2012-05-12

12.05.2012 | 15:19 | IKA D - 141536/5 
Propovijed šibenskoga biskupa Ante Ivasa 

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=141536

Komemoracija žrtava bleiburške tragedije i hrvatskog križnog puta

Bleiburg, 12. svibnja 2012.

"Smilujte se meni, smilujte se meni, barem vi prijatelji moji… Zašto me progonite!? Tko će učiniti da se napišu govori moji i zabilježi u knjige gvozdenom pisaljkom, i na ploču od olova ili dlijetom urežu u kremenu…?!" Tako je biblijski patnik Job, u svojoj zgaženosti, napuštenosti i osamljenosti, molio Boga i prijatelje. Čujemo li mi danas taj isti Jobovski krik, kojim su ovdje i odavde po cijeloj Hrvatskoj i svemu svijetu, kriknule stotine tisuće hrvatskih Jobova, izdanih, predanih, i poniženih, zgaženih, mučenih i u bezbroj "hudih jama" pobacanih!? "Gorko plače noću i suze teku niz obraze njegove, nema tko da ga utješi od svih milih njegovih. Spomeni se Gospode što nas zadesi, pogledaj i vidi sramotu našu…" Prepoznajemo li u ovom plaču Jeremije proroka, plač i našega hrvatskog naroda? Čitamo li još pismo ovdje izdanih, ojađenih, nestalih? "Pišem ti mila moja, zemljo Hrvatska, ljubavi moja vjerno voljena. Moja lijepa, među zemljama najljepša. Kroz vjekove ubijana, u vjekovima neubijena. Pišem, vjeran vjernoj: nikad te zaboraviti neću! Zbog tebe su mnogi na obraz mi pljuvali, al ja se ponosim s tobom, o moja časna i ponosna, zemljo moja plemenita. Neka te čitav svijet niječe, je te nikad zanijekati neću… Mi umiremo sa slikom tvojom na srcu. S imenom tvojim na usnama, s vjerom i pokojem u duši da ćeš živjeti vječno, naša besmrtna Hrvatska!"
Mi smo danas ovdje na mjestu, koje je postalo simbol nemilosrdnog zločina nad mnoštvom nevinih ljudi, naše braće i sestara, koji su i prije i nakon Bleiburga ginuli od "osloboditelja", gonjeni kroz pakao mržnje razapinjani na "križnim putovima", odavle do Dakse, do Gradiške, od Jasenovca do Golog Otoka i Grgura, do Vukovara i Haaga?
Stojimo ovdje s dubokim poštovanjem prignuti nad svim križevima, jamama i rakama, da se pred Bogom, Ocem i pravednim sucem, molimo i spomenemo njihovih neznanih imena i sudbina. Sjećamo se ovdje i onih koji još i danas plaču za mrtvima i nestalima i svih onih izbjeglih i prognanih generacija, koje su na "obalama rijeka babilonskih", odavle do "Ognjene zemlje", neutješno plakali i čeznuli za svojom izgubljenom domovinom.
Bleiburg – grad olova, zajedničko je ime za stotine tisuća izdanih, predanih, poniženih razmijenjenih, na najgrozniji način mučenih i pobijenih muškaraca, žena i djece svih uzrasta i životnih sudbina, svjetonazora i narodnosti, a najviše Hrvata. "Bleiburg i stotine Bleiburga! Gledam te u silnome plamenu do neba. U tisuću požara, na tisuće križeva, na tisuće vješala. Na tisuću stratišta. Na svima krvariš. Na svima uzdišeš. Na svima umireš! Pravo je čudo što nisi umrla, moja neumrla Hrvatska", pisao je jedan iz kolone.
Mi dolazimo ovdje ne da bi ikome sudili, prezreli i obezvrijedili bilo koje žrtve, logore ili jame, prekrivali, pravdali bilo koje zločine. Mi smo ovdje zbog povijesne istine da je "narodna vlast" više od 65 godina nijekala da vi postojite, da ste vi ljudi, da zavrjeđujete bilo kakav spomen, osim mržnje i prezira. Ovdje smo, jer se prava istina o vama i zločinu nad vama nije smjela ni znati ni otkrivati, ni prenositi ni govoriti. Još manje o naredbodavcima i izvršiteljima zločina.
