Isjek: »ZVEZNADAR«, Zagreb, Seljačka sloga 1954.g. (stranica 304)
Jasenovac, selo u Posavini na sastavu Une i Save s 1400 stanovnika. Za vrijeme okupacije god.1941.-45 bio je ovdje zloglasni ustaški logor, gdje su pobijene stotine tisuća Srba, naprednih Hrvata, Židova i Cigana.

Isjek: »LEKSIKON«, Ljubljana, Cankarjeve založbe 1987.g. (stranica 389)
Jasenovac, naselje u Hrv.Posavini, kod izliva Une u Savu. 1945.-45 ustaški koncentracijski logor: više stotisuča Srba, Židova te Hrvata poubijali na najteži zvijerski način (krajem travnja 1945. zapalili i minirali logor, još žive zarobljenike pa pobili).

Isjek: MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001
OŽIVJELI JASENOVAC - U blizini je Novske selo Jasenovac, zloglasno sbiralište u 2. svjetskom ratu. Srbijanska promičba uporno tvrdila, kako je u njemu umoreno miliun i dvjesta tisuća Srba i ostalih, potom je ovaj broj snižen na 700.000. Ubijeni Hrvati jedva da su i spominjani. I stala na ovoj brojci. Me?utim, osbiljni hrvatski povjestničari uztvrdili 50.000 kano gornju granicu nastradalih u Jasenovcu. Srbokomunistička se Jugoslavija za sve vrieme svoga obstojanja trudila, da bi obdržala jasenovački mit i Hrvate u očima čitava svieta razglasila genocidnim narodom! Istodobno joj ni na pamet nije padalo napomenuti, kako je Uprava grada Beograda u ljeto 1942. svetčano objavila, da je Beograd prvi glavni grad u Europi u cielosti očišćen od Židova! Srbijanska "istoriografija" za sve posjeduje različita mjerila.

Kada je na početku svibnja 1945. razpuštano jasenovačko sbiralište, odnosno kada se iz njega silom probili sbiralištnici, u nj ušla Jugoslovenska armija i uskoro ga pretvorila u svoje sbiralište. O tome u drugoj Jugoslaviji nije napisana niti riečca! Budući da sam poratnih godina polazio gimnaziju u Brodu n/S, dakle u stanovitoj blizini toga mjesta, to sam iz više usta čuo, da je srbokomunistička vlast oživjela sbiralište u Jasenovcu te kako u njemu muči i ubija hrvatske gradane i ratne zarobljenike. Razgovarah s trima ženama, što su zatočenim muževima u Jasenovcu nosile hranu i odjeću. Bijaše to u srpnju i kolovozu iste godine. Ne može se tvrditi, koliko je ljudi u njemu zatočeno, ali je malo tko napuštao njegovu bodljikavu žicu. Sbiralište presta postojati tek nakon 2 godine, nekdje ljeti ili jeseni 1947! Ovaj podatak valja upamtiti. U Hercegovu Samoboru Milan Marušić uz ostalo kaže:
"Put iz Siska (ratnih zarobljenika, prim. M. Š.) vodi prema Hrvatskoj Kostajnici, Dubici i Jasenovcu. Jasenovački logor je bio pun. Noćima i noćima odvijala su se smaknuća logoraša. Mnogi su ubijeni uz obalu rijeke Save, na starim stratištima, pa su tako izmiješane kosti 'križnog puta' i jasenovačkih logoraša (odtisak M. Š.). Bezbroj leševa plutalo je po Savi. Poslije Jasenovca Golgota se nastavlja." (172.)

Marušić je kano zarobljenik prošao i Jasenovac osim drugih sbirališta. Postao svjedokom srbokomunističkih zločina u Jasenovcu.

U zagrebačkome dnevniku Vjesniku 20. i 21. kolovoza 1996. oglasio se bivši zarobljenik Dragan Ercegović. Pred kraj 1946. dopremljen je u jasenovačko sbiralište. Usmrćivalo se u njemu tada nemilice. Vidio je pune rovove strieljanih zarobljenika. Za vrieme t. zv. šetnje sa stražarnice bi stražar osuo oganj iz strojnice po zarobljenicima. A činjahu to stražari tek za šalu. Ni blizu se ne može odrediti, koliko je ljudi usmrćeno u Jasenovcu za te 2 godine. Sigurno je pak, da u njemu osta nekoliko tisuća žrtava srbokomunističkoga krvoločtva.

