Macelj – Duhovi – 4. lipnja 06

 

Prije svog odlaska u nebo, na blagdan koji nazivamo Uzašašće, Isus je obećao Apostolima da će im poslati Duha Svetoga. Tim velikim blagdanom, Uzašašćem,  završeno je Isusovo poslanje u ovom svijetu, a započelo je životno poslanje Crkve. To je bio svečani, vrlo vidljivi rođendan Crkve: Apostoli ujedinjeni s Marijom u molitvi. Tog dana sišao je Duh Sveti na Apostole i udijelio im svoje darove: postali su hrabri i odvažni ljudi, slaveći i veličajući Boga, spremni čuti, prihvatiti, navijestiti, i nadasve živjeti Istinu, živjeti identitet svoga života i poslanja.  

 

            Umjetnici u srednjem vijeku rado su suprotstavljali dva značajna biblijska mjesta i događaja: Kulu babilonsku i dvoranu Posljednje večere – blagdan Duhova.

            Babilon je u povijesti ljudskog roda označio temeljnu podijeljenost, pomutnju, nesporazume među ljudima, a čemu je uzrok bio grijeh i sebičnost.                                                                               Duhovi označavaju nadu i svjedočanstvo da takva podijeljenost nije zauvijek nužna i neizbježiva tragedija i sudbina. Istina, ljudi bez Boga izgube sposobnost sporazumijevanja. Ali, ljudi nadahnuti Duhom Božjim, Duhom Svetim, unatoč svim razlikama i zaprekama, kadri su srcem se sporazumijevati, živjeti u zajedništvu mira i ljubavi.

 

            U današnjem svijetu, u životu suvremenog čovjeka i čovječanstva – a bit će ponešto i u našim osobnim životima – prisutan je i jedan i drugi događaj: i Babilon i Duhovi. I danas djeluje i jedan i drugi duh. I nije uvijek sasvim lako i na prvi pogled razlučiti kojega je tko duha. Anđeo tame i zla vješto se pretvara u anđela svjetla.

            Ne zaboravimo: ono što mijenja svijet, i moj život, jesu ideje, jest duh koji mi nadahnjuje ideje. Upravo zbog toga, potrebno je pitati se na koncu svakog dana: jesam li danas bio vođen, i zaveden, duhom razdora, laži i smrti – ili  sam dopustio, izabrao da me vodi Duh istine i života; jesam li birao kulturu smrti - ili kulturu života? To je ono što je presudno za naš život, a što mi inače nazivamo dnevna večernja molitva. Ako bismo tako činili, možda ne bi od 20 županija u Hrvatskoj izumiralo 19.

 

            Krivo mislimo ako mislimo da su mnoge stvari i događaji mogli nekad biti strašni ili krasni, ili da će opet biti negdje u budućnosti, ali sada, danas, u naše dane - ne. Kao da Babilon i Jeruzalem danas nisu stvarni, djelatno nazočni.

            Babilon: plod oholosti, idolopoklonstva svake vrste,  izvor nesporazuma, razgovora gluhih,  razdora, zavisti, mržnje, razaranja, prezira čovjeka kao slike Božje od naravnog začeća do naravnog preminuća, iz čega slijede: nemiri i ratovi, ubijanja i smrti.

            Babilon: to je djelo-plod sasvim određenog duha – zloduha, neprijatelja ljudske naravi. Kad čovjek zaboravi Boga, u zaborav pada i sam čovjek. Kad čovjek prezire Boga, prezirom je pogođen i sam čovjek. Babilon može biti sam pojedini čovjek, udruga, društvo, bezbožni neljudski sustavi.

 

            Mi smo danas ovdje na poprištu još uvijek neizbrojenih žrtava mržnje i nasilja – terora. Danas smo na ovom posvećenom mjestu u ime ljudske i vjerničke solidarnosti: da molimo i praštamo, da se sjetimo i obilježimo, i dužnu osnovnu ljudsku pažnju i poštovanje iskažemo onima koji su pali kao žrtve ideološkog bijesa - bez suda i presude, kojima i nakon okrutne i nepravedne nasilno zadane smrti, i nakon više od pola stoljeća, nije dano da im se ime ljudski i vjernički spomene, da im se obilježi mjesto ukopa na čovjeka dostojan način.

 

            Svijetu u kojem živimo, u Europi koja se boji spomenuti svoga Stvoritelja i svoje kršćanske korijene, trebalo je više od pola stoljeća da shvati, prizna i proglasi i osudi izvor mnogih zločina: bolnu i dugotrajnu činjenicu totalitarnog komunističkog režima. Konačno je Skupština Europskog parlamenta donijela Rezoluciju 1481 (2006) osude, u 14 točaka, gdje se među ostalim kaže:

 

            „Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u srednjoj i istočnoj Europi u prošlome stoljeću … bili su bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede su … uključivale pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja … (2) Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature proletarijata. … Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. (3) Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice … (5) … žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. (8)  … Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. (12)  

            Skupština, također, poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća“. (13) 

            To je bio tekst iz Deklaracije. A sve to rečeno je  radi odgoja mladih, radi budućnosti tih naroda, pa se veli: „Moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja“. (7)

 

           

 

 

            Hrvatska je desetljećima živjela u mraku komunističkog terora, uokvirenog u tako zvani socijalizam s 'ljudskim licem' bivše državne tvorevine. Uz druga obilježena i neobilježena groblja, i  Macelj je glas vapijući u nebo: jednako ovdje dostojno sahranjenih 1.163 žrtve, kao i onaj daleko veći broj još ne otkopanih. Tu je izvršen pokolj nad brojnim hrvatskim vojnicima i civilima, među kojima je bilo i svećenika i bogoslova.

