|
In kaj vse lahko gledam pod oknom, kjer me je policija preganjala - S KOM SO MENE ENAČILI SAMO DELAL SEM DOLGO V NOČ, NA POTI NA POČITEK DOMOV PA SO MI VELENJSKI POLICAJI PRIREJELI NOROSTI VSAK DAN JE NA STOTINE VOŽNJE SKOZI RDEČO LUČ, POLICIJE PA NIKOLI IN NIKJER, DIVJASTVO SE RAZVIJA POD OKRILJEM NESPAMETNEGA PLANIRANJA, KAJ IN KDAJ SE POČNEJO NOROSTI, KI JIH JE POTREBNO OBRZDATI PRAVOČASNO RDEČA DVORANA - KOLIKO NOČNEGA DIVJANJA, NORENJE Z AVOTOMOBILI V ZELO POZNIH NOČNIH URAH - POLICIJE PA NI  |
Safaric Dragutin, Saleska 16, 3320 Velenje, Slovenija PISMO JAVNOSTI, ZARADI POSTOPANJA POLICIJE in SODSTVA PROTI MENI Sem zasebni projektant in imam moj delovni biro od doma oddaljen 1500m, edina pot do mojega biroja je glavna mestna cesta znana pod imenom Saleska cesta. Moj delovni dan se ze preko petnajst let zakljucuje obicajno pozno v noci in se vracam domov po polnoci po tej cesti. Grda navada velenjske policije je, da se dostikrat dva ali celo trije avtomobili zadrzujejo na kriziscu znano kot krizisce pri bazenu. Promet po polnoci je izredno redek na tej magistralni prometnici. Prav zaradi tega stalnega cepenja policije na tej glavni cesti, sem bil velikokrat zaustavljen in kontroliran brez potrebe na tej prometnici v nocnih urah. Je to res bilo kar tako? Zaradi vrste komplikacij na tej prometnici in hudega motenja moje osebnosti, sem se tej policiji uprl (ne vozim pa se samo po Velenju!), ko so me zaceli zasledovati na dvorisce pred vhodom tako, da so uporabljali prizgano luc in uporabili zvocno sireno pod okni stanovalcev, v noci med prvo in drugo uro. Trpel sem njihovo obnasanje nad menoj na cesti, tu na dvoriscu pred sosedi v nocnih urah pa sem se jim uprl tako, da nisem vec dovolil kontrolo alkohola, ravno tako so mi postavljali vprasanja ali sem uzival mamila. Pri mojem prvem uporu policiji na dvorisce, sem po njihovem zakljucku odlozil vozilo in sem se napotil na policijo oddaljeno od doma komaj 300m, ter tam protestiral za tako obnasanje policije. Ravno tako sem predlagal dezurnemu nocnemu delavcu, ako je vprasanje alkohol pri meni, naj ga izvrsimo tu na policijski postaji, ne bom pa vec dovolil ponizanja pred sosedi, kar so velikokrat naredili z menoj. Zjutraj sem se ponovno oglasil na policiji. Moje glavno vprasanje policiji je bilo, kdaj se bodo prenehali poigravati z menoj v nocnih urah, ko se vracam z dela? Nekaj mesecev kasneje se je natancno vse ponovilo, ob istem casu, na istem mestu. Ponovno sem se policije uprl na mojem parkiriscu. Ravno tako sem po odlozitvi vozila odsel na policijo protestirati zaradi obnasanja njihovih policajev. Dezurni policist niti ni zabelezil moj prihod na policijo in protest zaradi stalnega motenja policije. Tudi tokrat sem ponudil, da se alkotest naj naredi tu na postaji, ako je to problem in ne pod oknih na dvoriscu pred sosedi, ker se je to zastrasevanje ze preveckrat ponovilo. Zaradi zapletanja s policijo in mojega trdnega upiranja takemu obnasanju policije, so ti zaceli svojo taktiko tako, da jim je uspevalo zaustaviti me ze na cesti in ne vec na dvoriscu. Za menoj pa se prej podili zato, ker v nocnih urah vozilo zaradi zarometov od spredaj ne prepoznas, vozil pa sem popolnoma pravilno brez napake ali izzivanja. Vse nocne kontrole, ko sem se vracal z dela, jim moj alkotest ni bil po volji, vecna »nicla«. Pricakoval sem vecjo zrelost sodnice Vrbiceve in celo Senata R.Slovenije za prekrske v prometu, pa je tudi njej spodletela logika. Ena od hujsih napak je bila tudi taksna, da je kraj mojega upiranja policiji lociran na prometni cesti in ne na dvoriscu. Ravno tako »pravicniki« niso opazili pri svoji razsodbi, da so policijske kontrole ali vznemirjanje mene izvajali tako, da je policija mene zaustavljala tako, ko sem odpeljal mimo njih, torej, ko so prepoznali vozilo, so se zapodili za menoj nekaj sto metrov do mojega doma. Da bi si olajsal zivljenje in strah moje druzine, sem se odlocil, da bom na delo v moj biro v vecernem casu hodil pes in se nocnih urah tudi vracal domov pes. Tako imamo sedaj vsi mir, tako kot jaz in tudi »utrujena« policija. Priznati moram, vse