Gospodine predsjedniče vijeća, gospođe suci,  ono što se zadnjih godina događa u Republici Hrvatskoj, ono što se ovoga časa odvija pred vama i u čemu svi mi ovdje nazočni sudjelujemo u različitim ulogama, nije se u dosadašnjoj povijesti čovječanstva nikada dogodilo.

Nikada niti jedna vlast, niti jedna država nije progonila, zatvarala i sudila svoje branitelje i svoje osloboditelje zbog navodnih ratnih ili sličnih zločina.

Pokretanjem takvih kaznenih postupaka kao što je ovaj Republika Hrvatska je postala tragičnim povijesnim unikatom.

Želim naglasiti da kao branitelj optuženog Branimira Glavaša u ovom postupku, kao pravnik i odvjetnik, ali i kao običan građanin sa svojom ljudskom savješću i razboritošću ne prihvaćam onu ispraznu frazu, toliko omiljenu među određenim političarima i u određenim medijima koja glasi:

zločin je zločin i krivac za svaki zločin mora biti kažnjen bez obzira tko je on i na kojoj se strani borio.

Kada to ne bi bila isprazna fraza ne bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj nije pokrenut i ne vodi se kazneni postupak ni protiv jednog jedinog zapovjednika bivše JA, kao ni protiv jednog jedinog državnog ili stranačkog dužnosnika iz Srbije ili Crne Gore iako su upravo oni odgovorni za pokretanje napadačkog, osvajačkog rata, što je već samo po sebi zločin protiv međunarodnog prava, iako su taj rat poveli s unaprijed najavljenom namjerom provedbe genocida, iako su genocid i provodili na područjima koja su bili zauzeli, iako su u svojem nadiranju počinili bezbrojne zločine protiv civilnog pučanstva, protiv ranjenika i bolesnika i protiv ratnih zarobljenika.

Kada to ne bi bila isprazna fraza ne bi se moglo dogoditi da u nekoliko stotina kaznenih postupaka, pokrenutih radi stvarno počinjenih ratnih zločina svih vrsta, ratni zločini budu prekvalificirani u kaznena djela oružane pobune pa onda ti postupci obustavljeni temeljem Zakona o oprostu.

Kada to ne bi bila isprazna fraza ne bi se moglo dogoditi da članovi tzv. vlada tzv RSK, čija su dva predsjednika pravomoćno osuđena kao ratni zločinci pred sudom u Haagu, sudjeluju u radu najviših tijela državne vlasti ove zemlje, da vode političke stranke, ili da - kao vrhunac – jedan od najzloglasnijih među njima bude čak pozvan iz Beograda za svjedoka u postupku protiv hrvatskih generala.

Zato je posve očigledno da pokretanje ovog postupka nije nikakav iskaz dosljednosti u provođenju pravde, već čisti politički akt koji ima dva usporedna cilja.

Prvi je cilj ukloniti s političke pozornice i iz javnog života osobu Branimira Glavaša – čovjeka koji je svojim osebujnim političkim djelovanjem, od same pojave na političkoj pozornici bio i ostao trnom u oku svih onih koji nikada nisu htjeli Republiku Hrvatsku, ali i onih koji su doduše htjeli Republiku Hrvatsku, ali takvu koja će služiti njihovim osobnim interesima, a ne hrvatskom narodu i svim drugim njenim građanima.

Drugi je cilj bio da se kroz ovaj postupak i kroz još neke slične kaznene, a zapravo političke postupke, najzaslužniji heroji Domovinskog rata prikažu i pokažu kao ratni zločinci, a slavni Domovinski rat kao zločinački rat.

Tako će hrvatski branitelji uvrijeđeni, uplašeni i poniženi biti gurnuti na marginu društvenih i političkih zbivanja pa takvi ne će smetati vladajućim krugovima u provedbi bilo kakvih nakana.

S druge strane takvim prividnim kaznenim postupcima dodatno ćemo se dodvoriti onoj famoznoj "međunarodnoj zajednici" kojoj smo već žrtvovali naše najistaknutije vojskovođe i ratne heroje.

Očekivanje onih koji su nadahnuli i pokrenuli takve postupke je bilo da ćemo takvi, maleni, poniženi, raskajani nad svojim tobožnjim grijesima, nad onim što oni tako rado nazivaju mračnom stranom naše nedavne prošlosti, pokorni, podatni, ponizni i nadasve jeftini, lakše ući, ili bolje rečeno – uvući se, ili upuzati u velike međunarodne asocijacije kakve su NATO i EU.

Kada otvoreno tvrdim da se cijeli ovaj postupak ne temelji ni na činjenicama, potvrđenim vjerodostojnim dokazima, a ni na pravnim propisima, već isključivo na političkoj volji, za takvu svoju tvrdnju, koju uostalom iznosim od samog početka ovog postupka, imam čvrste i nepobitne argumente.

Politički proces odlikuje se sa tri temeljna svojstva po kojima se razlikuje od pravog, kaznenog postupka.

Prvo je put i način na koji takav proces nastaje.

Takvom procesu prethodi određena medijska hajka protiv budućih okrivljenika.

Najprije se putem medija u javnosti stvara određeno uvjerenje i određeno raspoloženje upereno protiv onoga ili onih koje se namjerava optužiti.

Bez ikakvih dokaza i bez ikakvih postupovnih temelja nagađa se o njihovom uhićenju pa se uhićenje priziva, pospješuje i zahtijeva od sudbenih tijela, jer u svijesti puka samo uhićenje predstavlja temeljni dokaz o krivnji.

Zatim se naklapa o njihovim bezbrojnim nedjelima i odmah licitira s mogućim kaznama.

Tako se stvara privid da je sve ono što slijedi zapravo sasvim logična i sasvim legalna posljedica nečega što je praktički opće poznato.

Potom slijedi druga odlika takve vrste kaznenog postupka, a to je dirigirano i u pravilu nezakonito prikupljanje prividnih dokaza, do kojeg dolazi bilo prije, bilo poslije uhićenja, nakon čega slijedi podizanje optužnice koja se ne temelji na dokazima prikupljenim u istrazi, već isključivo na pretpostavkama, bez obzira što te pretpostavke nisu ničim potvrđene.

Treće bitno svojstvo političkih procesa jest to da se oni ne temelje na stvarnim činjenicama već se okrivljenicima stavljaju na teret događaji u kojima oni nisu sudjelovali i kaznena djela koja oni nisu počinili, pri čemu im se pripisuju svojstva koja oni nemaju.

Zatim se sve to u optužnici podvede pod odredbe neke od Ženevskih konvencija i dodanih im Protokola te pod odgovarajuće odredbe bivšeg Osnovnog krivičnog zakona RH, bez ikakve brige o tomu da se na takve događaje i takva kaznena djela te odredbe uopće ne mogu primijeniti.

Ovaj kazneni postupak bio je već prije službenog početka, a pogotovo od početka israge, obilježen upravo navedenim svojstvima.

Najprije je kroz medije, a preko izjava različitih tobožnjih uglednika, sustavno širena teza o ratnom Osijeku kao "gradu slučaju".

U toj hajci mi, koji smo branili Osijek, ali braneći Osijek branili i cijelu Hrvatsku, nismo imali nikakve prilike ni mogućnosti da javnosti kažemo istinu.

Oštrica je od samog početka bila uperena protiv osobe Branimira Glavaša.

Još je tijekom vremena koje je prethodilo otvorenoj agresiji na RH, a osobito u vrijeme te agresije, Branimir Glavaš bio osoba koja je neprijateljima RH i napadačima na RH bila posebno mrska.

On je bio ona osoba koja je prije mnogih drugih u ovoj zemlji osjetila i pretpostavila da raspad Jugoslavije koji je bio neminovan, ne će proći bez oružane borbe.

S Gazimestana i Ušća stizale su jasne i nedvosmislene poruke o tomu što čeka Hrvatsku i hrvatski narod ukoliko se drzne iskoristiti svoje ustavno pravo na izdvajanje i odcjepljenje od ostatka Jugoslavije i uspostavljanje svoje neovisnosti.

