2009-05-12

Hodočašće „Dravskom trasom križnog puta“ u dužini od 700 kilometara

      Pred 64 godine engleska je vojska u južnoj Austriji u ruke partizana izručila više stotina tisuća izbjeglica i vojnika koji su od straha od osvete i smaknuća pohrlili predati zapadnim saveznicima. Izručeni narod i vojska, koja se sastojala uglavnom od pripadnika hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, od domobrana i ustaša, kojima je najveći grijeh bio što su se borili za svoju samostalnost, protiv ugnjetavanja naroda koji su ih u prošlosti podjarmljivali i na sve načine iskorištavali.

     Dio izručene vojske i naroda ubijen je u Sloveniji, a svirepim ubojstvima prethodila su mučenja i poniženja. U to doba sretni su bili oni koje su pripadnici osvetničke partizanske vojske odmah ustrijelili. No mnogi nisu bili te sreće, neki su i živi bacani u jame, vrtloge rijeka, vodene bujice. Jedni su kao što nam je danas poznato ugurani u rudnike i ostavljeni da tamo u najgorim mukama umru. Monstruozni su bili načini smrti kojima su krvnici nad obespravljenim pukom iživljavali. Pljačke, otimačine bili su samo sastavni dio povampireno obreda klanja.

    No u prvi mah nije se moglo poubijati svi koje su Englezi izručili, dio ih je ipak preživio te su u marševima smrti upućivani na tzv. križne putove gdje s kojih se mnogi vratili nisu. Kako je osnovna krivnja izručene vojske bila želja za samostalnom hrvatskom državom ubijali su ih nemilice, a da bi se uništila i svaka pomisao na hrvatsku samostalnost ubijeno je sve što je hrvatski mislilo i hrvatsku sanjalo. Poubijani su prvotno  svi časnici, intelektualci, a kako je svećenstvo bilo jedno od najškolovanijih predvodnici partizansko-komunističkog terora posebno su se obrušili na katoličke svećenike i Crkvu.

  Jedan od kolona križnog puta krenula je iz Maribora preko Varaždina, Koprivnice i Osijeka prema Vukovaru i istoku bivše tvorevine. Na putu su nastala brojna stratišta i grobišta. Nakon 46. godine nad zarobljenim vojnicima i civilima isti mentalni sklop izvršio je ubojstvo bespomoćnih hrvatskih branitelja, koji su se sukobili mnogobrojnom i bolje naoružanom neprijatelju. Grobište na Ovčari simbol je povratka povampirenog zla koje kao da se nakon sna od pola stoljeća ponovno probudilo. 

        Zbog toga se svake godine, povodom Bleiburške tragedije održava hodočašće stazama patnje i bola, stazama poniženja i gaženja ljudskog dostojanstva kako bi se i ostalim, malo manje osjetljivim i nešto bešćutnijim sunarodnjacima skrenula pozornost da smo svoju samostalnost dužni i tim bezbrojnim žrtvama.

            Tako su i ove godine na put prema Bleiburgu, krenuli hodočasnici Josip Buha Dida i Branko Čulo, na put dug 700 kilometara da bi takom odali počast žrtvama koje su pred 64 godine ubijene iako ubijene biti nisu trebale. Krenuli su na put prema Bleiburgu, mjestu gdje je pred 64 godine hrvatska vojska položila oružje, mjestu gdje je izbjeglo stanovništvo vraćeno i prepušteno na milost i nemilost svojih progonitelja. Branko i Dido pješaće svoj križni put, želeći se napojiti na putu muke svojih sunarodnjaka, a u subotu 16. svibnja sudjelovat će sa brojnim tisućama sjećanju na stradanje i likvidacije svojih sunarodnjaka. Komemorativni put stradanja Josip je započeo 26. travnja u Vitezu, odakle je trasom preko Žepča, Doboja, Modriče, Babine Grede, Vukovara i Ovčare došao do Borova gdje su hodočasnici sudjelovali u komemoraciji i sjećanju na ubojstvo 12 hrvatskih policajaca koji su 2. svibnja 1991. godine poubijani u pripremljenoj zasjedi. Trasom uz Dravu hodočasnici su na varaždinsko područje prispjeli u subotu, kad su došli do Ludbrega, te su zastali i u Čukovcu gdje su kod spomen križa zapalili svijeće, a prenoćili su kod obitelji Nade i Pavla Kancijana. U nedjelju su prispjeli u Varaždin, a u ponedjeljak ujutro, 11. svibnja krenuli su prema Sloveniji, a na putu kroz Varaždinsku županiju posjetili su i grobište Pancericu u Virje Otoku gdje su kod spomen križa zapalili svijeće te se odmorili kod mještana naselja. Na putu prema graničnom prijelazu Dubrava Križovljanska zastali su i kod spomen križa u Lovrečanu, koji je postavljen iznad grobišta u kojem su pokopane žrtve udbine likvidacije iz srpnja 1946. godine, a sretna put poželjeli su im i dobročinitelji

         Pomoć u realizaciji zacrtanog pješačko-molitvenog puta hodočasnicima su pružili i članovi Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, a hodočasnike je na graničnom prijelazu, na ulasku u Sloveniju dočekao Dragutin Šafarić, predsjednik Povjerenstva društva iz Velenja koji će im biti na pomoći u prolasku kroz susjednu državu koju će hodočasnici napustiti 14. svibnja kod Dravograda gdje će im se priključiti hodočasnici koji iz ostalih smjerova Hrvatske dolaze na obilježavanje 64 obljetnice stradanja poznatom pod nazivom Bleiburška tragedija. Prvi spomen hod trasom od Ovčare i Vukovara, do Bleiburga tzv. dravskim smjerom „križnog puta“ 1945. godine, hodočasnici pješače svake godine, a prvi puta se trasom prošlo u svibnju 2005 kada je hodočašće održano pod motom „Tihi koraci na spomen dvaju domovinskih ratova Ovčara 1991– Bleiburg 1945“.

   Zapisao franjo talan