2021-06-03

Analiza antroponimije hrvatskih vladara

Tomislav ili Domislav za Tribinu u Slobodna Dalmaciji

 

Poštovani,

Nakon televizijske serije “Hrvatski kraljevi“ napisao sam 2011.godine članak o antroponimiji hrvatskih vladara, koji se mogao slušati na Radio Dalmaciji, a koji vam dostavljam u prilogu.

U spomenutom članku sam iznio mišljenje da je ime kralja Tomislava de facto bilo Domislav :

K ako sam u početku izlaganja konstatirao da je Tomislav vjerojatno Domislav (na što me je prije dvadesetak godina upozorio pokojni akademik Kruno Prijatelj), reći ću o tome nešto više. Tomislav bi bilo jedino ime hrvatskog vladara koje uz nedvojbeni dočetak „slav“ ima i svetački predložak, ako „tom“ uopće svetačkim predloškom smijemo zvati. No pogledajmo najprije kojim putem i kada do nas dolazi Tomislav. Njega je naime tako zapisao splitski nadbiskup Ivan, vjerojatno Roman, ako ne krvlju onda sigurno obrazovanjem, kome hrvatski baš nije bio u uhu, za vrijeme crkvenih sabora ( 925. i 928.godine )i od tada ga svi prepisuju od Konstantina Porfirogeneta do današnjih dana. Moje je mišljene da je splitski nadbiskup pogriješio samo u prvom slovu, uzevši krivi suglasnik iz skupine dentalnih konsnanata ( „t“ i „d“ ) te je od Domislava napravio Tomislava.

 

 Dodati ću iznesenom da je o ovoj materiji bilo govora  tridesetih godina prošlog stoljeća, ali bez značajnijih odjeka. Ono što me potiče na javljanje jest članak u Slobodnoj Dalmaciji od 23.09.2016. u kojem se na ulomcima kamene plastike iz doba Trpimirovića u crkvi sv. Vida na Klisu spominje hrvatska kraljica koju je Dr. Bužančić protumačio kao Slavu, a Dr. Budak kao Domaslavu. Kako u antroponimiji hrvatskih vladara dominira „i“ (Mislav, Trpimir, Branimir, Muncimir, Krešimir, Držislav), dok je jedina iznimka Domagoj koji i nije iz dinastije Trpimirovića, bio bih skloniji čitanju dosad nepoznate hrvatske kraljice kao D O M I S L A V E. Prihvaćanjem ovog imena hrvatske kraljice mišljenje da se kod Tomislava radi o Domislavu dobija apsolutno logičnu dodatnu potvrdu. Postojanje ženskog imena Domislava, nedvojbeno ukazuje da je i muško ime Domislav apsolutno logičan slijed.

 Nema nikakve dileme da će se nakom višestoljetnog Tomislava, Domislav vrlo teško probijati, kako kod laika tako i kod onih drugih, pri čemu će pijetet prema precima i prethodnicima stajati nasuprot istini. No potsjetiti ću da je i Aristotel govorio kako mu je drag Platon, ali mu je draža istina.

 

U Splitu, 23.09.2016.                     Mario-Nepo Kuzmanić

 

(…)

 