Milošević, Kadijević, Šešelj, Adžić, Rašković, Babić, i mnogi drugi ideolozi i zagovornici poznatog nam Garašaninovog "načertanija" nisu skrivali svoje namjere da Hrvatsku izbrišu sa zemljopisne karte, a hrvatski narod izbrišu s lica zemlje, ili, ukoliko im to baš ne pođe sasvim za rukom, da Hrvatsku amputiraju do crte Virovitica, Karlovac, Karlobag i da barem na tom, pretežitom dijelu Hrvatske provedu svoju zamisao o osvajanju i genocidu.

U okruženju tada još moćne jugoslavenske tajne policije i još moćnije JA sa njenom kontraobavještajnom službom – glasovitim KOS-om, Branimir Glavaš je još 1990.g. počeo prikupljati oružje potrebno za obranu i, što je još važnije – ljude spremne da oružje uzmu u ruke i suprotstave se JA u budućem sukobu.

Objektivni promatrači procjenjivali su da se mogućnost Hrvatske da se obrani može matematički izraziti sa – limes nula.

Obnašajući dužnost sekretara u tadašnjem Sekretarijatu za narodnu obranu Branimir Glavaš je uspio pred nosom moćnog armijskog garnizona u Osijeku ustrojiti i naoružati nekolicinu onih najhrabrijih i Hrvatskoj najodanijih ljudi, i time stvoriti zametak onoga što će tijekom Domovinskog rata prerasti najprije u Zbor narodne garde, a zatim u Hrvatsku vojsku.

Ne čudi da mu to nikako ne mogu oprostiti ostatci poraženih političkih i vojnih snaga u Srbiji, kao ni isti takvi preostali u Hrvatskoj.

Čudi samo to da takav čovjek nije zasut počastima i odličjima u državi koju je branio i stvarao, već ga se proganja i naziva zločincem, pri čemu sjena nepravedno pripisanih mu zločina pada na sve hrvatske branitelje, na cijeli Domovinski rat, na Republiku Hrvatsku i konačno na cijeli hrvatski narod.

-----

Izmjenjena optužnica stavlja na teret Branimiru Glavašu počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 biv. OKZRH.

Pri tomu se poziva na odredbe IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i na odredbe II dopunskog protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

S obzirom da se radi o vrlo teškoj optužbi bilo bi logično da je optužba pitanju pravne kvalifikacije posvetila dužnu pozornost.

Moglo se očekivati da će tom pitanju biti posvećen značajan dio završne riječi zastupnika javne optužbe.

Na žalost, izuzev ponavljanja onoga što je već napisano, a bez ikakve pravne argumentacije, o tomu nije bilo rečeno baš ništa.

-----

Prije raščlambe pitanja p r i m j e n l j i v o s t i IV ženevske konvencije, a pogotovo II dopunskog protokola, potrebno je obratiti posebnu pozornost na samu polaznu osnovu optužnice.

Određujući razdoblje u kojem su počinjeni navodni ratni zločini optužnica navodi da je to bilo – citiram:

"...u vrijeme obrane grada Osijeka od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi pobunjenog dijela lokalnog srpskog stanovništva na u s t a v n o – p r a v n i poredak RH...".

Kako treba razumjeti takvo polazište optužbe ?

Što to u njoj zapravo piše ?

Piše da je od srpnja do kraja prosinca 91.g. trajao napad na grad Osijek i grad Osijek se branio od takvog napada.

Nasuprot tomu ovaj narod zna da je predmetom napada bila Republika Hrvatska, a ne grad Osijek.

Grad Osijek je samo imao nesreću da se među prvima, odmah poslije Vukovara, našao na putu osvajačkih postrojbi i bio izložen njihovim pokušajima da preko njega nastave svoj planirano pobjedonosni put do obala Sutle, Kupe i Dragonje.

Čudno je da ni danas, osamnaest godina od tog tragičnog vremena optužba ne priznaje da se Hrvatska branila od osvajačkog pohoda druge države, već stvari prikazuje kao neku vrstu malko šireg, ali ipak lokalnog oružanog sukoba neke tzv. JNA i nekih para - vojnih pobunjeničkih postrojbi, s nekakvom Glavaševom oružanom postrojbom kojoj su tijekom vremena nadijevana različita imena !

Koga su to napadale tzv. JNA i pridruženi joj pobunjenici napadajući grad Osijek?

Prema optužnici predmet napada bio je ustavno-pravni poredak RH !

Što to znači ?

To znači da predmet napada nije bila Republika Hrvatska, već samo njen ustavno-pravni poredak, a to znači da se nije radilo o napadačkom, osvajačkom ratu, već o pokušaju državnog udara, jer se državni udar definira upravo kao napad na ustavno-pravni poredak neke zemlje.

Naravno da opisano, posve neprihvatljivo polazište, postavlja ujedno temelj sasvim pogrješne i neodržive pravne kvalifikacije sadržane u optužnici.

-----

Drugi više nego ozbiljni nedostatak optužnice gledano s procesno pravnog gledišta jest u mehaničkom nabrajanju navodnih povreda nekih odredba IV ženevske konvencije i II dopunskog protokola u opisu kaznenih djela, a da se uopće ne vidi kojim je to konkretnim postupkom povrijeđena koja odredba Konvencije ili Protokola i kako je povrijeđena.

Rečeno rječnikom ZKP-a takav opis kaznenog djela sadržan u optužnici, ukoliko bi bio presudom usvojen, doveo bi do očigledne bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer bi takva izreka bila u toj mjeri nerazumljiva da ju uopće ne bi bilo moguće ispitati.

Ako je optužnica stavila optuženicima na teret kršenje odredaba međunarodnog prava, bila je dužna pored brojčanog označavanja nekih odredaba Konvencije ili Protokola navesti kako i zašto pojedini postupak optuženika, ili pojedina radnja predstavljaju kršenje tih odredaba.

Razlog takvom nedostatku optužnice nije teško otkriti.

Događaji opisani u optužnici nisu ratni zločini pa je zato nemoguće te događaje na logičan, zakonit i jasan način podvesti pod odredbe međunarodnog prava.

-----

Više je pravnih razloga zbog kojih je pravna kvalifikacija sadržana u optužnici posve neodrživa.

Optužnica najprije tvrdi da su Branimir Glavaš i ostali optuženici postupali suprotno odredbama čl. 3 st. 1 toč. a) spomenute IV ženevske konvencije, pa je potrebno vidjeti prije svega koga štiti navedena Konvencija.

Pozivanjem na odredbe čl. 3 Konvencije optužnica niječe postojanje međunarodnog ratnog sukoba na tlu Hrvatske.

Naime, odredbom čl. 2 Konvencija je svoje djelovanje ograničila na međunarodne oružane sukobe, tj. na objavljene ili neobjavljene ratove.

Nasuprot tomu u čl. 3. određena su minimalna pravila zaštite civila i u onim oružanim sukobima koji nemaju međunarodni karakter, dakle na građanske ratove i njima slične sukobe unutar neke zemlje.

U Hrvatskoj se tijekom 1991.g. odvijao pravi međunarodni oružani sukob - pravi rat.

Bio je to doduše neobjavljeni rat, ali IV ženevska konvencija u svojem čl. 2. naglašuje da će se ona primjenjivati ne samo u ratu koji nije objavljen, već i u slučaju kada jedna od zaraćenih strana niti ne priznaje da je u ratu.

Rat koji se odvijao u Hrvatskoj bio je napadački i osvajački, dakle agresivni rat koji su pokrenule Srbija i Crna Gora kao ostatak Jugoslavije, a Hrvatska se kao nova samostalna država branila od takvoga napada.

Ne moram valjda podsjećati na televizijske snimke tenkova JA koje stanovnici Beograda i nekih drugih gradova u Srbiji cvijećem ispraćaju na pohodu prema Hrvatskoj.

Nitko u bivšoj JA nije tajio ni skrivao zašto i za koga ratuje.

