ISTARSKA ZUPANIJA
|
|
područje ISTRE »hrvatskicentar.at/forum« Tito je ubacio 12.000 neduznih talijana u fojbe Von: Marcello Rigon Datum: 13.04.00 Uhrzeit: 18:34:38 Name des Remote-Computers: 212.216.149.30 Komentar Dobro si rekao Franjo... ali mogao si dodati da je Tito krajem druge svjetske vojne ubacio u fojbe (kraske supljine) i usmrtio 12.000 neduznih talijana, koji nisu imali nikakve veze s fasizmom... ja sam veliki prijatelj hrvatskog naroda, naucio sam pomalo njegov jezik, ali mislim da hrvati bi morali javno osuditi takav genocid i ispricavati se talijanima... Re: Tito je ubacio 12.000 neduznih talijana u fojbe Von: Datum: 05.11.00 Uhrzeit: 14:22:39 Name des Remote-Computers: 212.87.117.185 Komentar TITO je BOG "http://www.ifbosna.org.ba/ifbosna/publikacije/forum-bosnae/7-00/tacka.gif" |
TAMNA STRANA MJESECA 1. U subotu, 26. svibnja 1945. naša bijela Ljubljana, kako izvješćuju novine, doživjet će dan radosti, dan velike radosti, dočekujući svojega vođu i ljubitelja omladine, maršala Tita. Istoga dana Slovenski poročevalec na prvoj stranici objavljuje čestitke Josipu Brozu za 55. rođendan: brzojav maršala Staljina, štafetno pismo slovenske i talijanske omladine iz Trsta te članak iz bugarskih novina Otečestveni front. Pozorni čitatelj u tom će pohvalnom članku među riječima oduševljenja naći i zlo proročanstvo, navještaj uništavanja unutarnjih neprijatelja: ”Pod njegovim vodstvom narodi Jugoslavije ostvarit će svoje unutarnje jedinstvo, izgraditi slavnu armiju, uništiti unutarnje i vanjske neprijatelje zemlje i izvojevati sebi slobodu i jednakost. Zato je ljubav jugoslavenskih naroda prema Maršalu tako snažna i čista. Sutra će njemu diljem cijele zemlje malo i veliko posvjedočiti svoju predanost i zahvalnost.” Tko je među izljevima sreće i oduševljenja znao otkriti zloslutnu rečenicu i tko je taj navještaj povezao s uvodnikom, što ga je istoga dana na istoj naslovnoj stranici objavio pisac Tone Seliškar, toga je morala prožeti jeza. Mi ćemo pak, i već jesmo, krvlju upaliti u našim srcima osvetu kao program i sadržaj, kako bismo to društvo izdajica i krvnika uništili i zatrli, piše spacioniranim slovima Tone Seliškar u manifestu Osveta je strašna riječ! Sutradan je pod naslovom ”Dostojno ćemo braniti svoje stečevine i obraniti ih” objavljen Titov zanosni govor, pozdravljen od golemoga mnoštva što se, unatoč kiši, okupilo na Kongresnom trgu. Tko je htio, sada je mogao razumjeti i Seliškara. Tito: ”Što se tiče onih izdajica, koji su bili u državi samoj, u svakome narodu ponaosob, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našega naroda već je dohvatila ogromnu većinu, a samo je manjem dijelu izdajica pošlo za rukom da pobjegne pod okrilje pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina nikada više neće gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će vrlo kratko.” Titov govor potvrđuje da su u političkom vodstvu nove Jugoslavije tada već bili odlučni da međuratne protivnike poubijaju, da su ubijanja već započela. Razotkriva nam činjenicu da je, ukratko, bila riječ o planu po kojemu bez suvišnih pravnih zbrka razoružane domobrane i civilne političke protivnike treba na tajnim mjestima postrijeljati. Za taj su posao uveli knjigovodstveni izraz: likvidirati. Pa ipak, unatoč slikovitim prispodobama o ruci osvetnici, divnim planinama i cvjetnim poljima, što ih mrtve oči protivnika više neće gledati, Titov ljubljanski govor ne otkriva bit stvari tako snažno kao što je otkriva piščev, Seliškarov govor. To je govor o krvi, zemlji i osveti. Seliškarov nevjerojatno nemilosrdni kratki govor oslobođenim Slovencima proizlazi od žalosti, međuratne patnje, podsjeća na mrtve borce, što su ih pokapali, Seliškar govori mračno i duboko. Pisca Seliškara izdaje njegov jezik, Seliškarov silovit tekst dokazuje snažnije negoli Titov govor da je oslobodilački pokret pao u naručje istoga zla protiv kojega se borio. Progovorio je jezik krvi i zemlje, jezik Blut und Bodna, jezik totalnih, konačnih rješenja. Endlłsung: I tako nam je kraj te strašne jame postala osveta - program. Možda će se pri toj utvrđenoj činjenici mnogima naježiti koža, jer u nekima je još ostalo mnogo tužnoga nasljeđa dugih stoljeća: sve zle posljedice sluganstva, poniženja i licemjerstva, dvoličnosti i ulizivanja, te kolebanja. Međutim, i to smo već nadvladali. A nadvladat ćemo i sva druga dvoumljenja, koja bi nam kočila izvršavanje tog osvetničkoga poslanstva, jer žrtve moraju biti osvećene, i ta osveta mora sezati do najdubljih korijena. Mi nećemo posjeći samo trulo stablo, mi ćemo iščupati i njegovo korijenje i spaliti ga, a zemlju, u kojoj je raslo takvo stablo, prekopat ćemo deset hvati duboko, kako za takvim stablom ne bi ostala ni najmanja klica. 2. Danas pronađeni dokumenti i sve češće živa svjedočenja iz različitih dijelova Slovenije dokazuju da je u vrijeme tih zanosnih riječi već započelo najstrašnije ubijanje nenaoružanih ljudi u slovenskoj povijesti. Novine toga doba o tome ne govore. Bio je svibanj, vrijeme ljubavi, bio je to i svibanjski trenutak sreće, jer ipak kraj je rata i moći će se započeti normalno živjeti. Došao je topli lipanj, na oglasnim stranicama Slovenskoga poročevalca ljudi traže stanove i prodaju šivaće strojeve, a nekoliko stranica prije toga može se pročitati možda jedini javni zapis o vraćanju domobrana pod naslovom Bjelogardisti se vraćaju. ”Kranj, 1. lipnja. Ovih je dana prispio iz Celovca u Kranj transport od 1550 bjelogardista, koje su savezničke vojne vlasti izručile kao zarobljenike našim vlastima. To je u dva dana već drugi transport, a najavljeni su i novi... Na pločnicima su se okupljali brojni promatrači i s beskrajnim prezirom motrili žalosnu kolonu. ’Izdajice, stidite se!’ ’Tko će uskrsnuti mrtve, koje ste poubijali?’ Partizani, koji su pratili izdajice s dostojanstvenim mirom, bili su nagrađivani općim divljenjem. No, čuli su se i mnogi uzvici povrijeđenih: ’Zaslužuju li da tako lijepo postupate s njima?’ ’Nismo fašisti’, odlučno je odgovorio partizan.” Možda je bilo tako kako kazuje članak u Slovenskom poročevalcu, možda je bilo drukčije, kako pripovijedaju preživjeli, naime, da su zarobljenike i civile nemilosrdno tukli, da su morali pjevati domobranske pjesme, ljubiti slovensku zemlju, a da su pokojega već tijekom puta ”likvidirali”. Na svaki način danas je dokazano da su slijedili stravični masakri nenaoružanih ratnih zarobljenika i s njima iz stanova odvučenih civila, bacanja mrtvih tijela u tenkovske rovove uokolo Celja i Maribora, u rudnička okna uokrug Hrastnika, u primorske fojbe (jame) i u strašne provalije Kočevskoga Roga. Najmanje 10 000 ljudi. Seljaci, đaci, intelektualci, žene i djeca. Svatko ponaosob, svatko sa svojim imenom i prezimenom, svatko sa svojim nadama i snovima. Ta manjina neće nikada više gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. I možda onaj partizan, koji je u Kranju dostojanstveno kazao: ”Nismo fašisti”, danas shvaća što je želio reći tada nepojmljivo slavljeni pjesnik Oton Župančič: Slobode naše jabuka - zlato zakotrljala se u krv i blato, i prije no što opet zasja u čistoj slavi, svi ćemo biti blatni, ah, i svi krvavi. 3. I ako je bila to osveta, osveta kao program, što je bilo ono što je slijedilo? Slijedio je strah, strah kao program. Na balkonu ljubljanske Univerze, s kojega je Tito uputio riječi osvete, nedaleko od njega bio je i Edvard Kocbek. Tada još nije znao da će protiv njega izvesti masovni ideološki pogrom, da će njegovo lice sastrugati s dokumentarnih filmova i povijesnih slika. Ekstatični pjesnik, koji je gorio u oslobodilačkom zanosu i progorio u stravi, kakvu je naviještao Tone Seliškar, jasno je slutio što se događa i što dolazi. ”Strah rađa nesreću za nesrećom”, piše Kocbek u noveli Tamna strana mjeseca. ”Tko se boji, postaje slijep i opasan, a njegova opasnost rađa novi strah.” I uistinu, nakon besmislenoga zločina, što je bio učinjen na početku novoga doba, društvo se od vrha do tla zaplelo u mrežu straha koji se generirao iz prvotnoga u stalno nova nasilja. Kada danas listam stare novine, uopće ne mogu dokučiti opseg i dubinu straha što je tada vladao među ljudima. Što su mogli misliti profesor ili student na Pravnom fakultetu, kad su njegova dekana dr. Borisa Furlana, koji je nekoliko godina prije toga s londonskoga radija slao pozdrave partizanima, osudili na smrt. To valja ponoviti, u novinama piše: na smrt. Furlana su potom pomilovali, ali mnoge druge nisu. Predratnu ljevičarku Angelcu Vode osudili su na dvadeset godina robije, veći ih je dio tamo i provela. Nagodeta su ustrijelili, pisca Velikonju su ustrijelili, trgovca Pšeničnika su ustrijelili. I sve su presude objavili u novinama i preko radiovalova. Procese su prenosili zvučnicima na ulice i trgove Ljubljane i drugih slovenskih mjesta. ”Obračun s pijavicama i izdajicama”, kako glasi jedan novinski naslov o procesu protiv gospodarstvenika i bankara, značio je uvođenje ne samo diktature proletarijata i vladavine radničke klase, nego prije svega uvođenje posvuda prisutnoga nasilja, nadzora, potkazivanja, straha. Procesi su se redali jedan za drugim. Nakon što je ubojstvima završen obračun sa stvarnim protivnicima, na