            Kao da postoje dvije vrste mjerila zločina i žrtava. I dok su u Hrvatskoj progonjeni i kažnjavani i krivci nacifašizma, i toliki nedužni, od onih odgovornih za bezbrojne komunističke zločine, tko je odgovarao?

            Naprotiv, biološki i ideološki slijednici zločinačkog režima,  izgubivši svaku čast i dostojanstvo, i samopoštovanje, drsko se i bezobzirno prodaju kao časnici ljudskih prava i demokracije, po raznim odborima i povjerenstvima, sustavno osvajajući društveno-političke položaje. Lustracija duha, katarza psihe, metanoia aksiološkog horizonta pojedine osobe, pitanje je dostojanstva i integriteta dotične osobe.

            Nažalost, i ove godine, valja podsjetiti na prošlogodišnje riječi zagrebačkog nadbiskupa, uzoritog kardinala Josipa Bozanića: „Voljeli bismo konačno hrabro i iskreno zatvoriti tu stranicu povijesti, bez mržnje i želje za bilo kakvom osvetom … Želim vjerovati da će se konačno naći spremnosti i hrabrosti među onima koji odlučuju da se istraži prava istina o ratnim i poratnim događajima i njihovim sudionicima. To je minimum zadovoljštine što ga dugujemo tolikim žrtvama“ (10.10.05).

 

            Budući da je Rezolucija osude zločina komunističkog režima donesena 25. siječnja 2006. godine, smijemo primijetiti da je datum značajan: to je blagdan obraćenja progonitelja Savla u učenika i apostola Pavla – dan kad je iz tame zablude izašao na svjetlo istine.

            Znači li to da se i Europa obratila?

            Osim časnih skromnih iznimaka, značajno je, također, da Rezolucija nije izazvala nikakvu senzaciju u sredstvima priopćivanja koja dominiraju u hrvatskom društvu. I premda u Kodeksu časti Hrvatskog novinarskog društva stoji: „Pravo na informaciju, slobodu izražavanja i kritiku jedno je od temeljnih prava svakoga ljudskog bića … (Opća načela).  Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju“ (4), hrvatskoj je javnosti uskraćena tako važna informacija. Ništa bolju sudbinu Deklaracija nije imala u Hrvatskom državnom saboru.

 

            Blagdan Duhova pokazuje nam i drugu stranu stvarnosti, grad Jeruzalem - Dvoranu Posljednje večere.  Pedeset dana nakon Uskrsa, devet dana nakon Spasova-Uzašašća, nakon prve devetnice Apostola s Marijom, dolazi Duh Sveti.

            One koji vjeruju, Duh prosvjetljuje i sdubokom mijenja, sabire u jedno, daje im dar govora i sporazumijevanja, hrabrosti i neustrašivosti; nisu svi progovorili jednim jezikom, nego svi razumješe jedan govor Apostola; tako se rađa i nastaje Crkva, jedna sveopća, katolička, kadra obujmiti i objediniti sav svijet u jedinoj ideji spasa: dobrote i ljubavi.

 

            Znamo, kako i pjevamo: 'Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega – tone sav u crnom zlu'. Kad god netko od nas dadne makar malo prostora, u svom srcu,  Duhu Božjemu, tada Duh Sveti čini na nama svoja mala – i velika – čudesa: prožeti duhom ljubavi, možemo radosno služiti jedni drugima, nasmijani u požrtvovnom radu za druge, u strpljivom prihvaćanju i mudrom rješavanju poteškoća. Gdje god ima makar mala iskra ljubavi, tu je Duh Božji na djelu, i On preobražava i nas i lice ovoga svijeta.

 

            Danas je na nama zadaća da nastavimo djelo Crkve: i mi smo primili Duha Svetoga i njegove darove po krštenju i napose po sakramentu potvrde. Otvoriti srce i dušu duhu Svetome, znači otvoriti novu stranicu bolje budućnosti. Osoba, obitelj, narod  bez Duha Svetoga – može se nadati samo Babilonu;  osoba, obitelj, narod otvoreni i poučljivi Duhu Svetome smiju se nadati budućnosti  života zajedništva i ljubavi.

            Od blagdana Duhova Crkva je obdarena jezikom - koji svi mogu razumjeti,  jezikom darova Duha Svetoga: dar mudrosti i razuma, savjeta i jakosti, znanja i pobožnosti, i svetoga straha Božjega. (KKC 1831). A tko je primio darove, donosi i plodove Duha Svetoga:  ljubav i radost, mir i strpljivost, velikodušnost i uslužnost, dobrota i krotkost, vjernost i blagost, uzdržljivost i čistoća (Gal 5,22-23; KKC1832).

            Iz ljubavi i poštovanja  prema svim žrtvama svih boja totalitarnih režima, dužni smo živjeti i stvarati novi bolji svijet, svijet blagdana Duhova: svijet bogoljublja i čovjekoljublja, svijet domoljublja i solidarnosti. Dužni smo stvarati svetu Hrvatsku u kojoj će cvasti  civilizacija ljubavi i kultura života, živeći svetopisamsku poruku: Život biraj – budućnost biraj. Neka Lijepa naša bude Croatia sacra!

            Za tu milost molimo danas, kad vapijemo:  Dođi, Duše Presveti, i obnovi lice zemlje  – posveti lice ove zemlje: Lijepe naše. Amen.