Opće su poznate činjenice čije su postrojbe osvajale hrvatske krajeve, čije se oružje pri tomu koristilo, otkuda i tko je tim postrojbama davao političke i vojne ciljeve.

Uostalom, na nekoliko sudova u europskim zemljama pred kojima se sudilo nekima od počinitelja ratnih zločina na tlu Hrvatske i BiH, kao i pred ICTY-em u Haagu nije uopće bilo dvojbe o tomu da je rat u Hrvatskoj bio međunarodni oružani sukob.

Ako je bilo tko o tomu imao još bilo kakve dvojbe onda su takve dvojbe definitivno riješene Deklaracijom Sabora RH od 13. 10. 2003.g. u kojoj stoji:

"potvrđujući da je na republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj,"

i pri kraju:

"Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije,  o b v e z u j e sve dužnosnike i  s v a  d r ž a v n a  t i j e l a Republike Hrvatske da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata kao zalog naše civilizacijske budućnosti".

Ako se ne varam, Državno odvjetništvo je upravo jedno od državnih tijela koje navedena deklaracija obvezuje na poštivanje načela istaknutih u Deklaraciji.

Prema tomu na događaje koji su se zbivali na tlu Hrvatske tijekom 1991.g. uopće se ne mogu primjenjivati odredbe čl. 3. Konvencije, jer se one odnose na sasvim drugu vrstu oružanih sukoba.

Međutim, o nekim drugim odredbama Konvencije i te kako se mora voditi računa.

Prije svega je potrebno utvrditi koje to građanske osobe u vrijeme rata štiti međunarodno pravo, odn. odredbe Konvencije.

Naime, nema nikakve sumnje da se zaštita međunarodnih pravnih normi ne proteže na sve građanske osobe koje se zateknu na području ratnog sukoba.

Zatim treba utvrditi od čega su zaštićene građanske osobe u vrijeme rata.

Konačno treba utvrditi na kojem prostoru građanske osobe imaju zaštitu koju im pruža Konvencija.

Tražeći odgovor na prvo postavljeno pitanje naći ćemo ga u čl. 4. Konvencije U st. 1. toga članka rečeno je:

"Ova Konvencija štiti osobe koje se u slučaju sukoba ili okupacije u bilo kojem trenutku i na bilo koji način nađu u vlasti stranke sukoba ili okupacijske sile čiji nisu državljani."

Vrlo jednostavno – očigledno je da Konvencija ne pruža zaštitu vlastitim državljanima od djelovanja vlastitih oružanih snaga, grupa ili pojedinaca.

Tu zaštitu vlastitim građanima pružaju ustav i zakoni vlastite države i državna tijela koja zakone neposredno provode i primjenjuju.

Konkretno to znači, da ukoliko su žrtve nekog nasilnog čina pojedinca, grupe, policije, vojske, nekog državnog dijela i sl. vlastiti državljani, primjenjuje se kazneni zakon, a ne Konvencija.

Počinitelji takvih kaznenih djela ne čine ratne zločine, pa ne mogu ni odgovarati za ratne zločine, već mogu odgovarati za ona kaznena djela koja su počinili.

To mogu biti ubojstvo, razbojništvo, nanošenje teških tjelesnih ozljeda itd.

Njihova kaznena odgovornost temelji se na odredbama kaznenog zakona, a na tim odredbama temelji se i zaštita žrtava takvih kaznenih djela.

Ovo razlikovanje posebno je važno.

Kada Konvencija ne bi točno odredila tko pripada u krug zaštićenih osoba mogla bi nastati paradoksalna situacija.

Naime, moglo bi se dogoditi da svako nasilno kazneno djelo počinjeno za vrijeme trajanja rata bude kvalificirano kao ratni zločin, a svi dobro znamo da tako nije i ne može biti.

Prema tomu, sve ono što je opisano u optužnici ne predstavlja i ne može predstavljati ratni zločin, jer su žrtve ubojstava navedenih i opisanih u optužnici svi odreda bili državljani RH, pa ne pripadaju u krug građanskih osoba određen čl. 4 st. 1 Konvencije.

Bez obzira što nakon ovakvog odgovora na prvo postavljeno pitanje više ne bi ni trebalo dalje osporavati pravnu kvalifikaciju iz optužnice, jer je ona time potpuno osporena i srušena, nije na odmet razmotriti i daljnja pravna pitanja.

Tražeći odgovor na drugo pitanje – od čega su to zaštićene građanske osobe u vrijeme rata – naći ćemo ga najprije u čl. 120 OKZRH, a to je upravo onaj članak na kojem se temelji i optužnica.

U tom članku je rečeno da će za ratni zločin protiv civilnog stanovništva odgovarati onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se izvrši n a p a d na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, ili tko to učini.

Ključna riječ je n a p a d, pa valja provjeriti što pod pojmom – napad - podrazumijeva Konvencija ili odgovarajući dopunski Protokol.

S obzirom da se optužnica na nedopustiv način odnosi prema Domovinskom ratu pozivajući se posve pogrješno na odredbe čl. 3. Konvencije i na II dopunski protokol, koji se oboje odnose na nemeđunarodne ratne sukobe, treba vidjeti što o tomu kaže taj II dopunski protokol.

U čl. 13 II dopunskog protokola određeno je o d  č e g a su građanske osobe i civilno stanovništvo zaštićeni, pa je u st. 1. rečeno da uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz v o j n i h  o p e r a c i j a.

Zatim je u st. 2. istaknuto pravilo koje se u svakoj prilici mora poštivati, a ono glasi:

"Niti civilno stanovništvo kao takvo, ni građanske osobe ne smiju biti predmetom napada."

Pojam napada II dopunski protokol ne određuje, no s obzirom da su sve Ženevske Konvencije, kao i pripadajući im Protokoli jedinstveni izvor međunarodnog prava, definiciju napada valja potražiti u bilo kojem od tih dokumenata.

Takva definicija nalazi se u čl. 49 I dopunskog protokola – onog čija bi primjena jedino dolazila u obzir, kada bi u obzir uopće dolazila primjena međunarodnih pravnih normi.

U st. 1. navedenog članka stoji:

"Napadi" znače čine nasilja protiv protivnika (trebalo bi – neprijatelja), bilo da su ti čini napadački ili obrambeni."

Da ne bi bilo nikakve sumnje o tomu kada se primjenjuju odredbe I protokola u st. 2 istog članka je navedeno:

"Odredbe ovog protokol glede napada primjenjuju se na sve napade, bez obzira na to na kojem se području izvode, uključujući državno područje koje pripada strani u sukobu, ali koje je pod kontrolom protivničke strane."

Iz toga slijedi da vlastiti građani na području koje nije okupirano i nije pod kontrolom neprijateljske strane, već je pod nadzorom vlastite c i v i l n e  v l a s t i, jednostavno ne mogu biti predmetom one vrste napada od koje su građanske osobe u vrijeme rata zaštićene odredbama Konvencije i Protokola.

Ono što je opisano u optužnici očigledno ne odgovara onomu što piše u čl. 120 OKZRH, kao niti u IV ženevskoj konvenciji, ni u jednom od dva Dopunska protokola.

Oštećenici, koji su svi listom bili državljani RH nisu bili predmetom napada, a osobe koje su nad njima počinile ubojstva nisu to učinile ni u kakvoj v o j n o j o p e r a c i j i usmjerenoj protiv neprijatelja.

Nadalje optužnica navodi da su optuženici postupali suprotno odredbama čl. 4 st. 1 i st. 2 toč. a) II dopunskog protokola, pa je potrebno vidjeti što stoji u tim odredbama.

Već je rečeno i dovoljno naglašeno da se bez obzira na sve druge činjenice i okolnosti pojedinih događaja, na događaje u Hrvatskoj 1991.g. ne može primjenjivati II dopunski protokol jer se taj Protokol odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe, a ovdje se odvijao međunarodni ratni sukob.

Međutim, vrlo je lako utvrditi da se na događaje opisane u optužnici ne odnose ni odredbe tog Protokola na koje se optužnica pogrješno poziva.