red su došli buržoazija, simpatizeri Zapada i trule građanske demokracije. Procesi protiv svećenika, procesi protiv kulaka. Procesi protiv industrijalaca i procesi protiv književnika. Na red su došli i njihovi vlastiti ljudi, a partizanski su si intelektualci s užasom, kao opravdanje ili pak samo utjehu, citirali stare spoznaje iz vremena Pariške komune o revoluciji koja jede vlastitu djecu. Poslije sukoba sa Staljinom, čije su slike prvih godina nakon rata visjele na glasačkim mjestima zajedno s Titovima, u zatvorima i na Golom otoku našli su se partizanski komandanti i predratni komunisti. Protiv seljaka, svećenika ili pak samo vjernika upravo je u to vrijeme započelo najopsežnije proganjanje. Jugoslavenski je komunizam dokazivao da nije napustio izvornu ideju, da u obračunu s klasnim neprijateljem zna biti odučniji i od velikoga Staljina. Počelo je nastajati nešto što današnji povjesničari, slično kao u kubanskom ili vijetnamskom ili rumunjskom slučaju, označavaju kao ”nacionalni komunizam”. Od komunističkog univerzalizma, u koji je bilo uprto toliko ufajućih očiju poniženih i uvrijeđenih slojeva, nije ostalo ništa, posvuda isti teror i s njim povezan univerzalni strah, totalni strah, kazao bi Bohumil Hrabal. I totalni nadzor, totalitarizam, ukratko. I premda s voljenim vođom Titom, ali sa sadržajem kome je nadjenuo ime isto tako voljeni vođa svojega naroda Mussolini: totalitario, nastao je tip društva, što ga Britanska enciklopedija opisuje kao decentralizirani ili populistički totalitarizam: karizmatski vođa, ukidanje legalnih, socijalnih i političkih tradicija, industrijalizacija, svako drukčije mišljenje od zapovijedanoga zlo je za društvo, unutarnje političke razlike nisu dopuštene. Treba li se dokazivati da smo i po tim definicijama živjeli u pravoj pravcatoj totalitarnoj državi? 4. Tijekom niza godina zastrašivanja, zatvori, iseljavanja, ucjenjivanja, prijetnje, izbacivanja s posla, sitna i velika šikaniranja te pridobivanja ljudi da rade za tajne službe postali su oblici društvenog ponašanja. Bila je stvorena nevidljiva mreža puzajućega straha, oportunizma i ponižavanja. Ne znam je li, poput industrije i poljoprivrede, i sustav straha netko planski sprovodio. Međutim, u sustavu zastrašivanja primjetna je stanovita zakonitost. U svakoj sredini trebalo je pronaći egzemplarni slučaj, kako po horizontali, to znači geografski, tako i po vertikali, to znači u svim društvenim slojevima i staležima. Dugo već nije bila riječ samo o osveti. Nisu osuđivali, ubijali ili zatvarali samo takozvane kolaboracionaliste iz ljubljanske nadbiskupije. Zatvarali su i svećenike u Primorskoj, primjerice u Tolminskom procesu, u Štajerskoj i u Prekomurju, na smrt su osuđivali trgovce i industrijalce koji su tijekom rata pomagali partizanima. U, doduše, sve oslabljenijim krugovima nasilja, pogromima, zatvorima, gubicima namještenja ili zabranama putovanja izloženi su svi: od Slovenske akademije umjetnosti i znanosti, preko sveučilišta i umjetničke sfere do srednjih škola, tvornica, ureda, župnih kuća i najzabačenijih sela: posvuda je bilo moguće, a i trebalo je pronaći neprijatelja. Kao daleki odjek Seliškarovih riječi iz godine 1945., nalazimo i dvadeset godina kasnije partijski dokument u kojem je o djeci klasnih neprijatelja rečeno da treba ”istrijebiti zmijsko gnijezdo”. U tih godinu dana, otkad je pala odluka o izložbi o totalitarizmu, mnogo puta sam požalio što sam se upustio u taj pothvat. Ne samo zato što mi je oduzimao mnogo vremena, te sam često u sebi ili u prijateljskom krugu bjesnio zbog činjenice što svi instituti, muzeji, katedre i plaćeni ljudi u njima ne rade to čime se mi moramo baviti gotovo amaterski. Niti zato što sam se izložbom bavio uz obilje drugoga pisanja i što mi je oduzimala za njega potrebnu sabranost. U taj sam se pothvat upustio prije svega zato što mi se uvijek iznova stezalo srce misleći na žive ljude i njihove sudbine koje su me gledale iz svakoga papira, što sam ga bio okrenuo u rukama. Profesori, koji su u partijskim karakteristikama potkazivali svoje đake i potpisivali dokumente o isključivanju iz svih škola tadašnje Jugoslavije, isljednici, koji su u ćelijama mrcvarili nedužne žrtve, policajci kriminalisti, kojima je bilo zapovijeđeno da njuškaju za politički sumnjivim ljudima, suci i porotnici, koji su ih iznuđivanjima doveli do toga da su izricali kazne za političke prekršaje kao što je, recimo, bilo zapisivanje svojih misli u osobni dnevnik o stanju u našoj državi. Znam što se dogodilo Pučniku, Blažiču, Vilčniku, Milavčiču i mnogim drugima više ili manje znanima. Međutim, što se dogodilo mnoštvu ljudi za koje javnost nikada nije čula? Dok listam te papire, postaje mi jasno da ni sam u cijelosti nisam bio svjestan kako je daleko ta stvar išla, kako se razmiljela u sve kapilare društvenog organizma. Dokumenti govore o svakodnevnom životu, o životu koji zbog malih potkazivanja i nemarnih partijskih ocjena predstavlja strašne potrese za pojedinca; gubljenje namještenja i stipendije, nemogućnosti putovanja, životarenja u siromaštvu, mnoge neispunjene snove mladih ljudi, bježanja u tuđinu, zaustavljene profesionalne ambicije. Dokumenti govore o državi totalnoga nadzora, upletanja u svaki život koji se ne želi ili se nije sposoban podrediti ili prilagoditi. 5. Kad je prvi val nasilja minuo i kad su ostali još od vremena do vremena samo egzemplarni slučajeva sudskoga kažnjavanja ili izbacivanja s posla, društvo se, ili bolje rečeno, ljudi su se priviknuli na život u novim okolnostima. Pritisak se povremeno smanjivao, kao, primjerice, pred kraj šezdesetih godina, i opet se postupno pojačavao, kao tijekom sedamdesetih, olovnih godina. Danas je nekome teško dokazati da je i to bilo vrijeme totalitarizma. Odlazili smo u Trst, održavali su se filmski festivali, postizali sportski rezultati, život je, uz potrebnu i sada već automatsku opreznost, tekao dalje. Međutim, upravo je na početku sedamdesetih godina jugoslavenski socijalizam možda još imao posljednju mogućnost da postane nekako vjerodostojan. Okupacija Češke i liberalizacija potkraj šezdesetih čak je mnogo koga, tko je bio kritičan, dovela do toga da je počeo vjerovati u mogućnost nekakvoga demokratskog socijalizma. Mnogo je ljudi upravo tada ušlo u Savez komunista. Međutim, posljednja je iluzija ubrzo bila raspršena. Stiglo je nekakvo Titovo pismo, partija je počela proganjati liberale i tehnokrate, ubrzo se na nas opet sasuo stari rječnik o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, neprijateljskoj emigraciji i klerikalizmu. Po mojem mišljenju upravo je u sedamdesetim godinama došlo do opće društvene amnezije i s njome povezanog oportunizma. Tada se definitivno ustalila dijalektika biča i bombona. Povoljni krediti, povišeni standard, otvorene granice, ulazak u partiju zbog dragoga mira. Istodobno pak u tisku demagoške kampanje, od kojih je čovjek mogao odvratiti pogled, zatvorske kazne za neke, što je bilo moguće previdjeti, uspon malih karijerista koji su zajedno sa starim pristašama čvrste ruke nakon uništenja liberalne partijske struje zasjeli na sve na što se zasjesti dalo. Liberalni val pred kraj šezdesetih bio je preslab da bi izdržao, i što je najvažnije: nije bio stvarno u opoziciji komunističkome režimu. Isprepletenost čvrstih totalitarnih metoda i mekih, otvorenih mogućnosti za prilagođavanje u sedamdesetim je godinama stvorila društveno ozračje koje se održalo do danas. 6. U sedamdesetim se godinama vrlo mnogo ljudi u Sloveniji na ovaj ili onaj način splelo s partijom. U zraku je još uvijek bio duh barem malo slobodnijega vremena iz kraja šezdesetih i svi mi, koji smo tada imali oko dvadeset godina, tada smo se nekako slobodnjački formirali. Kad je došla partija sa starim licem i metodama, nismo je prepoznali. Neki od nas tu smo naivnost platili. U danima pripremanja izložbe Tamna strana mjeseca prvi put sam nakon dugih godina zalutao u labirint dokumenata, sudskih odluka, pisama i svakovrsnih zapisa iz vremena kad su me pritisnuli uza zid, a nakratko i iza zidova. Danas teško vjerujem da je u mojim žalbama i pismima, pa čak i u peticijama mojih prijatelja, sve vrvjelo brojnim ”socijalističkim vrednotama” i ”našim društvom”. Teško bih mogao reći jesam li se pravio nevještim ili sam se bojao ili je to bio dogovoreni jezik oportunizma, obredni obrazac koji nije značio ništa. Vjerojatno mješavina svega skupa. Na svaki način ni u svojim očima ne ispadam baš uvijek junak. Svejedno su me zatvorili. Kao što su Pučnika, premda je u nekim tekstovima, zajedno s drugim perspektivašima zahtijevao samo pravedniji i bolji socijalizam od postojećega. Jezik i njegove riječi nisu značili ništa. Oni su dobro znali što tko govori i što ustvari misli. Što govori za njih, za sud, za javnost i što govori svojim prijateljima. Bez sumnje i to što govori među četiri zida svojega stana. Sve su znali. I to, kako sam se nekome smiješno hvalio: ”Neka me samo zatvore. Imam dvadeset i šest godina. Kad izađem, još uvijek ću imati samo dvadeset i sedam. A onda ću vidjeti.” Znali su da sam razmišljao o bijegu preko granice. O mojem privatnom životu znali su sve, kao što je kasnije zapisao jedan udbaš. Danas mi je jasno da su me promatrali kao miša u laboratoriju koji se zalijeće u staklene stijenke. Nisam ih mogao prevariti, nimalo. U moj su mali slučaj upleli cijelo mnoštvo ljudi koji su me morali ako ne baš glasno osuđivati, a onda barem na ovom ili onom sastanku dizati ruke za moju ekskomunikaciju, sliniti na sudu ili vrdati pred udbašima na tajnim sastancima. Da, to je bio totalitarizam. I njegova moć seže daleko, i u današnje vrijeme. Mnogim ljudima neka sitnica iz prošlosti, nekima samo članstvo u partiji, oduzima hrabrost da ga se odreknu. Sustav je djelovao i tako da je slomio svaku solidarnost. Stvarao je masu nenamjernih sukrivaca. To je to, što danas oduzima moć i jasnoću pogleda, premda mu barem što se tiče solidarnosti to uvijek nije uspijevalo - niti u mojem slučaju, ni u cijelosti. 