HOS 1941-45

        DOLNIČAR

         

         

        Miron Krešimir Begić / HOS - 1941. - 1945.

         

        001

         

         

        Biblioteka

         

        DOKUMENTI

         

         

         

        Urednik:

        dr Ivan Mužić

         

         

         

         

         

         

         

         

        Nakladnik: LAUS d.o.o., Split

        Za nakladnika: Ante Oman

        Tisak: Perungraf d.o.o., Žrnovnica

        Naklada: 500 primjeraka

         

        CIP-Katalogizacija u publikaciji

        Sveučilišna knjižnica

         

        UDK 355. 425 HOS "1941-1945"

         

        BEGIĆ. Miron Krešimir

                    HOS: 1941.-1945. / Miron Krešimir Begić.- Split : Laus. 1998. -248 str.; 27 cm

         

        ISBN 953-190-091-4

         

        ISBN 953-190-091-4

         

         

         

        002

         

         

         

         

         

         

         

        Miron Krešimir Begić

         

         

         

        HOS

        1941.-1945.

         

         

         

        Hrvatske Oružane Snage u borbi za obranu Nezavisne

        Države Hrvatske, slobode i obstanka hrvatskog naroda

         

         

         

         

         

         

        LAUS

         

        SPLIT

         

        1998.

         

         

         

        003

         

         

         

        slika Bleiburg

        Spomen-grobnica na Bleiburžkom grob ju koju su preživjeli borci podigli svojim umorenima otčevima, majkama, braći, sestrama, sinovima i kćerima - što su u broju od tri stotine tisuća pali žrtvom nehaja Zapada i krvave osvete novog velikosrbstva, u svibnju 1945. Opomena hrvatskom narodu da nikada više ne povjeruje u bilo čiju očastnu riečo - niti da pusti oružje iz ruke...

         

        004

         

         

         

        NEZNANOM HRVATSKOM JUNAKU

         

        TEBI nepoznati hrvatski sine,

        Što ležiš negdje izpod briega,

        Tebi na ulazu u Arkade

        Veliki spomenik podić treba!

        Ne znam da li si pao kao borac

        Izpod zastave hrvatske svete,

        Ili su Te ubili u Koloni smrti i

        Ili si sa grudi majke odtrgnut kao diete

        Taj spomenik neka bude naše jedinstvo,

        Ljubav među nama i sloga hrvatska.

        To će biti naše remek-djelo,

        Iz kojeg će niknut N.D. Hrvatska!

        I zato stari i novi borci,

        Kunu se Tebi, neznani hrvatski sine,

        Da će se do zadnje kapi krvi

        Borit za slobodu Domovine!

        Čuj: već kroz hrvatske gore

        Njihove pjesme čuje se jeka.

        Sviće naša Zora! Pucaju okovi!

        Ubojice Tvoje i hrvatskog puka

        Zczslužna kazna čeka.

        Tek onda će moć naraštaji,

        Hrvatska uzdanica, naš ponos i dika,

        Proći u mimoliodu izpred Tvoga lika!

        Drago Herceg

         

        005

         

         

        Stare slave djedovino

         

        U SPOMEN JUNACIMA

         

        kao izraz dubokog štovanja i velike

        domovinske ljubavi

         

        POSVEĆUJE

         

        vama, znanim i neznanim hrvatskim

        junacima, koji se po žrtvi ovjenčaste

        bezsmrtnom slavom.

         

        vama, mučenicima, koji svojom krvlju

        poškropiste najljepšu zem ju. Hrvatsku

        našu, i obilježiste međaše Njene, a živote

        svoje postaviste u čvrste teme je sretnije

        budućnosti Njene.

         

        Tebi, hrvatski narode u Domovini,

        koji mukotrpno čekaš bojni zov za

        posljednju borbu, za trajan Uzkrs

        Nezavisne Države Hrvatske.

         

        006

         

        slika

        Na slici: Jurišna satnija Častničke škole Ustaške vojnice odaje počast Poglavniku, na Markovom Trgu u Zagrebu, god: 1942.

         

        ZAKLINJEM SE BOGOM SVEMOGUĆIM I SVIME, ŠTO MI JE SVETO, DA ĆU SE DRŽATT USTAŠKIH NAČELA I POKORAVATI PROPISIMA, TE BEZUVJETNO IZVRŠAVATI SVE NALOGE POGLAVNIKA; DA ĆU SVAKU POVJERENU MI TAJNU NAJSTROŽE ČUVATI I NIKADA NIKOME NIŠTA ODATI.

        ZAKLINJEM SE, DA ĆU SE U USTAŠKIM REDOVIMA BORITI ZA OČUVANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE I SLOBODE HRVATSKOGA NARODA I SVE UČINITI, ŠTO MI POGLAVNIK NALOŽI.

        AKO SE OGRIEŠIM O OVU PRISEGU, IMA ME PO USTAŠKIM PROPISIMA STIĆI I KAZNA SMRTI.

        TAKO MI BOG POMOGAO. AMEN.

         

        (Ustaška prisega prema točki 11. Ustaškog ustava od 7. I. 1929., preinačena dne 16. IV. 1941.)

         

        007

         

         

        slika

        Urhovni zapovjednik Hrvatskih oružanila snaga (HOS) Poglavnik dr Ante Pavelić (1889.-1959.). Do njega ministar Hrvatskog domobranstva (1941.-1942.), vojskovođa-doglavnik i krilnik Slavko vitez Kvaternik te hrvatski častnici i dužnostnici.

         

         

         

        008

         

         

        Hrvatsko Domobranstvo

         

        PRISIŽEM BOGU SVEMOGUĆEM I SVEZNAJUĆEM, KUNEM SE SVIM, ŠTO MI JE NA SVIETU DRAGO I SVETO, DAJEM POŠTENU RIEČ, DA ĆU NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ I POGLAVNIKU KAO NJEZINU PREDSTAVNIKU UVIEK BITI VJERAN, DA ĆU PROBITKE NARODA HRVATSKOGA UVIEK ŠTITITI, DA ĆU USTAV I ZAKONE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE UVIEK POŠTIVATI, DA ĆU KAO DOMOBRAN SVOJU DUŽNOST I ZAPOVIEDI PREDPOSTAVLJENIH ZDUŠNO IZVRŠAVATI I DA ĆU SE U OBRANI DOMOVINE I NARODA HRVATSKOGA HRABRO BORITI. TAKO MI BOG POMOGAO!

         

        Prisega hrvatskih domobrana, prema članku 5. Zakonske odredbe o oružanoj sili Nezavisne Dižave Hrvatske, broj LXXII- 642-Z-1942, koju su dne 18. ožujka 1942. podpisali u Zagrebu Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić, ministar hrvatskog domobranstva doglavnik-vojskovocla i krilnik Slavko Kvaternik i ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk.

         

         

         

        009

         

        TRAVANJSKA REVOLUCIJA

        »Ustaše su bili infiltrirani svuda«

         

        Hrvatska se oslobodila svojom vlastitom snagom

         

        U SVOM govoru u Zagrebu dne 21. svibnja 1941. Poglavnik dr. Ante Pavelić je rekao: »... I došao je čas u kojega smo vjerovali... Mi smo na taj čas čekali. Taj čas je došao i taj čas je donio nama oslobođenje. Uz našu volju, uz našu sviest, uz našu vjeru, uz naše mučeničke žrtve, uz našu borbu, uz našu organizaciju, uz naša velika - možemo mirne duše reći - ratna djela, izvršena zadnjih dana života zlokobne Jugoslavije...« U svom govoru pred 30 000 Hrvata i Hrvatica u Križevcima, hrvatski ministar i doglavnik dr. Mile Budak mogao je zaista uztvrditi: »... Mi smo se sami oslobodili...«

        Već 5. travnja 1941. ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić pozvao je hrvatski narod na ustanak proti Kraljevini Jugoslaviji svojom krugovalnom poviestnom porukom, u kojoj je rekao: »... Došao je čas oslobodenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su zapisana slavna djela i pobjeda...«

        Jedine oružane snage, s kojimaje u taj čas razpolagao hrvatski narod, bile su satnije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koja je bila dopuštena od beogradske kraljevske vlade, nakon sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske, kolovoza 1939., kao neka pomoćna vojnica. Bilo je više od 140 tisuća hrvatskih zaštitara, pristaša Hrvatske seljačke stranke, ali oni su bili naoružani tek s drvenim palicama, a njihovi častnici sa samokresima. Tu i tamo uspjelo je nabaviti ili sakriti po koju pušku. U Italijije fašistička vlada uzsporavala stvaranje ustaške vojnice, koje je započelo 6. travnja i bilo dovršeno tek 10. travnja 1941. u gradu Pistoji, kada je oblikovan začetak Poglavnikove tjelesne bojne (garde), s nekih 250 boraca,

         

        010

         

         

        naoružanih puškama i kojom lakom strojnicom. Nu zbog talijanskog zatezanja, ova je jedinica stupila na hrvatsko tlo tek 13 . travnja 1941.

         

        SRETNI oni, kojima je sudeno doživjeti zoru našeg narodnog jedinstva, naše državne samosvojnosti. Nu sretniji oni, koji svojom samosvjesti, svojim otačbeničtvom, svojim požrtvovanjem, svojim veleumom, svojim imetkom, pripravljaju veličanstveni taj dan.«

        OTAC DOMOVINE ANTE STARČEVIĆ

         

         

        POBJEDA HRVATA

         

        VJEČNA JEKA ZA NAŠ DOM!

         

        Kraljevina Jugoslavija imala je 31 diviziju s preko milijun vojnika - ali samo na papiru. Hrvati se nisu htjeli odazivati u tu tuđinsku vojsku, tako da su IV. i VII. armija, umjesto 250.000 vojnika - imale svega nekih 50 000 tisuća. Oni pak Hrvati, koji su se odazvali ujugoslavensko vojničtvo, čekali su prvu priliku da ustanu s oružjem u ruci ili da se barem s njime povuku svojim kućama, odnosno da napuste tu neželjenu vojsku. Kako su sada smiješno zvučile tvrdnje američkog pisca Johna Gunthera, da je »jugoslavenska vojska - najbolja vojska ciele Europe«!

        Već uoči rata odkazali su poslušnost hrvatski pripadnici 1g6. pješadijskog puka u Karlovcu, kada su ih htjeli ukrcati u vlakove prema Srbiji. Kako je napisao srbijanski glavnostožerni major Miodrag J. Đorđević - »Pre svega u Hrvatskoj su još od prvog dana neprijateljstva otpočele pobune po jedinicama. Ustaše su bili infiltrirana svuda, i jedinice su počele brzo da se osipaju. Potom su počela otvorena

         

        011

         

         

         

         

        neprijateljstva protivu oficira i vojnika - Srba. Ne samo da su bili zatvarani, nego i ubijani... Pobuna hrvatskih trupa izbila je prvo ujedinicama IV. armije, koje su branile front Virovitica- Koprivnica. Raspadom tog fronta VII. armija u Sloveniji bila je potpuno otsečena, a nije bilo trupa na raspoloženju da se obrazuje novi front na Savi. Zagrebje već 9. aprila bio u rukama ustaša, koji su 10. aprila... proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku... Pored toga, dejstvo ustaša osetilo se brzo u Sinju, Splitu i Mostaru. Time je bila ugrožena pozadina vojske...  Sledeća tri dana bila su samo čišćenja naših snaga u raspadanju, jer smo strategijski već izgubili rat...« (Glas kanadskih Srba, Windsor, Kanada, 15. IX. 1962., s. 1-4).

        Hrvatski travanjski ustanak je prilično dobro poznat pa ćemo samo filmskom brzinom iznieti najvažnije njegove događaje. 1. travnja: Započele izvedbe krugovalne (radio) postaje Glavnog ustaškog stana velebit. 5. travnja: Poglavnik preko krugovala pozvao hrvatski narod na ustanak za obnovu

         

         

         

        Slika

         

        012

         

         

        Nezavisne Države Hrvatske. Kapetan Vlado Kren odletio zrakoplovom iz Zagreba u Graz, kako bi spriečio bombardiranje Hrvatske od njemačkog zrakoplovstva. 6. travnja: Pobunili se hrvatski zrakoplovci III. Mešovite vazduhoplovne brigade u Petrovcu kod Skopja u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa i kapetana Mate Čulinovića. 7. travnja U Čakovcu, Međimurje, magister farmacije Teodor Košak proglasio u ime Poglavnika uzpostavu hrvatske državne vlasti. Postrojena prva hrvatska vojna jedinica - Čakovačka konjanička pukovnija pod zapovjedničtvom satnika Ivana Žagara. U Đakovu došlo do pobune hrvatskih vojnika, pa su Srbijanci topovskim hitcem oštetili katedralu 8. travnja: U Bjelovaru se pobunili hrvatski pripadnici 108. pešadijskog puka. Dr. Julije Makanec s gradske viećnice proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, a narednik Ivan Cvek i vojnik Jovan Rajić osnovali »privremenu hrvatsku vladu«. Glavni zapovjednik Seljačke i građanske zaštite, Đuka Kemfelja, poslan iz Zagreba u Bjelovar da smiri pobunjene vojnike, ali je morao bježati pred narodom i dao ostavku. Vodstvo Zaštite preuzima Zvonko Kovačević, koji odmah surađuje s Poglavnikovim predstavnikom pukovnikom Slavkom Kvaternikom i nagovara dra Mačeka da proglasi Državu Hrvatsku. 9. travnja: Kod Vagnja na Vran Planini, kraj ceste Sinj-Livno, ustaški povjerenik za Dalmaciju, kapetan dr. Milan Luetić, bacio bombu na stožer Jadranske divizije i zatim pao od srbskih hitaca. Odkazivanjem poslušnosti Hrvata i pojavom jednog roja ustaša, divizija se razpala. U Zagrebu ustaška mladost, svrstana u organizaciju Uzdanica, zaposjela je noću krugovalnu postaju. Zaštitari i ustaški sveučilištarci preuzimaju po malo vlast. Josip Broz Tito traži od srbijanskog generala Orlovića oružj e za borbu proti ustašama i zaštitarima. 10. travnja: U 16h10' Poglavnikov predstavnik, pukovnik Slavko Kvaternik, proglasio uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, preko Radio Zagreba (Vlaška ul. 116). Kvaternikje preuzeo ejelokupnu vlast i zapovjedničtvo hrvatske oružane snage. Dr. Maček objavio u svom proglasu da je »proglašena

         

        013

         

        slika

        Stjepan Barbarić - Šćepa - postrojio je zajedno s ostalim ustaškim borcima Glavni ustaški stan u Mostaru, dne 11. travnja 1941. Makar je naziv Glavni Ustaški Stan pripadao najvišoj ustanovi Pokreta, na čelu s Poglavnikom, u travnju god. 1941. osnivani su u više mjesta ustanka Glavni ustaški stanovi kako bi imali veći autoritet. Kasnije su pretvoreni u stožere. Stjepan Barbarić bio je ustaškim stožernikom u Mostaru i Sarajevu. Partizani su rlva puta izvršili atentat na njega, bez uspjeha. Umro je u Argentini god. 1974.

         

         

        slobodna i nezavisna hrvatska država na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske« te pozvao kotarske, obćinske i druge dužnostnike da se pokoravaju novim hrvatskim oblastima. Svladan kraći odpor četnika u Zagrebu. Prigodom ustanka u Crikvenici, u Hrvatskom Primorju, ubijen od Srbijanaca ustaški povjerenik Petar Milutin Kvaternik. Kraljevina Madžarska, kao prva strana država, priznala NDH. 11. travnja: U Zagrebu osnovano privremeno Državno vieće, na čelu s generalom Slavkom Kvaternikom i započelo postrojavanje hrvatske kopnene vojske, ratne mornarice i zrakoplovstva. U Mostaru diplomirani pravnik Stjepan Barbarić objavio osnutak Glavnog ustaškog stana; u Brodu ustaše razoružali 10. takovski puk. Split se nalaži u hrvatskim rukama. Srbijanska vojska započela s pokoljem Hrvata u selu Ilićima u Hercegovini i u Hrvatskoj Mitrovici. 12. travnja: Na hrvatskom području zarobljena su 22 srbijanska generala i razoružano na desetke tisuća vojnika, koji su pušteni kućama. U Srbiji i Makedoniji Srbijanci strieljali i poklali 70 hrvatskih častnika. U Slunju vlč. Nikšić i jedan financ razoružali 100 srbijanskih oficira i 500 vojnika. 13. travnja: Poglavnik dr.

         

        014

         

         

        Ante Pavelić stigao s prvom satnijom ustaša u Domovinu. Na putu do Karlovca priređene su mu oduševljene manifestacije. U Šibeniku se pobunila torpiljerka T.3 i izvjesila hrvatsku zastavu. U Zagrebu nadbiskup dr. Alojzije Stepinac održao Te Deum zahvale uzpostave Države Hrvatske. 15. travnja: Njemačka, Kraljevina Italija i Slovačka Republika priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku. Kralj Petar II. i njegova vlada pobjegli s 27 zrakoplova, krcatih zlatom, u Grčku, a zatim u Egipat. 17. travnja: Bezuvjetna kapitulacija jugoslavenske vojske. Kraljevina Jugoslavija prestala obstojati kao država.  Poglavnik dr. Ante Pavelić imenovao prvu hrvatsku državnu vladu, u kojoj obnaša dužnosti predsjednika, ministra vojske i vanjskih poslova, dok je dr. Osmanbeg Kulenović podpredsjednik, a vojskovođa Slavko Kvaternik ministar hrvatskog domobranstva i prometa.

         

        POSTROJENJE I BROJČANO STANJE

        HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA

         

        VEĆ DNE DESETOG TRAVNJA pukovnik Slavko Kvaternik je u svom proglasu uzpostave Nezavisne Države Hrvatske naglasio: »...Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjetokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika«. Timeje na dan 10. travnja godine 1941. ponovno uzpostavljena i hrvatska vojska. Već sliedećeg dana započinje njeno postrojavanje. Nekadanji pukovnik hrvatskog domobranstva unutar austro-ugarske vojske, Slavko Kvaternik, dobiva od privremenog Hrvatskog državnog vieća, kojemu je na čelu, čin generala te mu je potvrdeno vrhovno zapovjedničtvo cjelokupnih hrvatskih oružanih snaga. On odmah osniva svoj Glavni stan i Uži stožer. Imenuje nekadanjeg domobranskog pukovnika Slavka Stanzera, junaka iz Prvog svjetskog rata, zapovjednikom kopnenih snaga. Kapetana Đuru Jakčina promiče u čin doadmirala i imenuje zapovjednikom Hrvatske ratne mornarice, a kapetana I. klase

         

        015

         

        biv. Jugoslovenskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva Vladimira Krena promiče u čin bojnika i imenuje zapovjednikom Hrvatskog zrakoplovstva - najnovije grane oružane sile.

        Poglavnik dr. Ante Pavelić imenuje dne 15. travnja 1941. u Karlovcu generala Slavka Kvaternika vojskovodom (maršalom), a dne 17. travnja prvim ministrom uzpostavljenog Hrvatskog domobranstva - redovite vojske. Uskoro je Kvaternik imeriovan i ustaškim krilnikom (generalom). Pukovnik Vilko Begić promaknutje u čin generala i imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu hrvatskog domobranstva, a glavnostožerni pukovnik Franjo Nikolić njegovim glavarom stožera. Nešto kasnije postrojen je i Glavni stožer hrvatskog domobranstva, na čelu s generalpukovnikom (domaršalom) Vladimirom Laxom.

                    Osim hrvatskog domobranstva postojala je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Ustaška vojnica (milicija), pod osobnim zapovjedničtvom Poglavnika i glavarom stožera puk. Tomislavom Sertićem. Već 6. travnja 1941. u emigraciji je postrojena Poglavnikova tjelesna bojna (PTB), koja je 13. IV. prešla u Hrvatsku i uskoro brojila nekih 500 ustaša - povratnika. Ustašku vojnicu također je činilo i nekoliko tisuća dobrovoljaca koji se svrstavaju u prve ustaške bojne. (Zagreb 1 100 ustaša - puk. Tomica Rolf; Sarajevo 800 - poručnik Bećir Lokmić; Mostar - 1 200 - satnik Ivan Herenčić; Gospić - 400 - zapovjednik Jurica Frković). Dotadašnji zaštitari svrstavaju se u jednu bojnu pod zapovjedničtvom Zvonka Kovačevića i odmah kreću u Bosnu i stižu do Drine.

        Niemci i Talijani zaplienili su gotovo svo oružje bivše jugoslavenske vojske, a Hrvati su uspjeli sakriti tek nešto lakog oružja. S tim oružjem započelo se postrojavati prve ustaške satnije i bojne.

         

        Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Kraljevina Italija je preuzela obvezu pomaganja postrojavanja hrvatske vojske, ali je to ona zapravo priečila od prvog časa, pogotovo

         

        016

         

         

        Slika 1

         

        Prema prikazu dra. Vjekoslava Vrančića i generalporučnika Fedora Dragojlova. Pročelnika Operativnog odjela Ministarstva

         

         

         

         

        Slika 2

         

        Ustaški ćastni znak kojega su nosili ustaše - povratnici, koji su s domovinskim zaštitarima i u stašama  činili prve jedinice hrvatske vojske

         

         

         

         

        Slika 3

        Poglavnik s dužnostnicima Ustaškog sveučilištnog stožera. Većina njih su ubrzo postali častnicima HOS-a i mnogi pali za Hrvatsku

         

        017

         

         

        u tzv. II. i III. zoni, gdje se nalazilo 7 talijanskih divizija II. armate, koje su s ostalim postrojbama brojile oko 70 000 vojnika. Kako NDH nije razpolagala s gotovo nikakovim oružanim snagama, nije se mogla ni oduprieti nametnutim ugovorima.

        Djelatno postrojavanje hrvatskog domobraustva započelo je u lipnju 1941., nakon što je već izbio četnički ustanak. Osim zagrebačke, postrojene su i banjalućka; i sarajevska divizijska oblast. Zapoćelo se s polaganim postrojavanjem 24 domobranskih bojni (bataljuna) u Zagrebu, Varaždinu, Bjelovaru, Novoj Gradiški, Požegi, Virovitici,  Osieku, Vinkovcima, Karlovcu, Petrinji, Sisku, Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli, Travniku, Brodu, Hrvatskoj Mitrovici, Bihaću, Bjeljini, Rumi, Zvorniku, Otočcu i Gospiću. Osim pješačkih, postrojavane su i konjaničke, topničke, obkoparske (pionirske), dojavne, samovozne (motorizirane), zdravstvene i druge jedinice. Osnovalo se u prvom redu Popunitbeno zapovjedničtvo, koje je imalo težku zadaću sastaviti popise vojnih obveznika, namjesto onih, koje su uništiii Srbi. U hrvatsko domobranstvo primljeni su brojni častnici i dočastnici bivše jugoslavenske vojske, hrvatske narodnosti, pa i nešto Slovenaca, a također i pojedini viši častnici Hrvati iz biv. austro-ugarske vojske.

        Za postrojavanje hrvatskih oružanih snaga uspjelo je nabaviti iz Njemačke 60 000 pušaka i 48 topova (haubica) od 10,5 cm, nešto strojnica i bacača te 18 oklopnih kola. S tim tvorivom započelo se postrojavanjem pet domobranskih divizija, s ukupno 15 bojni i 30 000 momaka jedne konjaničke pukovnije (1 200); 4 obkoparske bojne (2 800); 12 topničkih sklopova (3 600) i pozadinske službe od 15 000 vojnika – svega skupa nekih 50 000 domobrana.

        Do prosinca 1941. postrojeno je 15 ustaških bojni s 9 000 čarkara (ustaških vojnika). U Zagrebu i Sarajevu oblikovane su po jedna Prometna ustaška bojna, svaka s 600 boraca.

         

        018

         

         

        U kolovozu i rujnu 1941. izvršeno je prvo novačenje u NDH, koje je dalo 43 000 novaka. U listopadu počelo je postupno dolaziti i lako oružje iz Italije, u zamjenu za hranu i razno tvorivo, a iz Njemačke stiglo je daljnjih 40 000 pušaka.

        Oblikovani su ubrzani častnički tečajevi za hrvatske sveučilištarce (tzv. Trolistaši). Postrojeno je i Hrvatsko oružničtvo s 6 000 oružnika (prvi zapovjednik general Miesler, zatim general Tartaglia, pa general Vilko Pećnikar).

        Pet domobranskih divizija imale su svoja sjedišta u Zagrebu, Sarajevu (puk. Blašković), Mostaru (gen. Prpić), Banjoj Luci (gen. Brozović) i Doboju (gen. Franjo Nikolić, kasnije ge. Gustović). Ove divizije bile su podvrgnute zapovjednicima sbornih područja: I. Sborno područje u Zagrebu (gen. Rumler, kasnije gen. Brozović), II. u Brodu na Savi (gen. Iser) i III. u Sarajevu (gen. Lukić, zatim gen. Prohaska i gen. Markulj).

        Koncem godine 1941. hrvatske oružane snage imale su već snagu od 108 000 pripadnika, od toga 50 000 boraca.

        Godine 1942. pristupa se stvaranju četiriju gorskih sdrugova (brigada), jake udarne snage i velike pokretnosti. Svaka od njih imala je po četiri bojne od 1 000 momaka, po jednu stožernu, dojavnu i strojničku sat. i preselicu (komoru). Svaki sdrug imao je po 16 lakih i 16 težkih strojnica, 4 do 6 bacača i po dva brdska topa. Zapovjednici: l. sdrug - puk. Šolc, kasnije gen. Peričić; 2. sdrug - puk. Zorn, kasnije puk. Bajd; 3. - puk. Rupčić, kasnije puk. Gregorić i 4. - puk. Begić, kasnije puk. Šolc. Postrojeno je 5 pokretnih oružničkih bojni i 10 ustaških bojni, a u Austrijije započela izobrazba prve, 369. hrvatske legionarske divizije.

        Tiekom 1942. provedeno je drugo novačenje, s 28 000 novaka, a javilo se 8 000 ustaških dobrovoljaca, s kojima je postrojeno 8 bojni. Završeno je preustrojstvo Crne legije pod zapovjedničtvom podpukovnika Jure Francetića te osnovana Ustaška obrana pod zapovjedničtvom bojnika Vjekoslava Luburića. Budući da Talijani na zaposjednutom području nisu

         

        019

         

         

        dopuštali postrojavanje ustaških jedinica, stvorene su dvie dobrovoljačke pukovnije ustaških dobrovoljaca, ali pod domobranskim imenom, pod zapovjedničtvom pukovnika Franje Šimića.

        Koncem godine 1942. hrvatske oružane snage brojite, su već oko 150 000 pripadnika, od toga oko 100 000 boraca. Ustaška vojnica sastojala se već od 25 bojni i jednog obranbenog sdruga, a domebranstvo od pet divizija s ukupno 17 pješačkih i jednom konjaničkom pukovnijom te 4 gorska sdruga.

         

         

        slika

        Postrojba od nekih 900 dobrovoljaca Hrvatske građanske zaštite iz Zagreba, pod zapovjedničtvom pukovnika Zvonka Kovačevića: Krunoslava Batušića, Milana Pribanića, Ilije Reškovića, Franje Leakovića i drugih častnika - prešla, je u lipnju 1941. Unu kod Volinje i stigla u Dobrljin u Bosanskoj Krajini. Zatim je krenula suzbijati četnički ustanak u Nevesinju u Hercegovini, sulcobila se s jednom četničkom `brigadom' i bacila je preko granice. Tada je (3. VII. 1941.) poginuo i ustaški satnik povralnik Mijo Babić kod Berkovića. Na slici je postrojba Hrvatske gradanske zašiite kako polaže prisegu u Perivoju Poglavnika dra Ante Pavelića u Sarajevu, pred odlazak u Hercegovinu.

         

        020

         

         

        Iste godine osnovane su domobranska Častnička i Dočastnička škola.

        Godine 1943. provedeno je preustrojstvo hrvatskih oružanih snaga i treće novačenje, koje je dalo 22 000 momaka. Za Handžar diviziju javilo se 15 000 dobrovoljaca. Pozvano je 20 000 pričuvnika za sve veću pozadinsku službu.

                   

        Od 32 ustaške bojne stvoreno je 8 ustaških sdrugova s oko dvadeset tisuća boraca, a od 4 ustaške bojne dva prometna sdruga. Zapovjednici su im bili pukovnik Grulih i podpukovnik Vokić, dok je dvie prometne bojne (za osiguranje željeznica) vodio pukovnik Herenčić. Razstrojeno je 15 domobranskih pukovnija te je ljudstvo starijih godišta poslano kućama (3000), a od ostalih stvoreno 4 lovačka sdruga, svaki od 2 250 boraca, koji su upućeni u Bosanski Novi, Banju Luku, Doboj i Tuzlu. S 8 000 domobrana uzpostavljene su novejedinice.

         

         

        slika

        Prisežem Bogu svemogućem i sveznajućem, kunem se svime što mi je na svietu drago i sveto... da ću Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao n jezinu predstavriiku uviek biti vjeran, da ću probitke hrvatskoga naroda uviek štititi...

         

        021

         

         

        S 35 000 domobrana upodpunjeni su gorski sdrugovi i 369. Vražja divizija te postrojena druga legionarska divizija - 373. Tigar. Postrojeno je daljnjih 7 ustaških sdrugova sa 17 000 ustaša. Borbene postrojbe brojile su oko 70 000 boraca.

        Tiekom godine 1944. učinjen je najveći napor da se hrvatske oružane snage podignu na najveći mogući broj. Započelo se sa sustavnim postrojavanjem divizija. Novačenje je dalo 17 000 momaka. Pozadinska služba pojačana je na 70 000 pripadnika. Postrojena je jedna pomoćna oružnička divizija od 10 000 momaka u Osieku, od kojih je polovina bilo Hrvata, a polovina Niemaca iz Hrvatske. Stvoreno je osam stajaćih (tj. za mjestnu obranu) sdrugova s 8000 boraca, a broj ustaških bojni povećanje od 60 na 80, svrstanih u pet ustaških sdrugova, s 12000 novaka. Osnovana je Prva ustaška udarna divizija s 12 000 boraca, pod zapovjedničtvom generala Moškova, a kasnije generala Nardellija te 2. ustaška divizija s 5 000 boraca (gen. Gregorić). Organizirana je i 5. ustaška divizija s 8 000 momaka, pod zapovjedničtvom generala Bobana. Stvorenje Ustaški sdrug od 1 600 boraca (puk.Šlaher). Završeno je postrojavanje treće legionarske divizije u Austriji - 392. zvane Plava's 12 000 momaka. Razstrojenje 3.gorski sdrug, s čijim borcima su upodpunjene druge postrojbe, te postavljena 1. dopunska divizija u Zagrebu s 4 000 vojnika.

                    U jesen 1944. pristupilo se postrojavanju novih divizija iz postoj ećih domobranskih i ustaških sdrugova. Od tri ustaške divizije - 1. Udarne, 2. i 5. - stvorenje Poglavnikov tjelesni sdrug (garda) s 25 000 boraca, pod zapovjedničtvom generala Moškova. Iz 23 ustaška, 3 gorska i 4 lovačka sdruga postrojeno je 15 pješačkih divizija s ukupno 76 000 boraca. Tri hrvatske legionarske divizije imale su ukupno 33 000 momaka, Brzi ustaški sdrug (puk. Šlaher) 1 600, Ustaški obranbeni sdrug (general Luburić) 7 000, a 8 stajaćih sdrugova 8 000. Dopunska divizija iznosilaje 4 000, oružničtvo 11 000 i pozadinska služba 70 000. Tako se pod hrvatskim zapovjedničtvom nalazilo ukupno 235 000 vojnika, od toga 155 000 pripadnika borbenih jedinica. Izvan tog zapovjedničtva nalazilo se daljnjih 23 000 boraca.