Odredba čl. 4 st. 1 II dopunskog protokola općenita je odredba kojom su propisana temeljna jamstva za takvo postupanje svih sudionika nemeđunarodnog oružanog sukoba pri kojem će se poštivati čast, osobnost, uvjerenje itd. svih drugih te da će se u svakoj prilici postupati čovječno.

Odredba čl. 4 st. 2 toč. a) samo konkretizira ono što je općenito navedeno u st. 1., pa kaže kako je:

"u svako doba i na svakom mjestu" zabranjeno nasilje protiv života, zdravlja i sl., a osobito su zabranjena ubojstva, mučenja, sakaćenja i sl."

No, ubojstva, mučenja sakaćenja i sl. zabranjena su i odredbama Kaznenog zakona ili prijašnjeg OKZRH, pa pošto do ubojstava koja se navode u optužnici nije došlo prilikom nikakvih vojnih operacija, nisu se dogodila prilikom napada na neprijatelja, niti prilikom obrambene vojne operacije u sukobu s neprijateljem, nisu se dogodila ni na okupiranom području RH, već su se dogodila na području pod punim nadzorom civilne državne vlasti RH i izvan područja odvijanja bilo kakvih vojnih operacija, to se na takve događaje ne mogu primijeniti ni odredbe IV ženevske konvencije, ni bilo kojeg Protokola.

Optužnica se također poziva i na čl. 5 st. 3 II dopunskog protokola.

Treba reći da je pozivanje na tu odredbu skrajnje čudno.

Naime, u st. 1 čl. 5. II dopunskog protokola rečeno je da će se uz odredbe iz čl. 4. poštovati i neke daljnje odredbe u odnosu na osobe koje su lišene slobode iz razloga vezanih uz oružani sukob, bilo da su internirane ili zatočene.

U st. 3. istog članka određeno je da se ima postupati čovječno i s onim osobama koje nisu internirane, ni zatočene, ali je njihova sloboda ograničena iz razloga vezanih uz oružani sukob.

Oštećenici navedeni u optužnici nisu bili ni internirani, ni zatočeni, niti je njihova sloboda bila ograničena s obzirom na oružani sukob.

Radi se o žrtvama pojedinih ubojstava, a ne o osobama koje bi bile lišene slobode zbog postojećeg ratnog sukoba.

Sve su to bili slobodni građani koji su svi živjeli slobodno, slobodno se kretali gradom, koliko je to u ratnim prilikama uopće bilo moguće i od kojih su većina do časa ubojstva radili na svojim radnim mjestima.

Prema tomu jasno je da se na te osobe ni na koji način n e odnose odredbe čl. 5. II dopunskog protokola.

Konačno, optužnica stavlja na teret optuženicima i kršenje odredbe čl. 13 st. 2 istog tog II dopunskog protokola.

Teško je razumljivo i vrlo je čudno pozivanje optužbe na tu odredbu.

Najprije je potrebno vidjeti što je uopće regulirano čl. 13. II dopunskog protokola.

U st. 1 doslovce stoji:

"Civilno stanovništvo i građanske osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proizlaze iz v o j n i h o p e r a c i j a."

pa dodaje:

"Radi ostvarenja te zaštite slijedeća se pravila moraju poštovati u svakoj prilici:

Tek nakon toga slijedi st. 2. na koji se optužnica poziva, a taj glasi:

"Niti civilno stanovništvo kao takvo, ni građanske osobe ne smiju biti predmetom napada."

Što su to vojne operacije znaju i mala djeca, pa nema razloga da se tumačenjem toga posebno bavimo.

Svakomu je jasno da prisilno odvođenje i ubojstvo neke osobe nije i ne može biti nazvano vojnom operacijom.

S druge strane već je rečeno što se u pojmovniku Konvencije i Protokola smatra napadom.

Pošto događaji koje opisuje optužnica n e predstavljaju vojnu operaciju pri kojoj bi bio izveden napad na neprijatelja, već potajne i pojedinačne postupke neidentificiranih počinitelja, odredbe čl. 13. II dopunskog protokola čini se da su zalutale u optužnicu.

-----

Nakon ovakve raščlambe pravne kvalifikacije sadržane u optužnici i odredaba IV ženevske konvencije i II dopunskog protokola na koje se optužnica poziva, slijede t r i logična i jasna zaključka.

Prvo – događaji opisani u optužnici ne mogu biti kvalificirani kao ratni zločini, jer osobe koje su bile žrtvom pojedinih kaznenih djela ubojstava n i s u osobe koje štite odredbe Konvencije i Dopunskih protokola.

To su bili građani i državljani RH, koje štite odredbe Ustava i zakona RH, a ne norme međunarodnog prava.

Drugo – ubojstva koja su počinjena nisu počinjena u okolnostima na koje se odnose odredbe Konvencije i Protokola.

Ta ubojstva nisu počinjena prilikom nikakvih vojnih operacija, niti prilikom bilo kakvih napada upravljenih protiv neprijatelja, a samo u tim okolnostima dolaze do primjene odredbe Konvencije i Protokola.

Treće – činjenica da optužnica navodi povrede odredaba Konvencije i II dopunskog protokola koje se sve odnose na nemeđunarodne oružane sukobe, pa se uopće ne mogu primijeniti na Domovinski rat, kao i činjenica da se čak niti te odredbe ne mogu primijeniti na događaje opisane u optužnici, pokazuju potpunu pravnu neutemeljenost takve optužnice.

To bi u pravnoj državi bio više nego dovoljan razlog da svi optuženici optuženi takvom, pravno neutemeljenom i prema tomu neodrživom optužnicom, budu oslobođeni od optužbe.

-----

Kada se radi o činjeničnim navodima optužnice u dijelu koji se kolokvijalno naziva "selotejp", a o kojem dijelu ću nastavno govoriti, želim na samom početku istaknuti da ne ću slijediti način obrane svih optuženika u ovom postupku, već ću tvrdoglavo ustrajati na temeljnim načelima kaznenog postupka.

Svi optuženici kao i moj branjenik, suočeni sa neobičnom, činjenično nelogičnom, pravno neodrživom, ali skrajnje teškom i skrajnje opasnom optužbom, upustili su se u dokazivanje svoje nevinosti.

Suprotno tomu uopće nemam namjere podsjećati sud na bezbrojne dokaze izvedene tijekom ovog postupka iz kojih se minucioznim slaganjem pojedinosti dolazi do prave istine koja dokazuje nevinost svakog od optuženika.

Na ovom mjestu moram se osvrnuti na nešto što je vrlo snažno došlo do izražaja u završnoj riječi javne optužbe.

U toj završnoj riječi zastupnici javne optužbe posvetili su veliki dio svog izlaganja obračunu s obranama optuženika.

Slušajući tu završnu riječ razmišljao sam o tomu što bi optužba mogla reći i čime bi se bavila da su se optuženici branili šutnjom ?

Tada ne bi mogla obračunavati s navodima njihovih obrana, etiketirati njihove obrane neistinitim, sračunatim na izbjegavanje odgovornosti i sl., pa zapravo ne bi imala gotovo ništa ni reći.

Inače valja primijetiti da je obračun s obranom optuženika postao vrlo popularnim u novije vrijeme.

Time se često, kao što se to pokazuje osobito u ovom slučaju, nastoji sakriti posvemašnji nedostatak dokaza kojima bi bile dokazane tvrdnje optužbe.

Logika takvog postupanja jest slijedeća: ako uspijemo uvjeriti sud da obrana optuženika nije istinita ili da barem nije točna, već je samim time dokazano da je točno i istinito ono što tvrdi optužba.

Ne treba posebno obrazlagati zašto je to naopaka i kaznenom postupku suprotna logika.

U kaznenom postupku predmetom dokazivanja su činjenični navodi optužbe, a ne provjera obrane optuženika.

Nadalje, zbog posvemašnje oskudice bilo kakvih dokaza kojima bi bili dokazani činjenični navodi optužbe, a pogotovo zbog nedostatka bilo kakvih zakonitih i vjerodostojnih dokaza, u završnoj riječi optužbe umjesto pozivanja na dokaze pozivalo se na vrlo neobične načine zaključivanja i izvođenja zaključaka iz dokaza iz kojih se takvi zaključci, barem poštujući pravila logike, uopće ne mogu izvesti.