7. Čovjek rado zaboravi teške stvari. Još je lakše zaboraviti teške stvari što su ih preživjeli drugi: ta nije bilo sve u redu, ali meni zapravo i nije bilo loše. Naravno da su zatvarali ljude, ali u zatvoru je uvijek bio netko drugi. Ja sam tada s inflacijskim kreditom gradio kuću ili kupio auto - i danas se često tako blebeće. Istina, Zupan je niz godina bio u zatvoru. Međutim, dobio je i Prešernovu nagradu. Dvaput. Izgovora za to - da priznamo - da je cijelo društvo i velika većina njegovih pojedinaca palo upravo na ispitu iz solidarnosti, neće nikada ponestati. To je to zbog čega će se baština komunističke represije još dugo održati. Ne mogu nam oprostiti svoje grijehe, zapisao je Arthur London u Priznanju. I to ne vrijedi samo za hladnokrvne ”cekajevske” i udbaške ugnjetavače, nego i za mnoge ljude koji se u srcima osjećaju krivima što su surađivali, što nisu bili barem solidarni s ugnjetavanima, izopčenima, zatvorenima i izbačenima s posla. Ne možemo biti zadovoljni i pomireni s činjenicom da se na kraju ipak za sve skupa i svakoga ponaosob nekako svršilo. Čak da i jest, ali nije. Za obješene u Murskoj Soboti nije. Za mnoge je svršilo strašnim zatvorima, bolestima, siromaštvom, ogorčenošću do smrti. I za Ludvika Mrzela je loše, strašno loše svršilo. A nakon što su pisca Mrzela uništili, nas su iz školskih čitanski kljukali njegovim tekstovima: Bog u Trbovljima. Želimo li u vezi s tim razdobljem što razumjeti, valja vidjeti i promišljati pojedinačnu čovjekovu sudbinu i isprepletenost ljudskih sudbina. Nije bilo dovoljno što su na Badnjak uhitili umjetničkog direktora mariborskog kazališta i poznatog pisca Ludvika Mrzela i poslali ga na sedam godina u najstrašnije zatvore, nije bilo dovoljno što su uništili njega, trebalo je kazniti svakoga tko je bio s njim solidaran, da kome štogod slično ne bi palo na um. Prije nekoliko godina, kad sam bio na kongresu PEN-a u Torontu, navečer je u mojoj sobi zazvonio telefon. Glas s druge strane žice zvučao je mariborski, pozivao me sutradan na ručak. Bio je to Ivan Dolenc, pisac, nekoliko njegovih dobrih novela pročitao sam u Rodnoj grudi. Tijekom ručka saznao sam da je tada mladi diplomirani slavist, početkom pedesetih godina bio urednik u kulturnoj rubrici mariborske Večeri. Kad je Mrzel došao iz zatvora, Dolenc mu je pokušao pomoći tako što je objavio dvije njegove pjesme. Zbog tih dviju objavljenih pjesama pozvali su ga u Udbu i tako ga pritisnuli da je emigrirao. I ne samo njega, nego i tehničkog urednika, jer ih nije upozorio na objavljivanje. U Kanadi je Dolenc u početku radio kao šumski radnik na hladnom sjeveru dok nije isplivao iz nedaća, potom je još jednom studirao, ovog puta komparativnu književnost. Pouka za mene što je slijedila nakon kanadskog susreta nije bila samo u tome što se dogodilo Ivanu Dolencu zbog sitne solidarne geste koja mu je posve promijenila život, nego i u nevjerojatnoj činjenici da je oko tog događaja vladala potpuna šutnja. Ja, koji sam samo dvadeset godina kasnije radio u istoj kući, nikada nisam čuo niti riječi o Ivanu Dolencu, o tome nisam čuo ni tada kada sam i sam bio u nedaćama, a ni kasnije, sve do susreta u Torontu. Još danas ne znam što se dogodilo s tehničkim urednikom, mislim da se zvao Horvat. To znači da je uz strah najmoćnije oružje totalitarizma bila upravo šutnja. Prešućene osobe, prešućeni životi, prešućeni grobovi. 8. Na izložbi će biti i dokument u kojem jedan partijski uglednik naređuje da grobove neprijatelja treba preorati, posijati travom, da nikada nitko ne bi znao gdje su bili... Zapravo i ništa tako potresno, pomislimo li da su u Teharjima na grobove poubijanih namjerno nanijeli veliko smetlište i onamo usmjerili otpadne vode iz kemijske tvornice. Takvo stanje još i danas svjedoči ne samo o totalitarizmu, nego i o barbarstvu ljudi koji žive ovuda uokolo i takvo stanje nisu spremni ili sposobni promijeniti. I zapravo ne svjedoči ni o čemu novome. Zar nije to bilo u programu od samoga početka? Nije li napisao Tone Seliškar da će ta osveta sezati do najdubljih korijena. Mi nećemo, napisao je, posjeći samo trulo stablo, mi ćemo iščupati i njegovo korijenje i spaliti ga, a zemlju, u kojoj je raslo takvo stablo, prekopat ćemo deset hvati duboko kako za takvim stablom ne bi ostala ni najmanja klica. I danas se čudimo kako je moguće da nismo ništa znali o roškim ubojstvima. Isto tako nismo znali, kao što ni Nijemci vrlo dugo nisu htjeli znati o postojanju koncentracijskih logora. Zbog straha i šutnje nismo znali, nismo znali jer su oni koji su znali bili zastrašeni do kostiju, šutjeli su. Trebalo je brzo zaboraviti i političke procese, premda su tisuće ljudi slušali jezovite zvučnike pred sudovima. Trebalo je zaboraviti i manje probleme, Dolenca, Pučnika, koji je bio ipak negdje u Njemačkoj, Blažiča, koji je bio negdje na Dobu, nekog Horvata, tehničkog urednika. Ja nisam znao ni za ubojstva niti za staljinističke procese. Divio sam se partizanima. Ocu sam opraštao noćno pjevanje o nesalomljivim Slovencima. Bio je u logoru, posljedice su bile dugotrajne, noćno partizansko pjevanje bila je jedna od njih. Pripovijedao je kako su reakcionarnim seljacima plijenili imovinu. Ničim posebnim nije mi se to činilo, uglavnom zabavnim. Nagrađen sam bio za tekst Čovjek - komunist. Francetu Bevku za dan JNA u Domu JNA za nešto sam zahvaljivao u ime mariborskih pionira. Da mi je tko kasnije i rekao da je cijela ta socijalistička zgoda započela zločinom i da su tada, kad sam ja bio na nogometnoj utakmici ili na moru, mnogi ljudi bili u zatvorima, ne bih mu vjerovao ili mi se to ne bi činilo tako jako važnim. Čitao sam Družbu sinjega galeba i nikada nisam ni pomislio da je njezin autor pozivao na ubojstva. Čitao sam Mrzela i nisam znao da je autor užasno trpio u socijalističkim zatvorima. Sunce je sjalo, svake je godine došlo proljeće, zaljubljivali smo se, naučili smo pisati slobodne sastave, mislili smo na svoju svijetlu budućnost. Međutim, živjeli smo usred totalitarnog, nadziranog i nasilnoga sustava koji je prouzročio beskrajni broj nepravdi, more zla. Mi, koji smo rođeni nakon Drugog svjetskog rata ili oni, koji su poslije rata odrastali, svi mi živjeli smo u neponovljivom društvenom sustavu koji se po svojoj vjerojatnosti neće ponoviti. Štafete, zakletva Titu, stadionski rituali, svakodnevni školski satovi iz socijalizma, bratstvo, ljubav prema socijalizmu i Titu, te mržnja prema neprijateljima koji vrebaju iza granica, a i na nas, sve to bio je naš život. Nitko nam nije rekao da se sve to već događalo; u nacističkoj Njemačkoj, u Sovjetskom Savezu, u fašističkoj Italiji. Nitko nam isto tako nije rekao, dok nije došla na vidjelo istina o tome, da je cjelokupan sustav izgrađen na kostima poubijanih, da su zatvori uvijek postojali, gdjekad više, gdjekad manje puni političkih protivnika, izmišljenih ili stvarnih i da se naše socijalističko djetinjstvo odvijalo u vrijeme kad su politički kažnjenici još uvijek razbijali kamenje na Golom otoku. Kamenje, koje je socijalističko poduzeće Mermer iz Rijeke prodavalo u Italiju. U knjizi naslovljenoj Uspomene jednog udbaša zapisano je da su u godinama nakon rata u zatvorima imali uvijek muškaraca za jednu diviziju, a svaki je deseti građanin Jugoslavije bio njihova povjerljiva osoba. Slovenija je stanovito vrijeme bila dogmatično kruta, govorilo se, papinskija i od samoga pape, međutim u završnom razdoblju bila je najliberalnija jugoslavenska republika, a Jugoslavija je bila najliberalnija na Istoku. Pa ipak se inercija društvene represije i s njome povezanoga straha i oportunizma zadržala sve do kraja. Čitajmo Dolenca, čitajmo Ribičiča ne samo iz olovnih sedamdesetih, nego čak i iz osamdesetih godina. Nakon što je totalitarni sustav zahvatio cijelo društvo, do kosti ga zastrašio, neke pridobio a neke podredio, u granicama nadzirane slobode većini je dopustio da diše. Tko je htio, mogao je nedaće izbjeći. Tko je mislio svojom glavom i počeo u studentskim novinama pisati kritičke članke o društvu, tome su se nedaće približile. Nakon što sam već dugo pisao dosta kritički, ja nisam dokučio u kakvom sustavu živim. U ruke mi je morala doći knjižica U Rogu ležimo poubijani. Morali su mi pretresti stan i pisaći stol na poslu, te zaplijeniti članak pod naslovom Sloboda misliti drukčije. Nisu znali da je to citat Rose Luxemburg. Morao sam se snaći u zatvoru, igrati stolni tenis na dvorištu gdje su ustrijelili Slavu Klavoro i misliti na svog oca, koji je 1944. godine bio zatvoren u istim mariborskim zatvorima. Njega je tamo odveo Gestapo, mene Udba. Priznajem, pomalo naporan put za razumijevanje, ne samo ironične povijesti ovoga stoljeća, nego i za razumijevanje obaju totalitarizama. 