2006-06-02

 

Vijesti : Bleiburški zločini: ludilo osvete ili ludilo sustavnog ubijanja? (1)

postano od ostoja dana 19.05.2006. u 15:57:26 (10103 puta pročitano)

Raspad "savršenog" bleiburškog zločina
Opće poznato je kojim se "argumentima" brani zločinac kada ga stisne snaga neugodnih činjenica i dokaza. U početku negira zločin, da bi ga kad mu ponestane manevarskog prostora, počeo priznavati "kontekstualizirajući" ga. Konačno, pritisnut snagom pristižućih novih dokaza, stalno mijenja koncepciju obrane, opravdavajući zločin na sve nevjerojatnije načine.

Jugoslavenski gospodari života, smrti i istine
Sve ove trikove smo imali prilike vidjeti u odnosu bivših komunističkih moćnika prema Bleiburgu. Neki od njih su možda i neposredni izvršitelji tog zločina, a svi su oni nedvojbeni baštinici ideologije i režima koji su taj zločin nijekali punih pedeset godina. Kaže se da mrtav čovjek nije onaj koji je ubijen, nego onaj o kojem se ne govori, a o ubijenima u tom najvećem pokolju u hrvatskoj povijesti pedeset se godina nije smjelo niti pisnuti. Time su subnorovski "čiče" i drugi put likvidirali bleiburške žrtve, natjeravši ih u (nadali su se vječni) povijesni zaborav. Sebi su time priskrbili potpuni mir, jer činilo se da je zvjerstvo iz poraća uspješno prikriveno. Ako je o Bleiburgu negdje nešto i natuknuto, o tome se moglo govoriti i pisati samo onako kako su komunisti dopuštali - tj. na način da se žrtve još jednom duhovno ubije, proglašavajući ih zločincima, ljudskom nečisti, ne dajući im poštovanje koje žrtva zavrjeđuje. Zločin se činio savršenim.

Raspad jugoslavenski kulture laži
Onda je došao kraj Jugoslaviji, komunizmu a s time i komunističkom monopolu na istinu, pa su na vidjelo izašle, u tamu kolektivne podsvijesti potisnute stvari. To je bivšu "radničku avangardu" prisililo da pređu na "plan B" u odnosu spram poratnih komunističkih pokolja - vremešni "antifašisti" zločine više nisu mogli negirati, pa su ih počeli "kontekstualizirati" (čitaj opravdavati). Najjače oružje im je ponovno bilo kolektivno proglašavanje zločincima, svih koji su imali ikakvu vezu s NDH.
Ta se strategija na njihovu žalost pokazala nedovoljnom. Naime, iako je jasno da Pavelićeva kolaboracionistička Hrvatska ni u kom slučaju ne može služiti kao uzor današnjoj Hrvatskoj, nakon 1990. godine se konačno glasno čuo vrlo razložan stav, da većina onih koji su čak i dobrovoljno služili toj državi nisu to činili iz razloga pristajanja uz nacifašizam, nego iz različitih i ogromnom većinom nezločinačkih motiva. Jedne su pod NDH-ško oružje natjerali pokolji koje su nad Hrvatima počinile srpske partizanske ili četničke postrojbe tj. etnički rat koji je bjesnio na području NDH; drugi su, ne znajući za zlodjela koja je uz pomoć izvjesnog broja neposrednih izvršitelja inicirao i proveo uski krug ljudi iz ustaškog vrha (u tadašnjim cenzuriranim medijima -tisku i na Krugovalu - se nije moglo ništa pročitati niti čuti o NDH-škim, nažalost nedvojbeno počinjenim masovnim ubojstvima) vjerovali da brane dugo žuđenu, časnu i poštenu hrvatsku državu, treći su jednostavno bili unovačeni…

