HALO HALO

- ZA DOMOVINU - SPREMNI -
* YU - KRVAVI BALKAN *
HALO HALO

      KOMUNIZEM JE NASTAL KOD TERORIZEM = BEZAKONJE in UBIJANJE

       

      2001-12-08, DNEVNIK, 8. december 2001

       

      O zastaranju zločinov proti človeštvu in o spravi Na kritiko publicista Iva Žajdele v Družini 25. novembra letos ponavljam: »Kazenski pregon za hudodelstva na Slovenskem med vojno in ob koncu vojne .je zastaran.« V tem času je na območju Slovenije veljal kazenski zakonik Kraljevine Jugoslavije z dne 27. januarja 1929, dopolnjen 9. oktobra 1931, v katerem je v členu 6 pod točko 3 posebej določeno, da ostane v veljavi tudi zakon o zaščiti javne varnosti in reda v državi z dne 29. januarja 1929. V členu 78 navedenega zakonika je določeno, da »pravica do preganjanja zastara v dvajsetih letih pri zločinstvih, za katere je predpisana smrtna kazen ali dosmrtna robija«. Ta zakon je veljal do sprejema nove ustave DFJ in ga ni mogel preklicati noben avnojski sklep ne revolucionarno »pravo« Kominterne, ki tako in tako ni priznavala nobenega »buržoavzega prava« in je bilo njeno pravo samo v moči orožja. Ne samo Ivu Žajdeli, tudi mnogim drugim se upira misel, da bi tako grozni zločini mogli ostati nekaznovani. Ko I. Žajdela navaja člene v kazenskem zakonu, ki se nanašajo na »nezastarljiva hudodelstva«, prezre, da je sedanji zakon začel veljati šele 1. januarja 1995 in da je tudi kazenski zakon SFRJ z enako določbo začel veljati 1. julija 1977, ko so ti zločini že zastarali oziroma je zastaral kazenski pregon. Oblast prejšnje SFRJ je poskrbela, da je pregon proti storilcem zastaral, sedanja oblast pa si prizadeva, da odgovorni za pregon, ki so še živi, ne bi kazensko ali drugače odgovarjali. Na vprašanje, zakaj sem svoje mnenje zdaj sporočil javnosti, povem, da zato, da bi nevedne in dobro misleče odvrnil od upanja, da bodo po očitno krivični sodbi za Vinka Levstika zdaj prišli na vrsto pravi odgovorni za bratomorni holokavst. Slednje je izključeno, ker je simbioza med prejšnjo totalitarno in sedanjo oblastjo še premočna, da bi se pravosodje spoprijelo z vprašanji, na katere bi moralo odgovoriti. Na tiskovni konferenci 14. novembra letos smo naši najvišji znanstveni ustanovi, Univerzo v Ljubljani in Univerzo v Mariboru, zaprosili za odgovor na vprašanje, kateri kazenskopravni predpisi so v zadevnem času veljali na območju Slovenije, od govora nismo dobili. Odgovor bi moral biti zanimiv za pravosodje. Če bi se odločilo za nezastaranje, bi moralo upravičiti neukrepanje, če za zastaranje, bi moralo spremeniti Levstikovo obsodilno sodbo v oprostilno. Žajdelov očitek, da s svojim stališčem branim zločine, ne drži. Prav zato, ker jih obsojam, mnogi iz kontinuitete odklanjajo deklaracijo o narodni spravi, katere avtor sem. Glede na pol stoletno odmaknjenost kaznovanje še živečih storilcev, kljub teži dejanj, ne bi bilo več smiselno. Namesto kaznovanja - odpuščanje. Odpuščanje je bistvena sestavina sprave, ki je višja etična vrednota od vsake, še tako pravične sodbe. Sprava je najčistejša in najlepša zavrnitev sovraštva in terorizma, ki ogroža svet. Sprava je zmaga dobrega nad zlim. To spoznanje je vodilo našega gibanja za narodno spravo.

      STANISLAV KLEP Bleiweisova 6, Kranj



         

         

        2004 - glava

         

         

        agrarna

        izbjeglica

         

         

         

        dragutin

         

        U

         

        2022 - 1956 = 66

         

         

         

         

        * * *

        = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

         

        * * *

         

         


         

        200401__063-064_Sostanj-Metlece-Gorice-Druzmirje-Preloge-Skale-Pesje-Velenje-Salek-Kozelj-vojna-karta-1950.g.jpg

         

        20040--02__2008__Sostanj__MESTO_karta@.jpg

         


         

        20040-02-2022b__katas_Google-KMZ_morisca-grobisca--Saleska_dolina-Sostanj_dragutin.jpg

         

        20040--04__2008__Velenje__MESTO_karta@.jpg

         

        20040115__060_Zapis_pogovora_z_mag_Znidarsicem_04_Ferenc_NOVI-ZAKO_Kako-in-kdaj-Komisija-zakljuci_Vpis-v-REGISTER.docm

         

        Zapis pogovora z mag. Francem Žnidaršičem (01-478-49-60) na MDSZ.

         

        Dne, 15.01.2004 ob 13.30 uri, sem se po telefonu pogovarjal z g. mag. Žnidaršičem v zvezi z dokončanjem problema prikritih grobišč v občini Šoštanj. Ker nikakor ne moremo dokončati te zadeve, sem se pozanimal o postopkih, ki nas ovirajo pri delu. Glavno vprašanje zanj je bilo, kdaj je evidentiranje končano in kdaj se opravi vnos v register grobišč. Povedal sem mu, da smo evidentiranje končali na terenu z zapiski pričevalcev, s pomočjo kriminalistične policije, članov komisije in g. dr. Mitja Ferenca, ki je ta mesta posnel z GSP sistemom in vnesel v karte. Smatral sem, da je s tem delo končano, vendar to ni tako, kar mi je danes povedal g. Žnidaršič. Čas evidentiranja na terenu je podaljšan vse do meseca julija 2004. V tem času bodo sprejeti še neki potrebni zakoni za izvajanje dokončnega evidentiranja.

        Da je neko grobišče dokončno evidentirano je potrebno imeti dokazne listine, ki jih razpolagajo posamezniki in so bile izdane ob usmrtitvah znanih oseb ali pravne osebe, če jih hranijo po službeni dolžnosti. Tam kjer teh dokaznih listin ni, je potrebno izvesti preiskavo, da se prisotnost okostij (ostankov ljudi) dokaže. Šele po teh dokaznih postopkih se ti dokazi vnesejo v spisne dokumente evidentiranja. Prav tako se ta postopek izvede tam, kjer ni osebnega interesa po izkopu, ve pa se da so tam zakopani ljudje, pa je potrebno teren spraviti v takšno obliko, da bo funkcionalno uporaben glede na okolje. Tam kjer pokopani niso poznani se prekop ne izvaja, če ni moteč za okolico, pač pa se obeleži na predpisan način in zaščiti po Zakonu o grobiščih. Kjer pa ostanki žrtev motijo kultiviranje terena (njive, travniki, parcele…) se prekop izvrši v skupne grobnice, ki jih predvideva Zakon.

        Rešitev za primer Šoštanja je naslednji:

        -        Poslati predlog na Okrajno tožilstvo v Celje za izvedbo ugotovitve prisotnosti okostij v potencialno odkritih grobiščih.

        -        Predlagati kasnejši prekop morebitnih žrtev (znane ali neznane osebe),

        -        Sporočiti jim osnovne podatke in ključne osebe za kontaktiranje s tožilstvom (dr. Mitja Ferenc, predsednik komisije v OŠ)

        Po odločitvi Okrajnega tožilstva v Celju in z rezultatih odkritij, se dopolni dokazno gradivo o evidentiranju in evidentiranje je takrat končano (nedvoumno dokazani ostanki).

        Po končanem dokončnem evidentiranju lahko dr. Mitja Ferenc ali po dogovoru z njim tudi občinska komisija predlaga vnos grobišč v register. Vpis v register se opravi pri Ministrstvu za delo in socialne zadeve RS. Sanacija grobišč se bo odvijala odvisno od rezerviranega denarja za te namene, lahko tudi do 10 let.

        Po dogovoru za nejasnosti se lahko obrnem na g. Franca Žnidaršiča, Ministrstvo za delo in socialne zadeve, Kotnikova 5, 1000 Ljubljana.

         

        Zapisal: Anton Skornšek

        Šoštanj, 15.01.2004

         

         

        2004011-6_O_Zrtvama_je_rijec_3.HZK.docm

         

        O ŽRTVAMA JE RIJEČ

         

        ZBORNIK RADOVA

        TREĆEG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

         

        Održanog 18. do 20. lipnja 2004. godine u Zagrebu

        Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović

        Zagreb, 2006.

         

        Izvješće pripremili:

        Društvo za ureditev zamolčanih grobov, Ljubljana - Predsjednik: Franc PERME,

        Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, Varaždin - Predsjednik: Franjo TALAN, Povjerenstvo za Sloveniju, Velenje - Predsjednik: Dragutin ŠAFARIĆ,

        LJUBLJANA, 25.11.2003

         

        Franc Perme, Franjo Talan, Dragutin Šafarić*

         

        BLEIBURŠKI - MEMENTO MORI - GROBIŠTA I STRATIŠTA REPUBLIKE SLOVENIJE

         

        Bleiburski - memento mori

         

        O bleiburskoj tragediji i golgotskom križnome putu hrvatskih vojničkih postrojbi i više stotina tisuće hrvatskih građana - civila, staraca, žena i djece, moralo se šutjeti desetljećima.

        Tragična stvarnost tih ljudi, taj čin ratnog umorstvu proveden je u znaku takozvanih konvencija o ljudskim pravima i ratnih zarobljenicima. Smatramo, da smo povijesno i moralno dužni iznijeti istinu o bleiburškoj tragediji i koja je progutala za tri mjeseca preko 250 tisuća zarobljenika i drugih nesretnika u slovenskoj zemlji. Treba otvoreno i s matematičkim dokazima odgrnuti zastor nad bleiburškom tragedijom žrtava. Poznato je kako su Prva i Druga armija tadašnjeg komandanta Koče Popovića i Kosta Nađa odigrale ulogu likvidatora hrvatskih zarobljenika uz pomoć slovenskog KNOJ-a. Slovenski KNOJ je likvidirao slovenske domobrane i civile, i slovenske državljane njemačke nacionalnosti. Bleiburg simbolizira kolone smrti, sve one bespomoćne povorke patnika, udarce kundakom i bajunetom na putu prema logorima smrti, sva podmukla umorstva, koja su se provodila na putu i u logorima smrti. Simbolizira protutenkovske jarke, šljunčare, masovno umiranje od gladi, žedi i bolesti, pa između ostalog i organizirani kriminal, zarobljenike su najprije opljačkali, tek ih onda likvidirali.

        Bleiburg uzimamo kao simbol političkog umorstva, zločin, genocid, holokaust slovenskog i hrvatskog naroda, uglavnom katoličke vjere kao i muslimanske vjere hrvatske nacionalnosti.

        U ovom našem izvješću obrađena su uglavnom velika masovna grobišta, dok sigurno ima najmanje još oko 500 manjih ili nepoznatih grobišta, čiji zbir žrtava ovdje nije obuhvaćen.

        Bleiburška tragedija je kao simbol masovnih likvidacija kolona smrti. Masovna politička umorstva hrvatskog i slovenskog naroda, čeka svog objektivnog tumača i povjesničara, i to neka bude Treći hrvatski žrtvoslovni kongres.

        Neka Kongres s punom objektivnošću osudi bleiburšku tragediju i sva dramatična tragična zbivanja toga vremena.

         

        POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE I CIVILA SLOVENSKIH DOMOBRANA LJOTIĆEVE POLICIJE I NEDIĆEVIH DOBROVOLJACA PREKO SLOVENIJE U AUSTRIJU

        1.svibnja1945.g. odluka hrvatske vlade priopćene u glavnom vojnom stožeru, da se vojska i civili povuku preko Slovenije u Austriju i predaju Britancima.

        9.svibnja 1945.g. evakuacija slovenskih domobrana, Nedićevih dobrovoljaca i Ljotićeve policije preko Kranja, Tržiča, Ljubelja u Austriju. Na lijevome brijegu Drave su predali oružje o bezuvjetnoj predaji Britancima 13. i 14. svibnja 1945.g.

        15.svibnja 1945.g. hrvatski predstavnici Herenčić i Crljen na pregovorima kod Bleiburga prihvaćaju Britanski zahtjev o bezuvjetnoj predaji Britancima.

         

        IZRUČIVANJE HRVATSKIH VOJNIH POSTROJBI I CIVILA SLOVENSKIH DOMOBRANA I CIVILA, NEDIĆEVIH DOBROVOLJACA I LJOTIĆEVE POLICIJE I CIVILA

        Britanci su već 10.svibnja 1945.g. zaustavili grupe oko 500 hrvatskih vojnika pred crkvom u Weidenu. Nešto kasnije u hotelu Turchev je Britanska policija aretirala jedan dio hrvatske vlade NDH. Tako su svaki dan hapsili veće ili manje grupe hrvatskih vojnika i civila te ih preko željezničke stanice Rosenbah-Podrasca i kros karavanski tunel predali partizanima. Izručivanje u Titovu klaonicu počelo je 15., 17., 21. i 23. svibnja 1945.g. Jedan dio, a naročito civili od vlade NDH sa ženama i djecom smjestili su ih u barake kod željezničke stanice u Radovljici. Njih su već 17. svibnja 1945.g. pobijani u šumi Podgrad kod Radovljice, tamošnjih žrtva je bilo 1300-1500 ljudi, muškarce, žene i djecu.

        Jedan dio vraćenih civila smjestili su u barake kod željezničke stanice u Škofji Loki. Bilo ih je oko 300, jedan dio su pobili 23. i 24. svibnja 1945.g. u šumi zaselka zvanom Crngrob. Domaći ljudi, koji su sve to vidjeli, kažu, da ih je bilo oko 150, a ti su zakopani u tamošnjih pet grobištima, ostale su vratili u Hrvatsku.

        Slovensko društvo je u tom kraju postavilo nekoliko spomen obilježja (vidi slike).

        Svi ostali vojnici vraćeni su preko karavanskog tunela, koji su bili poslani u logor u Šentvid kod Ljubljane (poznat kraj kao Škofovi zavodi odnosno Biskupski zavodi).

        U Šentvidu su bili muškarci smješteni na dvorištu, žene i djeca u zgradi. Tu su vojsku podijelili na one koji su mladi od 18 godina, koje su sa ženama i djecom sa vlakovima otpremili u Hrvatsku. Ostale vojnike oko 18-20 tisuća su vlakovnim kompozicijama odvozili su u Kočevje i tamo ih je grupa krvnikov poznatog Sime Dubajića u Kočevskom Rogu pod Krenom pobila i bacila u duboku jamu.

        Slovensko društvo za prešutjele grobove je tim žrtvama postavilo svoj dosada najljepši spomen obilježje.

        U Šentvid su također vratili 24. i 25. svibnja 1945.g. I. i III. pukovniju Nedićevih dobrovoljaca i Ljotićevu policiju i nekoliko stotina civila i oko 2 tisuće četnika.

        Svi su pobijani u Kočevskom Rogu 2 km prije grobišta Hrvata pod Krenom, a to je iz pravca Kočevja, kamo se putuje šumskih putem.

        Iz logora u Šentvidu je uspjelo pobjeći 9 ljudi Hrvata, od kojih je stiglo u Italiju samo njih dvojica. Jedna žena je tada u logoru rodila kćerku, majka joj je već umrla, a ona još sada živi. Broj hrvatskih žrtava je oko 5-6 tisuća.

         

        VRAČANJE SLOVENSKIH DOMOBRANA I CIVILA

        9. i 10.1945.g. svibnja skroz karavanski tunel vraćeno je oko tisuću slovenskih civila i oko 60 domobrana. Ove grupe nisu niti uspjele stići do Bleiburga, jer su već prije bile zaustavljene.

        Iz logora kod Bleiburga su 27., 28., 29. i 30. svibnja 1945.g. vratili 10676 slovenskih domobrana i 1760 civila. Polovicu kroz karavanski tunel, a drugu polovicu preko Dravograda u logor Teharje kraj Celja. Tu su odvojili slovenske domobrane mlađe od 18 godina od ostalih domobrana. Preostale slovenske domobrane su odveli do Hrastnika, tamo u poznati rudarski teren Stari Hrastnik, gdje su ih pobili, sve one, koje su vratili kroz Karavanski tunel i preko Škofje Loke u Šentvid. Na području Hrastnika ima oko 30 grobišta.

        Oni od 18 godina, koje su odveli u Kočevski Rog, pobili su kod Macesnove Gorice i u Ušivoj jami.

        Preostale su pobili oko Škofje Loke i na Kočevskom Rogu, kod Macesnove Gorice i u Ušivim jamama.

         

        VRAČANJE HRVATSKIH VOJNIH POSTROJBIH ZAUSTAVLJENI  KOD BLEIBURGA U AUSTRIJI

        15. svibnja 1945. g. na zahtjev Britanaca o bezuvjetnoj predaji hrvatske vojske, uz prisustvo Herenčića, Crljena i još nekoliko drugih, položila je oružje. Kolone, koje su se vračale u Jugoslaviju, bile su duge više desetak kilometara. Preko Dravograda je manja kolona bila usmjerena prema Celju, dok je najveća kolona sa najviše vraćenih ljudi išla putem uz Dravu prema Mariboru.

        U Mariboru su razdvojili oficire na one koji su pristupili u domobrane i u ustaše do 1943.g. Kod zaselka Bohova kod Teznog bile su još ostale barake od njemačke vojske (temelji tih baraka se još danas vide). Od Pohorja preko Bohova, Dobrave pa do Drave je bio iskopan cik-cak protutenkovski kanal, kojeg je u dužini 5 km izgradio njemački okupator. U njemačkim barakama, koja je bila tu u neposrednoj blizini protutenkovskog kanala, skidali su ljudi do gola, vezali ih te ih odvodili do kanala, gdje su ih pobili i zatrpavali u više slojeva. Tako je ekshumacijom u tom protutenkovskom kanalu bilo 1999.g. dokazano, da je bilo na metar dužni 17 ljudskih žrtava.

        Nedaleko od protutenkovskih kanala bile su dvije velike šljunčare, koje su također napunjene sa ljudima. Takvih šljunčara ima još puno u okolici Maribora. (vidi sliko nad šljunčaro).

        Livade oko zaselka Bohova na Teznom zasadili su sa mladim smrekama 1947.g. Danas je tamo visoka smrekova šuma, koja je prekrila grobišta.

        Poseban slučaj je, da su na Križnom putu od Dravograda do Maribora, sve one mnoge iznemogle, kao što su starije osobe i oboljeli, bili ubijeni ili bačeni u rijeku Dravu. Najtragičniji primjer je bacanje žena u Dravu sa Dravskog mosta u Mariboru. Na tom mjestu na mostu je jedna žena od straha rodila dijete, koje su krvnici zgazili, a majku su bacili u rijeku Dravu.

        Duge kolone produžile su svoj Križni put prema Hrvatskoj i dalje do Makedonije. Kod Šterntala odvojili su od kolone oko 5 tisuća ljudi. Svi ti ljudi bili su pobiti i bačeni u šljunčane jame kod Šterntala, koji kraj se danas zove po komunistu Kidriču - Kidričevo. Vojska od 30 tisuća domobrana, koja je položila oružje na Koroškoj u dolini i rijeke Meže, kod Gustanje, je bila također priključena koloni povratka na Križnom putu, koja pak je bila usmjerena preko Slovenj Gradca - Gornjeg Doliča - Velenja - Celja - Šentjurja Rogaška Slatina i dalje u Hrvatsko. Na čitavom tom putu nalaze se mnogobrojna masovna grobišta sa Križnog puta.

        Na području Teznog kod Maribora ocjenjuje se, da je samo na tom kraju pobijeno i pokopano na mnogim lokacijama od 65 - 73 tisuća žrtava, prema raznim autorima.

         

        HRVATSKA VOJSKA I IZBJEGLICE KOJE SU ZAUSTAVLJNE NA POLA PUTA PREMA AUSTRIJI

        Izbjeglička kolona koja se je kretala skroz Celje za Austriju, i ona iz Slovenskih Konjic, skroz Vitanje - Gornji Dolič - Mislinja prema Slovenj Gradcu i dalje u Austriju, bila je zaustavljena zbog pregovaranja o predaji uz rječicu Paku, koja teče ispod Pohorja preko Gornjeg Doliča prema Velenje i dalje do Celja, i uz rijeku Mislinju, koja teče prema Slovenj Gradcu i dalje prema Dravogradu u Dravu, brojila je oko 60 tisuća ljudi.

        Zbog neuspješnog pregovaranja o predaji oružja, došlo je do masovnog ubijanja i potom do pljačke pobijanih u času od 12-13.5.1945.g., gdje su bili največim djelom civili. Tu je bilo pobijeno oko 8 tisuća (Slovenski državni zbor 1999.g. je službeno objavio taj podatak), te zarobljeno još oko 12 tisuća ljudi. Domaćini pričaju, kako je rječica Paka tekla krvava nekoliko dana.

        Tragedija, koja se dogodila hrvatskom narodu na tom području, bila je objavljena pod već poznatim izrazom Bleiburg prije Bleiburga, u Hrvatskom slovu već 13.veljače 1998.g.. Taj dio je u cjelosti ponovno objavio u studenom 2003.g. taj isti tekst autor g. Javor Novak iz Zagreba u svojoj povijesnoj knjizi pod naslovom DA SAM IMAO HRVATSKU.

         

        HRVATSKI VOJNICI I IZBJEGLICE UZ RIJEKU SAVU I SAVINJU (LAŠKO, HRASTNIK, TRBOVLJE)

        Ove izbjeglice, od 30 tisuća ljudi, na području od Zidanog mosta - Laško - Košnica prije Celja, odvedeni su prema Hrastniku, koje su pobili kod zaselka Marno, Brnica i kod Starog Hrastnika. Te žrtve su bačene o rudarske šahtove. Više tisuća ljudi bačeno je u poznati rudarski šaht u rudniku Barbarin rov kod Laškog, poznati kraj Huda jama, gdje je slovensko društvo postavilo kapelu 1997.g., koja je bila samo nekoliko dana poslije jako oštećena, bila je sva polivena uljnom bojom. Počinitelje nisu otkrili.

        Žrtve bačene u te šahtove bile su na čekanju na livadama kod Dola pri Hrastniku. Dok su dva vlaka ljudi pokrali na željezničkoj stanici u Laškome te ih onda odveli do tog jaška i bacili ih u prepad. Procjena broja žrtava samo u Barbarinom rovu su različita, ocjenjuje se od 4-8 tisuća žrtava, od kojih najviše Hrvata, onda Slovenaca i nešto Nijemaca.

        Na području Laško-Hrastnik-Trbovlje ima najmanja 30 grobišta. Žrtve su hrvatski civili, slovenski domobrani, njemački vonji zarobljenici. Tu je Hrvata pobijeno oko 20 tisuća, Slovenaca oko 5 tisuća i njemačkih zarobljenika od 800-900, u razdoblju od 12.25.5.1945.g.

        Manji dio kolone vraćen je prema Hrvatskoj skroz Sevnicu - Rajhenburg (Brestanica) Krško. Dok je bilo oko 500 ljudi pobijenih uz rijeku Savu pri Semiču kod Metlike.