         

        022

         

        Sudbonosna godina 1945. zatekla je 265 000 Hrvata pod oružjem u obrani Nezavisne Države Hrvatske, od kojih je bilo preko 170 000 boraca, a 18 000 se nalazilo izvan Hrvatske. Sada su oblikovane jedinstvene Hrvatske oružane snage, namjesto nekadanje podjele na domobrane i ustaše, iako su ostale pojedine ustaške jedinice. Početkom godine provedeno je novačenje koje je dalo 10 000 novih boraca koji su bili uvršteni u 4 ustaška dopunska sdruga te 2. dopunsku diviziju (gen. Zorn) u Zagrebu.

        Koncem ožujka 1945. pristupilo se osnivanju vojnih sborova (armijskih korpusa), koji su nosili ime ustaški sborovi, prema tradiciji hrvatskog pučkog ustanka, kojega je već u 15.stoljeću zakonski ustanovio Hrvatski Sabor. Početkom travnja 1945. postojalo je pet takovih ustaških sborova, svaki od tri do četiri divizije jačine. U njimaje bilo ukupno 16 divizija, a izvan njihovog sastava stajala je 1. Posadna divizija Zagreba, zajedno sa šest hrvatskih legionarskih i dobrovoljačkih divizija (Vražja, Tigar, Plava, Handžar, Kama i Pomoćna oružnička) - Hrvati su dakle činili 23 divizije.

        Poglavnikov tjelesni sbor, pod zapovjedničtvom generala Ante Moškova, obuhvaćao je podhvatno područje Varaždin-Koprivnica te se sastojao od: Ustaške udarne divizije (gen. Šimić, kasnije gen. Nardelli), 2. ustaške divizije (gen.Gregorić) i 5. ustaške divizije (gen. Boban). To je bio najelitniji hrvatski sbor.

        II. Ustaški sbor, pod zapovjedničtvom generala Vjekoslava Luburića, djelovao je na području Sunja-Sisak-Petrinja i sastojao se od l. divizije HOS-a (gen. Fritz), 17.divizije (puk. Dešković) i 18. ustaške udarne divizije (gen.Majer). U ovu diviziju bila je uključena i Ustaška obrana.

        III. Ustaški sbor bio je, pod zapovjedničtvom generala Artura Gustovića, u podhvatnom području Ivanić Grada. Činile su ga 3. divizija (gen. Peričić), 7. divizija (gen. Mifek), 8. divizija (gen. Domanik) i 9. divizija (puk. Pletikoš)..

         

        023

         

         

        slika

        Ustaše polažu vijenac na grob Stjepana Radića.

         

         

        IV. Ustaški sbor nalazio se, pod zapovjedničtvom generala Metzgera, u području Dvor na Uni-Dubica. Sastojao se od 4. divizije (puk. Begić), 6. divizije (gen. Metikoš) i 15. divizije (gen. Ćudina).

                    V. Ustaški sbor djelovao je na području Karlovac-Gospić, a pod zapovjedničtvom generala Ivana Herenčića. Sastojao se od 10. divizije (puk.Kuraja); 11. divizije (puk.Alesić) i 13. divizije (general Brozović).

         

        024

         

         

         

        SVJEDOČANSTVO KRVI

         

        VEĆI ČETNIČKI I PARTIZANSKI NAPADAJI I POKOLJI

        U HRVATSKOJ (1941.)

         

        VEĆ 25. lipnja 1941. četnici vrše pohod na selo Lukavac u kotaru Nevesinje u Hercegovini. Tri dana kasnije napadaju oružničku postaju u Avtovcu u kotaru Gacko i nakon toga vrše pokolj pučanstva i pljačku, kao i u selima Struge, Čeljevo, Gabela i Domanovići u kotaru Čapljina. Oko 30. VI. napadaju na Gradac, Trebimlje i Kljenak u kotaru Stolac te počinju ugrožavati prostor Mostara. Dne 1 S. srpnja četnici vrše pokolj pučanstva u Ljubinju i okolici, a koncem istog mjeseca vrše pohod na Dječ, Orahovicu, Fatnicu, Prisoj, Bjelan, Šakotiće i Planu, kotar Bileća te na selo Cernicu kod Gacka. Sliede pohodi na sela Begovići, Gornji i Donji Turani i Staro Slano u kotaru Trebinje. Ove pokolje hrvatskog stanovničtva i pljačke vršili su četnici biv. jugoslavenske vojske, koji su se u travnju povukli iz okolice Mostara, te mjestni jugosokoli Čede Milića. Bilo ih je oko šest tisuća, a pratilo ih je desetak tisuća pljačkaša. Hrvatske snage iznosile su tek 150 zaštitara u Mostaru i oko 300 oružnika u sedam kotara. Uskoro sejavilo 500 dobrovoljaca u Mostaru i 400 u Čapljini pa su postrojene dviejedinice na čelu s ustaškim satnikom-povratnikom Mijom Babićem i nadporučnikom Antom Žličarićem. Žličarić se probio do Buska, 24 km iztočno od Mostara, ali se morao povratiti pred mnogo jačim neprijateljem. Babić je odbio četnike od sela Čapljine i probio se od Stolca do Berkovića, prema Nevesinju. Tu je naišao na jak odpor, u kojemu je dne 4. srpnja 1941. poginuo zajedno s ustaškim častnikom Antom Pogorelcem, a njegovajedinica se povukla u Čapljinu.

        Za suzbijanje srbskog ustanka stiglaje u Mostarjedna domobranska pukovnija od 2 000 momaka, pod zapovjedničtvom generala Milana Prpića i nastupala prema Nevesinju, Gacku i Bileći. U isto vrieme ustaški satnik-povratnik Ivan Herenčić osnovao je Mostarsku ustašku bojnu,

         

        025

         

        sjedanaest satnija od 120 momaka svaka. Onaje koncem srpnja krenula u borbe kod Livna, a zatim su kod Kočerina, Glamoča i Bosanskog Grahova. Četnici u Hercegovini su u prvi čas pružali otpor, a zatim se povukli u udaljena sela. General Prpić i podpukovnik Franjo Šimić, zapovjednik posade u Nevesinju, uspjeli su uz pomoć posebnog izaslanika hrvatske vlade, generala Vilka Begića, uzpostaviti vlast u kotarskim središtima Nevesinju, Gackom i Bileći. Četnici su i dalje ugrožavali ceste Mostar - Nevesinje - Gacko i Trebinje - Bileća - Gacko i postavljali zasjede u šumi Bišina te klancu Gluha Smokva. Podpuno su blokirali cestu Trebinje - Ljubinje - Stolac i jako ugrožavali onu Stolac - Mostar. Talijanski general Lusana ne samo što nije ništa poduzimao proti četnicima, već je s njima sklopio politički i vojnički savez. Jedini je major Rade Hamović (kasniji partizanski general), zapovjednik četnika u Fojnici kod Gackog, ponudio suradnju podpukovniku Šimiću.

         

        USTANAK U KNINSKOJ KRAJINI I LICI ( 1941 .)

         

        Dne 26. srpnja 1941. izbio je četnički ustanak u kotarevima Knin i Lapac. Dva dana kasnije četnici se preko Bukovice prebacuju iz Ravnih Kotara kod Zadra u područje Knina. Zauzimlju postave na Golubiću, Plavnom i Dinari te obkoljuju Knin i pale selo Ervenik. Također prekidaju prugu između Gračaca i Knina i napadaju oružničku postaju Polača. Do kraja mjeseca ustanak se proširuje na kraj između Gračaca i Gospića, u kojemu sudjeluje 4000 naoružanih Vlaha. U kotarevima Gračac, Udbina i Lapac bilo je tada svega 200 hrvatskih oružnika, u Gospiću jedna ustaška bojna od 400 boraca, a u Kninu 280 ustaša, domobrana i oružnika. Iz Zagreba je poslana jedna domobranska pukovnija s dvie poljske bitnice; na čelu s generalom Mihajlom Lukićem. Dok Talijani nisu priečili gospiću ustašku bojnu suzbijati četnike na svom prostoru, general Monticelli, zapovjednik divizije Sassari

         

        026

         

         

        sklopio je sporazum o nenapadanju s četnicima u Gračacu, Kninu i Donjem Lapcu, te savjetovao hrvatskim oblastima da napuste Knin i zaprietio da će strieljati svaku građansku osobu, koja se s oružjem približi željezničkoj pruzi. Dne 17. VIII. strieljanje od Talijana jedan ustaša, a sliede i drugi čini proti Hrvatima. Kada su četnici koncem 1941. ugrozili Knin, u kojemu se osim hrvatske nalazila i talijanska posada, hrvatske oblasti na čelu s velikim županom Antom Nikolićem i posada pod zapovjedničtvom pukovnika Bojića morali su napustiti mjesto, jer su Talijani izjavili da se neće odupirati četnicima ukoliko od njih ne budu napadnuti. Talijani su sada saobćili da se zabrana približavanja pruzi s oružjem u ruci odnosi i na domobransku pukovniju generala Lukića pa je nakon neuspjelih pregovora ona morala obustaviti podhvate proti četnicima u smjeru južno od Gračaca, zadržavši dotadanje položaje. Sav ovaj talijanski postupak opisanje u prosvjednoj Spomenici Hrvatske državne vlade talijanskoj vladi u siečnju 1943.

         

         

        ČETNIČKI USTANAK U ZAPADNOJ I IZTOČNOJ BOSNI

        (1941.)

        Dne 26. VII. 1941. izbili su četnički ustanci u kotarevima Bosansko Grahovo i Glamoč teje poklano hrvatsko pučanstvo u selima Sarići, Španovica, Špiranovići, Ćulina i Kardumi. Sliedeći dan izbija u Drvaru pobuna, koju zajednički podižu četnici i partizani. Ubijeno je 350 osoba, zajedno sa župnikom Valdemarom. Dne 2. VIII. poklano je stanovništvo sela Vrtoča, Lastva i Krnjeuša, a sliedeći danje obkoljen Kulen Vakuf te ugroženi Bihać i Krupa. Korenički četrnici napali su Veliku Kladušu. Dne 10. VIII. četnici su izpekli na ražnju župnika Gospodarića, a 15. obkolili i napali Priedor. Tito tvrdi da je ovih pobunjenika bilo oko 8 000, dok se s hrvatske strane cieni da ih je zapravo bilo tek polovica tog broja. Hrvatske

         

        027

         

         

        Godine 1941. dvojica nenaoružanih domobrana vraćali su se s dopusta u jednom bosunskom selu. Zaustavila ih je jedna obhodnja od četvorice četnika koja ih je zarobila da ih kasnije uhije. Domobrani su iznenada golim šakama napali na dvojicu četnika, a ostali su pobjegli bojeći se da će domobrani upotrebiti otete puške. Domobrani su doveli u vojarnu dva razoružana četnika. Nevjerovatno - ali istinito!

         

         

         

        slika

         

         

         

         

        snage iznašale su tek jednu domobransku bojnu od 500 momaka u Bihaću i jednu satniju od 100 momaka u Kulen Vakufu. Iz Zagreba poslana je jedna pukovnija, od pet bojni s 2500 domobranskih pričuvnika, koji je trenutačno odklonila opasnost od Bihaća. Slabije hrvatske snage izvršile su protinapadaj i očistile dolinu Bosanskog Petrovca.

         

         

         

        028

         

         

         

        slika

        Trubači hrvatskog domobranstva god. 1941.

         

         

        ČETNIČKO-PARTIZANSKI USTAN AK U IZTOČNOJ BOSNI

         

        Početkorn kolovoza 1941. započeli su četnički ustanci u kotarevima Zvornik, Vlasenica i Srebrenica u iztočnoj Bosni. Govorilo se da cdmetnika ima oko 27 000, dok su stvame oružane postrojbe iznosile osam do deset tisuća četnika pod zapovjedničtvom žandarmerijskog majora Jezdimira Dangića. Draža Mihailović je za taj ustanak primio od jugoslavenske kraljevske izbjegličke vlade, preko jugeslavenskeg poslanstva pri Svetoj Stolici, 30 000 švicarskih franaka u zlatu, a od srbijanske vlade generala Nedića, koju su postavili Niemci u Beogradu, nešto oružja, streljiva i boraca. (»... Dangić je u želji da dobije oružja, municije i dobrovoljaca, nekoliko puta prelazio u okupiranu Srbiju. Njegovi ljudi u Srbiji su potajno od okupatora prebacili preko Drine manje količine municije i izvestan broj Srba, koji su s oružjem u ruci sudelovali u borbama protiv ustaša i partizana... Dangić nije bio jedini, koji je dobio izvesnu pomoć od ljudi koji su farmalno bili u službi Nedića i Pećanca. Posle rata Vojno-istoriski institut u Beogradu objasnio je da je u martu 1942. prešao na partizansku stranu jedan potpuni bataljun, kojeg je Milan Nedić formirao

         

        029

         

         

        uglavnom od bosanskih izbeglica, naoružao i poslao u istočnu Bosnu da se bori protiv partizana« - Dr. J. Avakumović: Draža Mihailović prema nemačkim dokumentima, London 1967.). Hrvatska vlada mogla je ovim četnicima, koji su raspolagali i s nešto lakih topova, suprotstaviti u početku svega 2 500, a kasnije do 8 000 domobrana i nekoliko stotina seljačkih vojničara, oružnika i ustaša. Izkorišćujući svoju početnu premoć, četnici zauzimlju kotarsko središte Vlasenicu. Iz Sarajeva je tada Zapovjedničtvo Vojne krajine uputilo jednu domobransku bojnu, pod zapovjedničtvom podpukovnika Nardellija, a iz Osieka I. bojnu 4. pješačke pukovnije, pod zapovjedničtvom podpukovnika Zdenka Begića (600 domobrana). Zadatak im je oslobođiti Vlasenicu; Nardellijeva bojna iz smjera Mokroga, a Begićeva iz smjera Zvornika, Drinjače i Milića. Dne 15. VIII. Nardellijeva bojna oslobađa Vlasenicu, a dva dana kasnije sastaje se s drugom bojnom.  Pred premoćnim četničkim snagama, ove bojne dobile su krugovalni nalog napustiti Vlasenicu dne 28. VIII. i pod zapovjedničtvom pukovnika Pacaka povući se u Mokro, preko Han Pieska. S njima se povlačio veliki broj izbjeglica; a četnici su istog dana iz osvete zaklali hrvatsko muslimansko stanovničtvo sela Zaklopače. Nakon odbijanja četničkih napadaja kod Luke, Ploča, Gornjeg Zalukovika, Han Pogleda i Strmca, obje bojne nastavljaju smjerom Han Piesak-Sokolac-Romanija-Pusto Polje-Mokro. Iztočno od Naromanije, na crti  kota 1344-1259, odbijenjejači četnički napadaj i zaposjednuta Orlova Stiena ( 1507 m). Dne 4. rujna bojna Nardelli vratila se u Sarajevo, a na njeno mjesto došle su bojna Preprotić i konjanička bojna Strelec koja zajedno s bojnom Begić nastavlja borbu na Romaniji. Vode se borbe kod Han Dervente, Orlove, Crvene i Crne Stiene. Dne 6. i 7. rujna l. satnija l. bojne 4. pješačke pukovnije, s vodom topova od 65 mm i dvie strojnice, protjerava četnike preko Naromanije na sjever i ovladava Crnom Stienom, a od 9. do 11. rujna odbijaju se borbama prsa o prsa i na odstojanje ručnih bombi napadaji četnika na Oslovu, Crnu i Crvenu Stienu. Napadajem dvaju domobranskih bojni

         

        030

         

        osvojenje Bljuštavac (1155) i Crni Vrh. Dne 13. rujna probijen je četnički obruč oko bojne Strelec na Orlovoj i Crvenoj Stieni.  Dne 16. rujna Begićeva bojna odlazi na odmor i popunu u Sarajevo, a zamienjuje je bojna Rajman. U međuvremenu četnici iz Srbije provaljuju preko Drine kod Višegrada i Drinjače. Polovicom kolovo zapala je Srebrenica, gdje Tošićevi četnici i partizani Slaviše Vajnera (»Čiče Romanijskog«) ubijaju nekoliko stotina Hrvata.

        Dne 24. listopada pada Rogatica, a Višegradje obkoljen puna 72 dana. Svi četnički napadaji su krvavo odbijeni, ali se dne 9. XI. 1941 . dvie hrvatske bojne, koje su ga branile, moraju povući pred dolazkom Talijana. Ipak je uspjelo zapriečiti srbijanski pokolj hrvatskog stanovničtva i brojnih izbjeglica. Od graničnih kotareva iztočne Bosne ostaju u hrvatskim  rukama samo Bjeljina i dio kotara Zvonnik s gradom. Sav kraj južno od Zvornika, pa do Višegrada pada u ruke četnika i partizana, sve do siečnja 1942. Tada su ga oslobodile hrvatske i njemačke jedinice, ali su ga odmah morale napustiti zbog tajnog sporazuma njemačkog zapovjednika Srbije, generala Badera, i četničkog zapovjednika majora Dangića, prema kojemu je istočna Bosna prepuštena četnicima. Ovi su izkoristili ovaj ugovor s Niemcima za pokolj nekoliko tisuća Hrvata, uglavnom muslimanske vjere. Predstavnik Hrvatske državne vlade dr. Vrančić uspio je, da njemačko zapovjedničtvo opozove tajni sporazum s četnicima i nakon toga je nastupila hrvatska ofenziva u veljači i ožujku 1942.

         

        031

         

        DRINA

         

        OBSADA I OBRANA VIŠEGRADA (1941

         

        VIŠEGRAD na Drini bio je važan cilj napadaja četnika majora Jezdimira Dangića krajem jeseni i u zimi godine 1941. Prema njemu vodi pruga iz Užica koju su četnici misiili upotrebiti za prebacivanje svoiih snaga iz Srbije i daljnje napredovanje prema Sarajevu. U gradu se nalazilo nekoliko tisuća izbjeglica, a branila ga je III. bojna Vojne krajine, oružnici pod zapoviedničtvom pukovnika Jakovljevića, kasnije

         

         

        karta

         

         

        032

         

         

         

        slika

        Zapovjednik 11. sbornog područja, general Đuro Iger, pozdravlja zapovjednika I. bojne 4. pješačke pukovnije, podpukovr:ika Zdenka Begića, koja je dobila počastni naslov Bojna branitelja Višegrada.

         

         

        podpukovnika Kneževića te nešto mjestnih ustaša. Prva bojna 4. domobranske pješačke pukovnije (518 boraca; 8 strojnica, 27 strojopušaka), pod zapovjedničtvom donukovnika Zdenka

        Begića, dobila je nalog Zapovjedničtva Bosanskog divizionog područja da čisti Romaniju i Jahorinu, a zatirn da pođe u pomoć Višegradu. Nakon što je čelnim jurišem slomila odpor četnika na Vranjaku i Velikoj Gradini, visovima od preko tisuću metara, brzim nastupom stigla je sa svoje tri satnije u Višegrad dne 27. IX. i već istogjutra stupa u borbu. Dvie stotine četnika vršilo je jak napadaj na položaj Varda, kako bi zauzelo visove što zatvara;ujužni prilaz k gradu. Nakon četiri sata ogorčene borbe četnici su bili odbijeni, ostavivši više od 30 mrtvih, dok su druge ponieli sobom. Dne 1. X. vrše jak napadaj na položaj Ljeska, na sjeverozapadu grada, pred Drinom, da odsijeku grad prema zapadu i ovladaju visovima s kojih se može tući grad i položaje. Druga satnija III. bojne djelomično popušta, ali su četnici opet odbačeni od 10. satnije 1. bojne, nakon borbe prsa o prsa koja je trajala od ponoći do 10 sati ujutro, ostavivši više od 40 mrtvih. Nakon toga popušta četnički pritisak sve do polovice listopada. Dne

         

        033

         

        15. X. oko 600 četnika jurišima nastoji zauzeti položaje na Banjoj Glavi (526 m) na sjeveroiztoku od Drine i grada te kod Oštrog Vrha (817 m) na južnom odsjeku kod pruge. Borba

        traje od 3 do 6 sati ujutro, prsa o prsa, te su četnici uspievaju kod sela Mirilovići odbaciti milicionere, oružnike i mjestne ustaše k gradu, ali ih pričuva l. bojne, na čelu sa satnikom Schreiberom (izraelićanskog poriekla) odbacuje prema zapadu. Protinapadaj prisiljava četnike na povlačenje prema Suhoj Gori i Panosu, ostavivši preko 100 mrtvih, 4 strojnice i četničku zastavu. Ovoje trebao biti odsudan napadaj na Višegrad, ali je odbijen sjajnim držanjem branitelja.

         

        Nakon ovih neuspjeha, u kojima su četnici imali najmanje 400 boraca palih ili izbačenih iz borbe, odtučuju se bolje odrezati Višegrad od pozadine, kako bi spriečili dovažanje pojačanja, strieljiva i hrane. Prekidaju brzoglasne žice i prugu kod Uštiprace, koja veže Višegrad s Goraždom. Veza se uzpostavlja, ali se uskoro osjeća oskudica u hrani. Ipak, I. bojna podjeljuje na Bajram višegradskoj djeci bezplatan ručak. Zatim prekidaju prugu kod Šipa te dovoze pojačanja vlakom iz Dobruna. Dne 24. X. pada Rogatica. Obskrba se sada vrši pojedinim zrakoplovima iz Sarajeva, ali loše vrieme često prieći njihov dolazak. Dne 29. X. vrše manji napadaj kod Krčevina, na sjeveroiztoku, ali su odbijeni. Napadaju i Mededu, gdje borba traje od 14 sati tiekom ciele noći, te ju zauzimlju i ruše postaju i prugu. Istog dana pogađaju protioklopnim topom stražarnicu željezničkog mosta kod Šipa na Drini, most ruše i tako prekidaju vezu sa Sarajevom. Uz podporujednog topa i strojnica vrše napadaj na zapadnom odsjeku, kod Zaglavka i Orahovice te pale sela Rokci, Dubočica i Orahovica. Napadaj je zaustavljen protiudarom pričuve pod zapovjedničtvom nadporučnika Hašimbegovića i Amira Ploskića (Sandžačka milicija). Dne l. XI. oslobođeni su Međeđa i most na Drini kod Šipa, ali je ponovno prekinuta pruga kod Uštiprače. Nestaje  strjeljiva i hrane te je svaka veza - osim krugovalne - prekinuta. Postoji opasnost od pjegavog tifusa, jer su branitelji neprekidno

         

        034

         

         

        na položajima pa nemaju mogućnosti pranja. Dne 3. XI. napušten je Šip najužnom odsjeku, a oštećen most kod Varde. Pobunjenici neprekidno puškaraju i pucaju topovima, a 7. XI. tiekom čitavog dana postupno nadiru prema Miloševićima i Barima. U 5 sati ujutro, nakon vatre iz dva topa, napadaju na Ljesku i Vardu sa sjevera i juga. Jurišaju na cielom bojištu Drine i uspiju probiti položaj 2. satnije III. oružničke bojne na Vidovoj Gori (7l 4 m), sjeverno od Drine, otimajući 3 strojnice. Nu 2. satnija I. domobranske bojne (satnici Ahmed Tutić i Zvonimir Poljanić) nepokolebivo drži položaj na Ljeski edbijajući sve četničke napadaje i spriečavajući obkoljavanje. Pričuva na čelu sa satnikom Vrkljanom zaustavlja daljnje nadiranje na Vidovoj Gori. Stupaju u borbu i jedinice s nenapadnutih položaja i vrše protinavalu na širokoj fronti od sela Crnče, sjeverno od Drine i Višegrada, do Vidove Gore. Borba se vodi po vrlo težkom terenu, magli i sniežnoj vijavici. Četnici su zaustavljeni na čitavom sjevernom bojištu te Vidova Gora ponovno zauzeta. Oko 13 sati četnici se povlače prema Semeču i Velikoj Strani, to jest prema zapadu. Obranu lievog. krila na Ljeski (satnija Tutić) vrlo je uspješno podpomogao nadporučnik Amir Ploskić sa svojom Sandžačkom milicijom. On je bočno udario iz smjera Pretiša-Kočerin na zapadnom odsjeku i natjerao četnike u bieg. Pred položajima je nadeno više od 40 mrtvih četnika, a vlastiti gubitci su iznosili 5 mrtvih i 5 ranjenih kod I. bojne te slične gubitke kod ostalih jedinica. Za vrieme borbi pojavile su se s jugoiztoka, kod Mirilovića, talijanske alpinske jedinice, te na čelu s glasbom ušle u Višegrad. Vojno izvješće kaže: »Pomoć talijanskih četa niti je tražena niti dobivena niti su se sami nudili pomoći nas u borbi, koja je trajala, vodena i završena bez njihovog sudjelovanja«. Već iste večeri talijanski zapovjednik, pukovnik Barbieri, započeoje pregovore s četnicima radi obustave neprijateljstva. On je ipak dao braniteljima hrane te iztakao njihovo hrabro držanje pred neprijateljem i veliku stegu hrvatskih vojnika. Četnička obsada trajala je puna 72 dana i hrabra obrana uspjela je zapriečiti veći pokolj nego li u Foči. Prva bojnaje zatim 14.

         

        035

         

         

        XI. napustila Višegrad smjerom Priboj-Goražde-Foča-Kalinovik gdje je 18. XI. Odbila manji napadaj četnika. Izvješće kaže: »Talijanski zapovjednici i njihovejedinice za sve vrieme kretanja od Kalinevika prema Nevesinja nisu nam ni u čemu izašle ususret i ničim pomagale naše djelovanje. Upada u oči njihovo pasivno držanje prema nama i velika razlika između jedinica alpinske diviziiez".

         

        HRVATSKE BORBE

         

        SVE do njemačkog napadaja na Sovjetski Savez. Dne 22. lipnja 1941., Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je tada brojila od osam do dvanaest tisuća članova, bila je mirna i nije napadala sile Osovine držeći se ugovora Hitler-Staljin o međusobnoj suradnji i nenapadaniu. Zbog toga ni Niemci nisu

         

         

         

         

        slika

        Predstavnici hrvatskih građanskih i vojnih oblasti, na čelu s velikim županom drom Stjepanom Heferom i generaloni Đuroni Igerom, dočekuju na osječkom kolodvoru dne 28. XI. 1941. domobranskd Bojnu loanitelja Višegrada - nakon stotinu dana borbi na Romaniji i na Drini

         

         

        036

         

         

        na području bivše Jugoslavije progonili komuniste ni njihovog generalnog sekretara Josipa Broza Tita - imenovanog od Kominterne komesarom nad jugoslavenskom partijom god. 1937., sa zavjereničkim imenom valter. Tek kad je napadnut Sovjetski Savez, jugoslavenski komunisti dobivaju zapovied Komunističke Internacionale: »Palite! Rušite!«. Kako navada sam Tito u svom članku Borba naroda porobljene Jugoslavije (Nova Jugoslavija br. 6 svibanj 1 944.) - najprije su se pojavili partizani u Srbiji. Dne 7. srpnja 1941. jedna partizanska skupina ubila je na vašaru u Beloj Crkvi dva žandara u službi njemačkog zapovjedničtva i taj dan proglašenje »Danom ustanka naroda Srbije«. Zatim se pojavljuju partizanski »odredi« u okolici Valjeva, Kragujevca, Homolja. To su, kako kaže Broz, »grupe od 20 do 30 vojnika, koje imaju jednu ili dvije puške i malo bombi«. Oni su, dakako, napadali samo manje neprijateljske skupine vojnika ili vršili djela sabotaže kad nije bilo veće opasnosti. Njihova loznika bila je: »Zapali, pripucaj – pa

         

         

        slika

        Stožer I. bojne 4. domobranske pješačke pukovnije, studeni 1941. Usredini zapovjednik Bojne branitelja Višegrada podPukovnik Zdenko Begić; oko njega satnici Poljanić, Schreiber, Urkljan, Ahmed Tutić te ostali častnici bojne.

         

         

        037

         

         

        pobegni!« U Crnoj Gori, gdje je među školanim ljudima i dacima bilo razmjerno puno komunista, dne 13. srpnja 1941. podignutje ustanak proti Talijanfma i privremenoj Crnogorskoj narodnoj upravi. Na tisuće Crnogoraca, na dani znak, napali su brojne talijanske posade, osim na Cetinju i u Podgorici, te zarobile ili razoružale 6 000 Talijana, kako oni navode. U kolovozu 1941. odmetničke skupine - koje su se tada nazivale četnicima - ili u slučaju srbijanskih komunista - »gerilcima« - izkorišćavajući pomanjkanje većih njemačkih posada prolazno su zaposjele pojedine krajeve Mačve i Posavine, do Obrenovca. Trenutačno su zaposjeli Lajkovac, Ub, Ljig, Krupanj, Loznicu i Stolice, a prvih dana rujna 1941. Užice, Čačak, Užičku Požegu, Gornji Milanovac u zapadnoj i iztočnoj Srbiji.

        Tek polovicom kolovoza 1941. pojedini vode KPJ-u, na čelu s Titom, odlučili su se za oružanu borbu i otišli iz Beograda u Krupanj, a zatim u Užice gdje je oblikovan tzv. »Glavni štab partizanskih odreda Jugoslavije«.

        Tito je - kako piše - već u srpnju 1941. naložio »štabu partizanskog odreda« u Valjevu da stupi u vezu s četničkim generalom Dražom Mihailovićem, tada sakrivenim na Ravnoj Gori, i da ga predobije za zajedničku borbu. Dražaje odbio jer da on ne posjeduje dovoljno snage, a da bi svaki napadaj na Niemce izazvao težke odmazde proti srbskom narodu. Od prvog časa - kako iztiče Tito - surađivali su s partizanima četnički pop Vlada Zečević i poručnik Ratko Martinović. Čim je stigao na teren, Tito se uputio na sastanak s Dražom u selo Struganik, u kući vojvode Mišića. Draža je opet odbio stupiti u veće borbe, ali su se on i Tito ipak dogovorili da se neće međusobno napadati i da će živjeti u prijateljstvu, a da Dražini četnici neće ubijati partizane kao što to čine četnici vojvode Koste Pećanca u službi Niemaca. Kako navodi Tito, Mihailović je otvoreno govorio, jer je mislio da je on Rus. »... Rekao je bez okolišanja, da Hrvati, muslimani i svi drugi moraju biti najstrože kažnjeni, i nakon osvete, podvrgnuti potpuno Srbijancima. Kad sam se tome usprotivio, rekao je, da je njegovo gledište vrlo pravedno, naglašujući da su svi Hrvati

         

        038

         

         

        krivi zbog ustaških zločina, da su svi ustaše i izdajice koji su prodali Jugoslaviju Nijemcima. U rujnu 1941. partizani i četnici kapetana Račića opkolili su Šabac u Srbiji. Nakon napada na Šabac, koji nije imao uspjeha, Nijemci su doveli brzo dvije divizije, dvije ili tri ustaške pukovnije i nešto pristaša Ljotića te su istog mjeseca izvršili svoju prvu ofenzivu na nas, koja je trajala besprekidno do kraja studenog«. Partizani i četnici su pobjegli u gore Krupnja i Sokolske Planine, vukući sobom na tisuće kola žita i druge hrane. Partizani i 1 200 Dražinih četnika obkolili su tada Kraljevo, nu ubrzo su Mišićevi četnici napustili borbu, kadje postala žestoka.

        Zauzevši Užice, partizanima je došlo u ruke 100 teretnjaka i samovoza (automobila), tvornica oružja i strjeljiva, kožara, te podružnica Narodne banke s 55 milijuna dinara. Proizvedeno je 16 500 pušaka i 2 i pol milijuna puščanih naboja, što je znatno pomoglo naoružanje partizana. Tito se

         

        slika

        Vrhovni zapovjednik HOS-a s višim hrvatskim častnicima u Koprivnici god. 1944.

