2007-02-10
---------- Forwarded message ----------
From: Vinko Kalinic <vinkokalinic@net.hr>
Date: Feb 9, 2007 7:47 PM
Subject: (No subject header)
To: CRO-NEWS-owner@googlegroups.com
http://vinkokalinic.blog.hr/arhiva-2007-02.html#1622102616
HRVATSKA JE JOŠ UVIJEK ZATOČENIK SVOJE KOMUNISTIČKE PROŠLOSTI
Razgovor s Dr. Andrijom Hebrangom, saborskim zastupnikom i visokim dužnosnikom HDZ-a
Hrvatski narod je danas izložen nastojanju, iz raznih izvora, da zamrzi svoju državu. Pesimističke prognoze, crno oslikavanje sadašnjosti i budučnosti, negacija svih političara, i lijevih i desnih, negacija vlastite povijesti... ide za tim da Hrvatima usadi u glavu kako sve ovo što je stvoreno i nije bogzna što. Ne nasjedajte takvim emisarima, jer to su oni koje smo pobjedili i vojno i politički. Ne dajte da u miru izgubimo onu bitku koju smo dobili u ratu. Hrvatska je danas jedna od najnaprednijih tranzicijskih zemalja. Hrvatska je sama, vlastitim snagama dobila rat i izvršila poslijeratnu sanaciju. Ako smo mogli dobiti rat, onda možemo i u miru napraviti još puno više.
Razgovarao: Vinko Kalinić
Dr. Andrija Hebrang sasvim sigurno spada u onu klasu hrvatskih političara koji su svojom karizmom, dugogodišnjim političkim angažmanom, pa, u njegovom slučaju, i obiteljskim nasljeđem obilježili suvremenu povijest hrvatske politike. Sin je karizmatičnog vođe komunističkog pokreta u Hrvatskoj, koji je i sam pao kao žrtva zločinačkih komunističkih obračuna i čistki. Već od ranog djetinjstva bio je žrtvom komunističke strahovlade, oca su mu ubili kada su mu bile dvije godine, te kaže da skoro cijelo djetinjstvo nije vjerovao da ima majku, koju je prvi put vidio kada mu je bilo 12 godina. Devedesetih godina aktivno se uključuje u politiku, te obnaša niz vrlo značajnih i važnih dužnosti u državi, od misnistra zdravstva do ministra obrane. Danas je saborski zastupnik i visoki dužnosnik HDZ-a. U iskrenom, otvrenom i srdačnom razgovoru dr. Andrija Hebrang otvoreno govori o svojim sjećanjima na djetinjstvo i komunizam, o odnosu današnje Hrvatske prema vlastitoj prošlosti, te o stanju u kojem se Hrvatska danas nalazi.
- S jedne strane dolazite iz partizanske obitelji, s druge Vas doživljavaju kao ekstremnu i radikalnu desnu struju unutar HDZ-a. Kako je to moguće? Tako je. Ali ja vam mogu reći ovako: moja obitelj je u biti simbol stradanja hrvatske obitelji u Drugom svjetskom ratu. Pola obitelji mi je pobila ljevica, pola desnica. Otprilike podjednak broj članova moje obitelji ubili su ustaše i partizani. Mogu reći da se u mojoj obitelji Zapravo ogleda, na jedan simboličan način, tragedija cijeloga hrvatskog naroda, koji je bio podijeljen na dvije opcije koje su međusobno bile sukobljene.
No, tako je bilo, što je danas? Jesmo li raščistili tko je tko u tom sukobu? Nažalost
nismo! Duboki jaz između onih koji su patili desetlječima i onih koji su
uzrokovali te patnje ni danas nije razriješen. To je teret koji se vuče kroz
hrvatsku politiku od 90-tih godina na ovamo i koji nije riješen. Ja ću navesti
samo jedan primjer koliko je duboko taj jaz ušao u politiku. Kad u Saboru imamo
rasprave o brojnim temama onda se vidi s koliko emocija ulaze zastupnici u te
rasprave. Ja sam mislio da će najžešće i najžučnije rasprave biti kada je,
primjerice, na dnevnom redu državni proračun. Ili kada se raspravlja o nekim vanjskopolitičkim
temama, koje su od nacionalnog interesa. Ili o gospodarskim temama. Međutim, sve njih po svojoj žestini, po izljevu
emocija, nadmašuju teme koje se odnose na taj razdor u Drugom svjetskom ratu i
poraču. To su teme koje izazivaju toliko burne emocije, pa mogu reći i otvorene
svađe među zastupnicima, kao ni jedna druga tema. To je zapravo jedna slika
gdje se mi danas nalazimo. Nalazimo se pred raskrižjem, hoćemo li to pomesti
pod tepih i ostaviti trajno ožiljke i ovoj i slijedećim generacijama, ili ćemo jednom to raščistiti i reći tko je bio tko, te se pokajati svaki za svoj dio. Ali da bi se pokajali, prvo moramo znati istinu.
