| 31-05-2001 IL GIORINALE, Ponedjeljak, 14. svibnja, 2001. Piše: Fausio Biloslavo DOSSIER PADOVA, OTVORENA ISTRAGA O TITOVOM LOGORU BOROVNICA Iz povijesnog zaborava izranjaju predmeti koji su ostali skriveni i zaboravljeni od 1945. pa nadalje, a sve zbog političkih pogodnosti. Jedan od takvih odnosi se na strašan postupak talijanskih zatvorenika, civiia i vojnika, od strane Titovih partizanskih trupa. Fotografije naših vajnika svedenih na žive kosture, nakon što su bili oslobodeni iz Titovih koncentracijskih logora, ostale su godinama vojna tajna. Vjerojatno se nije željelo izazivati neizbježnu usporedbu sa preživjeiima iz Holokausta nacističkih logora. Dakle, pola stoljeća kasnije, vojno javno tužilaštvo u Padovi otvorilo je istragu o ubojstvima i mučenjima koja su podnosili naši vojnici od strane jugoslavenskih krvnika. Jedan mladi istražni sudac, Sergio aini, već je sabrao ogroman svežanj papira koji sadrži razne dokumente u kojima bivši zatvorenici otkrivaju divljaštva koja su preživjeli. Veliki dio materijala je sakupljen zahvaljujući centru za povijesna istraživania, "Silentes Loquimur", iz Pordenona koji se specijalizirao u lovu na Titove kriminalce. Istraga se usredotočuje najviše na logor Borovnica, mjestašče udaljeno nekolio kilometara jugozapadno od Ljubljane, gdje su na kraju II. Svjetskog rata bile okrutno mućene tisuće Talijana. Istražitelj Dino je već suzio istraživanja na nekoliko immena bivših Tiiovih partizana koji su još živi, a to su za početak Čiro Raner, koji mirno živi u Hrvatskoj. Raner, porijeklom Talijan, rođen je 1917, i tridesetih godina prošlog stoljeća bio je nogometna nada. Zatim je počeo rat, on je stupio u vojsku i postao je podnarednik. Njegova jedinica djelovala je u istri i oko Istre. Ali sa prevratom 8. rujna 1943. Raner odlući preći na stranu Titovih partizana, Giovanni Predonzani, koji živi u Trstu jedan je od preživjelih iz logora u Borovnici i još danas ima noćne more o Raneru. Optužuje ga da je upravljao koncentracijskim logorom, gdje se još i danas nalaze zajedničke jame zatvorenika koje nikada nisu otkrivene. Od svjedočenje Predonzana dobivenog u vojnom istražnom sudu u Padovi, čovjeku se ježi koža: »Stajali smo u redu sa zdjelicom čekajući da nam se udjeli mala zaimaća prljave vode i krumpira i jedan izgladnio zatvorenik ispred mene, pokušao je postrugati dno lonca (...), no momentano je partizanski stražar zapucao na njega i metak mu je prostrijelio prsni koš. Stigao je Raner (....) koji mu je, nakon šta je izvršio uvid, zadao smrtonosni udarac ispalivši mu metak u zatiljak.« Raner je jašio bijelog konja i imao je na vratu ožiljak koji upada u uči, ali kada je bio prozvan u hrvatskom tjedniku Panorama, svojski se branio: »Nikada nisam bio u Borovnici, jedino sam bio zadužen za zdravstvo u prvoj brigadi "Vladimir Gortan". Najneugodnija je činjenica da Rainer prima talijansku mirovinu zahvaljujući činjenici što je 72 sedmice služio u talijanskoj vojsci, 569.750 lira mjesečno za trinaest mjeseci, uz onih pedesetak milijuna zaostataka što mu je bilo priznato u lipnju 1977. godine. IL GIORNALE, Ponedjeljak, 14. svibnja, 2001. Piše: Fausto Biloslavo U PAKLU ŽIVIH MRTVACA Istraživač Franc Perne priča novu istinu o ratnim zločinima koje su počinili partizani nad talijanskim vojnicima i civilima Dvijestotinešezdeset tisuća ubijenih, većim dijelom Hrvata i Slovenca, ali takodjer i Talijana zaboravljenih pola stoljeća u 296 zajedničkih jama razasutih po susjednoj Sloveniji. To su brojevi od kojih se čovjek sledi i koje je izbrojio Pranc Perme, predsjednik jednog udruženja koje vadi iz zaborava povijesti pokolja koje je izvršila Titova partizanska vojska po završetku