2009-06-20

 

Povjesničar Mladen Ivezić

autor knjiga (među inim) "Titova umjetnost mržnje" i "Jasenovac - brojke"

 

Mesić gori od četnikâ

 

Antikristi započinju lov na Hrvate i Katoličku crkvu

Stjepan Mesić, koji je na protuustavan način; prijevarom i jasnom prisilom nametnut Hrvatskoj za predsjednika, poslužio se lažima o Jadovnu kod Gospića, ne bi li i opet pozvao na genocid nad Hrvatima. Istinoljubne povjesnike on, lažući u Lici zajedno s Ivom Goldsteinom, nazva neprijateljima Hrvatske te pozva na njihovo onemogućavanje i zatvaranje!

Bio je u Jadovnu i I. Goldstein. Na sudu i u knjizi „Jasenovac/Brojke“ dokazao sam da Ivo Goldstein na fakultetu, u knjigama i člancima za hrvatski narodni novac hrpimice laže protiv hrvatskoga naroda.

I u Jadovnu je I. Goldstein očito uporabio četničko lažno svjedočanstvo o tobožnjih 28.540 ubijenika. U knjizi sam „Jasenovac/Brojke“ o tome svjedočanstvu, danom u beogradskome komesarijatu za izbjeglice 1942. g., napisao: „7. lipnja Drago Svjetličić, Srbin iz Doboja svjedoči Komesarijatu, da je u Jasenovcu bio od 27. kolovoza 1941. g. do 21. travnja 1942. g. Tvrdi da je neko vrijeme bio zatočen sa, zbog pijanstva kažnjenima, ustašama iz "željezne bojne" (?). Kaže da ne zna koliko je ljudi u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac stradalo, ali je to velik broj. Za Gospić kaže, da je u njemu pobijeno 28.500 (jer da su mu to ustaše rekli)“.

Nikakvih dokaza ni imena nema! Nije postojala nikakva željezna bojna, ali se o svrsi sabirnih tabora u NDH vidi i iz činjenice da se u njih zatvaralo političke nepoćudnike zajedno s pijancima a onda se sve puštalo kući. Cinično je prema hrvatskome narodu i pravim žrtvama izmišljati mase lažnih žrtava.

Bilo je 27 osnova za taj pritvor, sve je bilo razvidno, a od veljače 1942. pred ulazom u jasenovački tabor svaka je nova stražarska postrojba posebnu prisegu da ničim neće zlorabiti svoju moć morala položiti nad 10 svježih ustaških grobova, među kojima i onim brata Ivice Matkovića, upravnika Tabora. Njih je 10 strijeljano po kratku postupku (pred pokretnim prijekim sudom) jer se utvrdilo da su dogovoru sa židovskim zapovjednicima baraka preprodavali zlatninu, koju su ovi bili oteli zatočenicima. Tada su strijeljana i ta dvojica; Bruno Dijamantštajn i David Špiler, te zakopani na urednu jasenovačkom židovskom groblju. Novine su NDH i svih hrvatskih saveznika prenijele to, Hrvatskoj ne baš laskavo, izvješće u članku dra Pröbsta.

 

 

Služe se četničkom promidžbom iz 1942. godine

 

Nezavisna je Država Hrvatska osnivala sabirne tabore za sumnjivce i ugroženike, što je u skladu s međudržavnim ratnim i humanitarnim pravom. Naravna stvar da se u tim taborima živjelo bolje, nego li u zatvorima.

Laži o masovnim likvidacijama u Jadovnu izmislila je 8. veljače 1942. četnička promidžba. Tada je nadbiskupu Stepincu odaslano pismo lažno pripisano dru Prvislavu Grisogonu, Hrvatu – četniku, spominjući 80.000 Srba ubijenih i bačenih u jame kod Jadovna. Pri tome pogrješno pišu „Jadnikovo“.

