BLEIBURG 1945 – 1995, “SPOMENICA”scenirane stranice od br. 127 - 175 II. IZVJEŠTAJI PARTIZANSKIH JEDINICA O ZAVRŠNIM BORBAMA S HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA 1945., svibanj 12. Zagreb Iz zapisnika sa sastanka Mjesnog komiteta KPH Zagreb o situaciji u Zagrebu sredinom svibnja 1945. godine ZAPISNIK sastanka Mjesnog Komiteta za grad Zagreb, održanog dne 12.V.1945. O.Z.N.-a Grad je još uvijek nesiguran. U noći je ubijen stražar pred Štabom Divizije, isto je jedan ustaša pucao u jednog našeg vojnika i onda sebe ubio. Mnogi se sigurno skrivaju po gradu. Prijava arhiva je uništena /prijavnog ureda ... Potrebno je aktmizirati J.N.O.F i gradanstvo da hvataju ih, prikazuju i daju hapsiti. Pitanje ishrane još se postavlja kao problem i to treba hitno riješiti. Podaci za hapšenje koji dolaze treba provjeriti jer nisu najtočniji. Logori hapšenika puni su pohapšenih domobrana i drugih krivaca. Na Kanalu ima oko 10.000, a na Aerodromu oko 7.000 Nijemaca. U Vrapče dolazi 2.000 ustaša. Sve ustanove narodnih neprijatelja treba zapečatiti da se ne razvlače stvari. Potrebno je uspostaviti sudove Komande Grada. Za svaku naredbu treba da se konzultira sa gradskom OZN-om. Ovjerovitelji : Zapisničar: Ružica(2) (v.r.) Original, strojopis Sign., Arhiv GK SKH Zagreb, br. 01-B-1-1945. - - - - 1) Izostavljeni su dijelovi koji se odnose na druge teme. 2) Turković 127 1945., svibanj I5. Izvod iz knjige depeša Glavnog štaba JA za Hrvatsku Generalštabu JA o broju zarobljenika u Hrvatskoj 15. svibnja 1945. (...) Br. 32 ZA GENERALŠTAB: - DDD - 15. maja broj zarobljenika. IV. oblast Karlovac 5.000, Čemernica 410, Glina 500, Maja 500, Sisak 131. Iz Celja najavljeno 20.000, svega 26.541. VI.oblast nema. VIII. Oblast Knin 741, Sinj 88, Split 122, Korčula 77, Metković 24, Vis 126, svega 1178. X. Oblast Prečko 15.000, Vrapče 943, Zagreb 4.190. Ove sve OZNA još razvrstava i neki će biti pušteni. Bjelovar 8.000, svega 28133. XI. Oblast u Gospiću, Otočcu i Senju 1.195. Kod Sušaka 20.000, svega 21.195. Ukupno 77.047.- (G.) Zbornik VII, knj. 39 dok. 82, str. 528. - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 1945., svibanj 17. Zagreb Iz zapisnika sjednice Mjesnog komiteta KPH Zagreb gdje se govori o velikim hapšenjima u Zagrebu, protjerivanju izbjeglica i vjestima da je OZN a pobila oko 7.000 ljudi u Zagrebu ZAPISNIK sjednice M.K. K.PH. Zagreb održane dne 17.V.1945. Cvetković2 Reakcija se prikuplja i diže glave. Dobiva se dojam organiziranog rada, kao sabotaže i napadi na naše patrole. Neprijateljske parole još kruže. U svim ustanovama i poduzećima još nije provedena čistka. Pred radničku klasu treba postaviti zadatak čuvanja objekata. Doseljenike najhitnije iseliti, jer su baš te ustaške obitelji utočište neprijatelja. Potrebna je kontrola svih stanova. Građanstvo govori o potrebi neke amnestije i šire se glasine da je OZNA pobila 7.000 ljudi. Logore osnovati što dalje od Zagreba. Zapisnik radio Gretić(3) Kopija, strojopis Sign., Pismohrana GK SKH Zagreb, bez broja. - - - - l) Izostavljeni su djelovi zapisnika s drugim temama. 2) Marijan 3) Ivica 128 1945, svibanj 17. Zapovjed 3. jugoslavenske armije podrecienim jedinicama da okupiraju dio Austrije te o postupku sa zarobljenicima kod Bleiburga ŠTAB III. JUGOSLAVENSKE ARMIJE Operativno odjeljenje O.broj 340/45 Dana l7.maja 1945.g. u 01.30 čas. ZAPOVJEST (sekcija Grac, Zagreb 1:200.000 ruskog izdanja) Prema naređenju Vrhovnog komandanta od 15. o.m. naša Armija, jednim djelom svojih snaga ima zadatak: Okupiranje djela Austrije u prostoru sjeverno od granice Maribor – Dravograd do u msmu Landzberga, na kojoj prostoriji smjenjuje Bugarsku Armiju, sa ostalom snagom stacionmanje u Sloveniji. U vezi s tim, a prema direktivi komandanta III. Ukrajinskog fronta Maršala Tolbuhina, okupiranje pomenutog dijela Austrije izvršit će 36.,45. i 51. divizija. Desna granica našeg rasporeda bit će linija: Sankt Stefan (južno od Foljzberga) - Landzberg - Voldon - Sankt Ana i dalje bivšem jug. granicom u jugoistočnom pravcu (sve zaključno za našu Armiju sem Voldom). Prednja linija posjedanja položaja u Austriji bit će: Karelje (k. 2141) – Klain Alpe (k. 1763) - Sankt Vincenc (k.1521). Sjeverno od nas biti će 57 Armija CA. Zapadno od nas biti će prednji djelovi 5 engleskog Korpusa na liniji: Foljzberg - Labud. N A R E Đ U J E M O : (…)1 5.) 12. DIVIZIJA preuzima zadatak sprovodenja svih zarobljenika za Maribor, gdje zarobljenike predaje 40. diviziji. Potom iz Maribora kreće preko Varaždina za Osijek, gdje prima zadatak od I. Armije u čiji sastav ulazi. - - - - l) Izostavljeni su dijelovi koji opisuju razmještaj postrojbi 3. armije. 129 Najveću pažnju obratit će na opreznost i predostrožnost kod sprovođenja zarobljenika u Maribor. Ovome postaviti strogu odgovornost. 6.) 40. DIVIZIJA po predvidenom planu sprovodi zarobljenike iz Maribora za Zagreb. Po stizanju u Zagreb prima zadatak od II. Armije u čiji sastav ulazi. Po pitanju opreznosti i čuvanju zarobljenika u mjestu i pokretu, Štab 40. divizije posvetit će još veću pažnju nego do sada. Postaviti najstrožu odgovornost rukovodiocima i stražarima za slučaj begstva zarobljenika ili zatvorenika. Štab divizije biti će odgovoran za sprovođenje pojačanih mjesta opreza u ovom smislu. (...) Politkomesar, pukovnik: B(2).Petričević) V. Subotić Načelnik štaba, pukovnik: V.Subotić, v.r. Kosta Nađ, v.r. Komandant, general lajtnant: (Kosta Nad) M.P DOSTAVLJENO: Na znanje: Štabu III. Ukrajinskog fronta Na izvršenje: Original, strojopis Sigh., AOS SR Jugoslavije, fond NOB, k.883, reg. br. 24-1 /1. - - - - 2) Branko 3) Vukašin 130 1945, svibanj 21. Izvještaj 12. divizije Štabu 3. jugoslavenske armije o predaji Hrvatskih oružanih snaga kod Bleiburga, broju zarobljenika te sprovocienju istih do logora u Mariboru i dalje prema Osijeku ŠTAB XII.UDARNE DIVIZIJE Jugoslavenske Armije, Operativni otsjek Broj: l7 Dana 1945. Predmet: Bojna relacija od 2l.IV. do 21.V. Štabu III.Armije Jugoslovenske 1945.g. - dostavlja se. Armije (Operativni otsjek) 15.V.1945. godine u 16 sati izvršeni su pregovori sa neprijateljem koji je pristao na predaju, te ujedno je počelo razoružavanje i sprovodenje zarobljenika za Maribor. Osječka udarna brigada za vrijeme razoružavanja neprijatelja imala je zadatak zatvoriti položaj t.j. prostor od Libeli do k.1054, dok jedan bataljon u brigadnoj rezervi. IV.udarna brigada u sprovodnji zarobljenika od Dravograda za Maribor. Za vrijeme razoružavanja neprijatelja štab divizije se nalazio u Blajburgu. Još istoga dana poslije razoružanja neprijatelja prebacio se štab divizije u zapadni dio s.Marberga.Za vrijeme razoružavanja neprijatelja održavana je veza sa jedinicama II.divizije, sa brigadama pomoću radio stanica. 16.V.1945. godine Štab divizije u Marbergu, XII.proleterska brigada u pratnji zarobljenika u Maribor, takoder i Osječka i IV. brigada, kao i osiguranje zarobljenog oružja i materijala. Prilikom predaje naprijatelja zapljenjeno je i zarobljeno: 93.000 neprijateljskih vojnika, a ubijeno 27 neprijateljskih vojnika.2 Pljen: 125 karniona, 5 automobila, 20 motocikla, 90 bicikla, 2 bacača, 500 mitraljeza, 424 pušaka, 746 pištolja, 450 šmajsera, 311 konja, 46 kola i mnogo drugog ratnog meterijala. 17.V.1945.godine Štab divizije u zapadnom djelu s. Merberga, još istoga dana pokret za Fram. XII. Proleterska brigada u sprovodnji zarobljenika za Maribor. Osječka udarna brigada sa jednim bataljonom u sprovodnji zarobljenika za Maribor sa dva bataljona u pokretu za Maribor. IV.udarna brigada sprovodila zarobljenike, koje je po dolasku u Maribor predala u zarobljenički logor. Poslije predaje zarobljenika pokret u odredene baze u selo Hoče. 18.V.1945. godine Štab divizije u s. Fram. XII. Proleterska brigada s.Rače, Osječka udarna brigada Orehova Vas, IV. udarna brigada Podova. - - - - l) Izostavljeni su dijelovi koji se ne odnose na bojno djelovanje u Koruškoj. 2) Broj zarobljenika rastao je iz dana u dan. Već 16. svibnja 1945. 3. armija obavještava Generalštab o 100.000 zarobljenika, depešom od 16. svibnja obavještava ga da se broj zarobljenih ustaša I domobrana povećao za 20.000, sa četri generala i trideset pukovnika, tako da je broj vojnih zarobljenika kod Bleiburga procijenjen od 3. armije na 130.000 vojnika. Koliko je medu njima bilo pripadnika Hrvatskih oružanih snaga? Depešom od 15. svibnja 3.armija izvješćuje Generalštab JA da je prestao otpor hrvatske vojske u jačini od 70.000 vojnika. Od toga je 10.000 poginulo, a 60.000 je "zarobljeno". Tom broju svakako treba pridodati 20.000 hrvatskih vojnika iz depeše od 16. svibnja te još neke grupe koje su se još uvijek preko Slovenije probijale prema Austriji zatim one koje su savezničke postrojbe izručivale slijedećih svibanjskih dana. Tako je prema izvješću 2.tenkovske divizije 11. moto-streljačke brigade JA 19.svibnja preuzeto od savezničkih postrojbi 2.100 ustaša i domobrana, 20. svibnja od engleskog 9. korpusa daljnjih 1.000 vojnih zarobljenika, 21. svibnja predala se ustaška postrojba koja se još uvijek probijala prema Koruškoj u jačini od 2.000 vojnika. Kako je zarobljavanje i izručenje hrvatskih vojnika bilo i od drugih postrojbi 3. armije, taj broj (od 10.000 mrtvih i 95.100 zarobljenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga kod Bleiburga) sigurno nije konačan. 131 XII. Proleterska brigada sprovodila je zarobljenike u zarobljenički logor u Maribor, te još istoga dana došla u gore navedene baze, a sa manjim snagama ostala na obezbjeđenju logora. Osječka udarna brigada sprovodila zarobljenike do logora, po predaji zarobljenika izvršila pokret u gore navedena baze t.j. Podova Brezula. IV. udarna brigada sa jednim bataljonom pokret za Maribor, obezbjeđenje logora, a sa dva bataljona u s.Hoče. Jedinice koje nisu bile na obezbjeđenju logora sređivale su se za predstojeći pokret. Istoga dana veza sa brigadama održavana je pomoću telefona i radio stanica. 19.V.1945. godine Štab divizije u s. Fram. Štab XII. Proleterske u s. Rače, Osječka brigada Podova Brezula, IV. brigada u s. Razvanje, XII. Proleterska brigada odmor i sređivanje jedinica. Osječka udarna brigada odmor i sređivanje jedmica, dok IV. udarna brigada sa polovinom svojih snaga obezbjeđuje zarobljenički logor u Mariboru, a ostatak snaga na odmaranju, te sredivanje jedinica. 20.V.1945. godine Štab divizije u s. Framu. XII. Proleterska Podovska Brezula, Osječka udarna brigada Podova Brezula, rasterećivanje nepotrebnog materijala, sređivanje svojih jedinica, te spremanje za predstojeći pokret. IV.udarna brigada u Mariboru na obezbjeđenju logora. 21.V.1945.godine
Štab divizije u Framu, XII. Proleterska brigada Rače, Osječka udarna brigada Podova
Brezula, IV.udarna brigada u Mariboru, XII. Proleterska brigada toga dana
vršila je predaju nepotrebnih konja u Mariboru, sa III. bataljonom u Mariboru
radi sprovođenja zarobljenika, Osječka udarna brigada sa svojim snagama
nalazila se u Mariboru na čuvanju zarobljeničkog logora. IV.udarna brigada sa
jednim bataljonom u Mariboru na odmoru, a sa II. Bataljonom obezbjeđenja
zarobljenika, sa III. bataljonom na
odmoru. Drugog dana
stiže zapovjest u kojoj je navedeno da više ova divizija nije pod komandom III.
Armije, već da pripada pod komandu I. Armije, te zadatak nam je bio da se
prebacimo iz sektora Maribor-Koprivnica-Osijek, na sektor Vojvodine. Također
nam je bilo u zadatku sprovoditi neku količinu zarobljenika, koje smo
sprovodili od Maribora da Osijeka, gdje su bili predani brigadi Narodne odbrane
za Slavoniju u Osijeku. Iste zarobljenike sprovodila je IV. udarna brigada od
Maribora do Osijeka. Šef operativnog
otsjeka: Načelnik
Štaba, major: Kapetan,
............, 3 (v.r.) ............., 2 (v.r.) M.P Original,
strojopis Sign., AOS SR
Jugoslavije, fond NOB, k. 883, reg. br. 5-1/2. - - - - 1) Nečitko, u to vrijeme operativni oficir bio je Hanzl Josip. 2) Nečitko, u to vrijeme načelnik štaba bio je Petar Romanić. 132 1945. srpanj 1. Izvještaj Štaba
2. tenkovske divizije Štaba 4. JA o proboju u Korušku i zarobljavanju
pripadnika hrvatske vojske te izručenju istih od strane Anglo-amerikanaca ŠTAB XI. Dalm. Udar.
moto-streljačke brigade II. Tenkovske
Divizije, Operativni odsjek Op. br: pov. 37. Dne,
l.VII.1945.g. Predmet: OPERATIVNI IZVJEŠTAJ AKCIJA KROZ PROSTORIJU
TRST CELOVAC od 3.V.45. do 23.V.45. Štabu
IV.Armije.- 1. TOK OPERACIJA : 3.V.1945.g.: Radi prodora prema Koruškoj u svrhu presjecanja
otstupnice neprijateljskim jedinicama koje su u povlačenju iz Zagreba i
Ljubljane formiran je združeni moto-mehanizovani odred od naše Brigade, III.
motorizovanog diviziona i čete tenkova. 9.V.45.g.: Štab i prištabske jedinice u Kranjskoj Gori, II. Bataljon u s.