Obrana zločina br. 1: "Ubijali su i drugi"
Imajući u vidu da su gore navedeni argumenti obezvrijedili tezu o kolektivnom zločinstvu svih koji su se zatekli na bleiburškom polju, naši su boljševici pribjegli za njih novom , a u suštini starom zakloništu svih branitelja zločina: tezi da zločin nije bilo moguće spriječiti, jer se radilo o "nekontroliranoj osveti". Ovaj su stav dodatno osnažili usporedbama sa sličnim zbivanjima u ostalim eurposkim zemljama, navodeći pri tome posebice slučajeve francuskih obračuna sa svojim kolaborantima.
Pri tome su propustili pripomenuti da se u odnosu na onovremenu veličinu francuske nacije (oko 40 milijuna), tragična ubojstva nekoliko desetina tisuća francuskih kolaboranata po masovnosti nikako ne mogu usporediti s ubojstvima minimalno 45 000, od ukupno u to vrijeme nešto više od tri milijuna Hrvata. Usporedba bi eventualno vrijedila da su Francuzi ubili pola milijuna svojih sunarodnjaka, i samo tada bismo mogli reći da toliki broj ubojstva u Francuskoj u odnosu na veličinu te nacije odgovara onome što se događalo kod nas. Ova pak kvantitativna razlika u broju stradalih u odnosu na veličinu nacije, jasno upućuje na kvalitativnu razliku između društava u kojima su se ta ubojstva dogodila. U Francuskoj se uistinu radilo o vrlo kratkotrajnom procesu koji je završio onog trenutka kada su se konsolidirale demokratske institucije te zemlje; nasuprot tome u Hrvatskoj se radilo o dugotrajnom nizu zločina kojima nije bilo kraja jer je teror bio legitimno sredstvo boljševičke državne politike.
Druga i ne manje bitna razlika jugo pokolja nad Hrvatima u odnosu na međufrancuske poslijeratne obračune je u tome što su francuski kolaboranti stradali jer su izdali svoju francusku domovinu, dok su za razliku od njih Hrvati kažnjeni jer su, najčešće ne znajući istinu o karakteru ustaškog režima, pokušali stvoriti svoju hrvatsku domovinu.
Tako je usporedba s francuskim poraćem umjesto da posluži u svrhu opravdanja jugoslavenskih poratnih zločina, u stvari postala još jedan u nizu argumenata koji silno optužuju titoiste. Oni su tezu o nekontroliranoj bleiburškoj osveti sada morali dokazati bez oslonca na "francuski argument".

Vijesti : Teror kao legitimno sredstvo političke borbe: Brzojavi smrti (2)

postano od ostoja dana 23.05.2006. u 8:43:28 (13320 puta pročitano)

U svojoj knjizi "Bleiburg – jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima", Josip Jurčević među brojnim dokumentima citira i komunistička izvješća o čišćenjima ("iz razumljivih razloga" kako sami vele) jugoslavenskih pismohrana od svih dokumenata koji su svjedočili o masovnim partizanskim ubojstvima. Ipak, kako su arhivi su preopsežni, a ljudska pozornost - pa i pozornost revnih cenzora koji su pregledavali i od nepoćudnih sadržaja čistili kilometre arhivskog gradiva - vrlo nestalna, to je do nas, zahvaljujući previdima komunističkih "čistača" ipak došlo nekoliko nepobitnih dokaza sustavnosti poslijeratnog jugo terora.

Nakon što se usporedba s ubojstvima francuskih kolaboranata pokazala kontraproduktivnom, "antifašisti" su se vratili starom argumentu koji ukratko glasi: "Zločini su počinjeni u žaru osvete". Ako zanemarimo činjenicu da se nekontroliranom osvetom ne može smatrati nešto što u najgorem i najmasovnijem obliku traje od proljeća do pred kraj 1945. godine (a nešto smanjenim intenzitetom se nastavi godinama nakon toga), ako zanemarimo i drugi podatak, onaj da je nakon "oslobođenja" na području Jugoslavije zasnovan sustav logora, a da je na prostoru današnjih Hrvatske i BiH tih logora bilo neusporedivo više nego ikada za vrijeme NDH, što također ne ide u prilog tezi o "spontanosti" pokolja - ne možemo zanemariti pisane dokaze o sustavnosti jugo zločina. Radi se o (nažalost rijetkim sačuvanim) dokumentima jugoslavenskih organa vlasti koji su promaknuli pozornosti "čistača", po taj režim kompromitirajućih podataka iz komunističkih arhiva.