Tako Vas je optužba pozvala da provedene dokaze ocijenite na vrlo osebujan način

Pozvala Vas je da kao istinite i vjerodostojne prihvatite one iskaze koje su dali svjedoci kriminalne prošlosti i sadašnjosti, osuđeni zbog različitih kaznenih djela na višegodišnje zatvorske kazne, ili svjedoci koji su iskazali i pokazali svoje neprijateljstvo prema Domovinskom ratu i Republici Hrvatskoj.

Po stajalištu optužbe treba svakako vjerovati na pr. svjedoku Bognaru koji kao veliki problem vidi grafit "Svi oficiri JNA su ratni zločinci", koji se tijekom rata pojavio na zidu jedne kuće u Vukovarskoj ulici u Osijeku.

Od sumanute topničke vatre, kojom su u to vrijeme upravljali upravo ti oficiri, svakodnevno je u gradu ginulo između 10 i 20 civila.

Međutim, po ocjeni vrijednog svjedoka Bognara takav grafit je bio izraz šovinizma i ustaštva.

I svjedok Vjenceslav Bill je po stajalištu optužbe vjerodostojan izvor saznanja, iako je taj siromah od rane mladosti bolovao od teških duševnih poremećaja uzrokovanih tumorom na mozgu, čemu je prije nekih godinu, dvije i podlegao. Sapienti sat.

Posebno mjesto među onima kojima po stajalištu optužbe svakako morate vjerovati zauzimaju dvoje svjedoka.

To je prvo Josip Boljkovac smijenjeni ministar unutarnjih poslova, koji je u najtežim trenutcima za Republiku Hrvatsku obavještavao tadašnjeg ministra unutarnjih poslova ostatka Jugoslavije Petra Gračanina o namjeravanim akcijama hrvatske policije, kako bi se JNA i pobunjenici na vrijeme pripremili i te akcije osujetili !

Inače se takvo postupanje u Kaznenom zakonu nalazi u čl. 150 i naziva se "Podrivanje vojne i obrambene moći države" s propisanom kaznom zatvora od 5 do 15 godina.

Druga od tih dvoje svjedoka čije iskaze optužba smatra osobito vrijednim i valjanim temeljem za utvrđivanje relevantnih činjenica je Snežana Berić.

Ta novinarka je marljivo i dosljedno, uoči otvorene agresije i tijekom te agresije na Republiku Hrvatsku, putem "Politikinih" izdanja promicala Milošević-Šešeljevu ideologiju i sustavno širila mržnju i neistinu o Hrvatskoj.

Pri tomu je zdušno poticala agresiju, podržavajući okupaciju i odobravajući genocid i sve druge ratne zločine koje su okupacijske snage činile.

Svoj stav prema Hrvatskoj i hrvatskom sudstvu ta je, optužbi tako važna svjedokinja, jasno izrazila kada je bila pozvana pred ovaj sud.

U ovoj tužnoj plejadi svjedoka koje optužba smatra vrijednim, istinoljubivim i vjerodostojnim našao je svoje mjesto svakako i svjedok Tihomir Apari.

Taj svjedok kojem biste morali vjerovati višekratno je osuđivana osoba.

Između ostalog pravomoćno je osuđen za okrutno ubojstvo supruge.

U tu nesretnicu ispraznio je cijeli nabojnik "uzija" kojega je ilegalno posjedovao i za to dobio 11 godina zatvora.

Na žalost, nakon izdržanih svega pet godina pušten je, da bi počinio dva nova kaznena djela za koja je ponovno suđen.

Optužba Vas je također pozvala da svakako prihvatite kao zakonite i vjerodostojne nezakonite i nevjerodostojne dokaze.

To se poglavito odnosi na dva takva dokaza.

Jedan je iskaz tzv. krunskog svjedoka Krunoslava Fehira, kojim se ja ne ću baviti, jer će o tomu govoriti moji cijenjeni kolege, a drugi je navodni iskaz G.G. Magdić napisan u osječkoj policiji, o kojem ću nešto više reći kasnije.

Nasuprot tomu optužba vas je pozvala da nikako ne povjerujete onim osobama koje su ovu državu postavile na noge, koje su sačuvale njenu neovisnost i osigurale njeno međunarodno priznanje, jer su po stajalištu optužbe to osobe koje ne zaslužuju Vaše povjerenje.

Tako na primjer nikako ne biste smjeli vjerovati svjedoku Srećku Lovrinčeviću – predsjedniku Izvršnog vijeća Općine Osijek u najkritičnijem razdoblju rata, čovjeku bez najsitnije mrlje u cjelokupnom životu i karijeri.

Naravno da ne trebate vjerovati ni Nikoli Jamanu pukovniku HV, jednom od najhrabrijih i najčasnijih hrvatskih branitelja, a isto tako ni brojnim drugim časnicima HV i časnim hrvatskim braniteljima, koji su svjedočili pred ovim sudom.

Njihov zajednički grijeh je u tomu što nisu potvrdili konstrukcije optužbe, već su ih naprotiv odlučno opovrgnuli.

Ne biste smjeli vjerovati ni potpredsjedniku Sabora RH Vladimiru Šeksu, koji je u vrijeme navedeno u optužnici bio predsjednikom Regionalnog kriznog stožera za Slavoniju i Baranju i time najvažnija i najodgovornija osoba u to vrijeme i na tom području, a inače je jedan od utemeljitelja Republike Hrvatske, jedan od autora njenog Ustava, čovjek koji je u posljednjih dvadeset godina obnašao niz najodgovornijih državničkih dužnosti.

Optužba smatra da takva osoba nije vjerodostojan svjedok.

Nikako ne bi smjeli vjerovati ni prof. dr. Milanu Ramljaku potpredsjedniku Vlade RH upravo u vrijeme rata i u vrijeme događaja opisanih u optužnici, koji je najveći dio tog vremena boravio baš u Osijeku.

Optužba je smatrala da takvog svjedoka nije potrebno niti spomenuti, jer je stanje i događaje u ratnom Osijeku opisao onakvima kakvi su doista bili, a ne onakvima kakvima ih optužba prikazuje.

Konačno, zar nisu ovom optužnicom svi oni osumnjičeni kao ratni zločinci?

-----

Raščlambu činjeničnih navoda optužbe podijeliti ću na dva ključna pitanja.

Prvo – koliko su uopće logične, pa prema tomu i vjerodostojne temeljne tvrdnje optužbe.

Drugo – je li optužba za svoje tvrdnje podastrla ovom sudu zakonite, uvjerljive i vjerodostojne dokaze ?

Optužnica podignuta u tzv. slučaju "selotejp" bila je utemeljena na, mogu to mirno i odgovorno reći, krivotvorenom zapisniku o preslušavanju G.G. Magdić u osječkoj policijskoj upravi.

O načinu pribavljanja tog "dokaza" reći ću ono što je bitno nešto kasnije.

Za sada je bitno samo to da je utemeljena na tom zapisniku optužnica navela da je III-opt. G.G. Magdić bila u kritično vrijeme tajnica Branimira Glavaša.

Sasvim je jasno zašto je takva konstrukcija bila optužnici potrebna.

Branimir Glavaš i G.G. Magdić ne pripadaju zajedno ni generacijski, nisu se kretali u istim društvenim krugovima, nisu se praktički ni poznavali u vrijeme rata i nisu imali baš ništa zajedničko.

Pošto je bilo odlučeno da će G.G. Magdić biti uporabljena i prikazana kao posrednik koji je odigrao ključnu ulogu u prenošenju i izvršavanju navodnih Glavaševih zapovjedi, bilo je nužno dovesti ju u blisku, po mogućnosti subordinirajuću vezu s Branimirom Glavašem.

Tako je III-optužena G.G. Magdić, koja nikada nije bila djelatnicom SNO-a, u optužnici promovirana u Glavaševu tajnicu.