         

        039

         

         

        ponovno sastao s Dražom u selu Brajićima na Ravnoj Gori; ali nisu mogli doći do sporazuma o stvaranju zajedničkog zapovjedničtva i oblasti na »slobodnoj teritoriji«. Tito je ipak predao četnicima 500 novih pušaka i 25 000 naboja. Draža je također odbio da britanski častnik za vezu u njegovom »štabu« - satnik Hudson - prisustvuje razgovorima. Četiri dana nakon toga četnici su kod Užičke Požege napali partizane primljenim puškama i ubili komandanta šumadijskog odreda Blagojevića: Četinici su zatim otvorili pred Niemcima svoj odsjek kod Kraljeva i varkom oteli nekoliko zaplienjenih. Njemačkih oklopnjaka. 

        Kada je bila započela ofenziva proti četničko-partizanskom području u Srbiji, hrvatske postrojbe imale su zadaću spriečiti da se oni preko Drine ne prebace na područje NDH: Spisom br. 325 od 4. X. 1941., stožer 3. bojne III. domobranske pješačke pukovnije izvješćuje: »Ministarstvo hrvatskog domobranstva - Glavni stožer - br. 2988 - Tajno, od 23. IX. 1941. dostavio je sliedeće: U prvim danima mjeseca rujna godine 1941. pobunjenici su zaposjeli izvjestne predjele oko Koviljače, Zvornika i na desnoj obah Drine. Njemačke čete, koje su branile ova mjesta s njima svojstvenom hrabrošću, došle su ipak zbog velike nadmoćnostt pobunjenika u dosta težak polozaj, tako da su morali tražiti pomoć postrojbi našeg domobranstva, koje su se nalazile na lievoj obali Drine, oko Bjeljine i Zvormka. Dielom naseg domobranstva iz III. i IV. pukovnnije, pod zapovjedničtvom pukovnika Gruma prešle su Drinu u sjajnom naletu i u tjesnoj suradnji s ostalim odjelima poslije pobunjevičkih bandi brzo doprinele olakšanju u trenutačom položaju«. Tito ovu nuždnu obranu proti srbskom nadiranju preko Drine zove »paljenjm, pljačkanjem i ubijanjem ovag razbojničkog drustva  mirnim močvanskim selima i Pocerini".

        Vojskovođa doglavnik. Slavko Kvaternik izjavio je početkom listopada 1941. listu Hrvatski domobran u Zagrebu: »Odjeli hrvatskih domobrana, oružnika i ustaša bili su od

         

        040

         

        početka stvaranja Nezavisne Države Hrvatske u novopazarskom Sandžaku. Za vrieme cielog njihovog b9ravka u Sandžaku, ovi su odjeli, pod zapovjedničtvom vrstnih hrvatskih častnika, pokazali uzornu stegu, hrabrost i odvažnost u borbi, čime su ponovno posvjedočili da u hrvatskom narodu postoje i nadalje stare vrline, koje se izpoljuju na bojnom polju. Ratnički duh hrvatskog naroda došao je opet do izražaja u borbi s našim vjekovnim neprijateljima... Imena boraca, koji su se iztakli osobito kod Koviljače, Bjeljine i Zvornika, u borbi s bandama, svietli su znakovi za našu budućnost...«

        Hrvatski domobran br. 5 od 1. X. 1941. javlja: »Hrabre čete hrvatskog domobranstva brane već nekoliko tjedana uspješno granicu na Drini, na odsjeku od Zvornika do Rače. Odmetničke bande iz Srbije pokušale su zadnjih deset dana izvršiti nasilni prielaz preko Drine kod Balatuna i Lješnice, Branjeva i kod Čolopeka. Svuda su naše čete odbile uz najveću požrtvovnost napadaje brojčano nadmoćnih odmetničkih bandi. Sa svrhom olakšavanja napadaja kod Čolopeka, pokušalo je oko tisuću četnika obići obranu Zvorničke sa zapadne strane, s namjerom da kod Čolopeka urede mostobran, ali protunapadajem naših četa iz posade Zvornika i Tuzle, kod sela Ćapardi, razbijeni su i protjerani preko, Drine. Ovom prilikom zaplierijeno je veliko množtvo oružja, među ostalima i nekoliko strojnica te osobito važna četnička službena korespodencija«.

         

        ČETNIČKO-PARTIZANSKI USTANAK U LICI I KRAJINI

         

        Dne 27. srpnja 1941. jedan četničko-partizanski »odred« ubio je iz busije jednog hrvatskog oružnika i tri mjestna ustaše kod sela Srb u Lici - i to je prozvano »Danom ustanka naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini«. Slični napadaji vode se po Baniji i Kordunu, kako bi se izazvalo hrvatske odmazde i onda lakše namamilo pravoslavno vlaško pučanstvo u šumu, plašeći ga ustaškom osvetom. Sredinom kolovoza vode se već

         

        041

         

        manje borbe s četničko-partizanskim skupinama po Bosanskoj Krajini, gdje ih navodno već ima osam tisuća (promičbeno pretjerane brojke). Značajnije borbe vode se oko Drvara, Oštrelja, Bosanskog Petrovca, Grahova i Glamoča. (Tito: »Neprijatelj je u tim borbamu upotrebio sve vrste oružja, pa i avione«). Vode se okršaji oko Priedora i Jajca - (»gdje učestvuju ustaške trupe«). Najlakši način sabotaže jest razaranje slabije zaštićavanih pruga, kao one Jajce-Banja Luka i Sarajevo-Brod. Također i napadaji iz zasjede na manje hrvatske odjele. Tako Bilten Glavnog štaba partizanskih odreda Jugoslavije od 26. VIII. 1941. donosi: »... Kod Broda ubijenje veći broj ustaških vojnika... Kod Vlasenice ubijena su dva žandarma, a šest je zarobljeno i dva ustaša sem njih... Partizani su zauzeli Vlasenicu, obrazovali narodni sud i osudili sve izdajnike i neprijatelje naroda... (tj. sve izpravne Hrvate - op.p.). Kod toga mesta partizani su napali i razoružali sto hrvatskih vojnika (koje su na prevaru izručili Talijani - op.p.). Osim Vlasenice, partizani (zapravo četnici - op.p.) su zauzeli Han Piesak, ali

         

         

         

        slika

        Pitomei Ustaške dočastničke škole, Zagreb god. 1944.

         

        042

         

        su se morali povući... Isto tako na Majevici vode se žestoke borbe sa raznim žandarmeriskim stanicama...« Koncem rujna 1941. održano je partizansko vojno savjetovanje u Stolicama kod Krupnja u Srbiji, kojemu je prisustvovala većina »komandanata štabova« Srbije i Crne Gore, kao i komandanti raznih većih »odreda« iz Hrvatske i čak neki iz Slovenije. Tu je sam Tito »ukazao na mnoge nedostatke u razvitku partizanskog pokreta, naročito u nekim organizacijama u Hrvatskoj i Slovenačkoj... Ne samo sektaštvo već se i u pogledu razvijanja oružane borbe, u prvim mesecima pokazalo izvesno kolebanje kod nekih partijskih organizacija u tim krajevima... U Hrvatskoj je, na primer, za vreme priprema došlo skoro do razbijanja Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, jer su počeli neki ljudi sa strane da se upliću u rad CK KPH i optužuju najbolje drugove iz rukovodstva da su špijuni itd...« Na ovom sastanku pretresena je mogućnost stvaranja »slobodnih teritorija« i u drugim krajevima izvan Srbije, da se prošire tzv. »narodno-oslobodilački odbori«, kojima su partizani htjeli prikazati neku svoju »zakonitu vlast«, a sa svrhom uplitanja što većeg broja stanovničtva u taj pokret, bez obzira na posljedice. Zatim je odlučeno da se svagdje postrojavaju partizanski »bataljoni« (200-300 boraca), podieljeni u čete i vodove. Također je rješeno »da se na bilo koji način dode do sporazuma s Dražom Mihailovićem za zajedničku borbu«. Na području NDH nisu baš cvale ruže partizanskom pokretu, jer kako piše Vladimir Dedijer u svojim Prilozima za biografiju J.B. Tita (Zagreb 1954.) - »... u Hrvatskoj se dogada da ne samo seljaci, već i radnici izručuju komuniste ustašama...«. Hrvatski narod je jasno uočio da se tu radi o uglavnom srbskom pokretu za uništen je Države Hrvatske i uzpostavu tamnice Jugoslavije, ma koliko god partizani vješto operirali s obećanjima »Radićeve seljačke republike Hrvatske«, »radničke hrvatske republike«, »sovjetske Hrvatske« i s imenima braće Radića i matije Gubca (čije je ime nosilo

         

        043

         

        dvadesetak partizanskih jedinica). Hrvatski partizani bili su uglavnom fanatisti, koji su vjerovali u međunarodnu solidarnost, iskreno jugoslavenstvo i bezklasno družtvo u pravom socializmu i komunizmu - dok su Srbi i Srbijanci - kao i uviek u svojoj primitivnosti - išli bez oklievanja i skrupula prema stvaranju Velike Srbije i srbijanske prevlasti nad ostalim narodima - bilo pod kraljevskim, bilo pod crvenim plaštem.

        Dne 2. studenog 1941. došlo je kod Užica do borbe između srbskih partizana i 800 srbskih četnika u kojoj su četnici bili poraženi. Započela je samo borba za vlast u budućoj Velikoj Srbiji podjugoslavenskim plaštem. Partizani su počeli nadirati prema Ravnoj Gori, ali su prekinuli napadaj na Mihailovićevu molbu. Uskoro su Niemci izvršili jak napadaj od Kraljeva do Drine. Četnici su kod Gornjeg Milanovca razoružali i skinuli na prevaru 500 partizana i izručili ih Niemcima u Valjevu. Dne 25. XI. partizani su iztjerani iz Užica i Čačka i, nakon velikih gubitaka, počeli su se povlačiti prema Sandžaku, dok su manji »odredi« pobjegli u unutrašnjost Srbije. Stvorile su se u to vrijeme I. i II. »srpska partizanska brigada« - prve veće jedinice, s 800 -1 000 boraca. Kako su 3 500 crnogorskih partizana također doživjeli neuspjeh u napadaju na Plevlju u Sandžaku, partizani su uvidjeli da im odgovara prebaciti što više borbu na područje NDH. Na taj način će se uništavati hrvatska, a ne srbska zemlja i pučanstvo, a osim toga tamo ipak Niemci i Talijani ne mogu postupati tako bezobzirno kao u Srbiji i Crnoj Gori. Borbe su se zato produžile na Rogaticu i Zvornik, Vlasenicu, Han Piesak i Srebrenicu. Na Romaniji je stvorena četničko-partizanska »republika« u kojoj su se kraljevski dvoglavi orlovi pomiešali s petokrakama. Tito veli, da su »borbe s ustašama u Lici i na Kordunu bile vrlo žestoke, kao i na Petrovoj Gori, protiv koje je neprijatelj poduzeo široku ofanzivu...« Nakon što su se malo odmorili u Sandžaku, partizani izvađaju svoju namjeru prebacivanja u NDH. U Rudom stvaraju svoju »Prvu srpsku proletersku brigadu«, tj. jedinicu, sastavljenu od samih članova partije.

         

        044

         

        Tito veli da je u to vrieme došlo do težkog položaja u iztočnoj Bosni, gdje su četnici, na čelu s Dangićem i Todorovićem, također ustali proti partizanima i počeli surađivati s Niemcima. Mnogi Srbi su napuštali partizane i prelazili četnicima ili se vraćali kućama. Kad je partizanska glavnina počela nadirati u Bosnu, mnogi Srbi su se opet vratili partizanima. U prosincu vode se borbe kod Vareša i na Romaniji. Na partizane je izvršena nova ofenziva, iz smjera Zvornika i Višegrada, uzduž pruge Višegrad-Sarajevo i od toga grada preko Romanije. U ovim borbama, kako kaže Tito, sudjelovale su brojne ustaške i domobranske jedinice. Zbog velike zime borbe su bile vrlo težke. Zbog pomanjkanja strjeljiva - kako kažu - partizani su bili prisiljeni napustiti Rogaticu, Vlasenicu i druga mjesta. »Prva proleterska« se podielila: jedan dio, s Titovim »štabom«, prešao je preko Glasnica do Jahorine Planine, dok je drugi prošao kraj Sarajeva i preko Igmana stigao do Foče. Manje partizanske jedinice infiltrirale su se u središnju Bosnu. U tim pohodima, sa zimom s 25 stupnjeva izpod ništice, smrzlo se 160 - partizana, a mnogima su morale biti

         

         

         

        slika

        Satnik hrvatskog dornobranstva, godine 1942. U vrdo kratkom roku oružane snage Nezavisne Države Hrvatske izobrazile su uzoran častnički stališ (kadar) koji je većinom dao svoje živote za Hrvatsku.

         

        045

         

        odrezane noge. Tito tvrdi da je prva kolona uspjela na Jahorini zaustaviti napredovanje ustaša. Brojne četničke jedinice stavile su se pod zapovjedničtvo partizana jer su ih njihovi vođe napustili u biegu. Zaposjednuta su mjesta Foča, Goražde i Čajniče gdje su se partizani odmarali i novačili nove borce, uglavnom među pravoslavnim stanovničtvom. Tiekom veljače i ožujka 1942. oko 10 000 četnika prešlo je partizanima, pod nazivom »dobrovoljačkih odreda«. Borbe u Srbiji, oko Užica i drugdje, partizani zovu. Prvom, a. borbe u iztočnoj Bosni u zimi 1941.-42. - Drugom ofenzivom (Niemaca i drugihj.

        Tiekom ciele zime 1941.-1942. partizansko-četnički „odredi“ vodili su težke borbe na odsjeku Jahorina-Romanija, oko Rogatice, koju su obkolili, kao i Kalinovik. Također se vode borbe u Crnoj Gori i Sandžaku. Srbijanskejedinice, koje su se nalazile oko Priepolja i Nove Varoši u Sandžaku, prešle su u Bosnu, u Čajniče, gdje je osnovana »Druga srpska proleterska brigada«. Pma i Druga brigada dobile su nalog očistiti Vlasenicu i Srebrenicu. od četnilca Dangića i Račića, koji su se povukli u Srbiju, preko Drine. Kod Borike uništen je četnički »štab« za rogatički kraj. Partizani su pri debelom

         

         

         

        slika

        Hrv. dočastnici Ivan Skulec, Marko Grgurević i Dane Hodak god. 1944.

         

         

        046

         

        sniegu prešli preko planine Devetke sa svoje dvie »brigade«, a zatim su se vratili u područje Goražde-Čajniče, pred viestima da se proti njima sprema nova, tzv. Treća ofenziva. U Crnoj Gori vodile su se međutim jake borbe između partizana i četnika Baje Stanišića i Pavla Đurišića tP Talijana. Jedan dio partizana tu je prešao četnicima, koje su naoružavali Talijani. Crnogorski partizani, pritisnuti četničkim snagama, morali su bježati iz Crne Gore u. Bosnu. Treća ofenziva proti partizanima započela je početkom travnja 1942. u Bosni i Crnoj Gori, a kasnije se proširila na Sloveniju i Dalmaciju te na Kozaru. Talijanska divizija Pusteria i četnici djelovali su u Sandžaku i Crnoj Gori, a druge talijanske snage oko Herceg Novog, Gacka, Nevesinja i u sarajevskoj dolini. Napadaj na partizane je usmjeren crtom Plevalja-Čajniče-Foča. Iz smjera Sarajeva hrvatske i njemačke snage nadirale su u smjeru Rogatice i Goražde. Borbe su zapečele sredinom ožujka i trajale sve do 20. lipnja 1542. Partizani su bili odbačeni

         

         

         

        slika

        Poglavnik s hrvatskim pukom u Bosanskoj Krajirri, godine 1942. Rekao je: »Hrvati muslimani bili su uviek najvjerniji i najtvrdi sljedbenici Ante Starčevića i njegove nauke«. I branitelji Države Hrvatske!

         

        047

         

        iz Bosne u Crnu Goru. Sredinom svibnja 1942. oslobođena je Foča. Partizani su se sada povlačili i iz Sinjajevine planine u Pivsku Planinu i Hercegovinu, prelazeći preko Durmitora. Na odsjeku Goranskog i Gackog odigrale su se najžešće borbe ove ofenzive. Podhvatne snage vršile su pritisak na partizane iz triju smjerova. Kako bi izbjegli obkoljavanje na Pivskoj Planini, partizani su se preko Volujka i Maglića (najviši vrh u NDH, 2387 m) povukli prema rieci Sutjesci u jugoiztočnoj Bosni. Prva i druga »proleterska brigada« žurno su poslane u Gacko i u smjeru Golije, kako bi se spriečilo zaustavljanje partizanskog povlačenja u smjeru Gacka i Čemerna i na gornjoj Sutjesci. Tito priznaje, da su pri tome ove »brigade« imale velike gubitke, pogotovo od težkog topničtva, usredotočenog oko Gackog, koje je pucalo na partizanske kolone u biegu prema Crnoj Gori. Nakon vrlo oštrih borbi na bosansko-hercegovačko-crnogorskoj tromeđi, partizani su zajedno sa svojim ranjenicima prešli na prostor Tjentišta i Kalinovika. Tamo su postrojene dvie crnogorske, jedna sandžačka i jedna »hercegovačka« - »udarna brigada«. Na tom važnom odsjeku prestala je i tzv. Treća ofenziva. U ovim borbama partizani su imali velike gubitke, ali njihova glavnina nije uništena zahvaljujući u prvom redu talijanskom i četničkom popuštanju u borbi, dok Hrvati i Niemci nisu imali dovoljno snaga da ih sami unište....

         

        Borbe su se sada usredotocale na Kozari, u sjevernozapadnoj Bosnu, gdje su partizam bili stvorili svoju šumsku »republiku«: Te su borbe vodene neobičnom žestinom

         

         

         

        slika

        Hrvatski bombaš "Stuka" t. hrv. strovalničkog jata, od. 1944.

         

        048

         

        i u njima su uglavnom sudjelovali hrvatski gorski sdrugovi i Crna legija. Tiekom skoro dva mjeseca borbi u ljetu 1942., partizani su izgubili oko 4 000 boraca, a i hrvatski gubitci su bili znatni, na ovem vrlo težkom gorovitom i šumovitom području podesnom za gerilsko ratovanje (četovanje).

         

        Titov »štab« je zatim ostavio u iztočnoj Bosni »VI. bosansku udarnu hrigadu«, a u prostoru Tjentište-Kalinovik jednu crnogorsku i jednu »brigadu« iz Hercegovine. Tito sa svojim »štabom« i dvie srbske, jednam sandžačkom i jednom crnogorskom »brigadon« odlučili su izvršiti brzi prodor prema zapadnoj Bosni (Krajini). Ove četiri »brigade« prolazile su preko naj neprohodnijih planina koncem lipnja 1942. - Zelengore. Treskavice, Bjelašnice i Igmana te preko Konjica, Prozora, Duvna, Livna itd..., u razponu od 70 km, rušeći, ubijajući i paleći svc što je biio hmatshog. Iz busije je napadnuta praga Mostar-Sarajevo, u prostoru Tarčin-Rama, gdje su

         

         

        slika

        Hrvatska, je imala idealističku mladost koja se neustrašivo borila i ginula za slobodu svog naroda i svoju Državu. Ona se nije borila proli nijednom narodu, već samo branila svoje.

         

         

        049

         

        uništeni svi mostovi te pruga u duljini od 80 km, popaljene sve postaje i uništeno 40 lokomotiva i nekoliko vlakova. Zarobljeno je nekoliko stotina hrvatskih i drugih vojnika, od kojih su mnogi poubijani, te prolazno zaposjednuti Konjic i Ostrožac. Jedna partizanska kolona nastupala je preko Igmana pokraj Sarajeva i nakon razaranja pruge krenula prema Kreševu, Fojnici i Bugojnu. Druga kolona nadirala je u smjeru željezničkih postaja Bradina i Konjic te nakon razaranja pruge i dva dana krvavih borbi zauzela Prozor. U međuvremenu je prva kolona ušla u Gornji Vakuf i tako su se obje kolone spojile za nastavak daljnjih napadaja i razaranja. Partizani su u Bosanskoj Krajini pak zauzeli Priedor, kako bi olakšali pritisak na Kozaru koja je bila obkoljena od domobransko-ustaških snaga.

        Dolazak četiri srbijansko-crnogorske »brigade« u  zapadnu Bosnu dao je novog poleta tamošnjim i okolnim partizanima, pa su redom zauzeta slabo branjena mjesta Livno, Tomislav-Grad (Duvno), Jajce, Donji Vakuf i druga. Padom Livna ojačan je i partizanski pokret u Dalmaciji koji je uglavnom nastao kao odgovor na talijanski fašistički teror. Svi ovi uspjesi partizana u Bosni i Hercegovini mogu se uglavnom zahvaliti II. talijanskoj armati koja je izbjegavala borbe, a na biegu ostavljala puno oružja i strjeljiva, kojega su častnici i vojnici osim toga prodavali partizanima ili mienjali za hranu. (Jedna puška za kokoš, strojnica za ovcu, top za kravu ili pak po 12 kuna za metak). Tako su partizani mogli stvoriti nove »brigade« u Bosanskoj Krajini, Dalmaciji, Lici i Sloveniji. Sada su se partizanski »odredi« prozvali »Narodno-oslobodilačkom vojskom i partizanskim odredima Jugoslavije« (NOV i POJ). Kako bi s nekim uspjehom mogli proslaviti 25-godišnjicu sovjetske Oktobarske revolucije, partizani su odlučili napasti s pet »brigada« - više od 5 000 partizana, grad Bihać kojega je branilo pet slabih domobranskih i ustaških bojni (2 500). U isto vrieme su dvie »brigade« izvršile napadaje za skretanje pozornosti u Baniji, a »krajiški odredi« napali su Bosanski Novi i Ključ. Za iznenadni napadaj na Bihać partizani

         

        050

         

        su razpolagali s nekoliko zaplienjenih talijanskih mužara (haubica) od 75 mm, koje su poslali teretnjacima iz Bosanskog Petrovca, te s dva talijanska laka oklopnjaka. Iznenadno napadnut od partizana, koji su neočekivano došli iz daljine od 2.50 km, Bihaćje pao nakon žestoke borbe od 3. do 5. studenog. Bio je to prvi važniji grad koji je pao u partizanske ruke na području NDH. Partizani su sada prilično kontrolirali područje od 50 000 četvornih kilometara, koje se prostiralo od Kupe skoro do Neretve - uglavnom zahvaljujući Talijanima. Na tom prostoru, koji su oni zvali »slobodna teritorija« nalazila su se, osim Bihaća, mjesta Ključ, Drvar, Petrovac, Jajce, Glamoč i Livno. Na zapadu je sizalo do blizine Gospića, a na iztoku do Banje Luke. Izvan tog prostora postojale su samo male partizanske skupinice u ostalim hrvatskim krajevima. Nakon pada Bihaća partizani su prodrli i u središnju Bosnu te zaposjeli mjesta Prnjavor, Kotor Uaroš, Teslić i druga. U Bihać je sada prešao Titov »vrhovni štab« te Centralni komitet KPJ-u.

         

         

        051

         

        CRNA LEGIJA

         

        ... barut miriše

         

        Veseli se goro Rornanijo,

        Ustaša je ranu prebolio!

         

        U POVIESTI hrvatskog domovinskog rata 1941.-1945. legendarno mjesto zauzimlje glasovita Crna legija. Začetak ove najslavnije ustaške jedinice nalazi se u dvjema sarajevskim ustaškim bojnama (800 boraca) pod zapovjedničtvom satnika Bećira Lokmića. Te su bojne bile oblikovane za obranu proti velikosrbskoj četničkoj navali koja izbija ljeti 1941. Prvi četnički napadaj zbio se kod sela Blažuja, 15 km od Sarajeva, kada je iz busije napadnut jedan teretnjak te pada ustaški dužnostnik Ilija Trogrlić s četvoricom ustaša. Zatim četnici Save Derikonje napadaju selo Sjetinu izpod Jahorine i ubijaju 60 mještana, među njima i žene i djecu. Sliede četnički napadaji u okolici Varcar Vakufa, Dervente, Zvornika itd...

        Povjerenik Glavnog Ustaškog Stana za Bosnu, satnik-povratnik Jure Francetić, rodom iz Otočca u Lici, tada 29 godina star, većje 3. i 17. svibnja 1941. uputio pučanstvu poziv da drži mir i red te surađuje u izgradnji NDH, jamčeći svakome, također i pravoslavnom pučanstvu, poštivanje i obstanak. Nu Kraljevska jugoslavenska vlada u izbjegličtvu neprekidno je pozivala na ustanak preko krugovala, što su uz pomoć srbijanske Nedićeve vlade četnički kolovode i provađali. Nakon poginuća Bećira Lokmića, Jure Francetić preuzima i zapovjedničtvo sarajevskih ustaških bojni od kojih uz pomoć satnika Rafaela Bobana stvara jaku borbenu jedinicu. Kako nije bilo drugog sukna za odore, osim crnoga, taje postrojba prema boji svoje odore prozvana Crnom legijom. Pročelnik Operativnog odjela Hrvatskih oružanih snaga, generalbojnik

         

        052

         

         

        vitez Fedor Dragojlov, piše u Švicarskom vojnom časopisu: »... Položaj u iztočnoj Bosni bio je težak... Zadaću pokretnih udarnih snaga preuzima u širem prostoru Sarajeva tzv. Crna legija. To je bila postrojba, što ju je ustaški bojnik (kasnije pukovnik) Jure Francetić sastavio od triju bojni, vrlo dobro naoružanih, pokretnih za suzbijanje četnika i partizana, što su bili preplavili iztočnu Bosnu. U nju su se novačili dobrovoljci, muževi i mladići iztočne i južne Bosne, čiji su domovi bili opustošeni ili čiju su rodbinu četnici i partizani poubijali. Jačina Crne legije iznosilaje u početku od 1 200 do 1 500 ljudi, a ime je dobila zbog njezine crne odore. Njezin najuspješniji podhvat bio je, kadje u veljači 1942. napala četnike u području iztočno od Romanije, te ih iz okolice Vlasenice i Srebrenice protjerala preko Drine«.

         

         

        JURE FRANCETIC

         

        Izobrazitelji iz Poglavnikove tjelesne bojne - ustaše-povratnici Krune Devčić, Jozo Dadić, Božo Vidov, Vodopija, Munetić i drugi preuzeli su izobrazbu Crne legije u vojarni na Koševu kod Sarajeva. Ubrzo zatim Legija ulazi u oštru zimsku borbu s četnicima i goni ih kod Kasindola, Vareša, Brgule, Zuleta, Doboja (Ševarlije), na Ugar Planini (Turbeta), kod Korićana i Konjica. Koncem 1941. u dvodnevnom pohodu Legija čisti obronke Paklenice i kraj od Maglaja prema Sjeveru, do Bradarića. Dne 11. siečnja 1942. vodi pobjedonosnu borbu kod Krivaje i Vijka, a zatim kod Careve Ćuprije, Olova, Krivajića, Vozuče i Zavidovića, na Podromaniji i kod Glasinca. Na najvišem vrhu Romanije iztiče hrvatsku ratnu zastavu, skidajući četničku. Dne 20. veljače oslobađa Senkoviće, a zatim Sokolac, Vidrić, Žliebove i Košutić. Dana 1. veljače oslobađa Han Krum, Han Piesak, Mekote, Kusače, Crnu Rieku, Kraljevo Polje, Han Ploče, Vlasenicu, Milića Selo i Drinjačak. Dne 9. travnja progoni četnike kod Bratunca i tuče kod Bjelavac Sela

         

        053

         

         

         

        slika

        Zapovjednik 1. ustaške pukovnije (Crne Legije) pukovnik (posmr-tno krilnik) vitez Jure Francetić i 5. ustaškog sdruga. kasni je divizi je, pukovnik (poslije general HOS-a) vitez Rafael Boban. Obojica su svršili častničke odnosno dočastničke tečajeve u Prvoj emigraciji, a Francetić i u bivšoj jugoslavenskoj vojsci (gdje je bio lišen čina zbog svog hrvatstva). Pokazali su pravu vojničku nadarenost u gerilskom pa i frontalnona ratovanju, što im priznaje i neprijatelj. Pali su za slobodu svog hrvatskog naroda i svoju Državu Hrvatskoga narod ih je opjevao u brojnina pjesmama

         

         

        i Srebrenice. Na sam Deseti Travnja 1942. podpukovnik Jure Francetić šalje Poglavniku na dar čuturicu vode iz Drine - iztočne granice NDH. Sliedećeg dana nastavlja se podhvat prema Viogori i Bratuncu, a 18. IV. kod Kusača. Dne 20. travnja  Legija oslobađa Staro Brdo, Slap, Luku, Peći, Skelan i Fakoviće.

        Borba Crne legije nije završila na Drini. Ljeti 1942. ona sudjeluje u uništenju »partizanske republike« na Kozari. Nakon toga dio Crne legije vodi borbe kod Livna. U Kupresu god.1942. šest stotina »Crnaca« - kako su ih zvali - sudjeluje u obrani Kupresa te zajedno s mjestnom vojnicom težko porazuje partizanske »brigade« u dva dana i dvie noći borbe. Većinu borbi Crna legija vodilaje pod osobnim zapovjedničtvom Jure

         

        054

         

         

        slika

        Ustaški krilnik vitez Jure Francetić – junak nad junacima

         

         

        Francetića koji je zbog svog osobnog junačtva odlikovan Velikom zlatnom kolajnom Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, s naslovom viteza, a za vojno umieće Željeznim trolistom.

        Dne 26. VIII. 1942. Jure Francetić promaknut je u čin pukovnika i imenovan zapovjednikom stajaćih sdrugova Ustaške vojnice - tj. Postrojbi za obranu hrvatskih mjesta koje su brojile dvadesetak bojni s nekih 15 000 boraca. Zapovjedničtvo 1. ustaške pukovnije - kako se službeno zvala Crna legija - preuzima pukovnik Stipković i ona djeluje na prostoru od Sarajeva preko Romanije do Sokolca, Zvornika i Rogatice. Kasnije je pukovnija pretvorena u 1. ustaški pokretni sdrug, a Bobanova bojna u 5. ustaški sdrug u Podravini. U težkim borbama Crna legija imala je velike gubitke po je malo od prvotnih boraca ostalo na životu.

        Uz imena Jure i Bobana ostala su zapisana i ona Kršuljeve i Vasiljeve bojne, Lojine satnije, zatim imena bojnika Frane Sudara, Obradovića i Dadića, satnika Stanarevića i junačkog glavara stožera Bobanovog sdruga Gude Pogačnika. U izvršavanju svoje dužnosti zapovjednika stajaćih sdrugova Ustaške vojnice, pukovnik vitez Jure Francetić obilazi neumorno posade raznih mjesta te postrojava daljnje bojne za obranu ugroženih područja. Kako bi uzmogao što prije biti na ugroženim točkama, često je letio krhkim školskim zrakoplovima koji su se spuštali na najnepovoljnijim zemljištima. Prigodom jednog lieta u Gospić, koncem godine

         

        055

         

        1942., dvokrilni školski zrakoplov uzorka Buecker imao je kvar na stroju pa se morao prisilno spustiti kod Slunja. Francetić se zajedno s pilotom branio do posljednjeg naboja od partizana - bivših četnika - te na kraju zadobio težku ranu sjekirom po glavi. Partizansko vodstvo mislilo je zamieniti ga za svoje zarobljene prvake, ali je u međuvremenu Jure umro - 27. ili 28. prosinca 1942., ne navršivši ni 31. godinu života.