         

        IZBJEGLICE PRAČENE SA MANJIM BROJEM VOJNIKA BREŽICE - NOVO MESTO

        Ova kolona, od 4 tisuća ljudi, kretala se putem Brežice - Novo mesto. Ta kolona bila je zaustavljena uz rijeku Savu. Odvedeni su bili o Krakovski gozd (u šumu) gdje su bili svi pobijeni i plitko zatrpani u 11 grobišta. Od tih grobišta ih je 7 na Ponikvarjevi livadi, a 4 se nalaze u Dobruškoj vasi (selo). To je odmah južno u šumi uz autoput 15km kretanjem od Brežica - Novo mesto (odmah iza vojne baze kod Cerklja). (vidi slike)

         

        KOLONA ZAUSTAVLJENA KOD ILIRSKE BISTRICE, PRIMORJE

        Žrtve iz te kolone pokopane su u Globovniku na putu od Ilirske Bistrice do Šebijana. Ostala grobišta su uz potok i zaselka Mala Bukovica. Prema pričanju domaćina žrtava bi bilo oko 5 tisuća. Na tome kraškom području poznate su jame pod imenom fojbe - brezna. Uz Dolenjski potok i u Maloj Bukovci ima 120 -150 njemačkih ranjenika i vojnika. Kolone civila iz Trsta i Gorice, te iz Julijske krajine (tromeja Italija - Austrija - Slovenija) su pobijeni i bačeni u razne jame - fojbe, koje se nalaze na području Primorske u Brkinima i primorske fojbe u 12 mjestima (područje Brkini su izmedu Postojne i Trsta).

         

        GROBIŠTA ROSENBACH (PODROŽCA) GORENJSKA

        Grobovi ispod planine Mežaklja, južno od Jesenica, tu leži dio pobijanih ljudi od skupine vraćenih - repreantiranih Slovenaca, kojih je bilo oko 40-50 tisuća u vremenu 1946.1948.g.

        Kod Lancevo ispod Radovljice leže pobijani hrvatski civilisti i dio hrvatske vlade NDH.

        U breznu - jami nad Lancovom ispod Radovljice je 20 Slovenaca pobijanih 15-20.5.1945.g.

        Begunje iznad Radovljice kod kamenoloma pobito je 42 slovenskih poduzetnika 22.7.1945.g.

        Brezno Drolovka pored pruge Kranj - Škofja Loka 6 Slovenaca 20.5.1945.g.

        Crngrob iznad Škofje Loke ima 5 grobišta hrvatskih civila u šumi, gdje leži i jedan dio hrvatske vlade NDH, oko 180 žrtava, pobijani 23-24.5.1945.g.

         

        KAMNIK ŽRTVE ZAUSTAVLJENIH NA POVLAČENJU

        Grobište oko Kamnika su: Sveščeva jelša, Kuharjev boršt, Cuzakov travnik, Jevnik pri vasi Sidol, Macestnovec, Šimnov plaz, Kraljev hrib, u kanjonu Kopišče drevesnica (rasadnik jelke) ispod Velike planine, na Dolskem plazu, pobijeni 10.-18.5.1945.g., hrvatskih civila oko 5-6 tisuća, nekoliko grobišta se nalaze u šumi Podgorja, zapadno kod Kamnika.

         

        GROBIŠČE OKO ŠKOFJE LOKE i ŽIRI

        Škofjeloški grad (vrt), streljački rovovi u Kranclju, Grapa Sv. Lovrenc, Bodoveška grapa, Virško polje, Zalšča, Hrastniška grapa, kod Muretovi kmetiji, Vester, soteska u Vešptru i Muharijeva grapa kod Žiri, žrtava oko 800 slovenskih domobrana iz grada Škofje Loke.

         

        ŠENTVID NAD LJUBLJANOM

        Uz zid iza gradskog groblja pokopano je 60 njemačkih vojnih zarobljenika, 90 Slovenaca, odvedeni iz logora Škofovi zavodi od 18.5.-20.8.1945.g.

        Podutik, samo malo zapadno od Ljubljane, prekopani - ekshumirani iz Brezarjevog brezna, koji su bili pobijeni 25.-26.5.1945.g., žrtava 500, gdje ima još i Mađara i Hrvata oko 400 žrtava.

         

        GROSUPLJE, PLANINA MOKREC

        200 slovenskih domobrana pobijenih je 26.7.1945.g. mjesto grobišta još nije poznato.

         

        KOČEVJE PLANINSKO PODRUČJE KOČEVSKI ROG

        Stare Žage - Golo, 300 slovenskih domobrana pobijenih 26.7.1945.g., na dan sv. Ane. Grobište Nedićevih dobrovoljaca, Ljotičeva policija i civili Srbi te još 2000 četnika, ukupno u tim jamama 6 tisuća žrtava pobijenih 28.-29.5.1945.g.

        Hrvatskih domobrana 18 tisuća pod planinom Kren 30.5-2.6.1945.g.

        Slovenski domobrani u breznima: Macesnova gorica, Ušive jame, Rugarski klanci, Dvojno brezno.

        Ukupno svih žrtava na području planinskog masiva Kočevski Rog procjenjuje se oko 35 tisuća.

         

        BREŽICE SA OKOLICOM GROBIŠTE KRAKOVSKI GOZD

        Hrvatski bjegunci zaustavljeni na lijevoj obali Save, kod Brežica, pobijeni su u Krakovskoj šumi, gdje ima 7 grobišta, na Colaričevoj livadi ima 5 grobišta, u zaselku Mrtvice 4 grobišta i u Poljčevem peskokopu. Pobijeni u vremenu 10.-12.-13.5.1945.g., ukupno žrtava oko 4500.

        Grobište uz cestu Ilirska Bistrica i Mala bukovica. Kolona je bila zaustavljena na povlačenju, pobijenc oko 3.500 hrvatskih domobrana i civila, u vremenu 10.-14.5.1945.g., žrtve su morali pokopavati dorriaće stanovništvo.

         

        MISLINJA, GORNJI DOLIČ: ŽRTVE I GROBIŠTA KOD POVRATKA NA KRIŽNOME PUTU

        Na povratku odnosno na Križnome putu iz pravca Slovenj Gradca prema Celju, na području Mislinja-Gornji Dolič bilo je pobijeno još oko 2.500 Hrvata u vremenu 20-25.5.1945.g.

         

        CELJE, TEHARJE, SAVINJSKA DOLINA

        Grobište na području Celja broji do 40 lokacija, pretežno u urbanom - sada gradskom području. Samo protutenkovski kanal od Teharja - Zgornje Hudinje - Golovec ima dužinu nekoliko kilometara.

        Tu je pokopano oko 25 tisuća hrvatskih vojnika, sada je to sve urbani dio naselja grada Celja.

        Bežigrad kot Celja - sjever-jug 1.500 hrvatskih vojnika.

        Tabor na Teharju 4-5 tisuća slovenske, hrvatske i njemačke narodnosti.

        Dalje su još veća grobišta: Pregrada, Šumski institut, grad Mlinarjev Janez, za grobljem na Teharju, zaliveni rudnik Pečovnik za celjskim gradom, Košnica i Tremarje prema Laškom, Petriček, transformatorska stanica Selce, područje Golovca, sajmište na Golovcu, športska dvorana na Golovcu, park Lava, Lipovškov travnik prema Žalcu, zaselak Lopata, Medlog - Joštov mlin. Cjelokupna dužina streljačkih rovova u Celju još je nepoznanica, pobijeno i pokopano je od 10-15 tisuća hrvatskih bjegunaca.

        Iza celjskog starog grada nalazi se Hudičev graben, gdje je i napušteni rudnik Pečovnik. Stariji ljudi, povjesničari tvrde, da je tamo u taj rudnik odvedeno oko 12 tisuća ljudi, koji su zaliveni vodom i potopljeni zauvijek.

        Kod Žalca u Kotarjevom gozdu leži 150 slovenskih maloljetnih domobranaca, u Libojima oko 800 hrvatskih bjegunaca, još je neotkrivena lokacija napuštenog rudnika na planini Žvajga iznad grada Prebolda.

        Zapadno od Celja ima nekoliko kilometara vojničkih rovova od zaselka Medlog - sjeverna strana Ložnice, močvarne livade, Curkov pašnik - streljački rovovi, napunjeni su žrtvama.

        Ukupno žrtava na područja općine Celja 48.150 hrvatskih bjegunaca, 2.570 Slovenaca, 2.450 njemačkih vojnih zarobljenika (točan broj se nikada neće znati). Na celjskom području su mnoga grobišta doslovce pregažena izgradnjom novih objekata i putova.

         

        VOJNIK KOD CELJA

        Uz potok Tesnica spodnja strana ceste, Celje - Maribor šljunčara, te na mjestu današnjeg gradskog groblja grada Vojnik, Tundruš kod Bezovice, dolina Bezovice, imanje Preložnik, u šumi oko Bovc. Žrtve: hrvatskih bjegunaca 800, Slovenaca 60, pobijenih u vremenu od 25.5.-10.6.1945.g.

         

        ŠENTJUR PRI CELJU

        U ribogojilištu za Presečnikom 50 hrvatskih bjegunaca, iza poljoprivredne škole ima još 60 hrvatskih bjegunaca.

         

        PODČETRTEK

        Grobište Šentjur ispod Svetih Gora 150 hrvatskih bjegunaca, a u Pištanju oko 400 hrvatskih bjegunaca.

         

        ROGAŠKA SLATINA

        Rogatec ima oko 500 hrvatskih bjegunaca, u Lučah 70 hrvatskih bjegunaca.

         

        SEVNICA

        Uz Savu je pokopano oko 250 hrvatskih bjegunaca.

         

        KRŠKO

        Dolinom uz cestu Veliki Kamen - Brestanica. Na sredini livade su grmovi, gdje je grobište 500 hrvatskih bjegunaca. Veliki Kamen - Šerbečeva šuma 50-60 hrvatskih bjegunaca. Grobište pod sportskim igralištem 1000-1500 hrvatskih bjegunaca.

        Ubojstva su bila u vremenu od 15.-16.5.1945.g.

         

        ROGATEC

        U kraju Dobovec pri Rogatecu ljevo prema Tošlinu prije prijelaza preko pruge pobito 300-500 vojnih zarobljenika u vremenu 7. ili 8.5.1945.g.

         

        CELJE-ŠTORE

        U jarcima između Celja prema Štorama, kod spomenika partizanske celjske čete, na području tarasastog zemljišta zasadenom s smrekama ima oko 1200-1500 hrvatskih bjegunaca. A u poplavljenom rudniku Pečovniku nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca.

         

        BREŽICE

        Protutenkovski kanal koji se proteže od regionalne ceste do savskog naselja je 600 slovenskih domobrana te oko 4 tisuće hrvatskih bjegunaca.

         

        MOSTEC, BREŽICE

        U protutenkovskim jarcima dužine više stotina metara, koji se protežu od grada do rijeke Save, napunjeno je sa do 10 tisuća hrvatskih zarobljenicima, dovedeni skelama po oko 800 ljudi u noći preko Save, koje je trajalo još dosta dugo poslije završetka rata.

         

        MOKRICE KOD BREGANE

        Ispod grada Mokrice, samo 2km od graničnog prijelaza Bregana i manje od kilometra južno od magistralne ceste leže žrtve, dovezene vlakom iz Zidanog mosta do Brežic i do jama, gdje je završilo oko 10 tisuća žrtava pokolja, najvećim djelom Hrvati. Bilo je to u šestom i sedmom mjesecu 1945.g.

         

        LEŠE KOD PREVALJA, KOROŠKA

        Oko grada Turn u više grobišta ima oko 500 žrtava slovenskih, hrvatskih i njemačkih žrtava.

         

        PODRUČJE VELENJE - SLOVENJ GRADEC

        Grobišta uz glavnu cestu od kanjona Huda luknja pa do zaselka Pameč (koje se nalazi na pola puta Slovenj Gradec - Dravograd), nastala su od pobijenih zaustavljene kolone hrvatskih bjegunaca na puto prema Austriji. Pobijani su bili u vremenu od 10.-15.5.1945.g. To je još grobište, nedaleko jugozapadnu od Slovenj Gradca, u Starom trgu, zvanom Žančani, gdje je oko 600 slovenskih domobrana te oko 4500 hrvatskih civila i vojnika. Prema ocjeni je u mnogobrojnim grobištima leži u toj okolici oko 10-12 tisuća hrvatskih žrtava.

         

        GORICA IZNAD ŠOŠTANJA i VELENJE

        Na području Šoštanja ima nekoliko grobišta, nastala kod povlačenja postrojbi i civila, a posebno grobišta nastala kasnije kod likvidacija. Gorica nad Šoštajem ima 50 žrtava raznih nacionainosti, ponajviše pak domaćih ljudi, strijeljani su 23.5.1945.g. Na raznim lokacijama Šoštanja ima oko 600 žrtava, dok je na području planine Koželj kraj Velenja oko 200 žrtava.

         

        SLOVENJSKE KONJICE

        Grobišče za domačijo Pečovnik, ribnik Partovec, na livadi za Balantovo kuću, uz potok Žičnica u Špitaliču te više lokacija naokolo, Vešenik, u šumi Lesica iznad Konjica, Tepanje, te u šumi kod Stranice. Slovenaca ima 870, hrvatskih bjegunaca 1130, Nijemaca 100 žrtava.

         

        SLOVENJSKA BISTRICA

        U dva protizračna bunkera tvornice IMPOL bilo je otkopano 400 kostura prije dvije godine. Pobijeni su domaći ljudi 16.1.1946.g. Jedno manje grobište je još kod stare kasarne.

        Uz novu autocestu Celje - Maribor sa istočne strane je poveća šuma imenom Velenik, gdje je takoder grobište oko 10 pobijanih domaćih bogatijih ljudi.

         

        ŠTERNTAL - KIDRIČEVO

        U drvene barake za radnike, koje su služile za radnike kod gradnje tvornice, postao je vojni lager. Prvi su bili tamo dovedeni hrvatski bjegunci uglavnom vojnici. Pobijeni su u dva grobišta, njih oko 5-6 tisuća.

        Na ispražnjeno mjesto doveli su slovenske Nijemce, bogatije domače ljudi iz Štajerske, čitave obitelji, ukupno oko 5 tisuća žrtava. Pobijeni leže u dodatnih triju grobišta šumi, te ispod tvorničke hale »B«, gdje se proizvodi aluminij.

        Dakle ukupno na tom području Šterntala preko 10 tisuća žrtava.

         

        GRAD BORL, KOD PTUJA

        Istočno iznad ceste i ispod starim gradom Borl leži pobijenih 1800-2000 hrvatskih bjegunaca. Pobite su morali pokopati domaći seljaci iz gradića Cirkulane. Grobište otkriveno u 2003.g.

         

        MARIBOR I NJEGOVA OKOLICA

        Najveće poznato grobište je protutenkovski kanal na Bohovskim livadama, a sada je tamo već velika šuma. Skidali su ljudi do gola u barakama nedaleko kanala, od kojih se još vide betonski temelji tih baraka. Uz protutenkovskim kanala bile su još dvije šljunčare, sada prekrivene asfaltom. Obje šljunčare pune su hrvatskih vojnika.

        Grobiša su također u kraterima nastalih bačenim avionskim bombama na Maribor. Ocjenjuje je se ili se nagađa, da ima do 74 tisuća žrtava na području Maribora, nekoji procjenjuju samo do 50 tisuća a neki oko 60 tisuća žrtava, a nekoji istražitelji za područje Maribora do 120 tisuća.

        Hočko Pohorje, to je istočni dio Pohorja, ima šest grobišta, koja se još dobro vide.

        Na ostalom području Pohorja ocjenjuje se da ima 5 tisuća Hrvata. Dosta kasnije tu je pobijao oko1400 slovenskih Nijemaca, koji su bili pobijeni iduće godine u vremenu 15.-16.1.1946.g.

         

        HRASTOVEC KOD LENARTA KRAJ MARIBORA

        Krv je tekla u potocima, takva su svjedočenja, sve do amnestije 7.10.1945.g. Ali tu se je krv prolijevala sve do 1952.g., na osnovu komunističkih sudova zvanim Sodišče slovenske narodne časti, zbog čijih odluka je bilo formiranih više logora po Sloveniji za održavanje presude ili do smaknuća.

        Iz zatvora na gradu Hrastovec žrtve nastale zbog teškog oboljenja i tifusa, a umrli su bili bačeni u Slivničko jezero i na druge lokacije, a njih najmanje 19 domaćih ljudi, ubijeni 17.5.1945.g., ali zasigurno nije to jedino mjesto žrtava iz tog područja. To su bili osuđeni Slovenci, Hrvati, Mađari pa i slovenski Nijemci, koji su pomrli zbog teških uslova života. Na groblju u Volečini kod Lenarta je u neoznačenih pojedinim grobovima 31 ljudi pomrli na gradu od 10.-29.8.1945.g.

         

        PUT UZ RIJEKU DRAVU: DRAVOGRAD - MARIBOR

        Na tom području Križnog puta, dok cesta uz Dravu ima dužinu 70km, gdje ima više manjih grobišta, uglavnom hrvatskih vojnika i civila, koja se još nisu uspjela dokazati. Broj žrtava nije poznat, ali je zasigurno u pitanju više tisuće, jer su se ljudi masovno pokušavali spašavati pa su na bijegu bili ubijeni, bolesne su ubijali i bacali ih u Dravo, o čemu ima mnogo svjedočenja. Samo u Šturmovom potoku (graba) bilo je ubijeno 6 tisuća Hrvata i Crnogorskih narodnih vojnika.

         

        PRIMORSKA I BRKINI

        U okolici Logatca su tri grobišta slovenskih domobrana, u Hrušici, pri Postojni grobište civila.

        U Vipavi su grobišta: Primčeva boronovka, Benkova ulica i Devetkova kuća. Žrtve su pobijani njemački zarobljenici u vremenu 14.-15.-5.1945.g. Za gradskim grobištem uz zid pokopano je 8 Slovenaca, pobijani 17.7.1945.g.

        Mučilnikov otok ima pokopanih oko 400 njemačkih zarobljenika.

         

        BREZNO GOLOBIVNA ILI FOJBE U PRIMORJU

        U Breznu Golobivnica kod Lokvah, istočno od Gorice 12km, ima 1300 žrtava dovedenih iz Trsta.

        Kaserova jama, zapadno od Ilirske bistrice 13km, ima 150-200 žrtava njemačkih zarobljenika.

        U grobištu kod Nakla ima pobijanih 150-200 civila dovedenih i Trsta.

        U breznu u Slapah (planina), od Vipave istočno 8 km leže pobijani Njemici 10.5.1945.g. Kod Krvavog potoka, koji je uz granicu kod Trsta, leže 60 žrtava slovenskih civila.

         

        AJDOVŠČINA

        Ajdovško polje - Rusne ima 150 žrtava dovedene iz Trsta.

        Tiha dolina - Podmeja iznad Postojne, ima 200 žrtava dovedene iz Trsta.

         

        TOLMIN, UZ ITALIJANSKU GRANICU

        Streljački rovovi na brdašcu tolminskog grada, žrtve čitave familije i vojni zarobljenici. Kasnije je kanal bio miniran, dok se ocjenjuje da ima žrtava u kanalu 2-3 tisuće.

        Kod ulijeva rječice Tolminke u Soču bacili su oko 500 ubijenih njemačkih vojnih zarobljenika.

         

        BREZNA KOD SOLKANA, KOD NOVE GORICE

        Grobište u jami Grgov pod Sveto goro, slovenski primorski domobrani 300-350 žrtava.

         

        PRIMORJE, BREZNA - FOJBE

        Zagomila kod Grgarja, Zelenika kod Trnova, Cvetež kod Trnova, brezno iza Medvedovžem kod Predmeje. Brezno za Robom kod Podmeje, brezno kot Otlice, Andrejčkovo i Ajharjevo brezno.

        U tim breznima - jamama ocjenjuje se oko 4000-4500 Talijana iz Trsta i Gorice. Talijanska država procjenjuje o odvedenima i pobijanima brojku od 10 tisuća partizanskih žrtava likvidacija Talijana.

        Postoji međunarodna suradnja hrvatskog Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava i slovenskog Društva za ureditev zamolčabih grobov potpisalo je Povelje o suradnji 22.veljače 2001 . g. u Varaždinu.

         

        NAŠA ZAVRŠNA PORUKA KONGRESU

        Znamo, da gore prikazana grobišta nisu potpuna kao ni zbroj tu prikazanih žrtava, koje leže u slovenskoj zemlji. Puno grobišta je prekriveno raznim novo sagrađenim objektima, privatnih kuća, stambenih blokova, tvornica, parkova, ceste, pošumjele površine, potopljene pod vodo i drugo. Znamo da ima pored velikih grobišta mnogo manjih ili pojedinačnih, koji se nalaze uz putova marševa smrti, potoka, raznih livada i vrtova, za koje nikada nećemo saznati. Ljudi grobari, pojedinci ili kmetovi, koji su pokapali mrtve, nisu smjeli pola stoljeća o tome pričati, ostarjeli su i sada ih više nema.

        Tako su i sadašnji vlastodršci, sinovi i kćeri na vlasti, kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj, očeva i majki, koji su bili na strani pobjedničke revolucije, te su svjesni činjenice, da su njihovi preci posredno ili neposredno krivi za taj holokaust i žele, da polagano prešutjeli grobovi tonu u zaborav.

        Namjerno se obje strane prepucavaju oko Piranskog zaljeva, Svete Gere, Ljubljanske banke i drugo, napuhavaju do visina, da narod uznemiruju i prave sporove među narodima, da bi na stranu potisnuli prešutjelu krivnju svojih mentora i predaka krvave revolucije.

        Zbog toga smatramo, da treba treći kongres Hrvatskog žrtvoslovnog društva sa puno moralno odgovornošću to prešutjelo stanje presjeći, prešutjele grobove i grobišta zapisati u povijest, ako nam već nije dana mogućnost, da ta mjesta barem minimalno obilježimo, te jednom žrtve već jednom na evropski civiliziran postupak pokopamo.

        Istraživanja ovih zločina, izvršenog genocida nad svojim narodom i narodima na području nekadašnje Jugoslavije vezane na boljševičku krvavu revoluciju na polovici prošlog stoljeća, koju amaterski obrađuju pojedinci kao i društva, želimo upozoriti na naše rezultate. Iznosimo Vam zastrašujuću brojku broja masovnih grobišta za jedno malo područje, nekada crvena savezna republika komunističke Jugoslavije a sada demokratska država R. Slovenija, ima najmanje preko jednu tisuću masovnih grobišta. Odnosno, godine 2000. objavljuju se službeni podaci, da ima Slovenija 1151 zaselka ili naselja sa 3888 grobova i grobišta, nešto iz prvog rata a ostalo nastalo drugim ratom i revolucijom. Broj žrtava u grobištima vojnog (volja revolucije !?) nasilja ima 943 grobišta. Predlažemo Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, da na tom trećem kongresu u Zagrebu javno osudi komunističke zločine, koje je izvršio u svibnju 1945.godine protiv svoga narodu kao zločin i genocid proti čovječanstvu.

        Želimo također upozoriti hrvatsku i svjetsku javnost, da hrvatska država uopće nikako ne brine o hrvatskim žrtvama, koje leže u Sloveniji, osim poneke državne delegacije, koje donesu po koji vijenac i zapale svijeću na mjestima, gdje su drugi postavili spomen obilježje umjesto njih. To je tragedija jednog naroda, državne brige o svojim žrtvama i ljudima.