skupaj pa traja ze tri leta, zacel sem se ponovno voziti v nocnih urah, da se policija vec zadrzuje – da se ne dolgocasi na kriziscu pri bazenu. Koncna ODLOCBA Senata in sodnice je tako oblikovana, da se prvi primer – upor spozna kod zastareli, za drugega pa sem kriv in da moram odsluziti predpisano mi kazen. Ni sporni clen in stopnja kazni, sporno je ravnaje policije in sodnice, ki je za mene odlocilne argumente namerno spustila. Ker nisem bil nicesar kriv, nisem naredil nikakrsen prekrsek za tako preganjanje od strani policije, torej bil sem veckrat vznemirjan od strani policije, sodnico Vrbicevo obtozujem za vse posledice, ki bodo nastale v zvezi te nepravicne odlocbe. Zakaj se vse to meni dogaja? Kdo sem jaz in zakaj me velenjska – domaca policija ljubi? Dvajset let bo ze, odkar skrbno zbiram na razne nacine informacije o genocidu, ki se je dogajal 1945. leta na tem obmocju. Poleg vec deset tisoc pobitih slovenskih drzavljanov je tu koncalo svoje zivljenje ogromno stevilo Hrvatov in drugih narodov. Poleg manjsega poskusa nastopa v javnosti tu v Sloveniji, kjer se o tem ni smelo niti misliti, sem se napotil drugam. Tako je v drugem mesecu 1998.leta bila obsirna objava v uglednem pisateljskem casopisu "Hrvatsko slovo", kar na polnih treh straneh, predvsem na temo masovnega poboja civilistov, od Velenja oddaljeno komaj 8km, znani kraj »Huda luknja«. Nato pride 1999. leto in prva javna in zastrasujoca odkopavanja trupel v Bohovem pri Mariboru, od gradnji obvoznice avtoceste. V knjigi, ki je 2000.leta razburila duhove pri krvnikih, znana pod imenom "Tudi mi smo umrli za domovino", je na koncu knjige v mojem prispevku napoved, da razpolagam z zbranimi podatki, ki jih elektronsko obdelujem, za preko sesto grobisc v Sloveniji, ter trditev, da je na podrocju Slovenije bilo pobitih preko seststo tisoc ljudi, vemo pa, da tu govorimo predvsem o Hrvatih! Tekanje velenjske policije za menoj, vznemirjanje in zasledovanje na dvorisce, kot za kriminalcem, se sovpada z mojo pospeseno aktivnostjo od 1998.leta in z zgoraj navedenimi odkrivanji v javnosti nekoc storjenimi zlocini nad nedolznim ljudstvo, ki so jih oropali in jih nato ubili. Ubijali so jih na najbolj zverinski nacin, cemu jaz recem, da so to delali "bolniki"! To je moj greh, ki sem si ga prisluzil z mojim razkrivanjem zlocinov, naj se dodam, da sem raziskovanje razsiril na celotno podrocje takratne Jugoslavije, ker drugace ne morem priti do objektivnejsih podatkov. Z elektroniko pa si lahko zelo pomagam in izmenjavam podatke na mednarodnem podrocju. Nekoc je to bila ena drzava, pod enim krvniskim poveljstvom! Namen tega mojega pisma je, opozoriti na »prebrisane« nedolzne prometne kontrole pred pragom stanovanja in ponizanja pred sosedi, kjer imam popolno cisto vest. Pismo je namenjeno sirokemu krogu znancem, v Sloveniji in v tujino, ravno tako tudi sodnici in Senatu, pismo bo odpotovalo na stotine naslovov, da jih opozori, kako je se vedno aktualno vprasanje likvidacij in masovnih pobojev, ki so se zgodili pred sestdesetih letih. Velenje, 2002-06-17. OTVORENO PISMO SLOVENSKOJ I EUROPSKOJ JAVNOSTI, ZBOG POSTUPANJA POLICIJE i SUDSTVA PROTI MENI ZBOG SUSTAVNOG MALTRETIRANJA OD STRANE SLOVENSKE POLICIJE PA I SUDSTVA Samostalni sam projektant, imam moj radni biro od stana udaljen 1500m, i jedini put do mojeg biroa je glavna gradska prometnica poznata pod imenom Saleska cesta. Moj radni dan već preko petnaest godina zavrsava kasno u noć te se vraćam kući poslije pola noći po toj cesti. Losa navika velenjske policije je, da se često puta dva ili čak tri policijska vozila zadržavaju na raskrsću zvanom »kod bazena». Promet poslije pola noći je jako rijedak na toj magistralnoj cesti. Zbog tog stalnog zadržavanja policije na toj glavnoj prometnici, bio sam često puta zaustavljan i kontroliran u noći bez ikakve potrebe. Dali je to bas tako? Zbog brojnih zaustavljanja na toj prometnici te utjecanja na moju osobnost, odupro sam se takvoj policiji (ali ja se ne vozim samo po gradu Velenju!), kada su me počeli slijediti u dvoriste pred ulaz u zgradu, upotrebljavajući upaljeno