        Poglavnik dr. Ante Pavelić posmrtno je dne 8. travnja 1943. promaknuo viteza Juru Francetića u čin krilnika - ustaškog generala, čin kojeg je postiglo svega četvoro ustaša (Marko Došen, Slavko Kvatemik, Jure Francetić i Ante Vokić). Zaslužio je! Čak i neprijateljski pisci odaju i dan-danas priznanje junačtvu ustaškog krilnika viteza Jure Francetića.

         

        JURIŠ

        BORBE ZA OSLOBAĐANJE PRUGE DOBOJ-MAGLAJ

        (PROSINAC 1941.)

         

        UZKOTRAČNA željeznička pruga, koja počinje u Brodu na Savi te preko Sarajeva i Mostara vodi do Dubrovnika, bila je jedina željeznička veza koja je spajala hrvatsko državno područje sjeverno od Save s morem, preko Bosne i Hercegovine. Dielom pruge Doboj-Maglaj, u dolini Bosne, gospodarili su s brda kraj pruge četnici i nešto partizana, koji su držali u svojim rukama Ozren Planinu, jugoiztočno od Doboja. Sama pruga nije bila porušena, ali je promet bio zaustavljen. Pruga je morala biti branjena hrvatskim oklopnim vlakom. Hrvatske snage držale su i gorje zapadno od pruge. Pod kraj studenog 1941. osvojio je neprijatelj i vrh Glavicu, nekih 7 km jugoiztočno od Doboja, razbivši jednu novopostrojenu domobransku bojnu. Bio je ugrožen i sam Doboj. U Doboju se nalazilo zapovjedničtvo hrvatske Pete divizije te dvie domobranske bojne s topničtvom. Od

         

        056

         

        njemačkih snaga samo jedna manja jedinica pričuvnika za čuvanje pruge. Hrvatsko vojno zapovjedničtvo izdalo je nalog za veći podhvat da se odtereti Doboj, očisti pruga Doboj - Maglaj i protjera neprijatelja s Ozrena. Početak podhvata bio je odreden za 2. XII. 1941. Vodstvo zahvata dobilo je zapovjedničtvo II. sbornog podmčja hrvatskog domobranstva,

         

         

         

         

        karta

        Bitka na Ozren planini, prosinca god. 1941.

         

         

        057

         

        kojemu su stavljene na razpolaganje 3 domobranske bojne, dvie bitnice brdskih topova 5. divizije, 4 ustaške bojne (1 200 čarkara) te jedna bojna Crne legije koja je došla iz Sarajeva nekoliko dana iza početka podhvata.

        Dvjema domobranskim bojnama nije uspio napadaj sa sjevera. Ona na sjeveroiztoku zapela je na padinama Glavice, a ni ona neštojužnije nije mogla napried. Treća, najjužnija bojna, koja se sastojala od legionara, osvojilaje nakon četiri dana borbe vrhove sjeveroiztočno od Paklenice. Nakon toga je središnja bojna zauzela uzvisine sjeveroiztočno od Trbuka. Bojna Crne legije je nakon toga u dvodnevnom pohodu očistila obronke iztočno od rieke Bosne, od Maglaja prema Sjeveru, no samo do sela Bradarić, kad je pozvana natrag u Sarajevo. Vrh Glavica bio je još uviek u neprijateljskim rukama. Napadaj četiriju ustaških bojni sa sjeveroiztoka, preko rieke Sprače, ostao je bez uspjeha te su se one morale ponovno prebaciti na drugu stranu rieke. Konačno je osmog dana nakon početka podhvata uspjelo jednoj satniji najjužnije bojne, na čelu sa zapovjednikom pukovnije, noću na juriš zauzeti Glavicu. Neprijatelj te sa svih strana povukao na vrhove Ozrena gdje je i ostao.

        Željeznički promet je bio ponovno uzpostavljen, a pruga očišćena. Tu prugu četničko-partizanski neprijatelj više nije dobio pod svoj nadzor.

        Javljeno je da je u borbama palo 300 četnika i partizana te 30 ustaša.

         

        U BORBI ZA SLOBODU

         

        U ISTO vrieme dok četnici divljaju po iztočnoj Bosni i Hercegovini, pojavljuju se i na području središnje Bosne. Na udaru su sela Šipovo i Gerzovo kod Jajca, a zatim Bugojno, Donji i Gornji Vakuf te udaljena sela kotara Travnik.

         

        058

         

        U borbu proti četnicima na ovom prostoru stupa 9. domobranska pješačka pukovnija, sa stožerom u Travniku, pod zapovjedničtvom pukovnika Artura Gustovića. Ova pukovnija, u jačini od svega dvie bojne s tisuću domobrana, vodi težke borbe s četnicima i nanosi im znatne gubitke na crti Jajce-Šipovo-Geizovo- Donji Vakuf. Te borbe vodi 9. pukovnija od ljeta 1941. do polovice 1942. Posebno težke borbe ima I. bojna u Donjem Vakufu početkom 1942., po sniegu, kiši i oštroj zimi. Odmetnici su na ovom području brojniji od branitelja, a cilj im je pod svaku cienu zauzeti Donji Vakuf i odrezati hrvatske jedinice iz smjera Jajce-Travnik-Bugojno. Padom ovog mjesta bio bi prekinut i promet na pruzi prema Travniku te Jajcu i Bugojnu. Na ovom odsjeku vrlo je težko dopremati strjeljivo i hranu 9. pukovnijijer četnici neprekidno napadaju po noći prugu Travnik-Donj i Vakuf, a osobito tunel i postaju Komari (kota 920 m) gdje dielovi pukovnije vode dugotrajne borbe. Prva bojna, na čelu sa satnikom Jaroslavom Šelom, junački brani Donji Vakuf, u borbi koja traje par dana i noći, i razbija četnike uz velike gubitke i protjeruje ih s tog područja. Četnici su istodobno poraženi kod Jajca, Šipova i Gerzova od dielova 9. pukovnije. Tiekom tih borbi zapovjedničtvo 9. pukovnije preuzeoje domobranski dopukovnik Franjo Šimić koji, nakon četničkog poraza, progoni i partizane s velikim uspjehom. Osobito se je iztakao u borbi za Jajce kadaje osobno upravljao strojnicom na bornim kolima i tjerao partizane iz grada. Šimić je također pokazao veliku hrabrost i sposobnost pri obrani Bugojna, Gornjeg Vakufa i Kupresa. Kasnije je preuzeo zapovjedničtvo 1. domobranske dobrovoljačke pukovnije koja se uglavnom sastojala iz ustaša iz Obrane, koji su bili obučeni u domobranske odore, kako bi mogli djelovati i ujužnoj Hrvatskoj, gdje Talijani nisu dopuštali pristup Ustaškoj vojnici. Nakon velikih uspjeha u borbama, pukovnik Šimićje ubijen iz zasjede u Mostaru krajem 1944. Posmrtno je promaknut u čin generala i dobio je naslov viteza.

         

        059

         

        Ne ćemo štedjeti ni krv, ni naše živote

         

        DALJNJE BORBE S ČETNICIMA NA PODRUČJU NDH

        ( 1941.-1944. )

         

        ZBOG velikih njemačkih odmazda za svaki napadaj - kadkada stotinu Srbijanaca za jednog Niemca – Draža Mihailović je odlučio prebaciti veći dio svojih ratnih napora na područje Nezavisne Države Hrvatske, da se prema njegovom političkom programu »sve srpske zemlje čiste od muslimana i ostalih narodnih manjina«. Već u prosincu 1941. Niemci javljaju da je Draža po svojoj prilici pobjegao u Bosnu, dok se on i dalje krio na Ravnoj Gori u Srbiji. Na području NDH, gdje razne četničke bande nisu sve skupa nikada prelazile 25 000 četnika, oni su se nakon neuspjeha u iztočnoj Hercegovini i Bosni uglavnom povukli s oružjem u svoja sela i obustavili svaku borbu proti Niemcima i Talijanima s kojima su počeli i surađivati. God. 1942. zapovjednik talijanske II. armate, general Roatta, stvorio je tzv. »Antikomunističku dobrovoljačku miliciju« (MVAC) od četnika i dao im do kraja godine 1 500 pušaka i nekoliko strojnica. Dne 22. XI. 1942. partizanski voda u Bosni Slaviša Vajner (»Čiča romanijski«) piše: »U suradnji sa bosanskim četnicima oslobodili smo srezove rogatički, vlasenički, i srebrenički u celini te delove kladanjskog, zvorničkog i sarajevskog, a uz vrlo malu našu

         

         

         

        slika

        Hrvatski oklopnjak uzorka Panzer l-A od 6 torva

         

        060

         

         

        slika

        Hrvatska dobrovoljačka milicija iz Čajniča u iztočnoi Bosni. Ona se u kolovozu 1941. nalazila pod zapovjedničtvom ustaškog bojnika-povratnika Joze Dadića koji je ujedno zapovjedao i 4. bojnom Crne legije u borbama na Podromaniji.

         

         

        surađnju osvojili su četnici dio fočanskog sreza na levoj obali Drine i samu Foču«. (Na sam Božić 1941. četnici su u Foči zaklali oko 900 Hrvata, uglavnom muslimana, a u kotaru daljnjih 6 000). Stožer njihovog zapovjednika Dangića nalazio se u Vlasenici, gdje je bio i »veliki broj ranjenih četnika i hrvatskih zarobljenika«. Njemački general Bader piše 27. I. 1942. da su četnici »dobro izvježbani« te da imadu puške, strojnice i četiri brdska topa. Niemci računaju da je Tito tada imao oko 6 000 - 8 000 boraca, a Dangić i Boško Todorović 20 000. Dne 15. siečnja 1942. započela je proti četnicima i partizanima tzv. Druga ofenziva, u kojoj su sudjelovale četiri domobranske pukovnije i pet bojni te Crna legija Jure Francetića. Četnici i partizani tu su se »uglavnom tukli protiv ustaša i domobrana« i opet ušli u Vlasenicu i Srebrenicu. Kako kažu srbijanski izvori, »Pavelićeva vojskaje ustanicima nanela znate gubitke« tako da je krajem siečnja Dangić ostao sa 10 000 četnika,

         

        061

         

        a partizani s 3 000 boraca. Zaplienjeno je dosta oružja, pa ijedna četnička oklopna kola, spaljenjedan njihov logor, oslobodeni brojni zarobljenici i pohvatan veći broj Dangićevih pristaša koji su odpremljeni u razne logore. Većina partizana potražilaje spas u talijanskoj zoni gdje je od četnika preuzela Foču dne 20. I. 1942. Partizanski glavešina Vukmanović-Tempo piše tada Titu da »... narod, četnici pa i partizanski borci s podsmehom govore o onima, koji su se povlačili« (tj. Tito i 1. proleterska brigada). Na pregovorima s njemačkim zapovjedajućim generalom Baderom u Beogradu i Nedićem, početkom veljače 1942. major Dangić je tražio da Niemci odstrane ustaše iz 17 »srezova« iztočne Bosne, među njima i sarajevskim, a da vlast preuzmu domaći četnici. Za uzvrat on će obustaviti svaku borbu proti Niemcima koji tamo mogu smjestiti i svoje posade. Bader je pristao na ove priedloge, ali je to spriečio izaslanik Hrvatske državne vlade dr. Vjekoslav Vrančić hrvatskim prosvjedom. Kako kažu četnički izvori, to je bilo samo zavaravanje - »dok gora ne prolista«.

        U travnju 1942. položaj četnika u iztočnoj Bosni neprekidno se pogoršavao, pod pritiskom Crne legije i drugih jedinica, pa su oni iztjerani i iz Drinjače dne 8. IV. Baderjavlja »da izgleda da je četnička skupinajako razbijena u borbama s hrvatskom vojskom i ustašama«. Dne 20. IV. on izvješćuje svoj Glavni stan u Solunu »o uspješnom napredovanju hrvatskog pukovnika Francetića proti glavnini Dangićevih odjela«. Dne 30. IV. javlja »da su neuspješni napadaji na Bratunac i Srebrenicu pokazali da ostatci Dangićeve skupine sada više nisu u stanju postići ni mjestimične uspjehe«. Prema Tempu, četnici su u borbi s ustašama kod Žliebova imali oko l00 ranjenih. On izvješćuje: »Izvestan broj Dangićevih boraca Nemci i oružane snage NDH zarobili su u samoj Bosni ili prilikom prelaza preko Drine. Drugi su se povukli u neprohodne planine, odakle su nastavili borbu«. Treći su našli rješenje »u primirju s okupatorskim vlastima«. Dolazi zatim do sukoba između četnika i partizana pa su četnici na Ozrenu,

         

        062

         

        Romaniji, kod Zenice i drugdje poubijali partizanske komesare i prešli na stranu Mihailovića.

        U proljeće 1942. zamoreni četnici započeli su pregovarati s oblastima NDH radi obustave neprijateljstva. To se je zbilo u središnjoj Bosni, na Trebavi, Ozrenu, kod Zenice i drugdje. Golub Mitrović sa svojim Zeničkim odredom, Cvijetin Todić na Ozrenu, Drenović i drugi, obustavili su borbu proti NDH i povukli se u stanovit broj sela s obe strane rieke Bosne, gdje su ostavljeni na miru. Nu kako kažu četnički i beogradski izvori, »oni su to prihvatili samo da se bolje spreme za odlučne borbe i ustanak«. Uskoro zatim, kako iznosi povjestničar Rasim Hurem (Prilozi, Sarajevo 1966.), oni su počeli zabranjivati seljacima da nose svoje proizvode u gradove te da idu u domobranstvo; počeli su napadati i ometati oružničke i domobranske obhodnje i straže, onemogućivali su rad državnih organa NDH, pljačkali i ubijali narod te uzpostavili četničku vlast. Zapovjedničtvo hrvatskog oružničtva izvješćuje 12. XII. 1942. da »četnici postaju svakog dana sve drzkiji i iz svega se razabire da su sporazumi s četnicima bez ikakove vriednosti«. Kako piše srbijanski pisac dr. Avakumović, »te borbe skupo su stajale bosanske Srbe, jer su 1941. i 1942. godine skozo svi četnici i partizani u Bosni bili Srbi pravoslavne vere".

         

        Dok su Nijemci predmnievali da Draža osobno vodi borbe u iztočnoj Bosni, pogotovo kod Olova i Rogatice, on se skrivao u šumama između Valjeva i Čačka u Srbiji - »krijući se po planinskim kolibama i kod ljudi, koji su znali šutjeti; on je često mienjao mjesto boravka i na taj način izbjegao potjeri Niemaca, a, i nekih nedićevaca i ljotićevaca.« Ljeti 1942. četničke bande počele su se oporavljati od udaraca koje su primili od ustaša i partizana prvih mjeseci 1942. Peta pukovnija Hrvatskog oružničtvajavlja 26. VIII. 1942.: »Na području krila Sarajevo nalazi se četnička skupina Save Derikonje. Iako su se poduzimali koraci da se s tom skupinom dođe do sporazuma, četnici su 11. kolovoza napali Ljubinju i Srednje (8-14 km

         

        063

         

         

        sjevero-iztočno od Semizovca) i nakon kraće borbe oba mjesta zauzeli. Poduzeta protudjelatnost naših oružanih snaga razbila je i potjerala četnike iz Ljubinje i Srednjeg, nu čim su se naše snage povukle u Semizovac, četnici su ponovno ušli u Srednje«. Ubrzo zatim četnici su izbačeni s kota 1253 i 1099 uz gubitak od 21 borca te su se povukli na planinske visove. Istog mjeseca, dolazeći iz Srbije, jedan četnički »odred« od preko stotinu ljudi prešao je Drinu kod Zvornika, i 8. kolovoza došao u sukob s ustašama ijedinicama 3. i 8. domobranske pješačke pukovnije s brdskim topovima. Unatočjakom odporu, četnici nisu uspjeli prodrieti u bosanske planine, već su bili primorani vratiti se preko Drine te su u borbama 8. i 9. VIII. imali 20 mrtvih. Malo kasnije tiekom dvaju tjedana, ustaše i domobrani su počeli veliki podhvat na Vučjaku. Hrvatsko izvješće kaže da je »šestog dana podhvata tri puta jedna bojna išla na juriš nakon predhodno izvršene pripreme haubicama i bacačima, ali je svaki put dobila samo u prostom, dok pobunjenički odpor nije bio slomljen. Tek četvrtim jurišem zauzeta je kota 290 ogorčenom borbom na nož. Četnici su pokušali na svaki način ponovno zauzeti tu kotu, ali su svi napadaji bili odbijeni«. Dne 2 i. VIII. četnici su vršili žestoke napadaje, a 29. VIII. hrvatska vojska napala ih je nakon topničke pripreme. Prema njemačkorn izvješću, na V'učjakuje poginulo oko 300 četnika,

         

        slika

        Državni tajnik hrvatskog domobranstva i doglavnik, general vitez Vilko Begić govori pred spomenikom hrvatskim palim ratnicima na Mirogoju u Zagrebu. Beogradske oblasti dale su u svibnju 1945. preorati ovo hrvatsko vobjno groblje.

         

         

        064

         

        dok ih je 300 bilo zarobljeno. Dvie domobranske bojne s haubicama i brdskim topovima povele su novi podhvat dne 4.rujna 1942. »Dne 7. IX. na padinama Lipljaka dolazi do borbe prsa o prsa. Topničkom vatrom neprijatelj je odbijen. Sutradan je hrvatska. vojska lomila očajnički odpor četnika na vrhu Lipljaka. Dan kasniju četnici dajujak i ogorčeni odpor, pa vrše  i izpad, ali su razbijeui točnom i jakom topničkom vatrom i djelovanjem bacaća«. Još 13. VI. četnici su pokušali zauzeti Foču, ali su bili odbijeni od ustaša koji su bili podpomognuti Hrvatskim zrakoplovstvom. U tom napadaju četnici su imali 30 mrvih. Sliedećih tjedana četnici su se sukobili nekoliko puta s ustašama i domobranima u okolici Foče gdje su poslana pojačanja. Dne 20.VIII. tamošnji četnički »odredi«, uz pomoć

         

        slika

        Dopredsjednik Hrvatske državne vlade dr. Džaferbeg Kulinović vraća se raztužen s posjeta žrtvama četničkog nasilja u Državnoj bolnici u Brčkom. Na suđenju Draži Mihailoviću utvrđeno je da su njegovi četnici poubijali najmanje 23 000 Hrvata u Bosni, Hercegovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji - a stvaran broj je sigurno veći. Hrvati su se morali braniti proti tolikom nasilju koje je zauviek pokopalo "jugoslavensku ideju"

         

         

        065

         

        slika

        Dočastnik Hrvatskog oružničtva, s privjeskom koji ih označavao. Partizanski general Ivar: Šib1 iznio je da su hrvatski oružnici bili opasni neprijatelji, pogotovo u uporrzoj obrani, i da su bili vrlo vješti u rukovanju lakim oružjem.

         

         

        četnika iz Crne Gore, prekinuli su željezničku prugu i cestovni promet Foča-Ustikolina. U 10 sati ujutro 2 500 četnika zu topničku i bacačku vatru krenulo je na juriš i tri sata kasnije zauzelo Foču. Stanovitom broju hrvatskih vojnika, sa 160 ranjenih, uspjelo je probiti se do Goražde. Uslied nagomilavanja hrvatskih izbjeglica slomio se i srušio most na Drini. Mnogo se građanskih osoba utopilo. Hrvatska posada iz Ustikoline se povukla, a nakon toga su četnici ušli u mjesto. Međutim su uskoro četnici morali napustiti Goraždu i Foču (22. VIII. 1942.). Dne 16. XI. vođene su borbe s četnicima na Igmanu i Majevici gdje su ustaše i domobrani poveli veći podhvat već sredinom prosinca 1942. Zarobljeno je preko stotinu četnika koji su poslani u zarobljeničke logore. Dr.Avakumović piše: »Na Kordunu, u Slavoniji, Sriemu ijednom dielu Like, KPJ je sticajem prilika bila glavni organizator oružane borbe protiv ustaša i uspela je preko svoje mreže mobilizirati većinu Srba, naročito mlađih. U zapadnoj Bosni, s izuzetkom predela oko Grahova i planine Manjače, komunisti su dobili prevagu 1942«. Četnici su prvih mjeseci 1942. držali samo mali broj pravoslavnih sela između Vrbasa i Une.

        Postavljanje paklenih strojeva, rušenje pruga i mostova (kao na pr. kod Višegrada i Ličke pruge), napadaji na promet na pruzi Brod-Sarajevo-Višegrad i Sarajevo-Brod odnosno

         

        066

         

        Zenica, bili su također dio četničkog terora u NDH. Na pruzi Sarajevo-Dubrovnik četnici su skidali pojedine Hrvate »i na licu mesta ubijali 1942. i početkom 1943. godine«. Kolovoza 1943. vršili su napadaje na manje željezničke postaje u Hercegovini, a u rujnu 1944. major Voja Lukačević napao je nekoliko željezničkih postaja u južnoj Hercegovini, ali nije uspio zauzeti Trebinje. Tito je ove četničke podhvate označio pred saveznicima »najobičnijim manevrom i jeftinim pravljenjem reklame«. Kod Širokog Briega četnici su pokušali otežati proizvodnju i prienos boksita. Hrvatska peta domoobranska pješačka pukovnijajavilaje 26. III. 1943. da su "četnici 26. ov. mj. palili šume na visovima od Dervente do Zenice, u obliku slova 'J' (Jugoslavija)«.

        Kako bi se spriečili napadaji na prugu Sarajevo-Brod, 369. Vražja divizija i dvie domobranske bojne izvršile su podhvat na Ozren. U izvješću od 15. IV. 1943. veli se da su četnici pobjegli prema Konjuh Planini, nakon što su imali 158 mrtvih i 148 zarobljenih, dok su hrvatske snage imale 38 mrtvih, 64 ranjenih i 21 nestalih. Tu je poginuo četnički komandant bataljona Jovan Bajkanović, a ranjen jedan od četničkih vođa, Todić. Četvrta hrvatska oružnička pukovnija javlja pak 30. IV. 1943. da su četnici djelatni na području velikih župa Vuka i u kotaru Bjeljina velike župe Posavlje. U svibnju 1943. na desnoj obali Bosne zaplienjeno je 10 četničkih strojnica i 500 pušaka. Tiekom svibnja 1943. Hrvatske oružane snage priredile su potjere i imale borbe sa četnicima kod: 3. Han Piesaka i Trnova; 4. kod Drače, 5. kod Pala i Žepe, 9. kod Trnova, 16. kod Tocionika, 17. na Jahorini, 21 . kod Mokrog, 24. kod Trešnjevca, 26. kod Podžeplja i 30. kod Sokolca i Jabučkog Sedla. Sliedećeg mjeseca četnici su bili gonjeni kako sliedi: 3. kod Gosteća, 7. kod Zenice, 11. kod Starog Brda, 12. kod Zenice i Zavidovića, 17. kod Okruglice, 19. kod Sarajeva, 21. kod Višegrada i 25. kod Novog Šehera. Dne 15. lipnja 1943. bombardirano je četničko uporište na Bieloj Gori, što je - prema srbskom priznanju - ostavilo jak dojam na zeničke četnike i zastrašilo ih.

         

        067

         

         

        Crnogorski četnici »vojvode« Pavla Đurišića izvršili su u veljači 1943. pokolj Hrvata muslimanske vjeroizpoviedi u sandžačkom kotaru Plevlju te Čajniču i Foči u iztočnoj Bosni. Njihov Četnički odred s glavnim stanom na Limu u Sandžaku naišao je na odpor sandžačkih seljačkih vojnica na Trebeškom Brdu, kojega je svladao nakon četiri sata borbi, a zatim je noću 7. veljače prešao Drinu. U svom izvješću Draži Mihailoviću, Đurišić kaže: »... Sva muslimanska sela u tri gore spomenuta sreza spaljena su tako, da ni jedna od njihovih kuća nije ostala neoštećena. Sav je imetak uništen... Za vreme ovog čišćenja poduzele su se mjere potpunog uništenja muslimanskog pučanstva bez obzira na spol i dob... Žrtve: Među muslimanima: 1 200 boraca i oko 8 000 drugih žrtava: žena djece i staraca. Naš cijeli gubitak bio je 22 mrtva, od kojih su dvojica nastradala nesretnim slučajem, i 32 ranjena...«

        Sandžačka vojnica, pod zapovjedničtvom pukovnika Sulejmana efendije Pačariza i glavara stožera bojnika Remiza Sipilovića, brojila je oko 900 boraca i 11. i 12. rujna 1943. zadala u Priepolju težke gubitke četnicima majora Lukačevića koga su dočekali strojničkom vatrom i topovima prisilili na povlačenje s njegovim bandama. Dio četnika je uz talijansku pomoć uspio pobjeći u Srbiju.

        U kolovozu 1943., nakon povlačenja hrvatskih i njemačkih snaga, četnici su ponovno zaposjeli Čajniče, Goražde, Foču i Dobro Polje. Forkapini »odredi« izvršili su podhvate proti hrvatskim posadama na Motajici. Najžešći sukob odigrao se kod Foče i Čajniča. Ovo potonje mjesto su četnici napali ponovno 20. i 27. srpnja, ali ga nisu mogli zauzeti. Početkom kolovoza razbijen je četnički obruč i izvučena posada i tek su sada četnici mogli ući u gradić. Zapovjedničtvo oružničkog krila u Travniku izvješćuje da je položaj od 17. siečnja do 2. veljače 1943. ugrožen zbag četničke i partizanske djelatnosti. Slično javlja i oružničko krilo iz Jajca za razdoblje od 23. siečnja do 7. veljače 1943. Četnici se pojavljuju i u jugoiztočnom dielu kotara Sarajevo. U veljači 1943. hrvatske oružane snage organizirale su podhvat proti četnicima na

         

        068

         

         

         

        Poglavnik s hrvatsNim domobranima, u strieljačkim jarcima, ljeti 1942. na Kozari

         

         

         

        Motajici koji je trajao nekoliko dana. U talijanskoj zoni četnici su kod Vrlike ubili šest ustaša te vodili borbe kod sela Bune, blizu Mostara. U ožujku četnici se sukobljuju s ustašama, domobranima i vojnicom Hrvata muslimana kod Sokolca, Janjine, Viteza itd... Istog mjeseca su četnici prisilili jednu domobransku bojnu na Vučjaku da se povuče. Početkom ožujka četnici vrše napadaj na prugu kod Zenice, a 6. III. Pucaju na vlak kod istog mjesta; 12. III. napadaju vlak kod Janjića, ali su bili odbijeni od oklopnog vlaka. U noći od 10. na 11. travnja ruše prugu između Nemile i Vranduka te prouzrokuju izkakanje jednog vlaka sa sienom. Dne 13. IV. zapalili su postaju Donja Vrača, a 16. IV. izvršili jedan bezuspješni napadaj na ustašku posadu kod Zavidovića. U noći 19. IV. ponovno prekidaju prugu kod Nemile.

        Godina 1944. bila je slaba za četnike. U Lici dva zapovjednika četničkih »bataljona« - Đuro Lončar i Pero Pešut - pogibaju u borbama s hrvatskim oružanim snagama u veljači 1944. Treći četnički zapovjednik u Lici, kapetan Rade Mandić,

         

         

        slika

        Poglavnik s hrvatskirn domobranima, u strieljačkim jarcima, ljeti 1942. na Kozari

         

        069

         

        skica

        Nacrt bitke na Kozari, ljeti god. 1942.

         

         

        strieljanje istog mjeseca u Trstu. U Baniji su ustaše ubili Jocu Begovića, zapovjednikajedne četničke »brigade«, dok su se u Bosni sukobili s četnicima kod Bratunca, Mesića, Srebrenice itd... LT sjevernoj Bosni hrvatske oblasti uhitile su 63 poznatih četničkih kolovoda, a u Hercegovini također ubili nekoliko četničkih voda, među njima i majora Luju Kargotića u Imotskom (2. 4. 1944.). Početkom kolovoza 1944. ustaše su napali četnike kod Sunje u Baniji, a u Bosni na Majevici (12. VII.). Dolazi i do borbi između hrvatske vojske i četnika kod Goražda (12. VII.), Borika (24.VIII.), Uštiprače (28.VIII.) itd... Jedan njemački obavještajni častnik bilježi 22. VII. 1944. »da ustaše vide u četnicima svoje glavne neprijatelje«. U Kotoru su četnici 2. VIII. ubili Krivokapića, tajnika Drljevićevog pokreta za Crnu Goru. U Mostaru su ustaše pripisale umorstvo hrvatskog generala Franje Šimića četnicima i za odmazdu strieljali 30 četnika. Početkom srpnja 1944. četnici su na Kosovu ubili albanskog prvaka dra Seladina Begđraga.

         

        070

         

        Nedić je u to vrieme tražio od Niemaca 50 000 pušaka za četnike, a izaslanik Hitlerove vlade dr. Neubacher zagovarao stvaranje jedne »protikomunističke fronte« od Mihailovićevih i Đurišićevih četnika te Nedićevih dobrovoljaca. U listopadu 1944. Dražin pobočnik Keserović je zaposjeo Kruševac i priredio svečani doček Crvenoj armiji. »Prilikom većih potjera i borbi, Mihailovićeve jedinice su se mrvile« - kaže dr.Avakumović. »Neki od četnika su gubili vezu, drugi su bili zarobljavani ili ubijani, a treći nisu mogli izdržati sve tegobe gerilskog rata... Pokraj izuzetno sposobnih gerilskih vođa, kao što su bili Keserović, Piletić i drugi, bilo je i zapovjednika, koji se nisu uviek mogli snaći u vrlo zamršenim političkim i vojnim prilikama. Nestašica stručnog osoblja bila je vrlo velika naročito u prečanskim krajevima«.

        Od jeseni 1941. do lipnja 1943. Draža Mihailović je od Britanaca zračnim putem primio 23 tona oružja i strjeljiva. Do listopada 1943., kad je saveznička pomoć četnicima prestala, oni su primili 1 866 pušaka, 1 656 strojnica, strojopušaka i strojosamokresa te 43 bacača. Talijani su prodavali četnicima oružje za stoku na granici Sandžaka i Srbije, a za zlato i velike novce također su im prodavali lako oružje i pojedini Niemci. Dne 17. XI. 1943. uhićena je u Beogradu skupina Niemaca i Srba, koji su se bavili tom trgovinom. Nu kako kažu srbski izvori, »glavni izvori oružja i municije bili su stanoviti odredi Koste Pećanca tokom 1942. i Srpska državna straža (generala Nedića), naročito 1943. i 1944«. Nu »rđavo naoružane, Mihailovićeve jedinice bile su vrlo često i slabo obučene i obuvene. Mali broj Mihailovićevih vojnika nosio je uniformu za vreme rata«.

        Četnici su uživali podporu Srbske pravoslavne crkve. »Momčilo Đuić, sveštenik, bio je jedan od glavnih vođa ustanka protiv ustaša na Tromedi 1941. godine, da bi kasnije postao zapovednikom Dinarske divizije - najveće četničke jedinice u zapadnim srpskim krajevima« - pišu srbski izvori.

         

        071

         

        Radojica Perišić u Hercegovini i Ilija Rodić u zapadnoj Bosni, oba sveštenika, bili su također »četnički prvoborci«. Pop Selimir Popović iz Štavilja vodio je odred od 150 četnika već u travnju 1941. Pop Sava Božić igrao je vidnu ulogu u četničkim redovima u kotarevima Brčko, Doboj, Gračanica i Gradačac i bio je smatran »četničkim svetcem«.