        Poznato je, da su Jugo-komunisti na dan 6.1.1946.g., na raznih lokacijama u Sloveniji pokupili čitave obitelji, te ih natrpali na vlak, kao poklon velikome svome bratu, vođi i učitelju Staljinu za realizaciju i teoriju KOLHOZA u Sibiru!!!

        Prvi takav transport ljudi je preko noći u hladnome vlaku na hrvatsko madžarskoj granici smrznuo i svi su pomrli. Drugi takav transport ljudi su Madžari preusmjerili u Austriju prema Grazu, od kojih je ipak preživjelo 32 ljudi. Nekoji od tih su preživjeli tragediju, tada djeca, još su živi. Treći transport ljudi za velikog Azijskog brata dospio je preko Austrije u Jesenice, gdje se dogodila jednaka tragedija, ljudi su pomrli u vlaku od mraza. Od tog transporta preživjela je jedna djevojčica i još je živa, koju su roditelji zamotali u svoja odijela, a sebe su žrtvovali za nju.

         

        * * *

        Franjo Talan: Društvo za obilježavanje grobišta, ratnih i poratnih žrtava varaždniske i međimurske županije, Varaždin

         

        OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA I STRATIŠTA ŽRTAVA TOTALITARNOG DRŽAVNOG TERORA

        Povijest ljudske civilizacije puna je ratova, sukoba i osvajanja, a ugnjetavanja, poniženja i ubojstva obespravljenog stanovništva često su primjenjivana u cilju podčinjavanja zauzetih naroda i država. Likvidacije i progoni nedužnog stanovništva provodili su se u ratno doba i za vrijeme mira, a zlo i zločinci, umjesto da se sankcioniraju, zaštićivani su zakonom i obasuti privilegijama. I naši su preci kroz povijest živjeli pod različitim vladama i služili različitim gospodarima, a razvoj i napredak Hrvata više je bio podvrgnut željama susjednih, većih naroda i država nego što su bile želje i mogućnosti naših predaka. Zbog podređenog položaja, siromaštva i ekonomske zapostavljenosti, a u cilju osiguranja gole egzistencije i preživljavanja vlastite obitelji, mnogi su bili prisiljeni na iseljavanje i napuštanje vjekovnih ognjišta. Previranja i ratovi u Europi odrazili su se i na život stanovnika Hrvatske, a u čestim sukobima hrvatski mladići borili su se na raznim stranama i ginuli po raznim bojištima boreći se za interese stranih vladara. Utjecaj na život Hrvata imaju i razne ideje i pokreti koji su se razvili u Europi, a uz napredne ideje, na hrvatsko tlo prodiru i totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, komunizma i nacizma (fašizam). Danas je teško reći koji je sustav bio «napredniji», koji je prouzročio više zla i proizveo više ljudske patnje. Eksperimenti svjetskih globalnih razmjera imali su za posljedicu zastrašujuće brojke mrtvih, mučenih, ponižavanih i obespravljenih ljudi. Pod krinkom uništenja jednog zla vršen je teror druge strane, a česte i brojne likvidacije ljudi izvedene su u zanosu mržnje i ubijanja, kada nitko nije mislio na čovjekovo dostojanstvo.

         

        1) Utvrđivanje žrtava ratnog i poratnog razdoblja II. svjetskog rata

        I dok je završetkom rata nacizam prestao postojati, «blagodati» komunizma prenijete su i u treće tisućljeće. Završetkom Drugog svjetskog rata nacizam i fašizam doživio je svoju osudu, a na krilima komunizma mnoge države i narodi iščekuju i danas sretniju budućnost. Kada su krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća totalitarni komunistički pokreti u Europi već uzmicali pred demokracijom, počela se nazirati sloboda mnogih obespravljenih naroda i pojedinaca. Preživjeli stradalnici polako iznose svoja svjedočenja, a val nacionalnog zanosa i oduševljenja učvršćuje put prema hrvatskoj samostalnosti i neovisnosti. San o slobodi i vlastitoj državi, nacionalnoj valuti i hrvatskoj vojsci u doba jugo-komunističkog sustava mnogima je donio političke progone i dugogodišnje zatvorske kazne, a tajna policija državnog aparata desetljećima je terorizirala svećenstvo, inteligenciju i drukčije misleće stanovništvo.

        Urušavanjem komunizma i osamostaljenjem Hrvatske sada na vidjelo izlaze mnogi stravični zločini počinjeni nad nevinim stanovništvom. Slobodnije se piše i govori o žrtvama, a zahvaljujući svjedocima došlo se do podataka o brojnim masovnim grobištima i stratištima Hrvatske i susjednih država nastalih u ratnim i poratnim danima Drugog svjetskog rata. Iz određenog razloga još je komunistička vlast u Jugoslaviji vršila popis žrtava fašističkog terora, no tim popisom nisu obuhvaćene osobe stradale u ratu na strani Nezavisne Države Hrvatske, kao ni žrtve stradale od komunističko-partizanskog terora.

        Da bi se utvrdile sve žrtve, Sabor Republike Hrvatske, 8. listopada 1991. godine donio je Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Na temelju donijetog Zakona konstituirana je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je počela s radom u veljači 1992. godine. Zamah istraživanju počinje otvaranjem Istraživačkih središta Komisije po županijama Republike Hrvatske, a u cilju utvrđivanja ratnih i poratnih žrtava, u mnogim je općinama i gradovima došlo do osnivanja Općinskih, odnosno gradskih komisija koje su popisale stradale na svojem području. Tako je početkom 1995. godine započelo s radom i Istraživačko središte Varaždin, koje je najprije djelovalo u prostorijama ogranka Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Franjevački trg 7 na drugom katu. Zahvaljujući zalaganju Želimira Mancea i razumijevanju županijskih vlasti Istraživačko središte Varaždin dobilo je kasnije, 1996. godine, prostorije u zgradi «vodotornja», gdje su se zaprimala svjedočenja i podaci o žrtvama s područja cijele županije, koja su se zatim slala centrali u Zagreb. Za administrativne poslove Istraživačkog središta Varaždin bio je zadužen Zvonimir Trupković, a operativne poslove vodio je Franjo Talan. Za područje Međimurske županije Istraživačko središte smješteno je u Čakovcu, a voditelji mu je bio Josip Kolarić.

        Osim prikupljanju podataka o žrtvama prikupljali su se i podaci o masovnim grobištima na ovom području, a Komisiji u Zagreb proslijedeno je preko dvadeset Upisnika grobišta. Neposvećeni grobovi poubijanih žrtava ratnog i poratnog razdoblja rasuti su od krajnjeg zapada: Višnjice i Lepoglave, do Kućana Ludbreškog i Segovine smještenih na istoku. Grobišta i stratišta Hrvata ovog kraja nalaze se i na potezu od Štrigove i Hrašćana do Novog Marofa i Pake. Masovne likvidacije nakon Drugog svjetskog rata vršene su i na području Lovrečana i Virje Otoka, a jedno od najvećih stratišta smješteno je na desnoj obali rijeke Drave kod Varaždina.

        Iako Komisija za utvrdivanje ratnih i poratnih žrtava zapravo nije radila od početka 2000-te godine (posljednje prikupljene kartone predali smo u središnjicu u siječnju 2000) rad Komisije službeno je prestao Odlukom Hrvatskog sabora donesenoj na sjednici 28. svibnja 2002. godine. Usvojeni Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata govori da se obustavljaju postupci pokrenuti po ranije donesenom Zakonu, a Hrvatski državni arhiv određuje se za čuvanje prikupljene građe.

         

        2) Osnivanje Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava

        Od 2000-te godine kontakti sa središnjicom Komisije u Zagrebu bili su sve rjeđi, a najviše nas je pogodilo što nismo mogli dobiti nikakav podatak o stradalima s našeg područja za koje smo prethodno predali kartone u Zagreb. Sva dokumentacija je spakirana i čeka primopredaju novim članovima Komisije, rečeno nam je, a službenice su nas uvjeravale da treba biti strpljiv dok se primopredaja ne provede.

        Iako s djelatnicima Komisije u Zagrebu (raspoređeni su na druge poslove) nije mogao biti dogovoren neki daljnji oblik rada u Istraživačkom središtu Varaždin nastavili smo daljnji rad, a u proljeće 2000. godine vršili smo pripreme za obilježavanje grobišta «Dravska šuma» Varaždin. U jeku priprema iz Zagreba nas je nazvala Terezija Hercigonja, kojoj je s Varteksovog stadiona u Varaždinu potkraj lipnja 1945. godine nestao brat. Gospođa ga je posljednji put vidjela 22. lipnja, a drugo jutro zatekla je logor prazan, nigdje bratu nije bilo traga. Raspitivala se braća po Slavoniji u koju rekoše vojnici da se uputila kolona iz Varaždina. No, traganje bijaše bezuspješno. Podatke o bratu nije imao nitko, ni crveni križ, ni itko drugi, a kod ponovnog raspitivanja kod vojske obitelji je dano do znanja da nema što više tražiti. Kako smo za 15. lipnja pozvali sve koji su o grobištu nešto znali, rekli smo gospođi da je najbolje da tog dana dođe u Varaždin te će u razgovoru sa svjedocima dobiti najmjerodavnije podatke gdje bi joj mogao biti nestali brat.

        U zakazano vrijeme, u prisustvu svjedoka, krenuli smo do grobišta, a na mjestu gdje je u poratnom razdoblju nabujala Drava poplavila obalu i otkrila ljudske leševe gospoda Terezija zapalila je svijeće i tražila mjesto gdje će položiti buket cvijeća. Jednostavno nije mogla vjerovati da je to mjesto posljednje počivalište brata joj Drageca ( na slici 2000-06-15). Unatoč otkazanim bubrezima i dijalizi koju je morala polaziti nije se žalila ni tražila bilo kakovu nadoknadu. Ovaj primjer navodim zato jer je to slika tragičnih sudbina u tisućama hrvatskih obitelji.

        Kako je daljnje postojanje i sam status Komisije bio nejasan, odlučismo da od kritike i pustih razgovora nema nikakve koristi te pokupismo istomišljenike koji su i do tada pomagali na utvrdivanju žrtava ratnog i poratnog razdoblja i krenusmo u osnivanje udruge koja će nastaviti dosadašnji rad. Osnivačka Skupština zakazana je za 20 rujna, a prethodno je pripremljen Statut koje je Društvo uz neke preinake prihvatilo, na istom sastanku međusobno smo prikupili sredstva za registraciju i sve potrebno za start Udruge. Društvo je registrirano 22. rujna 2000 godine, a osnovna djelatnost je okupljanje članstva u cilju prikupljanja podataka o žrtvama ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata, te utvrdivanje i obilježavanje grobišta. Prvotni cilj nam je bio obilježiti grobište Dravska šuma Varaždin, a uz ostalo i nadalje raditi na prikupljanju podataka o žrtvama i ostalim grobištima.

        Do "službenog" ukidanja Komisije Društvo je radilo u prostorijama Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava - Istraživačkom središtu Varaždin, u Vrazovoj ulici broj 4, u prizemlju vodotornja. Nakon ukidanja Komisije morali smo isprazniti prostorije te smo zahvaljujući razumijevanju gospodina Alfreda Obranića i Hrvatskom društvu političkih zatvorenika našli  utočište kod HDPZ-a Varaždin, Franjevački trg 7/2, 42 000 Varaždin. Društvo danas ima tridesetak članova iz Hrvatske i inozemstva, a osnovana je i podružnica u Čakovcu i Povjerenstvo za Sloveniju.

         

        3) Dobivanje dozvole za izgradnju spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždin

        Osnovni zadatak Društva je podizanje spomen-križa žrtvama Dravske šume Varaždin koji će biti postavljen kraj Drave. Spomen-križ Dravska šuma Varaždin bit će mjesto sjećanja i na žrtve koje su žive ili mrtve bačene u rijeku i u njoj našle smrt. Križ će biti postavljen i u spomen na nebrojene žrtve koje je matica rijeke nosila Dravom kraj grada, a stradale su negdje u Sloveniji, ili drugdje uzvodno od Varaždina. Od mjerodavne službe dozvola za izgradnju dobivena je početkom studenoga 2002. godine, u trećem pokušaju, a radovi na izgradnji započeti su u lipnju 2003. godine nakon provedenog javnog natječaja.

        Evo kako je dobivena dozvola za gradnju spomen-križa na lokaciji Dravska šuma:

        Prvi zahtjev za izdavanje dozvole za gradnju spomen-križa podnijet je mjerodavnoj ustanovi početkom 2001. godine. Zahtjev nam je odbijen (rješenje od 31. svibnja 2001.) jer je na predviđenoj lokaciji ucrtana trasa "budućeg" nasipa. Odabrali smo novu lokaciju, kako nam je preporučila uprava Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odsjek Varaždin (dopis-mišljenje od 07.03.2001), za koju smo izvadili i potrebne katastarske karte i gruntovni izvadak, te smo u srpnju uputili novi zahtjev, a istog dana zamolili smo ponovo Poglavarstvo grada Varaždina za izdavanje suglasnosti. Inače, prijedlog Gradu za postavljanje spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždina, upućena je još u prosincu 1998. godine.

        Dravska park šuma Varaždin proglašena je u ljeto 2001. godine zaštićenim dijelom prirode, te nas Odjel za komunalne djelatnosti Grada Varaždina izvještava da je, s obzirom na novonastalu situaciju, naš zahtjev upućen za mišljenje Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenih dijelova prirode na području Varaždinske županije. Iz varaždinske Ustanove spis je u listopadu proslijeđen u Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Upravi za zaštitu prirode.

        U međuvremenu zamolili smo Ured za izdavanje građevnih dozvola za prolongiranje roka kako bismo tražene dokumente uspjeli prikupiti. Dio zahtijevane nedostajuće dokumentacije dostavili smo 5. studenoga 2001. godine, tehničke pojedinosti. Nažalost još uvijek nije bilo nikakve suglasnost od grada Varaždina, čekao se blagoslov iz Zagreba te je podneseni zahtjev, kao nepotpun odbijen 8. siječnja 2002. godine, a o tome smo dobili i rješenje Ureda za prostorno uredenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Varaždinske županije.

        Krenuli smo tragom odaslanih papira te smo mjerodavne na više mjesta zamolili za pomoć, odnosno što bržu dostavu traženih uvjeta, a uskoro je stiglo i mišljenje iz Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, uprave za zaštitu prirode koje smo dobili 17. siječnja.

        U drugoj polovici veljače 2002. godine Komunalni odjel Grada dostavlja nam mišljenje, doduše neobvezujuće, odaslano iz Konzervatorskog odjela u Varaždinu o uvjetima koje je potrebno poštivati kod postavljanja spomen-križa. Svu prikupljenu dokumentaciju i mišljenja predali smo u petak, 22. veljače projektantu koji nam je prve rezultate obećao za sredinu ožujka. No, kako bez suglasnosti grada Varaždina nije moguće legalno ostvariti podizanje spomen-obilježja istome smo ponovo uputili zamolbu za izdavanje suglasnosti, koju nam je Gradsko poglavarstvo na sastanku 28. veljače i odobrilo te je 26. ožujka ponovno podnesen zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju spomen-križa na grobištu Dravska šuma Varaždin. Konačno je 4. studenoga 2002. godine stiglo rješenje i dozvola za izgradnju spomen križa na grobištu Dravska šuma Varaždin.

         

        Podrška izgradnji spomen-križa na Dravi u Varaždinu

        Budući da smatramo da za postavljanje križa treba dozvola mjesnih crkvenih vlasti potkraj 2000. te godine posjetili smo i župu Sv. Josipa na Banfici i vlč. Ivanu Žmegaču iznijeli prijedlog za postavu spomen-križa, a preko župnika s nakanom je upoznata i Varaždinska biskupija. U svom mišljenju o gradnji spomen-križa Biskupski ordinarijat dao je svoju suglasnost-mišljenje (svibanj 2001. godine), s napomenom da dobri Bog blagoslovi ovo djelo, a podršku Društvu u nakani za obilježavanje ovog grobišta dalo je i Društvu za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane (dopis 21.11.2001 . godine i rujan 2003).

        U ljetu 2001. godine, kad nikako nismo mogli doći do napretka u rješavanju ovog, po nama nadasve humanog i ljudskog čina, a dokumentacija za zamišljeno dostojno obilježje najvećeg stratišta Varaždinske županije nikako da se pokrene, naručili smo i dali napraviti šest metara visok drveni križ koji smo privremeno htjeli postaviti na ovom prešućenom i ničim obilježenom grobištu. Kako u ljetno doba nije bilo izgleda da bismo za taj čin mogli dobiti blagoslov gradskih vlasti, križ smo uoči Dana domovinske zahvalnosti postavili na grobištu "Dravski nasip" kraj Gornjeg Hrašćana.

        Iznosimo samo dio poteškoća s kojima smo se susretali i nastojali ih riješiti uz pomoć mjerodavnih službi Grada Varaždina i Županijskog ureda za prostorno uredenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša iz Varaždina, a koje smo potaknuli u cilju dostojnog obilježavanja stratišta nastalog u ne tako davnoj našoj povijesti. Kad smo već pomišljali da nećemo moći ostvariti zacrtano u ruke nam je došla knjižica "25 godina Katoličke župe Sv. Josipa u Varaždinu", koja nam je dala poticaj za daljnji rad. Na 9. stranici te knjižice stoji zapisano, preneseno iz Spomenice župe; "Ja, Ivan Jagetić, prvi upravitelj župe bio sam po nadležnim mjestima za lokacijsku dozvolu i gradnju nove, koju sam zamislio kao svetište Sv. Josipa, za ovaj naš zagorski, podravski i međimurski kraj ništa manje nego 1234 (tisuću dvjesto trideset i četiri puta), i to bez uspjeha." Župnik Jagetić spomenute retke zapisao je u Župsku spomenicu potkraj 1988. godine, a uvjeti za uredenje prostora za izgradnju današnje crkve Sv. Josipa stigli su na adresu novoustoličenog župnika, vlč. dr. Karla Koračevića, pred blagdan Sv. Josipa 1990. godine. Župnik Jagetić zbog bolesti krajem kolovoza 1989. godine odlazi u mirovinu, a crkva na Banfici danas je sagrađena na opatičkim livadama koje su časnim sestrama bile nakon rata konfiscirane.

         

        4. Obilježavanje grobišta i stratišta i podizanje spomen križeva

        a) Podizanje spomen-križa na grobištu »Repova šuma« - Štrigova

        Potkraj ožujka 1947. godine u Repovoj šumi nedaleko Štrigove u Međimurju poubijano je više desetaka ljudi koji su tu i pokopani. U organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina održana je u nedjelju 25. ožujka 2001. godine komemoracija na kojoj je o stradanjima u Međimurju u ratnom i poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata govorio Josip Kolarić, dopredsjednik Društva. Blagoslov grobišta i molitvu za stradale održali su svećenici Leonard Logožar, župnik župe Štrigova i vlč. Josip Pavlek, vojni kapelan iz Varaždina, a o stradanjima u Štrigovi i okolici govorio je Ivan Novak, član Društva.

        Povodom 54 godišnjice stradanja na grobištu je postavljen novi križ, a molitvi i blagoslovu prisustvovalo je više desetaka vjernika iz župe Štrigova, i članova Društva. U sklopu komemoracije položen je vijenac Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, a vijenac je položilo i izaslanstvo slovenskog Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane.

         

        b) Blagoslovljen spomen križ na grobištu Dravski nasip u Gornjem Hršćanu

        U subotu, 4. kolovoza 2001. godine, povodom Dana domovinske zahvalnosti Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava priredilo je na grobištu «Dravski nasip» nedaleko naselja Gornji Hrašćan u župi Macinec u Međimurju prigodnu komemoraciju na stratištu poubijanih žrtava poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Tom prilikom vlč. Stjepan Markušić, župnik župe Macinec, blagoslovio je spomen-križ koji je Društvo postavilo na ovom najvećem stratištu poratnog razdoblja u Međimurju, a molitvu je predvodio mr. Josip Janković, župnik župe Novo Selo na Dravi. Kod spomen-križa položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Molitvi i blagoslovu križa prisustvovao je i veći broj mještana Gornjeg Hrašćana i župljana župe Macinec, a komemorativnom skupu bili su nazočni i predstavnici Matice hrvatske iz Čakovca, ogranka Hrvatski domobran iz Varaždina, i predstavnici Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

        Prije same komemoracije zbor župe Macinec otpjevao je hrvatsku himnu, a prisutni su se u tišini sjetili svih poginulih, stradalih, ubijenih i nestalih za slobodnu Hrvatsku. Nakon toga predsjednik Društva zahvalio je svima koji su doprinijeli postavljanju spomen-križa, a o stradanjima u ratnom i poratnom razdoblju na području Međimurja govorio je Josip Kolarić. Križ je napravljen iz drveta i postavljen u sredinu dva metra visokog nasipa, a svojom visinom od šest metara dominira nizinom podravskog dijela gornjeg Međimurja ( na slici 2001-08-04).

        Početkom Drugog svjetskog rata Međimurje je okupirala Mađarska, a sve stanovnike koji su novoj državi bili nepoćudni protjerale su mađarskih vlasti. Za »obranu« Međimurja od Nezavisne države Hrvatske potkraj 1944. godine bili su u nasipu iskopani rovovi s grudobranima okrenutim prema Varaždinu i rijeci Dravi. Prema izjavama svjedoka na svakih pet metara bio je iskopan stojeći rov, a u pravilnom rasporedu u nasipu su izgrađeni i veći rovovi, tzv. mitraljeska gnijezda. Nakon kapitulacija i povlačenja njemačke ostali su iskopani rovovi, u koje su u noćnim satima potkraj lipnja bili dovažani zarobljeni vojnici iz pravca Varaždina, zatim su tu postrijeljani i zagrnuti. Jednog zarobljenika, koji je uspio preživjeti, djeca su drugi dan našla nedaleko nasipa, kraj ceste. Čovjek, polumrtav, tražio je vode koju su mu donijele žene. Kada se napio, ispričao je odakle je te molio da jave njegovoj majci u Križevce. Od zadobivenih rana čovjek je ubrzo izdahnuo te je pokopan na mjestu smrti, kraj ceste. Zbog površno zakopanih poubijanih ljudi tu se ubrzo počeo širiti nepodnošljiv smrad te je vlast naredila mještanima da otkopaju i pokopaju ubijene u dublje iskopane jame na istom mjestu. Prema pričanjima ljudi u ponovnom zakapanju žrtava sudjelovali su uglavnom stariji stanovnici koji nisu bili u vojsci, danas više nisu na životu, a zbog siromaštva neki su s mrtvih tijela skidali obuću.

        Križ je dobrovoljni rad Josipa Majhena iz Gornjeg Vratna, a postavljen je zahvaljujući pomoći župe Macinec i vlč. Stjepana Markušića, mještana Gornjeg Hrašćana te daru prijatelja iz Kanade kao i odricanju članova Društva

         

        c)  Blagosov spomen-križa na grobištu Ksajpa kraj Čakovca

        Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Čakovca postavilo je spomenkriž na grobištu Ksajpa u župi Šenkovec. Molitvu za stradale na tom mjestu predvodili su svećenici fra Anđelko Rakhel, iz Franjevačkog samostana Čakovec i vlč. Vladimir Kolarić, župnik župe Sv. Jelene iz Šenkovca, koji je blagoslovio spomen-križ. Skladnim pjevanjem skup je uzveličao zbor župe, a prema riječima župnika Kolarića svake godine na prvu subotu u srpnju ovdje će biti molitva za stradale (na slici 2003-07-05).

