HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

29. prosinac 2007.

SANADER I MESIĆ ŠTITE OD SUĐENJA KOMUNISTIČKE   ZLOČINCE    I KRVNIKE !

O RASVJETLJAVANJU JUGOSLAVENSKOG KOMUNISTIČKOG ZLOČINA GENOCIDA IZ 1945. NAD HRVATSKIM  NARODOM

Dana 25. siječnja 2008. navršiti će se dvije godine otkad je Parlamentarna skupština Vijeća Europe (parlament predstavnika europskih zemalja) donijela rezoluciju pod brojem 1481 u kojoj je Europa osudila komunističke zločine nad europskim narodima, počinjene od Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji do pada komunističkog berlinskog zida 1989. godine.

 

Od rezolucije Vijeća Europe o osudi zločina komunizma iz 1996. i 2006. godine, i odavanja pijeteta žrtvama komunizma, do danas je u Hrvatskoj donijeta na pritisak Vijeća Europe, i reda radi, 2006. godine saborska rezolucija o osudi jugoslavenskih komunističkih zločina, bez ikakvog utjecaja na poboljšanje pogoršanoga stanja ljudskih prava hrvatskih žrtava komunizma.

 

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma podnio je 2006. nadležnom Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv petnaestak izvršitelja zločina genocida i ratnog zločina na Kočevskom Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, i 2007. kaznenu prijavu protiv jednog izvršitelja zločina genocida i ratnog zločina u Teznom kod Maribora, 1945. godine.

 

Kriminalistička policija Republike Hrvatske je na osnovi navedenih kaznenih prijava provela istragu, sakupila materijalne dokaze i izjave svjedoka, i istražni materijal predala u ruke Županijskoj državnoj odvjetnici u Zagrebu koja do danas protiv kazneno prijavljenih i osnovano osumnjičenih počinitelja masovnog zločina nije podigla optužnice tako da ni nadležni sud u Republici Hrvatskoj do danas nije optužio niti procesuirao niti jednog de facto partizanskog ratnog zločinca i zločinca-člana nekadašnje zločinačke Komunističke partije Jugoslavije i njenih terorističkih pomoćnih službi. Također niti protiv, prije sedam godina kazneno prijavljenog i osnovano osumnjičenog, de facto ratnog zločinca Hršak Stjepana, komandanta protunarodnog “Odjeljenja za zaštitu naroda” u Krapini, 1945. godine, nadležno Državno odvjetništvo nije ni 2007. podiglo optužnicu, niti je pred nadležnim sudom optužen i procesuiran od strane hrvatske pravne države.

 

Županijska državna odvjetnica Višnja Ločnar je na tiskovnoj konferenciji početkom 2006. godine izjavila, da je „neosporno kako je u maceljskoj šumi počinjeni ratni zločin, ali da ne postoje osumnjičenici niti svjedoci“.

 

Navod državne odvjetnice je netočan jer su osumnjičenici postojali već po samoj prirodi podnijete kaznene prijave, a i (živi) svjedoci postoje, po tvrdnji nadležnih kriminalista, kao i materijalni dokazi i pribavljena dokumentacija.

 

Pored toga se saznalo da je netko iz državnih tijela RH svjedoku Lukšiću, u slučaju partizanskog ratnog zločina u zagrebačkoj gradskoj četvrti Tuškanac, cca. 200 m zračne linije od hrvatskog parlamenta i vlade Republike Hrvatske, gdje je 1945. ubijeno oko 1000 hrvatskih civila, nudio mito u vidu povrata 90 posto nacionaliziranog zemljišta koje je 1945. bilo u privatnom vlasništvu svjedokove obitelji na kojemu je izvršen ratni zločin, dok je svjedok u trenutku ratnog zločina imao 16 godina i svjedočio kako su partizani likvidirali na tom mjestu zločina blizu 1000 hrvatskih civila. Godine 1989. emigrirao je u Kanadu, ali je pred hrvatskom policijom dao iskaz o partizanskom ratnom zločinu u Tuškancu, a cijeli slučaj popratio je i zagrebački tisak.

 

Očito je da titoistički lobby, infiltriran u strukture Republike Hrvatske, vrši politički pritisak na Državno odvjetništvo kako bi osumnjičenici, koji su u visokoj životnoj dobi (preko 80 godina), umrli prirodnom smrću, te kako niti jedan osumnjičeni partizanski ratni zločinac ne bi u Republici Hrvatskoj bio pravomoćno osuđen, tako da se može hipokrizijski tvrditi da Titov lažni antifašizam navodno nije bio zločinački.