Gvozd, I. Batal on u Kranjskoj Gori, III. i IV. Bataljon ne prornjenjeno. 1 11.V.45.g.: djelovi raznih neprijateljskih jedinica iz pravca
Ljubljane stizavali su u oklopnim vlakovima u Jesenice. Nakon pregovora isti su
razoružani. Neprijateljske snage oko 4.600 vojnika i 237 oficira. 12.V.45.g.: naše jedinice u Celovcu razoružale oko 5.200
neprijateljskih vojnika i oficira, koja se je probijala iz smjera istoka.
Napomena: kod razoružavanja Njemačke kolone nakon što je material već bio
prikupljen i složen na jednom mjestu, grupice engl. vojnika u oficira, koji su
dolazili iz Celovca povadili su ključeve iz zarobljenih kamiona sa namjerom da
ih onesposobe i odvezli 3-4 kamiona koje su naše jedinice zarobile. (...) 15.V.1945.g. Brigada unutar
odreda prebacila se u Strugu /Strau/ i uzela raspored na liniji
Weizelsdorf-Strau-Ferlach. Zadatak je razortižavanje eventualnih
neprijateljskih snaga koje će naići iz smjera Kranja. 16.V.1945.g. Prikupljanje neprijateljskog oružja sjeverno i južno
od Drave u širini rasporeda brigade. Jedna četa IV. Bataljona i dalje u Celovcu
na čuvanju zarobljenih kamiona. 19.V.1945.g. Raspored
jedinica isti. Izvlačenje ratnog materijala prema želj. Stanici Jesenice i
preuzimanje ratnih zarobljenika od saveznika. Ukupno preuzeto 2.100 ustaša i
domobrana. - - - - 11) Izostavljeni su dijelovi koji se odnose na borbe
u Sloveniji prije Bleiburga te na razmještaj jedinica. 133 (…) 20.V.1945.g. Preuzeto 1.000
zarobljenika od engl. IX. korpusa iz Celovca. Daljnje prikupljanje materijala. 21.V.1945.g. Razoružano je
2.000 ustaša koji su se probijali iz Hrvatske da se predaju Englezima.
Preuzimanje ratnih zarobljenika. 22.V.1945.g. Naređenje Štaba
Armije započeto sa evakuacijom naših trupa iz Koruške. III. GUBICI NEPRIJATELJA: a/ mrtvih .. . 77 vojnika i 2 oficira, b/
zarobljenih odnosno razoružanih 10.443 neprijateljska vojnika i 258 oficira od
kojih 2 pukovnika i 7 majora Kopija,
strojopis Sign., AOS SR
Jugoslavije, fond NOB, k. 312, red. br. 1-50/1. 2) Član te partizanske jedinice bio je i
pukovilik JNA Simo Dubajić koji je u u listu "Globus" (br.217.od
23.veljače 1995.) dao intervju, u kojem tvrdi : ... Ja sam doveo 30 tisuća
ustaša na Kočevski Rog, o tome postoji čak i dokument na engleskom. Tito je
donio odluku da oni nestanu, a ja sam samo izvršio zadatak. ... Koliko ja znam
žene i dece nije bilo. Ranije, prije Kočevskog Roga, kad smo od Engleza
preuzimali hrvatske, dakle ustaške i domobranske zarobljenike, i atim ih konvojima slali u Jugoslaviju, primali smo samo vojnike.
..." 134 1945., svibanj
18-23. Maribor-Zagreb-Dugo
Selo-Križevci-Varaždin Iz operacijskog
dnevnika Virovitičke brigade 12. slavonske divizije o sprovocienju zarobljenika
od Maribora do Dugog Sela OPERACIJSKI DNEVNIK Virovitičke
brigade 40. divizije, za 1945. godinu. (…)1 18.V.1945.,
Promenjivo, Maribor 3. batalj., Štab sa
djelovima. Boračko stanje
1195. .1S2 Zanimanje po
bataljonima ovog dana nije bilo, radi osiguranja i obezbjeđenja kojeg je davala
naša brigada oko ratnih zarobljenika. Bataljoni su se preselili u kasarnu Kr.
Petra(2), a prištabski djelovi ostali na svojim mjestima do daljneg naređenja. (...) 19.V.1945. Bataljoni su se
uputili u sprovođenje ratnih zarobljenika, kojih je bilo oko 25-26.000 u pravcu
Zagreba. Prištabski djelovi su i dalje u Mariboru! (...) 20.V.1945. Bataljoni su se
nalazili u pratnji zarobljenika a isto tako i štab. Prištabski djelovi preuzeli
su pokret u pravcu Uaraždina i u 12 sati su napustili Maribor. (... ) 21,22,23/V.1945. Brigada se
nalazila u pokretu i to: Štab sa bataljonima u pratnji zarobljenika pravcem
Zagreb-Dugo Selo, gdje su predati zarobljemci(3), zatim pravac u Križevce, gdje
su prispjeli i smjestili se u mjesnu kasarnu dana 23.V.1945.g. III. Bataljon
nalazi se i dalje u pratnji zarobljenika. Polit. komesar,
major: Komandant, major : Juraj Anić
nečitko(4) M.P Ovjereni
prijepis, rukopis Sign., AOS SR
Jugoslavije, arhiva NOB, kut.1304, reg. br.49-3. - - - - l) Dnevnik počinje i. a završava 23.5.1945. godine. Izostavljeni
su dijelovi koji se ne odnose na zarobljenike. 2) Tu se nalazio jedan od zarobljeničkih logora u Mariboru. 3) Zarobljenički logor nalazio se u mjestu Lupoglav kraj Dugog
Sela. 4) U to vrijeme zapovjednik brigade bio je Lazo Dragaš. 135 1945., svibanj
5. - lipanj 3. Bjelovar-Dravograd-Zagreb-Varaždin Iz operacijskog dnevnika 40. slavonske divizije o
vojnom djelovanju u završnim operacijama u Sloveniji i Austriji, te sprovođenju
zarobljenika do Zagreba (...)1 "12.V. U toku ova 3
dana naše jedinice zaplenile su sledeći ratni materijal: 7 topova, 50 šaraca, 8
težkih bacača, 20 lakih bacača, 4 brzometna topa, 2.500 pušaka, 7 ispravnih
kamiona, 5 neispravnih kamiona. Zarobljeno 500 neprijateljskih vojnika. Danas
dolaze veće grupe i predaju se same. Štab divizije u
Slov. Bistrici. Tu su također jedinice 17. divizije. 18. brigada u
Slov. Bistrici čuva u kasarni zarobljenike: Nemce, domobrane i nešto ustaša.
Zarobljenici izgledaju vrlo loše: poderani, neobrijani i izgladnjeli. Saznaje se da se
neprijatelji pnbira oko Dravograda tj. u blizmi bivše državne jugoslavenske
granice. Verovatno će onde pružiti jači otpor kako smo to već 8.V. predvideli. Politkomesar, Komandant major(2) major Savo Miljanović
s.r. 13.V. Naše jedinice
dobile nalog da krenu u Maribor. Štab divizije u Mariboru gdje je također i
štab III. Armije. Naše se brigade
i artiljerija smestile u vojničke kasarne. Smeštaj im je vrlo dobar. Narod u Mariboru
susreće naše borce vrlo ljubazno. Maribor je, dok je u njemu bio neprijatelj,
znatno porušen od savezničkih bombardiranja. Neprijatelj je,
pre bjega, postavio mine pod mostove i veće zgrade. Naši mineri, pod vodstvom
jednog oficira, uklanjaju ih. Jedinice se
odmaraju. Taj odmor im je preko potreban nakon tolikih marševa noću i danju po
velikoj vrućini i prašini. Ipak su ga izdržale veoma dobro. Politkomesar Komandant major major Savo Miljanović
s.r. 14.V. Naše brigade u
Mariboru drže stražu i obezbeđuju tvornice, državne zgrade, mostove od nasilnih
prepada i eventualne sabotaže. Grad je velik, objekata za čuvanje imade dosta,
tako da su borci veoma zauzeti vršenjem te stražarske službe. Artilerci
sreduju zaplenjene topove. Izgled svih
naših boraca je dobar, obavljena je dezinsekcija, kupanje, odjeveni su dobro. Kako je i bilo
predviđeno, neprijatelj se pribrao na državnoj jugoslavenskoj granici i kod
Dravograda pružio čak otpor jedinicama 51. vojvođanske divizije. Situacija je
danas takova da su naše jedinice bile istjerane iz Dravograda. Zato naša
divizija šalje danas Omladinsku brigadu na taj sektor. Omladinska
brigada krenula je desnom obalom Drave i tu se iskrcala iz voza, dok su se
jedinice 51. Divizije i engleske jedinice nalazile na lijevoj obali.Neprijatelj
se nalazio na desnoj obali Drave tj. u šumama povrh rijeke i povrh Dravograda. Odmah po dolasku
Omladinske brigade situacija se menja jer je ona ugrozila bok neprijatelja koji
je odmah morao da se povuče sa brda iznad Dravograda. Time je omogućeno
jedinicama 51. divizije da se vrate u Dravograd što su i učinile poslijepodne. Politkomesar Komandant major major Savo Miljanović
s.r. - - - - l) Izostavljeni . su dijelovi koji se ne odnose na završne
operacije i sprovođenje zarobljenika. 2) U to vrijeme tu dužnost je vršio Nenad Drakulić 136 15.V. Na sektoru
Dravograd Omladinska brigada nalazi se na čukama na desnoj obali rijeke Drave
povrh Dravograda. Ustaše, ustaški
oficiri visoki, i domobranski oficiri neće da se predaju partizanima a niti
Sovjetima. Oni žele i nude da se predaju Englezima koji se nalazu u Koruškoj sa
svojim tenkovima i kamionima sa voženom pešadijom. Konačno se jedna
velika grupa predaje Engleskom generalu Viktoru4: prolazi nekoliko stotina
osobnih automobila punih ustaškim oficirima, naoružanih šmajserima i
pištoljima. Voze se u koloni i šute. Međutim ih Engleski general Viktor predaje
partizanima 51. vojvođanske divizije, jer su činili zlodjela na teritoriji
Jugoslavije, a prema zaključcima međunarodne konferencije imaju se predati
narodu i državi gde su se sakrivali. Ustaše i visoki
domobranski oficiri očekivali su da će ih prihvatiti Englezi i spasiti ih od
narodnog suda našeg naroda. Veoma je vjerovatno da će Englezi predati nama za
koji dan i one neprijateljske funkcionere koji se danas nalaze kod njih u
logoru kao zarobljenici. Štab divizije u Mariboru,
Virovitička 18, i Artiljerija u Mariboru. Politkomesar Komandant major major
Savo Miljanović s.r. 16.V. U Dravogradu i
danas veoma živo: tu se sakupljaju desetine hiljada zarobljenih neprijateljskih
vojnika i upućuju željeznicom i peške u Maribor. Zarobljeni su
Nijemci, domobrani, ustaše, četnici. Tu je također i
civilno građanstvo, većinom Dalmatinci i Hercegovci, koje je krenulo sa
ustašama u pravcu Austrije. Tu imade također
msokih građanskih i vjerskih funkcionera koje su ustaške vlasti silom sobom
povele da bi valjda Englezima pokazali kako je narod uz njih i kako zajedno s
njima beži ispred jedimca Jugoslavenske Armije.3 Politkomesar Komandant major major Savo Miljanović
s.r. 17.V. Naša divizija
prima zarobljenike osniva logore, čuva ih i otprema prema Zagrebu. Nadležni, među
zarobljenicima pronalaze čuvene zlikovce i izdvajaju ih. Hrvatska ustaška
vlada sa Pavehćem na čelu ne zna se gdje je, sigurno se sklonila negde u
Austriju u Alpske predele. Vrlo je verovatno da će ta vlada i njihov
generalštab biti uskoro pronađeni od strane Engleza i nama predani da im narod
sudi. - - - - 3) Činjenica je mnogi su bježali iz Hrvatske bojeći
se partizanske odmazde. 137 Među
zarobljanicima imade vrlo velik broj oficira. Odvajaju se oficiri i podoficiri
od vojnika. Štab divizije u Mariboru. Sve naše
brigade i Artiljerija u Mariboru. Politkomesar Komandant Major major Savo Miljanović
s.r. 18.V. Naša divizija,
koja je dosad pripadala III. Armiji, spada od danas pod II. Armiju čiji se štab
nalazi u Zagrebu. III. Armija
odlazi sa svojim vojvođanskim divizijama u Austriju. Bugarske trupe
preko Mađarske vraćaju se u Bugarsku. Naša divizija odlazi iz Maribora u Hrvatsko Zagorje sa osnovnim
zadatkom: da po gori Ivančici i Kalniku hvata razbijene neprijateljske ustaške
grupice koje tu lutaju bez cilja i izgleda da će spasiti glavu. Štab divizije
biće u Varaždinu, a brigade razmeštene na prostoriji Koprivnica, Križevci,
Ivanec. Politkomesar Komandant Major major Savo Miljanović
s.r. 19.V. Prije nego što
stignu u određena mjesta, naše brigade još su zauzete opremom i predajom zarobljenika
drugim jedinicama. Tako se 18.
brigada nalazi danas u Zagrebu, smeštena u prostorije Zagrebačkog zbora, gde će
se nalaziti i sutra. Virovitička
brigada je u Dugom Selu gde je u obližnju Božjakovinu predati zarobljenike, a
potom krenuti u Križevce. 138 Danas je u
Zagrebu veliki dan: Maršal Tito, vrhovni komandant J.A., stigao je u Zagreb i
drži u 18 sati govor narodu Zagreba sa vjećnice na Markovu Trgu." (...) "Ovaj
dnevnik završava se sa 3. julom 1945. godine
zaključeno. Politkomesar, Komandant, major, Savo
Miljanović, s.r. Ovjereni
prijepis, rukopis Sign., AOS SR
Jugoslavije, Arhiva NOB, kut. 1293, reg. br. 25-2. 139 1945., svibanj
I5.-lipanj 1., Dravograd-Osijek Iz operacijskog
dnevnika 4. brigade 12. slavonske divizije o sprovocienju zarobljenika od
Dravograda do Osijeka (…)1 15.V.1945.,
Dravograd-Sl.Bistrica, blatno-kiša Štab brigade sa
pomoć. jedinicama u mjestu Dravograd odakle je izvršen pokret u 6 č. za s. Sl.
Bistricu gdje je stigao u 20 č. I.bataljon Sastav 3. pješ.
čete, prateća četa i radni vod u 5.30 č. izvršio pokret iz mjes. Dravograd za
s. Sl. Bistricu u pratnji zarobljenika, gdje je stigao u 22 časa. II.bataljon Sastav 3.pješ.
čete, prateća četa i radni vod u pokretu iz mj. Dravograd za Sl. Bistricu, u
pratnji zarobljenika, gdje je stigao u 22. č. III.bataljon Sastav 3. pješ.
čete, prateća četa i radni vod u pokretu iz s. Dravograda za Sl. Bistricu u
pratnji: zarobljenika. 16.V.1945., Sl.