Televizijska serija „Hrvatski kraljevi“ potiče me da kažem nešto više o antroponimiji hrvatskih vladara, te da ukažem na mogućnosti koje takva analiza nudi. U samoj seriji je nekoliko puta bilo riječi o postepenom prihvaćanju kršćanstva, pri čemu se djelovanje svećenika konfrontiralo s duboko ukorjenjenim tradicijama prenošenih usmenom predajom. Hrvatski vladari još od Mislava (835-845) grade crkve ispoljavajući kontinuirano svoju pobožnost, od čega eventualno odstupa samo Domagoj. No unatoč očitoj kristianizaciji hrvatskih vladara oni će dugo zadržati narodna imena kao što su Borna, Vladislav, Mislav, Trpimir, Domagoj, Zdeslav, Branimir, Muncimir, Tomislav ili vjerojatnije Domislav, Trpimir, Krešimir i Miroslav. Istom nakon Miroslava koji je prema poljičkoj predaji preko sinova Krešimira, Tješimira i Elema rodonačelnik poljičkih didića,  koji vlada od 945-949.,a koga je prema Konstantinu Porfirogenetu ubio moćni ban Pribina, na prijestol dolazi njegov brat Mihajlo Krešimir koji vlada od 949-969., muž kraljice Jelene, Zadranke od roda  kojeg su povjesničari nazvali Madijevcima po rodonačelniku Madiju. Riječ je dakle o prvom pojavljivanju svetačkog imena kod osobe koja sjedi na hrvatskom prijestolu preko koje činjenice hrvatska historiografija uglavnom prelazi šutnjom. Prihvaćanje svetačkih imena makar samo kod vladara nesumnjivo predstavlja korak naprijed u prihvaćanju kršćanstva premda ono najčešće ima političku dimenziju. Postavlja se pitanje koji su bili razlozi zbog kojih je Krešimir dobio svetačko ime koje očito nije dobio kao malo dijete jer bi u tom slučaju i njegov brat Miroslav također dobio svetačko ime. Podsjetio bih da su se dvadesetak godina prije stupanja na prijestol Mihajla Krešimira održavali u Splitu crkveni sabori (925-928) koji su osim rasprave o jurisdikciji splitske nadbiskupije donijeli odluku o zabrani slavenske službe božje koja se doduše nije poštovala, a ni splitska crkva izvan Splita nije na njoj posebno inzistirala. Premda u borbi za vlast prisutnoj u Hrvatskoj i ne samo njoj, ranije i kasnije, nije teško pronaći casus belli, moguće je da se eventualna polarizacija između braće (Miroslava i Krešimira) temeljila dijelom i na pitanjima splitskog sabora. Stoga je moguće da je Mihajlo Krešimir kao predstavnik latinske struje, te kao muž Zadranke Jelene pripadnice moćnog roda Madijevaca, nedvojbeno latinske (romanske) orijentacije, kršten u odrasloj dobi ( kao što je nešto ranije bio kršten bugarski kan Mihajlo Boris ). Kada dalje analiziramo kontinuitet imena hrvatskih kraljeva vidjeti ćemo da je utjecaj Zadranke Jelene, čiju je nadgrobnu ploču iz 976. godine otkrio zaslužni hrvatski arheolog don Frane Bulić, bio možda i dominantan. Dok je njezin sin zabilježen u dokumentima kao Stjepan Držislav, njegovi sinovi su zabilježeni s narodnim imenima Svetoslav, Krešimir i Gojslav. O Jeleninom romanskom utjecaju zasigurno govori i njezin sarkofag koji primjer nisu slijedili njeni potomci jer do danas nije pronađen nijedan sarkofag hrvatskih kraljeva koji su vladali nakon nje. Evidentno je da nakon njezine smrti imamo zastoj u prihvaćanju svetačkih imena jer su njeni unuci zabilježeni isključivo narodnim imenima. Krešimira koji vlada od 1000-1030., nasljeđuje sin Stjepan (vlada do 1058) kome se ne navodi narodno ime. Njegovi sinovi bili su prema emisiji „Hrvatski kraljevi“, koja se poziva na jedan korčulanski dokument, stariji Gojslav i mlađi Petar Krešimir, koji je zavladao nakon smrti starijeg brata za koju je bio osumnjičen. Ovo bi bio drugi slučaj u hrvatskoj povijesti da je mlađi brat sa svetačkim imenom, bilo da ga je dobio ranije ili prilikom stupanja na prijestol, pobijedio starijeg koji je zabilježen samo narodnim imenom, imajući nedvojbenu podršku crkve na čelu sa splitskim nadbiskupom Nakon Dmitra Zvonimira, možda iz pobočne Trpimirove loze, koji vlada od 1075-1089., na hrvatski prijestol se za kratko popeo Stjepan, nećak Petra Krešimira, moguće sin ubijenog Gojslava kao posljednji iz dinastije Trpimirovih potomaka. Analiza narodnih imena hrvatskih vladara pokazuje da gotovo svi imaju dočetak na „mir“ ili „slav“. Izuzetak je Borna, te Domagoj za koga se kaže da nije bio iz Trpimirove dinastije. Njegov različiti dočetak dodatna je potvrda iznesene tvrdnje. Premda prvo svetačko ime nosi Trpimirov sin Petar, o kome ništa ne znamo, prvo svetačko ime kod hrvatskih kraljeva jest Mihajlo, pri čemu je interesantno navesti da je Mihajlo prvo svetačko ime kod nekoliko susjednih naroda odnosno njihovih vladara. Tako je bugarski kan Boris koji vlada od 853-888., 864. kršten kao Mihajlo. Humski knez koji zajedno s Tomislavom prisustvuje crkvenom saboru u Splitu 925. godine također je Mihajlo, a ime Mihajlo nosi i dukljanski kralj Mihajlo koji vlada od 1050-1082., a koji je kraljevske insignije dobio od velikog pape Grgura VII. Evidentno je dakle da se  na čelu Hrvatske, Duklje i Bugarske nalaze osobe istog imena. Inače ime čuva spomen na arhanđela Mihaela koji se kod nas javlja o obliku Mihovil uz brojne inačice. Uz Petra kod Petra Krešimira najčešće svetačko ime je Stjepan koje na grčkom Stefanos znači okrunjeni, ovjenčani, koje osim Stjepana Držislava, bez narodnog imena nose njegov unuk i šukun unuk, posljadnji od Trpimirovog roda. Stjepan s značenjem okrunjeni često je prisutan i kod susjednih naroda. Tako je Stjepan ( mađarski Ištvan ) prvi mađarski kralj pokršten oko 1000. godine ( od Borne do Mihajla Krešimira cca 140 godina, od Arpada do Ištvana cca 110 godina, te od Asparuha do Mihajla Borisa 185 godina). Stjepan je također dominantno svetačko ime kod srpskih i bosanskih vladara kao što su Stevan Nemanja (potrebno je kazati da je pod utjecajem Bizanta i pravoslavne crkve bio dugo prisutan Stefan da bi u zadnjim stoljećima prevladao Stevan o čemu svjedoči Stevan Sinđelić, Stevan Mokranjac, Stevan Sremac, Stevan Doronjski i mnogi drugi ) i Stjepan sin Kotromanov ( evidentna je slavenska averzija prema slovu „f“, koje je u Stefanu mijenjano s „p“ i „v“, slično Pilip i Vrane ).