 

Kočevski Rog, Tezno i Macelj predstavljalju tri najveće masovne grobnice u Europi nakon Drugog svjetskog rata (WWII), i svaka od navedena tri stratišta su po broju žrtava veća od zločina u Srebrenici koji su 1995. izvršile koljačke snage de facto ratnog zločinca, vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića i oficira „JNA“ Ratka Mladića, te njihovog pretpostavljenoga, srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika i šefa srbijanskih komunista Slobodana Miloševića.

 

U kočevskoj šumi i na Kočevskom Rogu je po izjavi slovenskih partizanskih sudionika pokolja ubijen 41 tisuća ratnih zarobljenika, od toga preko 90 posto hrvatskih zarobljenika, uključujući hrvatske civile, djecu i žene, obitelji.

 

U šumi Tezno ubijeno je 1945. godine, po izjavi slovenskog povjesničara dr. Ferenca, predstavnika slovenskog državnog povjerenstva za utvrđivanje mjesta stratišta komunističkih zločina iz 1945. godine, minimalno između 15 do 20 tisuća ratnih zarobljenika, od toga preko 95 posto Hrvata, a među njima su u protutenkovskom rovu, dugačak oko minimalno 900 metara, do smrti strijeljani i ratni ranjenici.

 

U šumi Macelj i na Lepoj Bukvi kod Krapine je u lipnju 1945. od strane partizanskog režima ubijeno oko 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, 650 hrvatskih zarobljenih civila, i 21 svećenik i redovnik franjevačkog reda Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Žrtve komunizma u Maclju sakrivene su na mjestu stratišta u 130 jama, od kojih je do danas otkopano i ekshumirano nešto ispod dvije tisuće posmrtnih ostataka hrvatskih mučenika koji su do 2006. čuvane u najlonskim vrećama u podrumu patologije Medicinskog fakulteta na Šalati u Zagrebu, a dostojanstveno su sahranjene tek 2006. godine, ali uz praktički nikakvo medijsko praćenje odnosno predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, i zagrebački nadbiskup i kardinal  Josip Bozanić, koji je predvodio misu zadušnicu prilikom ukopa ekshumiranih žrtava komunizma, bio je od strane glavnih urednika „hrvatskih“ medija cenzuriran odnosno vijest o tome je u medijima cenzurirana, unatoč tome što su čak i neki pojedinačni članovi vlade Republike Hrvatske bili nazočni navedenoj komemoraciji. Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, imao je „važnijeg“ posla u to vrijeme, i nije bio nazočan ukopu ekshumiranih žrtava koje su 1991. ekshumirali studenti veterinarskog i medicinskog fakulteta, ali su tadašnje nove „demokratske“ vlasti na čelu sa prvim predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom, nekadašnjim partizanskim majorom, i od veljače 1945. godine članom partizanskog „Vrhovnog štaba“, i generalom „JNA“, te nekadašnjim visokim oficirom protunarodnog „Odjeljenja za zaštitu naroda“, Josipom Manolićem, hrvatskim premijerom i šefom udbaške tajne službe RH, SZUP, naprasno zabranili daljnje ekshumacije posmrtnih ostataka hrvatskih mučenika u maceljskoj šumi, nadomak Zagrebu. Komandant tri partizanska i komunistička zarobljenička koncentracijska logora u okolici Krapine, i zapovjedni izvršitelj genocida u Maclju, zapovjednik OZNE u Krapini, Stjepan Hršak, nije do danas proveo niti jednu jedinu sekundu u pritvoru zbog osnovane sumnje u ratne zločine iz 1945. godine, iako ratni zločin po međunarodnom i hrvatskom pravu ne zastarijeva. Osnovano osumnjičeni ratni zločinac Hršak Stjepan neometano živi u nacionaliziranoj vili na Tuškancu u Zagrebu. Hršakovi pretpostavljeni u tom genocidu bili su maršal Josip Broz „Tito“, partizanski general OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, general Ivan Krajačić „Stevo“, zapovjednik OZNE za Hrvatsku, zatim, šef lokalne jugokomunističke vlade u Zagrebu, Vladimir Bakarić „Mrtvac“, i general Ivan Gošnjak, zapovjednik partizanske vojske u Hrvatskoj, uz neke druge „drugarice“ i „drugove“.