9. Nakon svega što sam pročitao i čuo, a nešto malo i doživio, pri usporedbi nacizma i komunizma još se uvijek malo trgnem. Nekako sam uvjeren da se to izjednačavanje u svijesti budućih generacija neće dogoditi. Ipak mi se čini preoštra simplifikacija. Komunizam je bio elastičniji od nacizma jer je trajao duže i imao je vremena graditi svoje društvo; a budući da je prolazio kroz različite faze bio je i otvoreniji. Više sličnosti u korporativističkim i kolektivističkim rješenjima našli bismo s fašizmom. Komunizam je bio drukčiji od nacizma i fašizma. Međutim, bio je totalitarizam. U to nema sumnje. Crna knjiga komunizma, što su je izdali Stephane Curtois i suradnici, upozorava nas na to da će povijest dvadesetoga stoljeća zasigurno biti i povijest usporedbi obaju totalitarizama. To je već sada, a i bit će teška kušnja za europske, posebice francuske intelektualce koji su u pedesetima posve osamili Alberta Camusa, a koji je prvi upozoravao na tu činjenicu. ”Nitko, tko je ozbiljan”, piše Francois Furet, ”nije nikada govorio o apsurdu da su komunizam i fašizam jedno te isto. Nije riječ samo o tome da znamo je li ih opravdano uspoređivati, nego i o tome je li moguće razumjeti povijest stoljeća, a da je ne uspoređujemo u nekim odnosima.” Teško je vjerovati da na nekom dokumentu crno na bijelom piše: Koncentracijski logor Sterntal (danas Kidričevo). O načinima likvidacije, noćnim uhićenjima i transportima, uputama sudova za slanje malodobnih političkih prijestupnika u posebne centre za preodgoj, o svemu tome i mnogo čemu drugome morat će povjesničari još govoriti. Uzmimo, jer to donekle bolje razumijemo, za Sloveniju dva primjera iz kulture. Godine 1933. jedan je nacistički uglednik, dr. Wolfgang Hermann izdao uputu za čišćenje knjižnica. Pravi inkvizicijski Index librorum prohibitorum usred prosvijećenoga dvadesetoga stoljeća. Međutim, kakvo nas iznenađenje čeka kada saznamo da je zamalo identičnu uputu gotovo ista naslova, ali, dakako, s popisom drugih knjiga, izdao slovenski ministar za kulturu godine 1945. Razlika je u tome što su zabranjene knjige iz očišćenih knjižnica u Njemačkoj zatim gorjele javno, a u Sloveniji u tvorničkim pećima. Takozvani Federalni zbirni centar, u kojemu su u Sloveniji skupljali umjetnine poubijanih, iseljenih ili odvezenih u radne logore, snažno podsjeća na skladišta nacističkoga ”Specijalnoga štaba za likovnu umjetnost”, što ga je po Hitlerovoj i Rosenbergovoj uputi inventarizirao stanoviti Kurt von Behr. Uputa ga je ovlastila da ”konfiscira kulturna dobra bez vlasnika ili mutnoga porijekla”. Zna se čija su bila. Ubijenih, iseljenih ili poslanih u koncentracijske logore, Židova i političkih protivnika. Sve vrvi usporedbama u kulturnoj politici, a posebice u izdajničkom ideološkom jeziku različitih borbi protiv različitih neprijatelja. Rječnik kojim su napali Kocbeka, Zajca, Šalamuna, Rožanca, ”kulturnjake” i njihovu, uvijek pod navodnicima, ”umjetnost” identičan je terminologiji što je nalazimo u knjizi analiza i dokumenata Hildegard Brenner Kulturna politika nacionalsocijalizma. Godine 1986. u Jugoslaviji je snažno odjeknula afera s plakatom skupine NSK. Ona je, hotimice ili voljom umjetničke intuicije, lakrdijaški jasno progovorila o carevu ruhu i dotaknula bit stvari. Na natječaj za plakat prigodom Dana mladosti poslala je tek djelomice prerađenu sliku iz nacističkog omladinskog propagandnog arsenala, alegoriju Richarda Kleina Treći rajh i na natječaju pobijedila. Bilo je mnogo gnjevne buke, mnogo neprilika, ali i mnogo smijeha. Ironična paralela obaju totalitarizama postala je posve očiglednom i opipljivom. Više izdajnički od same ikonografije bio je i opet jezik. U Naših razgledih izašla je ocjena skupine NSK. Kritičar je upotrebljavao izraz ”izrođena umjetnost”. To je onaj isti termin što ga je nacistička kulturna politika upotrijebila protiv ekspresionista i drugih ”degenerika” na znamenitoj izložbi pod naslovom Entartete Kunst. Kao što je od početka pisca Seliškara odavao jezik, koji je proizilazio iz duha totalitarnoga vremena, jezik krvi i zemlje, tako je jezik odavao i kritičara na kraju epohe. 10. Međutim, to je već bilo vrijeme kada se priča slovenskog i jugoslavenskoga totalitarizma bližila kraju. Njegova je zakonitost bila upravo to što je u samome sebi imao ugrađenu pogrešku. Nisu ga srušili njegovi vanjski neprijatelji, nego njegova vlastita priroda. Strašne nepromišljenosti učinjene čovjeku u početku, nasilje i stvaranje straha u nastavku i cijelo vrijeme šutnja o prošlosti. Kad je prestala šutnja, kad su se začule slobodne riječi, prve upravo na području kulture, kroz literaturu i književne revije, načet je bio i strah. Kad je u osamdesetima došao kraj strahu, počela se zgrada urušavati. Bilo je još samo pitanje vremena kada će progovoriti ono što su proganjali s jednakom revnošću kao svako drugačije mišljenje: solidarnost. 21. lipnja 1987. godine s balkona ljubljanske Univerze gledao sam na trg s kojega je davnoga svibnja četrdeset i pete govorio Tito. Organizatori zbora solidarnosti, u potpori četvorici i prosvjeda protiv njihova zatvaranja, bili su zabrinuti, trg je dvadeset minuta prije početka bio još podosta prazan. Potom se, kako se dobro sjećamo svi koji smo bili na tom uvijek iznova povijesnom balkonu, počelo slijevati na trg sa svih strana. Nekoliko minuta prije pet, ako se ne varam, trg je bio pun. Vidio sam nedaleko od mene, na slavnom balkonu sretnu Alenku Puhar, koja je zagrlila Marka Hrena i uskliknula: Što smo učinili, što smo učinili! Htjela je zacijelo reći: Uspjelo nam je. I doista jest. Bio je to slovenski Berlinski zid, početak kraja. Građevina više nije mogla izdržati. Između svibnja četrdeset i pete i lipnja osamdeset i sedme zavrtio se kotač povijesti. Odande je Tito izgovorio svoje prijeteće riječi. U istom gradu dan ranije izašle su novine s piščevim uvodnikom pod naslovom Osveta je strašna riječ. Sada su na istom balkonu bili drugi ljudi, dolje na tribini govorili su druge riječi, riječi koje nisu nikome prijetile. I drugi su ljudi bili na Kongresnom trgu, možda neki od njih čak i isti. Novine, koje su izašle sutradan, nisu govorile o osveti. Tek su donekle htjele umanjiti broj prosvjednika, to je bilo sve. Najednom je sve bilo tako jednostavno. Pa ipak su između tih dvaju zborova protekle mnoge godine. Gledano sub specie aeternitatis ništa posebno, pola stoljeća, ali s gledišta pojedinačnoga čovjekova života sve, baš sve. 11. Komunizam i njegov totalitarizam su povijest. Tako ih treba obrađivati. Jučerašnji komunisti mogu danas biti demokrati, u tome nema nikakva problema. Međutim, kako bi i u našoj svijesti postao to što jest, to znači povijest, moramo ga najprije u cijelosti dozvati u sjećanje. Kad se to dogodi, shvatit ćemo da ne smijemo ništa zaboraviti, a ponajmanje živote što ih je taj sustav uništio ili povrijedio. Ne smijemo, kao u nedavnoj prošlosti, još jedanput pasti na ispitu ljudske solidarnosti i prepustiti se bezbrižnosti, pa makar to bila samo solidarnost u pamćenju. I stvari treba nazivati njihovim imenima. Pozivanje na antifašizam tu ništa ne pomaže, jer nepobitno vrijedi pravilo: svaki demokrat je antifašist, ali svaki antifašist nije odmah i demokrat. Suvremeni povjesničar Fran?ois Furet, autor znamenite knjige o komunizmu Prošlost jedne iluzije, u raspravi s njemačkim povjesničarom Ernstom Nolteom napisao je o odnosu fašizma i komunizma i ovo: ”Činjenica što su te dvije ideologije obznanile stanje međusobnoga radikalnog sukoba ne sprečava ih da se ne krijepe upravo pomoću toga neprijateljstva: komunist napaja svoju vjeru antifašizmom, a fašist antikomunizmom. A obojica tuku istog zajedničkoga neprijatelja, buržoasku demokraciju. Komunist na njega gleda kao na plodno tlo za nastanak fašizma, fašist u njoj vidi predsoblje boljševizma, a jedan i drugi se bore da ih unište.” Ta tvrdnja jest činjenica koju je u Sloveniji s komunističke strane moguće potkrijepiti tisućama dokumenata. Tu ne pomaže nikakvo izigravanje neupućenosti sa stvarnim antifašizmom slovenskih komunista. U temelju, od početka do kraja, naš je komunizam bio i nasilni pokret protiv demokracije, svoj je program realizirao diktaturom proletarijata i totalitarizmom. Diktatorima i društvenim nasilnicima, koji na savjesti imaju zatiranje ljudskih sloboda i prava - pa bili oni stoput Slovenci i stoput dobro željeli - zato treba reći što su: diktatori i nasilnici; i zločincima treba reći što su: zločinci. Njihove spomenike treba s trgova slovenskih gradova i mjesta maknuti u muzeje, gdje će povjesničari i posjetitelji u miru promišljati o tome što su zla, ali i što dobra učinili za svoj narod, za a pogotovo protiv dostojanstva i integriteta pojedinca. Neka ne bude nikakve osvete, nitko neka ne pokupi nikakav kamen, nitko neka ne sudi da ne bi bio suđen. Pa ipak, u ime kulture i civilizacije