Nakon što je III-optuženoj tako retroaktivno dodijeljena odgovarajuća uloga moglo se prijeći na drugi dio konstrukcije prema kojem III-optužena kao tajnica, dakle osoba od povjerenja i po prirodi stvari bliska suradnica, spremno prenosi trećima – ovdje preostalim optuženicima navodne zapovjedi za likvidaciju pojedinih građana Osijeka.

Ostali optuženici na čelu sa II-optuženim Ivicom Krnjakom, prekaljenim i iskusnim vojnikom, bezpogovorno, ništa ne pitajući, ništa ne provjeravajući odmah pristupaju likvidacijama osoba koje ona imenuje.

Tijekom rasprave pred ovim sudom Branimir Glavaš je u svojoj obrani istaknuo da III-optužena nije nikada bila njegova tajnica i da nije nikada bila ni zaposlenik u SNO-u.

I III-optužena iznoseći svoju obranu odlučno je porekla da bi bila tajnica Branimira Glavaša.

Obrana Branimira Glavaša je podastrla sudu pisane dokaze koji potvrđuju da III-opt. nije bila ni zaposlenik SNO-a, a pogotovo da nije bila tajnica Branimira Glavaša.

Odjednom je postalo jasno da je uloga III-optužene koncipirana u krivotvorenom policijskom zapisniku neodrživa i da ne će proći kao Glavaševa tajnica.

Nakon toga, prilikom ujedinjenja dotadašnjih dviju optužnica, optužnica se mijenja.

U ujedinjenoj i istovremeno znatno izmijenjenoj optužnici III-optužena G.G. Magdić nije više Glavaševa tajnica.

Iako u dotadašnjem ukupnom tijeku postupka, računajući i izvide i istragu i glavnu raspravu nitko, ali baš nitko nije iznio nikakvu tvrdnju o osnivanju i o postojanju neke tajne grupe u okviru Samostalne uskočke satnije, nitko nije ni spomenuo Branimira Glavaša ni II-optuženog Ivicu Krnjaka u bilo kakvoj ulozi u svezi s navodnom tajnom grupom, odjednom su svi oni u izmijenjenoj optužnici dobili posve nove uloge.

Takav razvoj događaja i takva izmjena optužnice pokazuje da se izvorna optužnica nije temeljila na činjenicama potvrđenim vjerodostojnim dokazima, već je bila utemeljena na konstrukcijama iz spomenutog policijskog zapisnika.

Kada se vidjelo da se takva konstrukcija, čak i u ovakvom postupku nikako ne će moći održati, zamijenjena je novom.

Ova nova se pogotovo ne temelji na činjenicama potvrđenim dokazima, već se temelji samo na manje konkretnim i danas posve neprovjerljivim tvrdnjama, izazivajući optuženike da upru sve snage kako bi dokazali svoju nevinost.

Optužnica tvrdi da je Branimir Glavaš izdavao zapovjedi II-optuženom Ivici Krnjaku i III-opt. G.G. Magdić da zatvaraju, zlostavljaju i usmrćuju civilne osobe poglavito srpske narodnosti, a sve to u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanovnicima Osijeka.

Koliko je takva tvrdnja bez ikakve logike i bez ikakvog smisla nije teško uočiti.

Prvo se postavlja pitanje zašto bi Branimir Glavaš postupao u svrhu zastrašivanja i odmazde prema civilnim stanovnicima Osijeka.

Ljudi koji su živjeli u ljeto i jesen 1991.g. u Osijeku bili su dovoljno zastrašeni od svakodnevnih pogibija, ranjavanja, rušenja i paljenja uzrokovanog barbarskim topničkim i raketnim napadima na grad.

Većeg zastrašivanja nije trebalo.

Govoriti o odmazdi prema stanovnicima grada kojega Branimir Glavaš brani od prvoga dana agresije zajedno sa onim najhrabrijim braniteljima i onim najhrabrijim stanovnicima koji su još ostali u gradu, pravi je paradoks.

A govoriti o poglavito srpskim civilima posve je nedopustivo.

Time se zapravo promiče inače omiljena teza onih koji su agresiju na Hrvatsku planirali i poduzeli.

To je teza o tobožnjoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

U ljeto i jesen 1991.g., među građanima koji nisu pobjegli iz svoga grada bili su i brojni građani srpske narodnosti.

Među njima su bili državni službenici u tijelima državne uprave, u carini, u policiji itd.

Bili su građani srpske narodnosti u civilnoj zaštiti, u vatrogasnim postrojbama, brojni liječnici i medicinsko osoblje obavljali su svoju dužnost u najtežim i po život opasnim uvjetima, pojedini građani srpske narodnosti djelovali su u različitim političkim strankama, u svim sudovima od prekršajnog do okružnog obavljali su i dalje svoje dužnosti suci i sudski službenici srpske narodnosti, a isto tako i u državnim odvjetništvima – tadašnjim javnim tužiteljstvima.

Odvjetnici srpske narodnosti radili su svoj posao kao i svi drugi građani pod nemogućim uvjetima.

Pravoslavni svećenici su obavljali svoje svećeničke dužnosti i zanimljivo – nisu bili ugroženi, nisu bili likvidirani, niti su pobjegli.

Konačno, opće je poznato da su i u redovima HV od prvoga dana kao dragovoljci bili i brojni Srbi.

Zato tvrdnja optužnice da je Branimir Glavaš, a on je tu zapravo simbol obrane Osijeka i Hrvatske, izdavao zapovjedi da se ubijaju građani srpske narodnosti nanosi tešku nepravdu samom optuženiku, ali i tešku moralnu štetu Domovinskom ratu i Republici Hrvatskoj.

Optužba je u završnoj riječi pokušala dati kakvo-takvo objašnjenje po kakvim mjerilima, po kakvoj logici, ili po kakvom ključu je to navodno Branimir Glavaš izdavao zapovjedi za pojedina ubojstva.

To objašnjenje, ne samo da ne vodi računa o osnovnoj logici, nego daje odgovore iz kojih slijedi da su žrtve ubojstava osobe koje ni po kakvom mjerilu to ne bi trebale biti.

Radi se o osobama koje nisu bile pripadnici nikakvih neprijateljskih organizacija, koje se nisu bavile nikakvom subverzivnom djelatnošću, koje uopće nisu činile ništa na štetu RH, koje nisu nikomu učinile ništa nažao, koje Branimir Glavaš uopće nije poznavao, niti je s njima bilo kada dolazio u doticaj.

Postavlja se pitanje ne želi li to optužba možda reći da je Branimir Glavaš na opisani način provodio neku državnu politiku?

Ne navodeći nikakav iole logičan podatak, a pogotovo ne nudeći nikakav dokaz o razlozima i motivima ubojstava koja su se u to vrijeme dogodila optužba je opet ustupila mjesto optuženicima, a poglavito Branimiru Glavašu da on dokazuje kako pojma nema tko su žrtve ubojstava, jer prije no što je za ubojstva saznao iz treće ruke nije za te osobe nikada ni čuo.

Trebao je dokazivati kako ubijanje hrvatskih državljana srpske narodnosti nikada nije bilo sastavnicom ni obrane Osijeka, ni državne politike Republike Hrvatske.

Tako je optužba pokušala jednostavno prebaciti na optuženika teret dokazivanja bitnog pitanja svakog kaznenog postupka - što je bilo motivom za počinjenje kaznenih djela za koja ga tereti ?

Umjesto da optužba dokazuje da je optuženik imao motive i koji su to konkretno motivi bili, morao je optuženik dokazivati da takvih motiva nije imao.

Sve je to očigledno suprotno samoj biti kaznenog postupka.

-----

Konačno, potrebno je na kraju ove rasprave raščlaniti na čemu se optužba temelji.

Potrebno je vidjeti i reći je li optužba za svoje tvrdnje uopće pružila sudu dokaze i kakve su kakvoće oni dokazi koji su izvedeni.