policijsko svijetlo uz upotrebu policijske sirene i sve to pod prozorima mojih susjeda u noći između jedan i dva sata. Podnosio sam njihovo zastrasivanje na prometnicama, dok sam se na dvoristu pred susjedima u noćnim satima odupro tako, da nisam vise pristao na kontrolu alkotesta, te su mi tu postavljali pitanja, da li sam uzimao drogu. Kod moga prvog otpora policiji na dvoristu, poslije policijske obrade izisao sam iz vozila te se uputio na policiju udaljenu od mog doma svega 300metara, i tamo protestirao za takvo ponasanje policije. Predložio sam noćnom dežurnom na policiji, ako je u pitanju alkohol, neka izvole izvrsiti test ovdje na policijski stanici, ali da ne želim vise da me ponižavaju pred susjedima sto su vise puta napravili u mome dvoristu. Sutradan u jutro ponovno sam krenuo na tu policijsku stanicu. Moje glavno pitanje policiji bilo je, kada će se prestati poigravati sa mnom noću, kada se vraćam iz mog ureda? Nekoliko mjeseci kasnije sve se ponovilo, u isto vrijeme, i na istome mjestu. Opet sam se na tom mojem parkiralistu odupro. Ponovno sam posle policijske obrade izisao iz vozila i otisao na policiju protestirati zbog ponasanja njihove djelatnika. Dežurni policajac nije niti zabilježio moj dolazak i moj protest zbog njihovog visekratnog takvog ponasanja. Opet sam ponudio policiji, da ako je u pitanju alkotest, neka ga izvole izvrsiti tu na policijskoj postaji a ne na dvoristu pod prozorima od susjeda, sto se već vise puta ponovilo. Zbog ovakvih sukoba sa policijom te mog čvrstog odupiranja njihovom ponasanju, počeli su upotrebljavati drugu taktiku tako, da im je uspijevalo zaustaviti me na cesti a ne vise u mom dvoristu. Za mnom su jurili zato, jer u noćnoj vožnji zbog farova ne možes od sprijeda prepoznati vozilo, iako sam vozio normalno, ne i prebrzo. Kod svih ovih noćnih kontrola, prilikom mog povratka kući, moj alkotest im nije bio po volji, jer je uvijek bio »nula«. Očekivao sam veću zrelost sutkinje Vrbićeve i čak Senata R.Slovenije za prekrsaje u prometu, ali je i njima otkazala logika. Jedna od većih gresaka je bila ta, da me nakon toga policija počela zaustavljati na prometnici a ne vise u mom dvoristu. Isto tako suci nisu primijetili kod svoje presude, da je policija kontrolu ili uznemiravanje vrsila tako, da me zaustavljala, tek kada sam prosao pored njih, dakle, kada su prepoznali moje vozilo. Tek tada bi upalili motor i pojurili za mnom onih nekoliko stotina metara do mog doma. Da bi si olaksao život i smanjio strah moje obitelji, odlučio sam, da ću u moj biro u večernjim satima odlaziti pjesice, tako da sam bio primoran u noćnim satima također se vraćati kući pjesice. Sada imamo svi svoj mir, i ja i »umorna« policija. Priznati moram, sve ovo traje tri godine. No sad sam se počeo opet voziti u noćnim satima, ali se policija vise ne zadržavana raskrsću kod bazena. Konačna ODLUKA Senata i sutkinje je tako formulirana, da je moj prvi primjer – otpor prihvaćen kao zastarjeli, dok sam za drugi slučaj kriv i osuđen na propisanu kaznu. Nije bitan članak i stupanj kazne, već ponasanje policije i sutkinje, koja je za mene odlučujuće argumente namjerno izostavila. Posto tada nisam nista skrivio, nisam napravio nikakav prekrsaj za takvo gonjenje od strane policije, a bio sam vise puta uznemiravan od strane policije, sutkinju Vrbičevu optužujem za posljedice, koje će slijediti kao posljedica neopravdane potjere. Zasto se ovo događa meni? Tko sam ja i zasto me velenjska – domaća policija «ljubi»? Bit će dvadeset godina, otkako prikupljam na razne načine informacije o genocidu, koji se dogodio 1945.godine na ovom području. Pored nekoliko desetaka tisuća pogubljenih slovenskih građana ovdje je zavrsio život ogroman broj Hrvata i drugih naroda. Poslije manjeg pokusaja istupanja u javnosti ovdje u Sloveniji, gdje se o tome nije smjelo niti misliti, posao sam dalje. Tako je u veljači 1998.godine bio opsiran napis u uglednome književnom časopisu »Hrvatsko slovo«, čak pune tri stranice, na temu masovnog ubojstva civila, od Velenja udaljenog mjesta jedva 8 km, poznatog kao »Huda luknja«. Onda dolazi 1999.godina