2008-02-28, VL _ 25. 02. 2008., 16:42

 

GOST SURADNIK

 

Žuži i kraj 'partizanske epopeje'

 

Autor Josip Pavičić

 

S “partizanskom epopejom” napokon je gotovo.

Nisu je pokopala otkrića o partizanskim zločinima,

nije ju uništio jauk što se razlegao iz otrpanih jama

u koje su Titovi borci bacali svoje ubijene i polužive

protivnike, nisu je srušile vjerodostojne knjige s

popisima partizanskih žrtava i opisima zvjerstava, a

ni znanstveni skupovi o skrivenim namjerama i

opakim ciljevima partizanske gerile, nego ju je

zauvijek dokrajčila jedna bivša partizanka,

krojačica Žuži, ovom svojom pričicom:

 

“Za vrijeme rata bila sam tri godine u partizanima, u

Ličkoj diviziji. U šumi sam i rodila, no odmah su mi

uzeli i ubili dijete jer su Nijemci i ustaše bili blizu

nas. Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda

plakalo i vikalo te nas tako odalo” (VL, 20. 2. 08.).

 

Nema više Tita kako jaše preko Romanije i vodi

svoje divizije, nema više Lole Ribara i sedam

ofenziva po šumama i gorama, nestade Kozare,

Sutjeske i Igmanskog marša, nema više Ljubičice

Bijele i njegovih “nebesko plavih očiju”, nema više

ni moje “Zagrebačke partizanske fronte”. Nema

više ničega što je kvasalo u znaku zvijezde

petokrake, srpa i čekića, sve se stropoštalo u

ponor priče gospođe Jelinek o tome kako su joj

drugovi partizani uzeli tek rođeno dijete i ubili ga.

 

Kako su ga ubili? Samo iz pijeteta prema nesretnoj

majci, na to pitanje neću ni pokušati odgovoriti.

Pretpostavimo da su drugovi bili krajnje humani,

nimalo nalik na zlotvore iz poslijeratnih sotonizacija

ratnih protivnika koji su nedužnu dječicu nabijali na

bajunete. Ali, ubojstvo djeteta je ubojstvo djeteta,

ma kako nježno i obzirno izvedeno. I ma kako se

izvršitelji umorstva opravdavali.

 

“Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda

plakalo i vikalo i tako nas odalo”, najstrašnija je od

triju rečinica iz strašne priče bivše partizanke.

Ključna je riječ u njoj “možda”. Novorođenče je

ubijeno zbog toga što bi “možda plakalo”. Ubijeno

je preventivno, iz predostrožnosti, prije nego što je

i stiglo zaplakati ili zavikati. Iz literature, pučke

predaje, Bulajićevih partizanskih epopeja, ali i

američkih filmova, iz povijesti i mitologije...

izranjaju slični tragični prizori. No svi su oni ili nikli

u mašti ili su toliko daleko od nas da nam ne

izgledaju stvarno. Imaju simboličnu vrijednost, a

smisao im je u ocrtavanju tragičnosti sudbine.

 

Ovdje je riječ o nečemu bliskom i zbiljskom, o

događaju iz našeg života, koji “partizansku

epopeju” ili tzv. antifašističku borbu Titovih

partizana raskrinkava kao prijesnu laž. U čemu su

“antifašisti” bili bolji od fašista, ako su bili kadri

proračunato, iz predostražnosti, ubijati svoju tek

rođenu djecu!? Zašto novorođenče nisu stavili u

košaru i ostavili ga svojim progoniteljima?

MOŽDA bi preživjelo.