Dalje to pismo: „Talijani su fotografisali posudu sa 3.500 srpskih očiju te jednog Hrvata okićenog sa ogrlicom od nanizanih srpskih očiju i jednog koji je došao u Dubrovnik opasan sa dva reda srpskih jezika'.

Druga je vrsta laži ona, da se u Gospiću od zatočenika proizvodilo sapun. To je stara engleska laž o Nijemcima iz Prvoga svj. Rata.

Valjalo je pobuniti Srbe a svijet uvjeriti da su ubijene mase ljudi tijela kojih više ne postoje. Tijekom rata to se nije moglo provjeravati a poslije se moglo, ali su na dnu bile kosti Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa je sve ostalo čista laž.

Promidžba se brzo raširila.

Brzojavku je sa sadržajem sličnim PseudoGrisogonu 24. srpnja 1942. poslao jugoslavenski veleposlanik u Ankari Ilija Šumenković premijeru Slobodanu Jovanoviću, u London.

21. prosinca 1942. g. četnička radijska postaja 'Karađorđe' zlorabi Pseudogrizogona čitajući mu dijelove uz napomenu: 'Ustaška zverstva najbolje se vide iz pisma Hrvata Prvislava Grizogona'.

Pseudogrizogona su travnja 1943. g. uočili službenici NDH, kao veoma pomodnu temu u Beogradu. Strojem je prepisan na ćirilicu, ali je napisan ijekavski (da bi se pojačalo dojam da ga je napisao Hrvat priznajući hrvatsku krivnju, iako je P. Grisogono tada pisao ekavski).

Zagrebački je Katolički list 1944. g. ukazivao na tu stravičnu lažnu promidžbu, koju je množila i varirala antifašistička genocidna udruga.

 

 

Svrha; motivirati genocid nad Hrvatima

 

Tobožnje Grisogonovo pismo pušteno je u optjecaj odmah. Zato on, odmah poslije izlaska na slobodu, u veljači 1942. g., piše skupini svojih jugoslavensko-četničkih drugova (R. Kneževiću, J. Banjaninu, M. Grolu i G. Angjelinoviću /ujaku Vesne Pusić/), osuđujući hrvatsko nezavišnjaštvo, ali ukazujući na štetnost prokazbe cijeloga hrvatskog naroda i Katoličke crkve: 'Te laži i falsifikati protrče kroz Šumadiju za nekoliko dana, toliko koliko je nužno da se izazove talas ogorčenja i zgražanja, a nestanu pre nego bi se moglo utvrditi da li su laži ili bar preteranost. Potsećam Vas kako je nekoliko dana po Beogradu kružio glas o nekom plombiranom vagonu sa natpisom ˝Svinjska mast za Beograd˝ a u njemu - otsečene srpske gave; onaj drugi o nekim ogromnim sanducima sa iskopanim srpskim očima. Svrha je bila (…) da se javno mišljenje usija do najvećeg potencijala, na način da ne bude više u stanju da se opre makar kakvoj sugestiji u pitanju otkuda zlo dolazi i gde zlu treba tražiti lek'.

Antifašistički 4. korpus (Lika, Banovina, Kordun), skoro 100% Srba, u novinama 1943. g. piše: 'krv za krv, smrt za smrt'. Kasnije se dopunjuje: 'svaku kap nevine krvi, (…) treba osvajač platiti potocima svoje pasje krvi'.

Vidimo da je 'osvajač' (a to znači i hrvatski vojnik, ali i drugi lojalan pripadnik Nezavisne Države Hrvatske) pas, da vrijedi toliko da potoci njegove krvi vrijede koliko samo jedna kap; i to svaka kap, antifašističke, u stvari srpske.

Antikrist Karl Marx napisa: 'S narodima je kao i s pojedincima - tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno samo uhvatiti za gušu, već valja i ubiti'.

Sovjetski antikrist Erenburg 1944. g. pisaše u novinama, što se prenijelo među Mesićeve jugoantifašiste: 'Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačkih žena. Uzmite ih kao zakonit plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu kojem se ne može oduprijeti'.