Htjeli smo vjerovati da će Istina pobijediti, jer smo vjerovali u Isusovu riječ da će nas "Istina osloboditi" i donijeti mir. "Justitia et pax" (Pravda i mir), tijela biskupskih konferencija Hrvatske, Slovenije i BiH, su 2008. g. upozorile na "Rezoluciju Vijeća Europe" iz 1996. koja "inzistira da sve žrtve imaju pravo na sućut, razumijevanje, počast i priznanje njihove patnje, pa tako i žrtve komunističkog terora". Komisije su podsjetile da je i Hrvatski sabor 2006. godine donio "Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom komunističkog poretka u Hrvatskoj" i upozorio na neosporne povijesne činjenice "da je komunistički režim provodio sustavne i masovne represije nad osobama koje su proizvoljno, bez suda ili obrane, označene tzv. "narodnim neprijateljima i ratnim zločincima."
Komunistička ideologija, temeljena na marksizmu i lenjinizmu, od samog početka je u svoj sustav ugradila "revolucionarni" teror, zločin i diktaturu…" Na svim razinama tijekom cijelog rata, Komunistička partija koja je preuzimala vlast dosljedno je zastupala pravo na obračun sa svima koji nisu bili u suglasju s "revolucionarnim planovima i tekovinama kominterne i NOB-a" i s idejom stvaranja nove socijalističke Jugoslavije, i to po uzoru na sovjetsku Rusiju, obračun sa svima onima koji su se usudili drugačije misliti, pogotovo s onima koji su htjeli samostalnu hrvatsku državu a ne novu "jugoslavensku tamnicu". Milost, milosrđe i oprost su bili znak slabosti i kukavičluka, "reakcionarne" i zato nemilosrdno kažnjive pojave. Pobjeda se dozivala i nazivala kao konačni "čas odmazde!" 
Povijesna je Istina da je ovdje počeo taj strašan, konačan "čas odmazde". "U komunističkoj državi će naši neprijatelji svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame", rekao je Tito ovih dana svibnja 1945. 
Komunistički pokret koji je sebi prisvojio naziv antifašistički, za razliku od zapadne Europe, u Hrvatskoj je (i u istočnoj Europi), nakon 1945. "crni teror fašizma, zamijenio terorom komunističke "crvene zvijezde". I to po uzoru na velikog "učitelja Lenjina i druga Staljina", čije su knjige postala obvezatno "sveto štivo", a djela uzor koji je trebalo slijepo slijediti: "Najbolji đubar koji je svijet dao je ljudska krv iz koje će procvjetati cvijeće novoga roda za pravedniji svijet", reče Staljin. I poteče more nevine krvi do danas ne osušene, neoprane. Dok su mnogi narodi nakon završetka II. svjetskog rata odahnuli od terora fašizma i nacizma, nažalost, umjesto u razdoblje slobode, hrvatski je narod ušao u drugo teško razdoblje osvete, masovnih likvidacija, zločina, smaknuća, deportacija. Ušao je u beskrajni ocean stradanja. Nevinost ili krivnju pojedinaca i čitavih skupina proglašavali su politički komesari, sekretari, često puta kriminalni tipovi, šverceri, dezerteri, ucijenjeni špijuni i Jude. Bez dokaza, suda i obrane. I to ne samo stvarnih, nego i mogućih "neprijatelja naroda". A to su među ostalima bili i popovi "klerofašisti", kulaci "kapitalisti", "trula inteligencija", "buržuji" i mnogi koji su dosljedno svjedočili i živjeli svoju vjeru i kršćanski humanizam i svoje nacionalno hrvatsko domoljublje. 
Te Bleiburške godine Bakarić poručuje Fronti: "Popovi su nam neprijatelji. Katolička Crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Budno pazite na svaki njihov korak i tražite intervenciju…" Osobno, kao dijete pamtim pjesmu skojevaca: "Nosim kapu sa tri roga ja se borim protiv Boga!" Komunizam kao i nacizam i fašizam, vodili su se mržnjom prema Bogu, vjeri i prema čovjeku. Rezultat je bio strašan: 1800 do sada otkrivenih grobišta u bivšoj Jugoslaviji. 900 u Hrvatskoj, 600 u Sloveniji, 200 u Srbiji, 100 u BiH. Kočevski rog, Tezno, Macelj, Jazovka… Masovna grobišta. Mnoga od njih uništena, preorana, pretvorena u gradilišta ili smetlišta, do danas neotkrivena. Bez imena i spomena! I nitko za to do danas nije kriv, ni odgovoran. Kao da se radi o bajkama nekim ili dječjim igračkama! 
