SVEČENSTVO
KOMUNIZAM - FAŠIZAM
BiH - H E R C E G O V I N A 1941. - 1945.g.

    Široki Brijeg- Ni šezdeset godina nakon krvavih događaja koji su se u veljači 1945

    2005-04-21, materiale dostavio E-mailom g.Ivan

     

    Istina o stradanju širokobrijeških franjevaca

     

     

    Široki Brijeg- Ni šezdeset godina nakon krvavih događaja koji su se u veljači 1945. godine dogodili na Širokom Brijegu enigma zvana stradanje širokobrijeških franjevaca nije razriješena. Podaci kojima raspolaze Hercegovačka franjevačka provincija sadrže osnovne podatke o žrtvama kao i o mjestu, vremenu  i načinu njihovog stradanja. Za jedan dio stradalih  fratara poznato je  i mjesto njihovog posljednjeg počinka a onaj drugi veći dio još je uvijek pokopan na nepoznatim mjestima. Jedno od tih nepoznatih mjesta do prije nekoliko dana bio je , prema svemu sudeći, i lokalitet Sudište u zabiokovskoj općini Zagvozd. Za postojanje masovne grobnice u kojoj je pronađeno sedamnaest ljudskih kostura šira javnost je saznala prije četiri dana. Prema izjavama mještana koji su iz straha godinama šutjeli o ovom zločinu na  lokalitetu Sudište u veljači 1945. godine partizanska vojska  ubila je i zakopala sedamnaest zarobljenika od kojih su osmorica bila   širokobriješki franjevci. Već nekoliko dana na tom mjestu, u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika Zapadnohercegovačke županije i Hercegovačke franjevačke provincije,  vrše se iskopavanja. Evidentno je i da su nepobitni dokazi tu. Međutim, kako doznajemo, na licu mjesta se još uvijek nisu pojavili istražni suci. Kako je to moguće, pitaju se svi oni koji u prvom redu žele da se istina dozna. Kako je moguće da organe pravne države, niti brojne nevladine udruge koje se bave otkrivanjem ratnih zločina, jednostavno  ne zanimaju dokazi o počinjenom ratnom zločinu, pita se ovih dana javnost u Hercegovini, djelu Dalmacije i šire. Poznato je, a to izrijekom kažu i međunarodne konvencije, da  ratni zločin ne zastarjeva, može se ovih dana čuti u Hercegovini, pa stoga i ovaj slučaj ratnog zločina treba istražiti, te ako ništa drugo povijesne istine radi sudski procesuirati i utvrditi sve činjenice vezane za ovaj zločin.

                Šira domaća javnost o ovim zločinima jako malo zna. Rijetki su pojedinci koji su se posljednjih desetljeća usuđivali o ovome i govoriti a pogotovo istraživati. Međutim, bilo je i onih koji su to činili.

     

    Što se zapravo dogodilo

     

    Dostupni povijesni izvori kazuju kako je partizanski Vrhovni štab 31. siječnja 1945. godine uputio zapovjed 8. partizanskom korpusu, kojim je u to vrijeme zapovjedao general Petar Drapšin, o žurnom prebacivanju u Hercegovinu i ovladavanjem ovim područjem. Tri partizanske divizije iz sastava ovog korpusa, 26-ta divizija kojom je zapovjedao pukovnik Božo Božović, 19-ta divizija kojom je zapovjedao Stanko Parmać, te 9-ta kojom je zapovjedao potpukovnik Ljubo Truta, uz sudjelovanje 29-te Hercegovačke divizije kojom je zapovjedao general-major Vlado Šegrt, otpočele su početkom veljače bojeve operacije na prostoru Hercegovine.  Dolaskom ovih postrojbi na ova područja započela su stradanja franjevaca. Redali su se redom jedan za drugim stradanja u Ljubuškom, Čapljini, Čitluku, te naposljetku na Širokom Brijegu i u Mostaru. Ujutro 06. veljače, kazuju povijesni izvori, 26-ta partizanska divizija pod zapovjedništvom pukovnika Bože Božovića otpočela je završni udar na Široki Brijeg. Vojna enciklopedija JNA kazuje kako je u to vrijeme politički komesar ove divizije bio potpukovnik Dušan Korać a načelnik štaba potpukovnik Bogdan Strupar. Prema istom izvoru u sastavu ove divizije nalazile su se Prva dalmatinska proleterska brigada kojom je zapovjedao major Vaso Đapić, 11. brigada kojom je zapovjedao major Ivan Guvo, Dvanaesta brigada kojom je zapovjedao major Josip Marinković, Treća  brigada pod zapovjedništvom Bogdana Viskića, a ovoj divizija bila je podređena i Druga dalmatinska proleterska brigada kojom je zapovjedao major Bruno Vuletić.

    Devetnaesta divizija pod zapovjedništvom potpukovnika Stanka Parmaća iz pravca Ćitluka opsjedala je Mostar a 29-ta divizija bila je angažirana u istočnoj Hercegovini. Od ostalih postrojbi angažiranih u ovoj operaciji svakako treba spomenuti i Motoriziranu topničku brigadu kojom je zapovjedao major Franc Misjak, Tenkovsku brigadu pod zapovjedništvom potpukovnika Periše Grujića, te Treću brigadu KNOJA kojom su zapovjedali major Jovan Andrić, te ljubušak a kasnije sarajevski gradonačelnik major Džemal Muminagić.