IZOSTALA JE OSUDA KOMUNIZMA
Jučer slušam u Dnevniku, tiskat će se novi udžbenici za osnovnu školu u koje će
se otvoreno osuditi NDH. Apsolutno prihvatljivo i apsolutno uvijet bez kojeg
nema budućnosti Hrvatske. Ali ja bi isto tako volio čuti da će se jednako tako
oštro osuditi i komunizam, jer ni komunizam nije uzrokovao manje žrtava , niti
je bio nježniji od NDH. Dok ne izjednačimo ta dva zla, dotle mi u Hrvatskoj
nećemo imati mira za jedan suživot u budućnosti. Ja uvijek zagovaram
izjednačavanje komunizma i fašizma. Možda po tome odskačem od većeg dijela hrvatskih
političara i zbog toga dobivam packe i s lijeva i s desna. Ali ja ću i dalje
nastojati držati taj svoj pravac, jer mislim da jedino on vodi k istini. O
osudi fašizma ne treba puno trošiti riječi, jer smo ga svi osudili i tu se
slažemo. Nažalost, NDH je bila dijelić fašističkog pokreta sa svim njegovim
najstrašnijim stranama, od genocida, netolerancije i svega onoga što je on
predstavljao. Alternativa tom fašizmu u vrijeme rata je bio komunizam, koji je
u to vrijeme obećavao brda i doline. Bio je to zapravo utopistički komunizam,
koji je obećavao jednakost u vlasništvu, u pravdi, u međuljudskim odnosima... I
mnoge ljude je privukao. Ne govorim ovdje o onima koji su za vrijeme rata
prešli na njihovu stranu zbog protivljenja fašitičkom teroru, nego o onima koji
su ideološki pripadali tom pokretu. Oni su nažalost skrenuli u jedan smjer koji
je završio najvećom tragedijom hrvatskoga naroda. Primjenili su fašističke
metode u provođenju svog komunizma. Kad kažem fašističke metode, onda mislim na
razdoblje poslije Drugog svjetskog rata. O Drugom svjetskom ratu nikad ne
raspravljam, jer u ratu nažalost nisu postojala pravila, a to ste vidjeli i u
ovom našem, Domovinskom ratu. Crveni križ je bio meta za srpsku artiljeriju,
civili su bili meta isto kao i vojnici. Dakle, u ratu pravila ne postoje, zato
o njemu i ne raspravljam. Ali nakon 17. svibnja 1945., kada možemo reći da je
rat bio gotov, sve što je učinjeno poslije tog datuma, to je zločin nad
elementarnim pravima čovjeka. Jedno od tih elementarnih ljudskih prava je i
pravo na obranu, da se netko tko je optužen ima pravo i braniti od te optužbe. Josip
Broz Tito, pred kraj rata, točnije zadnju godinu rata, kada se već vidilo tko
će pobjediti, on se već pripremao za postratno razdoblje. U tom postratnom
razdoblju on je svijestan da će imati politički protiv sebe cijelu hrvatsku
desnicu. I umjesto da postupi kao civilizirani vođa jednog naroda, ili nekoliko
naroda ako ćemo biti precizni, i osnuje prave sudove koji bi, poput suda u
Nunbergu, sudili onima koji su bili aktivni sudionici zločina, dao im šansu da
dokažu tko je od njih bio krvnik a tko nije, on je napravio najveći masovni
posljeratni pokolj u Europi. On je pobio, poslije 17. svibnja 1945., nekoliko
desetaka tisuća ljudi. Koliko točno, ne znamo, i bojim se da još dugo nećemo
znati, ali procjene idu čak do 200 tisuća.
UNAPRIJED ISPLANIRAN ZLOČIN
Koga je pobio? Pobio je razoružane vojnike, koji su po svim tadašnjim i
današnjim pravnim i civilizacijskim normama civili. Oni su bili razoružani, nisu više bili aktivni
pripadnici vojske i po svemu su imali pravo na suđenje. Pobio je u tim kolonama
Križnoga puta desetke i desetke tisuća staraca, žena i djece. To je zločin koji
je planiran godinu dana ranije. Naime, on je godinu dana prije završetka Drugog
svjetskog rata ustrojio organizaciju kojoj je jedini cilj bio ubijanje
političkih protivnika po završetku Drugoga svjetskoga rata. To je bila OZNA. On
je osobno bio na čelu OZNA-e, dok je formalni zapovjednik bio Ranković. OZNA je
bila tako organizirana da je u svakoj bivšoj republici imala svog vrhovnog
republičkog zapovjednika i nije imala nikakve koordinacije niti suradnje s bilo
kojom drugom institucijom, niti s vojskom, niti s policijom, niti s politikom.
To je bila jedna poluga s kojom je osobno upravljao Broz i pomoću koje je
ubijao na najokrutniji način svoje političke protivnike. Jasno, tu se ne može
izbjeći odgovornost Engleza i čitave međunarodne politike, koji su izručili te
ljude i koji su sve to šutke gledali. Zašto su gledali i zašto nisu reagirali, to
se isto može raspraviti. Jednim dijelom zato jer su bili debelo zaokupljeni
svojim poslijeratnim problemima, jednim dijelom zbog toga što su procjenili da
je bolje spriječiti buduće međunacionalno žarište u novoj Jugoslaviji, pa su
pustili da netko to čvrstom rukom riješi, i tako se dogodilo. Dakle, to je
masovni zločin koji je ostavio iza sebe desetke tisuća žrtava i još nekoliko
puta toliko članova njihovih obitelji.
