24-09-2006

– Govor gradonačelnika, Var. Toplica, Dragutina Kranjčeca na komemoraciji  u na grobištu u šumi Leskovec

Poštovane dame i gospodo, poštovani članovi obitelji i žrtava zakopanih na ovom grobištu. Poštovani gosti, uzvanici i svi vi koji vodite brigu da se ne zaboravi istina ma kako ona bila gorka. Danas odajemo dužnu počast žrtvama komunističkog terora i komunističke soldateske, žrtvama ubijenim pred sam završetak Drugog svjetskog rata. Stojimo  na počivalištu, ujedno i stratištu  88 nevinih žrtava likvidiranih zbog odmazde. O toj \činjenici   govori i pismena Naredba broj 84, Štaba Druge operativne zone Narodnooslobodilačke vojske i  Partizanskih  odreda  Hrvatske od 8. listopada 1943. godine.

           Ovi jadnici nisu pogubljeni zbog vlastitih nedjela, već zbog nečijih tudjih grijeha. Likvidirani su bez dokazane krivnje i bez suda, samo zato što je sudbina htjela da se nadju u svom domu i da na njima bude izvršena odmazda. Ženevska konvencija o ratu i ratnim zarobljenicima koja je važila i u tadašnje vrijeme, kao i danas, ne poznaje «čin odmazde» i odmazda se smatra ratnim zločinom koji ne zastarijeva. Pitam se, tko je do danas odgovarao za takva nedjela. Nitko.

               Niti današnja aktualna vlast, niti ona prethodna koalicijska, nije smogla hrabrosti suočiti se s istinom o komunističkom teroru i vremenu kada je «mrak gutao ljude», samo zato što nisu bili istomišljenici i zagovornici komunističke propagande. Nitko od tih vrlih dužnosnika nije smogao hrabrosti ispričati se svome narodu za zločine učinjene pod komunističkom vlasti i u ime te vlasti, ali imaju obraza ispričavati se svima i svakome u svijetu tko to od njih zatraži.

Krvavi zločinikomunističke vlasti u ime nekakvog pomirenja naroda sakrivaju se pod tepih.

Samo zahvaljujući ljudima koji se bore za istinu o nenarodnom komunističkom režimu, mi posjećujemo ta grobišta kojih ima po svuda u Hrvatskoj, a kosti hrvatskih mučenika razasute su od Bleiburga do istočnih i južnih granica bivše Jugoslavije. Potpredsjednica Sabora gospodja Djurđa Adlešić kao predstavnica hrvatskih vlasti na ovogodišnjoj komemoraciji u Bleiburgu osudila je te zločine i istakla, da nažalost do današnjeg dana nisu kažnjeni zločinci i krivci za tragediju tisuća Hrvata likvidiranih bez sudjenja.

          Državni arhivi zatvoreni su za objavu dokumenata o mnogim likvidacijama i grobištima u susjednoj Sloveniji. Niti slovenska vlast nema snage objektivno progovoriti o hrvatskim žrtvama, a posljednji mohikanac i važan šef tadašnje OZN-e Mitja Ribičić «ničeg se ne sjeća», jer zna da ratni zločin ne zastarijeva.

              Neprijeporno je, fašizam je kao izraz državne politike sila osovine zbog provodjenja te politike i ideologije, činio masovne zločine nad svim narodima. Iz takvih povijesnih okolnosti proizašao je antifašizam kao nepobitna tekovina demokratskog i civiliziranog društva. Pod geslom antifašizma mnogi komunistički zločinci, za koje je kaznena odgovornost jedina solucija, sakrili su svoje zločine i nedjela pod skute antifašizma. Fašizam isto kao i komunizam, ideologije su obojene krvlju, no različitog predznaka. Dok su jedni ubijali u cilju supremacije arijevske klase, drugi su to činili «u ime naroda « svome narodu. Podsjetiti ću, 1977. godine grupa francuskih povjesničara napisala je knjigu pod naslovom «Crna knjiga komunizma». U njoj autori navode stravične podatke koliko je palo žrtava u komunističkim režimima širom svijeta. Zamislite, četiri puta više od žrtava fašizma. Autori obradjuju kao glavnu temu u knjizi da su komunističke partije i komunistički pokreti tijekom dvadesetog stoljeća ubili 100 milijuna ljudi, dok se fašističke žrtve procjenjuju na 25 milijuna. I jedna i druga brojka stravične su. Kako su komunistički režimi kao svoj simbol prihvatili crvenu boju, slobodno možemo reći da su ti režimi bili i dosta crveni, ali crveni od ljudske krvi.