        Blagoslov spomen-križa održan je u subotu 5. srpnja 2003. godine, a prisustvovalo mu je stotinjak vjernika, predstavnika općine i mještana Šenkovca. Komemoraciji su prisustvovali i predstavnici udruge Hrvatski domobran ogranak Varaždin, Hrvatskog društva političkih zatvorenika i predstavnici Matice hrvatske Čakovec, Tomo Blažeka, tajnik i dr. Zvonimir Bartolić, hrvatski književnik i predsjednik, a molitvi na stratištu prisustvovali su i članovi Povjerenstva Društva iz Slovenije. Kod spomen-križa vijenac je položilo izaslanstvo Društva, a kod spomen križa zapaljene su svijeće.

        U ime podružnice Društva Čakovec prisutne je pozdravio Josip Kolarić, predsjednik podružnice, a u svom govoru je naglasio: - "Prije 58 godina na ovome mjestu svoj red u smrti čekali su: Mirko Videc, Valent Škvorc, Josip Žrković i desetine onih čija se imena godinama nisu smjela spominjati. Mirko je bio domobran, Valent mladić bez posla, a Josip je radio u općinskoj službi. Vjerojatno se nisu ni poznavali kada su ih vodili na ovo stratište; morali su umrijeti jer nisu bili po volji tadašnjoj vlasti. Ondašnja komunistička vlast nije čak ni rodbini dopuštala da se za njih raspituje. Njihov odgovor je bio: - Nema ih i nemojte više pitati za njih.

        Skoro šest desetljeća poslije ponovo se netko sjeća ovih mučenika. Naše Društvo putem svjedoka je saznalo da su ovdje završavale žrtve ondašnje Udbe utamničene u starom gradu Zrinjskih. Postavljanjem ovog križa u čast i slavu ovih mučenika dug je današnje generacije, ali i obveza da istinom o našoj prošlosti otvaramo putove pomirenja i stvaramo spone sa zajednicom europskih naroda. Bože hvala Ti što si nam dao Domovinu i ostvario snove svih naših generacija"

         

        d) Blagoslov spomen-križa žrtvama komunističkog terora u Čukovcu kraj Ludbrega

        U prisustvu više od dvjesto vjernika, sumještana i prijatelja u Čukovcu kraj Ludbrega u nedjelju, 2. studenoga 2003. godine, u organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava održana je komemoracija i otkrivena spomen ploča ratnim i poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata stradalih od posljedica komunističkog terora iz sela Čukovec. Obraćajući se prisutnima predsjednik Društva je rekao: "Poštovani prijatelji najsrdačnije Vas pozdravljam i zahvaljujem što ste se odazvali na ovu komemoraciju i tužnu obljetnicu. Prije svega zahvaljujem rodbini, braći i svima koji su dali doprinos za izgradnju ovog spomen križa žrtvama ratnog i poratnog razdoblja.

        Mnoga grobišta obilježena su znakom križa, a za mnoga se ni danas ne zna. Kao Društvo do sada smo spomen-križem obilježili grobišta u Štrigovi, Hrašćanu i Šenkovcu u Međimurju. Danas smo se na putu prema Ludbregu zaustavili u Kućanu Ludbreškom gdje smo na grobištu zvanom «Šoderana» postavili drveni križ i zapalili svijeće, a u petak je položen vijenac na najvećem grobištu Varaždinske županije, na grobištu »Dravska šuma» Varaždin.

        Novopodignuti spomen-križ blagoslovio je ludbreški župnik Josip Đurkan (na slici 2003-11-02), koji je služio i misu zadušnicu, a spomen ploču otkrio je hrvatski branitelj iz Domavinskog rata Davor Bulff. Kod spomen-križa su zapaljene svijeće, a vijenac su položile Danijela Vuk (19 ) iz Zagreba, Mateja Kancijan (13) iz Lunjkovca iz općine Mali Bukovec, praunuke ubijenog Stjepana Kancijana i Terezija Pavković (91) najstarija sumještanka ubijenih žrtava. Komemoraciji su prisustvovali i brojni članovi Hrvatskog društva političkih zatvorenika, a kod otkrivanju spomenika bili su i članovi udruge Hrvatski domobran iz Đurdevca, Novog Marofa, Varaždina, V. Toplica, Gole, Virja Podravskog i Koprivnice koji su u spomen na stradale položili vijenac.

        Spomen križ u Čukovcu podignut je na inicijativu djece i rodbine stradalih, a izgradnju spomenika financijski su pomogli i ogranci Hrvatskog domobrana iz Koprivnice i Varaždina kao i brojni prijatelji i dobročinitelja, rekao je Pavao Kancijan, voditelj radova na izgradnji.

         

        Na postolju spomen-križa uklesane su riječi:

        Ispuniše se naši snovi, djedovi, roditelji, braća, prijatelji naši mili. Gdje god pokopani bili, mi vas nismo zaboravili! Lijemo suze, duša nas boli jer dušman nije rekao gdje vaši grobovi stoje! U donjem dijelu spomenika piše: Ratnim i poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata i totalitarnog jugo-komunističkog terora

        Na spomeniku su uklesana imena žrtava: - Đuro Kancijan, Stjepan Kancijan, Ante Vratarić, Valent Lončarić, Ivan Šantaj, Stjepan Kovačić, Drago Koštarić, Antun Šestan, Antun Gložinić, Stjepan Grandić, Josip Miškec, Zlatko Carević, Ivan Kolar, Antun Hladnić i Marija Hladnić.

        Iza toga slijedi tekst: Vi ste pravično živjeli, a za Hrvatsku svoj život dali. Nakon 45 godina šutnje i 60 godina počinjenog zločina nad hrvatskim narodom. Ovaj spomen križ podižu; Društvo za obilježavanje grobišta, Hrvatski domobran, braća, djeca, unuci, praunuci i dobri prijatelji. Laka im Hrvatska zemlja.

        U spomen na svojeg ubijenog oca, Stjepana Kancijana, Ivka Fabijan (63) iz Zagreba napisala je pjesmu «Mojem ocu» koju je kod spomen-križa pročitala Mateja Tržec (14) iz Čukovca.

         

        e) spomen križ »Dravska šuma« Varaždin u izgradnji

        Prema izjavama svjedoka, najveće stratište na području Varaždinske i Međimurske županije nalazi se na desnoj obali rijeke Drave kod Varaždina. U poratno doba u Varaždinu se nalazio jedan od većih zarobljeničkih jugoslavenskih logora, koji se svakodnevno popunjavao sudionicima "križnog puta", a bio je smješten preko puta današnje tvornice Varteks. Logor se danju punio, a noću praznio. Dolaskom nove vlasti ispražnjene je Vojna bolnica u Optujskoj, netragom su nestali ranjenici iz Pričuvne vojne bolnice u Jalkovcu, a nepoznata je i sudbina ranjenih vojnika Traumatološkog odjela Varaždinske kirurgije. Dodamo li tome podatak da je gotovo svaka veća zgrada u gradu, koja je posjedovala podrum, poslužila kao sabiralište "narcdnih neprijatelja" koji su tu zlostavljani i mučeni, a često im se tu gubio svaki trag, dobit ćemo širi uvid u sve ono što se dogadalo u poratnom razdoblju u gradu. Pribrojimo li tome još zloglasni zatvor u Miličkoj, strijeljanja na groblju, noćne racije i ubojstva, samo smo naznačili jedan dio stradanja stanovnika Varaždina i osoba koje su se igrom sudbine u to doba našle u Varaždinu.

        Za grobišta i stratišta u Dravskoj šumi kraj Varaždina znali su brojni stanovnici grada, a žitelji Širokih Ledina, Štosova trga i ostalih ulica što su vodile prema Dravi, sjećali su se noćnih odvodenja na likvidacije prema rijeci. Već duže se osjećala potreba da se to mjesto obilježi, ali kod odgovornih nismo naišli na razumijevanje. Konačno smo, privremeno, u spomen na stradale u Dravskoj šumi kraj Varaždina u srijedu 31. listopada 2001. godine postavili mali drveni križ i zapalili svijeće (na slici 2001-10-31), a molitvu je na grobištu predvodio vlč. Ivan Žmegač. Nažalost, križ je u veljači naredne godine netko iščupao i bacio, te smo početkom ožujka na grobištu postavili novi križ, koji je doživio sličnu sudbinu, a popravio ga je jedan ribič, prognanik iz Vukovara.

        Realizacija izgradnje sadašnjeg projekta spomen-križa odvijala se nekoliko godina, a mjerodavni ured Državne uprave u Varaždinskoj županiji Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove dozvolu za izgradnju dostavio je, 4. studenoga 2002. godine i gradu Varaždinu, poduzeću Parkovi Varaždin i resornom Ministarstvu. U dozvoli je navedeno da se u roku od dvije godine treba započeti s radovima. U veljači je objavljen javni natječaj za izvodenje radova, a ugovor za izgradnju potpisan je 7. svibnja 2003. godine. Radovi na izgradnji započeli su u lipnju, a sam spomen-križ postavljen je sredinom srpnja 2003 godine time je ujedno završila prva faza izgradnje. Ugovorena vrijednost te prve faze radova iznosi 50146,83 kuna, a zbog nedostatka sredstava isplata se otegnula i na 2004. godinu.

         

        Izgradnja spomen-križa financira se dobrovoljnim prilozima.

         

        Grobište Dravska šuma Varaždin smješteno je sjeverno od nekadašnjeg glavnog grada Hrvatske, a uz Macelj jedno je od najvećih je na području sjeverozapadne Hrvatske. Početkom lipnja radove na izgradnji spomen-križa blagoslovio je vlč Ivan Žmegač, župnik na čijem području se grobište Dravska šuma i nalazi, a rodovi se odvijaju u više faza.

        U prvoj su izbetonirani temelji, nadtemelji i zidovi, stepenice i betonski plato u koji se smjestio armirano-betonski križ. U drugoj fazi stepenice i uzdignuti plato obložit će se prirodnim kamenom, kako je to preporučilo Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatske, uprave za zaštitu prirode, a u skladu s mišljenjem i preporukom Uprave za zaštitu kulturne baštine, konzervatorskog odjela u Varaždinu. Nakon kompletnog uredenja spomen-obilježja kojim će dominirati križ na uzdignutom platou izvest će se i uređenje okoliša. Ono se procjenjuje na 40 tisuća kuna (troškovnik Parkova Varaždin), a prethodno je spomen-obilježje potrebno popločiti prirodnim kamenom (oko 70 tisuća kuna) u skladu s mišljenjem Konzervatora i platiti neplaćene radove (prva faza) i urediti pristupne putove.

        Sredstva za završetak spomen križa na grobištu Dravska šuma Varaždin i rad Društva mogu se uplatiti na račun Društva: 2391004-1100025929, a izgradnja spomen-križa zapučeta je zahvaljujući donaciji Hrvatsko-kanadskog kluba Zagorje iz Toronta koje je za tu svrhu pokionilo dvije tisuće kanadskih dolara. Pomoć za izgradnju spomen križa uplatili su mnogi pojedinci, poduzeća i Društva, Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika te neke općine i gradovi s područja Varaždinske županije. Zamolba za pomoć poslana je na više institucija Republike Hrvatske.

         

        U razgovoru s članovima slovenskog Društva (održanom u četvrtak 28. kolovoza 2003. godine) u Kočevskom Rogu, kod obilježenog stratišta Hrvata, planirali smo i daljnji zajednički rad na obilježavanju grobišta, tada su nam nepodmirene obveze prema izvodaču iznosile više od 25 tisuća kuna. Kod toga smo naglasili da se izgradnja financira uglavnom od sponzora i dobročinitelja, članova udruga Hrvatski domobran i političkih zatvorenika, a za pomoć smo se obratili i Vladi i nekim ministarstvima kao i tijelima lokalne uprave i Gradu Varaždinu. Nažalost nigdje nismo bili u proračunu te s te strane baš nije postignut neki uspjeh. Kao udrugu jedino nas financijski pomaže Varaždinska županija, a zbog razumijevanja varaždinskog HDPZ-a nismo bačeni na ulicu. U želji da nam pomognu članovi Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane poslali su pismo podrške Društvu za podizanje spomen-križa «Dravska šuma» Varaždin na više adresa (Vladi Hrvatske, Saboru, Gradu Varaždinu..). U završnom dijelu pisma je istaknuto - Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin, s kojim suradujemo, nam se je požalilo, da imaju novčane poteškoće kod postavljanja spomen obilježja na prešućenom grobištu Dravska šuma kraj Varaždina. Prema našem mišljenju imate najljepše groblje u Europi, a prešutjelo grobište više od 1000 vaših sunarodnjaka kod Dravske šume zamalo izgleda kao smetište. Želja nam je da tu sramotu zajedno s Društvom i gradom Varaždinom dostojno sredite i žrtve već jednom pokopate.- Pismo podrške poslano je 12. rujna prošle godine.

         

        5.) Nakon 60 godina mons. Marko Culej, varaždinski biskup, blagoslovio grobište žrtava partizansko-komunističkog terora u Leskovcu

        Nedjelja, 28. rujna 2003. godine, vozimo se cestom od Varaždinskih Toplica prema Leskovcu, u smjeru Ludbrega. Automobil iza nas vozi Franc Perme, predjednik slovenskog Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane. Dan je topao, sunčan, prekrasan, pravi jesenji, Kalnik se kupa u suncu. Vozimo se prema grobištu Leskovec gdje će msgr. Marko Culej, varaždinski biskup služiti misu za zarobljene žrtve likvidirane od partizanske ruke 29. rujna 1943. godine. Nešto je iza deset sati, a kolone pješaka, biciklista, vjernika s traktorima, osobnim automobilima i autobusima polako voze prema predjelu Veliko Višograd gdje je uz grobište i posljednje počivalište žrtava postavljen spomen-križ. Veliko mnoštvo stiglo je do grobišta i oltara gdje će se služiti misa. Neki procjenjuju da je više od dvije tisuće ljudi. Stiglo je mlado i staro iz bliže i daljnje okolice. U silnoj gužvi automobili se teško probijaju, a zbog velikog broja ljudi i vozila s malim zakašnjenjem dolaze i svećenici. Uz mnoštvo vjernika župe i stanovnika okolnih naselja bili su tu i brojni članovi Hrvatskog društva političkih zatvorenika kao i članovi udruge Hrvatski domobran iz sjeverozapadne Hrvatske, a organizirano u sedam autobusa na obilježavanje 60-te godišnjice ubojstva zarobljenih pripadnika posade iz Varaždinskih Toplica došli su članovi udruge iz Koprivnice, Varaždina, Križevaca, Zeline, Zlatara, Samobora, Našica i Novog Marofa. Misi zadušnici i blagoslovu spomen-križa prisustvovalo je i izaslanstvo Društva za uredenje prešućenih grobova iz Ljubljane, s kojim organizator komemoracije, Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina uspješno surađuje.

        Nakon himne sudionike skupa pozdravio je Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, koji je između ostalog rekao: »Ovdje bi htio reći jedno veliko hvala i gospodinu Francu Permeu, predsjedniku «Društva za ureditev zamolčanih grobov» iz Ljubljane, koji zajedno sa svojim članovima rade na obilježavanju svih grobišta u Sloveniji. Tako su Ti članovi podigli više desetaka spomen-križeva, a na grobištu Hrvata «Pod Krenom», u Kočevskom rogu izgradili su devet metara visoku spomen kapelicu u kojoj je za posljednjeg posjeta Sloveniji vlč. Vjekoslav Pavlović služio misu zadušnicu«.

         

        Franc Perme, iz Ljubljane pozdravio je sve prisutne i naglasio:

        »U Sloveniji imamo preko 300 grobišta. U njima počiva preko 250 tisuća žrtava raznih naroda i nacionalnosti, a zasigurno najviše vaše braće i sestara po rodu i po Krvi. Tek mali dio tih žrtava uspjeli smo dostojno pokopati, a ovdašnjim žrtvama želimo mirne snove u ovoj zemlji koju ste beskrajno voljeli i za nju dali svoj život«. Vjernike i sudionike komemoracije pozdravio je i Miroslav Pečevski, izaslanik župana dr. Zvonimira Sabatija, a veoma dirlji govor održao je i Vladimir Fuček, predsjednik udruge Hrvatskr domobran iz Zagreba. O stradanjima u Leskovcu govorio je u ime pokrovitelja komemoracije, grada Varaždinskih Toplica, Dragutin Kranjčec, toplički gradonačelnik.

        Iza komemoracije uslijedila je misa zadušnica (na slici 2003-09-28), a na kraju misnog slavlja biskup Marko Culej blagoslovio je spomen-ploču i križ postavljen nad jamama u kojima su pokopane nevine, bez suda poubijane žrtve partizanske odmazde 1943. godine. Kod spomen-križa položeni su vijenci brojnih izaslanstava i zapaljene svijeće pojedinaca i predstavnika udruga i ustanova.

         

        Izjave svjedoka o stradanjima i zahvala dobročiniteljima

        O stravičnom pokolju u šumi iznad Leskovca znaju mnogi stanovnici V. Toplica, Svibovca i okolnih naselja, a jedan od svjedoka izmedu ostalog je zapisao: »Bio je jesenji kišoviti dan kad su partizani upali u selo i mobilizirali svu mladež od šesnaest godina, a i starije ljude koji su se zatekli doma, isto tako i po drugim selima. Skupilo nas se oko sedamdeset. Svi smo morali uzeti lopate i motike, postrojili su nas i tjerali u Leskovec u jedan jarak i pokazali gdje da kopamo. Dobro smo znali što se događa«.

        Kako su leševi bili zagrnuti s tankim slojem zemlje te su lisice već počele otkopavati grabu (Glas koncila broj 47 od 22. studenog 1998. godine), četvrtog dana iza masakra partizani su naredili mještanima da bolje zakopaju leševe poubijanih mladića. Oni su se od raspadanja počeli napuhavati, a iz jame je tekla sukrvica. U tom zakapanju sudjelovao je i tada dvanaestogodišnji Valent Dvekar, koji je kasnije radio kao lugar i uspio označiti mjesto gdje su se nalazile jame s ubijenim zarobljenicima«.

        Grobište je zahvaljujući mnogim pojedincima ograđeno i do njega je uređen pristupni šumski put do kojeg se dolazi dobrom makadamskom cestom iz 2 kilometara udaljenog Leskovca. Nad jamama mještani Svibovca i Leskovca uredili su grobne humke na koje su postavljeni križevi, a u sredini ograđenog prostora postavljen je veliki drveni križ uz koji je smještena i spomen-ploča.

        Organizacijom komemoracije rukovodio je Odbor koji je na prijedlog Udruge Hrvatski domobran Varaždinske Toplice formiran 4. kolovoza 2003. godine, a članovi Odbora su prof. Vida Drašković, prof. Irena Hrženjak, Stjepan Gluhak, Franjo Bešenić, Franjo Talan i Stjepan Piškor, predsjednik Odbora koji je zahvalio svima koji su pomogli oko uredenja grobišta i organizacije komemoracije i mise zadušnice.

        Iz župe Svibovec Toplički partizani su 17. travnja 1945. godine odveli i župnika Josipa Lesjaka i negdje ga ubili, za grob mu se ni danas ne zna. Na području sjeverozapadne Hrvatske potkraj rata je ubijen i umirovljeni dubrovački biskup dr. Josip Marija Carević, ni za njegov grob takoder se još uvijek ne zna?!

         

        6.) Suradnja sa slovenskim Društvom za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane

        Plod suradnje s članovima Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane bio je potpisivanje «Povelja o suradnji», koju su predsjednici Društava potpisali 22. veljače 2001. godine u Varaždinu (na slici 2001-02-22). Isti dan na večer u dvorani na Franjevačkom trgu 7/1 održano je predavanje na temu «Grobišta Slovenije i njihove žrtve». Prilikom posjeta gradu Varaždinu i Varaždinskoj županiji zajedničko izaslanstve primio je zamjenik gradonačelnika Tomislav Bogović, a potpisivanje povelje upriličeno je u prostoriji Varaždinske županije. Tom prilikom gostima smo pokazali varaždinsko groblje i grobište Dravska šuma, a prethodno, nakon ulaska u Hrvatsku članovi slovenskog Društva posjetili su i spomen kapelu u Virje Otoku i grobište Pancerica. S velikim zanimanjem gosti su razgledali središte grada i kulturne spomenike i povijesne znamenitosti.

        Slovenskom Društvu uputili smo pismo podrške u nastojanju završetka spomenika pod »Krenom« u Kočevskom rogu, a kojeg su mnogi htjeli srušiti. Pismo potpore na hrvatskom slovenskom i engleskom jeziku poslano je na adrese desetak institucija u zemlji i inozemstvu, a podržali smo i njihova nastojanja za raščišćavanje poratnih likvidacija u Slovenije.

        Smatramo da je dužnost i zadaća svake vlasti dostojno se odnositi prema grobu svakog pokojnika, a u skladu s usvojenim civilizacijskim normama i prihvaćenim Konvencijama dužnost nam je brinuti se i za grobišta i stratišta vojnih zarobljenika i civila pobijenih i nakon Drugog svjetskog rata. S tim u vezi pridružujemo se zahtjevu «Društvu za ureditev zamolčanih grobov» iz Ljubljane u cilju evidentiranja i dostojnog obilježavanja svakog grobišta i stratišta na tlu Slovenije. Ujedno izražavamo nadu da će vlasti u Hrvatskoj konačno, imenom i prezimenom, utvrditi žrtve i stradale u Hrvatskoj, te omogućiti dostojno obilježavanje masovnih grobišta iz ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata - rečeno je u pismu.

        U uzvratni posjet slovenskom Društvu krenuli smo na duhovski ponedjeljak (4. lipnja 2001. godine) i tom prilikom položili smo vijenac na grobištu u Crngrobu, kraj Škofje Loke, a prisustvovali smo i svetoj misi koju je u crkvi u Crngrobu služio vlč. Snoj iz Škofje Loke. U skladu s potpisanom poveljom sastajali smo se svake godine barem jednom, a osim druženja svaki put posjećeno je jedno od grobišta, Sidol, Žančani, Kočevski Rog, Topolšica kraj Šoštanja. Tako smo zajednički sastanak održali i 2002. godine u Slovenj Gradcu, a u 2003. godini sudjelovafi smo zajedno sa slovenskim Društvom (izaslanstvom) u radu Komisije vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prešućenih grobišta. Sastanku u Ljubljani prisustvovali su Petar Kovačić Peršin, predsjednik Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prešućenih grobišta, mr. Dimitrij Omersa, savjetnik Vlade Republike Slovenije iz Ministarstva za rad, obitelj i socijalna pitanja, te prof. dr. Mitja Ferenc, voditelj projekta za obilježavanje grobišta. Iz Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane sastanku su prisustvovali Anton Žitnik i Franc Perme, a iz Društva za obilježavanje grobišta nazočili su Dragutin Šafarić i Franjo Talan. U razgovoru s članovima Komisije predložili smo da se izmedu država barem riješi pitanje stratišta i pokopa žrtava. Kod toga su članovi Komisije iznijeli stav Vlade da će se jedinstvenim spomen-obilježjem označiti sva grobišta u Sloveniji, a u ime Društva za člana Komisije predložili smo našeg člana Dragutina Šafarića iz Velenja. Nažalost, zbog nepotpisanog međudržavnog sporazuma o grobištima pitanje je ostalo otvoreno. Slovensko izaslanstvo 2002. godine sudjelovalo je u radu Izvještajne skupštine Društva održane u ožujku u Varaždinu, a zajednički sastanak 2003. godine bio je nakon komemoracije u Leskovcu, u Varaždinskim Toplicama te potom u Velenju i Šoštanju gdje su donesene zajedničke smjernice za sudjelovanje na Trećem hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Zagrebu.