 

NEPROCESUIRANJE PARTIZANSKIH RATNIH ZLOČINACA PRED HRVATSKIM PRAVOSUĐEM

Postoji tendencija da se zbog osnovane sumnje u ratni zločin, kako pred međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, tribunalu ICTY, kao i pred nadležnim domaćim pravosuđem, sudi optuženim generalima Hrvatske vojske, i to po zapovjednoj odgovornosti, ali predstavnici nadležnih hrvatskih sudova odbijaju suditi osnovano osumnjićenim partizanskim ratnim zločincima po zapovjednoj odgovornosti, a Glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić, postavljen na svoju dužnost od strane predsjednika vlade RH, Ivice Račana, nekadašnjeg visokog funkcionera Saveza komunista Hrvatske i predsjedništva CK SKJ, i direktora marksističke partijske škole u Kumrovcu, te ostavljenog na toj dužnosti po volji predsjednika vlade i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, dr. Ive Sanadera, čiji je pokojni otac bio vojnik Ustaške vojnice Nezavisne Države Hrvatske koji je za dlaku izbjegao mučeničku smrt na Kočevskom Rogu 1945. kao tadašnji ratni zarobljenik kojega je jedan partizan iz njegova rodnoga kraja u Dalmaciji izvukao iz kolone smrti i spasio mu život, odbija optužiti za ratni zločin kazneno prijavljene partizanske ratne zločince, od kojih su mnogobrojni umrli na slobodi zbog sustavnog bojkota vlasti RH da se procesuiraju partizanski ratni zločinci. Također su ZLOČIN BEZ KAZNE počinili, i na slobodi i u miru umrli i ove godine, kao i posljednjih godina, visokopozicionirani funkcioneri jugoslavenske komunističke partije, poput ove godine preminulih Ivice Račana i Mike Špiljka, tako i proteklih godina preminulih Josipa Vrhovca, Stipe Šuvara i drugih „drugova“. Jedino što je premijer Sanader učinio u vezi rasvjetljavanja partizanskih i komunističkih zločina je, da je u Bleiburgu dao polagati službeni vijenac vlade RH, kao i u Jasenovcu, te je kaznenu prijavu Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma proslijedio iz Ureda predsjednika vlade Republike Hrvatske u Banskim dvorima na Trgu svetoga Marka u Zagrebu, nadležnom odjelu za ratne zločine Krim-policije u Zagrebu. Iako Glavni državni odvjetnik RH zajedno sa predsjednikom Republike i premijerom, te drugim dužnosnicima izvršne vlasti koordinira akcijski plan za borbu protiv korupcije, te postoji i zasebno državno tijelo sastavljeno od predstavnika sudske vlasti, hrvatskog pravosuđa, i izvršne vlasti koje koordinira akcije u borbi protiv korupcije, slično takvo tijelo ne postoji kada su u pitanju de facto partizanski ratni zločinci koji su počinili daleko teže zločine nego što je to zločin političke korupcije. Licemjerni predstavnici vlasti Republike Hrvatske, kako sudske, tako izvršne i zakonodavne vlasti, namjerno propuštaju ustavnu dužnost kaznenog progona, moralno političke osude i procesuiranja partizanskih ratnih zločina, dok istovremeno određeni predstavnici izvršne vlasti javno sudjeluju na proslavama obljetnica pojedinih partizanskih jedinica koje su predvodili de facto ratni zločinci, poput Većeslava Holjevca, ili na proslavi jedinice tzv. „Korpusa narodne obrane Jugoslavije“ (KNOJ), jedna partizanska jedinica maršala Tita koja je osnovana isključivo zbog ubijanja ratnih zarobljenika. Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, je u svoja dva predsjednička mandata otvoreno vrijeđao hrvatske žrtve komunizma, umanjujući i relativizirajući partizanske i jugokomunističke ratne zločine, opravdavajući titoističke zločine kao „odmazdu“ za ustaški jasenovački logor, iako na pr. slovenski nacionalisti za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu držali koncentracijske logore, ali su jugoslavenski partizani svejedno 1945. ubili oko 20 tisuća Slovenaca. Pored toga predstavnici vlasti RH otvoreno krivotvore hrvatsku povijest, navodeći da se komunistička partija u Drugom svjetskom ratu navodno borila za slobodu.

 

