poratna zlodjela upozoravali.

Prema riječima prof. Zvonimira Šeparovića, na Kongresu su osim iz Hrvatske bili i sudionici iz   SAD-a, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Njemačke, Austrije, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Bugarske što je doprinijelo njegovom međunarodnom značaju

 

O grobištima na području općine Cestica i Sjeverne Hrvatske

U subotu je Kongres radio u nekoliko dvorana, Zrinjevac, Maksimir i Tuškanac, a u Kristalnoj dvorani Franjo Talan je prisutne izvijestio o grobištima Sjeverne Hrvatske, Varaždinske i Međimurske županije gdje je istaknuto da je na ovom području, prema izjavama svjedoka, do sada evidentirano preko šezdesetak grobišta i stotinjak jama s više tisuća žrtava. Tu se kao najveće grobište spominje Dravska šuma Varaždin, a na području Međimurja zabilježena je 5 lokacija i na području Ivanca i okolice 6 mjesta. Na istočnom dijelu Varaždinske županije, Ludbreg i okolica, evidentirano je 17 lokacija koliko ih je i na području  bivše općine Varaždin, dok je na južnom dijelu, zabilježeno 16 lokacija. Autor je zahvalio prof Šeparoviću na brizi s kojom okuplja ljude s raznih područja kako bi prikazali stradanju u ratnom i poratnom razdoblju, kao i žrtve u miru, stradale u prometu i sportu, kao i u ostalim područjima ljudskog stvaranja, a zahvalio je i don Anti Bakoviću za sudjelovanje na obilježavanju 50-te obljetnice stradanja sudionika križnog puta na grobištu Pancerica u Virje Otoku, kao i za podršku kod izgradnje spomen kapele hrvatskog blaženika, kardinala Alojzija Stepinca na već spomenutom stratištu. Tu se svake godine održava misa za žrtve i polažu vijenci, a zahvaljujući razumijevanju Općine Cestica uređeno je parkiralište, križevima su označeni grobovi te su postavljeni putokazi koji upućuju na lokaciju stradanja. U izlaganju je istaknuto da je Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava spomen križem obilježeno desetak grobišta, a po nalogu Suda, u organizaciji Društva izvedena je ekshumacija žrtava, na zapadnom dijelu nasipa, grobišta Sep u Gornjem Hrašćanu gdje su uz posmrtne ostatke žrtava i vojnih predmete pronađene i dijelovi civilne odjeće i cipeli koji će se smjestiti u Muzej hrvatskih stradanja za koji je od Vlade zatražena jedna zgrada napuštene varaždinske vojarne.  

 

Predstavljen film Punoljetnost jednog zločina

Treći dan Kongresa održan je u nedjelju u Voćinu, a nakon odavanja počasti žrtvama četničkog terora koje su pobunjeni Srbi poubijali 1991. godine prikazan je dokumentarni film „Punoljetnost jednog zločina“ –žrtve Četekovca, Čoljuga, Balinaca i Voćina, uz komentar autora filma Miroslava Gazde.

Među više desetaka žrtava četničkog pokolja bila je i Marija Majdančić, američka državljanka, rođena Skender u mjestu Erie u Pensilvaniji, kao djevojka se preselila u Hrvatsku, a tu je i ubijena.

Nakon projekcije filma svima u dvorani bilo je potrebno neko vrijeme za vraćanje u „normalu“, vidno potreseni o stradanjima su progovorili prof Šeparović, a nazočnima se obratio i ratni zapovjednik 136 Slatinske brigade, Josip Černe koji je prisutnima objasnio akciju združenih snaga koje su potjerale četnike s ovog područja. Istaknuo da se poginule hrvatske branitelje i 47 ubijenih hrvatskih civila u Voćinu 13. prosinca, nikada ne smije zaboraviti.

U ime rodbine žrtava sudionicima Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji su došli u Voćin pozdravila je Vera Dorić (76) majka nestalog Drage Dorića, a prisutnima se obratio Vladimir Jelenčić, predsjednik Crvenog križa iz Slatine koji je tih dana zapisao: - Nakon gotovo četiri mjeseca zatočenja dvjestotinjak Hrvata iz Voćina konačno je spašeno i slobodno. Cijena slobode ogromna je, prevelika. Gotička ljepotica, pet stoljeća stara crkva Majke Božje Voćinske do temelja je srušena. Velika neljudska mržnja, utjelovljeno zlo opet je uzelo svoj krvavi danak. Stoljećima lakovjerni Hrvati, njih 45 nedužnih, nikom krivi, pod noževima Belih orlova zauvijek se izvuklo iz bratskog srpskog zagrljaja.

 

U zaključcima usvojen prijedlog za donošenje Zakona o zaštiti žrtava

U četiri ratna mjeseca gotovo smo navikli na ovakve prizore hrvatskog križnog puta, toliko puta u povijesti prijeđenog. Potreseni smo, ali skrivamo osjećaje da bi  što efikasnije mogli pružiti neophodnu pomoć preživjelima. Pogled mi se zaustavi na jednoj maloj djevojčici od 7-8 godina. Sama je. Prilazim i pitam gdje joj je mama ? "Nemam je." - gotovo nečujno odgovori ona. "A tata ? Ubili su ga, ostala sam sama sa malim bracom." Danas Violeta ima svoju obitelj i sretna je majka četvero mališana. Završio je potresno sjećanje predsjednik Crvenog križa Slatine.

U završnom dijelu Kongresa zahvalnice su primili Miroslav Gazda i načelnik općine Voćin Predrag Filić, a nakon toga su usvojeni zaključci Kongresa, u kojima se između ostalog predlaže Vladi Republike Hrvatske donošenje Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju žrtava komunističkih zločina nakon 2. svjetskog rata, a Saboru je upućen prijedlog za donošenje Zakon o zaštiti žrtava u skladu sa deklaracijom UN o temeljnim načeli pravde za žrtve zločina i zlouporabe moći. U završnom dokumentu predlaže se lokalnim vlastima da se utemelje povjerenstva za istraživanje na svojim područjima, koja će obuhvatiti stradanja u ratovima od 1941. do 1995. godine, otkrivanje i obilježavanje grobišta i da se zemni ostaci žrtava gdje je to moguće identificiraju i dostojno pokopaju, a u svakoj sredini predlaže se napraviti žrtvoslov za svoj kraj.

 

Po treći puta gradi se i obnavlja crkva u Voćinu
Nakon završetka Kongresa prisutni su razgledali voćinsku crkvu koja se po treći puta gradi i obnavlja, u doba gradnje, poslije Drugog svjetskog rata i sada, a tijek gradnje i povijest Marijinog svetišta objasnio je vlč Mladen Štivin, voćinski župnik. Crkva je sva u skelama, a obnavlja se iz temelja jer su je četnici eksplozivom srušili. O župi je vlč Štivin rekao da je pred njom svijetla budućnost, do 20. lipnja kada smo mi boravili u Voćinu, u župi je kršteno 21 dijete, a bila su tek 4 sprovoda.

Na povratku zapaljene su svijeće kod spomen  križa na grobištu Slatinski Drenovac gdje je u ratnim i poratnim progonu Drugog svjetskog rata poubijano više stotina Hrvata, a tu su nakon provedene ekshumacije pronađeni posmrtni ostaci, odnosno 464 lubanje zajedno s ostalim kostima, koje su pokopane u grobnicu 7x 3 metra uz koju je postavljen i spomen križ. Svi referati s Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa objavit će se u Zborniku, kao i zaključci i pozdravni govori.

 

Nekoliko fotografija s održanog Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

 

 

 

20100618__HZK_5.Kongres_Zagreb_Cetekovac_Drenovac_Vocin_5.HZK.docm

 

2010-06-24

Od 18-20 lipnja održan Peti hrvatski žrtvoslovni kongres

 

Potresno svjedočenje o žrtvama žitelja Voćina poubijanih od svojih susjeda

U petak, 18. lipnja 2010. godine, u Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela Westin, s početkom u 16 sati započeo je Peti hrvatski žrtvoslovni kongres na kojem je u dva dana sudjelovalo stotinjak sudionika iz Hrvatske, Slovenije, Kanade i ostalih zemalja, a u završnom dijelu kongresa održanom u Voćinu, u nedjelju 20. lipnja odana je počast žrtvama Voćina i okolnih naselja poubijanim od susjeda Srba i četničkih formacija pristiglih iz Srbije 1991. godine. Sam Kongres započeo je hrvatskom himnom i odavanjem počasti žrtvama, a u uvodnom dijelu prof. dr. Zvonimir Šeparović  govorio je na temu „Žrtva znak vremena“, uz dvadeset i pet godina žrtvoslovlja u Hrvatskoj.

