2007-06-14
BOROVČAK , Damir
Voliš li Hrvatsku?
Neka putopisna i nacionalna pitanja
Vlastito izdanje, Zagreb, 2007.
Knjiga je tiskana povodom 320. obljetnice odluke Hrvatskoga Sabora od 9. i 10. lipnja 1687. godine:
Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.
Autor Damir Borovčak krenuo je od Prevlake i Palagruže do Iloka i zaustavljajući se u 25 hrvatskih naselja, opisao slikom i riječju ljepote i strahote počinjene u Lijepoj našoj. Knjiga obuhvaća objavljene članke u raznim listovima i časopisima, kamerom zabilježene scene prirodnih ljepota i ratnih pohara. U poplavi mnoštva ovakvih dokumentarnih knjiga i ova će proći u javnim sredstvima informiranja nezamjetno, ne zbog mnoštva, već zbog otpora koji se uglavio u glavama voditelja novina, televizije i donekle radija. Survivali naše novije povijesti nanijeli su kao blatne naplavine klatež svih boja na čvorna mjesta, te se nakon 2000. godine više ne može naći gotovo ni jedan prijašnji urednik, a novi voždovi koji su promijenili čak imena i prezimena, zasjeli su na ta mjesta. Na djelu je kroatocid i detuđmanizacija, a nema Starčevića da vikne: Treba skidati krinke našim neprijateljima!
U Domovinskom ratu ubijeni pisci Baranjek, Matoušek, Glavašević, Milišić, Jurišić, redatelj Luka Skračić, glumac Fabijan Šovagović, koji je umro od žalosti nad požarima i krvavijom svoje Slavonije, i mnogi drugi koje ne spomenuh, ne mogu ustati i zgrabiti za guše svojim oštrim perima kobnoga kopta Kofija, jalovoga Japanca Akušija, lordovske prste raznih Stoltenberga, Ovena, Salvetnjaka Ešdaunića i tima sličnih činovnika i vinovnika, koji bildovski bildaju nad narodom, ništa ih ne smeta vlastito neznanje o ovim krajevima, potpuna nepismenost iz povijesti, zemljopisa, jer Sava za njih nikada nije ni postojala dok nisu stigli na njene obale, jureći u sigurnim crnim limuzinama s ugrađenim šampanjcem; jer ta Sava nije za njih bila FLUMEN PRINCIPALIS REGNI CROATIAE, niti smo mi bili Predziđe kršćanstva, a oni ga širili u kolonijama krvlju i mačem, zbog čega i danas mračni biljezi na licu crkve.
Ispunjeni kolonijalnim mentalitetom snažnih vladara svijeta, nikako da se naviknu na činjenicu izgubljenih pozicija i htijenja naroda da imaju svoje države, jezike i mitove. Kako su brzo zaboravili svoje grijehove prošlosti: npr. 6. veljače 1934. u Parizu ulični nemiri, demonstracije za Hitlera, protiv Židova, uzvici: Radije Hitler nego Blum! Ili 300 pobijenih mladića Arapa u Parizu tijekom rata u Alžiru, leševa pobacanih u Seinu koje se ni danas ni jedan novinar ne usuđuje spomenuti! Kako su brzo zaboravili svoje talijanske fašističke logore diljem Dalmacije, Istre, suradnju s osvjedočenim zločincima četnicima, strijeljanja po kolonijama, u Abesiniji… ili pak likvidaciju Indijanaca, pretvaranje crnaca u roblje… I dok smo mi u Hrvatskom državnom saboru imali jednoga Starčevića i Mažuranića, demokratske ideje i uljudbu, sipoji su strijeljali po Indiji zajedno s kulturnim Englezima Indijce… Sramotno je da se oglase (2000. ?) i nazovu nas na svjetskom prvenstvu u nogometu »rektumom Europe«, nacističkom nacijom koja slijedi Hitlera i danas itd… itd….