Bistrica-Maribor-D. Hoča, toplo Štab brigade sa
pomoć. jedinicama izvršio pokret za s. D. Hoće u 7. čas. I.bataljon Sastav 3.
pješ.čete prateća četa i radni vod u pokretu iz Sl. Bistrice za Maribor u
pratnji zarobljenika. II.bataljon Sastav 3. pješ.
čete, prateća četa i radni vod u pokretu iz Sl. Bistrice za Maribor u pratnji
zarobljenika III.bataljon Sastav 3.
pješ.čete, prateća četa,radni vod u pokretu iz Sl. Bistrice za Maribor u
pratnji zarobljenika. (...) Bataljoni posle
predaje zarobljenika u Mariboru l8.Ud. brigadi krenuli za s. Hoču gdje su
stigli u 18 ćasova. 18.V.1945.,
toplo, žarovito, Hoče, Maribor I.bataljon U 13.30
čas.pješač.četa krenula u Maribor gdje će biti na čuvanju zarobljenika koji su
u logoru. II.bataljon U 13.30
čas.pješ. četa krenula, u Maribor gdje će biti na čuvanju zarobljenika koji su
u logoru. III.bataljon Sastav 3.
pješ.čete, prateća četa i radni vod u s. D .Hoče "izvršen vojnički
egzircir sa četama, u 13.30 č. Pješačke čete izvršile pokret za Maribor gdje će
biti na čuvanju zarobljenika koji se tamo nalaze. 19.V.1945.god.,
oblačno, Hoče, Maribor I.bataljon Sastav
3.pješ.čete, prateća četa i radni vod, pješ. četa u Mariboru na čuvanju
zarobljenika, a komora i prateća četa u s. D. Hoče. II.bataljon Sastav
3.pješ.čete, prateća četa i radni vod, pješ.četa u Mariboru na čuvanju
zarobljenika, komore i prateća četa u s. Hoče održala jedan vojnički sastanak. III.bataljon Sastav
3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješačke čete u Mariboru na čuvanju
zarobljenika, komora i prateća četa u s. Hoče, gdje se odmara, čisti oružje i
pere veš. - - - - 11) Dnevnik počinje 1.V. a završava S.VI. 1945. Izostavljeni su dijelovi koji se ne odnose na postupak s zarobljenicima. 140 20.V.1945.god., promjenljivo, D. Hoče-Maribor II.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod pješačke čete u Mariboru na čuvanju zarobljenika, komore I prateća četa u s. D. Hoče III.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješačka četa u Mariboru na čuvanju zarobljenika, komore i prateća četa u s. D. Hoče popravljanje samara, potkivanje konja. 21.V.1945.god., oblačno Hoče-Maribor II.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješačke čete u Mariboru održan vojnički e zircir, gimnastika, te davanje straže kod logora zarobljeng a. Komora i prateća četa u s. Hoče. III.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješačka četa u Mariboru, čuvanju zarobljenika, prateća četa i komora u s. Hoče. 22.V.1945.god., oblačno, kišno, Maribor-Hoče I.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod pješečke čete u Mariboru na čuvanju zarobljenika, te se pokraj toga vrši čišćenje novoprimljenog oružja. Komora i prateća četa u s. Hoče. II.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod pješačke čete u Mariboru na cuvanju zarobljenika. Komore i prateća četa u s. Hoče. III.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješačke čete u Mariboru na čuvanju zarobljenika, izvršen pješački egzercir, održan jedan vojnički čas, izdane jedne zidne novine, održan jedan politički čas. 23.V.1945. Maribor, Hoča, Pobježje I.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješadija izvršila pokret iz Maribora u 8 č. u pratnji zarobljenika za s. Pobježje, gdje se stiglo u 18.č. II.bataljon Sastav 3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješadija izvršila pokret iz Maribora u 8 č. u pratnji zđrobljenika za s. Pobježje gdje se stiglo u 18.č. III.bataljon Sastav
3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pješadija izvršila pokret iz
Maribora u 8 č. u pratnji zarobljenika za s. Pobježje gdje se stiglo u 18.č. 141 24.V.1945.god.,
Pobježje-Sračinec, kišovito I.bataljon Sastav 3
pješačke čete, prateća četa i radni vod, pokret iz sela Pobježje za s.
Sračinec, pješadija prati zarobljenike. II.bataljon Sastav
3:pješačke čete, prateća četa i radni vod, pokret iz sela Pobrežje za s.
Sračinec, pješadija prati zarobljenike. III.bataljon Sastav
3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pokret iz sela Pobrežje za s.
Sračinec, pješadija prati zarobljenike. (...) Pokret izvršen u
6. časova, komora i pom. jedinice dok pješadija krenula u 8 čas. u selo
Sračinec, komore stigle u 16. č. dok pješadija sa zarobljenicima stigla u 19.30
č. 25.V.1945.
Sračinec, Cvetkovec, vedro I.bataljon Sastav
3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pokret iz sela Sračmecu s.
Cvetkovec, pješadija prati zarobljenike. II.bataljon Sastav
3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pokret iz sela Sračmecu s.
Cvetkovec, pješadija prati zarobljenike. III.bataljon Sastav
3.pješačke čete, prateća četa i radni vod, pokret iz sela Sračmecu s.
Cvetkovec, pješadija prati zarobljenike. Pješadija izvršila pokret zarobljenika
u 8.č. iz sela Sračinec i stigla u Cvetkovec u 20 čas. gdje je odmah pristupila
raspodjeli večere. 26 V.1945.
Kišno, Cvetkovec, brijanje I.bataljon Sastav 3.
pješačke čete i radni vod čuvanje zarobljenika, pranje veša, šišanje i
brijanje. (...) III.bataljon Sastav 3.
pješačke čete i radni vod čuvanje zarobljenika, pran e veša, čišćenje oružja,
šišanje, brijanje, te čuvanje zarobljenika, koji se nalaze u logoru kraj
Cvetkovca. 27.V.1945.
Cvetkovec, Kalinovac, sunčano I.II.III.bataljon Pješadija svih
bataljona izvršila pokret iz spomenutog sela u 5 č. a stigla na određeno mjesto
u 19.30 čas. Sa zarobljenicima. 28.V.1945.
Kalinovac, sunčano I.bataljon Sastav 3. pješačke
čete, prateća četa, radni vod, pješadija na čuvanju zarobljenika. II.bataljon Sastav 3.
pješačke čete, prateća četa,radni vod, pješadija na čuvanju zarobljenika. III.bataljon Sastav 3. pješačke čete, prateća četa,radni vod,
pješadija na čuvanju zarobljenika. 142 (…) 29.V.1945.
Kalinovac, Špišić, Bukovica, sunčano I.II.III.bataljon U sastavu po 3.
pješačke čete, po jedna prateća u pratnji zarobljenika od 5. čas. u jutro do 15
č. p.p. te ostao na odmoru u Šp. Bukovici. 30.V.1945.
Špišić, Bukovica, Sladojevci, sunčano I.II.III.bataljon U sastavu po 3.
pješačke ćete, po jedna prateća u pratnji zarobljenika od Špišić Bukovice za
Sladojevce, pokret izvršen u 5 č. a stiglo se u određeno mjesto u 19.č. 31.V.1945.
Sladojevci, kišno u početku I.II.III.bataljon U sastavu po 3.
pješačke čete, po jedna prateća u pokretu za Slatinu gdje čeka na ukrcavanje
zarobljenika koji će biti vlakom prevezeni za Osijek. l.VI.1945.
sunčano, u pokretu I.II.III.bataljon Bataljoni u
pokretu prate zarobljenike za Osijek gdje su stigli u 17. časova a posle toga
se smestili u kasarnu. (...) Načelnik
štaba, kapetan (v.r.) M.P. Ovjereni
prijepis, rukopis Sign., A OS SRJ,
fond NOB, k. 887,reg.br. 24-4l. 143 1946., prosinac
1. Rim Zapisnik o
preslušanju Krunoslava Bačića, o njegovom zarobljavanju kod Bleiburga, te o
Križnom putu od Maribora do Virovitice te prebacivanju u Italiju, (u prilogu je
tekst zavjeta hrvatskih izbjeglica1) Z A P I S N I K o preslušanju
Krunoslava Bačića R.
1/XII 1946. Preslušani
izjavljuje: Ja sam od
artizana zarobljen sa glavninom hrvatske vojske kod Bleiburga. Odatle sam p
enuo sa mojom jedimcom pod pratnjom partizanskih patrola i stigao u Maribor
15/V 1945. oko 17 sati. Put do Maribora trajao je pet dana. Kolone su bile
miješane vojska, gradanske osobe pa i žene i djeca i starci koji su naročito
teško podnosili oštar tempo kojim su nas gonili. Cijelo vrijeme puta nismo
dobivali nikakve hrane, štaviše nije smjelo usput niti uzeti vode tako da su
ljudi naprosto od umora i gladi umirali i tako se izobličili da jedan drugoga
nije više mogao ni da prepozna. Ko je uz opasnost da bude ubijen uspio da se
napije pio bi uzput iz kakve lokve ili rijeke. Za cijelo vrijeme puta partizani
su nas opljačkali oduzimajući najprije satove i naliv pera a zatim i odjeću, pa
i cipele tako da smo u Maribor stigli tek u košuljama i gaćama. Čim se je
kolona odvojila od aleatskih jedinica započela su ubijanja. Najprije pojedinih
osoba, a zatim su partizani pucajući iz automatskog oružja u samu kolonu bez izbora
kuda ubijali odjednoć po nekoliko osoba. Ubijali bi i svakoga koji bi usljed
umora izostao ili htio da pije vode ili se iz kojeg drugog razloga iz kolone
izdvajao. U Mariboru sam bio smješten u nekoj kasarni u dvorištu. Pri samom
ulazu u to dvorište izdvajani su građani, domobrani, ustaše te častnici. Ja sam
pripao u grupu ustaša i tako sam bio odveden u dvorište ogradeno žicom gdje su
nam oduzeli još zadnje ostatke naših stvari i odjeće. Tu su se našli razni
partizani i partizanke koji su se puni bijesa uz najpogrdnije izraze na nas
bacili udarajući koga bi dohvatili pri čemu su iz pušaka : ievolvera ubijali
kako bi ko baš htio i na koga je nabasao. Imao sam utisak da su prema
neustašama bili nešto blaži da su i domobrani koje su nazivali švabobrani već u
Mariboru mnogo pretrpili. Videći to ja sam sa jednom našom grupom prešao preko
žice u odjel domobrana iako su stražari na nas pucali i neke poubijali. Ovdje
sam prvi put dobio jedan hljeb od cirka 80 dkg na deset osoba naravno da u
gužvi oko podjele toga hljeba neki nisu ništa dobili. Nakon tri dana boravka u
Mariboru odvedeni smo na stanicu radi daljnjega transporta željeznicom. Na
stanici je izdan nalog da u svaki pojedini vagon mora da stane 180 Ijudi što
znači da upravo kao klade moramo slagati jedan po drugome. Desilo se je da u
pojedini vagon taj odredeni broj nije mogao stati. Svojim sam očima vidio kod
jednoga vagona u koji svih 180 nije moglo stati da su partizanske patrole
neuvagonirani ostatak od nekih 30 ljudi na samoj stanici ustrijelili. To je
tako djelovalo da se je u ostale vagone zaista sve određeno ljudstvo utrpalo.
Vagoni su nakon utovara bili zaključani i pod stražom na svakom vagonu vlak je
krenuo prema Zagrebu. Put je trajao c. 12 sati. Iskrcani smo na zapadnom
kolodvoru gdje su ljudi polumrtvi iz vagona ispadali odakle smo svi odpraćeni u
logor u Prečkom gdje smo ostali oko 6 dana. Nakon dva dana dobili smo prvu
hranu i to neku kašicu dva puta na dan. Tada je već počelo i građanstvo sa
svojim rođacima donositi nešto hrane. Čuvari su postupali sa gradanima neobično
grubo. Tako sam ja sam morao gledati kako je jedan stražar moju rodenu majku
kad mi je predala paket kundakom odgurnuo da je na zemlju pala. Kasnije su
stražari propuštali samo kruh a ostalu su hranu ostavljali sebi. Prečko je bio
prolazni logor. Postupak je bio surov no ubijanja su bila samo pojedinačna iz
čiste samovolje ili obijesti pojedinih stražara ih drugih partizana. Tu je bila
i neka bolnička baraka sa ranjenicima i oboljelim od tifusa, pripadnika naše
vojske. Noću bi se iz te barake čuo užasan jauk. Kako nam je jedan odbjegli
bolesnik, koji je još u groznici bio, pričao partizani su naše ranjenike svaki
dan tukli toljagama, trgali im zavoje uz psovke i prijetnje, tako da su ljudi
mahom umirali. Iz te sam bolnice i ja svakog jutra iznosio mrtve i držim da od
ranjenika i bolesnika nije nitko živ ostao, uostalom ne bi od njih nitko ni
mogao podnijeti daljnje štrapace. - - - - 1 Do sada je
objavljeno u Hrvatskoj i inozemstvu preko 200 svjedočanstava sudionika
bleiburške tragedije,križnim putovima,logorima grobištima hrvatskih vojnika i
civila.0 tome govori rad V Geigera u "Spomenici",a ovdje se donosi
tek nekoliko izvještaja, zbog ograničenog prostora. 145 Jednog smo dana
oko 7 sati uvečer u koloni izbjegavajući dodir sa gradom Zagrebom krenuli prema
Bjelovaru. Bilo nas je po okularnoj ocijeni oko 2,500. Sprovodili su nas
partizani iz karlovačke brigade. Usput su nam i sami sprovodnici rekli da nas u
Bjelovar treba da stigne što manje. Time je razumjeti njihov daljnji postupak s
nama u putu. U logoru Prečkom bili smo pripremljeni za ovaj put tako da su
pojedinci u grupama po četiri bili vezani žicom za ruke. Osim nešto starijih
ljudi te jedne grupe talijanskih zarobljenika i nekoliko mladih ljudi koji su
išli na čelu grupe medu kojima sam bio i ja. Talijana je moglo biti oko 150 i
oni su jedini još imali sobom nešto vlastitih roba. Svi ostali smo bili totalno
opljačkani i bosi. Put je vodio glavnom cestom kroz Dugo Selo. Išlo se je brzim
korakom bez odmora cijelu noć do 11 sati kad stigosmo u ogradeni logor u selu
Lupoglav. Tu je bio prvi odmor. Cijeli taj put nije nitko primio niti hrane
niti vode. Oko 3 sata popodne krenuli smo dalje. Izlaz iz toga ograđenoga
logora već je ukazivao na daljnje stradanje. Morali smo naime trkom kroći kroz
uska vratanca, a partizani bi svakoga koji prolazi udarali štapomma, kundacima,
šakama kako bi tko koga stigao. U daljnjem trku morala je kolona da se formira
sve po četiri u redu. U ovome logoru Lupoglav zatekli smo i naše zrakoplovce časnike
koji se nisu povlačili a koje su partizani pohvatali. Oni su imali i nešto
vlastite prtljage koju su im partizani u tome logoru oteli. Bio sam svjedokom
kad je jedan partizan jednoga od njih na mjestu ubio jer mu nije htio da dadne
svoje hlače. To je na druge djelovalo tako da je svaki odmah davao sve što se
od njega tražilo. I ovi su časnici s nama dalje povedeni doduše ne povezani.