nije moguće braniti spomenike ljudima koji su uveli teror i nekulturu, te Sloveniju tijekom dugih godina pretvorili u zemlju nasilja, straha i šutnje. Ne mogu njihovi spomenici više biti brončani idoli naše povijesti, a ponajmanje demokratskoga vremena. Sve što se događalo u tih četrdeset i pet godina moramo jasno dozvati u svoju svijest, mora postati sastavni dio našeg povijesnog pamćenja i našeg današnjega života. Kao što su to strijeljanja talaca u mariborskim zatvorima, frankolovska vješanja, begunjske mučionice, zatvori Raba i Auschwitza. Pitanje zaborava nije samo problem Slovenaca. I Englezi, kao što kaže T. G. Ash, u vječnoj su kušnji da radije misle na Shakespearea negoli na svoj kolonijalizam i njegova ubojstva i zatiranja, radije na Churchila negoli na Sjevernu Irsku. Pritom su Englezi u novije vrijeme tek malokad digli ruku na svoje građane. Premda to malo mijenja. Mi samo moramo znati. Znati moramo da su dio naše povijesti i današnje svijesti i Rog, Goli otok, Teharje i Sterntal, neznana groblja, ljubljanski i mariborski zatvori, ženski logori Rajhenberg i Ferdrenk. Jer i znanjem o zabludama komunizma i svakog totalitarizma raste jasna svijest o demokraciji, jer na taj način takoreći per negationem nastaje ili bi morala nastajati pozitivna svijest o demokratskim principima, društvenoj toleranciji, ljudskoj solidarnosti, pravima i slobodama. Jer tek tada, kad znamo što demokracija nije, možemo dobro razumjeti što ona jest, odnosno što bi morala biti. Zato s iskustvom totalitarnoga stoljeća, što su ga ljudi na našem dijelu svijeta iskusili u punom opsegu, moramo otpočeti opet živjeti i s duhom dvijetisućgodišnje evanđeoske predaje i s praksom moderne, liberalne i tolerantne zajednice. Sa slovenskoga Mirjana Hećimović FELJTON ponedeljak, 5. jun 2000. CRNA KNJIGA KOMUNIZMA (10) Aparat za prikrivanje zlocina Dzelati su se borili svim sred stvima protiv ljudi koji su pokusavali da otkriju istinu. Bilo je posmatraca i analiticara koji su zeleli da osvetle svoje savremenike. Od januara do aprila 1950. u Parizu se vodila parnica u sporu izmedju Viktora Kravsenka, bivseg sovjetskog funkcionera koji je napisao knjigu "Izabrao sam slobodu", na cijim stranicama je opisao staljinisticku diktaturu, i novina "Francuska pisma" ("Les Lettres francaises"), koje je uredjivao Luj Aragon, a koja su vredjala Kravsenka. Od novembra 1950. do januara 1951, sudilo se ponovo u Parizu, i ponovo izmedju istih novina i Davida Rusea, intelektualca, nekadasnjeg trockiste, koga su nacisti deportovali u logor u Nemackoj i koji je 1946. dobio nagradu Renodoza za svoju knjigu "Koncentracioni univerzum". Ruse je 1.11.1949. pozvao sve nekadasnje logorase iz nacistickih koncentracionih logora da osnuju komisiju koja bi istrazivala sovjetske logore. Zato je bio stravicno napadan od komunisticke stampe koja je odbijala i pomisao o postojanju takvih logora. U nastavku tog Rusevog poziva 25.2.1950. u "Knjizevnom Figaru" ("Figaro litteraire") Margaret Buber-Njuman je opisala svoja zatocenja u logorima nacista i sovjeta. Protiv svih tih pokusaja da se pokrene ljudska svest dzelati su razvili sistematsku borbu koristeci sav arsenal modernih i velikih drzava, sposobnih da intervenisu po celom svetu. A Solzenjicin, V. Bukovski, A. Zinovjev, L. Pliuc su proterani iz zemlje, Andrej Saharov je proteran u Gorki, general Pjotr Grigorenko je upucen u psihijatrijsku bolnicu, Markov je ubijen zatrovanim kisobranom. Trocki je ubijen u Meksiku. Za vreme nemacke okupacije Francuske, komunisti su trockiste potkazivali visijevskoj ili nemackoj policiji. U Albaniji, posle pomirenja levicara, medju kojima su bili i trockisti okupljeni oko Anastasa Lule, sa pravovernim staljinistima (Enver Hodza, Memet Ceku) u novembru 1941, dolazi do trenja izmedju trockista i staljinista savetovanih od Jugoslovena. Lula je ubijen bez sudjenja, a Sadik Premtaj, vrlo popularan trockista bezi u Francusku gde ga maja 1951. ubija Dzemal Sami, nekadasnji spanski borac i covek za prljave poslove pri predstavnistvu Albanije u Parizu. U Cehoslovackoj Zavis Kalandra je 1936. iskljucen iz KP jer je napisao brosuru u kojoj je obznanio moskovska sudjenja. Tokom okupacije je u ceskom pokretu otpora, uhvacen je i poslat u logor. Po dolasku komunista na vlast u Cehoslovackoj, uhapsen je i optuzen za "kovanje zavere protiv Republike". Mucen je. Tokom sudjenja pokazuje samokriticnost. Osudjen je na smrt 8. juna 1950. Pisac, sastavljac nadrealistickog Manifesta, Andre Breton posle neuspelih licnih obracanja, javno, preko novina, moli slavnog pisca, komunistu, Pola Elijara, da se zauzme za Kalandru, koga obojica poznaju jos od pre rata. Pol Elijar, osnivac nadrealizma uz Andre Bretona i Luja Aragona, o kome je vec bilo reci u ovom tekstu, cinicno odgovara u komunistickom listu "Francuska akcija" (19-25.6.1950), koju uredjuje Aragon: "Ja sam suvise zauzet oko nevinih, koji se na sudu izjasnjavaju kao nevini da bih vodio brigu o krivim, koji priznaju svoju krivicu." Zavis Kalandra je streljan sa jos trojicom 27. juna. Nastavlja se
"http://www.danasnews.com/images/null.gif" | EKSKLUZIVNO Stefan Kurtoa, jedan od autora "Crne knjige komunizma" (6) Najbolji Staljinov djak Stefan Kurtoa A sarajevsko i slovenacko izdanje? Ne. Ta oba izdanja imaju samo vrlo kratke pogovore. Mada su Slovenci, kao sto sam vec rekao, izdali odvojenu, pozamasnu knjigu, koja nije ukljucena u nasu. Ja upravo sada predlazem izdavacu da se izda druga knjiga, koja bi sadrzala sve te dodatke drugih izdanja i zaista koncizne opise cinjenica propustenih u prvoj knjizi. Na primer, Italijani su nas napali jer nismo spomenuli masakr Titove vojske u Trstu, a otkrivene su masovne grobnice, ono ih nazivaju "fojbe" - jame, koje svedoce o tim zlocinima. Sada se u Italiji vodi sudski spor protiv Jugoslovena odgovornih za te zlocine nad Italijanima. Ta duga knjiga ce imati dodatak i o Jugoslaviji. Jos ne znam kako cemo ga uraditi. Moramo da uzmemo u obzir ono sto nam kazu u Bosni, knjigu o Sloveniji, podatke od Italijana, treba da cujemo Hrvate, Srbe. Bez sumnje ce postojati dodatak o Jugoslaviji jer je glavni nedostatak dela knjige o Evropi, nedovoljno obradjena poglavlja o Nemackoj i vasoj zemlji. Jugoslavija je posle 1948. stvorila, na Zapadu, o sebi vrlo lepu sliku: samoupravljanje, socijalizam - ukratko Tito je pravi demokrata; samo je pri tome zaboravljeno da je on do tada - dvadeset godina - bio jedan od najboljih Staljinovih ucenika. U Ljubljani sam prezentaciju knjige zapoceo podsecanjem da je Tito 1945. predstavljan kao najbolji Staljinov djak i da je on to zaista i bio, sto je uostalom i dokazao. Ubedjen sam da je nasa knjiga otvorila vrata na gradilistu. Istorijski posao o tim zlocinima je tek zapocet i on ce trajati mozda i trideset godina, najzad ce biti obradjena istorija komunizma na osnovu arhivskog materijala - to nece biti legenda. Mislim da ce ta druga knjiga sadrzati i tekst, koji cu ja napisati o "bici za knjigu" jer je izlazenje te knjige, u svakoj zemlji, bio okrsaj. Tu bih pisao i o prijemu, koji je knjiga imala u svim tim zemljama, vidjeno kroz promocije knjige, a bio sam u skoro svim evropskim zemljama. Promocije su za mene bili neverovatno uzbudljivi dogadjaji. Imamo i druge ideje. Moskovsko udruzenje za cuvanje uspomene je pre nekoliko meseci objavilo knjigu "Dzelati" - to je popis kadrova NKVD-a od 1934. do 1941, njihove fotografije, licni podaci, opis "karijere". To je odlicna ideja. Obuhvaceno je izmedju 700 i 800 imena dzelata. Obuhvaceni su zaista svi vazniji funkcioneri. Neki "umiru" od 1937. do 1941, ali ih ima koji su umrli 1985, u svojim krevetima, sa svim odlikovanjima. Mi govorimo o zrtvama; progovorimo o muciteljima. Ko su ti ljudi? Zasto su to cinili? To su vrlo zanimljiva pitanja sa stanovista istorije, politike, morala. Knjiga rusi mnoga ukorenjena misljenja. Do ove knjige bilo je ustaljeno shvatanje da postoji ogromna razlika izmedju Lenjina i Staljina. Posle citanja knjige stice se utisak da razlike nema!? Kada je Nikola Vert poceo da nam saopstava i cita sta je sve prikupio o Lenjinu i njegovom periodu bili smo zapanjeni. Pitali smo ga da li je siguran? Ima li dokaze? On nam ih je podastro. Ovo isticem da bih podvukao da smo, i mi autori knjige, bili iznenadjeni. Ja upravo sada iscitavam, zbog ucesca na seminaru, red po red, sve sto je rekao ili napisao Lenjin od 1914. do 1922-23. Zaprepascen sam. Svi govori su prepuni stravicnog nasilja i dolazim do zakljucka da Staljin nije nista uradio sto prethodno Lenjin nije zapisao, sem dve stvari. Sam Lenjin nije fizicki unistavao clanove svoje partije. On ih je izbacivao, zabranio je frakcije, ali nije streljao clanove partije - to je pronalazak Staljina. Ali te zrtve cine vrlo, vrlo mali, zanemarljiv broj; mozda 5 odsto svih zrtava. I drugo, Staljin je shvatio opasnost po rezim u slucaju da dodje do sukoba izmedju aparata partije i drzave. Zato je on odlucio da drzavni aparat podredi partijskom. A da bi ga podredio, on je nad njim zaveo strahovladu. Zbog toga i "Velika cistka" u drzavnom aparatu: administraciji, vojsci, diplomatiji..., da bi partija imala celokupnu vlast. Zoran M. Cvijic Nastavlja se (?)