Na temu „Je li nam potrebno svehrvatsko grobište i gdje?, govorio je biskup Gospićko senjski Mile Bogović, a isti dan obrađene su i teme, Josip Kolanović: Svaka žrtva ima svoje ime. Tomislav Jonjić govorio je o Političkim progonima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, a Hrvoje Kačić govorio je o Petru Perici, svećeniku i glazbeniku ubijenom na Daksi od partizana. Ivan John Prcela iz Ohio, SAD, govorio je o svećenicima u knjizi Hrvatski holokaust i ulozi Krunoslava Draganovića na prikupljanju iskaza i osobnih svjedočanstava. Damir Borovčak govorio je o Gvozdanskom kao svjetskom uzoru hrvatskog velejunaštva, a Mile Pešorda o Problemu. O Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske govorio je Mirsad Bakšić, o osobama invaliditetom  u mirovinskom osiguranju Hrvatske govorila je Nevenka Bagarić, a temu pod naslovom Obriši suze Hrvatska obradio je Ivo Rendić Miočević.  Prvog dana veliku pozornost prisutnih privukla su izlaganja slovenskih znanstvenika Jože Dežmana i prof dr. Mitje Ferenca o grobištima Slovenije, a jedna od tema izlaganja bila je „Kad žrtve progovore, živi zamuknu. Zločin u Hudoj jami“. Ta tema bila je posebno dirljiva, kao i izlaganje o samom grobištu-rudniku u kojem je, samo u otvorenom vodoravnom rovu poratna partizansko-komunistička vlast pogubila više stotina ljudi, pronađeno je više stotina mumificiranih leševa, a da bi se došlo do leševa žrtava trebalo je probiti sedam pregrada kojima je zatvoren rov.  U rudniku je u međuvremenu otvoren jedan gornji dio jednog vertikalnog, okomitog rova u kojem se na prvih nekoliko metara pronađeno stotinjak leševi žrtava, od kojih je oko deset posto pripada ženama i djeci. U rudniku se pretpostavlja da je oko 2500 žrtava, a ostali brojni rudnici su još za istražiti.

 

O žrtvama Sjeverne Hrvatske

U subotu je Kongres radio u nekoliko dvorana, Zrinjevac, Maksimir i Tuškanac, a u Kristalnoj dvorani prvo predavanje održano don Anto Baković koji je govorio o ubijenim svećenicima, časnim sestrama i bogoslovima, kao i o progonima Crkve. U istoj dvorani Franjo Talan je prisutne izvijestio o grobištima Sjeverne Hrvatske, Varaždinske i Međimurske županije gdje je istaknuto da je na ovom području, prema izjavama svjedoka, evidentirano u šezdesetak grobišta i stotinjak jama više tisuća žrtava. Kako u dvorani nije radio projektor prezentacija grobišta, spomen obilježja kao i fotografije s odražen ekshumacije žrtava grobišta Sep Gornji Hrašćan prikazane su na prijenosnom računalo što je mogla vidjeti tek manja grupa prisutnih. Kao najveće grobište spominje se Dravska šuma Varaždin, ujedno najveće grobište Varaždinske biskupije, a na području Međimurja zabilježena je 5 lokacija, na području Ivanca i okolice 6 lokacija. Istočni dio Varaždinske županije. Ludbreg i okolica 17 lokacija koliko ih je i na varaždinskom području dok je na južnom dijelu, koje pokrivaju gradovi Novi Marof i Varaždinske Toplice i općine Breznica, Breznički Hum, Ljubešćica i Visoko registrirano 16 lokacija. Autor je zahvalio prof Šeparoviću na brizi s kojom okuplja ljude s raznih područja kako bi prikazali stradanju u ratnom i poratnom razdoblju, kao i žrtve mirnog razdoblja, stradale u prometu i sportu, kao i u ostalim područjima ljudskog stvaranja. Posebno toplo zahvalio je don Anti Bakoviću koji  s toliko ljubavi i poštovanja vodi istraživanja o stradanju Katoličke crkve, a zahvalio mu je i za sudjelovanje na obilježavanju 50-te obljetnice stradanja sudionika križnog puta na grobištu Pancerica u Virje Otoku, 1995. godine, kao i za podršku kod izgradnje spomen kapele hrvatskog blaženika, kardinala Alojzija Stepinca na već spomenutom stratištu. Autor je progovorio i o radu Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, koje je osnovano 20. rujna 2000. godine, a koje je trebalo raditi do podizanja spomen križa na najvećem grobištu Varaždinske biskupije, odnosno do ponovnog formiranja Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih  stradanja ili do osnivanja nekog tijela ili ustanove, od Vlade ili Sabora, koje će nastaviti daljnji rad na prikupljanju podataka o žrtvama i grobištima. Kako se to do sada nije dogodilo rad Društva se nastavlja, a u proteklom razdoblju postavljeno je desetak spomen križeva kod kojih se redovito održavaju komemoracije pa se tako svi koji mogu pozivaju na spomen sjećanje na žrtve grobišta Kotoribe koje će se održati na Dan državnosti u petak 25. lipnja s počekom u 18 sati.         

Društvo uspješno surađuje s brojnim udrugama od HDPZ-a i Hrvatskog domobrana do Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Slovenije, a svojedobno smo surađivali i s Komisijom  Vlade Slovenije za prikrita grobišča. Suradnja je uspostavljena i s udrugom Daksa iz Dubrovnika pa je tako gospodin Dragutin Šafarić i izaslanstvo Društva otišao na ukop posmrtnih ostataka na otok Daksu, a u spomen na sjećanje žrtava bjelovarskog područja redovito smo i tamo nazočni kao i kod prijatelja u Varaždinskim Toplicama.

 

Treći dan Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa bio je u Voćinu

Iako je za sudionike Kongresa put za Voćin i Četekovec bio organiziran autobus odlučio sam, jer bi se u nedjelju kasno vraćao za Varaždin, otići na odavanje počasti žrtvama Voćina iz mjesta stanovanja. Tako sam u nedjelju ujutro, nešto iza šesta sati krenuo, u pratnji sina Blaža kojem sam povjerio fotografiranje, iz rodnog Križovljana, općina Cestica za Voćin na završni dio Kongresa. Otprilike za 1 sat stigosmo do Koprivnice gdje nas je pričekao kolega Zlatko Pišpek iz Kotoribe te dalje idemo svi zajedno, Blaž, Zlatko i ja. Putem razgovaramo o mjestima kroz koja treba proći. Oko devet sat već smo prošli 150 kilometara te je vrijeme za jutarnju kavu, zaustavljamo se na benzinskoj postaji mislim da je bila u naselju Cabuna.

Programom je predviđeno posjet naselju Četekovci gdje bi se prema rasporedu u 10 sati trebali položiti vijenci na grobu žrtava četničkog terora koje su pobunjeni Srbi poubijali 1991. godine. Zanima me gdje je autobus sa sudionicima Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji su ujutro krenuo iz Zagreba. Gospođa Jadranka Lučić, tajnica Hrvatskog žrtvoslovnog društva me izvještava da autobus vozi prema Četekovcima, a pošto su napustili Viroviticu znači da su iza nas otprilike 20-25 kilometara. Zlatko proučava kartu i zaključuje da do Četekovaca imamo još oko trideset kilometara te nastavljamo put.

 

Sjećanje na žrtve stradale i pokopane na groblju u Četekovcima

Dolazimo do spomenika kojeg s lijeve i desne strane nadopunjuju metalni križevi s upisanim imenima četničkih žrtava, svaki križ za jednu žrtvu, a u sredini upisana su imena žrtava, a na spomeniku u sredini nalaze se imena Marija matačić, Milan Mlakar, Zlatan Pinčar, Franjo Sabo, Marko Sabo, Josip Tonc i Terezija Troha te datum 94. rujna 1991. i ispod 04. rujan 2007.

Dvadeset minuta do deset je, pada kiša snimamo nekoliko fotografija i nastavljamo prema Četekovcima kamo stižemo za nekoliko minuta gdje kod groblja zatičemo dvadesetak ljudi koji očito je očekuju autobus, odnosno sudionike Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa. Blaž odlazi snimiti spomenik na groblju, a Zlatko i ja pozdravljamo se s domaćinima, uskoro dolazi i autobus s hodočasnicima. Od domaćina tu je Milan Dundović, načelnik općine Mikleuš, a tu je i Dragica Mlakar, supruga policajca Stjepana kojeg su četnici ubili 11. kolovoza 1991. godine u jutarnjim satima. Stjepan je bio prva žrtva na širem  području Slatine, a stradao je kad je na patrolu policije iz zasjede otvorena paljba od strane četnika na predjelu ceste između naselja Humljani i Pušina. U toj zasjedi četnika ubijen je policajac Stjepan Mlakar, a u tijelo prve žrtve srbo-četničkog masakra šireg područja Slatine bile su 23 prostrijelne rane iz automatskog  oružja. Tom prilikom, u napadu iz zasjede teško je ranjen i kolega Franjo Sterle, koji je dobio 13 rana i uspio preživjeti, a u napadu lakše je ranjen i policajac Josip Jurković.