Nakon jedno 3 sata hoda odvojili smo se od glavne ceste na neki sporedni put
kroz šumu. Taj je put bio posut šoderom što je za nas bosonoge bilo užasno
teško. To je bilo upravo na Tijelovo. Na ovome nas putu zatekne pravi prolom
oblaka koji je cestu raskvasio tako da je hodanje postalo pogotovo teško. Ljudi
su padali naročito oni koji su bili vezani morali su svoje pale drugove da
ponesu što često nije bilo moguće, jer im je žica kojom su bili vezani rezala
ruke do krvi. Partizani bi svakoga koji bi kao ili postao nes~osoban za daljnji
marš odmah ubijali. Tako su nawiše stradah osim vezanih naših vojnika i
talijanski zarobljanici od kojih je jedva tko došao u Bjelovar, i avijatički
časnici ne navikli još na ovakav postupak. Sve što je na kraju kolone
zaostajalo, bilo je ubijeno. Hodalo se je cijelu noć do oko 5 sati ujutro,
gazeći pri tome usput i rječice jer su mostići bili porušeni. Kada se razdanilo
partizani su samo razjačali svoju surovost udarajući svakoga bez razloga i
ubijajući svakoga ko bi se pokazao nesposobnim za put. Tu smo dobili odmor od
odprilike jedan sat. Kad smo se ponovo krenuli na daljnji put vidio sam koliko
smo desetkovani da nas je ostalo tek jedna polovina. Kad smo prolazili kroz
sela seljaci bi nam dobacivali hranu. Partizani su nam branili da primamo hranu
pucajući i na seljake ubijajući od nas svakoga ko bi se iz kolone makao po
hljeb ili slično. Jedna je starica raširila pregaču i mi smo ubacivali što je
još kome ostalo novaca za misu za nas nesretnike. 146 Komesar koji nas
je pratio oduzeo joj je dio toga novca za sebe i staricu potjerao. Mrtve bi
ostavljali ležati na putu. Partizani bi nas znali nagovarati tko ne može da ide
dalje neka ostane jer da će naići sanitetska kola. Svi smo znali da je to samo
zamka da bi nas još više poubijali. To nam je usput potvrdio i jedan od
sprovodnika. Oko 6 sati smo ugledali Bjelovar. No i taj zadnji komad puta
upotrijebili su partizani da nas još više iscrpe i izmuče te su naredivali da
saginjemo glavu, da se sagnemo skoro do čučnja, te bih povrh nas pucali na one
ko~i se nijesu htjeli sagnuti pa su i tom prilikom mnogi stradali ne mogući to
podnijeti. Kad smo ušli u grad Bjelovar nisam vidio više ni jednoga od
talijanskih zarobljenika i držim da su usput svi pobijeni a i od naših vojnika
odpao je najveći broj vezanih. U samom smo se gradu na trgu zadržali nekih pola
sata i onda smo odvedeni u kasarnu Vojnović. Držim da nas je u Bjelovar stiglo
u svemu najviše hiljadu ljudi ili još manje. U toj smo kasarni bili smješteni u
jednu baraku gdje smo prenoćili, a sutradan smo se mogli odmoriti. Tu smo
zatekli i nešto njemačkih zarobljenika ko-ji su i za nas kuhali hranu koja se
sastojala od jedne kašike neke kaše za ručak i jedne za večeru. Seljaci bi nam
takoder donosili hranu no od toga nam partizani nisu ništa davali, nego su
zadržavali sve za sebe. Pretraživali su da li je još u koga ostao kakav predmet
od vrijednosti te bi ga oduzimali, tako da mtko više ništa svoga nije imao.
Jedna grupa je od nas upućena u Viroviticu, ali se je vratila nakon nekoliko
dana, te su ljudi iz te grupe pričali da su na maršu tamo i natrag pretrpjeli
iste muke kao i do Bjelovara i da ih se je jedva jedna polovina vratila. Neki
su kamionima odvođeni na "političko prepoznavanje", koje su vršile
partizanke, no od tih se nitko nije vratio. Nakon jedno 10 dana uspio sam da sa
jednim drugom pobjegnem kroz Moslavinu do Brodskog Drenovca, jer mi je taj drug
bio iz toga mjesta. Gdje god bi prolazili sela svugdje bi nam seljaci pružali
svaku pomoć žaleći našu sudbinu tim više, što je i od nih skoro svaki imao
nekoga u našem položaju. Odatle sam uhvatio vezu s mojom obitelji u Zagrebu i
prebacio se u Italiju oko 15/6. 1946. U šumama u
Hrvatskoj postoji cio niz grupa odbjeglih ljudi kao što smo mi bili i bjegunaca
iz zarobljeništva ili iz partizanskih logora ili zatvora. Takve grupe broje
najviše oko 30 ljudi do 40 sa dosta slabim skoro nikakvim naoružanjem. Ove su
grupe od seljaka hranom rado snabdjevane i inače pomagane. Neku njihovu
aktivnost ili agresivnost nisam u krajevima gdje sam ja prolazio mogao opaziti.
Srpskih sela sam se klonio iz opreza no, koliko sam čuo i sam vidio, ista su se
također držala umjereno prema tome, kako je dotično selo za ustaškog režima
stradalo. Prilažem dva
lista mojih zabilješki iz ovog tužnog puta na eventualnu upotrebul. p.p. Krunoslav
Bačić (v.r.) - - - - l Navedene zabilješke nedostaju. 147 Z A V J E T H R V A T S K I H I Z B J E G L I C A U Ime Oca i Sina
i Duha Svetoga. Amen. Svemogući Bože ! Ja.........
.......... .. u ovom velikom i strahovitom vremenu, kada se Tvoja pravedna
srčba oborila na Hrvatski narod, dolazim pred Tvoje Veličanstvo i, moleći Tvoju
neizmjernu dobrotu za milost prema majci Hrvatskoj Tebi tako vjernoj, a tako
težko izkušanoj. Zavjetujem se : Da ću svim
silama poraditi danas medu hrvatskim izbjeglicama, a nakon sretnog povratka u
oslobođenu domovinu medu cijelim Hrvatskim narodom, da se na uspomenu Muke
Tvoga Sina, Spasitelja i Odkupitelja, podigne veličanstveni križ na vrhu
Velebita, simbola hrvatskog narodnog stradanja, borbe i pobjede. Dok cieli
Hrvatski narod prolazi najteže postaje svojeg križnog puta, želim mišlju na
Kalvariju Isusa Krista olakšati si hrvatsku kalvariju i ponovno u sebi
probuditi vjeru, da će nakon groznog razapinjanja na križ, koji danas podnosi
Tebi vjerm Hrvatski narod, sliediti slavlje Uskrsnuća Hrvatske Države, koju sam
spreman ne samo ovim zavjetom, nego i krvlju svojom od Tebe, Svemogući Bože,
izkupiti. Ti znaš, veliki
i Milostivi Bože, da se je Hrvatski narod prije 1.300 godina Tebi preko Tvog
namjesnika na zemlji zavjerio, da ne će nikoga napadati, nego da će svoje
oružje upotrebljavati jedmo za obranu svoga doma, slobode i Tvog svetog Imena,
i da je tom obećanju ostao vjeran do danas, zasluživši tako uzvišenu i svetu
zaštitu Tvog prvog apostola svetoga Petra i njegovih nasliednika. Sviestan svog
velikog stoljetnog poslanja, koje mu ~ribavi častan naziv Predzidje Kršćanstva,
Hrvatski Ti se narod obraća skrušeno i pun žarke vjere, da ćeš kao što si nekoć
skinuo silu paklenu, danas svladati moć neprijatel~a Tvoje svete vjere i naše
drage Hrvatske zemlje. Blažena Djevice,
Kraljice Hrvata, pomoćnice i zaštitnice pa-tnika i poniženih, molimo Te smjerno
za Tvoj zagovor i pomoć, koju nisi mkad odrekla svojim vjernim sinovima, da
ovaj zavjet u strahu Božjem izvršimo i da plodove Božje milosti našeg današnjeg
zavjeta mi i djeca naša uživamo. Neka
veličanstveni križ Spasitelja na vrhu Velebita postane zavjetnim mjestom , na
koje će naše daleko potomstvo hodočastiti i obnavljati živu vjeru u Tebe,
veliki Bože, i neugasivu ljubav prema žudjenoj slobodi, koju od Tvoje milosti
cieli Hrvatski narod nepokolebivim pouzdanjem očekuje. - Amen. Original,
rukopis i strojopis Sign.,HIC,Zagreb,
Rukopisna ostavština Dr.K.Draganovića br. 10/5. 148 1945., lipanj
1-12 Rim Iz izvješća o
kretanju i smještavnju hrvatskih izbjeglica na području Austrije prema
vijestima koje su primljene u Rimu Kretanje i smještavanje hrvatskih izbjeglica II. (Prema viestima
primljenim u Rimu od 1.-12. lipnja 1945.) 1. Prema najnovijim izvještajima, nastupio je u
pogledu naših izbjeglica obrat, koji se može smatrati katastrofalnim. Za sada
izgleda, da se to tiče samo onih, koji se nalaze na području zaposjednutom po.
četama VIII britanske armije u Koruškoj. (Gdje se nalazi - po našim racumma -
većina naših izbjeglica, jer je relativno malen broj prodro na područje
zaposjednuto po četama Sjed. Država Amerike, a isto tako nije odviše velik ni
broj onih, koji su prebačeni u Italiju). Englezke su vojne vlasti počele
vraćati izbjeglice na jugoslavensko područje, izručujući ih partizanima. Sve je ovo u
najočitijem protuslovlju s najelementarnijim međunarodnim pravom, pa je
izazvalo prilično negodovanje i među samim englezkim častnicima, koji izvršuju
te naloge. Tim više, što se samo nekoliko dana prije službeno uvjeravalo sve te
bjegunce, da su primljeni pod britansku zaštitu. Nakon što su bile prebačene
prve skupine, izražena je bojazan slov. predstavnika englezkim vlastima, ali su
ove umirivale ljude, zahtjevajući njihovo povjerenje. Poduzeti su
hitni koraci kod Sv. Stolice, gdje je takav postupak izazvao najteži dojam i
živu reakciju. Još uvijek nije
moguće ustanoviti o kolikom se broju izbjeglica u svemu radi, jer su mnoge
skupine u pokretu, pa se njihov boravak u prolaznim logorima ne može točno
kontrolirati. Potvrđuju se ranije viesti, da se oni, koji su do sada prebačeni
u Italiju, pomalo prebacuju u Calabriju. Kod Trevisa (Monigo) se nalazi jedan
prolazni logor, u kojem se koncem svibnja nalazilo oko 4000 ljudi. U samom
Trevisu bilo je 3. lipnja nešto preko 1000 Hrvata, među njima pedesetak
intelektualaca i 120 akademičara s rektorom Sveučilišta. Znatan je i broj žena
i djece, pa i dojenčadi ! Ta je skupina imala sliedećeg dana odputovati u
Forli, a odanle u Lecce. Tuže se na težke materijalne prilike. 3. Stigle su
prve viesti o našim izbjeglicama, koje se nalaze na području američke vojske u
Salzburškoj. Najveći se dio (par stotina) nalazi u samom gradu Salzburgu. Hrane ima vrlo
malo, premda su im doznačene racije veće od onih, koje su određene za
austrijsko civilno stanovničtvo. Neke skupine dobivaju samo 200 gr. kruha
dnevno. Stanoviti broj naših ljudi živi razštrkano po Salzburgu i okolmm
mjestima. U onim se krajevima nalazi i jedna povelika skupina sveučilišnog
stožera, koja je sjeverozapadno od Graza bila obkoljena od ruske vojske, koja
ih je do gola opljačkala i onda pustila. Sve su ove viesti poslane odanle 23.
svibnja. Od toga je datuma i viest "Za poglavnika nemajte brige", ali
nam mje poznato, što bi to imalo značiti. 4. Nadbiskup
Šarić 2 i biskup Garić 3 nalaze se u Klagenfurtu. Biskup Garić, koji boluje od
raka, namjerava odputovati u Innsbruck u neku kliniku. Nadbiskup Šarić
poduzimlje korake, da mu se dopusti dolazak u Rim, ali englezke vojne vlasti to
malo zatežu. Neki to tumače tako, da Englezi najprije hoće izvršiti ono, što su
naumili, a da se oko toga prije vremena ne podigne buka u Vatikanu sa strane
jedne tako autoritativne ličnosti. (…) 5. Sudbina hrv.
diplomatskih predstavničtava ide takoder u ovaj okvir, jer su i to - više manje
- samo izbjeglice. Poslanstvo u Reichu bilo je zadnje vrieme razpršeno po
južnoj Njemačkoj. Družtvovni odsjek se nalazio (do sredine svibnja sigurno) u
Bad Abachu kod - - - - l Izostavljeni
su dijelovi koji se ne odnose na hrvatske izbjeglice. 2 Ivan,
nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije. 3 Jozo,
banjalučki biskup. 149 Regensburga.
Poslanik 4 se nalazio u St. Gilgenu, odakle je nakon smrti Hitlera, u pratnji
savjetnika baruna Rukavine5 krenuo zrakoplovom u Flensburg na dogovor s novim
njemačkim min. vanj. poslova. Od tada o njemu nema viesti. U St. Gilgenu se
nalazio i pročelnik pol. odjela min. vanj. posl. Dr. Ing. Vilko Rieger i vojno
izaslanstvo. Vojni izaslanik je odveden po Amerikancima. U Bad Gasteinu se
nalazio dio poslanstva, na čelu s Drom Milanom Blažekovićem, koji je još
24.svibnja fungirao kao odpravnik poslova. Do toga datuma nitko nije bio
interniran. Poslanstvo u
Italiji nalazi se internirano u lječilištu Montecatini" (izmectu Pistoje i
Lucce). Tamo su odpravnik poslova Dr. Sugja 6 i tajnik Spiro Nizeteo s
gospodama i Srećko Pšeničnik. Ivo Lendić se nalazi težko bolestan (tuberkuloza
kosti) na jednom otoku na Lago di Como. (... ) Dodatak 1. Dne 15.
lipnja izjavio je englezki zapovjednik svih logora za gradanska lica, da je
podpuno izključeno, da bi itko od "jugoslavenskih" gradanskih lica,
koja se nalaze pod njegovom kompetencijom, bio izručen jugoslavenskim vlastima.