Komunistički genocid iz 1945. godine, izvršen nad hrvatskim narodom, bio je pomno isplaniran, do u detalje dogovoren na sastancima najužeg vodstva Komunističke partije Jugoslavije, i pojedinih zapovjednika „Jugoslovenske armije“, i tajne službe i političke policije OZNE, pojedinih ministara lokalne komunističke vlade u Zagrebu, zatim, tzv. „Komande grada Zagreba“, i glavnog zapovjednika partizanske vojske u Hrvatskoj, generala Ivana Gošnjaka, te predsjednika komunističke vlade tzv. „Narodne Republike Hrvatske“ Vladimira Bakarića, i šefa OZNE za Hrvatsku, Ivana Krajačića „Steve“. Genocidnim sastancima zločinačke organizacije KPJ, OZNE, i JA predsjedao je vrhovni zapovjednik, maršal Josip Broz „Tito“, tajni agent Komunističke internacionale, i doušnik zloglasne sovjetske političke policije i tajne službe NKVD. Na pr. zapovijed za izvršenje masovnog pokolja hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom Rogu 1945. godine donijeta je na sastanku najužeg vojnog i partijskog „rukovodstva“ na čelu s Titom, u Ljubljani, 28. svibnja 1945. godine. Pokolj je izvršen od 29. svibnja do 9. lipnja 1945. godine, a maršal Tito i generali i ratni zločinci Aleksandar Ranković, i Koča Popović, zatim, potpukovnik i ratni zapovjednik partizanske tzv. XIII. „proleterske“ brigade Milan Žeželj, te slovenski boljševik Edvard Kardelj, i šef OZNE za Sloveniju, i ratni zločinac Ivan Matija Maček obišli su 1. lipnja 1945. godine, u prijepodnevnim satima, stratišta na Kočevskom Rogu, i u jeci najžešćeg ubijanja hrvatskih ratnih zarobljenika i zarobljenih hrvatskih civila izvršili kontrolu o izvršenju zapovijedi o genocidu. Do stratišta su članovi zločinačke organizacije došli u američkim natkrivenim vojnim Jeepovima, a cijelo područje Kočevja bilo je tada pod jakom stražom pripadnika OZNE, te je za cijelo područje Kočevskog Roga bio proglašen redarstveni sat. U pokolju nad hrvatskim ratnim zarobljenicima sudjelovale su neke slovenske partizanske jedinice, kao i specijalna jedinica očeličenih marksista, skojevaca (Savez komunističke omladine Jugoslavije) i članova KPH i Komunističke partije Jugoslavije, okupljeni na Kočevskom Rogu na dragovoljnoj osnovi iz sastava partizanske 11. dalmatinske (biokovske) brigade, i 26. dalmatinske divizije „Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske“ i „Jugoslovenske armije“.

 

Program britanske radiostanice BBC je 1976. na srpskom jeziku izvijestio u razgovoru sa Borivojem Karapandžićem, piscem knjige „Jugoslovensko krvavo proleće“ o pokolju na Kočevskom Rogu iz 1945. godine. U emisiji je Karapandžić neuvijeno iznio imena naredbodavaca i počinitelja tog ratnog zločina i zločina genocida. Sljedeći osvrt  o pokolju na Kočevskom Rogu dao je 1977. godine jugoslavenski boljševik iz Crne Gore, Milovan Đilas, jedan od sudionika zločinačke organizacije iz politbiroa CK KPJ, koji je bio i jedan od naredbodavaca zločina na Kočevskom Rogu. Kajući se, nazvao je to „besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima koji su bježali od komunističkog nasilja“. BBC je, nadalje, u opsežnoj recenziji članka britanskoga povjesničara Nikolaja Tolstoja, objavljenog u časopisu „Encounter“ 1983. godine, potanko opisao pokolj na Kočevskom Rogu, i iznio imena njegovih glavnih izvršitelja. Tom prigodom je kao jedna od glavnih izvršiteljica i zapovjedno najodgovornija osoba u izvršenju pokolja prozvana „stanovita visoka jugoslavenska partijska i državna dužnosnica“. Dodatno i još iscrpnije svjedočanstvo o zločinu na Kočevskom Rogu dao je 1990. na valovima Radio Zagreba osobno povjesničar i grof Tolstoj.

 

Zlosretna partizanska jugoslavenska država utemeljena je na nevinoj ljudskoj krvi s Kočevskog Roga, Maclja, Teznog i sličnih masovnih stratišta hrvatskog naroda, i slovenskog naroda, nad kojima je počinjen genocid, i ratni zločin koji je J.B. Tito javno priznao u „Vjesniku jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske“, 25. svibnja 1945. godine, br. 30, str. 4 kada je objavljena sljedeća „maršalova“ izjava:

 

„Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“.

 

Maršal Tito zapovijeda, i osobno obilazi masovna stratišta, dijeli pohvale povodom ubijanja ratnih zarobljenika, i osobno vrši inspekciju i promatra egzekucije...