Nakon ubojstva supruga Stjepana, Dragici su četnici ubili i nekoliko rođaka. Tako su iz zasjede koju su četnici postavili  na ulasku u Čoljugu, 4. rujna 1991. godine, na mjestu gdje je postavljen spomenik sa sedam križeva, ubijen je brat Marko Sabo i otac Franjo Sabo, a četnici su tu ubili i suprugovog brata Milana Mlakar. Tu nas je pričekao i Miroslav Gazda, član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, sudionik Petog žrtvoslovnog kongresa HŽD-a ujedno predsjednik Izvršnog odbora udruge Hrvatski domobran, ogranak Orahovica,  član HVIDR-e Orahovica i predsjednik Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava udruge HVIDR-e i autor filma o stradanju žrtava Voćina i Četekovaca i ostalih naselja. 

Milan Dundović, načelnik općine Mikleuš rekao je u pozdravnom govoru: Iz općine Mikleuš stradalo je 34 ljudi, 3 policajca i 31 civil, 29 žrtava općine Mikleuš, od toga 24 u jednom danu, 4. rujnu srbočetnike horde ušle su u naselja Čorluk, Četekovac i Balinci te masakrirali i ubili sve što je hrvatsko. Općina Mikleuš je njima u znak zahvalnosti uz pomoć Vlade Republike Hrvatske 2007. godine postavila spomenik i svake godine 4. rujna u 9 sati i 5 minuta, kada je krenuo pohod na ova naselja u kojima su stradali ovi nevini ljudi održavamo komemoraciju u znak sjećanja na ove nevine ljude. Ja Vam zahvaljujem u ime Općine Mikleuš i u svoje osobno ime što ste u program rada Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, na svom putu za Voćin, stavili u protokol i polaganje vijenaca u spomen na ove žrtve.

Prof Šeparović je rekao: Prekjučer smo započeli Peti hrvatski žrtvolsovni kongres u Zagrebu, i jučer smo uspješno radili blagoslovom biskupa Mile Bogovića. Sada drugi put imam čast dovesti dio sudionika Kongresa, dio ljudi koji vode brigu o žrtvama, o stradanjima ljudi. Mi smo osjećali da Četekovci i cijeli Mikleuš, kao i Voćin nadasve predstavljaju jedan veliki simbol patnje hrvatskog naroda. Velike hrvatske žrtve, koja je ostala u sjeni ostalih stradanja, ali nepravedno. Po brutalnosti koja je izvršena nad ovim žrtvama i u Voćinu, taj masakar je jedan najveći i najstrašniji što se dogodio u Europi.

 

Odavanje počasti žrtvama četničkog terora poubijanim u Voćinu 1991. godine

Kod spomenika je položen vijenac i zapaljene svijeće, a zatim smo, kao i svaki put kod sjećanja na žrtve izmolili molitvu koju je ovaj put predvodila časna sestra Veronika Popić. Zatim smo se uputili prema Voćinu, gdje su se u Hrvatskom domu, hodočasnici mogli okrijepiti i pripremiti se za misu koja je služena u crkvi, baraci. Naime crkva koju su srpske jedinice do temelja srušile u podmetnutoj eksploziji 1991. godine obnavlja se i puna je skela, a u eksploziji streljiva koju su četnici izazvali prije povlačenja ostao je samo jedan dio zida. 

Tu nas je pričekao načelnik općine Voćin Predrag Filić i predstavnici Županije i mnogobrojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, predstavnici udruge Hrvatski domobran Požega, Slatina, našice, Valpovo, Osijek i Orahovica, kao i predstavnici HDPZ-a đakovi i članovi Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Virovitice i ostali.

Misa je počela u 11 sati, a služio ju je vlč Mladen Štivin, voćinski župnik. Uz dvanaest ministranata u slavlju je sudjelovao i đakon Augustin Tašić, koji će u subotu, 26. lipnja u požeškoj katedrali biti zaređen za svećenika. U misnom slavlju sudjelovao je zbor kojim je ravnala časna sestra Danica Bilić, a za orguljsku pratnju bio je zadužen orguljaš Rade Perić. U uvodnom dijelu sudionike Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa i okupljene predstavnike udruga pozdravio je vlč Mladen Štivin, voćinski župnik, koji je u propovijedi naglasio da nam se ne dogodi da zaboravimo tko je Krist. 

Nakon mise položili smo vijenac kod spomenika, a pridružile su nam se i predstavnici braniteljskih udruga, općina Voćin, tu je bio i načelnik općine Predrag Filić i Đuro Matovina, dopredsjednik Skupštine Virovitičko podravske županije, Željko Stipanić, zamjenik gradonačelnika Slatine, a tu su bili predstavnici podružnice Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, Vlatko Ljubičić i Vladimir Pavelić, kao i članovi iz središnjice iz varaždinsko-međimurskog dijela,  Zlatko Pišpek iz Kotoribe i Franjo Talan. Prof. Zvonimir Šeparović tom je prilikom podsjetio na održane prethodne Hrvatske žrtvoslovne kongrese kada su sudionici posjetili Vukovar i Škabrnju (2004. i 2007. godine), a posjetom Voćinu u vijencu tuge i razmišljanja ispleten je trolist patnje za žrtve koje su ubijene u mržnji. Prof. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva tom je prilikom podsjetio da su tu u Domovinskom ratu četnici klali civile, odsijecali im glave, žive spaljivali u njihovim kućama i do temelja razorili crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije. Nigdje kao ovdje srpska mržnja na Hrvata nije bila tako žestoka, nož tako britak, zlo tako užasno, namjerno naneseno čovjeku i susjedu.  - Eto došli smo se pokloniti žrtvama koje su ubili njihovi susjedi, rekao je između ostalog prof Šeparović.

 

Svjedočenje o stradanjima Voćina i okolici iznio je Miroslav Gazda, autor filma

Nakon polaganje vijenaca vratili smo se u Hrvatski dom gdje smo pogledali film „Punoljetnost jednog zločina“ –žrtve Četekovca, Čoljuga, Balinaca i Voćina, uz komentar autora filma Mirsolava Gazde iz Orahovice.

Potreseni scenama iz filma u dvorani je zavladao muk, jednostavno kao da je cijela dvorana zanijemila, tišina koja je sama govorila u srcima prisutnih. Kao da stojimo kod izmasakriranih tijela s nevjericom se pitajući što mora biti u čovjeku da bi išao ubijati čovjeka i nanositi mu tolike boli i poniženja. Muk i tišina potraje i nakon prikazivanja film, a utor se ispričava na scenama koje su možda pogodile osjećaje rodbine žrtava. Za vrijeme projekcije nekoliko ljudi napustili je na trenutak dvoranu, ali tuga i bol zbog toga nisu manji i scene zastrašujuće.

Možda je najbolje tragediju ovog kraja opisao američki liječnik, dr. Jerry Blaskovich, u knjizi Anatomija prijevare, na strani 81 piše - Nakon što su hrvatske snage vratile područja koja su okupirali Srbi i ušle u hrvatsko selo Voćin, 14. prosinca 1991. u 10 sati i 50 minuta, našli su mrtva tijela na ulicama, u spaljenim kućama i u dvorištima. Sve su žrtve, uz jedan izuzetak, bili hrvatski seljani, izmasakrirani na način koji prelazi svaku imaginaciju. Pola žrtava bile su starije od 62 godine, a najstariji muškarac imao je 84 godine. Mladi ljudi, osobito muškarci, većinom su pobjegli, a one kojima to nije uspjelo, srpski su osvajači otputili u nepoznato. Dvije žrtve, muž i žena, nađeni su vezani lancima i spaljeni. Naknadne kemijske analize obavljene u laboratoriju Medicinskog fakulteta u Zagrebu otkrile su da su bili živi spaljeni. Drugima su glave bile raspolovljene sjekirama, a neki su bili živi rezani napola. Oni koji su umrli od metka i noža mogli su se smatrati sretnima. Jedna od žrtava, Marija Majdančić, bila je američka državljanka. Njeno državljanstvo ustanovljeno je nakon što je guverner države Pensilvanije jednog vikenda, u nedjelju, uspio otvoriti Ured za statistiku kako bi pregledao njene dokumente. Rođena Skender u mjestu Erie u Pensilvaniji, kao djevojka se preselila u Hrvatsku, ali na njenu žalost, u dolinu koju je i Bog zaboravio. – piše dr. , a od 93 do 110 strane priložen je slikovni materijal i opisi nekih slučajeva mučenja žrtava. Za Stojana Nenadovića autor piše: - On je jedina voćinska žrtva srpske nacionalnosti. Star sedamdeset i sedam godina, Stojan Nenković bespoštedno je mučen od strane vojnika JNA nakon što se usudio stati na stranu svojih hrvatskih susjeda. On je pokušao zaustaviti srpske vojnike koji su zlostavljali i mučili njegove hrvatske susjede. Kako je bio ustrajan vojnici su mu nanijeli opekotine na više od sto mjesta. Sve su rane bile jednake, a izgledom su upućivale da su pri mučenju Nenadovića koristili zapaljene cigarete ili neki usijani komad metala. Vojnici su također oderali kožu s njegovih donjih ekstremiteta, kaže se u knjizi i dodaje – osim tih ozljeda Nenadovićevo lice je, kako sam vidio iz predočenih dokaza, pokazivalo mnogobrojne modrice koje su mi jasni pokazale da su ga tukli šakama ili tupim predmetom prije nego što je umro. Nenadović je, neosporno umro od kardiovaskularnog (srčanog) šoka. – zaključuje liječnik.  