Što se tiče vojničkih osoba, izjamo je, da ne može ništa kazati, jer to spada
pod jedno drugo zapovjedničtvo. (... ) Kopija,
.strojopis Sign.,HIC,Zagreb,Rukopisna
ostavština Dr.K.Draganovića,br. 1/6. - - - - 4 Dr. Košak
Vladimir 5 Jakov 6 Ante 150 (1950.) Munchen Iz iskaza Alexandera Hodla o povlačenju u Austriju,
predaji Englezima, izručenju partizanima, te križnom putu od -anja do Stare
Gradiške (... )1 Dne 6.V
1945.god., preuzeo sam dužnost pobočnika zapovjednika 4. bojne XVI. Ustaškog stajaćeg
zdruga kod Lekenika pred Velikom Goricom, i sa tom sam se jedinicom povlačio
preko Lučkog-Brežice-Zidani Most-Celje prema Slovenj Gradec-u. Zapovjednik
bojne Ust. satnik Deisinger (u građanskom zvanju učitelj iz Petrinje ili
Siska), primio je istodobno zapovjedničtvo bojne, koja je prije toga u borbama
na mostobranu kod Bos. Kostajnice izgubila veliki dio častnika uključivši
zapovjednika bojne i pobočnika. Oko 10. ili 11.5. stigli smo pred Celje. Dalnji
prolaz kroz Celje bio je zatvoren, jer je Celje bilo u partizanskim rukama,
prielaz preko mosta bio je čuvan partizanskim oklopnim kolima zarobljenih od
već razoružanih Nijemaca. U Celju vodili su se pregovori između nekih naših
viših častnika i partizana da nam se omogući prolaz kroz Celje. Budući da je
veza sa stožerom zdruga odnosno divizije bila prekinuta, odlučili smo na
vlastitu ruku zapovjednik bojne i ja, da obzirom na glasove da partizani
odugovlače pregovore čekajući dolazak sovjetskih jedinica koje da napreduju od
Maribora u pravcu Celja, ne čekamo rezultat pregovora, nego da Celje obidemo
brdskim putem kroz šumu, što nam je i uzpjelo. Izbivši na cestu Celje-Sostanj,
uz nekoliko beznačajnih borbi sa manjim partizanskim jedinicama koje su nas
povremeno napadale, stigli smo po prilici izpred Šoštanja dio vojnih snaga koje
su prošle Celje prije nas. Očekivao se je
napad partizana, i naša bojna je zauzela položaj za obranu i osiguranje
glavnine, povoza sa ranjenicima itd. U noći se položaj razpustio, i pala je
zapovied da jedinice svaka za sebe nastavi probijanje u pravcu Velikovca u
Austriji. Naša bojna krenula je u šumu te nastamla povlačenje u zadanom pravcu,
ravnajući se samo hodnim kompasima. Više ne znam koliko smo se probijali, ali
mogh smo biti dvadesetak km. pred Slovenj Gradecom, zaorila se sa svih strana
vika : "Predajte se ustaše, mi smo srbski partizani, nismo četnici, nećemo
Vas klati, obkoljeni ste". Momčad gladna izcrpljena, počela je bacati
oružje, zapovjednik bojne i zapovjednici sati i vodova, učinili su to isto. I
ja sam htio baciti svoje, ali mi je u mašh sinula vizija mene sa nožem pod
grlom, tako da sam se trgnuo, i kako sam
bio blizu čela kolone pred samim vrhom brda, potrčao sam dalje i pobjegao.
Nakon jedno četvrt sata, zaklonjen u visokoj paprati, čuo sam pucanje strojnica.
Dalekozorom vidio sam kako partizani kose strojnicama razoružane vojnike moje
jedinice. To je bio prvi zločin, protiv konvencija o postupku sa
zarobljenicima. - - - - 1 Izostavljeni
dijelovi ne odnose se na povlačenje 151 Nakon
višednevnog prebacivanja i lutanja kroz planinske šume, uzpjelo mi je pred
Volkormarktom prieći most na Dravi i predati se jedinicama britanske kraljevske
vojske. Ja se datuma ne sjećam, ali to je bilo na dan kada su se partizani
morali prema englezkom ultimatumu povući sa područja Koruške na staru
austrijsko-jugoslav. granicu2. Prilikom moje predaje, jedan
britanski dočasnik (posada stražarskog bunkera na mostu), opljačkao mi je ručni
sat. Sliedeće jutro, bio sam priključen našim jedinicama u logoru Grafenstein
pred Klagenfurtom. Ovdje su se
nalazile jedinice: Brzi sklop PTS.-a na čelu sa dopukovnikom Oreškovićem3
("Gandi"), redarstvo PTS.-a u jačini najmanje dviju bojni, te ostatci
raznih ostalih jedinica. Slijedeće jutro, bili smo ukrcani u britanske kamione. Rečeno je bilo da
idemo za Udine, gdje se vrši preuztrojstvo Hrvatskih Oružanih Snaga, za ponovni
napad na partizane. Kada smo prešli Klagenfurt, naš je kolona nastavila vožnju
u pravcu jugozapada, a kolona sa redarstvom PTS.-a i ostalima, vozila je dalje
prema sjeverozapadu. Na jednoj maloj željezničkoj stanici bili smo prekrcani u
vagone, i vlak je krenuo. Na stanici - mishm da je to bila stanica Marija
Elend, ušao je u vlak špalir partizana sa uđerenim lahkim i težkim oružjem na
naš vlak. Od britanske "pratnje", nije bilo ni traga ni glasa. Na
peronu stanice stajala je grupa razoružanih generala i viših častnika,
građanskih osoba i žena. Tom prilikom, vlak je krenuo nazad, nastala je strka
partizana, i ubrzo je vlak bio zaustavljan i vraćen natrag. Nastalu gužvu, iskoristio
je oružnički General Vilko Pečnikar i još jedna meni nepoznata osoba. Oni su
izkočili iz vlaka i pobjegli. Na stanici je dopukovnik Orešković bio skinut sa
vlaka i priključen onoj grupi na peronu stanice, a vlak je krenuo dalje. Još
prije polazka vlaka, dolazili su k nama partizani, i pljačkali nas uzimajući
nam sve, pa nekima čak i hlače i cipele. Neznam koliko
smo se dugo vozili, ali na večer je vlak stao na jednoj većoj stanici, ja
mislim da je to bio Kranj. Ovdje smo svi bili izkrcam pred vlak. Partizani su
tražili tri dobrovoljca, te sam se javio ja sa još dva častmka. Jedan je bio
nadporučnik PTS.-a Tomljanović, inače moj znanac iz Vinkovaca, te moj klasni
drug poručnik N.P (Nikola Pensa) (...) Nas trojicu su
partizani ukrcali u vlak, i u noći smo stigli nazad i to na stanicu Javornik.
Ovdje su nas trojicu izkrcali sa vlaka i doveli u jedan hotel. Tu se već
nalazila ona grupa sa perona stanice gdje smo bili izručem, tako da smo mi bili
toj grupi priključeni, ni danas mi nije jasno zašto. (...) Neznam koliko
smo se u tome hotelu dana zadržali, ali nakon kratkog vremena bili smo
prebačeni pješice nazad u Jesenice u jedan logor, gdje smo bih smješteni u
baraci kuhinje i blagovaone. - - - - 2 Partizani su
se počeli povlačiti iz Koruške 22.svibnja 1945. 3 Nikola 152 (...) Poslije
izvjesnog vremena, ukrcali su nas na stanici Jesenice u željeznički vagon ... (...) Naš je vlak stao
na stanici Škofja Loka. Tu su nas smjestili u jednu sobu nekog bivšeg
samostana, gdje je po sobama, hodnicima a i oko samostana, bila smještena masa
zarobljanih hrvatskih vojnika, njemačkih vojnika i slovenskih domobranaca. I ovdje smo bili
nekoliko dana, ne sjećam se više koliko, izto tako izvrgnuti gladi i raznim
maltretiranjima. N.pr. pri samom dolazku, prevalili smo put od stanice do
samostana, koji je po mom sjećanju dug najmanje dva kilometra trčeći kroz
špalir partizana, koji su nas tukli kundacima pušaka, kolčevima, pripasnim
remenjem, nogama itd. U dvorištu samostana, vezali su oko 200 zarobljanika,
koji su se dobrovoljno javili tobože za rad u rudniku Kočevje dvojicu po
dvojicu sa žicom, i odmah iza zida samostana pokosili strojnicama. (...) Iz Škofje Loke,
bili smo prebačeni pješice u Št.Vid kod Ljubljane. I tu smo bili smješteni u
jedan samostan, oko kojega je isto bila masa zarobljenika... (...) Ja sam bio tamo
pretučen. (... ) I ovdje smo bili
izvrgnuti težkom gladovanju. Kasnije sam
dospio u Osijek, a iz Osijeka na tzv. OZNU u Karlovcu. (...) Alexsander Hodl
(v.r.) Original,
strojopis Sign.,HIC,Zagreb,
Rukopisna ostavština Dr.K.Draganovića,br.l2/17. U tom skladištu
smo spavali 2 do 5 noći a onda su nas doveli u grad Maribor pred jednu školu -
Madchenschule - sa dva ulaza skica Tu nam rekoše da
se razdijelimo i to djelatnici na jednu a pri- đuvni časnici na drugu stranu.
Slutili smo, da nešto nije u redu. Otišao sam na desnu stranu medju pričuvme
časnike i nas su uveli u desni ulaz škole.Mislim, da nas je moglo biti oko 4oo
pričuvnih časnika. Na lijavu stranu su otišli gore spomenuta dvojica. i još
neki poznati. Djelatnih đasnika je moglo biti oko l900 do 2000. Ta grupa
domobran- skih časnikn je takodjer likvidirana od strane partizana, Moj
prijatelj se nije više nikada javio, niti su što o njemu čuli. Raspitivao sam s
kod njegovog oca i sestre. Nikada nikakove vijesti, da je na žlvotu. 153 1961., svibanj
17. Italija, Aversa Iz iskaza Krune
hučičevića, poručnika Hrvatskih oružanih snaga o logoru Sesvete masovnoj
likvidaciji logoraša " I S K A Z
" (...) Stigli smo oko 2
1/2 sata poslijepodne u logor zvani "Badel tvornica" u Sesvetama...
Sastojala se je od dvije još posve nedovršene 2-3 katne zgrade te više
prizemnih baraka, sve okružene visokim zidom 2 1/2-3 m. visog m. Taj prostor
imao je zid sa svih strana drž. ceste Dugo Selo-Zagreb, gdje su bile dugačke
barake uz cestu, ograđene žicom, kroz koju je i prolazio glavni ulaz. To je
bilo s lijeve strane ceste u pravcu Zagreba, a s desne strane, u nekim manjim
zgradama, bila je komanda logora, zapovjedništvo OZN-e itd. Na zidu oko
tvorničkih postrojenja bila je postavljena gusta bodljikava žica, koja je,
zajedno s visinom zida, možda dosezala nekih 5 m. U zidu su bile puškarnice,
kroz koje su po noći virile strojopuške "Schwarzloze" i branile
pristup zidu na 3-4 m prijetnjom smrti, da mkoji logoraš po noći ne bi umakao
preko zida. Straža nas je
uvela u logor i pustila dalje, da se sami sm estimo, gdje hoćemo, popis s našim
imenima predala e u komandu OZN-e. logor je bio dubkom pun, a po pričanju mojih
supatnica i mojoj vlastitoj oc eni moraJo nas je biti mse nego 6000 ili 7000
ljudi. Ja sam ostao u logoru 19 dana. Za to vrijeme stiglo je 5 transporta
zarobljenika, za koje ja znam, uvijek sa 500 do 1000 ljudi, osim jednoga, koji
je bio puno veći. Kroz to vrijeme mje otišao iz logora m jedan transport, osim
onoga, s kojim sam ja 19. dan izašao, a bilo nas je u njemu 280-300 ljudi. Uza
sva nova pristizanja. logor se je polagano praznio te je pao valjda na polovinu
svoga brojčanog stanja, sto smo mogh ustanoviti prema sve većem broju praznih
ležaja. Nije mi, naprotiv, poznat ni jedan slučaj uspjelog bijega. Život u logoru
bio je vrlo težak. Iz logorske žice nije smio nitko izaći. Po danu smo se
kretali dosta slobodno u logoru, a po noći nije smio nitko ustati sa svog
mjesta. Prva tri dana nisam uopće dobio nikakve hrane, a kasnije mizerno i
neredovito. Mogu kazati da mkada nije došla hrana za sve 1jude u logoru nego
tek za jedan dio, kako je koga sreće poslužila. Obično smo dobivali neku toplu,
prljavu vodu, u kojoj je pl valo nesto ječma, krompira, graha ili tijesta, a
kruh smo dobivali tek zadnaih dana, i to kukuruzni, polupečem kruh i to jedan
kruh od 1 kg. na 4-5 ljudi. Po preostalom krahu - zvah smo cigle mogli smo
ustanoviti koliko e ljudi te noći nestalo, er je kruh naručivan po brojčanom
stanju prijašnjeg dana. Znalo je ostati po 80-100 kruhova, što znači 300-500
ljudi te je noći "pomanjkalo".- Vode smo u logoru imali dosta, ali po
noći nismo smjeli pristupiti vodovodu. Naši stražari
pripadali su 30. i 31. srpskoj diviziji2, onoj istoj, koja me je
kasnije čuvala u logorima Prečko i Kanal u Zagrebu. Ljudi su govorili skoro
isključivo srpskim, ekavskim dijalektom i nije se moglo čuti nikoga od
stražara, koji bi govorili hrvatskim. Komandant logora, a možda i cijale
brigade ili divizije, bio je čovjek oko 180 cm visok, kestenjave kose, star
45-50 godina, neke polumongolske fizionomije, s jako izbočemm podočnim kostima.
Vidio sam ga više puta, osobito pred polazak mog transporta u Zagreb, na Kanal,
kada je držao govor i rekao: "Mi smo prorešetali logor i ustanovili zločince.
Vi sada niste mse zarobl anici, nego narodni vojnici". - Ja, doduše, nisam
vidio nikakve promjene ni nakon tih riječi, jer su u Kanalu nastavili isto tako
s masovnim strijeJjanjima kao i u Sesvetama. Već prve noći
mog boravka u Badelovoj tvornici, nakon 10 1/2 sati u noći ušla su u lo~or 4
kamiona: 2 škodina, a 2 njem. vojnička, sa možda tridesetak stražara, kojt su
ušli pješke prije kamiona. Bez prozivanja, po miloj volji trpali su ljude u
kamione, u svaki 40-60 ljudi, a u škodine jos i više. Stražari su bili izvan
kamiona, na njima sami ali ne medu ljudima, kolonu kamiona pratili su američki
dipovi, puni stražara, oružanih automatskim oružjem, a i put je bio osiguran.
Ljudi su ulazili obično mirno u kamione, a tko nije odmah ustao, dobio je
udarac kundakom. U kamionu su stražari ljude vezah žicom. Jedanput je, izgleda,
došlo do pobune ljudi na samom kamionu, kada je, naime, kamion škoda - - - - l Izostavljeni
su dijelovi koji se ne odnose na logor Sesvete.Vrlo slična situacija bila je
skoro u svim tadašnjim zarobljeničkim logorima. Dokument je u ejelini objavljen
na engleskom jeziku u knjizi J.Percla i S. Guldescu, Operation Slaughterhouse
..., Philadelphia, 1970, str. 483-491. 2 U to vrijeme u
tom sektoru nalazile su se 21. (1. JA), 23., 25. i 45.(2. JA) srpska divizija,
navedeni brojevi u iskazu vjerojatno se odnose na neke od njih. 154 ujutro ušao u
logor, bio je na donjem kraju, osobito gume, sav krvav, nedovoljno opran. Cim
su stražari opazili, kada logoraši bulje u tu krv, rastjerali su nas i izvezli
kamion iz logora na novo pranje. Nakon pola sata
iza odlaska kamiona čulo se u logoru pucanje automatskog iz pravca šume, koja
se nalazila iza župske crkve. Kako je bila noć, pucanje se čulo vrlo dobro, te
se je nama činilo, da se puca 1 1/2 km daleko od nas (kasnije sam, sto eći nad
masovmm grobovima, mogao ustanoviti, da je to bilo dvostruko dalje). Pucan je
trajao samo nekoliko minuta, uz rijetke pojedinačne pucnje nakon toga. Kamioni
bi se iste noći vratili još jednom po nesretne ljude u logor, 1-1 1/2 sat
vremena kasnije, kada bi se obnovila ista žalosna igra. Mi smo računali, da je
svake noći ginulo 300 do 500 ljudi, a valjda i više, jer je jedne noći došlo po
žrtve 6 kamiona. (...) Mogu
posvjedočiti, da u logoru Sesvete kroz tih 19 dana nije bilo nikakva
"prepoznavanja" niti ispitivanja ljudi, a još manje bilo kakvog
suđenja. Logor je bio naprosto odreden za likvidaciju, iako to oni nisu nikada
kazali. Evidencija ljudi vođena je samo utoliko, da ustanove, tko je do tada
već ubijen. Oni su nekada, doduse, prozivali ljude po svojim spiskovima
zarobljenika toga logora. Tko se nije odazvao, naprosto je bio prekrižen kao da
je likvidiran. To je onda poslužilo nekolicini časn ka, starijih ratnika ili
ljudi, koji ljudi, koji. su se čutili posebno ugroženi, da mogu u samom logoru
uzeti si neko drugo ime. Ja sam sam u logor ušao kao Valentić Janko, ime mog
poginulog ratnog druga na Papuku. Pm formiranju transporta 19. dan odazvao sam
se na ime Medved Antun i tako izašao iz logora. Razabiranje
ljudi u logoru ipak se na neki način vršilo. Drugi dan po mom dolasku u logor,
bili su pozvam da se jave svi hrv. časnici i docasnici. Nije se javio nitko, jer su ljudi znah, da to
znaci javiti se za smrt. Ako su oni slucaano nekad takvog pronašli ili barem
mislili, da je takav, odmah su ga odveh u komandu, odakle se više nije vratio
nazad. 155 Četvrti dan
pozvani su svi pripadnici 8. lovačke, 1. i 4. Gorskog Sdruga i 13. Ustaškog
Sdruga kao i svi ostali pripadnici 7. gorske dimzije, kojom je zapovjedao gen.