Znamo da je strijeljano 385 svećenika, od toga su 355 ubili partizani. Na tisuće svećenika, redovnika i redovnica stjerano je u zatvore i logore, među njima i blaženi nadbiskup Stepinac. Mnogi su bili pod trajnom prismotrom i izvrgnuti javnom ruglu i linču, poput šibenskog biskupa Banića i drugih "nepodobnih i opasnih". Prema ozbiljnim procjenama, broj žrtava komunizma u svijetu penje se na 100 milijuna ljudi, a komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili su oko milijun ljudi. Ali, još uvijek traje zavjera šutnje, falsificiranje istine i opasno neznanje, gotovo kod svih uzrasta, navlastito kod mlađih naraštaja. Eto, i zato smo ovdje danas. Bog sigurno zna njihova imena i grobove i pravu istinu o njima i svima nama. Zato se Bogu danas za sve njih i za sve nas, molimo, za pokoj njihovih duša Misu slavimo i u Bogu im iskazujemo ovo sjećanje i počast, molitvu i zahvalnost.
Čuli smo nedavno izjavu da "u školskim udžbenicima još nije napisana puna istina o II. svjetskom ratu". Da, ne samo da nije napisana, nego je u mnogima cjelovita istina falsificirana. Istina je da su se školski udžbenici punili samo jednostranom "komunističkom i istinom". Ali, i sve drugo, i školske knjižnice i svjetske biblioteke. Školska djeca, pioniri i omladina i vojska su bili na "trajnom moralno-političkom vaspitanju", na preodgajanju i "pranju mozgova!" bezočnim krivotvorenjem povijesti pokušavalo se prebrisati tisuću godina državnosti hrvatskog naroda… Njegova kultura, ime, jezik, njegova književnost, vjera, kršćanska tradicija, cijeli vrijednosni sustav i identitet. Povijest su nam pisali u Moskvi i Londonu, „po šumama i gorama", u Beogradu, Oplencu i Karađorđevu. Htjeli bi danas i u Haagu. Druga strana istine se nije smjela ni spominjati, nego samo napadati i izrugivati. Ništa nije smjelo stajati na putu te jedine partijske (socijalističke) istine. Za to su postojali etiketiranja, progoni, zatvori, mučenja, tajne službe, doušnici, debeli udbaški i policijski dosjei OZNA, UDBA, javni i tajni planovi i "načrtanija" SANU.
Komunizam je svuda po svijetu uspostavljao ropstvo nove vrste, sustavno trovao duh, dušu i srce, i hrvatskoga naroda, neograničenim količinama prezira i mržnje na sve vrijednosti bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Neograničenim moćima Partija je nametala i širila "revolucionarni moral i istinu" u sva područja života. Nitko nije tako prisiljavao ljude ubijati istinu o sebi i drugima, izdavati i gaziti svoju savjest i uvjerenja, lažno svjedočiti protiv najbližih, gaziti svoje dostojanstvo do ludila i gađenja samima sebi.
Sada nam se agresivno, gotovo kao temeljna teza, podmeće i nameću tvrdnje da su sva zla hrvatskoga naroda započela tek 1990. godine, kad je, kako neki javno kažu, neki misle, a sud u Haagu presuđuje da je ova Hrvatska stvorena s "opasnim namjerama i zločinačkom akcijom". A velika većina hrvatskog naroda vjeruje da je ova Hrvatska država plod tisućljetne čežnje, ljubavi do mučeništva i nadasve molitava hrvatskog naroda za Božjim darom slobode u slobodnoj državi. Da je ona djelo hrvatskih branitelja, junaka, pobjednika. Ona nije produkt bilo kakvih ideologija, ponajmanje totalitarnih ni fašističkih, ni komunističkih. Smije li itko zanijekati Hrvatskom narodu da je imao pravo na svoju samostalnu državu kao i drugi narodi u Europi i svijetu. Da je to pravo imao i 39., i 40, i 45 i 90. i da ga ima i dana?! Ne po mjeri i diktatu nikakvih Unija ni moćnika, njihovih interesa i kapitala, nego po mjeri Božjoj i ljudskoj. 