 

U ime rodbine žrtava sudionike Kongresa pozdravila je Vera Dorić, majka nestalog Drage

Nakon nekoliko minuta koje je svima bilo potrebno za vraćanje u neku „normalu“, vidno potreseni o stradanjima su progovorili prof Šeparović, a nazočnima se obratio i ratni zapovjednik 136 Slatinske brigade, Josip Černe koji je prisutnima objasnio akciju združenih snaga koje su potjerale četnike s ovog područja u vojno akciji zvanoj „Otkos“. Akcija je trajala od 24. studenoga 1991. do 26. prosinca, 1 u zauzimanje voćina jedinice su krenule 15. prosinca ujutro. Neki su tu akciju prozvali Bljesak prije Bljeska, jer je tom akcijom oslobođen i očišćena sjeverni dio zaposjednutog slavonskog bojišta. Kada su 13. prosinca ratne 1991. godine hrvatski branitelji započeli s oslobađanjem Papuka bilo je to prvo oslobođeno područje u Republici Hrvatskoj.

– U samo nekoliko dana, uz pomoć: 123. požeške, 127. virovitičke, 132. našičke brigade, te pridruženih postrojbi iz Bjelovara, Čakovca i drugih postrojbi HV , 136. slatinska brigada HV oslobodila je cijelo područje bivše Općine Podravska Slatina s više od 500 kvadratnih kilometara okupiranog prostora. U tom bojnom djelovanju smrtno su stradala petorica hrvatskih branitelja. Bila je to jedna od najuspješnijih vojno-redarstvenih oslobodilačkih akcija tijekom Domovinskog rata, izjavio je ratni zapovjednik stožerni brigadir HV Josip Černi ističući da se, poginule hrvatske branitelje i 47 ubijenih hrvatskih civila u Voćinu 13. prosinca, nikada ne smije zaboraviti.

U ime rodbine žrtava sudionicima Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji su došli u Voćin pozdravila je Vera Dorić (76) majka nestalog Drage Dorića, a zatim je pjesnikinja Vera Valčić, koja je na Kongres došla iz Kanade, podsjetila i na žrtve Bleiburga gdje joj je život izgubio zaručnik. Prisutnima je govorila pjesmu o mami, a nakon toga se nazočnima obratio Vladimir Jelenčić, predsjednik Crvenog križa iz Slatine koji je podsjetio na stradanja civila.

Između ostalog pročitao je i jedan dio teksta iz izvješća kojeg je zapisao te godine:  - Hladno prosinačko predvečerje. U našem prihvatnom centru velika je gužva, vriska, plač. Nakon gotovo četiri mjeseca zatočenja dvjestotinjak Hrvata iz Voćina konačno je spašeno i slobodno. Cijena slobode ogromna je, prevelika. Gotička ljepotica, pet stoljeća stara crkva Majke Božje Voćinske do temelja je srušena. Velika neljudska mržnja, utjelovljeno zlo opet je uzelo svoj krvavi danak. Stoljećima lakovjerni Hrvati, njih 45 nedužnih, nikom krivi, pod noževima Belih orlova zauvijek se izvuklo iz bratskog srpskog zagrljaja.

U četiri ratna mjeseca gotovo smo navikli na ovakve prizore hrvatskog križnog puta, toliko puta u povijesti prijeđenog. Potreseni smo, ali skrivamo osjećaje da bi  što efikasnije mogli pružiti neophodnu pomoć preživjelima. Pogled mi se zaustavi na jednoj maloj djevojčici od 7-8 godina. Sama je. Prilazim i pitam gdje joj je mama ? "Nemam je." - gotovo nečujno odgovori ona. "A tata ? Ubili su ga, ostala sam sama sa malim bracom." To me je slomilo. Izašao sam van, u noć i zaplakao.

Violeta i Josip  odrastaju danas u kućama dobrih ljudi koji su ih usvojili, nalazeći u  njima toplinu i okrilje doma  kojeg je rat ukrao.“ Danas Violeta ima svoju obitelj i sretna je majka četvero mališana. Završio je potresno sjećanje predsjednik Crvenog križa Slatine.

    O životu djeteta koje je napustilo rodni dom govorila je Margaret Grahovac Siegrist, autorica knjige „Koliko je daleko do nikada“, u kojoj je opisala odlazak iz rodne kuće u tuđi svijet, a nazočnima se obratila i prof. Nevenka Kekić, koja je pozdravila svojeg negdanjeg učenika, vlč Mladena Štivina. Rekla je da je u Voćin došla 1948. godine crkva je bila spaljena od partizana u Drugom svjetskom ratu, a četnici i domaći Srbi srušili su je u Domovinskom ratu vjeruje da neće doživjeti i treće rušenje crkve u Voćinu.

Kongres je završen dodjelom zahvalnica koje su primili Miroslav Gazda i načelnik Predrag Filić, a nakon toga su usvojeni zaključci Kongresa. Upućen je zahtjev Vladi i Saboru. Uslijedio je ručak i druženje koje se proteglo do 16 i 45. Poslije smo razgledali crkvu koja se ponovo gradi po nacrtima učinjenim u prošlom stoljeću, a tijek gradnje i povijest nam je objasnio vlč Mladen Štivin, voćinski župnik kojem je na trudu i skrbi za župljane i crkvu zahvalio prof Šeparović. U ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva , a za uspomenu na održani susret i završni dio Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa dvije knjige predao mu je Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

 

 

Razgledali Voćinsku crkvu u skelama i posjetili grobište Drenovac

Posjet Voćinu završen je oko 17 i 30, a zatim smo u pratnji Stjepana Brijačka i Vladimira Jelinčića krenuli do grobišta Drenovac, koje se nalazi kod crkve, gdje je ekshumirano 500 žrtava koje su nakon sudsko-medicinskog vještačenja natrag pokopane u novosagrađenu grobnicu kod crkve. Dimenzija grobnice je 7 x 3 metra, a u njoj su položeni posmrtni ostaci, odnosno 464 lubanje zajedno s ostalim kostima.

Grob se nalazi na lokaciji N 45º 32' i 46,7"  i E 017º 42' i 16,5"E, nadmorska visina 206 m/n morem. U pratnji supruge Anđelke pridružio nam se i Ante Beljo, a tu su bile i Zdravka Bušić i Nevenka Kekić koja zbog kiše nije izlazila iz automobila. Dio stradanja u Drugom svjetskom ratu objasnio nam je i Miroslav Gazda, a s obilaskom stratišta završili smo nešto iza 19 sati. Desetak fotografija snimio je Blaž, a nekoliko slika snimio je i Vladimir Jelenčić. Eto tako smo u jednom danu odali počast prešućenim hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća likvidiranim od strane partizansko-četničkih snaga pred više od 65 godina, a vijenac je položen i molitve izmoljene i kod grobova i spomen obilježja žrtava srbo-četničke agresije koja je uz pomoć, često i na poticaj JNA počinjena nad stanovništvom Hrvatske, pa i Voćina i šire okolice Slatine u drugoj polovici 1991. godine. Kod spomen križa pomolili smo se za žrtve (na slici), a tu su bili, slijeva na desno: Ante Beljo, Vladimir Jelenčić, Stjepan Brijačko, Zlatko Pišpek, Zdravka Bušić, Miroslav Gazda, Franjo Talan i Anđelka Beljo.

