DOLNIČAR

-----Original Message -----

Sent: Tuesday, June 04, 2002 7:08 AM

Subject: ISPOVIJEST O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA

Hic-Dom i Svijet

ISPOVIJEST IVANA GUGICA, PARTIZANA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD LJUBLJANE I KOCEVSKOG ROGA
UBIJANJA U KOCEVSKOM ROGU

Ivan Gugic, 14. kolovoza 1953.

          Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesvijestene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i zege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli
          Ubijanje je vrseno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i zivi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili jos izdahnuli, nego su strasno jaukali u jami, nakon cega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu
          Od stanice do kasarne isli su pjesice i jos odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da ce doci dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali
          Rodjen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuce, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio odredjen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ozujku 1945. bio sam prikljucen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospica nakon pada tog grada. Odatle sam posao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Socansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemacke cete (Vlasovci u njemackim uniformama). U Koruskoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske cete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoruzane izrucivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam ! saveznici nisu vise dozvoljavali ostati u Koruskoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pjeske u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to tocnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naredjenje od staba 26. divizije stabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako casnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu cetu. Odmah mi je tada povjerljivo saopcio moj mjestanin D. J., potporucnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemacke vojske. Moja treca ceta (i ja osobno) bili smo odredjeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Marsic iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar cete bio je Ivan Bokez, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajic iz Kistanja kraj Sibenika, nacelnik staba IV. Armije, operativn! i odsjek.

          U pratnji cete ubojica
          Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilacka ceta pracena od 3. cete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapace i zena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove St.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ogradjen je bio zicom. Nama nisu dali pristupiti medju logorase, ali je ona izabrana ceta ubojica ulazila u logor i pljackala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Nasu trecu cetu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjece poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Trzaske ceste, koja ide prema Trstu. Isli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili sirim poljskim putom oko 3 km. Tu smo dosli do seljacke kuce u vocnjaku, iza koje je bila sumica i njiva, te neka! jama oko 100 m daleko od kuce. Dosavsi na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vezu zicom za ruke dva po dva za misice; te parove su opet povezali izmedju sebe zicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi izmedju dvojice jacih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: "Sjeno-slama, kuca-jama". Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navecer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije cuje pucanje, stavljali su na engleske rucne strojnice od 20 metaka tzv. "glusnik" na cijevi.
          Ubijanje je vrseno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i zivi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili jos izdahnuli, nego su strasno jaukali u jami, nakon cega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te zrtve su bili Slovenci, te nesto Hrvata, i to svi odreda muskarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije nista vidjelo. Zbog toga su mi Bokez i Marsic udarili po samar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Nasoj pratecoj ceti nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do veceri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navecer u logor St.Vid. Te veceri stiglo je naredjenje majora Sime Dubajica, da se ubijanje vise ne vrsi kraj grada, jer tako narod moze saznati tajnu. Govorilo se, da ce jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inace, za vrijeme ubijanja posipali su zivim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i kr! v ne zaudara. Krec je donio neki seljak.

          Kocevski rog
          Sutradan smo posli vlakom u Kocevje, koje je bilo jako razruseno. Mi smo se naselili u neku polurazrusenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemacke cete. Ubilacka ceta bila je stigla prije nas, ali ih nismo vise vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otisli u sumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to tocno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta suma se zvala Kocevski Rog.
          Zadatak moje cete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, trazili oruzje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. cete Ljubo Barbaric, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na zeljeznicku stanicu kamionom. Rekli su nam, da ce se roba preradjivati u vojnicka odijela. Nas zadatak je bio takodjer cuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik cete bio je Peljescanin Ivo Frankovic.