 

Zločinačka organizacija koja je imala plan o istrebljenju hrvatskog naroda, i koja je određenim jedinicama Jugoslavenske armije i tajne policije zapovijedila genocid nad hrvatskim narodom sastala se u okupiranom Zagrebu, tjedan dana nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata:

 

Kronološki gledano Josip Broz, zvan „Tito“, je već 14. svibnja 1945. u Zagrebu predsjedao sastankom štaba I. armije /prvobitne Prve proleterske brigade/ i II. armije Jugoslavenske armije kao i Glavnog štaba Hrvatske, kojima su zapovijedali generali Koča Popović, Peko Dapčević i Ivan Gošnjak /ratni zapovjednik Glavnog štaba Hrvatske bio je do 1945. godine sekretar CK KPH Andrija Hebrang/. Sastanku su bili nazočni članovi partizanske tzv. „Narodne vlade Hrvatske“ na čelu sa razvojačenim partizanskim generalom Vladimirom Bakarićem, zvanim „Mrtvac“. Sastanku je ispred jugoslavenske vlade nazočio slovenski boljševik Edvard Kardelj zvan „Bevc“. Prema svjedočenju sudionika navedenog sastanka zločinačke organizacije, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije, Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodnja smrti, pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta, i organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Tijekom sjednice posebno se isticao politkomesar I. armije „JNA“, velikosrpski koljač Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. organizator i izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici. Mijalko se pred vrhovnim komandantom „drugom“ Titom hvalio da je po zagrebačkim stratištima „vlastoručno poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno, i to u tolikom broju da ga je zaboljela desna ruka, zgadio mu se život“. Prema partizanskom tisku, Tito je u zagrebačkoj okolici boravio od 19. svibnja 1945. na dalje. U nedjelju, 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da

„u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice Jugoslovenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“.

 

Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.

 

Maršal Tito je tijekom dvodnevnog puta po sjeverozapadu Hrvatske obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice, i razgovarao s ubojicama koji su izvršili „likvidacije“. Potom je 21. svibnja došao u Zagreb i isti dan održao govor na Trgu svetog Marka. Sljedeća tri dana je, u hrvatskom gradu Kumrovcu rođeni, Josip Broz Tito boravio u glavnom gradu Hrvatske, u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno zapovijedao masovnim ubijanjem Hrvata. Pored ostaloga je zapovijedio da se imaju pobiti svi hrvatski ratni ranjenici iz 11 zagrebačkih bolnica, koje je ovaj jugoslavenski smrad nazvao „hrvatskim ranjeničkom đubradi“. Također je naredio da se iz grada Zagreba izbaci sva hrvatska izbjeglička masa od cca. 200 tisuća civilnih izbjeglica koja je u glavni grad Hrvatske došla u travnju i svibnju 1945. iz ratom opustošenh krajeva Nezavisne Države Hrvatske, čiji su pripadnici prilikom repatrijacije u njihov zavičaj većinom likvidirani. Tito je također naredio i da se ubiju svi oni hrvatski mladići stari od 18 do 21 godine koji nisu bili regrutirani u oružane snage NDH, a koji su prilikom odlaska oružanih snaga NDH u izbjeglištvo na Zapad ostali pred partizanima sakriveni u Zagrebu.

 

Iako neki povjesničari u Republici Hrvatskoj nazivaju Josipa Broza Tita „najvećim hrvatskim državnikom“, i „najvećom hrvatskom povijesnom ličnosti“, a tako ga je na Uskrs 2006. u izjavi za tisak nazvao i predsjednik Socijaldemokratske partije, i nekadašnji čelnik Saveza komnunista Hrvatske, i komunistički ideolog Ivica Račan, očito dokazi, pogotovo materijalni dokazi u vidu na tisuće ekshumiranih i na stotine sondiranih masovnih grobnica iz 1945. godine svjedoče i dokazuju suprotno, da je, naime, J.B. Tito jedan od najvećih zločinaca u 20. stoljeću. Nedavno je i njemački politički tjednik „Der Spiegel“, socijaldemokratske orijentacije, objavio 2007. članak o Teznom kao „najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata, veća i od masovne grobnice u Srebrenici“. Unatoč tome, vlasti RH su na snazi ostavile Trg maršala Tita u Zagrebu. Na Božić 2007. je Spomen-Područje „Jasenovac“ iz Jasenovca obavijestilo hrvatsku i svjetsku javnost o najnovijem stanju broja jasenovačkih žrtava, koje po navodima navedene javno-pravne ustanove Republike Hrvatske trenutno iznosi oko „72 tisuće“ žrtava, ali vlasti RH do danas nisu po uzoru na spomen-područje i edukacijsko-memorijalni muzej u Jasenovcu utemeljile edukacijsko-memorijalni centar i muzej na području jugokomunističkog koncentracijskog logora „Goli otok“, kao što u glavnom gradu Republike Hrvatske nisu imenovale jedan Trg žrtava komunizma, kako se preporučuje u rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine, niti su u Zagrebu utemeljile muzej žrtava i zločina komunizma, iako su od strane Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma bile pozvane da to učine, i da zaštite hrvatske žrtve komunizma. Vlasti RH na čelu sa predsjednikom vlade oglušile su se o navedene humanističke zahtjeve Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma. Zahtjev za ukidanjem Trga maršala Tita, i imenovanjem Trga žrtava komunizma, u Zagrebu, je još 2000. godine podnio vlastima RH i mjesnim vlastima u Zagrebu, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., g. Dobroslav Paraga, koji je iste godine podnio nadležnom Državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu ratnog zločina protiv osnovano osumnjičenog partizanskog ubojice Stjepana Hršaka zbog ratnog zločina u Maclju 1945.