 

20. lipnja obljetnica ubojstva Hrvata u Beogradskom parlamentu

Na povratku iz Drenovca zastali smo i kod spomenika ubijenom hrvatskom policajcu Stjepanu Mlakaru, a uskoro smo došli do podravske magistrale kojom smo ubrzo došli i do Slatine gdje smo se oprostili od prijatelja te krenuli prema Koprivnici i Varaždinu. Iz Slatine smo krenuli nešto prije 20 sati, a uz jedno zadržavanje u Pitomači kući smo došli oko 22,30 sata. Putem sam na vijestima čuo da je u Splitu postavljen spomenika Stjepanu Radiću, povodom 92 obljetnice atentata u Skupštini u Beogradu gdje je Puniša Račić u Parlamentu ubio hrvatske zastupnike.

Eto dan pun tuge i sjećanja upotpunjujemo i hrvatskim žrtvama koje su vjerovale u suživot unatoč zla koje nam je nanošeno. U izvješćima iz tih vremena znademo da je s pet metaka Puniša Račić smrtno ranio Stjepana Radića, a u Parlamentu zajedničke države, u koju su nas ugurale i pametne hrvatske glave, ubijen je Jura Basariček i Pavao Radić. U izvješću iz tog vremena čitamo „Prva dva metka bila su namijenjena Pernaru. Pogođen prvim u grudi, odmah je pao na klupu. Basariček je sjedio za stenografskim stolom i digao se da spriječi Račića, ali ga je drugi metak smrtno pogodio.

Srušio se ispred stenografskog stola i poslaničkih klupa. Trećim metkom Račić je gađao Radića koji se, pogođen u trbuh, stropoštao pod klupu. Granđa je ustao da zaštiti Radića, ali nije stigao već je, ranjen u podlakticu, štitio Pribićevića koji se još zaklonio ispod klupe. Od petog metka pao je Pavle Radić koji je stajao malo podalje i na bolan uzvik svoga strica Stjepana pojurio da mu

pomogne, ali je pogođen ispod srca.“

 

I nakon ubojstva u Parlamentu srpski žandari nastavljaju s ubijanjem seljaka i Hrvata

Da li je u progonima hrvatskog stanovništva i mirnih seljaka kraljevska srpska vlast u Jugoslaviji propisala ispaljivanje pet metaka, ili je za ubojstvo oca Ivana Varge iz Donje Dubrave u Međimurju toliki broj metaka utrošen iz kojeg drugog razloga nije mi poznato, ali vjerujem da za spomenuto Poglavarstvo te općine taj čin sigurno nije na ponos, kao i za one koji su ga sastavili. Izdani platežni nalog je slijedećeg sadržaja: „Tekst računa: Broj 1959/1934. Platežni nalog.

G. Varga IUvan, iz D. Dubrave, kbr 465, pozivate se da u roku od 8 dana dugovinu na ime utrošenih pet puščanih metaka prilikom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13 D. 15 p. kod blagajne općine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite.  Poglavarstvo općine. U D. Dubravi dne 3. 7. 1934. U potpisu predsjednik i blagajnik.  

Sjetio sam se i od žandara ubijenih Kotoripčana, kao i žrtava grobišta Kotoriba za koje ćemo sjećanje izreći u petak, na Dan državnosti Republike Hrvatske. Prema istraživanju Zlatka Pišpeka iz Kotoribe od maltretiranja srpskih žandara 1933. godine ubijeni su Josip Škoda (Kuharov), Andrija Dolenčić Verga) i Martin Vojvoda, a žrtve ubijene u poratnim likvidacijama jugo-komunistička vlast je u Kotoribi pokapala na grobištu Leš, gdje su uz domaće ubijeni i Mađari i njemački ratni zarobljenici.

Koliko je ljudi stradalo i ubijeni u ujedinjenoj slavenskoj državi koju su i mnogi Hrvati sanjali, bojeći se vlastite samostalnosti. Koliko je za to ujedinjenje zaslužna Europa, a koliko mi sami. 

Pa eto u danima sjećanja sjećamo se i tih žrtava koje su pale u progonima minulih desetljeća i stoljeća s nadom da će zločinački politički sustavi i organizacije zauvijek prestati postojati. Po tko zna koji puta sam se upitao? Što je Hrvatima donijelo ujedinjenje 1918 godine, kako su živjeli potomci ubijenoga, a što nas očekuje u budućnosti? Kad službena vlast ta pitanja ne rješava postavljam si pitanje što može učiniti čovjek koji od jutra do večeri radi na polju, gradilištu, u tvornici, ili trgovac koji nema ni svetka ni petka. Što mogu poduzeti mladi kojima se te informacije uskraćuju, a u duhu nekog novog podjarmljivanja kao da gazimo i dalje vlastito dostojanstvo.

Znam da nije na nama da sudimo, a sramotno je i šutjeti. Znam da se i unatoč mojeg zalaganja za iznošenje istine o prešućenim žrtvama ništa bitno neće promijeniti, ali u duši i srcu ostaje zadovoljstvo da se barem netko negdje sjetio pa i tim žrtvama zapalio svijeću i za pokoj duše izmolio Oče naš. Što nam ostaje?. Ostaje nam da se za žrtve molimo, da na njih podsjetimo i u spomen na njih spomen obilježja postavimo, a to je ponovo potaknuo i pokrenuo i Peti hrvatski žrtvoslovni kongres. Žrtve neka počivaju u miru, a nama ostaje da ih nadalje ne prešućujemo i da istinu o stradanju iznosimo. Počivali u miru.

 

Tekst napisao Franjo Talan, a fotografije većinom snimio Blaž Talan

 

 

 

20100618_HZK_5.Kongres_Baksic_Hrvati_Islamske_vjere_u_povijesti_Hrvatske.docm

2010-12-05

 

Referat održan na V.-om Kongresu Hrvatskog Žrtvoslovnog Društva dne 18. srpnja 2010 u Zagrebu

 

Mirsad Bakšić

Odvjetnika, Brigadir HV um.

 

Hrvati Islamske vjere u povijesti Hrvatske

 

Kad bi se držao zadane teme iz naslova ovaj rad zahtijevao bi bio daleko veći prostor i obujam. Zbog toga ću se usredotočiti na razdoblje kojem smo većina bili neposredni i aktivni svjedoci događaja koji su obilježili naš život.

Stoga ovaj rad započinjem citiranjem Odluke Predsjednika RH  Dr. Franje Tuđmana objavljene u službenom  glasniku RH Narodne Novine od 10. studenog 1997 god ,broj 120, str 3.728 ……...i dalje ,: u namjeri  da podsjetim svekoliku javnost na gotovo zaboravljenu ali neizbrisanu odluku  prema kojoj se odaje počast; „Kao časni znak vječnog spomena poginulim za Hrvatsku državu u ratu.“

U toj odluci od rednog broja 1. / uz ispriku ako je iz  pijeteta dopušteno ovako nabrajati/ pa skoro do rednog broja 1669,  navedena su  imena i prezimena poginulih muslimana koji su na ovom časnom zadatku, spremno i nesebično dali svoj život za ideale ostvarenja samostalnosti  Hrvatske države. Kako sam dubrovčanin posebno me se dojmilo da su među brojnim poginulim dubrovčanima navedena imena i prezimena poginulih muslimana dubrovčana. Među njima i ime prvog poginulog u odbrani Dubrovnika koji je musliman.

Ova posmrtna odlikovanja dodijelio je i  potpisao sam pok. Predsjednik  RH  Dr. Franjo Tuđman.

O dodjeli ovih posmrtnih odlikovanja u hrvatskoj pa i sveopćoj javnosti  zna se malo ili ništa. Pokušavao sam počev od davne 1998 god. otkriti razloge tome. Kao predsjednik udruge koja okuplja sve državljane Hrvatske, pripadnike kulturnog i tradicijskog kruga Islama „ Dr. Safvet beg Bašagić „ i kao  Brigadir HV-a, pisao sam na sva za to relevantna mjesta, tražeći odgovor  da li su ova najviša hrvatska odlikovanja nakon Predsjednikove smrti uručena nasljednicima odlikovanih. Nisam dobio valjani a nekmoli potvrdan odgovor na postavljena pitanja. Usuđujem se tvrditi da su moja pitanja izazivala začuđenost, kako kod onih koji su ovu odluku bili dužni ostvariti, a nisu, a isto tako pitanja su izazvala zaprepaštenost da takva odluka i postoji, kod onih koji nisu mogli ni preko usta izustiti ime pok. Predsjednika, jer im se ova odluka o odlikovanju borca muslimana nije uklapala u sliku i koncepciju kompromitiranja osobe Predsjednika i stvaranja predrasuda kod muslimana- Bošnjaka, na čemu su zdušno radili. Istine radi, reći ću i to da je spomenuta odluka bila na neki način „terra incognita„ unatoč objavi u Narodnim Novinama, te se smatram rodonačelnikom obznanjivanja ovog akta. Tek znatno kasnije, nakon svih mojih pokušaja, oni kojih se ova odluka najviše tiče, otkriti  će kakvo kapitalno značenje ima i započet će govoriti o njoj. Reći ću  i to. Zaobilaženje ove odluke od strane onih koji su pozvani da je provedu  uvreda je  za Hrvate islamske vjere -muslimane –Bošnjake.