Ovdje smo zato jer je sve očitije da nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma opet stječe "pravo građanstva". Namjerno prešućeni povijesni događaji su postali "crne rupe" hrvatske povijesti, upozorava Komisija "Justitia et pax" HBK 2009. godine: "Ponovno se javljaju glasovi nijekanje masovnih zločina i njihovih totalitarnih korijena. Zabrinjavaju nas pojave negacionizma, nijekanje komunističkih i inih zločina nad Hrvatima i u drugom svjetskom ratu i u poraću (što je i bio uzrok da se mnogi zločini ponove i u Domovinskom ratu). Totalitarni komunizam je usprkos obećanog "raja" i parola o "bratstvu i jedinstvu, o "slobodi i pravdi" bio samo licemjerni brat blizanac rasističkom nacizmu. Upravo su komunisti progonili i likvidirali (mnoge) uvjerene anti-naciste i anti-komuniste. Mnoga svjedočanstva izričito kazuju da se radilo o provođenju stava i odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara, partijskih sekretara i partizanskih zapovjednika na čelu s Titom. 
Još nam mučnije danas pada sve vidljivija i glasnija činjenica da se zločini i zločinački komunistički sustav opet javno brani i opravdava. Da se pojavljuju apologije i apologeti zločina, unatoč istini da su to bili zločini političke mržnje i slijepe osvete. Treba priznati istinu da se ovdje dogodio zločin i onih koji su naredili povlačenje stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj predvidljivoj sudbini. Ovdje se dogodio i zločini onih "savezničkih, političkih i vojnih vođa", koji su (ne poštujući nikakve konvencije) predali stotine tisuća izbjeglih vojnika i civila, iako su znali da će biti izloženi masovnim odmazdama i pogubljenjima. Gotovo je nemoguće povjerovati da smo nedavno mogli pročitati izjavu kako "partizani 1945. na križnim putovima nisu dovoljno poubijali, i da bi nam bilo puno bolje da jesu, jer je to smeće 90-ih samo isplivalo i uništilo sve što je valjalo u onoj državi" (Kat. tjednik, veljača 2012.). 
Ovdje smo danas i zbog nesretne i zabrinjavajuće odluke Hrvatskog sabora da više ne bude pokrovitelj ovoga spomena. Jer, kažu da se ovdje nisu dogodile žrtve, nego tek neke vojske. Čuli smo tvrdnju da se ovdje dogodio zločin i križni putovi, tek "namah", kao trenutni izljev mržnje što je tobože uvijek bilo i bit će u ljudskoj prirodi" (Milanović). Kao da ovdje nije počeo, ili se nastavio, i to na najstravičniji način, jedan sustavan proces zatiranja i smrti, koji je trajao skoro 45 godina! Nije to tek "namah"! I danas neki ponavljaju, draga braćo i sestre mučenici, da su vaše smrti zaslužene kazne, da su opravdane, razumljive. One koji su vas hladnokrvno mučili i ubijali nazivaju herojima, a njihova djela herojska, da oni zavrjeđuju odlikovanja i spomenike. Mnoštvo spomenika. Da vi ne spadate u one iz "povelje UN o ljudskim pravima". Da ste bili na krivoj strani!
Nažalost, do danas nije mogla u Hrvatskoj zaživjeti ni "Državna komisija", niti "Ured za istraživanje i obilježavanje grobova žrtava komunističkih zločina". Onemogućuje se da djeluje slobodno, neovisno od bilo kakve kontrole vlasti i interesa. Ne vidimo uvjerljivog razumskog obrazloženja, osim da je "došlo naređenje iz štaba." Kao nekad!?
Držimo da sve to nije poruka mira nego nemira. Nije poruka pomirenja nego novih suprotstavljenosti i svađa. Ni poruka nove pravednosti nego novih nepravda. Nije lijek nego otrov. Nije poruka Istine nego povratak laži. Nije poruka života nego smrti. Ne znamo kome je u interesu da se opet toliko otrova izlijeva u našu Hrvatsku? Da se opet, za domaću ili vanjsku upotrebu šalju (falsificirane) slike o buđenju ekstremizma, guja. U isto pak vrijeme "neki političari ne pridaju gotovo nikakvu važnost, ili ne vidi, ili se prave da ne vide, da su sve glasniji oni koji se ne mire s ikakvom samostalnom hrvatskom državom, i oni koji imaju i teritorijalne pretenzije na račun RH pa čak s njima kriomice i surađuju, pregovaraju, izjednačavaju žrtve i agresore, ukidaju krivnje pogađaju se i "trguju!". U isto vrijeme se predlažu i donose vitalno važni zakoni za pojedince i čitav narod, "po hitnom postupku", bez prave javne i demokratske rasprave: i to o životu, o obitelji, o začeću i rađanju, o odgoju o školi i vjeronauku. Opet nova zaduženja, rasprodaje, stečajevi, nezaposlenost, bujanje cijena i troškova života. I opet "u ime naroda" ali mimo naroda "odnarođeno". Kao da nam opet naviru Matoševe riječi: "Jer, Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama!" Kome to treba, i kome to na volji ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu hrvatsku većinu!