         

        7) Projekt "Pieteta" i rad Povjerenstva Društva za Sloveniju

        Nakon osnivanja Društva, u rujnu 2000. godine, i održavanja predavanja na temu «Grobišta Slovenije i njihove žrtva» te potpisivanja povelje o suradnji s članovima Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane ljudi s raznih strana su se zainteresirali za naš rad, a neki su se i priključili radu Društva. Velik broj dokumenata o žrtvama te stratištima i grobištima Slovenije koje su prikupili članovi Društva fizički nije mogao biti obraden u središnjici u Varaždinu te smo u ožujku 2002. godine osnovali Povjerenstvo Društva za Republiku Sloveniju. Predsjednik Povjerenstva je Dragutin Šafarić iz Velenja, a doprinos radu dali su i daju i ostali članovi, pogotovo dr. Božidar Pahljina i Mihael Slivar. Veliku količinu materijala i dokumenata o grobištima i stratištima susjedne države, koju posjeduju članovi Povjerenstva, trebalo bi prirediti i dati na uvid javnosti, predložili su članovi iz Slovenije, te je na sastanku Izvršnog odbora Društva, održanom početkom 2003. godine, to i odobreno. Kako je danas Internetom povezan cijeli svijet, kao najlogičnije se pokazalo otvaranje web stranica na kojima bi bili svi podaci o stratištima i grobištima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji, kao i u ostalim državama koje veže ista povijest i sudbina, a koja se mogu dobiti iz povjerljivih izvora. Odlučeno je da nositelj web stranice bude Povjerenstvo za Sloveniju, a o sadržaju i materijalima brigu je preuzeo gospodin Dragutin Šafarić. Ovdje moram istaknuti da kompletno uređivanje i financiranje vodi Povjerenstvo za Republiku Sloveniju, a projekt "Pieteta", projekt o žrtvama, grobištima i stratištima ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata, obuhvaća preko 60 obrađenih grobišta Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Projekt «Pieteta» možete naći na

        adresi: http://www.safaric-safaric.si/

         

        Povjerenstvo Društva za Sloveniju ujedno je most između Vlade Slovenije te hrvatskog i slovenskog Društva koja su početkom 2001. godine potpisala povelju o suradnji.

        Na raspisani natječaj slovenskog Ministarstva za rad, obitelj i socijalna pitanja, za arhitektonsko rješenje jedinstvenog spomen-obilježja koja će se postaviti na grobištima diljem Republike Slovenije, uključili su se i predstavnici našeg i slovenskog Društva. Na natječaj Vlade pristiglo je dvadesetak radova, a među prihvaćenim je i projekt kojeg je na natječaj poslao Dragutin Šafarić, član Društva arhitekata Slovenije i predsjednik Povjerenstva Društva za Sloveniju. Ovom prilikom zahvaljujem svima na doprinosu i energiji koju ulažu za dostojno obilježavanje grobišta i stratišta pogubljenih žrtava.

         

        Zaključak

        Dvadeseto stoljeće je ono razdoblje povijesti u kojem su postignuti izuzetni rezultati u razvoju znanosti i tehnike i svih ostalih područja ljudskog stvaranja. Svijet, podijeljen na bogate i siromašne, na demokratske i totalitarne sustave razvijao se nekako zasebno, svaki za sebe. I dok su jedni uživali u blagodatima civilizacije i razvoju tehnike, drugi su ležali u zatvorima i bili na nekom od gubilišta nacističkog ili komunističkog državnog terora. I danas se pod okriljem nečije «borbe za bolje sutra» ubijaju nedužni ljudi, a u cilju sprečavanja jednog zla vrši se teror druge strane. Mnogi još uvijek uspoređuju i procjenjuju koji je sustav bio gori, ili manje loš. Odgovor je; nijedan. Zlo nema opravdanja, a i jedan i drugi sustav temeljio se na sili, zlu i okrutnosti. Vlast utemeljena na takvim principima nije podnosila rad moralnih, časnih i poštenih ljudi. Ocjenu tog vremena najbolje je dao zagrebački nadbiskup, dr. Alojzije Stepinac, koji je opraštajući se od Ivana Meštrovića u Rimu, u svibnju 1943. godine rekao: « Zbogom, više se ne ćemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti sada, ili komunisti kasnije» (MI 1-2 2004 godine, strana 6-7). Često si postavljamo pitanje gdje smo Mi u svemu tome? Što smo Mi učinili da se zlo iskorijeni ili barem umanji? Kad si postavimo ta pitanja svjesni smo da povijest ne možemo promijeniti, ni mrtve povratiti, ali možemo za mnoge ubijene i nestale, za one kojima je zločinački sustav oduzeo i pravo na grob učiniti barem toliko da obilježimo mjesto njihovog posljednjeg počivališta. To je bio i glavni cilj osnivanja Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava.

        Neki nam danas prigovaraju da se bavimo stvarima koje nemaju veze sa stvarnošću, a mnogi poduzetnici i rukovoditelji uspješnih poslovnih firmi, koje smo zamolili za pomoć rekli su da je to dužnost Države i vlasti. Vjerovali smo da će pomoć za izgradnju spomen-križeva u većoj mjeri doći i od potomaka stradalih, a nadali smo se da će se u projekt uključiti i veći broj ljudi koji su preživjeli «kolone smrti», logore i zatvore Ozne i Udbe. Vjerujemo da je pred nama razdoblje u kojem će se bez mržnje i etiketiranja ratna i poratna stradanja, vezana za vladanje totalitarnih režima na hrvatskom prostoru, sustavno istražiti i masovna grobišta obilježiti te da će taj projekt biti poduprijet i iz samog državnog i lokalnog proračuna, bez obzira na stranke koje su na vlasti.

        Radimo na tome da se što veći broj grobišta i stratišta obilježi znakom križa koji će ujedno svim mještanima i namjernicima biti opomena i osuda jednog zaista tragičnog vremena naše povijesti. Nadamo se da je zauvijek nestalo vrijeme u kojem se ubojstva, klevete, lažne optužbe i svjedočenja bili jedan od temelja osobnog penjanja na izvitoperenoj ljestvici društvenih vrijednosti i političke moći. Danas više nitko ne sumnja da je suđenje zagrebačkom nadbiskupu i tolikim časnim i poštenim građanima Hrvatske bila politička farsa. To su bili procesi kojima su se ozakonila brojna masovna ubojstva i pljačke tadašnje vladajuće strukture.

        Smatramo da svaki čovjek ima pravo na svoj život, a samim time i pravo na dostojan pokop i grob, bez obzira na njegovo političko, vjersko i nacionalno opredjeljenje. Zbog toga smatramo da nam je svima dužnost poraditi na tome da obilježimo grobišta i stratišta bez suda poubijanih nevinih žrtava ratnog i poratnog razdoblja. Poštivanje posljednjeg počivališta umrlih stvar je osobne kulture pojedinca i naroda, a ne ničije političko opredjeljenje.

         

        Sažetak:

        U Hrvatskoj je evidentirano preko 600 grobišta i stratišta ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata (Izvješće Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava - od osnutka do rujna 1999. godine), a po broju žrtava sigurno ne zaostaje ni Republika Slovenija (knjiga - Tudi mi smo umrli za domovinu - Društvo za ureditev zamolčanih grobov - Ljubljana izdane 2000.).

        Jedno od najvećih grobišta ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata na području Hrvatske je grobište Dravska šuma Varaždin. Kako se nitko nije osjećao obveznim da za žrtve poubijane uz Dravu nešto poduzme i napravi nekoliko entuzijasta, u jesen 2000. godine, osniva Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava s ciljem izgradnje spomen-križa na grobištu uz Dravu sjeverno od Varaždina. Dozvola za izgradnju dobivena je u trećem pokušaju potkraj 2002. godine. iako bez financijskih sredstava i zatvorene "financijske konstrukcije" Društvo raspisuje javni natječaj za izvođača radova, a završetak prve faze radova završen je u srpnju 2003. godine. Zahvaljujući mnogim dobročiniteljima i ljudima dobre volje u srpnju 2003. godine završena je prva faza izgradnje (na slici 2003-08-04). Križ na Dravi u Varaždinu postavljen je i u spomen na žrtve stradale u Sloveniji, a koje su nošene maticom rijeke u ljetnim danima 1945. godine plivale prema istoku. U cilju rasvjetljavanja tragičnih događaja naše povijesti dvadesetog stoljeća i obilježavanja grobišta i stratišta uspostavljena je dobra suradnja s članovima slovenskog Društva i Komisijom Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prešućenih grobišta kao i s udrugama Hrvatski domobran i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Društvo je na razne načine obilježilo grobišta na području sjeverne Hrvatske, a preko web stranica s radom Društva upoznata je široka javnost.

        Na kraju ovog teksta želim zahvaliti svima koji su nam pomogli u izgradnji, kao i onima koji nastoje obilježiti neko od grobišta i stratišta totalitarnog terora.

         

         

        2004011-6_O_Zrtvama_je_rijec_3.HZK_2004_Perme_grobisca_A3.jpg

         

         

        20040122__061_Zapis_pogovora_z_g_Atelsekom_Bele-Vode-13-Ukrajinc-Navodnik-Franc_Kozamurnik_pozna_Pozganec-Stefan-Bele-Vode_Navodnik-Franc.docm

         

        Zapis pogovora z g. Zdravkom Atešekom in Štefanom Požganetom

         

        Dne 18.01.2004 sem se pri cerkvi sv Antona v Skornem srečal z Zdravkom Atelšekom, ki mi je med pogovorom povedal tudi informacijo o potencialnih grobiščih v Belih vodah. Iz njemu znanih podatkov pove, da naj bi bilo tam pokopanih cca 13 vojnih ujetnikov po rodu Ukrajincev, ki naj bi jih likvidirali po koncu vojne likvidatorske skupine partizanske vojske. Za natančne podatke najbolje ve domačin Franc Navodnik, Bele vode 30, (po domače Kozamurnik), na čigar zemlji so pokopani pobiti. Prav tako mi je g. Atelšek še povedal, da o teh dogodkih in mestih pobojev ve tudi g. Požgane iz Belih vod. predlaga mi, da se z tema osebama povežem in izvem natančnejše podatke in mesta grobišč.

        Istega dne na istem mestu sem se srečal tudi z g. Štefanom Požgane (mlajši) iz Belih vod in sem ga povprašal o morebitnih informacijah v zvezi z grobišči. Povedal mi je, da sta njegova starša se večkrat pogovarjala o tem in, da je tudi od drugih vaščanov slišal te informacije. Obljubil mi je, da bo vprašal svoje starše kaj vedo in mi bo povedal, če so pripravljeni o tem govoriti. Dne, 21.01.2004, sva se srečala v TEŠ, kjer mi je povedal, da je govoril o tem s svojimi starši. Ti so mu povedali, da za mesta pobojev vedo, vendar največ o tem ve g. Navodnik Franc, ki je menda moral pobite celo prekopavati, ker so bili zakopani preplitko in so žrtve žrle lisice. Smatra, da bo najbolje se povezati z Navodnikom, ki bo natančno pokazal grobove. Dogovorila sva se, da vse obiščem, ko skopni sneg ali morda celo prej, seveda g. Navodnika pokličem po telefonu (58-92-521).

         

        Šoštanj, 22.01.2004

         

         

        20040211__062_Zapis_pogovora_z_go_Navodnik_Ukrajinci_Hudalin_Magdalena_Navodnik-Franc-(Kozamurnikovi)-Bele-Vode_Likvidatori-vrnili-krvavo-orodje.docm

         

        Zapis pogovora z go. Magdaleno Hudolin iz Belih vod. (tel.št.:58-92-521)

         

        10.2.2004 sem ob 13.30 uri poklical po telefonu na naslov Navodnikov (Kozamurnik) v Belih vodah. Oglasila se mi je mlada gospodinja, ki je bila sama z otroki. Povedal sem ji zakaj kličem in sem jo vprašal, če je g. Franc Navodnik doma. Povedala mi je, da je v bolnici Celje in ima pljučnico.

        Povprašal sem jo, če kaj ve o grobišču na njihovem posestvu. Povedala mi je, da ji je o tem pripovedoval oče Franc. Tudi za mesto grobišča ve in da so v njem pokopani Ukrajinci. Oče ji je pripovedoval tudi, da so pri njih likvidatorji dobili orodje za izkop grobov kot so lopate, krampi in sekire. Ta orodja so bila njim vrnjena vsa obrizgana z krvjo. Žal ji je, ker očeta ni tokrat doma. Vprašal sem jo, če jih smem obiskati in ali je še kaj snega. Povedala mi je, da so ceste do njih brez snega, če pa bi že prišel na obisk naj prej pokličem po telefonu, ker jih ni zmeraj doma. Obljubil sem, da storim tako in sem se ji zahvalil za informacije in pogovor.

         

        Šoštanj, 11.2.2004

         

         

        20040217__063_Dopis_na_ODT_Celje_04_preko-100-razgovorov_VRIS-v-Karte-Ferenc_Znidarsic-potrebno-sondiranje_GROBISC-7---cca-800-zrtav-domacini-in-ujetniki.docm

         

        Občina Šoštanj

        Svet Občine Šoštanj,

        Komisija za evidentiranje in označitev

        prikritih grobišč,

        Trg  svobode 12,

        3325   ŠOŠTANJ

         

        Vodja okrožnega državnega

        tožilstva Celje,

        g. Ivan Žaberl,

        Trg celjskih knezov 10,

        3000   CELJE

         

        Zadeva: ugotavljanje ostankov človeških okostij v prikritih grobiščih.

         

        Po navodilih Ministrstva za delo, družino in socialne zadeve, konkretno sekretarja tega ministrstva, g. mag. Franca Žnideršiča, se obračamo na Vaš naslov s tem dopisom.

        Zgoraj imenovana komisija (EIOPG) pri Svetu Občine Šoštanj je v dveh letih opravila veliko dela na odkrivanju prikritih grobišč v občini Šoštanj in opravila preko 100 razgovorov s še živečimi pričami. Izvedeni so postopki tudi s strani MNZ Policijske uprave Celje, ki razpolaga z zapisi o odkrivanju lokacij. Prav tako je izveden vnos potencialnih grobišč v karte s pomočjo GSP metode preko satelita. Ta dela je izvedel g. doc. dr. Mitja Ferenc, ki vodi strokovno komisijo za ureditev teh grobišč pri tem ministrstvu in razpolaga z dokumenti o pozicijah grobišč. Za dokončanje postopka evidentiranja pa vse opravljeno delo ni dovolj za vpis v register grobišč. Zaradi slabih, oziroma nikakršnih navodil za delo komisij s strani ministrstva, so velike težave pri reševanju tega problema, zato delo poteka nekoordinirano in stihijsko. Po tolmačenju g. mag. Franca Žnideršiča je potrebno izvesti sondiranje potencialnih grobišč in s tem dejansko odkriti eventuelne človeške ostanke. To dejavnost izvajajo specialne službe kriminalistične policije. Na ta način bi bilo evidentiranje dokončano, kar sedaj ni. Za pričetek teh dejavnosti pa je po zagotovilu g. Žnideršiča kompetentno Okrožno državno tožilstvo Celje.

        S tem dopisom Vas prosimo, da pričnete s postopkom ugotovitve prisotnosti človeških okostij v najdenih potencialnih grobiščih na območju Občine Šoštanj. Z zapisi in mesti lokacij razpolaga Policijska uprava Kriminalistične policije Celje, g. doc. dr. Mitja Ferenc, strokovni delavec pri Ministrstvu za delo… in seveda tudi naša komisija, ki je pripravljena sodelovati v vseh ozirih.

        V Šoštanju in okolici je 7 grobišč in po številnih pričevanjih je tod pobitih cca 800 žrtev, tako domačinov kot vojnih beguncev in ujetnikov. Zakopani so plitko po travnikih in njivah, zato ugotavljanje ne bo zahtevalo večjih stroškov in tudi ne časa.

        V pričakovanju ugodne rešitve in skorajšnjega vašega odgovora Vas lepo pozdravljam. Prosim, da nas o Vaši odločitvi obvestite na gornji naslov.

         

        Šoštanj, 17.2.2004                                                                Predsednik komisije za EIOPG:

                                                                                                      Anton Skornšek

         

         

        20040217__063x_Wikepedija_Slavonska_brigada-CETNICKA.docm

        WIKIPEDIJA - Osnivanje slavonske brigade

        ( ??? – srpski četnici 90% !!! – o.p. -dragutin )

        Zvanično proglašenje formiranja 1. slavonske NOU brigade izvršeno je 11. oktobra 1942. na južnim obroncima Papuka, iznad sela Budić na Bučju. Posebna karakteristika Brigade bila je mladost boraca, koji su u prosjeku imali 18-20 godina života. Na dan formiranja Brigada je po spisku imala 958 boraca, svrstanih u četiri bataljona, prateći vod, bolničku i omladinsku četu. Oko 200 boraca nije imalo više od 18 godina, 350 bilo je između 18 i 20, 300 od 20 do 24, a 100 boraca preko 25 godina života. Ni jedan borac nije bio stariji od 30 godina. Od 958 boraca 864 su bili Srbi, 79 Hrvata, 10 Čeha, 2 Jevreja, 2 muslimana i 1 Nijemac. Od ukupnog broja 785 su bili seljaci, 132 radnici i 34 đaka i studenta.[2]

        Brigada je najpre trebalo da čišćenjem sela od ustaša i agenata, i napadima na manje garnizone NDH, zaplijeni što više oružja, proširi oslobođenu teritoriju prodorom u Požešku kotlinu i istočnu Slavoniju, i mobiliše što veći broj boraca hrvatske nacionalnosti.

         

         

        20040217__063_Olivera_Milosavljevic-POTISNUTA_ISTINA-Kolaboracija_u_Srbiji_1941.-1944._Beograd_2006..docm

         


         

         

         

         

         

        20040217__064_dopis_na_ZZB_Velenje_04_dopis_ZZB-ima-se-zive-price-naj-se-spovedo_pokazite-izvajalce-grobisca_Slavonska-brigada.docm

         

        Občina Šoštanj

        Svet Občine Šoštanj,

        Komisija za evidentiranje in označitev

        prikritih grobišč,

        Trg  svobode 12,

        3325   ŠOŠTANJ

         

         

        Območno združenje

        borcev in udeležencev NOB,

        Kopališka cesta 3,

        3320   VELENJE

         

        Zadeva: iskanje informacij o likvidacijah domačinov in vojnih ujetnikov v Šoštanju.

        Komisija, ki jo je imenoval Svet Občine Šoštanj pred 2 leti, je na osnovi cca 50 pričevanj in že nekaj odkritih okostij pobitih ugotovila, da so bila izvršena nezakonita dejanja nad ljudmi. Po izpričanih tragedijah preživelih svojcev domačinov je nemogoče za ta dejanja kriviti vse borce, ki so se borili za svobodo. Vendar po odkritjih grobišč in podatkih pričevalcev na območju Šoštanja ne moremo mimo tega, da ne bi razjasnili genocida, ki se je v Šoštanju zgodil. Funkcija komisije je, da prvenstveno poišče grobišča pobitih, kar smo v večji meri že storili. Veliko mest zakopanih pa ni bilo možno najti, vendar po pričevanjih obstajajo.

        V vrstah ZZB Velenje so bili še pred kratkim živeči, oziroma nekateri še živijo, ki so bili udeleženi pri pobojih v Šoštanju in okolici, zato bi njihove izpovedi veliko pripomogle k rešitvi te moreče zgodbe. Ne iščemo novih imen, temveč samo grobove žrtev!

        Ta dejanja je izvajalo manjše število partizanov pod domačo komando, velike likvidacije pa je izvajala Slavonska brigada. Smatramo, da je bilo sodelovanje med njimi, zato so oboji vedeli koliko in kje so se vršili poboji.

        V kolikor se distancirate od teh groznih dejanj, ki niso bila po normah civiliziranega sveta, nam po vaših možnostih pomagajte s podatki, ki jih morda posedujete. Kdo vse je bil med likvidatorji verjetno veste, sicer vam podatke lahko dostavimo. Nekaterim od njih ste pred kratkim podelili svoja priznanja za njihovo delo.

        Prosimo vas, da se pogovorite in nam posredujete informacije, ki jih posedujete, da skupaj rešimo boleč spomin na izvršena dejanja po koncu 2. svetovne vojne. 

        Vaš odgovor pričakujemo na gornji naslov komisije.

        Iskrena hvala za sodelovanje in lep pozdrav.

         

        Šoštanj, 17.2.2004                                                                Predsednik komisije za EIOPG:

                                                                                                      Anton Skornšek

         


         

        20040217__126_Grobiscci_Druzmirje_1_in_2_grobisca-KARTA__ID-179-D-ruzmirje-1__ID-180-Druzmirje-2.docm

         

         


         

        20040217__127_Grobisca_Gorice_1-4_grobisca-KARTA__ID-176-Gorica-1__ID-177-Gorica-2__ID-178-Gorica-3__ID-238-Gorica-4.docm

         


         

         

        20040217__Grob_Pirmansek_letalska_slika.jpg

         


         

        20040217__Grob_Pirmanska.jpg

         


         

         

        20040217__Grobisce_Basist.jpg

         


         

         

        20040217__Grobisce_Druzmirje_1_in_2_letalska.jpg

         


         

         

        20040217__Grobisce_Gorice_1-4.jpg

         

         

        20040302__065_Zapis_s_Policijo_Velenje_in_Celja_04_Pezdevsek-Bozidar-podastki_prisotna-policija-pri-izkopu.docm

         

        Zapis razgovora s komandirjem Policije Velenje.

         

        Dne, 17.02.2003 ob 09.30 uri, sem večkrat klical Policijsko postajo Velenje (tel.št.: 58-69-206) in iskal komandirja policije Velenje. Oglašal se mi je dežurni policist in mi povedal, da komandirja g. Božidarja Pezdevška ni na delovnem mestu. Predlagal mi je naj ga pokličem pozneje. Ob 12.30 uri sem ga končno dobil na telefon in mu razložil čemu ga kličem. Povedal sem mu, da želim priti do arhiva o delu ljudske milice, ki je delovala v Občini Šoštanj od 1945 do 1960 leta. Komisija bi želela pogledati v spise o dogajanjih v zvezi grobišč in shranjevanja okostij namerno ali slučajno izkopanih žrtev. Po pričevanju naših prič je bila ljudska milica prisotna pri najdenju kosti v Lokovici (sedaj vodohran JKP Velenje in TEŠ) in odkop kosti na Goricah (Milojko Kumer).

        Predlagal mi je, da ga pokličem naslednji teden, ko bo sam pogledal, kaj od tega imajo v njihovem arhivu in povprašal bo prejšnjega komandirja, ki je bil na Policiji v Velenju. Strinjal sem se s tem in mi zatrdil, da ga zagotovo pokličem po 23.02.2004.