I, gle, licumjerja! Srbokomunistička vlast na prostoru jasenovačkoga sbirališta još sedamdesetih i osamdesetih godina "odkrivala" tamo grobnice, u kojima ležale "žrtve ustaškog terora". Vlast nije triebala dugo iskati te žrtve, jer je odveć dobro znala, čije su to žrtve i kdje će ih naći. Svoje zločine pripisivala ustašama! Nekoliko puta ta "odkrića" prikazivala Zagrebačka televizija. I nije to prvi slučaj, da su srbokomunisti vlastita množtvena ubojstva natovarili na leda druge strane! Razumjeli se oni u takve postupke provodili ih od početka svoga odmetničtva.

Ako je srbokomunističkoj vlasti zaista bilo do istine, imala ju je na razpolaganju. Obavila je dva popisa stanovničtva u Jugoslaviji, dok je njome upravljala. Oba popisa pokazuju sveukupne gubitke ljudstva u Jugoslaviji. Isto tako i broj nastradalih u Jasenovcu za vrieme rata. Ali to osta izza debelih zasuna! Jasenovački mit bi važniji od svega! Stotine i stotine "ubijenih" Srba u Jasenovcu služile zločinačkoj vlasti za "dokaz" genocidnosti hrvatskoga naroda. (stranica 270)

Isjek: MLADINA 1999-04-19 (Slovneija)

HOLOKAUST, Duhovi iz taborišča

Največje in najbolj kruto koncentracijsko taborišče druge svetovne vojne na Balkanu
...Po mnenju zgodovinarja dr.Iva Goldsteina je bilo jasenovških žrtev približno 83.000. Srbov okoli 50.000, okoli 16.000 Židov, vsaj 10.000 Romov in 282 Slovencev, tudi katoliških duhovnikov.
Glavni problem pa so bili za ustaše vendarle Srbi, ki jih je bilo v okviru NDH okoli 1,900.000 oziroma kar dobra tretjina vsega prebivalstva. Tako veliko število je seveda zahtevalo poseben pristop, ki je postal znan kot tretjino Srbov je treba spreobrniti v katoliško vero, tretjino pregnati v Srbijo in tretjino pobiti. Nemara najhujši genocid pa so doživeli Romi, ki so jih na osnovi odredb maja 1942 začeli pošiljati v Jasenovac. Zgodovinski viri govorijo o več kot 40.000 pobitih Romov, večinoma že v letu 1942.,...
Matjaž J. Šaunik

Isjek: (ovaj izvor nepoznat, vrijeme 2001. siječanj)
Predočena pronađena bilježnica o žrtvama II. Svjetskog rata i Jasenovca
ZAGREB; 10.srpnja - U Hrvatskome državnome arhivu (HDA) u petak su novinarima pokazani arhivski dokumenti o žrtvama Drugoga svjetskoga rata. Najviše pozornosti izazvala je nedavno pronadena bilježnica Zemaljske komisije za žrtve rata, po kojoj je u Narodnoj Republici Hrvatskoj kao žrtve fašističkoga terora stradala 58.291 osoba" od toga u Jasenovcu 15.792.

Novinarima je arhivist Mate Rupić pokazao opsežan popis koji je izradilo povjerenstvo SUBNOR-a Hrvatske izmedu 1950. i 1951., po kojemu je u vojnim postrojbama stradalo 46.377 osoba, u svim logorima 34.711, u zarobljeništvu 1.201, u izbjeglištvu 10.397, od bombardiranja 3.710, u zatvorima 6.432, masovno ubijeno 2.274, na drugi način ubijeno 44.221, te nepoznato 4641 osoba. Taj poimenični popis žrtava, koji je izraden na prijedlog SUBNOR-a, napravljen je po šest hrvatskih oblasti i za grad Zagreb. Po njemu su u ratu stradala 55.802 Hrvata, 84.709 Srba, 6.002 Židova, 5.441 Ciganin i td.

Isjek: IZ IZVJEŠČA PRVOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA (1998.g)
POSLIJERATNI TITOV LOGOR JASENOVAC 1945.-1947./48.
Ljubica Štefan*
Jasenovac je bio logor oba totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Tu nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih početnih istraživanja, objavio 1989. dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima. Od tada traje bjesomučna hajka onih, koji - znajući vrlo dobro istinu! pokušavaju zataškavanjem svojih zločina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada traže staviti prostor Jasenovca pod međunarodni protektorat, nadajući se da će tako uz pomoć međunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to godinama uspijevalo s Ovčarom uz pomoć UNPROFOR-a.

Sljedećih nekoliko svjedočenja očevidaca i stradalnika Titovog Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i načijoj je strani istina.