Mi danas ne želimo Bleiburg kao zastavu mržnje prema bilo kome… Skidamo te zastave mržnje i razdora. Molimo Boga da ih svi možemo skinuti! Želimo razviti jedino onaj hrvatski barjak pod kojim su se, uz Božju pomoć i Gospin zagovor kroz dugu i slavnu povijest borili naši branitelji i mučenici, koji su vjerovali da "na vek on živi ki zgine pošteno, za krst časni i slobodu zlatnu". Barjak pod kojim su uz podršku većine hrvatskog naroda, darom Božjim, ostvarili tisućljetni san: slobodnu hrvatsku državu. Mi ovdje iskreno žalimo sve žrtve, sve ljude koji su đavolskom mržnjom i lažima pretvoreni u bezimeno smeće, koje je trebalo ukloniti. "Žalimo žrtve Jasenovca, ali se ni Bleiburg ne može i ne smije preskočiti, poručio je predsjednik HBK nadbiskup Marin Srakić, otvarajući međunarodni znanstveni skup: "Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine". Tom skupu naši tzv. slobodni mediji, ni tiskovni ni elektronski nisu posvetili gotovo ni malo prostora. Dakako, ne slučajno! 
Mi smo ovdje dolazili i dolazimo ne kao sumnjivi tipovi, niti kao provokatori nego kao iskreni tragači za istinom. "Istraživanje istine nije prevrtanje suhih kostiju, nego izraz humanosti i pijeteta prema članovima naše obitelji, prijateljima i poznanicima. Ne dolazimo kao zarobljenici povijesti i prošlosti, nego kao zaljubljenici neiskrivljene povijesti našega naroda." To je i naša kršćanska vjernička obveza.
Mi se na ovoj svetoj misi susrećemo sa našim Uskrslim Isusom Kristom, Učiteljem, Bogom i jedincatim Spasiteljem ljudskoga roda i povijesti. On je za sebe rekao: "Ja sam Put, Istina i život!" I danas smo ga slušali kako pred sucem Pilatom govori: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za Istinu. Tko je god od Istine, sluša moj glas." Pilat se prestrašio Istine, nije se htio s njom suočiti. Prezreo je i osudio Isusa na smrt. Zašto toliki paničan strah i bijeg pred Istinom, pitamo i sebe i sve (zainteresirane) ljude? Ako se cjelovita istina o čovjeku, za koga Biblija veli da je stvoren "na sliku Božju", zaniječe ili sruši, onda je svaki trud da se čovjek i ljudsko društvo učini slobodnim, puka iluzija. Jer, istina i sloboda su ili skupa povezani ili skupa nesretno propadaju", napisao je papa Ivan Pavao II. Iz istine raste ljubav i sloboda, iz laži mržnja i ropstvo.
Sve je više izvjesno da nijekanje istine i strah pred istinom, danas poprima oblike novog totalitarizma, kojim se udara u same temelje društva i morala, na dostojanstvo čovjeka (od začeća do smrti), na obitelj i brak, na odgoj i na slobodu savjesti. Istina postaje najveća žrtva današnjega svjetskog poretka na svim razinama. Sve više svijetom kruži sablast besmisla i beznađa, jer su pobrkani svi vrijednosni pojmovi istine, ljubavi i slobode. Sloboda bez istine i ljubavi postaje neostvariva i besmislena. Besmislena sloboda bez granica, na kraju postaje za čovjeka i društvo pakao i prokletstvo. Čovjeka postaje neuspjelo stvorenje i bitak bez smisla. Kao "kula Babilonska". 
"Ne može se govoriti o pravednom društvu bez istine i ljubavi, poručuje papa Benedikt XVI. Bez Boga su sve ljudske istine i ljubavi lomne i zloupotrebljive do mržnje i zločina. U strahu pred istinom, moguće je imati priviđenja nekih novih a starih guja, razdora i svađa. Opasnih guja neke nove "genetski modificirane budućnosti". Oko istine se treba truditi pravednim i poštenim sredstvima. Ne nadmoću vlasti, dodvoravanjem, optužbama i prijetnjama koje ubijaju slobodu i demokraciju. Ne bahatošću i s visoka, nego ponizno. 