Brzojavi smrti
Prvi je (u temeljito, ali iz prethodno opisanih razloga ne potpuno) pročišćenom gradivu "hrvatske" OZNE otkrio, a zatim u navedenoj knjizi objavio prof. Jurčević. Radi se o "depeši" u kojoj šef savezne OZNE Ranković polovicom svibnja 1945 godine, zagrebačkoj podružnici te zloglasne organizacije izražava nezadovoljstvo "sporim čišćenjem Grada od bandita", te zaključuje da ovdašnja podružnica Titove političke policije radi "…suprotno od naših naredjenja, jer smo rekli da radite brzo i energično i sve svršite u prvim danima."
Kako su ove riječi došle od drugog čovjeka tadašnje Jugoslavije kojeg je 1944. godine, pred očekivani početak obračuna s "narodnim neprijateljima" na svemoćni položaj šefa jugoslavenske političke policije postavio osobno Tito, logično je zaključiti da potoci krvi koji su tekli nakon "oslobođenja" nisu bili tek stvar nagla temperamenta partizanskih "pravednika".
Suočeni s ovim dokumentom domaći su jugoidi prvo odšutjeli Jurčevićevu knjigu, istodobno vjerojatno smišljajući način kako Rankovića i OZNU žrtvovati i prikazati ih kao od jugoslavenskog režima odmetnute sigurnosne strukture koje su zločine počinile po vlastitu nahođenju.
Na užas Titovih obožavatelja i ovakva je mogućnost opravdanja poratnih zločina neslavno propala. Naime, nedugo nakon objave Jurčevićeve knjige, u javnost je, ovaj put iz slovenskih arhiva, izašao još jedan brzojav gotovo identičan onom Rankovićevom. Navedeni dokument je prvi put javno prikazan na izložbi o komunističkim zločinima koja je pod nazivom "Prikriveno i od očiju skriveno" proljeća prošle godine održana u Celju. U toj poruci lipnja mjeseca 1945., samo nešto više od mjesec dana nakon Rankovićeve depeše, Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao još izravnije upute o masovnim ubojstvima. Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:


Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945. dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.
Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga bito tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.
 
Upravo citiranim dokumentom Kardelj je upozorio Kidriča da, najvjerojatnije zbog vanjskopolitičkih pritisaka ali i moguće uznemirenosti stanovništva stalnim masovnim likvidacijama, neograničeno masovno ubijanje neće moći još dugo trajati. Dotada su, naime nove vlasti, najčešće bez ikakve pravne forme masovno likvidirale kako vojnike tako i civile. Oni "sretniji" među njima su imali "privilegiju" da ih nakon jednominutnih procesa, jednom, zajedničkom presudom, skupa s još nekoliko desetina civila i vojnika, u "trinaesti bataljun" presele brojni vojni prijeki sudovi.
Kako je zbog navedenih političkih razloga takva praksa postala nemoguća, jugokomunisti su uvidjeli da protivno svojim željama moraju bar malo ublažiti intenzitet smaknuća, a što je moguće većem broju likvidacija dati kakav takav pravni izgled. Tome su smjerale mjere spomenute u gornjem brzojavu kao npr. najavljeno razdvajanje civilnog od vojnog sudstva, amnestija, te ukinuće prijekih Sudova za zaštitu nacionalne časti. No te su promjene (koje su stupile na snagu tek početkom kolovoza 1945.) bile više kozmetičke naravi, pa su redoviti sudovi koji su preuzeli suđenja civilima - jednako kao dotada oni vojni - nepogrješivom točnošću nastavili likvidirati neprijatelje revolucije. Jedina razlika je bila u tome što je čitav proces bio donekle usporen iznuđenim uvođenjem sirovih pravnih procedura revolucionarnog sudstva. No čak i to predstojeće lagano usporavanje zahuktalog komunističkog ubilačkog stroja je zabrinulo Kardelja koji se pobojao da bi sporije uklanjanje političkih protivnika moglo ugroziti krhke temelje nastajuće komunističke diktature. Stoga je marljivim vojnicima revolucije (prototip kojih je Simo Dubajić) naložio da zasuču rukave i prije stupanja na snagu novih mjera prebace dotada već impozantni "radni učinak" Titovih odreda smrti.
Nakon ovih, brutalnom revolucionarnom logikom vođenih uputa koje su došle od čovjeka koji je uz Tita Djilasa i Rankovića činio samu srž jugoslavenske partijske nomenklature, svima je, pa i najzagriženijim ljubiteljima titoizma postalo jasno da poratni zločini nisu bili stvar odstupanja od norma novog društva, nego naprotiv posljedica provedbe tih norma. Komunistička riba zasmrdjela je od glave.