Slavko Bašić, tada četrnaestogodišnjak, vraćao se 1945. s Bleiburga u zarobljeničkoj koloni. Prošao je kroz mnoga sela, u nekima su prenoćili. Na jednom mjestu, sjeća se: "Zaustavili smo se, prošli kapiju i videli natpis 'logor Jasenovac' ". A tamo: "Videli smo strašan prizor: gomila leševa na nekoj čistini. Prepoznao sam učitelja koji je bio s nama prošle noći u štaglju". Bašić se sjeća da su prije toga u selu Rajiću viđeli filmske snimatelje koji su doveli neku ženu i ona je njima, zarobljenicima, pred kamerama dala mlijeka. Kad je snimanje bilo gotovo, satjerali su ih sve u štagalj. Te snimatelje doveo je čuveni Englez Fitzroy Maclean, Titov prijatelj i obožavatelj, te tako prikazao svijetu "humanost narodne vlasti!".

Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna ubojstva nije vidio, ali svjedoći da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, ali mnogi su, kaže, nestali "u noći i magli".

Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdržavao je dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci već posijali kukuruz, sa još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska na rad u Jasenovac "rušiti zidine bivšeg ustaškog logora". Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi, jer, kaže; "To nije bilo uputno govoriti". Jer: "Bili su prokopani na tom terenu jarci - kanali, oko metar i pol dubine s metar širine". U njima su bili: "Čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama, i civilnim i vojnim". Procjenjuje da je u tim kanalima: "Mrtvih tjelesa bilo na stotine" i postalo mu je jasno: "Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego partizani", jer rat je završio prije više od godinu dana.

Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali zatočenike, pa su logoraši morali: "Ustrijeljene logorskim mitraljezom bacati pod budnim okom partizana-čuvara niz kosinu i samo zatrpavati zemljom."

Dr. Ivo Paspa, bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. U lipnju 1946. s grupom logoraša prebačen je iz logora Sisak-Viktorovac u Jasenova, gde su mjesec i pol dana rušili glavni zid i ciglanu bivšeg ustaškog logora. Godine 1997. on daje pismeno svjedočenje:
"Posao je bio strahovito težak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatočenicima krajnje nečovječan, pojajprije zahvaljujući nekom komesaru Crnogorcu, koji je oeito imao zadatak samo vikati i mueiti nas. Zapovjednik logora bio je pristojan potporuenik, imenom Mirko.

Kako smo rušili južni dio zida na kojem su se videle rupe od zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom koji smo imali pročačkali mekanu zemlju. Naišli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake. Kako je bilo ljeto, a tjelesa još neraspadnuta, smrad je bio nesnosan.
Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest metara, ali o duljini ne mogu ništa sa sigurnošću kazati, jer nas je već spomenuti gonitelj otjerao, zaprijetivši da će nas sve pobiti kažemo li komu makar riječ o onomu što smo videli. Nikad, međutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovačkog logora".

Matija Helman, šumarski inženjer, robijao je u Gradiški. U sačuvanom malom džepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S grupom logoraša prebačen je u lipnju 1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac. O boravku tamo zapisao je:
"1. VI. 1946. Išli u Jasenovac za uređenje Konačišta.
2. VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. Uređenje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. Izvid u logoru - vanjski zidovi.
3. VI. Zidanje krušne peći i štednjaka, početak. Izmjena uske pruge i stojećih obodnih zidova bivšeg logora.
4. VI. Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Počelo sa sredenjem bunara.
5. VI. Dovoz materijala i zidanje peći.
6. VI. Zidanje peći, dovoz rnaterijala i drva. Čišćenje i nasipavanje nastembe. Uređenje priručnog magazina i dolazak 20 ljudi (logoraši radnici iz Gradiške, op.a.).
7. VI. Zidanje, dovoz materijala, šute, uređenje dvorišta.
8. VI. Zidanje peći, dovoz materijala za nasipavanje stanova. Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sječa vrba.
9. VI. Odlazak - Gradiška ".
Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj čuva taj dnevnik kao najveću svetinju.
Pokojni monsinjor Nikola Soldo iz Petrinje bio je politički zatvorenik u Staroj Gradiški punih petnaest godina - od 5. srpnja 1945., a njegov matični broj u toj robijašnici bio je l. Kao mladi svećenik određivan je na najteže radove u tom logoru, ali i izvan njega. On svjedoči: "Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, op,a.) nakon što je iz nje izbjeglo stanovništvo (Mađari, op.a.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, op.a.) u džepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih moli iznijeti iz rovova".