KONTINUIRANO NASILJE
Drugi segment komunističkog zločina je vezan za kasnije komunističko razdoblje,
kada su organizirani sudovi i procesi, ali su oni prije bili sve nego pravni, a
još manje pravedni. To su bili procesi na kojima su svi politički protivnici
bili unaprijed osuđeni. Formalno je proveden proces i onda bi slijedile
najdrastičnije kazne, od smrti do višegodišnjih robija. U takvim procesima je
opet zahvaćeno nekoliko desetaka tisuća ljudi. I naravno, danas ima nekoliko
desetaka tisuća njihovih potomaka koji traže pravdu. Ne pravdu u nekakvom
pravnom smislu, nego u političkom i povijesnom smislu. Sjetimo se, posljedice tog
drugog vala komunističkih zločina su razni Goli otoci, Lepoglave, Stare Gradiške itd.
I na kraju, treći val komunističkih zločina bio je onaj prema političkim
protivnicima koje više nisu mogli ubiti, jer su se vremena ipak promjenila, pa
ih se onda šikaniralo na način da im se nije dao posao, da im se nije dala
egzistencija. Njihovoj djeci se nije dalo da studiraju i na sve ih se načine
nastojalo isključiti iz života. Paralelno s time su otvorili granice, što je
bilo vrlo lukavo. Na taj način su zapravo dopustili onim političkim
protivnicima koje nisu mogli pobiti da se rasele po svijetu.
Svi kažu Tito je bio veliki čovjek jer je rekao povijesno ne Staljinu. Ne, nije
rekao povijesno ne Staljinu, nego je rekao povijesno da sebi, jer ga je Staljin
htio smjeniti. On je stavio na kocku cijelu tadašnju Jugoslaviju u mogućem
sukobu sa SSSR-om, da bi sačuvao svoju poziciju, a ne da sačuva svoj krvavi
komunizam od Staljinovog krvavog komunizma, jer su oba ta komunizma bila ista. Po
brutalnosti i krvi bili su izjednačeni. Na taj način, otvorivši granice, on se
lukavo rješavao svojih političkih protivnika, što su mu kasnije stavili u plus,
kao tobože on je bio demokrata, pustio je ljude da putuju. Ma nije pustio da
ljudi putuju, nego ih je represijom tjerao da odu, da ima politički mir tu.
CIJELO DJETINJSTVO NISAM VJEROVAO DA IMAM MAJKU
Ja vam mogu tu i osobno reći nekoliko svojih prisjećanja iz tog doba. Meni su
oca ubili kada je meni bilo 2-ije godine. Mater su zatvorili. Ja sam prvi put
svoju majku vidio kada mi je bilo 12 godina. Cijelo djetinjstvo nisam uopće
vjerovao da imam majku. Odgojila me moja tetka, očeva sestra, koja je i sama
bila u očajnim uvjetima, jer su i njenog muža odveli na Goli otok kao tobožnjeg
pripadnika INFOBIRO-a, iako čovjek nije imao nikakve veze s politikom. Ona je
imala još i svoje dijete, uz moga brata i sestru. Dakle, odgajala nas je četvoro
bez ijednog dinara prihoda, u najstrašnijim uvijetima siromaštva i gladi... Kad
smo krenuli u školu, prva zapreka je bila to što nam uopće nisu htjeli dati da
se upišemo u prvi razred osnovne škole. Ja sam morao čekati, već sam imao punih
8 godina, nisu me htjeli primit u osnovnu školu Kustošija, jer su se bojali
primiti đaka koji se zove Andrija Hebrang. Kada sam napunio 9 godina, nisu
uspjeli prisilit moju tetu da emigriramo, onda su me morali primit u školu,
tako da sam ja uvijek bio najstariji i najveći u razredu. To su dakle bile već
te prve zapreke. Tijekom školovanja provokacije su bile, naravno, svakodnevne.
Prozivan sam da govorim o izdajicama komunizma na satu hrvatskoga, na satu
povijesti itd. To su bile one sitne provokacije. Onda su slijedile one
krupnije, kada su mi montirali kojekakve optužbe da sam bio u nekakvoj zavjeri protiv
sustava. Uvijek sam bio za nešto optuživan. Na kraju, kad sam se trebao upisati
na fakultet - a ja sam čvrsto bio odlučio da neću napustiti Hrvatsku, nego da
ću se boriti poštenim načinom rada i dokazati im da će obitelj Hebrang ostati i
opstati! - onda su me pozvali i otvoreno mi rekli da napustim Hrvatsku. Kao, «ti si
dobar đak, marljiv, zašto ti nebi otišao u Njemačku, tamo su bolje plače»
- govorili su mi. Nudili su mi čak i novce, kao «mi ćemo ti pomoć i stipendirat te».
Ja sam im rekao da sam ja bogat čovjek i da meni ne treba stipendija. A oni su
se nasmijali i pitali me, kako si bogat čovjek, mati vas troje školuje sa
svojom plačom. Ona je izašla iz zatvora kada je meni bilo 12 godina. Međutim,
kako su bodovi na fakultetu bili javni, nisu me mogli ne upisati jer sam
jednostavno bio dobar student.