Vijesti : Bleiburški zločini: ludilo osvete ili ludilo sustavnog ubijanja? (3)

postano od ostoja dana 29.05.2006. u 10:10:53 (13597 puta pročitano)

Sve dosad napisano nažalost ne predstavlja kraj popisa sustavnih poratnih zločina. Kako je već rečeno, komunisti su kao beskrupulozni i programatski nasilnici svoju revolucionarnu borbu vodili i nakon što bi likvidirali protivnika. Pri tome ne mislim samo na prikrivanje svojih zločina ili ocrnjivanje žrtava.

Možda najmorbidniji način na koji su iskazivali svoju neograničenu mržnju (svojedobno su je povodeći se za Staljinom nazivali plemenitom) prema svemu što se nalazilo izvan njihova ideološkog svjetonazora, sastojao se u sustavnom uništavanju grobalja svojih protivnika. Prethodno citirana Jurčevićeva knjiga donosi i prijepis sljedećeg dokumenta koji je potpisao prvi poratni ministar unutarnjih poslova federalne Hrvatske Vicko Krstulović:


"FEDERALNA DRZAVA HRVATSKA
Ministarstvo unutrašnjih poslova
Odjel opće uprave, Broj: 2.811/45

Zagreb, dne 6. Srpnja 1945.

Predmet: Uklanjanje vojničkih groblja okupatora-

1.Okružnim N.O.-ima Savski

kotar Hrvatsko Primorje, Kordun, Lika, Banija, Zagreb, Varaždin, Bjelovar, Moslavina

3./Privremenom Gradskom N.O.-u Zagreb

Fašistički je okupator platio brojnim žrtvama svoj pokušaj da istrijebi naše narode. Danak koji je on morao da dade u krvi, bio je ogroman iz razloga, što je okupator iskorištavao svaku priliku, da protiv naših naroda razjaruje i onako pobješnjele svoje bande. Tako je okupator skupljao svoje poginule, prenosio ih na naročito uredjena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika. Uslijed toga ostala su iza kako je okupator protjeran iz naše zemlje, mnoga prostrana, izazovno smještena i brižljivo očuvana groblja okupatora, dok su kosti naših boraca kojekuda rasijana, većina bez ikakvog vanjskog znaka. Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja…"

U daljnjem tekstu ove okružnice se doduše navodi da akciju uništenja treba ograničiti "samo na grobove ustaša a grobove domobrana izuzeti", no u praksi su preorana i sva domobranska groblja. Uz to, sva razorena vječna počivališta su nadzirana da se netko od rodbine tamo pokopanih - na mjestu gdje je po sjećanju otprilike znao da se nalaze zemni ostaci njegova oca, brata, supruga - ne bi usudio zapaliti svijeću. Na mjestima gdje se nekad odavala počast mrtvima nastale su tužne pustopoljine, na nekim bivšim grobištima su podignuti "gospodarski" objekti (npr. "Pepeljarka", zloglasni "rasadnik" na zagrebačkom Tuškancu), negdje je mir mrtvih oskvrnut izgradnjom prometnica, a možda najperverzniji slučaj zabilježen je u Lici. Tamo je na mjestu masovne grobnice gospićana koji proljeća 1945. godine nisu bježali pred partizanima a svejedno su ubijeni, nakon "oslobođenja" tog grada podignut javni zahod.