Đilas napisa članak “Sveta mržnja”, kojim elaboriraše kako borce poticati  na pokolje.

Svoju sam knjigu “Titova umjetnost mržnje” zaključio tvrdnjom da je 1941.-1945. samo na području današnje Republike Hrvatske u antifašističkim tiskovinama objavljeno najmanje 10.000 takvih članaka a u tiskovinama NDH najvjerojatnije nijedan.

 

U toj sam knjizi objavio i pjesmu antikrista Ivana Gorana Kovačića “Mrzimo vas”:

 

“MRZIMO VAS!                                    Naše ljute guje

Mrzimo vas, hulje,                                   Kroz kost će vam gmizat,

Mrzimo, krvnici,                                      Pobješnjele kuje

Vi, pljačkaške rulje!                                Crijeva će vam lizat

    U majčinoj klici                                  Muhe zukavice i smrdljivi crvi

                Kunu vašu djecu utrobe svih žena                 Osvetu će množit

(…)                                                            u crnoj vam krvi

 

Srcem bismo jeli

Pogano vam meso

Na lešine sjeli

I kliktali bijesno,

Smrdežima vašim punili bi pluća

Za pobjede nove, nova nadahnuća.

 

 

Četnici mnogo bolji od Mesića!

 

Veljače 1942. g. piše četnik Grisogono svoje odreknuće od Pisma i Alojziju Stepincu:

“Preuzvišeni! Prošlo je nekoliko dana da mi je došao pod ruku daktilografirani prepis pisma upućenog Vama, koje kola po Beogradu, a na kome, opet daktilografiran, stoji potpis Dr Grizogono (…) Kako ja niti sam to pismo sastavljao niti o njemu uopšte nešto znao, dok mi ga neki znanac nije pokazao, želim saopštiti Vašoj Preuzvišenosti da ja sa tim pismom nemam nikakve veze”.

Dakle; Grisogono je brzo, odmah po izlasku iz zatvora, već u veljači 1942. dezavuirao to pismo.

Ono je vjerojatno napisano dok je Grisogono bio u zatvoru, a on ga je odmah po izlasku demantirao pravim pismom Stepincu, što naknadno službeno potvrđuju i Grisogonova kći i Nadbiskupijino tajništvo.

Suradnik obitelji Grisogono, dr. Vlastimir Stojanović tvrdi da je u širemu društvu, desetak godina kasnije, u krugu obitelji Pribićević, u Beogradu, saznao da je Pseudo Grizogona izdiktirao rođeni brat Svetozara Pribićevića - Adam.

I jugoslavenski komunist, šef ideološke komisije CKSKH, Ljubo Boban već 1985. ispravlja generala Velimira Terzića, a 1987. ponavlja taj ispravak, ukazujući na pismo – ispriku i odreknuće od Pseudogrizigona koje je sam Prvislav Grisogono još za Rata napisao Stepincu.

Da ne bi bilo zabune o stavovima Prvislava i Nenada Grisogona, evo što je kolovoza 1943. g. pisao Mladen Žujović, zapovjednik zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda Draži Mihailoviću: „Generalni sekretar: Grisogono Dr. Nenad, advokat, sin Dra. Prvislava, odličan u svakom pogledu, služi mi i kao oficir za vezu (pri mom štabu)“.

Dr. Vlastimir Stojanović, bivši suradnik obojice Grisogona, ukazuje na zlorabe PseudoGrizogona, pa čak i kako iz njegove knjige preuzimaju tekstove od mnogo stranica te ih, bez oznake, skraćuju, prikazujući ih integralnim! Vrhunac je, kada su jedno izvješće od cca 20 stranica sveli na cca 3 stranice, bez oznake kratnje! To je kao da u rečenici “Ne ubijajmo ih” izbacite ono “ne”.