Počnimo od prve temeljne tvrdnje optužnice prema kojoj je Branimir Glavaš naredio II-opt. Krnjaku i III-opt. G.G. Magdić da u okviru SUS-a formiraju posebnu tajnu grupu sastavljenu od pouzdanih i provjerenih osoba.

S obzirom da sve polazi od te tvrdnje po logici stvari trebalo bi da je optužba predložila doista vjerodostojne dokaze kojima to dokazuje.

Možemo svi mi listati ovaj ogromni spis u potrazi za takvim dokazom, ali ga ne ćemo naći.

Čak ni neobični tajni, ugroženi svjedok pod kodnim imenom "Drava", koji je inače u zapisnik o ispitivanju tajnog svjedoka uspio svoje ime i prezime uvesti na točno 13 mjesta, nije unatoč svom trudu i nastojanju revnih ispitivača uspio reći ništa čime bi na bilo koji način bila potvrđena ova temeljna tvrdnja optužnice.

Optužba je najveće nade polagala u ono što piše u zapisniku o ispitivanju G.G. Magdić sastavljenom u policijskoj upravi u Osijeku 20. na 21. listopada 2006.g.

Namjerno ne govorim o iskazu G.G. Magdić danom pred policijom, jer to prije svega nije njezin iskaz.

Najbolji je dokaz da mu više ne vjeruje ni optužba, jer je ulogu G.G. Magdić kao tajnice Branimira Glavaša, koja je u spomenutom zapisniku razrađena do pojedinosti, jednostavno izbrisala iz ujedinjene optužnice uviđajući svu besmislenost te tvrdnje.

Osim toga, na ovom mjestu potrebno je reći još nešto o tom zapisniku.

To je potrebno zbog dostojanstva hrvatske policije, hrvatskog državnog odvjetništva i hrvatskog sudstva, zbog Hrvatske kao p r a v n e d r ž a v e, koja, ako to već nije danas da to postane makar sutra.

Pri tomu želim naglasiti slijedeće:

Nezakoniti dokaz koji sud prihvati unatoč njegove nezakonitosti, pa i kada takvu odluku potvrdi najviša sudska instanca u državi, n e p o s t a j e  t i m e  z a k o n i t i m  d o k a z o m.

Naprotiv, time njegova nezakonitost poprima alarmantne razmjere, jer upozorava na veliku opasnost od prihvaćanja nezakonitih dokaza samo zato da bi se time pokrili bitni nedostatci neke optužnice.

To je pojava koja dovodi u pitanje zakonito djelovanje cjelokupnog sudstva, a istovremeno potvrđuje političku, a ne pravnu osnovu postupka.

Zapisnik o ispitivanju G.G. Magdić sastavljen u osječkoj policiji u noći od 20. na 21. listopada 2006.g. ne smije biti prihvaćen kao dokaz u postupku.

Postoji nekoliko činjenica koje taj zapisnik čine nezakonitim dokazom i prema tomu neuporabivim u kaznenom postupku civilizirane zemlje.

Ispitivanju G.G. Magdić u policiji bio je nazočan odvjetnik u ulozi branitelja, a koji po izričitoj odredbi čl. 63 st. 1 ZKP nije to ni mogao, ni smio biti, a to nije smio biti niti po odredbama Kodeksa odvjetničke etike.

Već je time bilo povrijeđeno ustavom zajamčeno pravo tada osumnjičene G.G. Magdić na branitelja.

Pisanju zapisnika prišlo se 20. 10. u 17,25 sati – u času kada je nedostajalo samo tri sata do isteka maksimalnog roka zadržavanja osumnjičene u policiji.

Naime, prema odredbi čl. 6 st. 2 ZKP svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje osumnjičenika smatra se uhićenjem.

Kako je G.G. Magdić došla u policijsku postaju 18. listopada oko 20,30 sati, gdje joj je po suglasnom iskazivanju svjedoka – policijskih službenika bilo odmah rečeno da ne može otići dok ne bude dala iskaz, to se taj trenutak po zakonu smatra uhićenjem.

Zato je njezino zadržavanje u policiji prije privođenja istražnom sucu moglo po dozvoli suca trajati najdulje do 20. 10. u 20,30 sati.

Unatoč tomu pisanje zapisnika o njenom navodnom ispitivanju potrajalo je sve do 00,15 sati 21. 10. 2006.g.

To znači da je zapisnik pisan u pretežitom dijelu nakon proteka maksimalnog roka zadržavanja od ukupno 48 sati, pa je i time taj zapisnik nezakonita isprava.

Unatoč tomu što zapisnika s iskazom G.G.Magdić nije bilo, tadašnji načelnik osječke PU dostavio je u popodnevnim satima 20. 10. 2006.g. Županijskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv Branimira Glavaša i ostalih optuženika pozivajući se na nepostojeći zapisnik kao ključni dokaz.

Očigledno je navedeni načelnik unaprijed znao što će pisati u budućem zapisniku o ispitivanju G.G. Magdić kada taj konačno poslije pedeset i nekoliko sati njenog maltretiranja bude potpisan.

Inače se taj postupak u rječniku kaznenog prava može naći pod nazivima – iznuđivanje iskaza i krivotvorenje službene isprave.

Stvar je očuvanja dostojanstva kaznenog postupka da se ne dopusti uopće baratanje takvim "dokazima", a pogotovo da se ne dopusti njihova uporaba.

Prema tomu ostaju svi oni iskazi koje je odmah nakon što se riješila nezakonitog branitelja osumnjičena dala pred istražnim sucem i pred ovim vijećem.

U svim tim iskazima ona je potpuno porekla i osporila sve ono što piše u onom zapisniku proizvedenom na posve nedopušten način.

II-opt. Ivica Krnjak porekao je bilo kakvu vezu s Branimirom Glavašem.

Iznio je logičnu i uvjerljivu tvrdnju da Glavaš nije nad njim imao nikakve ni zapovjedne, ni bilo kakve druge ingerencije.

Ta njegova obrana, suglasna obrani B. Glavaša do kraja je potvrđena svjedočkim iskazom generala Gorinšeka i njegovom pisanom zapovjedi koja je priložena spisu i kao dokaz pročitana.

General Gorinšek je potvrdio da je on zapovjedio osnivanje postrojbe koja se kasnije nazvala SUS, da je ta postrojba bila podređena isključivo njemu i da se bavila diverzantskom djelatnošću u neprijateljskoj pozadini.

Upravo to je vidljivo i iz njegove pisane zapovjedi.

Nitko od ostalih optuženika nije ni spomenuo Branimira Glavaša u svojoj obrani, niti je bilo tko od njih i spomenuo bilo što u smislu da bi B. Glavaš naredio osnivanje neke tajne grupe koja bi bila njemu podređena i koja bi izvršavala neke njegove zapovjedi.

Od 80 svjedoka preslušanih tijekom istrage njih 63 nije ni jednom riječju spomenulo Branimira Glavaša.

Od onih 17 koji su ga spomenuli njih petero je o Branimiru Glavašu iznosilo samo pozitivne tvrdnje, takve koje su upravo suprotne onomu što se navodi u optužnici, dok njih dvanaestero nije iskazalo ništa što bi u bilo uopće relevantno, a pogotovo da bi podupiralo bilo koju tvrdnju optužnice.

Nakon toga se postavlja pitanje – na čemu to optužba temelji svoju bitnu tvrdnju da je B. Glavaš naredio G.G. Magdić i I. Krnjaku osnivanje posebne tajne grupe unutar SUS-a pod njegovim zapovjedništvom ?

Doista, i za sitno djelo krađe optužba mora ponuditi barem jedan ozbiljan dokaz protiv optuženika, a kada je riječ o optužbi za ratni zločin takvi bi dokazi morali biti brojni, zakoniti i vjerodostojni.

Toga u ovom postupku jednostavno nema.

-----

Jednako tako stoje stvari i u odnosu na drugu tvrdnju optužnice – da je Branimir Glavaš tijekom mjeseca studenog i prosinca 91.g. zapovijedao G.G. Magdić i I. Krnjaku da neovlašteno lišavaju slobode, zatvaraju, zlostavljaju i usmrćuju civilne osobe.