Peričića3, da se obavezatno jave kao takovi. (...) Od starih boraca
nije se nitko javio, ali su se javili neki mladići, regruti 1. Gorskog Sdruga
unovačeni tek 1945., koji uopće u borbama nisu sudjelovali. Bili su odmah
odjeljeni od drugih, nazvani "koljačima" i "ubojicama".
(Imali su 18 godina, tj. godište 1927.) i izgledali su kao djeca, tim više što
su gladu i maltretiranjem bili jako propali u tijelu. Ja sam, koji sam vagao 92
kg i bio vrlo jak, spao na 54 kg, kako sam ustanovio nakon bijega u Bjelovar.
Poslije podne oko 3 1/2 sata došh su kamioni po tu djecu i odveli ih na
gubilište, s kojega smo kasnije čuli pucanje strojnica. Smrt tih 250 mladića,
jedmih, koji su po danu strijeljani, smatrali smo najžalosnijim događajem
logora Sesveta. (... ) Na čistini, 5-6
m daleko od samog ruba šume, vidio sam iskopanu grabu, široku oko 3 m i dugačku
300-400 m., i zemlja je ostala ulegnuta kako gdje, 1020 cm., negdje i pola
metra... Kod grabe je ležalo još dosta ostataka kreča, koji su sipali u tu
grabu. K grabi je vodio put kroz šumu, mekani seoski put, kojim su mogli
prolaziti i kamioni. Meni je bilo jasno, da se nalazim pred masovnim grobom
tisuću mojih drugova iz logora Sesveta. (... ) Kopija,
strojopis Sigrc.,HIC,Zagreb,Rukopisna
ostavština Dr.KDraganovića, br.l2/5. - - - - 3 Stjepan 156 1954, travanj
Austrija Iskaz Stjepana
Saravonje o logoru u Bosanskom Brodu i masovnoj likvidaciji logoraša (...)1 Poslije svršetka
rata i u Bosanskom Brodu osnovan jedan koncentracioni logor (vidi skicuz) koji
se sastojao od 5 baraka i izpočetka služio kao prolazni logor za zarobljenu
hrvatsku vojsku koja je bila sprovođena u Bosnu. Od proljeća do zime godine
1945. Kako se može odprilike procijeniti tu je ubijeno više tisuća
zarobljenika. Zarobljenici su bili mučeni gladu, udaranjem, spavali su pod
golim nebom na kiši (nisu svi mogli stati u barake). Veći dio zarobljanika koji
je sprovođen kroz logor bio je ubijen. Ubijanja su se vršila noću i to između
24 sata i 3 sata ujutro. Samo mjesto ubijanja je bila šuma zvana "Golubova
šuma" oko koje su tada bile mnoge rupe od bombi. U svaku je rupu naslagano
po 40-80 ljudi i tada su prekriveni s dosta tankim slojem zemlje. Istodobno su
se streljanja vršila i kod ciglane pored Save (udaljeno od Bosanskog Broda oko
2 kilometra). Tu su si zarobljanici sami morali kopati grobove. Rukovodioci
toga masovnog umorstva su bili uglavnom partizanski oficiri iz Srbije dok je
komandant Brodanin zvan po imenu Momčilo. (...) Original,
strojopis i rukopis Sign.,HIC,Zagreb,Rukopisna
ostavština Dr.K.Draganovića,br.51/53. - - - - l Izbačeni su
dijelovi koji se ne odnose na hrvatske zarobljenike. Z Skica se nalazi na kraju
dokumenta. 157 (Trst) Izvješća Organa Hrvatskog Pokreta Otpora iz Trsta
Odboru Hrvatskih ratnih ozlijedenika u Buenos Airesu o većim gubilištima na
području Jugoslavije hrvatskih vojnika i civila nakon predaje kod Bleiburga u
svibnju 1945. godine "Organ
Hrvatskog Pokreta Otpora u Trstu pri Zapovjedničtvu V Zbora
Hrvatskih Oružanih Snaga Odazivajući se
pozivu Hrvatskih ratnih ozlijeđenika, odboru iz Buenos Airesu u vezi istrage,
pokolja Hrvatskih vojnika i gradana, poslije svibnja mjeseca 1945. god. Nakon
što su bili mučki vraćem od Engleza u ralje krvavom Jugoslavenskom diktatoru i
dželatima. Slušajući mnoge
komentare Hrvatskih vodećih ličnosti u emigraciji zaključili smo da nemamo
prave slike, gubilišta gdje su poklati Hrvatski vojnici, zato sam smo kao
svjedok koji sam proživio - proživili dužan reći da je točno da je hrvatska
vojska predata kod Bleiburga i.t.d. i.t.d. ali nije točno da su samo tamo
pobijeni pošto program koji je prije bio gotov od Tita i njegovih dželata tako
da je hrvatska vojska pobijena široko od Bleiburga do Skoplja, Podgorice tako u
skoro svim pokrainama Jugoslavije dopirale su tisućnine, stotnine i desetine
pridanika Hrvatskih oružanih snaga, koji su Titovi krvnici po svojem vlastitom
nahodenju, teško je znati u tančine jer su rijetki koji su preživjeli. Mnogi su
koji znaju za gubilišta zato se može dati jedna slika ne mislimo čin ubijanja
jer svakome je poznata komunistička brutalnost već se može označiti mjesto
gubilišta i približan broj poginulih. Ovdje ne ćemo ulaziti u sitnice 5,10,50
i.t.d. nego ćemo samo označiti veća gubilišta koja su provjerena u istragi
označujući mjesta tako da bi svaka komisija mogla naći ostatke žrtava i
ustanoviti istinitost, jama i raka koje će biti navedene i to : GUBILIŠTA: 1.) Kočevje u
Sloveniji. Od prilike na
polovici puta cestom iz Kočevja preko Željne za Podstenice u gori Mečesnova, (Macesnova gorica) desno od pomenute ceste, u šumi
iza okuke ceste nešto prije k. 699 nalazi se tzv. PREPADNA JAMA, koja je pod
tim imenom poznata okolišnom stanovništvu. Otvor jame iznosi oko 5 kvadratnih
metara, dubina se ne može odrediti bez pomoćnih sprava. Po pričanju seljaka,
kada se u jamu baci kamen, čuje se nakon nekoliko minuta pad kamena u vodu.
Odatle jami i ime. Spomenuta jama
je jedno od najvećih gubilišta Hrvatskih vojnika. Likvidiranje
Hrvatskih vojnika vršeno je od 15. svibnja 1945. pa unaprijed nešto dulje od
jednog mjeseca. Žrtve su dovodena iz logora u Ljubljani "Št. Vid" iz
Kranja, Novog Mesta, i iz drugih pravaca. Dopremani su prvo u pješačkim
kolonama a zatim su dovoženi kamionima sa žicom vezanim rukama i nogama. 158 Likvidiranje je
vršila jedna četa vojnika od oko 280 ljudi pod zapovjedničtvom komandira čete
Miodraga N i k i ć a, rodom iz nekog sela kod Valjeva u Srbiji. Likvidiranje je
vršeno u tn smjene i na taj način da su žrtve žive bacane u jamu. U jamu je bačeno
od 60.000 do 73 ili 75.000 hrvatskih vojnika. U tom broju sadržan je i manji
broj pripadnika njemačkih oružanih snaga. Podaci o broju žrtava potiču od
izjava izbjeghca iz okolišnih mjesta i provjeravanja tamošnjih stanovmka kao i
slucajno datih izjava od strane nekih lica koja su vrsila ubijanje 1. Jama je
sada zarušena. 2.) Podstenice u
Sloveniji U produženju
puta Kočevje - Podstenice, neposredno iza mjesta Podstenice, s li eve strane
ceste, u šumi, na polovici pravca koji spaja mjesta Podstenice i Po gorelec,
vršena je likvidacija pmpadnika Hrv. oružamh snaga. Ovdje je vršeno
likvidiranje žrtava koje su vodene iz Novog Mesta za gubilišta. pod 1.) ovog
izvještaja pa su putem iznemogli i u ovoj šumi ubijeni. Ubijeno je nekohko
stotina ljudi. Sahranjeni su u skupnu raku. Ubijanje je vršeno vatrenim
oružjem. Za vrijeme ubijanja
žrtava u gubilištima pod 1. i 2. bio je zabranjen svaki promet na cesti Novo
Mesto - Kočevje. 3.) Podgradci U šumi kod
Bosanske Gradiške prema Kozari u pravcu između Jablanca i Gradiške ubi eno je
više od 5.000 Hrvatskih vojnika. Zrtve su prevožene skelom preko Save. Skeleri
iz Gradiške tvrde da je broj žrtava i veći. Okolno stanovništvo znade za ovo
gubilište, jer su žrtve pohjevane tekućim gorivom i paljene. 4.) Otok Cres Kod mjesta Belej
ubijeno je preko 1.000 vo nika HOS-a. U tom broju uračunate su i žrtve civili.
Ubijeni su bacani u je nu jamu. 5.) Buzetska
jama Kod mjesta
Miljeva (Muci), nedaleko od Buzeta ima jedna jama u koju je bačeno oko 400
Hrvatskih vojmka. Prethodno su bili hladnim oružjem usmrćeni. - - - - 1 Podaci iz
izjava o broju pobijenih vojnika i civila moraju se uzeti sa zadrškom. Jedan od
rukovodioca tog stravičnog zločina u Kočevju Simo Dubajić, partizanski major i
danas izjavljuje u tisku da je tu pod njegovim rukovodstvom pobijeno 30.000
Hrvata (Globus br. 217l1995.), a taj broj nalazimo i u nekoliko dostupnih
izjava. 159 6.) Pazinska
jama U blizini Pazina
bačeno je u imenovanu jamu oko 900 Hrvatskih i Njemačkih vojnika. Jama je opće
poznata i lako ju je naći. 7.) Prečko Kod Prečkog na
Savi (okolica Zagreba od samog logora koji je udaljen 2 - 3 km prema Savi
ubijeno je oko 7.000 hrvatskih vojnika. Žrtve su bačene u nekih 12 skupnih
raka. Za rake upotrebljavane su jame koje je načinila Sava menjajući svoj tok
Na istom mjestu bačeno je nekoliko stotina žrtava u Savu. Mrtvacima su
prethodno nožem isparani trbusi da lješevi nebi bili izbačeni na površinu Isto
tako napunjeni su zrtvama gotovo svi krateri načinjeni ranijim bombardiranjima
od strane Anglo-američkih aviona. 8.) Bos. Brod a) Kod mjesta G
r e d e oko 3 km od Bos Broda ubijeno je
oko 2.000 Hrvatskih vojnika. Zrtve su dovodene iz Brodskih logora i nakon
usmrćenja (zakapane) u iskopane rake. b) 1 km niz Savu
od Bos. Broda ubijeno je oko 500 Hrvatskih vojnika. Zakopani su u kratere od
avionskih bombi. c) 2 km niz Savu
od Bos. Broda ubijeno je oko 400 Hrvatskih vo nika. d) 12 km od
Broda u šumi kod Lužana ubijeno je oko 1.000 hrvatskih vojmka. Žrtve su
dovodene iz zatvora. Većinom iznemogli i bolesni. 9) Staklana
SISAK i V i k t o r o v a c Iz navedenih
logora dovodene su žrtve u Caprašku šumu i tamo ubijane iz vatreno oružja.
Sahranjeni su u skupne rake. Man i broj bačene u Kupu (oko 60 ljudi) u šumi je
pak likvidirano preko 3.001 žrtava. Podaci potleču od prežmjeh. 10.) Banjica kod
Beograda Pod rukovodstvom
kapetana "Jove" ubijeno je oko 700 Hrvatskih vojnika koji su bili
zatvoreni u logoru Banjica. 11.) Bjelovarski
borik U blizini mjesta
Vojnovića u šumi ubijeno je oko 3.000 pripadnika HOS-a Žrtve su uzimane iz tzv
kolona smrti tj. od zarobljenih vojmka koji su od Dravograda prevodeni u
Srbiju. 12.) Rešetari Kod mjesta
Rešetara, u blizini Nove Gradiške, u šumi kra vinograda Krunica zatrpano je 60
domobrana. Prethodno su ih u podrumu VaJenta Bjelačića ubili Ivan Spanić, Antun
Božić, Stjepan Majanović. 13.) Nova
Gradiška Vršena je
masovna likvidacija na Cerničkom brdu, na Malčanskom brdu, Urijama i Mašić
Streljani, sve u blizini N. Gradiške. 160 14.) Tičevo kod
Drvara U svibnju
1945.g. u Tičevu, 10 km od Drvara ubijeno je oko 300 Hrvatskih vojnika. 15.) Knin Na Konjskom groblju
u neposrednoj blizini Kovina ubijeno je oko 600 Hrvatskih častnika. 16.) v.emovsko
polje kod Podgorice U lipnju 1945.
ubijeno je nekoliko stotina hrvatskih vojnika. 17.) Pećigrad na Turbi kod
Cazina Ubijeno je preko
3.000 njemačkih vojnika. Bilo je i nešto domobrana. 18.) Marijanec - Mala
Kladuša 2 km od Mari
anca likvidirani su uglavnom pripadnici i njemačkih oružanih snaga osuđeni po
Prijekom sudu pozadme Unske operativne grupe. 19.) Savica kod
Zagreba Ubijeno je i
bačeno u vodu oko 300 građana iz Zagreba. 20.) CTrabovo U mj. Grabovo, 5
km od Vukovara ubijeno je oko 500 hrvatskih vojnika. 21.) Karlovac Kod Karlovca
ubijeno je oko 700 hrvatskih vojnika i bačeno u Koranu. 22.) Dolina kod
Prnjavora U šumi oko 2 km
od Prnjavora ubijeno je oko 600 hrvatskih vojnika. 23.)Kutinsko selo Udaljeno oko 6
km Kutine ubijeno je oko 300 hrvatskih vojnika. 24.) St. Subotska U kanalu kod St.