Ova knjiga upravo budi niz takvih i sličnih asocijacija. Borovčak obilazi Domovinu i u nizu partikula slaže mozaik kao ljubavnik jedine mu Ljepotice: boli ga vandalski odnos prema spomenicima koji su ne samo stariji od mnogih u tzv. demokratskom svijetu (Dioklecijanova palača, Dubrovnik, Poljički statut), razorena orlovska gnijezda naše velikaške gospode, otoci koji se nude na rasprodaji, lažni spomenici s hrvatskim žrtvama ispisanim na ćirilici, nedostatak putokaza za velika i značajna mjesta itd… itd. Borovčak obilazi grobišta diljem križnih puteva, spominje žrtve koje se prešućuju. Piše o Daksi, nevinim žrtvama. Dodajemo da se u već postojećoj literaturi mogu naći dokumenti koji svjedoče kako su 1937. godine, dakle davno prije rata, članovi KPJ sastavili popise budućih neprijatelja njihove ideologije koje će ubiti po dolasku na vlast. To su intelektualci, svećenstvo i istaknuti pripadnici HSS. Mnogi obrazovani ljudi ne znaju da je Ivan Goran Kovačić napisao Jamu davno prije rata, a povodom ubijanja u Senju i Sibinju. Senjske žrtve 9. svibnja 1937.bile su krvavi pir srpskih žandara nad pjevačima, omladini HSS koja je došla u Senj iz Gospića na proslavu HSS, kad su strijeljali po kamionu na kojem su bila 33 mlada života od kojih je sedam ostalo mrtvih, ostali ranjeni. (Vidi literaturu N. Bićanić!) Kad je Goran pokazao rukopis »JAME« Tinu Ujeviću, ovaj je odgovorio: Nije to ništa, vidjet ćeš ti jame iza novoga rata!
Fenomen je potvrđen time da se već tijekom rata ubijalo po točno određenom redu u selima i gradovima, a Zagreb je bio posebno lovište. (Slučaj Tuškanac 56. Šumski rasadnik Pepeljarnik?!) Komisija za istraživanje grobišta u Zagrebu objavila je popis preko 180 lokacija, ali na većini se ne može vršiti istraga. Dotacije za ekipu dr. Jurčevića čujem da su ukinute?!
Borovčak se zaustavlja na otoku Braču i divi se ljepotama, arhitekturi zvonika, naselja, ulazi u poznatu Pustinju Blaca. Možda je mnogima nepoznato blago ovoga glagoljaškoga drevnoga samostana koji datira još iz 15. stoljeća. Samo jedna pojedinaost: tu je bila svjetski poznata zvjezdarnica i poznati Zeisov teleskop. No, u Krležinoj Enciklopediji iz 1968. nema ni slova o tom lokalitetu. Ima selo Blaca u Srbiji.
Otkrivanje grobnica diljem Križnoga puta nikada ne će pokazati ukupnost žrtava. Za mnoge se ne zna, kriju njihove lokacije oni koji su još živi krvnici, ili njihovi potomci koji sada uživaju sinekure, vile i razne druge povlastice. Isto nam se dogodilo i u ovom Domovinskom ratu – eno u Sotinu majke već 16 godina sjede i mole pred pločom sa slikama najmilijih, kraj njih prolaze komšije i šute. Tu i tamo se pronađe komad ruke, noge ili glava, urota šutnje jača je od svake savjesti. (Moje iskustvo s didom Hodakom).
Nitko ne želi čuti činjenicu da je u Jasenovcu bio logor smrti još tri godine iza rata.
Pronađene su masovne grobnice s ostacima ženskih narodnih hrvatskih nošnji, djece. U nekim rubovima sukanja bili su slavonski dukati. Sve je to brzo zataškano i zabranjeno. Pripisano je NDH. Također nitko ne želi uzeti u obzir prvi popis stanovništva iza 2. rata – jedini narod koji je u FNRJ imao demografski minus bio je hrvatski!! (Ovdje ne računamo Židove !)