             Poštovane dame i gospodo, od navedenih strahota nije bio izuzet ni toplički kraj. Zbog toga se danas prisjećamo povijesti ne zbog osvetoljubivosti, već zbog toga da se više nikada nešto takvoga ne dogodi. Moramo jednom shvatiti, ako ne poznajemo svoju povijest, ne možemo razumjeti sadašnjost, a tada ne možemo graditi niti budućnost na principima uljudbe i civilizirane ljudske zajednice. 

             Neka je laka zemlja ovim jadnicima kojih se danas spominjemo kao i svima onima koji su pogubljeni kao nevine žrtve komunističkog terora.

Hvala.

Govor Vladimira Fuček u Leskovcu kraj Varaždinskih Toplica 24. rujna 2006.

 

Poštovane gospode i gospodo!

Poštovani štovatelji uspomene na Leskovačke žrtve!

Draga hrvatska braćo i sestre!

 

Nalazimo se ovdje u ovoj šumi pred ovim križem kako bismo se prisjetili onih, koji su ovdje pogubljeni, kako bismo im dali zasluženu počast, pomolili se za njihove duše i zapalili svijeće u njihovu čast. Ovdje leže branitelji uporišta Var.Toplice iz mjeseca rujna 1943. godine, koji su položili oružje i predali se nakon teških borbi, partizanima - pripadnicima brigade «Braća Radić». Dogodilo se je to kasnih rujanskih dana 1945. godine. Dužnost partizana je bila, da prema zarobljenim vojnicima postupaju u skladu s medjunarodnim konvencijama. Partizani su ignorirali medjunarodno ratno pravo. Oni su zarobljene hrvatske vojnike, domobrane, oružnike i pripadnike «feldgendarmerie»-njemačke žandarmerije (pogrješno zvane gestapovci) hrvatske nacionalnosti, te oružnike,oduzevši im odore otjerali iz Toplica ovamo i poubijali ih u ovoj šumi pokopavši ih na ovom mjestu. Nije potrebno posebno naglašavati, da su takovim postupanjem počinili ratni zločin. 

 

Počinili su ratni zločin za koji nitko nije odgovarao, iako se zna, koja postrojba je to učinila i nije teško utvrditi iz njihovih arhiva i knjiga, u kojima su opisivali taj događaj, tko je odgovoran za taj pokolj.

 

Ratni zločin je kazneno djelo, koje se goni po službenoj dužnosti ono ne zastarjeva! To znači, da je dužnost državnih tijela mjerodavnih za kazneno gonjenje — policije i državnog odvjetništva, da po službenoj dužnosti pokrenu postupak odmah čim saznaju za takovo djelo. Tijela mjerodavna za kazneno gonjenje saznala su za kazneno djelo ratnog zločina počinjenog ovdje nad zarobljenim hrvatskim vojnicima, ako ne prije (u što sumnjam) a ono barem tada kada je ovdje blagopokojni biskup Marko Culej blagoslovio ovo spomen obilježje i kada je održana prva sv. misa u čast pogubljenih. Nema volje i želje kod mjerodavnih za kazneni progon počinitelja ovog ratnog zločina. Ufam se, da će im suditi na onom svijetu onaj pravedni i nepotkupljivi sudac GOSPODIN BOG.  Može se čuti prigovor, da mi - kada se okupljamo na ovakvim gubilištima i stratištima, - to činimo iz osvetničkih pobuda, da želimo samo osvetu.