Subotske ubijeno je oko 200 hrvatskih vojnika. 25.) Trebež Udaljeno oko 12
km od Kutine ubijeno je oko 150 ljudi. 26.) VardLša 5 km cestom od
Ljubinja prema Stocu, s lijeve strane ceste udaljeno oko 800 metara nalazi se
opće poznata jama Varduša. U jamu je bačeno preko 7.000 vojnika koji su dovodem
u kolonama iz Mostara i drugih mjesta. Likvidiranja su vrsena prema naredenjima
Deana Capina, člana UDB-e iz sela Domanovića. 27.) Šid Uz cestu iz Šida
prema Adaševcima oko 20 matara daleko od posljedn e duda u drvoredu, s desne
strane ceste nalazi se raka gdje pokopano 76 hrvatskih vojnika koje je ubio 20.
svibnja 1945.g. Sava Milutinomć Jovin iz Adaševca, tada partizanski poručnik. 28.) Trogir Od 1945. do
1948g Prijeki sud komande V Vojne baze za Trogir vršio je likvidaciju
pripadnika HOS-a za cijelu obalu. Ubijeno je preko 2.000 ljudi. Sahranjeni su
kod groblja u blizini sv Ivana uz cestu Trogir - Šibenik, ispod brda Segeta.
Sef OZN-e bio je Gambi, član vojnog suda bio je kapetan Cindrić. 29.) Čapljina Na crkveno
ledini kod velike crkve nalazi se skupni grob u komu je pokopano oko J00
gradana - muškaraca, žena, djece i staraca , medu njima 4 161 časne sestre i
fra Andrija Jelić. Nedaleko se
također nalazi gubilište kod mjesta Brista, kod Čapljine prema Mogorelu. 30.) Ravna Gora
u Gorskom Kotaru Oko 10 km od
mjesta ubijeno je 40 mladića iz okolnih sela Mrkopalj, Begovo Razdolje i Stari
Laz. 31.) Mrkopalj u
Gorskom Kotaru U ponoru na
Poljicu ubijenih hrvatskih vojnika bačeno je oko 100. 32.) Zagreb U podrumima
škole časnih sestara na Savskoj cesti vršeno ubijanje vojnika i građana. Zrtve
su takoder odvođene na Savu i tamo ubijane. Žrtve su zakopane u jamama uz
savsko korito. 33.) Tromeda kod
Dervente Ubijeno je na
tom mjestu 52 osobe. Bilo je i žena i djece. 34.) Nova
Gradiška Na Kruljčevoj
ledini zakopano e 45 vo nika koji su iznemogli izveđeni iz kolone i
strijeljeni. Slučaj se desio 25.VI.l945. u 1 sat poslije podne. 35.) Glina U Maloj Solni i
Pogledićima, vršena je skupna likvidaci a. U jednu jamu Grabovac bačeno je 400
zrtava. Zrtve su rodom iz okolice Gline i iz kolona. 36.) Donja
Stubica 14 V 1945 g. u
12 sati ubijeno je 50 domobrana koji su se nakon predaje Zagreba vraćali
kućama. 37.) Zagreb 10 V 1945.g. 30
teških ranjenika pobacano je iz bolnice na Šalati u kamione i u Maksimiru živi
spaljeni. 38.) Zaggreb Uz cestu koja
vodi iz Zagreba prema Remetama, na m estu gdje su ranije sta ale barake, a sada
se na tom mjestu proširuje groblje, strijeljano je i pokopano oko 350 građana. Kod Poglavnikove
vile, izmedu Gračana i Dolja, ubijeno je oko 800 hrvatskih voj nika. 39.) Osijek U šumi kod
Osijeka is od Zelenog olja ubijeno je oko 2.000 hrvatskoh vojnika. Strijeljanja
su takokođer vršena uz Dravu na Baranjskoj strani, uz obalu prema Dardi. 40.) Tropinska U podnožju
Bilogore, oko 1 km od spomenutog sela ubijeno je od strane IV Crnogorske
divizije 2 700 hrvatskih vojnika na dan
lO.IV 1945.g. 41.) Karlovac Noćna
strijeljanja vršena su između Rakovog Potoka i Paučnjaka. 42.) Kerestinac U šumi u blizini
sela vršena su skupna streljanja. 43.) Bemete Kod Remeta ispod
Zagrebačke gore vršena su skupna likvidiranja kao i u Žitnjaku 3 ... Kopija, strojopis Sign., HIC,
Zagreb, Rukopisna ostavština Dr.K.Draganovića,br.36/2. - - - 2 Odnosi se na
4. krajišku diviziju 2. JA. 3 Dalje se daje
popis 790 poginulih hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika u nekome od
navedenih gubilišta, koji zbog dužine teksta ne navodimo. 162 1964., veljača
13. Munchen Iz iskaza
Stjepana Buconjića časnika Hrvatskih oružanih snaga o povlačenju hrvatske
vojske prema Austriji, izručenju od Engleza partizanima kod Bleiburga te
boravku u logoru u Mariboru. Iskaz Stjepana
Buconjića (…)1 Godine 1943.
stupio sam ne pitajući nikoga u Hrvatsko zrakoplovstvo u Zgb/ rebu/.Nakon
raznih peripetija dolazim u Mostar u ljeto 1944. g. gdje sam bio udjeljen IX
St.Zdruga pod zap. dpk. Kr. Kuraje u sastavu IX div. gen. Zorna2.
Pošto sam svršio VII raz. gim. dobio sam čin zastavnika. Poslan po službenoj
dužnosti u Sarajevo doznajem da je Mostar pao.3 To mi je saobcio
puk. Dr. Muhamed Riđanović, naš kućni liječnik i prijatelj koji me je odmah
zadržao kod sebe. S njegovom jedinicom povlačim se uz manje i veće borbe do
Zagreba, i odatle dalje preko Celja u Korušku, preko Alpa u mjesto Grafensfein.
Tamo nas se našlo oko 10.000, od kojih 7.000 koji su se sa mnom povlačili
(zapovjednik gen. Jusuf Ajanović, dpk. Anto Mamić i Orešković-Gandi4
i.t.d.). Naša se grupa povećala putem kad smo iz partizanskog zarobljeništva na
povlačenju oslobodili iz žice 270 hrvatskih vojnika, pripadnika "Handžar
div.", oko 200 Nijemaca, nešto Ukrajinaca i Kozaka itd., sve osim Čerkeza
koje nismo htjeli osloboditi radi počinjenih zločina nad civilnim pučanstvom u
Hrvatskoj. U Gerafensteinu
bili smo u slobodnom engleskom logoru punih 12 dana. Broj od deset tisuća nije
pretjeran jer su često obavljeno brojenje i popisivanje ljudi, posebno radi
evidencije za opskrbu. Više puta su u logor dolazili američki časnici zajedno
sa engleskim. Mi nismo imali vezu sa ostalim Hrvatima u Koruškoj te nismo znali
što se sve s njima događa. Jednoga dana stiže u logor neka komisija na čelu s
jednim engleskim generalom. Komisija je izjavila da smo ovdje previše na očima
partizana te da ćemo biti premješteni u Italiju, Francusku ili Zap. Njemačku.
Bilo je to 20. ili 21. svibnja. (...) Svaki dan
su Englezi odvodili po jednu grupu ljudi pod raznim izlikama. Na mene je došao
red 23. svibnja. Bilo nas je 5-6 stotina, neznam točno. Već do tada bilo je
odvedeno preko polovina logora. Išli smo pješice praćeni engleskim vojnicima i
njihovim oklopnim kolima. U početku smo mislili da nas pratnja ima štititi od
titovih razbojnika, koji su također ovom cestom prolazili. O protivnom smo se
uvjerili kad smo bili dovodeni na jednu poljanu nedaleko od postaje Bleiburg,
među same na nas uperene strojnice. Tu su časnicima oduzeli samokrese koji su
nam to tada bili ostavljeni, a svim ostalima svu vrijednu imovinu. (...) Od prilike
2 h odveli su nas na želj. postaju Bleiburg koja je bila oštro čuvana od većeg
broja engl. vojnika sa strojopuškama. Već je pripravna čekala kompozicija
sastavljena od marvenskih vagona, koji su na sebi nosile bijeli krug s crvenom
zvijezdom. Nekolicina hrvatskih vojnika i civila (pokušali su) pobjeći. Svojim
očima sam vidio 2 mrtva hrvatska časnika (bojnik i drugi ndp.) ubijena od
engleskih vojnika. Pripominjem da je u našem logoru u Grafensteinu bila jedna
jača skupina građanskih izbjeglica među kojima mnoštvo staraca žena i djece, te
preko 100 djevojčica i dlevojaka pripadmca ženske ustaške mladeži iz Dubrovnika
i raznih hrvatskih mjesta. Ove djevojke su dan prije uas bile izručene Titu.
Njih nisam kasnije vidio u Mariboru, ali sam slučajno susreo onih nekoliko
svećenika, njih 5-6, koji su bili s nama u Grafensteinu i tamo nisu govorili. U vagon su nas
već ubacivali titovi partizani. Putem do Maribora ne sjećam se da su bili ikoga
ubili. Zapovjedili su samo da se u svakom vagonu u jedan kut pobacaju satovi,
svi vrijedni predmeti i sve iz džepova (pošto su nam Engl. već bili oduzeli
telećuke i ostalo), što su onda ti slovenskt partizani pokupili, čudeći se da
je tako malo satova i ostalog, našto smo im mi rastumačili kako je se to
dogodilo. - - - - 1 Izostavljeni
su dijelovi koji su osobnog i sporednog sadržaja. 2 Božidar 3 Partizani su
zauzeli Mostar 14. veljače 1945. 4 Nikola 163 Nakon nekoliko
sati vožnje stigli smo u Maribor na jednu sporednu postaju. Izveli su nas iz
vlaka i proveli kroz čitav grad preko
jednog velikog mosta na Dravi do jedne velike vojarne koja se zvala
"Kasarna Kr. Alexandra". Tako nam je rekao jedan partizanski kapetan,
Srbijanac, inače po zanimanju stolar, koji se prema nama ljudski ponašao za
razliku manje više od svih ostalih titovih partizana. Dvonšte vojarne, u kojemu
je stajalo nekoliko velikih zgrada na 3 ili više spratova - danas se točno ne
sjećam - bilo je na kraju jedne ulice, izgrađene s obe strane civilnim zgradama
sve do ulaza u vojarnu. Kad su nas
doveli iz vlaka u tu vojarnu pretvorenu u logor, našli smo sve zgrade vojarne
pune izmučenih hrvatskih i njemačkih vojnika, a zatim po dvorištu skupine
vojnika, časnika i jednu vrlo brojnu grupu gradanskih osoba među kojima mnoštvo
žena i djece te barem 15 hrvatskih katol. svećenika kojima nismo imali
pristupa, a stajali su na desnoj strani dvorišta stotinjak metara od nas. U tom logoru
ostao sam nekih 6 dana t.j. od 23. do 29. svibnja. Prvu hranu smo dobili istom
treći dan, neku vodenu kukuruznu kašu, kruha i vode kroz to cijelo vrijeme
nismo ni vidjeli. Logor je bio oštro čuvan, i po danu i po noći, ne samo na
vratima i oko logora, nego i u njemu samom Svaka grupa i grupica, a kamoli ne
zgrada ili sprat imala je svoje stražare sa strojopuškama. Nismo smjeli poći sami
niti na obavljanje prirodne nužde a da nije na nas sijevala strojopuška. Ja sam stajao
svih tih 6 dana u grupici od 35 ljudi, koja je bila izabrana radi ljepših odora
i sastojala se u glavnom od hrvatskih časnika. Danas nakon 18.
g: ne sijećam se na žalost niti imena kojeg odgovornog partizanskog časnika
niti jedinice koja nas je ubijala. Znam samo da su govorih čudnovatim srbskim
dijalektom i da su često puta ponavljali : "Ko se mrdne ja ga streljam po
svom narectenju!" Medutim jednu
stvar sigurno znam: naš strašni logor niučenja i ubijanja posjetio je u to
vrijeme general Koča Popović s kojim sam i osobno razgovarao. Bilo je to ovako:
negdje drugi ili treći dan moga boravka u logoru postrojili su nas naši čuvari
i najavih jedan važan posjet. Ne sjećam se točno koje je bilo doba dana, koji
je bio sunčan i vruć, došla je do moje skupine od nekih 7-8 častnika. Medu
njima se isticao čovjek komu su svi odavali počast, stasa jedva nešto višega od
moga (dakle možda oko 175 cm), crn, dosta ciganskoga tipa s tankim crmm
brkovima i gener. oznakama na rukavima. Došavši do naše grupe taj general nije
nikoga pitao ni za postupak u logoru, prehranu, zdravstveno stanje i sl. nego
se izključivo interesirao, jesmo li častnici, ustaše i od koje godine. General
je dobro morao znati za masovna ubijanja u logoru i oko logora - naša je
skupina upravo pokapala mrtvace - kao i za mučenja vojnika i civila u logoru od
strane naših čuvara, ali to ga očito nije interesiralo. On je bio došao da
izabire daljnje žrtve, ne da ljude spasava. U našoj je grupi razgovarao sa 4-5
mojih sudrugova. (...) General me je upitao : "Je li bre
mladiću, od kad si ti vojnik " - Odgovaram "Od 1944. god." -
"A koliko godina imaš? - Devetnaest" - "Ti još dečački
izgledaš!" - Okrene se pukovnik Ivi i zapita ga : "Pa od kad je ovaj
mogao biti ustaša?". Očito su cijelu grupu prikazali kao ustašku. Na tome
puk. Ivo upita u kojoj sam jedinici služio. Odgovaram : u IX. diviziji u
Mostaru. General pita Ivu: "Poznaš li ga bre Ivo?" "Tko ti je
bio zapovjedmk" - pita me Ivo - odgovaram general Zorn. Na to Ivo veli
generalu ... ne poznam ga. A general što je izgledao kao ciganin, pita "A
od kad si ti bre Ustaša?". Odgovaram : Od 1926 god. (to je god. mog
rođenja - tim sam, htio reći da sam kao takav se i rodio). Na to cigo general
par sekundi udari me šakom po glavi da mi je kapa odletila i ode bez riječi
dalje. Iste večeri
donio nam je gore spomenuti partizanski kapetan - Srbijanac, inače vrlo dobar
čovjek kruha u torbi za spise, i tom zgodom rekao "Oni general s brčićima
u komisiji koji bio kod vas u logoru, zove se Koča Popović. On je zamenik
Titov." (...) Najteži
dogadaj iz tog logora koji mi se neizbrisivo usjekao u pamet jesu masovna
ubijanja, vršena u samom logoru i neposredno kraj njega. Već prve večeri mog
boravka u logoru postrojili su nas naši čuvari i zapovijedili pod smrtnom
kaznom da nesmijemo gledati u stranu. Ipak smo nešto od toga vidjeli. Od
prilike 80-100 m od nas u blizini lievoga zida ograde vojarne, računajući od
ulaza bilo je više ogromno širokih rupa u obhlcu lievka, očito uslijed
bombardiranja. U te rupe ugonili su partizani sa strojopuškama zarobljenike u
samim gaćama ili gaćama i košuljama te po njima otvonli paklensku vatru. Čuli
smo ne samo pucnjavu nego i krikove žrtava. Par sati nakon toga, što se
događalo u prvom sumraku, dakle u mrkloj noći, dotjerano je nas 35 iz moje
grupe da zakopavamo, 164 točnije zasipamo
lješeve pobijenik. Neki od njih nisu još bili izdahnuli te su jaukali ispod već
mrtvih ljudi. (...) To se događalo
za svakih 6 noći moga boravka u vojarni-logoru. Mogu garantirati da smo svake
noći pokopali najmanje 120-150 ubijenih, što bi značilo 800-900 ljudi. Međutim
su ubijanja vršena i prije, a kako mislim i poslije mog odlaska iz logora.