Spomenuti dr.Premru bivši je jasenovački logoraš (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Već 18. svibnja 1945., sada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko liječnički vještak, došao je u Jasenovac kao član prvog povjerenstva Državne komisije za ratne zločine i na temelju svjedočenja prva četiri saslušana tada preživjela logoraša istoga dana potpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemljića utvrdeno: usmrćeno od strane ustaša 1,400.000 osoba. No, iz zapisnika tih saslušanja vidi se da to nije rekao Duzemlić, nego drugi svjedok - Mihajlo Marić!

I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko su puta naknadno istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA. Raščlambom (samo letimičnom) intervjua prof.dr.Srboljuba Živanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u studenome 1989., nazire se delić istine, uporno skrivane do danas: u Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr.Živanović to ne kaže, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivom čitatelju to potvrđuje.

Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od članova tog povjerenstva sastavljenog od antropologa bio je i Živanović. On priča: počeli su iskapanja, nalazili žrtve, no profesor ne kaže kako su znali gde baš trebaju kopati, niti koliko približno godina ti ostaci žrtava leže u zemlji.

O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: “Nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu". Zatim: "Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd." A nađenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: "Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće - uglavnom dečje od broja 33 i manje. Mnogo flaša i opletenih balona, kašika, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika - do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja".
Po nađenim predmetima Živanović zaključuje: "Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu". Ono "naš živalj" za njega znači srpski živalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske narodne nošnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama, sa mnogo dugmadi na njima.

O antropološkim zapažanjima profesor kaže: "Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla. Znači u toj naciji nije bilo Jevreja i Cigana". Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baš "populacija svetle komponente"?

Dr. Živanović kaže i ovo: "Tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije su nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca". Udubimo se u ovu izjavu: "nalazili" znači na nekoliko mjesta, a ne našli na jednom mjestu; zatim "znatne količine zlata" - ne znatnu količinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: "Članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske". O sudbini tog zlata on zna samo ovo: "Nezvanično su mi rekli da je doneta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i urađeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gde". Vjerovati u to?

Na molbu preko tiska Saveza antifašistiekih boraca Hrvatske 1998. da se očituje gde je zapisnik, tko je potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gde je ono uslijedio je do danas - potpuni muk.
Zagrepčanin ing. Ivan Ruševljan opisuje povlačenje svoje vojne postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: "Ispred nas deset kilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600 kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i ded. U svakim kolima, reče mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokačkih dukata. To zlato su snaše o blagdanima pokazivale našiveno na svojim svečanim haljinama, nazvanim zlatarama". Kod Dravograda kolona civila dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen natrag na Križni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili ušiveni u odeću, tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovačkoj zemlji. Koliko je bilo takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nađenim stvarima koje su u Jasenovcu i drugim stratištima ubile Titove postrojbe?

Dr. Živanović nastavlja "Mi smo svoje nalaze (zapisnike, op.a.) predali u Jugoslovenski arhiv. No, država je ocenila da široj javnosti ne bi trebalo da budu dostupni svi podaci". I do danas hrvatskim istraživačima nisu dostupni...

Intervju dr. Živanovića objavljenje nekoliko mjeseci poslije izlaska knjige Bespuća dr. Franje Tuđmana. I on, kao i drugi u Srbiji, bune se: "Jednom su se ovakva istraživanja sprovodila i besmislica je tvrditi da pod njivama Jasenovca leži tek trideset-četrdeset hiljada žrtava". Te brojke naših stručnjaka odnose se samo na žrtve ustaškog logora. Ali za Titov Jasenovac tek treba istražiti i utvrditi koliko je tisuća i tisuća hrvatskih žrtava u njemu poubijano i pobacano u jame pod njegovim njivama. A za to trebaju godine.

Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu našli samo ruševine i zgarišta, jer su navodno ustaše sve razorili da bi sakrili istinu. Čak iz izjava nekih srpskih "stručnjaka" za Jasenovac može se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su - uslijed savezničkog bombardiranja (uz žrtve) - dijelom oštećeni, no velikim dijelom sačuvani, a sustavno je sve uništeno tek pedesetih godina. Milan Bulajić, glavni "genocidolog", kaže: "U stvari, ustaški logor Jasenovac nije oslobođen. Četvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja 1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su (ga) već napustile". Ljudi u njemu nije bilo. U izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: "22. travnja 1945. čitav dan i čitavu noć ustaše su bili zaposleni time da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i požare. Tako se čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija".