 

MEDIJSKA CENZURA NAD INFORMACIJAMA O ZLOČINIMA KOMUNIZMA

Na slobodi je također i Josip Manolić iako je Dobroslav Paraga protiv njega podnio koncem devedesetih godina 20. st. kaznenu prijavu zbog osnovane sumnje da je sudjelovao u ubojstvo zagebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog dr. Alojzija Stepinca, i unatoč tome što je protiv Manolića njegov vlastiti bratić nedavno podnio kaznenu prijavu zbog ratnog zločina nad 200 hrvatskih ratnih zarobljenika, koje Manolić naziva „kvislinzima“, i za koje je u zagrebačkom tisku („Večernji list“) priznao da ih je 1945. ubio. Paradoks hrvatskog političkog života je da osnovano osumnjičeni partizanski ratni zločinci imaju u hrvatskom društvu status „hrvatskih državotvoraca“, i uglednih osoba iz javnog i političkog života, te bivaju pozivani kao gosti u gledanim političkim emisijama na nacionalnim televizijama i radiostanicama, dok oni hrvatski političari koji ukazuju na partizanske i komunističke zločine bivaju od strane glavnih urednika cenzurirani, a od strane urednika i novinara bojkotirani. Iako su kamere javno-pravne „Hrvatske televizije“ i HRT bile na znanstvenom skupu u Mariboru, 2007. godine, na kojemu su slovenski povjesničari i članovi slovenskog državnog povjerenstva prezentirali istražene rezultate najveće masovne grobnice u Europi nakon Drugog svjetskog rata, one u Teznom kod Maribora, HTV nije emitirao niti jednu sekundu priloga sa toga medijski i stručno posjećenoga i popraćenoga skupa koji se tiče hrvatske povijesti, i aktualne hrvatske politike. O znanstvenom skupu o Teznom u Mariboru od ove godine je izvještavao tjednik za kulturu „Hrvatsko slovo“, zatim, prve on line stranačke novine „Hrvatsko pravo“, dnevnik „Jutarnji list“ dok su drugi mediji uglavnom prešutjeli taj znanstveni događaj koji predstavlja vrhunac znanstvenih događaja u 2007. godini što se tiče zločina komunizma. Podsjećamo, hrvatski mediji su i 2006. godine, izuzev „Hrvatskog prava“ i „Hrvatskog slova“, cenzurirali i prešutjeli tadašnji znanstveni događaj godine, prezentaciju zločina jugokomunizma i „bleiburškog zločina“ i „Križnog puta“ u muzejskom postavu u slovenskom Novom Mestu.

 