        Kada su četnici »vojvode« Pavla Đurišića pokušali početkom travnja 1945. nasilno prieći preko područja NDH u svom povlačenju prema Zapadu, bili su uništeni u broju od 12 000 od Ustaške obrane na Lievča Polju, između Banje Luke i Save. Oko 8 000 četnika uništili su titovci na Zelengori u svibnju 1945., a 7 000 su ih izručili Englezi iz Austrije. Draža Mihailović bio je izdan od svojih vlastitih ljudi i stavljen pred vojni sud u Beogradu godine 1946. Branio se da je njegov glavni zadatak bio »srušiti NDH«. Na sudenju je bio obtužen zbog četničkog ubijanja 20 000 Hrvata, uglavnom muslimanske vjeroizpoviedi. Priznao je suradnju svojih častnika s nacistima i fašistima, plakao i bio osuden na smrt. Time je bio uglavnom i likvidiran krvavi četnički pokret koji je nastupao pod imenom »Jugoslavenska vojska u Otadžbini«, dok je Mihailović nosio naslov »ministra kraljevske jugoslovenske vojske, vazduhoplovstva i mornarice« te čin armijskog generala.

         

        VELIKA HRVATSKA POBJEDA

         

        Mi i naše pokoljenje postigli smo najveće i najviše dobro, za kojim je Hrvatski Narod tolika stoljeća težio... Postigli smo Hrvatsku, postigli smo Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je izraz svega onog, što jedan narod za svoju sreću i za svoju budućnost i za svoju sigurnost i za svoj život može samo željeti.

        POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ

         

         

        072

         

        KOZARA - koja se proteže između Save, ilne i Vrbasa, sjeverno od ceste Banja Luka-Priedor - jest petdesetak kilometara dugačko i 15-20 kilometara široko pošumljeno gorje, vrlo pogodno za gerilsko ratovanje sa svojim gustim šumama i dobrim zakloništima. To je područje već od početka borbi u Hrvatskoj služilo kao skrivali.šte i sastajalište partizana i iz njega su poduzimali svoje iznenadne napada je na manje hrvatske posade, u raznim smjerovima, paleći i uništavajući svu hrvatsku imovinu. Već u proljeće 1942. kozarski partizani zauzeli su Sanski Most i Ključ. Najvažniji partizanski zahvat sliedio je 15. i 16. svibnja 1.942. kada su zauzeli Priedor i tiekom svoje strahovlade - svo do 10. tipnja iste godine - poubijali 429 nepoželjnih Hrvata i Hrvatica.

        Glavna partizariska snaga na Kozari sastojala se iz tzv. »Drugog krajiškog narodno-oslobodilačkog partizanskog odreda« (II. KNOP) koji se sastojao od 3 200 boraca, većinom Vlaha. Dne 10. lipnja 1942. započela je hrvatska ofenziva na Kozaru u kojoj su sudjelovali l., 2. i 3. gorski sdrug, pod

         

         

        slika

        Zapovjednik lll. Sbornog područja, general Đuro Iger dočekuje I. bojnu domobranske pješačke pukovnije na čelcr s podpukovnikom Zdenkom Begićem u Osieku.

         

         

        073

         

        zapovjedničtvom pukovnika Šolca, Zorna i Rupčića, jedna bojna Crne legije te posadnejedinice Banje Luke - svega skupa 22 bojne s nekih 25 000 boraca i dvadesetak brdskih i lakih topova, te par tisuća vojnika njemačke 704. lovačke divizije.

        »Vrhovni štab« partizana, na čelu s Titom, odlučio je polovicom 1942. krenuti s hrvatsko-crnogorske granice, sa svojih pet srbijanskih i crnogorskih »proleterskih udarnih brigada«, u pomoć obkoljenim partizanima u zapadnoj Bosni. Od prvog dana hrvatske ofenzive na Kozaru, dne 10. lipnja 1942., komandant »Operativnog štaba narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda i dobrovoljačke vojske Jugoslavije« za Bosansku Krajinu, Kosta Nad, upotriebio je sve razpoložive snage za pomoć Drugom KNOP-u. U dolinama rieke Save i Une »Prva krajiška narodno-oslobodilačka udarna brigada« i »Prvi krajiški narodno-oslobodilački partizanski odred« - razvili su snažnu djelatnost na hrvatske jedinice u pokretu, na položajima i na mjestima razporeda. Napadnut je veći broj domobranskih i ustaških bojni, promet prekinut te su partizani privremeno zaposjeli Bosansku Krupu, Dobrljin, Bronzani Majdan. Izvršen je napadaj na hrvatske posade u Sanskom Mostu, Bosanskom Novom i drugim većim mjestima.

        Najvažniji zadatak ofenzive bio je uništiti Drugi KNOP odred i njegovih više od tri tisuće boraca. U žilavim borbama, koje su trajale petdesetak dana, provedeno je prema osnovi dobro pripremljeno čišćenje područja Kozare. Nu snage partizanskog odreda nisu se pasivno branile, već su prešle u djelatnu obranu, uz pomoć snaga »Prve krajiške udarne brigade« i »Prvog partizanskog odreda«. Iako je područje Kozare bilo očišćeno od partizanskih snaga, nije se uspjelo zahvatiti njihovu glavninu te ju posvema uništiti. S druge strane, partizani nisu uspjeli probiti čvrsti obruč. Tek je jedan »bataljun« od nekih 600 boraca uspio kod samog nastupa za obkoljavanje iznenadnim noćnim napadajem otvoriti si put – i nestati ujužnom smjeru, prema Grmeč Planini. Oni partizani, koji su ostali u Kozari, bili su uglavnom uništeni, ukoliko se nisu posakrivali u dobro pripravljenim i dubokim podzemnim

         

        074

         

        skloništima i bunkerima iz kojih su izašli tek nakon svršetka  podhvata. Sami partizanski izvori priznaju da je samo taj »krajiški odred« imao 800 poginulih i 350 ranjenih. Hrvatske snage su stiskale obruč i napredovale prema hrbtu Kozare ( 1 000 m). J. B. Tito priznaje da su borbe na Kozari »bile vrlo ogorčene i da su gubitci na obje strane bili veliki«. Težke borbe trajale su punih 14 dana i 14 noći, s brojnim jurišima i čestim borbama bodovima prsa o prsa. U njima su se iztakli borci gorskih sdrugova, Crne legije i 6. domobranske pješačke pukovnije. U završnom dielu bitke posjetioje Kozaru i okolne krajeve i sam Vrhovni zapovjednik hrvatskih oružanih snaga, Poglavnik dr. Ante Pavelić, koji je upravljao jednim odieljenjem težkih strojnica. Borbaje vođena po vrlo težkom području, a često i po kišnom vremenu. Cieni se da je u čitavoj akciji uništeno oko četiri tisuće partizana, od njihove ukupne snage od kojih desetak tisuća. Slične gubitke imale su i hrvatske podhvatne snage što dokazuje ogorčenost borbi.

        Podhvat na Kozari bio je prvi veći podhvat hrvatskih oružanih snaga i ulazi svakako u sjajne stranice hrvatske vojne poviesti. To svjedoče slike brda zaplienjenog oružja, pušaka, strojnica i bacača. Poglavnikje nakon toga, dne 5. i 6. kolovoza 1942., posjetio Kostajnicu, Bosanski Novi i spaljeni Dobrljin gdje je bio burno pozdravljen od stanovničtva. U selu Ravici pregledao je 2. gorski sdrug, pod zapovjedničtvom pukovnika Zorna, te odlikovao brojne hrvatske junake. Zapovjednika 3. gorskog sdruga, zrakoplovnog pukovnika Dragu Rupčića, osobno je odlikovao Velikom zlatnom kolajnom za hrabrost, s naslovom viteza. U oslobođenom Priedoru narod mu je priredio manifestacije.

         

        075

         

        Za dom

         

        JUNAČKA OBRANA BORCA I PRVI VITEZ HOS-a ( 1942.)

         

        SVE do polovice godine 1942. Bosna i Hercegovina su na udaru četnika. Prvi udari su na iztočnu Bosnu i Hercegovinu, zatim na zapadnu i srednju Bosnu - oko Jajca, Bugojna, Donjeg Vakufa, pa sve do Travnika.

        Mnogobrojni i dobro naoružani četnici vrše velike napadaje na selo Borač i njegove zaselke na gornjoj Neretvi. Branitelji ovog sela uporno brane kuću po kuću i mjesecima odolievaju divljim nasrtajima četnika. Selo Borač s okolicom broji oko pet tisuća stanovnika, većinom Hrvata muslimanske vjere. Sve što je bilo sposobno za borbu prihvatilo je pušku. Borač su branili sami mjestni milicioneri i nešto oružnika. Zapovjednik obrane bio je oružnički narednik Marijan Banovac koji se izticao junačtvom i sposobnošću. Četnici su imali velike gubitke u borbama za Borač. Na kraju dovlače pojačanja i hrabra posadaje popustila u nejednakoj borbi. Ipak, jedan dio branitelja, na čelu s narednikom Banovcem, uspio se pod borbom probiti iz obruča i spasiti mnogo žena i djece. Ono što se nije povuklo, palo je žrtvom četničkog noža, a Borač je ostao pustim garištem.

        Oružnički narednik Marijan Banovac za višemjesečnu sjajnu obranu ovog odrezanog sela, u kojoj je pokazao izvanrednu hrabrost, odlikovanje Velikom zlatnom kolajnom Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost te je tako postao prvi vitez hrvatskih oružanih snaga.

         

        076

         

        SRIEM

         

        BORBE U FRUŠKOJ GORI (1942.-1943.)

         

        TIEKOM 1941. nije u Sriemu bilo značajnijih partizanskih djelatnosti, osim bježanja nekih zarobljenika i manjih okršaja obhodnja. Ravni Sriem nije pogodovao za gerilsko ratovanje, osim Fruške Gore (539 m). Pravoslavno stanovničtvo živjelo je u miru - sve dok nisu među njega došli partizanski agenti u proljeće 1942. i počeli zastrašivati ovo stanovničtvo da će biti prisilno prevedeno na katoličku vjeru, mobilizirano u hrvatsku vojsku te poslano na Iztočno bojište da tamo izgine. (Zapravo se radilo samo o djelomičnom novačenju u Častnu radnu službu). Sam partizanski promičbenjak Dedijer kaže: »... Naše rukovodstvo u Sremu uhvatilo se za ova dva pitanja i na tim parolama mobilisalo srpske mase. Na Pavelićevu mobilizaciju odgovoreno je parolom: `Pušku pa u Frušku!'... Istovremeno se otpočelo s nizom oružanih akcija protiv ustaša i okupatora«. Ipak su se partizanski napadaji ograničili na manje područje oko Fruške Gore gdje je djelovao »Fruškogorski odred«, a između Novog Sada i Rume »Dunavski odred«.

        U kolovozu 1942. hrvatske oružane snage poduzele su podhvat čišćenja Fruške Gore, u kojemu je sudjelovao i IV. gorski sdrug pod zapovjedničtvom pješačkog pukovnika Zdenka Begića. Kad su madžarske riečne topovnjače otvorile vatru s Dunava, njihove granate padale su i po hrvatskim četama pa je on odmah odgovorio oštrom vatrom, tako da su se povukle. Za svoje sudjelovanje dobio je Vojnički red Željeznog trolista III. stupnja s motivacijom. »Za hrabro, uspješno i veoma smišljeno vođenje skupine 'Zapad' u kolovozu god. 1942. u Fruškoj Gori«.

         

        077

         

         

        Dne 7. rujna 1942. Glavni stan Poglavnika izdao je Obaviest br. 7 u kojoj donaša uništen je odmetnika na Fruškoj Gori. »Ti partizani - veli se u izvješću - koji su se bili uvukli u Frušku Goru iz susjednih zemalja, preduzeli su si zadaću uništiti žetvu i ubijati Hrvate. Nu prije nego li su započeli sa svojim podhvatima, našli su se obkoljeni od hrvatsih oružanih snaga, koje su podpuno uništile ove odmetnike. Na bojnom polju ostalo je 365 mrtvih, a 1 355 ih je zarobljeno. Na hrvatskoj strani palo je 11 boraca, a 14 ih je ranjeno«.

         

         

        U KUPRESU

         

        (NARODNA)

         

        U Kupresu grob do groba.

        Traži majka sina svoga.

        Majka plače, seja cvili,

        odtvori se grobe mili!"

        Grobak se je otvorio,

        Sin je majci govorio:

        "Idi, majko, domu svome,

        Ne dolazi grobu mome,

        Teža mi je suza Tvoja,

        Neg čelična kugla moja.

        I pozdravi braću milu,

        Neka brane Domovinu.

        Ja sam, majko, junak bio,

        Za Hrvatsku poginuo!

        Kad sam, majko, ranjen bio,

        Nisam rek'o jao meni,

        već sam rek'o: Za Dom Spremni!"

         

        078

         

         

        skica

        Hrvatski lovac Fiat G. 50 bis Striela (7942.)

         

        KUPRES je bio jedno od najvažnijih hrvatskih uporišta u Bosni. Partizani su bili osvojili Prozor, Gornji Vakuf, Šujicu, Duvno, Livno, ali nisu mogli nikako prodrieti u Bugojno i Donji Vakuf. Zato je tzv. »vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije« odlučio da se osvoji Kupres, kako bi se skršio odpor lirvatskih utvrda na gornjem tieku rieke Vrbasa, a to uz Bugojno i Donji Vakuf bijaše i Jajce. Prekinuvši tu crtu hrvatskog bojišta, partizanske jedinice u Bosni i Dalmaciji uspjele bi se čvršće povezati. Napadaji na Kupres počinju u srpnju 1942. i traju sve do sredine kolovoza. Kupres je branilo dvie tisuće ustaša, Crne legije (600) i dobrovoljačke kupreške vojne (milicije) pod vodstvom Bobana, Jurića i Dujmovića. U obranu Kupresa bila su uključena i okolna sela među kojima su bila najbolje utvrdena Zlosela. Sve je bilo puno prokopa i čvrstih bunkera. Prvi partizanski napadaj počeoje navečer 11. srpnja 1942., a vršile su ga 2. i 4. proleterska brigada, dva »bataljona« »10. hercegovačke brigade«, jedan »bataljon« 3. sandžačke brigade i dielovi 3. krajiškog odreda. Do jutra su partizani zavladali svim okolnim selima, ali u Kupres nisu mogli ući. U zoru su ustaše izvršili protinapadaj i odbacili partizane na početne položaje. U toj borbi poginuli su ujednom talijanskom oklopnjaku poznati partizanski komesari s Krajine

         

        079

         

        - Simo Šolaja i Dušan Metlić. Partizani ponovno napadaju navečer, uz pomoc' još jedne brigade - l. krajiške - ali su odbijeni. U prvom i drugom napadaju na Kupres poginulo je, prema partizanskim priznanjima, 140 partizana, a 210 ih je ranjeno. Kuprešaci su imali 72 rnrtva i 1 I2 ranjenih. Ponovno su Kupres napale dne 28. prosinca 1942. 2. proleterska i 2. »dalmatinska« brigada, ali bez ikakova uspjeha. Tek 4. listopada 1943. uspjele su l. proleterska divizija i 9. brigada 10. divizije, uz pomoć oklopnjaka, pri povratku iz Dalmacije u iznenadnom napadaju osvojiti junački Kupres. Znatan dio branitelja uspio sP povući u Travnik u čijoj je obrani također uspješno sudjelovao. Za osveiu, partizani su do temelja sprlili Kupres.

         

         

        HRVATSKE ZRAČNE SNAGE 1941.-1945.

         

        HRVATSKE ZRAČNE SNAGE u Dragom svjetskom ratu imale su tri prvenstva: bile su najmlada zračna snaga u cieloj Europi; zajedno sa slovačkim zrakoplovstvom bile su najmanje prema broju svojih zrakoplova - i bile su najdjelotvornije od svih zrakoplovstava manjih država u ratnom sukobu.

         

         

        slika

        Znak Hrvatskog bojnog zrakoplovstva

         

        080

         

        Poviest Hrvatskog bojnog zrakoplovstva počinje dne 5. travnja 1941. kadaje Vladimir Kren, ondašnji kapetan I.klase Jugoslovenskog kraljevskog vazduhoplovstva, poletio sjednim starim dvokrilnim Potezom u Grac u Austriji. Nije on tamo išao donieti Niemcima planove o »tajnim«jugoslavenskim uzletištima, kako tvrde velikosrbi, jer su Niemci vrlo dobro znali gdje se ta uzletišta nalaze. Onje uspio uvjeriti njemačko zapovjedničtvo da bezpotrebno ne bombardira hrvatske gradove i sela i tako spasio na tisuće života.

        Već dne 1l. travnja 1941. osnovano je u Zagrebu Zapovjedničtvo zrakoplovstva, na čelo s tadašnjim bojnikom (kasnije pukovnikom i generalom) Krenom. U Mostaru su ustaše zaplienili četiri stara Bregueta i nisu ih htjeli izručiti Talijanima. I na drugim uzletištima u Hrvatskoj - Zagrebu, Banjoj Luci, Rajlovcu kod Sarajeva - zaplienjeni su daljnjijugoslavenski zrakoplovi, uglavnom zastarjelij er su suvremeni zrakoplovi bili uništeni u ratu, a većinom od svojih posada. Mnogi su zrakoplovi bili oštećeni pa se iz raznih dielova složilo zrakoplove sposobne za liet. Nu Niemci i Talijani nisu odobrili upotrebu ovih zrakoplova za Hrvatšico zrakoplovstvo sve do druge polovice 1941. kada su započeli podhvati proti odmetnicima u Hercegovini, na Petrovoj Gori i na Kordunu. Tada je konačno postrojeno naše zrakoplovstvo sa stotinjak uglavnom zastarjelih bivšihjugoslavenskih zrakoplova, među kojima je bilo 40 dvokrilnih Bregueta. Najprije je postrojena 1. zračna luka u Borongaju kraj Zagreba, a koncem 1941. 2. zračna luka u Rajlovcu kod Sarajeva i 5. zračna luka na Ljeskovcu kod Banje Luke. Zapovjednicima ovih zračnih luka bili su dopukovnici Artur Kirasić, Adalbert Rogulja i Boris Kello. Zamjenikom zapovjednika zrakoplovstva imenovanje pukovnikNikola Obuljen:

        Temeljnajedinica Hrvatskog bojnog zrakoplovstva bilo je jato od po 9 zrakoplova, a četirijata oblikovala sujednu skupinu (u načelu 36 zrakoplova). Po dvie skupine (72 zrakoplova) činile sujednu pukovniju. Svaka skupina trebala je imati 3 borbenajata (lovačko, bombaško i izvidničko) te po jedno prievozno, a svaka zračna luka pojednu pukovniju. Nu to je bilo samo u teoriji jer nije bilo dovoljno zrakoplova, pogotovo prievoznih, a lovački su bili

         

        081

         

        svi zastarjeli i mogli su tek služiti za školanje novih pilota. Osim letačkih jedinica svakaje luka razpolagala s tehničkom službom (radionicama, skladištima, službom za nabavu goriva, tvoriva i doknadnih dielova), jednom bojnom, jednom samovoznom satnijom, dojavnom satnijom s meteoroložkom službom i mrežom dojavnih postaja. Osnovana je i Letačka škola, najprije sa sjedištem u Rajlovcu, a onda u Borovu kod Vukovara. Zapovjednik škole bio je bojnik, kasnije pukovnik Leonid Bajdak. U Koprivnici osnovana je Padobranska škola (dopukovnik Marijan Dolanski), a u Zagrebu Izvidnička škola (dopukovnik Nikola Mikec).

        Već u srpnju 1941. Hrvatsko bojno zrakoplovstvo sudjeluje u suzbijanju srbskih odmetnika u Hercegovini, a zatim na Petrovoj Gori, Kordunu i iztočnoj Bosni (Romanija, Višegrad). Najdjelatnije su bile I. skupina (Zagreb) i N skupina (Banja Luka) sa svojim dvostrojnim bombašima Dornier Do 17. Tiekom čitavog domovinskog rata Hrvatsko bojno zrakoplovstvo podupiralo je hrvatske kopnene snage u brojnim podhvatima vršeći manja bombardiranja i obasipanja strojničkom vatrom te vezu i dostavu ratnog tvoriva i strjeljiva pojedinim odsječenim posadama (Nevesinje, Višegrad, Travnik itd.). Osobitaje bilajaka djelatnost Hrvatskog zrakoplovstva za vrieme oslobađanja Dalmacije u iujnu 1943. (Knin, Split, Sinj i dr.). U tim borbama bilo je stanovitih gubitaka i žrtava, uglavnom od kvarenja zastarjelih zrakoplova.

        Prema Rimskim ugovorima Talijani su trebali podupirati razvoj Hrvatskog zrakoplovstva, ali oni su dostavili tek 25 borbenih i 36 školskih zrakoplova- koji nisu bili zadnja rieč tehničke - i vježbali nešto hrvatskih zrakoplovaca u Mostam. Niemci su pak dostavili stotinjak borbenih i šestdesetak školskih zrakoplova jednim dielom zastarjelih zaplienjenih čehoslovačkih i francuzkih. Prigodom kapitulacije Italije, Hrvati su pak zaplienili tridesetak talijanskih zrakoplova. Koncem 1943. Hrvatsko zrakoplovstvo došlo je na vrhunac svoje snage sa 6 000 zrakoplovaca i oko 200 zrakoplova u Domovini. Nu od tih je vrlo malo bilo suvremenih iako su svi služili u podhvatima proti četnicima i partizanima. Svega nekoliko zrakoplovaca prebjeglo je k partizanima ili u Bari.

         

        082

         

        slika

        Zrakoplovni sutnik vitez Cvitan Galić (46 zračnih pobjeda) - poginuo dne 6. travnja 1944. u Banjoj Luci

         

         

        God. 1943. izvršeno je preustrojstvo te je zapovjednikom ejelokupnih zračnih snaga imenovan general Vlado Kren, a zapovjednikom letačkih odjela general vitez Drago Rupčić. Zračne snage su imale glavni stožer, Tehničku službu, Gospodarsico-obskrbnu službu, Pravosudni odjel, Zdravstveni odsjek, Kulturno-prosvjetni odsjek, Oružarni odsjek i Zapovjedničtvo Stana. Zapovjedničtvu zrakoplovstva bile su podređene sve zračne luke s letačkim i zemaljskim jedinicama. Postojala je također i Dojavna služba (puk. Pavao Cenčić) koja je po cieloj državi imala svoje dojavne postaje za meteoroložku službu i dojavu neprijateljskih zrakopiova, te Protuzrakoplovno topničtvo (puk. Eugen pl. Kurelec).

         

         

        HRVATSKA ZRAKOPLOVNA LEGIJA NA

        IZTOČNOM BOJIŠTU

         

        Kako bi se i luvatski zrakoplovci osposobili na suvremenim zrakoplovima i ratnim taktikama, postrojena je u srpnju 1941. Hrvatska zrakoplovna legija na Iztočnom bojištu. Sačinjavala ju je

         

        083

         

         

        4. zrakoplovna pukovnija sa svojom l. lovačkom i V. bombaškom skupinom. Nakon kraće izobrazbe na suvremenim strojevima u Njemačkoj, obe su skupine pošle na Iztočno bojište. Lovačka skupina na čelu s podpukovnikom Franjom Džalom dobila je lovce Messerschmitt Bf 109E (Emil), s najvećom brzinom od 555 kilometara na sat i oboružanim s dva mala topa od 20 mm i dvie strojnice. Bombaška skupina, na čelu s bojnikom Vladimirom Graoycem (pravoslavnim Hrvatom), primilaje dvostrojne srednje bombaše Dornier Do 17Z koji su mogl i ponieti do 1 000 kg bombi i bili naoružani s po šest strojnica, a imali najaveću brzin od 425

         

         

        slika

        Poglavnik odlikuje hrahre hrvatske zakoplovce ur Dvorima na Markovom Trgu u Zagrebu, godine 1942.

         

         

         

        084

         

         

        km na sat te četiri člana posade. Iako su ovi zrakoplovi bili superiomiji većini ondašnjih sovjetskih, već subili zamienjivaniboljim izvedhama. Lovačka skupina imala je tiekom čitave svoje borbe na Iztočnom bojištu zapravo samo jedno jato, s 12 do 15 lovaca, dok je Bombaška skupina imala u početku jedno, a kasnije je dodano još jedno polu jato. Broj hrvatskih zrakoplova na Iztočnom bojištu iznosio je na svom vrhuncu nelcih 35 zrakoplova po je prema tome Hrvatska legija hila - uz španjolsku - najmanja između sedam zrakoplovstava koji su se borili na iztočnom bojištu. (Niemći su na početku rata imali oko 3 000, a Sovjeti oko 7 000 operativnih bojnih zrakoplova).

        Hrvatska lovačka skupina stupilaje u borbu kod Rostova na Azovskom Moru, u studenom 1941., kada su vladale vrlo težke klimatske prilike tako da su uslied smrzavanja pucale gume zrakoplova, a strojevi se nisu mogli dovoljno zagrijavati. Dne 10. XI. zapovjednik hrvatske skupine, podpukovnik Džal oborio je četiri sovjetska lovca I-16 Rata - i time postao prvim hrvatskim zrakoplovcem koji je postigao zračnu pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Odmah iza njega postizavaju pobjede zapovjednik jata satnik Vladimir Ferenčina i stožerni narednik Cvitan Galić. Dne 8. ožujka 1942. hrvatski lovci obaraju nad Krimom 9 protivničkih zrakoplova, a tiekom čitavog mjeseca ukupno 24, bez vlastitih gubitaka. Tiekom travnja obaraju daljnjih pet zrakoplova kod Kerča i Sebastopola. U svibnju sudjeluju u borbama za tvrdavu Sebastopol na Crnom Moru kao lovački bombaši bacajući bombe od po 50 i 250 kg. Uništavaju pet sovjetskih bombaša na zemlji i dva lovca u zraku. Dne 13. svibnja prebačeni su u Mariupol na Azovskom Moru i tamo uništavaju u zraku pet sovjetskih bombaša. U bitci za Harkov postizavaju daljnjih 7 pobjeda. Dne 26. lipnja 1942. jato postizava svoju petdesetu zračnu pobjedu, a do kraja mjeseca 61. Početkom srpnja hrvatski lovci konačno dobivaju najsuvremenije lovačke zrakoplove Messerchmitt BF 109G (Gustav), s brzinom od 623 km na sat. Dne 5. srpnja potapaju kod Rostovajednu sovjetsku torpiljerku, a drugu težko oštećuju. Dne 9. i 10. VII. obaraju u zračnim borbama 13 protivničkih zrakoplova između Dona i Donjeca. Jato prelazi na sjeverni Kavkaz i Kuban. Oborenje u

         

        085

         

         

        jednoj borbi podpukovnik Džal, ali se uspieva spasiti prebacivši se preko fronte. Dne 31. srpnja 1942. on izvješćuje Poglavnika da je skupina postigla svoju stotu zračnu pobjedu. U rujnu 1942. hrvatski lovci odlaze na bojište kod Staljingrada gdje 8. i 9. IX. sudjeluju u obaranju 137 protivničkih zrakoplova. Koncem mjeseca pogađaju bombama tri sovjetske lađe na Volgi. Nadporučnik Hellebrandt zapalio je jedan veći petrolejski brod. Kod Staljingrada padaju prvi hrvatski lovci: stožerni narednici Veco Miković i Stjepan Radić. Početkom listopada posjećuje ih na bojištu Poglavnik. Dne 26. X. javljaju svoju 138. pobjedu. Ponovno prelaze na Kavkaz te kod Tuapse obaraju 11 zrakoplova. Pogiba poručnik Jure Lasta. Koncem 1942. vraćaju se na odmor u Domovinu te su primljeni od Poglavnika na Markovom Trgu i odlikovani za hrabrost. Najuspješniji lovac je zastavnik Cvitan Galić s 28 priznatih pobjeda. Koncem ožujka 1943. skupina se ponovno nalazi na bojištu kod Kerča na Krimu. Između 15. IV. i 6. V. izvršilaje 350 borbenih lietova i postigla 29 pobjeda. Od toga je novi as, poručnik Mato Dukovac, oborio 13. Nad močvarama Kubana oboren je poručnik Galić, ali se uspieva spasiti. Poručnik Poglavnik dr. Ante

         

        slika

        Pavelić pregledava jedan zrakoplov Hrvatskog zrakoplovstva uzorka Avia FI. 3, na uzletištu Boron-gaj kod Zagreba, lipnja 1942.

         

        086

         

         

        Dukovac sjednim pratiocem vodi borbi sa 16 sovjetskih Airacobra i obara dvie. U listopadu 1943. Džalje imenovan pukovnikom i zapovjednikom čitave Hrvatske zrakoplovne legije, a zapovjedničtvo lovačke skupine preuzima poručnik Dukovac. Većinu starih boraca zamienjuju novi. U borbama nad Krimom od 30. X. do 2. XI. obaraju 20 zrakoplova. Dne 6. XII. javlja se o 250. pobjedi hrvatskih lovaca. Sovjetsko zrakoplovstvo razpolaže sada s 13 500 boljih zrakoplova, a Niemci i saveznici s tek 2 000. Padaju hrvatski piloti Stjepan Mihelčić, Dragutin Gazapi i Josip Krnjac. U veljači 1944. hrvatskojato, tada u Karankutu na Krimu, spalo je na svega 4 upotrebljiva zrakoplova. U travnju 1944. hrvatski lovci povlače se zajedno s ostalima s Krima u Rumunjsku gdje se preustrojavaju u Zilisteji. Primaju najnovije uzorke Messerschmitta (G-10 i 14) koji postižu brzinu od 685 km na sat. Hrvatski lovci nastavlj aju borbu na Iztočnom bojištu, od Ukrajine do Iztočne Pruske, gdje se nalaze u studenom 1944. u mjestu Eichwalde. Iztiču se novi hrvatski zračni asovi: Ivan Gerthofer, Izidor Kovarić i Ivan Reznak. Konačno, krajem 1944. hrvatskojato vraća se u Domovinu. Ono je oborilo oko 450 protivničkih zrakoplova i dalo dvadesetak zračnih asova, tj. pilota s 5 ili više pobjeda. Najbolji su bili: satnik vitez Cvitan Galić (46); bojnik Mato Dukovac (45); satnik Ivan Gerthofer (33); stožerni narednik Ivan Kovarić (28); satnik Ljudevid Bencetić (26); stožerni narednik Ivan Reznak (26); pukovnik vitez Franjo Dža1 (24); poručnik Veco Miković (22); dopukovnik Mato Čulinović (18); nadporučnik Dragutin Ivanić (18); nadporučnik Boškić (16); dopukovnik Vladimir Ferenčina (16); stožerni narednik Josip Jelačić (16); satnik Jergović (16); poručnik Eduard Martinko (13); zastavnik Zdenko Avdić; satnik Tomislav Kauzlarić (10); poručnik Stjepan Radić (8); stožerni narednik Bartulić (7); poručnik Jure Lasta (6) i zastavnik Stjepan Martinašević (5). Dvanaest ostalih pilota postiglo je manje pobjede.

         

        BOMBAŠKA SKUPINA

        Borba Bombaške skupine Hrvatske zrakoplovne legije bila je manje spektakularna, nego li ona Iovaca, ali ništa manje težka. Oni supočetkom listopada 1941. počeli djelovati iz Vitebska, na

         

        087

         

        još težem središnjem odsjeku bojišta. Njihovi zadatci sastojali su se u bombardiranju sa srednje i nizke visine neprijateljskih četa, oklopnjaka, željeznica, mostova, uzletišta, utvrda, topničkih postava i drugih ciljeva. Često su imali okršaje sa sovjetskim lovcima po je tako u studenom 1941. posada nadporučnika Franje Veličana oborila 2 lovca. Jato je uspješno bombardiralo jedno uzletište kod Moskve. Dne 1. XII. 41. zapovjednik skupine, bojnik Vladimir Graovac, napao je s još dva zrakoplova glavni kolodvor u Moskvi i pri nizkom lietu bio oboren od protizrakoplovnog topničtva izgubivši tako život zajedno sa svojom posadom (satnik Anton Petre, stožerni narednik Erga i narednik Rajić). Bombaš nadporučnika Franje Veličana bio je težko oštećen te se uspio spustiti iza svojih postava s ranjenom posadom (osim zapovj ednika, bili su ranjeni zastavnik Dominko, stožerni narednik Karamatić i narednik Šarinić). Nakon sudjelovanja u težkim borbama kod Rževa, hrvatska skupina odlazi na kraći odmor u Domovinu, a onda se početkom 1942. vraća na bojište gdje preuzima bombaše njemačke III. skupine 3. eskadre Munja i tako postrojava još jednojato i nastupa kao VI. hrvatska skupina sa 7. i 10. jatom.