Nisam siguran da li držim da su i druge grupe osim moje vršile slična
zakapanja. (...) Kako prije
smomenih, šesti dan sam izveden kao totalno iscrpljen i prevezen u Zagreb
željeznicom ali ne u bolnicu nego u logor "Prečko". Ipak sam ostao na
životu. Znam da su iz logora Prečko izvodili ljude na ubijanje ali ništa o tome
pobliže ne znam. Iz Prečkog sam pješice odveden s drugima do Slav. Broda i cim
smo prešli Savu počele su naše nove i teže muke. U logoru u Bos.
Brodu ulazili su neprestano u udbaši iz raznih krajeva B. i H., vršili tobožnja
preuzimanja i dnevno odvodili ljude na ubijanje u okolici logora. Ljudi se nisu
više vraćali, a mi smo svake noci čuli pucnjavu i strijeljanje naših supatnika. Nakon deset dana
odvedeni smo iz Bos. Broda prema Mostaru ali mi je uspjelo za neko vrijeme
pobjeći sa želj. postaje u Sarajevu. (...) Stjepan Buconjić Original,
rukopis Sign.,HIC,Zagreb,
Rukopisna ostavština Dr.K.Draganovića,br.l2/11. .pa 165 166 KRIŽNI PUTEVI Na Bleiburgu se
15. svibnja 1945. predala najveća grupa Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a),
civilnih vlasti i cmila. Prema izvješću partizanskih postrojbi koje su vojno
djelovale u Koruškoj samo na Bleiburgu 15. i 16. svibjnja 1945. predalo se
jedinicama JA ih su izručeni nakon predaje Anglo-Amerikancima (do 22.svibnja)
95.100 vojnika pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, bez civila! Po partizanskim
izvorima poginulo je u borbama tijekom povlačenju prema Bleiburgu (od 6. do 15.
svibnja) oko 10.000 hrvatskih vojnika. Mnogi civili kojima su savezničke
okupacione vlasti u Austriji stavile na volju da ostanu u izbjeglištvu ili da
se vrate u Domovinu izabrale su sudbinu svoje rodbine i najbližih, prešli crtu
razdvajanja i zajedno s izručenim vojnicima djelili tragičnu sudbinu na križnim
putovima. Medutim, Bleiburg nije bio jedino mjesto predaje i razoružanja pa
prema tome ni jedina prolazna točka križnog puta. Pažljivom čitaocu treba reći
da su postojale i druge brojne i nepregledne kolone koje nikada nisu stigle do
Drave i Austrije. One su se predale jedinicama Jugoslavenske armije u
Sloveniji, na putu prema Dravi. U tom dijelu hrvatskih zarobljenika uz vojnike
bio je takoder veliki broj civila. Već 15. svibnja
krenule su prve nepregledne kolone čak u četveroredima na svoj Križni put do
prvih sabirnih ili tranzitnih logora u dubini jugoslavenskog prostora. Tri su
pravca kretanja hrvatskih ratnih zarobljenika. Prvi,
Bleiburg-Dravograd-Celje, odakle jedna kolona ide prema Zagrebu, a druga prema
Krapini i odatle opet prema Zagrebu. Drugi,
Bleiburg-Dravograd-Maribor-Ptuj-Varaždin-Virovitica-Osijek. Od Osijeka jedan
dio zarobljenika tjeran je preko Belog Manastira, Sombora, Subotice i Novog
Sada te preko Zemuna u Beograd, a od Beograda prema istočnoj i južnoj Srbiji,
odakle nastavljaju svoj tragični Križni put u Makedoniju gdje završavaju kao
roblje radeći najteže poslove u rudmcima i drugdje. Drugi dio hrvatskih
zarobljenika tjeran je iz Osijeka preko Vukovara i Vinkovaca i dalje kroz
Srijem na Srijemsku Mitrovicu. Tu se ta grupa razdvaja,jedan dio nastavlja
križni put prema Šabcu i dalje u zapadnu Srbiju. Drugi dio preživjelih
zarobljemka tjeran je dalje u Vowodinu, preko Pančeva i Vršca za Belu Crkvu, a
treći dio iz Osijeka kreće preko Đakova do Slavonskog Šamca gdje prelazi u
Bosnu. Iz Slovenije kao
polazne točka svih pravaca polazio je i treći smjer koji je vodio ove
nesretnike gornjim tokom rijeke Save preko Jesenica, Ljubelja i Kranja u
Ljubljanu. Od Ljubljane vodio je križni put jednim dijelom prema Zagrebu,
drugim dijelom preko Novog Mesta u Karlovac, dok je treći dio zarobljenika
tjeran u Kočevski Rog, najveće stratište Hrvata u Sloveniji, gdje je pod
krvničkom komandom Sime Dubaića kako to sam kaže - ubijeno 30.000 Hrvata. Iz
Zagreba su kolone hrvatskog roblja kretale, takoder, u nekoliko smjerova. Jedni
su išli Posavinom u Sisak i Petrinju, zatim Moslavinom u Kutinu te dalje prema
Jasenovcu. Iz Jasenovca gonili su preživjele u Bosnu (Bosansku Dubicu, Kozaru,
Prijedor i Banjaluku). Druge kolone tjerali su preko Dugog Sela, Čazme,
Bjelovara, Podravske Slatine, te preko Papuka u Lipik, a dalje preko Okučana u
Bosnu, za Banjaluku. Gonjeni su namjerno kroz sela naseljena Srbima da bi se
ove potaklo na osvetu. Iz Pakraca i Našica, preko Slavonske Požege vodio je
križni put iscrpljenih zarobljenika do Bosanskog Broda. Tu se preživjeli
tjerani dalje preko Doboja u Zenicu, preko Sarajeva u Mostar. Iz Zagreba neke
kolone kreću za Karlovac i dalje u Gospić ili Istru, gdje im se na putu
priključuju nove kolone iz Slovenije. Od Istre kreću ove kolone uz morsku obalu
na jug, sve do Crne Gore. 167 Uz spomenute
postoje i drugi križnih putevi pojedinih manjih kolona, poglavito onih koje su
upućivane u zavičajna područja i mjesta. Svi oni koji su se našli u ovim
kolonama bili su izloženi strahovitim mukama i bolnom pješačenju od logora do
logora. Bili su iscrpljeni žedu, gladu, bolestima i umorom, a pod strogom
vojnom pratnjom partizana, sastavljenih pretežno od zapovjednika i vojnika
srpske nacionalnosti. Partizanska pratnja je usput ubijala sve iznemogle sa
začelja kolone ali i pojedince i grupe kako im se prohtjelo. Usput su
podjarivali i pučanstvo srpske nacionalnosti da iskaljuje svoj bijes nad
zarobljenicima u kolonama. Na drugoj pak strani spriječavah su hrvatskom
pučanstvu da ispaćenim, gladnim i žednim zarobljenicima putem doturi hranu i
vodu. Tako su ovi putevi bili putevi smrti, obilježeni tisućama mrtvih, o čemu
danas svjedoče preživjeli zarobljenici koji su imali sreću da prežive svoj
Križni put. slika 168 LOGORI Tijekom
završenih operacija u Hrvatskoj postrojbe Jugoslavenske armije, uz pomoć
lokalnih vlasti, osnivaju logore za zarobljenike. Nakon predaje na Bleiburgu i
na brojnim mjestima u Sloveniji, te nakon izručenja pripadnika Hrvatskih
oružanih snaga, članova njihovih obitelji i drugih cimla postrojbe JA osnivaju
više sabirnih logora. Oni su osnovani najpnje u Sloveniji, a potom u svim
republikama tadašnje JugoslavijP do kojih su stigle kolone zarobljenika. U
Sloveniji su osnovani veći zarobljenički logori u Celju, Mariboru, Kranju, Šent
Vidu, Škofjoj Loki i Slovengradecu. Kako su kolone nastavljale svoj put prema
Hrvatskoj uslijedilo je osnivanje novih zarobljeničkih logora, napose u većim
mjestima Zagrebu, Karlovcu i Osijeku. Sve te logore možemo podijeliti u tri
kategorije: tranzitne, sabirne i radne. Tranzitni logori su služili kao
prolazna središta za kolone zarobljenika, iz kojih su, prema postojećim
kriterijima, upućivani u sabirne logore. Neki od njih postojali su mjesec dana,
a drugi i po nekoliko mjeseci. Sabirni logori su imali višestruku namjenu. Uz
prikupljanje zarobljenika tu je vršena najprije obvezna klasifikacija
zarobljenika prema različitim kategorijama, primjerice: vojnici-civili,
časnici-vojnici, ustašedomobrani. Zatim se zarobljenike slagalo po zavičajnim
okruzima i kotarevima. Tek poslije prvih provjera i "obrađivanja"
slalo se preživjele u radne logore. Nažalost, mnogi nisu dočekali tzv. radne
logore. Prije slanja u tzv. radni logor zarobljeni je morao proći bar dva
sabirna logora za "obradu". Tranzitini i sabirni logori nestaju istom
tijekom 1946. godine. U radnim logorima preživjeli logoraši su morali, pored
prinudne radne obveze i daljnjih ispitivanja, kao i u prethodnim logorima,
podnositi različite torture. Radni logori postoje sve do pedesetih godina,
napose u istočnim krajevima tadašnje Jugoslavije. Do sredme srpnja 1946. svi
postojeći logori razhkovali su se još i po tome što su jedni bili otvorenog, a
drugi zatvorenog tipa. Od srpnja 1946. svi radni logori su zatvorenog tipa. O
snazi represije govori i ovaj podatak : samo na području Hrvatske nalazirno
1946. godine 62 logora. U svim ovim logorima život se odvijao ispod razine
ljudskog dostojanstva, zarobljenici su (vojni i civilni) danima ostavljeni bez
hrane i vode, najgrublje maltretirani, a mnogi su ubijeni pojedinačno, u logoru
ili nedaleko od njega. Istraživanja koja su u toku, dat će potpunije podatke i
o ovim logomma smrti. Ovdje je riječ o tipičnim balkanskim boljševističkim
gulazima, koja treba temeljito istražiti kako bi se osvijetlio i taj dio naše
povijesti. 169 170 GUBILIŠTA Masovne
likvidacije predanih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, zatim slovenskih
domobrana, te dijelom zarobljenih četnika i Kozaka, započele su odmah nakon
predaje, tj. u Sloveniji, da bi se te likvidacije nastavile u Hrvatskoj a potom
i u svim drugim republikama tadašnje Jugoslavije. Partizane nije ni najmanje
smetalo što ovu likvidaciju vrše bez ikakvih suđenja i istrage. Bilo je
dovoljno samo posumnjati da je netko od zarobljenih pripadao hrvatskoj vojsci,
a nijedan ustaša nije smio preživjeti, bez obzira kada je započeo svoju vojnu
službu. Postupak sa zarobljenicima, masakr i stnjeljanja bez sudske istrage
bili su suprotni medunarodnim zakonima o ratnim zarobljenicima. Najpoznatija
masovna stratišta hrvatskih vojnika u Sloveniji bila su u Kočevskom Rogu, u
Teznom kraj Maribora, zatim krematorij u Slovenskoj Bistrici, te Hude jame kod
Laškog i druge. U Hrvatskoj to su: Zagrebačka Gora, Maceljska Gora, Jazovka,
Kalnik kod Križevaca, Novi Marof, kod Bjelovara, Čazme, Jasenovca, Siska,
Gline, Karlovca, Ogulina, Otočca, Gospića i Knina te niz drugih manjih grobišta
rasutih uz križne puteve i logore ovih jadnika. U Bosni i Hercegovini velika
gubilišta bila su uz Kozaru i oko Capljine. U drugim repubhkama tadašnje
Jugoslavije, najbrojnija gubilišta leže uz križne puteve i logore. Do sada je
na području socijalističke Jugoslavije evidentmano 460 masovnih grobišta
hrvatskih vojnika i civilnih zarobljenika. I taj podatak sam po sebi govori o
razmjerama tragedije hrvatskog naroda u trenutku kada je rat završio. Upravo u
toj i drugim činjenicama treba tražiti dubinski smisao čestog pitanja kojeg su
sebi postavljali Hrvati od 1945. i dalje: kako se osloboditi od osloboditelja?
Prema procjeni Vladimira Žerjavića, poznatog hrvatskog demografa i stručnjaka
za ljudske gubitke, broj ubijenih od Bleiburga, te tijekom križnih puteva i
logora mogao bi iznositi između 45 i 55 tisuća Hrvata. Medutim, mnogi misle da
je taj broj znatno veći, što je svakako zadatak i obveza budućih istraživanja.
No bez obzira na broj ova stradanja su bolna i ostaviše, bez sumnje, duboki
ožiljak na hrvatskom nacionalnom korpusu. 171 172 SADRŽAJ: dr. Ivo Perić Hrvatska u vrijeme drugoga svjetskoga rata ................................. 5-28 prof. Andelko Mijatović Hrvatski križni put 1945. u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda.............................29-36 prof. Vinko Nikolić Poslije pola stoljeća - Bleiburg je povijest ............…........................ 37-42 dr. Juraj Kolarić Počasni bleiburški vod ..................... 43-70 mr. Vladimir Geiger Bleiburg i Križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi ....................... 71-91 prof. Mate Rupić i mr. Zdravko Dizdar Arhivska grada ................................ 93-172 173 Tiskanje Spomenice Bleiburg 1945.-1995. omogućili su svojom gradom i likovnim prilozima: Institut za suvremenu povijest, Zagreb Hrvatski državni arhiv, Zagreb Komisija Sabora Republike Hrvatske za utvrdivanje žrtava drugoga svjetskoga rata i poraća, Zagreb Počasni Bleiburški vod, Klagenfurt Hrvatska Katolička misija, Klagenfurt Izvor karata:NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (1941.-1943.) I HRVATSKA - "KRIŽNI PUT" 1945. Hrvatski povijesni zemljovid, Zagreb, 1994. Sudjelovali su u realizaciji Spomenice pretplatom: Generalni sponzori: Hrvatska Katolička misija i Počasni Bleiburški vod iz Klagenfurta Sponzor ASTRA KFT 174 SPOMENICA BLEIBURG 1945. 1995. DRUŽBA "BRAĆA HRVATSKOG ZMAJA" HRVATSKA KATOLIČKA MISIJA - KLAGENFURT POČASNI BLEIBURŠKI VOD U SURADNJI S INSTITUTOM ZA SUVREMENU POVIJEST, ZAGREB Izdavač: QUO VADIS, Zagreb Za izdavača: Lidija Delić Tehnički urednik: Marijan Osman Lektor i korektor: Vera Jelavić Design naslovnice: Ismena Meić Fotoliti:Reprocolor Pasarić, Zagreb Priprema za tisak: TIPOgraf, Zagreb Tisak: Offset Sabolović, Zagreb Uvez: TIP A.G. Matoš, Samobor Naklada: 5000 Zagreb, 1995. 175 |