I tako sve do služenja vojnog roka 1971., gdje sam tri puta završio u zatvoru
ni kriv ni dužan. Ja sam bio diplomirani liječnik kada sam išao u vojsku, ali
nisam mogao služiti vojsku kao liječnik nego kao običan vojnik, pješak, bez
čina, bez ičega. Jednom me jedan major pitao: «pa dobro, znaš li ti vojniče
zašto si ti jedini doktor među ovim prašinarima?» Ja sam mu rekao, ne
znam zašto, ali mi je čast. On pita: «Kako to misliš?» Rekoh mu, sram bi
me bilo staviti čin ove armije na svoje rame. 5 dana zatvora. Evo to je bio taj
sistem. Drugi puta, u jednoj prostoriji koja je bila službena i u kojoj je
morala biti slika druga Tita na zidu, ja sam bio dežuran, kao vojnik. Prolazi
major i kaže: «Druže vojniče ideš u zatvor, je li znaš zašto?» A ja, kažem, ne
znam a nije ni bitno. - «Ti si dežuran, a na zidu nema slike druga
Tita.» Okrenem se i stvarno, na zidu samo prazan okvir. Netko je maknuo
sliku. Dakle, to su bile te njihove metode. Ali, ajde, bilo je to već vrijeme
kada te nisu mogli tek tako likvidirat, pa se dalo preživjeti. Dakle, zločini
komunizma su imali veliki raspon, od onih brutalnih ubojstava sve do ovakvih banalnih
provokacija s kojima su psihički maltretirali i iscrpljivali ljude. Pa ni ta
psihološka maltretiranja nisu svi jednako mogli pretrpjeti. Neki prekinuli studije, neki otišli van itd.
BIJELA MRLJA ZABORAVA
Mi danas na to razdoblje hrvatske povijesti gledamo kao da se nije ni dogodilo. To je bijela mrlja u hrvatskoj povijesti. Mi ju moramo obojiti i to najcrnijom bojom. A to znači da mi moramo reći da je to razdoblje bilo zločinačko, i da između toga i fašizma nema nikakve
razlike. Nismo sazreli za to. Previše je ljudi iz tog razdoblja na mjestima na
kojima se odlučuje. Vijeće Europe je donijelo povelju o osudi zločina
komunizma. Hrvatskoj je trebalo skoro punih 6 mjeseci da je na Saboru donese. A
onda, kada smo je donijeli na Saboru, 90% medija to nije ni spomenulo. I dan
danas puno ljudi u Hrvatskoj uopće ne zna da je Hrvatski Sabor to donio, a to
je odluka Sabora koja bi trebala biti na naslovnicama svih novina i u prvim
sekundama svih Dnevnika. To nam govori, da će čak i u okviru Europe, kojoj
težimo, biti teško dati pravu boju tom dijelu hrvatske povijesti.
- S jedne strane u osudi fašizma idemo dotle da Vlada ruši i nadgrobne
spomenike pojedinih pripadnika NDH, s druge u centru Zagreba, pa i diljem Hrvaske imate niz trgova
i ulica koji nose ime Josipa Broza Tita, za kojeg kažete da je najveći ubojica
u povijesti Hrvatske? Gdje je tu logika? Moj stav je tu vrlo jasan i ja ga uvijek ističem, iako moja stranka ne
dijeli moje mišljenje. No, ja svejedno zadržavam pravo izreći svoj stav. Moja
stranka svoj stav o zločincu Brozu stavlja u okvire današnjih europskih
zbivanja i to je za Hrvatsku korisno i dobro. S te strane ja to podržavam. Ali
prema hrvatskim građanima mi smo dužni reći istinu o Josipu Borozu. Ona nije
još ni u svijetu do kraja prihvaćena. Možda ste čuli da je u svijetu izišla
lista najvećih diktaora i ubojica, na kojoj Tito ulazi među prvih 10. I to je
istina! Po broju žrtava njegova režima, on spada u tih prvih 10, u društvo
Hitlera i Pol Pota. Žalosno je u tome to, da tu istinu objavljuju europske i
američke novine, a hrvatske šute. Zašto je to tako? Prije svega moramo znati da
je danas još uvijek jako puno živućih njegovih najbližih suradnika, čiji je
utjecaj na javno mijenje još uvijek jako velik. Zatim je stasala i druga generacija
nijihovih potomaka, koji ne mogu i ne žele dozvoliti osudu svojih očeva. Pa i
ta druga generacija koči istinu o Josipu Brozu Titu. Jospi Broz Tito je bez
ikakve dileme najveći zločinac u povijesti hrvatskog naroda. Čovjek koji je
sigurno odgovoran za smrt stravično velikog broja ljudi. Neki kažu, nije ih on
pobio. Pa naravno da ih on osobno nije sve ubio, nije ni Hitler sve sam pobio.
Ali je stvorio organizaciju koja je to napravila. Onda kažu, on to nije mogao
kontrolirati, jer je to bila osveta iz mržnje. A istina je, ne samo da je mogao
i morao kontrolirati, nego je upravo on tu mržnju poticao i raspirivao, kao vid
osvete. Imate nekoliko briljantnih knjiga koje su izašle zadnjih godina. Jedna
od povjesničara g. Jurčevića i dvije u nakladi Hrvatskog instituta za povijest,
njihovog ogranka u Slavonskom Brodu. U njima ćete prvi puta naći autentične
dokumente o komunističkim zločinima, a koje su ti znanstvenici pronašli u
arhivama, unatoč tome što su arhivi temeljito izmasakrirani od strane komunista.