NOVA POLITIKA ZA POVRATAK U SVET (49) | Upravljanje sankcijama Na osnovu zapazanja o dosadasnjim efektima sankcija i mogucnostima uspostavljanja pametnih sankcija, prilicno brojna grupa eksperata iz ove oblasti je krajem 1998. godine formulisala seriju preporuka spoljnopolitickim odluciocima u situacijama kada resavaju o uvodjenju ili odrzavanju sankcija. Preporuke su formulisane na kraju dvodnevne konferencije pod nazivom "Da li sankcije mogu da budu pametnije?", koja je odrzana na Institutu za razvoj u Londonu u organizaciji Grupe za humanitarnu politiku. Generalni zahtev skupa za humanijim i preciznijim sankcijama propracen je sa nekoliko preporuka kako upravljati sankcijama kao specificnim spoljnopolitickim sredstvom. Istaknuta je potreba da se odrzava "aktivan, fleksibilan i kreativan politicki dijalog" sa sankcionisanim rezimom, kao i da se nastavi svaki oblik konstruktivnog angazamana koji je u datim okolnostima moguc. Preporuceno je da se ustanovi sto precizniji cilj sankcija, kako bi pogodjeni rezim mogao da ima jasnu predstavu kakvo ponasanje se od njega ocekuje da bi se sankcije uklonile. Predlozeno je da se ustanovi jedan fleksibilan model ukidanja sankcija koji bi podrazumevao da se sankcije uklanjaju postepeno i u skladu sa ritmom ispunjavanja postavljenih zahteva. Opsti pristup rezimu koji se nalazi pod sankcijama tako bi mogao da se opise kao kombinacija izolacije s jedne strane i pokusaja uspostavljanja konstruktivnog angazmana s druge strane. Preporuke su posebno istakle potrebu saradnje sa politickom opozicijom rezimu koji se nalazi pod sankcijama. Jos jednom je podvuceno da je za uspesnost rezima sankcija najbolje ukoliko postoji podrska sankcijama unutar same zemlje. Naglasena je potreba redovnog pracenja raspolozenja javnog mnenja u zemlji prema uvedenim sankcijama. Zbog toga je savetovano da se stavovi opozicije prema uvodjenju i ukidanju sankcija uzmu u obzir. Pri tome je pomenuta razlika opozicije koja se nalazi u zemlji i one koja deluje iz inostranstva jer njihovo poimanje situacije na terenu i potreba sirokih slojeva stanovnistva obicno nije identicno. Konacno, jedna grupa preporuka se odnosi na potrebu redovnog, strucnog i nepristrasnog pracenja kako se sankcije sprovode i kakve efekte imaju. Samo na osnovu tako prikupljenih ocena moguce je donositi promisljene odluke o daljoj sudbini ovog spoljnopolitickog sredstva u svakom konkretnom slucaju. SR Jugoslavija je prva drzava u istoriji ciji je aktuelni predsednik optuzen za ratne zlocine od strane zvanicnog organa Ujedinjenih nacija, Medjunarodnog tribunala za ratne zlocine pocinjene na prostoru bivse Jugoslavije SR Jugoslavija predstavlja jedinstven slucaj u posthladnoratovskoj istoriji primene sankcija iz nekoliko razloga. Gotovo tokom svog celokupnog dosadasnjeg postojanja, od 1992. godine do danas, zemlja se nalazi pod vise ili manje ostrim rezimom sankcija. Prema SRJ su sankcije usvajale brojne medjunarodne organizacije - od Saveta bezbednosti UN, preko Evropske unije, do OEBS. Sankcije Saveta bezbednosti su donete i ukinute prema proceduri koju predvidja Povelja UN zbog optuzbi za umesanost u rat u Bosni i Hercegovini. Sankcije Evropske unije, koje su donosene u vise navrata i radi nekoliko razloga, bile su u skladu sa unutrasnjim pravnim sistemom EU, ali ne i u skladu sa opstim normama medjunarodnog prava. Suspenzija koju je OEBS ustanovio u pogledu clanstva SRJ u njegovom clanstvu nije predvidjena ni jednim opstim dokumentom ove organizacije, te predstavlja istinski presedan. "Spoljni zid sankcija" na kojem je posle ukidanja sankcija Saveta bezbednosti nastavila da insistira americka administracija, a koji je onemogucavao regulisanje polozaja SRJ u medjunarodnim politickim i finansijskim organizacijama, predstavljao je prilicno novu pojavu u savremenoj istoriji medjunarodnih sankcija. Vojna intervencija NATO zbog stanja na Kosovu predstavlja jos jedan primer kaznjavanja zemlje koji nema utemeljenje u savremenom medjunarodnom pravu, ali je istovremeno oznacila krupan orijentir za razvoj medjunarodnog prava i medjunarodnih odnosa u buducnosti. SR Jugoslavija je prva drzava u istoriji ciji je aktuelni predsednik optuzen za ratne zlocine od strane zvanicnog organa Ujedinjenih nacija, Medjunarodnog tribunala za ratne zlocine pocinjene na prostoru bivse Jugoslavije. Odluka SAD, Evropske unije i jos jednog broja zemalja da obustavi gotovo svaki kontakt sa vladom i visokim predstavnicima zvanicnog rezima u Beogradu, takodje je jedinstven diplomatsko-politicki cin. Trenutni napori zapadnih zemalja, posebno Evropske unije, da uspostave pametne sankcije protiv SRJ, takodje su novitet u razvoju savremene prakse medjunarodnih sankcija. Da li je, posle svega, uopste, moguce zamisliti pametne i delotvorne sankcije protiv SRJ? Pre pokusaja da se odgovori na ovo pitanje, vredi ukratko podsetiti na postojeci rezim sankcija protiv SRJ. Zemlja vise nije pod opstim ekonomskim embargom, posto su sankcije UN koje su uvedene sredinom 1992, suspendovane krajem 1995, a ukinute 1996. godine. Ove sankcije su, s jedne strane, po mnogima, delimicno doprinele postizanju Dejtonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, ali su, istovremeno, ostavile duboke tragove na celokupnu drustveno-ekonomsku sliku drustva. One su, po prilicno jedinstvenoj oceni domacih i stranih posmatraca, znatno umanjile reformske i demokratske potencijale drustva i na taj nacin pomogle da se odrzi politicki status quo. Posle 1996. godine na snazi je ostao pomenuti spoljni zid sankcija za cije uklanjanje uslovi nisu nikada bili apsolutno precizno uspostavljeni, ali su se uglavnom odnosili na pitanja Kosova, sukcesije bivse SFRJ i saradnje sa Haskim tribunalom. Nastavlja se FELJTON ponedeljak, 5. jun 2000. 1996-07-18, KATOLIČKA AGENCIJA DOMOVINSKE VIJESTI TKO JE ZAKOPAN U ISTARSKIM FOJBAMA?