Stojanović najjasnije zaključuje: “I, najzad, što je ovdje i najvažnije, taj izvještaj Grisogono nikada nije napisao. Izveštaj na kojega se autori pozivaju npisao je Berislav Angjelinović, svome bratu Grgi Angjelinoviću (to su četnici – ujaci Mesićeve ljubimice Vesne Pusić, nap. M. I.). U mojoj zbirci dokumenata to je pokazano na način koji ni u kojem slučaju, ni na koji način, ne može izazvati zabunu. No Živojinoviću i Lučiću bilo je potrebno to pripisati Grisogonu i oni su to, eto, bez i malo kolebanja i skrupula, i učinili. Nečuveno, ali istinito!”.

 

 

 Kako se spremao genocid nad Hrvatima 1990.-ih

 

Antifašisti su spremno preuzeli četničke laži o Jadovnom. Raspisaše se o tome i bez kakva dokaza.

Srpskopravoslavni duhovnici istakli su se pod naslovom 'Mošti vladike Nikolaja u otadžbini', kojom zgodom Atanasije Jeftić nije propustio povezati mit s Jadovnom: 'Preleteo si velikomučeničko Jadovno, Jasenovac, Glinu…'.

Talijanski mason i antikrist Marco Aurelio Rivelli ne zna hrvatski, ne poznaje relevantnu literaturu, nije radio na arhivskoj građi i pojma nema o elementarnim stvarima, a doktorira pišući o Alojziju Stepincu kao „genocidnome nadbiskupu“.

On kaže i dosljedno ponavlja: 'logor Krušica' (treba 'Kruščica'), 'logor Đadovno' (treba 'Jadovno'), '25. aprila 1945, trupe Narodno - oslobodilačke vojske Jugoslavije' (treba 'Jugoslovenske armije'), 'Janka Simraka' (treba 'Šimraka'), 'Hrvatske katoličke crkve' (krivo), 'nadbiskup Božanić' itd.

A ipak obrani doktorsku disertaciju protiv Stepinca!!! Na toj obrani umiješaše se iz publike neki isusovci kritikom elementarnih neistina, ali Rivelliju antikristi priznaše doktorat. Dao ga je prevesti na francuski, a na hrvatski ga je 1990.-ih brzo prevela i tiskala jedna četnička obitelj iz Istre.

Još jedan Hrvat-antifašist, Krsto Škanata 1993. g. za srpsku televiziju uređuje jako dugu lažno dokumentarnu emisiju, popraćenu krivo tumačenim slikama, filmovima glumatanjem itsl. (Dunav film: 'Bog i Hrvati', 1993. g.). Vidimo; napadaju se katolicizam i hrvatstvo.

Tako laže i o pravoslavnoj materi koja u Gospiću kod ustaša traži svoga sina, povevši sa sobom 12-godišnju kćer: 'Uzeše joj ćerku. Na majčine proteste, krvnici kao da su hteli da je uteše, dali su joj jedan mali zavežljaj. Žena mišljaše da je neki mali dar. Otvori ga i pade u nesvest. Unutra su bile oči njenog sina. To se dogodilo u Gospiću a žrtva se zvala Dukić Imao je 16 godina'.

Sve izmišljeno i lažno a dobra podloga za onu četničku tvrdnju o 3.500 iskopanih očiju, koju Škanata pri tome razrađuje!

Stožerna su mjesta Škanatinog igrokaza bajke o Jadovnu i o starcu Vukašinu u Jasenovcu. TV je svojim umjetničko-promidžbenim sredstvima i činjenicom da je državna, dakle dužna poštivati istinu, djelovala stravično.

Glavni je Šešeljov četnički promidžbenjak Vjekoslav Radović (mati Hrvatica, otac vjerojatno Crnogorac, iako ih ima i Hrvata). On je 1991. izmislio bajku o 40-oro srpskih beba zaklanih u Vukovaru. Koliko je Hrvata pobijeno zbog te laži? Koliko stoga što antifašisti već skoro 60 godina tako lažu o Hrvatima?

 

 

Spremaju nam novi genocid!!!