Unatoč jednostavnoj brutalnosti poziva na ubojstva vidljivoj u Kardeljevu ili Rankovićevu brzojavu, unatoč morbidnosti uništenja grobalja poraženih o kojoj svjedoči upravo citirani dokument, teško je očekivati da će ljubitelji Jugoslavije ma i za pedalj odstupiti od svojih uvjerenja. Dotični su se tijekom 45 godina svoje vladavine jednostavno naviknuli biti u pravu pa je od njih očito nemoguće očekivati promjenu stava. Umjesto da u miru svojih staračkih dana preispitaju političke dogme po kojima su djelovali u mladosti, naši su partizani i simpatizeri njihovih političkih ideja naprotiv vrlo glasni i agresivni. Izigravajući savjest i moralne veličine društva, uporno ponavljaju da "moramo pomesti ispred svojih vrata i raščistiti sve tamne mrlje Domovinskog rata". Iz ovog karikaturalnog poziva na "suočavanje s vlastitim zločinima" netko bi neupućen mogao zaključiti da su se ovdašnji exkomunisti cjelokupnim svojim političkim angažmanom tijekom 45 godina Jugoslavije borili za samostalnu Hrvatsku pa sada s pravom pozivaju na rasvjetljavanje tragova zločina počinjenih u ime te ideje. No kako je političko poslanje titoista bilo boriti se protiv Hrvatske to bi onda logično bilo da kad već govore u prvom licu množine zaista i "počiste ispred vlastitih vrata", tj. da počnu rasvjetljavati razloge koji su proizveli brda leševa onih koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata umoreni u ime Jugoslavije.
No cinično - pragmatični stari boljševici izgleda smatraju da su sva "čišćenja pred svojim vratima" (ljudi, većine tragova i dokumenata) koja su trebali izvršiti, oni - po uputama Kardelja, Rankovića i sličnih - već napravili do 1990. U tom se poslu doduše nisu rukovodili moralnim načelima (na poštivanje kojih pozivaju hrvatske domoljube), nego moralu potpuno suprotnim motivom prikrivanja zločina. Ali normalno je, rekli bi subnorovci, da revolucije u svom pravedničkom hodu "jedu i svoju djecu", a kamoli neće "one druge". Drugim riječima ubojstva zbog kojih se s moralne strane kritizira suparničke političke pokrete, komunistima su dopuštena u ime "višeg revolucionarnog cilja".
U svjetlu takve uvjerenosti u opravdanost vlastite povijesne misije, bleiburške gomile leševa našim vrlim "antifašistima" vjerojatno dođu kao neka vrsta potvrde učinkovitosti njihova, ako smijemo primijetiti, grotesknog poimanja "humanizma". Ubiti ili opravdati ubojstvo u ime jugoslavenstva ili komunističke ideje koja ne samo da sebe smatra humanističkom nego je uvjerena da izvan nje humanizam uopće ne postoji, ovom je iščašenom mentalnom sklopu i dan danas sasvim normalno, čak pohvalno. Zločinom se smatralo ako tkogod nije bio spreman ubiti kakvog slijepog putnika (kulaka, popa, reakcionara) koji je stršao iz uredne kompozicije vlaka ("dijaljektičkim" materijalizmom ukroćene) povijesne nužnosti. I nikakav moral, niti šezdeset godina nakon bleiburških ubojstava ne može promijeniti ovu zločinačku jednadžbu. Jer, da parafraziram našu "radničku avangardu" moral izvan revolucije niti ne postoji…

Kraj