 

Naša je jedina namjera, da se tim nedužnim žrtvama dostojno obilježi posljednje prebivalište i da im damo dužno poštovanje kao žrtvama zločina i pomolimo se za njihove duše. Konačno, mi takova mjesta posjećujemo i zbog svjedočanstva i povjesne istine. Ta i takova mjesta su dio naše hrvatske povijesti i potpuno su u pravu oni koji drže, da se na ovom i ovakovim mjestima uči naša hrvatska povijest.  Doduše to se nekima ne dopada, naročito se to ne dopada onima, koji su krivotvorili hrvatsku povijest, za potrebe prošlog komunističkog sustava i zatajili i prešutjeli zločine tog totalitarnog i zločinačkog sustava.

 

Kada su, unatoč njihovim naporima, najavu i svjetlo dana izašli podatci i činjenice o teškim zlodjelima tog komunističkog sustava, kada su na svjetlo dana iznesene činjenice o počinjenim zločinima na Bleiburgu, Križnim putovima, Macelju, Jazovki, Lugu kraj Bjelovara i na mnogim drugim mjestima počeli su drečati, da se «revidira» povijest. Valja im odlučno reći i poručiti, odgovoriti, da se iznošenjem činjenica ne «revidira» povijest, već da se time povijest dopunjuje povjesnim činjenicama, koje su oni svijesno prešutjeli, zatajili a sada pokušavaju zanijekati. Valja znati, da su to isti oni, koji žele prešućivanjem zatajiti, omalovažiti, Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. To su oni, koji govore i pišu o zaslugama nekakvog «humanog» komunizma i socijalizma na ovim našim prostorima i svoj komunistički pogled na svijet nastoje prikriti nazivom antifašizam. Konačno, to su isti oni, koji nam žele ponovno podvaliti najvećeg krvnika hrvatskog naroda Tita kao nekog zaslužnog za našu neovisnost i državnost. Ovo i ovakova mjesta su dio naše povijesti i u pravu su oni, koji drže, da se na ovom i ovakovirn jestima uči naša hrvatska povijest. Doduše to se nekima ne svidja, naročito ne onima, koji su pisali našu suvremenu povijest za potrebe onog komunističkog sustava i prešutjeli zločine tog zločinačkog sustava. Ovdje u ovom grobu leže posmrtni ostatci vojnika pobijenih nakon predaje. Prema medjunarodnim propisima za dostojan ukop vojnika i održavanje vojničkih grobova obvezatna je država. Država je dužna ovim žrtvama osigurati dostojanstveno mjesto ukopa.

 

Ovo grobište i ovo spomen obilježje je teško pristupačno i nije pogodno za održavanje, stoga držim u skladu s prije rečenim i izgovorenim da valja hitno pokrenuti akciju, da se posmrtni ostatci ovdje ukopanih iskopaju i prenesu na groblje u zajedničku grobnicu. U svakom slučaju na neko pristupačnije mjesto, kako bi se spomen obilježje moglo i adekvatno održavati. Nekih primjera za slične situacije, već imamo. Tako npr. zajednička grobnice za 1.163 maceljske žrtve, pa zajednička uredjena grobnica za žrtve iz šume Lug kraj Bjelovara. To je rekoh, dužnost države, a naša Udruga će takovu akciju podržati i sa svojim skromnim sredstvima pripomoći.

 

Za svaku pohvalu je razumijevanje ovdašnje općinske vlasti za podizanje ovog spomen obilježja i održavanja ovakvih komemorativni svečanosti, nadamo se da će tako biti i u buduće i držim, da će znati i pokrenuti akciju o kojoj sam govorio za prijenos posmrtnih ostataka ovih žrtava komunističkih ratnih zločina na primjerenije mjesto u zajedničku grobnicu. Za vjerovati je da će u takovoj akciji, ako se pokrene, sudjelovati i druge domoljubne udruge. Hvala vam!

 

Vladimir Fuček dipl.iur., predsjednik URV Hrvatski domobran