Ali je ipak nešto preživjelo. U tim knjigama ćete naći nevjerojatne zapovijedi
zločina. Jedna od njih je Brozova, u kojoj kaže «premalo je mržnje u osveti»
- to on šalje zapovjednicima OZNA-e! «morate pojačati mržnju, kako bi ubijali
iz osvete a ne iz ideologije». To je autentična Brozova rečenica iz jednog
službenog dokumenta. Užasno! Ili kada govore da Josip Broz nije bio direktni nalogodavac za smrti. Treba
znati da je vrlo malo onih koji su progovorili o tome, i da su poslije toga doživjeli vrlo čudne
nezgode. Jedan od njih je i gospodin Ivan Matija. On je bio šef OZNA-e za Sloveniju. On je
progovorio 1991. godine, nakon sloma komunizma i Jugoslavije na izborima. Progovorio je u svojim
intervjuima i iznio niz povijesnih činjenica. On, doduše, brani sustav kojem je pripadao, ali kroz
njegove iskaze se vidi da je tog čovjeka pekla savjest. Nedugo nakon što je progovorio, doživio
je, «slučajno»,
promenu nesreću. U intervjuu, u kojemu ga novinar pita: «Vi branite taj sustav, kao čelni
čovjek OZNA-e za Republiku Sloveniju, a vi ste ubijali žene i djecu» -
on odgovara – «Ne! Osobno sam dobio od Josipa Broza Tita zapovjed da ne ubijamo mlađe
od 17 godina.» S tom izjavom – a
takvih izjava ima puno! – on je dokazao zapravo dvije stvari: prvo,
da su zapovjedi išle direktno od Josipa Broza i drugo, da je Tito osobno
naređivao ubojstva. Jer ako im je rekao do koje godine da NE ubijaju, onda im je
i rekao od koje godine DA ubijaju. Naš
dug prema žrtvama tog režima je strašan. Ne treba više nego otići u Maceljsku
šumu, pa pogledati te jame koje niti su istražene, niti su obilježene. U
Maceljskoj šumi, računa se da ima oko 100 jama, a u svakoj od njih je na
stotine žrtava. I sve to bez ikakvog obilježja. To je jedinstven slučaj kako se
jedan narod odnosi prema svojim precima. Takav bezobziran odnos prema svojim
žrtvama suvremena povijest civiliziranog svijeta ne poznaje. Naša je minimalna
dužnost obilježiti ta mjesta. Radarski snimiti te jame, ako ih već ne želimo
kopati i istražiti, da znamo koliki je broj tih žrtava. I ponajprije pokloniti
se i ispričati se za te žtve.
- Naprotiv, u Hrvatskoj se događa baš obratno. Imamo slučaj jame Jazovke. Izvršitelj
tog pokolja, Marko Belinić, koji to eksplicitno priznaje, što više i detaljno
opisuje u svojim knjigama, izvješćima i zapisnicima, ne samo da uopće nije
procesuiran a kamo li suđen – iako su protiv njega podignute dvije kaznene
prijave sa uredno predanom podebljom dokaznom dokumentacijom - nego je još i
odlikovan. Predsjednik Mesić mu je dodijelio visoko državno odličje «Red
hrvatskog pletera», zamislite ironije, «za osobit doprinos ugledu
Republike Hrvatske i dobrobiti njenih građana». Nije li to apsurd? Ja
ne mogu to komentirati, jer nisam izučavao Belinićev slučaj. Znam da se on
priključio 1990.-te dr. Franji Tuđmanu i da je podržao stvaranje Hrvatske. Tad
sam ga i upoznao. No, ako je podnijeta kaznena prijava, onda bi se po njoj
trebalo i postupati, pa u jednom legitimnom pravosudnom procesu utvrditi o čemu je konkretno riječ.
OSUDA IDEOLOGIJE, A NE LJUDI
Ipak, ja nisam za lustraciju takvog tipa, da se sudi po kaznenim prijavama,
nego za jednu lustraciju druge vrste: političku i povijesnu. Treba reći što se
osuđuje i na koji način. Treba osuditi sve one koji su bilo direktno bilo
indirektno doprinjeli ubojstvima. Njihova kazna je vrlo jednostavna, to su
provele i druge europske zemlje: nemaju pravo rada u politici, u edukaciji i u medijima.
Ali nikome ne ugrožavati egzistenciju. Mogu raditi stotine drugih poslova. Za
one koji nisu živi, naravno, to je samo verbalna osuda. Ta osuda je nužna, i ja
doista vjerujem da je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi i kada će
svijest o tim tragedijama i žrtvama nadvladati ove komunističke obrambene
mehanizme koji nama jedinima u Europi još uvijek ne dozvoljavaju da osudimo
komunizam i politički i povijesno.
- Pokojni predsjednik Tuđman je zagovarao politiku tzv. «nacionalne pomirbe». Može
li predsjednik Mesić učiniti nešto na tom polju? Ne samo da može, nego on to i
mora. To je i obveza njegova mandata. Predsjednik Mesić se jasno iskazao kao
antifašist, i nema građanina, uvjeren sam, u ovoj zemlji koji to ne pozdravlja.