Pok.Predsjednik odavao je počast svim poginulim u obrani Hrvatske  na Medvedgradu pred spomenikom koji simbolizira hrvatsko jedinstvo bez razlike vjere. Taj običaj nakon njegove smrti naprasno je i bez objašnjenja dokinut i sad se odavanje počasti obavlja pred jednim jedinim vjerskim simbolom i gle ironije od ateista a nas muslimane  se potpuno zaboravilo.

Podsjećam, da se  ne zaboravi, da je u stvaranju i obrani svoje domovine Hrvatske  sudjelovalo  oko 30.000 muslimana, bilo da su pod hrvatskim stijegom ratovali, bili ranjavani ili poginuli kao Hrvati islamske vjere, kao Bošnjaci državljani Hrvatske ili Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine. Nepobitna je to činjenica koju potvrđuje i spomenuta odluka brojnošću poginulih.

Svojom nesebičnom žrtvom za svoju domovinu Hrvatsku pokazali smo svojoj hrvatskoj katoličkoj braći domoljubnu i rodoljubnu vjerodostojnost. Pa ipak, da li je moguće i dopustivo, da se grobna mjesta na kojima su sahranjeni vitezovi pripadnici tradicijskog i kulturnog kruga Islama uopće ne posjećuju ni u dane komemorativnih svečanosti, kada se inače odaju počasti poginulim ratnicima za hrvatsku domovinu. Nitko od državnog vrha, niti Stožera HV-a ne odaje takvu počast.

Tražio sam, nažalost uzaludno, da tadašnji Predsjednik RH, Vlada RH, Stožer HV-a, državna delegacija i drugi, poginulim pripadnicima  islamskog kulturnog i civilizacijskog kruga odaju počast tako, da u Zagrebu na Mirogoju za  vrijeme komemorativnih svečanosti, kad već ne žele na Medvedgrad, kad su već na vojničkom groblju pripadnika domovinskog rata, dođu na jedan od grobova muslimana, kojih na Mirogoju ima podosta i polože vijenac na jedan od  grobova i kažu da je to za sve poginule muslimane. Tako da se simbolično oduže.

Posebno je bolan neprimjeren način ponašanja prema poginulim borcima muslimanima upravo u Dubrovniku.

ako je nepobitna činjenica da je veliki broj muslimana sudjelovao i poginuo u odbrani Dubrovnika, iako je islamsko groblje tik do katoličkog, nitko se nije sjetio, čak niti suborci a da i ne spominjem stožer HV-a, da oda počast tim hrvatskim vitezovima i njihovoj žrtvi, odlaskom i polaganjem vijenaca na njihove grobove.

Pada mi napamet misao koju izriče Don. Živko Kustić u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu, kada kaže: „Ako ima građana koji su alergični na islam (što katolik nikad ne bi smio biti, jer time niječe svoje abrahamovske korijene i samu svoju vjeru), zar se i oni ne bi morali zauzimati za ljudska prava u cjelini?“

Nažalost, unatoč gotovo plebiscitarnom udjelu u obrani i stvaranju sadašnje Hrvatske, nije nam adekvatno uzvraćeno, štoviše, usudio bih se tvrditi da smo nakon 1993 god. gotovo isključeni iz svakog oblika političkog života. Poglavito se ovo odnosi na Hrvate islamske vjere. Zašto,??

Da li je to učinjeno iz razloga što se je veliki broj muslimana u svoj matičnoj domovini Bosni i Hercegovini nacionalno opredijelio kao Bošnjak, pa se to ovdje krivo poima i tumači i naš doprinos zbog toga minimalizira i obezvređuje ili posve briše.? Da li  se podliježe  silnoj i nakaradnoj lažnoj  propagandi, da se sve pripadnike Islama osumnjiči, bolje rečeno, bez ikakvih dokaza proglasi islamskim teroristima, da se izazove podozrivost prema muslimanima i postigne  da se naš doprinos stvaranju hrvatske države zaobilazi, ne spominje ili čak utajuje. Ili je to pak zbog nedostojanstvenog udvaranja srpskoj politici pa se danas izmišljaju nekakvi njihovi učesnici,   ostaje za istražiti i naći  valjan odgovor.???

Svakako ovom stavu  doprinosi i nesretni sukob između Hrvata katolika i muslimana kojeg su isprovocirali velikosrbi i njihove sluge kako bi razdvajanjem jednih od drugih lakše ostvarili svoje pretenzije što im je barem za sada uspjelo jer su postigli da na dugim granicama Hrvatske osnuju svoju pseudo državu u državi tzv. Republiku srpsku, koja je vječna ugroza i jamac polaganog tzv. puzajućeg stvaranja zajedničke države svih Srba.  

Da potkrijepim izneseno poslužiti ću se djelom intervjua gospodina PHILIPA COHENA slovenskom listu DELO kojeg je djelom prenio Večernji list davne 1998 god. pod naslovom, „ Opasnost za Hrvatsku i dalje dolazi od Srba.“ Intervju je prošao gotovo nezapaženo u hrvatskoj javnosti, iako je instruktivan iz više razloga. Gospodin Cohen je poznata osoba u svijetu, kako u religijskim, tako u filozofijskim, publicističkim i političkim krugovima i kao brat ministra obrane predsjednika Clintona  Na novinarsko pitanje: „ Kakvo je vaše viđenje događaja na ovim prostorima“, odgovara: „Vjerujem da, ako gledamo dugoročno, najveća opasnost za stratešku budućnost Hrvatske dolazi od Srba i uvijek će dolaziti od njih. Nažalost postoji snažno shvaćanje u ovoj zemlji, u dijelu populacije i dijelu političkog vodstva da najveća opasnost za Hrvatsku dolazi od Muslimana, a za Srbe se misli da će s njima ići lakše. Ovakvo mišljenje Hrvatima poslano je izravno od Sotone. Jer takvo mišljenje može voditi uništenju ove države. Možda moje riječi zvuče prejako, no Srbi žele osvojiti dalmatinsku obalu. Puno prije 1844., Garašaninova Načertanija i Crne ruke. Ako gledate ovlasti pećkog patrijarha I srpske ortodoksne crkve, ono obuhvaća područje identično Grašaninovoj velikoj Srbiji. I to nije slučajnost. Srbi imaju problem. Ne znaju gdje im je dom i žele da vaš dom bude njihov. I to žele postići na bilo koji način. Bit će vrlo sretni da osvoje vašu zemlju ratom, ali bit će sretni i ako je osvoje jednostavnom kolonizacijom i tada demografski kontroliraju. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti je proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije.To je prava religija Srba.“

Na daljnje pitanje novinara: „A budućnost Bosne i Hercegovine?, odgovara: „ Mislim da će još biti rata. Rat neće početi Hrvati i Muslimani nego Srbi. Sada kad imaju pola Bosne, taj će dio iskoristiti kao odskočnu dasku za novo osvajanje. To je lako predvidjeti. Zato je vrlo važno za Hrvate da razumiju da njihova budućnost i suradnja leži u iskrenim, prijateljskim odnosima između Sarajeva i Zagreba. Jedino u takvom savezništvu Zagreb može pobijediti.“

Gotovo bih se usudio reći, da ovaj intervju predstavlja sublimaciju mojih upozorenja iz svih mojih objavljenih radova koje će uskoro izaći sublimirani u jednu knjigu pod naslovom- Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države. Upozorenja se odnose na potrebu reafirmacije zajedništva Hrvata katolika i muslimana, koje su neki sumnjivi ljudi i njihovi još sumnjiviji ciljevi doveli u pitanje.

Sve što su ovi sumnjivi ljudi radili, suprotno je i strano duhu i geniju hrvatskog naroda, njegovoj filozofijskoj misli, načinu života, dubokoj i istinskoj toleranciji njegovanoj stotinama godina.