         

        slika

        Hrvatski laki bombaš britanskog uzorka Bristol Bfenheim, zaplienjen od bivšeg Jugoslovenskog

         

        088

         

         

        Nakon gubitka šest zrakoplova i posada, vraća se na odmor u Hrvatsku. U srpnju 1942. je ponovno na bojištu i to na odsjeku Lenjingrada i Ilmenskog Jezera, pod oznakom 15. hrvatskojato 53. eskadre Legija Kondor. Zapovjednik skupine nakon odlazka bojnika Kella u Domovinu, postao je bojnik, kasnije dopukovnik Nikola Mikec, a zapovjednikjata nadporučnik, kasnije satnik Ljudevid Katušić. Među zapovjednicima zrakoplova iztakli su se osobito poručnik Asim efendij a Nožić, zvani Orao, i nadporučnik Rok Mišetić koji je za svoje smjele izvidničke lietove i bombardiranja u zimi 1941/42. odlikovan Željeznim trolistom IV. stupnja. U studenom 1942. hrvatska bombaška skupina vraća se sa svojim Dornierima u Hrvatsku i tamo sudjeluje u borbi proti odmetnicima do kraja rata.

        Preko 150 pripadnika Hrvatske zrakoplovne legije odlikovani su visokim hrvatskim i stranim odlikovanjima, a njihova borbaje često put bila spominjana u službenim ratnim izvješćima i novmama.

         

         

        ŽRTVE HRVATSKOG ZRAKOPLOVSTVA

         

        Na Iztočnom bojištu poginulo je ili bilo zarobljeno četrdesetak hrvatskih zrakoplovaca, a dvadesetak ih je bilo ranjeno. Kako je izjavio jedan zrakoplovac hrvatskom novinaru prof. Luki Fertiliju, oni nisu išli kao dobrovoljci na Iztočno bojište iz neke mržnje prema ruskom narodu i Rusiji, već samo vršeći svoju dužnost kao i drugi zrakoplovci u ratu. Napadali su samo vojničke ciljeve, a prema pučanstvu su se odnosili prijateljski.

        Dne 6. travnja 1944. šestdesetak britanskih lovačkih bombaša Spitfire napalo je uzletište Ljeskovac kod Banje Luke. Nadporučnik Cvitan Galić, hrvatski as s 46 pobjeda na Iztočnom bojištu, bio je tamo zapovjednik je dnog lovačkog jata, opremljenog s već zastarjelima fiancuzkim lovcima Morane-Saulnier koji se nisu nikako mogli mjeriti s brzim i okretnim te jako naoružanim englezkim lovcima. Ipak se Galić pokušao dići sa svojim lovcem, ali je pri

         

        089

         

         

        tome bio pogoden zapaljivim bombama teje napola izgorio u svom lovcu. Poglavnik ga je posmrtno promaknuo u čin satnika i odlikovao zlatnom kolajnom za hrabrost s naslovom viteza.

         

        Dne 6. V. 1945. dvanaest hmatskih lovaca Messerchmitt, pod vodstvom satnika Bencetića. dobilo je nalog da odleti u Klagenfurt u Koruškoj i tamo se 8. V. predalo Britancima. Već prije, dva lovca predali su se Amerikancima u Falconari kod Ankone. Dvajata bombaša, pod zapovjedničtvom satnika Asima Nožića i Ivana Pavelića, s nekih 25 Dorniera i Capronija – također su dobili nalog da lete u Klagenfurt, zajedno s 20 školskih zrakoplova. Međutim, bojnik Ivan Cvenč2k, koji je trebao voditi jata, bio je izdajica u srbopartizanskoj službi, ili im se mislio dodvoriti, po je nagovorio pilote da lete u Topuskojer da su tamo već Englezi. Tamo su se nalazili partizani koji su još istog dana strieljali satnike Asima Nožića i Ivana Pavelića, zastavnike Zelenjaka, Radonjića, Rota i druge. Neletački dio pripadnika Zračnih snaga, njih oko 3 000, povlačio se cestom do Bleiburga i tamo bio izručen s ostalim oružanim snagama te većim dielom ubijen od srbopartizana. Dne 22. rujna 1945. Vojni sud Jugoslovenske armije osudioje na smrt pukovnika viteza Franju Džala, na 20 godina tamnice zrakoplovnog pukovnika Zlatka Šintića, na 15 godina dopukovnika Nikolu Mikeca i na 5 godina pukovnika Eugana pl. Kurelca. Pukovnik Džal strieljanje na Banjici kod Beograda. Pukovnik Kello većje 1944. bio ubijen od partizana u Splitu. General vitez Vlado Kren, zapovjednik zračnih snaga, bio je izručen od Engleza god. 1947. iz Italije i također strieljan. Osim u zraku, hrvatski su se zrakoplovci borili i na zemlji. Drago Rupčić je kao pukovnik bio zapovjednikom 3. gorskog sdruga čij aje 3. zrakoplovna bojna uništila poznatu partizansku »Ratkovu« brigadu kod Piskavice na Kozari. Padobranska škola sudjelovala je u obrani Koprivnice, a Udarna zrakoplovna bojna je pod zapovjedničtvom satnika Šimeka sudjelovala u borbama kod Čazme, na Bilogori i drugdje.

         

        Nije uzalud Poglavnik dr. Ante Pavelić god. 1941. hrvatskim zrakoplovcima rekao: »Borite se kao lavovi«.

         

        090

         

         

         

        U BOJ, U BOJ, MAČ IZ TOKA...

         

        BIELI PODHVAT (siečanj-ožujak 1943.)

         

        BIELI PODHVAT - kojega beogradski izvori zovu Četvrtom ofenzivom - bio je uz Crni podhvat (Petu ofenzivu) - najveća vojna ofenziva tiekom domovinskog rata na području Nezavisne Države Hrvatske. Trajao je od 22. siečnja do polovice ožujka 1943. Partizanski izvori tvrde da su oni tada razpolagali s

         

        091

         

         

        slika

        Pukovnik Jure Francetić na jednoj željezničkoj raskrsnici negdje u Bosni.

         

         

        slika

        Topništvo u pratnji "Crne Iegije " paljbom je istjeralo iz zaklona, koji gore, partizanske odrede. Ljudi "Crne legije" razlili su se Iivadama i obroncima u jurišu.

         

         

         

        092

         

        nekih sto tisuća boraca na području NDH, čiju su glavnu udarnu snagu predstavljale pet »divizija«. (Svega s 3 000 - 4 000 boraca, što znači da su zapravo imale snagu samo jedne prave pukovnije svakal. Ostale partizanske snage bile su svrstane u 7-8 samostalnih brigada (svaka s 800 - 1 000 boraca) te tridesetak mjestnih »odreda«, nejednake snage, na raznim gorovitim i šumovitim predielima. Partizanska glavnina, koja je bila pobjegla pred njemačkom navalom u Srbiji, zaposjela je uz pomoć mjestnih odmetnika težko prohodne planinske krajeve u Lici, na Kordunu odnosno zapadnoj i središnjoj Bosni - od Petrove Gore do Ilnotskog, uključujući i mjesta Bihać, Sanski Most, Ključ, Drvar, Jajce, Glamoč i Livno - koja su lako zaposjeli zbog talijanskog povlačenja iz tzv. III. zone (privremeno zaposjednutog područja središnje Hrvatske).

        Bieli podhvat imao je zadaću osloboditi zaposjednuto hrvatsko područje te prisiliti partizansku glavninu, zajedno s tzv. Titovim »vrhovnim štabom«, na prihvaćanje borbe te ju po mogućnosti obkoliti i uništiti. U tom podhvatu sudjelovalo je nekih 80 000 vojnika, od toga oko 30 000 hrvatskih. Hrvatske snage bile su svrstane u 2. i 3. gorski sdrug, pod zapovjedničtvom pukovnika Zorna odnosno Rupčića, s nekih 9 000 boraca, tridesetak lakih i težkih strojnica, tucet težkih bacača i četiri brdska iopa. Ostale jedinice činila su dva ustaška sdruga, u koje je bila uključena i 1. domobransko-ustaška dobrovoljačka pukovnija pukovnika Šimića te 369. hrvatska legionarska Vražja divizija, jake udarne snage, s 12 000 boraca i brdskim topničtvom te nešto oklopnih kola. Podhvatje podupiralo nekih 150 zrakoplova, među njima i bojni zrakoplovi IV. hrvatske skupine iz Banje Luke i 2. zračne luke u Sarajevu.

        Podhvat je započeo sredinom siečnja 1943. iz područja Karlovca i Petrinje, smjerom Priedor-Banja Luka, premajugu ocinosnojugoiztoku, kako bi se izbacilo partizane iz Petrove Gore te iz područja Bihaća, Jajca, doline Glamoča i Livna i gornjeg tieka rieke Vrbasa te pritisnulo uz Neretvu gdje su trebali biti obkoljeni. Smjerom Karlovac-Bihać i gornjim tiekom Une napredovala je

         

        093

         

        njemačka divizija Prinz Eugen, a iz smjera Petrinje, Bosanskog Novog i Bosanske Krupe te uzduž rieke Sane 369. hrvatska legionarska Vražja divizija, kojoj su se iz područja Priedora priključila oba hrvatska gorska sdruga i jedan ustaški sdrug napredujući uzduž iztočne obale Sane. Iz područja Banje Luke napredovali su dielovi 117. njemačke lovačke divizije s pojedinim hrvatskim jedinicama tiekom rieke Vrbasa napredujući prema Jajcu i Bugojnu. Divizija Prinz Eugen imala je borbe kod Bihaća? Bosanske Krupe, dok su hrvatske snage - Vražja divizija, gorski i ustaški sdrugovi - snosili glavninu tereta borbi, postigavši mjestimične uspjehe u borbama kod Gline, Bosanskog Novog, Bosanske Krupe i Mliništa. Nu partizanska glavnina od 20 000 boraca izbjegavala je borbu prepuštajući ju manjim jedinicama i zalaznicama te se užurbano povlačila prema Neretvi s namjerom biega u Sandžak i Crnu Goru. Da bi se spriečio partizanski uzmak prema Sarajevu, 718. njemačka pješačka divizija zabrivilaje put

         

         

        slika

        Hrabri hrvatski domobranci. Neprijateljska proomičba je tvrdila i još uviek tvrdi da se redovita hrvatska vojska nije sdušno borila za Državu Hrvatsku. Međutim činjenice govore da je hrvatsko domobranstvo, kao i sve ostale vrsti oružja, dalo elitne hrvatske jedinice - kao što su bile pohodne bojne u Bosni i Hercegovini, domobranski gorski i lovački sdrugovi i dobrovoljačke pukovnije.

         

        094

         

         

        iz Travnika i Bitovnje Planine (40 kmjugozapadno od Sarajeva). Dvie talijanske divizije trebale su držati crtu tieka Neretve, od Ivan Sedla premajugoiztoku, kako bi se spriečio uzmak partizana preko Neretve. Talijani su za to postavili 6 000 četnika na Prenj Planini, iztočno od Neretve, a svoju diviziju Murge premjestili u Prozor koji je zatvarao put prema. Neretvi. Izostalo je i predvideno napredovanje Talijana iz prostora zapadno od Mostara. Kad je partizanska glavnina od pet »divizija« i 7-8 samostalnih »brigada« počela osjećati jačinu napadaja hrvatskih i njemačkih snaga sa sjevera, njezino vodstvoje cdlučilo prieći u protinapadaj, nu ne proti nadirućirn snagama, već u smjeru¸jugoiztoka, proti Talijanima i četnicima. Tri njihove »divizije« činile su udarnu skupinu: jedna je trebala osigurati neretvansku dolinu prema Mostaru; druga napasti Talijane kod Prozora, a tre4a zatvoriti puteve prema Sarajevu odnosno Gornjem Vakuiit. Iza trodnevne bitke kod Prozora, partizani su podpuno razbili glavninu talijanske divizije Murge, a zatim prodrli do zapadne obale Neretve gdje su uništili ostale jedinice talijanske divizije i zarobili 2 000 Talijana, zajedno sa svim njihovim oružjem i streljivom uključujući i teže topove. Onih 6-7 samostalnih »brigada«, koje su se povlačile sa sjevcra, imale su zadaću osiguravati navalnoj partizanskoj skupini potrebno vrivme za njene podhvate, pružajući odpor, ali izbjegavajući odlučne bitke. Hrvatsko-njemačke udarne skupine naprcdovale su, unatoč svim aporima, polagano uslied težkog šumovitog i gorovitog područja bez puteva te velikih sniežnih nameta. Jednoj je partizanskoj »brigadi« uspjelo prieći na iztočnu obalu Neretve kod razrušenog mosta kraj Jablanice te stvoriti mostobran i dovući pojačanja. Četnici, koji su imali braniti iztočnu obalu rieke, bili su podpuno potisnuti te su uzmakli i napustili čitav odsjek omogućivši partizanima i na drugim mjestima prieći rieltu. Put prema Hercegovini i Crnoj Gori bio je tako otvoren. Radilo se samojoš o dobitku na vremenu pa su partizanske zalaznice pružale odporjužno od Prozora i na Ivan Sedlu spriečivši da se dvie bojne 718. divizije probiju kod Bradine.

        Zahvaljujući talijanskom i četničkom popuštanju i bježanju, uspjelo je partizanskoj glavnini, iako u vrlo težkom stanju, probiti

         

        095

         

        se iz 20 do 25 km uzkog kotla na Neretvi, zajedno sa svojih 4 000 ranjenika, sa zarobljenicima i ratnim plienom, prema iztoku. Nu partizani, koji su sve do Livna vodili sobom 50 000 pravoslavaca, imali su težke gubitke već u prvim borbama na sjeveru, pogotovo od Vražje divizije na Grmeč Planini, a kod Prozora, u jednomjesečnoj borbi, također uglavnom od Vi-ažje divizije – najteže - 7 000 partizana. Prema vlastitom priznanju, preostalo im je nakon izvlačenja iz kotla, djelomično i zbog pjegavog tifusa, još svega tri borbene »divizije«. U Crnu Goru i Sandžak uspjelo je pobjeći svega 12 000 boraca s 4 000 ranjenika. U Hrvatskoj je, prcma navodima Tita, ostalojoš svega nekih 20 000 razšrkanih partizana - što znači da su njihovi ukupni gubitci u ovoj ofenzivi - u mrtvima, ranjenima, bolestnima, zarobljenima i odbjeglima - iznosili oko 20 000 boraca. Tito piše: »... Neprijatelj je tehnički i brojčano (?) nadmoćan počeo pritiskivati naše jedinice. Borba se vodila - od samog Karlovea, zahvativši čitavu Liku, Kordun i Baniju. Odstupajući (tj. bježeći - op.p.) stalno stotine kilometara, glavnina vojske, na čelu s Vrhovnim štabom, zaustavila se na Neretvi, oko Prozora, Konjica i Jablanice, gdje su vođene borbe na život i smrt radi spasavanja 4 000 ranjenika« (aposebno drugova iz `Vrhovnog štaba' na četu s Titom - op.p.). Poslije povlačenja s Neretve, partizani su svladali kod Glavatčeva (30 kmjužno od Ivan Sedla) i Kaliuovika slabije odpore četnika koje su progonili u biegu prema Foči. Zatim su partizani također pobjegli preko Drine  povukavši se duboko u unutrašnjost Crne Gore, sve do Nikšića.

         

        slika

        Dopukovnik Ustaškog obrambenog sdruga Frane Primorac

         

         

        096

         

        Duljina puta, koji je prevalila hrvatska Vražja divizija od Petrinje do Jablanice, iznosi preko brda i dola nekih 400 kilometara. Oslobođena su velika područja Like, Banije, Korduna i Bosne, s mjestima Bihać, Sanski Most, Ključ, Drvar, Jajce, Glamoč, Livno i drugima te uništena »Titova republika«. Borci hrvatskih jedinica - Vražje divizije, gorskih i ustaških sdrugova i domobransko-ustaške dobrovoljačke pukovnije - pokazali su u ovim težkim borbama, po najtežem području i najne povoljnijim vremenskim prilikama, izvanrednu izdržljivost i junačtvo. Tito je bio toliko dojmljen njihovim nastupom da je napisao kako je u tim borbama sudjelovala »čitava ustaška vojska« - dok se zapravo radilo samo o trećini borbenih snaga Nezavisne Države Hrvatske. Da nije bilo talijanskog i četničkog popuštanja i bježanja - srbo-partizanski pokret bio bi tada podpuno uništen na hrvatskom državnom području.

         

        Ustaška Vojnica

         

        USTAŠKA OBRANA I OBRANBENI SDRUGOVI

         

        U SVOM izvješću V. Kongresu KPJ Tito je rekao: »... U proljeće 1942. godine narodni ustanak naročito je zauzeo velike razmjere u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji... Veliki značaj za razvitak ustanka ne samo u Zapadnoj Bosni već i u Hrvatskoj i Sloveniji imao je marš proleterskih brigada koje su prošle 24. juna 1942. godine preko Zelengore, Treskavice, Igmana, Konjica, Prozora, Duvna, Livna itd. U tom maršu proleterske brigade su prešle preko 250 kilometara, čisteći pred sobom teren u rasponu od 70 kilometara... Pod konac 1942. godine bila je stvorena vrlo velika, povezana oslobođena teritorija u Bosni, Lici, Kordunu, Baniji, Dalmaciji... a postojale su slobodne teritorije i u Slavoniji... i u ostalim mjestima Hrvatske i drugdje koje su služile kao baza za vođenje oružane borbe...« Nije se dakle radilo o »ustaškom napadaju na mirno srpsko stanovništvo« - kako uporno veli velikosrbska promičba svih boja - već upravo obratno - o napadaju srbopartizanskih snaga iz Srbije i Crne Gore proti Nezavisnoj

         

        097

        slika

        Ministar vitez dr. vjekoslav Urančić predaje svilenu ratnu zastavu odlikovanu Poglavnikovom vitežkona kolajnom za hrabrost vojnici Fazlagića Kule dne 4. VII. 1943. Drugi s lieva Memišaga Džubur; do njega general Mihajlo Lukić, zapovjednik 111. sbora u Sarajevu; savjetnik Predsjedničtva vlade Hasan Ćustić; mostarski logornik Ahrned Hadžić i veliki župan dr. Ante Buć.

         

         

         

        Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Partizansko »čišćenje terena« značilo je paljenje, uništavanje i ubijanje svega što je bilo za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

        Već godine 1941. Moslavina i zapadna Posavina bile su opasno ugrožavane od srbopartizanskih »odreda« s obližnje Kozare, Psunja i Moslavačke Gore (»Moslavački«, »Psunjski« i »II. krajiški odred«). Zbog toga je koncem ljeta iste godine ustaški bojnik-povratnik Vjekoslav Luburić dobio nalog postrojiti Ustašku obranu koja će obranbeno zaposjesti ovaj kraj, koji otvara preko ravnica Lonjskog Polja i Turopolja put sve do Zagreba. U veljači i ožujku 1942. postrojenje u Lipiku Prvi ustaški obranbeni sdrug s 1 200 boraca, svrstanih u početku u dvie bojne, uglavnom dobrovoljaca iz Hercegovine, Like i Dalmatinske Zagore. Zadatak

         

        098

         

        muje bio obrana područja Lipik-Okučani-Novska-Stara i Nova

        Gradiška.

         

        U Hercegovini se međutim neprekidno pogoršavao položaj za hrvatsko pučanstvo koje je bilo izloženo napadajima kako četnika tako i srbijanskih partizana iz Srbije i Crne Gore. Talijanske čete, koje su trenutačno zaposjedale ovo područje na kojemuje i dalje kolikoje bilo moguće djelovala hrvatska gradanska uprava, nisu pružale nikakovu zaštitu hrvatskom pučanstvu, nego, što više, unajmile četnike u svoju službu, koji su to izkoristili za teroriziranje hrvatskih sela. Kako su se Talijani protivili boravku ustaških jedinica na ovom području, bojnik Luburić je predložio da se osnuje Domobranska dobrovoljačka pukovnija, koja se uglavnom sastojala od pripadnika dvaju bojni Ustaške obrane, djelomično presvučenih u domobranske odore, pod njegovim zapovjedničtvom. Ovaje pukovnija bila postrojena u listopadu 1942. u  Travniku. Zapovjedničtvo I. obranbenog sdruga preuzeo je tadašnji ustaški bojnik Frane Primorac. Domobranska dobrovoljačka pukovnija imala je zadatak otići u iztočnu Hercegovinu te osigurati granicu prema Crnoj Gori. Uskoro zatim zapovjedničtvo pukovnije preuzeoje izvrstni častnik domobranski pukovnik Franjo Šimić.

        Kako piše beogradski promičbenjak Mata Rajković, pukovnik OZN-e u penziji, »nacistima, kao i njihovim kolegama (Talijanima) Luburić je uskoro pokazao - dugi nos«. Kad su nacisti i fašisti započeli surađivati s četnicima - »Luburić nije mislio tako... nikako nije mogao razumjeti tu `višu politiku' ni te `više' ciljeve njemačkih komandanata u NDH. Čini se, da se čaša prelila onoga dana, kad su dva njemačka podoficira, prateći neku četničku delegaciju na sastanak sjednom njemačkom višom komandom, imali 'smolu' da zajedno sa svojim štićenicima padnu u ruke Luburićevim ljudima. Tada im se izgubio svaki trag...« Kako je poslije rata iznio sam general Luburić, on se u puno navrata suprostavio nacistima. Tako je u lipnju 1941. u Zagrebu izvršio raztjeravanje tzv. »Hrvatske nacional-socialističke stranke rada«; god. 1942. u Pakracu skinuo je strojničkom vatrom nacističku

         

        099

         

        zastavu sa zgrade ustaške vojarne; dao strieljati 22 Kozaka u njemačkoj službi koji su bili silovali jednu hrvatsku djevojku; protioklopnim topom dao odtjerati njemački oklopni vlak iz Jasenovca; na brodovima dao raztjerati nacističku posadu u Dubici koja je pokušala razoružatijednu ustašku obhodnju; bombama dao napasti 42 teretnjaka punih četnika u Kostajnici i Dubici, a usried Zagreba oteo stožer ljotićevaca, na čelu sjednim generalom, koji su bili pod nacističkom zaštitom. Također su u više navrata bili zaplienjeni nacistički transporti s oružjem kojim su onda oružani ustaše, ajednom zgodomje zapriečio odvođenje hrvatskih novaka u nacističko Pomoćno oružničtvo. Zbog svega toga pojedini nacisti su čak zahtievali smrrnu kaznu za ondašnjeg dopukovnika Luburića i on se neko vrieme morao pred njihovim pritiskom povući u pozadinu.

         

        Ustaški obranbeni sdrugovi narasli su krajem 1944. godine na 7.000 boraca koji su se, osim u slavonskoj Posavini, nalazili i

         

        slika

        Skijaška postrojba Ustaške vojnice nastupa pred Poglavnikom, pred Dvorima na Trgu Stjepana Radića (Markov Trg) u Zagrebu, godine 1943.

         

         

        100

         

         

        kod Bjelovara, Daruvara, Slavonske Požege i Đakova vodeći neprekidne borbe s partizanima ubačenima u hrvatsku pozadinu. Od godine 1942. Ustaška obrana sudjelovala je u borbama na Kozari, u iztočnoj Hercegovini i Bosni (kao Domobranska dobrovoljačka pukovnija); za oslobodenje Banje Luke i drugdje.

         

         

        Fazlagića kula

         

        FAZLAGIĆA KULA nalazi se u kotaru Gacko, jugoiztočno od Nevesinja u Hercegovini, na granici prema Crnoj Gori. Broji nekih 15 sela i zaselaka nastanjenih Hrvatima muslimanske vjeroizpoviedi, vrlo snažnim, marljivim i hrabrim gorštacima. To je najbogatija obćina u cielom kotaru.

         

        Kad su čuli za četničke pokolje, Kuljani su već godine 1941. osnovali svoju seljačku vojnicu, miliciju, koja je u slučaju potrebe brojila i 800 momaka. Na čelu Kule Fazlagića stajao je starina Memišaga Džubur, a zapovjednikom vojnice bio je pričuvni zastavnik Ćamil Krvavac. Za obskrbu se brinuo Džemal Tanović. Vojnica je bila naoružana puškama i bombama te s par strojnica, a bila je podieljena u satnije i vodove. Početkom veljače 1943. četnici su skupili nekih 3 000 svojih boraca te obkoljavaju sa svih strana Fazlagića Kulu koja je bila opasana dobrim bunkerima i strojrvčkim gniezdima. Četnicimaje zapovjedao njihov pop Mastilović. Na Kuljani se nisu bojali borbe, već im je jedina briga bila hoće li im doteći strjeljiva.

        Noću 2. veljače 1943. četnici su se potiho primakli sa sjeverne strane Sarića Greda odakle su naumili izvršiti glavni napadaj. Otvaraju najžešću vatru, ali ih vojnica hrabro dočekuje. Borba traje bez prekida tiekom čitavog dana i svi naleti četnika su odbijeni. Nisu im uspjele ni ratne varke s vriskom žena i djece iz pozadine kojima su htjeli prevariti Kuljane da ih ima mnogo više. Otvarali su orkansku vatru iz pušaka, težkih i lakih strojnica, ali ne uspievaju izvršiti proboj ni najednom mjestu. Pretrpjevši znatne

         

        101

         

        gubitke, nakon neuspjeha prvih dana i noći, četvrtu noć udaraju drugim smjerom i to na lievi bok, Grede, između Babe Planine i posljednjih strmina Sarića Stiene, poduprti strojnicama i bacačima. Nu branitelji snažno odbijaju sve napadaje s čela, pa i s leđa te se četnici moraju povući uz velike gubitke nakon što su nadirali čitavu noć, pa sve do pred jutro dne 10. veljače 1943. Znajući da braniteljima ponestaje strjeljiva, čarkaju i dalje te se pokušavaju domoći Kule varkom. Pop Mastilović šalje Memišagi, starcu od 60 godina i starješini Kule, pregovarača s bielom zastavom i pismom u kojemu ga uvjerava da su četnici već zauzeli Zagreb te da je Nezavisna Država Hrvatska nestala. Memišaga odporučuje: »Slušaj što ću ti kazati, pa reci popu Mastiloviću, da mu odgovaram: što mi poručuješ pope, da je Hrvatske Države nestalo, onda znaj, da je Ona sada ovdi u Fazlagića Kuli - i mi ćemo je braniti dok god i jedan od nas mogne pušku posluživati!«. I Fazlagića Kula bila je ohranjena sve do god 1945.

         

        slika

        Ministar vitez dr Vjekoslav Prančić predaje svilenu ratnu zastavu odlikovanu Poglavnikovom vitežkom kolajnom za hrabrost vojnici Fazlagića Kule dne 4.VII.1943. Drugi s lieva Memišaga Džuhur; do njega genera! Mihajlo Lukić, zapovjednik III. sbora u Sarajevu; savjetnik Predsjedništva vlade Hasan Ćustić. mostarski logornik Ahmed Nndžić i veliki župan dr.Ante Buć.

         

        102

         

        SUTJESKA

         

        CRNI PODHVAT ILI PETA OFENZIVA - S BITKOM NA

        SUTJESCI (PROLJEĆE I LJETO 1943.)

         

        NAKON što su partizani, bježeći iz Bosne i Hercegovine, uspjeli probiti talijansko-četnički »obruč« naNeretvi, polovicom svibnja 1943., njihovih 12000 preživjelih i izmorenih boraca, s 4 000 ranjenika - uspjeli su potisnuti Talijane i četnike sve do rieke Lima u Sandžaku i Crnoj Gori. Nu njemačko vojno zapovjedničtvo odmahje u proljeće 1943. poduzelo proti njima tzv. Crni podhvat - kojega partizani zovu Petom ofenzivom. Sada se bieg partizana odigravao po drugi put u smjeru Bosne i Hercegovine. Titovci tvrde, da se u ovoj ofenzivi proti njihovim 19 000 boraca skupilo »120 000 Niemaca, ustaša, Talijana i Bugara«, uz podporu dalekometnih topova, oklopnjaka i zrakoplova. Tito navodi, da se ova ofenziva »pripremila inteligentnije, u duboku pozadinu, s namjerom da se strategijski opkoli naše snage i da se onda taktički steže obruč oko njih u Crnoj Gori«. Partizani navode, da su ovaj put Niemci i Talijani učinili pogrješku što su usredotočili glavninu svojih snaga u smjeru partizanskog odstupanja i na bokovima - to jest u Kolašinu, Nikšiću i Plevlju, dok su se kod Gackog, Foče i Kalinovika nalazile samo manje njihove snage zavodeći se time što su partizani prešli Pivu i Drinu, a da na njihovim lievim obalama nisu ostavili nijednu jedinicu. Nu kadje postojala mogućnost da protipartizanske snage zauzmu i lievu obalu tih rieka, to jest visoke planine Maglić (2387 m), Gučevo i Volujak kako bi odrezali bieg partizana ovi su brzo stvorili mostobran kod Gučeva i njihova II. »proleterska brigada« uspjela je odbiti Niemce u dolinu. Partizanski »vrhovni štab« odlučio je zatim forsirati prodor u tom smjeru teje doveo nove snage, da potisne napadače s postava u dolini rieke Sutjeske ujugoiztočnoj Bosni. Partizani su izvršili ofenzivni podhvat prema Gackom i poslali svoju II. »dalmatinsku brigadu« ubrzanim pokretom u Gornj e Bare - planinu u trokutu gornjeg tieka Sutjeske i Neretve. Protipartizanske snage su opazile svoju dotadanju pogrješnu postavu i užurbano započele zaposjedati spomenute bosanske i

         

        103

         

        hercegovačke planine, kako bi zaustavili partizanski bieg u Bosnu i Hercegovinu. U dolini rieke Sutjeske došlo je do ogorčenih borbi, u kojima su partizani očajnički nastojali probiti neprijateljski obruč. Međutim navalne snage nisu uspjele ovladati Maglićem, Volujkom i Gučevom i to je omogućilo bieg partizana u unutrašnjost Bosne i Hercegovine. Dok je III. partizanska »divizija« vodila zaštitne borbe, još uviek na Šavniku i na rieci Komarici, I. i II. »divizija« razbijale su neprijateljski obruč na Sutjesci i probijale se preko Zelengore u smjeru glavne ceste Foča-Kalinovik. Oni su u težkim borbama uspjeli stvoriti jedan »koridor« kojim je polovica partizanskih snaga uspjelo pobjeći u Bosnu. Tri obkoljavanja partizanskih snaga na Sutjesci i na cesti Foča-Sarajevo-Višegrad, bila su ipak probijena i tako nije uspio plan da se posvema unište partizani. da je njemačka borbena skupinaAnker, koja je nadirala iz Gacka i Neretve, bila na vrieme zaposjela spomenute visove, dok se partizanijoš nisu nalazili na lievoj obali Pive i Drine partizani bi, prema vlastitom priznanju, bili većim dielom uništeni. Tito ipak priznaje, da je ova najžešća Peta ofenziva postigla »djelomični uspjeh«. »Mi smo u borbi za vrijeme Pete ofanzive izgubili oko osam hiljada drugova, divnih boraca, komandira i politkomesara, većinom članova Partije i SKOJ-a« - navodi Tito.