 

Zločinac Stjepan Mesić nije slučajno krenuo u Jadovno, tragom Pseudogrizogona i pisma Stepincu!

Jadovno je gluplji, raniji vid laži o hrvatskim zločinima. Bio je rat, pa se nije moglo istraživati kraške jame. Nakon Rata nisu antifašisti ništa ni pokušali istražiti, znajući da lažu.

Početkom rata izmisliše još i to da su Hrvati od ljudi pravili sapun, što je glupi prijepis engleske protunjemačke promidžbe iz 1. svj. Rata.

Trebalo je nekako dokazati da smo zločinci, a da se ne vide tijela žrtava, koja nisu postojala. O Jasenovcu slagaše da ih se pokapalo, pa ih i opet nisu nakon Rata iskapali jer preminuli u Taboru bijahu javno i pristojno sahranjeni, pa i u posebnim grobljima; katoličkom, židovskom, pravoslavnom i muslimanskom. Neoznačene masovne grobnice pune su Hrvata koje poubijaše antifašisti, pa ih nakon Rata svaki put poslije eventualna iskopa odmah zatrpaše.

Onda izmisliše bacanje lješova u Savu, što je kretenizam non plus ultra jer bi poticalo srpski ustanak i osvetu. Hrvatožderica Zora Dirnbach je u svome hrvatskim narodnim novcem plaćenom antifašističkom filmu čak upriličila i to da lješine iz Jasenovca plutaju zagrebačkim kupalištem, dakle 50-ak kilometara uzvodno! Pri tome je slijedila bolesnu maštu, također antikrista, Ivana Gorana Kovačića iz pjesme „Leševi putuju“. Tek su pri svršetku rata, pod utjecajem laži o Auschwitzu, u Jasenovac smjestili nekakve izmišljene masovne spalionice ljudi, da ne bi morali dokazivati broj žrtava.

Kada god zabiše lopatu, iskopaše ostatke Hrvata i naših saveznika što ih antifašisti poubijaše bez suda!

To nikada ne prestaje. Novinar Paolo Rumiz priznaje da su vojnici JNA ulazeći u Vukovar poslije četnika našli 'u jednom podrumu čovjeka pribita za stol te zaklanu djevojčicu čije su oči stavljene u čašu', na što je jedan od njih poludio. Time posve neutralni Rumiz, ne znajući povijesni kontekst, svjedoči o pogubnosti antifašističkih laži.

Nijedan od u Haagu osuđenih srpskih zločinaca, makar i nakon nagodbe, nije propustio reći da je sva zla počinio svjestan strahota koje su Hrvati ili ustaše bili počinili nad Srbima u doba NDH. 99% tih zločina čista su laž, koja je omogućila genocid nad Hrvatima 1945. i kasnije te bogaćenje i pljačku što nad svježim hrvatskim lješovima čine Goldstein, Mesić, Pupovac i njihovi antifašisti danas.

Antifašističko je zlo počinilo genocid nad Hrvatima 1945., a terorizira nas I prijeti nam i danas.

Svijet se ne može dijeliti samo na fašiste i antifašiste.

A što je s nama, 99% normalnih?

Ako je fašizam totalitarizam, odvratan svojom nametljivošću i sve zahvalnošću, onda je antifašizam beskonačno gori jer u svojemu nazivu ima samo negaciju rabeći istu parolu; “tko nije s nama, taj je vrag i treba ga uništiti”. Svatko tko nije zagrižen poput njega, antifašistu je fašist; i skrban otac, koji sinu brani drogu, i zabrinuta mati koja sprječava kćerin promiskuitet, umjetnik koji želi stvoriti i uljepšati, a ne samo srušiti i poružniti, duhovnik ili učitelj koji bi narod htjeli oplemeniti uzvišenim, nadljudskim, znanstvenik koji dokazuje istinu…

Mesić, koji uporno opravdava genocide nad hrvatskim narodom, želi i opet njime zaprijetiti, lažno okrivljujući cijeli naš narod i svakoga tko traži istinu.