No vratimo se ključnoj činjenici koja je stalni predmet mog zanimanja, isticanja i upućivanja i koja se nastavlja na uvodne riječi gospodina Cohena. To je činjenica da srpska politika unatoč nekih sadašnjih personalnih promjena, nema tendenciju odustanka od velikosrpskih ideoloških i teritorijalnih ciljeva, već da se radi o stanovitoj političkoj mimikriji, čekanju na konsolidaciju i „bolja vremena“, osloncem na one iste snage koje  su upravo ovdje u Hrvatskoj pokrenule ukupno zlo. Iako takav razvoj događaja svi skupa znaju i prognoziraju, ništa ne poduzimaju da spriječe da ne nastupe vremena koja otvaraju prostore ostvarenju takovih projekata i zahtjeva sličnim onima poput negdašnjeg komunističkog „ ključa“  po kojem će imperativno tražiti imenovanja na sve javne visoke funkcije i na taj način steći dominaciju u državi koju su rušili i čega se ne odriču, čak kad se ispričavaju.

Neshvatljivo je da u političkim krugovima Hrvatske nema spoznaje o tome a niti političkog senzibiliteta da nasuprot ovakvom političkom srpskom stavu, na strani hrvatskih muslimana i Bošnjaka, nikada prije, pa ni sada, nakon nesretnog rata,  nisu postojali osvajački planovi na račun Hrvata, a pogotovo bilo kakvi teritorijalni zahtjevi, a ponajmanje da bi postojala ideologija, koja bi išla za uništenjem svega što je hrvatskog. Upravo te činjenice ukazuju se kao jamstvo za stvaranje saveza, ne kao neke protu srpske alijanse, već kao nužnost političkog, ekonomskog , socijalnog i čak biološkog opstanka.

Osim toga valja znati da na području današnje Hrvatske nikada nije bilo rata između katolika i muslimana i da neke zlonamjerno potencirane refleksije s drugoga državnog područja, sijanje mržnje, predrasuda, eliminiranje muslimana iz svakoga političkog i inog života, unatoč navedenih kristalno jasnih činjenica i naših stavova, ima za cilj otvaranje prostora onim snagama koje su latentni protivnici svega hrvatskog i postizanje zaobilaznim putem, po sistemu podijeli pa vladaj, onog istog zbog čega je i pokrenuta ukupna zločinačka mašinerija.

To se radi kako preko onih čija je nacionalna isključivost najplodnije tlo za takovu rabotu, tako i preko onih koji su prodane duše, koji su u nekim obvezama da tako postupaju, jer pred vlastitom javnošću prikrivaju neka  ranija zlodjela učinjena pripadnicima vlastitog naroda.

Upravo takvi stalno drže u opticaju srpsku šovinističku i retrogradnu tvrdnju da vjera određuje naciju, koju je znanstveno obeskrijepio  Dr. Ante Starčević.  To što neka retrogradna manjina, ne će ili ne zna pročitati i pojmiti stvarnu veličinu nauka Dr. Ante Starčevića i što minimaliziranjem njegovog mudroslovlja na ekskluzivnu simboliku čini štetu hrvatskom narodu, doista je velika nesreća. 

No, vjerujem da su takvi prolazno nevrijeme i da će plodovi ovog istinskog pravnog i filozofijskog genija, koji je svojim filozofskim i praktičnim stvaralaštvom ukupnu hrvatsku duhovnu misao uvrstio na najviše mjesto u zajednici vječnih i neprolaznih svjetskih civilizacijskih stečevina,  daleko prije nego što su se i sjetili da u San Franciscu kodificiraju poštivanje ljudskih prava i sloboda, napisao je, govorio i prakticirao poštivanje različitosti tezom:“ da vjera ne određuje naciju “ i „ da su Hrvati narod s više vjera s katoličanstvom i islamom i to nije naša razlika nego naše bogatstvo. “ 

Gotovo na vlas isto govorio je i pisao, veliki reformator i istinski muslimanski preporoditelj, vođa kojeg je narod poštovao i slijedio, Reis-Ul-Ulema, Hadži Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938.): „muslimani ako žele da se održe moraju ići zajedno s Hrvatima.“

Neprekidno je upozoravao na srpsko nastojanje da Bosnu i Hercegovinu pripoje Srbiji i da su za postizanje tog cilja spremni uništiti sve druge koji nastanjuju zemljicu Bosnu, što se, nažalost, ostvarilo stvaranjem tzv. Republike srpske. Danas, parafrazirajući ovog istinskog velikana, nakon svih negativnih iskustava prošlih i sadašnjih, valjalo bi reći: „ i Hrvati ako žele da se održe, valjalo bi da idu zajedno s muslimanima.“

Na tragu takve misli i poruke, Muftija  Ševko ef. Omerbašić, vjerski islamski poglavaru Hrvatskoj, u svom intervjuu u Fokusu od 16.6.2000. bezrezervno izjavljuje: „Bošnjaci žele ujedinjenje s Hrvatskom. Mislim, kaže  Muftija Omerbašić, da Hrvatska i Bosna i Hercegovina mogu opstati samo ako su u jednoj državi. Ujedinjene, naše bi zemlje imale izuzetan ljudski i tehnički kapacitet. Imaju i dobar geopolitički položaj. A sadašnja granica nije prirodna.“

Kad je novinar izrazio sumnju u to da će „vaši Bošnjaci biti oduševljeni ovim što govorite“, Muftija je bez okolišanja jasno odgovorio: „Varate se. Oni jedva čekaju to spajanje. Ali ne kako se govorilo s pozicije stvaranja Velike Hrvatske, nego na osnovi ravnopravnih odnosa“. U pogledu odnosa prema Srbima u tzv. Republici srpskoj, nije bilo dvojbe kod Muftije, da će se, ukoliko se stanje ne vrati na prijeratno, to postići ratom, iako vjeruje da će se Srbi urazumiti i konačno shvatiti što je za njih najbolje. No o svemu tome najvažnije je da u međuvremenu Hrvati i Bošnjaci počnu o tome razgovarati.“

Ovaj intervju dao je ovom listu vjerski poglavar muslimana u Hrvatskoj, neposredno prije svog puta u Teheran na Kongres islamskog jedinstva, organizacije koja okuplja sve misleće muslimane svijeta, uz napomenu da će upravo tamo, između ostalog, govoriti i na ovu temu.

Ako nije pojedinim jasno mjesto i tko je na hijerarhijskoj ljestvici islamskog svećenstva Muftija Ševko ef. Omerbašić, ukoliko je dopušteno uspoređivati,  njegovo mjesto u  hijerarhiji odgovara mjestu kardinala u hijerarhijskoj ljestvici katoličkog svećenstva.

Nadam se i vjerujem da će dobronamjerni upravo na temelju ove uporedbe shvatiti svu ozbiljnost i promišljenost svake riječi kao i poruke koja dolazi od našeg vjerskog poglavara i da se bezrezervno može reći da je njegova izjava rezultat dubokog zagledanja u budućnost kako to i priliči vjerskim poglavarima, koji ujedno referiraju i ideale koje slijede njegovi istovjernici.

Naravno da su za provedbu jednog ovakvog prijedloga potrebni ljudi koji će biti sposobni ostvariti potreban savez. To svakako ne mogu biti isti ljudi koji su u prenesenom smislu riječi bili buldožeri, već se traže arhitekti jednog novog potrebnog saveza, koji je uvjet bez kojeg se ne može, čime će se  sačuvati narodna supstanca koja je biološki dovedena do minimuma, politikom koja ima za cilj svoj uski egoistični interes.

Da bi onemogućili ovo i spriječili provedbu  Starčevićevih teza da vjera ne određuje naciju,  velikosrpska propaganda ranije a i sada muslimane naziva Turcima, kako bi muslimane ovog podneblja označili azijatima, ne Slavenima, iako znaju da su Islam prihvatili ljudi našeg podneblja. Ignoriraju tu činjenicu i protežiraju tezu o muslimanima kao stranom tijelu pa stoga ne mogu niti biti po naciji drugo osim onog što su im oni namijenili da budu: „Turci, balije ili najčešće ništa.“

Ovakav pristup nalaze  u tvrdnji da su muslimani kako oni kažu Azijati, pa  onda ne mogu biti ni Hrvati.

Unatoč sijanja mržnje protiv Islama to im nije niti malo smetalo da budu najodaniji saveznici Osmanlijama po vjeri muslimanima, koji su im za uzvrat, sultanskim ukazima iz Istambula stvorili državu, pa i samostalnu srpsku crkvu, Pečku Patrijaršiju. Od dojučerašnjih čobana stvorili su dvije „kraljevske“ dinastije, pogrešno držeći da će dinastijskim borbama postići da duže tamo ostanu.

Valja posebno istači, da Turcima osvajačima  nije ni na kraj pameti padalo da  muslimanima Bosne i Hercegovine osnuju državu, iako su ispovijedali istu vjeru.

Naprotiv, BiH muslimane iskorištavali su na način da su ih slali u  obranu carstva u daleke krajeve gdje su propadali i ginuli i tako se smanjivala biološka supstanca tog stanovništva u korist Srba koje su Turci naseljavali na ispražnjena područja.