     

    Okolnosti stradanja

     

    Povijesni izvori i mnogobrojni živući svjedoci kazuju kako je odmah nakon ovladavanja samostanom i gimnazijom na Širokom Brijegu  došlo do prvih zločina. U popodnevnim satima 07. veljače 1945. godine u protuzrakoplovnom skloništu na Bakamuši pobijeni su, poliveni benzinom i spaljeni fra Marko Barbarić, fra Stanko Kraljević, fra Ivo Slišković, fra Krsto Kraljević, fra Arhanđeo Nuić, fra Dobroslav Šimović, fra Tadija Kožul, fra Bosislav Pandžić, fra Žarko Leventić, fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić te fra Ljudevit Radoš.

                Ujutro 06. veljače, u trenucima kada su otpočeli topnički udari na samostan i crkvu na

    Širokom Brijegu skupina od devet fratara sklonište je potražila u fratarskoj hidrocentrali i mlinici.  U toj skupini, kako svjedoče povijesni izvori bili su: fra Andrija Jelčić, fra Radoslav Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Fabijan Paponja, fra Leonard Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior Prlić, fra Fabijan Kordić i fra Mariofil  Sivrić. Nakon što su borbe prestale ova se skupina fratara, zajedno s civilima koji su se s njima bili sklonili, ujutro 08. veljače uputila prema samostanu I crkvi gdje je i imala prvi susret s partizanima. Nakon toga odvedeni su prema zapadu. Nedugo nakon rata, na putu prema Vitini pronađeni su posmrtni ostaci fra Mariofila Sivrića. On je očito zbog nekih razloga izdvojen između ostalih I odmah ubijen. O mjestu stradanja ostale osmorice dugo se nagađalo. Neka nagađanja govorila su kako su ova osmorica franjevaca, među kojima su bili širokobriješki gvardijan, te ravnatelji gimnazije i đačkog konvikta, ubijeni u okolici Splita. Druga nagađanja govorila su da je mjesto njihovog stradanja  Vir kod Posušja, dok su treća govorila u prilog tezi kako mjesto njihovog posljednjeg počinka treba tražiti na lokalitetima oko Šestanovca i Zagvozda.

                Treća veću skupinu širokobrijeških franjevaca partizani su zatekli u župnoj kući u Mostarskom Gracu, kamo su se bili sklonili, očito smatrajući da će tamo biti sigurniji. Prema dostupnim izvorima Druga proleterska brigada pod zapovjedništvom tada majora, a kasnije generala Brune Vuletića, tih je dana u borbama zapadno od Mostara pretrpjela   velike ljudske gubitke. Nakon pretrpljenih gubitaka u borbi s njemačko-hrvatskom vojskom skupina vojnika iz sastava ove brigada u znak odmazde doslovce je izrešetala sve franjevce zatečene u župnoj kući u Mostarskom Gracu. Tom prilikom ubijeni su fra Slavko Grubišić, fra Rudo Jurić, fra Augustin Zubac, fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša i fra Kornelije Sušac.

                Koncem svibnja 1945. godine, znači po službenom okončanju rata, pripadnici OZNE su noću upali u  župnu kuću na Kočerinu, te na licu mjesta ubili fra Valentina Zovku i fra Andriju Topića.

     

    U blizini Mostara postoji još jedna  masovna grobnica

     

    U vrijeme borbi oko Mostara, u nedjelju 12. veljače 1945. godine skupina partizana iz sastava Devete divizije prekinula je u Izbičnu, sjeverno od Širokog Brijega svetu misu i sa sobom odvela trojicu na tom mjestu zatečenih franjevaca fra Marka Dragičevića, fra Bonaventuru Andačića i fra Nevenko Mandić. Za mjesto gdje počivaju njihovi posmrtni ostaci ni danas se ne zna. Prema izjavama svjedoka posljednji su put viđeni u noći 13. na 14 veljače 1945. godine na cesti koja od Širokog Brijega vodi prema Gorancima. Viđeni su kako zajedno sa skupinom civila prenose sanduke streljiva. Prema nekim informacijama ubijeni su te iste noći negdje na tom području. Mjesto njihovog posljednjeg počinka ni danas se nezna ali se sa sigurnošću može tvrditi, a u prilog toj tezi svjedoče i mnogobrojne izjave svjedoka, kako se njihova tijela nalaze u masovnoj grobnici koja još uvijek nije otkrivena a nalazi se u blizini ceste koja preko Bili vodi prema Gorancima.

                Za očekivati je kako će nakon iskopavanja i istrage u Zagvozdu otpočeti i rješavanje ovog slučaja, kao naravno I istrage vezane za nestanak osmorice fratara koje su pripadnici devetnaeste partizanske divizije, kojom je zapovjedao Stanko Parmać, odveli iz franjevačkog samostana u Mostaru 14. veljače 1945. godine.

                Rješavanjem ovih zločina, koji se s pravom mogu uzeti kao jedan od najtežih zločina u povijesti Katoličke crkve, bio bi doprinos rješavanju ukupne istine iz naše prošlosti a ta aktivnost zasigurno ne spada isključivo na Zavod za zaštitu spomenika i Hercegovačku franjevačku provinciju. Sudbena vlast je ona koja se svakako u rasvjetljavanje ovih događaja mora uključiti. Kako ona u susjednoj Republici Hrvatskoj tako i ova domaća. Ratni zločini kao što znamo ne zastarjevaju a istrežni suci se dobro plaćeni za taj posao.

     

    i.                    mandić

     

    fra Andrija Jelčić i fra Radoslav Vukšić

    Jesu li njihovi posmrtni ostaci pronađeni pored Zagvozda ?