         

        Dne, 26.2.2004, sem poklical komandirja PP Velenje, g. Božidarja Pezdevška. Spomnil se me je in tudi dogovorjenega pogovora. Povedal mi je, da v arhivih policijske postaje v Velenju ne obstajajo nobeni zapisi o delovanju ljudske milice v Šoštanju po 2. svetovni vojni in do selitve postaje v Velenje. Tajnice so preiskale vse dokumente, vendar ni ničesar iz tistih časov. G. Pezdevšek mi predlaga, da se povežem z PU v Celju, konkretno z gospodom Vornšekom, ki je načelnik urada direktorja Policije v Celju. G. Vornšek je starejši po letih in bi se verjetno spomnil kam so se shranjevala poročila o delu nekdanje ljudske milice.

        Zahvalil sem se mu za trud in se odločil, da pokličem na omenjeni naslov.

         

        Šoštanj, 26.2.2004                                                                                   Anton Skornšek

         

         

        Zapis razgovora z g. Vornškom iz PU Celje

         

        Dne, 2.3.2004, sem se na pobudo komandirja Policije v Velenju po telefonu pogovarjal z g. Vornškom. G. Vornšek je načelnik urada direktorja PU Celje. Povedal sem mu kaj iščem in kdo me je usmeril na njegov naslov. Naša komisija želi priti do podatkov o delovanju Milice v občini Šoštanj od leta 1945 dalje v zvezi z grobišči in ostalih dogodkov v zvezi s tem. Povedal sem mu, da je bila Milica v času 1954 do 1960 dejavna pri najdenih okostjih, ki so jih odkopali šoštanjski otroci. Tudi so miličniki patruljirali po Goricah in prepovedovali prižiganje sveč na grobovih po travnikih. G. Voršnjak mi je povedal, da o delu ljudske milice na področju Šoštanja ne obstajajo nikakršni podatki ali zapisi, saj jim je povodenj leta 1989 popolnoma uničila ves arhiv, ki so ga hranili v kletnih prostorih v Celju. Povedal sem mu tudi, da sta napisani knjigi o delovanju ljudske milice v času od leta 1950 do 1970 za področje Celja z vsebino o delovanju duhovnikov. Vsebine so vzete iz zapisov o delovanju milice in konkretno tudi iz področja Šoštanja. Kje je avtor knjig dobil podatke ne ve, predlaga pa mi, da se obrnem še na Zgodovinski arhiv v Celju, v kolikor oni razpolagajo s kakšnim gradivom.

        Zahvalil sem se mu za sodelovanje in se poslovil.

         

        Šoštanj, 2.3.2004                                                                              Anton Skornšek

         

         


         

        20040304__067_Pogovor_z_PU_Celje_za_DNA-Pirmansek_ni-se-odgovora-iz-Ljubljane.docm

         

        Pogovor z PU Celje – ugotovitve z DNA metodo

         

        12.08.2003 sem ob 13.00 uri poklical PU Celje (tel.št.:544-24-20) in želel govoriti z g. Robertom Mravljakom, ki je prevzel ugotavljanje identičnosti Kurta in Janeza Pirmanšeka. G. Mravljak je na dopustu, zato se mi je javil g. Marjan Močnik, ki vseskozi sodeluje z našo komisijo. Razložil sem mu kaj me zanima v zvezi z DNA preizkusom za Pirmanšeka. Povedal mi je, da je vzorec Kurta prispel iz Amerike in je poslan v laboratorij v Ljubljano, prevzela ga je ga. Šramek. Močnik je že podal poročilo o tem okrajnemu tožilcu, ta pa mora podati zahtevo za opravljanje preiskave sodniku. G. Močnik mi je zatrdil, da me še danes pokliče, ko ugotovi do kam je zadeva prišla.

         

        Šoštanj, 12.08.2003

         

        Dne, 4.3.2004, sem poklical PU Celje (544-24-20) in želel govoriti z g. Robertom Mravljakom. Tajnica mi je povedala, da je odsoten in, ko sem ji razložil za primer preizkusa z DNA metodo za Pirmanšeka, me je hotela prevezati na oddelek tehnike. Prevezava ni uspela, zato sem poklical centralo še enkrat. Po ponovnem klicu sem spet dobil zvezo s tajništvom. Gospe, ki je ta dan službovala, sem razložil za kateri primer gre in od kdaj že poteka preiskava zato mi je svetovala, da jo pokličem spet čez 10 minut. Do takrat bo poiskala, če že razpolagajo z zapisi preiskave z DNA metodo. Poklical sem jo v dogovorjenem času in povedala mi je, da do tega dne niso prejeli še nobenih rezultatov iz laboratorijev iz Ljubljane.

         

        Šoštanj, 4.3.2004

         

         

         

        20040316__066_pogovor_z_Katjo-Drobnic-Lj__nezanesljiv-DNK-Pirmansek_mrliski-list-sodniski-izjave-price.docm

         

        Zapis pogovora z go. dr. Katjo Drobnič

         

        Dne, 10.02.2004, sem ob 14.00 uri poklical dr. Katjo Drobnič, ki dela na Ministrstvu za notranje zadeve kot vodja laboratorija kriminalističnih preiskav v Ljubljani. Povprašal sem jo, če je bilo v času treh mescev odkrito kaj novega v zvezi z preiskavami Janeza Pirmanšeka. Opravičila se mi je, da se tako dolgo ni oglasila in mi povedala, da zadnji preizkusi Y kromosomi niso prinesli potrditve o sorodstvu med Kurtom in očetom Janezom Pirmanšekom. Rezultati so bili kljub kompliciranem in dragem preizkusu negativni. S tem ne izključuje sorodstveno razmerje, kajti je ovira pri tem velika kontaminiranost kosti in jedka zemlja, v kateri je ležal. Povedala mi je tudi o preveč dela, ko se dogajajo kriminalna dejanja v Sloveniji.

        Poslala bo vse rezultate preiskav in ostanek kosti na Policijsko upravo Celje in mnenje, ki ne bo izključevalo možnosti sorodstva z utemeljitvijo prevelikega vpliva okolice na okostje.

        Svetuje mi, da pokličem čez 3 tedne policijsko upravo v Celje in od njih dobim laboratorijske ugotovitve. Njim bodo tudi vrnjeni ostanki kosti in tako bo možno se pogovoriti s Policijo za način upepelitve ter predaja g. Kurtu v Ameriko.  Identičnost g. Janeza je možno utemeljevati s pričanji in nato zaprositi za mrliški list, ki ga mora izdati Ministrstvo za notranje zadeve. Če bom imel kakšne probleme ali rabil nasvete mi g. Drobnič pravi naj jo pokličem. Svetuje mi tudi naj se slišiva z g. Jožetom Možino, ki je avtor oddaje o Zamolčanih, ki je bila na 1. programu TVS. On je imel izkušnje kako so urejali mrliške liste za odkopane, omenjene v tej oddaji.

        Zahvalil sem se ji za trud in lepo pozdravil.

         

        Šoštanj, 10.02.2004                                                                           Zapisal: A. Skornšek                                                          

                                                                              

        Dne, 16.3.2004, sem ponovno klical go. dr. Katjo Drobnič zaradi izvidov v primeru Pirmanšek, ker v PU Celje ni prispelo še do pred kratkim ničesar. Povedala mi je, da je ona svoje naredila in izvide z pojasnilom poslala že 01.03.2004. Pošiljka je bila naslovljena na PU Celje in sicer na Tehniko kriminalistične službe ter okrajnemu sodniku v Celje. Še enkrat je omenila zakaj so izvidi negativni, sedaj pa je v rokah sodnika in PU Celje, da se odloči o nadaljnjih korakih. Sklenil sem, da pokličem PU Celje in se dogovorimo kolikor je v moji moči o rešitvi problema Pirmanšek.

         

        Šoštanj, 16.03.2004                                                                                             Anton Skornšek

         

         

         

        20040319__069_Sodiscu_Celje_04__Pirmansek-izkop-2002-2003_dogovor-kako-koncati-primer_SODISCE.docm

         

        OBČINA ŠOŠTANJ              

        Trg svobode 12,

        Komisija za odkrivanje in       

        označitev grobišč,

        3325 ŠOŠTANJ

         

         

        Okrožno sodišče v Celju,

        Prešernova ulica 22,

        g. Darko Belak,

        3000 CELJE

         

        Zadeva: rešitev primera najdenih ostankov žrtve pobojev, Janeza Pirmanšeka.

         

        Komisija za evidentiranje in označitev prikritih grobišč v Občini Šoštanj, nastalih po koncu 2. svetovne vojne, je med ostalimi šestimi še neraziskanimi grobišči naletela na osamljen grob. Ta grob na travniku blizu Šoštanja je pokazal starejši domačin, ki živi blizu tega kraja. Za žrtev, ki je bila tu usmrčena, je po izpovedi prič znano tudi ime in priimek, saj je bila žrtev njihov sosed. Tako razpolagamo z imenom in sicer je to bil Janez Pirmanšek iz Šoštanja. Zaradi izkopa pri gradnji objekta na tem travniku, je prišlo v letu 2002/2003 sredi zime do odkritja ostankov kosti ubitega Pirmanšeka. Vso zadevo je prevzela PU Celje, ki je ostanke kosti tudi shranila in nato organizirala postopek za identifikacijo s sinom Kurtom Pirmanšekom, ki živi v Arizoni v ZDA. Po dobrem letu dni od odkritja ostankov kosti je dokončana preiskava, ki jo je opravila ga. dr. Katja Drobnič iz kriminalističnega laboratorija v Ljubljani. Izvidi so vročeni vam g. sodnik, prav tako sem z njimi ustno seznanjen tudi jaz kot predsednik komisije, saj sodelujem z Policijsko upravo Celje že skoraj 3 leta pri odkrivanju pobojev. S še živečim sinom Kurtom Pirmanšekom se dopisujeva po elektronski pošti. Na ta način mu sporočam kako se odvijajo stvari okoli njegovega pokojnega očeta.

        Kolikor vem so izvidi o preiskavi z DNA metodo negativni, oziroma neopredeljeni zato želim, da sin v Ameriki končno dobi ostanke svojega očeta dokler še živi, saj je že v visoki starosti.

        Posedujem njegov natančni naslov bivanja, pa tudi njegov E-mail imam, zato imam možnost biti v pomoč pri rešitvi te zadeve.

        Kljub slabim izvidom preiskave ni dvoma o poreklu pokojnika, saj obstaja o tem tudi zapisnik naše komisije z očividci ter tudi zapisnik PU Celje od g. Marjana Močnika, ki je opravil razgovor z pričevalci. Smatram, da se boste g. sodnik odločili in zaključili postopek ter predali na dostojen način ostanke očeta Kurtu Pirmanšeku, živečemu v samostanu v zvezni državi Arizoni v ZDA. V kolikor sem lahko posrednik med vami in Kurtom Pirmanšekom, ali za kakšno drugo pomoč, me bo to veselilo. Moj telefon: 03-8993-636 ali 03-58-81-927.

        V pričakovanju dobrega sodelovanja in hitrega odgovora vas lepo pozdravljam!

         

        Šoštanj, 19.03.2004                                                                          Predsednik komisije EIOPG:

                                                                                                                  Anton Skornšek

         

         

         

        20040323__068_Muzeji_na_podrocju_Celja-Vornsek_Godec-Katja_Milko-mikola_Sl-Gradca-Linasi-Marijan_2000-unicevali-dokumente_Vel-Kljajic-Damijan_Pozar_Subelj-diploma.docm

         

        Zapis razgovorov z delavci Muzejev na področju Celja.

         

        Na predlog g. Vornška iz PU Celje z dne, 02.03.2004, sem danes po telefonu poklical Pokrajinski muzej Celje. Pogovarjal sem se z go. Katjo Godec (tel. št.: 428-09-50) in ji razložil moj namen.

        Pojasnil sem ji, da iščem sledi o delu ljudske milice na področju občine Šoštanj po letu 1945. Povedala mi je, da v njihovih arhivih ne hranijo nič temu podobnega, temveč samo starejše primere. Svetovala mi je, da pokličem na Muzej zgodnejše zgodovine, kjer imajo verjetno tudi kakšne dokumente iz časov po letu 1945. Podala mi je tudi telefonski številki in sicer: 428-64-10 – Muzeja kasnejše zgodovine in tel. št.: 428-76-40, Zgodovinskega arhiva v Celju. Poklical sem na Muzej kasnejše zgodovine in jim razložil zadevo, oni pa so me napotili naprej na Zgodovinski arhiv, ker nimajo ničesar koristnega za naš primer. Torej sem poklical Zgodovinski arhiv Celje. Takoj so me povezali z g. dr. Milkom Mikulom, ki je zaposlen kot zgodovinar v tem arhivu. Njemu sem povedal, da sem bral njegovi knjigi, ki ju je napisal o delovanju Milice in Komunistične partije v času po letu 1945 do 1980 leta v zvezi kontroliranja in rušenja Cerkve na slovenskem. Razložil sem mu kaj vse smo postorili in kaj pravzaprav iščemo pri odkrivanju lokacij grobišč in izvajalcih pobojev. Povedal mi je, da je on pridobil vsebine za svoji knjigi iz dokumentov občinskih komitejev ZKS. Razložil mi je, da o delovanju Milice v tistih časih ni nikjer več nobenih zapisov, saj so jih leta 2000 vse uničili na višjem nivoju, ker so to bili dokumenti javne uprave in je za njih bilo pooblaščeno takratno ministrstvo za javno varnost. Kot član državne komisije za povojne poboje je bil brez razloga izločen iz delovanja komisije in nikoli o tem obveščen. Povedal mi je možnost pridobitve kakšne informacije o delovanju UDBE ali Milice iz strani zgodovinarja Linasija iz Slovenj Gradca, ki je napisal knjigo o pobojih in razmerah na področju Koroške ter dela Štajerske v tistem času. Misli, da je imel g. Linasi dostop do nekih podatkov na mikro filmih, saj je bilo presneto nanje na milijone dokumentov in je on prišel do nekih od njih. Boji se, da je večino tega uničenega ali pa skritega, zato naj Kučan in ostali ne govorijo o njihovi pripravi poti v demokracijo v Sloveniji.

        Zahvalil sem se mu in sklenil, da pokličem g. Linasija v Slovenj Gradec.

         

        Šoštanj, 16.03.2004                                                                          Anton Skornšek

         

        Zapis pogovora z mag. Marjanom Linasijem iz Koroškega pokrajinskega muzeja,

        (tel. št.: 02-88-53-381)

         

        Dne, 23.03.2004, sem ob 08.00 uri poklical na dom g. mag. Marjana Linasija, katerega mi je priporočil za razgovor g. dr. Milko Mikula iz zgodovinskega muzeja v Celju. Oglasila se mi je njegova žena in mi povedala telefonsko številko Koroškega pokrajinskega muzeja v Slovenj Gradcu in sicer je: 02-8842-055. Predstavil sem se mu in razložil kako sem prišel do njegovega naslova. Povedal mi je, da je res raziskoval poboje na področju Koroške in okolici Slovenj Gradca, o dogajanjih v šaleški dolini in o Šoštanju pa nima nobenih podatkov. Na vprašanje ali razpolaga s kakšnimi arhivi o delu Milice v Sloveniji prav tako pove, da teh dokumentov ne bom dobil nikjer, ker jih tudi on ne more dobiti. Obstajajo dokumenti na mikro filmih o delovanju oblasti po 2. svetovni vojni, vendar v njih ni nikakršnih podatkov, ki bi razjasnjevali poboje v naši okolici. V reviji Ampak je objavil članke, ki bremenijo partijsko vodstvo Slovenije in izdajanje ukazov za pobijanje Slovencev s strani Leskošek Luka in ostalih pomagačev. Sklenil sem, da to revijo dobim – izdaja jo Nova revija.!!!!!

        G. Linasi mi je še omenil podatke o aferi požar v Ravnah pri Šoštanju, katero sem tudi jaz že spoznal. On ve, da je o tem napisala diplomsko nalogo študentka zgodovine iz okolice Slovenj Gradca, je pa sedaj ona v težkem zdravstvenem stanju. Pove tudi, da je njegov oče bil v partizanih in sicer pod komandirjem Požarjem. Služil je v 2. brigadi, 2. bataljonu, 2. četi Šercerjeve brigade in ga je tudi sam Požar v letu 1949 nagovarjal k uporu proti takratni komunistični oblasti. Spoznal je, da ima Požar nekaj za bregom, zato ni nasedel njegovim provokacijam.

        Nazadnje mi je svetoval, da se povežem še s Damjanom Kljajičem iz Muzeja Velenje, ki pozna človeka iz Velenja, ki je po poklicu gradbeni tehnik. Ta človek ima veliko podatkov o pobojih in grobiščih v Šaleški dolini. Sklenil sem, da tega človeka poiščem, saj je bil sodelavec z Kljajičem. Omenil mi je, da mi morda lahko pomagajo iz republiškega arhiva in sicer mag. Šubelj, pa sem mu povedal, da sem z njo že bil v kontaktu, in, da nimajo ničesar v arhivu v zvezi s Šoštanjem.

        Obljubil mi je, da me pokliče, če bo izvedel kaj koristnega, oziroma naj mu jaz sporočim kako bomo zadevo v Šoštanju dokončali.

         

        Šoštanj, 23.3.2004                                                                                   Anton Skornšek

         

         

         

        20040514__070_dopis_Znidarsicu_na_MZDSZ_birokratsko-oviraje_Politicno_nezainrteresirano.docm

         

        OBČINA ŠOŠTANJ

        Komisija za odkrivanje i

        Označitev prikritih grobišč,

        Trg svobode 12,

        3325  ŠOŠTANJ

         

        Ministrstvo za delo, družino

        in socialne zadeve,

        Sekretar g. Mag,. Franc Žnidaršič

        Kotnikova 5,

        1000   LJUBLJANA

         

         

        Zadeva: pravno tolmačenje postopka evidentiranja prikritih grobišč.

         

        Sem Anton Skornšek, ki sem se kot predsednik občinske komisije za odkrivanje in označitev prikritih grobišč v Občini Šoštanj z vami že večkrat pogovarjal po telefonu. Svetovali ste mi v nekaterih zadevah, ki smo jih nato lažje reševali. Tokrat vas seznanjam s situacijo, ki je podobna pat poziciji, zato vas prosim, da mi po uradni poti pomagate. Na osnovi najinega razgovora (z dne, 14.03.2004) Vam pošiljam zapis le-tega zaradi boljšega razumevanja. V fazi dokončanja dela naše komisije, ki je s pomočjo Kriminalistične policije in strokovnega sodelavca s strani vašega ministrstva, g. Mitja Ferenca ter desetine pričevanj občanov, opravila svoje delo, ne more tega dela zaključiti.

        Kot ste mi razlagali, je potrebno izvesti ugotovitev človeških ostankov v najdenih grobiščih. Za to delo je pooblaščeno po navedbi Okrožnega sodišča v Celju (dopis vam prilagam: I Kpd 848/2002) Okrožno državno tožilstvo (v našem primeru v Celju). Po dopisu, ki smo ga naslovili na Okrožno državno tožilstvo v Celju (v prilogi Ktr. 1605/02 Ža/I) pa nas oni seznanjajo, da niso pristojni za ugotavljanje prisotnosti človeških okostij v prikritih grobiščih.

        Prosim vas, da nam pošljete točna navodila in razlago, kdo je za kaj odgovoren in kdo za kaj kompetenten v primerih ugotavljanja in evidentiranja teh grobišč. V kolikor želimo naša grobišča evidentirati, moramo kot Vi razlagate, uradno ugotoviti ostanke človeških kosti v zemlji. To želimo dokončati, zato rabimo vašo pomoč, sicer bomo na svojo pest takoj odkopali velika grobišča in naredili nepredvidene in ne planirane stroške sanacije.

        Moram vam še povedati, da stalno naletimo na velike birokratske ovire pri reševanju problemov, sploh s strani tožilstva, ki jasno zadevo (primer Pirmanšek – v dopisu Okrožnemu tožilstvu Celje z dne, 19.3.2004) pomete v predal. Tam kjer ni politične volje, tudi ne more biti rezultatov.

        V prilogi Vam za boljše razumevanje problema pošiljam fotokopije omenjenih dopisov. Prosim Vas, da nam na gornji naslov čim prej pošljete strokovna navodila za dokončanje evidentiranja grobišč.

        Lep pozdrav in hvala za pomoč!

         

        Šoštanj, 14.5.2004                                                     Predsednik komisije: Anton Skornšek

         

         


         

        20040518__071_Odgovor_od_Znidarsica__ni-vec-zakonske-pdlage__TUJA-VOJSKA-SE-NE-ODKOPAVAVA-SPOMINSKO-OBELEZJE__problem-RUDNIKI-VELIKI-ZASIPI.docm

         

         

        20040525__Grobisce_Druzmirje_1_in_2.jpg

         


         

         

        20040603__Safaric_Dragutin_Cakovec_vozacki_izpit_potvrda.jpg

         


         

        20040701__Nas_Cas_Novak_Ignac_Mrtvi_NE_Molcijo__UBIJE-GA-SOSED-IN-JE-TA-NA SPOMENIKU-ZRTEV-FASIZMA__NE-PA-OD-DOMACEGA-KOMUNISTA.docm

         

         

         

        20040722__072_razgovor_v_Belih_Vodah_Kozamurnikovi-Pozganec-Janez-Rozika(Golcnik)-dve-Jame-9+7-zrtev(-12-)-AVSTRIJCI-ne-Ukrajinci-KRVAVO-orodje_Atelsek-Zdravko.docm

         

        Zapis razgovora v Belih vodah v primeru pobojev pri Kozamurniku.

