2008-03-29, OBZOR – POVIJEST

 

piše Silvije Tomašević

 

Palikuče, a ne dobri ljudi

 

Talijanski okupatolri hrvatskih i sloven skih prostora bili su "palikuće, a ne dobri ljudi" (brava gente), kako su sebe nazivali. To je poruka upravo objavljene knjige mladog doktora suvremene povijesti rimskog sveučilišta La Sapienza i istraživača fundacije "Basso" Davidea Contija "Talijanska okupacija Balkana", s podnaslovom "Ratni zločini i mit o `dobrim ljudima' (1940.1943.)".

Na 275 stranica Davide Conti objavio je velik broj dokumenata iz talijanskih arhiva, iz kojih se vidi kakve su bile zapovijedi generalima na okupiranim prostorima, koliko je bilo konclogora i interniranih Hrvata i Slovenaca, kakva je bila suradnja izmedu Mussolinija i Pavelića. Usto, u knjizi je i popis talijanskih ratnih zločinaca kojima nikada nije bilo sudeno. D. Conti iznio je talijanskoj javnosti slabo poznate detalje iz Drugog svjetskog. Talijanima se uvijek govorilo da su njihovi vojnici kao okupatori bili dobri, da su širili kulturu i gradili objekte, a zapravo su, kako i u predgovoru knjige piše, bili "palikuće" (riječ je napisana na hrvatskome jeziku).

Knjiga ima pet poglavlja. U prvo me opisuje politiku fašističke okupacije Jugoslavije, zapravo Slovenije i Hrvatske. te odnose s NDH, u drugome opisuje okupaciju Crne Gore, pa zatim Grčke i Albanije, u četvrtom zašto nije došlo do procesa talijanskim ratnim zločinaca, a u petome o tome kako se u talijanskoj javnosti prikazivalo to razdoblje.

 

Paljenje Narodnog doma

Na talijanskoj istočnoj granici, odnosno u Trstu, Talijani su javno iskazivali mržnju prema Slovencima i Hrvatima prije dolaska fašizma na vlast u Italiji. U Trstu je 1919. godine sud izrekao 50 osuda na ukupno 120 godina zatvora željezničarima u štrajku, koji su optuženi za "protutalijansko i proslavensko držanje". U ljeti 1920. u Trstu je zapaljen Narodni dom u hotelu Balkan, koji je bio kulturno okupljalište Slovenaca i Hrvata. Tršćanski list "Piccolo" tim je povodom u srpnju 1920. napisao da je "požar Balkana konačno očistio Trst, očistio duše svih nas". Nacionalistička mržnja osjećala se i u zakonima Kraljevine Italije, koji su nalagali zatvaranje hrvatskih i slovenskih škola, talijaniziranje imena i prezimena, preinačivanje natpisa na nadgrobnim spomenicima te propisivali svuda na javnim mjestima obveznu uporabu talijanskog jezika. D. Conti je u svojoj knjizi iznio i primjer župnika iz Pazina koji je, jer su mladi Hrvati ulazili u fašističku organizaciju, s propovjedaonice vjernike pozivao da ne postanu "ubojice svoje braće". Stoga su fašisti protiv njega organizirali "kaznenu ekspediciju". Svećenik je, navodi Conti, "urnro od posljedica zlostavljanja. Zločinci nisu nikad bili osudeni". Obajavio je i zakone prema kojima su Hrvatima u Istri oduzimane kuće i zemlja. Specijalni fašistički sud u Istri proveo je 131 proces protiv 544 optuženika, od kojih su 42 osuđeno na smrt - među njimaje bilo 35 Slovenaca i Hrvata.

Benito Mussolini, budući Duce i premijer Kraljevine Italije, 22. rujna 1920. u Puli je iznio fašistički program, političke smjernice protiv socijalizma i protiv Slavena. Za Slavene je kazao da su "inferirona i barbarska rasa". No, Mussolini, posebno postavši premijerom, imao je dobre odnose s Antom Pavelićem i Hrvatima koji su postali čelnicima NDH. Pavelić je 12 godina živio u Italiji, a s Mussolinijem je imao kontakte od 1927. godine. "I ministarstvo unutarnjih poslova i ministarstvo vanjskih tijesno su suradivali s ustaškim čelnicima, i to do te mjere da je u palači Chigi (sjedište talijanske vlade) osnovan Ured za Hrvatsku, s posebnim fondom od 70 tisuća lira mjesečno za troškove aktivnosti te opskrbu oružjem i streljivom skupina koje su djelovale unutar Jugoslavije", citira Conti izvore o toj aktivnosti Mussolinijeve vlasti. Pavelić i ustaše imali su logore za obuku na sjeveru Italije, a Pavelić se Italijom kretao i uz pomoć lažnih dokumenata.

"Prvo vježbalište za ustaše u Italiji otvoreno je u svihnju 1931. u i Bovegnu pokraj Brescie". Bilo je ukupno šest vježbalista za ustaše u Italiji, a njihovo premještanje bilo je pod nadzorom glavnog inspektora javne sigurnosti Ettora Contija.

"Mussolini je financijski i logistički podupirao Pavelića jer je u njegovim akcijanui vidio instrument za slabljenje i raspad jugoslavenske države u funkciji politike talijansko ekspanzije na Balkanu", kaže Conti te citira tadašnjeg ministra vanjskih poslova Dina Grandija, koji je na sastanku talijanske vlade kazao kako Hrvatska treba biti država na granici nastala na razmeđu Istoka i Zapada još za Dioklecijana, a zatim Rimokatoličke i Istočne, odnosno Pravoslavne crkve. Poslije atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., talijanske su vlasti uhitile Pavelića jer je "međunarodna zajednica za te događaja smatrala odgovornima ustaše", ali je "Italija odbila izručiti Pavelića Jugoslaviji", pustivši ga iz zatvora.

Na sastanku Pavelića i Mussolinija u Rimu 29. ožujka 1941. dogovoreno je stvaranje hrvatske države, a "agenti talijanske policije pozvali su sve ustaše koji su bili na cijelom (Apeninskom) poluotoku na vojni sastanak u Pistoiu".

Istodobno su talijanske vlasti u Istri tridesetih godina provodile etničko čišćenje. Samo iz "Pule na eksodus je prisiljeno 20.000 Slavena". Iz Istre je, izmedu 1919. i 1935., "moralo emigrirati 100.000 Slovenaca i Hrvata". Ustanova za poljodjelsku obnovu Triveneta u kolovozu 1931. uvela je zakon o "etničkom poboljšavanju (melioraciji)", kojim se mogla staviti pod ovrhu te oduzeti imovina, zemlja, tvrtke i stoka hrvatskim i slovenskim stanovnicima.

 

Zločinci bez sudenja

Spominju se zatim dogadaji kao što je proglašenje NDH 10. travnja 1941. i Bečki dogovor o podjeli Jugoslavije 12 dana poslije, ulazak talijanske vojske u Sloveniju i ° Dalmaciju, te drugi znani dogadaji, ali i oni manje poznati, kao što je stvaranje cementare u Splitu (cementarie Riunite) s talijanskim tvrtkama. Usto, govori se o vojnim intervencijama pokraj Šibenika, za "obranu pogona od napada partizana".

Mussolini je 31. srpnja 1942. u Goriziji naznačio svojim vojnim zapovjednicima na okupiranim prostorima Roatti, Cavalleru i Ambrosiju način na koji se talijanske snage trebaju ponašati. "Treba razbiti sliku koja vlada o Talijanima kao osjećajnima i nesposobnima da budu oštri... Treba pokazati da su Talijani ljudi spremni na sve... To pučanstvo nas neće voljeti... ritam operacija treba povećati... Neću se protiviti masovnom preseljavanju naroda", instruirao je Mussolini zapovjednike te su slijedila još veća proganjanja, otvoreni su koncentracijski logori... Mussolini je potvrdio "novi operativni plan represije i kontrole nad teritorijem", koji je u ožujku 1942. na 200 stranica sastavio zapovjednik II. korpusa armije general Mario Roatta. Taj program, nazvan 3C, poslan je svim časnicima kojima je dano pravo da "interniraju stanovnike cijelih sela ili zona". Otvoreno je više od 200 konclogora u koje je u nekoliko mjeseci zatvoreno više od 33.000 Slovenaca i Hrvata. Knjiga opisuje te dokumentira život i smrt u tim logorima. Iz Ljubljane je deportirano i ubijeno 10 posto ukupnog stanovništva, odnosno 34.000 osoba. U logore je ukupno dinternirano te je tamo i umrlo oko 100 tisuća Hrvata i Slovenaca. A nijedan ratni zločinac Talijan nije osuden. Objavljena su imena 422 talijanska ratna zločinca na osnovi popisa savezničkih snaga. Popis se nalazi u talijanskom centralriom državnom arhivu u omotnici broj 23 s naslovom "ratni zločinci". Poslije je taj popis smanjen (omotnica broj 24 s istim naslovom), a uz imena je napisano i što su ti ljudi bili u vrijeme rata.