Takvu tvrdnju optužbe ne potvrđuje čak ni spomenuti policijski zapisnik o ispitivanju G.G. Magdić.

Čak ni u tom zapisniku ne stoji da bi B. Glavaš zapovjedio da se bilo koga usmrti.

Prema tom zapisniku G.G. Magdić je navodno izjavila da ni u pisanim porukama, odnosno zapovijedima, ni prilikom usmenog izdavanja zapovjedi B. Glavaš nije nikada rekao što da se radi s ljudima koje treba privesti i ispitati, nakon što ispitivanje završi, a pogotovo nikada nije ni rekao, ni napisao da se bilo koga usmrti.

Dakle, čak niti taj, nezakoniti, nedopustivi dokaz ne sadrži potvrde onoga što se optužnicom stavlja na teret B. Glavašu.

Ne treba ponovno naglašavati kako nitko, pa ni ugroženi svjedok "Drava", ali ni bilo koji drugi sličan svjedok nije potvrdio da bi B. Glavaš bilo kada, bilo komu, u bilo kojoj prilici izdao zapovijed da se bilo koga privodi i ispituje, a pogotovo da se bilo koga ubije.

Bezbrojni svjedoci prodefilirali su pred policijskim djelatnicima koji nisu krili da im je jedini cilj Glavaša strpati u zatvor.

Isti ti svjedoci dali su svoje iskaze i pred dvojicom istražnih sudaca, a dobar dio njih je svoje iskaze dao i pred ovim vijećem.

Postavljam pitanje koje nije retoričko, već meritorno - može li itko u ovoj dvorani navesti makar jednog jedinog svjedoka, ili bilo koga od suoptuženika koji bi potvrdio da je B. Glavaš izdavao pisane ili usmene zapovjedi G.G. Magdić ili I. Krnjaku da nekoga privedu i ubiju ?

Tako postaje posve nepotrebno da se obrana dalje bavi pitanjem ubojstava pojedinih osoba navedenih u optužnici, jer nema niti jednog, pa čak ni nezakonitog dokaza da je Branimir Glavaš na bilo koji način sudjelovao u osnivanju neke njemu podčinjene tajne grupe, a isto tako nema nikakvih dokaza da je Branimir Glavaš ikada ikome izdao zapovijed da bilo koju osobu privede i ispita, a kamo li da bilo koga ubije.

Možda bi bilo dobro, samo radi ilustracije posvemašnje neorijentiranosti optužbe, kao primjer navesti pokušaj ubojstva Radoslava Ratkovića.

On je kao svjedok – oštećenik bio ispitan u više navrata pred istražnim sucima u Hrvatskoj i u Srbiji, a i pred raspravnim sudom u Osijeku u predmetu opt. Freda Marguša.

Tijekom istrage u tom predmetu on je kao jednog od počinitelja kaznenog djela učinjenog na njegovu štetu prepoznao na policijskoj fotografiji F. Marguša.

Prije toga ga je opisao kao čovjeka višeg od njega (on ima 178 cm) mršavog i nešto pognutog držanja.

Opisao je i osobu koja je pucala u njega kao čovjeka oniskog, snažne tjelesne građe i kovrčave tamne kose.

Ne moram posebno naglašavati da taj opis ne odgovara nikom od ovdje optuženih.

Opisao je kako ga je taj oniski s kovrčavom kosom držao svojom desnom rukom ispod njegove lijeve ruke i pucao mu iz nekog pištolja malog kalibra u lijevu stranu lica.

Sve to nije smetalo optužbu da u predmetu protiv F. Marguša u poodmaklom razdoblju rasprave 20. 02. 2007.g. izmijeni optužnicu, izostavi iz optužnice kaznena djela na štetu Ratkovića i Kutlića i stavi ih na teret Branimiru Glavašu i ostalim optuženicima u ovom postupku !

Isto tako brojni iskazi Radoslava Ratkovića nisu uopće smetali optužbi da u ovoj optužnici opiše kazneno djelo počinjeno na njegovu štetu bitno drukčije, pa u Ratkovića više ne puca oniski, snažni čovjek tamne kovrčave kose, koji ga je vodio do ruba obale Drave i ne puca iz malokalibarskog pištolja, nego to čini naknadno pridošli Zdravko Dragić i to iz automatske puške MGV.

Ne smeta ništa što je Ratković iskazao da nitko od osoba koje su ga vodile do Drave nije kod sebe imao nikakvo dugo oružje i da osim one trojice koja su ga i doveli do Drave drugih osoba tamo nije bilo.

Očigledno je da optužba stvara posve proizvoljne konstrukcije, koje imaju jedini cilj obuhvatiti što više optuženika na što izravniji način.

To što takve konstrukcije nemaju ni najmanjeg temelja u provedenim dokazima, već su čak i izravno suprotne tim dokazima, optužbu očigledno uopće na zabrinjava.

To je zapravo sve što o tom dijelu optužnice treba reći.

-----

Na kraju želim istaknuti da je ovaj kazneni postupak, pored svih onih posljedica koje je prouzročio optuženicima, pored sve ogromne političke štete koju je nanio hrvatskoj državi, pored teške moralne štete nanešene slavnom Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima - herojima toga rata, ipak iznio na vidjelo istinu o tomu kako se hrabro i časno branila Hrvatska u Osijeku i istočnoj Slavoniji.

Iznio je, unatoč svim nastojanjima onih koji nam neprekidno spominju našu navodnu mračnu prošlost i žele nas uvjeriti u zločinačku prirodu hrvatskog naroda, istinu da je to neizrecivo hrabar narod koji svoju zemlju i svoju slobodu ne daje ni pod cijenu najtežeg stradanja.

Ta istina izašla je na vidjelo kroz iskaze nekolicine svjedoka koji su o svemu tomu i imali što reći.

Bio je tu ratni zapovjednik general Gorinšek, bili su tu neki istaknuti časnici HV iz toga doba, a najvažnije je bilo čuti svjedočenje dvojice najkompetentnijih svjedoka toga vremena - Vladimira Šeksa i Milana Ramljaka, obojice državnih dužnosnika na najvišim položajima u doba kada je bilo najteže i obojice nazočnih upravo u to doba u Osijeku – prozvanom "gradom slučajem" na sramotu svih onih koji su se drznuli tako ga prozvati.

Iz usta tih svjedoka čuli ste i istinu o mjestu, ulozi i zaslugama Branimira Glavaša, čuli ste istinu o tomu da se ni on, a ni njegovi suborci nisu u Osijeku bavili ratnim zločinima, već časnom obranom grada i domovine.

Saznali ste Vi, a mogli su to saznati i svi drugi koji su to uopće htjeli čuti, da je u Osijeku u vrijeme rata bilo ubojstava, ali nije bilo ratnih zločina.

Pod zaštitom potpunog mraka u gradu, u uvjetima teške provedbe nadzora nad bezbrojnim naoružanim osobama, u uvjetima snažnog djelovanja ostataka jugoslavenskog KOS-a, u uvjetima svakodnevnih pogibija desetaka građana postojali su pojedinci koji su činili i teška kaznena djela, ali je nedopustivo ta kaznena djela petnaest godina kasnije proglasiti ratnim zločinima i pripisati ih onima koji ta kaznena djela nisu počinili.

-----

Posve sam siguran da moj konačni prijedlog da ovaj sud oslobodi od optužbe Branimira Glavaša ima čvrsto uporište u provedenom postupku u onim činjenicama koje su utvrđene i u posvemašnjem neuspjehu optužbe da dokaže bilo koju od svojih tvrdnji.

Predlažem da oslobađajuća presuda bude utemeljena prije svega na odredbi čl. 354 toč. 1 ZKP, jer ono za što je Branimir Glavaš optužen nije kazneno djelo iz čl. 120 OKZRH, a podredno i na odredbi čl. 354 toč. 3 ZKP, jer sve kada bi se radilo o bilo kakvom kaznenom djelu jednostavno nema ni jednog jedinog dokaza da bi ga Branimir Glavaš počinio.

Branitelj: mr. Dražen Matijević