Bosanska muslimanska vlastela uvidjevši sve te činjenice, želeći ostvariti samostalnu državu podigla je ustanak pod vodstvom Zmaja od Bosne-Husein –kapetana Gradaščevića protiv okupatorske osmanske carevine. Kako bi ugušili ovu pobunu, Turci imenuju za pašu i vođu kampanje protiv pobunjenika, Srbina iz Like Latasa, poručnika austrougarske vojske i dezertera koji tobože  prelazi na Islam i postaje Omer paša Latas.

On će kao pravi srpski izdanak u neviđenom krvavom i genocidnom pogromu ugušiti ustanak. Bio je to prvi programirani genocid nad muslimanskim bosanskim stanovništvom po nalogu Osmanlija  u srpskoj provedbi pod zapovjedništvom Latasa. Preko 1.500 bosanskih i hercegovačkih vlastelina, begova i aga koji su bili učesnici ustanka deportirao je u Istambul gdje su i skončali.  Preostaloj vlasteli oduzeo je zemljišta na koje je naselio Srbe iz uže Srbije te tako započeo penetraciju Srba i prisvajanje Bosne i Hercegovine.

Međutim, u tamošnjim povijesnim uđbenicima nema ovih činjenica jer se utajuje sluganstvo i suradnja u provedbi zločina.

Kako tada, tako i sada.

Nastavljajući takvu politiku,  bolje rečeno ideologiju, nema tog sredstva koje neće  velikosrpska propaganda upotrijebiti kako bi onemogućila zajedništvo katolika i muslimana jer dobro znaju da je to zajedništvo brana ostvarenju njihove zamisli.    

U namjeri razdvajanja katolika i muslimana, velikosrpska propaganda ne preže od bilo kakvih sredstava a sredstvo koje stalno drži u opticaju je i tvrdnja o fašistoidnosti i genocidnosti cjelokupnog hrvatskog naroda. Cilj je dvojak. Postići kod svjetske javnosti odium prema Hrvatima, a muslimane zbog kako oni kažu- „grijeha učešća“,  navesti da otklon od hrvatstva, čime se ostvaruje njihova dominacija.

Iskrivljavajući težnju Hrvata za vlastitom državom, namjerno ne želeći praviti razliku između države i političkog režima u državi, želju svih Hrvata za vlastitom državom, zlonamjerno poistovjećuju s režimom. Iako je država  izraz volje jednog naroda a režim u državi stvar je političkih odnosa i redovno nije izraz volje naroda, za bivšu i sadašnju srbokomunističku propagandu to je jedno isto i zlonamjerno vrše izjednačavanje tih pravno i politički suprotnih pojmova, da bi stekli „uvjete“ za optužbu cijelog naroda prokazujući ga kao genocidnog, time u svijetu postigli omrazu Hrvata.

Tako, zbog činjenice da su učestvovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske kao i činjenice  da se veliki broj muslimana izjašnjavao Hrvatima od velikosrpske mašinerije proglašeni su ustašama. Zadesilo je to gotovo sve muslimane, pogotovo intelektualce, osim određenih povlaštenih pojedinaca.

Nije sporno  da su muslimani sudjelovali u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske  želeći u takovoj državi ostvarenje ravnopravne zajednice na osnovi poštivanja različitosti utemeljene na Starčevićevoj nauci poimanjima države. Međutim, isto tako stoji činjenica da  ako su željeli i stvarali hrvatsku državu, većina nije htjela režim koji je stvoren u to vrijeme.

Da bi svoje obitelji, imovinu i čast, zaštitili od pogroma, ubojstava, klanja, paljenja, silovanja i likvidaciju djece, što Srbi sustavno 200 godina prakticiraju  nad muslimanima, muslimani su u pokretu učestvovali isključivo iz obrambenih razloga a ne ideoloških. To najbolje ilustrira činjenica da zločine koje su Srbi počinili u ovom posljednjem ratu, pravdaju na način da su se branili od ustaša, kako su nazivali i muslimane i katolike, iako takvih političkih formacija ni u tragovima nema na području  Hrvatske i BiH.

Kad  60 godina nakon II svjetskog rata svoje zločine pravdaju  na ovakav besraman način, a to rade i dan danas, možete si predočiti kako je bilo muslimanima koji su se izjašnjavali kao Hrvati islamske vjere. Odmah su označeni kao ustaše i relikt prošlosti, čime su automatski sebe izložili neviđenim represalijama sve do ubojstava cijelih obitelji, kakva sudbina je zatekla i Hrvate katolike. Na takav način, prinudom, sijanjem straha od biološkog nestanka, ishodili su razdvajanje zajedništva katolika i muslimana pa na osnovu prokušane metode „ podijeli pa vladaj “ koju su učinkovito prakticirali i provodili doveli i do bratoubilačkog rata.

Kako nisu uspjeli u tijeku II svjetskog rata sve muslimane likvidirati pokušavaju drugom metodom. Po okončanju tog rata, nasilno pokušavaju muslimane posrbiti. Kad im to ne ide po zacrtanom planu, izmišljaju naciju Jugoslaveni, koja je ustvari zamjenica za Srbe, kao bi na taj način apsorbirali muslimanski korpus u cijelosti i polako kroz generacije doveli do zaborava tko smo i što smo.

Da bi izbjegli takvu sudbinu, muslimani su pružili tzv. pasivni otpor kakav nije zabilježenim u povijesti svjetske civilizacije još od vremena velikog Mahatme Gandija, tako što su se suprotstavili  ovom nasilju na način da su se deklarirali kao „neopredeljeni.“

Ovaj izbor nipošto nije značio da su muslimani doista „neopredijeljeni“, već se radilo o mudrom otporu muslimana srbizaciji, na način: „ne dopuštate da budemo nacionalno što želimo, a ne želimo  biti to što naređujete, ostajemo neopredeljeni.“ Da bi očuvali svoju samosvojnost, biološku supstancu i svoj potencijal, muslimani su plebiscitarno prihvatili ovu formu otpora, čije vrijednosti ni do dan danas nisu pravilno protumačene, a posebno ne na ovaj način. Kako Srbi nisu mogli ovaj otpor spriječiti, činili su sve da ga izrugaju, pa su govorili o muslimanima kao prevrtljivcima. Posebno su  se izrugivali nazivanju  muslimana cvijećem hrvatstva. 

A radi čega je Dr. Starčević upotrebio ovu prispodobu? Evo objašnjenja!!Kad su posljednji izdanci hrvatskog katoličkog plemstva likvidirani u Bečkom Novom Mestu, begovi i age u Bosni i Hercegovini, po Starčeviću, jedino su istinsko  hrvatsko  plemstvo, koje on stoga naziva cvijećem hrvatstva.

No, Srbi su brzo shvatili da ismijavanjem ove tvrdnje, u kombinaciji s brahijalnom silom, postižu  učinkovitije razdvajanje, tim više jer  je nažalost od brojnih slugana srbokomunista i površnih neznalica prihvaćena ova rugalica i ovdje. Tome su dodali i neistinu da Hrvati kao neiskreni Latini pokušavaju zavesti muslimane lažima o jednakopravnosti  u cilju stvaranja Velike Hrvatske. 

Usprkos svim srpskim nastojanjima muslimani su svojim plebiscitarnim učešćem u stvaranju hrvatske države u Domovinskom ratu pokazali, da 60-godišnja velikosrpska propaganda nije uspjela zatomiti tradicijske spone i ostvariti želju za samostalnom državom a težnju „svi Srbi u jednoj državi“ bar su za sada suspendirali. Zajedništvom smo uz teške žrtve slomili ostvarenje srpskog sna. Eto,to je naš prinos, a prinos je i to što još uvijek vjerujemo da će biti političkog razuma, znanja i opće narodne mudrosti da se razobliče oni koji žele taj prinos minimalizirati i obezvrijediti, kao oni koji ne žele Hrvatsku ni državu ni narod, makar da su formalno pravno pripadnici hrvatskog naroda.                       

 

Mirsad Bakšić

m.baksic@yahoo.com 

 

 

20100618-05_HZK_5.Kongres.jpg

 

 

 

 

 

20100720-27_Velenje_Kozelj_sondaza.jpg

 

20100720-28_Velenje_Kozelj_sondaza_nozna_kost.jpg

 

 

20100720-41_Velenje_Kozelj_sondaza.jpg

 

20100720-50_Velenje-Kozelj_sondaza_lobanja.jpg

 

 

20101031-09_Sostanj_Gorica_sever_Si_Sveti_pogreznjeno_v_koruzi.jpg

 

 

20101031-30 Sostanj Gorica Kriz Si Sveti.jpg

 

20111031-08 Sostanj Gorica sever Si Sveti obelezje.jpg