         

        Dne, 21.07.2004, sem ob 13.00 uri prišel k Rozaliji in Janezu Požgane v Belih vodah št. 39 (t.št.: 589-20-29) na pogovor o poboju, ki je bil izvršen na posestvu Kozamurnika (z njim sem opravil razgovor in ogled kraja zakopa žrtev že pred 2 mesecema). Po nasvetu g. Zdravka Atelšeka in tudi sina Rozalije, Štefana Požganeta, naj se pogovorim z njima, saj vesta precej podatkov o tem poboju, sem danes imel namen to opraviti. Sprejela me je ga. Rozalija, nato se nama je pridružil še njen mož Janez. Povedal sem jima kaj me zanima v zvezi s poboji pri Kozamurniku. Bila sta prijetno presenečena, da se sploh kdo zanima za ta grozodejstva. Z veseljem mi je nato ga. Rozalija povedala vse kar je vedela o tej zadevi. Njen mož Janez se  v tem času še ni vrnil iz nemške vojske kamor je bil vpoklican, zato je za ta dogajanja vedel po pričevanju svoje žene in sosedov. Gospa Rozalija pove, da je takrat bila še na svojem domu pri Počivalniku v Belih vodah in se je pisala Goličnik. Spominja se, da so si likvidatorji pri njih sposodili krampe, lopate in sekire. Ta orodja so uporabili za pobijanje teh siromakov, saj so jih vrnili popolnoma okrvavljena, zato so morali vso orodje umivati z vodo. Njen oče je ročaj sekire odžagal, ker ni hotel imeti stika z krvjo pobitih. Pobijali so jih partizani z nenavadnim obnašanjem, saj so to opravili z velikim užitkom. Nikogar med njimi niso poznali, imeli pa so partizanske uniforme. To se je zgodilo v prvih dneh konca 2. svetovne vojne. Likvidatorji so bili oboroženi s strelnim orožjem. Na vprašanje očividcev zakaj to počnejo, saj je konec vojne in so se žrtve predale, je vodja likvidatorjev odgovoril, da bi to lahko storili že prej in jih je treba pač pobiti, kajti takšna je višja komanda. Gospa Rozalija pove, da so očividci videli na žrtvah okoli vratu verižice z obešenim križcem. Spominja se, da so likvidatorji vsem te verižice strgali z vratov in si jih prisvojili. Ljudje so smatrali, da so bile žrtve Ukrajinci (???). Pri pobijanju ni bila prisotna, saj so jih pobili na Kozamurnikovem posestvu in sicer na mestu, ki se imenuje Oce. Izstreljen ni bil noben strel, zato so brez dvoma bili pobiti s sposojenim orodjem. Stari Kozamurnik, ki je že umrl je vedel povedati, da so si morali skopati grobova v katera so jih nato zmetali. Pokopani so v dveh jamah in sicer 9 ter 7 skupaj. Po pričevanju o mestu zakopa se pričevanje ujema z mestom, ki mi ga je pokazal Kozamurnik pred meseci. Prvi grob je ob stari pešpoti, ki je sedaj že zaraščena vendar še vidna. Drugo grobišče pa se nahaja ob nekdanji apnenci (v bližini vodnega izvira). Ga. Rozalija pove, da so njenega brata zaprli in nato ustrelili Nemci pred koncem vojne, ker je dobavljal hrano partizanom. Prijavil ga je domači terenec partizan, ki bi ga moral likvidirati zaradi priljubljenosti med ljudmi, saj je siromakom (Kočlarjem) pomagal pridobivati karte za hrano od Nemcev. Isto se je obetalo njenemu očetu, vendar se je izmuznil zajetju pred Nemci. Ta dejanja partizanov jo še danes žalostijo. Skrivači partizani terenci so pobili še veliko domačih ljudi po Belih vodah, tako je bil s strani partizanov ranjen Brložnik. Ranjenega so zaklenili v hlev in ga zažgali (živ zgorel v poslopju).

        Požganetova sta mi priporočala, da bi so o teh rečeh lahko pogovoril tudi z njihovimi bližnjimi sosedi Petkovniki (Bele vode 38, t.št.: 589-20-31), saj je sosedi njena mati o tem veliko povedala. Res sem se zapeljal takoj k Petkovniku, ki sta me prijazno sprejela. Ko sem jima povedal kaj me zanima in kdo me je poslal, sta bila voljna na pogovor. Gregor Petkovnik je dogodke povedal skoraj identično vendar le s spremembo, da so bile žrtve mladi avstrijski fantje, kajti le oni so nosili okoli vratu verižice s križi. Misli, da je bilo žrtev le 12, kar se bo seveda videlo pri odkopu. Po pričevanju njunih staršev in znancev vesta tudi o pobojih domačinov v Belih vodah s strani terencev partizanov, ki so pobijali vsakogar, ki je bil proti komunistom. Tako sta mi povedala tudi o primeru pri Brložniku in o zažigu senika leta 1951 pri Studenšeku, kjer so zgoreli trije domačini iz Šoštanja – protikomunisti (med likvidatorji je bil tudi Anton Brložnik iz Metleč). Pogovarjali smo se tudi o drugih podobnih rečeh.

        Zahvalil sem se jima za pogovor in se ob 14.15 uri odpeljal iz Belih vod. Med potjo sem se še enkrat oglasil pri Požganetu.

        Šoštanj, 22.07.2004                                                                     Zapisal: Anton Skornšek

         

         

        20040804__073_Zapis_o_iskanju_grobov_v_Belih_vodah_JAMA-Oce-lezi-5-6m-nize_Sumah-Slava-Delopst_pokaze-jamo_Pozgane-tudi-pozna.docm

         

        Zapis o iskanju grobov v Belih vodah.

         

        V torek, 3.8.2004, sva skupaj z g. Detlefom Tičerjem odšla na planiran odkop grobišč pri Kozamurniku v Belih vodah. Pred tem sem poklical gospodinjo Magdaleno, če je možno pri njih dobiti orodje za odkopavanje (kramp in lopato).  V času pogovora so pri njih betonirali ploščo na novi hiši, zato mi je svetovala, da se oglasim okoli 10. ali 11. ure. Mladi gospodar pri Kozamurniku nama je posodil orodje, nakar sva se odpeljala v bližino grobišč, katerih lokacijo sva že vedela. Pričel sem kopati na prvem mestu v bližini travnika, ki se imenuje Oce. Teren je bil zelo mehak in med kopanjem sem naletel na plasti nasutega materiala, ki je bil v globini pol metra ali več (kosi lesa), kar mi je dalo upanje, da je kraj pravi. Med tem časom je peš prišel k nama stari gospodar Kozamurnik. Na vprašanje ali kopljeva na pravem mestu je to zanikal (pri prvem ogledu nama je pokazal prav to mesto). Tokrat nama je pokazal drugo mesto, ki leži kakšnih 5-6 metrov niže. To mesto je v resnici ob nekdanji peš poti in je verjetno bolj logično kot prvo mesto, ki je v grmovju. Pričel sem izkopavati na tem mestu. Teren je bil dokaj mehak tako, da sem lahko kopal večinoma z lopato. Izkopal sem cca 80 cm globoko pa nisem naletel na nobeno sled o ostankih kosti žrtev, zato sem jamo še razširil. Tudi po tem izkopavanju kamenja in zemlje nisem naletel na ničesar otipljivega.  Kozamurnik je bil trdno prepričan, da smo na pravi sledi, bo pač treba kopati še na širšem področju, globina pa je verjetno zadostna, saj so bili pokopani zelo plitko. Pri delu sem se zamudil precej časa, ki mi ga je danes zmanjkalo, zato sem se odločil, da delo tega dne končam.

        Predlagal sem, da si ogledamo še teren drugega grobišča, da se prepričam, če še velja poprejšnja trditev Kozamurnika o mestu grobišča. Pokazal mi je približno isto mesto kot pred mesecem dni. Res pa je, da je to potencialno mesto tik nad izvirom potoka, kar me je motilo. Rekel mi je, da bom potreboval škornje za dostop in za delo, saj je tudi njegov oče pri dodatnem nasipanju bil v blatu. Mesto sem dodatno označil z izkopom malo zemlje. Po teh opravilih smo se odpeljali vsi trije nazaj k Kozamurniku in jim vrnil orodje. Mlademu gospodarju sem razložil, da smo bili neuspešni. Tudi on misli, da ima oče Kozamurnik slab spomin in se je verjetno zmotil o točnem mestu. Predlaga, da pokličem sestro Kozamurnika, ki je poročena v Št. Vidu št. 12 in se sedaj piše Šumah Slava (po domače se pri njih reče pri Delopstu).

        Izročil mi je tudi številko telefona (58-95-191) in predlagal, da jo pokličem, saj se bo rade volje o tem pogovorila. Ona je starejša od brata Ivana Kozamurnika in je bila v času pobojev doma ter se verjetno več spominja, ker je še izredno čila in zdrava. Zahvalila sva se za uslugo in se ob 13. uri odpeljala nazaj v Šoštanj.

        Naslednjega dne sem ob 08.30 uri poklical po telefonu gospo Slavo Šumah v Št. Vid. Oglasil se je njen sin in povedal, da je mati doma, nakar jo je poklical. Ko sem ji razložil zakaj kličem in kakšno pomoč iščem, je bila takoj pripravljena pomagati. Povedala je, da o tej grozoti ve veliko, saj je bila še doma v tistem času. Pove, da o tem ve veliko tudi g. Požgane, ki je v tistem času služil za hlapca pri njih. Povedala je, da so si pri njih in pri Goličniku likvidatorji sposodili sekire in krampe z izgovorom, da bodo sekali led na cesti. Ko so jim orodje vrnili je bil to vso krvavo in z ostanki možganov. Vprašal sem jo, če ima dober spomin pa je zatrdila, da se stvari iz preteklosti spominja kot včeraj, pač pa pozablja sprotne zadeve. Na vprašanje ali mi je pripravljena pokazati mesta grobišč je bila z veseljem za to, saj se jih natančno spominja. Dogovorila sva se za četrtek, 5.8.2004, ko jo poiščem na domu in zapeljem do Belih vod in nato nazaj. Zahvali sem se ji za pomoč in pripravljenost sodelovanja.

        Upam, da nam bo z njeno pomočjo uspelo rešiti lokacijo grobišč pri Kozamurniku.

        Štev. GSM Hudolin Jože (mladi Kozamurnik) : 040-173-146

         

        4.8.2004                                                                                                        Anton Skornšek

         

         

         

        20040805__074_Pogovor_s_Slavo_Sumah-Delepostova_travnik-OCE_Ukrajinci-13-UBITIH-dne-19.3.1945-grobisce-navzgor-20m-v-Globeli-IZKOP-kosti.docm

         

        Zapis o ogledu na Oceh v Belih vodah

         

        Dne, 5.8.2004, sem šel k gospe Slavi Šumah (po domače pri Delopstu – tel. št.: 5-895-191)  v Št. Vid 12, pri Šoštanju. Dan prej sva se dogovorila, da mi pokaže mesta zakopa pobitih pri Kozamurniku v Belih vodah. Na križišču na Slemenu sem zavil na desno in po gozdni cesti cca 5km prispel na njihov dom. Z avtom sva se nato odpeljala v Bele vode na Kozamurnikov travnik, imenovan Oce. Najprej sva obiskala grobišče nad izvirom potoka. Pokazala mi je prav isto mesto kot pred dvema dnevoma njen brat Franc. Prostor je markiran s sveže izkopano zemljo tik nad izvirom potoka. Nato sva odšla še na drugo stran travnika k prvemu grobišču. Ko sva prispela na prostor, ki mi ga je poprej pokazal njen brat Franc, je ga. Slava odločno zanikala obstoj grobišča na tej lokaciji. Zatrdila je, da je mesto zakopa veliko niže in mi pokazala prostor, ki je cca 20m oddaljen od mesta kjer sem kopal pred dvema dnevoma. Povedala je, da na mestu kjer sem kopal ni bilo nikoli kakšne steze in je narejena za živino šele pozneje. Torej predvidevati, da je grobišče v bližini steze ni realno, ker steze prej ni bilo. Mesto grobišča je oddaljeno od spodnjega roba travnika navzgor cca 20m in  leži v hudourniški globeli. Okolica je po zagotovilu ge. Slave popolnoma spremenjeno, saj je bilo do potoka, ki še sedaj rahlo teče navzdol, možno priti kar iz travnika samega. Sedaj je na tem mestu grmovje in drevje, dno globeli je popolnoma spremenjeno in je po njenem poglobljeno cca 2m. Teren je na tem mestu videti eroziran in plaz, ki ga je voda odnesla globoko in daleč navzdol, je s sabo odnesel tudi grobišče. Prav na mestu, kjer bi moralo sedaj biti grobišče, so ob delu na njivi (nekoč je bila tam njiva) zavohali strašen smrad. Z njenim očetom sta šla pogledat k potoku kaj tako smrdi. Našla sta dele človeških teles, ki so ležali okoli razkopane jame. Videla sta, da so lisice izkopale trupla, ki so na zraku razpadala. Njen oče je poglobil jamo in vanjo zakopal ostanke pobitih. Od takrat so vedeli, da so tu zakopani pobiti Ukrajinci. Drugo grobišče je bilo takrat nedotaknjeno in gomila vidna od daleč. Na tistem mestu takrat ni bilo grmovja, pač pa konec njive ob potoku.

        Ga. Slava je povedala, da so poboj izvršili partizani 19. marca 1945 (pravi, da na god sv. Jožefa). Pobiti naj bi bili vojaki Ukrajinci, ki so jih zajeli pri porušitvi cerkve sv. Vida (na tistem mestu stoji danes nova mala cerkvica), kjer so imeli vojaško postojanko. Ukrajince, ki so se predali, so razorožil in odpeljali k Sernovršniku v Bele vode, kjer so jih imeli zaprte v zidanici do večera tega dne (ta zidanica stoji še danes).  Njihovega komandirja so pobili že v bližini Počivalnikovih in se ne ve kje je pokopan. Vseh zajetih je bilo 13 vojakov. Na noč 18.3.1945 so ujetnike odvedli na posestvo Kozamurnikovih. Na domačiji Počivalnikovih in pri Kozamurnikovih so si sposodili orodje (krampe, sekire, lopate). Tega se ga. Slava še vedno dobro spominja. Bil je že večer, ko so izvršili poboj, orodje pa so odložili pri njihovi domačiji. Ko so zjutraj videli orodje, je bilo le-to popolnoma krvavo in na njih ostanki možganov ter las. Ga. Slava je pripovedovala, da so partizani že med vojno pobili starega in mladega Leskošeka in ju v poslopju zažgali. Prav tako so pobili dva vaščana na domačiji Sernovršnikov (danes tu živijo Mazeji).

        Tako sva z go. Slavo končala ogled terena. Ugotovil sem, da prvega grobišča ne bo mogoče več najti, drugo pa bomo preiskali. Oglasila sva se še na njenem rojstnem domu pri Kozamurnikovih, nakar sem jo odpeljal domov in se ji za sodelovanje zahvalil.

         

        5.8.2004                                                                                            Skornšek Anton

         

         


         

         

        20040819__075_Izkop_v_Belih_vodah_avgust_04_Kazamurk_OCE-travnik-ob-cesti-proti-Staknetu_Plaz-1991_KOPANJE-najdene-kosti-ZASIPANO.docm

         

        Izkop človeških ostankov pobitih pri Kozamurniku v Belih vodah.

         

        V četrtek, 19.08.2004, sem se okoli 10.30 ure pripeljal na domačijo Kozamurnikovih v Belih vodah 38 in jih prosil za kramp in lopato. Namenil se izvesti izkop okostij pobitih vojnih ujetnikov na Oceh (grobišče, ki leži ob cesti proti Štaknetu). Ker sem ugotovil, da verjetno od prvega grobišča ni ostalo dosti dokazov zaradi plazu v letu 1991, ko je bilo velika vodna ujma, sem se odločil za končni izkop grobišča. Posodili so mi kramp in lopato, nakar sem se odpeljal v bližino tega kraja. Vedel sem, da je teren vodnat, zato sem si obul škornje, ki sem jih kasneje res rabil. Kopati sem začel na mestu, ki sta mi ga pokazala g. Franc in ga. Slava Kozamurnikova. Kar precej zemlje sem odkopal začenši v višini vodnega izvira. Nadaljeval sem proti hribčku nad potokom in po pol ure kopanja naletel na prvo človeško kost. S fotoaparatom sem posnel najdeno in kopal dalje ter našel še dve kosti in ju prav tako slikal. Malo kasneje sem naletel še na ostanke lobanje, ki je bila v zemlji na zahodni strani jame z ozirom na kosti rok, ki sem jih našel pred tem. Kopal sem še dalje in našel dva kosa rjavega železa in majhno kost. Vse najdeno je bilo odkrito na globini 50 – 60 cm pod površino zemlje. Vse kosti sem zložil na izkopano zemljo v globini cca 60 cm in jih z digitalnim aparatom poslikal. Kosti sem pokril z polivinilasto vrečko in nato na vrečko nasul prst ter na to položil še kamenje in prekril jamo z močnejšimi vejami. Smatral sem, da je s tem nedvoumno odkrito grobišče v katerem naj bi bilo 6 pobitih vojnih ujetnikov, potolčenih s sekirami in krampi 19.3.1945.

        Ko sem končal delo me je poiskal Kozamurnik Franc, ki je prišel peš za menoj. Povedal sem mu za najdeno in bil je zadovoljen, da kljub svoji starosti še ni vsega pozabil. Odpeljala sva se k njemu na dom, kjer sem vrnil orodje se zahvalil za sodelovanje in se poslovil. Delo sem končal približno ob 13.00 uri.

        Sedaj imam namen poklicati dr. Mitja Ferenca in mu sporočiti o grobišču.

         

        Štev. GSM Hudolin Jože (mladi Kozamurnik) : 040-173-146

         

        Šoštanj, 19.08.2004                                                                                 Anton Skornšek

         

         

         

        20040821__076_RE_Evidentiranje_grobisca_v_obcini_Sostanj_Ferenc-dogovor-za-obisk_grobisce-Ukrajinci.docm

        Od: Anton Skornšek
        Poslano: 23. avgust 2004 7:09
        Za: 'Mitja FERENC'
        Zadeva: RE: Evidentiranje grobišča v občini Šoštanj

         

        Spoštovani g. doc.dr. Mitja Ferenc

        Zahvalim se vam za odgovor in voljo, da nas ponovno obiščete. Za možnost obiska predlagate termine med 30.8. in 3.9.2004. Z naše strani je to lahko katerikoli dan v predlaganem terminu in tudi ob katerikoli uri, o tem se odločite vi, glede na vašo zasedenost kdaj lahko pridete v Šoštanj. O odločitvi me obvestite po tej poti ali po telefonu. Ob srečanju vam bom vročil pisne dokumente o razgovoru z mag. Francem  Žnidaršičem in tudi dokumentacijo pričevanj o novem grobišču.

        Hvala za sodelovanje in lep pozdrav!

         

        A. Skornšek


        From: Mitja FERENC [mailto:ferenc.mitja@guest.arnes.si]
        Sent: Saturday, August 21, 2004 3:10 PM
        To: Anton Skornšek
        Subject: RE: Evidentiranje grobišča v občini Šoštanj

         

        Doc. dr. Mitja Ferenc

        Univerza v Ljubljani

        Filozofska fakulteta

        Aškerčeva 2, Ljubljana 1000

          

        Spoštovani g. Anton Skornšek

         

        Hvala za obvestilo. Ne vem kaj vam je g. državni sekretar natančno povedal, vsekakor pa nisem kot ste zapisali »edini od vlade pooblaščeni strokovnjak, ki izvaja dokončno ureditev.« Moje delo se nanaša zgolj na evidentiranje prikritih grobišč ki ga skupaj s sodelavko izvajam na podlagi dogovora med ministrstvoma za kulturo in za delo družino in socialne zadeve. Ta naloga se izvaja po naročilu Komisije Vlade RS za ureditev vprašanj prikritih grobišč katere član sem. Delni rezultati so bili predstavljeni na dveh tiskovnih konferencah. Do sedaj je obdelanih nekaj manj kot 400 lokacij. Drugih pristojnosti nimam, saj nisem ne funkcionar ne uradnik v državni upravi ampak lahko le z nasveti pomagam k hitrejšemu urejanju. Evidenca, ki naj bi jo končali do konca letošnjega leta naj bi ministrstvu služila za pripravo registra in za urejanje grobišč. Prav vprašanje ureditve grobišč (kako, kdaj, kdo) pa je zadeva s katero se ministrstvo še ni začelo resneje ukvarjati. O načinu ureditve pa obstajajo tudi različna mišljenja. Tudi v tem pogledu premalo določljiv Zakon o vojnih grobiščih in še nesprejeti podzakonski akti otežujejo začetek urejanja. Problematika je preobsežna, da bi jo lahko predstavil v nekaj stavkih. Morda, ko se ponovno vidimo v Šoštanju saj me vaša nova odkritja zelo zanimajo. Ali bi vam ustrezal kakšen dan med 30. 8. in 3.9.?

         

        Lep pozdrav

         

        Mitja Ferenc

        -----Original Message-----
        From: Anton Skornšek [mailto:Anton.Skornsek@te-sostanj.si]
        Sent: Friday, August 20, 2004 1:24 PM
        To: ferenc.mitja@guest.arnes.si
        Subject: Evidentiranje grobišča v občini Šoštanj

         

        Spoštovani g. dr. Mitja Ferenc

         

        Kot predsednik Komisije za evidentiranje prikritih grobišč v občini Šoštanj Vas obveščam, da smo odkrili nova grobišča na področju občine. Tokrat smo naleteli na dve grobišči vojnih ujetnikov in sicer po pričevanju očividcev so ti bili Ukrajinci. O poteku izvajanja pobojev imamo zapise pričevanj. Kot zagotavlja g. mag. Franc Žnidaršič, ste Vi edini od vlade pooblaščeni strokovnjak, ki izvaja dokončno ureditev. Ker se z njim ne strinjam, saj Zakon o vojnih grobiščih razlaga dokončanje teh zadev šele takrat, ko so le-te vpisane v register grobišč, želim razčistiti nekaj zadev. Vpis je mogoč šele takrat, ko so nesporno ugotovljeni človeški ostanki. Mislim, da moramo to doreči, da bi lahko komisija pri Občini Šoštanj dokončala delo.

        Več o najdenem Vas informiram, ko se boste odločili nas obiskati in izpeljati tiste postopke, ki smo jih izvedli na ostalih lokacijah. 

        Po možnosti me obvestite po E-mailu (anton.skornsek@te-sostanj.si) ali pa na tel.št.: 03 - 8993-636.

        Prosim vas za pomoč, zato pričakujem Vaš odgovor!

         

        Lep pozdrav!                                     A. Skornšek

         

         

        20040830__077_Cas_obiska_v_Sostanju-FERENC_september-2004_srecanje-v-Velenju.docm

         

         

        20040903__078_Evidentiranje_grobisc_v_Belih_vodah_obisk-Ferenc-Mitja-Allenka-kriminalist-Znidarsic-MZDSZ_obisk-grobisc-1-2_vnos-v-register.docm

         

        Zapis o evidentiranju grobišč v Belih vodah

         

        V četrtek, 2.9.2004 ob 15.20 uri, sem se ponovno srečal z g. doc.dr. Mitjem Ferencom in njegovo sodelavko go. Alenko ter kriminalistom, ki ju je spremljal. Za obisk v Šoštanju v primeru dveh grobišč v Belih vodah sva se dogovorila že pred nekaj dnevi. Srečali smo se v Šoštanju, nakar smo se odpeljali v Bele vode. Jaz sem se peljal s svojim avtom, ostali trije pa s službenim. Ob prihodu k 2. grobišču, ki sem ga sam razkril in opravil posnetke izkopanih kosti, sem izročil kriminalistu in dr. Ferencu pripravljeno dokumentacijo. Predal sem mu zapise razgovorov med mano in mag,. Francem Žnidaršičem iz MZDSZ, zapise razgovorov z krajani Belih vod in ostalih, ki so mi podali informacije o grobovih ter posnetke izkopanih kosti tiskane na papirju A4.

        Ekipa dr. Ferenca je z GSP metodo preko satelita opravila snemanje koordinat in evidentiranje položaja grobišča 2 ter obenem posnela kraj z okolico s kamero in fotoaparatom, kot tudi grobišče 2.

        Po končanem postopku na grobišču 2 so to opravili tudi na grobišču 1, ki ga je načela vodna ujma. Kljub temu so se odločili posneti koordinate položaja tega grobišča. Med našim pogovorom  sem jim na kratko obrazložil kako sem prišel do informacij in kako sem postopek odkrivanja speljal do tega dne. Povedal sem jim, da sem vse opisal v zapiskih, ki sem jim jih pravkar izročil. Dr. Ferenc je zatrdil, da bo podal zahtevo za vnos grobišč v Šoštanju v državni register, kot je to določeno v Zakonu o vojnih grobiščih.