Mi smo bili sretni što je u svoje vrijeme na čelu našeg pokreta bio antifašist
Tuđman. Danas je na čelu Hrvatske ponovno antifašist, Mesić. Ali došlo je
vrijeme da predsjednik Mesić napravi i jedan drugi potez, koji bi ga stavio na
neizbrisivo mjesto hrvatske povijesti, a to je da jednakom mjerom osudi i
komunizam. Zašto bi to bio on pozvan učiniti? - Zato jer je bio jedno vrijeme
dio tog sustava. On se rastao s tim sustavom i zbog toga je čak završio i u
zatvoru. Ali baš zato što je jednom bio njegov dio, što je i sam pretrpio
njegovu represiju, bio bi najpozvaniji da to učini. Kada ja govorim o osudi komunizma,
onda je to samo po sebi razumljivo, jer nikada nisam bio komunist, naprotiv, i
ja i moja obitelj bili smo žrtve tog režima. Mesićeva osuda tog zločinačkog
režima i te zločinačke ideologije imala bi puno veću težinu.
ZA DOBAR SUŽIVOT POTREBNE SU KORIJENITE PROMJENE
- Vratimo se u sadašnjost. Nedavno su u Srbiji održani parlamentarni izbori.
Osim Građanske opcije okupljene oko Čedomira Jovanovića, koja jedina budi nadu
da je istinski suživot sa Srbijom ipak moguć, čini se da velikosrpski
nacionalisti tamo još uvijek vode glavnu riječ? Milijun i pol ljudi je glasalo
za Šešeljevu stranku. To govori da se Srbija još nije otrijeznila. Sva sreća da
ne mogu samostalno formirati vlast. Međutim, demokrati kao što vidite
kalkuliraju. Imaju dvije demokratske grupe, Koštuničina i Tadićeva. Bilo bi
logično da se ujedine protiv radikala i da povuku Srbiju prema naprijed, a oni
se ni do danas nisu ujedinili. U tim demokratskim strankama je i Bora Čorba,
koji otvoreno kaže «ja sam četnik i žao mi je što je pao Knin». Dakle, i unutar tih
demokrata ima svega. Ono što je interesantno je da čelnici tih demokrata
opravdavaju radikale s objašnjenjem da oni zapravo i nisu ultranacionalisti, da
su se oni grupirali oko socijalnog rješenja problema. Pa valjda vi demokrati
imate bolja socijalna rješenja od radikala. Znači, između njih i nema tako
velike razlike. Zašto je to tako? Zato jer međunarodna zajednica nije pritisla Srbiju
da se obračuna sa svojim fašizmom. To je posljednji živući fašizam u ovom
dijelu svijeta. To je fašizam i po svojoj ideologiji i po svojoj metodologiji. Međunarodna zajednica nije Srbiju osudila
zbog uskih interesa pojedinih svojih političara i interesa pojedinih zemalja.
Zbog toga je Domovinski rat građanski rat, zbog toga Srbi nisu počinili genocid
ni u Srebrenici, ni u Vukovaru, ni u Škabrnji ni igdje... Zbog toga se oni nisu
morali suočiti sa svojom poviješću. Zbog toga nisu priznali svoje zločine. Zbog
toga nam neće reći gdje su naši poginuli i nestali. Dok to Srbija ne učini,
dotle ni Hrvatska neće imati politički mir na svom istoku. O međunarodnoj
zajednici uvelike ovisi kada će ih i koliko na to prisiliti. Mislim da se to vrijeme
približava, i da će za njih to biti vrlo bolno. Ali nemojte zaboraviti da ni
nama nije bezbolno naše vrijeme promjene politike poslije rata. I mi smo morali
naše metode očuvanja nacionalnih interesa iz temelja promjeniti. Do 1995.
branili smo se puškom i pameću, a poslije 1995. samo pameću. - Jedno nezaobilazno pitanje: Haag? Optužnica podignuta protiv generala
Gotovine, ne tereti samo jednog generala nego i čitavu jednu politiku? Vaša Vlada je izručila generala Gotovinu Haaškom sudu. Čini li Vlada išta da ospori optužbe koje bacaju posve negativno svjetlo na obrambeni karakter Domovinskog rata? Gledajte, ja ne volim taj izraz «Vlada je izručila». General Gotovina se bio dužan javiti sudu u Haagu, jer su Republika Hrvatska i hrvatski parlament donijeli Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom. Još pokojni predsjednik Tuđman je poticao tu suradnju i zalagao se za takav sud, neznajući da će on suditi hrvatskim braniteljima. On je govorio o sudu tipa onog u Nunbergu, a tamo se nije sudilo saveznicima koji su bombardirali i do temelja srušili Dresden ili naš Zadar. Nažalost u Haagu su izjednačili agresora i žrtvu, i zbog toga Haag definitivno ima karakteristiku političkog suda. Čim kreće s tih pozicija, on više nije samo Pravna institucija, nego i instrument jedne politike. To se vidi i po tome što je u optužnicama naših generala osuđen i čitav hrvatski politički vrh iz tog doba, pa i čitav hrvatski narod. Zar nije paradoksalno, da ja danas ne mogu dobiti vizu za Australiju. A ne mogu je dobiti samo iz jednog razloga, jer sam bio član hrvatske ratne Vlade. I ja ne mogu ići u Australiju. Ma nije meni zbog Australije, već je stravična činjenica da jedan hrvatski ratni ministar nije poželjan u jednom dijelu svijeta samo zbog toga što je bio to «hrvatski ratni ministar». Što sam ja bio na pogrešnoj strani? U tom kontekstu Haag je iznimno značajan. Mi smo