Rim, 22. 8. 1996. (IKA) - Tajnik Demokratske stranke ljevice (PDS) Stelio Spadaro, govoreći na nedavno održanoj konferenciji za tisak, istaknuo je da je po pitanju fojbi (jame u Istri i okolici Trsta u koje su partizani poslije drugoga svjetskog rata bacali one koji su se protivili komunizmu i pripojenju Trsta Jugoslaviji) neophodno poduzeti "točnu i potpunu raspravu, koja bi bila izuzeta od propagande i uhodanih shema i koja bi bila utemeljena na raspoloživim dokumentima". "U tom smislu zahtijevamo" - istaknuo je - "da se konačno otvore svi arhivi o događajima vezanim uz fojbe, kao i o seljenjima iz Istre". Spadaro je potom podsjetio da se "na temelju dokumenata, koje su različite povijesne ustanove imale na raspolaganju, mogu učiniti neki zaključci. Tragedija fojbi u Veneciji Giuliji određena je zajedničkim vojno-terorističkim djelovanjem, kojima je u pojedinim područjima provođeno sistematsko istrebljenje kao odmazda za okrutnost fašističkoga i nacističkog režima na tom području, ali također i za istrebljenje onih koji su bili smatrani protivnicima komunističkog režima i pripojenja Jugoslaviji". 1999-10-13, SLOBODNA DALMACIJA (?) TALIJANSKI POVJESNIČARI O ETNIČKIM ČISTKAMA NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA FOJBE I BLEIBURG SU ZLOČIN ISTOG AUTORA
RIM: Silvije TOMAŠEVIĆ RIM — "Moralo bi se imati hrabrosti priznati da je fašistička Italija počinila najveće zločine masovnim ubojstvima Slovenaca", kaže talijanski povjesničar Michele Sarfatti u razgovoru za "Corriere della Sera" od utorka, koji objavljuje i posebni tekst o knjizi "L’esodo" (Egzodus) autora Arriga Petacca, u kojoj se govori o pokoljima kod fojbi (kraških jama u Istri i zaleđu Trsta), ali i o Bleiburgu gdje su ubijeni Hrvati i Slovenci. List objavljuje izvode iz knjige, ali na koncu postavlja i pitanje bi li došlo do užasa kakav je viđen sada na prostoru bivše Jugoslavije da su se narodi poslije Drugoga svjetskog rata mogli samoopredijeliti i da su saveznici uočili nasilja koja su počinile Titove snage. Titovi partizani su upotrebljavali fojbe za ubijanja ljudi što se mirne duše može nazivati etničkom čistkom. Ako to nije etnička čistka, onda bi taj izraz trebalo izbrisati iz rječnika, drži Arrigo Petacco. "Desetine tisuća žrtava je zauvijek nestalo u fojbama Kraša. Prvi put se to dogodilo u rujnu 1943..., a drugi put 1945., tijekom okupacije Trsta Titovim snagama. Tehnika koja je već bila primijenjena proširila se tako da je postala terorizmom mase, tehnika zastrašivanja koja se ponavljala u kolektivnoj slici naroda pod ’rizikom’, odgovor identičan pokolju koji su nacionalsocijalisti izvršili nad Židovima, partizanima i ostalim oporbenjacima", prenosi "Corriere della Sera", te dodaje da se o svemu tome nije govorilo u Italiji iz političkih razloga. "Prijavljivati užase koje su počinili Jugoslaveni značilo bi razbijanje komunističke solidarnosti", piše list, te dodaje da se o svemu šutjelo iz diplomatskih razloga i "dobrosusjedstva s Beogradom". Spominju se i žrtve u Zadru, egzodus Talijana iz Pule, ali se spominju i stradanja Hrvata i Slovenaca u Bleiburgu. Upravo je to možda najveća novost u talijanskoj literaturi koja se bavila slučajem fojbi, odnosno da se na istu političku snagu, na Titove partizane, svaljuje odgovornost za žrtve u fojbama i kod Bleiburga. "Pred nezainteresiranim očima saveznika jugoslavenske su postrojbe masakrirale desetke tisuća hrvatskih i slovenskih kolaboracionista", piše "Corriere della Sera" o Bleiburgu. "Corriere della Sera" zaključuje svoj članak: "Na koncu čitanja knjige ostaje osjećaj razočaranja jer, da fašizam nije posijao sjeme mržnje u Istri i Dalmaciji tijekom 20-godišnjeg vladanja, da saveznici nisu favorizirali Tita iz taktičkih razloga, da je pravo na samoopredjeljenje bilo poštovano, možda se moglo izbjeći sve ono što nam je ispričao Patacco. Međutim, rane ostaju otvorenima i proći će još vremena prije negoli će se završiti prebrojavanje mrtvih i prestati sa stvaranjem popisa nasilja." SUMNJE U DOSJE MITROHIN Armando Cossutta suradnik KGB-a?! Dosje Mitrohin s imenima Talijana koji su navodno surađivali sa sovjetskom tajnom službom KGB, objavili su u utorak svi talijanski listovi. Među navedenima ima poznatih političara i novinara, ali upravo zato što ima i imena koja su izvan svake sumnje, popis se čini nevjerodostojnim. Dosje od 645 stranica s 261 imenom predala je u ponedjeljak talijanska vlada parlamentu, a predan je i novinarima. Među imenima političara svakako je najpoznatije ono čelnika talijanskih komunista Armanda Cossutte, čija stranka podupire sadašnju vladu lijevog centra. Nije tajna da je Cossutta bio prosovjetski nastrojen, ali da je surađivao s KGB-om i sam smatra smiješnim. Na popisu je, na primjer, novinar Jas Gawronski, koji je bio televizijski komentator. On je napisao knjigu intervjua s papom Ivanom Pavlom II. Istina, u dosjeu ima i nekih zanimljivosti kao što je navodno financiranje talijanskog KP-a ili postojanje plana protiv eurokomunista Enrica Berlinguera, ali ima i previše nerealnih kalkulacija koje bacaju sumnju na vjerodostojnost dosjea, tvrde talijanske novine. SLOBODNA DALMACIJA, PONEDJELJAK 28. veljače 2000 DOPISNIK SLOBODNE U RIMU SILVIJE TOMAŠEVIĆ: TROJNI SUSRET U TRSTU
Na tršcanskom brdu spomenik palim Talijanima, Hrvatima i Slovencima? POMIRENJE: Tršćanski gradonačelnik Illy predlaže da se 21. ožujka, prvi dan proljeća, označi danom pomirenja i ponovnog ujedinjenja na tom i širem prostoru OČEKIVANJE: Mi cijenimo ideje koje promiču kulturu tolerancije i suživota, ali o spomeniku i "trojici" treba odlučiti Zagreb, kaže hrvatski konzul u Trstu Vjekoslav Tomašić Hoće li se sljedeće godine u Trstu sastati predsjednici Italije Carlo Azeglio Ciampi, Hrvatske Stipe Mesić i Slovenije Milan Kučan? Možda bi do tog sastanka moglo doći, a već se sada pokreću diplomatski koraci. Čak se spominje i mogući datum povijesnog okupljanja kojim bi se obilježio dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama. Ideja je nastala prilikom nedavnog boravka Ciampija u Trstu, kojom je prilikom posjetio rižarnu u San Sabbi koju su nacisti tijekom II. svjetskog rata pretvorili u jedini konclogor u Italiji, gdje je ubijeno do 5000 Židova, talijanskih antifašista, Slovenaca i Hrvata. Zatim je posjetio fojbu u Basovizzi (kraška jama nad kojom je podignut spomenik žrtvama komunizma, odnosno okupacije Titovih partizana). U fojbu su, prema ovdašnjim tumačenjima, bačeni mnogi (od tri do pet tisuća) Talijani, ali i Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj ideologiji. Tijekom posjeta Trstu, Ciampi je rekao da se jedino odbacivanjem mržnje i zlopamćenja može izgraditi budućnost naroda. Dakako, zajednički treba odavati počast žrtvama. Iz te je izjave da se zajednički poštuju žrtve gradonačelnik Trsta Riccardo Illy predložio stvaranje spomenika svim žrtvama totalitarizama pokraj kojega bi se jednom godišnje okupljali predsjednici triju susjednih država - Italije, Slovenije i Hrvatske. Illy će inicijativu formalizirati pismom talijanskom Predsjedniku, koji će zatim preko diplomatskih i državnih kanala uputiti pozive svojim kolegama u Hrvatskoj i Sloveniji. Danom sjećanja bi se mogao proglasiti 21. ožujka, jer je to početak proljeća, a time bi se mogao označiti dan pomirenja i ponovnog jedinstva među narodima na tom i širem prostoru. List "Piccolo" predlaže da se na tršćanskom brdu San Giusto podigne novi spomenik svim žrtvama te se o cijeloj ideji obratio za mišljenje hrvatskom generalnom konzulu u Trstu Vjekoslavu Tomašiću. — Mi cijenimo sve ideje koje promiču kulturu tolerancije i suživota među našim narodima i među susjednim državama - rekao je Tomašić, a list "Piccolo" je tu izjavu ocijenio kao da bi Hrvatska mogla prihvatiti ideju o stvaranju zajedničkog spomenika i okupljanja trojice predsjednika, s tim što je hrvatski konzul upozorio da se o svemu treba odlučivati u Zagrebu. Nedvojbeno je tko su bile žrtve u konc-logoru San Sabbi. No, povijest žalosni sadržaj fojbi nije nikada do kraja istražila. Ima i onih koji dijele pojedine fojbe na one u kojima su žrtve komunizma i na one u kojima su žrtve fašizma. Slovenski list "Delo" zamjerio je Ciampiju što nije otišao i pred fojbu žrtava fašizma te ocijenio da je fojba u Basovizzi posvećena uglavnom žrtvama Titovih partizana koji su ušli u Trst 30. svibnja 1945. i cijeli prostor držali u svojim rukama 40 dana. Tršćani govore o "40 strašnih dana". Činjenica je da su tada iz Trsta i okolice odvedene mnoge osobe u razne logore i da se nisu vratile. Iz fojbe u Basovizzi su poslije odlaska Titovih partizana izvađeni neki leševi, a zatim je sve zatrpano otpacima, starim oružjem i eksplozivom. Navodno bi bilo opasno istraživati sadržaj te jame duboke oko sto metara. Možda bi stvaranje nekog novog spomenika posvećenog svim žrtvama bura totalitarizama koje su puhale na Krasu bio temeljac nove Europe u kojoj se, kako je rekao Ciampi, ne mogu tolerirati ideologije koje siju mržnju i netoleranciju. Povjesničari trebaju izučavati povijesne događaje, ali političari moraju graditi zajednicu u kojoj neće biti prostora za mržnju i netrpeljivost. 2003-12-04, VJESNIK, Četvrtak, 4. prosinca 2003. Europskome licemjerju nema kraja: Sjećanje na žrtve ili je to izravno revidiranje povijesti