i prvo javno zastrasujuće otkopavanje kostura u Bohovem kod Maribora, kod gradnje zaobilaznice. U knjizi, koja je 2000.godine uznemirila duhove kod krvnika, poznata pod imenom »I mi smo umrli za domovinu«, nalazi se i moj prilog u kojem nagovjesćujem, da raspolažem na osnovi sakupljenih podataka, koje elektronski obrađujem, o saznanjima o preko sesto grobista u Sloveniji, te tvrdim, da je na području Slovenije bilo poubijano preko sesto tisuća ljudi, a poznato je, da je riječ uglavnom o Hrvatima. Trčanje velenjske policije za mnom, uznemiravanje i jurnjava na moje dvoriste, kao za kriminalcem, usporedivo je sa mojom pojačanom aktivnosću od 1998.godine i već tu spomenutom objelodanjivanju u javnosti nekada počinjenih zločina nad nedužnim ljudima, koje su opljačkali te ih jos i pobili. Ubijali su ih na zvjerski način, za koji ja kažem, da su to radili »bolesnici«! Ovo je moj grijeh, kojeg sam si priskrbio mojim razotkrivanjem zločina, a moram dodati, da sam istraživanja prosirio na čitavo područje nekadasnje Jugoslavije, jer inače bi tesko dolazio do objektivnih podataka. Sa elektronikom si možemo pomoći i izmjenjivati podatke na međunarodnom području. Nekada je to bila jedna država, pod jednim krvničkim vodstvom ! Namjera mog pisma je, upozoriti na »postene« nedužne prometne kontrole pred pragom stana i ponižavanje pred susjedima, gdje imam čisti obraz i savjest. Pismo je namijenjeno sirokom krugu prijatelja i znanaca, u Sloveniji i u inozemstvu, isto tako sutkinji i Senatu. Pismo će biti poslano na stotine adresa, da upoznam javnost, kako je jos uvijek goruće pitanje likvidacije i masovnih ubojstava, koja su se dogodila prije pedeset sedam godina. Velenje, 17.06.2002. OPEN LETTER TO SLOVENIAN AND EUROPEAN PUBLIC DUE TO PERMANENT HARASSMENT BY SLOVENIAN POLICE ZBOG SUSTAVNOG MALTRETIRANJA OD STRANE AND JUDICIAL SYSTEM I am private architect and my office is placed some 1500m from my home. The only way to get to my office is the road known Saleska cesta. My working day finishes late at night and I return home after midnight taking the mentioned road. The bad habit of the Police of Velenje is that very often two or even three police cars are parked at the crossroads known "at the swimming pools". The traffic after midnight is of low density on this main road. And due to the permanent parking of the police cars at this main road, I was often stopped and controlled without any need. Is it really so? Due to numerous stops at the mentioned road and disturbances, I offered resistance (because I am not driving the car around the town of Velenje only !), when they started to follow me in my courtyard in front of the main entrance, using police lights and police-car sirens, and all this under the windows of my neighbors in the night between one and two o’clock. I endured their intimidation on the road, but in my courtyard, under the windows of my neighbors late in the night I resisted in the way refusing the breath-test. Then they started to ask me if I was taking drugs. After my first refusal of breath-test in the courtyard of my home, I went directly to the Police station, which is only 300 m away from my home, and there I protested. I proposed to the policemen of the day to make the breath-test in the police station instead of humiliating me in front of my neighbors that was done several times in my courtyard. The next morning I went again to the police station. My main question was when they would stop to toy with met at night, on my way home. Few months later everything repeated again, at the same time, and at the same place. I offered resistance again. I left my car and went to the police station to protest against behavior of their police officers. But the officer of the day did not note either my arrival or the protest due to their repeated provocation. Due to such conflicts with police and my permanent resistance, they started to use different tactics. They started to stop me on the open road and no longer in my own courtyard. They followed me although my drive was normal, without any provocation. All these night