s Haagom uspostavili izvrsnu suradnju. Naši generali su prihvatili tu suradnju. Otišli su u Haag. Izrekli su svoj stav da nisu krivi. Hrvatska država im je dala svu pravnu, političku i financijsku podršku i logistiku, tako da je ova Vlada, s te strane, odradila najveći mogući posao. Svi dokumenti su dostupni, veliki broj stručnjaka je dostupan, osigurane su im egzistencije, troškovi obrane itd. Čak iz vana dobivamo stalno packe da smo prekoračili dozvoljenu granicu pomoći. S druge strane imate gotovo nezamjetan pritisak na Srbiju da izruči svoje osumnjičenike, a oni su ti koji su uzrokovali rat, koji su u tom ratu bili na zločinačkoj, agresorskoj strani. I sad iz toga ide čitav niz paradoksa. Nedavno sam se u Češkom parlamentu sukobio s jednim njihovim uglednikom, koji u jednom trenutku u razgovoru kaže «građanski rat». Ma kakav građanski rat? Kakav je to građanski rat u kojemu jedna strana ima kompletno naoružanu vojsku, a druga nema ništa. Pa zar su građani preuzeli kontrolu nad armijom? Nisu nikada! JNA je uvijek bila u službi velikosrpske imperijalističke politike koja je izvršila agresiju nad Hrvatskom, i tu ne može bit govora o nikakvom građanskom ratu. Onda mi on kaže: mi nemamo baš takvu sliku. I vi ste bili naoružani. Jesmo. Ali kako? Od lovačkih pušaka do oružja koje su naši dečki golorukom borbom zapljenjivali od agresora. Tek kasnije smo kupovali oružje, najvećim švercom i kriminalom koji može biti, jer smo bili pod embargom i jer nam je bilo oduzeto temeljno pravo da se branimo. Da se nismo snašli, nebi nas ni bilo. Iz toga - od ovog pojma «građanski rat» koji se definitivno ukorijenio u međunarodnoj politici, pa sve do nepravednih poteza Haaškoga suda, vidimo da mi imamo još jako puno posla oko istine o Domovinskom ratu na međunarodnoj razini. I baš zato mislim da je definitivno dobro da se borimo za ulazak u EU, jer ćemo za stolom moći puno bolje objasniti što se dogodilo, nego da budemo daleko od tog stola.
HRVATSKA DESNISA JE POBJEDILA
- U jednom dijelu javnosti slovite za radikalnog desničara? Kako bi Vi definirali svoju političku poziciju?
Prvo, što je to što podrazumijeva pojam «radikalni desničar»? Ja sam ponosan da sam desničar, jer je hrvatska desnica vodila hrvatski narod od prvih demokratskih izbora, kroz cijeli Domovinski rat, pa sve do pobjede u tom ratu. Da je hrvatski narod vodila hrvatska ljevica, Hrvatske danas nebi bilo, to je valjda svakom jasno. Prema tome, taj pojam desnice treba shvatiti u tom najpozitivnijem smislu te riječi. Kada se to oslikava u bojama, onda se obično komuniste boji u crveno a desnicu u crno. Zašto crno, pitam se? Pa nismo mi ultranacionalistička i ekstreistička desnica koja poseže za nečijim teritorijima. Kada govorimo o modernoj hrvatskoj desnici, onda treba reći da ta desnica nikada nije posegnula ni za jednim milimetrom tuđeg teritorija. Prema tome ja mislim da hrvatsku desnicu treba bojiti bijelom bojom, bojom nevinosti. Jer to je desnica koja je stasala na demokratskim izborima, koja se borila u najtežim uvijetima protiv višestruko jačeg neprijatelja, koja je izvojevala pobjedu i stvorila modernu Hrvatsku državu. U tom smislu ja sam apsolutno desničar. To sam oduvijek bio, jesam i ostat ću. Kad kažu radikalni desničar, moj «radikalizam» se sastoji u tome što štitim hrvatske nacionalne interese. Taj pojam radikalnosti više pristoji hrvatskoj ljevici koja se nije iskazala u obrani hrvatskih nacionalnih interesa.
- Meni su zapravo smiješni ti pojmovi lijevog i desnog. Ljevica navodno nosi baklju slobode, demokracije, ljudskih prava, socijale i slično, dok desnica inzistira na državi i naciji. Zar jedno ne uvjetuje drugo. Tu je i još jedan autohtoni hrvatski paradoks, da je baš ljevica vodila bivšu totalitarnu državu, i da su se tek smjenom te zahrđale «željezne» garniture i rasulom bivše države, stvorili preduvijeti i za demokraciju i za sve ostale vrijednosti zapadnih demokracija?
Točno. Upravo tako. Oni su represijom i dokidanjem ljudskih prava branili, kako su je nazivali, diktaturu «proleterijata». Tek njihovim krahom u Hrvatskoj je došlo do demokratskih promjena. Pa sjetite se, oni su izišli iz Sabora kad se izglasavala neovisnost Hrvatske. Neki kažu, izašli su iz straha od JNA, da će nas JNA sve pohapsit i pobit. Vjerujem da je dio njih izišao iz straha, ali isto tako znam da su neki izišli van iz čistog ideološkog uvjerenja. I zato mislim da njima pripada taj epitet radikalnih. Što se desnice tiče, mislim da smo mi jedna umjerena i moderna desnica, koja vjeruje u toleranciju i suživot sa svima onima koji su drukčiji i koji misle i razmišljaju na neki drugi način. Moderna hrvatska desnica vidi Hrvatsku u krugu uljuđenih europskih zemalja.