Mi stoga i danas ovdje, molimo i zaklinjemo. Nemojte nas opet svađati, dijeliti i suprotstavljati starim etiketama tzv. "hrvatske krivnje i genocidnosti!" Otvorimo šanse i pomozimo jedni drugima da postanemo novi ljudi, da gradimo bolji svijet. Potrebne su nam trajne duhovne, moralne i etičke vrednote, koje će bolje uskladiti naše međuljudske odnose. Treba nam obnova naših obitelji i temeljiti obiteljski odgoj. Treba nam čvrsto zadanih riječi, vjernosti u braku, iskrenosti u razgovorima i postojanosti u dogovorima. Treba nam novih radnih mjesta, pravedne plaće i zasluženi nedjeljni odmor. (Država kojom se ne upravlja pravedno, pretvoriti će se na kraju u veliku lopovsku družinu", rekao je sv. Augustin…). Ne sporimo se tko je najveći, najzaslužniji, najčasniji, nego poslušajmo Isusovu riječ: "Tko želi biti prvi, neka bude poslužitelj svima!" (Mk 9). Tko sije laž, razdor i mržnju žanje vjetar. Đavao, stoji u korijenu laži i razdora. A on je ubojica ljudi od početka". Samo oprostiteljska ljubav Kristova može iščupati i liječiti laž i mržnju.
Treba nam Bog. Ne lažni bogovi-idoli (kakvi se danas nude), nego Bog koji je Ljubav i Istina. Ljubav ispunjena istinom, "caritas in veritate". To nije naš proizvod, nego nam je to dar darovan odozgor, po Isusu Kristu, po njegovu križu, u daru njegova Duha. Kako napisa pjesnik, jedan od ovdje stradalih: "Ima Gospodine i kruha i ruha, al više od kruha nama Gospodine treba tvoga Duha!" Mi zato ovdje i ovom svetom misom molimo Svemogućeg Boga za sve žrtve i za sve zločince. Kajemo se za sve svoje grijehe, za grijehe kršćana i za grijehe drugih koji su ovdje griješili. Molimo Božje praštanje i milosrđe da bismo i mi mogli praštati. Da bi Božjom milošću zacijelile rane koje još bole. Da bi se očistila naša sjećanja i savjesti. Molimo Božje svjetlo da u njemu prava istina dođe na vidjelo, da istinu prepoznamo i priznamo, svatko u svojoj odgovornosti, ma kako ona bila teška i obvezujuća. Zbog žrtava i njihova dostojanstva. Zbog časti našega naroda. Zbog mira bez koga nema prave slobode, napretka ni Božjega blagoslova. 
I danas dolazimo našoj Gospi, kao tisuće generacija hrvatskog naroda, kao naši branitelji. Dolazimo s križem naše majke nacije Croatije. Gospa, koju zovemo "Kraljica Hrvata" ponavlja nam: "regnum regni non praescribit leges!" Nikakvi moćnici, ni vlasti ni kraljevi zemaljski, ne mogu donositi zakone iznad (ili protiv) Zakona koje je Bog upisao duboko u svijet i srce svakog čovjeka. Zakona Ljubavi koga je Isus Spasitelj potpisao svojom krvlju da ga i mi ispisujemo svojim životom, da bi mogli živjeti "životom u izobilju". Dok je takvog srca, bit će i Croatiae!" Tako će nam Domovina bit "lijepa naša", blagoslovljena, poželjna i prepoznatljiva i našoj djeci, mladima, obiteljima i našim prijateljima, u Europi i svijetu. 
Ponavljamo riječi svetoga Pavla: "Braćo jačajte se u Gospodinu i snazi njegovoj, da se možete oduprijeti lukavstvima đavolskim. Jer boriti nam se je protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, pripašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere. Njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. U svakoj se prigodi u Duhu molite." Ujedinjujemo se ovdje s molitvama svih naših branitelja i mučenika, živih i pokojnih, te zajedno s njima molimo: 

Maranata, dođi Gospodine, u zemlju Hrvata:
na polja, more i gore,
raspelom tvojim označene,
krvlju i znojem ispaćene,
na zipke i grobove
isplakane suzama
naroda moga.
Maranatha, dođi Gospodine
u (ovu) zemlju Hrvata.
I skini sve lažne maske
s lica zemlje moje Hrvatske.
Neka zablista slobodom i ljepotom,
"života u izobilju!"
Maranatha, dođi Gospodine, brzo
i ostani zauvijek. Amen.