MILAN RAKOVAC Gianfranco Fini, potpredsjednik talijanske vlade i ujedno predsjednik suvladajuće Aleanze nazionale (Nacionalni savez), najprije se ovih dana gromoglasno i retorički »odrekao« fašizma, a kada su brojni njegovi »postfašisti« to dočekali na nož, onaj fašistički nož iz pjesme »bim, bum, bam, bomba a man, carezze del pugnal« (bim, bum, bam, ručne bombe i milovanje bodežom), koju mi u Istri jako dobro pamtimo, taj isti Fini ponudio im uzdarje. Aleanza nazionale predložit će vladi i parlamentu da se 10. siječnja 1947. proglasi službenim danom »sjećanja na žrtve fojbi«. Žrtava fojbi, kao i žrtava fašizma, dakako, treba se sjetiti; na istim sam ovim stranicama pozdravio inicijativu Riccarda Illyja, predsjednika Regije Furlanija-Julijska krajina, da predsjednici Italije, Slovenije i Hrvatske zajednički obilježe stratišta dvadesetog stoljeća na području Trsta. Ali određivanje upravo 10. siječnja 1947. kao dana komemoracije u najmanju je ruku izravno revidiranje povijesti, odnosno međunarodnih sporazuma koji su na snazi i dan danas, jer 10. siječnja 1947. Saveznici su (smo!) s Italijom potpisali u Parizu Mirovni sporazum. Doduše, dobar dio Italije i danas naziva taj Mirovni sporazum »diktatom«, ali on je na snazi! Predlažući upravo taj datum, Gianfranco Fini sigurno je posve svjestan da je to samo prva kockica domina, koja će ako padne porušiti za sobom sve ostale kockice! Italija se tim Mirovnim sporazum iz 1947. morala odreći krajeva na istočnoj obali Jadrana, koje je dobila tajnim Londonskim sporazumom iz 1915. s Engleskom, Francuskom i Rusijom, kao nagradu za pridruživanje Antanti u Prvom svjetskom ratu; što je zatim potvrđeno bilateralnim sporazumom s Kraljevinom Jugoslavijom (ministar vanjskih poslova Ante Trumbić!) u Rapallu 1920. Istra i ostali spomenuti krajevi odlukom Pokrajinskog NOO-a u Pazinu 13. rujna 1943. odbacili su Rapallski sporazum, prekinuli sve veze s Kraljevinom Italijom i proglasili sjedinjenje »s našom hrvatskom braćom«. Potvrdio je to Zavnoh 20. rujna, zatim istarski Sabor 25. rujna, te AVNOJ 29. studenoga 1943. Na međunarodnom planu te su odluke sankcionirane rečenim Mirovnim sporazumom s Italijom iz 1947., zatim Memorandumom o suglasnosti u Londonu 1954., te bilateralnim Sporazumom u Osimu 1975. godine. Italija je službeno priznavši samostalnost Hrvatske i Slovenije u siječnju 1992. ujedno priznala protezanje rečenih sporazuma između nje i Jugoslavije na te dvije države, kao njene nasljednice. Dovođenje u pitanje makar jednog od tih sporazuma, makar i neizravno rečenim prijedlogom »sjećanja na žrtve fojbi« baš 10. siječnja 1947. – dovodi u pitanje sve ostale sporazume, pa tako i sporazum između Italije i Kraljevine Jugoslavije iz Rapalla 1920.! A sve je to skupa u sklopu zahuktalih europskih integracija jednostavno apsurdno. Ako to Italija učini, predlažem da Hrvatska i Slovenija poduzmu odgovarajuće korake, ali nikako ne u duhu rečenog revanšizma i povijesnog revizionizma: Hrvatska i Slovenija trebaju samo proglasiti 13. srpnja 1920. danom narodnih domova ili još bolje – danom antiterorizma (da budemo »in«), a ne dirati međunarodne sporazume. Jer na taj dan, dvije godine prije dolaska fašista na vlast, koordiniranom akcijom fašističkih terorista na cijelome području Julijske krajine, osobito Trsta i Istre, demolirano je tridesetak hrvatskih i slovenskih ustanova, a Narodni domovi u Trstu i Puli spaljeni do temelja (rulja je čak spriječila intervenciju vatrogasaca!). U tom svjetlu doživljavam i osobito talijanske, kao i europske opaske na račun nekih hrvatskih desničarskih stranaka, odnosno samo hrvatskih desničara – jer vlastitu se desnicu ne dira! Metafora Lipari (talijansko otočje) možda najbolje ilustrira zamršene hrvatsko-talijanske odnose. Jer tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Liparima će se odjednom naći dvije hrvatske skupine: istarski antifašisti, hrvatski i slovenski rodoljubi u konfinaciji, kamo ih je protjerao Mussollini, te Pavelić sa svojim ustašama – gdje ih je, na istim Liparima, ugostio (financirao, naoružavao) isti taj Mussollini. Sedamdesetak godina kasnije, Mussollinijev stranački sljednik i trenutačni potpredsjednik vlade Gianfranco Fini najprije se odriče Mussollinija (nakon što je ovoga hvalio predsjednik vlade Berlusconi), a zatim usred Izraela izjavio da je »fašizam bio apsolutno zlo«. Paralelno, Anto Đapić pred ove izbore javno se odrekao ustaštva (i Pavelića) kao »gubitničke ideologije«. I baš će talijanski ambasador, dakle, i veleposlanik te iste forcističko-postfašitičke-padanske vlade (sic!), sad predsjedajuće u EU, koja Europskoj uniji zadaje ne male glavobolje, upozoriti da HSP nije prihvatljiva stranka za EU. Zanimljivo. Zanimljiva je i sama Europska unija, zajedno sa svim svojim veleposlanicima, pa i onima iz zemalja u kojima je na vlasti zabrinjavajući desničarski nacionalpopulizam rasističke provenijencije – Italija, Danska, Irska, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Austrija… Desna Italija protiv desne Hrvatske? Zanimljivo. Ne znam koliko je Gianfranco Fini uspio tronuti Izraelce izjavivši da je »fašizam bio apsolutno zlo«, niti znam koliko su hrvatski »vuci« promijenili ćud, ali znam da europskome licemjerju nema kraja. Želeći svaku sreću Ivi Sanaderu, u njegovu očitom naumu da HDZ kao pokret napokon »tranzitira« u jasno profiliranu konzervativnu stranku, ujedno želim izraziti zabrinutost baš nad činjenicom da pola zemalja članica Europske unije, u kojima vladaju desne vlade, pa i uz sudjelovanje desnijih opcija i osoba od Sanaderove, pa i Đapićeve, ne podržava ideološki im istovjetne opcije u Hrvatskoj?! Ili je posrijedi bojazan dijela Europe da će Sanader biti manje poslušan? Pa, Sanader se zaklinje u Europu bez pardona i bez ostatka! NATO 2006., EU 2007. – nastavlja Ivo Ivičin strategijski program. U čemu je onda problem? Zamišljam, ili mi se tako pričinja, da kao Europljanin ljevičarske provenijencije i usmjerenja možda imam pravo reći koju riječ o našoj domaćoj i europskoj desnici, kao i o ljevici. Osobito kao ljevičar iz Istre, Hrvat, koji ima i nekih osobnih iskustava s talijanskim fašizmom, državnim kulturocidom Kraljevine Italije: kršten kao Emilio Luciano Racozzi, dijete komu su fašisti iz X MAS (elitne fašističke jedinice koje su po Julijskoj krajini palile i žarile i poslije kapitulacije Italije, sve do 1. svibnja 1945., kada su dalmatinske i kraševske divizije umarširale u Trst) sudjelovali u pogibiji oca, ratnika doduše, ali i djeda – civila i nemoćnog starca… Mislim ujedno da to moje pravo legitimira i moja uvjerenost (koju godinama zastupam i na ovim stranicama) u nužnost prisnoga prijateljstva i čvrstoga savezništva između Slavena i Romana na Jadranu, između Hrvata, Slovenaca i Talijana. Na neizbježnost takve sprege upozoravao je Italiju još njen prvi predsjednik vlade, grof Camilo Benso de Cavour (na što podsjećam stoti put), na tome je susljedno radio Aldo Moro, takve je odnose pokušao postaviti Piero Fassino s novom talijanskom »Ostpolitik«, ali se jadranski odnosi u potonje vrijeme baš i ne razvijaju u poželjnome smjeru. Što sve zajedno utvrđuje prosječnu hrvatsku političku misao u »nordofiliji«, i »sudfobiji«, i tako gubimo prigodu za prigodom, svi mi s Jadrana… U stranu sad to što je dosadašnja »lijeva« koalicija više odgovarala Europi, odgovarala je i mnogima od nas u Hrvatskoj, ali učinila je sve što je mogla da ove izbore izgubi – počevši od toga da nije promijenila ni izborni zakon, niti pak znala nastupiti kao jedinstvena predizborna koalicija, kao što nije znala dovoljno mahati svojim jasnim uspjesima (proeuropska politika, te osobito munjevita cestogradnja…). Europa nastoji svim silama da i Hrvatska dovede »tranziciju« do kraja, te da se uključi u EU I NATO, ali isto to hoće golema većina (blizu osamdeset posto Hrvata »i građana Hrvatske«), tih istih građana koji su se podijelili na potonjim izborima, većinom za opciju desnog centra. Legalizam pak i legitimizam, doslovno i apsolutno, bitne su odrednice istoga zapadnjačkog sustava i pravila igre koju je Zapad propisao zemljama »u tranziciji«. Nadalje, ako hrvatska »ljevica« (i njeni glasači) gentlemanski priznaje pobjednicima pravo na mandat, čemu onda ta i takva »parcijalna i partikularistička upozorenja« Europe? Upravo sam gledao film »Philadelphia«, u komu odličnom pravniku njegova tvrtka daje otkaz zato što boluje od aidsa, ali s izgovorom da nije sposoban. Je li to i Zapad tako danas postupa s nama? Je li to Europska unija, koja nema sustava kojim bi legalnim putem zaustavila navalu nove prijeteće populističke, rasističke fronte u vlastitim članicama, pokušava odgojno djelovati sama na se, tako da će upirati prstom u Balkan i okolo njega? Novi europski nacionalizmi sve su više »hard«, nešto stariji (iz ratnih godina) balkanski i pribalkanski pak »tranzicijski« nacionalizmi sve su više »soft«. Hrvatska jasno pokazuje da je do kraja »zaživjela« u bit zapadnjačke demokracije; virulentan HDZ »sjašio« je s vlasti 2000., »soft« šestorka zavladala 2000., »soft« HDZ vratio se na vlast 2003. Dakle, zreli smo smjenjivati vlast barem toliko koliko i Zapad. Nije li samo to važno? Autor je književnik, publicist i novinar. |