Što se tiče posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića ili prema nekim povjesničarima Snačića, reći ću da Šidak u komentaru Šišićeve povijesti Hrvata konstatira da ne samo da nema nikakvih dokaza da je Petar od roda ili plemena Snačića, nego je to neosnovana kombinacija jednog našeg povjesničara iz druge polovice XIX stoljeća. Kada ovome dodamo da se prezime na našim prostorima (u Zadru i Dubrovniku) počima javljati krajem XIII, odnosno početkom XIV stoljeća, onda je potpuno jasno da Petar Svačić odnosno Snačić doprinosi pogrešnoj, ali široko prisutnoj percepciji ranijeg nastanka prezimena. Iz svega iznesenog je evidentno da antroponimija korektno analizirana ima svoje mjesto u historiografiji.

Kako sam u početku izlaganja konstatirao da je Tomislav vjerojatno Domislav (na što me prije dvadesetak godina upozorio pokojni akademik Kruno Prijatelj), reći ću o tome nešto više. Tomislav bi bilo jedino ime hrvatskog vladara koje uz nedvojbeni dočetak „slav“ ima i svetački predložak ako „tom“ svetačkim predloškom smijemo zvati. No pogledajmo najprije kojim putem i kada do nas dolazi Tomislav. Njega je naime tako zapisao splitski nadbiskup Ivan, vjerojatno Roman ako ne krvlju onda sigurno obrazovanjem kome hrvatski baš nije bio u uhu, za vrijeme crkvenih sabora (925. i 928.godine ) i od tada ga prepisuju svi od Kostantina Porfirogeneta do današnjih dana. Moje je mišljenje da je splitski nadbiskup pogriješio samo u prvom slovu, uzevši krivi suglasnik iz skupine dentalnih konsonanata („t“ i „d“), te je od Domislava napravio Tomislava. Dok je Tomislava gotovo nemoguće etimologijski tumačiti, dotle je Domislav u potpunosti logičan povezujući „dom“ i „slavu“. No da u Dalmaciji nije nedostajalo „gluhih telefona“ svjedoče uz ranije spomenutog Stefanosa i primjeri Hrisogona koji je postao Grisogon, pa Krševan, Anastazije koja je postala Stošija , Eufemije koja je postala Fuma, volpeculla (latinski: lisičica) koja je postala bulpicella itd.