        Po končanem delu smo se odpeljali nazaj v dolino do župnijske cerkve sv. Mihaela v Šoštanju, kjer sem jim pokazal najbližjo pot v smeri Savinjske doline in dal navodila za vožnjo do Kamnika skozi Tuhinjsko dolino.

         

        Šoštanj, 3.9.2004                                                                              Anton Skornšek

         

         

         

        20040929__079_Poslane_karte_z_vrisi-grobisc-Sostanj_samo-7_grobisca-Bele-Vode-se-niso-vrisane_Bavdaz-Mateja-Lj.docm

         

        Od: Anton Skornšek

        Poslano: 29. september 2004 11:12

        Za: 'Mateja.Bavdaz@gov.si'

        Zadeva: RE: Prikrita grobišča v občini Šoštanj

         

        Pozdravljeni ga. Mateja!

        Hvala za vaš trud in ažurnost.

        Lep pozdrav!

        A. Skornšek

         

        -----Original Message-----

        From: Mateja.Bavdaz@gov.si [mailto:Mateja.Bavdaz@gov.si]

        Sent: Wednesday, September 29, 2004 11:08 AM

        To: Anton Skornšek

        Cc: ferenc.mitja@guest.arnes.si

        Subject: Prikrita grobišča v občini Šoštanj

         

         

        Spoštovani g. Skornšek!

         

        Obveščam vas, da smo danes po pošti poslali tiskane karte z zarisi prikritih grobišč na vaš naslov. Trenutno je v Evidenci prikritih grobišč v RS sedem grobišč iz občine Šoštanj. Grobišči na območju Belih vod, ki smo jih pred kratkim obiskali, trenutno še nista vpisani v našo evidenco. Ko bosta, vam karti pošljem naknadno.

         

        Lep dan vam želim!

         

        mateja

        ---------------------------------------------------------------

        Mateja Bavdaž

        Ministrstvo za kulturo, Oddelek za dediščino

        Maistrova ul. 10

        1000 Ljubljana

        www.kultura.gov.si

        mateja.bavdaz@gov.si

        ---------------------------------------------------------------

         

         

         

        20041007__081_Okrozno_sodisce_Velenje_poprava-krivic-Pirmansek-mrliski-list_ubil-ga-je-OSTIR-Avgust_19.05.1945.leta.docm

         

        Okrožno sodišče Velenje

        Prešernova 1,

        3320  VELENJE

         

        Predlagatelj:

        Pirmanšek Kurt

        POB 534,

        Sonoita, ARIZONA   85637,

        USA

         

        Po pooblastilu:

        Anton Skornšek

        Skorno 38a,

        3325  ŠOŠTANJ

         

        P R E D L O G

         

        Na osnovi prošnje in pooblastila g. Pirmanšek Kurta, prebivajočega na naslovu predlagatelja, predlagam vašemu spoštovanemu sodišču, da razglasite njegovega očeta Ivana (Janeza) Pirmanšeka za mrtvega. Predlagatelj, Pirmanšek Kurt, vlaga pri Ministrstvu za pravosodje Republike Slovenije na osnovi Zakona o popravi krivic zahtevo o odškodnini. Na zahtevo  tega Ministrstva mora med ostalimi dokumenti priložiti tudi mrliška lista svojih staršev.

        Njegovega očeta in mater so brez sojenja, meseca maja 1945, ustrelili partizani v Šoštanju. Za mater je Kurt Pirmanšek s pomočjo še takrat živečih sorodnikov pridobil mrliški list, za očeta pa mrliški list še ni bil izdan.

        Iz pričanj pričevalcev zapisanih v zapisnikih pri delu Komisije za evidentiranje in označitev prikritih grobišč v Občini Šoštanj, ki jo vodim jaz kot pooblastitelj v tem primeru, je evidentno dokazano kdaj je bil njegov oče ustreljen.. Po pričevanju več pričevalcev je bil Ivan (Janez ) Pirmanšek umorjen 19.05.1945. Pričevalci so pokazali tudi njegov osamljen grob, ki je bil nato s strani tehničnih služb Kriminalistične policije Celje odkopan, ostanki kosti prenešeni na forenzične preiskave v Kriminalistični laboratorij v Ljubljano in se sedaj nahajajo na PU Celje. Razen najdenega groba in shranjenih kosti poznamo tudi osebo, ki je izvršila ustrelitev. V tem primeru to ni važno saj je ta oseba že tri leta pokojna. (ubijalec Oštir Avgust umrl 2001.leta)

         

        V imenu pooblastitelja g. Pirmanšek Kurta prosim, da z datumom: 19.05.1945 razglasite njegovega očeta Pirmanšek Ivana za mrtvega.

         

        Prosim, da me o rešitvi čim prej obvestite, da bom mogel opraviti pooblaščeno delo, saj je vlogo po Zakonu o popravi krivic možno vložiti le do konca leta!

         

        Priloge:

        -        rojstni list Pirmanšek Kurta

        -        potrdilo o državljanstvu za Pirmanšek Kurta

        -        mrliški list matere Pirmanšek Kristine

        -        pooblastilo Pirmanšek Kurta

         

        Velenje, 7.10.2004                                                                Pooblaščenec:

                                                                                                      Anton Skornšek

         

         

         

        20041007__082_Zapis_o_delu_na_UE_Velenje_04_Pirmansek-Ivan-mrliski-list_ministrstvo.docm

         

        Zapis aktivnosti v zvezi pridobitvijo mrliškega lista Pirmanšek Ivana

         

        6.10.2004 sem obiskal Urad za matične zadeve na UE Velenje. Pri uslužbenki g. Jelki sem želel urediti izdajo mrliškega lista za Ivana Pirmašeka. S sabo sem imel dokumentacijo o sorodstvenih razmerjih med Pirmašeki in pooblastilo s strani Kurta Pirmanšeka, da smem izpeljati postopke za pridobitev potrebnih listin. Od matičnega urada so me napotili na Okrožno sodišče v Velenju s tolmačenjem, da mora sodišče izdati sklep o ugotovitvi smrti za Pirmanšeka. Gospa v tajništvu mi je svetovala kako na napišem predlog za začetek postopka in katere dokumente je treba po možnosti še priložiti. Po izdanem sklepu sodišča pa mora biti odločba objavljena v UL Slovenije. Sklenil sem, da to uredim naslednji dan.

         

        7.10.2004 sem z napisanim predlogom in ostalimi dokumenti šel na Vložišče okrajnega sodišča v Velenju in prosil za vložitev. Po vlaganju dokumentov so ugotovili na osnovi včerajšnjega telefonskega klica iz Urada za matične zadeve, da Predloga ni potrebno vlagati na sodišču temveč bodo vso stvar uredili na UE Velenje in sicer na Oddelku za upravne notranje zadeve. Uslužbenke so me iz sodišča napotile na Upravno enoto h g. Jelki na matičnem uradu. Ta me je ob prihodu napotila h ge. Mateji Ravnjak, ki vodi pisarno za upravne notranje zadeve. Razložil sem ji kaj želim in kaj imam s sabo. Odločila je, da bova kar pri njej uredila prijavo za postopek. Izpolnil sem formular s potrebnimi vsebinami za koga to urejam, v čigavem imenu urejam in podal svoje osebne podatke in funkcijo tem procesu. Zaprosila me je, da ji pošljem po pošti še zapise pričevanj oseb  s katerimi sem se pogovarjal o zadevi Pirmanšek in dogodek ob izkopu okostja. To sem storil istega dne in fotokopiral te dokumente ter jih s spremnim dopisom poslal na UE Velenje na naslov g. Mateje Ravnjak.

        Ga. Ravnjak mi je razložila ob obisku, da sme ta postopek pričeti vsak sorodnik ali pooblaščena oseba, dokler je to do konca tega leta dopuščeno po Zakonu o grobiščih. Kasneje bo stvar urejena drugače. Smatra, da bo postopek končan v doglednem roku, o tem me bo uradno obvestila.

         

        Šoštanj, 7.10.2004                                                                       Anton Skornšek

         

         

         

        20041022__082_Dopis_Persinu_ocitek-drzavi-za-nezainteresiranost-niso-nudili-pomoc-navodila-za-delo.docm

        OBČINA ŠOŠTANJ

        Komisija za evidentiranje in

        označitev prikritih grobišč

        Trg svobode 12,

        3325  ŠOŠTANJ

         

         

        REPUBLIKA SLOVENIJA

        Komisija Vlade Republike Slovenije

        za reševanje vprašanj prikritih grobišč,

        Predsednik komisije:

        g. Peter Kovačič Peršin

        Zemljemerska 12,

        1000  LJUBLJANA

         

         

        Zadeva: odgovor na vaš dopis občinam z dne, 14.10.2004, v zvezi z evidentiranjem prikritih grobišč.

         

        V vašem dopisu navajate, da je vaša komisija evidentirala 390 lokacij prikritih grobišč v Sloveniji. Nadalje želite naj vam posredujemo sezname prikritih grobišč in ostale podatke ter ugotovitve v zvezi s tem iz našega področja. Predlagate naj s tem seznanimo tudi doc. dr. Mitjo Ferenca.

        Prvo bi vam rad povedal in vas seznanil, da sva se dne, 4.7.2003, po telefonu pogovarjala v zvezi s problemom odkrivanja in s postopki evidentiranja prikritih grobišč. Svetovali ste mi edino naj se povežem z generalno državno tožilko go. Zdenko Cerar in z g. doc. dr. Mitjem Ferencem. Torej pred dobrim letom dni niste imeli niti enega pravnega navodila ali pravilnika za delo teh komisij na terenu. Ali se zavedate, da ste bili dolžni usposobiti komisije na terenu in jim pomagati s pravili in navodili za njihovo delo. Povem vam, da smo tavali od osebe do osebe od Policije do Ministrstev za posredovanje podatkov in sodelovanje v delikatnih zadevah. Še danes Okrajna tožilstva in sodišča nočejo vedeti za svoje dolžnosti za dokončanje postopkov. Vlada RS namerno nima urejenih teh relacij in se izmika resnici. Na področju občine Šoštanj smo od februarja 2002 do oktobra 2004 delali na tej zadevi in jo tudi zaključili. Pri tem smo iskali pomoč kriminalistov Policijskih uprav in tudi pomoč ter sodelovanje doc. dr. Mitja Ferenca, ki je dokončal evidentiranje grobišč po strokovni plati in jih je tudi vnesel v register grobišč RS.

        Vse uradne dokumente v zvezi z evidentiranjem in registriranjem prikritih grobišč v občini Šoštanj poseduje doc. dr. Mitja Ferenc. Seveda pa naša komisija poseduje veliko zbranega dokaznega gradiva, ki mu ni vročena in se nahaja pri meni. Zaradi nesodelovanja okrajnega tožilstva v Celju pa delo sigurno ni popolnoma dokončano, ker ne zaslišijo glavnih akterjev, ki so bili udeleženi pri pobojih in vedo za vsa prikrita grobišča.

        Na koncu vam povem, da z vašim sodelovanjem in s funkcijo vaše komisije nisem zadovoljen, ker nam niste prav v ničemer pomagali. Brez navodil, sodelovanja in dobre organizacije ni mogoče izpeljati tako delikatne zadeve, ki tej vladni garnituri v odhodu ni bila po volji.

        Kljub vsemu vas lepo pozdravljam in želim več korajže!

         

        Šoštanj, 22.10.2004                                                   Predsednik komisije za EIOPG:

                                                                                                      Anton Skornšek

         

         

         

        20041105__083_Vlozitev_zahteve_Komprej-Andrija-Poprava-krivic_odvetnik-Jesenko-Marja-nic-ni-dosegel_Angela-Brstanica-in-oce-Kocevski-Rog-vsak-po-2-leti_Pozar.docm

         

        ANGELA KOMPREJ

        RAVNE PRI ŠOŠTANJU 110/a,

        SI - 3325   ŠOŠTANJ

         

        MINISTRSTVO ZA PRAVOSODJE RS,

        VLADNA KOMISIJA ZA POPRAVO KRIVIC,

        ZUPANCICEVA ULICA 3,

        SI - 1000  LJUBLJANA

         

        Zadeva: vložitev zahteve za popravo krivic.

         

        Na osnovi Zakona o popravi krivic,  sprejetega 11. oktobra 1996 in po katerem je še  možno do 31. decembra 2004 vložiti zahtevo za popravo krivic storjenih po 15. maju 1945 leta, s tem dopisom uradno vlagam zahtevo z obrazložitvijo.

        Sem Angela Komprej, rojena 10.05.1929, z dekliškim priimkom Pungartnik in stanujem v Ravnah pri Šoštanju št. 110/a, 3325   Šoštanj. Na vaš naslov se obračam zaradi nepopravljenih krivic, ki so mi bile storjene po krivici leta 1950. Zaradi namernih provokacij prebivalcev na področju okolice občine Šoštanj s strani komunistične oblasti, so mene in mojega očeta obtožili protidržavnega delovanja ter naju zaprli v zapore v Ljubljani. Dne, 4. marca 1950 sva bila z očetom aretirana in sva do junija 1950 čakala na sojenje v Ljubljani. Po zrežiranem sojenju sem bila odpeljana v zapor v Brestanico na prisilno delo. Moj oče je bil odpeljan na Kočevsko, kjer je prav tako moral kot zapornik opravljati prisilno delo na kmečkih posestvih. Iz zapora sem bila izpuščena 2. januarja 1952 leta, moj oče pa tudi 3. januarja 1952 leta. Oče po vrnitvi domov ni hotel  govoriti o grozotah, ki jih je preživel. Pri opravljanju prisilnega dela sem delala pozimi pri sekanju in spravilu lesa. V nezakurjenih sobicah nas je živelo po pet zapornic. Ves ostali čas, ko nismo bile v gozdovih okoli Brestanice,  smo šivale vojaške moške srajce.

        Zaprli so naju zaradi ovadbe Franca Požarja (nekdanjega komandirja v Šercerjevi brigadi, ki se je med 2. svetovno vojno preživljala v naših krajih). Ta isti Franc Požar je zapeljal na desetine naivnih kmetov v nasprotovanje komunistični oblasti. Nagovarjal nas je proti komunistom in, ker ga nismo prijavili na okrajno oblast, nas je prijavil on z trditvijo, da smo delali proti oblasti. V tistem času po vojni sem bila stara 20 let in se mi o politiki niti sanjalo ni. Tudi moj oče se s politiko nikoli ni ukvarjal, vendar ga je hodil Požar nagovarjat v boj proti oblasti. Prav tako je počel Požar z ostalimi našimi sosedi, od katerih so nekateri bili obsojeni na smrt ali na dolge zaporne kazni.

        Po aretaciji naju dveh z očetom so na domu ostali samo stara mati, moja mati in mladoletni brat. Pred tem smo imeli 6 govedi v hlevu, po vrnitvi so nam pustili samo eno staro kravo.

        Na vaš naslov sem vložila preko odvetnika g. Marjana Jesenka vlogo za popravo krivic že dne, 06.12.1996. Do danes me niste prav z ničemer obvestili o reševanju moje vloge. Moj zagovornik g. Marjan Jesenko je od mene izmolzel že 500.000 SIT, pa ni ničesar nastalo od tega. Tokrat se kot navadna neuka občanka ponovno obračam s to vlogo na vaš naslov in zahtevam, da se moj primer obravnava po tem zakonu in vas prosim, da me o tem tudi obvestite. Dovolj mi je zavlačevanja, vso mojo dokumentacijo že imate za obravnavo. Kar se dogaja meni se dogaja mnogim drugim, zato se bomo v nasprotnem primeru obrnili na evropske institucije za spoštovanje človekovih pravic. Hvala Bogu, da smo vendarle ponovno v Evropi.

        Z upanjem na pravično rešitev sem vam za vaš trud zavalim in lepo pozdravljam.

         

        Šoštanj, 05.11.2004                                                                                 Angela Komprej

         

         

         

        20041111__084_Zapis_razgovora_Trogar-Adolf_Skornsek(st)-pobitih-40-Nemcev-v-Ravnah-po-15.maju-izvajal-Nahtigal_Trogar-nic-ve-pove-pa-partizani-so-prekopani.docm

         

        Zapis o razgovoru z g. Trogar Adolfom

         

        Občan S. Anton iz Šoštanja me je informiral o poboju cca 40 nemških ujetnikov v Ravnah po 15. maju 1945. Omenil mi je, da je za poboje vedel in mu je o njih pričal pokojni g. Trogar iz Raven pri Šoštanju. Misli, da je o tem povedal tudi svojemu sinu Adolfu Trogarju, ki danes živi v Ravnah št. 19 pri Šoštanju. Poboje je izpeljal Franc Nahtigal s skupino svojih likvidatorjev ob belem dnevu, teden dni po koncu vojne.

        Ko sem urejal razgovore dne, 5.11.2004, z go. Angelo Komprej v Ravnah v zvezi z vložitvijo zahteve za poravnavo krivic, sem se oglasil na domu g. Adolfa Trogarja (t. št.: 589-30-56). Tokrat ga nisem našel doma, zato sem se odločil, da ga pokličem pred novim obiskom po telefonu.

        9.11.2004 sem ga poklical in tudi dobil doma. Povprašal sem ga ali morda ve kaj o pobojih v Ravnah za katere je vedel njegov oče. Razložil mi je, da mu oče nikoli ni ničesar govoril o tej zadevi, zatorej tudi prav nič o tem ne ve. Pove, da so mu znana neka manjša grobišča v katerih so bili pokopani domači partizani, vendar so le ti bili kasneje prekopani.

        Na žalost mi ne more prav nič pomagati.

        Zahvalil sem se mu za informacijo in sklenil, da poizvem o tem še od koga drugega v Ravnah.

         

        Šoštanj, 11.11.2004                                                              Zapisal: Anton Skornšek

         

         


         

         

        20041202__Grobisce-391-392_Bele_vode_1_2.jpg

         

         


         

         

        20041202__Letalska_slika_Bele_vode_391_392.jpg

         

         

         

        20041214__085_RE_Bavdaz_Lj_Prikrita_grobisca_Bele_vode-karta-grobisce_391-392.docm

         

        Od: Anton Skornšek

        Poslano: 14. december 2004 14:37

        Za: 'Mateja.Bavdaz@gov.si'

        Zadeva: RE: Prikrita grobišča

         

        Pozdravljeni ga. Mateja!

         

        Hvala za poslane dokumente, s katerimi bom lahko argumentirano dokončal primere do sedaj najdenih grobišč v občini Šoštanj. Tudi jaz vam želim vse najlepše v prihajajočem letu 2005, seveda najprej veliko zdravja. Enako želim vsej vaši ekipi, ki delate na naših primerih. Hvala vam za vaše sodelovanje in lep pozdrav iz Šoštanja!

        Anton Skornšek

         

        -----Original Message-----

        From: Mateja.Bavdaz@gov.si [mailto:Mateja.Bavdaz@gov.si]

        Sent: Tuesday, December 14, 2004 1:02 PM

        To: Anton Skornšek

        Subject: Prikrita grobišča

         

         

        Pozdravljeni!

         

        Oglašam se vam v zvezi z grobišči v Belih vodah. Obljubila sem, da vam

        posredujem karti, ko bosta grobišči vpisani v evidenco prikritih grobišč v

        RS. Grobišči sta evidentirani pod identifikacijsko številko 391 in 392.

        Zaris lokacij na karti vam pošiljam v elektronski obliki. V primeru, da

        želite karti tudi v tiskani obliki, mi prosim to sporočite.

         

        (See attached file: 391_392_bele vode_ortofoto.jpg) (See attached file:

        391_392_bele vode.jpg)

         

        Ker je Novo leto skoraj že tu,.... vam želim srečno in seveda veliko uspehov pri raziskovalnem delu!

         

        lp, mateja

        ---------------------------------------------------------------

        Mateja Bavdaž

        Ministrstvo za kulturo, Oddelek za dediščino

        Maistrova ul. 10

        1000 Ljubljana

        www.kultura.gov.si

        mateja.bavdaz@gov.si

        ---------------------------------------------------------------

         

         

         

        20041217__086_razgovor_z_g_Kljajicem_in_Safaricem.docm

         

        Zapis razgovora z g. Damjanom Kljajičem in g. Dragutinom Šafarićem.

         

        17.12.2004 sem poklical po telefonu g. Damjana Kljajiča (tel.št.: 898-26-34). Že pred letom dni sva se pogovarjala o problematiki raziskovanja prikritih grobišč v občini Šoštanj in tudi širše. Takrat mi ni povedal nekih koristnih informacij o delu, ki ga je opravil s tega področja. Tokrat me je nanj naslovil g. dr. Lenasi iz Muzeja iz Slovenj Gradca. Povedal mi je, da sta se z g. Kljajičem pogovarjala o tovrstni problematiki v Šaleški dolini in se spominja, da Kljajič pozna osebo, ki ima informacije o pobojih na teh območjih. Lenasi mi je povedal, da je oseba gradbeni tehnik in živi v Velenju.

        G. Kljajiča sem tokrat povprašal, če dejansko obstaja ta oseba in kje bi jo bilo mogoče najti. Povedal sem mu tudi, da je naša komisija za EIOPG skoraj končala z delom in imamo veliko strokovnega gradiva in zapisanih dokumentov od pričevanj občanov Šoštanja. Povedal sem mu tudi nekaj podrobnosti o delu komisije in kaj vse smo postorili. Pokazal je interes po srečanju in predaji gradiv za potrebe muzeja Velenje. Povedal sem mu, da bo to dobil v elektronski obliki na CD-ju, ko delo končamo. Na vprašanje ali pozna iskano osebo mi je postregel z njegovim naslovom in sicer je to: Dragutin Šafarič, Šaleška 16 – Velenje, tel. št.: 587-10-93. Sklenil sem, da g. Šafariča takoj pokličem, vendar nekaj časa ni bil dosegljiv. Ko se mi je oglasila njegova žena Silva mi je povedala tudi njegovo številko GSM in sicer: 041-439-861.

         

        Istega dne sem poklical na GSM številko g. Dragutina Šafariča. Takoj sva se sporazumela o zadevah, ki jih iščem. Povedal mi je, da osebno sodeluje z g. dr.  Lenasijem in g. Kljajičem v zvezi s poboji po vsej Sloveniji. Osebno spremlja in ureja dokumentacijo o pobojih in razpolaga z ogromno dokumenti v elektronski obliki tudi za področje cele Hrvaške. Na internetnih straneh http://www.safaric-safaric.si predstavlja svoja dela. Prav tako je dosegljiv na Googlu: pieteta. Svoje dokumente shranjuje na Jahu, kjer ima rezervne kopije zaradi nevarnosti izbrisa. Predlaga mi, da svoje dokumente shranim na ta naslov prav zaradi te nevarnosti. Povedal mi je o pobojih Hrvatov v Hudi luknji (likvidator Evgen Esih). Predlaga, da se prvo informiram na njegovih naslovih na Internetu, nakar se po potrebi lahko slišiva ali srečava na njegovem naslovu. Omenil mi je tudi, da pozna osebno Antona Skornška iz Metleč, ki mu je povedal marsikatero skrivnost o hudodelstvih v Šoštanju. Sam se je osebno prepričal, da njegove pripovedi držijo.

        Zahvalil sem se g. Šafariču za prve informacije in ga zaprosil, da ga smem po potrebi poklicati za pomoč in sodelovanje.

         

        Šoštanj, 17.12.2004                                                                     Zapisal: Anton Skornšek