II.svjetskog rata. Žrtve su panajprije domobrani i ustaše, postrojbe hrvatske i slavenske koje su se za vrijeme sukoba borile na strani Osovine i uplele se, sa svoje strane, u strašne prijestupe. Među mrtvima zaboravljenim u fojbama, šumama i rudnicima su medjutim obični vojnici, koji su krivi jedino zato što su se svrstali na krivoj strani, te mnogobrojni civili, rodbina žrtava, ili Talijani deportirani iz Gorice i Trsta. »Počeli smo 1990. skidati veo tišine koji je pao na te pokolje. Svi smo bivši prognanici jugoslavenskog komunističkog režima, ali naše traženje ne želi raspiriti mržnju, već se prisjetiti mrtvih koji su zabaravljeni«, objašnjava Perme, koji se javio telefonom iz uredništva Il Giarnale u Ljubljani. »Udruženje za čuvanje pozornosti na zajedničke jame«, kajim Perme predsjeda, bavi se upravo pronalaženjem skrivenih grabova od prije 50 godina. Za tu svrhu već su izdana dva sveska. Drugi, sa simboličnim nazivom i mi smo umrli za domovinu, izašao je prešle godine i biti će preveden na engleski. Više nego samo knjiga sa velikom tiražom, to je knjiga sjećanja na 780 stranica, podijeljena na dva povijesna razdoblja: prvo od 1944 do 1945. i drugo do 1952. kada je, kako kaže osam autora koji su surađivali na knjizi, završeno ubijanje u navoj Jugoslaviji, protivnika iz drugog svjetskog rata. »U rudnicima, u šumana, u jamama (fojbama) i u logorima Slovenije otkriveno je 296 groblja gdje počiva oko 260 tisuća ubijenih. Medju njima većim dijelam su Hrvati, oko 190 tisuća, zatim Slovenci 28 tisuća i konačno 6 tisuća Talijana« tvrdi Perme predstavljajući knjigu uz jedan intervju u tjedniku Slobodna Dalmacija. U toku mjeseca svibnja 1945. godine najmanje 600 tisuća osoba, panajviše civila, pokušalo je očajnički prebjeći u Austriju pred pobjedom Tita. Perme govori upravo o jednom križnom putu na cesti za Bleiburg, zagušenom tom kolonom koja se protezala sedamdesetak kilometara. Neki nisu nikada stigli do Austrije, a drugi su se predali Englezima, u nadi spasa a Englezi su ih predali u ruke Titovim krvnicima. »Prva "selekcija" izvršena je u Mariboru (Slovenija) gdje su pripadnici I, i II. Partizanske armije partizana izvršili najveće klanje«, ispričao nam je Perme. Titovi ljudi abećali su poslati kući one koji se izjasne domabranima i na tisuće ih je izašlo iz kolane, iako nisu bili vojnici, u nadi da će se spasiti. No oni su bili među prvima eliminirani. Masakri su dosegli vrhunac u mjesecima svibnju, lipnju, srpnju i kolavozu 1945. godine a u Sloveniji se najveći masakr koncentrirao u zoni Kočevski rog, šumavitom padručju gdje je bilo ubijeno izmedju 36 i 40 tisuća osoba. Križni put se nastavio i u Hrvatskaj: »posljednji veliki pokalj zbio se u Bistrici na mjestu gdje je kasnije podignuta škola koja je dobila ime pa Titovoj majci. Drugi dio kolone se predao na cesti od Zidanog Mosta prema Kosnici. Od 30 do 40 tisuća zarobljenika bilo je okupljeno u velikom lagoru, dovedeno u grupama na sjenik i ubijano.« Knjiga iznosi i druge strašne epizade, kao šta je zamka pripremljena u području Celja, gdje su znakovi na cesti bili okrenuti u suprotnam smjeru koji je jadnike odveo u ruke mučitelja. Riječica Paka pocrvenila je kroz dva tjedna od krvi, dok su se druga krvoproliča dogadala u Kamnici, Brežici i Škofjoj Loki. Perme naglašava da podaci izneseni u knjizi nisu nikada bili opovrgnuti, premda su vlasti uvijek pokazivale neslaganje. Tek ove godine, udruženje je dobilo jednu minimalnu financijsku potporu, ali se trebalo opirati na sudu odluci da se sruši spomenik podignut na sječanje žrtava Tita u Kočevskom Rogu. Od skoro 300 zajedničkih jama u Sloveniji, samo na njih dvadesetak postavljeni su križevi, no grupa