Za 2007. godinu treba istaknuti govor predsjednika Hrvatske biskupske konferencije u Bleiburgu, monsinjora Josipa Bozanića, koji je utemeljeno na činjenicama oštro kritizirao sudbenu i izvršnu vlast Republike Hrvatske koja do danas nije procesuirala niti jednog jedinog partizanskog i komunističkog zločinca, iako sa područja Hrvatske i BiH dolazi gotovo pola milijuna hrvatskih žrtava komunizma. Zagrebački nadbiskup i kardinal dr. Josip Bozanić je naglasio da je hrvatska stvarnost trenutno takva da zločinci žive zajedno s nama na slobodi. Glasilo zagrebačkog Kaptola „Glas Koncila“ je također u 2007. godini popratio brojnim člancima temu zločina jugoslavenskog komunizam odnoso titoizma, ali se nekritički odnosi prema prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu koji je jedan od glavnih krivaca što u Republici Hrvatskoj nije došlo do dekomunizacije društva i do rasvjetljavanja zločina komunizma jer je na položaju vlasti devedesetih godina 20. st. stopirao sve napore pojedinaca i skupinaca hrvatskih rodoljuba, te predsjednika stranke prava Dobroslava Parage, pa i Crkve, da se rasvijetle komunistički zločini. Također Rimokatolička crkva u Republici Hrvatskoj nije ispunila zahtjev papa Benedikta XVI za provođenjem lustracije u redovima Crkve, posebno nakon što je objavljeno da je bivši kandidat za varšavskog nadbiskupa bio nekadašnji doušnik komunističke tajne policije. Vlasti RH oglušile su se pak o zahtjev zajednice hrvatskih redovnica i redovnika Rimokatoličke crkve za provođenjem lustracije u političkom životu Hrvatske, zahtjev koji je više puta zahtijevala Hrvatska stranka prava 1861. kao i Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, te Hrvatsko kulturno vijeće, kao i udruga žrtava komunizma i političkih zatvorenika logora „Goli otok“. Indikativno je da su se izvršne nacionalne i lokalne vlasti RH oglušile na zahtjev nekih hrvatskih udruga za podizanjem spomenika u spomen na uništavanje hrvatske kulturne baštine u hrvatskim gradovima za vrijeme velikosrpske agresije, a  kamoli za podizanjem spomenika u spomen hrvatskim žrtvama jugoslavenskog komunizma. Račanova vlada, i Sanaderova vlada, oglušile su se do danas na zahtjev za potpisivanjem bilateralnog sporazuma sa Republikom Slovenijom o statusu posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava komunizma na području Slovenije kojih ima blizu 200 tisuća hrvatskih žrtava, i o modusu njihove eventualne ekshumacije i prijenosa posmrtnih ostataka komunističkih žrtava u Hrvatsku, te dostojan pokop uz državne počasti. Povelja OUN jamči pravo svakoj žrtvi iz masovne grobnice na civilizirani i dostojanstveni ukop u pojedinačni grob na gradskom groblju. Podsjetimo, partizanski titoistički zločinački režim je 1945. dao prekopati i uništiti sve grobove hrvatskih vojnika Nezavisne Države Hrvatske koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata pali u borbi, bilo u ustaškim, bilo u domobranskim postrojbama. O tome zločinu postoje dokumenti, objavljeni u knjizi „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1944. Dokumenti“, objavljena 2005. godine uz pritisak određenih krugova bliski s vlastima da knjiga ne bude objavljena, a ako već mora biti objavljena, da ne bude objavljena pod navedenim naslovom.

 

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Ivo Sanader oglušio se ove godine, ne samo na zahtjev udruge političkih zatvorenika i žrtava komunizma iz logora „Goli otok“ za lustracijom onih političara u RH i državnih i mjesnih dužnosnika koji su za vrijeme Titove Jugoslavije bili doušnici komunističke tajne službe, i svih onih bivših komunista koji su kršili ljudska prava, nego se oglušio na zahtjeve za lustracijom koji su u Uredu predsjednika vlade RH zaprimljeni, a upućeni od predstavnika 20 ogranaka Hrvatske demokratske zajednice u Australiji.

 

I 2007. godine su brojni političari koji su obnašali državne i stranačke dužnosti bili na visokim položajima iako su doušnici nekadašnje komunističke tajne policije UDBE, i njene hrvatske udbaške varijante, SZUP. U Uredu predsjednika Republike Hrvatske, ne da rade doušnici, nego nekadašnji djelatni oficiri komunističke tajne službe, kao i jedan kadrovik UDBE i doušnik „Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije“ (KOS), te sin od nekadašnjeg šefa odjela zagrebačke UDBE Josipa Perkovića, optužen od njemačkog pravosuđa, i koji se nalazi na spisku Interpola, zbog sudjelovanja u organizaciji ubojstva hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Hrvatske vlasti su se i ove, 2007. godine oglušile na zahtjev njemačkog pravosuđa za izručenjem Josipa Perkovića pred županijski specijalni sud za pitanje državnog terorizma u Münchenu, pod izgovorom da hrvatski zakon zabranjuje izručenje hrvatskih državljana stranim zemljama, izuzev haaškom sudu ICTY zbog ustavnog zakona o suradnji s tim međunarodnim kaznenim tribunalom, ali hrvatsko pravosuđe nije pokazalo interes da udbašu Josipu Pekoviću sudi pred nadležnim domaćim sudom, niti su se predstavnici nominalno „hrvatske“ vlasti ispričale Đurekovićevoj udovici, gospođi Gizeli, zbog ubojstva njena supruga Stjepana, i sina Damira, koje je likvidirala zloglasna teroristička organizacija UDBA odnosno jugoslavenska služba državne sigurnosti „SDB“.