          Ostali smo punih osam dana u Kocevju.
          Stizalo je dnevno po 10 i vise vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a mozda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muskarci, ali i nekoliko zena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nesto i nedoraslih mladica od 15 do 16 godina te znam za slucaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac sprijecio strijeljanje jednog takvog decka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prosli kroz moje ruke, bilo je vise Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih cetnika. Ne znam, koje su cete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame - bilo je 30 do 40 tisuca u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoci toga, u subotu, bio priredjen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuca neprijatelja u 8 dana.
          Prema odijelima, koja smo spremali u Kocevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kocevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

          Zene su silovali kod jama
          Glede zena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje sluzbe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih zena bilo vise od 15. Njih nisu skidali kod nase kasarne nego, su ih do gubilista vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kacic Bozo, po cinu zastavnik. Zene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muzeva, koji su bili hrvatski casnici i kod Kocevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Zene su bile odjevene u gradjanska odijela, a neke su nosile vojnicke hlace i cizme, valjda radi lakseg putovanja.
          Nama uopce nisu dali doci blizu zena, jer su ocito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim zena vidio sam mozda do 200 djecaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaske mladezi. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog decka, spasenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu nista ucinili, a mnogi su i plakali.
          Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strasno: posto im nisu dali ici izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagadjeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesvijestene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i zege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na ledja zdravijih i jacih zarobljenika. Od stanice do kasarne isli su pjesice i jos odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da ce doci dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjuci zenu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su cinili dobro i spasavali cak i partizane te molili, da ih postede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja medju zarobljenicima ili sudjenja nije bilo: svi dovedeni u Kocevje imali su umrijeti. Zaj! edno su ubijani domobrani, ustase, cetnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je cak i nesto malo njemackih vojnika u uniformama, posebno casnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaska pukovnika.
          Cuo sam, da je vise ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su vec vidjeli, da ce za koji cas poginuti, te su onda riskirali zivot. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajuci za njima.

          Spaseni zivoti
          Ja sam spasio nekoliko zivota i to u dva slucaja. Pred kasarnom u Kocevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi cas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korcule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjuci me, da ga spasim. Ja sam potom otisao kapetanu Bokezu i garantirao svojom glavom za njega, govoreci da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napustanja Korcule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustasama, onda ni tebi nema vise glave.
          M.S. je stalno isao sa mnom u mojoj ceti. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada ceta bila premjestena. Tu je mali oslobodjen, ali je ostao u ceti jos dvije godine na odsluzenju vojnog roka.
          Drugi je slucaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strasno trpio zedj. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mjestanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da pridjem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se strazar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga cetiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko zeljeznicke pruge i neke livade u sumu prema jugu. Bila je vec polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lancic s vrata, srdacno mi zahvalio... Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa sunkama, brasnom, mascu, kobasicama..., a i mi smo njima poslali nesto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kucnu adresu pa su paketi stizali najprije na o! ca, a kasnije na mene, kad sam poslije cetiri godine dosao kuci 1949.(jer sam takodjer odlezao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).

          Posebnu brigu posvetili zlatu
          Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Cuo sam, da su neki ljudi u civilu dosli, koji su trebali minirati pecine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strasnog mjesta polozili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, dosla je neka komisija visih oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi medju kojima i pukovnik Dule Korac, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajic i komesar Ivan Bokez. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokez, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokez nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, sto znaci, da je predao zlato u ruke ovlastenim ljudima.
          Nakon toga otisli su u sumu, kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaca utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kocevje. Cule su se samo eksplozije iz sume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisucama mrtvih tijela.

          Ubojice se odmarale na Bledu
          Ubilacka ceta otisla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim cetama u Makedoniju. Pricali su, da su bili dobro nagradjeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali camce na raspolaganju, a svaku vecer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su takodjer i zlatne satove, fotografske aparate i slicno. Medu tim najvise odlikovanim ubojicama bio je neki Cepic Ante iz Makarske, kurir staba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga dogadjaja mnoge od tih ubojica hvatali su zivcani napadaji - takozvana partizanska bolest.
          Moja 3. ceta ostala je do nedjelje navecer u Kocevju, te je potom vlakom bila prebacena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.

distributed by HDZ INFO CENTAR (7432 email adress Blind Copy)
Note:
This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia, BiH and in the World. From CDU (HDZ) of USA. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator.If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!
hdzinfocentar@aol.com