Isjek: MATE ŠIMUNDIĆ,
HRVATSKI SMRTNI PUT , Split 2001
POKOLJ U SINJSKOJ KRAJINI - Njemačka 7. SS divizija nosila dodatan naziv Prinz Eugen. Nazvana dakle po austrijskome vojskovodi francuzkoga roda Eugenu Savojskome, koji se u austrijsko-turskim ratovima borio u Sriemu i Banatu. Do jeseni 1944. u tim pokrajinama, također i u Slavoniji, živjelo gotovo pola milijuna pripadnika austrijske i njemačke manjine. Službeno biše Volksdeutscheri. U svojim domovina i među sobom redovito govorili njemački, u školama naučili srbski i hrvatski, ali se u većine opažalo, kako im nisu materinski. Najtvrdi njihov njemački jezik bio je u Banatu, jer su tu obitavali u većini. Kada je nestala Kraljevina Jugoslavija, od članova tih manjima stvorena je spomenuta divizija njemačke vojske. Njezinu jezgru činili Banaćani, za njima po broju dolazili Sriemci, potom Slavonci. Protiv partizana ratovali u Srbiji, Crnoj Gori i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Bila poznata po svojim okrutnostima i rado se služila četnicima za najprljavije svrhe.
26. ožujka 1944. jedna je brojnija postrojba te divizije osvanula u Dolnjemu Dolcu, selu na sjeveru nekadašnje Poljičke Knežije. U njihovim se redovima našlo između 50 i 100 četnika, koliko se približno dalo uztvrditi. Bijahu u njemačkim odorama. Prie ih unajmljivali Talijani za izvršenje najcrnjih nedjela, potom ih preuzeli Niemci. Bila je to kaznena pohodnja, kojom naumili ostaviti partizane bez tvarne pomoći, svakodnevne podpore. A četnici biše za to kano stvoreni, jer su od 1941. usavršili svoj vražji obrt. Toga kobnoga dana umorena su 272 mještana. Nestao zasvakda, tko nije umaknuo ili se pukim čudom spasio. Naravski, lišeno je života najviše ženskih, zatim djece i staraca. Iz kuća plamen lizao, širio se vonj spržena ljudskoga mesa.
Pokolj preživjeli oni, što se pravodobno uspješe skriti po škrapama, škripovima, vrtačama i šumama. Po koga spasila i slučajnost. Ostalo ih živih toliko, da bi mogli svjedočiti o razbojstvima i zločincima. Volksdeutscheri govorili njemački, veoma riedko srbski, a preobučeni četnici svojim iekavskim izgovorom. Dolčani i Sinjani, ikavci, lako razpoznavali njihov izgovor. Čuli tako rieči: dijelit, mjera, plijen, živjet, također, ćerat, de, đeca, devojke, neđeljica, smrđet, videt te krumpijeri i sedit, sutra, zenica. Uz njih i cokule, kama, komanda, komandant, komandir, komandirat, šajkača. Zvahu se međusobno Đorde, Jovelja, Mrgude, Ristane, Savo, Simane. I vanjštinom odudarali od njemačkih vojnika. Biše valjda 10 dana neobrijani, prilično zakosatili i umazani.