         

         

        ŠESTA OFENZIVA I OSLOBOĐENJE DALMACIJE

        (jesen 1943. do siečnja 1944.)

         

        »S kapitulacijom Italije - nastavlja Tito - i razoružanjem 12 italijanskih divizija omogućeno namje da naoružamo desetine hiljada novih boraca, da stvorimo nove divizije i korpuse. Skoro cijela Dalmacija s otocima bila je u našim rukama. Naše jedinice napadale su po cijeloj Jugoslaviji neprijatelja i oslobađale sve nove i nove predjele naše zemlje... Pod konac 1943. bio je osloboden velik dio Makedonije, Južne i Iztočne Srbije, Sandžaka, Crne Gore, pretežan dio Bosne i Hercegovine, skoro cijela Lika, Kordun i Banija, veliki dio Slavonije i veliki dio Slovenije«. On navodi da su

         

        104

         

        »Nijemci i Pavelićeve trupe« - »najžešće napadali na Hrvatsko Primorje i na Dalmaciju, da zaposjednu teritorij koji su do svoje kapitulacije dtžali Talijani... To nije više bila ofanziva samo ujednom pravcu, već se ona vodila širom naše zemlje i trajala je čitava četiri mjeseca, to jest do koncajanuara 1944.«. I sada također priznaje da je ova ofenziva postigla »djelomični uspjeh« - to jest partizani i Talijaru su bili izbačeni iz Dalmacije i većeg diela Hrvatskog Primorja, Like i Korduna. Titovci se pak hvale da su s oružjem, kojega su dobili ili zaplienili od Talijana, naoružali 80 000 novih boraca, tako da su sada imali »300 000 boraca« - svrstanih u 8 »korpusa« sa 26 »divizija« i 108 samostalnih »odreda«. Oni kažu da su se u njihovim redovima sada borili i Talijani, Česi, Slovaci, Madžari i drugi. »U početku aprila 1944 godine - nastavlja Broz – neprijatelji su donekle promijenili taktiku, stvorivši udarne grupe koje su na raznim sektorima bojišta u zemlji neprekidno napadale naša uporišta, s ciljem iznurivanja i pojedinačnog uništavanja glavnih rukovodećih centara i dezorganizacije naše pozadine iznenadnim i brzim prodiranjem duboko u pozadinu oslobodene teritorije. U vezi s takvom taktikom, bili smo i mi prisiljeni da ne grupišemo veće snage, već da ih rasporedimo u širinu i dubinu, na pravcima mogućeg napada neprijatelja. Ovaj put se on poslužio taktikom sličnom našoj, to jest brzih prodora i dekoncentracije trupa«.

         

         

        Dalmacija oslobođena

         

        OSLOBOĐENJE DALMACIJE I ISTRE (rujan 1943.)

         

        TALIJANI SU godine 1943. držali ujugoiztočnoj Europi i na Balkanu gotovo polovicu svoje oružane snage - 29 do 60 divizija te četiri obalne brigade. Osim toga bilo je tu nekih 360 zrakoplova te preko 50 ratnih brodova - u Puli, Brindisiju, Zadru, Splitu, Valoni, Sasanu, Krfu, Prevesi i drugim lukama. Svega skupa nekih 3/4 milijuna vojnika i mornara. S tim golemim snagama mislili su učvrstiti, zadrzati i možda čak proširiti svoj »imperij « na Jadranu

         

        105

        i Egejskom Moru, u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj. Na hrvatskom području Talijani drže ukupno 9 svojih pješačkih divizija, jednu alpinsku pukovniju, dvie obalne brigade te razne fašističke i karabinjerske postrojbe. Te divizije su: Murge (Senj), Macerata (Gospić-Otočac), Lombardia (Karlovac), Primma Celere (Knin i Sinj), Zara (Zadar), Bergamo (Split), Messina (Dubrovnik), Marche (Hercegnovi) i Emilia (Boka Kotorska-Grude). Kod Šibenika se nalazi XVII., a kod Kotora XXVII. obalna brigada; u Goraždu 202. alpinska pukovnija divizije Taurinense, a u Kninu 89. fašistička legija. Stotinjak zrakoplova nalaze se na uzletištima u Puli, Divuljama kod Splita i Zemuniku kod Zadra te u Mostaru. Daljnih 10 divizija nalaze se u blizini Hrvatske: dvie u Sloveniji i osam u Crnoj Gori i Albaniji. Na hrvatskom području nalazilo se više od sto tisuća talijanskih vojnika, a isto toliko u njegovoj neposrednoj blizini.

        Nakon angloameričkog izkrcavanja na Siciliji, talijanska savojska kraljevska kuća pobojala se za svoje klimavo priestolje. Talijanski generali i admirali na čelu s maršalom Badogliem izvršavaju puč proti fašističkom diktatoru Mussoliniju, kojega

         

         

         

         

        slika

        Vrhovni zapovjednik HOS-a čestita kapetanu bojnog broda vitezu Andriji Vrkljanu, zapovjedniku Hrvatske pomorske legije, na uspjesima i hrabrom držanju hrvatskih mornara (Zagreb, srpnja 1944.)

         

        106

         

        slika

        Talijani napuštaju Dalmaciju u rujnu 1943.

         

        odstranjuju i zarobljavaju, hineći kao da će vjerno nastaviti rat na strani Njemačke i Japana. Na temelju sporazuma sa zapadnim Saveznicima, koji je zapravo bezuvjeW a kapitulacija, uz trenutačno sačuvanje vlasti savojske kuće, prelaze na stranu Saveznika, kao »suratujuća« stranka. Njihove snage na Balkanu dobivaju nalog da se spoje s partizanima i daju odpor. Jedan dio ratne mornarice uspjeva pobjeći na Maltu izjadranskih i egejskih luka, a drugi je potopljen od svojih posada odnosno zaplienjen od Niemaca. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske već 9. rujna 1943., dan nakon talijanske kapitulacije, izdaje proglas, kojime poništava nametnute Rimske ugovore te Nezavisnoj Državi Hrvatskoj priključuje hrvatska područja u Istri, Hrvatskom Primorju, Gorskom Kotaru i Dalmaciji koje su Talijani bili prisvojili god. 1919. odnosno 1941. Hrvatskim oružanim snagama - kopnenoj vojsci, ratnoj mornarici i zrakoplovstvu - izdaje zapovjed da oslobode od talijanskih četa zaposjednute hrvatske krajeve na Baniji, u Lici, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini.

         

        107

        Na čitavom području od Rieke pa sve do Crne Gore, za izvršavanje ovog zadatka - oslobođenja hrvatske obale u dužini od oko 700 km i brojnih otoka - stajale su na razpolaganju snage ujačini od svega dvie hrvatske ijedne njemačke divizije. Kako bi se zavaralo talijansku  obavještajnu službu, ove su tri divizije umjetno pretvorene u »20 divizija« s lažnim brojevima, u što su povjerovali Talijani koje je zahvatila panika. Uzalud su tražili pomoći s one strane mora; krugoval Bari samo im je preporučivao snažan otpor.

         

        Južno od crte Karlovac-Sarajevo talijanske snage nalazile su se u golemoj premoći prema hrvatskim i njemačkim jedinicama. Nu brzi zahvat zatekao ih je bez ikakova odredena nacrta za obranu. Neprijateljstva su započela već u zoru dne 8. rujna 1943., kada su manji sastavi od po tucet strovalničkih i drugih bombaša napali na vojarne divizije Bergamo i XVII. obalne brigade u Spineti kod Splita. Isto tako napadnutaje i divizija Zara u Zadru. U splitskoj luci pogođen jej edan talijanski brod pun strjeljiva, čijije prasak izazvao veliku stravu. Vjerujući da je rat svršen, ostale talijanske postrojbe počele su se užurbano povlačiti prema obali. Talijanski karabinjeri, pod zapovjedničtvom pukovnika Venerandija, prvi su sklopili ugovor s partizanima i postrojili dvie talijanske partizanske brigade - Garibaldi i Liberta. Zapovjednik divizije Bergamo, general Becuzzi, podpisuje zatim ugovor o suradnji s partizanima, njihov Splitski odred ulazi u glavni grad Dalmacije bratimljeći se s talijanskim vojnicima.

         

        Nu prodor hrvatskih i njemačkih snaga bio je vrlo brz. Već 9. rujna one vršejak pritisak na Drniš, gdje im pruža otpor 89. legija talijanskih fašistićkih Crnih košulja. Hrvatski legionari nadiru prema Sinju, gdje se nalazi 25. talijanska pješačka pukovnija (puk. Biddau). Već sutradan Talijani napuštaju Drniš i Sinju, nakon što su uništili svo ratno tvorivo, koje nisu mogli ponieti. Ustaše i hrvatski legionari zaposjedaju Sinj, na čijem se uzletištu spušta 22

         

        108

         

        prievoznih zrakoplova s pojačanjima. Zapovjednik Splita, general Cigala Fulgosi, prima izaslanstvo partizana koji se izjavljuju spremnim za zajedničku borbu proti hrvatskim snagama. U Ornišu Talijani puštaju zatvorene partizane, naoružavaju četnike, a zatim se povlače s korvetom Giovannini u Split. Zapovjednik talijanskog sbora u Zadru, general Spigi, poppisuje primirje s nadirućim hrvatskim i njemačkim snagama, nu general Becuzzi ga ne priznaje, već podpisuje ugovor s komandantom IV. Partizanske zone.

        Povlače se divizije Murge i Macerata iz Hrvatske, nakon što su djelomično razoružane od hrvatskih snaga. U Karlovcu 120 ustaša napada na vojarne divizije Lombardia. Nakon kratkog otpora, pojavljuju se biele zastave na prozorima vojarni. Zarobljeno je preko 3 000 Talijana i dvadesetak oklopnih kola. Divizija Bergamo se zatvara u Split, a ostale jedinice povlače prema Rieci, stvarajući putem partizansku brigadu Mameli. Admiral Bobbiese, zapovjednik Maridalmazia (talijanske flote u Dalmaciji), bježi na otok Lastovo, a kasnije se priključuje Niemcima u Zadm. Talijanske postrojbe, prema vlastitom priznanju - »topile su se kao vosak na vatri; iz dana u dan«.

        Jedine veće borbe odigrale su se kod Klisa pred Splitom i oko Boke Kotorske. Već na sam dan talijanske kapitulacije spustili su se usried dinarskih brda, dvadesetak kilometara sjeverno od Splita, prievozni zrakoplovi Ju 52 s dvie bojne i stožeromjednog hrvatskog gorskog sdruga, zajedno sjednom bitnicom iakih brdskih topova. K njima se priključilo jedno odieljenje Ustaške vojnice s jednim zaplienjenim bomim kolima. To su bile sve razpoložive snage za osloboctenje glavnog grada Dalmacije. Talijanska divizija Bergamo ts partizanski Splitski odred zaposjeli su čvrst obruč bunkera na strmom Klisu, koji avladava pristupima Splitu, a oko samog grada postavljeni su brojni topovi, strojnice, bacači i oklopnjaci. U neprekidnim manjim, ali oštrim okršajima, hrvatski gorski lovci i ustaše uspiju se probiti kroz gudure na 12 km od

         

        109

         

        Splita. Borbom prsa o prsa, s bodovima i ručnim bombama, uništena su neprijateljska strojnička gniezda i bunkeri. Od zore do podneva vrši sejuriš na Klis, staru tvrđavu, koju brani nekoliko stotina Talijana s dosta topničtva. Dio hrvatske pukovnije je pravovremeno stigao do Klisa, prije nego li su ga Talijani predali partizanima. Većinom su razoružani i zarobljeni, ajedan dio topnika priključuje se navalnim snagama. Tiekom četiri dana i noći, partizani i Talijani navaljuju na Klis, uzjaku topničku podporu, dok ih ne ušutkuju smjeli hrvatski protinapadaji i bombe tuceta Sttuka. Prievozni zrakoplovi padobranima šalju strjeljivo, oružje i obskrbu nadirućim četama. Dne 24. rujna, na trinaesti dan borbe; konačno. dolazi pojačanje iz Sinja. Cestom napreduju ustaški sklopovi sa zaplienjenim talijanskim oklopnjacima. Tri tisuće talijanskih vojnika napuštaju Split na pet većih i nekoliko manjih brodova, ali su neprekidno napadani iz zrakoplova. Kod Biševa nasukava se težko oštećeni brod Diocleziano, na kojemu ima 300 mrtvih i 67 ranjenih. Također su potopljeni brodovi Chimera i Capodistria te tri manja brodića. Dne 27. rujna kod Lastova potopljena je torpiljerka Enrico Cosenz. Hrvatski zrakoplovi bacaju proglase narodu, koji na mnogim mjestima razoružava Talijane. Nakon 18 dana i noći konačno je oslobođen Split, poslije dvie i pol godine talijanskog zaposjednuća. Njemački prieki vojni sud osudio je na smrt talijanske generale Cigalu Folgosija, Pelligra i Policardija, dok je general Becuzzi uspio pobjeći na težko mitraljiranom razaraču Arethuse. Niemci su u Sinju također strieljali šest pukovnika, jednog bojnika, 23 satnika i 16 poručnika. Hrvati se ne osvećuju Talijanima i dobro postupaju sa zarobljenicima koji su upućeni u radne logore, a mnogi su i ostavljeni na slobodi. Pojedini talijanski častnici, koji su se izpravno ponieli, čak stupaju u pomoćne službe.

        U Boku Kotorsku već 9. rujna 1943. ulazi zaplienjeni brod Citta di Milano, naoružan brojnim flakovima i s 1 200 vojnika. General Butta ih u zabuni pušta da se izkrcaju i timeje ugrožena čitava talijanska obrana Boke. Divizija Marche napadnuta je kod Herceg Novoga i odmah popušta. Divizija Emilia nalazi se u sličnom

         

        110

         

        položaju kod Gruda. Treća alpinska pukovnija povlači se iz Nikšića i pokušava zaposjesti prilaz Podorsnik prema Kotoru. Kod Dubrovnika razvila se divizija Messina, alije odmah napadnuta od navalnih sila. Izkorišćavajući talijansko mirovanje već 10. rujna podhvatne snage zaposjedaju ključne položaje na Kobili. General Amico, zapovjednik divizije Marche, da je otvoriti snažnu topničku vatnu, nu 12. rujna stupaju u navalu dvajata od po 12 Stuka lomeći talij anski odpor Zapovjednik 9. armate u Tirani, general Dalmazzo, naređuje povlačenje prema sjeverozapadu, samo s osobnim oružjem. Ta odluka dovada do predaje čitavogjužnog bojišta s 12 talij anskih divizija - od Mostara pa do Krfa.

         

        Još sejedino brane preostale talijanske snage u Kotoru, uz pomoć crnogorskih partizana i zatvorenika puštenih iz logora Mamula i Prevlaka. Nu podhvatne snage uspjele su već prodrieti u sve ključne položaje divizije Emilia i 5. alpinske pukovnije. Izkorišćena je prvotna zabuna i to onemogućuje svaku talijansku usredotočenu obranu. Dne 14. rujna 1943. talijansko-partizanske snage vrše snažni protinapadaj na čitavom bojištu Boke Kotorske. Borba traje cieli dan te suNiemci izbačeni s položaja na Kobili, uz žrtvovanje 9 talijanskih častnika i 359 vojnika. General Butta traži krugovalno od zapovjednlčtvau Brindisiju da se savezničke snage izkrcaju u Boki. Nu nitko ne odgovara. Tek sliedećeg dana savjetuju mu da se drži dokle god može. Desno krilo obrane, na čelu s generalom Nigrom, prvo popušta i ne izvršuje zapoviedi. General Nigra sklapa primirje i bježi najednom brzom čamcu. Talijanska zbunjenostje sve veća. Sliedećeg dana uz pomoć Stuka, sliedijak napadaj podhvatnih snaga sa sjevero-iztoka. Na podne Talijani napuštaju položaje i 6 000 njihovih vojnika bježi na petdesetak plovnih jedinica, samo s osobnim oružjem. Divizija Emilia izgubila je ukupno 1619 mrtvih i nestalih te 963 ranjenih. Divizije Messina i Marche prisilj ene su na bezuvj etnu predaju u Dubrovniku. Niemci osuđuju na smrt generala Amica zajedno sa svim njegovim višim častnicima. Treća alpinska pukovnija povlači se u Crnu Goru, k partizanima. Divizije Venezia i Taurinense priključuju se također partizanima u Crnoj Gori, pod imenom divizij a Garibaldi.

         

        111

         

        RAT OD 1941. - 1945.

         

        na području Nezavisne Države Hrvatske

         

        Današnje knjige i smotre o Drugom svjetskom ratu obično prešućuju na svojim zemljovidima postojanje Nezavisne Države Hrvatske i Slovačke Republike prikazujući kao da su Jugoslavija, odnosno Čeho-Slovačka, i dalje postojale tiekom rata. Poviestno izpravno postupila je međutim poznata izdavalačka kuća Purnell and Sons Ltd. u Londonu u svojem djelu Poviest Drugog Svjetskog Rata (History of the Second World War, 1966.) koje je izašlo na englezkom, francuzkom, španjolskom i talijanskom jeziku. Ono donosi zemljovid Hrvatske s oznakom da je ona bila nezavisna država, a ne zaposjednuto područje poput Srbije. Budući se na zemljovidu prikazuju glavni vojni podhvati prije kapitulacije Italije, on prikazuje podrućje NDH prije povratka krajeva koji su bili prisvojili Talijani 1918.-1943. (Istru, Rieku, Zadar, Cres, Lošinj i Lastovo) te 1941.-1943. (Sušak sa zaleđem, Krk, Rab, Zadarsko otočje, Šoltu, Vis, Korčulu, Mjet i Kotor te sjevernu Dalmaciju sa Splitom). Krutim fašističkim nasiljem otete hrvatske krajeve oslobodile su hrvatske oružane snage u jesen 1943. i oni su priključeni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

         

        112

         

         

         

         

         

         

        karta

         

        113

         

        HOS U LICI

         

        HEROJSKE BORBE HRVATSKIH POSTROJBI PROTIV

        BROJČANO NADMOĆNOG NEPRIJATELJA

         

        TEŽKE borbe proti četnicima i partizanima u Lici započinju početkom god. 1942. te traju do kraja rata na crti Udbina-Lički Osik-Ogulin-Karlovac i drugdje. Prve borbe započinju za mjesto Udbinu, 30 km iztočno od Gospića. Partizani udaraju na Udbinu tiekom god. 1942. i 1943., alije ne uspievaju zauzeti iako je brani samo jedan vod oružnika i mjestni ustaše pod zapovjedničtvom bojnika Slavka Hajdinovića. Udbina ima vrlo dobar položaj za obranu na uzvisini, s vrlo strmim prilazima, paju i manja odlučna posada može braniti. Partizani navaljuju i na Lički Novi, Brušane, Podlapac i druga mjesta koja se mjesecimajunački brane iako s malim posadama.

        Nakon kapitulacije Italije partizani su došli do težkog omžja i početkom listopada 1943. skupljaju se za napadaj na Gospić, glavni grad kršne Like. Grad obkoljuju 19. i 35. partizanska divizija te 6. »Lička proleterska brigada« - svega skupa nekih 15 000 boraca naoružanih strojnicama, bacačima, pa i topovima i s nekoliko talijanskih oklopnjaka od tri i pol, odnosno jedanaest tona. Do 17. listopada partizani su zatvorili sve puteve, a željezničku prugu sa sjeverne ijužne strane porušili.

        Gospić brani oko 1 500 hrvatskih boraca. Tu su 4. ustaški sdrug; na čelu s bojnikom Delkom Bogdanićem, lovačka domobranska bojna,na čelu sa satnikom Leom Grandovcem, zvanim Gumeni, vod oružnika i pomoćna satnija grada. Razpolažu s nekoliko topova i dosta strojnica i bacača. Obranom grada zapovjeda domobranski pukovnik Mirko Zgaga, glavar Operativnog područja Like. Užurbano se kopaju prokopi i grade utvrde, u čemu sudjeluju i žene od kojih će mnoge uzeti i pušku u ruke za obranu svog grada.

         

        114

         

        Noću 17. listopada 1943. partizani započinju s napadajem na čitav obranbeni pojas grada, poduprtijakom vatrom strojnica, bacača i topova. Lički borcijunački odbijaju svejuriše na položaje i bunkere. Jaka paljba obrane nanosi neprijatelju prilične gubitke i stvara zbrku u nj egovim redovima. Dne 18. listopada neprijatelj ska vatra malaksava i on se mora nešto udaljiti od bunkera, ali se već sliedećeg dana nastavlja napadaj. Partizani i partizanke nalieču na hrvatske položaje uz zaglušnu buku. Oni vrše najteže napadaje noću, u smjeru Budačke ulice, odakle nadiru i s oklopnjacima. Ovaj prostor odlučno brani ustaški bojnik - povratnik Ventura Baljak koji noću 21. listopada topovskim pogodkom uništavajedan partizanski oklopnjak i spriečava prodor u grad. Borba se nastavlja danonoćno, uz velike gubitke za napadače. Dne 24. listopada na ulici Gospića pada pogođen topovskim hitcem pukovnik Zgaga pa zapovjedničtvo obrane preuzima bojnik Delko Bogdanić. Dva dana kasnije pada i

         

         

         

        slika

        Vicko Barbarić sudjelovao je već u travanjskom ustanku s puškom u ruci u Mostaru. Nakom odlazka u u Častničku školu, bio je promaknut u čin zastavnika 10.lV. 1942. i odmah stupio u borbu. Bio je i dvaput ranjen, kod Bihaća i Udbine i odlikovan Poglavnikovom srebrenom  kolajnom z a hrabrost. Na 13.VI.1942. promaknut je u čin djelatnika domobranskog poručnika, a 28.IV.1943. pao je u borbi s partizanima kod Bmšana u Lici u 21. godini živata. Jedan od brojnih primjera hrabrosti i žrtve hrvatske mladosti u NDH.

         

        115

         

        slika

        Zvornik, most preko Drine: (slijeva ) Eugen Dido Kvaternik, Jure Francetić i dr. Mladen Lorković

         

         

        slika

        Pavelić u pratnji najbližih suradnika (slijeva na desno) Ericha Lisaka, Ante Moškova i Eugena Dide Kvaternika.

         

         

         

        116

         

        domobranski pukovnik Prpić, zapovjednik 3. domobranskog sdruga u Kninu. U borbi se velikom hrabrošću iztiču bojnik Baljak, satnik Grandovec i ustaški poručnik Mesić. Partizani pokušavaju prieći minska polja upotrebljujući slamarice, ali uviek pretrpljuju velike gubitke. Krvava borba traje punih 26 dana i noći, sve do 10. studenog 1943., kada srbsko vodstvo konačno uviđa da nije u stanju slomiti žilavi odporjunačkih branitelja Gospića. Partizani polako napuštaju obsadu grada u raznim smjerovima. Jedna se skupina povlači u smjeru Korenice, 40 km sjevero-iztočno, druga prema Udbini, a ostali prema Buniću. Branitelji sada počinju progonom bježećeg neprijatelja i kod sela Bunića jedinice 4. ustaškog sdruga i domobranske lovačke bojne dostižu partizane te im u dvodnevnoj bitci zadaju težke gubitke i zarobljavaju pet topova i drugo ratno tvorivo.

         

        Junački Gospić nije pao u neprijateljske ruke sve do njihove obće ofenzive godine 1945. Pokazao je što je junačka Lika.

         

         

        GLASOVITE USTAŠKE BOJNE 9. BRINJSKA I 33. OGULINSKA

         

        U Lici i Gorskom Kotaru proslavile su se 9. brinjska ustaška bojna - pod zapovjedničtvom častnika Jole Bujanovića, Ive Vukovića-Besića, Pere Vidakovića-Joje te vodnika Tomaša. U listopadu 1944. brinjska ustaška bojna, na čelu s Vidakovićern i Vukovićem, uništilaje 122 partizana u Gomjem Kraju. Dne 14. I. 1945. HOS su obkolile na Javornici 3. brigadu 43. partizanske divizije. Kod sela Stanića brinjska i ogulinska bojna uništile su 43 partizana s komandantom Dominikom koji su bili iznenađeni.

        U Lici partizani su dolazili do oružja otimajući ga od Talijana. Dne 24. I. 1942. dvie tisuće vojnika divizije Re, poduprtih s 9 lakih oklopnjaka i topničtvom, poveli su napadaj u smjeru Ljubova. Kod Tomića partizani su im postavili zasjedu. U borbi su Talijani

         

        117

         

        izgubili 600 boraca, 4 oklopnjaka, 4 topa s 500 granata i više od 20 težkih i lakih strojnica. Tri oklopnjaka su dne 26. IV. 1942. upotriebili za osvajanje Priboja i Plitvičkih Jezera.

         

         

        dokumenat

        Hrvatski mornari dobili su brojna priznanja od Poglavnika za svoju hrabrost, po kojoj su bili prozvani Argonauti XX. stoljeća.

         

        118

         

         

        NAPRIED MORNARI S PLAVOG JADRANA...

         

        HRVATSKA RATNA MORNARICA obnovljena je nakon osam stoljeća, pod izključivim hrvatskim vrhovničtvom, dne 11. travnja 1941. kada je tadašnji general Slavko Kvaternik postrojio Zapovjedničtvo ratne mornarice u okviru Ministarstva hrvatskog domobranstva te kapetana Đuru Jakčina promaknuo u čin kontraadmirala i imenovao zapovjednikom hrvatske ratne mornarice. Prigodom prisege prve Hrvatske državne vlade, Poglavnik dr. Ante Pavelićje također naglasio da se hrvatsko domobranstvo »sastoji od kopnene, zračne i pomorske vojske«. Nametnuti Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. međutim su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ugrabili njenujadransku obalu od Nina do Omiša, uključujući gradove Šibenik i Split te sve otoke osim Paga, Hvara i Brača. Isto tako je Italija prisvojila Boku Kotorsku. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostala je obala Hrvatskog Primorja, osim Sušaka i Bakra, te ona od Omiša do uključujući Dubrovnika. Rimskim ugovorima Nezavisna Država Hrvatske morala  je izjaviti da ne će držati ratne mornarice; već samo manje jedinice za rizničarsku (financijsku) i

         

         

        slika

        Hrvatski lovci na podmornice 23. flotile u Rumunjskoj luci Konstanci. Na pramcima se vide hrvatski grbovi, a na palubama težke proti-zrakoplovne strojnice i podvodne mine za uništavanje.

         

        119

         

         

        redarstvenu službu. Fašistička Italija, s 260 ratnih brodova s ukupno 580 000 tona i 1500 zrakoplova, bojala se prevlasti Hrvatske na Jadranu!... Međutim Nezavisna Država Hrvatskaje ipak po malo postrojavala svoju ratnu mornaricu. U Zakonskoj odredbi o hrvatskoj državnoj vladi od 24. VI. 1941. i dalje se spominje »pomorska vojska« u sastavu hrvatskog domobranstva. Uzprkos prosvjedima Talijana uzpostavljena su po malo god. 1941. Obalna zapovjedničtva u Selcu, Makarskoj i Dubrovniku. Koncem 1941. započelo se s postrojavanjem pomorskih Škola u Sisku i Brodu na Savi te pirotehničkih odjelaka (za eksplozive) u Petrovaradinu i Kamenici na Dunavu. Osnovana je Riečna flotila koja je koncem god. 1942. dobila dva monitora (riečne topovnjače), Sava i Drava, koji su u travnju 1941. bili potopljeni kod Zemuna i onda izvadeni i popravljeni.

         

         

         

        slika

        Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić posjetio je hrvatske borce na Iztočnom bojištu početkom listopada 1942. Na slici ga vidimo na jednom hrvatskom brodu, u Mariupulu na Azovskom Moru, okruženog hrvatskim pomorskim častnicima i dočastnicima koje je odlikovao zbog brojnih junačkih djela. Oni nisu išli na Iztočno bojište iz mržnje prema nikome niti iz osvajačkih težnji - već samo zato da očuvaju hrvatsku pomorsku tradiciju koju je uhinbeni saveznik« s onu stranu Jadrana htio nepravedno uništiti.

         

        120

         

         

        Kako ne bi ugasla hrvatska pomorska tradicija ratne mornarice, odlučeno je da se postroji Hrvatska pomorska legija na Iztočnom bojištu te daju se izkoristi za vježbanje hrvatskih mornara u suvremenom pomorskom ratu. Proti tomu Talijani nisu ništa mogli poduzeti i dne 21. srpnja 1941. krenulaje prva skupina hrvatskih mornara iz Zagreba na Crno More (u Varnu, Bugarska). Na čelu Hrvatskog pomorskog sklopa stajao je kapetan bojnog broda Andre Vrkljan. U pet skupina stiglo je tiekom god. 1941./ 1942. ukupno oko 450 hrvatskih pomorskih častnika, dočastnika i mornara na Iztočno bojište. Nakon temeljitog vježbanja u Varni, polovicom rujna 1941. prva skupina hrvatskih mornara krenula je u Nikolajev na rieci Bug, ujužnoj LTkrajini.

         

        Sovjetski Vojeno-morski flot (VMF) na Crnom Moru imao je posvemašnju nadmoć nad neznatnim rumunjskim, njemačkim i sada malim hrvatskim pomorskim snagama: Crnomorska flota sastojala se od jednog bojnog broda, jednog rnanjeg nosača zrakoplova, jednog težkog i tri laka krstaša, 6 razarača, 50 podmornica i oko 200 raznih manjih jedinica te oko 400 zrakoplova. Ovi brodovi uglavnom su se nalazili u kavkazkim lukama, a nešto u obkoljenoj tvrđavi Sebastopol na Krimu. U početku se im suprotstavljala samo Rumunjska kraljevska ratna mornarica sa svoja 4 razarača, 3 torpiljerke, jednom podmornicom i 40 manjih jedinica. Madžari su poslali Dunavom nekoliko riečnih topovnjača i brod Ungvar, a Niemci tek u proljeće 1942. šest podmomica i 16 brzih torpednih čamaca.

        Kad su početkom 1942. Sovjeti počeli napredovati iz Kerča uzduž Arabatskog Zemljouza na krimskoj obali Azova, hrvatski mornari u Geničesku ukopali su se za obranu. Oni su neprekidno morali i tući led oko svojih 45 brodića kako ih led ne bi zgnječio. Skupina u Jalti popravilaje nekoliko strojnih čamaca i vršiia sve do pada Sebastopola predstražarsku službu, krčila i postavljala mine i održavala lučke prepreke. U ožujku 1942. stigla je i treća skupina od i 00 hrvatslah motnara iz Domovine u Geničesk i tako je broj boraca porastao na 320. Nakon odtapanja Azova, u proljeće 1942., Sklopje dobio zadatke osiguravati obalu u dužini

         

        121

         

        od 400 km od Geničeska do Taganroga, krčiti i polagati mine te održavati plovne puteve i prievoz. Sve se to vršilo s dotrajalim strojnim ribarskim brodovima naoružanim strojnicama. U travnju 1942. poslano je daljnjih 40 mornara u Feodoziju na Krimu za održavanje lučkih uređaja. U svibnju 1942. flotila od šest hrvatskih brodića sudjelovala je u ponovnom osvajanju iztočnog Krima i  Kerča. U lipnju 1942. stiglaje iz Domovine u Mariupol na Azovu četvrta skupina od 120 pripadnika Sklopa. Dne 19. 4. položene su pred Geničeskom mine i nastavilo se s osiguravanjem Jalte. Sklop je preuzeo osiguravanje luka Krivaja Kosa, Buđenovka, Mariupol, Staraja Jalta, Petrovsk; Berđansk i Nogajsk pred kojima su vršene neprekidne noćne obhodnje: Hrvatskejedinice, naoružane samo s po jednom lakom strojnicom od 7,62 mm, bile su sada često napadane od sovjetskih zrakoplova. Uskoro je Sklop primio 9 zaplienjenih strojnih čamaca za krčenje mina tako da je pod znakom Hrvatske pomorske legije plovilo svega 55 jedinica. Služba sigurnostije savršeno vođena sve do zauzimanja azovskih obala u jesen 1942. Odjeli za čišćenje mina djelovali su sve do zamrznuća mora. Hrvatskejedinice su osim toga prevozile ratno tvorivo iz Mariupola u Taganrog, Azov, Jejsk, Ahtari i Ačujev. Jedna je skupina, zbog dizanja potopljenih brodova, poslana u Temriuk na kavkazkoj obali. Početkom prosinca 1942. svih 450 častnika, dočastnika i mornara otišlo je na odmor i preustrojstvo u Varnu.