Pisac je dokumentirano donio mnoštvo drugih ili sličnih činjenica i potaknuo čitatelja da proputuje tu mračnu i lijepu geografiju Hrvatske. Ne će to učiniti HRT – ona već dugo ne postoji. Lustrirani su svi urednici da bi se metoda prebrojavanja krvnih zrnaca obrnula: suvišna je količina hrvatskih zrnaca marno odstranjena. Oni koji se, poput Zorana Pusića tuže na lustraciju sudaca 1990. godine, drsko zaboravljaju tko su bili ti suci od 1945. do početka devedesetih godina. Naravno, ne svi, ali veliki dio njih bio je u službi politike UDBE i KP. Presude su bile montirane za svakoga sumnjivoga političkog okrivljenika. Nazočila sam suđenju Marku Veselici, kad je po drugi puta suđen zbog intervjua u stranim novinama. Tada je sudac Hamilton ustao i nakon izricanja presude na 11 godina viknuo: Da se mene pita, dobio bi doživotnu !
Možda nije na odmet znati kolike su plaće tim dušebrižnicima u Helsinškom odboru i sličnim institucijama. Predsjednik HO imao je 5500 dolara mjesečno, danas je toliko u eurima .
Autor obilazi Hrvatsku i ne može izbjeći poetiku i esejistički ton iako se trudi ostati na razini objektivnoga žurnalizma. (npr. str. 204., 156. i sl.) Pisac je pokazao dobro poznavanje povijesti svakoga kutka gdje se našao i tako knjiga poučava te razvija ljubav za prošlost i sadašnjost. Bio je gost ljudi i njihovih života, a toplina koja je njemu darovana, sada je postala naša. Čitajući knjigu javljalju ti se stotine asocijacija i nameće se niz pitanja: kako nismo naučili iz prošloga iskustva dovoljno ni kao pojedinci, ni kao nacija. Mi opet idemo ANA BASIS, kao stari Grci koji su krenuli u Aziju, a svoj put u neizvjesno nazvali ANABAZA. Čini se danas da smo svi zajedno igračka u rukama demonskih sila, da smo pali na koljena, da ne možemo spoznati ISTINU, da ponovno živimo u LAŽI. Stari komunistički režim počivao je na dvjema osovinama – LAŽI I STRAHU. Otiske stopala toga režima na našim licima još nosimo, a kao da se ponavlja i tipologija kojom se u naraciji služe nove elite. Riječ ELITA znači biti bolji od nekog drugog. Jesu li ludost, naivnost, sluganstvo i beščašće glavna obilježja nove elite koja počiva na bogu mamonu, bogu novca?
Ja kao beznačajna jedinka ne želim biti dionikom ni laži ni straha, ne želim biti ni na jednom mjestu u Hrvatskoj ograđena žicom (slučaj s HRT!), da ne bih morala svjedočiti poput Solženjicina: u Staljinovom logoru stražar musliman viče poljskom logorašu da potpiše ono što od njega traže: Alah dajot položenie! Uvjeren je da je Alah postavio Staljina na vlast. Ali moj razum ne vjeruje u ljudsku nepogrješivost i nikakvo imanentno čovjekovo božanstvo ne može jamčiti moralnu vertikalu, ako se ne upire o Božje zakone. I o tome govori ova knjiga na posve dokumentaran način. Na mjestima tvrda, ili pak poetična, autor svojim specifičnim stilom nastoji spasiti ovom prozom djetinjstvo našega vjerovanja iz dana zanosa stvaranja slobodne Hrvatske, opravdati naše mrtve, naše uništene ljepote i vratiti vjeru u smisao Žrtve. Ona se slaže s davnom Mažuranićevom tvrdnjom:
Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda!
Nevenka Nekić