- Od smrti predsjednika Tuđmana, HDZ je doživio niz lomova. Iz HDZ-a su otišli Mate Granić, Vesna Škare Ožbolt, Ivić Pašalić... U kakvom je stanju HDZ danas? Kako se osjećate u ovakvom HDZ-u? Ja mislim da je HDZ danas jedina od velikih stranaka koja se pročistila. SDP tek čeka njegovo čistilište. Mi smo zaista prošli kroz nekoliko čistilišta. Mate Granić i njegova kompanija, otišli su iz sebičnih razloga. Nisu se našli u tadašnjoj strukturi HDZ-a i umjesto da ostanu unutra i izbore se za pravdu, u smislu političke pravde, oni su posustali pred jednom frakcijom HDZ-a koja je svoje osobne interese stavila iznad stranačkih i iznad državnih. Oni su se jednostavno povukli i osnovali svoju stranku, ostavivši nas ostale unutra da se koprcamo. To nije bilo korektno i zato taj DC, koji je stasao na kritici Tuđmanova razdoblja, nikada neće imati neku značajniju ulogu u hrvatskoj politici. Sljedeći lom je bio oko tzv. Pašalićeve frakcije, a koju ja nazivam usko Materijalističkom frakcijom. To su ljudi koji su gledali kako kroz politiku ostvariti svoje materijalne interese. Njima nije danas problem investirati 20 milijuna eura u gradnju ovoga ili onoga. To su ljudi koji su najviše škodili HDZ-u, jer se kroz njih gledalo na našu politiku. 1998. godine pokojni predsjednik Tuđman me poslao za ministra obrane upravo zbog toga da zavedem red u tom ministarstvu i da iskorijenim baš takve iz tog ministarstva, jer je to ministarstvo, kao posljedica nenormalnih uvjeta u kojima je nastalo, bilo leglo takvih ljudi. Ja sam pokušao uvesti reda u to ministarstvo koliko sam mogao. Na kraju sam odustao. No to je druga priča.
Na našem stranačkom saboru prije pet godina neminovno je došlo do obračuna s tom frakcijom i ona je definitivno poražena. Kroz to je HDZ pročišćen i došlo je do jedne nove katarze. Kao što vidite, takav HDZ je ponovno došao na vlast na državnoj razini. Nakon tog čišćenja, mislim da smo najhomogenija stranka u državi. Među nama nema ideoloških i političkih razlika, nema pretjeranih nesuglasja u ambicijama. Za predsjednika stranke izabran je dr. Ivo Sanader, čovjek koji je prihvatljiv i nama i svijetu. On je artikulirao jednu novu politiku, u kojoj se čuvaju hrvatske nacionalne vrijednosti s jedne strane, a s druge strane Hrvatska se približava svijetu, prije svega Europi i NATO-u. To nije uvijek lagano, jer su ta dva cilja često u sukobu. Nekad se tako stvara privid da smo jedan cilj ustupili drugom, ali to nije tako. Jednostavno gledamo što je u datom trenutku važnije za Hrvatsku. Recimo, zašto HDZ nije inzistirao na imenovanju trga po dr. Franji Tuđmanu? Ne zato što HDZ ne cijeni dr. Franju Tuđmana, nego zato što EU dr. Franju Tuđmana još uvijek doživljava kao jednog od dva krivca za rat. Ako to znate, onda ćete više snage uložiti na to da dođete u društvo ravnopravnih europskih naroda, pa ćete tamo imati veće mogućnosti riješavati probleme iz prošlosti. Mislim da dr. Ivo Sanader to odlično radi.
- Vjerujete li u još jedan HDZ-ov mandat na čelu Vlade? Mislim da je to nesporno. Iako nisam baš sretan što ću ovo reći, ali konkurentski SDP se nije pokazao kao stranka koja ima viziju. Nažalost, sada se dogodilo i ovo s gospodinom Račanom, kojemu zaista želim najveću sreću u njegovoj borbi sa bolešću koja ga je zatekla. Njegov gubitak za SDP će doista biti velik. Ali i s njim i bez njega SDP nije stranka koja je izgradila svoju viziju Hrvatske.
- I na kraju Vaša poruka čitateljima?
Možda će zvučati dramatično, ali hrvatski narod je danas izložen nastojanju, iz raznih izvora, da zamrzi svoju državu. Pesimističke prognoze, crno oslikavanje sadašnjosti i budučnosti, negacija svih političara, i lijevih i desnih, negacija vlastite povijesti... U svemu se ide za tim da se Hrvatima usadi u glavu da sve ovo što je stvoreno i nije bogzna što. Moja poruka bi bila: ne nasjedajte takvim emisarima, jer to su oni koje smo pobjedili i vojno i politički. Ne dajte da u miru izgubimo onu bitku koju smo dobili u ratu. Hrvatska je danas jedna od najnaprednijih tranzicijskih zemalja. Hrvatska je sama, vlastitim snagama dobila rat i izvršila poslijeratnu sanaciju. Ako smo mogli dobiti rat, onda možemo i u miru napraviti još puno više. Moja poruka je optimizam. Treba sačuvati vjeru u Hrvatsku i zajedno se usmjeriti na rad za dobrobit Hrvatske.