bivših progonjenika je zadavala mnogo jada i muke kada se počelo sa gradnjom priključka na autocestu za Maribor, koja prolazi kraj jedne ogromne zajedničke grobnice. »Dali smo ekshumirati 1.120 leševa, ponajviše Hrvata, pokopanih u dužini od pet kilometara, prema Kočevskom Rogu« (prema Pohorju op. s.d.), objašnjava nam Perme. Prema broju ubojstava, 6 tisuća Talijana, koji, kako kaže knjiga od tada po čivaju u Sloveniji, je zapravo sitnica. Na stranici 406 nabrojena su mjesta pogubljenja sunarodnjaka, koji su prema Permi »bili deportirani iz Gorice, Trsta, kraških visoravni i nekih istarskih područja«. Karta zajedničkih jama počinje sa Crnim Vrhom, planinom u blizni Ajdovčine. Jedan drugi zaboravijeni grob nalazi se u okolici Lokve, mjestašca u blizini nekadašnje granice. Ne nedostaju grote, rudnici ili fojbe, kraške jame zastrašujući okomite, naznačene sa preciznošću kao jama Medvedovec, u blizini seoceta Podmej ili ona na brdu Andrčkovo i Ajharjevo na visoravni Crnoski. Nove su zajendičke jarne koje sadrže ponajviše leševe Talijana, većim dijelom civila, ali i vojnika. Ostali sunarodnjaci sahranjeni su zajedno sa Hrvatima i Slovencima. Neki su se spasili masakra provodeći godinu dana mučenja u jugoslavenskom logoru. Kao Lionello Rossi Kobau, koji danas živi u Dobrovoljac Rossi predao se blizu Caporetta sa čitavim svojim vodom »bersagliera« koji su ratovali na istočnoj fronti, protiv trupa Titovih partizana. Na početku svibnja 1945. godine, rijegova se sudbina pomiješala sa onom ostalih nekoliko tisuća talijanskih zatvorenika, koji su bili internirani u logoru Borovnica, nedaleka od Ljubljane, koji je dobio nadimak »pakao živih mrtvaca.« Dani su im bili obilježeni rafalima mitraljeza, jedan za svakog zatvorenika, koji je pokušao ukrasti komad kruha, kakav korijen ili naprosto busen trave da se prehrani. Tužna je sudbina koja je pogodila, samo kao primjer, vojnika Giuseppea Spano, najprije grubo premlačenog a zatim »obješenog na telegrafski stup i zavezanog željeznom žicom dok nije patpuno izgubio svijest. Kada smo ga donijeli na njegov ležaj, ruke i zapešća su mu bila polomljena. Mi koji smo se našii okolo, molili smo Boga da ga brzo uzme k sebi bez da previše pati. Slijedećeg jutra tijelo vojnika Spano dopremljeno je ponovno do istog stupa i vezano zanj da stoji na nogama i da pred našim očima u njega puca Ante Pojovnick Iz Montespina«. Autor navodi imena i prezimena mučitelja, kao što su Ivan Levpušek, pravi »krvopija« ili mučitelj Marijan Simčić, pijandura Vinka Pervinšek i Goričanin Edvin Perić. Prisilni radovi doveli su do toga da se Rossi razbolio i bio je prebačen u Škofju Loku, posljednja etapa prije nego što bude bačen u jednu od tolikih zajedničkih jama. Medjutim spasio ga je jedan od bolničara i njegova tortura se nastavlja zatvoreništvom u Slavoniji, u istočnoj Hrvatskoj te ponovnim povratkom u pakao Borovnice gdje je svjedokom novih tragedija u studenome 1945. Zatim su ga prebacili u Beograd gdje mu je jedan stražar uperio pištolj u glavu što je u poljednji trenutak spriječio jedan suborac. Konačno se za Božić 1941. vratio u svoju domovinu, ostavljajući za uvijek u Jugoslaviji mnoge ratne drugove. Započelo se sa osamdesetak vojnika iz bataljona Musolini, živih sahranjenih u Tolminu, u Sloveniji, desetak kilometara od talijanske granice, u jednoj špilji čiji je ulaz raznesen bombom kako bi se zauvijek izbrisafi dokazi
krvoproliča. Prošle gedine istraživači su započeli inicijativu za iskapanje i ekshumaciju ostataka, ali nakon toga radovi su stali radi birokratskih cjepidlačenja i političkih strahovanja. Tako se riskira da i Tolminski vojnici, ostanu zauvijek iza zida zaborava. Vinko Šunde |