controls of my breath-tests did not suit them because they always were "zero". I expected much more maturity by the judge Ms. Vrbiceva and even by Senate of the Republic of Slovenia (traffic court), but I was very disappointed. One of the main mistakes was that the police started to stop me on the open road and no longer in my own courtyard. Also, the judges did not notice that the police controlled me and harassed me in the way that they stopped me only when I passed them and when they recognized my vehicle. Only then they would start their cars and speed me the last few meters to my home. In order to make my life easier and to spare my family, I decided to walk to my office and consequently I was forced to walk home late at night. Now we have our peace, both myself and the “tired” police of Velenje. I must admit that this has been lasting for three years. But few days ago I started again to drive late in the night and I noticed that the police cars were no longer parked at the cross-roads called "at the swimming pools". The final Senate DECISION and that of the judge was formulated in the way that the resistance was accepted as the case expired by limitation, while in the second case I was sentenced according to the law. It is not important the article or the degree of the sentence, but the behavior of the police and the judge, who left out the arguments important for me. Since I never violated any law and I did not commit any transgression, I accuse the judge Vrbičeva for consequences that will follow as consequence of unjustified pursuit. And why is all this happening to me? Who am I and why the police of Velenje – my local police "loves me"? It is going to be twenty years since I started to collect various information regarding genocide that took place on this territory in 1945. Beside some ten thousands of executed Slovenian citizens, a large number of Croats and other peoples were murdered too. After an attempt to publish some articles in Slovenia, where it was tabooed I went further. In February 1998 it was published, three full pages, in the literary periodical "Hrvatsko slovo", the article treating mass murders of civilians in the place "Huda luknja" some 8 km away from Velenje. Then it comes the year 1999 and the first frightening discovery of skeletons in Boven near Maribor, on the occasion of building the road. In the book that appeared in 2000, that disturbed the ghosts of executioners, entitled "We also died for our fatherland", there is an article in which I announced that I disposed, on basis of the gathered details already electronically processed, with knowledge of some six hundred graveyards in Slovenia, claiming that on the territory of Slovenia over six thousand of people were executed and it is known that there is question mostly of Croats. The running of the Police of Velenje , the disturbance of my neighbors and entrance into my courtyard late in the night, as if I were a criminal, is explained by my intensified activities since 1998 and in the already mentioned publication of crimes committed on innocent people, who were first plundered and then murdered. They were executed in the bestial way for which I say that were done by “sick people”. My only sin is discovery of crimes, which I extended on the whole territory of the former Yugoslavia. Otherwise it would be difficult to get all relevant information. With electronic facilities we are able to exchange information on international scale. Some time ago it was one state, but under the patronage of the same cruel government! The intention of my letter is to warn about the "honest" innocent traffic control on the threshold of my home and humiliation in front of my neighbors, where I have spotless reputation and clear conscience. This letter is intended for the expanded circle of friends both in Slovenia and abroad. This letter will be sent to the hundreds of addressees in order to acquaint the public about still pressing problem of liquidations and mass murders that took place some fifty-seven years ago. Velenje, 2002-06-17., Safarić Dragutin |