        Nakon kraćeg odmora hrvatski mornari upućeni su u Njemačku na razne izobrazbene i tehničke tečajeve (strojarske, krugovalničarske, oružarske, minerske, topničke, signalne, meteoroložke, navigacione, zdravstvene i gospodarske). Nakon završenih viših i nižih tečajeva, Hrvatska pomorska legija predstavljala je jedinicu izvanredne vriednosti u borbenom, moralnom, vojničkom i tehničkom pogledu.

        Početkom 1943. stiglaje i peta skupina od 150 hrvatskih mornara tako da je sada crnomorski Sklop brojio oko 600 boraca. Do sredine iste godine Hrvati su primili 12 lovaca na podmomice građenih u crnomorskim brodogradilištima. S njimaje postrojena 23. flotila lovaca na podmornice - Uj. (Unterseebootjaeger) Flotille 23. Hrvatski lovci na podmornice bili su označeni brojevima Uj.

         

        122

         

        2301 do Uj. 2311 te Uj. 2314. Bili su to brodići uzorka KFK od po 110 tona, 24 metara dužine, a bili su naoružani s 4-6 protizrakoplovnih topića od 20 mm te podvodnim minama od po 150 kg. Posada im je iznašala svakome po 15 ljudi, a razpolagali su i s prislušnim spravama za podmornice uzorka Sonar: Daljinski doseg iznašao im je 1200 milja (2150 km), a brzina 9 čvorova na sat.

        Hrvatski pomorski sklop na Crnom Moru je također imao nekoliko čistača mina uzorka RA (Raeumboote), među njima RA 51, od 125 tona i s posadom od 34 mornara. Hrvatska 23. flotila lovaca na podmornice djelovala je godinu dana na zapadnom dielu Crnog Mora, od polovice god. 1943. do 16. svibnja 1944., kada su brodovi predani Niemcima. Onaje osiguravala konvoje do stotinu brodova na plovitbi duž bugarske, rumunjske, ukrajinske i krimske obale - sve do Bospora i obratno. Danima i tjednima na moru, bez prekida i odmora, posade su stekle veliko izkustvo i ugled tako da je Hrvatska flotila postala pojam i kod prijatelja i kod neprijatelja. Skoro nije bilo putovanja, a da hrvatski brodići nisu bili napadnuti, bilo iz zraka, bilo izpod mora. Potopili su najmanje 7 neprijateljskih podmornica i oborili 20-30

         

         

        slika

        Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je prvoborac hrvatskog narodnog ustanka i prvi vojnik Hrvatske. Njegov život bio je u neprekidnoj opasnosti od godine 1918., a pogotovo od 1928. do 1945.. kada su brojni neprijateljski ubojice vrebali na njega. Nastavio je borbom i nakon godine 1945. i bio teže ranjen dne 10.

         

        123

         

        sovjetskih zrakoplova. Nije izgubljen nijedan hrvatski brod, a ljudski gubitci bili su neznatni unatoč tolikim borbama, što dokazuje vrlo vješto vodenje podhvata. Osim redovih operacija, hrvatski brodovi Uj. 2309 i 2305 te RA 51 vodili su kroz minska polja bugarske brodove Milka, Marcia i Bella Citta iz Konstancije u Rumunjskoj do Bospora u Turskoj, sa židovskim izbjeglicama koji su se spašavali od nacista pod zastavom Rumunjskog crvenog križa.

        U ožujku 1943. dodieljenje Hrvatskoj pomorskoj legiji i Sklop obalnog topničtva od 400 ljudi, s dvie bitnice od 88 mm. Tako je broj hrvatskih mornara na Crnom Moru porastao na oko 1000. Nakon sovjetske protiofenzive ujužnoj Ukrajini, topnički

        sklop povlačio se od Taganroga prema Krimu, kao zalaznica. Postigao je brojne uspjehe u potapanju brodova za izkrcavanje i drugih ciljeva: Studenog 1943. premješten je u Split.

        Nakon kapitulacije Italije, ujesen god. 1943., pristupilo se oblikovanju Hrvatske ratne mornarice na Jadranu. Njezinim zapovjednikom imenovanje doadmiral Edgar Angeli kojega je u jeseni 1944. zamijenio doadmiral Nikola Šteinfl, ujedno i ministar Hrvatskih oružanih snaga do kraja rata.

        Postrojena su zapovjednićtva Hrvatske ratne mornarice u Splitu i Šibeniku, a nakon povratka Hrvatske pomorske legije s Crnoga Mora, postrojene su u Trstu; koncem kolovoza 1944., i Hrvatske plovne snage na Jadranu pod zapovjedničtvom kapetana bojnog broda viteza Andrije Vrkljana.

        U Trstu je postrojena Flotila strojnih torpiljarki koja je imala 12 brzih torpednih čamaca uzorka M.S. od 63 tone (T.1 do T. 12, kasnije T. 101 - T. 112). One su imale posadu od 14 momaka, dva pnotizrakoplovna topa od 2Đ mm i dvie torpedne cievi. Dodana su im dva prateća broda te parna torpiljarka TA. 48 (biv. jugoslavenska T.3) od 262 tone, 52 mornara posade, dva topa od 7,6 cm i dva protizrakoplovna od 20 mm. Prema britanskom priručniku German Surface vessets od T. Lentona (Macdonald, London 1966), hrvatskoj mornarici pripadala je i bivša jugoslavenska škoiska krstarica Dalmacija (kasnije talijanska Cattaro) od 2370 tona, 300 momaka, šest topova od 8,3 cm, cetiri od 4,7 i 4 od 20 mm.

         

        124

         

        Britanci su u Brindisiju i Bariju u Italiji imali pet flotila bizih torpednih čamaca i topovnjača uzorka Farmaile-D i Vosper (20., 28., 56., 57. i 60. flotila) s nekih 50 jedinica koje su imale svoje izbočene baze i na Visu te vršile napadaje na uglavnom njemačku plovitbu uzduž hnratske obale s prilienim uspjehom. Hrvatske plovne snage na Jadranu nisu imale većih sukoba - osim što su britanski brzi čamci MTB 226 i 228 potopili kod otoka Silbe u noći od 22. XII. 1943. staru krstaricu Dalmaciju, tada s njemačkom posadom. Oko 20. VI. 1944. brzi čamci 56. britanske flotile napali su u Kvarneru hrvatsku strojnu torpiljarku T.7, koja je bila oštećena te se nasukala, a i nakon toga bila pod neprijateljskom vatrom te je veći dio njezine posade stradao. To je bio jedini pomorski sukob hrvatskih snaga na Jadranskom moxu tiekom rata. Dne 20. II. 1945. u Trstu je bombardirana hrvatska parna torpiljerka TA 48.

        Jedan dio hrvatskih mornara u Trstu prešao je u I. udarnu diviziju zadržavši svoje mornarske taborske kapice i sudjelujući u kopnenim borbama. U Trstu je u travnju 1945. bilo nekih 600 mornara Hrvatskih plovnih snaga na Jadranu. Oni su se dne 29. IV. 1945. spremali napustiti luku, ali su bili napadnuti od partizana. Tada su zaposjeli napušteni njemački razarač TA 43 (biv. jugoslavenski Beagrad odnosno tal. Sebenico) od 1210 tona i njegovim topovima ušutkali partizane. Jedan dio hrvatskih mornara ostao je odsječen ujednoj vojarni te je pružao odpor do kraja. Nakon što su kapetan Stevo Oršanić i jedan dočastnik vezani bombama - plivajući roneći satima - otvorili put na lučkim barikadama, mogle su izploviti hrvatskejedinice te se predati saveznicima u Ankoni. Jedna jedinica predala se na ušću Tagliamenta u Jadran.

        Hrvatska ratna mornarica, iako malena brojem, častno je izpunila svoju ulogu u redovima Hrvatskih oružanih snaga.

         

        125

         

        ZA DOM!

         

        369. HRVATSKA LEGIONARSKA PJEŠAČKA PUKOVMJA

         

        NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, priznata pravno ili stvarno od 17 država - od toga 15 neratujućih – pokušala je sačuvati svoju neutralnost pa tako u lipnju 1941., a ni poslije, nije najavila rat Sovjetskom Savezu. Nu nije mogla posve izbjeći obveze prema državama koje su ga napale po je poslala na Iztočno bojište manje pješačke, topničke, zrakoplovne i pomorskejedinice – svega nekih 5 000 boraca, kao dobrovoljačku legiju. Još više nego li fonnalno zadovoljavanje političkih obveza, Hrvatska je u postrojenju svoje Legije na Iztočnom bojištu vidjela mogućnost da donekle izigra nametnute Rimske ugovore koji su spriečavali razvitak Hrvatskih oružanih snaga, a zabranjivali uzpostavu Hrvatske ratne mornarice.

        Prvi dobrovoljci skupljeni su u Varaždinu te su od njih postrojene dvie bojne, dok je treća pristigla iz Sarajeva. Nakon kratke obuke u Austriji postrojena je 369. hrvatska legionarska

         

         

        slika

        Poglavnik pregledava 369. hrvatsku legionarsku pješačku pukovniju iz koje se razvila glasovita vražja divizija.

         

        126

         

         

        pješačka pukovnija, koja se sastojala od tri bojne po tri satnije svaka, sa 27 bacača i 108 strojnica. Također u dodane jedna pričuvna satnija, pojedan odjel za vezu i krugovalno odašiljanje i primanje, jedan obkoparski (pinorski) odjel: K njima su dodani jedan odjel konjaničtva, jedna satnija s 8 težkih bacača, jedna protioklopna satnija, topnički odjel i preselica. Dne 22. kolovoza 1941. ova pukovnija, pod zapovjedničtvom pukovnika Ivana Markulja, krenula je pješice na Iztočno bojište. Nakon što je u mjesec dana prevalila 1 500 km, dodana je l. njemačkoj lovačkoj divizij i na Iztočnom boj ištu.

        U početku je 369. pukovnija upotrebljavana u borbi proti partizanima u pozadini, a uskoroje prešla na frontalnu borbu.

        Dne 11. listopada 1941. iztočno od Dnjepra, kod Harkova, hrvatska pukovnija doživjela je svoje vatreno kršten je kada je napucana od protivničkog topničtva. Prva žrtva bio je igrač Građanskog Rajković. Sudjeluje ujurišima prigodom proboja bojišta kod Harkova te zauzimlje gradić Valki. Hrvatski legionari su dobro postupali sa zarobljenicima koji su im pomogli nositi prtljagu zadovoljni što se s njima mogu sporazumjeti. Strojopuščanom vatrom oborili su Hrvati jedan bombaš, a Koturaška satnija satnika Bakarca sukobila se s oklopnjacima koji su se povukli. Uz manje puškaranje i hrvatska pukovnija ušlaje u Harkov, 25. IX. 1941. Nakon četiri tjedna odmora pukovnija nastavlja smjerom Staljino-Ambrozijevka prema Rostovu na Azovskom Moru.

        Topnički odjel hrvatske pukovnije iztakao se više puta tiekom zimskih obranbenih borbi. na rieci Mijuš, zapadno od Rostova, kojeg su Sovjeti ponovno zauzeli 29. studenog 1941. U proljeće 1942. pukovnij je pobrala nove lovorike u drugoj bitci za Harkov ( 12. do 25 svibnja) Tu su Hrvati po prvi put sudjelovali u obkoljavanju velikih razmjera tada je bilo uništeno 20 sovjetskih pješačkih i 7 konjaničkih divizija te 14 aklopnih brigada, a u zarobljeničtvoje palo 240 000 vojnika, od kojih su Hrvati zarobili pet tisuća. Izvješće njemackog vrhovnog zapovjedničtva od 31. V.1942. iztaklo je sudjelovanje hrvatske pukovniuje.

         

        127

         

        Pukovnik Markulj je tada zbog bolesti predao zapovjedničtvo pukovniku Stjepanu Pavičiću. Nastavljajući s borbama, pukovnijaje prešla sve od Voronježa do Kalača. Na prolazu rieke Dona imala je borbe prsa o prsa. U gradu Proletkulturi imala je prilične gubitke. Borbaje trajala 15 dana i bila je koliko krvava, toliko i slavna. Hrvati su svakodnevno zarobljavali oko pet stotina neprijatelja, dok je jedinica podpukovnika Murkovića zarobila jednog sovjetskog generala s njegovirn stožerom.

        U rujnu 1942. sve hrvatske jedinice nastupaju prema Staljingradu na Volgi. Tamo su ih posjetili Poglavnik dr. Ante Pavelić, pukovnik vitez Jure Francetić, general vitez Ivo pl. Perčević i drugi. Dne 25. rujna iste godine, oko 19 sati, 369. hrvatska pukovnija ušlaje u Staljingrad. Osvojilaje željezničku prugu iztočno od golemog kompleksa tvornica Crveni oktobar.

        Sama bitka za Staljingrad započela je 2. listopada 1942. zauzećem predgrada Orlovski, a 17. listopada konačno padaju tvornice Crvenog oktobra u čijim se ruševinama brane i hrvatski legionari nakon početka sovjetskog protinapadaja dne 19. studenog. Dne 22. studenog Sovjeti su gotovo posvema obkoljeni u Staljingradu te imaju vezu s pozadinom samojoš preko Volge. Dne 10. siečnja 1943. započinje sovjetsko probijanje obruča oko Staljingrada. U najkrvavijim borbama rata, za svaki metar, izgiba većina hrvatske pukovnije te u ruševinama Crvenog oktobra preostaje samo još jedna satnija. Dne 22. siečnja 1943. dotadanji zapovjednik topničtva, pukovnik Marko Mesić, preuzima zapovjedničtvo ostataka pukovnije. To je posljednja viest o hrvatskoj legionarskoj postrojbi. Dne 3 l. siečnja 1943. Niemci kapituliraju u sjevernom kotlu Staljingrada, a 2. veljače kapitulira čitava 6. njemačka armija s 90 000 vojnika.

        Sovjeti su od zarobljenika postrojili Odjel dobrovoljaca za borbu proti fašizmu, na čelu s podpukovnikom Mesićem i glavarom stožera bojnikom Marijanom Prišlinom. U tom Odjelu bilo je stotinjak preživjelih hrvatskih legionara tejoš i političkih emigranata u Sovjetskom Savezu - Slovenaca, Rumunja i drugih. Ujesen 1944. odjel je narastao na brigadu teje sjedinicama Crvene armije stigao na Sriemsko bojište i tu je brigada podvrgnuta pod

         

        128

         

        jugoslavensko partizansko zapovjedničtvo. Ono je poubijalo »neopuzdane« i razstrojilo brigadu. Pojedini Hrvati iz te brigade pokušali su prebjeći na hrvatsku stranu, ali su većinom stradali u tom pokušaju košeni vatrom i sjedne i s druge strane.

         

        Većina od 3 000 pripadnika 369. hrvatske legionarske pješačke pukovnije poginulaje ili bila ranjena na Iztočnom bojištu. Oni preživjeli prije pada Staljingrada odbili su se povući njemačkim zrakoplovima.

         

        Dvie tisuće legionara, koji nisu bili krenuli na Iztočno bojište, upotrebljeni su za okostnicu buduće 369. hrvatske legionarske pješačke divizije koja je dobila ime Uražja divizija - nastavljajući tradiciju 46. domobranske divizije iz Prvog svjetskog rata. Pripadnici ove divizije bili su izključivo Hrvati, osim jednog diela častnika koji su bili Niemci. Ova se postrojba vježbala u Dollersheimu i Stockerau u Austriji i koncem godine 1942. povratila u Hrvatsku. Imala je dvie pješačke pukovnije (369. i 370.) ijednu topničku pukovniju te pojedan izvidnički, protioklopni, obkoparski i dojavni odjel sa svega skupa 12 000 boraca. Ona je sve do svibnja 1945. uspješno sudjelovala u brojnim bitkama počevši od Bielog podhvata i na Neretvi, početkom 1943., pa do Širokog Briega i Zvonimirove linije početkom 1945.

         

         

        U spomen travničkim žrtvama

         

        ODBIJ ANJE PRVOG VELIKOG NAPADAJA NA TRAVNIK ( 1943.)

         

        DEVETA domobranska pukovnija premještena je polovicom 1943. s prostora Travnik-Jajce-Bugojno na prostor Rogatica-Sarajevo gdje je također izpunila svoju dužnost. Na prostoru Travnika zamienjuje ju glasovita 6. domobranska konjanička pukovnija na čelu s pukovnikom Miroslavom Šlaherom.

         

        129

         

        Grad Travnik leži na gornjem tieku rieke Lašve, podno sjeveroiztočnih obronaka planine Vlašić, a sjugozapadne strane naslanja se na blage padine Vilenice. Brojioje god. 1943. oko 10000 stanovnika i bio sjedište Velike župe Lašva i Pliva, kotarske oblasti, sudbenog stola, stožera i zapovjedničtva III. Sbornog područja i ustaškog stožera. U njemu su bile važne dtžavne tvornice duhana i žigica i razne škole, među njima glasovita isusovačka gimnazija. Nalazi se na pruzi Lašva-Donji Vakuf Jajce, odvojku pruge Brod-Sarajevo. U taktičkom smisha ima vrlo dobar položaj za obranujer su mu bokovi lako branjivi osloncem na Vlašić i Vilenicu, a prilazi sjuga i sjevera nešto osjetljiviji, ali su opet bili osigurani smišljenim sustavom obrane. Bila je to čvrsta brana za osiguranje državne ceste i pruge Zenica-Sarajevo.

        Već tiekom 1942. napadali su na Travnik odmetnici, što se nastavilo i 1943. Osim obrane grada, posada štiti i okolna mjesta te prugu i cestu Travnik - Vitez - Busovača - Lašva te Travnik - Komar- Donji Vakuf- Jajce i Donji Vakuf- Bugojno. Početkom studenog god. 1943. jake partizanske snage skupljaju se na crti

         

         

        slika

        Puk.Bnić dočekuje hrv.ministra dra Vjekoslava Vrančića u Travniku rujna 1944.

         

         

         

        130

         

        Livno - Kupres - Bugojno - Donji Vakuf - Jajce - Travnik. Naoružane su zaplienjenim talijanskim lakim oružjem, pa i topovima i oklopnjacima. Hrvatske snage, malobrojnije, morale su se povući do pred Travnik. Stratežki cilj partizana je odcjepsti sve hrvatske snage kod Sarajeva i dalje premajugu. Do 10. XI. gradje obkoljen sa svih strana. Partizani su dovukli brojno oružje, topove i 6 oklopnjaka te desetak tisuća boraca 5. »bosanskog korpusa« i 6. »ličke proleterske brigade« na čelu sjednim od svojih najboljih komandanata, Slavkom Rodićem. Iz Bugojna upućuju 3 oklopnjaka koji će napasti grad sjuga, u smjeru Ciglana-Tvornica šibica, a druga 3 oklopnjaka smjerom Donji Vakuf Turbe-Tvomica duhana, na sjevernom odsjeku. Grad brani 6. domobranska konjanička pukovnija (puk. Šlaher) s dvie manje bojne; travnička posadnabojna (puk. Mehmed Sulejmanpašić); Kupreškamilicija (ustaški satnik Joso Dujmović) i nešto oružnika. Ukupnajačina hrvatskih snaga iznaša nekih 2 500 boraca, s priličnim naoružanjem, uz dobro topničtvo i dva oklopljena vagona na željezničkoj pruzi.

        Partizani za vrieme prikupljanja oko grada, od 9. do 11. studenog, uznemiruju grad puščanom i strojničkom vatrom. Zadnja tri dana i tri noći prije napadaja ne izpaljuju ni jedan hitac da bi prekrili razpored svoga oružja. Hrvatski zrakoplovi bacaju nešto strjeljiva padobranima, ali nikakova pojačanja ne stižu. Pukovnik Šlaher veli da će grad obraniti, makar ga napalo i 50 000 partizana. Malo smjela tvrdnja, ali ona doprinaša uzdizanju duha kod branitelja. Napadaj konačno počinje dne 15. XI. 1943. u 20 sati težkom strojničkom, topničkom i bacačkom vatrom. Partizani navaljuju uz veliku buku i povike i već oko 22 sati dopiru sa sjeverne strane pred šumicu kod Tvornice duhana, odakle misle prodrieti u grad oklopnj acima. Narednik prvog protioklopnog topa iz blizine od 60 metara uništava prvi oklopnjak punim pogodkom. U njemu nalaze smrt dvojica Talijana. Ostala dva oklopnjaka bježe, alije i drugi oštećen te ostaje na cesti. Zbog silne topničke vatre sedam bunkera na Vilenici nisu više održivi. Hrvatsko topničtvo ušutkuje

         

        131

         

         

        slika

        Kada je po pješacima i planinskim lovcirna mjesto Titovog stožera bilo obkoljeno, spušteni su padobranci, koji su odmah započeli odlučnom djelatnošću.

         

        slika

        Medju mnogim zaplienjenim stvarima spada i "maršalova Titova odora". On sam uspio je slučajno nekoliko časaka prije napadaja umaknuti.

         

         

        132

         

        oklopnjake, a borci se povlače na drugi red bunkera. Partizanski napadaji odbijeni su uz njihove velike gubitke. Partizani pokušavaju prodrieti u grad sjužne strane, od Ciglane i Tvornice šibica, uz pomoć dvaju oklopnjaka. Prvi nailazi na minu, a drugi je onesposobljen topovskim hitcem. U obrani se iztiču velikom hrabrošću borci 2. konjaničke pukovnije, na čelu s bojnikom Franjom Pitnarićem. Poslije tri sata hrvatska pojačanja na Vilenici vrše protinapadaj. Ujurišu pada konjanički nadporučnik Ivan Suk. Topovi satnika Muhameda Zelića uništavaju partizansku preselicu kod Ovčareva. Oklopljeni vlak na Docu tuče partizane cielu noć. Uzalud partizanke viču: »Domobrani predajte se - bit ćemo vaše! « Kod Tvornice duhana pravo groblje partizana. Kuprešaci oštro tuku kod travničkog groblja. U 5 sati ujutro partizanska vatra malaksava i oni se u 4 sata povlače s Vilenice. Razvodnik Franjo R. smjelo ih tuče iz svog Šarca (lake strojnice MG 34) iako je lakše ranjen. Računa se da su partizani izpalili na grad preko 1000 granata. U 7 sati obće povlačenje partizana koji ostavljaju svega 13 zarobljenih, ali se računa da su imali 3 000 mrtvih i ranjenih. Zaplienjeno 7 strojnica, 3 bacača, 5 parabela i 20 pušaka. Hrvatski gubitci: 37 mrtvih i 120 ranjenih. Sliedećeg dana neprijatelj uznemiruje Travnik slabijom vatrom. Noću 17. XI. napadaju samo na Vilenici, ali zatim odlaze. Za osvetu Tito traži da saveznici bombardiraju Travnik. Dne 4. I. 1944. dvadeset i četiri zrakoplova bacaju oko 500 bombi te pogiba 120 stanovnika, dok ih je 200 ranjeno. Tiekom 1944. - osobito 1. X. (s 3 brigade) vrše daljnje napadaje, ali su odbijeni. Uz puk. Šlahera iztiče se u borbama i dopukovnik Josip Klobučarić.

         

        133

         

        HRVATSKI JUNACI

         

        PAD VEZIRSKOG TRAVNIKA (studeni 1944.)

         

        U RUJNU 1944. sovjetska Crvena armija provalila je u Rumunjsku i spremala se za navalu na Madžarsku. Njemačke snage povlačile su se s Balkana da ne bi ostale odsječene. Niemci su bili zatražili da se hrvatske snage povuku iz mjesta udaljenih od željezničke pruge Uvac-Sarajevo-Brod i postave na tu crtu na kojoj je trebala biti nova obranbena linija. Zapravo su htjeli da im Hrvati osiguravaju povlačenje. Međutim mnogi hrvatski zapovjednici su javili u Zagreb da neće svoja mjesta prepustiti partizanskoj osveti. Među njima bio je i zapovjednik Domobranskog konjaničkog sklopa i grada Travnika, pukovnik Bona Bunić, potomak glasovite dubrovačke plemićke obitelji. Za obranu vezirskog grada imao je Konjanički sklop od 800 ljudi i domobransku posadnu bojnu (puk. Muhamed Sulejmanpašić), Kuprešku bojnu (zapovjednik satnik Joso Dujmović) i oružnički vod - svega skupa nekih I 500 boraca. Bila su ti i 4 poljska i 2 protioklopna topa s dosta granata, nu osjećao se manjak u puščanom strjeljivu. Oko grada nalazilo se 26 bunkera koji su branili grad s raznih strategijskih točaka.

        Tiekom 1944., pa sve do mjeseca listopada iste godine, partizani vrše napadaje na Travnik s manjim snagama, ali su uviek bili odbijeni. Iznemogle partizaneje privlačio gradjerje u njemu bilo dosta odjeće i hrane. Koncem rujna 1944. tri partizanske brigade, s nekih 3 000 boraca, pod vodstvom bivšeg podžupana Sudžuka i dra Tatlića obkolile su Travnik. Ipak se u grad probilo izaslanstvo Hrvatske državne vlade koje su sačinjavali ministar vitez dr. Vjekoslav Vrančić, savezničar Hrvatskog radničkog saveza Vjekoslav Blaškov, ravnatelj promičbe Matija Kovačić, sarajevski stožemik Stjepan Barbarić i novinar Hadži Ismet Varatanović. Oni su svojim govorima trebali dignuti duh braniteljima i građanima Travnika i pokazati da ih hrvatska vlada nije napustila. Na večer dne 30. rujna partizani su prešli u obću navalu. Oko 2 sata u noći pali su svi bunkeri na cesti od Turbeta preko sedla Vilenica do isusovačke gimnazije. Partizani su prodrli u grad na čijim se ulicama

         

        134

         

        vode žestoke borbe. Strjeljivaje ponestajalo pa se mislilo na povlačenje preko jedinog slobodnog puta preko Vlašića jer su onaj prema Dolcu držali partizani.

         

        Pukovnik Bunić izvukao je dio snaga iz ostalih bunkera i izvršio protinapadaj te izbacio napadače iz 8 od 12 zauzetih bunkera, do 7 sati ujutro dne l. listopada, kada su sejoš vodile borbe za bunker kod Tvornice duhana. Domobrani i ustaše razpolagali su svaki s tek 15 do 20 naboja. Njemački general Leyser nije bio poslao zatraženo strjeljivo, većje poručio da se posada povuče u Zenicu, što je pukovnik Bunić odbio. Partizani su međutim držali još 4 bunkera izpred klanca Vilenice. Oko 9 sati ujutro partizani ponovno počinju s navalom, nu ona se sukobljuje s navalom braniteljazapreotimanje zaposjednutih bunkera. Domobranski topovi su svojom sigurnom vatrom pomagalijuriše na pojedine bunkere. Oko podneva borba je bila završena, nakon što su partizani na Vilenici imali na stotine mrtvih koje su većim dielom, prema svom običaju, odvezli sobom i pokopali nedaleko Turbeta. Popodneje održana velika narodna skupština na kojoj su govorili izaslanici hrvatske vlade.

         

        U međuvremenu je general Leyser ponovno pozvao pukovnika Bunića da se povuče iz grada, što je ovaj ponovno odbio zatraživši samo strieljiva.

         

        Tiekom listopada hrvatski zrakoplovi pokušali su baciti braniteljima nešto strieljiva, ali su se parputa morali vraćati zbog lošeg vremena. Ipak je uspjelo nešto strieljiva dobaviti braniteljima Travnika. Mnoge hrvatske posade na crti Kupres - Bugojno – Donji Vakuf - Jajce morale su se pod pritiskom velikog broja partizana - njih oko 25 000 povući prema Travniku. Oni su nadirali prema Banjoj Luci i Priedoru, a od 1. do 10. listopada 1944. skupili su jake snage oko Bugojna. Već 14. listopada prilaz k Travnikuje onemogućen, a sve su veze porušene i prekinute. Partizani su pred grad dovukli 26 topova i nekoliko talijanskih oklopnjaka. Branitelji broje svega 1 500 boraca. Obećana pomoć u ljudstvu i strieljivu iz Sarajeva nije stigla.

         

        135

         

        Dne 19. studenog 1944. partizani započinju velikim napadajem na grad i borbe traju tri noći i tri dana bez prestanka. Dne 21. X. oko 23 sata oni uspievaju prodrieti iz smjera Vilenice sve do isusovačke gimnazije i Popunitbenog zapovjedničtva, na desnoj obali Lašve. Ovaj prostor brani domobranski nadsatnik Dragan Mikuš koji pada u borbi, nakon toga Srbi prodiru preko Lašve u grad. Tiekom dva dana i dvie noći partizanske navale su odbijene, ali se tada branitelji moraju povlačiti uslied velike nadmoći neprijatelja i neprekidne topničke vatre. Teške boroe vode se i na južnom odsjeku kod Tvornice žigica i na Tarabovcu gdje su branitelji razbili partizane i zarobili im jedan oklopnjak. Nu kako nije bilo strieljiva za njega, odveženje u središte grada.

        Branitelji su prorieđeni i iznemogli, a strjeljiva sve više nestaje. Dne 21. X. dio branitelja, na čelu s ustaškim bojnikom-povratnikom i stožernikom Perom Paradžikom, uspije se brobiti kroz partizanski obruč sjužne strane Tarabovca, u smjeru Kaštela, i povlači u Gučju Goru. Partizani već ulaze sjužne strane u grad osvajajući kuću po kuću uz velike gubitke. Ujutro 22. X. Dopiru do središta grada, a sa sjeverne strane od Tvornice duhana uz jaki odpor isti dan na podne.

         

         

         

        Sjajno držanje naših junaka

         

        ONI

         

        SAGNITE glave i podite šutke,

        Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom

        Nemojte smetat te nieme trenutke,

        Tiho, na prstima, pođite za mnom.

         

        Ja ću vas vodit kroz ugare puste,

        vodit duž staza, duž bezkrajnih cesta,

         

        136

         

        Vodit kroz šume, kroz šikare guste,

        Vodit do jednoga samotnog mjesta.

         

        Tamo je grob je, jednostavno skromno,

        Križevi strunuli: nema ih više.

        Samo su humci još svrstani pomno,

        Napukli, rahli od vjetra i kiše.

         

        Nikada ovdje se ne pale svieće,

        Niti tu za njih kad zvone se zvona.

        Priroda .sama tu postavlja cvieće,

        Tužne im grobove lciti tek ona.

         

        Nemojte gazit stog svježu još travu,

        Ona iz krvi je niknula rjine.

        Gledajte šutke i sagnite glavu,

        Odajte počast u znaku tišine.

         

        Tu su još brazde, tu lievci su sivi,

        Ovud čelik je orao zemlju.

        Ovdje u vatri su stajali Divi,

        Danas što izpod tih humaka driemlju.

         

        O