No, Antun Miletić, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog instituta u Beogradu piše 1987. godine: "Jedinice 21.. srpske udarne divizije postavile su obezbeđenje oko bivšeg logora. Posle izvršenog uviđaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, počeelo je raščišćavanje logorsko; prostora, koje je trajalo sve do 1951."(!). Miletić nehotice odaje i ove istine: "Zašto nije sačuvan (sic!) odnosno obnovljen nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne može dati ni do danas" (1987.!). Zatim: "Granik iznad Save koji je služio za ubijanje i bacanje logoraša u Savu, srušenje 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i porastao u korov i šiblje. Tragajući za dokumentima tko je dao zeleno svetlo da se raščisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada (1987., op. a.) nije moglo ući u trag". Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rušenja logora 1951. njime nisu upravljali ustaše...

Invalid domobranski časnik Eduard Mikša jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika ranjenika logora Prečko u Zagrebu 1945., kojih je bilo ukupno 13.672, svjedoći da su mu se nakon niza godina: "Javljali prijatelji iz logora Prečko koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnog puta koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugde, a potom ih odvodili u Jasenovac, gde su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani 'ustašama' i ubijeni".

Mnogi od posljednjih ustaških zatočenika Jasenovca stupili su 22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlačenja ustaša) u postrojbe 2l. srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i više Židova iz nje, Jakov Avrama Kabiljo, pismeno svjedoči: "Sa partizanima sam bio u borbi od Banove Jaruge, 9. maja smo prošli kroz Zagreb i nastavili prema Sloveniji.

24.maja smo se vraćali kroz Zagreb, išli pješice (1) do Slavonskog Broda, nastavili put sve do Pirota "(1).

Predsjednik Saveza antifašistiekih boraca Hrvatske mr. Ivan Fumić uporno ponavlja: "Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim pogubljenjima u Jasenovcu". Slavko Goldstein kaže: "Tvrdnja da 'za razliku od drugih logora smrti 'logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije istina". I dodaje: "Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno, premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša".

O strogo čuvanim tajnim službenim jugoslavenskim dokumentima o poslijeratnim u logorima zasada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i do hrvatskih istraživača.

A što se tiče tvrdnje o "nepostojanju traga u svjedočenjima preživjelih logoraša", treba istaknuti: ima preživjelih logoraša komunističkog Jasenovca, no za razliku od ustaškog logora nitko od njih nije pušten, nego su pobjegli, čak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan jedini branitelj iz Ovčare.

I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata preživjelog stravičnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje, zasada, samo NN, jer se boji za svuju obitelj. Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, čije je ime svjedok naveo, živ je još, a bio je jedan od najviših dužnosnika Ozne, zatim Udbe u Jugoslaviji.

Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mještana iz kraja stradalog od četnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je 16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve više ljudi i u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuća. Zatvoreni u barake, pratili su odvođenje nekuda grupe po grupe, od kojih se nitko nije vraćao. Došao je red na njega. S grupom stigao je na obalu Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Naređeno im je kopati jamu u koju će ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama naredeno je skinuti se do donjeg rublja uz štravičnu ciničnu izjavu: "mrtve ćemo vas baciti u Savu i otplovit ćete do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe". Tako su i učinili. Naši znanstvenici su pomnim proučavanjem nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaškim zločinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na domobranskim odorama.

Preostali iz grupe pokošeni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Noću se uspio izvući i, neprimijećen, krenuo svome mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan član obitelji, uplašen, odveo ga je u Oznu da se prijavi. Na naredbu: "Pričaj!" rekao¸je sve. Glavni koji ga je saslušavao bio je do jučer četnik, viđali su ga s kokardom na čelu. I tada mu je rečeno: "Ovo si rekao sada i nikada više nikomu ni riječi. Inače - nestat ćeš i ti i cijela obitelj." I šutio je do prije dvije godine.

O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je već relativno dosta materijala, no još nije vrijeme da se sve objavi. Istraživanja se nastavljaju.

Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom stoji krajnje važna zadaća: uspješnim promicanjem istine upoznavati inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo ustaški logor do 1945., nego i poslijeratni komunistički koncentracijski logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Širenje te istine jedan je od prioriteta u razbijanju pedesetogodišnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od dokaza "genocidnosti" hrvatskog naroda i "bezgriješnosti" svih ostalih, prije svega Titovih navodnih antifašista.

IZVORI
Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. III, Beograd, 1987.
Jasenovac, Mjesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti Sinod SPC, Beograd, 1990.
Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972.
"Vjesnik", Zagreb, 1997.
"Večernji list", Zagreb, 1997.
"Politički zatvorenik", glasilo Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Zagreb, 1997.
Matija Helman, dnevnik iz logora, obiteljski arhiv.
"Informativni glasnik" Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, 1989.
Usmeni iskaz NN.
Franjo Tuđman, Bespuća, Zagreb, 1989. (stranice 209 – 214)