 

Također, niti ove, 2007. nominalno „demokratske“ vlasti Republike Hrvatske nisu zabranile rad KPJ, niti je KPJ/KPH od vremena prvih tzv. demokratskih višestranačkih izbora u RH proglašena terorističkom organizacijom kao što je ruski predsjednik Boris Jeljcin proglasio Komunističku partiju Sovjetskog Saveza, KPSS, terorističkom organizacijom. Također, i ove 2007. nisu sa javnih površina u RH uklonjeni spomenici totalitarnom komunizmu/titoizmu nego naprotiv, državne delegacije navodno demokratskih vlasti polažu vijence pred takvim spomenicima, a ove su godine predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks (HDZ), i predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić (HNS), govorili u pulskoj areni na skupu partizanskih ratnih veterana i bivših jugoslavenskih komunista i aktualnih titista, u rujnu ove godine, pred bistom zločinca Josipa Broza Tita, dok se u publici vijorila velika crvena zastava Saveza komunista Jugoslavije, sa zločinačkim simbolom crvene zvijezde petokrake i srpa i čekića, te parolom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“, a što je u fotoreportaži nekritički popratio „Jutarnji list“ koji je ove godine, inače, i začuđujuće, iscrpno reportažama popratio sondaže masovne grobnice u protutenkovskom rovu u Teznom kod Maribora u Republici Sloveniji, u Europskoj Uniji, za razliku od drugih listova koji su totalno titoistički sve ignorirali, posebno riječki „Novi list“. „Jutarnji list“, i „Slobodna Dalmacija“ su ove godine, međutim, dali prostora za razgovor s osnovano osumnjičenim ratnim zločincem, partizanskom politkomesarkom Milkom Planinc, rođena Malada, dok sa predstavnikom Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizuma nisu imali razgovor, osim što je „Jutarnji list“ objavio jedan demanti HR Centra IZK na izjave marksista Žarka Puhovskog, a u vezi Milke Planinc, i jedan demanti u „Slobodnoj Dalmaciji“ na izjave osumjičene Milke Planinc. U demokratskim društvima inače nije običaj da vodeći dnevnici vode razgovor i objavljuju stajališta osnovano osumnjičenih ratnih zločinaca, kao što je to slučaj sa dijelom tiska u Hrvatskoj.

 

Vlada RH nije ove godine ničim doprinijela u prosvjećivanju stanovništva Republike Hrvatske o titoističkim zločinima nad hrvatskim narodom, iako je to preporuka Vijeća Europe da se stanovništva nekadašnjih istočnoeuropskih i srednjoeuropskih komunističkih zemalja prosvjećuje na poticaj demokratskih vlada o zločinima totalitarnog komunizma, i iako vlada RH predstavlja vladu hrvatskog naroda, a biračko tijelo RH je i ove godine prilikom parlamentarnih izbora pokazalo da ne mari za masovne titoističke zločine nad hrvatskim narodom, jer birači očito nemaju razvijenu svijest o tome, inače ne bi, pretpostavka je, glasovali za one stranke koje sustavno bojkotiraju rasvjetljavanje tamne prošlosti Titove Jugoslavije, i hrvatske povijesti. Predstavnici i dalje aktivne i žilave jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije u Republici Hrvatskoj krivotvore povijest koja je vezana uz KPJ i Josipa Broza Tita, štiteći lik i djelo najvećeg balkanskog zločinca u povijesti. Ove godine su „hrvatski“ mediji izdašno i nekritički popratili druženje sljedbenika lika i djela J. B. Tita u Kumrovcu na dan njegova drvarskog izmišljenog rođendana, ispred spomenika tome zločincu u Kumrovcu.

 

Pod parolom „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“, politička elita u Hrvatskom saboru je i ove, 2007. godine dokazala privrženost zločincu i maršalu Titu, a istovremeno je pojačala pritisak na hrvatsko pravosuđe za suđenjem hrvatskim braniteljima i pojedinim generalima HV zbog navodnih ratnih zločina nad Srbima. Istovremeno se NE sudi srpskim zločincima iz Titove „JNA“ zbog pogibije 1000 hrvatskih civila i stanovnika Osijeka 1991./1992. godine, ili zbog masovnog stradanja hrvatskih civila u gradovima i selima tijekom velikosrpske agresije i neselektivnog granatiranja i bombardiranja hrvatskih civilnih ciljeva. Kao što je navedeno, vlasti RH otvoreno odbijaju dati procesuirati osnovano osumnjičene de facto partizanske ratne zločince iz Republike Hrvatske.

 

Svi politički događaji iz 2007. godine ukazuju na to, i dokazuju, da 1990. nije došlo do tranzicije iz komunizma u demokraciju, niti je totalitarna jugoslavenska izvitoperena pravna država zamijenjena hrvatskom pravnom državom, jer su komunistički kadrovi iz propale i ratom raspadnute SFR Jugoslavije ostali na pozicijama u strukturama vlasti Republike Hrvatske. Nepostojanje zakona o lustraciji, kao i neprocesuiranje nekih de facto partizanskih ratnih zločinaca, i šefova bivše komunističke tajne službe, zadalo je hrvatskoj pravnoj državi i ove godine smrtonosni udarac, i pridonijelo daljnjim nepravdama na račun hrvatskih žrtava komunizma. Na Istoku ništa novo !!!

 

Goran Jurišić

 

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma