2.HRVATSKI ZRTVOSLOVNI KONGRES (1998.g)
Ljubica Stefan*
POSLIJERATNI TITOV LOGOR JASENOVAC 1945.-1947./48.

    Jasenovac je bio logor oba totalitaristicka rezima: prvo ustaskog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunistickog. Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih pocetnih istrazivanja, objavio 1989. dr. Franjo Tudjman u svojim Bespucima. Od tada traje bjesomucna hajka onih, koji - znajuci vrlo dobro istinu! pokusavaju zataskavanjem svojih zlocina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada traze staviti prostor Jasenovca pod medjunarodni protektorat, nadajuci se da ce tako uz pomoc medjunarodne zajednice sakriti istinu, kao sto im je to godinama uspijevalo s Ovcarom uz pomoc UNPROFOR-a.

    Sljedecih nekoliko svjedocenja ocevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost sto je i nacijoj je strani istina.

    Slavko Basic, tada cetrnaestogodisnjak, vraaao se 1945. s Bleiburga u zarobljenickoj koloni. Prosao je kroz mnoga sela, u nekima su prenocili. Na jednom mjestu, sjeca se: "Zaustavili smo se, prosli kapiju i videli natpis 'logor Jasenovac' ". A tamo: "Videli smo strasan prizor: gomila leseva na nekoj cistini. Prepoznao sam ucitelja koji je bio s nama prosle noci u staglju". Basic se sjeca da su prije toga u selu Rajicu videli filmske snimatelje koji su doveli neku zenu i ona je njima, zarobljenicima, pred kamerama dala mlijeka. Kad je snimanje bilo gotovo, satjerali su ih sve u stagalj. Te snimatelje doveo je cuveni Englez Fitzroy Maclean, Titov prijatelj i obozavatelj, te tako prikazao svijetu "humanost narodne vlasti!".

    Stjepan Eres proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoci da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustasama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaze, nestali "u noai i magli".

    Dragan Ercegovic iz Krila Jasenice kod Omisa izdrzavao je dvogodisnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustasa, nego bivsi partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjecanju, kad su seljaci vea posijali kukuruz, sa jos 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac "rusiti zidine bivseg ustaskog logora". Ono sto je tamo vidio dugo je euvao u sebi, jer, kaze; "To nije bilo uputno govoriti". Jer: "Bili su prokopani na tom terenu jarci - kanali, oko metar i pol dubine s metar sirine". U njima su bili: "Covik do covika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svjeze mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim". Procjenjuje da je u tim kanalima: "Mrtvih tjelesa bilo na stotine" i postalo mu je jasno: "Nisu ih mogli ubiti ustase, nego partizani", jer rat je zavrsio prije vise od godinu dana.

    Ercegovic se sjeca da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatocenike, pa su logorasi morali: "Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-cuvara niz kosinu i samo zatrpavati zemljom."

    Dr. Ivo Paspa bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. U lipnju 1946. s grupom logorasa prebacen je iz logora Sisak-Viktorovac u Jasenova, gde su mjesec i pol dana rusili glavni zid i ciglanu bivseg ustaskog logora. Godine 1997. on daje pismeno svjedocenje:
    "Posao je bio strahovito tezak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatocenicima krajnje necovjecan, pojajprije zahvaljujuci nekom komesaru Crnogorcu, koji je oeito imao zadatak samo vikati i mueiti nas. Zapovjednik logora bio je pristojan potporucnik, imenom Mirko.
    Kako smo rusili juzni dio zida na kojem su se vidjele rupe od zrna, naisli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom koji smo imali procackali mekanu zemlju. Naisli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile nasivene zeljeznicarske oznake. Kako je bilo ljeto, a tjelesa jos neraspadnuta, smrad je bio nesnosan.
    Taj pojas rahle, jos neslegnute zemlje, bio je sirok pet do sest metara, ali o duljini ne mogu nista sa sigurnoscu kazati, jer nas je vea spomenuti gonitelj otjerao, zaprijetivsi da ae nas sve pobiti kazemo li komu makar rijec o onomu sto smo videli. Nikad, medjutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovackog logora".
    Matija Helman, sumarski inzenjer, robijao je u Gradiski. U saeuvanom malom dzepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logorasa prebacen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac. O boravku tamo zapisao je:
    "1. VI. 1946. Isli u Jasenovac za uredjenje Konacista.
    2. VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Uredjenje privremenog stednjaka za kuhanje hrane. Ciscenje, priprema za gradnju krusne peci i donos materijala. Izvid u logoru - vanjski zidovi.
    3. VI. Zidanje krusne peci i stednjaka, poeetak. Izmjena uske pruge i stojecih obodnih zidova bivseg logora.
    4. VI. Dovoz cigle i ilovace za gradnju peci i zidanje iste. Popravak resetki na prozorima osudjenicke nastambe. Pocelo sa sredenjem bunara.
    5. VI. Dovoz materijala i zidanje peci.
    6. VI. Zidanje peci, dovoz materijala i drva. Eiscenje i nasipavanje nastembe. Uredjenje prirucnog magazina i dolazak 20 ljudi (logorasi radnici iz Gradiske, op.a.).
    7. VI. Zidanje, dovoz materijala, sute, uredjenje dvorista.
    8. VI. Zidanje peci, dovoz materijala za nasipavanje stanova. Kopanje bunara. Susenje i dovoz sasa i sjeca vrba.
    9. VI. Odlazak - Gradiska ".

    Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj euva taj dnevnik kao najvecu svetinju.
    Pokojni monsinjor Nikola Soldo iz Petrinje bio je politicki zatvorenik u Staroj Gradiski punih petnaest godina - od 5. srpnja 1945., a njegov matieni broj u toj robijasnici bio je l. Kao mladi svecenik odredjivan je na najteze radove u tom logoru, ali i izvan njega. On svjedoci: "Od svega je bilo najteze iskapanje oko 900 leseva 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u dzepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pricali da su opljackali Topolu (Backu, op,a.) nakon sto je iz nje izbjeglo stanovnistvo (Madjari, op.a.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemackih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, op.a.) u dzepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je strucno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zasto poubijao te Nijemce. Bilo je proljece, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Lesevi su bili povezani zicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih moli iznijeti iz rovova".
    Spomenuti dr.Premru bivsi je jasenovacki logoras (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Vec 18. svibnja 1945., sada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko lijecnicki vjestak, dosao je u Jasenovac kao elan prvog povjerenstva Drzavne komisije za ratne zlocine i na temelju svjedocenja prva cetiri saslusana tada prezivjela logorasa istoga dana potpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemljica utvrdeno: usmrceno od strane ustasa 1,400.000 osoba. No, iz zapisnika tih saslusanja vidi se da to nije rekao Duzemlic, nego drugi svjedok - Mihajlo Maric!

    I sezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istrazivali na zemljistu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, cak i snimanje iz zraka uz pomoc JNA. Rasclambom (samo letimicnom) intervjua prof.dr.Srboljuba Zivanovica s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se delic istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada vec Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr.Zivanovic to ne kaze, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pazljivom citatelju to potvrduje.
    Savez boraca trazio je da medicinski strucnjaci izvrse iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od clanova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Zivanovic. On prica: poceli su iskapanja, nalazili zrtve, no profesor ne kaze kako su znali gde bas trebaju kopati, niti koliko priblizno godina ti ostaci zrtava leze u zemlji.
    O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: “Nadjen je veci broj predmeta koji su pripadali zrtvama i koji su bili nabacani preko zrtava posle njihovog bacanja u jamu". Zatim: "Velika kolicina predmeta pokazuje da su zrtve bile dovedene direktno do mosta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo nozeva, prstenja, zlatnika itd." A nadjenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: "Karakteristicno je da je na?eno mnogo kisobrana, mnogo tekstila po cijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, salovi pleteni od vune, dosta obuce - uglavnom decje od broja 33 i manje. Mnogo flasa i opletenih balona, kasika, cetkica za zube, emajliranih posuda razlicitih velicina i oblika - do sest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapazen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama razlicitih boja".
    Po nadenim predmetima Zivanovia zakljucUje: "Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o nasem seoskom zivlju". Ono "nas zivalj" za njega znaei srpski zivalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nosnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama,
    sa mnogo dugmadi na njima.

    O antropoloskim zapazanjima profesor kaze: "Na osnovu boje kose i oblika dlake moze se zakljuciti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znaci u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana". Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu bas "populacija svetle komponente"?
    Dr. Zivanovic kaze i ovo: "Tokom iskopavanja na jasenovackom terenu clanovi komisije su nalazili znatne kolicine zlatnog nakita i novca". Udubimo se u ovu izjavu: "nalazili" znaci na nekoliko mjesta, a ne nasli na jednom mjestu; zatim "znatne kolicine zlata" - ne znatnu kolicinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: "Clanovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon zavrsetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske". O sudbini tog zlata on zna samo ovo: "Nezvanicno su mi rekli da je doneta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i uradjeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gde". Vjerovati u to?
    Na molbu preko tiska Saveza antifasistickih boraca Hrvatske 1998. da se ocituje gde je zapisnik, tko je potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gde je ono uslijedio je do danas - potpuni muk.
    Zagrepeanin ing. Ivan Rusevljan opisuje povlacenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: "Ispred nas desetkilometarska kolona civila, mahom Sokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snasa, baka i ded. U svakim kolima, reee mi jedan dida, bilo je najmanje 50 sokackih dukata. To zlato su snase o blagdanima pokazivale nasiveno na svojim sveeanim haljinama, nazvanim zlatarama". Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upucen natrag na Krizni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili usiveni u odecu, tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovaekoj zemlji. Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nadjenim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratistima ubile Titove postrojbe?
    Dr. Zivanovic nastavlja "Mi smo svoje nalaze (zapisnike, op.a.) predali u Jugoslovenski arhiv. No, drzava je ocenila da siroj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci". I do danas hrvatskim istrazivacima nisu dostupni...
    Intervju dr. Zivanovica objavljenje nekoliko mjeseci poslije izlaska knjige Bespuca dr. Franje Tudjmana. I on, kao i drugi u Srbiji, bune se: "Jednom su se ovakva istrazivanja sprovodila i besmislica je tvrditi da pod njivama Jasenovca lezi tek trideset-cetrdeset hiljada zrtava". Te brojke nasih strucnjaka odnose se samo na zrtve ustaskog logora. Ali za Titov Jasenovac tek treba istraziti i utvrditi koliko je tisuca i tisuca hrvatskih zrtava u njemu poubijano i pobacano u jame pod njegovim njivama. A za to trebaju godine.
    Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu nasli samo rusevine i zgarista, jer su navodno ustase sve razorili da bi sakrili istinu. Eak iz izjava nekih srpskih "strucnjaka" za Jasenovac moze se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su - uslijed saveznickog bombardiranja (uz zrtve) - dijelom osteaeni, no velikim dijelom saeuvani, a sustavno je sve unisteno tek pedesetih godina. Milan Bulajic, glavni "genocidolog", kaze: "U stvari, ustaski logor Jasenovac nije oslobodjen. Cetvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja 1945. prije podne usetala je bez otpora, ustase su (ga) vea napustile". Ljudi u njemu nije bilo. U izvjestaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: "22. travnja 1945. citav dan i citavu noc ustase su bili zaposleni time da miniraju jednu tvornicku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladiste za skladistem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i pozare. Tako se citav logor pretvorio u uzarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija".

    No, Antun Miletic, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog instituta u Beogradu pise 1987. godine: "Jedinice 21.. srpske udarne divizije postavile su obezbedjenje oko bivseg logora. Posle izvrsenog uvidjaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, po elo je raseiscavanje logorsko; prostora, koje je trajalo sve do 1951."(!). Miletic nehotice odaje i ove istine: "Zasto nije sacuvan (sic!) odnosno obnovljen nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne moze dati ni do danas" (1987.!). Zatim: "Granik iznad Save koji je sluzio za ubijanje i bacanje logorasa u Savu, srusenje 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i porastao u korov i siblje. Tragajuci za dokumentima tko je dao zeleno svetlo da se rascisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada (1987., op. a.) nije moglo uci u trag". Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rusenja logora 1951. njime nisu upravljali ustase...
    Invalid domobranski casnik Eduard Miksa jedan od samo 156 prezivjelih zarobljenika ranjenika logora Precko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoci da su mu se nakon niza godina: "Javljali prijatelji iz logora Precko koji su pukim slucajem prezivjeli Jasenovac. Oni svjedoce da su kolone Kriznog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugde, a potom ih odvodili u Jasenovac, gde su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglasavani 'ustasama' i ubijeni".
    Mnogi od posljednjih ustaskih zatoeenika Jasenovca stupili su 22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlacenja ustasa) u postrojbe 2l. srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i vise Zidova iz nje, Jakov Avrama Kabiljo, pismeno svjedoci: "Sa partizanima sam bio u borbi od Banove Jaruge, 9. maja smo prosli kroz Zagreb i nastavili prema Sloveniji.
    24.maja smo se vracali kroz Zagreb, isli pjesice (1) do Slavonskog Broda, nastavili put sve do Pirota "(1).
    Predsjednik Saveza antifasistickih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumic uporno ponavlja: "Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu". Slavko Goldstein kaze: "Tvrdnja da 'za razliku od drugih logora smrti 'logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunistieke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina". I dodaje: "Poslijeratni logor Jasenovac izmisljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedocenjima prezivjelih logorasa".
    O strogo euvanim tajnim sluzbenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim u logorima zasada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istrazivaca.
    A sto se tiee tvrdnje o "nepostojanju traga u svjedocenjima prezivjelih logorasa", treba istaknuti: ima prezivjelih logorasa komunistiekog Jasenovca, no za razliku od ustaskog logora nitko od njih nije pusten, nego su pobjegli, cak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan jedini branitelj iz Ovcare.
    I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata prezivjelog stravicnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje, zasada, samo NN, jer se boji za svuju obitelj. Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, cije je ime svjedok naveo, ziv je jos, a bio je jedan od najvisih duznosnika Ozne, zatim Udbe u Jugoslaviji.
    Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mjestana iz kraja stradalog od cetnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je 16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve vise ljudi i u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuca. Zatvoreni u barake, pratili su odvo?enje nekuda grupe po grupe, od kojih se nitko nije vracao. Dosao je red na njega. S grupom stigao je na obalu Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Naredjeno im je kopati jamu u koju ce ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama naredjeno je skinuti se do donjeg rublja uz stravicnu cinicnu izjavu: "mrtve cemo vas baciti u Savu i otplovit cete do Beograda da se vidi kako su ustase ubijali Srbe". Tako su i ueinili. Nasi znanstvenici su pomnim proucavanjem nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaskim zlocinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na domobranskim odorama.
    Preostali iz grupe pokoseni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Nocu se uspio izvuci i, neprimijecen, krenuo svome mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan clan obitelji, uplasen, odveo ga je u Oznu da se prijavi. Na naredbu: "Pricaj!" rekao¸je sve. Glavni koji ga je saslusavao bio je do jucer cetnik, vidjali su ga s kokardom na celu. I tada mu je receno: "Ovo si rekao sada i nikada vise nikomu ni rijeci. Inace - nestat ces i ti i cijela obitelj." I sutio je do prije dvije godine.
    O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je vec relativno dosta materijala, no jos nije vrijeme da se sve objavi. Istrazivanja se nastavljaju.
    Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom stoji krajnje vazna zadaca: uspjesnim promicanjem istine upoznavati inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo ustaski logor do 1945., nego i poslijeratni komunisticki koncentracijski logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Sirenje te istine jedan je od prioriteta u razbijanju pedesetogodisnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od dokaza "genocidnosti" hrvatskog naroda i "bezgrijesnosti" svih ostalih, prije svega Titovih navodnih antifasista.

    IZVORI
    Antun Miletic, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, Beograd, 1987.
    Jasenovac, Mjesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti Sinod SPC, Beograd, 1990.
    Secanja Jevreja na logor Jasenovac, Savez jevrejskih opstina Jugoslavije, Beograd, 1972.
    "Vjesnik", Zagreb, 1997.
    "Vecernji list", Zagreb, 1997.
    "Politieki zatvorenik", glasilo Hrvatskog drustva politiekih zatvorenika, Zagreb, 1997.
    Matija Helman, dnevnik iz logora, obiteljski arhiv.
    "Informativni glasnik" Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, 1989.
    Usmeni iskaz NN.
    Franjo Tudjman, Bespuca, Zagreb, 1989.
    (stranice 209 – 214)